Ian Caldwell

Peto evanđelje

S engleskog preveo Dražen Čulić

Za Meredith.
Konačno.
 Povijesna bilješka

Prije dvije tisuće godina dva su se brata uputila iz Svete zemlje šireći
evanđelje. Sveti Petar otputovao je u Rim i postao simbolični osnivač
zapadnog kršćanstva. Njegov brat, sveti Andrija, otputovao je u Grčku i
postao simbolični osnivač istočnog kršćanstva. Crkva čijem su osnivanju
pomogli stoljećima je bila jedinstvena. Ali prije tisuću godina istok i zapad
su se odvojili. Zapadni kršćani postali su katolici, na čelu s nasljednikom
svetog Petra, papom. Istočni kršćani postali su pravoslavci, na čelu s
nasljednicima svetog Andrije i drugih apostola nazvanih patrijarsima.
Danas su to najveće kršćanske religije na svijetu. Između njih postoji mala
grupa poznata pod nazivom katolici istočnog obreda (grkokatolici), koji
uzimaju s obiju strana, slijedeći tradiciju istoka, ali priznajući papu.
Radnja ovog romana zbiva se 2004. godine, kada je papa Ivan Pavao II.
na samrti poželio da se katolici i pravoslavci opet ujedine. To je priča o dva
brata, koji su obojica katolički svećenici, jedan na zapadu, drugi na istoku.
 Prolog

Moj je sin premlad da bi shvatio oprost. Odrastajući u Rimu, stekao je dojam

da se on lako dobiva: neznanci se poredaju pred kabinama u bazilici svetog
Petra, čekaju da dođu na red za ispovijed, crveno svjetlo nad
ispovjedaonicom upali se i ugasi, što znači da je svećenik gotov s jednim i
spreman za drugog grešnika. Savjest se ne isprlja koliko spavaonice ili
posuđe, misli moj sin, jer se mnogo brže očisti. Tako kad god pusti vodu u
kupaonici da predugo teče, ostavi nam igračke pod nogama ili se vrati iz
škole blatnih hlača, Peter traži oprost. Nudi isprike kao papa blagoslove.
Moj sin još dvije godine neće na prvu ispovijed. S dobrim razlogom.
Niti jedno malo dijete ne može razumjeti grijeh. Krivnju. Odrješenje.
Svećenik neznancima tako brzo oprašta da dječak ne može zamisliti koliko
će mu jednom biti teško opraštati svojim neprijateljima. Ili onima koje voli.
I ne naslućuje kako dobri ljudi nekada ne mogu oprostiti sami sebi. Najteže
se greške mogu oprostiti, ali nikada ne mogu nestati. Nadam se da će moj
sin slabije upoznati takve grijehe od mene i mog brata.
Rođen sam da bih postao svećenik. Ujak mi je svećenik; stariji brat
Simon je svećenik; a nadam se kako će jednog dana i Peter biti svećenik. Ne
sjećam se da sam ikada živio izvan Vatikana. Ni Peter nikada nije bio nigdje
drugdje.
U očima svijeta postoje dva Vatikana. Jedan je najljepše mjesto na
svijetu: hram umjetnosti i muzej vjere. Drugi je skrivena tvornica
katoličanstva, država starih svećenika koji prijete prstom vječnosti. Čini se
nemoguće da dječak odrasta u bilo kojem od njih. Pa ipak je naša država
oduvijek puna djece. Svi ih imaju: papini vrtlari, papini radnici, papini
švicarski gardisti. Kada sam ja bio klinac, Ivan Pavao vjerovao je u pristojne
plaće i isplaćivao je dodatak za svaka nova usta u obitelji. Igrali smo se
skrivača u njegovim vrtovima, igrali nogomet s ministrantima, i fliper iznad
sakristije njegove bazilike. Protiv svoje volje s majkama smo odlazili u
vatikanski supermarket i trgovine, zatim s očevima u vatikanske benzinske
crpke i banke. Naša je država jedva veća od terena za golf, ali radili smo sve
što i ostala djeca. Simon i ja bili smo sretni. Normalni. Nimalo drukčiji od
ostalih vatikanskih dječaka, osim na jedan način. Naš je otac bio svećenik.
Otac je bio grkokatolik, a ne rimokatolik, što je značilo da ima dugu
bradu i drukčiju mantiju, da umjesto mise služi liturgiju, i da mu je bilo
dozvoljeno oženiti se prije nego se zaredio. Volio je govoriti kako smo mi
katolici istočnog obreda božji veleposlanici, posrednici koji mogu pomoći
ujedinjenju katolika i pravoslavaca. U stvarnosti, katolik istočnog obreda
znao bi se osjećati kao izbjeglica na graničnom prijelazu između
neprijateljski raspoloženih supersila. Otac je pokušavao prikriti teret koji je
nosio. Na svijetu je milijarda rimokatolika, dok se grkokatolici broje u
tisućama, a on je bio jedini oženjeni svećenik u zemlji koju vode muškarci
u celibatu. Trideset godina drugi su ga vatikanski svećenici gledali svisoka
kada bi imali posla s njim. Tek je na samom kraju karijere promaknut, ali je
ubrzo preminuo.
Majka je umrla nedugo nakon njega. Rak, rekli su liječnici. Ali nisu
shvatili. Moji su se roditelji upoznali šezdesetih godina, u onom kratkom
trenutku kada se sve činilo mogućim. Plesali su zajedno u našem stanu.
Nakon što su preživjeli vremena nepoštenja, i dalje su uvjereno molili.
Majčina obitelj bila je rimokatolička, iz nje su se duže od stoljeća svećenici
uspinjali vatikanskim stubama, pa su je se odrekli kada se udala za
kosmatog Grka. Nakon što je otac umro, rekla mi je kako joj je čudno što
još ima ruke, kada više nema njega da je za njih drži. Simon i ja sahranili
smo je pored oca, iza vatikanske župne crkve. Iz tog se vremena ne sjećam
skoro ničeg. Sjećam se samo da nisam odlazio u školu, dan za danom, sjedio
bih na groblju obgrlivši koljena rukama i plačući. Onda bi se tamo nekako
stvorio Simon i odveo me kući.
Bili smo tek tinejdžeri, pa su nas dali na skrb ujaku, vatikanskom
kardinalu. Ujaka Lucia najbolje je opisati kao nekog sa srcem dječačića, koje
drži u posudi pored svog umjetnog zubala. Kao kardinal predsjednik
Papinske komisije za Državu Vatikanskoga Grada Lucio je posvetio najbolje
godine života balansiranju našeg budžeta i sprječavanju zaposlenih u
Vatikanu da osnuju sindikat. Na ekonomskom terenu protivio se
nagrađivanju obitelji s više djece, pa čak i da je imao vremena baviti se
sestrinim siročićima, iz principa ne bi promijenio mišljenje. Nije se bunio
kada smo se Simon i ja vratili u stan svojih roditelja i odlučili sami se brinuti
o sebi.
Bio sam premlad da bih radio, pa je Simon odustao od fakulteta na
godinu dana i zaposlio se. Ni jedan od nas dvojice nije znao kuhati, šiti ili
popraviti zahod, pa je Simon sve naučio sam. On me budio da odem u školu
i davao mi novac za ručak. Odijevao me i davao mi tople obroke. Od njega
sam naučio umjetnost ministriranja. Svaki katolički dječak, u najgorim
noćima svojeg života, odlazi u krevet pitajući se jesu li životinje poput nas
vrijedne praha od kojeg nas je Bog načinio. Ali u moj život, u moju tamu,
Bog je poslao Simona. Nismo zajedno preživjeli djetinjstvo. On ga je
preživio, a mene je prenio na svojim leđima. Nikada se nisam mogao otresti
osjećaja da mu dugujem više nego se ikada može vratiti. Može mi se samo
oprostiti. Sve što bih mogao napraviti za njega, napravio bih.
Sve.
 Poglavlje 1

“Kasni li stric Simon?” pita Peter.

Naša domaćica, sestra Helena, vjerojatno se pita isto dok gleda kako se
oslić kojeg nam sprema za večeru suši u tavi. Brat je rekao da će doći još
prije deset minuta.
“Nije važno”, kažem. “Samo mi pomogni postaviti stol.”
Peter se ne obazire na mene. Penje se u svojoj sjedalici na koljena i
objavljuje: “Simon i ja idemo u kino, onda ću mu pokazati slona u Bioparcu,
a onda će me on naučiti okret iz Marseillea.”
Sestra Helena zanjihala se pred štednjakom. Ona misli da je okret iz
Marseillea neki plesni korak. Peter je užasnut. Diže jednu ruku u zrak, kao
čarobnjak kada izvodi vradžbinu i govori: “Ne! To je dribling! Kao Ronaldo.”
Simon iz Turske dolazi u Rim na izložbu umjetnina čiji je kustos naš
zajednički prijatelj Ugo Nogara. Otvaranje će biti tek za tjedan dana, vrlo
službeno, i ne bih ni dobio pozivnicu da nisam radio s Ugom. Ali pod ovim
krovom živimo u svijetu petogodišnjaka. Stric Simon vraća se kući da bi
davao nogometnu poduku.
“Život je nešto više”, kaže sestra Helena, “od udaranja nogometne
lopte.”
Ona je na sebe preuzela ulogu ženskoga glasa razuma. Kada je Peteru
bilo jedanaest mjeseci, moja žena Mona nas je napustila. Od tada je ova
krasna stara opatica postala pojas za spašavanje mene kao oca. Posudio nam
ju je ujak Lucio, koji na raspolaganju ima bataljune takvih, i ne mogu ni
zamisliti što bih bez nje, jer ne mogu platiti ono što bi tražila svaka razumna
tinejdžerica. Na sreću, sestra Helena ne bi napustila Petera ni za što na
svijetu.
Moj sin nestaje u svojoj sobi i vraća se noseći digitalnu budilicu. Izravan
kao svoja majka, smješta je ispred mene i pokazuje.
“Srdašce,” uvjerava ga sestra Helena, “vlak velečasnog Simona
vjerojatno kasni.”
Vlak kasni. Ne stric. Jer Peter bi teško shvatio da Simon ponekad
zaboravlja plaćati račune ili se zanese u razgovor s nepoznatima. Mona čak
nije pristala niti da naše dijete nazovemo njegovim imenom jer ga je
smatrala nepredvidljivim. Pa iako moj brat ima najprestižniji posao kojem
se mladi svećenik može nadati – on je diplomat Državnog tajništva Svete
Stolice, elite naše katoličke birokracije – njemu naporan rad stvarno treba.
Kao i muškarci s majčine strane obitelji, Simon je rimokatolički svećenik,
što znači da se nikada ne može oženiti ili imati djecu. A za razliku od ostalih
vatikanskih svećenika, rođenih za fotelje i ugodno izležavanje, on ima
nemiran duh. Blažena Mona, željela je da se naš sin nazove po njegovu
pouzdanom, usporenom i zadovoljnom ocu. Pa smo oboje načinili
kompromis kada smo mu davali ime: u evanđelju Isus nailazi na ribara po
imenu Simon, i krsti ga Petrom.
Vadim mobitel i pišem Simonu SMS – Jesi li blizu? – dok Peter istražuje
sadržaj tave sestre Helene.
“Oslić je riba”, objavljuje ničim izazvan. Sada je u fazi razvrstavanja.
Osim toga, mrzi ribu.
“Simon voli to jelo”, govorim mu. “Jeli smo ga kada smo bili mali.”
Zapravo, kada smo Simon i ja jeli to jelo, radilo se o bakalaru, a ne o
osliću. Ali na ribarnici to je bilo ono što može pokriti plaća jednog
svećenika. I kao što me Mona često podsjećala kada bismo planirali ovakve
objede, moj brat – koji je za glavu viši od bilo kojeg drugog svećenika unutar
ovih zidina – jede za dvojicu.
Opet mislim na Monu, češće nego obično. Dolazak brata nekako uvijek
prizove i sjećanje na odlazak moje žene. Oni su magnetski polovi mojeg
života; jedan uvijek vreba iz sjene drugog. Mona i ja znali smo se kao djeca
unutar vatikanskih zidina i kada smo se opet sreli u Rimu, izgledalo je kao
Božja volja. Ali imali smo problem – istočni svećenici moraju se vjenčati
prije nego se zarede, ili se uopće ne mogu vjenčati – a kada sada razmišljam
o tome, Mona je vjerojatno trebala više vremena da se pripremi. Život
supruge u Vatikanu nije lak. Život svećenikove žene još je teži. Mona je
radila puno radno vrijeme skoro sve do dana kada je rodila našu plavooku
bebu koja je jela kao morski pas, a spavala još i manje. Mona ga je toliko
hranila da je morala stalno prazniti hladnjak ne bi li nadoknadila
izgubljeno.
Stvari su tek kasnije postale jasnije. Hladnjak se ispraznio jer ona više
nije odlazila u kupovinu. Primijetio sam to jer je također odustala od
redovitih obroka. Manje se molila. Manje je pjevala Peteru. Onda, tri tjedna
prije prvog rođendana našeg sina, nestala je. Otkrio sam bočicu s tabletama
skrivenu pod šalicom u dnu ormarića. Liječnik u vatikanskoj ambulanti
objasnio mi je kako se pokušavala othrvati depresiji. Tako smo Peter i ja
čekali Monu da se vrati. Čekali, i čekali.
Danas se kune da je se sjeća. Ipak, ta su sjećanja samo pokupljena s
fotografija koje je vidio po stanu. Dopunjava ih znanjima pokupljenima s
televizije i iz novinskih oglasa. Još nije primijetio da žene u našoj grčkoj
crkvi ne nose ruž ili parfeme. Nažalost, njegova iskustva s crkvom skoro su
rimokatolička: kada gleda mene, vidi samo svećenika, usamljenog, u
celibatu. Kontradikcije u vezi s identitetom tek ga očekuju. Ali majku stalno
spominje u molitvama, a ljudi mi kažu da se Ivan Pavao slično ponašao kada
je u mladosti izgubio majku. Ta mi pomisao donosi utjehu.
Konačno zazvoni telefon. Sestra Helena osmjehuje se dok se ja žurim
javiti.
“Halo?”
Peter zabrinuto gleda.
Očekujem zvuk stanice podzemne željeznice ili, još gore, aerodroma.
Ali to nije ono što čujem. Glas na drugom kraju jedva je čujan. Dalek.
“Sy?” kažem. “Jesi li to ti?”
Čini se da me ne čuje. Veza je slaba. Shvaćam to kao znak da je bliže
kući nego što sam očekivao. Na tlu Vatikana teško je dobiti dobar signal.
“Alex,” čujem ga kako govori.
“Da?”
Opet govori, ali veza je puna pucketanja. Pada mi na pamet da je svratio
u Vatikanske muzeje vidjeti Uga Nogara koji je izložen pritisku dovršavanja
velike izložbe. Iako to nikada ne bih rekao Peteru, bilo bi sasvim nalik
mome bratu da potraži još nekoga za koga će se brinuti.
“Sy,” kažem. “Jesi li u muzeju?”
Dolje za stolom Petera ubija neizvjesnost. “On je s gospodinom
Nogarom?” šapće Heleni.
Ali na drugom kraju linije nešto se mijenja. Probija se nekakvo
zviždanje koje prepoznajem kao nalet vjetra. Vani je. Konačno, ovdje u
Rimu vlada oluja.
Veza se na trenutak popravlja.
“Alex, trebao bi doći po mene.”
Njegov glas izaziva mi neugodne trnce u leđima.
“Što nije u redu?” pitam.
“Ja sam u Castel Gandolfu. U vrtu.”
“Ne razumijem”, govorim mu. “Zašto si tamo?”
Opet zapuše vjetar, a iz slušalice se začuje čudan zvuk. Kao da moj brat
jauče.
“Molim te, Alex,” kaže. “Dođi odmah. Ja sam... ja sam pored istočnog
ulaza, ispod vile. Moraš stići prije policije.”
 Moj sin još je nepokretan, gleda me. Vidim kako mu papirnati ubrus
pada iz krila i leti zrakom kao papina bijela kapica na vjetru. I sestra Helena
gleda.
“Ne miči se”, govorim Simonu. I okrećem se, da Peter ne vidi izraz za
koji znam da mi je u očima. Jer u bratovu glasu bilo je nečeg što se ne sjećam
da sam tamo ikada prije čuo. Straha.
 Poglavlje 2

Vozim u Castel Gandolfo usprkos oluji sa sjevera. Kiša ljutito pada, odskače
od kaldrme kao buhe. Kada sam stigao do autoceste, vjetrobransko staklo
postalo je bubanj po kojem udara nebo. Na sve strane automobili
usporavaju i zaustavljaju se. Dok nestaju brojna crvena svjetla, misli mi se
vraćaju na brata.
Dok je bio mlad, Simon je bio od onih dječaka koji bi se po oluji penjali
na stablo ne bi li spasili odlutalu mačku. Jedne noći, na plaži u Campaniji,
gledao sam ga kako pliva ravno u jato svjetlucavih meduza da vrati djevojku
koju je povukla plima. Te zime, kada je njemu bilo petnaest, a meni
jedanaest godina, otišao sam se naći s njim u sakristiji svetog Petra gdje je
bio ministrant. Trebao me odvesti u grad na šišanje, ali dok smo izlazili iz
bazilike, pod kupolu je kroz prozor uletjela ptica, na visini od sedamdesetak
metara, a zatim smo čuli udarac kada je pala na balkon. Nešto u Simonu
moralo ju je vidjeti, pa smo se popeli uz šest milijuna stepenica, i na vrhu
stigli do mramorne izbočine u obliku nokta. Okruživala je visoki oltar, a
između nas i provalije bila je samo zaštitna ograda. Na izbočini je ležala
golubica, vrteći se u krug, kašljucajući male točkice krvi. Simon je zakoračio
i pokupio je. Tada je netko zavikao: Stoj! Ne prilazi bliže!
S druge strane kupole neki je čovjek bio naslonjen na ogradu. Gledao
nas je crvenih očiju. Odjednom se Simon zaletio prema njemu.
Ne, signore! zavikao je. Nemojte!
Čovjek je prebacio nogu preko ograde.
Signore!
Simon ne bi stigao na vrijeme ni da mu je Bog dao krila. Čovjek se
nagnuo naprijed i pustio se. Gledali smo ga kako pada kroz Svetog Petra kao
igla. Čuo sam kako vodič dolje govori bronca ukradena iz Panteona, a čovjek
je još padao, sada manji od trepavice. Konačno se začuo krik i prsnula je krv.
Sjeo sam. Zglobovi u nogama izdali su me. Ne sjećam se da sam se uopće
pomaknuo dok me Simon nije došao pokupiti.
Cijeli život nisam uspio shvatiti zašto je Bog poslao pticu kroz taj
prozor. Možda da bi pokazao Simonu kakav je to osjećaj kada ti nešto klizne
kroz prste. Iduće godine umro nam je otac, pa je to možda bila lekcija koja
nije mogla čekati. Ali zadnje čega se sjećam iz tog dana, prije nego su radnici
sve izveli iz crkve, jest Simon na onoj izbočini, s ispruženim rukama,
zaleđen, kao da pokušava vratiti pticu u zrak. Kao da se radi o nečem
jednostavnom poput vraćanja vaze na policu.
Tog poslijepodneva svećenici su opet posvetili Svetog Petra, kao što
uvijek naprave nakon što neki hodočasnik skoči. Ali nitko ne može opet
posvetiti dijete. Dva tjedna kasnije naš je zborovođa pljusnuo dječaka jer je
falširao, a Simon je iskočio iz reda i pljusnuo njega. Tri dana nije bilo
zbornog pjevanja, a roditelji su pokušavali nagovoriti Simona da se ispriča.
Cijeli je život bio primjer poslušnosti. Sada je govorio da će radije odustati,
nego se ispričati. Ako tražim temelj na kojem smo izrasli kao ljudi, mislim
da se nalazi baš tu. Sve što znam o bratu neizbježno se diže s tog mjesta.
Desetljeće Simonova života između početka fakulteta i početka njegove
diplomatske karijere u Italiji bilo je teško. Bombe i ubojstva iz našeg
djetinjstva uglavnom su nestali, ali u Rimu se žestoko prosvjedovalo protiv
bankrotirane vlade koja se urušavala od korupcije. Za vrijeme studija Simon
je marširao sa studentima sveučilišta. Dok je bio u bogosloviji, marširao je
solidarizirajući se s radnicima. Kada su ga pozvali u diplomaciju, mislio sam
da su ta vremena iza nas. Onda, prije tri godine, u svibnju 2001. godine, Ivan
Pavao Drugi odlučio je otputovati u Grčku.
Bio je to prvi odlazak bilo kojeg pape u našu domovinu u zadnjih
trinaest stoljeća, a naši zemljaci nisu bili sretni što će ga vidjeti. Gotovo su
svi Grci pravoslavci, a Ivan Pavao je želio okončati raskol između dviju
crkava. Simon je otišao kako bi to vidio. Ali mržnja je bila nešto što moj brat
nikada nije razumio. Od oca je naslijedio skoro protestantsku imunost na
sud povijesti. Pravoslavci krive katolike da su se loše ponašali prema njima
u svim ratovima, od križarskih do Drugog svjetskog. Optužuju katolike da
mame pravoslavce iz crkve njihovih predaka nudeći novi katolički hibrid.
Samo postojanje istočnih katolika za neke je pravoslavce provokacija, iako
Simon nije mogao shvatiti zašto se njegov brat, grkokatolički svećenik, ne
bi mogao pridružiti putnicima za Atenu.
Nevolje su stigle čak i prije nego Simon. Kada se vijest o dolasku Ivana
Pavla na grčko tlo raširila, manastiri u Grčkoj počeli su zvoniti kao za
sprovod. Stotine pravoslavaca izašle su na ulice protestirajući, noseći
transparente na kojima je pisalo PRAHERETICI i DVOROGO RIMSKO
ČUDOVIŠTE. Novine su prenosile vijesti o svetim slikama koje su počele
krvariti. Proglašen je državni dan žalosti. Simon, koji je dogovarao noćenje
u nekadašnjoj grkokatoličkoj crkvi mog oca, po dolasku je zatekao vrata
koja su reakcionarni pravoslavci išarali sprejem. Rekao je da policija ne želi
pomoći. Moj brat konačno je pronašao gubitnika kojeg će braniti.
 Te noći mala grupa tvrdokornih pravoslavaca provalila je u crkvu i
omela liturgiju. Napravili su veliku grešku skinuvši župnom svećeniku
mantiju i gazeći po antiminsu, svetom pokrovu koji stol pretvara u oltar.
Moj brat visok je skoro dva metra. Njegov osjećaj obaveze prema
slabima i bespomoćnima samo je pojačan spoznajom da je viši i jači od
drugih. Simon se jedva sjeća da je izgurao nekog pravoslavca iz crkve
pokušavajući spasiti grkokatoličkog svećenika. Pravoslavac je rekao da ga je
Simon oborio. Grčka policija utvrdila je da mu je slomio ruku. Simon je
uhićen. Njegov novi poslodavac – Državno tajništvo Svete Stolice – moralo
je pregovarati ne bi li ga odmah vratili u Rim. Tako Simon nikada nije
izravno vidio kako se Ivan Pavao nosi s istim neprijateljstvom, s mnogo više
uspjeha.
Episkopi u Grčkoj potrudili su se izgrditi Ivana Pavla. On se nije žalio.
Vrijeđali su ga. Nije se branio. Tražili su isprike za katoličke zločine stare
stoljećima. A Ivan Pavao, govoreći u ime milijarde živih duša i nebrojenih
preminulih katolika, ispričao se. Pravoslavci su bili toliko zapanjeni da su
pristali napraviti ono što su do tada uvijek odbijali: stali su uz njega dok je
molio.
Uvijek sam se nadao da je pristup Ivana Pavla u Ateni popravio
Simonovo ponašanje. Još jedna lekcija koja mu je stigla s neba. Od tada,
Simon je bio drugi čovjek. To sam govorio sam sebi, opet i opet, dok sam iz
Rima vozio prema jugu, u srce oluje.

★★★

Castel Gandolfo pojavio se u daljini: dugi hrbat brežuljka koji se nadvija nad
čudnim spletom golfskih terena i parkirališta razbacanih južno od Rima.
Prije dvije tisuće godina tu su se igrali imperatori. Pape tamo ljetuju tek
nekoliko stoljeća, što je dovoljno da se ta zemlja smatra službenim
produžetkom našeg teritorija.
Dok sam obilazio brežuljak, vidio sam ekipu karabinjera ispod hridi –
talijanske policajce s druge strane granice koji su zapalili cigarete čekajući
da se stiša bijes oluje. Ali tamo kamo ja idem, talijanski zakoni ne važe. Na
ovom žestokom pljusku nije bilo ni traga vatikanskoj policiji, zbog čega mi
je pritisak u prsima malo popustio.
Zaustavio sam svoj Fiat na mjestu gdje brežuljak dodiruje jezero
Albano, i birao broj na mobitelu prije nego sam izišao na kišu. Nakon što je
zvonilo pet puta, javio se mrzovoljan glas.
“Halo.”
 “Mali Guido?” rekao sam.
Šmrcnuo je. “Tko je to?”
“Alex Andreou.”
Guido Canali stari je školski prijatelj, sin vatikanskog mehaničara. U
zemlji u kojoj je glavna preporuka za većinu poslova krvno srodstvo s nekim
tko već radi, Guido nije mogao naći ništa bolje od čišćenja balege u
papinskoj mljekari na ovom brežuljku. Uzet će sve što mu se ponudi. Pa
iako nije slučajno što se više ne viđamo, sada meni treba pomoć.
“Nisam više Mali Guido”, kaže. “Stari mi je lani umro.”
“Žao mi je što to čujem.”
“Tebi jest. Čemu mogu zahvaliti ovaj poziv?”
“U gradu sam i treba mi usluga. Možeš li mi otvoriti kapiju?”
Sudeći po tome koliko je iznenađen, nema pojma o Simonu. I to je
dobra vijest. Dogovaramo se: dvije ulaznice za skorašnju izložbu, za koje
Guido zna da ih mogu dobiti od ujaka Lucia. Čak i najveći ljenčine u našoj
zemlji žele vidjeti što je priredio naš prijatelj Ugo. Kada sam prekinuo poziv,
krenuo sam mračnom stazom uzbrdo do mjesta gdje ćemo se naći, na kojem
vjetar počinje zviždati onim zavijajućim zvukom koji sam čuo kada me
nazvao Simon.
Iznenadilo me – a isprva mi je i laknulo – kada tamo nisam naišao ni
na kakav znak nevolje. Svaki put kada sam ranije izvlačio brata od policije,
bio je umiješan u neku gužvu. Ali ovdje nije bilo nikakvih lokalaca koji
prosvjeduju na trgu, nikakvih vatikanskih službenika koji traže bolje plaće.
Na sjevernom kraju sela papina ljetna rezidencija djelovala je napušteno.
Dvije kupole vatikanskog opservatorija dizale su se s njezina krova kao
kvrge na glavi nekog lika iz crtica koje Peter gleda na televiziji. Ovdje ništa
ne nedostaje. Čak se ništa i ne miče.
Od palače do papina vrta vodi privatna staza, a na njezinu početku
vidim bljesak upaljene cigarete skrivene crnom šakom.
“Guido?”
“Prokleto lijepo vrijeme za posjet”, kaže cigareta, pa pada u lokvu i
umire. “Za mnom.”
Dok mi se oči privikavaju, vidim da izgleda potpuno isto kao pokojni
Veliki Guido: prćasti nos i široka leđa nalik nekoj bubi. Fizički posao od
njega je napravio čovjeka. Vatikan je pun ljudi koje smo Simon i ja poznavali
dok smo bili djeca, ali moj brat i ja skoro smo jedini svećenici. Kod nas vlada
kastinski sustav u kojem se ponosno nasljeđuju očevi i djedovi koji su
nekada glačali podove i popravljali namještaj. Ipak, nije uvijek lako gledati
kako se nekadašnji prijatelji uspinju na više razine, pa mi Guidov glas zvuči
poznato dok mi pokazuje svoj kamionet i govori: “Uđite, velečasni.”
Kapija služi za zaustavljanje običnih smrtnika, a živica im ne dopušta
niti baciti pogled. S obiju strana naše zemlje nalazi se talijansko selo, ali
nikada se ne zna. Hrbat brežuljka, nešto kraći od kilometra, papina je
privatna zemlja čuda. Njegov posjed u Castel Gandolfu veći je od cijelog
Vatikana, ali ovdje nitko ne živi, osim nekoliko vrtlara, radnika i starog
jezuita, astronoma, koji danju spava. Pravi su stanovnici stabla voćki u
posudama i drvoredi pinija, cvjetnjaci koji se mjere hektarima i mramorni
kipovi zaostali od bezbožnih imperatora, sada postavljeni u vrt ne bi li
izmamili smiješak Ivanu Pavlu dok ljeti šeće po njemu. Odavde se vide i
jezero i more. Dok se vozimo neasfaltiranom stazom prema vrtu, nigdje oko
nas nema nikog živog.
“Kamo si mislio otići?” kaže Guido.
“Samo me ostavi u vrtu.”
On podiže obrvu. “Usred ovog?”
Oluja bjesni. Moj je zahtjev dovoljno čudan da mu pobudi zanimanje,
pa Guido uključuje CB radio da čuje ima li kakvih novosti. Ali, i tamo vlada
tišina.
“Moja djevojka radi tamo dolje”, kaže, i podiže prst s upravljača da mi
pokaže. “U masliniku.”
Ne govorim ništa. Inače vodim grupe novih učenika na razgledavanje
ovog mjesta, pa bih se po danjem svjetlu lakše snalazio u prostoru. Ali u
mraku, po ovoj jakoj kiši, sve što vidim jest dio puta osvijetljen farovima.
Dok se približavamo vrtovima, ne vidim nikakva vozila, ni policijske
automobile, ni vrtlare koji s baterijskim svjetiljkama bauljaju kroz kišu.
“Pritjerala me uza zid”, kaže Guido i odmahuje glavom. “Ali, Alex,
kakvu guzicu ta djevojka ima.” Ispušta zvižduk.
Što se dublje zavlačimo u sjenu, sve mi je jasnije kako je nešto jako
pogrešno. Simon mora biti sam na kiši. Po prvi put razmišljam o mogućnosti
da je ozlijeđen. Da je upao u neku nevolju. Ipak, telefonom je spominjao
policiju, a ne hitnu pomoć. Iznova vrtim naš razgovor u glavi tražeći nešto
što nisam dobro shvatio.
Guidov kamionet presiječe put uzbrdo kroz vrt i stiže na rub čistine.
“Dovoljno”, kažem. “Ovdje izlazim.”
Guido se osvrće. “Ovdje?”
Već silazim.
“Ne zaboravi naš dogovor, Alex,” viče. “Dvije ulaznice za otvaranje.”
 Ali ja sam previše zabrinut da bih mu odgovorio. Kada Guido otiđe,
vadim mobitel i zovem Simona. Ovdje je signal tako slab da se ne može
uspostaviti dobra veza. Na trenutak ipak čujem kako drugi mobitel zvoni.
Krećem se prema zvuku bacajući svjetlo svoje baterije u daljinu. Padina
brijega pretvorena je u široko stubište, s tri široke terase koje se spuštaju
jedna za drugom prema dalekome moru. Svaki je centimetar zasađen
cvijećem poredanim u krugove unutar osmerokuta unutar kvadrata i svaka
je latica na svom mjestu. Odavde, s najviše terase, vidim zid. Istočna granica
papina vlasništva. Baš ispred kapije svjetlo moje baterije zapinje na nešto
tamno. Obris odjeven potpuno u crno.
Vjetar trga rub moje mantije dok trčim prema njemu. Zemlja mi se
kruni pod nogama. Prevrću se komadi blata, iz kojih korijeni trave strše kao
noge pauka.
“Simone!” vičem prema njemu. “Jesi li dobro?”
On ne odgovara. Uopće se ne miče.
Sada se naginjem prema njemu pokušavajući ostati uspravan na
skliskom blatu. Udaljenost među nama smanjuje se. On ipak ne govori.
Stižem pred njega. Moj brat. Spuštam ruke na njega govoreći: “Jesi li
dobro? Reci mi da si dobro.”
Promočen je i blijed. Mokra kosa zalijepila mu se na čelo kao na lutki.
Crna sutana prilijepila se za njegove vretenaste mišiće, izgleda kao dlaka
trkaćeg konja. Sutana je staromodna odjeća kakvu su nekad nosili
rimokatolički svećenici, prije nego su u modu ušle crne hlače i crne jakne.
U ovom mraku, na prijetećoj figuri mog brata stvara skoro demonski dojam.
“Što nije u redu?” govorim, jer još mi nije odgovorio.
U očima mu je nejasan, udaljen pogled. Gleda prema nečem na zemlji.
U blatu leži dugi crni kaput. Ogrtač katoličkog svećenika. Greka,
nazvana tako zbog sličnosti s mantijom grčkih svećenika. Ispod njega je
nešto.
Zamišljajući ovaj trenutak, nikad mi nešto ovakvo nije palo na pamet.
Na dnu gomile viri par cipela.
“Bože moj,” šapućem. “Tko je to?”
Simonov je glas toliko suh da puca.
“Mogao sam ga spasiti”, kaže.
“Sy, ne shvaćam. Reci mi što se događa.”
Oči mi bježe na one mokasinke. Na jednom je potplatu rupa. Progoni
me neki osjećaj, kao da mi netko noktom grebe po mislima.
 Po visokom zidu koji dijeli papino vlasništvo od ceste uz granicu vise
neki razbacani papiri. Kiša ih je zalijepila za metal kao papirmaše.
“On je nazvao mene”, mrmlja Simon. “Znao sam da je u nevolji. Došao
sam što sam prije mogao.”
“Tko te nazvao?”
Ali značenje riječi otkriva se sporo. Sada znam odakle stiže osjećaj koji
me progoni. Poznata mi je rupa u onim mokasinkama.
Odmičem se jedan korak. Želudac mi se steže. Ruke mi se grče.
“K-kako...?” zamuckujem.
Odjednom se prema nama primiču svjetla koja se kreću po stazi u vrtu.
U parovima, ne većim od mobitela. Kada su se približila, pretvorila su se u
policijska patrolna vozila.
Vatikanski žandari.
Kleknem, ruke mi se tresu. Na zemlji uz tijelo otvorena je aktovka.
Vjetar nastavlja čupati papire iz nje.
Žandari počinju trčati prema nama, izvikujući naređenja da se
odmaknemo od tijela. Ali ja pružam ruku i činim ono što mi naređuju svi
moji instinkti. Moram vidjeti.
Mičem Simonovu greku; i mrtvačeve su oči širom otvorene. Usta su
zgrčena. Jezik zaguran uz obraz. Lice mog prijatelja ima tup izraz. Na
njegovoj je sljepoočnici crna rupa iz koje izviruje ružičasti rub mesa.
Pritišću me oblaci. Simonova je ruka na meni, vuče me natrag.
Odmakni se, govori mi.
Ali ja ne mogu odvojiti oči. Vidim preokrenute džepove. Goli dio bijele
kože tamo odakle je skinut ručni sat.
“Odstupite, velečasni,” kaže žandar.
Konačno se okrećem. Žandarovo je lice nalik kvrgi od kože.
Prepoznajem njegove oči oštre kao igle, njegovu snježno bijelu kosu, to je
inspektor Falcone, šef vatikanske policije. Čovjek koji se vozi uz automobil
Ivana Pavla.
“Tko je od vas dvojice velečasni Andreou?” pita.
Simon iskorači i odgovara: “Obojica. Ja sam onaj koji vas je pozvao.”
Buljim u svog brata, pokušavajući povezati konce.
Falcone pokazuje prema jednom od svojih službenika. “Pođite sa
specijalnim agentom Braccom. Ispričajte mu sve što ste vidjeli.” Simon je
poslušan. Posegnuo je u džep greke da uzme novčanik, mobitel i putovnicu,
ali nije digao svoj kaput s mrtvaca. Prije nego će krenuti za policajcem
govori: “Ovaj čovjek nema rodbine. Moram se pobrinuti da ga se sahrani
kako treba.”
Falcone žmirka. Čudna je to izjava. Ali kako dolazi od svećenika,
dozvoljava je.
“Velečasni,” kaže on, “poznavali ste ovog čovjeka?”
Simon odgovara slabim glasom. “Bio mi je prijatelj. Zvao se Ugolino
Nogara.”
 Poglavlje 3

Policajac vodi Simona na ispitivanje malo dalje, gdje ih se ne može čuti, dok
ja promatram kako ostali žandari razvlače konop oko čistine. Jedan razgleda
dva i pol metra visok zid pored seoske ulice, pokušavajući shvatiti kako je
netko izvana mogao ući u vrtove. Drugi se zagledao u sigurnosnu kameru
nad našim glavama. Većina žandara nekoć su bili gradski policajci. Rimski
policajci. Mogu vidjeti da je Ugov sat ukraden, da mu je nestao novčanik, da
je aktovka nasilno otvorena. Pa ipak se bave sitnicama kao da se nešto ne
slaže.
Na ovim brdima ljudi strasno vole Svetog Oca. Lokalci pričaju priče o
papama koji su im kucali na vrata da bi se uvjerili kako svaka obitelj u gradu
ima dobru večeru. Stariji stanovnici dobivali su ime po papi Piu, koji je štitio
njihove obitelji za vrijeme rata. Ne štite zidovi ovo mjesto, već njegovi
stanovnici. Ovdje se razbojništvo čini nemogućim.
“Oružje!” čujem kako viče jedan policajac.
Stoji na ulazu u tunel, golemi prolaz načinjen da bi rimski car mogao
poslije ručka prošetati nadsvođenim puteljkom. Još dva žandara jure prema
otvoru, put im pokazuju dva vrtlara. Čuje se stenjanje. Nešto teško se
prevrće. Ma što da je policija našla, nije to pištolj kojem su se nadali.
“Lažna uzbuna”, viče jedan.
Grudi mi drhte. Zatvaram oči. Preplavi me val osjećaja. Vidio sam i prije
ljude kako umiru. U bolnici gdje je Mona bila medicinska sestra, pomagao
sam bolesnima. Molio za umiruće. Pa ipak nije mi lako progutati taj osjećaj.
Dolazi žandar, fotografira otiske stopala u blatu. Sada su policajci
posvuda po vrtovima. Ali moje se oči vraćaju na Uga.
Zbog čega mi je on u srcu? Zbog svoje će izložbe postati najspominjaniji
čovjek u Rimu, sada posmrtno, a ja ću moći reći da sam tome pridonio. Ali
ono čime me pridobio bili su njegovi ožiljci iz bitaka. Naočale koje nikada
nije stizao popraviti. Rupe u njegovim cipelama. Zbunjenost koja bi nestala
čim bi počeo govoriti o svom velikom projektu. Čak i njegovo neurotično,
neizlječivo pijenje. Ništa na svijetu njemu nije bilo važno osim njegove
izložbe, i na nju je trošio svaki budan trenutak. Izložba je za Uga bila
njegovo dijete.
Sada se Simon vraća, prati ga žandar koji ga je ispitivao. Oči mog brata
prazne su i vlažne. Čekam da nešto kaže. Umjesto njega progovara policajac.
“Sada možete otići”, kaže. “Obojica.”
 Ali upravo stiže vreća za tijelo. Ni jedan od nas dvojice ne pomiče se.
Dva žandara dižu Uga na nju i rastežu joj krajeve oko njega. Zatvarač
proizvodi zvuk kao da se cijepa baršun. Počinju ga nositi kada Simon kaže:
“Stanite.”
Policajci se okreću.
Simon diže ruku u zrak i govori:
“O Gospode, poslušaj me.”
Obojica žandara spuštaju vreću za tijelo. Svi koji mogu čuti – svaki
policajac, svaki vrtlar, baš svi muškarci podižu ruke i skidaju kape.
“Ponizno Te molim”, govori Simon, “udijeli milost duši svojega sluge
Ugolina Nogare, kojeg si pozvao s ovog svijeta u kraljevstvo mira i svjetlosti.
Smjesti ga među svece svoje. U ime Gospodina našega Isusa Krista, amen.”
U svom srcu dodajem one dvije ključne grčke riječi, najjezgrovitiju i
najsnažniju kršćansku molitvu.
Kyrie, eleison.
Gospodine, smiluj se.
Kape se vraćaju na glave. Vreća se opet diže. Ma kamo da ide, krenula
je.
Između rebara osjećam bolni mir.
Ugo Nogara je otišao.

★★★

Kada smo stigli do Fiata, Simon otvara pretinac za rukavice i opipava ga

prstima. Slabim glasom kaže: “Gdje je moja kutija cigareta?”
“Bacio sam je.”
Na zaslonu mobitela vidim da je sestra Helena zvala dva puta. Peter je
sigurno lud od brige. Ali ovdje nema dovoljno jakog signala da im se javim.
Simon se žudno češe po vratu.
“Nabavit ćemo ih kada se vratimo”, kažem mu. “Što se tamo dogodilo?”
Diše krajem usta, ispušta nevidljivi dim. Primjećujem da desnom
rukom steže gornji dio desnog bedra.
“Jesi li ozlijeđen?” pitam.
Odmahuje glavom, ali premješta se kako bi tom nogom zauzeo
udobniji položaj. Lijevom rukom poseže u drugi rukav sutane, zaranjajući u
francuske manšete koje svećenicima služe kao džepovi. Opet traži cigarete.
 Okrećem ključ. Kada Fiat oživi, naginjem se naprijed i ljubim krunicu
koju je Mona davno objesila na retrovizor. “Uskoro ćemo biti kod kuće”,
kažem. “Kada budeš spreman govoriti, reci mi.”
Kima glavom, ali šuti. Lupka prstima po usnama i gleda prema čistini
na kojoj je Ugo izgubio život.

