Pierre Guiraud: Stilistika (Sa, 1964)

UVOD

STIL – način pisanja svojstven nekom piscu, književnom rodu, epohi

Stilus – šilo koje je služilo pisanje
-u antici taj je način pisanja predmet posebnog studija, RETORIKE, koja je istovremeno:
a) umjetnost književnog izraza,
b) norma, kritički instrument u procjenjivanju individualnih stilova

STILISTIKA – moderna retorika u dvostrukom obliku:

a) nauka o izrazu
b) kritika individualnih stilova

Novalis – među prvima upotrijebio taj izraz (stilistika) i za njega se ne razlikuje od retorike

-u ovome djelu Guiraud razumijeva stilistiku kao proučavanje lingvističkog izraza, a stil kao
način da se misao izrazi posredstvom jezika
-neki se stilističari strogo postavljaju na lingvistički nivo izraza, dok drugi teže ka nauci o
književnosti

RETORIKA
STIL – način pisanja, piščeva upotreba izražajnih sredstava u književnosti
-za stil je zanimljiv jedino književni jezik i njegov izražajni EFEKT
-cjelokupnost stilskih postupaka bila je u antici predmet posebnog studija – retorike
-retorika je prenesena iz antike u srednji vijek i obnovljena u epohi klasicizma
-predstavlja istovremeno znanost o izrazu i o književnosti
-u srednjem vijeku ona je s gramatikom i dijalektikom dio triju lijepih umjetnosti – triviuma
-u početku – umjetnost sastavljanja govora
-na kraju je obuhvatila čitav jezični izraz, a s poetikama i čitavu književnost
-tako shvaćena ona počiva na tri pojma: a) rodovima
b) stilovima ili tonovima
c) figurama ili sredstvima izraza

1
-retorika – rođena je u Grčkoj kao umjetnost sastavljanja govora za sud ili tribinu
-o njoj u svojim traktatima govore : Aristotel (''Retorika'')
Ciceron (''De oratore'')
Kvintilijan (''De institutione oratoria'')
-kažu da se retorika sastoji od 4 dijela
1) INVENCIJA – pronalaženje argumenata i dokaza koje treba razviti
2) DISPOZICIJA – pronalaženje reda u kojem argumenti trebaju biti poredani
3) ELOKUCIJA – način izlaganja argumenata na najupečatljiviji način
4) AKCIJA – intonacija, način govora, geste, mimika
-retorika – umjetnost uvjeravanja

RODOVI
-Grci ih razlikuju već u 4.st.pr.Kr. (uglavnom 5 rodova za poeziju, 4 za prozu)
1. lirski rod – živ i slikovit izraz duševnih osjećaja (elegija, balada, sonet…)
2. epski rod – pripovijedanje junačkih i čudesnih avantura u stihovima
3. dramski rod – predstavljanje života u akciji
4. didaktički rod – naučava istine moralnog i fizičkog reda (basna, poslanica, satira,
epigram…)
5. pastoralni / bukolički rod – dramsko slikanje običaja i ljepota sela (ekologe, idile)
6. govornički rod – demonstrativan ili sudski (različiti oblici besjede i rasprave)
7. historijski rod – istinito pripovijedanje i ocjena važnih činjenica u životu nacije
(anali, kronike, memoari)
8. didaktički rod u prozi – proučava kritiku, filozofiju
9. rod romana – pripovijedanje događaja i studija strasti, imaginarnih i stvarnih
(pastoralni, avanturistički, analitički, pripovijetka, novela)
-retorika tvrdi da za svaki siže postoji određeni formalni okvir sa svojim pravilima,
strukturom, stilom koji pisac mora prihvatiti

STILOVI
-već u antici razlikovala su se 3 elementarna stila (tona)
1. jednostavni (''Bukolike'')
2. umjereni (''Georgike'')
3. uzvišeni (''Eneida'')

2
-podjela utemeljena na društvenom položaju osobe te na rodovima (stil analogan svom
predmetu)
-održava se do početka 19.st.
-pojam roda je neodvojiv od pojma stila
-svakom rodu odgovara njegov stil, odnosno, svakom rodu odgovara nužni način izraza,
strogo definirani, koji određuju kompoziciju, rječnik, sintaksu, figure i ukrase
-''Vergilijevo kolo'' – dugo je bilo relevantno za razlikovanje stilova