Stigli bismo do Rima brže da smo krenuli na slonovima preko Alpa. Starom
Fiatu mog oca radi još samo jedan cilindar, a nije ni imao više od dva. Danas
kosilice imaju više konjskih snaga. Kazaljka na radiju u autu zaustavljena je
na 105 FM, na Vatikanskom radiju. Simon skida krunicu s retrovizora i
počinje je provlačiti kroz prste. Glas na radiju govori: Tada im pusti Barabu,
a Isusa, izbičevana, preda da se razapne. Te riječi najavljuju molitve – jedan
Očenaš, deset Zdravomarija, Slava Ocu – i molitve uvlače Simona u duboku
kontemplaciju.
“Zašto bi itko njega opljačkao?” pitam jer ne mogu podnijeti tišinu.
Ugo nije imao skoro ništa što bi vrijedilo uzeti. Nosio je jeftin sat. Onim
što je imao u novčaniku jedva bi se mogla kupiti karta za vlak do Rima.
Ne znam”, govori Simon.
Jedini put vidio sam Uga s gotovinom u rukama na aerodromu, kada je
nakon službenog puta mijenjao devize.
“Jeste li se vraćali istim avionom?” pitam.
Obojica su radila u Turskoj.
“Ne”, odsutno govori Simon. “On je došao prije dva dana.”
“Što je radio ovdje?”
Brat baca pogled na mene, kao da traži značenje među besmislicama.
“Pripremao svoju izložbu”, kaže Simon.
“Zašto je poželio šetati vrtovima?”
“Ne znam.”
Na ovim je brdima nekoliko muzeja i arheoloških nalazišta, na
talijanskom tlu koje okružuje papino imanje. Ugo je tamo mogao nešto
istraživati ili se susresti s nekim drugim kustosom. Ali nalazišta na
otvorenom bila bi zatvorena po dolasku oluje i Ugo bi morao potražiti
zaklon.
“Vila u vrtovima”, kažem. “Možda se bio uputio tamo.”
Simon kima glavom. Glas s radija govori: Spletoše zatim vijenac od trnja
i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena,
izrugivahu ga: “Zdravo, kralju židovski!”1 Počinju nove molitve, a Simon ih
prati prljajući blatom kuglice brojanice koju premeće palcem. Nikada nije
bio izbirljiv svećenik, ali je uvijek bio dotjeran i uredan. Dok mu se blato
suši na koži, on bulji u mrežu pukotina koja se na njemu stvara, i u
komadiće praha koje otkida krunica.
Sjećam se nas dvojice kako sjedimo baš ovako, nedugo nakon što se
rodio Peter, one noći kada sam Simona odvezao na aerodrom, jer dobio je
prvi posao u inozemstvu. Slušali smo radio i gledali kako avioni plove
nebom iznad nas, ostavljajući tragove kao anđeli. Moj je brat vjerovao da je
diplomacija Božji posao, da su pregovarački stolovi mjesta na kojima umire
mržnja među vjerama. Kada je prihvatio položaj u dalekoj Bugarskoj, gdje
katolika ima manje od jednog na stotinu, ujak Lucio kršio je ruke govoreći
da je Simon isto tako mogao otići prodavati svinjetinu u Izrael. Ali tri
četvrtine Bugara su pravoslavci, a moj brat još od onog puta u Atenu želi
promicati ujedinjenje dviju najvećih crkvi na svijetu. Takva vrsta idealizma
uvijek je bila Simonov urođeni grijeh. Svećenici u našem Državnom
tajništvu napreduju s godinama službe – za deset godina postaju biskupi,
nakon dvadeset nadbiskupi – što objašnjava zašto se među stotinu i pedeset
kardinala na svijetu nalazi toliko ljudi iz Tajništva. Oni kojima to ne uspije,
obično su oni koji imaju najbolje namjere. Kako ga je Lucio upozorio,
maharadža mora birati hoće li voditi ljude ili čistiti za svojim slonom. U toj
metafori Mona, Peter i ja bili smo slon. Simon se mora odvojiti od nas prije
nego ga uspore obaveze koje prema nama osjeća.
Ali onda ga je posao odveo u Tursku, a Bog mu je dao novu priliku da
bude milosrdan: Uga Nogaru. Izgubljenu ovcu. Lomnu dušu koja se bori s
remek-djelom svoje karijere. Stoga mogu zamisliti što trenutačno osjeća
moj brat. Agoniju ne mnogo drukčiju od one kakvu bih ja osjećao da se
nešto dogodi Peteru.
“Ugo je na dobrome mjestu”, podsjećam ga.
To je uvjerenje pomoglo dvojici dječaka da prežive smrt svojih
roditelja. Nakon smrti dolazi život; nakon patnje mir. Ali Simonu je Ugova
smrt još previše svježa da bi je prihvatio. Prestaje premetati krunicu i steže
je u ruci.
“Što te pitao onaj žandar?” kažem.
Ispod njegovih su očiju bore. Ne mogu znati žmirka li gledajući u
daljinu ili je samo nekoliko godina u Tajništvu to napravilo čovjeku u ranim
tridesetim godinama.

1
Biblijski citati preuzeti su iz: Biblija. Stari i Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2012., 22. izdanje
(op. prev.).
 “Za moj mobitel”, kaže.
“Zašto?”
“Da sazna u koje me vrijeme Ugo nazvao.”
“Što još?”
Bulji u mobitel u svojoj ruci. “Jesam li vidio još nekog u vrtovima.”
“Jesi li?”
Izgleda kao da pliva u mraku. Njegov jedini tmurni odgovor jest:
“Nikoga.”
Nevezane misli vrte mi se glavom. Castel Gandolfo u jesen postaje
mirno mjesto. Papa napušta svoju ljetnu rezidenciju i vraća se u Vatikan, a
Švicarska garda i žandari više ne drže svoje ljude tamo. Navečer opuste i
mjesta koja obilaze turisti jer zadnji vlak za Rim kreće prije pet, a ako su
džepari ovdje isti kao i u Rimu, onda postaju napasni nakon što im izmakne
lagan plijen. Na trenutak me progoni slika Uga na kiši, na praznom
gradskom trgu, kako ga progoni neki od njih.
“Odmah s druge strane ceste je postaja karabinjera”, kažem. “Zašto Ugo
nije zvao njih?”
“Ne znam.”
Možda ih jest zvao, ali oni nisu htjeli prijeći granicu Vatikana. A ako je
Ugo nazvao vatikanski broj za hitne slučajeve, 112, sumnjam da bi ovdje
dobio vezu.
“Što ti je rekao kada te nazvao?” pitam.
Simon diže ruku. “Molim te, Alex. Treba mi malo vremena.”
Povlači se u sebe, kao da je sjećanje na taj poziv osobito bolno. Simon
je vjerojatno bio na putu s aerodroma kada ga je primio. Možda je rekao
svom vozaču da odmah skrene, ali to ipak nije bilo dovoljno.
Sjećam se kako je odmah doletio kući kada sam mu javio da me Mona
napustila. Zavjetovao se da će ostati koliko god bude trebalo, dok se opet ne
budem osjećao kao čovjek. Trajalo je šest tjedana. Lucio ga je molio da se
vrati u veleposlanstvo. Umjesto toga, Simon mi je pomagao oblijepiti Rim
lecima, pomagao mi nazivati rodbinu i prijatelje, pomogao brinući se o
Peteru dok sam ja sebično lutao gradom, obilazeći mjesta na kojima sam se
zaljubio u svoju ženu. Kasnije, kada se vratio u Bugarsku, naš je poštanski
sandučić bio zatrpan pismima adresiranim na Petera, i u svakom su bile
fotografije koje je Simon snimao po gradu: čovjek kojem je povjetarac odnio
tupe, harmonikaš s majmunom, vjeverica na brdu lješnjaka. Lijepio sam ih
na zidove Peterove sobe. Čitanje pisama postalo je ritual koji me opet
povezao sa sinom. Tako sam shvatio na što je Lucio mislio. Dok je Simon
snimao fotografije, lošiji svećenici uspinjali su se u karijeri. Konačno sam
mu rekao da smo Peter i ja dobro. Dosta pisama. Molim.
Okružila su nas gradska svjetla. Simonove se oči pomiču, prate što je
iza vjetrobranskog stakla. Duže od mjesec dana nije vidio ovo nebo, duže
od mjesec dana nije disao rimski zrak. Danas se trebao vratiti kući.
Tiho sam upitao: “Jesi li primijetio neka nezaključana vrata od vrtova?”
Ali čini se da me ne čuje.

★★★

Vatikanska stambena zgrada u kojoj smo Simon i ja odrasli, i u kojoj još

živim s Peterom, zove se palača Belvedere jer na talijanskom se svašta naziva
palačom. Ova naša je kocka od cigle koju je prije sto godina sagradio papa
kojem je dosadilo gledati kućanice i djecu na svojim privatnim stubama.
Belvedere znači “lijep pogled”, ali mi nemamo ni to; samo vatikanski
supermarket s jedne i vatikansku garažu s druge strane. Smještaj za radnike,
eto što je to.
Živimo na gornjem katu, preko puta Družbe milosrdne braće svetog
Ivana od Boga koja vodi vatikansku ljekarnu u prizemlju. S nekoliko prozora
možemo vidjeti stražnju stranu odaja Ivana Pavla u Apostolskoj palači –
pravom palazzu, po bilo kojim mjerilima. Na malom stražnjem parkingu
žandar radi ono zbog čega je Bog stvorio vatikanske policajce: provjerava
imaju li automobili dozvole za parkiranje. Kod kuće smo.
“Hoćeš li da zamolim brata Samuela jednu kutiju, da možeš pušiti?”
pitam dok se penjemo stepenicama.
Simonova se ruka trese. “Ne, nemoj ga buditi. Imam zalihu negdje
unutra.”
Drugi žandar, koji prolazi pored nas na stepenicama, primjećuje koliko
je Simon prljav. Ipak, iz poštovanja odvraća pogled.
Zaustavljam se.
“Pozorniče,” izvaljujem okrećući se na stepenicama, “što radite ovdje?”
S dna stepenica on podiže pogled. Kadet je, ima oči djeteta.
“Velečasni...” Gužva službenu kapu. “Dogodila se nezgoda.”
Simon se mršti. “Kako to mislite, nezgoda?”
Ali ja već jurim uza stube.
Vrata mog stana otvorena su. Tri su se muškarca nagurala u dnevnu sobu.
U kuhinji je oborena sjedalica. Tanjur s hranom bačen je na pod.
“Gdje je Peter?” vičem. “Gdje mi je sin?”
Muškarci se okreću. To su apotekari iz susjednog stana, još uvijek imaju
bijele kute navučene preko crnih sutana koje nose na poslu u ljekarni. Jedan
od njih pokazuje niz hodnik prema spavaćoj sobi. Ne govori ništa.
Osjećam se smeteno. U hodniku je prevrnut kredenac. Pod od tvrdog
drva pun je papira. U mene bulji očeva slika malog Isusa, nevina i lomljiva.
Njezin okvir od crvene gline razbijen je pri padu. Iza vrata spavaće sobe
dopiru ženski jecaji.
Sestra Helena.
Otvaram vrata spavaće sobe. Oboje su tamo, sklupčani na krevetu.
Peter sjedi u Heleninu krilu, ugnjezdio se među njezine ruke. Njima
nasuprot, na krevetu na kojem je Simon spavao kao dječak, žandar koji
nešto zapisuje.
“... viši, pretpostavljam”, govori ona, “ali nisam ga nijednom dobro
vidjela.”
Žandar naglo pogleda Simona koji je stigao iza mene, golem,
razbarušen od oluje.
“Što se dogodilo?” govorim, jureći naprijed. “Jesi li ozlijeđen?”
“Babbo!” usklikne Peter migoljeći se iz njenih ruku da dođe k meni.
Lice mu je crveno i natečeno. Čim sam ga uzeo u naručje, opet počinje
plakati.
“O, hvala nebesima”, izgovara sestra Helena dižući se s kreveta da me
pozdravi.
Peter drhti u mojim rukama. Pipam ga, tražim ozljede.
“Neozlijeđen je”, šapuće Helena.
“Što se događa?”
Ona stavlja ruku na usta. Vrećice pod njezinim očima smanjuju se.
“Čovjek”, kaže. “Ušao unutra.”
“Što? Kada?”
“Mi smo bili u kuhinji. Večerali.”
“Ne razumijem. Kako je ušao?”
“Ne znam. Čuli smo ga na vratima. Onda je bio unutra.”
Okrećem se prema žandaru. “Uhvatili ste ga?”
“Ne. Ali zaustavljamo sve koji pokušavaju prijeći granicu.”
 Stišćem Petera na sebe. Onaj žandar na parkingu dakle nije provjeravao
dozvole.
“Što je htio?” pitam ga.
“Istražujemo”, govori žandar.
“Jesu li opljačkani i drugi stanovi?”
“Ne znamo za niti jedan.”
Nikad nisam čuo za provalu u ovoj zgradi. Sitni kriminal skoro da i ne
postoji u našem vatikanskom naselju.
Peter mi njuška vrat i šapuće. “Morao sam se sakriti u ormar.”
Gladim ga po leđima i pitam Helenu: “Je li izgledao imalo poznato?”
Naselje je malo. Sestra Helena živi u samostanu, ali Peter i ja
poznajemo skoro svakog tko živi unutar ovih zidina.
“Nisam ga uspjela vidjeti, velečasni,” kaže. “Tako je glasno lupao po
vratima da sam digla Petera iz sjedalice i donijela ga ovamo.”
Oklijevam. “Lupao po vratima?”
“I vikao, tresao kvakom. Ušao je dok sam još nosila Petera. Pravo je
čudo da smo na vrijeme ušli u spavaću sobu.”
Srce mi udara. Okrećem se žandaru. “Dakle, ovo nije bila provala?”
“Ne znamo što je bilo, velečasni.”
“Je li vas pokušao ozlijediti?” pitam Helenu.
“Zaključali smo vrata sobe i sakrili se u ormar.”
Spuštam pogled i ugledam sina kako zuri u blijedi, blatom isprskan lik
svog strica. Obojici su lica izobličena od iznenađenja.
“Peter,” kažem, gladeći njegova ukočena leđa, “sve je u redu. Na
sigurnom si. Ništa se loše neće dogoditi.”
Ali on i Simon se i dalje zastrašujuće gledaju. Njihove plave oči
bljeskaju. Nešto je životinjsko u očima mog brata, Simon to pokušava
prikriti, ali ne uspijeva.
“Sestro Helena,” šaptom ponavljam, “je li pokušao nauditi bilo kome
od vas dvoje, bilo kako?”
“Ne. Nije obraćao pažnju na nas. Čuli smo ga kako se kreće hodnikom.”
“Što je radio?”
“Zvučalo je kao da je ušao u vašu sobu. Vikao je imena.”
Pritišćem Petera na sebe, štitim mu lice svojim ramenom. “Kakva
imena?”
“Vaše, i velečasnog Simona.”
 Koža mi se ježi. Osjećam kako me žandar gleda, procjenjujući moju
reakciju.
“Velečasni,” govori mi, “možete li nam vi nešto reći o tome?”
“Ne. Naravno da ne mogu.” Okrećem se Simonu. “Pada li tebi što na
pamet?”
Moj brat gleda u daljinu. Sve što govori jest: “Kada se to dogodilo?”
U glasu mu je neki neugodan prizvuk. Podsjeća me na nešto što u
početku djeluje nerazumno, ali nastavlja se širiti mojim mislima kao tinta.
Pitao sam se je li ovaj napad povezan s onim što se dogodilo Ugu. Je li osoba
koja je ubila Uga mogla nakon toga doći ovamo.
“Dogodilo se samo nekoliko minuta nakon što je velečasni Alex izišao”,
kaže Helena.
Castel Gandolfo udaljen je trideset kilometara. Četrdeset i pet minuta
vožnje. Bilo bi skoro nemoguće da ista osoba izvede oba napada. Niti sam
mogao smisliti razlog za to. Jedina stvar koja nas povezuje s Ugom jest
njegov posao na izložbi.
Simon pokazuje na ormar. “Koliko ste dugo bili unutra?”
“Super dugo”, kaže Peter zahvalno. Konačno se netko bavi njegovim
mukama.
Ali Simonov pogled odluta kroz prozor.
“Duže od pet minuta?” pitam, osjećajući što zapravo želi saznati moj
brat.
“Mnogo duže.”
Dakle, žandar nije iskren prema nama. Od vrata ovog stana do granice
može se otrčati za samo jednu minutu. Nikoga neće uhvatiti na ulazu ove
noći.
Policajac sklapa notes i ustaje. “Dolje vas čeka automobil, sestro. Ne
biste trebali hodati kući po mraku.”
“Hvala vam”, govori Helena, “ali prenoćit ću ovdje. Zbog malenog.”
Policajac šire otvara vrata. “Vaša vas nadstojnica očekuje. Vozač čeka u
hodniku, spremanje otpratiti vas niz stepenice.”
Sestra Helena tvrdoglava je stara opatica, ali ne želi dopustiti da je
Peter vidi kako se svađa s policijom. Ljubi ga za laku noć, njezine se pjegave
ruke tresu dok ga gladi po obrazu.
“Nazvat ću vas kasnije”, govorim joj. “Imam još pitanja.”
Kima glavom, ali ništa ne govori. Peter se zavlači dublje u moj zagrljaj
dok ona odlazi. Šake su mu stisnute, drže rub nogometnog dresa koji
posvuda nosi. Ispod brade crvena je tkanina zamazana poluosušenim
suzama. Dok ga zibam, primjećujem kovčeg gurnut uz vrata ormara. Sestra
Helena vjerojatno je prva izišla iz ormara, nazvati žandare. Petera je za
njegovo dobro ostavila iza sebe. Tako je moj sin čučao sam u mračnom
ormaru.
Slušajući ga kako mi diše za vrat, shvaćam da je njegovo vrijeme za
spavanje prošlo prije pola sata. Mogu osjetiti koliko je iscrpljen već po samoj
težini njegova tijela. “Želiš li nešto popiti?” šapućem.
Odlazimo do kuhinje i on mi pokazuje razbijeni tanjur na kuhinjskim
pločicama. “To sam ja napravio”, kaže. “Slučajno.”
Podižem prevrnutu sjedalicu. Helena ga je sigurno pokupila ravno s
nje, svih njegovih dvadeset kilograma. S police skidam Fantu od naranče,
piće koje se čuva za posebne prilike. Peteru je ono najdraže još otkad je vidio
kardinala Ratzingera da ga pije u tirolskom lokalu u gradu. Dok on zaranja
u plastičnu čašu, ja mu preko ramena gledam u nered na hodniku. Proteže
se prema mojoj sobi. Iz nekih razloga preskače Peterovu. Čini se da to
potvrđuje Heleninu priču o tome što se dogodilo.
“Vani je nevrijeme”, kaže Peter izranjajući iz narančaste lagune.
Odsutno kimam glavom. Možda on misli na onog čovjeka tamo vani,
na uljeza kojeg nisu uhvatili. Gledam žandara koji se vraća nakon što je
pregledao moju sobu. Dok prolazi pored Peterovih vrata, u njima se
pojavljuje Simon. Žandar nešto pita, ali moj brat odgovara: “Ne. Moj nećak
je dovoljno prošao za jednu noć.” govori Peter.
Okrećem se. On čeka odgovor.
“Da?”
“Je li se auto pokvario po kiši, pitam?”
Treba mi sekunda da shvatim. On se čudi zašto smo Simon i ja tako
kasno stigli kući. Zašto su on i sestra Helena bili sami kada je došao onaj
čovjek.
“Mi... probušila nam se guma.”
Fiat se često kvari. Peter je postao stručnjak za curenje ulja i
zakazivanje alternatora. Ponekad se brinem da postaje enciklopedija
nesreća.
“Dobro”, kaže gledajući kako njegov stric zatvara vrata za policijom.
Sada je stan opet naš. Kada Simon sjedne pored nećaka, njegova
veličina smiruje Petera koji se premješta na rub sjedalice kao leptir na grani.
“Sutra će se vratiti”, to je sve što Simon ima reći.
 Kimam glavom. Ali ono o čemu sada trebamo razgovarati ne možemo
raspraviti pred Peterom.
Moj brat stavlja svoju golemu ruku na nećakovu kosu i kuštra je. S
njegove sutane na sve strane leti suho blato.
“Jesi li morao podignuti auto?” pita Peter.
“Što?”
“Dok ste mijenjali gumu”, kaže Peter.
Simon i ja izmjenjujemo pogled.
Kao kroz maglu Simon govori: “Samo sam uzeo...” Pucne prstima u
zraku.
“Dizalicu?” dopunjuje ga Peter.
On kima glavom i naglo ustaje. “Hej, Peter, moram se oprati, dobro?”
Pogleda prema meni i kaže: “Ubi dormiemus?”
Latinski. Da Peter ne bi razumio. Pita me gdje ćemo spavati.
Dakle, slažemo se. Možda nije sigurno ostati ovdje.
“Švicarska vojarna?” predlažem. Najsigurnije mjesto u našoj zemlji
nakon odaja Ivana Pavla.
Simon kima glavom i kreće prema kupaonici, trudeći se koliko može
prikriti lagano šepanje.

Kada je izišao, kažem Peteru da pokupi najdražu pidžamu. Zatim

uključujem računalo i nestrpljivo čekam dok stari procesor pretražuje moju
e-poštu tražeći Ugovo ime. Ne znam što bih mislio. Osluškujem čuje li se
nešto u hodniku.
Pojavljuje se više od dvadeset poruka. Sve su napisane ovog ljeta.
Posljednja, od prije dva tjedna, ona je prava. Dok je opet čitam, pitam se
varaju li me oči. Trenutačno vjerojatno i ne rasuđujem najbolje. Ali kada
čujem poznati zvuk vode koja prestaje teći kroz cijevi, printam je i savijam
list papira pod mantiju, pa idem za Simonom u spavaonicu koju sam nekada
dijelio s Monom.
Nalazim ga kako drži svoju prljavu sutanu nad vrećom rublja za pranje
na koju je naša majka nekada izvezla riječi iz Knjige postanka 1, 4: I
RASTAVI BOG SVJETLOST OD TAME. Izgleda još uznemireniji nego prije.
I ja se slično osjećam. Tek sada mi postaje jasno da je Peter bio u opasnosti.
Da mu je sestra Helena možda spasila život.
“Tko bi napravio takvo što?” šapućem.
 Vadeći jednu od mojih ladica iz njezina ležaja, on traži svoje cigarete
za slučaj nužde. Na toj istoj komodi naš je otac držao dvije pepeljare jer
jedna nije bila dovoljna. Dok ga Ivan Pavao nije zabranio, pušenje je bilo
nacionalna razbibriga. Ali Simonov se izraz ne mijenja kada nalazi ono što
želi. Ladica se ne vraća u ležište, pa je on drma tako da se cijela komoda
trese.
“Zašto bi dolazili po nas?” pitam.
Odbacuje ručnik i odijeva donje rublje. Sada vidim zašto je pazio na
nogu: koža je grimizne boje. Nešto je omotano oko mišića.
“Nemoj ništa reći”, kaže kada je vidio da sam primijetio.
Nakon što uđu u svijet koktela, prijama i večera s tri različite vilice,
ljudima iz Tajništva učini se da su izdali duh svećeničkog poziva. Pa se
okreću starim rješenjima. Neki se bičuju. Neki nose košulje od kostrijeti ili
lance. Neki rade ono što je napravio Simon: zavežu kožni remen s
bodljikavom žicom oko bedra. On je prva pomoć protiv zadovoljstava koje
nosi posao u veleposlanstvu. Ali trebao je biti pametniji. Otac nas je naučio
kako to rade Grci: post, molitva, spavanje na hladnom podu.
“Kada si...?” počeo sam.
“Nemoj”, otresa se na mene. “Samo me pusti da se odjenem.”
Vrijeme nam curi. Moramo se maknuti odavde.
Peter se pojavljuje na vratima noseći brdo pidžama s dinosaurima. “Je
li ovo dovoljno?” pita.
Simon brzo zakorači u ormar.
“Idemo, Peter,” govorim, i vodim ga prema kuhinji. “Tu ćemo pričekati
strica Simona.”
 Poglavlje 4

Vojarna Švicarske garde nešto je niže u ulici u kojoj je naš stan. Ulaz nije
dopušten, ali Simon i ja proveli smo tamo mnoge noći nakon smrti roditelja.
Novaci bi nam dozvoljavali da im se pridružimo dok bi trenirali trčeći,
puštali nas u svoju teretanu i pozivali na svoje zabave uz fondue. Unutar tih
zidova doživio sam prvi mamurluk. Većina naših prijatelja već se vratila u
Švicarsku u potrazi za novim avanturama, ali neki su postali časnici. Kada
redovi na ulazu nazovu tražeći naređenja, odmah nas puste.
Zapanjen sam mladošću tih mladića s helebardama. Iako se od njih
traži da provedu neko vrijeme u Švicarskoj vojsci, izgledaju kao da su stigli
ravno iz srednje škole. Nekada su bili muškarci kojima sam se najviše divio
u našoj zemlji. Sada su to prerasli dječaci, deset godina mlađi od mene.
Vojarnu čine tri duge zgrade, odvojene jedna od druge dvorištima
izduženim poput ulica. Novopridošli spavaju zajedno u zgradi ispred
granice s Rimom. Časnička zgrada, prema kojoj idemo, ona je unutarnja,
leđima okrenuta Apostolskoj palači. Penjemo se dizalom i kucamo na vrata
stana mog najboljeg prijatelja u Gardi, Lea Kellera. Otvara nam njegova
žena Sofia.
“Oh, Alex, kakav užas”, govori. “Ne mogu vjerovati što se dogodilo.
Uđite, uđite.”
Vijesti se brzo prenose vojarnom.
Petar izjavljuje: “Smijem li opipati bebu?” I prije nego Sofia stigne
odgovoriti, stavlja obje ruke na trudničin trbuh.
Ja ga vučem natrag, ali ona se smiješi i stavlja svoje ruke preko njegovih.
“Beba štuca”, kaže. “Osjećaš li?”
Ona je zgodna žena, sitna kao što je i Mona bila, slične građe. Čak me
i njezina kosa podsjeća na onu moje žene: boja škriljca koju je rimsko sunce
posvijetlilo, tako da se nekad oko njene glave pojavi crvena aura nalik
čeličnim nitima koje samo što se nisu zapalile. Ona i Leo u braku su skoro
godinu dana, ali ja još uvijek povremeno buljim u nju i vidim nešto čega
nema. Priziva mi sjećanje na Monu, i zbog onog što muž osjeća prema ženi,
ja se zacrvenim. Također me podsjeća i na usamljenost, koju inače uspješno
odgurujem od sebe.
“Sjednite, vas trojica”, kaže. “Donijet ću vam nešto za jelo.” Ali onda
kao da se predomislila. “Ah, tako je, ne.” Gleda preko mog ramena u Simona.
“Ostat ću ovdje s Peterom. Vas dvojica idite dolje na piće.”
 Vidjela mu je nešto u očima.
“Hvala, Sofia,” kažem. Zatim kleknem pred Petera i dodajem: “Brzo se
vraćam da te spremim u krevet. Lijepo ćeš se ponašati, je li tako?”
“Hajde”, šapuće Simon i vuče me za mantiju. “Idemo.”

Kantina Švicarske garde je u prizemlju vojarne. To je mračno mjesto, nalik

špilji, u kojem stalnu zamagljenost tjera samo nekoliko tmurnih svijećnjaka.
Zidovi su ukrašeni muralima koji u prirodnoj veličini prikazuju pet stotina
godina staru vojsku na njezinu davnom vrhuncu, i zapravo su naslikani za
života Ivana Pavla. Tako neugodno podsjećaju na strip da umjetnik koji ih
je izradio u blizini Sikstinske kapele sigurno vjeruje u postojanje čistilišta.
Simon i ja odlazimo do praznog stola u kutu, tražeći nešto jače od vina.
S obzirom na svoju veličinu, on se mora dobro potruditi s pićem ne bi li išta
osjetio. Ipak, ovdje imaju samo vino, pa je Simon već skoro gotov sa svojim
prvim malim peharom kada ga stižem upitati: “Zašto bi netko došao nas
tražiti?”
Palcem trlja rub nazubljenog stakla debelog pehara sličnog granati.
Glas mu je sasvim mračan. “Ako nađem onoga tko je to napravio Peteru...”
“Stvarno misliš da bi moglo biti povezano s onim što se dogodilo Ugu?”
Podrhtava od siline osjećaja. “Ne znam.”
Vadim ispisani list iz džepa i guram ga preko stola. “Je li tebi ikad rekao
ovakvo što?”
Treba mu samo nekoliko sekundi da pročita. Zatim ga gura natrag
prema meni i mršti se. “Ne.”
“Misliš li da tu ima nečeg?”
Naginje se unatrag i toči još jednu čašu. “Vjerojatno ne.” Njegov golemi
prst spušta se na papir, pokazuje datum poruke. Prije dva tjedna.
Po drugi put čitam ispisane riječi.

Dragi Ugo,
žao mi je što to čujem. Ipak, mislim da bi ubuduće trebao
potražiti pomoć od nekog drugog. Mogu preporučiti nekoliko
stručnjaka za Bibliju koji su više nego kvalificirani odgovoriti na
tvoja pitanja. Javi mi se ako te zanimaju. Puno sreće s izložbom.
Alex
 Ispod toga je Ugova originalna poruka. Ona o kojoj sam govorio. Ovo
su zadnje riječi koje mi je ikad napisao.

Oče Alex,
nešto je iskrsnulo. Hitno. Probao sam te nazvati, nitko se ne
javlja. Molim te, odmah mi se javi, prije nego se pročuje.
Ugo

“Tebi nikad ništa nije rekao o tome?” pitam.

Simon odmahuje glavom kao lutak. “Ali vjeruj mi”, govori, “saznat ću
što se događa.”
U njegovu se glasu čuje nadmoć Tajništva. Odmaknite se dok mi
spašavamo svijet.
“Tko je mogao znati da ćeš biti u stanu večeras?” pitam.
“Svatko u nuncijaturi znao je da letim kući na izložbu.” Apostolska
nuncijatura: veleposlanstvo Svete Stolice. “Ali”, dodaje, “nisam im rekao
gdje ću odsjesti.”
Ton njegova glasa daje naslutiti da to i njega brine. Vatikan ima mali
imenik u kojem su brojevi na poslu i kod kuće za većinu zaposlenih,
uključujući mene. Ali u njemu nema adresa.
“I kako bi”, pitam, “itko mogao tako brzo stići iz Castel Gandolfa?”
Simonu treba dugo da odgovori. Vrti čašu između dlanova. Konačno
kaže: “Vjerojatno si u pravu. Nisu mogli.”
Pa ipak to ne govori imalo uvjereno, kao da me samo pokušava umiriti.
U daljini neka zvona označavaju deset sati. Počinje smjena straže.
Gledamo kako se patrola stražara pojavljuje u svojim noćnim uniformama,
vraćaju se s dužnosti i ispunjavaju prostoriju kao plima. Postaje očito da
ovdje nećemo naći sklonište od večerašnjih stresova. Dok su bili na
dužnosti, ovi su ljudi čuli vijesti koje su procurile iz Castel Gandolfa. Simon
i ja postali smo slavni na način koji nismo predvidjeli.
Prvi je do nas sjeo moj stari prijatelj Leo. Upoznali smo se u proljeće
kada sam bio na trećoj godini bogoslovije, na pokopu nakon jedinog
ubojstva kojeg se sjećam na vatikanskom tlu. Švicarski gardist ubio je svog
zapovjednika pa okrenuo službeno oružje na sebe, a Leo je bio prvi koji je
te noći došao na poprište događaja. Mona i ja njegovali smo ga duže od
godine dana, dok se nije oporavio, što je uključivalo i zajedničke izlaske sa
ženom kojoj nije smetalo biti s loše plaćenim strancem kojeg zakletva
sprječava govoriti o stvarima koje ga progone. Kada je otišla Mona, Leo je
bio taj koji je pomagao Simonu da se brine o meni. Kada se ovog proljeća
vjenčao sa Sofijom, ja sam trebao voditi ceremoniju, a onda im je kardinal
Ratzinger ukazao čast dobrovoljno se javivši. Sada, nakon godina ljubavnih
jada, obojica ćemo imati sinove. Drago mi je što ga vidim večeras. Naše je
prijateljstvo ojačano preživljavanjem.
Simon malo podiže čašu pokazujući da je primijetio Leov dolazak.
Gomila redova slijedi svog vođu i sjeda za naš veliki stol. Uskoro počnu
stizati vino i pivo. Kucaju čaše. Nakon sati prisilne nepokretnosti ruke i usta
pokreću se sa zadovoljstvom. Oni obično razgovaraju na njemačkom, ali
sada se muče s talijanskim da bismo i mi mogli sudjelovati. Ne shvaćajući
da smo nešto više od prijatelja njihova vođe, počinju jedan drugog pitati
stvari koje su groteskno militantne.
Koji je bio kalibar metka?
Čelo ili sljepoočnica?
Jedan je metak bio dovoljan?
Ali sve se mijenja kada Leo objasni tko su im gosti.
“Vama je stan opljačkan?” pita me jedan od njih uzbuđeno.
Počinjem shvaćati da će se priče širiti Vatikanom. Nagonski najprije
pomislim kako to može biti opasno za Simona. Ljudi iz Tajništva moraju
izbjegavati skandale.
“Jesu li žandari nekoga uhvatili?” pitam.
Zbunjeni su jer ne znaju na koji događaj mislim, a onda Leo kaže: “Nisu,
ni u jednom slučaju.”
“Je li tko od mojih susjeda nešto vidio?”
Leo odmahuje glavom.
Mladićima pažnju ipak zaokuplja Ugovo ubojstvo.
“Čuo sam da nisu nikome dozvolili da vidi tijelo”, govori jedan redov.
Drugi dodaje: “Čuo sam da nešto nije bilo kako treba. Nešto u vezi s
njegovim rukama ili nogama.”
Griješe. Vidio sam Ugovo tijelo svojim očima. Pa ipak, prije nego
stignem progovoriti, ostali se počinju bezdušno šaliti sa stigmama. Simon
udara šakom o stol i reži: “Dosta!”
Istog trenutka zavlada tišina. U njihovu svijetu on je zbroj autoriteta:
visok, zapovjedan, svećenik. S trideset i tri godine, shvaćam, može također
djelovati i star.
“Znaju li kako je netko mogao ući u vrtove?” pitam.
Međusobno cvrkuću kao ptice na žici. Zaključak: ne.
 “Dakle, nitko ništa nije vidio?” uporan sam.
Konačno progovara Leo. “Ja sam nešto vidio.”
Stol se utišava.
“Prošlog tjedna”, kaže, “kada sam vodio treću smjenu u Svetoj Ani,
jedno je vozilo tražilo ulaz.”
Sveta Ana je kapija iza vojarne. Švicarska garda tamo je uvijek,
provjeravaju sva vozila koja dolaze iz Rima. Za vrijeme treće smjene,
međutim, kapija je zatvorena. Nitko ne smije u našu zemlju noću.
“Tri nula-nula je”, nastavlja Leo, “a taj kamion počinje bljeskati
svjetlima prema meni. Odmahujem rukom, ali vozač izlazi van.” Ljudi se
mršte. Ne radi se to tako. Vozači moraju spustiti staklo i pokazati
dokumente.
“Prilazim mu”, nastavlja Leo, “s vodnikom Freiem kao podrškom.
Vozač ima talijansku dozvolu. A kad ono, ima i dozvolu za ulaz. Pogodite
tko ju je potpisao.”
Čeka. Ovi su ljudi dovoljno mladi da ih mogućnosti uzbuđuju.
“Potpisao ju je”, kaže Leo, “nadbiskup Nowak.”
Nekoliko zvižduka. Antoni Nowak desna je ruka pape Ivana Pavla,
svećenički tajnik iznad svih na svijetu.
“Kažem vodniku Freiu da nazove gore”, nastavlja Leo, “da potvrdi
potpis. U međuvremenu bacam pogled u prtljažnik kamiona.” Naginje se
naprijed. “A tamo straga je mrtvački kovčeg. Prekriven plahtom, na kojoj je
latinski natpis. Ne pitajte me što je pisalo. Ali ispod plahte je veliki metalni
sanduk. Mislim, stvarno velik.”
Svuda za stolom se križaju. Svaki čovjek u ovoj vojarni čim čuje za
metalni kovčeg pomisli isto. Kada papa umre, smještaju ga u trostruki lijes.
Prvi je od čempresa, zadnji od hrastovine. Ali onaj srednji je od olova.
Zdravlje Ivana Pavla bilo je zabrinjavajuće. Slab je. Ne može hodati.
Lice mu je bolna maska. Kardinal državni tajnik, drugi najmoćniji čovjek
Svete Stolice, prekršio je zavjet šutnje rekavši da je mirovina mogućnost,
ako Papu zdravlje spriječi da vlada, stvar je savjesti hoće li morati odstupiti.
Novinari kruže kao lešinari, neki nude novac stanovnicima Vatikana za bilo
kakav podatak. Pitam se zašto Leo riskira s ovakvom pričom pred tako
neprovjerenom publikom.
Ali on mi odgovara na to govoreći: “A koga sam zatekao kako sjedi na
klupi pored sanduka? Na iskaznici mu piše: Nogara, Ugolino.” Leo lagano
kucka zglobovima prstiju po stolu. “Minutu kasnije, zovu nas. Nadbiskup
Nowak potvrđuje dozvolu ulaska. Kamion prolazi, i to je zadnje što sam
vidio od kovčega i Nogare. A sada: neka mi netko, molim vas lijepo, objasni
što je to značilo.”
Zvuči kao priča o duhovima. San koji se ušuljao u sitne sate treće
smjene. Ovi su ljudi praznovjerni.
Prije nego itko stiže odgovoriti, Simon ustaje. Mrmlja nešto što zvuči
kao muka mi je, ili možda muka mi je od ovog. Bez isprike i pozdrava izlazi
iz kantine.
I ja ustajem i slijedim ga, a tijelo me ne sluša najbolje. Leova priča uvela
je golemu novu spoznaju o Ugovoj smrti.
Onim švicarskim gardistima promaknuta je jer davno su prošla
vremena kada je svaki kršćanin s nekoliko godina škole znao nešto
latinskog. Ali naš je otac svoje sinove naučio da čitaju i grčki i latinski, pa
sam znao koje je riječi Leo vidio na pokrivaču kovčega. One čine molitvu:
Tuam Sindonem veneramur, Domine, et Tuam recolimus Passionem.
U mraku je Leo teško mogao steći išta više od nejasnog dojma o veličini
sanduka jer taj je kovčeg bio prevelik za Svetog Oca. Znam, jednom sam ga
vidio svojim očima.
Znam što je Ugo skrivao.
 Poglavlje 5

Prije sedam stotina godina u malom francuskom selu po prvi put u povijesti
zapadne civilizacije pojavila se jedna relikvija. Nitko ne zna odakle je došla
ni kako je tamo dospjela. Ali postupno, kao i kod svih relikvija, dolazila je u
bolje ruke. Kraljevska obitelj iz tog kraja došla je u njezin posjed. A s
vremenom je premještena u glavni alpski grad. Torino.
Torinsko platno navodno je tkanina u kojoj je pokopan Isus Krist. Na
njezinoj je površini misteriozna, skoro fotografska slika raspetog čovjeka.
Pet stoljeća ležala je u pokrajnoj kapelici torinske katedrale, čuvali su je i
pazili toliko da su je pokazivali javnosti tek nekoliko puta u jednom stoljeću.
Samo dva puta u pola tisućljeća napustila je grad: jednom kada je kraljevska
obitelj bježala od Napoleona, i drugi put za vrijeme Drugog svjetskog rata.
To drugo putovanje odvelo ju je u samostan u planinama pored Napulja,
gdje se tkanina čuvala u tajnosti. Putujući u taj samostan, Platno je jedini
put u povijesti prošlo kroz Rim.
Jedini put u povijesti, do sada.
Većina relikvija čuva se u posebnim posudama koje se nazivaju
relikvijarima. Prije sedam godina, 1997. godine, vatra u torinskoj katedrali
zamalo je uništila Platno dok je ležalo u svom srebrnom relikvijaru. Nakon
toga načinjena je nova posuda: kutija u koju ne može ni zrak napravljena od
zrakoplovne legure, zamišljena tako da dragocjenu tkaninu štiti od svega.
Nova posuda, nimalo slučajno, izgleda kao jako veliki sanduk.
Preko tog kovčega prebačena je zlatna tkanina na kojoj je izvezena
tradicionalna molitva na latinskom za Platno. Tuam Sindonem veneramur,
Domine, et Tuam recolimus Passionem.
Štujemo Tvoj sveti pokrov, o Gospode, i pamtimo Tvoju muku.
Siguran sam, skoro sasvim siguran, da je ono što je Leo vidio u
prtljažniku kamiona bila najslavnija ikona naše vjere. Vrhunac povijesne
izložbe koju je Ugo stvorio Pokrovu u čast.

★★★

Sreo sam se s Ugom Nogarom jer sam sebi stavio u zadatak upoznati se sa
svim Simonovim prijateljima. Većina svećenika dobro procjenjuju ljude, ali
moj je brat imao običaj zvati beskućnike na večeru. Izlazio je s djevojkama
koje bi ukrale više srebrnine od beskućnika. Kada je jedne noći pomagao
redovnicama u vatikanskoj javnoj kuhinji, dva su se pijanca potukla, a jedan
je izvukao nož. Simon je stao među njih i uhvatio oštricu rukom. Nije ju
puštao dok nisu došli žandari.
Idućeg jutra majka je odlučila da je vrijeme za terapiju. Psihijatar je bio
jedan stari isusovac čiji je ured mirisao na vlažne knjige i cigarete s
klinčićima. Na stolu je imao potpisanu fotografiju Pija XII., pape koji je
govorio da je Freud razvratnik i da isusovci ne smiju pušiti. Majka je pitala
trebam li ja pričekati vani, ali liječnik je rekao da se radi samo o neformalnoj
procjeni, pa ako Simonu bude trebala terapija, i ona će morati čekati vani.
Tako je moja majka kroz suze iskoristila jedinu prigodu da pita postoji li
medicinski naziv za Simonov problem. Jer u svim časopisima koristili su
izraz želja za smrću.
Isusovac je postavio Simonu nekoliko pitanja, pa zatražio da pogleda
mjesto na kojem su mu palac zašili natrag za dlan. Konačno je rekao majci:
“Signora, jeste li čuli za čovjeka po imenu Maximilian Kolbe?”
“Je li on specijalist?”
“On je bio svećenik u Auschwitzu. Nacisti su ga izgladnjivali šesnaest
dana, a zatim ga otrovali. Kolbe se dobrovoljno javio za tu kaznu ne bi li
spasio život potpunom neznancu, kojeg bi bili ubili. Biste li rekli da vas
takvo ponašanje zabrinjava?”
“Da, velečasni. Upravo tako. Ima li vaša struka naziv za ljude poput
Kolbea?”
A kada je isusovac kimnuo glavom, majci se oteo osmijeh pun nade, jer
sve što ima naziv može imati i lijek.
A onda je liječnik rekao: “Moja struka, signora, naziva ih mučenicima.
A u slučaju Maximiliana Kolbea, zovemo ga svecem zaštitnikom ovog
stoljeća. Želja za smrću nije isto što i spremnost na smrt. Budite hrabri. Vaš
je sin samo neobično dobar kršćanin.”
Godinu kasnije majka je izbjegla onome čega se najviše plašila: da će
nadživjeti Simona. A zadnje što mi je rekla prije nego će umrijeti, osim volim
te bilo je: Molim te, Alex, pazi na svog brata.
Kada je Simon završio bogosloviju, činilo se da na njega više ne treba
paziti. Pozvali su ga u vatikansku diplomaciju, što je nešto što godišnje
doživi samo deset od četiri stotine tisuća katoličkih svećenika na svijetu. To
je značilo da će studirati na najelitnijoj crkvenoj adresi izvan vatikanskih
zidina – na Papinskoj crkvenoj akademiji. Šest od osam papa prije Ivana
Pavla bili su vatikanski diplomati, četvorica su bila s Akademije; dakle,
nakon Sikstinske kapele za vrijeme konklave, to je drugo mjesto na svijetu
na kojem ćete vjerojatno vidjeti sljedećeg papu. Da je Simon ostao u
diplomaciji, samo nebo bilo bi mu granica. Sve što je trebao napraviti bilo
je ne dijeliti obiteljsko srebro.
Ipak, taj je izbor u slučaju mog brata bio iznenađenje. Postoji
dvadesetak odjela u upravi Svete Stolice, i da je Simon izabrao posao u bilo
kojem od njih, mogao je ostati kod kuće. Svi bi ga rado dočekali u starom
očevu gnijezdu, Vijeću za promicanje jedinstva kršćana, a mogao je ostati
sebi vjeran i pridruživanjem Kongregaciji za istočne crkve, koja brani prava
katolika istočnih obreda. Ujak Lucio, kao i većina vatikanskih kardinala,
imao je nekoliko dodatnih zaduženja osim onog osnovnog, pa su njegovi
prijedlozi bili Kongregacija za kler ili Kongregacija za kauze svetaca, u
kojima bi mogao pogurati Simonovu karijeru. A od svih razloga zbog kojih
je Simon mogao odbiti Tajništvo najveći je bio naša obiteljska povezanost s
njegovim čelnikom, drugim čovjekom Vatikana, kardinalom državnim
tajnikom Domenicom Boiom.
Boia je stupio na dužnost u vrijeme pada komunizma u istočnoj Europi.
Pravoslavna crkva dizala je glavu nakon godina prisilnog ateizma iza
željezne zavjese, a Ivan Pavao pokušavao joj je ponuditi maslinovu grančicu
– da bi otkrio kako mu pritom smeta njegov novi državni tajnik. Kardinal
Boia nije vjerovao Pravoslavnoj crkvi, koja se od katoličanstva raskolila prije
tisuću godina dijelom i zbog neslaganja oko papinskih ovlasti. Pravoslavci
smatraju papu, kao i devet patrijarha koji vode njihovu Crkvu, biskupom
vrijednim posebne časti – prvim među jednakima – ali ne i supersilom, ne i
nepogrešivim. Boii se to činilo opasno radikalnim. I tako je počela tiha borba
u kojoj je drugi najmoćniji čovjek Vatikana pokušavao spasiti papu Ivana
Pavla II. od njegovih dobrih namjera.
Njegova Ekselencija pokrenula je kampanju diplomatskih napada
protiv pravoslavaca koja će vratiti loše odnose od prije nekoliko godina.
Jedan od njegovih najrevnijih pomagača bio je američki svećenik po imenu
Michael Black, koji je jednom bio štićenik mog oca. U Simonovim očima niti
jedan odjel nije pokazivao više neprijateljstva prema idealima našeg oca od
Tajništva. Pa ipak, umjesto da poziv odbije, on ga je izgleda shvatio kao
znak. Bog je htio da nastavi očev posao i pokuša ujediniti dvije crkve. A On
je htio da se time bavi u Tajništvu.
Dok su ostali na Akademiji učili španjolski ili engleski ili portugalski,
Simon je učio slavenske pravoslavne jezike. Odbio je Washington da bi
mogao otići u Sofiju, glavni grad pravoslavne Bugarske. Tamo je čekao
priliku da se nešto otvori u Ankari, u istoj nuncijaturi u kojoj sada radi
Michael Black.
 Znao sam da je Simon preuzeo staru očevu baklju, ali što s njom
namjerava, mislio sam da ni sam nije znao. Onda me nazvao ujak Lucio,
tjedan prije nego sam po prvi put upoznao Uga.
“Alexander, jesi li bio svjestan da tvoj brat izostaje s posla?”
Nisam.
Lucio je coknuo jezikom. “Ukoren je zbog odlaska bez razloga. A kako
ne želi sa mnom razgovarati o tome, bilo bi mi drago kada bi ti saznao
razlog.”
Simon se vadio na politiku ureda: Michael Black prijavio ga je iz inata.
Tjedan kasnije, međutim, moj se brat neočekivano pojavio u Rimu.
“Ovdje sam s prijateljem”, rekao je.
“Kojim prijateljem?”
“Zove se Ugo. Upoznali smo se u Turskoj. Dođi sa mnom k njemu danas
na večeru. Volio bi te upoznati.”