FIGURE
-upotreba figura dobiva povećano značenje u klasicizmu – epohi u kojoj se tražio plemeniti
stil
FIGURE –življi način govorenja nego što je običan govor, a cilj mu je ideju učiniti
pristupačnom posredstvom neke slike, usporedbe ili da joj više pobudi pažnju svojom
točnošću ili originalnošću
-figure su osnove TEORIJE UKRASA
-razlikujemo:
a) ''laki ukras'' (figure konstrukcije ili misli)
b) ''teški ukras'' (tropi – figure riječi)
-vrste:
1. FIGURE DIKCIJE – odnose se na izgovor (sinkopa, asonanca, aliteracija)
2. FIGURE KONSTRUKCIJE – odnose se na sintaksu (inverzija, elipsa, asindeton,
polisindeton)
3. FIGURE RIJEČI / TROPI – izmjena značenja (metafora, metonimija, sinegdoha,
eufemizam=
4. FIGURE MISLI – namijenjeni su obliku samih ideja (hiperbola, litota, perifraza)

KOMPOZICIJA
-retorika nije samo gramatika izraza nego i opći traktat o književnoj kompoziciji
INVENCIJA – definira postupke koji omogućuju da se razvija neka misao ili tema i da se na
kraju nađu ideje; pronalaženje argumenata i dokaza koje na kraju treba razviti
-počiva na AMPLIFIKACIJI (proširenje, izlaganje); razlikujemo 9 njezinih vrsta, ali su
najvažnije:

3
 1. interpretacija – sastoji se u sakupljanju riječi oko jedne iste ideje; može biti
nabrajanje susjednih izraza, ponavljanje jedne ideje pod različitim oblicima, u
razvijanju etimologije
2. prozopopeja – sastoji se u tome da se odsutne / mrtve osobe / predmeti dovode u
situaciju da govore (obraćanje ljubavi, smrti…)
3. opis – najčešći postupak amplifikacije; opis ličnosti, predmeta, događaja…
- opis prati red, plan (npr. Ciceron nabraja 11 točaka u opisu ličnosti: ime,
priroda, način života…)
-invencija počiva na amplifikaciji

-ovim postupcima razvijanja ideja pridružuju se i sredstva invencije

-ex ninilo – sastavljaju se popisi poslovica i općih mjesta koja treba samo staviti na pravo
mjesto i razviti prema formuli
-ta opća mjesta nazivaju se toposi
-kada su ideje nađene i razvijene, preostaje samo da se rasporede
-stari traktati o govornoj umjetnosti razlikovali su:
 uvod
 razdiobu
 potvrdu
 odbijanje
 zaključak

Mjesto i granice retorike

-retorika je istovremeno umjetnost pisanja i umjetnost sastavljanja, tj. umjetnost jezika i
književnosti
-tu dvostruku oznaku ponovno nalazimo u modernoj stilistici
-stil izraza kakvu je zamislio Bally proizlazi iz stare retorike
-retorika više nema razloga za postojanje kao skup normativnih recepata zato što traktat
recepata o dobrom pisanju ne odgovara više ideji koju mi danas imamo o životu i čovjeku, o
misli i jeziku
-veliki retoričari 15.st. došli su do vrhunca apsurdnosti sa svojim poemama, rime sa svake
strane (oni su imali drugu ljestvicu vrijednosti, povijesno isto tako opravdanu kao što je i
naša)

4
 IZVORI MODERNE STILISTIKE

Nova koncepcija jezika i stila

-s 18.st. započinje prekret koji će u romantizmu raskinuti okvire retorike
-18.st. okončava granicu između dvije vizije svijeta: a) esencijalističke
b) egzistencijalističke
-u antici i srednjem vijeku živi se u jednom, stvorenom svijetu – svaka je stvar vezana uz
jedinstvenu i nezamjenjivu riječ koja je određuje i identificira
-svaka je stvar od pamtivijeka imenovana; jezik je, kao i svijet, dan
-funkcija književnosti nije da izrazi individualno iskustvo; pjesnik govori o kategoriji idealne
ljubavi
-18.st. stvari se mijenjaju
-1746. CONDILLAC u ''Eseju i podrijetlu ljudskog saznanja'' ustanovljuje da je jezik
proizvod misli i zasniva jednu gramatiku polazeći od kategorije razuma
-u umjetnosti pisanja jeziku logike suprotstavlja se jezik strasti – prirodni jezik utemeljen na
osjećajima

Dekadencija retorike
-18.st. – jezik se više ne promatra kao odraz neke vanjske forme, nego kao sredstvo za
izražavanje čovjekovog individualnog iskustva i osjećaja
-ako se jezik identificira s mislima, osjećajima, znači da se identificira s čovjekom

''Stil je čovjek'' (Buffon)

-to znači da ideje, suštinu govora autor može popravljati, ali oblik koji im je dao je svojstven
autoru, on ne može biti ni izmijenjen, ni pokvaren, ni imitiran
-dakle, stil se ne može promijeniti, ali ideje i smisao može

''Stil je dar s neba, to je talenat!'' (Chateubriand)

-tako je oborena ideja o umjetnosti, o zanatu sa svojom tehnikom jednom utvrđenom i u kojoj
bismo radom, strpljivošću postali majstori
-stil postaje izraz individualnog genija
-lišena metafizičkih i estetskih osnova, retorika se ponižava i postaje vještina pisanja, zbirka
praktičnih recepata koji su iz dana u dan dolazili u pitanje
-evolucija književnosti doprinosi ubrzanju gubljenja njezina ugleda

5
Historijska lingvistika i pojam stila
-retorika gubi svoj normativni autoritet, ali ništa je ne zamjenjuje
-tijekom 19.st. lingvistika se definira kao znanost pod utjecajem vladajuće filozofije
-promatra jezik kao objekt, koji se može rastaviti na jednostavne elemente
-deterministička je (zauzima se za materijalne uzorke pojava i povijesti jezika)
-zato stil, koji je individualnog porijekla, nije mogao postati njezinim predmetom
-lingvistiku zanimaju materijalne i fizičke osobine jezika, a ne njegova veza s mišlju
-lingvistiku zanima jezik u apstraktnoj općenitosti, a ne u odnosu s pojedincem
-no, evolucija znanstvene misli i obnova lingvističkih doktrina opet će vratiti primat pojmu
stila i to zbog dvije struje – idealizma i pozitivizma

Idealistička škola i pojam stila

WUNDT i SCHUCHARDT
-jezik je tvorevina pojedinca generalizirana imitacijom kolektiva
-oni se protive historijskoj lingvistici i odbijaju u jeziku gledati neku stvar ili esenciju
-oni u jeziku vide proces zavisan o:
 pojedincu
 njegovom životu
 temperamentu
 kulturi
 starosti
 spolu
-jezik je bitna činjenica stila
-Schuchardt, Vossler, Spitzer – oko njih se formira njemačka idealistička škola: jezik je
izraz volje
(zgrada nije samo zbir dijelova ili materijala, već je tvorevina duha koji ju je htio, smislio i
ostvario)
-jezik nije samo objekt koji se može analizirati i ispitivati

6
Saussureova škola i pojam stila
-strukturalna lingvistika – još jedna škola koja ne želi izjednačiti jezik s nekom materijalnom
supstancom
-francusko-švicarska škola na čelu sa F. de Saussureom
-smatrali su da je jezik ljudska tvorevina i produkt duha, instrument komunikacije
-preuzimaju Humboltovu opoziciju između: a) stvaralačkog i slobodnog jezika pojedinca
b) normaliziranog jezika kolektiva
-tamo je utemeljena klasična distinkcija između govora (parole) i jezika (lange)
-ova škola izražava odbojnost da se proučavanje jezika podredi tako neodređenom i
intuitivnom entitetu kao što je ''duh''
-izmiču pod proučavanjem individualnog stila jer im izgleda kao slobodan, izoliran i
neizmjerljiv čin koji izmiče analizi i klasifikaciji
-oni se posvećuju proučavanju kolektivnih stilova, a posebno odnosu misli i jezika
(odnos između lingvističkog znaka (glas, riječ…) i misli koju taj znak treba izraziti
-unutar ove škole lingvistika se utemeljuje kao znanost koja promatra jezik kao sredstvo
sporazumijevanja i na tome zasniva proučavanje jezika kao strukture koja služi prenošenju
obavijesti