Nikad u životu nisam bio u stanu poput onog Ugolina Nogare. Većina
obitelji koje rade za papu unajmljuju stanove u vlasništvu Crkve diljem
Rima. Moji roditelji, uz Luciovu pomoć, imali su sreće i dobili stan unutar
zidina, u nastambi zaposlenih u Vatikanu. Ali ovdje, svojim sam očima
mogao vidjeti kako živi druga polovina. Nogarin stan bio je u Apostolskoj
palači, baš na uglu gdje se Vatikanski muzeji spajaju s Vatikanskom
knjižnicom. Kada je Simon otvorio vrata, Peter se željno zatrčao stricu u
ruke, a moje su oči lutale prostranstvom iza njega. Na zidovima nije bilo
fresaka, strop nije bio pozlaćen, ali stan je bio tako velik da su ga u manje
prostore dijelili paravani, onako kako to kardinali rade na konklavama.
Zapadni zid pružao je pogled na dvorište u kojem su znanstvenici iz
Vatikanske knjižnice ispijali pića u skrovitom kafiću. Na jugu, tamo gdje se
vidjelo kroz krošnje drveća, krovovi su se protezali ravno do kupole Svetog
Petra.
Iz dubine stana dopro je bučan glas.
“Aha! To su sigurno otac Alex i Peter! Uđite, uđite!”
Do nas je dokasao čovjek ispruženih ruku. Kada ga je ugledao, Peter se
sakrio meni među noge.
Ugolino Nogara bio je velik kao omanji medvjed, s tako preplanulom
kožom da se činilo da svjetluca. Naočale su mu bile spojene debelim slojem
izolir-trake. Držao je čašu vina u ruci, i nakon što me poljubio u oba obraza,
prvo što je rekao bilo je: “Da ti natočim piće.”
Bile su to proročanske riječi.
 Simon je nježno uzeo Petera za ruku i odveo ga na stranu, dajući mu
poklon iz Turske. Ostao sam sâm s našim domaćinom.
“Radite u nuncijaturi s mojim bratom, doktore Nogara?” pitao sam dok
mi je točio.
“O, ne”, rekao je smijući se. Pokazao je na zgradu s druge strane
dvorišta. “Radim u muzejima. Bio sam u Turskoj radi završnih priprema za
svoju izložbu.”
“Vašu izložbu?”
“Onu koja se otvara u kolovozu.”
Namignuo mi je, kao da mi je Simon sigurno rekao. Ali tih dana još
nitko nije znao. Još nisu procurile glasine o svečanom otvaranju, s prijemom
u Sikstinskoj kapeli.
“Pa kako ste se upoznali?” pitao sam.
Nogara je otpustio kravatu. “Neki su Turci našli u pustinji jadnika kojeg
je oborila vrućina.” Skinuo je naočale da mi bolje pokaže. “Licem nadolje.”
“Našli su Ugovu vatikansku putovnicu”, doviknuo je Simon koji je
krenuo prema nama, “pa su me nazvali u nuncijaturu. Morao sam voziti
sedam stotina kilometara da ga nađem. Bio je u gradu po imenu Ufra.”
Peter je osjetio da je to razgovor za odrasle, pa se smjestio u kut i
zagledao u strip o Atili koji mu je Simon donio iz Ankare.
Nogarino je lice živnulo. “Zamisli, oče Alex. Bio sam u muslimanskoj
pustinji, a tvoj brat, Bog ga blagoslovio, dolazi do mog bolesničkog kreveta
u svećeničkoj sutani, s večerom u košarici i bocom barola!”
Primijetio sam da se Simon nije smiješio. “Nisam znao da je alkohol
najgore što se može dati nekome sa sunčanicom. Iako, netko drugi jest
znao.”
“Nisam mu stigao reći”, kazao je Nogara smijuljeći se, “jer sam se
onesvijestio nakon nekoliko čaša tog barola.”
Moj je brat trljao okvir naočala, nije mu bilo smiješno. Počela me mučiti
jedna pomisao. Objašnjenje onoga što sam gledao. Nogara je bio kustos, što
je značilo da je imao poseban motiv da se sprijatelji sa Simonom. Njegov je
nadređeni direktor muzeja, koji odgovara ujaku Luciu. Pristup Luciu mogao
bi objasniti kako je Nogara došao do ovakvog stana.
“A što ste radili tamo u pustinji”, rekao sam, “kada ovdje imate tako
krasan smještaj? Peter i ja ubili bismo za ovakav stan.”
Ipak, što sam ga bolje zagledao, stan je izgledao čudnije. Kuhinja se
sastojala od prijenosnog hladnjaka, kuhala s dvjema pločama i vrča flaširane
vode. Preko sobe je bio rastegnut konop za rublje, ali nisam vidio ni sudoper
ni perilicu. Sve je djelovalo improvizirano, kao da se tek uselio. Kao da se
prijateljstvo sa Simonom počelo isplaćivati brže nego je očekivao.
“Odat ću ti tajnu”, kaže Nogara. “Dali su mi ovaj prostor zbog moje
izložbe. A moja je izložba razlog zašto sam ti brata zamolio da večeras tebe
pozove.”
Začulo se zvono, pa se okrenuo provjeriti hranu koja je bila na kuhalu.
Pogledao sam Simona, ali on je izbjegao moje oči.
“A sada”, rekao je Nogara, dok mu se na licu pojavljivao lukav izraz,
“dopusti mi da postavim scenu.” Podigao je drvenu žlicu kao dirigentski
štapić. “Želim da zamisliš najpopularniju muzejsku izložbu na svijetu.
Prošle je godine to bila ona Leonardova u New Yorku. Svakog dana
posjećivalo ju je prosječno sedam tisuća ljudi. Sedam tisuća – cijeli mali grad
dvadeset i četiri sata prolazio je kroz one galerije.” Nogara je teatralno
zastao. “Sada, oče, zamisli nešto veće. Jer moja će izložba biti dvostruko
veća.”
“Kako?”
“Tako što će otkriti nešto nepoznato o najpoznatijoj slici na svijetu.
Slici tako slavnoj da nadmašuje Leonarda i Michelangela zajedno. Slici tako
slavnoj da nadmašuje cijele muzeje. Govorim o slici na Torinskom platnu.”
Bilo mi je drago što Peter nije mogao vidjeti moju reakciju.
“Da, znam što ti sada prolazi kroz glavu”, rekao je Nogara. “Testirali su
Platno radioaktivnim ugljikom. Ispostavilo se da je lažno.”
Znao sam to bolje nego što je uopće mogao zamisliti.
“Pa ipak čak i sada”, nastavio je Nogara, “kada izlažemo Platno, ono
privlači milijune hodočasnika. Na nedavnoj izložbi vidjelo ga je dva milijuna
ljudi u osam tjedana. Osam tjedana. Samo da bi vidjeli relikviju koja je
navodno osporena. Pogledajmo to ovako: Platno privlači pet puta više
posjetitelja nego najpopularnija izložba na svijetu. Pa zamisli koliko će ih
doći kada dokažem da je određivanje starosti radioaktivnim izotopom
ugljika Torinskog platna bilo pogrešno.”
Lecnuo sam se. “Doktore, šalite se sa mnom.”
“Ni najmanje. Moja će izložba pokazati da je Platno stvarno posmrtni
pokrov Isusa Krista.”
Okrenuo sam se prema Simonu čekajući da on nešto kaže. Ali kada je
on ostao nijem, ja nisam mogao. Datiranje ugljikom zaprepastilo je našu
Crkvu i slomilo nam oca, koji je svoje nade vezivao uz autentičnost Platna
kao nečeg što bi moglo spojiti katolike i pravoslavce. Otac je karijeru proveo
pokušavajući naći prijatelje s druge strane, i prije objave rezultata testiranja
radioaktivnim ugljikom on i njegov pomoćnik Michael Black ulagivali su se
i molili pravoslavne svećenike po Italiji da im se pridruže na konferenciji za
novinare u Torinu. Riskirajući nezadovoljstvo svog biskupa, neki su od tih
svećenika došli. Bio bi to važan događaj da se nije pretvorio u katastrofu.
Radioaktivni ugljik pokazao je da tkanina potječe iz srednjeg vijeka.
“Doktore,” rekao sam, “ljudima su srca slomljena prije šesnaest godina.
Molim vas, ne tjerajte ih da sve to opet proživljavaju.”
Ali on je bio neustrašiv. U tišini nam je poslužio hranu, zatim oprao
ruke vodom iz vrča i rekao: “Molim vas, jedite. Ja ću se odmah vratiti. Važno
je da sami vidite.”
Kada je nestao iza paravana, šapnuo sam Simonu: “Jesi li me zato doveo
ovamo? Da bih ovo slušao?”
“Da.”
“Simone, on je pijan.”
Moj brat kimnuo je glavom. “Kada se onesvijestio u pustinji, nije to bila
sunčanica.”
“Pa što onda radim ovdje?”
“Treba mu tvoja pomoć.”
Prošao sam rukom kroz bradu. “Znam svećenika u Trastevereu koji
vodi odvikavanje u dvanaest koraka.”
Ali Simon se lupkao po glavi. “Problem je ovdje gore. Uga brine da neće
na vrijeme dovršiti svoju izložbu.”
“Kako mu možeš oko toga pomagati? Stvarno želiš opet proživjeti ono
kroz što je otac onda prošao?”
Na svim televizorima u našoj zemlji prikazivao se kanal koji je prenosio
konferenciju za novinare kada su se objavljivali laboratorijski nalazi. Te su
noći jedini zvuk u Vatikanu pravila djeca koja su se igrala u vrtu jer su naši
roditelji željeli biti sami. To iskustvo toliko je ranilo oca da se nikada nije
oporavio. Michael Black ga je napustio. Presušili su telefonski pozivi starih
prijatelja – starih pravoslavnih prijatelja. Srčani udar stigao je oca dva
mjeseca kasnije.
“Slušaj me”, šaptao sam. “To nije tvoj problem.”
Simon je žmirkao. “Moj avion polijeće za Ankaru za četiri sata. Njegov
za Urfu je tek idućeg tjedna. Trebam te da ga paziš dok ne krene.”
Čekao sam. U očima mu je bilo još nešto.
“Ugo će te zamoliti za uslugu”, rekao je. “Ako je ne želiš napraviti za
njega, onda je napravi meni.”
 Gledao sam kako se Nogarina sjena približava iz hodnika. Zastala je
tamo dok mu se tijelo još nije vidjelo, i on je kao glumac koji se sprema izići
na scenu napravio znak križa jednom rukom. U drugoj ruci imao je nešto
dugo i tanko.
“Imaj vjeru”, šapnuo je Simon. “Kada ti Ugo kaže što je našao, i ti ćeš
mu povjerovati.”

Nogara se opet pojavio noseći balu tkanine. Raširio ju je po konopcu

rastegnutom preko sobe i rekao, glasom punim poštovanja: “Siguran sam da
ovo ne treba predstavljati.”
Zaledio sam se. Ispred mene bila je slika koja je godinama
nepromijenjena ležala u mom sjećanju: dvije siluete boje hrđe, spojene na
vrhu glava, jedna prikazuje čovjeka s prednje, druga sa stražnje strane. Pri
vrhu silueta bile su mrlje od krvi: preko glave, zbog krune od trnja; na
leđima, od bičevanja; a ispod jednog rebra od koplja u slabini.
“Reprodukcija Svetog platna u pravoj veličini”, rekao je Nogara
podižući ruku da bi pokazao, ali niti u jednom trenutku ne dopuštajući
prstima da dodirnu tkaninu. “Četiristo dvadeset i sedam centimetara dugo,
sto dvadeset i dva široko.”
Slika je kod mene izazvala čudnu napetost. Stari je običaj istočnih
kršćana, kako katolika, tako pravoslavaca, da su svete slike portreti svetaca
i apostola koje se vjerno kopiralo i kopiralo stoljećima. Među svim tim
slikama Sveto je platno kralj, slika koja leži u samom srcu naše vjere.
Ono je i naša najveća relikvija. Biblija kaže da su Ilijine kosti dizale
mrtve u život, da su bolesni ozdravljali dodirujući Isusovu odjeću, pa do
dana današnjeg svaki katolički oltar i svaki pravoslavni antiminis u sebi
imaju relikvije. Gotovo ni jedna od njih ne može se pohvaliti da je dodirnula
našeg Gospodina, a samo jedna – Platno – može se nazvati njegovim
autoportretom. Niti jedna sveta stvar nikada nije bila tako ponižena.
Pa ipak, čak ni nakon testa starosti radioaktivnim ugljikom, Crkva
nikada nije premjestila Platno u muzej, nikada ga nije tiho pomela pod
tepih. Torinski kardinal rekao je da više nije ispravno zvati Platno
relikvijom, ali nije naredio da se tkanina odnese iz katedrale. Desetljeće
nakon provjere ugljikom Ivan Pavao opet ju je posjetio. Ipak, kada je došao,
nazvao je Platno Božjim darom, i pozvao znanstvenike da ga nastave
proučavati. I tako je Platno ostalo u našim srcima – u mojem srcu – sve do
sada. Nemamo odgovor na testove s ugljikom. Ali vjerujemo da nismo još
čuli zadnju riječ i dok ona ne stigne, nećemo napustiti ono što se ne može
braniti. Nećemo se odreći onoga kojeg su se odrekli.
 Uznemirenost koju sam osjećao povećala se kada sam vidio da nas je i
Peter počeo gledati. S njim nikada nisam razgovarao o Platnu. Zamršenost
mojih osjećaja prema njemu ne bi bilo pošteno prenijeti na dijete.
“Prvo što morate znati”, rekao je Nogara, “jest način na koji je Platno
ležalo na Isusovu tijelu. Nije ga prekrivalo kao plahta. Položeno je ispod
njega, zatim prebačeno preko njega, kao zavoj. Zato imamo prednju i
stražnju sliku.”
Pokazao je na rupe izrezane u tkanini koje su imale oblik tikvica. Sve
su slijedile pravac nastao savijanjem tkanja. “Ali ja bih se pozabavio ovima.
Tragovima gorenja.”
“Tko ih je načinio?” pitao je Peter.
“Izbio je požar”, rekao je Ugo. “1532. godine Platno se čuvalo u
srebrnom relikvijaru. Vatra ga je djelomično rastopila. Kap rastopljenog
srebra pala je na Platno i progorjela sve slojeve savijene tkanine. Oštećenja
su morale popraviti sestre klarise. I tako dolazim do onoga što želim reći.”
Nogara je s police s knjigama izvukao neki časopis i dodao mi ga. Na
naslovnici je pisalo Thermochimica Acta.
“Sljedećeg siječnja”, nastavio je, “američki kemičar iz nacionalnog
laboratorija u Los Alamosu objavit će članak u ovom znanstvenom časopisu.
Prijatelj iz Papinske akademije znanosti poslao mi ga je unaprijed. Pogledaj
sam.”
Prelistao sam stranice. Mogle su biti napisane i na kineskom. Entalpija
razrjeđivanja glicina. Termalna studija poliestera koji sadrže silicij ili
germanij u glavnom lancu.
“Preskoči do kraja”, rekao je Nogara. “Zadnji članak prije indeksa.”
Našao sam. Studija uzorka radioaktivnog izotopa ugljika s Torinskog
platna.
Sadržao je slike nečega što je nalikovalo crvima pod mikroskopom, i
tablice koje nisam shvaćao. Pa ipak, na početku teksta, u sadržaju su bile
dvije rečenice čiji sam smisao mogao razumjeti:

Rezultati spektrometrije pirolitičkom analizom na području uzorka

uspoređeni s mikroskopskim i mikrokemijskim zapažanjima
dokazuju da radiougljični uzorak nije dio originalnog Torinskog
platna. Datum dobiven tim radioaktivnim ugljikom dakle ne
određuje pravu starost platna.

“Uzorak nije uzet s Platna?” rekao sam. “Kako je to moguće?”

 Nogara je uzdahnuo. “Nismo shvatili što su sve napravile sestre klarise.
Znale smo da su istkale zakrpe na rupama. Ali nismo znali – jer nismo mogli
vidjeti – da su također utkale niti u Platno da bi ga ojačale. Tek pod
mikroskopom vidi se što je što. I tako, nenamjerno, testirali smo materijal
u kojem je originalna tkanina pomiješana s koncem kojim je ojačana. Taj
američki kemičar prvi je shvatio grešku. Jedan od njegovih kolega rekao mi
je da dijelovi uzorka nisu ni bili od lana. Sestre su ga popravljale pamukom.”
Prostorijom se širila neka hladna sila. Nogarin je pogled bio
kontrolirana vrtoglavica.
“Alli,” šapnuo mi je Simon, “to je to. To je konačno to.”
Pokazao sam prstom na kemijski časopis. “A izložba će”, rekao sam,”
govoriti o ovim znanstvenih istraživanjima?”
Ugo je sebi dopustio osmijeh. “Istraživanja su samo početak. Ako
Platno zaista potječe iz 33. godine, što se onda s njime događalo tisuću
godina nakon toga? Mjesece sam proveo kopajući po povijesti Platna,
pokušavajući odgovoriti na najveću tajnu iz njegove prošlosti: gdje se krilo
trinaest stoljeća prije nego se iznenada pojavilo u Francuskoj? I imam neke
jako dobre vijesti.” Oklijevao je. “Ako vam smijem prekinuti večeru, volio
bih da svi dođete sa mnom.”
Iz ladice je izvukao debeli svežanj ključeva od gomile zasuna i lanaca
na ulaznim vratima. Zatim je u džep strpao plastičnu vrećicu iz hladnjaka.
“Kamo?” pitao je Peter.
Ugo je namignuo. “Mislim da će ti se svidjeti.”

★★★

Dok smo ga kroz hodnike slijedili do stražnjeg ulaza u palaču, padao je

mrak. Sampietrini, kućepazitelji bazilike, već su počeli usmjeravati turiste
prema izlazima. Ali Uga su prepoznali, i pustili nas četvoricu na miru.
Ma koliko puta ulazio u crkvu, uvijek bih uzdrhtao. Kada sam bio
dijete, otac mi je rekao da je crkva svetog Petra tako visoka da bi tri kita
mogla stati u nju, jedan na drugom, od glave do repa, kao ona točka u
cirkusu na monociklu, i još bi ostalo dovoljno mjesta da na glavu stave cijeli
Kolosej umjesto krune. Na podu su izmjerene veličine drugih slavnih crkvi,
označene zlatnim slovima, kao grobovi malih riba u trbuhu levijatana. Ta je
građevina djelo ljudskih ruku, ali je napravljena u razmjerima većim od
ljudskih.
 Ugo nas je doveo do oltara ispod Michelangelove kupole i pokazao na
četiri kuta koji su nas okruživali. U svakom kutu bila je mramorna kula.
“Znate li što je u ovim stupovima?” pitao je.
Kimnuo sam. Stupovi – od kojih je svaki bio velik skoro kao Slavoluk
pobjede – bili su brda čvrstog betona i kamena, sagrađeni da nose golemu
kupolu. U svakom od njih uzan je kanal, tunel širine čovjeka, koji se diže do
skrivene sobe. U posebnim prigodama kanonici Svetog Petra otkrivaju
izvanredan sadržaj tih soba.
Relikvije.
Prije pet stotina godina, dok su renesansni pape dograđivali najveću
crkvu u povijesti svijeta, stavili su četiri najsvetije rukotvorine na svijetu u
relikvijare unutar tih stupova. Onda su sagrađena četiri kipa, visoka devet
metara, koji označavaju koje se relikvije nalaze unutra.
“Sveti Andrija”, rekao je Ugo pokazujući prvog. “Brat svetog Petra. Prvi
koji je pozvan da postane apostol. Njegova je lubanja bila stavljena u ovaj
stup.”
Ugo se okrenuo. Sada je njegov prst pokazivao kip žene koja nosi
golemi križ.
“Sveta Helena”, rekao je. “Majka Konstantina, prvog cara kršćanina.
Posjetila je Jeruzalem i vratila se s Pravim križem. Pape su stavili drvo iz tog
križa u ovaj stup.”
Treći kip pokazivao je ženu koja juri naprijed s ispruženim rukama.
Ona drži možda najmističniju relikviju u bazilici.
“Sveta Veronika”, rekao je Ugo. “Žena koja je Isusu obrisala lice dok je
nosio križ prema Golgoti. Na tkanini se tajanstveno pojavila slika njegova
lica. Tu su tkaninu pape smjestili u ovaj stup.” Konačno se okrenuo prema
četvrtom kipu. “Sveti Longin. Vojnik koji je pribio Isusa na križ i ranio ga
kopljem u bok. U ovaj stup pape su stavili Longinovo koplje.”
Nogara se okrenuo prema nama. “Kao što možda znate, samo tri od tih
relikvija još su ovdje. Kao gestu dobre volje, dali smo lubanju svetog Andrije
Pravoslavnoj crkvi. Ali Andrijina lubanja ionako nikada nije ni pripadala
ovdje. Relikvije ove bazilike trebale bi pričati najvažniju priču kršćanstva.”
Nogarin je glas zatreperio. “Pravi križ, rubac i koplje, sve su to relikvije
vezane uz smrt našeg Gospodina. Ono što bi trebalo biti u četvrtom stupu
jest relikvija Njegova uskrsnuća. Ivan Pavao, kada je naslijedio Platno, htio
ga je donijeti ovamo. Ali ugljikov test stvorio je nedoumice, i nije bilo
moguće prebaciti Platno iz Torina. Sada ćemo to konačno ispraviti. Moja će
izložba dovesti Platno kući.”
 Stišao je glas tako da smo se Simon i ja morali nagnuti naprijed da
bismo ga čuli.
“Našao sam drevne tekstove u kojima se opisuje Isusova slika koja se
stoljećima čuvala u gradu po imenu Edesa, prije nego se Platno pojavilo u
Francuskoj. Taj se turski grad sada zove Urfa, i iz njegove me bolnice
izvukao tvoj brat. Utvrdio sam da je naše Torinsko platno bilo tamo
najkasnije u petom stoljeću. A sada želim napraviti još više: želim da moja
izložba dokaže kako je takozvana Slika iz Edese stigla u Jeruzalem u rukama
samih apostola. I, oče Alex, tu moj posao uključuje tebe.”
Prije nego će nastaviti, posegnuo je u džep i izvadio plastičnu vrećicu
koju je ponio iz stana. Iz nje je izvukao nešto čudno: plastičnu žlicu sličnu
batku. Spustio se na Peterovu razinu i rekao: “Peter, morao bih malo
nasamo razgovarati s tvojim ocem, pa sam donio nešto za tebe.”
Vrh žlice na sebi je imao neku blijedu kvrgu.
“Što je to?” pitao je Peter.
“Loj. A u ovoj bazilici on ima čarobna svojstva.” Ugo je odveo Petera do
otvorenog prostora pored oltara. “Samo je drži ovako, i pravi se da si kip. Ne
miči ni mišić.”
Trenutak kasnije s kupole se spustila grlica. Sletjela je na loj i počela
jesti. Peter je bio tako iznenađen da je zamalo ispustio žlicu.
Ugo mu je šapnuo: “Sada možeš kamo hoćeš. Odvedi svoju novu
prijateljicu u šetnju. Otkrio sam da su ptice prilično pitome.”
Peter je bio očaran. S grlicom udaljenom od glave samo nekoliko
centimetara lutao je praznom lađom, pažljivo kao da nosi svijeću. Svi smo
na trenutak ušutjeli i promatrali ga.
Onda se Ugo opet okrenuo prema meni. “Kao što sam govorio, nadao
sam se da ću dokazati da su apostoli donijeli Platno iz Jeruzalema u Edesu.
Dokaz za to, naravno, nije bilo lako pronaći. Ali vjerujem da sam mu
konačno na tragu. Vidiš, Edesa je bila jedan od prvih glavnih gradova
kršćanstva, negdje sredinom drugog stoljeća tamo je napisano evanđelje. To
se evanđelje nazivalo Diatessaron, a siguran sam kako znaš da na grčkom to
znači napravljeno od četiriju, jer njegov tekst spaja četiri postojeća evanđelja
u jedan dokument. Kako je Platno bilo u Edesi u vrijeme dok je taj
dokument nastajao, vjerujem da ga je pisac u njemu mogao spomenuti.”
Htio sam ga prekinuti, ali Ugo je digao ruku.
“To je, naravno, teško dokazati jer Diatessaron je izuzetno rijedak.
Kopije koje su preživjele prijevodi su na druge jezike, napisane stoljećima
kasnije. Sve originalne primjerke uništili su sami biskupi iz Edese kada su
se opredijelili za četiri postojeća evanđelja. Tako se barem priča. Ali
nedavno sam, izgleda, otkrio da nije tako.”
Ubacio sam se: “Našli ste rukopis Diatessarona? Na kojem jeziku?”
“Dvojezičan je. Sirski2 na jednoj, starogrčki na drugoj strani.”
Uzbudio sam se. “To bi mogao biti originalni tekst.”
Diatessaron je bio napisan jednim od tih dvaju jezika, nakon čega je
preveden na drugi tako brzo da danas nitko ne zna koji je bio prvi.
“Nažalost”, nastavio je Ugo, “ne vladam ni jednim dobro. Velečasni
Simon, međutim, kaže mi da ti tečno čitaš na jednom. Pa sam se pitao bi li
mi želio pomoći...”
“Naravno. Imate li slike?”
“Zapravo, knjigu... nije lako fotografirati. Našao sam je na mjestu na
kojem nisam smio biti, pa ti ne mogu donijeti knjigu, oče. Ono što moram
jest odvesti tebe do knjige.”
“Ne razumijem.”
Žmirkao je. “Jedina osoba kojoj sam rekao za ovo je velečasni Simon.
Ako se pročuje, izgubit ću posao. Tvoj me brat uvjerava da znaš čuvati
tajnu?”
Obećao bih Ugu bilo što, samo za jedan pogled na tu knjigu. Život
nakon završetka studija proveo sam držeći predavanja o evanđeljima, a
osnovna postavka mojeg nauka jest da je tek nekoliko drevnih rukopisa dalo
svijetu sve što je u evanđeljima napisano. Život Isusa Krista kakav suvremeni
kršćani poznaju spoj je nekoliko zapisa, koji se svi neznatno razlikuju, svi
su zastrašujuće stari, a u jedinstvenu priču složili su ih suvremeni učenjaci,
koji u nju i dalje unose promjene zasnovane na novim otkrićima.
Diatessaron, zato što je stvoren na isti način, spajanjem starijih tekstova,
može otkriti evanđelja kakva su bila u drugom stoljeću, davno prije su do
nas stigli prvi potpuni rukopisi. Može dodati nove činjenice onome što
znamo o Isusovu životu, i dovesti u pitanje neke druge za koje smo mislili
da su točne.
“Mogu krenuti za Tursku već sljedećeg tjedna”, rekao sam. “I prije, ako
želite.”
Počeo sam osjećati pulsiranje u grudima. Bio je lipanj; nisam morao
držati predavanja sve do jeseni. Na mom bankovnom računu ima dovoljno
novca za dvije avionske karte. Peter i ja možemo odsjesti kod Simona.
Ali Ugo se namrštio. “Bojim se da nisi shvatio”, rekao je. “Ne tražim da
se vratiš u Tursku sa mnom. Knjiga je ovdje, oče.”
2
Sirsko (ili sirijsko) pismo razvilo se iz starog aramejskog i kurzivnog palmirskog pisma u prvom stoljeću.
 Poglavlje 6

Dok slijedim Simona iz kantine gore prema Leovu stanu, u glavi imam samo
jednu misao: Platno je ovdje. Tkanina u kojoj je pokopan Isus nalazi se
unutar gradskih zidina. Pitam se je li već zaključana u jedan od stupova
Svetog Petra. Možda će se vijest uskoro objaviti.
Dolazak Platna daje novo značenje Ugovoj izložbi. Dozvolu za ulazak
kamiona potpisao je nadbiskup Nowak, što znači da je Ivan Pavao naredio
da se Platno premjesti. Šesnaest godina, od testova s ugljikom, Crkva nije
ništa službeno objavila o Platnu. Iznenada se čini da će se to promijeniti.
Moja razmišljanja o Ugovoj smrti i uljezu u mojem stanu počinju se okretati
u novom pravcu. Pitam se je li to ono što mi je Ugo pokušao reći u e-mailu.
Kako je uspio donijeti Platno, ali potom je nabasao na nove poteškoće.
Nešto je iskrsnulo. Hitno.
Kršćanske relikvije mogu na površinu izvući svakakve osjećaje. Prošlog
Božića Peter i ja gledali smo televizijski prijenos velike prepirke između
svećenika i monaha u Betlehemu, samo oko toga tko će dobiti dozvolu
metenja koje strane bazilike rođenja Isusova. Ranije ove godine morali su
postaviti naoružanog stražara na međunarodnu konferenciju o Platnu, a
svećenik koji vodi brigu o Platnu morao je napustiti konferencijsku dvoranu
kada je žestoko reagirao na odluku da se površina tkanine blago očisti. Ako
se pročuje da je Platno premješteno, većina ljudi u Torinu nesumnjivo će
biti oduševljena Ugovim planom da dokaže da je pravo i oda mu počast, ali
nekolicina bi mogla reagirati drukčije.
Jedini drugi nasilni ispad kojeg se sjećam u Castel Gandolfu izazvala je
čudna vjerska zabluda: kada mi je bilo deset godina, jedan je poremećeni
čovjek pokušao napasti Ivana Pavla u vrtovima, nakon čega ga je talijanska
policija lovila po autocesti prema Rimu, a on ih je napao sjekirom. U
njegovim su džepovima pronašli bilješke ispunjene bljezgarijama o
oponašanju bogova. Pitam se je li moguće da je premještanje Platna izazvalo
nešto slično. Ako je tako, zahvaljujem Bogu što Peter i Helena nisu
ozlijeđeni.
Trčim da bih stigao Simona, pitajući se o čemu razmišlja. Ali moj je
brat već nestao. Dok ulazim u stan, iz dječje se sobe pojavljuje Sofia i govori:
“Otišao je tamo gore.”
Pokazuje prema krovu. Najosamljenijemu mjestu u zgradi.
Idem za njim, ali ona stavlja ruku na moju i šapuće: “Peter te treba.”
 Okrećem se prema dječjoj sobi. Unutra vidim sina kako sjedi na svom
privremenom krevetu. Svjetlo je prigušeno, a pod prekriven knjigama i
plišanim životinjama iz obližnje kolijevke. Peter tako teško diše da se čini
da je trčao.
“Što nije u redu?” kažem.
Zrak oko njega vlažan je i vruć. Pruža ruke.
“Ružan san?” pitam.
U toj dobi počinju noćne more i mjesečarenje. Simon je patio i od
jednog, i od drugog. Podižem njegovo krhko tijelo sebi na krilo i gladim ga
po glavi.
“Možemo li opet čitati o Tottiju?” pita, napola bunovno.
Totti. Drugi najbolji strijelac Rome.
“Naravno”, kažem mu.
Naginje se naprijed i pipa po mračnom podu tražeći knjigu. Ali pazi da
mi se ne makne iz krila. Jednom sam ga već ostavio.
“Gotovo je, Peter,” obećavam mu, ljubeći vlažni stražnji dio njegove
glave. “Nemaš se čega plašiti. Ovdje si na sigurnom.”
Ostajem uz njega neko vrijeme, sve dok opet ne zaspi, da bih bio
siguran. Kada se iskradem van, Leo se već vratio, a Sofia mu podgrijava jelo.
Vidim kako je u kuhinji trlja po trbuhu, naginjući se da je poljubi. Prije nego
me stignu pozvati za stol, ispričavam se i odlazim potražiti Simona na
krovu.

★★★

Kosa mu nošena vjetrom divlja oko glave. Lice mu je izobličeno. Gleda dolje
prema svjetlima Rima onako kako zamišljam da mornari gledaju u more.
“Jesi li dobro?” pitam ga.
Ruka kojom vadi cigaretu iz kutije za nuždu nije mirna.
“Nisam siguran što da radim”, mrmlja ne okrećući se prema meni.
“Ni ja.”
“Mrtav je.”
Znam.
“Zvao sam ga danas popodne. Razgovarali smo o njegovoj izložbi. Ne
može biti mrtav.”
“Znam.”
 Simonov se glas stanjuje. “Sjedio sam mu uz tijelo, pokušavao ga
probuditi.”
U grudima mi raste tupa bol.
“Ugo je dao sebe toj izložbi”, nastavlja moj brat. “Sve joj je dao.” Pali
cigaretu. Na licu mu se pojavljuje sasvim gadljiv izraz. “Zašto ga je pustio da
umre tjedan prije otvaranja? Zašto ga je pustio da umre na samom pragu?”
“To je djelo ljudskih ruku”, govorim. Podsjećam ga na koga treba
usmjeriti gnjev.
“I zašto je mene u to uvukao?” nastavlja ne slušajući me.
“Prekini. Nisi ti ništa pogriješio.”
Ispušta veliki mlaz dima u mrak. “Jesam pogriješio. Trebao sam ga
spasiti.”
“Sretan si što nisi bio tamo. Isto se moglo dogoditi i tebi.”
Ogorčeno gleda u nebo, pa spušta pogled dolje prema mjestu gdje smo
se igrali kao djeca. Jedna od obitelji iz Garde napuhala bi plastični bazen na
toj terasi. Sve što je ostalo su mrlje od vode.
Stišavam glas. “Misliš li da ovo može imati veze s Platnom? Jer su ga iz
Torina premjestili ovamo?”
Dim mu kulja iz nosnica. Ne mogu znati misli li o tome.
“Nitko nije mogao znati da je ovamo premješteno”, kaže ravnim
glasom.
“Nešto je moglo procuriti. Ljudi svašta čuju. Kao mi sada od Lea.”
Potrebna je cijela grupa ljudi da bi se novi relikvijar Pokrova natovario
u kamion. I svećenici koji će otvoriti kapelu. Još više svećenika i ljudi da ga
se ovdje istovari. Ako je samo jedan nešto spomenuo supruzi, prijatelju,
susjedu...
“Te je noći Ugo bio u kamionu”, kažem. “Bilo tko od upletenih mogao
ga je vidjeti. Možda su ga zato napali.”
“Ali nisu vidjeli ni tebe ni mene. Zašto su nas tražili?”
“Što onda misliš da se dogodilo?”
Simon otresa pepeo s vrha cigarete i gleda kako žeravica nestaje u
mraku. “Uga su opljačkali. Mislim da je ono što se dogodilo u stanu, ma što
bilo, moralo biti nešto drugo.”
Pa ipak mu glas pomalo podrhtava.
Zvoni moj mobitel. Gledam u zaslon.
“Ujak je”, kažem. “Da se javim?”
Kima glavom.
 S druge strane začuje se duboki, spori glas: “Alexander?”
Ujaku Lucio uvijek je nekako zbunjen kada se netko javi na telefon. On
ne razumije zašto mi ostali nemamo nekog svećenika kao tajnika.
“Da”, kažem.
“Gdje ste sada? Jesu li Simon i Peter na sigurnom?”
Vjerojatno već zna za provalu. “Dobro smo. Hvala na pitanju.”
“Rečeno mi je da ste večeras obojica bila u Castel Gandolfu.”
“Da.”
“Sigurno ste jako uznemireni. Priredio sam gostinsku sobu za svu
trojicu za večeras, samo mi recite gdje ste, i šaljem auto.”
Zastajem. Simon već odmahuje glavom i šapuće: “Ne. Nećemo to
napraviti.”
“Hvala ti”, kažem, “ali prespavat ćemo kod prijatelja u vojarni Švicarske
garde.”
Nema odgovora, samo poznata tišina, glasnik nezadovoljstva mog
ujaka. “Onda te želim vidjeti u palači sutra”, konačno izgovara. “Što ranije.
Da raspravimo situaciju.”
“U koliko sati?”
“U osam. A reci i Simonu. Očekujem i njega.”
“Bit ćemo tamo.”
“Drago mi je. Laku noć, Alex.”
Veza se samo prekinula.
Okrenuo sam se Simonu. “Želi nas vidjeti u osam ujutro.”
On ne mijenja izraz lica.
“Dakle”, kažem, “možda bismo trebali na spavanje.”
Ali Simon izjavljuje: “Ti hajde. Ja ću spavati baš ovdje.”
Ovdje. Na otvorenom. Papi ispod prozora.
“Daj”, kažem. “Uđi.”
To što pokušavam beznadno je. Odbijanje spavanja u krevetu česta je
pokora među svećenicima, a barem je zdravija od vezivanja trake oko bedra.
Konačno odustajem i govorim mu da ću ujutro doći po njega. On mora biti
sam. Večeras ću se moliti za svog brata.

★★★
Leo i Sofia u krevetu su kada se vratim. Na taj mi način prepuštaju stan.
Nadao sam se da ću porazgovarati s Leom o tome je li išta čuo u kantini
nakon našeg odlaska, ali to će morati pričekati. Na mom starom prijatelju
kauču, koji se nekad nagledao pijanki, nekoliko je plahti. Na njemu nema
nekadašnjih mrlja, pale su kao žrtva ženske ruke. Iz udaljene spavaće sobe
čujem slabe zvukove koji sasvim sigurno ne potječu od vođenja ljubavi; moji
su prijatelji previše uviđavni za takvo što. Ali kao i većina svećenika, ne bih
se kladio ni u što vezano za ljudsku prirodu.
Provjeravam Petera u dječjoj sobi, zamotan je u plahte. Njegov grčki
križ, koji je iz nekog razloga skinuo s vrata, iz ruke mu klizi prema podu.
Podižem ga i stavljam na našu putnu torbu, pa kleknem pored prozora.
Ovdje imam grčku Bibliju koju on i ja koristimo kada uči odgonetati riječi.
Uzimam je u ruke i pokušavam zatomiti osjećaje. Svladati strah koji vreba
u tami, i bijes koji me obuzima kada se sjetim kako je Peter u svojoj kući bio
u opasnosti. Gnjev leži duboko u srcima Grka. U našoj književnosti to je
najvažnija riječ. Ali ono što ću napraviti već sam stotinama puta radio za
Monu.
Gospodine, dok molim oprost grijeha svojih, molim i za oprost
njihovih. Molim Te, oprosti mi, da mogu i ja njima. Grešnici su, kao i ja.
Kyrie, eleison.
Ponavljam to dva puta, želim utvrditi gradivo. Ali misli su mi zbrkane.
Znam da Švicarska garda ima dobar razlog zbog kojeg je pojačala stražu oko
vojarne. Razlog zbog kojeg nas je Lucio zvao sebi. Kada sam rekao Peteru
da smo na sigurnom, nisam se čak ni nadao da je tako. Lagao sam.
Dok mi se oči privikavaju na tamu, gledam životinje koje je Sofia
nacrtala na zidovima dječje sobe. S vješalice na vratima visi odjeća za bebu
koju je sama sašila. Osjećam Moninu odsutnost čak i više nego inače.
Njezina obitelj i dalje živi ovdje. Nekolicina rođaka i ujaka, od kojih su
većina vodoinstalateri, navikli prijetiti svojim cijevima dečkima koje ne
odobravaju. Kada bih od njih zatražio zaštitu, vjerojatno bi na smjenu pazili
na Petera i mene. Ali radije bih s Peterom otišao iz grada nego njima bio
dužan.
Skidam mantiju u mraku i slažem je. Liježem pored sina, pokušavam
smisliti čime ga sutra zabaviti. Kako mu izbrisati uspomene na današnji dan.
Trljam mu rame u mraku, pitajući se spava li uistinu, u nadi da mu odmah
mogu pružiti olakšanje. Otkad je Mona otišla, sve su moje noći jednako
usamljene. Jedino je bol malo manje oštra, što je samo po sebi tužno.
Nedostaje mi moja žena.
Čekam na san. Čekam, i čekam. Ali čini mi se da čekam cijeli život.
 Evanđelja govore da je Isus svoje učenike pripremio za Drugi dolazak
jednom parabolom. Usporedio se s gospodarom koji napušta svoje imanje
da bi otišao na neku svadbu. Mi, njegovi sluge, ne znamo kada će se
gospodar vratiti. I zato ga moramo čekati pored vrata, s upaljenim svjetlima.
Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Podsjećam se da
i ako cijeli život provedem čekajući da mi se žena vrati, to neće biti ništa
duže od čekanja svih kršćana u zadnje dvije tisuće godina.
Ali u noćima poput ove čekanje je bol koja stiže iz beskrajne praznine.
Mona je bila sramežljiva i plaha u mraku. Odražavala je neku moju
nesigurnost o tome tko sam, i čemu služim, nakon što su moji roditelji već
dobili Simona. Kada smo bili djeca, na nju nisam obraćao previše pažnje jer
bio sam dvije godine stariji. Osim toga, ona je bila tako zbunjena da su je
rijetki primjećivali. Tome je prilikom odrastanja unutar ovih zidina
doprinijelo i to što je bila djevojčica. Fotografije u stanu njezinih roditelja
pokazuju veselo dijete okrugle glave koje je svake godine postajalo sve
ljepše. S deset je godina neupadljiva: tamna čupava kosa, vodenaste zelene
oči, debeli obrazi. S trinaest se promijenila; postaje jasno da će jednog dana
biti posebna. S petnaest, baš kada se ja spremam na fakultet, počinje
preobrazba. A ona je svjesna: sljedeće tri godine mijenja frizure i
eksperimentira sa šminkom. Kao da je zavirila preko zida i vidjela kako u
Rimu izgledaju moderne žene. Njezini roditelji pažljivo su izabrali
fotografije, ali sama Mona jednom mi je na nekima od njih pokazala koliko
je duboke dekoltee i kratke suknje nosila. Pričala mi je o tajnim izletima u
Rim, da kupi visoke pete i nakit, izletima na kojima je otkrila da zvižduci i
dovikivanja nisu bili namijenjeni nekim drugim djevojkama.
Često sam se pitao postoji li u njezinu životu neka trauma za koju mi
nikada nije rekla. Preživjela je samo jedna slika iz vremena kada je učila za
medicinsku sestru; na njoj je jako mršava, s upalim očima. Objasnila mi je
da ju je taj posao potresao, nakon lagodna života u srednjoj školi. To sam
uvijek shvaćao kao zahtjev da ne pitam ništa više. Nisam bio prvi s kojim je
spavala, ali čak i tako naša je prva bračna noć bila nespretna. Podcijenio sam
psihološki efekt vođenja ljubavi s nekim tko će postati svećenik. Navikao na
društvo muškaraca nikada se nisam sramio nagosti, niti mi je bilo neugodno
hodati po kući neodjeven. Mislio sam da će Moni pogled na moje tijelo
demistificirati svećeničku mantiju. Pa ipak vodili smo ljubav tek tjedan dana
nakon vjenčanja. Nakon nekoliko pokušaja punih grešaka počeo sam se
plašiti da će naše vođenje ljubavi biti mehaničko i lažno.
Ali nije. Kada je jednom iscrpila svoju obranu, postala je željna. Usne
su mi krvarile tamo gdje bi ih ugrizla. Po načinu na koji su neki susjedi
izbjegavali moj pogled, znao sam da ih vrijeđa ono što čuju s našeg kata.
Jedva smo čekali noć da se opet nađemo. U životu ispunjenom poslušnošću
to je bila prigoda za slobodu i zadovoljstvo.
Život ispunjen poslušnošću. To je ono zbog čega sam se trebao
zabrinuti. Neki od susjeda sumnjali su u svećenika sa ženom, bez obzira na
ono što smo radili u krevetu. Mona je snažno osjećala njihovo
neodobravanje. Svaki društveni događaj donosio je nove poteškoće.
Okupljanja svećenika namijenjena su neoženjenim samcima kako bi se oni
družili s drugim neoženjenim samcima. Svećenici zajedno jedu i piju, igraju
nogomet i puše cigare, zajedno posjećuju muzeje i arheološka nalazišta.
Dovesti zgodnu ženu na druženje svećenika surova je greška u koracima.
Ipak, kada netko počne odbijati pozive jer je oženjen, može očekivati da će
ih prestati primati. Mona i ja složili smo se da na neke događaje moram
odlaziti, samo da bih ostao na popisu. Poticao sam je da te večeri provodi s
prijateljicama u Rimu, ili uz druge vatikanske kućanice. Ipak, nakon nekog
vremena postalo mi je jasno da ona tih noći ostaje sama.
Nije pošteno okrivljavati običaje naše zemlje. Mogli smo živjeti i izvan
njezinih zidova, u nekom crkvenom stanu u Rimu. Sasvim sigurno nismo
gajili iluzije o tome što će nam život u Vatikanu donijeti. Ali među nama je
postojala jedna velika razlika, koju sam otkrio tek nakon vjenčanja. Dakle:
moji su roditelji bili mrtvi, a njezini su se pravili da nisu.
Gospodin i gospođa Falceri živjeli su u susjednoj ulici, u stambenoj
zgradi pored vojarne žandarmerije. Podržavali su naš brak i nisu pravili
poteškoće kada je Mona napustila Rimokatoličku crkvu i prešla u onu
Grkokatoličku. Ali nisam znao, sve dok nismo stupili u brak, a maske
popadale, koliko je nesretna Monina majka. Monin otac bio je tehničar na
Vatikanskom radiju i pogriješio je oženivši se ženom koju nije poštovao.
Signora Falceri bila je pristojna kuharica s blagim smislom za humor čije
nedostatke nisam odmah primijetio. Tek kasnije mi je Mona objasnila da
njezin otac dolazi iz velike obitelji i htio je mnogo djece. Majka joj je zamalo
umrla dok ju je rađala, a liječnici su otkrili deformaciju na maternici zbog
koje bi za nju nova trudnoća bila opasna. I tako, kada su nas dolazili
posjećivati, dolazili bi odvojeno. Mona se nije radovala očevim dolascima.
Ali posjeti njezine voljene majke uništili su mi život.
Grcima ne treba objašnjavati kako tragedije nastaju u obiteljima. Znam
da se Mona na određen način plašila toga da će joj se dogoditi isto što i
majci. Kada su prva dva tromjesječja s Peterom prošla mirno, shvatili smo
to kao znak da je opasnost prošla. Onda smo ga u zadnjem, trećem
tromjesječju, zamalo izgubili dva puta. Liječnici su nas uvjeravali da će Peter
sasvim sigurno preživjeti, ali činilo se kao da ga je Monino tijelo počelo
odbacivati. Na kraju, morali su je prebaciti u rodilište jer ga je gušila
pupčana vrpca. Kada se naš sin konačno rodio, ginekolog ga je nazvao
Herkulom jer je preživio omču dva puta obavijenu oko vrata. Mona bi
kasnije znala plačući govoriti da je pokušala ubiti svog sina.
U mjesecima nakon toga žena kojom sam se vjenčao nestala je. Više se
sjećam punice kako hrani Petera bočicom, nego Mone kako ga doji. Signora
Falceri pravila je Moni društvo dok sam ja bio na poslu, i sve do danas ne
mogu pogledati tu ženu a da ne pomislim na to kako je mučila moju
suprugu. Dok bi Mona sjedila na kauču, pokušavajući iz zbrke koja joj je bila
u glavi izvući malo sreće, njezina bi joj majka dijelila savjete o ljubavnom
životu, objašnjavajući kako to kroz što prolazimo nije ništa prema onome
što tek slijedi. Kako se ne smijemo zavaravati. Kako je tuga cvijet. Pretražio
sam mnoge knjižnice tražeći tu poslovicu – tuga je cvijet – i na cijelom
svijetu nema mudraca koji bi je objasnio. Vjerovala je, barem tako mislim,
da Monina nova raspoloženja nose neku tamnu ljepotu, koju moramo
prihvatiti. Također: da će ona samo rasti. Razbolim se kada pomislim koliko
sam dugo dopustio majci i kćeri da sjede na kauču i gledaju televiziju, dok
je ta jadna žena trovala svoju kćer, iako je vidjela da ona polako umire.
Danas Peter ne viđa djeda i baku. Pita zašto. Lažem mu, a u sebi mislim da
ću mu jednog dana objasniti.
Kada se pročulo da nas je Mona napustila, počele su nam pomagati
obitelji iz naše crkve. Kuhali su za nas. Organizirali raspored čuvanja da se
mogu vratiti na posao. Na kraju je sestra Helena preuzela većinu posla, ali
čak i sada ni jedan svećenik u našoj crkvi ne prima izdašnije božićne
poklone od mene, a i najgori bi se razbojnik raznježio kada bi vidio čizmice
kakve Peter dobiva na dan svog imenjaka. Oduvijek sam primjećivao dozu
samilosti i obaveze u toj ljubaznosti, kao da je Grk koji se oženio
Rimljankom ionako riskirao, pa je sada moj život dostojna posljedica.
Župljani pritom ne žele ništa poručiti. Svi kršćani vjeruju da se život sastoji
od plaćanja starih grehova. Ti su mi dobri ljudi pomagali preživjeti dok ne
dođe dan kada ću sam preuzeti svoj dug.
Jednom sam počeo maštati o nečem, i mislio sam da ću s tim nastaviti
dok sam živ. Zamišljao sam kako mi se žena vraća. Ohrabrio bih je da opet
počne raditi u bolnici. Ja bih se potpuno posvetio Peteru sve dok ona ne bi
bila spremna bolje ga upoznati. Onda bi shvatila da naš sin nije znamen, da
nije simbol njezinih neuspjeha. On je nadaren, savjestan i dobrohotan.
Učitelji ga hvale. Pozivaju ga na mnoge rođendane. Ima moj nos i Simonove
oči, ali i Moninu gustu, tamnu kosu; njezino okruglo lice; njezin veseli
osmijeh. Jednog će dana biti zahvalan na tome što više sliči majci nego ocu.
U mojim snovima, upoznajući ga, Mona otkriva da ga nikada nije potpuno
napustila. Da možemo opet sagraditi ono što smo jednom imali,
nastavljajući zidati na temeljima koje smo zajedno postavili.
Ali ne maštam više o tome, baš kao što sam odbacio svoju staru kožu.
Na svoje iznenađenje, otkrio sam da mogu živjeti bez toga. Samo jedan dio
priče uporno se nastavlja: želim da Peter shvati kako ljubav njegove majke
prema njemu nije nešto što sam ja izmislio. Želim da shvati kako u njemu
postoje stvari koje nemaju veze sa mnom. Od Mone je naslijedio duboko
intuitivno shvaćanje teških istina, sklonost šali i zagonetkama, i svoju
čarobnu ljubav prema životinjama. Njega bi njegova majka očarala. Ništa ne
želim više od toga da budem uz njih dok su zajedno.
Ma gdje da je Mona danas, zamišljam je kako se kaje zbog života koji
smo dijelili, ili zbog odluke da ga prekine. Mene bi toliko kajanja slomilo,
ali ja ga nikada nisam osjetio. Kad god bih se osvrnuo unatrag, Peter bi me
gurnuo naprijed. Ja sam još na putu koji sam započeo sa svojom ženom. I
svake noći zahvaljujem Bogu na svojem sinu.
 Poglavlje 7

Kada sam se probudio, na podu pored mene nije bilo nikog. Peter je otišao.
Teturam u hodnik i ugledam Lea i Sofiju kako doručkuju za kuhinjskim
stolom. Leo mi pokazuje prema balkonu, gdje je sićušno tijelo zgrbljeno
poput zrikavca, savijeno nad čučećim nogama, bojeći pastelnom olovkom.
“Pravi razglednicu za Simona”, objašnjava Leo.
Smiješim se. “Odvest ću ga na krov.”
Sofia šapuće. “Velečasni Simon nije tamo.”
Iz Leova izraza lica saznajem ostatak. Ne znaju kamo je otišao.
Biram bratov broj, i on se javlja nakon četiri zvona.
“Gdje si?” pitam.
“U stanu.”
“Jesi li dobro?”
“Nisam mogao spavati. Odvest ću tebe i Petera na doručak kada se
vratim.”
Leo i Sofia me oboje gledaju. Sofia je sigurno pazila na Petera otkad se
probudio. Jadna je žena još u ogrtaču za kupaonicu.
“Ne”, govorim mu. “Ne idi nikamo. Dolazimo tamo.”

Na danjem svjetlu stan je sablasno isti. Nered nije nestao s mrakom. Peter
me drži za ruku dok ulazimo. Preskače preko igračaka kao da su otrovne
gljive. U kuhinji nema više razbijenog tanjura, očišćena je i hrana s poda.
Svi su prozori otvoreni. Simon sam sjedi za stolom, pravi se da nije pušio.
Peter se otrgne od mene da bi Simonu dao svojeručno napravljenu
razglednicu. Četiri štapićasta lika drže se za ruke: Mona, ja, Peter i Simon.
Kada se bolje pogleda, vidi se da Mona nosi redovničku odjeću. Srce me
zaboli. To je sestra Helena.
Simon diže Petera u krilo i grli ga. Nakon što se nadivio razglednici,
utiskuje poljubac u gustu divlju kosu. “Volim te”, čujem ga kako šapuće.
“Babbo i ja nećemo dozvoliti da ti se išta dogodi.”
Sudoper je prazan. Posuđe oprano i obrisano. Spužva izgleda kao da ju
je pregazio tenk. Čudi me da se Simon uspio zaustaviti, da nije počistio cijeli
stan.
“Kada dolazi sestra Helena s rubljem?” pita.
 Previše sam smeten da bih odgovorio. Sada kada je sređen nered u
kuhinji, ono ostalo još je upadljivije.
“Zemlja zove Alexa”, govori Simon.
“Peter,” kažem, “prije nego doručkujemo, možeš li oprati ruke?”
On nervozno odlazi niz hodnik.
“Što nije u redu?” pita Simon.
Sigurno je i on primijetio. Pokazujem na mjesta gdje je šteta najveća.
Kredenc uz vrata; police s knjigama; stolić sa strane na kojem je telefon.
Simon sleže ramenima.
“Nešto je tražio”, govorim. “Otvorio je sve što ima vrata. Osim ovoga.”
Istočni kršćani u svojim domovima imaju poseban kut gdje su ikone
poslagane oko knjige evanđelja. U našem je stanu kut s ikonama skroman –
samo prekriveni stakleni ormarić pored kojeg Peter i ja molimo. Ali napadač
ga nije ni dodirnuo.
“Sigurno je znao što je to”, kažem.
U kutu s ikonama nema ničeg osim svetih predmeta. Uljez je znao da
tamo ne mora tražiti ono što je htio naći. Skoro niti jedan talijanski laik ne
bi znao toliko u našim običajima. Ono što smo sinoć pomislili, da je uljez
neki bolesnik zahvaćen religioznim ludilom, već se pokazalo nemogućim.
Prije nego što Peter izađe iz kupaonice, prolazim istim putem kao
napadač. Sestra Helena čuje ga kako iz hodnika ispred Peterove sobe zove
Simona. Iz hodnika se ulazi u kupaonicu, s druge je strane moja spavaća
soba. Kupaonica je netaknuta; kao i Peterova soba. Osjećam kako mi struja
prolazi niz vrat. Čini se da je uljez krenuo ravno u spavaću sobu.
Moj krevet nije dirao. Ako su ladice ormara pregledane, Simon je
uklonio svaki trag dok se sinoć odijevao nakon tuširanja. Ali kada pažljivije
pogledam, vidim da je dirao jednu policu: onu na kojoj držim turističke
vodiče zemalja u kojima je Simon radio. Knjiga o Turskoj je na podu. Ispod
nje na donjoj polici pojavila se čudna praznina. Nešto nedostaje.
“Alli,” čujem Simona kako zove. “Dođi malo ovamo.”
Moje knjige o Platnu. Nestale su, kao i ono što sam rukom zapisao
tražeći podatke za Uga. Srce mi udara u rebra. Moj prvi instinkt bio je točan.
Provala i Ugovo ubojstvo moraju biti povezani. Sve ima veze s Ugovom
izložbom.
“Alex!” sada glasnije ponavlja Simon.
Dok se tupo vraćam u hodnik, on pokazuje nešto na podu. U očima mu
se vidi nova briga. “Gledam u to cijelo jutro”, tiho govori. “Ali tek mi je sad
svanulo.”
 “Simone,” mrmljam, “ma tko da je ovo napravio, morao je znati da
pomažem Ugu oko njegove izložbe.”
Ali Simon je previše zaokupljen da bi na to mislio. “Primjećuješ li da
nečeg nema?” govori kroz zube.
Kleknem uz njega pored razbacanih igračaka i telefonskih imenika.
Pokazuje na moj rokovnik. Otvoren je na jučerašnjoj stranici. Tek kada
okrenem prethodnu stranicu, postaje mi jasno.
Današnji i sutrašnji dan istrgnuti su.
Zaledim se. Ono što to znači ključa u meni poput katrana.
“Što je tamo pisalo?” pita Simon.
Sve. Presjek naših života. Idući tjedan počinje jesenji semestar, pa sam
zapisao raspored predavanja. A tamo je bilo i sve što smo namjeravali raditi
sa Simonom.
Mrmljam ono što je Simon već shvatio. “Još nas traži.”
Moj brat počinje nazivati jedan broj iz svog mobitela. “Rezervirat ću
sobu u Casi3 za tebe i Petera.”
Casa. Naš vatikanski hotel. Potpuno privatan; potpuno anoniman. To
potvrđuje što sve ovo znači. Peter i ja više nismo sigurni u svom domu.
Dok Simon razgovara s recepcionarom, začuje se oštro kucanje na
vratima. Peter odmah užasnut istrčava iz kupaonice. Dok mi se on stišće iza
nogu, zakoračim naprijed i otvaram.
Žandar je. Isti od sinoć.
“Naredniče,” nestrpljivo pitam, “jeste li koga uhvatili?”
“Nažalost nismo, velečasni. Samo mi treba još nekoliko podataka.”
Pozivam ga unutra, ali on ostaje na pragu, saginjući se da pogleda okvir
vrata.
Peter mi čupka hlače, ne želi policajca u stanu. Možda ni sam ne želi
biti tu.
Policajac podiže glavu. “Velečasni, vaša mi je časna rekla da su vrata
bila zaključana kada je taj čovjek ušao.”
“Tako je. Kad god iziđem iz stana, zaključavam.”
“I sinoć?”
“Dva puta sam provjerio prije nego sam krenuo za Castel Gandolfo.”
On gleda okvir vrata. Jednim prstom prelazi po drvu. Provjerava kvaku.
Treba mi nekoliko sekundi da shvatim. Na okviru nema nikakvog oštećenja.
3
Casa Santa Marta (tal.), Dom sv. Marte poznat i po tome što je u njemu apartman koji je od ožujka 2013.
postao dom pape Franje koji se nakon konklave odbio preseliti u Apostolsku palaču (op. prev.).
 “Načinit ću nekoliko fotografija”, govori. “Nazvat ću vas kasnije da
raspravimo nekoliko stvari.”

Peter odbija biti u stanu dok je policajac u njemu, pa sat do sastanka s

ujakom Luciom provodimo vani. Držimo se dobro čuvanih ulica, obilazimo
fontanu u papinskom vrtu, koju Simon i ja znamo po njezinim neslužbenim
nazivima iz svog djetinjstva. Fontana mrtve žabe. Fontana neobjašnjive
jegulje. Fontana pijane Caterine Fiori koja pleše. Na kraju završimo na
malom igralištu uz vatikanski teniski teren, gdje Peter traži od strica da
stane iza njega na ljuljački i gura ga sve jače. S vrha svog leta viče: “Simone!
Znaš li zašto lišće mijenja boju? Zbog klorofila!”
Njegov najnoviji hobi.
Simon je zagledan negdje drugdje, u daljinu. Kada postane svjestan da
nije odgovorio, kaže: “Zašto sva stabla ne mijenjaju boju?”
Nikada nije bio najbolji učenik, ali nakon svih godina fakulteta i
bogoslovije, uz još tri na Akademiji, postao je primjer crkvi svojstvene
opsesije obrazovanjem. Ivan Pavao doktorirao je i teologiju i filozofiju. Mi
ohrabrujemo Petera da uči sve i svašta.
“Zato”, viče Peter, “što je klorofil samo u lišću!”
Simon i ja izmjenjujemo pogled i odlučujemo kako to zvuči točno.
“Znaš li ti”, kaže Simon, “o čemu ja čitam?”
“O tigrovima?” viče Peter.
“Sjećaš li se doktora Nogare?”
Uputim mu plamteći pogled, ali on se ne obazire na mene.
“On mi je dao da hranim ptice”, kaže Peter.
Simon se osmjehuje, samo djelić sekunde. “Jednom davno, pored grada
u kojem smo se doktor Nogara i ja upoznali, živio je svetac po imenu Šimun
Stilit. Sjedio je na vrhu stupa skoro četrdeset godina, nikada se nije spustio.
Čak je i umro tamo gore.”
Njegov je glas nekako dalek, kao da ga nešto u tom postupku očarava.
Nešto vezano uz monaško povlačenje u sebe, umjesto prihvaćanja svijeta
kao svećenik.
“Pa kako je piškio?” pita Peter.
Eto besmrtnog pitanja.
Simon se smije.
“Peter,” govorim, pokušavajući nabaciti ozbiljan izgled, “nemoj to
govoriti u školi.”
 Ljulja se još jače, nasmiješen. Malo što ga veseli više od usrećivanja
strica.
Malo-pomalo, sat prolazi. Ne srećemo nikog poznatog. Ne čujemo
nikakve novosti. Na određen način, dok gledamo preko vatikanskih zidova,
čini se da nitko u Rimu jutros ne obraća pažnju na naše živote.
Kada smo stigli skoro do praga Luciove palače, zove sestra Helena javiti
nam kako danas ne može paziti na Petera. Zatim, zvučeći kao da je u
suzama, žuri prekinuti vezu. Pitam se postoji li nešto što mi nije rekla. Nešto
što možda nije ni shvatila dok sinoć nije stigla kući. Ona ponekad vodi
Petera u posjet susjedima u zgradi. Mogla je zaboraviti zaključati vrata.

Guvernerova je palača prema lokalnim mjerilima nova zgrada – mlađa je od

Ivana Pavla. Potječe iz 1929. godine, kada je Italija dopustila da Vatikan
postane neovisna država. Trebala je biti sjemenište, ali ju je papa, kada je
shvatio da njegova država treba vladu, pretvorio u uredsku zgradu. Danas
je to mjesto kamo vatikanski birokrati dolaze i odlaze, smišljajući poštanske
marke s Michelangelom. Mi je zovemo guvernerskom palačom zbog
uspomene na dane kada su laici vodili ovaj grad, iako danas više nema
guvernera. Novi gazda nosi svećenički okovratnik. Lucio živi u spojenim
stanovima na gornjem katu, sa svojim svećenikom tajnikom don Diegom,
koji nam je otvorio vrata kada smo stigli.
“Uđite, očevi,” kaže. “I sine.”
Saginje se da pozdravi Petera, uglavnom zato da izbjegne pogledati
Simona. Istih su godina, dvojica svećenika koji brzo grabe naprijed, a za
Diega to znači natjecanje. Iza njega prostor ispunjava mračna klasična
glazba. Lucio je bio sposoban pijanist prije nego je dobio artritis, sačuvao je
uokvireni novinski isječak koji opisuje njegovu izvedbu Mozarta dok je bio
mlad. Sada nitko ne svira glasovir, već se čuju mrtvački zvukovi ruske i
skandinavske glazbe. Baš ovo Griegovo djelo zvuči kao uglazbljeni
kalvinizam.
Diego nas uvodi u privatne odaje mog ujaka. Umjesto na Svetog Petra,
one gledaju na sjever, i nekako su prohladne. Jedan od Luciovih prethodnika
bio je jednostavan američki nadbiskup koji je na podu držao medvjeđu kožu
i gledao vesterne na televizoru. Takvo bi mjesto Peter rado posjetio. Ali ukus
mog ujaka uključuje orijentalne sagove i sjedalice s pandžama umjesto nogu
jer ih dobiva besplatno iz vatikanskog skladišta, gdje se gomila baroknog
namještaja povećava nakon smrti svakog prelata.
“Ispričajte me”, kaže Lucio, “što ne mogu ustati i pozdraviti vas.”
 Tako on govori otkako je lani doživio manji moždani udar. Nakon njega
prestao je nositi grimiznu kapicu i kardinalsku reverendu s grimiznim
obrubom jer povremeno gubi ravnotežu, a ruke mu teško barataju
dugmadima i lentom. Umjesto toga nosi komotno svećeničko odijelo, a
časna mu svako jutro oko vrata stavlja biskupski križ. Simon i ja krećemo
naprijed u njegove ispružene ruke, a kao i uvijek, Simona drži duže nego
mene. Najduži zagrljaj ipak dobiva Peter.
“Dođi ovamo, moj dječače,” govori Lucio, željno lupkajući po stolu.
Udar je paralizirao dio Luciova lica, ali ozbiljno je radio na oporavku
da ne bi svojim izgledom preplašio Petera. Dok se oni grle, bacam pogled
na papire koji su na stolu, tražeći žandarske izvještaje o Ugu ili našem stanu.
Ali tamo su samo budžetski izvještaji, oni su za Lucia poput zraka koji diše.
On je gradonačelnik maloga grada u kojem stalno treba nešto obnavljati;
ministar kulture najveće zbirke antičke i renesansne umjetnosti; poslodavac
više od tisuće radnika koji imaju besplatno zdravstveno, bescarinske
trgovine i subvencionirane cijene hrane, pri čemu ne plaćaju ni lipe poreza
na dohodak; i pregovarač koji održava krhke veze sa svjetovnim Rimom,
koji nas opskrbljuje gorivom, odnosi nam smeće i daje električnu energiju.
Uvijek kada pomislim koliko je Lucio zanemarivao Simona i mene, pokušam
se prisjetiti količine posla koji ima ispunjavajući obećanje dano Ivanu Pavlu.
“Želiš li nešto popiti?” sada govori Peteru, uspijevajući pokrenuti obje
polovice usta. “Imamo sok od naranče.”
Peteru oči zasjaje. Samo što nije iskočio iz krila ujaku da pojuri za
Diegom koji je krenuo po sok.
“Pretpostavljam”, govori moj ujak tiše, “da sinoć više nije bilo
nezgoda?”
Pitanje djeluje kao puka pristojnost. Ništa se u ovoj zemlji ne događa
bez znanja mog ujaka.
“Ne”, kažem. “Ništa više.”
Ali upada Simon. “Žandari nemaju ništa”, govori pomalo ljutito. “U
međuvremenu, Alex i Peter više ne mogu ni spavati pod svojim krovom.”
Njegov me ton iznenađuje.
Lucio ga dugo, nezahvalno gleda. “Alexander i Peter dobrodošli su pod
ovim krovom. A ti griješiš: prije dvadeset minuta nazvali su me žandari,
misle da su možda našli sliku sumnjivca na jednoj od sigurnosnih kamera.”
“To su sjajne vijesti, ujače,” kažem.
“Koliko im treba da saznaju nešto opipljivo?” pita Simon.
 “Siguran sam da rade najbrže što mogu”, kaže Lucio. “U međuvremenu,
što mi vi možete reći o svemu tome?”
Pogledavam Simona. “U mom smo stanu jutros našli neke stvari zbog
kojih se čini da su... ta dva događaja... bila povezana.”
Lucio namješta kut pod kojim njegovo pero leži na stolu. “I žandari
istražuju istu stvar. Očito se trebamo zabrinuti. Rekli ste im za te stvari koje
ste našli?”
“Još ne.”
“Zamolit ću ih da vam se opet jave.” Okreće se Simonu. “Ima li još išta
što bih trebao znati?”
Moj brat odmahuje glavom.
Lucio se mršti. “Kao na primjer, što si uopće radio u Castel Gandolfu?”
“Ugo me nazvao i tražio pomoć.”
“Kako si stigao tamo?”
“Službeni vozač.”
Lucio cokće jezikom. Službeni su vozači odgovorni njemu, i obični ih
svećenici ne smiju koristiti, ali za šefovog nećaka to obično ne važi.
“Ujače,” kažem, “jesi li ikada čuo za nekog tko može otključavati vrata
u Castel Gandolfu? Ili ovdje?”
“Naravno da nisam.”
“Kako bi netko mogao saznati broj našeg stana?”
“Baš sam te htio pitati istu stvar.”
Kroz otvorena vrata gledam kako Diego poslužuje Petera sokom od
naranče u kristalnoj čaši. Peter se povlači znajući da je jednu takvu lani
razbio. Redovnice su pola sata na koljenima kupile komadiće. Zagledam se
u Diega jer se nije toga sjetio.
“Pa, onda”, kaže Lucio, “ima još nešto zbog čega sam vas zvao. Nažalost,
Nogarinu izložbu treba mijenjati.”
Simon prasne: “Što?”
“Kustos mi je mrtav, Simone. Ne mogu postaviti izložbu bez njega. U
nekim galerijama nije im jasno ni gdje što treba objesiti.”
Moj se brat diže sa sjedalice. Gotovo histerično govori: “To ne možeš
napraviti. Dao je život za nju.”
“Nakon onog što se dogodilo prošle noći”, mrmljam Simonu,
“promjena ili odgoda mogle bi biti dobre ideje.”
Lucio lupka koščatim kažiprstom po budžetskim izvještajima. “Imam
četiri stotine pozivnica za otvaranje. Odgoda ne dolazi u obzir. A od ovog
trenutka, kako Nogara nije stigao dovršiti nekoliko zadnjih galerija, ne
govorimo toliko o promjeni, koliko o postavljanju izložbe. I zato bih želio
razgovarati o mogućnosti – posebno s tobom, Alexander – da se težište
prebaci na rukopis više nego na Platno.”
Simon i ja smo uzbuđeni.
“Misliš na Diatessaron?” pitam.
“Ne”, govori Simon. “Apsolutno ne.”
Lucio ga ignorira. Barem jednom moje je mišljenje važno.
“Kako bi to uopće bilo moguće?” pitam.
“Restauratori su gotovi s knjigom”, kaže Lucio. “Ljudi žele vidjeti
knjigu. Stavimo knjigu u vitrine i pokažemo je. Pojedinosti prepuštam tebi.”
“Ujače, ne može se deset galerija ispuniti jednim rukopisom.”
Lucio šmrče. “Ako uklonimo uvez, može. Svaka se stranica može
odvojeno pokazati. A već smo napravili neke velike fotoreprodukcije za
zidove. Koliko knjiga ima stranica? Pedeset? Stotinu?”
“Ujače, to je vjerojatno najstariji netaknuti uvez bilo kojeg ikad
otkrivenog evanđelja.”
Lucio odmahuje rukom. “Ljudi u laboratoriju za rukopise znaju kako se
to radi. Napravit će sve što treba.”
Prije nego stignem odbiti, Simon lupa šakom u Luciov stol. “Ne”,
odlučno kaže.
Sve se zaustavlja. Pogledom nagovaram Simona da sjedne. Lucio izvija
svoju veliku obrvu kao zmiju.
“Ujače,” govori Simon prolazeći rukom kroz kosu, “ispričavam se. Ja...
žalostan sam. Ali ako ti treba pomoć oko dovršavanja izložbe, mogu ti reći
sve što treba znati. Ugo mi je sve ispričao.”
“Sve?”
“Meni je to jako bitno, ujače.”
Nekada su takvi iznenadni ispadi presudili Simonu u ujakovim očima.
To su grčka obilježja, rekao je Lucio, a ne rimska. Ali sada govori da se
Simon po tome razlikuje. Da će ga baš to uzdignuti u visine na kojima čak
ni moj ujak nije bio.
“Shvaćam”, govori Lucio. “Drago mi je što to čujem. Onda ćeš ti morati
usmjeravati druge kustose jer mnogo toga moramo napraviti u sljedećih pet
dana.”
“Ujače,” ubacujem se, “jasno ti je da Simon i ja sada imamo drugih
briga?”
 Premješta listove po stolu. “Jest. I rekao sam zapovjedniku Falconeu da
pošalje jednog časnika koji će za svaki slučaj čuvati tebe i Petera.” Okreće
se Simonu. “A što se tebe tiče: spavat ćeš ovdje, pod ovim krovom, dok
izložba ne bude gotova. Slažeš se?”
Simon bi radije spavao na uglu ulice ispred željezničke stanice. Ali to
je cijena njemu nesvojstvene molbe. Pokazao je Luciu tko ima jače karte.
Simon kima glavom, a Lucio udara dva puta prstima po stolu. Gotovi
smo. Don Diego se vraća ispratiti nas do dizala.
“Trebam li poslati nekog po tvoje stvari?” Diego podbada Simona.
Narednih nekoliko noći dijelit će stan. Čuvar i zatvorenik. Ali u dubini
Simonovih očiju na trenutak se pojavljuje utjeha. Olakšanje. Neće zagristi
mamac. Dok se metalna vrata otvaraju, Peter juri unutra, želi pritisnuti
dugme dizala. Prije nego je Diego našao novi način bockanja Simona, Peter
i ja silazimo.
 Poglavlje 8

Malo nakon moje večere u Ugovu stanu pomogao sam mu provaliti u

Vatikansku knjižnicu da vidi Diatessaron. “Nađimo se u mom stanu u četiri
i pol”, rekao je. “I ponesi par rukavica.”
U četiri i pol bio sam u njegovu stanu. Ugo je stigao petnaest minuta
kasnije. U rukama je nosio dvije plastične vrećice iz Annone, vatikanske
trgovine namirnicama. U jednoj od njih nepogrešivo se ocrtavala boca
nekog alkoholnog pića.
“Da smirim živce”, rekao je i namignuo. Ali čelo mu je bilo vlažno,
pogled nesiguran.
Kada smo ušli u njegov stan, počeo je ispijati čašicu za čašicom Grappe
Julije. “Reci mi nešto”, kazao je. “Snalaziš li se ti tamo dolje?”
Tamo dolje: ispod njegova stana, u knjižnici.
“Kako bih se snalazio?” nesigurno sam odgovorio. Imao sam dojam da
je to već radio. Da ću ga ja samo slijediti. Konačno, samo da bi se prošlo
ulazna vrata naše knjižnice, treba imati prijavu s preporukama ovlaštenih
znanstvenika. Da bi se vidjela neka knjiga, potrebna je papirologija. Da bi je
se dobilo, potreban je knjižničar jer nikome nikada nije dopušten ulaz u
skladište.
“Ako već znamo gdje je rukopis”, pitao sam, “zar ga ne možemo samo
uzeti s police i čitati?”
Njegova druga vrećica iz trgovine sadrži gomilu opreme. Dvije
baterijske svjetiljke, jedan električni fenjer za kampiranje, kutiju s kožnim
rukavicama, štrucu kruha, vrećicu pinjola, par papuča, bilježnicu i nešto što
izgleda kao kolut žice veličine dječjeg teniskog reketa. Sve to počeo je trpati
u platnenu torbu.
“Oh, možemo je uzeti s police”, rekao je. “To nije problem.” Pogledao
je na sat. “Sada brzo, oče Alex. Moramo žuriti.”
Pokazao sam njegovu torbu. “Ne možemo proći pored čuvara na ulazu
s tim.”
Posprdno se nasmijao. “Ne budi smiješan. Postoji cijev za odvod pare
koja izlazi kroz prozor na drugom katu. Izvan upotrebe je godinama.”
Zabuljio sam se u njega.
Ugo se smijuljio i uhvatio me za ruku. “Šala, šala. Sada se prestani
brinuti i kreni.”
Imao je tamo prijatelja. Starog francuskog svećenika čiji je ured bio u
zaboravljenom kutu zgrade. Knjižnica se zatvarala za deset minuta, ali Ugov
je stan bio tako blizu da smo do njegova prijatelja stigli za manje od dvije.
Ugo me zaustavio pred njegovim uredom i rekao: “Čekaj jedan
trenutak.”
Ušao je sam, ali nije sasvim zatvorio vrata.
“Ugolino,” čuo sam kako čovjek nelagodno izgovara svojim francuskim
naglaskom, “otkrili su te.”
“Sumnjam”, odgovorio je Ugo.
“Osiguranje je danas išlo od vrata do vrata, upozoravali su nas da
moramo prijaviti svaku neovlaštenu osobu.”
Ugo nije odgovorio.
“Svećenik koji je bio s njima”, nastavio je glas, “znao je tvoje ime.
Ugo je pročistio grlo. “Još testiraju novi sustav?”
“Da.”
“Dakle, vrata su još otvorena?”
“Jesu. Ali nije pametno da opet budeš sam tamo dolje.”
“Slažem se.” Ugo je prišao vratima i uveo me. “Upoznaj velečasnog
Alexadera Andreoua. On će večeras biti sa mnom.”
Francuski svećenik bio je nalik srebrnoj lisici. Imao je četkastu bradu
koja je skoro sakrila koliko je otvorio usta kada me ugledao. “Ali Ugolino...”,
počeo je.
Ugo je pokupio šešir i kišobran svog prijatelja s vješalice. “Samo gubiš
vrijeme. A oni će primijetiti ako odeš kasnije nego obično. Razgovarat ćemo
sutra.”
Svećenik je spustio rolete preko zastakljenog dijela vrata svojeg ureda.
“Ovo nije pametno. I najmanji zvuk ovdje se daleko čuje. S njim uza se,
sigurno ćeš razgovarati. Da mu privučeš pažnju.”
Ali Ugo ga je samo gurao prema vratima. Sat nad vratima pokazivao je
pet i pet minuta. U čitaonicama su svi posjetitelji već spakirali svoje
bilježnice i računala. Vraćali su se prema prijamnom stolu da uzmu ključeve
svojih pretinaca i za nekoliko će minuta otići. Nakon tog trenutka više neće
biti nikakvog objašnjenja za Ugovu i moje prisutnost ovdje.
“Na što vas je upozoravao?” pitao sam kada je Ugo zatvorio vrata.
Provirio je kroz roletu. “Ni na što.”
“Zašto onda gledate u hodnik?”
 “Zato što bih volio da tvoj ujak nađe još kustosa koji izgledaju kao
signorina de Santis iz susjednog ureda!”
Naslonio sam se na zid. Ugo mi se druželjubivo pridružio, vadeći iz
svoje torbe štrucu kruha. Tužno se osmjehnuo. “Jasno ti je da nikome nećeš
moći pričati što si večeras vidio. Čak ni svojim učenicima.”
Ispod vrata se vidjelo kako se gase svjetla u hodniku.
“Ne radim ovo radi svojih učenika”, rekao sam.
“Velečasni Simon mi je rekao da vas je otac obojicu učio čitati Novi
zavjet na grčkom.”
Kimnuo sam glavom.
“Rekao mi je i da si ti bio ozbiljan, a on lijenčina.”
“Evanđelja su mi bila najdraži predmet na bogosloviji.”
Svima koji podučavaju evanđelja – čak i onima koji ih tumače
ministrantima kao ja – uzbudljivo je znati da naše razumijevanje Biblije nije
savršeno. Stariji, bolji, potpuniji rukopisi evanđelja tek čekaju da ih se
otkrije. Danas je prilika da jedan od tih rukopisa uzmem u ruke, prije nego
ga zaključaju s ostalima.
Ugo je očistio svoje naočale maramicom. Pogledao je prema meni
iznenađujuće lucidnim očima. “A jesmo li rekli velečasnom Simonu što
radimo večeras?”
“Ne. Nisam ga uspio naći zadnjih nekoliko dana.”
Uzdahnuo je. “Nisam ni ja. Tvoj brat ponekad nestane. Drago mi je da
nije osobno.” Provjerio je vrijeme i ustao. “Sada, nešto moraš znati prije
nego krenemo. Ne smijemo ostaviti nikakav trag jer izgleda da me netko
prati.”
Sjetivši se njegova razgovora s francuskim svećenikom, rekao sam:
“Tko?”
“Ne znam. Ali nadam se da nakon ovog večeras više neće dobiti
priliku.” Ugo je skinuo cipele i obuo papuče iz platnene torbe. “Samo me
slijedi. Silazimo.”