Dvije stilistike
-početkom 20.st. nastaju 2 discipline koje pod imenom stilistike predstavljaju 2 različita i
odvojena proučavanja, a razvijaju se paralelno s tradicionalnom kritikom stila
1) Stilistika izraza – proučavanje odnosa oblika s mišlju
-promatra strukture i njihovo funkcioniranje
-unutar sustava jezika ona je deskriptivna
-stilistika efekata
-ovisi o semantici (proučavanja značenja)
2) Stilistika pojedinca – proučavanje odnosa izraza i pojedinca / kolektiva koji stvara i
upotrebljava taj izraz
-to je zapravo kritika stila
-određuje uzroke
-genetička
-veže se uz književnu kritiku

7
DESKRIPTIVNA STILISTIKA ILI STILISTIKA IZRAZA
-proučavanje stilističkih mogućnosti jezika

Stilistika izraza
-izraz – čin izražavanja misli posredstvom jezika; zato je proučavanje izraza s jedne strane
proučavanje jezika, a s druge strane proučavanje misli
-nikad se ne izražava čista i apstraktna misao

Postoji trostruka vrijednost izraza:

1) pojmovna (gnomička), logika izraza (npr. na razini fonetike to su
samoglasnici)
2) ekspresivna, uglavnom nesvjesna, socio-psiho-fiziologija izraza (npr. spontan
akcent – odaju osjećaj, želju, karakter, podrijetlo)
3) impresivna ili intencionalna: estetika, etika, didaktika izraza (npr. svjesna
intonacija zbog dojma koji se želi izazvati kod sugovornika)
-posljednje dvije predstavljaju stilističke vrijednosti
-postojanje nekoliko sredstava izraza za istu ideju tzv. stilističkih varijanata od kojih svaki
predstavlja jedan poseban način izražavanja istog pojma
-pojam sinonimije u osnovi je stilistike izraza

Stilistika izraza – proučavanje ekspresivnih i impresivnih vrijednosti svojstvenih raznim

sredstvima kojima raspolaže jezik
-te su vrijednosti vezane uz postojanje stilističkih varijanti
-stilistička vrijednost može biti i nula, ali i to je vrijednost koja obilježava neizražajnost
 Npr. ''Pavle tuče Petra.'' – red riječi nema nikakve ekspresivne vrijednosti jer postoji
samo jedan mogući red

Ballyjeva stilistika
Charles Bally – Saussureov nasljednik na katedri opće lingvistike u Ženevi
-1902. objavio ''Traktat o franc. stilistike'', a uskoro ''Pregled stilistike''
-kaže da stilistika izraza proučava činjenice jezičnih izraza s gledišta njihova afektivnog
sadržaja, tj. izraz osjećajnih činjenica jezikom i djelovanje jezičnih činjenica na osjećajnost
-smatra da se u jeziku svaka ideja realizira u jednoj afektivnoj situaciji i upravo je afektivni
sadržaj jezika predmet Ballyjeve stilistike

8
Afektivna obilježja Bally dijeli na:
 Prirodne efekte – temelje se na prirodnoj vezi između zvuka i smisla (deminutivi,
onomatopeja)
 Efekte evokacijom – izražajnost dobivaju od društvene grupe koja ih upotrebljava;
-oblici odražavaju situacije u kojima se aktualiziraju, tako svaka riječ pripada jednoj
posebnoj zoni govora (jezici klasa, sredina, profesija, spolova)

Te evokativne vrijednosti vezane su za:

a) ton (niski – kuća, srednji – posao, uzvišeni – svečane prigode)
b) jezike epoha
c) društvene klase (aristokratski)
d) društvene grupe (crkva, odvjetnici, znanost)
e) pokrajine
f) biologiju (dječji rječnik)

-Ballyjeva stilistika je bliska nekadašnjoj retorici

-ali Bally nastoji spoznati funkcioniranje jezika, ne više nekoliko ukočenih figura, već jezik u
njegovoj beskrajnoj raznolikosti i njegovim živim strukturama
-predmet Ballyjeve stilistike je proučavanje prirodnog ili evokativnog afektivnog sadržaja
-on proučava leksikalizirani i gramatizirani jezik, a ne posebnu upotrebu jezika nekog danog
pojedinca, u određenim uvjetima i za određene ciljeve