Hodnici su bili mračni, ali Ugo je znao put. Za čovjeka svoje veličine bio je
nečujan, čak i kada smo ušli među prve prolaze između ogromnih naslaga
knjiga.
Očekivao sam stare drvene police visoko izvijene u širokim oslikanim
lukovima. Umjesto njih tamo su bili niski, industrijski tuneli duži od
prekooceanskog broda, prošarani venama električnih instalacija. Na
hladnome metalnom podu moje su cipele proizvodile zvuk koji je odjekivao
niz prolaze, a morao sam se saginjati da ne bih glavom udario u rešetkama
zaštićene svjetiljke. Ali Ugo je spretno napredovao, kao da ga je piće samo
dobro opustilo.
Sada su svuda oko nas bili čelični kavezi – i lijevo i desno, i iznad i ispod
– kat za katom, povezani ulazima kao potkrovlja, uskim brodskim
ljestvama. Ugo se oslanjao na bateriju koju je ponio jer su žarulje nad nama
imale tajmere. Spuštali smo se, i onda opet spuštali. Konačno smo stigli do
dizala.
“Kamo vodi?” pitao sam.
Baš kao što nas je upozorio francuski svećenik, moj je glas odjekivao
mramornim podovima, probijajući se kroz gustu tminu.
“Do samog dna”, šapnuo je Ugo.
Vrata su se zatvorila za nama i kabina je odmah utonula u mrak. Snop
svjetla Ugove baterije osvijetlio je upravljačku ploču. Prije nego sam stigao
pročitati što na njoj piše, pokrenuo nas je sporo prema dolje.
Vrata su se opet otvorila u prostoru čiji su zidovi bili boje maslaca,
osvijetljeni fluorescentnim svjetlom. Tu nije bilo polica, samo poneko
raspelo i sveta sličica na zidovima, između kojih su bili detektori za vatru i
kutije svjetla za nuždu. Sve zajedno na neki čudan način mirisalo je na novo.
“Jesmo li pod zemljom?” prošaptao sam.
Ugo je kimnuo glavom i odveo me iza ugla mrmljajući: “Pa da vidimo
je li bio u pravu.”
Iza ugla smo stigli do golemih vrata napravljenih od čistog čelika. Na
zidu pored njih bila je sigurnosna tipkovnica.
Ali umjesto da utipka zaporku, Ugo je ugurao prste pod rub vrata i
nagnuo se unatrag.
Čelična ploča tiho se otvorila. Iza nje ležala je tama.
“Odlično”, mrmljao je Ugo. Onda se okrenuo i rekao: “Ne dodiruj
apsolutno ništa dok ne objasnim zašto su ova vrata ostala nezaključana.”
Posegnuo je unutra prema tajmeru električnog svjetla. Kada se upalilo,
noge su mi se oduzele.
Prije dvadeset godina Ivan Pavao otpočeo je novi projekt. Vatikanska
knjižnica na svojim policama više nije imala dovoljno mjesta, pa je u malom
dvorištu sjeverno od knjižnice, gdje su za vrijeme rata zaposlenici uzgajali
povrće, i gdje je ujak Lucio otvorio kafić da izmuze nešto novca od
gostujućih učenjaka, Ivan Pavao iskopao rupu. U nju je ulio temelje
betonske prostorije otporne na bombe, načinjene da čuva njegove
najdragocjenije stvari. Danas, dok učenjaci pijuckaju u Luciovu kafiću, sjede
na tankom sloju trave koji krije čelikom ojačanu kriptu s blagom Ivana
Pavla.
Kao dijete sam zamišljao to mjesto. U mojim sanjarenjima ono je bilo
nalik trezoru banke. Ali prostorija koja je sada ležala ispred mene bila je
velika kao omanji aerodrom. Glavni prolaz bio je širok kao pola
nogometnog igrališta, s proširenjima s obiju strana dovoljno velikima da se
na njima parkira autobus.
“Gle”, šapnuo je Ugo, “najveća zbirka rukopisa na svijetu.”
Na svijetu postoje dvije vrste knjiga. Od Gutenbergova vremena tiskane
knjige kote se u milijunima, masovno izlazeći iz strojeva, zasjenjujući stariju
vrstu knjiga: rukopise. Nepismeni renesansni poslovni čovjek s tiskarskim
strojem mogao je ispljunuti deset knjiga prije nego bi grupa učenih
redovnika ispisala jednu stranicu rukopisa. S obzirom na to kako se malo
rukopisa stvaralo, i koliko se s njima tijekom stoljeća loše postupalo, čudo
je da je bilo koji preživio. Ali još otkako su knjige prvi put izmišljene,
oduvijek su imale moćnog prijatelja: Katolička crkva uvijek je bila tu da ih
izrađuje, a rimski papa da ih sakuplja. Od svih velikih knjižnica u ljudskoj
povijesti, samo jedna još postoji. A milošću Božjom, sada sam ulazio u srce
te knjižnice.
“Uzmi ovo”, rekao je Ugo i dodao mu drugu bateriju. “Tajmer je
namješten na samo dvadeset minuta. A sada mi dozvoli da ti pokažem što
je pred nama.”
Namjestio je odbrojavanje na svom digitalnom satu i pokrenuo ga, pa
iz vrećice iz trgovine izvadio kolut žice. Po prvi sam ga put bolje pogledao:
neka elektronička slušalica povezana s ovalnim komadom metala, nalik
zavojnici u pećnici. Kada ju je uključio, na zaslonu slušalice pojavila su se
crvena slova.
“Postavljaju novi sustav za inventure”, rekao je, “tako da neće morati
zatvarati knjižnicu na cijeli mjesec svake godine koliko treba da se obavi
ručno. Znaš li što je ovo?”
Izgledalo je kao potomak televizijske antene i grijača za ručnike.
“To je skener radijskih frekvencija”, rekao je. “U uveze rukopisa
ubačene su oznake, a ovaj skener čita ih pedeset odjednom, ravno kroz
zrak.”
Poveo me niz prvu gomilu, pokazujući mi dok smo prolazili. Redovi
teksta letjeli su preko ekrana brže nego sam ih mogao čitati. Registarski
brojevi. Naslovi. Pisci.
“Čak i s ovim čarobnim štapićem”, rekao je, “trebala su mi dva tjedna
pretrage da shvatim da rukopis mora biti ovdje dolje. Dva tjedna, i malo
sreće.” Pokazao je prema bijeloj plastičnoj kutiji pričvršćenoj za strop. “Ono
su stalni skeneri. Iz nekih razloga djeluju na sustav sigurnosti, pa čelična
vrata moraju ostati otvorena dok se to ne riješi.” Pogledao je prema meni.
“Za nas, to su dobre vijesti. Loša je vijest da čelična vrata nisu ni važna, uz
RF tehnologiju. Kada sam prvi put bio u ovoj riznici, pogriješio sam
premjestivši jednu knjigu na drugu policu, s druge strane prolaza. Skeneri
su vidjeli da se pomaknula. Za pet minuta ovdje su bili čuvari.”
“Što ste napravili?”
“Sakrio se i molio. Na sreću, čuvar je mislio da je samo opet riknuo
sustav. Od tada se držim dvaju pravila. Prvo: čitam na licu mjesta. I drugo:
nosim ovo.”
Izvukao je par rukavica od lateksa.
“Da ne bi ostali otisci?” pitao sam.
“Ne oni na koje misliš”, rekao je sa sjajem u očima. “Sada me slijedi.”
Dok smo se provlačili između knjiga, on je postajao sve precizniji.
Ostavio je torbu na kraju jednog prolaza, izvukao bočicu sa štapićima u
alkoholu i očistio ruke prije nego je navukao rukavice.
“Je li ona ovdje?” pitao sam vidjevši da narukvica sada hvata rukopise
na sirskom, drevnom jeziku Edese iz vremena Diatessarona. Jeziku koji je
također najbliži Isusovu aramejskom.
Ali Ugo je odmahnuo glavom i nastavio dublje u prolaz. “Ovdje je ona”,
rekao je.
Na zaslonu se pojavila čudna oznaka. Tamo gdje je trebao biti
registarski broj nalazila se latinska riječ. CORRUPTAE.
Oštećeno.
“Na ovoj su polici”, rekao je Ugo, “nedovršene stvari iz restauratorske
radionice.” Pokazao je na cijelu gomilu, ukupno više od stotinu knjiga. “Oni
i ne shvaćaju da je ovdje.”
“Kako ste vi pronašli pravi rukopis?”
Ugo nije znao grčki, a znanje sirskog još je rjeđe.
“Oče Alex, dolazio sam ovamo svake noći otkako sam se vratio iz
Turske. Spavam samo danju. Ovo što ovdje vidite postalo je moj život.
Ovoliko sam blizu”, spojio je prste u zraku, “dokazu da je Platno bilo u Edesi
u drugom stoljeću. Da je trebalo, osobno bih pretražio svaki rukopis iz ove
palače.” Nasmiješio se. “Na sreću, svi rukopisi na ovoj polici još imaju
oznake iz starog sustava inventure – napisane na krasnom latinskom.”
Žmirkajući je gledao gornje police i prelazio prstom u rukavici kroz
zrak, samo dlaku dalje od hrptova. Kada je stigao do one koju je tražio,
nagnuo je glavu i pogledao iza sebe u najbliži skener na zidu, kao da
procjenjuje koliki bi pokret mogao dopustiti. Konačno je rekao: “Navuci
rukavice.”
Te su me riječi uzbudile više nego sam očekivao. “Prije nego što to
napravim”, pitao sam, “smijem li je dodirnuti? Samo sekundu. Bit ću jako
pažljiv.”
Nije odgovorio. Umjesto toga uvježbanim je pokretom uzeo svezak s
police i otvorio pozlaćene kožne korice – a iz njih je kliznulo nešto kvrgavo,
užasnog izgleda. Nije bilo veće od kutijice za nakit, ogrebotine boje hrđe
presijecale su crnu, unakaženu površinu njezinih korica. Knjižničari joj
nikada nisu uklonili originalni uvez, samo su je gurnuli u papinske korice.
“Prije nego je dodirneš, nešto moraš znati”, rekao je Ugo. “Nešto što
sam uspio shvatiti nakon što sam je otkrio. Prije tri stotine godina papa je
poslao grupu svećenika da traže najstarije rukopise na svijetu. Jedan od njih
nabasao je na knjižnicu u pustinji Nitriji u Egiptu, u manastiru Sirijaca, gdje
je neki monah u desetom stoljeću sakupio zbirku tekstova. Čak i u vrijeme
tog monaha ti su tekstovi bili izuzetno stari. Danas su to najstarije knjige za
koje se zna da postoje. Monah je u njih upisao upozorenje: Onoga tko odnese
ove knjige iz manastira proklet će Bog, Svećenik, Assemani, nije se obazirao
na upozorenje, i na povratku u Rim njegov se brod prevrnuo u Nil. Jedan od
redovnika se utopio. Assemani je platio ljude da izvuku njegove rukopise,
ali knjige je trebalo popravljati od oštećenja vodom i to je jedan od razloga
zašto su završile na zaboravljenoj polici.
“Drugi je razlog taj što je Assemanijev rođak umro dok je pokušavao
načiniti katalog tih rukopisa. Treći Assemani preuzeo je stvar, samo da bi u
njegovu stanu pored knjižnice izbila vatra. Cijeli je katalog uništen i nitko
ga nikada nije dovršio. Zato nema nikakvih zapisa o tim rukopisima, i čini
se kako nitko ne zna da su ovdje.”
“Ugo,” rekao sam, “zašto mi sve to govorite?”
“Zato što za sebe znam da nisam praznovjeran, i da sam sretan što sam
našao ovu knjigu, ali ti imaš pravo sam odlučiti.”
“Ne budite smiješni.” Ja sam pristaša suvremenog pristupa
evanđeljima. Znanstvenog, racionalnog čitanja Biblije. Nisam nimalo
oklijevao.
Premještao je drevni tekst između svojih rukavica dok nije legao na
dlan jedne ruke, tako da može podignuti i pokazati mi drugi. Tamo gdje je
rukopis dodirivao rukavicu, lateks je poprimio crvenkastosmeđu boju.
“Korice”, rekao je, “ostavljaju skoro neizbrisiv trag. Danima sam ga
strugao s kože. Molim te, nosi rukavice.”
 Pričekao je dok ih nisam navukao; zatim mi je nježno dodao knjigu,
kao liječnik kada mi je u ruke stavio Petera.
Nikada nisam vidio tako napravljenu knjigu. Poput pretpovijesnog
stvorenja pronađenog na dnu oceana tek je neznatno bila nalik svojim
modernim rođakinjama. Naslovnica rukopisa bila je načinjena od komada
kože koji je visio kao torba s preklopom, zamišljenim da se više puta obavija
oko stranica i tako ih zaštiti. Iz njega se nastavljao kožni rep koji je omotao
knjigu držeći je zatvorenom.
Pažljivo sam odmotao vezice, kao da namještam kosicu na bebinoj
glavi. Unutra su stranice bile sive i mekane. Slova su tekla ispisana dugim,
glatkim potezima pera, bez zaobljenih rubova: sirski. Pored njih, na samoj
stranici perom je na latinskom sadržaj dopisao neki davno preminuli
vatikanski knjižničar.
Nekadašnja Knjiga VIII iz nitrijske zbirke na sirskom.
Nakon toga, sasvim jasno:
Evanđeoska harmonija po Tacijanu (Diatessaron).
Prošli su me trnci. U mojim se rukama nalazi nešto što je načinio jedan
od velikana ranog kršćanstva. Kanonski život Isusa iz Nazareta u jednoj
knjizi. Matej, Marko, Luka i Ivan spojeni zajedno u vrhunsko evanđelje
drevne sirijske crkve.
Tamo dolje nije bilo nikakvog zvuka, osim od titanskih cijevi ventilacije
na stropu, kroz koje su neka daleka mehanička pluća ubacivala zrak. Ali ono
što je meni odjekivalo u ušima bilo je bubnjanje moje krvi.
“Obojena kozja koža”, nervozno je ispod glasa rekao Ugo, “preko
pločica od papirusa. Stranice su od pergamenta.”
Okrenuo je prvu stranicu nekom alatkom koju nisam prepoznao.
Uzdahnuo sam. Sve što je bilo unutra bilo je previše zamrljano od vode
da bi se čitalo. Ali na sljedećoj stranici mrlje su postale manje. A na trećoj je
rukopis postao vidljiv.
“U pravu ste”, prošaptao sam. “Dvojezična je.”
Na stranici su bila dva stupca: lijevi na sirskom, desni na grčkom. A
kada je Ugo okrenuo novi list, magličasta su oštećenja nestala. Tamo je
velikim slovima bez razmaka bio ispisan jedan redak na grčkom koji sam
mogao prevesti u nešto poznato.

EΓENETOPHMAΘEOϒEΠIIΩANNHNTONTOϒZAXAPIOϒ.

“Dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu”, rekao sam. “To je iz Luke.”
 Ugo je bacio pogled na mene, pa opet na stranicu. Sada se i u njegovim
očima pojavila vatra.
“Ali pogledajte sljedeći redak!” rekao sam. “On prizna; ne zanijeka, nego
prizna: ‘Ja nisam Krist.’” Taj je stih samo u Evanđelju po Ivanu.
Ugo je po džepovima tražio nešto što izgleda nije mogao naći. Odjurio
je natrag do platnene torbe i vratio se zadihan, noseći bilježnicu.
“Oče Alex,” rekao je, “ovo je popis. Ovo su spominjanja Platna koja
moramo provjeriti. Prvo je u Mateju, 27, 59. Usporedni stihovi su Marko...”
Ipak, prije nego sam stigao potražiti stranicu, on se namrštio i naglo
zaustavio. Na trenutak se okrenuo i zagledao u skener.
“Što nije u redu?”
Nagnuo je glavu. Negdje u daljini nešto se jedva čulo.
Odmahnuo je glavom i rekao: “Zračne struje. Nastavi.”
Pitao sam se kako može biti toliko zaokupljen svojim malim popisom
stihova – čak i Platnom – dok pred nama leži cijelo evanđelje. Ja bih ovdje
ostao mjesec dana, cijelu godinu, sve dok ne naučim dovoljno sirskog da
mogu čitati oba stupca, svaku riječ.
Pa ipak, mišići Ugova lica trzali su se. Nestao je svaki trag vedrine i
dobrog raspoloženja. “Čitaj, oče,” rekao je. “Molim te.”
Na popisu je bilo osam stihova. Znao sam ih napamet. Svako od četiriju
evanđelja – po Mateju, po Marku, po Luki i po Ivanu – govori da je Isusovo
mrtvo tijelo bilo zamotano u tkaninu nakon raspeća. Dva evanđelja – po
Luki i po Ivanu – također govore da su se učenici vratili nakon uskrsnuća i
našli platno kako leži u praznom grobu. Ali Diatessaron, povezujući
evanđelja u jednu priču, sažima sve te podatke u samo dva prizora: pokop i
ponovno otvaranje groba.
“Ugo, imamo problem”, rekao sam nakon što sam našao prvi citat.
“Ovdje je previše oštećenja. Neke riječi ne mogu pročitati.”
Magličaste crne mrlje bile su razbacane po stranici, i riječi pod njima
bile su nečitljive. Čitao sam o gljivicama koje uništavaju rukopise, ali sada
sam ih prvi put vidio izbliza.
Ugo se pribrao. Onda je rekao onoliko mirno koliko je mogao: “Dobro,
onda ih ostruži.”
Trepnuo sam prema njemu. “Ne mogu. Oštetio bih stranicu.” Ugo je
posegnuo za knjigom. “Onda mi pokaži riječ, i ja ću to napraviti.”
Odmaknuo sam knjigu dalje od njega.
Planuo je. “Oče, znaš koliko je ta riječ važna.”
 “Koja riječ?”
Zatvorio je oči i pribrao se. “Tri evanđelja govore da je Isus zakopan u
platnu. Jednina. Ali Ivan kaže u povoje. Množina.”
“Ne razumijem.”
Djeluje zapanjeno. “Jednina znači da imamo pogrebno platno.
Množina znači nešto drugo. Ako je Ivan u pravu, onda je sve bila velika
greška, zar ne? Onaj koji je napisao Diatessaron morao je izabrati. A ako je
u Edesi stvarno vidio Platno, onda bi izabrao platno, jedninu.”
Odbija me njegova nagla žestina. “Rekli ste mi da smo ovdje kako
bismo dokazali da je Platno bilo u Edesi kada je Diatessaron pisan.”
Maše svojim popisom biblijskih stihova po zraku. “Osam se puta
spominje Platno. Osam. Četiri puta u Marku, Mateju i Luki. Četiri puta u
Ivanu.” Pokazuje na rukopis. “Onaj koji je napisao ovu knjigu...”
“Tacijan.”
“... morao je stati na jednu stranu. Nije mogao upotrijebiti obje riječi,
dakle koju je izabrao? Tu se bije boj, oče. Dakle, saznajmo.” Ma koliko
uporno gledao, trulež je bila neprobojna. “Pogledat ću na drugim mjestima”,
predložio sam. “Prazna grobnica.”
Ali i tamo riječ je bila prekrivena crnim mrljama.
Ugo vadi plastični pribor iz džepa na grudima. “Donio sam štapiće i
otapalo. Počet ćemo s pljuvačkom. Možda enzimi budu dovoljni.”
Stavio sam ruku na njegovu. “Stanite. Ne.”
“Oče, nisam te doveo...”
“Molim vas, recite kardinalu knjižničaru što ste našli. Restauratori će
to odmah napraviti. Ne moramo riskirati da je oštetimo.”
Razjario se. “Kardinalu knjižničaru? Rekao si da ti mogu vjerovati! Dao
si mi riječ!”
“Ugo, oštetite ove stranice i nećete dobiti ništa. Kao ni bilo tko drugi.
Zauvijek.”
“Nisam došao ovamo da bih slušao predavanje. Velečasni Simon rekao
mi je da imaš iskustva s...”
Podigao sam rukopis u zrak.
“Stani!” zavikao je. “Uključit ćeš alarm!”
Vratio sam knjigu pred oči i rekao: “Osvijetlite mi iskosa. Možda
uspijem vidjeti udubljenja koja su napravili potezi pera.”
Zagledao se u mene, zatim zavukao ruku u džep i izvukao malo
povećalo. “Da. Dobro. Uzmi ovo.”
 Prije stotinu godina u grčkom manastiru pojavila se izgubljena
Arhimedova knjiga, skrivena svima pred očima. Srednjovjekovni redovnik
izbrisao je njegov tekst sastrugavši tintu s pergamenta, i umjesto njega na
stranice ispisao molitvenik. Ali pod određenim svjetlom i pogođenim
kutom još su se mogla vidjeti stara udubljenja, tragovi drevnog pera.
“Stanite”, rekao sam. “Držite svjetlo baš tako.”
“Što vidiš?”
Zatreptao sam i opet pogledao.
“Što je to?” ponovio je.
“Ugo...”
“Reci! Molim te!”
“Ovo nije trulež.”
Žmirkao sam. “Ovo su potezi kistom.”
“Što?”
“Ove su mrlje boja. Netko je već bio našao ovu knjigu. Cenzurirana je.”

Mrlje su bile svugdje. Gutale su riječi, fraze, cijele stihove. Tekst ispod njih
nije se mogao čitati.
Zaprepašten, Ugo je mrmljao. “Kažeš da se netko dočepao te knjige
prije nas?”
“Ne nedavno. Boja izgleda jako stara.”
Gledao sam tekst pokušavajući shvatiti ono što vidim.

Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem – koji je

ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara
smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u
platno/povoje s miomirisima.
A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob
u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske
Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa. Dokotrljaju veliki
kamen na grobna vrata i otiđu.

“Tko je to napravio?” pitao je Ugo.

Zatvorio sam oči. Znao sam naizust te stihove iz evanđelja. Spajanje
svjedočanstava iz svih četiriju evanđelja dalo bi:
 Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem – koji je
ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara
smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u
platno/povoje s miomirisima.
A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob
u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske
Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa. Dokotrljaju veliki
kamen na grobna vrata i otiđu.

Cenzurirani dijelovi odnosili su se na pogrebne balzame, platno,

čovjeka po imenu Nikodem i – što je od svega najčudnije – na riječ židovski.
Jedino nepoznato ostaje je li riječ za lan u kojem je pokopan u jednini ili
množini: tri od četiriju evanđelja koriste grčku riječ sindon, koja znači
“tkanina” ili “platno”; četvrti koristi othonia, što znači “tkanine” ili “povoje”,
množina.
Samo mi je jedna stvar koja povezuje cenzurirane riječi padala na
pamet.
Da bih se uvjerio, provjerio sam ostatak stupca.
“Ugo,” šapnuo sam, “znate li uopće koliko bi ovaj rukopis mogao biti
star?”
“Rekao bih da je iz četvrtog ili petog stoljeća”, rekao je.
Odmahnuo sam glavom. “Mislim da je stariji.”
Preko lica mu je proletio nervozan osmijeh. “Koliko stariji?”
Pokušao sam prikriti drhtanje ruku. “Nikodem se spominje samo u
Evanđelju po Ivanu. Kao i pogrebni balzami. Kao i riječ židovski u zadnjoj
rečenici. Sve što je cenzor izbacio je iz Evanđelja po Ivanu.”
“A Što nam to govori?”
“Postojala je grupa kršćana nazvana alogi. Oni su htjeli odbaciti
Evanđelje po Ivanu. Mislim da su oni cenzurirali rukopis.”
“Je li to dobro ili loše?”
“Alogi su postojali krajem prvog stoljeća naše ere. Ovaj je rukopis
vjerojatno najstarije potpuno evanđelje na svijetu.”
Izgledao je utučeno. “Dakle, riječ koju su izbrisali mora biti tkanine. Jer
nju je upotrijebio Ivan.” Onda je shvatio što sam rekao. “Ispričavam se,
možeš li ponoviti?”
“Rekao sam, ovo je vjerojatno najstarije...”
 Tek tada, kada me prekinuo, shvatio sam koliko je duboko opsjednut.
“Ne. Prije toga. Rekao si da su ti ljudi željeli odbaciti Evanđelje po
Ivanu. Zašto?”
“Jer su alogi znali da Evanđelje po Ivanu nije kao ostala evanđelja. Više
je teološko. Manje povijesno.”
“Kako misliš, manje povijesno?”
“Zamršeno je, ali, Ugo...”
“Ivan govori povoji, a ostala tri evanđelja govore platno. Želiš li mi reći
da se Ivanu ne može vjerovati?”
“Ugo, moramo kazati kardinalu knjižničaru za ovu knjigu. Ne može
ostati skrivena ovdje dolje.”
“Odgovori mi! Ako je Ivan nepouzdan, to onda mijenja sve što
evanđelje govori o Platnu. Je li tako?”
Oklijevao sam. “Može biti, ali nije tako jednostavno. Postoje pravila.
Treba učiti da bi se čitala evanđelja.”
“Lijepo. Onda me nauči pravilima.”
Podigao sam ruku, htio sam ga usporiti. “Obećajte mi da će ovaj
rukopis biti siguran.”
Uzdahnuo je. “Oče, naravno da će biti siguran. Ali ja sam našao tu
knjigu. Meni ona treba. I ne mogu je predati neurotičnim knjižničarima koji
previše paze na sve. Znaš da bi oni samo...”
Odjednom se zaustavio. Nagnuo je glavu prema čeličnim vratima i
preplašeno ih pogledao.
“Što je to?” šapnuo sam.
Ali on je bio previše ukočen da bi govorio. Samo su mu se oči micale.
Pogledao je na sat, a zatim prema udaljenom kraju prolaza.
Konačno sam prepoznao tiho mehaničko zujanje. Motor čije kretanje
proizvodi niže tonove od udaljenog ventilatora.
Dizalo.
“Jesam li pokrenuo alarm?” pitao sam.
Ali on je samo gledao u sat kao da ga je on izdao.
“Kako ćemo izići?” pitao sam. “Postoji li drugi izlaz?”
“Ne miči se.”
Provirio sam kroz otvoreni prostor između polica. Trenutak kasnije
sam primijetio. Pokret pored vrata.
Ugo je zakoračio unatrag.
 Kamo ćete? pitao sam nijemo oblikujući riječi usnama.
On je tiho napunio platnenu torbu i digao je na rame ne odvajajući oči
od glavnog ulaza.
Trenutak kasnije riznicom je odjeknuo glas.
“Doktore Nogara, molim vas, iziđite.”
Ugova ruka stisnula je platnenu torbu. Kleknuo je i pokazao skener na
zidu, podsjećajući me da se ne mičem. Zatim se sam počeo izmicati.
“Ne želim vam nauditi”, rekao je glas. “Poslalo me Državno tajništvo.
Moram znati što radite ovdje.”
Zvuk glasa se približavao. Ugo je podigao tri prsta u zrak, ali ja nisam
shvatio značenje. Zatvorio sam rukopis i spremao se vratiti ga na policu.
“Znamo da ste radili u Turskoj”, nastavio je glas, udaljen tek nekoliko
redova polica. “Znamo da vam je pomagao velečasni Andreou. Nekoliko sam
ga puta slijedio do zračne luke Esenboğ. On bi trebao raditi za nas, tako da
imamo pravo znati kamo odlazi.”
Ugove oči raširile su se od straha. Divlje mašući, pokazivao mi je da ne
vratim knjigu na policu. Podigao je ruku u zrak, ali ovaj put pokazivao je
dva prsta.
Sada sam mogao vidjeti obris čovjeka. Prošao je preko ulaza u naš
prolaz poput sjene u sutani.
Zakoračio sam prema čeličnim vratima, ali Ugo me zaustavio
pokretom. Pogledao je na sat i podigao u zrak samo jedan prst.
Nadvladao me strah. Ne čekajući, vratio sam Diatessaron na njegovo
mjesto i krenuo prema vratima.
Kada je vidio da sam se pomaknuo, on se okrenuo i poletio prema
Diatessaronu. “Knjiga!” oštro je rekao. “Knjiga!”
Zvuk je odjekivao riznicom. Silueta se okrenula. U tom se trenutku
oglasio tajmer na Ugovu satu. Istovremeno su se pogasila i svjetla. Riznica
je utonula u tamu.
“Trči!” povikao je Ugo.
Glavinjao sam po mraku krećući se prema traku svjetla za nuždu ispod
čeličnih vrata. Iza mene je nešto stavljeno u pokret. Mogao sam čuti lupanje
koraka, a zatim zavijajući mehanički zvuk.
Alarm.
“Kreni!” viknuo je Ugo. “Imam je!”
Skrenuo sam u hodnik i potrčao prema dizalu. Dok sam panično
pritiskao dugme, pojavio se Ugo noseći Diatessaron.
 “Požuri!” viknuo je Ugo. “Stiže!”
Vrata su se otvorila i jurnuli smo unutra. Dok smo čekali da se opet
zatvore, gledao sam kroz njih, preneražen, čekajući da se pojavi njegovo
lice.
Ali riznica je ostala tiha. Nije nikada došao.
Dok se dizalo uspinjalo, Ugo je obgrlio knjigu rukama i zatvorio oči.
“Tko je to bio?” pitao sam.
“Ne znam.”
“Moramo reći mom ujaku.”
Ali na vrhu okna dizala čekali su nas žandari. Uhitili su nas. Sat nakon
toga stigao je don Diego da nas oslobodi.
“Što ste našli tamo dolje?” želio je znati ujak Lucio kada smo se vratili
u njegovu palaču.
Sada kada mislim na to, Ugo je spasio svoju kožu onim što je odgovorio.
“Uzoriti,” rekao je stavivši rukopis na Luciov stol. “Otkrio sam Peto
evanđelje. I namjeravam se njime koristiti da dokažem autentičnost
Torinskog platna.”
Nikada nisam vidio da ujakov bijes tako brzo nestaje. “Pričaj mi o
tome”, rekao je.
Tek kasnije nadošli smo na drugo veliko iznenađenje te noći: žandari
nikada nisu pronašli drugog čovjeka u kripti.
“Tko je to bio?” pitao sam Uga kasnije.
“Volio bih znati”, rekao je. “Nisam mu uspio vidjeti lice.”
“Ipak, čuli smo glas. Je li vam bio poznat?”
Ugo se namrštio. “Čudno. Kad si već spomenuo, ja sam tebe htio pitati
isto.”
 Poglavlje 9

Dok sam se dizalom spuštao iz Luciova stana, nisam mogao prestati misliti
na svećenika u riznici knjižnice. Pitao sam se zašto ujak ne može dovršiti
Ugovu izložbu bez Simonove pomoći. Pitao sam se zašto je Ugo želio držati
u tajnosti njezin završetak. Sigurno je postojalo nešto što je želio sakriti od
svih.
Peter me vuče za mantiju. “Kada se vraća Simon?” mekeće.
“Ne znam. Sada mora pomagati proziju4 Luciu. A mi se moramo javiti
u Casu.”
“Zašto?”
Spuštam se na njegovu visinu. “Peter, ne možemo kući.”
“Jer je tamo policija?”
“Nekoliko dana sve će biti drukčije. U redu?”
Drukčije. Ta mu je riječ poznata. Šugav sinonim za lošije.

Casa Santa Marta jedini je hotel na tlu Vatikana. Tamo Sveti Otac smješta
službene posjetitelje, tamo odsjedaju biskupi za vrijeme svojih obaveznih
posjeta svakih pet godina. To je i mjesto na koje dolaze svećenici Tajništva.
Da u gradu nema obitelj, Simon bi tu odsjeo.
Zgrada je jednostavna skoro kao da je amiška, sa šest redova jednakih
prozora, i nešto više od stotinu soba tek malo većih od redovničkih ćelija.
Na jednoj strani s prozora se vidi vatikanska benzinska crpka. S druge strane
gosti mogu gledati u visoki granični zid koji je manje od metra udaljen od
hotela. Sve zgrade koje je dao sagraditi Ivan Pavao slične su. Jedini luksuz
zanimljiv papi kojeg su nacisti tjerali lopatom prebacivati vapnenac u
Poljskoj jesu četiri zida i krov.
Časna na recepciji ispričava se jer nam još ne može dati sobu, dio hotela
u koji nas može smjestiti još se čisti. Čini se da još nije čula da je odvajanje
manjinskih religija izašlo iz mode dok se Ivan Pavao bavio vapnencem. Sve
što nam treba je prva slobodna soba, objašnjavam. Ali njezin odgovor,
nakon što je odmjerila moju mantiju i bradu glasi: “Velečasni, vaš je
talijanski tako dobar!” Vodim Petera van prije nego kažem nešto što ću
požaliti.
“Kamo ćemo sada?” pita. “Možemo li nešto pojesti?”

4
Praujak na talijanskom (op. prev.).
 Nisam mu stigao dati pristojan doručak. Ako je uopće nešto pojeo, to
mu je dala Sofia u Leovu stanu.
“Uskoro”, govorim mu. “Ali prije toga moramo napraviti nešto važno.”

Nisam tjednima bio u Ugovu stanu. Dok blesavo stojim pred pragom, Peter
me gleda, čudeći se zašto ne kucam. On ne vidi ono što ja vidim. Na vratima
su tragovi poluge.
Netko je probao provaliti unutra. Ali Ugo je imao dvije brave na
vratima. Za razliku od vrata u našem stanu, ova nisu popustila.
Otključavam vrata ključevima koje mi je Ugo dao da mogu paziti na
stan dok je on u bio u Turskoj. Peter ulijeće unutra, ja jurim za njim, ali
nema nikoga. Sve izgleda isto kao i zadnji put kada sam bio tamo.
“Doktore Nogara,” zove Peter pjevnim glasom.
“Nije ovdje”, govorim. “Samo tražimo nešto što mu pripada.”
Kasnije će biti vremena za objašnjenja. Zamolim ga da ostane tu, u
dnevnom boravku, dok se ja ne vratim. Ne znam što me tamo očekuje.
Ugo Nogara spavao je u skromnom prostoru iza zida od orijentalnih
paravana. Provizorna soba odiše tugom specifičnom za ovu zemlju.
Svećenike se potiče da nemaju imovinu, pa čak i najurbaniji kler obično živi
u bezličnim sobama s posuđenim pokućstvom. Svećenicima u Rimu još je
gore. Među fotografijama na zidu nema onih sa ženom i djecom. Po
podovima nisu razbacane igračke iz kupaonice i cipelice veličine šake.
Ormari djeluju neuhranjeno bez šarenih jakni i sićušnih kišobrana zbog
kojih se vrata ne daju zatvoriti. Umjesto toga svećenici u Rimu čuvaju
novinske isječke ili razglednice o mjestima koja su posjetili i s hodočašća na
kojima su bili za vrijeme obaveznih tjedana odmora. S Ugom nije trebalo
biti tako. On je bio laik. Ali nikada to ne biste pogodili po njegovoj sobi.
Boce Grappe Julije napunile su kantu za otpatke. Na slikama na zidu
nema ničeg što bi odalo njegov ukus, samo spomenici iz Edese, u pozadini
kojih Ugu nema ni traga. Jedini znak prisutnosti ustreptale, žive sile koja je
tu nekad spavala jest gomila knjiga na njegovu stolu, pored kojeg čak ni
sjedalica nije na svome mjestu. Kao da je zadubljen u posao samo ustao
otvoriti vrata, i može se vratiti svaki čas. Ispod stola vidim kose rubove
Ugova željeznog sefa. Ali prije nego kleknem da ga otvorim, zatvaram oči i
osjećam kako me preplavljuje poznat osjećaj. I moj je otac za sobom ostavio
ovakav život, još vruć od nedovršenih poslova.
 Opet otvaram oči i proučavam ploču od pluta koju je Ugo držao na
zidu. Na nju je pričvršćen dijagram koji je nacrtao. Podsjeća na kaducej5:
dvije zmijolike crte omotane jedna oko druge. Na jednoj piše DOBRI
PASTIR, na drugoj JAGANJAC BOŽJI. Pored svakog su zavoja citati iz Biblije.
Te riječi u meni otvaraju veliku prazninu. Kada se Isus prvi put
spominje u Evanđelju po Ivanu, nazvan je “Jaganjcem Božjim”. Ni jedno
drugo evanđelje Isusa ne naziva tako, ali značenje je očigledno. U Mojsijevo
vrijeme, nakon što je deset pošasti poharalo Egipat, Bog je zaštitio Židove
od anđela smrti rekavši im da žrtvuju janje i njegovom krvlju poprskaju
svaka vrata pored kojih bi anđeo trebao proći. Sada je Bog svoj narod
spašavao novim jaganjcem: Isusom. Isus nas je spasio, duhovno, svojom
smrću. Tome Ivan dodaje i drugu metaforu: njegov Isus govori: Ja sam pastir
dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. I u drugim evanđeljima postoji
pastir, simbolična figura koja uživa spašavati izgubljene ovce, ali Ivanov je
pastir drukčiji. On će umrijeti da spasi svoje stado. Ovaj je dijagram
morbidan. Izaziva jezu. Jaganjac i pastir spojeni su smrću. Jedan čovjek
umire da drugi mogu živjeti. Ugovo bavljenje takvim mislima neposredno
prije nego je ubijen djeluje zlokobno. To me podsjeća na e-poruku koju mi
je poslao. Ugo je tražio pomoć, ja mu je nisam pružio.
Čujem kako u kuhinji Peter kopa po hladnjaku tražeći hranu. Ali
nemam snage viknuti mu da prestane. Sjećam se, prije nekoliko godina,
Mona se vratila kući s gerijatrijskog odjela nakon što je jedan starac umro.
Bila je u agoniji; iz nekog je razloga krivila sebe. Pogrešan lijek. Loše
liječenje. Ali nitko nikad u smjeni moje žene nije umro jer je tražio pomoć
koju mu ona nije dala.
Spuštam se na Ugovu sjedalicu. Onda odjednom nešto čujem. Peter
viče.
“Što nije u redu?” dovikujem žureći u kuhinju.
Nema ga.
“Peter!” urlam. “Gdje si?”
Njegova se glava pojavljuje iza udaljenog orijentalnog paravana. “Vidi!”
kaže.
Teturam prema njemu, zbunjen. Tamo, iza paravana, jedan je od
velikih prozora prema zapadu koji gleda dolje, na dvorište knjižnice. On
stoji pored njega držeći jedan Ugov komad masti.
“Da vidim što?” pitam.

5
Caduceus, Hermesov kratki glasnički štap isprepleten dvjema zmijama, ponekad s krilima na vrhu.
 Pokazuje na pod. Tamo neka ptičica kljuca po masti koju je Peter uzeo
iz hladnjaka. Čvorak.
“Upravo je uletio unutra”, kaže Peter slavodobitno.
Ali on laže. Kvaka na prozoru okrenuta je pod pogrešnim kutom. On je
sam otvorio prozor.
“Zatvori ga”, govorim mu strogo, osjećajući blizinu nečeg užasnog, što
smo jedva izbjegli. “I nemoj to više nikada napraviti.”
Kameno dvorište deset je metara ispod nas. Tresem se na samu
pomisao.
“Nisam”, uvrijeđeno govori Peter. I diže se na prste, podižući ruku da
mi dokaže. Do kvake mu nedostaje desetak centimetara.
Onda ugledam. Na podu iza njega leži razbacano staklo. Dio prozora
pored kvake razbijen je.
“Je li to ptica napravila?” pitam ga.
Ali već znam odgovor.
Ulazna vrata nisu popustila. Pa je netko ušao u stan kroz prozor.
Opet virim dolje prema dvorištu. Deset metara. Uopće ne znam kako
se to može izvesti.
Vraćam se u Ugovu sobu i shvaćam. Ugo nije ostavio nered na stolu.
Nije on ostavio izvučenu sjedalicu.
Kada kleknem, vidim tragove obijanja na željeznom sefu.
Protiv ovog sefa, međutim, nikakva šipka ne pomaže. Težak je kao
odrastao čovjek i pričvršćen za pod.
Otvara ga kombinacija iz Biblije, stih kojim je Isus uspostavio pape:
prvo evanđelje, šesnaesto poglavlje, osamnaesti stih. Ti si Petar-Stijena i na
toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Iako su
tukli po njemu, mehanizam klizi kao svila, šarke ne prave nikakav zvuk. Ugo
je kupio ovaj sef da zaštiti rukopise za svoju izložbu, i on ih je zaštitio.
Sve što je unutra poznato mi je. Prije dva mjeseca, kada je zapeo u
Turskoj, Ugo mi je rekao da zaključam rukopise koji mu nisu trebali.
Ostatke; viškove. Ali među njima jedan je novi dragulj – jeftina u šivanu
kožu uvezana bilježnica koju je Ugo skoro uvijek nosio sa sobom. Pitam se
je li to ono po što je uljez došao: dnevnik istraživanja s Ugovim bilješkama.
Otvaram ga, i iz njega ispada fotografija. Želudac mi se steže kada je
ugledam. Čovjek na slici leži na popločenom podu. Izgleda kao da je mrtav.
Svećenik. Sredovječni rimokatolik s lijepom tamnom kosom i jednim
bistrim zelenim okom. Nos mu je slomljen. Na mjestu gdje bi trebalo biti
lijevo oko crno je ispupčenje nalik novčaniku za kovanice. Vilica ispod njega
prekrivena je krvlju. Prikliješten njegovim tijelom, kao da su ga gurnuli na
njega, znak je napisan na jeziku koji ne razumijem. PRELUARE BAGAJE.
Samo neki treptaj života u njegovu zelenom oku daje naslutiti da nije mrtav,
već teško ranjen. Na poleđini fotografije netko je napisao:
Pazi kome ćeš vjerovati.
Vrti mi se u glavi. Zrak bruji.
“Peter!” vičem.
Vraćam fotografiju natrag u dnevnik. S plutene ploče skidam dijagram
koji je Ugo nacrtao.
“Peter, odlazimo!”
Zatvaram sef. Zaključavam ga. Ali dnevnik odlazi u moju mantiju.
Nećemo se opet vraćati ovamo.
Peter me čeka s druge strane paravana. “Što nije u redu, babbo?” kaže,
još u ruci držeći loj.
Podižem ga na ruke i nosim kroz vrata. Ne govorim mu za sliku. Ne
govorim mu da sam prepoznao krvavog svećenika.

U hodniku neki nepoznati čovjek razgovara sa žandarom. Kada čuje da se

Ugov stan zaključava, podiže pogled, ali mi već silazimo drugim stubama.
Stari dio palače ispresijecan je takvim privatnim prolazima.
“Što to radimo?” pita Peter.
Premlad je da bi poznavao stražnje prolaze, ali zna da nešto nije u redu.
“Brzo ćemo izići”, govorim.
Spiralne stube uske su i neosvijetljene. U mraku mi se vraća slika
krvavog svećenika. Godinama nisam vidio to lice. Michael Black, nekadašnji
pomoćnik mojeg oca. Još jedan od ljudi iz Tajništva.
Peter mrmlja nešto nerazgovijetno. Ja sam previše zamišljen da bih ga
zamolio da ponovi.
Dakle, Ugo nije bio prvi napadnut. Pitam se je li Michael preživio.
Peter me nestrpljivo gura u prsa.
“Što je?” pitam.
“Pitao sam zašto nas onaj čovjek slijedi.”
Zaledim se. U uskom hodniku stepeništa čuju se koraci.
 Poglavlje 10

Počinjem preskakati po dvije stepenice, ali koraci se ubrzavaju. S dječakom

u rukama ne mogu brže. Osjećam kako me Peter drži za vrat, gurajući lice
u udubljenje ispod moga grla.
Iz pomrčine se spušta oblik. Obris visok skoro kao Simon. Nosi laičku
odjeću.
“Tko ste vi?” pitam uzmičući.
U mraku njegove su oči kao krhotine srebra.
“Velečasni,” govori grubim glasom, “što radite ovdje gore?”
Njegovo mi je lice sasvim nepoznato.
“Zašto nas slijedite?” pitam.
“Jer mi je tako naređeno.”
Uzmičem još korak. Samo tri metra dijeli me od ulice.
Čovjek pruža ruku pritišćući zid stubišta. Govori: “Velečasni Andreou?”
U mojim rukama Peter je napet. Ne odgovaram.
Čovjek poseže za nečim u džep. Počinjem se povlačiti. Onda vidim što
je izvadio: dva metalna lovora oko žute i bijele vatikanske zastave.
Značka.
“Ja sam vaš čuvar”, kaže.
“Od kada nas slijedite?” kažem.
“Otkad ste izišli iz Case.”
“Zašto nemate uniformu?”
“Jer su mi takva naređenja proslijeđena od Njegove Uzoritosti.”
Pitam se je li Lucio to napravio zbog Petera. Da bi se manje plašio.
“Recite mi svoje ime”, govorim.
“Agent Martelli.”
“Agente Martelli, kada nas opet budete pratili, nosite svoju uniformu.”
Škrguće zubima. “Da, velečasni.”
“Hoćete li nas vi čuvati i noću?”
“Netko će drugi biti u toj smjeni, velečasni.”
“Tko?”
“Ne bih znao njegovo ime.”
“Recite mu da i on obuče uniformu.”
 “Da, velečasni.”
On čeka, kao da odgađam odgovor na njegovo pitanje: zašto smo Peter
i ja bili u Ugovu stanu? Ali svećenici ne odgovaraju policiji unutar ovih
zidova. Peter i ja se okrećemo i silazimo prema svjetlu.

Naš apartman u Casi zapravo je soba na četvrtom katu. Peter, koji nikada
prije nije bio u hotelu, pita: “Gdje je ostatak?” Nema kuhinje, nema dnevne
sobe, nema igračaka. Dječaci iz naše zgrade govorili su mu da je u hotelima
kao na nebu. Ali ovo ne može biti nebo. Nema televizora.
Običan križ visi iznad uskog metalnog okvira kreveta. Na podu je
parket, ulašten kao cipele svećenika iz Tajništva, u njemu se odražavaju
bezlični bijeli zidovi. Osim stolića uz krevet i vješalice koja je više
namijenjena odijelima rimokatoličkih svećenika nego tradicionalnijoj
odjeći tamo je samo radijator ispod prozora. Prozor se pak otvara prema
malom unutarnjem dvorištu ove čudno oblikovane zgrade, ispod nas su
zemljane posude s cvijećem i zasađenim stablima čije fantastične stabljike
s oštrim lišćem podsjećaju na kule zelenih božićnih zvijezda. Zrak miriše na
lavandu.
“Tko je bio onaj čovjek?” pita Peter skačući na krevet još u cipelama da
provjeri jedini jastuk.
“Policajac”, kažem. “On će nam pomoći da budemo sigurni.”
Nema više smisla izbjegavati tu temu. Netko će nas stalno pratiti.
“Ovdje smo sigurni?” pita Peter preturajući po sadržaju noćnog
ormarića.
“Žandarska stanica je vrata do nas. Agent Martelli čuva stražu u
hodniku. A ovdje se svi posebno brinu za goste. Sasvim smo sigurni.” Mršti
se prema Bibliji u gornjoj ladici. To je Vulgata, prijevod iz četvrtog stoljeća
koji su katolici držali zlatnim standardom. Napisana je na latinskom, i
vjerojatno je namijenjena ljudima iz cijelog svijeta, kao i ovaj hotel. Ali Peter
uzdiše. On zna da su evanđelisti pisali na grčkom, prvom univerzalnom
jeziku. Doprinos naših zemljaka uvijek je podcijenjen.
“Nazvat ću Lea i zamoliti ga da nam donese neku hranu”, rekao sam.
Tako ćemo biti mirniji nego u trpezariji, a meni će dobro doći društvo. “Što
bi ti htio?”
“Pizzu margaritu od Ive”, govori.
“On ne daje za van.”
Peter sliježe ramenima. “Onda bilo što.”
 Ostavljam ga da se zabavlja Biblijom koju ne može čitati i odlazim do
stolića u pokrajnoj sobi. Nakon što nazovem Lea, pripremam se za nešto
teže. Idući je poziv upućen Simonu.
“Alex?” govori moj brat.
Odmah krećem. “Što se dogodilo Michaelu Blacku?”
“Molim?”
“U Ugovu sam stanu našao fotografiju. Je li još živ?”
“Da. Naravno.”
“Što su mu napravili?”
“Nisi smio odlaziti tamo, Alex. Moraš biti na sigurnom.”
“Na poleđini fotografije bilo je napisano upozorenje. Zašto bi netko slao
Ugu upozorenje? Zbog izložbe?”
“Ne znam.”
“Nikada ti to nije spomenuo?”
“Nije.”
“Mislim da ga sinoć nisu opljačkali, Simone. Mislim da je sve povezano.
Ono što se dogodilo Michaelu, što se dogodilo Ugu, i što se dogodilo u
stanu. Kako si mi mogao prešutjeti da su napali Michaela?”
Njegova je šutnja sada duža.
“Sinoć u kantini”, nastavljam, “kada sam ti pokazao onaj Ugov e-mail,
rekao si da to nije bilo ništa.”
“Zato što i nije ništa.”
“Ugo je bio u nevolji, Sy. Bio je preplašen.”
Simon oklijeva. “Nisam rekao za Michaela jer sam prisegnuo da o tome
neću govoriti. A ono što se dogodilo u stanu – proveo sam svaku minutu
prošle noći misleći na to, i opet ne shvaćam. Zato te molim da se držiš dalje
od svega. Ne želim da budeš umiješan.” Iza očiju osjećam sve veći pritisak.
Čupkam rukom bradu. “Znao si da je u nevolji?”
“Prekini, Alex.”
Ako ne želim početi vikati, to je sve što mogu napraviti. I zato
prekidam.
Prisega. Nije rekao ništa zbog prisege.

Ljut, zovem broj nuncijature u Turskoj. Skup poziv, ali bit ću kratak. Kada
mi se javi časna na centrali, tražim Michaela Blacka. “On je na dopustu”,
kaže.
 “Zovem iz Vatikana zbog jednog važnog posla. Možete li mi dati njegov
broj mobitela?”
Daje mi ga ne oklijevajući.
Prije nego što nazovem, pokušavam razbistriti misli. Prošlo je više od
desetljeća otkako sam zadnji put razgovarao s Michaelom, između nas je
zakopano cijelo groblje ratnih sjekira. On je okrenuo leđa ocu nakon
debakla s radiougljičnim datiranjem Platna. Također, on je prijavio Simona
da je bez dozvole napustio posao. Pa ipak, nekad sam ga poznavao bolje od
bilo kojeg drugog svećenika osim svog oca. Vjerovao sam mu više nego bilo
kome drugom. Na takvog Michaela pokušavam misliti dok biram broj.
“Pronto”, javlja se glas s druge strane.
“Je li to Michael?”
“Tko je to?”
“Alex Andreou.”
Tišina je tako duga da se bojim da iza nje neće biti ničeg. “Michael,”
kažem, “moram o nečem razgovarati s tobom. Osobno, ako je moguće. Gdje
si?”
“To nisu tvoja posla.”
Glas mu je skoro isti kakvog se sjećam. Suh i oštar, nestrpljiv. Ali snažan
američki naglasak, nekad tako uočljiv, sada je prikriven desetljećem vježbe,
i u njegovu glasu lakše se čuje obrambeni prizvuk. Kao što se čuje i da
pokušava shvatiti zašto zovem.
Kada kažem za fotografiju, ne odgovara.
“Molim te”, kažem. “Moram znati tko te napao.”
“Nisu. Tvoja. Posla.”
Konačno mu govorim da se dogodilo ubojstvo.
“O čemu ti pričaš?”
Govoriti o Ugu neočekivano je teško. Pokušavam biti sažet – objasniti
da je bio vatikanski kustos koji je radio na skoroj izložbi – ali Michael je
sigurno osjetio kako mi glas puca od emocija. Čeka. “Bio je”, kažem, “moj
prijatelj.”
Michael omekšava samo na tren.
“Ma tko da je to napravio”, kaže, “nadam se da će ga uhvatiti.” Zatim
opet postaje mrzovoljan. “Ali ja neću govoriti o onome što mi se dogodilo.
Moraš nekog drugog pitati o tome.”
Nisam siguran misli li na nekog ili ne.
 “Već sam pitao brata”, kažem mu. “Simon je prisegnuo da o tome neće
govoriti.”
Michael ispušta podrugljiv zvuk. Njih su dvojica sigurno još u svađi. Ili
je ovo ostatak nečeg starijeg, iz vremena kada je napustio mog oca.
“Molim te”, kažem. “Ne zanima me što se prije dogodilo...”
Počinje urlati. “Tebe ne zanima? Slomili su mi očnu duplju. Morao sam
načiniti novi nos.”
“Mislio sam na ono što se dogodilo između tebe i Simona. Ili mog oca.
Sve što želim znati jest tko je to napravio.”
“Vi ljudi ste stvarno nevjerojatni! Kao da razgovaram s tvojim ocem. Vi
Grci ste uvijek žrtve. On je moju karijeru poslao u propast.”
Vi ljudi. Vi Grci. Pokušavam sakriti gnjev u glasu.
“Molim te. Samo mi reci što se dogodilo.”
Teško diše u slušalicu. “Ne mogu. I ja sam prisegnuo.”
Nešto u meni puca. “Imam petogodišnjeg sina koji ne može spavati u
svom krevetu jer si ti prisegnuo?”
Prisege. Najbolje birokratove prijateljice. Kako biskup koji radni vijek
provodi za stolom sakriva svoje greške: tako da svećenici koji su ispod njega
prisegnu da neće govoriti.
“Znaš što?” kažem. “Zaboravi. Uživaj u dopustu.”
Spremam se prekinuti kad on zaviče: “Ti šupčino, moj me nuncij nabio
na kolac jer nisam mogao odgovoriti na njegova pitanja. Ne treba mi to i od
tebe. Ako te zanima što se dogodilo, pitaj Svetog Oca.”
Lecnem se. “Svetog Oca?”
“Tako je. On je dao naređenje.”
Uhvatio me na prepad. Zato mi Simon ne može reći. Postoje prisege i
prisege.
Muči me neki neugodan osjećaj. Ivan Pavao ne bi imao razloga
zataškavati što takvo.
“Michael, ja...”
Prije nego sam stigao još nešto reći, veza se prekida.

Trenutak kasnije čuje se kucanje. Na vratima je Leo, nosi košaru s hranom.

“Tko je onaj panj?” mrmlja ulazeći. Glavom pokazuje prema agentu
Martelliju koji se mota s druge strane vrata.
“Čuvar na dužnosti, dao nam ga ujak.”
 Leo želi reći nešto omalovažavajuće – švicarski gardisti i žandari stari
su takmaci – ali zaustavlja se. Umjesto toga iz košare vadi keramičku posudu
i govori: “Od moje žene.”
Mislio sam da će pokupiti hranu u hotelu. Umjesto toga, Sofia nam je
skuhala ručak.
“Kako se drži mali P?” pita.
“Preplašen je.”
“Još? Mislio sam da se klinci brzo oporavljaju.”
Kad postane otac, čekaju ga mnoga iznenađenja.
Ulazim u spavaću sobu s hranom za Petera, a zateknem ga kako spava.
Zatvaram drvene škure i skoro sasvim zamračujem sobu. Iako je toplo
jesenje popodne, navlačim na njega pokrivač.
“Dođi”, šapće Leo dodajući mi tanjur s hranom. “Popričajmo.”
Ali čim sjednemo, moj mobitel opet zvoni. Glas s druge strane je grub.
“Alex, ponovo Michael. Razmišljao sam o onome što si rekao.”
Zvuči drukčije. Nervoznije.
“Nisam znao da imaš klinca”, nastavlja. “Zaslužuješ čuti neke stvari.”
“Onda mi ih reci.”
“Idi do javne govornice izvan zidina, pored željezničke stanice.”
“Sigurni smo. Ovo je moj mobitel.”
U našoj zemlji raširen je strah od prisluškivanih linija. Neki ljudi iz
tajništva uopće ne koriste telefone, osim za dogovor osobnih sastanaka.
“Ne vjerujem, tvojim standardima sigurnosti”, kaže. “Idi do telefona u
Ulici della Stazione Vaticana. Pored reklamne ploče uz servisnu stanicu.
Nazvat ću te tamo za dvadeset minuta.”
Mjesto koje je opisao odmah je iza Case. Tamo mogu stići za pet
minuta. Okrećem se Leu i bez glasa mičem usnama: “Možeš li ostati s
Peterom nekoliko minuta?”
Kada on kimne glavom, kažem: “Dobro. Čekat ću.”

Servisna je stanica rupa zidova išaranih sprejem, s metalnim rešetkama iza

okruglih prozora. Na reklamnoj ploči žena s grudima veličine nogometnih
lopti reklamira telefonske usluge. Kontejner s druge strane ulice blene u nju
poluotvorenim poklopcem. Odavde mogu vidjeti stražnji dio Case, iznad
vatikanskih zidina, i kupolu Svetog Petra koja se nadvija nad njom. Ipak,
ono što mi upada u oči željezničke su tračnice u daljini.
 Simon i ja voljeli smo gledati teretne vlakove kako dolaze i odlaze na
vatikansku postaju. Umjesto ugljena ili žita oni bi dovozili poslovna odijela
za naše trgovine, ili mramor za Luciove građevinske pothvate, ili cjepiva za
misionare u dalekim zemljama. Kada mi je bilo dvanaest godina, Guido
Canali pokušao je ukrasti kutiju ručnih satova iz vagona, a umjesto toga na
sebe je prevrnuo dvije gomile sanduka. SAMO ZA NJEGOVU SVETOST,
pisalo je na sanducima, tako da ih drugi dječaci nisu htjeli ni dodirnuti, čak
ni da bi ih podignuli s Guidova tijela. Samo ih je Simon podizao, a svaki je
težio pedeset kilograma. Crvene naranče: one su završile na platformi
stanice, porazbijane kao uskršnja jaja. Crvene naranče koje je Ivanu Pavlu
poslao neki sicilijanski samostan. Zbog njih je Guido zamalo poginuo.
Pitam se živi li Simon iz te noći još samo u mojem sjećanju. Ili ga je
tajništvo zatrlo obukom. Prisega je za svakog katolika ozbiljna stvar; crkveni
zakoni propisuju kazne za njihovo kršenje. Ali čak i Michael Black ima
dovoljno srca da napravi izuzetak.
Michael je Juda naše obitelji – barem u Simonovim očima. Prije
šesnaest godina Michael i moj otac zajedno su otputovali u Torino na
objavljivanje rezultata datiranja Platna radioaktivnim ugljikom. U vrijeme
kada je otac umro, osam tjedana kasnije, Michael je napustio svoj posao i
napisao pismo mojoj obitelji tvrdeći da je zamisao o ujedinjenju dviju crkvi
bila smiješna. Postalo mu je očito da pravoslavci od nas nisu željeli ništa više
od nastavljanja stare mržnje i nalaženja novih razloga da nas optužuju za
sve. Michael je želio znati zašto je moj otac zagovarao ujedinjenje s tri
stotine milijuna pravoslavaca koji se prema istočnim katolicima ponašaju –
a mnogi od nas su manjina u pravoslavnim zemljama – kao prema
hereticima i svrzimantijama. Brzo nakon toga Michael je našao novi posao,
kod tada novog drugog čovjeka Vatikana – kardinala Boie.
Boia je tek počinjao osujećivati približavanje Ivana Pavla
pravoslavcima, a Michael se u njegove planove uklopio kao svećenik kakve
su nazivali kvazimodima – netko koga se šalje da preplaši seljane, stvori
ružne nesuglasice i remeti tihi hod diplomacije. Kvazimodo je sigurnosni
ventil otpora birokracije u kojoj se nitko ne smije otvoreno suprotstaviti
papi. Michael se zapjenjeno svađao s episkopima, javno vrijeđao, podigao
senzacionalističke nastupe u medijima na razinu umjetnosti. Za Simona je
to bila najveća izdaja. Moj brat nikada nije mogao prihvatiti da vjera
ponekad poklekne pred najluđim promjenama mišljenja, da se netko tko je
napustio jednu stvar često iskupljuje radeći protiv nje. Bježi, Sotono.
Michael kojeg se ja sjećam drukčiji je. U svijetu uštogljenih rimskih
svećenika u sutanama, on je bio mladi Amerikanac u košulji kratkih rukava
s jeftinim krutim okovratnikom. Nosio je digitalni sat i visoke tenisice Nike
uz svećeničku crninu. Dvije godine prije fijaska s radioaktivnim ugljikom
odveo je Simona i mene na Španjolske stube na otvaranje prvog
McDonald’sa u Rimu. Sablaznio je Rimljane pijući Coca-Colu za doručak.
Dok nisam upoznao Michaela, nikada nisam mislio da se uspješno može biti
drukčiji. Sretno i potpuno se ne uklapati. Rastužuje me pomisao na to da je
Tajništvo tog krasnog golema pretvorilo u nešto gore od običnog birokrata.
U osnovi tuge mog oca uvijek sam osjećao neostvareno uvjerenje da će se
svijet jednom promijeniti. Da će se naći s njim na pola puta. Nikada nisam
saznao zašto je Michael promijenio mišljenje, ali mislim da je to bilo zbog
mog oca, koji ga je bio previše zarazio optimizmom. Grci imaju dvadeset i
pet stoljeća bolne povijesti zbog koje se ne usuđuju previše nadati, ali nema
ništa opasnije od davanja nade Amerikancu.
Telefon počinje zvoniti, ja se okrećem i grabim ga. Tek tada
primjećujem da na uglu ulice stoji čovjek koji me promatra.
Zakoračim unatrag. Ali čovjek diže ruku u zrak.
Agent Martelli. Nisam ni primijetio da me pratio iz Case. Michael je u
pravu. Moji standardi sigurnosti nisu dovoljni.
Podižem slušalicu. “Michael?”
“Jesi li sam?”
Oklijevam. “Jesam.”
“Prije nego što ovo napravimo, želim biti jasan. Ako ikada ikome kažeš
da sam razgovarao s tobom, ti će me ljudi opet pronaći.”
Pomislim na fotografiju iz Ugova stana. “Razumijem. Samo želim da mi
sin bude siguran.”
Stišava glas i ispušta dug uzdah u slušalicu. “Teško mi je povjerovati da
imaš sina. Bilo ti je sedam godina kad sam počeo raditi uz tvog oca.”
Ne uz, mislim. Za. Ali nešto je dirljivo u načinu na koji to govori. Kada
ga je otac prvi put doveo kući da ga upozna s nama, Michael mi je donio
poklon, Bibliju s mojim imenom ugraviranim na nju. Mislio je, i pogriješio,
da grkokatolici imaju prvu pričest kad i rimokatolici.
“Nazvao si ga po ocu?”
“Ne, po Simonu.”
To briše toplinu iz njegova glasa. Razgovor se mijenja.
“Pa, idemo na posao”, govori. “Ono što sam ti htio reći je da sam
upoznao tog kustosa. Onog koji je ubijen.”
Uhvatio me nespremnog. “Uga?”
 “Došao je posjetiti tvog brata u nuncijaturu. Razgovarao sam s njim
jednom ili dva puta, ali ljudi koji su mi slomili nos mislili su da ga poznajem.
Prijetili su mi. Željeli su znati na čemu radi.”
“To je... nemoguće.”
Tišina je neugodna, kao da on misli da mu ne vjerujem.
Pitam ga: “Što su ti rekli?”
“Da on radi na izložbi o Svetom platnu. Je li to istina?”
“Jest.”
Michael zašuti. Možda je iznenađen kada čuje da je Platno uistinu
ponovo probuđeno nakon toliko godina. Ili je možda, kao i svi drugi koji
ovog ljeta čitaju novine, mislio da je Ugova izložba posvećena
Disatessaronu.
“Što su rekli o tome?” pitam.
“Da je Nogara sakrio nešto što je pronašao, a oni su htjeli znati što.”
“Nije on sakrio ništa. Što si im ti rekao?”
“Da pitaju tvog brata. On je taj bio koji bi mogao znati.”
Stisnuo sam zube. “Rekao si im za Simona?”
“On i Nogara bili su kao lonac i poklopac.”
“Micheal, ja sam taj koji je radio s Ugom. Simon ne zna ništa. Tko su
bili ljudi koji su ti to napravili?”
“Svećenici.”
“Svećenici?”
Nikad nisam ozbiljno pomišljao da bi neko crkveno lice moglo
napraviti nešto takvo.
“Rimokatolici”, rekao je, “bez brada. Bio sam siguran da će to biti tvoje
sljedeće pitanje. Valjda su me pratili iz nuncijature.”
Sve mi klizi kroz prste. Motivi koje sam pokušao shvatiti. Logika onoga
što se dogodilo u Castel Gandolfu. Čak ni u Rimu nitko nije znao što je Ugo
namjeravao. Ne znam kako je sve moglo početi među skoro dvije tisuće
kilometara udaljenim svećenicima.
“Jesu li uhvatili nekoga?”
“Tajništvo je malo istraživalo, ali nisu stigli nikamo.”
Pretpostavljao sam da su provala i ubojstvo bili djelo iste osobe, ako su
uopće bili povezani. Sada se pitam je li dvoje ili više ljudi radilo zajedno.
Činjenice idu tome u prilog jer prošlo je tako malo vremena između napada.
“Kako su mogli znati gdje će te naći?” pitam.
 Michael oklijeva. “Vjerojatno na isti način na koji su znali kako naći
tebe. Nekome su prijetili dok nisu saznali gdje tražiti.”
“Kako to misliš?”
Stisnuta grla on govori: “Mislim da znaš kako to mislim.”
Preko mene prelazi sjena. “Ti si im rekao gdje ja živim?”
“Alex, slušaj...”
“Moj je sin mogao biti ubijen!”
“Ja sam mogao biti ubijen!” viče.
“Pa si ih pustio da love Simona? Čak si im rekao i gdje da ga potraže?”
“Vraga jesam. Za tvog su brata već znali. Za početak, Nogaru su i
nanjušili zbog njegovih malih vikend-izleta.”
Bilo mi je zlo. Sada mi postaje jasnija logika ovog razgovora. Postoji
razlog zašto je Michael opet nazvao nakon što mi je prvi put spustio
slušalicu. Osjeća krivnju. On je taj koji je prijavio Simona da izostaje s posla.
On je stvorio papirnati trag koji je svatko mogao slijediti.
“Drži Simona dalje od svega”, kažem, trudeći se da mi glas ne zadrhti.
Moj je otac uvijek govorio kako je Michael sklon emotivnim ispadima. “On
je samo pomagao Ugu.”
Čini se da on ne shvaća da je vjerojatno sam sebe doveo u nepriliku.
Prokazujući Simona, postao je polazna točka svakome tko želi uloviti Uga.
Ali Michael zavija: “Pomagao Nogari? To ti je Simon rekao da je radio?”
Prezirno se smije. “Kakav profić, taj tip. Stvarno će daleko dogurati. Alex,
brat ti laže. Laže svima. On se bavi nekim drugim poslom, pozvao je neke
od svojih istočnih prijatelja u Italiju na izložbu o Platnu.”
Zapanjen sam. “To nije istina. Kako si uopće mogao pomisliti nešto
takvo?”
“Slušaj”, gunđa Michael, pročišćavajući grlo. “Ja sam rekao više nego
sam htio. Razgovaraj s bratom. Neka ti on objasni neka pitanja.”
Previše sam obeshrabren da bih odgovorio.
“Još nešto”, dodaje, “čuvaj sina na sigurnom. Moj je dojam da ti ljudi
neće stati dok ne dobiju što žele.”
“Dobro”, govorim mu. “Hvala. Na pozivu.”
“Aha. Fino. Imaš moj broj?”
“Imam.”
“Ako ti Simon išta kaže, proslijedi. I ja zaslužujem neke odgovore.”
Ne govorim ništa.
“I slušaj. Zovi ako ti što zatreba.”
On izgleda iskreno misli da se na Simona ne može računati.
“Michael, bit ćemo mi dobro.”
“Aha”, kaže. “I ja se nadam.”
 Poglavlje 11

Prva stvar koju Leo kaže kada stižem natrag u Casu jest: “Tvoj se ujak ne
šali.” Pokazuje prema vratima. “Čim je Martelli krenuo za tobom, ovamo su
poslali drugog policajca.”
U hodniku dva žandara razgovaraju s časnom iz prizemlja.
Izlazim van. “Nešto nije u redu?”
“Ne”, odgovara Martelli. “Ovo je agent Fontana. On će biti u noćnoj
smjeni.”
Ali časna me odmjerava. “Velečasni, ne može nam svaki gost dovoditi
dva tjelohranitelja. Ovdje ste sigurni i bez njih.”
“Ja nisam u istom položaju kao i drugi gosti”, govorim joj.
“Objasnili su mi vaš položaj”, kaže. “Poduzeli smo sve mjere opreza.”
Ne znam što bih rekao. Ali zna Martelli.
“Razgovarajte s našim zapovjednikom, sestro. Mi ostajemo dok nam se
naređenja ne promijene.”

U sobi Leo žurno kupi posuđe koje je donio.

“Sofia mi je baš poslala SMS”, govori. “Moramo u bolnicu za jedan sat.
Kako je prošao poziv?”
“Fino.”
“Želiš li razgovarati sa mnom?”
Htio bih mu reći više. Ali obećao sam Michaelu. “Sada ne.”
“Onda ću se vratiti ujutro”, kaže. “Ako ti nešto prije zatreba, samo me
nazovi.”
Zahvaljujem mu, pa za njim zaključavam vrata i odlazim u spavaću
sobu sjesti pored Petera.
Spava kao top. Čelo mu je ružičasto, kosa mokra od znoja. Usta su mu
otvorena, zategnuta u ovalni oblik, a sva njegova energija troši se na disanje.
Iscrpljen je. Podcijenio sam koliko je sve utjecalo na njega.
Mislim na ono što mi je Michael rekao preko telefona: da su ljudi koji
su ga napali bili svećenici. Čini se apsurdnim. Kod klera je nasilje uvijek
usmjereno prema drugim vjeroispovijestima, drugim religijama. Kršćanska
svađa lani u Betlehemu dogodila se između Armenaca i Grka. Katolički
svećenici u Turskoj i prije su bili žrtve nasilja, ali uvijek od strane
muslimana.
Pa ipak, katolički svećenik ima mnogo bolje izglede da prođe pored
osiguranja i ovdje i u Castel Gandolfu. Mnogo bolje izglede da neprimijećen
uđe u moj stan. Posebno su torinski svećenici mogli primijetiti da je Platno
premješteno iz njihove kapele, i mogli krenuti tražiti odgovore. Od onog što
mi je Michael rekao najviše mi otkriva činjenica da su svećenici koji su ga
napali tražili podatke o Ugovoj izložbi jer su tvrdili da Ugo nešto krije.
Postoji jednostavan način da to isključim: Ugov dnevnik istraživanja.
Zapisi počinju nečim što je zalijepio na unutarnju stranu naslovnice.
Pismo poslano kustosima svih vatikanskih muzeja.

S OBZIROM NA VAŽNOST PRIHODA OD ULAZNICA MUZEJA

ZA EKONOMIJU GRADA DRŽAVE NJEGOVA UZORITOST
ZATRAŽILA JE DA SVI KURATORI PODNESU UREDU
DIREKTORA PRIJEDLOGE ZA TRI NOVE IZLOŽBE,
UKLJUČUJUĆI NJIHOVE BUDŽETE I KOPIJU POŠALJU
NJEGOVOJ UZORITOSTI U ROKU OD ŠEZDESET DANA.

Pismo je imalo nadnevak od prije osamnaest mjeseci. Nakon toga,

Ugov dnevnik počinje rukom napisanim spiskom naslovljenim “Zamisli za
izložbe”. Spominje rane srednjovjekovne rukopise. Stare kršćanske zapise iz
antike. Evoluciju prikazivanja Isusa u Bizantskom Carstvu. Nigdje se ne
spominje Sveto platno. Samo dva tjedna kasnije on nailazi na početnu
znanstvenu studiju koja osporava datiranje radioaktivnim ugljikom.
Reagirao je dvjema podcrtanim riječima na dnu stranice: Uskrsnuti Platno?
Na sljedećoj je stranici sama relikvija, skicirana na brzinu, ali rane su
zaokružene, a zabilježeni su i odgovarajući stihovi iz evanđelja:
premlaćivanje, bičevanje, kruna od trnja, rana od koplja. Tjedan nakon toga
Ugo predlaže izložbu osobno ujaku Luciu. Čini se da njihov sastanak
dramatično utječe na Ugova istraživanja. Moj ujak, čovjek s najmanje
iskustva na svijetu u motiviranju, nekako je nadahnuo Uga. Bilješke u
dnevniku postaju duže. Znanstvenije. Onda, preko noći, događa se nešto
čudno.
Bez objašnjenja Ugo dvije stranice posvećuje naslovima drugih knjiga.
Evanđelje po Tomi. Evanđelje po Filipu. Tajna knjiga Jakovljeva. To nisu
kanonski tekstovi, kršćani ih ne priznaju kao Sveto pismo. Iako ne daje
nikakvo objašnjenje zašto ih tu navodi, mogu čitati između redova. Baš kada
je moj ujak pokazao zanimanje za Ugovu zamisao, biblijska evanđelja
odvela su ga u slijepu ulicu. Njihova spominjanja Platna ne vode nikamo. Pa
Ugo baca veću mrežu, pokušavajući slijediti Platno iz Jeruzalema 33. godine
nove ere, na bilo koji mogući način. Deset dana nema novih zapisa. Onda,
zapanjen, nailazim na ovo:

Danas sam stupio u vezu s jednim pravoslavnim teologom koji tvrdi

da zna gdje je Platno bilo nakon raspeća. On kaže da postoji drevna
priča o mističnoj slici nalik Platnu u bizantskom gradu zvanom
Edesa. Usprkos svom skepticizmu sutra se nalazim sa svećenikom
koji nas je povezao. Ne mogu ga odbiti jer je nećak Nj. U.

Nećak Njegove Uzoritosti.

Simon.
Podižem pogled sa stranice. Neprijatan, budalast osjećaj zuji u meni
kao muha uhvaćena između prozora. Nešto nije kako treba biti.
Sljedeći zapis donosi nepogrešiv opis.

On je pravi svećenik iz Tajništva: zgodan, plavook, elegantan. Jako

visok i mršav. Toliko se brine o mojoj izložbi da znam kako ima neki
osobni interes za nju. Želi večerati sa mnom sutra. Ne vidim kako se
mogu izvući.

Dva buduća prijatelja obično se ne upoznaju na takav način.

Pa ipak, kada sam prvi put posjetio Ugov stan, on i Simon složili su
priču o vatikanskom kustosu koji se srušio u turskoj pustinji, a spasio ga je
mladi svećenik iz veleposlanstva. Zapis u ovom dnevniku devet je mjeseci
stariji.
Ugo i Simon lagali su mi o tome kako su se upoznali.
Stavio sam knjigu na grudi, potresen. Nisu imali razloga išta kriti od
mene.
Pa ipak u priči koju su mi ispričali meni je nešto uvijek izazivalo
nelagodu. Činilo se kako se Simon uvlači u sebe dok je Ugo pričao.
Pojedinosti su bile dovoljno stvarne – Ugove opekotine od sunca, njegove
razbijene naočale – ali ako se njihov pustinjski susret stvarno dogodio,
možda nije bio prvi put da su se vidjeli. Dakle, zašto selektivno pamćenje?
Zbog čega su mislili da moraju obigravati oko istine?
Opet otvaram dnevnik. Sljedeći zapis po prvi mi put otkriva cijelu
logiku Ugove izložbe.
 Učenici su otkrili Platno i odnijeli ga u Edesu, čiji je kralj jednom
pozvao Isusa u posjet.

Međutim, Ugo je jako sumnjičav.

Zar ti pravoslavci ne prepoznaju srednjovjekovnu legendu? Stvarno

vjeruju da je naša najdragocjenija relikvija stoljećima čuvana u
drugorazrednom bizantskom graničnom gradu?

Čini se da mu je promaknula ironija tog pitanja. Više od tisuću godina

kasnije bilo je u bezimenom francuskom selu u kojem se Platno pri put
pojavilo u zapadnoj Europi. Kao i njegov tvorac, relikvija nikada nije hrlila
u posjet velikim gradovima.
Ali Ugo nastavlja:

Opet večerao s Andreouom. Iznio mu svoje sumnje. Nije me

iznenadio: njemu je to politika. Nije se ni trudio pobiti ih. Njega nije
briga odakle Platno dolazi. Samo kako smo ga se dočepali. Ako se
prošlost relikvije može rasvijetliti, kaže on, bit će to poziv na
okupljanje svili kršćana. Odskočna daska našim odnosima s drugim
crkvama.

Pogođen sam. Tih nekoliko rečenica odražavaju Simonovu bit:

obiteljska prošlost; vjernost; bezglava uvjerenost da budućnost kršćanstva
može biti na kocki. Moj brat ispada sasvim iskren – zbog čega je još teže
shvatiti zašto su i on i Ugo od mene mjesecima krili podatke. Odskočna
daska našim odnosima s drugim crkvama. Simon je sigurno mislio na
pravoslavce, a ako je tako, Michael može biti u pravu. Simon možda nije
mogao odoljeti dovršavanju posla koji je otac ostavio iza sebe prije šesnaest
godina u Torinu.
A onda ovo:

Njega nije briga odakle Platno dolazi. Samo kako smo ga se

dočepali.
 Michael Black rekao je da su svećenici koji su ga napali vjerovali da je
Ugo nešto našao. Htjeli su saznati što. Listam naprijed, tražim zapise iz
vremena kada mi je Ugo poslao zadnju e-poruku.
Pri kraju su, kada njegove bilješke postaju kraće i manje osobne. Čini
se da ga je zaokupio Diatessaron. Onda, tjedan prije e-maila, pojavljuje se
poznati dijagram. Kaducej s isprepletenim stihovima iz evanđelja. Ispod
toga je ona uznemirujuća natuknica koju sam tražio.

Velečasni Simon sigurno je novosti prenio ocu Alexu. Obojica mi ne

žele odgovoriti. Sada sam sâm. Pretpostavljam da je njima dovoljno
da izložba završi križarskim ratovima.

Nakon tih riječi u dnevnik nije zapisano više ništa. Stranice su prazne.
Ali zadnje riječi – križarski ratovi – dovoljne su. U kontekstu Diatessarona,
na pamet mi pada samo jedna stvar koju to može značiti.
Platno se u zapadnoj Europi prvi put pojavilo odmah nakon križarskih
ratova, neobjašnjivo isplivavši na površinu u srednjovjekovnoj Francuskoj.
Odakle je stiglo? Odgovor je Ugu bio odmah pred nosom: iz Edese. Grad
koji je od početka, vjerovao je, i Platnu i Diatessaronu bio dom. Stoljećima
su se istočni kršćani i muslimani borili oko prevlasti u Edesi – ali na kraju
Prvog križarskog rata nešto se dogodilo po prvi put: grad je pao u ruke
katoličkih viteza sa zapada. Edesa je postala prva križarska država.
Eksperiment je trajao kraće od pedeset godina, i muslimani su opet preuzeli
vlast, ali u međuvremenu su katolički vitezovi spakirali sve što je išta
vrijedilo i poslali kući – što znači da su se Diatessaron i Platno mogli naći
na istom brodu ploveći na zapad. Ako je Ugo našao zapise o dolasku
Diatessarona u našu knjižnicu, onda je možda našao i zapise o relikviji koja
je u istoj pošiljci stigla na zapad. U tom slučaju dobivamo pristojno
objašnjenje za iznenadno pojavljivanje Platna u srednjovjekovnoj
Francuskoj: vratilo se iz Edese s križarima.
Pa ipak, dok me uzbuđuje ta mogućnost – elegantno rješenje jedne od
najvećih tajni te tkanine – nešto se u meni kuha. Novi, mračniji problem,
koji Ugo možda nije ni shvatio kada je došao do svog otkrića.
Ako je mogao dokazati da je Platno stiglo na zapad nakon križarskih
ratova, onda je zakoračio na jedno drevno religijsko bojno polje. Kršćani se
nisu dijelili na katolike i pravoslavce kad su muslimani prvi put osvojili
Edesu – ali prije dolaska križara su se raskolili. Što znači da smo zajedno
izgubili Platno, ali vitezovi koji su opet zauzeli Edesu bili su katolici, pa je
Platno završilo u katoličkoj Francuskoj. Pravoslavci tvrde kako imaju pravo
na Platno koliko i mi – pa ipak, pravoslavci na koncu nisu dobili ništa.
Po prvi put nakon Ugove smrti čini mi se da njezin razlog može biti
poražavajuće poznat. Ivan Pavao više nego jednom pokušavao je
odobrovoljiti pravoslavce vraćajući kosti svetaca koje su katolici navodno
bili ukrali. Ali ako sam u pravu oko Ugova otkrića, ono bi moglo započeti
bitku o skrbništvu nad našom najvećom relikvijom i ojačati stalne
pravoslavne optužbe da su katolici nasilnici, da idemo gdje nam nije mjesto
i uzimamo što nam ne pripada. Misionari koji su preveli pravoslavce u
istočne katolike samo su slijedili stope onih križara koji su kući donijeli
Platno i Diatessaron – a svi su samo pipci velikih, gladnih rimskih usta. Neki
katolici sigurno bi se protivili objavljivanju takvog otkrića. Osobito njegovu
smještanju u Vatikanske muzeje.
Možda je postojao razlog zbog kojeg mi je Ugo ispričao sasvim različitu
priču: tvrdio je da je Diatessaron stigao u Vatikan kao dio zbirke ukletih
rukopisa iz nekog egipatskog manastira. Sada se pitam je li me ta bajka –
kao i ona o susretu sa Simonom u pustinji – trebala zadržati na udaljenosti,
da ne nanjušim gorku istinu za koju nije bio siguran da bih je mogao
prihvatiti.
Zatvaram Ugov dnevnik i vraćam ga u mantiju. Dolje u malom
hotelskom dvorištu neki grkokatolički svećenik sjedi sam na klupi. Pored
njega prolaze tri rimokatolika zadubljena u razgovor, ne poklanjajući mu
više pažnje nego biljkama. Na trenutak ga gledam, zatim zatvaram prozor.
Sjetivši se kako su provalili u Ugov stan, zaključavam i kapak. Puštam Radio
Uno koji ponavlja prijenos jučerašnjeg nogometnog susreta, superkupa.
Zatim se uguram u ono malo mjesta koje je Peter ostavio na jednoj strani
kreveta, zatvaram oči i slušam, pokušavajući odlutati uz poznate zvukove i
ritmove. Pokušavam smiriti osjećaj da sve odjednom djeluje nepoznato. Da
sam u svojem domu postao stranac u stranoj zemlji.

★★★

Usred noći budi me krik.

Peter je ukočen. Uspravljen. Bulji u nešto u mraku.
“Što je?” vičem. “Što nije u redu?”
Čuje se zvuk. Ne razumijem o čemu se radi.
“Ovdje je!” vrišti Peter. “On je ovdje!”
Privijam ga na grudi da bih ga zaštitio. Drugu ruku pružam u tamu.
 “Gdje?”
“Vidio sam mu lice! Vidio sam!”
Zvuk dolazi s druge strane vrata. Iz neke druge sobe.
“Šššš”, šapućem dižući Petera na rame.
“Velečasni!” čuje se glas. “Što se tamo zbiva?”
“Sve je u redu”, šapućem. “Noćna mora, Peter. Nema tamo nikoga.”
Ali on se trese. Strah je tako snažan da mu je tijelo kruto.
“Pokazat ću ti”, kažem paleći svjetiljku pored kreveta.
Soba je netaknuta. Agent Fontana opet lupa na ulazna vrata.
“Velečasni! Otvorite!”
Teturam do vrata, Peter se drži za mene. Kada ih otvaram, Fontanina
ruka glatko klizi: šaka mu se odmiče od futrole na boku.
“Noćna mora”, kažem. “Samo noćna mora.”
Ali Fontana ne gleda u mene. Gleda preko mog ramena. Odlazi najprije
u kupaonicu, zatim provjerava sve oko sebe dok izlazi. Tek nakon toga
govori nešto da umiri Petera.
“Sve izgleda sigurno, velečasni. Jako sigurno.”
Ljubim Petera u čelo. Ipak, dok opet zatvaramo vrata, čujem kako
Fontana govori u radio: “Pošaljite nekoga da provjeri dvorište.”
Peteru treba pola sata da opet zaspi. Naslanja se na mene dok ga
milujem po glavi. Ostavljamo upaljeno svjetlo. Kod kuće imamo knjigu koju
čitamo da odagnamo noćne more. O kornjači koja je preživjela oluju. Ali
kornjača nije ovdje, pa mu nježno masiram nos i pjevam pjesmicu. Dok to
radim, pitam se je li Michael Black dobro.
“Možda”, razmišljam naglas, “bismo trebali otići na odmor.”
On kima glavom. “U Ameriku”, govori sanjivo.
“Što kažeš na Anzio?”
Gradić na plaži nalazi se pedesetak kilometara južno od Rima. Uštedio
sam dovoljno novca, dva ili tri dana tamo neće nas uništiti. Moj će dječak
uskoro krenuti u osnovnu školu.
“Želim ići kući”, kaže Peter.
Baterijska svjetiljka dolje iz dvorišta baca zraku koje prelazi preko
prozorskog kapka. Jedva se čuje šum žandarskog radija.
“Znam, Peter,” šapućem. “Znam.”
 Poglavlje 12

I moji su snovi neugodni. U svima je Ugo.

Neko vrijeme, nakon noći provedene dolje u vatikanskoj knjižnici,
toliko smo blisko surađivali da sam naše poznanstvo pogrešno protumačio
kao prijateljstvo. Jutro nakon naše avanture u riznici knjižnice otišli smo
zajedno objasniti otkriće ujaku Luciu. Trebali smo se javiti knjižničaru Svete
rimske crkve, ali Njegova Uzoritost ne bi nikad dopustila Ugu da zadrži svoj
posao, još manje da zadrži rukopis. Svi zaposleni laici moraju potpisati
devedeset i pet moralnih uvjeta da bi bili primljeni, a knjižničari su skloni
cjepidlačiti kada je u pitanju papino vlasništvo. Lucio, s druge strane, riskira
izložbu koja treba donijeti novac, i na njega se moglo računati da će zaštititi
zlatnu koku. Ono što nisam predvidio bilo je što će još napraviti.
Javnosti nikada nije dana nikakva izjava o Diatessaronu jer se Ugo
žestoko borio protiv nje. Ali četrdeset i osam sati nakon našeg sastanka s
ujakom u rimskim novinama pojavio se članak: PETO EVANĐELJE
OTKRIVENO U VATIKANSKOJ KNJIŽNICI. Sljedećeg petka troje dnevne
novine prenijele su priču. Tog vikenda naše otkriće bilo je na udarnom
mjestu u La Repubblici. Tada su počele nazivati televizijske kuće.
Svećenici podcjenjuju žeđ laika za jeftinim uzbuđenjima vezanim za
Isusa. Većina nas okreće oči na spomen novih evanđelja. Svaka špilja u
Izraelu izgleda da skriva po jedno, a za većinu se ispostavi da su ih
stoljećima nakon Isusa napisale male sekte kršćanskih heretika, ili su samo
krivotvorine. Ali Diatessaron je bio drukčiji. Ovaj put Crkva je mogla stati
iza novinskog naslova. Priznat i slavan tekst, otkriven u nekom izuzetno
starom rukopisu, sačuvan zahvaljujući vjekovnoj papinskoj posvećenosti
knjigama. Lucio je predvidio kako bi takvu priču poželio ispričati svatko s
ove strane zidina. Pa se pobrinuo da to može napraviti samo Ugo.
Netko iz ureda Ivana Pavla sigurno je odobrio Luciovu odluku da
Diatesseron povjeri Ugu na čuvanje jer je takav dogovor razbjesnio
kardinala knjižničara. Ugo je rukopis stavio pod ključ u restauratorskom
laboratoriju gdje je nekoliko konzervatora pod njegovim vodstvom počelo
skidati tajanstvene mrlje. I tako knjigu o kojoj su svi željeli nešto saznati
nitko nije mogao vidjeti. Osoblje knjižnice neslužbeno je davalo izjave kako
knjiga možda i ne postoji; kako sve može biti podvala. Ugo im je uzvratio
objavivši fotografiju rukopisa. Stručnjaci su brzo proučili stil kojim je
ispisana i proglasili je izvornom. Veći europski dnevni listovi objavili su
sliku, i počelo je stizati sve više upita.
 Pažnja koju je privukao preplašila je Uga. Znao je kako Diatessaron
može biti ključni dokaz za autentičnost Platna, jedan od nosivih stupova
njegove izložbe. Ali sada je prijetio da on postane izložba. Platno je šesnaest
godina čekalo na iskupljenje, a sada ga zasjenjuje ono što je trebalo biti u
sporednoj ulozi. Žaleći što nije šutio o Diatessaronu, kao i o ostatku izložbe,
Ugo je odlučio ispraviti grešku. Ugasit će plamen. Tada je to moralo
izgledati razumno, ali zaboravio je da ništa ne potpiruje religijsku pomamu
kao vatikanska šutnja.
Peter i ja slušali smo laike kako razgovaraju o Diatessaronu šećući
Rimom tog ljeta. Je li Vatikan u pravu kada šuti? Zar kršćansko nasljeđe ne
pripada svima nama? Što se tu uopće treba kriti? Naslovi u ljevičarskim
tabloidima ugrabili su prigodu. Raspisali su se o uobičajenim teorijama
zavjere pod krinkom nagađanja tajni Diatessarona. Isus je bio oženjen.
Homoseksualac. Žena. Neki profesor svjetovnog fakulteta navodno je rekao
da Diatessaron ne govori ništa o tome da je Isus viđen nakon smrti. On je
naknadno objasnio da je mislio na Evanđelje po Marku, a ne Diatessaron,
jer rani Markovi rukopisi zaista o tome ne kažu ništa.
Dan za danom graja je bila sve jača. Konačno je grupa od četrdeset
biblijskih stručnjaka napisala otvoreno pismo Ivanu Pavlu tražeći da se
rukopis prouči. I tako je došlo do toga da ujak Lucio, nakon što je podijelio
karte, odigra svoj adut. Kao odgovor na pritisak javnosti on je objavio da će
Diatessaron po prvi put biti izložen – na Ugovoj izložbi. Preko noći se
prodaja karata učetverostručila.
Ugo je bio izvan sebe. Rekao sam mu da nema ničeg lošeg u tome što
će Platno podijeliti pijedestal s novim evanđeljem – konačno, oni su braća
iz davnine, oboje nas vraća u Jeruzalem iz prvog stoljeća. Ali dozvolio sam
da me zanese moje oduševljenje Diatessaronom. Ugo je bio srdit. Režao je
kako Diatessaron nije novo evanđelje, i da ja očito ne razumijem da zadatak
izložbe nije samo iskupljenje Platna, već ukazivanje svijetu na njegovo
mjesto u hijerarhiji starokršćanskih svjedočanstava. “Evanđelja nije pisao
Isus”, otresao se na mene. “To nisu Kristova svjedočanstva o njemu samom.
Samo platno ima tu čast. Pa ako svaka crkva na svijetu ima primjerak
evanđelja, onda bi svaka crkva na svijetu trebala imati sliku Platna, i ta bi
slika trebala biti cijenjena više od evanđelja. Iznenađuješ me, oče Alex.
Uvreda je za Boga da drugorazredno evanđelje – nešto što je napravio čovjek
– bude slavljeno isto kao i poklon našeg Gospodina.”
Shvatio sam da ga je ta zamisao paralizirala. Užasavalo ga je to što je
dopustio da se Platno izda. Tek tada sam shvatio koliko se prema njemu
ponaša zaštitnički, kao da mu je otac. Pa iako nisam osjećao isto, mogao
sam shvatiti snagu takvih emocija. Nažalost, one su na površinu izbacile
nešto što na Ugu nikada prije nisam primijetio. U njegovim očima moj
zanos Diatessaronom svrstava me u izdajnike. I tako mi je jednog dana
pristupio u trpezariji i zgrabio me za mantiju.
“Da me nisi natjerao ispričati tvom ujaku za rukopis”, režao je, “ništa
se od ovoga ne bi dogodilo.”
“Izabrali smo pravi put”, rekao sam mu.
Ali on mi je okrenuo leđa i rekao: “Mislim da više ne možemo raditi
zajedno. Naći ću nekog drugog da me podučava evanđeljima.”