Proširenje Ballyjeve stilistike

-kako Bally ograničava podruje svog proučavanja na afektivnost, znači da zanemaruje i
isključuje didaktičke i estetske vrijednosti
-Bally je zadržao samo proučavanje općeg jezika (govornog i spontanog) izuzimajući sve
književne oblike
-kasnije se njegov pojam afektivnosti proširuje i na područje književnog izraza
-to donosi opasnost da se proučavanje sredstava izraza pomiješa s proučavanjem
individualnog stila; budući da svaki književni stil nastoji biti individualni stil, ta opasnost nije
uvijek bila izbjegnuta

9
Fonetika izraza
-propisuje, opisuje i vrednuje izražajna sredstva i stilističke postupke na planu fonetike i
fonologije (fonostilem)
-preuzimajući Bühlerov model, Trubeckoj ovako omeđuje fonostilistiku:
 reprezentativna fonologija
-proučava foneme kao objektivne elemente jezika koji pripadaju gramatici
 apelativna fonologija (impresivna)
-proučava fonetske varijacije s obzirom na poseban utisak na slušatelja
 ekspresivna fonologija
-proučava varijacije kao posljedice temperamenta i spontanog držanja pojedinca koji
govori

-dvije posljednje su predmet fonostilistike kojoj je cilj da sastavi inventar postupaka

prikladnih da otkriju ekspresivnost:
-akcenti -produženja
-intonacija -pojačanja…

-Trubeckoj pravi razliku između nesvjesnog i spontanog izgovora kojim se izražava

temperament, karakter, fiziološko ili moralno stanje i svjesnog akcenta koji nastoji da prevari,
laska, uvjeri
-stilistici izraza pripadaju – raspored glasova
- njihov traženi ili izbjegavani susret
- njihovo muzičko ponavljanje
- njihova simbolička vrijednost

Morfologija izraza
-na planu morfonologije – morfostilem
-upotre3ba gramatičkih kategorija, roda, broja, različitih vrsta riječi
-Guiraud je ove učinke promatrao u francuskom jeziku – stilistički učinak morfološke
strukture u francuskom je slab (nema deklinacija, konjugacije su jednostavne), no francuski
raspolaže s deminutivima i augmentativima afektivne vrijednosti

10
Sintaksa izraza
-na planu sintakse – sintaktostilem
-proučava glagolska vremena i načine (npr. aorist je arhaičan), konstrukciju rečenice, red
riječi…
-P. Guberina govori o afektivnom sadržaju složenih rečenica, autorova originalnost je što
razmatra ''totalni izraz'', tj. sintaksu u vezi s intonacijom, gestom, mimikom koji je
nadopunjuju

Semantika izraza
-na planu semantike – semantostilem
-rječnik je glavni izvor ekspresivnosti
-na semantičkom planu postavlja se problem prirodnih efekata i evokativnih efekata riječi, te
problem promjene značenja
a) prirodni efekti
-vezani su za kvalitetu glasova i za strukturu riječi (pripadaju fonetici)
-postoje fonetski motivirane riječi u kojima postoji veza glasa i smisla, npr. ogromno
b) efekti putem evokacije
-predstavljaju područje semantike stila pa upućujemo na ono što je rečeno
-vidi prije: jezici rodova, epoha, pokrajina i društvenih grupa…
-nije arhaizam ako govorimo o ratovima u Italiji u 16.st. spominjati bombarde i arkeberze već
onda kad tim riječima označavamo moderno oružje
c) figure ili promjena značenja
-jedan od glavnih izvora ekspresivnosti
-poznata je važnost tropa u staroj retorici
-učinak figura može biti afektivan, može težiti ka komičnome, grotesknom

-stilistiku izraza zanima riječ kao apstrakcija, a ne kontekst, tko je govori, s kojom
intonacijom i slično – to zanima kritiku stila – stilistiku pojedinca

11
GENETIČKA STILISTIKA ILI STILISTIKA POJEDINCA
-proučavanje stilističke vrijednosti sredstava kojima raspolaže misao da bi se izrazila