★★★

Naletio sam na njih slučajno, na učitelja i učenika, zgurene nad Biblijom u

privatnoj učionici pored radionice za rukopise. Ugov novi mentor bio je
vremešni svećenik po imenu Popa, koji je govorio s naglaskom i nosio
mantiju. Nisam ga prepoznao; Popa je rumunjsko ime, a u Rimu ima pedeset
tisuća Rumunja. Samo sam pretpostavio da je istočni katolik. Ali bio sam u
krivu. Bio je pravoslavac. A u nauci o evanđeljima to čini najveću moguću
razliku.
“Oče, molim vas”, slučajno sam čuo Uga, “moramo doći do pokopa. Do
tkanine. Znam da je važno ono što je bilo prije, ali ono što mene zanima jest
Platno.”
“Zar ne vidiš?” odgovorio je Popa. “To dvoje je povezano. Rođenje
Isusovo predviđa njegovo drugo rođenje, njegovo uskrsnuće. Liturgija i
crkveni oci slažu se...”
“Uz dužno poštovanje, oče,” rekao je Ugo, “ne trebaju meni ni liturgija
ni crkveni oci. Samo činjenice o onome što se dogodilo 33. godine.”
Popa je u sebi imao nešto mistično, ljupko. Imao je meku bijelu bradu
koja mu je davala vedar izgled kada se osmjehivao. Ali čini se da ni on ni
Ugo nisu shvaćali što se ispriječilo između njih.
“Zapamti, sinko,” rekao je Popa, “Biblija nije stvorila Crkvu; Crkva je
stvorila Bibliju. Liturgija je starija od evanđelja. Sada, molim te, počnimo iz
početka. Da bismo shvatili grob, moramo shvatiti jaslice.”
Nisam mogao odoljeti. “Ugo,” rekao sam, “Isus nije rođen u jaslicama.
To je činjenica.”
Odjednom je Popa izgledao manje ljupko.
“Ne znamo čak ni u kojem je gradu rođen Isus ”, nastavio sam. “To je
činjenica.”
 “Oče, to nije istina”, pobunio se Popa. “Evanđelja se slažu da se radi o
Betlehemu.”
“Pokažite mi dva evanđelja u kojima je tako, ja ću vam pokazati dva
druga u kojima nije.”
Popa se namrštio. Nije više ništa rekao; samo je čekao da završim i
odem.
Ali privukao sam Ugovu pažnju. “Oče Alex,” rekao je, “molim te,
objasni.”
Spustio sam svoju hrpu knjiga na njegov stol. “Isus je odrastao u
Nazaretu, ne u Betlehemu. Sva se četiri evanđelja oko toga slažu.”
“Pitanje je gdje je bio rođen”, pobunio se Popa, “a ne gdje je odrastao.”
Podigao sam ruku da ga utišam. “Dva evanđelja nikada ne spominju
ništa o tome gdje je rođen. Dva druga kazuju različite priče o rođenju. Sami
izvucite zaključke.”
Ugo je djelovao iznenađen kao i većina studenata na bogosloviji nakon
prvog predavanja o Bibliji. “Želiš reći da su te priče izmišljene?”
“Želim reći da ih pažljivo pročitate.” I jesam.
“Onda, gdje piše da je Isus rođen u jaslicama?”
“U Luki.”
“A gdje piše da su Isusa posjetila tri mudraca?”
“U Mateju.”
“Dakle, zašto Luka ne spominje mudrace, a Matej ne spominje jaslice?”
Ugo je slegnuo ramenima.
“Jer obojica pokušavaju objasniti kako je Isus mogao biti rođen u
Betlehemu, iako je odrastao u Nazaretu. I nude sasvim drukčija objašnjenja.
Matej nam govori o zlom kralju Herodu koji je htio ubiti malog Isusa, ali
kada mu mudraci nisu htjeli reći gdje je Isus, Herod ubija sve bebe u tom
kraju. Pa Marija i Josip bježe, i tako završavaju u Nazaretu. Luka, s druge
strane, kaže da je Isusova obitelj krenula iz Nazareta. Ali rimski car proglasio
je veliki popis stanovništva, pa su se zbog toga svi morali vratiti u gradove
svojih predaka da ih se prebroji. Marija i Josip otišli su u Betlehem, jer od
tamo je potjecala Josipova obitelj, i zato je Isus rođen u jaslicama: jer u
svratištu nije bilo mjesta. Priče su sasvim različite. A kako nema nikakvog
dokaza da je Herod stvarno poubijao bebe niti da je car August stvarno
proglasio popis, vjerojatno se ni jedna priča nije stvarno dogodila.”
Popa je buljio u mene, a u očima mu se pojavila tuga. Kao da Uga nema
u sobi, rekao je: “Stvarno u to vjeruješ, oče? Da se evanđelja ne slažu? Da
nam lažu?”
 “Evanđelja se ne slažu. A to ne znači da lažu.” Opet sam podigao hrpu
knjiga. “Ugo, vratit ću se kasnije kada...”
Ali sva smo trojica znala, i prije nego me Ugo prekinuo, da je gotovo.
Većina pravoslavaca drži se tradicionalnog načina čitanja evanđelja: malo je
novih odgovora, uglavnom samo vjera u one stare. Katolici su dijelili isto
mišljenje, dok nismo shvatili moć znanosti o Bibliji.
“Oče Alex, čekaj”, rekao je Ugo. “Ostani još malo. Molim te.”
Nije trebao reći ništa više. Popa i ja znali smo koji je put odabrao.

Ugove optužbe iz trpezarije kao da nikada nisu izrečene. U početku sam ga

podučavao o svemu. Kao i većina laika, znao je samo osnovne stvari o
tumačenju evanđelja, i nije bio dovoljno samouvjeren da se njima koristi. Pa
smo počeli od početka.
Ali za mene, za razliku od oca Pope, to je značilo baratanje čvrstim
dokazima. Najstarijim činjenicama koje se nisu mijenjale. Knjigama.
Prije Diatessarona, i prije aloga, postojala su četiri evanđelja, nazvana
po ljudima za koje se vjerovalo da su ih napisali: Matej, Marko, Luka i Ivan.
Matej i Ivan bili su učenici, Isusovi najbliži sljedbenici. Tradicija kaže da je
Marko zapisivao ono što je govorio glavni učenik, Petar. A Luka nam govori
da je podatke sakupljao od ljudi koji su se izravno susreli s Isusom. To znači
da naša evanđelja, ako su ih stvarno napisala ta četvorica, oslikavaju Isusov
život skoro sasvim zasnovan na iskazima očevidaca.
Ali nije sve baš jednostavno. Tri od četiriju evanđelja tako su slična da
više nalikuju međusobnim kopijama nego nezavisnim opisima. Marko,
Matej i Luka ne samo da gotovo jednako bilježe Isusove riječi, oni gotovo
jednako prevode te riječi s Isusova aramejskog na evanđeoski grčki. Njihovi
sažeti prikazi mnogih manje važnih likova doslovni su duplikati, i ponekad
sva tri evanđelja odjednom zastaju, na istim mjestima u istim rečenicama,
nudeći iste natuknice i dodatke:

Mt 9, 6: Mk 2, 10-11: Lk 5, 24:
Ali da znate: vlastan je Ali da znate: vlastan je Ali da znate: Vlastan je
Sin Čovječji na zemlji Sin Čovječji na zemlji Sin Čovječji na zemlji
otpuštati grijehe! Tada otpuštati grijehe! I reče otpuštati grijehe! I reče
reče uzetomu: “Ustani, uzetomu: “Tebi uzetomu: “Tebi
uzmi nosiljku i pođi zapovijedam, ustani, zapovijedam: ustani,
kući!” uzmi postelju i pođi uzmi nosiljku i idi kući!”
kući!”
 Nije nimalo čudno što je Tacijan, pisac Diatessarona, želio četiri
evanđelja ujediniti u jedno. U mnogim svojim dijelovima evanđelja već
dijele isti tekst. Ali zašto? Četrdeset postotaka Evanđelja po Marku u
cijelosti se pojavljuje u Mateju – iste riječi istim redoslijedom – što navodi
na to da je očevidac poput Mateja dobar dio svog svjedočanstva prepisao iz
drugog izvora. Zašto?
Biblijska znanost daje iznenađujući odgovor: nije tako, jer evanđelje
koje se pripisuje Mateju on nije uistinu napisao. Zapravo, ni jedno od
četiriju evanđelja nije napisao pravi očevidac.
Učenjaci su sakupili najstarije sačuvane rukopise evanđelja i otkrili da
se u drevnim tekstovima evanđelja ne pripisuju Mateju, Marku, Luki i Ivanu.
Anonimna su. Tek u kasnijim prijepisima pojavljuju se imena njihovih
budućih pisaca, kao da su ih dodali tradicija ili nagađanje. Pažljiva
usporedba tekstova pokazuje kako su stvarno napisana. Jedno od njih – ono
koje pripisujemo Marku – sirovo je i nepročišćeno, prikazuje Isusa koji se
ponekad ljuti, ponekad izvodi magične obrede, a u njegovoj obitelji misle
da je izgubio pamet. U dvama drugim evanđeljima – nazvanima po Mateju
i Luki – takve neugodne pojedinosti nestaju. Oni također ispravljaju
Markove manje pravopisne i gramatičke greške. Matej i Luka posuđuju
cijele odlomke od Marka, riječ po riječ, ali sustavno popravljaju njegove
slabosti. To snažno navodi na zaključak da Matejovi i Lukini zapisi nisu
neovisni. Oni su popravljene verzije onih Markovih.
Evanđelje po Marku, međutim, sastavljeno je od pojedinačnih priča
koje su izgleda stizale iz starijih, različitih izvora. Zato većina znanstvenika
vjeruje – kako većinu katoličkih svećenika uče na bogosloviji – da četiri
evanđelja nisu sjećanja ljudi čija imena danas nose. Sastavljena su
desetljećima nakon Isusove smrti iz starijih dokumenata koji su bilježili
usmenu predaju priča o Isusu. Samo u onim najranijim, najdubljim
slojevima svjedočanstava mogla bi se naći stvarna sjećanja učenika.
To znači da se evanđelja ipak protežu natrag do Isusova života – ali ne
izravno, i ne bez dodataka i skraćivanja. Bitno je shvatiti taj uređivački
postupak ako se traže čiste povijesne činjenice o Isusovom životu. Zato što
su promjene često bile teološke ili duhovne: odražavale su ono što su
kršćani vjerovali o Mesiji, više od onoga što su zaista znali o Isusu kao
čovjeku. Na primjer, evanđelja po Luki i po Mateju ne slažu se oko
pojedinosti Isusova rođenja, a postoje razlozi da mislimo kako niti jedno ne
barata činjenicama. Ali pisci obaju evanđelja – ma tko oni stvarno bili –
vjerovali su da je Isus Spasitelj, pa je sigurno bio rođen u Betlehemu, kako
je najavljivao Stari zavjet.
 Ključna je stvar sposobnost razdvajanja teologije od činjenica, posebno
kod posljednjeg i najčudnijeg evanđelja – onoga kojim će se Ugov
Diatessaron najviše baviti: Ivanova.
“Dakle, alogi su osporavali Ivanovo evanđelje”, rekao je Ugo čupkajući
svoju prorijeđenu kosu.
“Da. I to samo Evanđelje po Ivanu.”
“Pokušali su izbaciti Ivana iz Diatessarona.”
“Točno.”
“Zašto?”
Objasnio sam mu da je Ivanovo evanđelje napisano posljednje –
šezdeset godina nakon raspeća, što je dvostruko duže nego u Markovu
slučaju. Ono je pokušavalo odgovoriti na nova pitanja o još slabašnoj
kršćanskoj vjeri, i pritom načinilo obrat u prikazivanju Isusa. Nestao je
skromni tesarov sin koji liječi bolesne i istjeruje duhove iz opsjednutih, koji
govori u svima razumljivim jednostavnim parabolama, ali nikada ne otkriva
mnogo o sebi. Umjesto njega Ivan nudi novog Isusa: visokoumnog filozofa
koji se nikada nije bavio egzorcizmom, nikada nije govorio u parabolama,
već samo pričao o sebi i svojem poslanju. Danas se znanstvenici slažu da
ostala tri evanđelja vuku korijen iz originalnog sloja činjeničnih priča –
povijesnih zbivanja koja su davno zapisana, i s vremenom mijenjana. Ali
četvrto je evanđelje drukčije.
Ivan više prikazuje Boga nego čovjeka, odbacuje činjenice i zamjenjuje
ih simbolima. Evanđelje čak sadrži putokaze koji čitatelju objašnjavaju kako
stvari stoje: Ivan kaže kako kruh koji jedemo nije pravi kruh; Isus je pravi
kruh. Svjetlo koje vidimo nije pravo svjetlo; Isus je pravo svjetlo. Ivanova
riječ pravo skoro uvijek označava nevidljivo područje vječnog. Drugim
riječima, četvrto je evanđelje više teologija nego povijest. A ta teologija
iznenadila je mnoge čitatelje. Nakon čitanja triju evanđelja više
ukorijenjenih u povijest, opasno je lako čitati četvrto i propustiti shvatiti da
su činjenice pretvorene u simbole.
Zato je Ivan uvijek bio crna ovca među evanđeljima. Samo je jedan
kršćanski učenjak prije Tacijana pokušao napisati evanđeosku harmoniju
poput Diatessarona, i nije se uopće koristio Ivanom. Ipak, niti jedna skupina
nije jasnije izrazila protivljenje Ivanu od aloga.
“Ti mi onda govoriš”, rekao je Ugo, “da su za ono što nama treba alogi
bili u pravu. Ako mi je stalo do povijesti – do činjenica – onda moram
odbaciti Ivana.”
“Ovisi. Postoje pravila.”
 “Oče Alex, ja sam dobar katolik. Ne pokušavam škarama napadati
Bibliju. Ali ostala tri evanđelja govore da je Isus pokopan u tkanini. Ivan
kaže tkaninama. Ne mogu i jedni i drugi biti u pravu. Dakle, Ivan leti van?”
Kao da nije ni želio pogledati riječi koje su njegovi konzervatori
otkrivali ispod mrlja na Diatessaronu. Morao sam primijetiti koliko je pod
pritiskom, koliko se žurio.
“Ili”, rekao je, “uzmemo li drugi primjer, Ivan kaže da je Isus bio
pokopan uz sto libara smjese smirne i aloje. Druga evanđelja govore da nije
bilo pogrebnih balzama jer se Isusa ukapalo na brzinu.”
“Zašto je to važno?”
“Jer kemijske analize koje su pobile datiranje radioaktivnim ugljikom
nisu pokazale prisutnost mirisnih smola ni aloje na Platnu. A točno to
dobivamo uklonimo li Ivanovo svjedočenje.”
Naslonio sam glavu na ruke. Ne radi se o tome da je on u krivu. Radi se
o tome da je previše brz. Bibliju treba čitati ponizno, s vjerom. Oprezno.
Strpljivo. Prije šezdeset godina papa je dopustio maloj grupi ljudi da kopaju
ispod Svetog Petra tražeći Petrove kosti. Danas su ti ljudi oni koji
proučavaju evanđelja, njima je povjereno kopanje pod temeljima crkve,
dozvoljeno im je da traže na najopasnijem mjestu. Sve osim beskrajne
opreznosti bilo bi lakomisleno.
“Ugo,” rekao sam, “ako sam vas naveo da steknete dojam kako se ovim
alatima smije olako služiti, pogriješio sam.”
Stavio mi je ruku na rame, kao da me tješi. “Oče, zar ne vidiš? Ovo je
dobro. Jako dobro. Svi koji su ikad proučavali Platno, pretpostavljali su da
sva evanđelja barataju činjenicama. Svijet je nesvjesno pravio istu grešku
kao Diatessaron: isprepletali su četiri evanđelja iako Ivanovo nema
povijesne temelje. Samo u njegovoj verziji pokopa sigurno ima više od deset
odstupanja: Isusa su pokopali drugi ljudi, drugog dana, na drugi način.
Izmijenio si budućnost Platna, oče Alex. Našao si ključ.”
Ali meni je instinkt govorio suprotno. Rekao mi je da alat koji sam mu
dao u ruke nije ključ, već razorni čekić. Iako sam podučavao evanđeljima
stotine učenika različite dobi, nikada nisam naišao na nekoga tko se toliko
malo boji istine. On je osjećao herojsku, gotovo militantnu želju da je
otkrije. Da razotkrije i najdragocjenija vjerovanja ako su pogrešna.
Nesumnjivo, to je bilo ono što ga je najviše nagnalo da krene braniti Platno,
taj bijes protiv nepravde i grešaka.
Ipak, brinuo sam se za njegovo dobro. Ponekad sam se pitao bi li on
radije stvorio neprijatelja nego utješio prijatelja ako bi se makar i najmanja
istinita činjenica dovela u pitanje. Bio je nemiran, nemilosrdan, čak i prema
samom sebi. Jednom mi je povjerio koliko ga rastužuje odricanje od priča iz
evanđelja uz koje je odrastao misleći da su povijesne istine; neki djetinjasti
dio njegova srca slamao se pod spoznajom da su jaslice i tri mudraca
stvarniji u tom malom pastoralnom prizoru nego u čarobnoj noći od prije
dvije tisuće godina. Ali ponosno se nasmiješio i rekao: “Ako papa stoji iza
toga, onda ću i ja.” A našu poduku uvijek je počinjao riječima: “Vrijeme je
da odbacimo djetinjarije.” Jedva je čekao odbaciti jaslice i mudrace, samo
ako to vrati Platno svijetu.
Duboko u srži naše religije uvjerenje je kako je plemenito gubiti i
žrtvovati se. Odreći se nečeg voljenog najveći je dokaz kršćanske dužnosti.
Uvijek sam se divio toj Ugovoj osobini. Pa ipak, nisam mogao ne pomisliti
kako u toj hrabrosti postoji skriveni motiv samokažnjavanja – što je važna
spoznaja kada se sjetim koliko se brzo tako dobro sprijateljio s mojim
bratom.
 Poglavlje 13

Peter spava. On obično ustaje prvi, ulazi u spavaću sobu i grabi moju
mlitavu ruku kao da je veslo grčke trireme. Već se dugo nisam iskradao iz
kreveta, ali uspijevam ga ne probuditi. Dok glačam svoju mantiju, ne mogu
odoljeti da samo malo provirim kroz vrata ne bih li se uvjerio.
Fontana je još na dužnosti.
Sat kasnije Peter i ja doručkujemo u blagovaonici. Dok on ulazi u
prostoriju, stari biskupi i kardinali dižu poglede s tanjura i smiješe se. Ovdje
ima više starijih od osamdeset, nego mlađih od trideset godina. I svi su
rimokatolici. Peter i ja sjedamo za tako upadljiv stol da nas svaki istočni
katolik koji se pojavi mora primijetiti, i odlučiti da ne pobjegne. Ali uzalud.
Na pola obroka oglasi se moj mobitel. Simon je ostavio poruku.
Alli, nešto je iskrsnulo. Nađimo se u izložbenoj dvorani, kreni čim ovo
dobiješ.
Odlažem ubrus pored tanjura i govorim Peteru da zgrabi zadnji zalogaj
prije nego što krenemo.

Zbog priprema Ugove izložbe zatvoreno je cijelo jedno muzejsko krilo.

Kamioni dolaze pred galerije nalik ratnim slonovima, zrak podrhtava od
njihovih ispuha. Unutra kolica različitih oblika kao na traci prenose slike,
izložbene vitrine i drvenu građu, krećući se brzinom vozila u pogrebnoj
povorci. Podižu se drveni okviri koji će sakriti drevne freske iza privremenih
zidova, pretvarajući zlatne hodnike u prazne bijele cijevi. Umjetnost koja se
nije micala otkada je Italija postala država odjednom je nestala.
Otvaraju se vrata teretnog dizala. Dva restauratora pojavljuju se dolje
na stubama. U daljini radnici prekrivaju fuge u kamenim zidovima.
Električari provjeravaju svjetla. Tako mnogo ljudi iz tako mnogo odjela
pozvanih u zadnji tren zajedničkom poslu daju neki dojam hitnosti. Simon
je sigurno zato zvao. Čini se da je Ugo ostavio mnoge stvari nedovršene.
Što dublje zalazimo u galerije, postajem sve znatiželjniji. Na zidu je
fotografija veličine reklamnog panoa na kojoj su znanstvenici koji su 1988.
godine objavili rezultate datiranja radioaktivnim ugljikom. Pored njih, na
fotografiji je ploča na kojoj je utvrđen vremenski okvir dobiven ugljičnim
testom, pojačan zlobnim uskličnikom: 1260. – 1390.! Ne shvaćam zašto bi to
Ugo ovdje postavio dok ne ugledam staklenu vitrinu sličnu onima u
draguljarnicama, obloženu crnim satenom. Na zlatnim držačima koji su u
njoj visi nekoliko drevnih knjiga, od kojih je jedna uzvišenija od ostalih.
Mađarski molitvenik, kaže natpis. Otvoren je na crno-bijeloj ilustraciji koja
pokazuje Isusovo mrtvo tijelo položeno na pogrebno platno.
Pogrebno platno neobično je slično Torinskom platnu: iste je veličine,
na isti način omotano oko leša, a Isusovo je tijelo položeno na isti način, s
rukama skromno prekriženim nad genitalijama. Čak je pogođena i rijetka
pojedinost koju mi je Ugo jednom objasnio: ne vidi se niti jedan palac.
Suvremeni liječnici otkrili su da čavao proboden kroz određeni živac pored
šake izaziva da se palac sam od sebe povlači. Gotovo niti jedna slika u
zapadnoj umjetnosti to ne pokazuje točno – ali Platno i ovaj mali crtež
uspijevaju oboje. Najnevjerojatnije od svega, tkanina na ilustraciji ima četiri
točke u obliku slova L. To su neobjašnjene “rupe od žarača” na Svetom
platnu, odmah ispod Isusova lakta. Umjetnik koji je radio na ovoj knjizi
morao je dobro proučiti Torinsko platno. Pa ipak, natpis uz ilustrirani
molitvenik skromnim slovima prenosi:

RUKOPIS NAPISAN 1192. godine.

1192. godine. Šezdeset i osam godina prije najranijeg datuma koji je

odredilo datiranje radioaktivnim ugljikom.
Proučavajući sve natpise u vitrini, odjednom sam shvatio. Ugo želi
naglasiti. Golema fotografija s jedne strane galerije gleda u rukopise na
drugoj strani. Suprotstavit ćemo svoju knjižnicu njihovu laboratoriju. Vaša
je znanost mlada, nema pamćenja, naša je crkva drevna i ništa ne zaboravlja.
Ove knjige praktično dokazuju da je datiranje radioaktivnim ugljikom
pogrešno: svaka knjiga u vitrini spominje relikviju naizgled identičnu
Platnu, a sve te knjige napisane su prije najstarijeg mogućeg vremena iz
okvira koji je dao radiougljik.
Buljim u čudna, nestvarna imena njihovih pisaca. Orderic Vitalis.
Gervazije iz Tilburyja. Ovi rukopisi sjaje kao zvijezde nekog izumrlog
svemira. Originalni prijepisi latinskih autora koji su stvarali za vrijeme
križarskih ratova. Raskol između katolika i pravoslavaca obično se smješta
u 1054. godinu, kada je gnjevni papinski izaslanik u prijestolnici pravoslavlja
Carigradu sam odlučio ekskomunicirati patrijarha. Ali to se nikada ne bi
dogodilo da se zapadnjaci već nisu bili odvojili od istoka i njegovih
kršćanskih običaja. Tek su križari, desetljećima kasnije, opet otvorili
zapadnjacima oči – a rukopisi koje ovdje vidim, pisani u dvanaestom
stoljeću, odražavaju baš taj trenutak. Moj zahrđali latinski dovoljan je da
shvatim vijesti koje su curile iz Svete zemlje, vijesti koje opet i iznova
zaokupljaju maštu katolika: postoji grad po imenu Edesa, u kojem se čuva
drevna tkanina s tajanstvenom Isusovom slikom.
Nisam shvatio obim dokaza koje je Ugo pronašao. A Diatessaron tek
treba stići, vjerojatno u zadnjoj galeriji koja je ispred mene.
Odjednom se Peterova ruka otrgne iz mojeg stiska. “Simone!” viče on.
Podignem pogled i ugledam brata kako brzo korača prema nama,
prilazeći nam poput kopca – mršav kao sablja, sutana leprša iza njega.
“Što nije u redu?” govorim.
Njegove plave oči prepune su osjećaja. Podiže Petera jednom rukom,
dugom me grli oko pasa, i okreće nas prema stražnjem ulazu u muzeje.
Onda progovara tihim glasom: “Sinoć je Lucio imao posjetitelja u svom
stanu. Glasnika iz Rote koji je donio vijesti o Ugu.”
Čekam što će dalje reći. Rota je drugi najviši sud kod katolika.
“Pokreću tribunal”, kaže. Zatim nastavlja na grčkom, da nas Peter ne bi
razumio. “Da bi sudili Ugovu ubojici.”
“Koga su uhitili?”
Simon me nestrpljivo gleda. “Nikoga. Bit će to kanonski proces.”
Kanonsko pravo. Crkveni zakonik. Ali Rota većinu vremena troši na
odbijanje zahtjeva za poništavanjima braka. Nikada se ne bavi ubojstvima.
“To je nemoguće”, govorim. “Tko je to odlučio?”
Vatikan ima odvojeno građansko pravo. Možemo osuditi kriminalce i
poslati ih u talijanske zatvore. Tako bi trebalo voditi Ugovo ubojstvo. A ne
po crkvenim zakonima.
“Ne znam”, šapuće Simon. “Ali Lucio ima prijatelja koji će nam večeras
moći reći više. Mislim da bi trebao biti tamo.”
Čupkam bradu. Naš kriminalni sud vode laici, ali našim crkvenim
sudovima upravljaju svećenici. Negdje u svemu ovome čujem odjek
upozorenja Michaela Blacka. Neki svećenik ima prste u ovome i neće se
zaustaviti dok ne dobije što želi.
“Dobro”, kažem Simonu. “Bit ću tamo.”
Ali pažnju mog brata privuklo je nešto drugo. Stražnja vrata muzeja
otvorena su. Na pragu stoje don Diego i agent Martelli.
Dižem ruku uvis i vičem: “Dobro smo. Samo mi dajte minutu s bratom.”
Međutim, Diego govori: “Velečasni Simone, trebaju te kustosi.”
I tako moj brat spušta Petera i saginje se da ga zagrli. Meni mrmlja:
“Čuvaj se. Vidimo se za nekoliko sati.”
Casa ima malu knjižnicu za svoje goste. Po povratku u hotel Peter i ja
posuđujemo pravnu knjigu koja se odnosi na sve rimokatolike – Codex Iuris
Canonici, Zakonik kanonskog prava – i odlazimo ravno u sobu.
Zakonik obuhvaća i pravne komentare, i ogroman je. Pored njega
Biblija izgleda kao knjiga za plažu. U mojim je rukama mudrost sakupljana
tijekom dvije tisuće godina rješavanja svakodnevnih problema Crkve.
Koliko treba platiti svećeniku za pogrebni obred? Smije li se oženiti
protestantica? Može li se papa umiroviti? Crkveno pravo određuje tko može
podučavati u katoličkim školama, ili prodavati crkveno vlasništvo, ili
ukidati izopćenja iz Crkve. Ali Ugov slučaj vrtjet će se oko kanona 1397:
osoba koja počini ubojstvo ili otmicu, zatoči, osakati ili teško rani drugu
osobu silom ili prijevarom mora biti kažnjena. Nigdje na tom popisu,
međutim, ne spominje se zatvor. To je najočitija poteškoća pri pokušaju da
se Ugovo ubojstvo svrsta pod crkveni zakon: ubojica neće provesti ni dana
iza rešetaka jer crkveno pravo ne poznaje zatvorsku kaznu. Ako je ubojica
svećenik, ipak, prijeti mu bolnija kazna – progon iz crkvene države.
Laiku nije lako shvatiti koliko je svećeniku teško opet postati laik. Reći
svećeniku da više nije svećenik paradoksalno je, kao reći majci da je
nerotkinja, ili nekoj osobi da nije čovjek. Ono što Bog daje onima koji se
zarede nikakva ljudska sila ne može ukloniti. Pa iako svećenik proglašen
laikom i dalje može davati valjane sakramente, to mu je zabranjeno. Svaku
misu koju on održi katolici laici moraju izbjegavati. On ne smije držati
propovijedi ni slušati ispovijedi osim na samrtnoj postelji. Ne bi smio ni
raditi u bogosloviji ni podučavati teologiju u bilo kojoj školi, bila ona
katolička ili ne. To je ono što daje snagu osudi: pretvara nas u duhove. Nema
svjetovnog suda koji ima takvu moć nad laicima. To je osuda koja mnoge
svećenika gura u samoubojstvo. Sada kada mislim na nju, možda je to ključ
svega što se događa sa suđenjem Ugovu ubojici. Otvaranje slučaja na
crkvenom sudu nije samo pokušaj svećenika da kontroliraju ishod. To je i
posebno strašan način na koji se svećeniku može zaprijetiti.
“Peter,” govorim, “možeš li mi dodati one kataloške kartice iz kovčega?”
“Zašto?”
“Moram nešto shvatiti.”
On stenje. Iako je premlad da bi znao značenje pravnih izraza, poznato
mu je što to znači kada babbo mora nešto shvatiti. Kopanje po knjigama.
U početku je mukotrpno. Rupe u mom obrazovanju čine se golemima.
Svaki svećenik prolazi osnovnu poduku iz crkvenog prava na bogosloviji, ali
ništa ozbiljno prije četvrte godine, kada može birati između teologije i
crkvenog prava kao diplomskih radova. To što sam izabrao teologiju, nikada
mi se nije činilo manje zgodnim.
“Zapiši ovaj broj”, govorim Peteru. “Jedan-četiri-dva-nula.”
Kanon 1420: Svaki dijecezanski biskup treba imenovati sudskog vikara...
različitog od generalnog vikara.
Znam kako počinje kanonsko suđenje. Teoretski, biskup istražuje
optužbu. Ako je opravdana, saziva tribunal. Ali stvarnost je drukčija. Biskup
ima mnogo posla, pa većinu obavljaju pomoćnici. To se posebno odnosi na
Ivana Pavla, koji nije zadužen samo za Rimsku biskupiju, već cijelu Crkvu.
Dakle, koji od pomoćnika Ivana Pavla odlučuje o ovome? Odgovor leži u
ovom zakoniku: posebni pomoćnik za pravna pitanja, svećenik poznat kao
sudski vikar. Sada kada mu znam titulu, mogu iz vatikanskoga godišnjaka
saznati njegovo ime.
“Zatim”, govorim, “zapiši jedan-četiri-dva-pet. A zatim mali zarez s
brojem tri.”
Peter se mršto. “Na koju ono stranu gleda trojka?”
Kuštram mu kosu. “Kao B, samo bez crte.”
Kanon 1425 §3 govori da sudski vikar također određuje suce. Sada se
čini kako cijeli proces leži u rukama jednog čovjeka, ma tko on bio.
Znatiželjan sam tko će biti suci. Ali došao sam ovamo potražiti još nešto:
sporedni put do spoznaje o tome koga će optužiti za Ugovo ubojstvo.
Crkvena su suđenja tajna. U župi se ponekad nikad ne sazna kakav je
zločin počinjen u njezinu stražnjem dvorištu, a kamoli za presudu koju je
izrekla Crkva. Pomoći će mi ako saznam ime sudskog vikara, ali ipak ne
mogu nazvati njegov ured i raspitivati se o istrazi. Na sreću, u našoj Crkvi
uvijek – uvijek – postoji papirnati trag. A kanonski zakonik govori mi gdje
da tražim.
“Jedan-sedam-dva-jedan”, kažem Peteru. “Onda dodaj zvijezdu. A
ispod toga jedan-pet-nula-sedam.”
Svaki mu broj ponavljam, jedan po jedan. Kao i kod Biblije, listam
zakonik naprijed-natrag, svaki redak odnosi se na neki drugi, udaljen
stotinama stranica. Kanon 1721 govori kako biskup, nakon što odluči da
postoji dovoljno dokaza za suđenje, traži od crkvenog tužitelja da napiše
formalnu optužbu, koja se zove libellus, i uključuje ime i adresu optuženog.
To vodi do 1507, u kojem stoji da se libellus mora poslati svim sudionicima
suđenja. Drugim riječima, putem libellusa vijest o suđenju procuri iza leđa
biskupa i njegovih najbližih suradnika. Ako je Lucia posjetio prijatelj s
podacima o suđenju, onda zaključujem da je libellus u optjecaju. A ako je to
istina, onda znam gdje je jedan primjerak morao biti poslan. Sigurnost
Svetog Oca traži da se Švicarska garda obavještava o svim opasnim osobama
na vatikanskom tlu.
“Peter,” kažem, “omotaj ove kataloške kartice gumicom. Mislim da smo
gotovi.”
Već biram telefonski broj.
“Alex?” odgovora Leo. “Je li sve u redu?”
Objašnjavam mu situaciju. “Jesi li vidio išta u vezi s imenom?”
“Ne. Ništa.”
“Ali jesu li ti rekli da nekoga držiš na oku?”
“Ne.”
Iznenađen sam. Ako je libellus poslan, onda ma tko da je ubio Uga, zna
da ga se progoni. Pa ipak ga nitko ne traži.
“Nazvat ću nekoliko ljudi”, govori Leo ne bi li me razuvjerio. “Provjerit
ću opet kod stražara na dužnosti u palači. Možda su njihova naređenja bila
drukčija.”
Ali Leov je položaj dovoljno visok da sumnjam u postojanje naređenja
za koja ne bi znao. Spremam se opet zaroniti u zakonik kada mi pažnju
privuče zvuk iz hodnika. Šuštanje nečega gurnutog ispod vrata.
“Samo trenutak, Leo,” kažem.
Omotnica. Na njoj je napisano moje ime. Rukopis mi je nekako poznat.
Kada je otvorim, u njoj je samo jedna fotografija. Pokazuje prostor
ispred Case, iz koje izlazi grkokatolički svećenik.
Pobjegne mi uzdah.
“Što nije u redu?” pita Leo.
Grkokatolik sam ja.
Slika je snimljena jučer. Ma tko da ju je snimio, stajao je točno s druge
strane dvorišta.
Na poleđini je poruka, napisana istini rukopisom.
Recite nam što je Nogara skrivao.
Ispod toga je telefonski broj.
Jurim prema vratima i otvaram ih.
“Agente Martelli!”
Izdaleka čujem zvuk. Otvaraju se vrata dizala. Kada se okrenem da bih
pogledao, vidim skute crne halje kako nestaju u kabini. Svećenik, odlazi.
Okrećem se natrag. “Martelli!”
 Ali na ovom kraju hodnika nema nikoga. Martelli je nestao. Pred
dizalom stoji grupa grkokatoličkih svećenika. Zabrinuto me promatraju.
Osjećam Petera iza sebe, vuče moju mantiju. Bez riječi ga dižem na
ruke i trčim prema najbližim stepenicama.
“Što nije u redu?”
“Ništa. Sve je dobro.”
Okrećem kvaku vrata stepeništa, ali ne miče se. Zaključana je. Vraćamo
se u sobu i zakračunavam vrata. Zovem Simona na mobitel, ali u muzejima
izgleda nema signala. Umjesto njega zovem žandarmeriju.
“Pronto. Gendarmeria.”
“Časnice,” meljem, “ovdje otac Andreou. Dodijeljena mi je sigurnosna
pratnja, ali nestala je. Trebam pomoć.”
Međutim, kada se vratio, on govori: “Žao mi je. Pod vašim imenom
nema nikakve pratnje.”
“To je greška. Ja... ja moram doći do agenta Martellija.”
“Martelli je ovdje. Molim vas, pričekajte.”
Zatečen sam. Nepogrešivo prepoznajem glas koji se javlja. “Martelli
ovdje.”
“Agente,” petljam, “velečasni Andreou. Gdje ste?”
“Za svojim stolom”, odgovara osorno. “Ukinuta vam je zaštita.”
“Ne razumijem. Nešto se dogodilo. Trebamo vašu pomoć. Molim vas,
vratite se u Casu.”
“Žao mi je, velečasni. Morat ćete nazvati osiguranje hotela kao i bilo
koji drugi gost.”
Zatim se veza prekida.

Peter zbunjeno gleda kako kupim naše stvari.

“Babbo, kamo ćemo?”
“Kod prozija Lucia.”
Nazvao sam Luciov stan. Don Diego stiže. On će nas otpratiti do
ujakova stana u palači.
“Što nije u redu?” pita Peter stežući mi ruku.
“Ne znam. Samo mi pomogni dovršiti pakiranje.”
Deset dugih minuta kasnije čuje se kucanje. Virim kroz špijunku i
vidim Diega pored nekog nepoznatog švicarskoga gardista. Otključavam
vrata.
 “Velečasni Alex,” govori Diego. “Ovo je kapetan Furrer.”
“Velečasni, što se dogodilo?” pita Furrer.
“Netko mi je ubacio poruku ispod vrata.”
Odmahuje glavom. “Nemoguće. Pristup ovom katu ograničen je.”
Pokazujem mu omotnicu, ali on to zanemaruje.
“Stepenice su osigurane”, govori, “a poslužitelji dizala neće nikoga
pustiti na ovaj kat bez ključa sobe.”
Dakle, na to je mislila ona časna kada je jučer rekla da su poduzete
mjere opreza.
“Vidio sam svećenika u sutani kako ulazi u dizalo”, kažem.
“Mora postojati drugo objašnjenje”, govori Furrer. “Riješit ćemo to
dolje.”
Diego pruža ruku nudeći da nam ponese torbe. Peter ga pogrešno
shvaća, pa mu potrči u zagrljaj. Preko njegova ramena Diego me začuđeno
gleda, pitajući gdje je naš žandar čuvar. Dolje u predvorju istočni svećenici
nastavljaju nas gledati.

Časna sestra na recepciji nosi crnu halju.

“Ja sam odnijela omotnicu”, kaže. “U čemu je stvar?”
“Odakle je stigla?” želim znati.
“Bila je u dolaznoj pošti.”
Ali na njoj nema maraka ni adrese pošiljatelja. Netko ju je svojeručno
tu ostavio. Pitam se jesu li je najprije pokušali dostaviti osobno.
Primjećujem da je predvorje mrtvo. Blagovaonica je rano zatvorena, a
zatvorena je i stražnja kapelica, piše na obavijesti. Put priječe lanci.
“Što se zbiva?” pitam časnu na recepciji.
“Popravci”, kaže.
Na drugoj obavijesti piše da se na gornji kat, gdje smo Peter i ja odsjeli,
može samo pomoćnim dizalom.
“Sestro, jeste li ikome rekli gdje smo boravili?” pitam.
Časna djeluje zabrinuto. “Naravno da nisam. Imamo najstroža
naređenja. Sigurno je došlo do zabune.”
Ali ja posežem u mantiju i vadim ključ naše sobe. Na njemu su uočljivi
inicijali Case, pored kojih je ugraviran broj sobe. Pitam se jesam li ja
pogriješio. Je li tko vidio ključ. Po njemu je lako zaključiti gdje smo Peter i
ja boravili.
 “Odjavljujete li se, velečasni?” pita časna, nudeći da uzme ključ natrag.
“Ne”, kažem, i vraćam ga u mantiju. Sumnjam da ćemo se vratiti, ali ni
to ne treba govoriti svima.
Diego uzima naše torbe i pokazuje prema vratima. “Vaš automobil
čeka”, kaže.
Naš automobil. Trebalo bi nam pet minuta hoda do Luciove palače. Pa
ipak, nikad u životu nisam bio zahvalniji na automobilu.

Samo su časne sestre bile kod kuće kada smo stigli.

“Njegova Uzoritost i tvoj brat još rade na izložbi”, objašnjava Diego.
Odmahuje glavom, kao da se dolje u muzejima otkriva novi krug pakla.
“Onda, što se dogodilo?”
Dodajem mu fotografiju i omotnicu. Nakon što pročita poruku na
poleđini, namršti se. “A vaša pratnja?”
“Agent iz žandarmerije kaže da je otkazana.”
Diego reži. “To ćemo još vidjeti.”
Prije nego stigne uhvatiti telefon na stolu, govorim: “Diego, znaš li išta
o tome?” Pokazujem na poruku na fotografiji. “O Ugovu otkriću?”
“Diatessaronu?”
“Ne. Nečem većem od njega.”
Okreće fotografiju. “O tome se radi?”
“Nešto slično spomenuo je i Michael Black.”
Mršti se, ne prepoznaje Michaelovo ime. Malo svećenika ispod
biskupskog ranga ima posla s uredom mog ujaka. “Prvo što čujem. Ali vidjet
ću što će reći šef žandara.”
Odmahujem rukom. “Dopusti mi da prije toga razgovaram sa Simonom
i ujakom.”
“Siguran si?”
Sada nisam siguran mogu li vjerovati žandarima.
Diego me gleda ravno u oči. “Alex, ovdje ste na sigurnom. Obećavam.”
“Cijenim to.”
Peter kaže: “Mogu li dobiti voćni punč, Diego?”
Diego se smiješi. “Tri voćna punča stižu”, govori, namigujući mi. On
pravi dobar koktel Negroni.
Ali oklijeva, samo sekundu. Dodaje ispod glasa: “Moram reći da večeras
ovdje očekujemo gosta.”
 “Znam.”
“Hoćeš li nam se pridružiti?”
“Da.”
Iz nekog razloga on se na to opet mršti. Ali nastavlja prema kuhinji.