Kritika stila
-zadaća joj je da procijeni način na koji korisnik ostvaruje stilističke mogućnosti jezika (koji
proučava stilistika izraza)
-važan je pojedinac i poseban način na koji se izražava
-proučavanje individualnog stila (autor, djelo) ili individualnog kolektivnog stila (rod, epoha)
zamišljeno je na dvostrukoj perspektivi
 proučavanje jezika kao korpusa jezičnih navika posebnih za posebna …, skup primjera
apstraktno promatranih i izvan situacije u tekstu (npr. metafora kod V. Hugoa)
 proučavanje riječi, jezika, u kontekstu, u ''situaciji''
-postoji jedna makro- i jedna mikrostilistika koje se međusobno nadopunjuju:
a) idealistička lingvistika Vossler-Spitzerove škole proučava jezik kao činjenicu;
daje kritiku djela u totalitetu njegova konteksta
-stilistička kritika (makro) – stilistika jezika
b) pozitivistička lingvistika de Saussureove škole posvetila se proučavanju
originalnih lingvističkih crta nekog autora ili djela, a kritici ili esplikaciji teksta
ostavila je brigu da ih uključi i interpretira u njihovim specijalnim situacijama
– mikro – stil govora
-u praksi to razdvajanje čiste od primijenjene stilistike, stilistika jezika od stilistike govora
kako se može održati, ono ipak odgovara dvama stavovima i dvjema tendencijama sadašnje
stilistike

Idealistička stilistika: Leo Spitzer

-početkom 20.st. zamislio je kritiku zasnovanu na proučavanju stilističkih obilježja djela
-Spitzer odbija tradicionalnu podjelu proučavanja jezika i književnosti
-on se smješta u središte djela i traži ključ u stilu
-on ovako definira svoju metodu:
1) kritika je imanentna djelu – polazna točka stilistike je konkretno umjetničko djelo
(utjecaj Bergsona i Crocea)
-svako je umjetničko djelo jedinstveno i ne može se mjeriti s nekim drugim

12
 2) svako je djelo jedna cjelina u čijem se središtu nalazi duh njegova tvorca koji
predstavlja princip unutarnje kohezije djela
-to je opći nazivnik svih detalja koji ih motivira i objašnjava
3) svaki detalj mora nam omogućiti da prodremo u središte djela (jer je ono cjelina u
kojoj je svaki detalj motiviran i uključen)
4) u djelo prodiremo intuicijom (neka vrsta ''mentalnog signala'' koji nam govori da smo
na dobrom putu)
5) tako rekonstruirano djelo je uključeno u cjelinu – postoji jedan zajednički nazivnik za
djela jedne epohe ili zemlje.
-duh svakog pisca odražava duh nacije
6) ovo proučavanje je statističko, ono ima svoju polaznu točku u nekoj jezičnoj crti
7) karakterna crta je individualna stilistička devijacija, poseban način govora koji
odstupa od normalne upotrebe
8) stilistika mora biti kritika simpatije; djelo je cjelina koja mora biti shvaćena u svom
totalitetu i iznutra, što pretpostavlja potpunu simpatiju s djelom i njegovim stvaraocem

-Spitzer je proučavao Cervantesa, Diderota, Prousta

-oko Lea Spiztera osnovana je škola ''New stylistics'' ili ''Stylistic criticism''
 Mamas Alonso, Amado Alonso, Spoerri, Hatzfeld
-smatraju da stilistika nadilazi jezik u strogom smislu riječi, da je ona samo jedan znak
uključen u složeniji sustav – djelo uključeno u njegov totalitet i putem djela u čitavo jedno
društvo i čitavu jednu epohu
-stil je jezično odstupanje (poslije – svako odstupanje: stil namještaja, života)

Saussureova stilistička kritika

-na što nas podjeća Spitzer (rezime)_
 da kritika mora biti unutrašnja i da se mora staviti u središte djela, a ne oko njega
 princip djela je u autorovom duhu
 djelo mora proučiti svoje vlastite kriterije za analizu
 jezik je odraz autorove ličnosti i ostaje nerazdvojan od svih drugih sredstava izraza
kojima autor raspolaže
 djelo je pristupačno samo intuicijom ili simpatijom

13
-Spitzerove ideje su izazvale kritiku de Saussureove škole koja je predstavljala jednu posve
lingvističku tradiciju
PROBLEMI
-svako se stilističko proučavanje svodi na dva osnovna tipa:
1) deskriptivno proučavanje izraza
2) genetičko proučavanje odnosa između jezika i onoga tko se njime koristi

-izvjestan broj problema narušava okvir te klasifikacije:

 idiomatologija – proučavanje nacionalnih stilova
-zapažanja o specifičnim crtama jezika postoji oduvijek: blagost fonetizma, bogatstvo
rječnika, gipkost sintakse grč. jezika uspoređuju s latinskim, a kasnije u doba renesanse
francuski jezik uspoređuju s latinskim i talijanskim
-smatra se da u načinu mišljenja i izražavanja treba tražiti nacionalnu originalnost nekog
jezika (Vossler, Lerch, Bally); npr. strogi red riječi u francuskom rezultat je ljubavi Francuza
za red i logiku
 stilistika kompozicije – proučavanje fiksnih oblika (glasovi, riječi, figure,
sintaktičke strukture,…) i roda
-pripada književnoj povijesti i estetici, ali oni istovremeno ostaju neodvojivi od ekspresivnosti
-proučavanje izraza kao autonomne discipline ne može izaći iz područja sredstava
gramatičkih izraza
-na nivou složenih književnih struktura problemi se miješaju
-stilistika još nije svjesna ni svog predmeta; ni svog sredstva, ni svojih metoda

Stil i pisanje
-R. Barthes suprostavlja stil pisanju; i jedno i drugo se razlikuje od jezika
-stil je nužan (on je transmutacija jedne naravi), a pisanje je rezultat intencije i izbora
-on razlikuje tri stila pisanja:
1) pisanje kao signal o kojem ovise svi književni oblici
- (17.st. – oblici su gotovo ritualni)
2) pisanje kao vrijednost
-svaka riječ je zatvorena u posebno značenje (npr. marksistička literatura)
-svaka ideologija, režim posjeduje tako svoje pisanje, mijenja vrijednost riječi (npr.
demokracija, mir, sloboda)

14
 3) pisanje kao angažiranje
-klasno, grupno, društveno ili ideološko pisanje, lišeno stila, srodno pisanju kao vrijednost

-Barthes ponovno nalazi tri stilističke vrijednosti izraza:

1) pojmovnu (jezičnu)
2) ekspresivnu (stilističku)
3) impresivnu
-Barthes označava kraj jedne evolucije pojma ''stila'' koja ima izvor u čuvenom aforizmu ''Stil
– to je čovjek''.

-sada (1961) riječ stil ima tri značenja:

1) za jedne, on je i dalje umjetnost pisanja, upotreba jezika u književne svrhe
2) za druge, to je sama priroda čovjeka (Candel: ''prirodna osobina kao zvuk glasa'')
3) za treće, ta riječ uključuje i često brka ta dva značenja

Književna kritika
-stara retorika – zadaća kritike je da procijeni u kojoj mjeri pisac iskorištava utvrđene
postupke
-s raspadom rodova i pojmova ''stilova'' kritika gubi utjecaj na jezik, postaje sve više
subjektivna
-kritika se dijeli na dva smjera:
1) proučavanje povijesti jezika
2) proučavanje povijesti književnosti
-50-ih godina pisci i publika svjesni su problema funkcionalnih odnosa između oblika i
sadržaja – stila (Proust, Gide, Valery – bavili se kritikom stila)
-s Barthesom moderna kritika postaje književna kritika

Objašnjenje teksta
-tradicionalno objašnjenje teksta:
 povijesno – stavlja naglasak na biografske i tekstualne izvore
 analitičko – izolira sadržaj od oblika
 logičko – vezano uz strukturu ideja, a na planu jezika uz pojmovne i
gramatičke vrijednosti izraza

15
-kod simbolizma nema ove vrste analize
-idealistička stilistika (L. Spitzer) objašnjenje smješta u središte oblika – dovodi do
objašnjenja teksta

Jezik i misao
-izraz je ostvarenje misli u jeziku
Semantička stilistika (polazi od znakova) – od jezika
Onomatologička stilistika (polazi od imenovanih pojmova) – od ideja
-proučavanje nekog pisca može ići od njegova jezika prema njegovoj misli ili obrnuto

Sinkronija i dijakronija
-stilistika je sinkronična – proučava stanja jezika u jednom određenom vremenskom
razdoblju, ali može se staviti i u povijesni položaj, dijakronijski – može proučavati stil u
njegovoj evidenciji
-neke riječi zamiru, neke se rađaju, neke postaju arhaizmi, mijenjaju svoje stilske vrijednosti
-stilske vrijednosti jezika stalno su u evoluciji

Komparativna stilistika
-glavni predmet joj je proučavanje izvora i utjecaja (npr. što ima od V. Hugoa u Verlaineu)
-izvori izraza:
 psiho-fiziologija (stilovi temperamenta, spola, dobi,…)
 sociologija izraza (stil klasa, zanata, pokrajina,…)
 funkcija izraza (književni, administrativni, zakonski…)

Stilistika i statistika
-stil – odstupanje u odnosu na neku normu
-statistika – znanost o odstupanjima
-omogućuje nam da ih mjerimo i interpretiramo (npr. ''azur'' je pjesnička riječ jer je češće
upotrebljavaju pjesnici nego prozni pisci)
-neki misle da nam statistika omogućuje da otkrijemo pojedinca u masi i da se mjeri njegova
originalnost
-drugi misle da je stilska činjenica presložena, ne može ući u apstraktne i kvantitativne
kategorije statističke analize

16
17
ZAKLJUČAK – ZADACI STILISTIKE
-najbitniji zadatak stilistike je da definira svoj predmet, prirodu, ciljeve, metode, počevši sa
samim pojmom stila

Stilovi
Stil – aspekt iskazanoga koji proizlazi iz izbora sredstava izraza određenog prirodom ili
intencijama lica koje govori ili piše
-vrlo široka definicija koja obuhvaća:
 njegov aspekt
 lice koje govori
 njegovu prirodu ili intencije

1. Granice izraza određene su:

 Piščevom umjetnošću (svjesna upotreba izražajnih sredstava u estetičke ili
književne ciljeve)
 Piščevom prirodom (spontani izbor putem kojeg se izražava čovjekovo iskustvo i
temperament)
 Totalitetom djela (čovjekov stav o totalitetu situacije)

2. Granice izražajnih sredstava (stil je upotreba izražajnih sredstava)

 Gramatičke strukture (glasovi, oblici, riječi, konstrukcije)
 Kompozicijski postupci (oblici stihova, vodova, opisi, pripovijedanje)
 Misao u svom totalitetu (teme, vizije svijeta, filozofski stavovi)

3. Priroda izraza ovisi o:

a) Pojmovnim vrijednostima (stil je jasan, logičan, korektan)
b) Izražajnim vrijednostima (stil je impulzivan, djetinjast, provincijalan)
c) Impresivnim vrijednostima (stil je zapovjednički, ironičan, komičan)

4. Izvori izraza:
a) Psiho-fiziologija (stilovi temperamenta, spola, dobi…)
b) Sociologija izraza (stil klasa, zanata, pokrajine…)
c) Funkcija izraza (znanstven, administrativan, književni…)

18
 5. Aspekt izraza:
a) Oblik izraza (epileptičan, metaforičan)
b) Supstanci izraza (nježan, žalostan, elegičan)
c) Lice koje govori i njegova situacija (arhaičan, pjesnički)

Tipologija stilova
-tipologija sredstava izraza
-gramatička sredstva izraza (prema podjeli gramatike na fonetiku, morfologiju…)
-vangramatička sredstva izraza (opisi, pripovijedanje, oblici stiha…)
-izraz ima – lingvistički oblik i misao
-tipologija tipova iskazanog ili jezični inventari
-jezik je apstrakcija – to je skup lingvističkih znanosti koje su zajedničke jednom kolektivu ili
nekoj posebnoj situaciji komunikacije (de Saussure)
-jezika ima puno
-stil se definira s obzirom na jezične inventare

Funkcionalna stilistika
-problem: razlozi svjesnog ili nesvjesnog izbora nekog određenog oblika u nekoj određenoj
situaciji
-taj problem možemo svesti na tri velike linije
1) Priroda impresije ili siže
-ne upotrebljavaju se iste riječi da bi se ispričala željena nesreća, pokus u fizici…
-izbor sižea vezan je za autorov karakter
2) Izvor izraza
-određen prirodom pojedinca ili grupe koja govori
3) Cilj izraza
-riječ je priopćavanje jednog iskustva, a to je izvršeno s određenom namjerom

19
 Kritika stila
-stilistika je znanost o stilu, tj. nužno je
 apstraktna
 analitička
 objektivna
 racionalna
-proučavanje stila ide prema kritici, u njoj nalazi svoje opravdanje i potvrdu
-postoji onoliko kritika koliko ima tekstova i čitatelja

20
21