Kada je prošlo dovoljno vremena da se Peter smiri, govorim mu da mora

raspakirati naše torbe. Diego shvaća moju namjeru i zabavlja Petera da bih
ja ostao sam u spavaćoj sobi.
Opet vadim fotografiju iz omotnice i gledam telefonski broj. Fiksni je,
negdje unutar zidina. Vatikanski brojevi imaju isti pozivni kao i rimski, ali
počinju sa 698. Za nekoliko eura vlasnik tog broja mogao je nabaviti skoro
anonimnu telefonsku karticu u Rimu. Ovako šalje poruku.
Zovem centralu i tražim od časne sestre da sazna čiji je broj.
“Velečasni,” ljubazno mi odgovara, “to se protivi našim načelima.”
Zahvaljujem joj na trudu i prekidam vezu. Na centrali radi desetak
časnih sestara, pa znam da neću opet dobiti istu. Još jednom nazivam i
objašnjavam da sam električar iz održavanja. Netko je zatražio popravak, ali
sve što imam je broj, nema ni imena ni adrese.
“Ta linija nije registrirana”, pomaže mi ona. “Adresa je Palazzo di
Niccolò III. Na trećem katu. To je sve što ovdje stoji.”
“Hvala vam, sestro.”
Zatvaram oči. Apostolska je palača gomila manjih palača stoljećima
građenih jedna na drugoj, kako su se smjenjivali pape. Palača pape Nikole
III. je ona početna, stara više od sedam stotina godina. U njoj je najmoćnije
tijelo Svete Stolice. Državno tajništvo.
Želudac mi se komeša. Tajništvo nema lica. Tamo ljudi dolaze i odlaze.
Novači ih se, Šalje u inozemstvo, zamjenjuje. Postoji samo jedan način na
koji se može saznati čiji je ovo broj.
Kada okrenem broj, telefon zvoni i zvoni. Konačno se javlja automatska
sekretarica. Ali nema glasa. Nema poruke. Samo tišina, iza koje se čuje bip.
Nisam smislio što ću reći. Ali dolazi samo.
“Ma što htjeli od mene, ja to nemam. Ne znam ništa. Nogara mi nije
nikada povjerio nikakvu tajnu. Molim vas. Ostavite mene i mog sina na
miru.”
Oklijevam, pa prekidam vezu. U sobi pored moje, kroz odškrinuta
vrata, vidim kako Peter na Diegovu računalu igra igricu. Pecanje. Gledam
ga kako zabacuje udicu i čeka. Zabacuje udicu i čeka.
Poslijepodne polako prolazi. S prozora stana vidim sve što se događa u
državi. Bilo tko da dođe, iz bilo kojeg pravca, vidjet ću ga; ništa nas ne može
iznenaditi. To pomaže smirivanju panike, koju sada zamjenjuje umorni
oprez. Diego nalazi špil karata i uči Petera scopu, igru koju sam igrao s
Monom u bolnici nakon što je on rođen. Tek je prošlo šest sati kada se Lucio
i Simon vraćaju s izložbe. Ujak odmah želi znati što se dogodilo, zašto Peter
i ja više nemamo osobnu zaštitu. Da se ne izlanem pred Peterom, pravim se
da nisam čuo. Časne dovršavaju večeru i postavljaju stol, pa iz meni
nepoznatih razloga nekako žurno sjedamo jesti. Lucio s čela stola počinje
blagoslov. Svi ga zajedno izgovaramo, četiri svećenika i dječak. Više nego
ikada do sada, osjećamo se kao normalna obitelj.
Nakon večere slijedi odmor. Peter gleda večernje vijesti s Diegom. Ja
nalazim vatikanski godišnjak. Listam skoro tisuću i tristo stranica prije nego
nađem onu s naslovom VIKARIJAT DRŽAVE VATIKANSKOGA GRADA –
posebna administrativna jedinica posvećena našoj sićušnoj zemlji. Tu ću
naći ime sudskog vikara.
Na moje iznenađenje, mjesto je upražnjeno. Sve odluke donosi
generalni vikar, kardinal po imenu Galuppo. A prve riječi u životopisu
kardinala Galuppa uključuju alarm.
Rođen u Torinskoj nadbiskupiji.
Čovjek koji nadzire Ugovo suđenje stiže iz grada Platna. Pitam se može
li to biti slučajnost. Drugi torinski kardinal kojeg znam je Simonov šef,
kardinal državni tajnik, a i nad njega se nadvija sjena Ugove smrti: telefonski
broj na poleđini fotografije koju su mi poslali u Casu zvoni u Tajništvu, a
Michael je rekao kako sumnja na svećenike iz Tajništva da su ga premlatili.
Zavičajne su veze u ovom gradu važne, a kardinali su njihovo žarište.
Ivan Pavao nije mogao premjestiti Platno iz kapelice bez znanja kardinala
Poletta, torinskog nadbiskupa, a pretpostavljam kako bi prvi koga je Poletto
mogao nazvati bio kolega kardinal iz nadbiskupije.
Pitam se može li se Ugova smrt svesti na nešto tako beznačajno. Na
povrijeđene osjećaje nekoliko moćnika u vezi s premještanjem relikvije iz
njihova rodnoga grada. Dok se sunce spušta, stabla ispod mene crne se od
ptica i odjekuju od njihova večernjeg pjeva. U sedam i pol sati zvoni telefon.
Čujem kako Diego govori: “Pošaljite ga gore.”
Lucio izlazi iz svoje spavaće sobe mrka izgleda. Napreduje gurajući svoj
štap na četiri noge dok časne donose vrč ledene vode na stol u susjednoj
sobi i nestaju.
 S vrata se čuje oštro kucanje. Diego ih krene otvoriti, a ja vidim kako
Simon zatvara oči i uzdiše.
Čovjek koji ulazi stari je rimokatolički svećenik kojeg ne prepoznajem.
“Monsinjore,” govori Diego, “uđite, molim vas.”
Starac pozdravlja Simona po imenu, pa se okreće prema meni i govori:
“Vi ste otac Alexander Andreou? Vaš je brat spomenuo da ćete biti ovdje.”
Pruža mi ruku, zatim spazi Lucia u hodniku i uputi se prema njemu.
Bacam pogled na Simona pitajući se je li monsinjor prijatelj iz Tajništva, ali
on mi ne daje nikakav znak.
Lucio sjedi u svojoj privatnoj knjižnici za dugim stolom, u prsluku od
crvenog pusta i crvenoj svilenoj košulji. Namještaj je jeftinija verzija onog u
Apostolskoj palači. Na Luciov poziv monsinjor sjeda i stavlja aktovku na
stol. Simon i ja slijedimo ga unutra.
“Diego,” govori moj ujak, “to će biti sve. Ne prosljeđuj mi pozive.”
Ne govorim ni riječi, ali Diego izvodi Petera sa sobom. Sada smo nas
četvorica sama.
“Alexander,” kaže Lucio, “ovo je monsinjor Mignatto, moj stari prijatelj
iz bogoslovije. Sada radi u Roti. Sinoć smo dobili važne vijesti, pa sam ga
zamolio da obavijesti obitelj o onome što slijedi.”
Mignatto lagano spušta glavu. Ujak je stalno okružen starim
svećenicima koji pokušavaju biti od neke koristi za našu obitelj nadajući se
da bi ih Lucio mogao pogurati. Već sumnjam u motive tog čovjeka. Titula
monsinjor samo je počasna, tek malo iznad svećeničke. U većini
nadbiskupija ponosni su na nju, ali ovdje, za nekoga Mignattovih godina,
ona je znak da baš i nije uspio. Utješna nagrada za one koji nisu postali
biskupi. Simon će iduće godine postati monsinjor, kao što je uobičajeno
nakon pet godina u Tajništvu.
Mignatto vadi tri lista papira na stol, pomalo odvjetnički važno, jedan
po jedan. Zatim zatvara aktovku. Odvjetnik u Roti daleko je ispod kardinala,
ali Mignattova sutana ipak djeluje kao skupocjena i krojena po mjeri, nimalo
nalik onima iz kataloga crkvenog dobavljača od kojeg ja kupujem.
Monsinjori njegova ranga smiju nositi grimiznu dugmad i obrube umjesto
crnih da bi ih se razlikovalo od običnih svećenika. Iako istočni katolici to
drže pretjeranim – u Bibliji nema nikakvog temelja za titulu monsinjora,
boju dugmadi da i ne spominjemo – ipak je zastrašujuće biti jedini
grkokatolik u sobi punoj uspješnih rimokatolika.
“Oče Andreou,” govori okrećući se prema meni, “počnimo s vašim
položajem.”
 Blenem u njega. “Kakvim položajem?”
“Don Diego kaže da ste danas ostali bez policijske pratnje. Znate li
možda zašto?”
Sada ga pažljivo slušam.
Mignatto gura jedan papir prema meni. Izgleda kao policijski izvještaj.
“Dva su puta pregledali vaš stan”, govori. “I nisu našli nikakav trag
nasilnog ulaska.”
“Ne razumijem.”
“Misle da je vaša domaćica lagala. Misle da se provala nije ni dogodila.”
“Što?”
Mignattov pogled ne odvaja se od mog. “Vjeruju kako je nered u vašem
stanu namješten.”
Okrećem se prema Simonu, ali on nosi svoje diplomatsko lice,
izvježbano da ne pokazuje iznenađenje. Ujak Lucio podiže prst u zrak, traži
da svoju nevjericu zadržim za sebe.
“To je”, govori Mignatto, “važno zbog suđenja za Nogarino ubojstvo jer
za istragu je bitno ono što se dogodilo u vašem stanu. Ako je bilo provale,
onda ste vi i vaš brat žrtve, a mi nemamo samo jedan zločin. Bez provale,
ostaje samo ono što se dogodilo u Castel Gandolfu.”
“Zašto bi”, kažem pokušavajući ostati miran, “oni pomislili da je lagala
o nečem takvom?”
“Jer joj je vaš brat rekao da to napravi.”
Gutam nevjericu. “Molim?”
“Misle da je inscenirala provalu da odvrati pažnju od onoga što se
dogodilo u Castel Gandolfu.”
Opet bacam pogled na Simona. On bulji u svoje ruke. Po prvi put
pomišljam da ovo nije onakav sastanak kakav sam ja mislio da će biti.
“Simone,” kažem, “što oni misle da se dogodilo u Castel Gandolfu?”
Prevlaci zglobovima prstiju preko usana. “Alli,” govori, “htio sam ti reći
u muzeju. Ali Peter je bio tamo.”
“Što si mi htio reći?”
Uspravlja se. Tako visok, čak i dok sjedi, djeluje veličanstveno. Ipak,
veličanstvenost umanjuje tuga u njegovim očima.
“Sudi se”, kaže, “meni. Optužili su me da sam ubio Uga.”
 Poglavlje 14

Zaleđen sam. Prazan. Kao da se u meni otvorila rupa, i sve što imam klizi
dolje. A ne mogu se zaustaviti da i sam ne upadnem u nju.
Bulje u mene. Čekaju da nešto kažem. Ali ja gledam Simona. Ruke su
mi položene na stol. Osjećam svoju težinu u njima, moram se smiriti.
Simon ne govori. Umjesto njega Mignatto kaže: “Siguran sam da je to
bio šok.”
Sve se kreće usporeno. Kao da gledam kroz zakrivljene leće, svi mi
djeluju udaljeno. Mignatto me gleda ljubazno, pogledom nijemog žaljenja
koji ne pripada ovom, već nekom drugom svijetu. Osjećam kako tražim
uporište, kao štakor koji pokušava pobjeći iz zamke. Sva su trojica znala.
Sva su trojica prihvatila.
“Ne”, mrmljam. “Ujače, moraš ih zaustaviti.”
Prve jasne misli probijaju se kroz maglu zaprepaštenja. Oni koji su
napali Michaela, koji su ubili Uga, koji su meni prijetili: na taj su način
sigurno pokušali dohvatiti Simona.
“Kardinal Galuppo”, izlanem. “On je to napravio.”
Mignatto žmirka prema meni.
“Galuppo”, ponavljam. “Iz Torina.”
“Alexander,” kaže Lucio, “samo poslušaj.”
Mignatto vadi još neki dokument iz svoje aktovke. “Velečasni
Andreou,” govori Simonu, “ovo je libellus. Primjerak je poslan na vašu
adresu u Ankari prije nego je sudski glasnik jučer ustanovio gdje ste
trenutačno. Da bih vas pripremio za čitanje tog dokumenta, moram biti
siguran kako se sjećate svojih prava u ovom postupku.”
Dakle o tome se radi: strategijski sastanak. Prihvaćanja neizbježnosti
suđenja.
“Velečasni,” ljubazno govori Mignatto, “svatko u vašem položaju treba
podsjetnik.” Provjerava manšete svoje košulje, pa kaže: “Ova procedura
neće nalikovati talijanskom suđenju. Crkva se drži starijeg, inkvizitorskog
sustava.”
Sada vidim tko je zapravo Mignatto. Nije donositelj loših vijesti, već
obiteljski odvjetnik. Glasnik iz Rote koji je jučer bio u Luciovu stanu sigurno
je obavijestio Simona da je optužen. Sada je moj ujak unajmio Mignatta da
bude Simonov odvjetnik obrane.
 Buljim u Lucia. Njegova nezemaljska smirenost počinje izgledati
utješno. Uvjerava nas da se možemo pripremiti na sve kroz što će Simon
prolaziti.
“U našem sustavu”, govori Mignatto, “suđenje se ne sastoji od
tužiteljstva i obrane koji nude različita mišljenja o onome što se zbilo. Sudac
je taj koji zove svjedoke, postavlja pitanja i odlučuje koji će stručnjaci
svjedočiti. Obrana i tužitelji mogu predlagati, ali sudac ima moć odbiti ih.
Što znači da na sudu nećemo moći postavljati pitanja. Nećemo moći prisiliti
sud da uvaži određeni pogled na stvari. Samo ćemo moći pomagati sucima
da sami traže istinu. Zbog svega toga nećete imati neka prava koja biste
mogli očekivati.”
“Razumijem”, kaže moj brat.
“Moram vas također upozoriti da optužujuća presuda u crkvenom
suđenju prilično izvjesno znači da će vas predati civilnim vlastima zbog
suđenja za ubojstvo.”
Na Simonovu licu nema nikakvih promjena. On ima zalihe snage koje
naši roditelji nikada nisu mogli naslutiti. Pa ipak, njegov mir izgleda kao da
izvire iz tuge. Želim ga utješiti. Ali ako ispružim ruku, znam da će
podrhtavati.
Mignatto gura libellus prema njemu. Ipak, kada ga Simon uzima, samo
udari stranicama o stol da ih poravna i vraća ih.
“Molim vas”, objašnjava Mignatto. “Sada ih možete pogledati.”
Ali kada opet ponudi dokumente, Simon kaže s ozbiljnim izrazom lica:
“Monsinjore, cijenim vašu pomoć. Ali ne moram vidjeti libellus.”
Slijedi kratka tišina prije nego opet progovori. A u toj stanci probada
me bol, prolazi cijelom mojom dužinom. Osjećam da je nešto naopako,
staro i poznato. Molim se da sam u krivu, da moj brat više nije čovjek kakav
je nekad bio. Pa ipak, imam jasan predosjećaj što se sprema reći.
Simon ustaje. “Odlučio sam da se neću braniti od optužbe za ubojstvo.”
“Simone!” vičem.
Užasan izraz pojavljuje se na Mignattovu licu. Čudan osmijeh
nevjerice. Srce mi je kao špilja, odjekuje od bola za koji sam se molio da ga
više nikad ne osjetim.
“Što to govorite?” pita monsinjor. “Priznajete ubojstvo Uga Nogare?”
Simon daje jasan odgovor: “Ne.”
“Onda objasnite, molim vas.”
“Ne želim se braniti.”
“Simone,” nagovaram ga, “molim te, ne čini to.”
 “Po kanonskom pravu”, govori Mignatto ozbiljnim glasom, “od vas se
zahtijeva da se branite.”
Riječi razumna čovjeka. Običnog, razumnog čovjeka. Koji uopće ne
shvaća mog brata. Grabim Simona za ruku i pokušavam ga natjerati da me
pogleda.
Lucio sikće: “Simone, kakve su to gluposti?”
Ali moj ga brat ignorira i okreće se prema meni. Pogled mu je skoro
prazan. Spremao se za ovaj trenutak. Već znam da do njega neće doprijeti
ništa što kažem.
“Nisam te smio uvući u sve ovo, Alex,” govori. “Žao mi je. Od ovog
trenutka nadalje, molim te, drži se podalje.”
“Simone, ne možeš to na...”
“Ne budi budala!” zalaje Lucio. “Sve ćeš izgubiti!”
Ali prije nego može išta više reći, na vratima se pojavljuje Diego.
Napetim glasom govori: “Uzoriti, vani čeka posjetitelj.”
Simon baca pogled na sat. Zakorači od stola, prema vratima koja je
Diego otvorio, i razmjenjuje pogled s neznancem na ulazu. “Što to radiš?”
kažem.
“Sjedi dolje!” zalaje Lucio. Glas mu je pomalo histeričan.
Ali Simon vrati svoju sjedalicu pod stol i lagano se nakloni. Tijelo mi je
tupo od tuge. Od žaljenja. Evo ga opet, vraća se iz mrtvih. Simon kojega baš
nitko nije uspio promijeniti, koji još uvijek može sve odbaciti u tren oka.
“Ujače,” govori, “zamoljen sam da prihvatim kućni pritvor. Složio sam
se.”
“To je apsurdno!” Ujak pokazuje neznanca koji se jedva vidi na vratima.
“Tko je taj čovjek? Otpravite ga!”
Ali u Simonovu oglušivanju ima nečeg veličanstvenog. Okreće se i
počinje hodati. Njega sada ništa ne može doseći.
Skoro ništa. Iza Diegova stola dotrčava Peter. “Jesi li sada gotov sa
sastankom?”
Simon je skoro stigao do vrata, ali se zaustavlja.
Moj sin ima anđeoski izraz lica. “Možeš li mi pročitati priču?”
Oči su mu tako nevine, tako pune nade. Stoji pred svojim herojem,
svjetskim prvakom njegova života u ispunjavanju zahtjeva.
“Žao mi je”, šapuće Simon. “Moram ići.”
“Kamo?”
 Moj brat klekne. Njegove ruke, poput beskrajnih krila albatrosa
omataju Petera. Govori: “Ne brini se oko toga. Hoćeš li napraviti nešto za
mene?”
Peter kima glavom.
“Ma što čuo ljude da govore, vjeruj u mene. U redu?” Pritišće lice na
Peterovo, da moj sin u njegovim očima ne vidi što osjeća.
“I ne zaboravi. Volim te.”

★★★

Čovjek na vratima ne govori ništa. Ne rukuje se sa Simonom. Ne pokazuje

da mi ostali postojimo. Samo čeka na znak mog brata, zatim ga odvodi.
Lucio se digao na noge. “Vraćaj se!” sopće.
Teško diše. Diego ga pokušava vratiti na sjedalicu, ali Lucio posrće
prema ulazu i otvara vrata.
U daljini se zatvara dizalo.
“Uzoriti,” govori Diego, “mogu nazvati dolje stražu da ih zaustavi.”
Ali Lucio se samo naslanja na zid i grakće: “Što je ovo? Što on misli da
čini?”
Zurim prema njemu i govorim: “Ujače, mislim da možda znam što se
zbiva.”
Počinjem mu objašnjavati o Ugovoj izložbi, o Torinu i prijetnjama. Ali
Lucio samo bulji u vrata kroz koja je izišao moj brat.
“Taj čovjek koji je došao po Simona”, nastavljam, “možda ga je poslao
kardinal Galuppo. On je vikar Ivana Pavla. I on je iz Torina.”
Ali iz druge sobe javlja se Mignatto. “Ne. Župnik bi izdao pisanu
naredbu. Nije bilo naredbe. Taj je čovjek vjerojatno bio žandar u civilu.”
“Ako kardinal Galuppo pokušava ugroziti Simona”, nastavljam, “ne bi
ostavio pisani trag.”
Lucio još teško diše. “Ako je netko pokušao ugroziti tvog brata”, kaže,
“onda Simon ne bi otišao dobrovoljno.”
Mignato nam prilazi. “Ja to mogu brzo riješiti”, kaže. Vadi mobitel iz
aktovke, bira broj i govori: “Ciao, Uzoriti. Ispričavam se što prekidam
večeru. Jesi li upravo poslao nekoga da pokupi Andreoua?” Čeka. Onda:
“Velika hvala.”
Nakon što je prekinuo vezu, okreće se opet prema nama. “Kardinal
Galuppo nema pojma tko je bio taj čovjek. I još bih trebao dodati da je
Njegova Uzoritost moj prijatelj već dvadeset godina, pa mislim da su vaše
optužbe apsurdne.”
Okrećem se prema njemu. “Monsinjore, svećenik iz Tajništva bio je
napadnut. U moj su stan provalili. Danas popodne netko mi je poslao
prijetnju u hotelsku sobu. Obrušili su se na sve koji su znali za izložbu.”
Luciovo disanje postaje još pliće. “Ne”, stenje. “Ovo nema nikakve veze
s Galuppom.”
“Kako znaš?”
Ima tek toliko snage da me tužno pogleda. “Ljudi iz Torina nisu se
poubijali nakon testa radioaktivnim ugljikom, pa neće to napraviti ni sada.”
Teško hvata zrak. “Nađi svog brata. Želim odgovore.” Pokazuje Diegu da mu
pomogne, pa šepa prema mraku svoje spavaće sobe. Vrata se zatvaraju za
njim.
Diego mrmlja prema meni: “Koji se vrag ovdje događa?”
Šapućem: “Misle da je Simon ubio Uga.”
“To znam. Kamo su ga odveli?”
“U kućni pritvor.”
“U čiju kuću?”
To mi čak nije ni palo na pamet. Simon nema kuće, nema doma. Živi u
muslimanskoj zemlji udaljenoj tisuću i sedam stotina kilometara.

“Dođite”, govori mi Mignatto, i kreće natrag prema pregovaračkom stolu,

pa zatvara vrata. Podiže libellus i govori tihim glasom: “Stvarno mislite da je
ovo još jedna prijetnja?”
“Da.”
Pročišćava grlo. “Onda sam voljan razgovarati o tome. Ali da bismo to
napravili, treba poduzeti određene korake. Biste li prihvatili biti prokurator
svojem bratu?”
“Biti što?”
“Prokurator prima sudske spise i djeluje u korist optuženog.” Mignatto
pokazuje papire na stolu. “To vam daje pravo da vidite libellus, koji vam
inače ne mogu pokazati.”
Kako je čudan svijet kanonskog prava. Prokurator, upravitelj, titula je
koju je Poncije Pilat imao u evanđeljima. Titula čovjeka koji je potpisao
Isusovu smrtnu presudu. Samo su pravnici mogli uskrsnuti takvu riječ.
“Moj bi brat trebao donositi odluke.”
 “Sudeći po onome što sam čuo, vašeg brata ne zanima donošenje
odluka.”
Mignatto kopa po svojoj aktovci i nalazi kutiju cigareta. Ovdje, u domu
kardinala na čelu Guvernerata Vatikana, prve države na svijetu koja je
zabranila pušenje, on pali cigaretu. “Kakav je vaš odgovor, oče?” kaže.
Podižem list papira. “Napravit ću to.”
“Dobro. Sada pažljivo pogledajte suce koji su na ovom popisu, i recite
mi je li vam neki od njih poznat.”
Bolesna radoznalost vuče mi pogled prema tekstu.

22. kolovoza 2004.

Vlč. Simon Andreou

n.p. Državnog tajništva
Grad Vatikan 00120

ODLUKA O SUDSKOM POZIVU

Dragi vlč. Andreou,

ovim vas pismom obavještavamo da je u Rimskoj nadbiskupiji
podignut formalni crkveni kazneni postupak protiv vas. Od vas se
traži da imenujete odvjetnika koji će vas predstavljati u tom
postupku. Odmah trebamo vaš odgovor na optužbu ustanovljenu u
priloženom dokumentu.

Iskreno vaš,
Bruno kardinal Galuppo
Vikar Vatikanskoga Grada
Rimska nadbiskupija

cc: Predsjedavajući sudac: vlč. mons. Antonio Passaro, dr. iur. can.
cc: Pomoćni sudac: vlč. mons. Gabriele Stradella, dr. iur. can.
cc: Pomoćni sudac: vlč. mons. Sergio Gagliardo, dr. iur. can.
cc: Promotor pravde: vlč. Niccolò Paladino, dr. iur. can.
cc: Zapisničar: vlč. Carlo Tarli
Srce mi ubrzano lupa. “Znam prvog suca. I trećeg. Passaro i Gagliardo.
Stradella je jedini kojeg ne prepoznajem.”
Mignatto kima glavom kao da je to očekivao. “Sva su trojica suci u Roti
skoro dvadeset godina, pa nije ni čudno da ste negdje u Rimu naletjeli na
njih. Jako je čudno, međutim, povjeriti kazneni progon svećenika sucima
Rote. Tako bi se trebalo postupati samo s biskupom ili papinskim
izaslanikom, osim ako Sveti Otac ne odobri drukčije. Pa se postavlja pitanje:
biste li rekli da su Passaro i Gagliardo neprijateljski raspoloženi prema
vašem bratu?”
Sada shvaćam. On želi reći da bi prijetnja bila upućena u tom obliku.
Kardinal Galuppo namjestio bi suce protiv Simona.
“Ne”, kažem mu. “Passaro je bio Simonov profesor na Akademiji, a
Gagliardo je ujakov prijatelj. Obojica su prijateljski raspoložena.”
Mignatto se osmjehuje. “Monsinjor Gagliardo polazio je bogosloviju
dvije godine iza mene. Tvoj ujak bio mu je tutor. Na žalost, obojica su se
morali izuzeti. Ali da je kardinal Galuppo prijetio tvom bratu, zar bi izabrao
te suce?”
Oklijevam. “Možda je Galuppo znao da će se izuzeti. Možda će ih
zamijeniti nekim lošima.”
Mignatto prevrće stranice koje drži u rukama. “Možda te ovo uvjeri u
suprotno.”
Kada mi doda novi list, ja sam opčinjen. To je zadnja stranica optužbe.
Sam libellus.

Uvaženom velečasnom Johnu PASSARU,

predsjedniku Suda

VATIKAN

Kazneni slučaj

Promotor pravde protiv vlč. Andreoua

Prot. br. 92.004

- LIBELLUS -
 Ja, Niccolò Paladino, promotor pravde ovog Apostolskog suda,
ovime optužujem velečasnog Simona Andreoua, svećenika
zaređenog u Rimskoj nadbiskupiji, za zlodjelo ubojstva protiv osobe
Ugolina Nogare, čime je prekršio Kanon 1397 iz Kanonskog
zakonika. Optužba glasi da je 21. kolovoza 2004. godine, otprilike u
pet sati poslije podne, vlč. Andreou namjerno pucao i ubio doktora
Nogaru u vrtovima papinske rezidencije u Castel Gandolfu.
Prikupljeni su sljedeći dokazi:
Kao svjedoci: gospodin Guido Canali, zaposlen na papinskom
imanju u Castel Gandolfu; doktor Andreas Bachmeier, kustos
srednjovjekovne i bizantske umjetnosti Vatikanskih muzeja; i glavni
inspektor Eugenio Falcone, zapovjednik Vatikanske žandarmerije.
Kao materijalni dokazi: osobni karton vlč. Andreoua u
Državnom tajništvu; glasovna poruka koju je ostavio doktor
Nogara u apostolskoj nuncijaturi u Ankari, Turska; videosnimka
sigurnosne kamere B-E-9 u papinskoj rezidenciji u Castel Gandolfu.
Tražim od Suda da ga proglasi krivim i, shodno tome, donese
sljedeću presudu: otpuštanje velečasnog Andreoua iz kleričkog
staleža.

22. dana mjeseca kolovoza, godine Gospodnje 2004.

Svećenik Niccolò Paladino

Promotor pravde

Zastajem na kazni kojom se prijeti. Sud ima ovlasti izbaciti Simona iz

Tajništva, ili mu čak zabraniti boravak u Rimu. Ali libellus traži najtežu od
svih kazni: pretvaranje mog brata u laika. Znao sam da je to moguće, samo
na tužitelja koji traži što takvo ipak pada sjena.
“Pogledajte dokaze”, govori Mignatto. “Djeluje li nešto poznato?”
“Guido Canali”, brzo govorim, pokazujući njegovo ime na libellusu.
“One noći kada je Ugo ubijen, otvorio mi je vrata i odvezao me dolje da
vidim Simona.”
Mignatto nešto bilježi. “Što je vidio?”
Zbunjen sam. “Rekao sam mu da me ostavi prije nego je bio dovoljno
blizu da išta vidi.”
“A ovo?”
Pokazuje jedan redak teksta. Simonov osobni karton u Tajništvu.
 “Ne znam. Simon je ovog ljeta ukoren zbog izostajanja s posla, ali ne
vidim kakve to ima veze.”
“Zbog čega je točno ukoren?”
“Jer je posjetio Uga u pustinji.”
Ali podsjećam se da je Michael rekao kako je Simon radio nešto drugo.
Mignatto diže glavu. “Trebam li znati nešto o njihovoj vezi? Vaš brat i
Nogara?”
Uopće ne pokušava sakriti na što misli.
“Ne”, oštro odgovaram. “Simon mu je samo pokušavao pomoći.”
Mignatto se naslanja u sjedalicu. “Onda, uz izuzetak snimki sigurnosne
kamere, ne vidim nikakvih izravnih dokaza. Taj je slučaj zasnovan na
indicijama, i mora imati motiv. A ako motiv nije odnos vašeg brata s
Nogarom, što jest?”
“Simon nije imao motiv.”
Mignatto spušta olovku na gornji rub stranice. Granica koja nas
razdvaja. “Velečasni Andreou, što mislite, zašto ga progone po kanonskom
umjesto po krivičnom zakonu?”
“Vi već znate što ja mislim.”
“U dva desetljeća u Roti nisam nikada vidio suđenje za ubojstvo. Ni
jedno jedino. Ali mogu vam reći što mislim zašto to rade. Jer po crkvenom
pravu suđenje je tajno, zapisi nisu dostupni, a osuda je privatna stvar. Na
svakoj razini sve je povjerljivo da bi se spriječio izlazak neugodnih stvari na
svjetlo dana.”
Glas mu je pomalo pijevan, nudi mi mogućnost da otkrijem bilo koji
podatak koji možda znam.
“Ne znam o tome još ništa”, kažem.
“Pa ipak”, nastavlja on, “u dva desetljeća rada u Roti, također nikada
nisam vidio da netko odbije braniti se. Što mi daje naslutiti kako moja
stranka već zna o kakvim se neugodnim stvarima radi.” Kimam glavom.
“Rekao sam vam. Oni misle kako je Ugo imao tajnu, i misle da Simon zna
kakvu.”
“Pitam vas ovo: jesu li u pravu?”
“To nije važno. Slažete se da je ovo suđenje način da se Simonu prijeti.”
“Krivo ste me shvatili. Ovo je suđenje način da ga se optuži, a da se
pritom spriječi opasnost od otkrivanja povjerljivih stvari.”
“Moj brat nije naudio Ugu.”
 “Idemo onda od početka. Zašto je bio u Castel Gandolfu one noći kada
je doktor Nogara ubijen?”
“Ugo ga je nazvao i rekao mu da je u nevolji.”
“Jesu li o bilo čemu razgovarali tog popodneva, prije ubojstva?”
“Mislim da nisu. Simon je stigao prekasno da spasi Uga.”
Mignatto pokazuje na dio libellusa koji navodi dokaze. Njegov prst
zastaje ispod riječi snimke sigurnosne kamere.
“Što će onda ovo pokazati?”
“Nemam pojma.”
On krivi lice i zapisuje nekoliko riječi u svoju bilježnicu.
“Možete li mi nešto objasniti?” pita podižući pogled. “Čuo sam kako
ujaku spominjete izložbu doktora Nogare. Zašto ste pomislili da bi kardinal
Galuppo prijetio vašem bratu zbog izložbe o Torinskom platnu, kada je
dokazano da je Platno srednjovjekovno?”
“Ugo je trebao dokazati da su testovi pogriješili.”
Mignattove se oči malo šire.
“Također je trebao dokazati”, nastavljam, “kako je Platno stiglo ovamo.
Kako je palo u ruke katolicima.”
Mignatto opet počinje pisati bilješke. “Nastavite.”
“Bilo je na pravoslavnom području, u Turskoj, gdje moj brat radi. A
Simon je možda pozvao pravoslavno svećenstvo na izložbu bez dozvole
Tajništva.”
Mignatto lupka olovkom po stranici. “Zbog čega je to važno?”
“Jer bi poruka Ugove izložbe mogla biti da Platno nije naše. Da pripada
i pravoslavcima. Zajedno smo ga posjedovali dok smo bili jedna crkva, prije
raskola 1054. godine. Kako je došlo na zapad, nisam siguran, ali ma kako da
je stiglo, implikacije ostaju iste.”
“Je li kontroverzno nagovijestiti takvo što?”
“Naravno. To bi otvorilo vrata bitki za skrbništvo. Osobito kada bismo
sve objavili baš u papinskim muzejima.”
Mignatto opet počinje pisati. “A u takvoj bitki, vi mislite da Torino
gubi.”
“Torino gubi u svakom slučaju. I bez borbe za skrbništvo, Ugo mi je
rekao da bi se Platno moglo premjestiti u relikvijar u Svetom Petru. Neće se
vraćati u Torino.”
“Dakle, vaša je teorija”, govori Mignatto, “da neprijatelji Nogarinih
istraživanja žele zaustaviti cijelu izložbu.”
 “Da.”
Diže pogled. “Što znači da je Nogara ubijen da bi ga se ušutkalo.” To
sebi još nisam tako otvoreno priznao. “Rekao bih da je tako.”
“Pa ipak, rekli ste da su prijetili ljudima – da su vama prijetili – jer su
vjerovali kako je Nogara imao tajnu, koju su željeli saznati.”
“Da.”
Zaustavlja se. Vrti olovku među prstima. Namješta glas tako da bude
ljubazan i odlučan. “Bojim se da ne shvaćam, velečasni Andreou. Netko želi
zaustaviti izložbu, utišati je. Pa ipak, vama prijete da bi saznali što je na
njoj.”
“Ako mi ne vjerujete, mogu vam pokazati poruku koja je stigla u moju
hotelsku sobu.”
Nevoljko se slaže. Po prvi put, ipak, čini mi se da razmišlja koliko će mi
vjerovati.
Kada uđem u spavaću sobu, nalazim Petera kako spava na krevetu.
Zašuškam ga, pa se vraćam Mignattu s omotnicom. On proučava tekst na
poleđini, ali dugo ne govori ništa. Konačno kaže: “Treba mi vremena. Mogu
li ovo uzeti sa sobom večeras?”
“Da.”
“Također, moram razmisliti o svemu što ste mi rekli.” Gleda na sat.
“Možete li mi se javiti ujutro u moj ured?”
“Naravno.”
Daje mi posjetnicu i na poleđini piše 10 ujutro. “Imat ću još pitanja o
Nogarinoj izložbi, pa vas molim da se pripremite odgovarati na njih. U
međuvremenu, očekujem da ću ubrzo saznati gdje vam je brat. Ako vi
saznate, molim vas da mi odmah javite.”
Kada kimnem glavom, on se diže i vraća libellus u aktovku.
“Još samo jedna stvar”, kaže Mignatto zaključavajući bravice. “Morate
razgovarati sa svojom domaćicom o provali.”
“Ona nije lagala o tome što se dogodilo.”
Stišava glas. “Velečasni, tražite od mene da povjerujem u teoriju o
ovom ubojstvu koju smatram skoro nemogućom. Zauzvrat, od vas tražim
isto. Razgovarajte s domaćicom. Moram znati zašto su žandari došli do
zaključaka do kojih su došli.”
 Poglavlje 15

Nakon Mignattova odlaska neko vrijeme sjedim sam za stolom za sastanke.

Buljim u sjedalicu na kojoj je sjedio Simon. U mjesto na crvenoj tkanini na
koje je spustio libellus nakon što ga je odbio pogledati. Sada kada više nema
Mignatta, počinjem zbrajati dojmove. Napravio je to. Moj je brat konačno
sam sebi prerezao grlo.
U našoj religiji svi su kapetani koji se nadaju kako će potonuti zajedno
s brodom. Iako učimo djecu da je ono najgore što je Juda ikada napravio –
čak i gore od izdaje Isusa – bilo samoubojstvo, istina koja pokreće krvotok
naše vjere tupi je podražaj za samouništenjem.
Veće ljubavi nitko nema od ove, kaže Isus u Evanđelju po Ivanu. Da tko
život svoj položi za prijatelje svoje. Pitam se zašto Simon ovo radi. Zbog Uga?
Zbog uspomene na našeg oca?
Ili radi mene?

Nekoliko mjeseci nakon što nam je otac umro, kada je Simonu bilo
sedamnaest godina, otišao je u bar s nekolicinom prijatelja iz Švicarske
garde i naletio na grupu žandara koji su priređivali natjecanje u obaranju
ruke. Ništa organizirano, samo nekoliko policajaca s viškom energije. Simon
još nije bio dovoljno star da bi imao vozačku dozvolu, ali izrastao je u
najvišeg čovjeka naše države. Od očeve smrti svaki je dan provodio
zabavljajući se lupanjem po visećoj vreći u teretani Švicarske garde. Stoga
su mu u trenutku kada je ušao u onaj bar nadlanice bile deblje od bicepsa, i
nakon što su ih ugledali kako vire ispod zavrnutih rukava njegove košulje,
žandari su htjeli vidjeti što njima može napraviti.
Gardisti su osjećali odgovornost prema mom bratu. On i ja klizili smo
u tamnu rupu koju je smrt našeg oca ostavila iza sebe. Nitko nije bolje
razumio našu usamljenost od tih dječaka iz dalekih kantona. Tog dana u
baru maknuli su Simona na stranu i počeli ga voditi prema izlazu – a onda
ih je zaustavio njihov zapovjednik. Htio je vidjeti što bi se moglo dogoditi.
Simon je izgubio prvi dvoboj. Podignuo je lakat sa stola, pogriješio, i
žandar mu je tresnuo rukom o drvo. Ali opet su namjestili stol, a Simonu je
časnik Švicarske garde dao nekoliko savjeta. Taj je put pobijedio, zamalo
slomivši protivniku ruku. Tako je počelo.
 Iste noći časnik je odveo Simona za stol u svom stanu u švicarskoj
vojarni. Postavio je dva pitanja: je li istina da je Simon htio biti svećenik? I
bi li razmislio o drugom načinu služenja Svetom Ocu?
Simon je slušao kako časnik objašnjava vojnu tradiciju unutar naše
Crkve, koja se razvijala ruku pod ruku s onom svećeničkom. Prije pet
stoljeća jezuite je uz vojničku disciplinu osnovao vojnik, a sada je došlo
vrijeme da se taj duh obnovi: da se unovače i obuče ljudi koji će stvoriti vojni
red u službi svijeta punog problema. Za ljude poput Simona to će značiti
iskorištavanje fizičkih prednosti koje kao svećenik ne bi nikada upotrijebio.
I tako je noć kasnije Simon otišao s njim u Rim po ono što je časnik nazvao
demonstracijom svojih zamisli. Časnik je ohrabrivao mog brata da ostavi
sve mogućnosti otvorene.
Kasnije sam otkrio da je mjesto na koje su otišli bilo borilište pasa.
Rimska policija zatvorila ga je mjesec dana ranije, ali ono je započelo novi
život kao arena za borbe uličnog boksa. Većina boraca bili su beskućnici i
useljenici, a nagrade su bile dovoljno velike da osiguraju krvave borbe.
Časnik je pokazao Simonu kako među gledateljima ima djece. Dječaci
i djevojčice, stari osam, i deset, i dvanaest godina, masni poput štakora,
navijali su za svoje ljubimce. Ta djeca ne dolaze na mise, rekao je časnik. Ako
im želimo prići, moramo to napraviti ovdje.
Kasnije mi je Simon pričao o stvarima koje je vidio te noći. Djeca su
pružala ruke da dodirnu borce koji bi prolazili, hvatajući rubove njihovih
hlačica kao da su nositelji bolesti kojom se žele zaraziti. Svi dovoljno stari
da bi kockali bili su u prvim redovima, kladeći se na borbe. Ali djeca su bila
straga. Tada je časnik izgovorio riječi koje Simon nikada nije zaboravio: Reci
mi jesi li ikada vidio nekog klinca da ovako gleda u svog svećenika. Pokazao
je dječaka pored samog borilišta, uguranog između kockara, kako promatra
borbu otvorenih očiju. Simon je rekao da je izgledao kao neki svetac
mučenik sa slike.
“Gospodine,” rekao je Simon, “ja se ne borim.”
“Ali kada bih te ja uvježbao”, rekao mu je časnik, “mogao bi. A kada
pobijediš, ovi će te dječaci slijediti. Čak i na misu.”
Simon nije odgovorio. Pa mu je časnik objasnio: “To je ples. Dva se
čovjeka dogovore da ne okreću drugi obraz. Nikakav grijeh. Ja bih te
uvježbao za nekoliko mjeseci, pa bi te stavili u ring.”
“Nekoliko mjeseci”, rekao je moj brat.
“Sinko, već si dobar s malom vrećom za udaranje. Ako prijeđemo na
onu težu i vježbamo blokade, mogao bi biti spreman za deset tjedana.”
 A Simon je rekao, ne skidajući oči s onog dječaka u gomili: “Ako ovo
mjesto još bude ovdje za deset tjedana, spalit ću ga.”
“Ne zavaravaj se. Naći će oni drugo mjesto. Nemaju roditelje, nemaju
svećenike. Ali ti, sa svojim rukama, sa svojom snagom. Ti bi ih mogao
voditi.”
“Mislio sam da želite stvoriti svećeničku vojsku. A ovo su samo dječaci.”
“Ne oni, sinko. Ti. Ti si obdaren snagom. Što kažeš?”
A ja znam što je Simon sigurno pomislio, dok je slušao kako mu taj
časnik govori sinko, sinko, sinko. Otac je bio mrtav. Liječnici kod majke još
nisu otkrili rak, ali on je bio tamo, šireći krila. Simon, koji je u školi uvijek
bio godinu ispred vršnjaka, sada je bio srednjoškolac, radio uobičajene
stvari, izvlačio prijatelje iz tuča i gledao ih kako se napijaju toliko da više ne
mogu izići iz kreveta niti da bi se pomokrili, već to rade ispod sebe kao
životinje, i djevojke koje su dovodili kući, koje su više djelovale zbunjeno
nego poniženo. Nikada nisam pitao Simona zašto je pristao na te borbe. Ali
zamišljam ga kako bulji u onog dječaka u gomili, i misli na mene.
I tako su ga gardisti trenirali. Odveli su ga na borilište u svojoj vojarni,
gdje nam prije nije bio dopušten pristup, i Simon je naučio direkt,
poludirekt i kroše. Ne i aperkat, jer tu je povukao crtu, taj je udarac uvijek
usmjeren prema protivnikovoj glavi. Uz snagu kakvu je imao Simon, to je
bilo dovoljno.
Devet tjedana kasnije prvi se put borio. Naknadno sam čuo za tu borbu,
kao i za sve drugo što sam čuo, do onog konačnog okršaja. Borio se s
kosmatim Alžircem koji je po cijele dane, govorilo se, ispijao rakiju od
smokava ili istovarivao prtljagu u zračnoj luci. Što se govorilo za Simona,
nikada nisam saznao.
Bilo je gadno. Simon je plesao i koristio direkte sve dok Alžirac nije
postao nestrpljiv; onda, kada je krenuo naprijed po nešto veliko, Simon ga
je dočekao udarcima u tijelo. Pred kraj treće runde na licu tog čovjeka
vidjelo se da ga taj preveliki dječak umara. Da one snažne nadlaktice bljuju
vatru. Ali dječaci u zadnjim redovima mrzili su Simonov način borbe.
Njihanje i pletenje nogama, nigdje krvi. Navijali su za Alžirca koji je u ring
ušao da bi se potukao. Ali nakon meča Simon je otišao do njih i rekao im da
on nije borac, nego samo klinac koji jednog dana želi postati svećenik. On
se borio za njih, za svoje dječake. I ponavljao je to, borbu za borbom, dok im
se nije primilo. Razgovarao je s njima o osjećaju straha od onih s kojima se
tukao. O tome kako se moli prije svakog meča, i kako se moli nakon njih.
Uskoro je otkrio kako se jeftino može kupiti naklonost usamljenih dječaka.
Nije trebalo dugo da postanu spremni dati krv za njega, čekajući na
Simonove posebne udarce svake noći, na njegovo pretvaranje protivnikove
agresivnosti u svoje oružje, dok im uzvraća istom mjerom, dijeleći krošee i
kombinacije kao vatru i oganj.
Tada je nakon Simonove šeste ili sedme borbe moj prijatelj Gianni
Nardi čuo za borbe. Ne za Simona, nego za mjesto gdje se organizira ulični
boks. I otišao tamo.
Sigurno sam znao da je Simon negdje provodio toliko vremena. Većinu
vikenda, nakon onog obaranja ruke u baru, samo bi došao iz škole vidjeti
kako je mama, a mene odvesti na američki film u Pasquino. Sada je to radio
svakog drugog vikenda ili rjeđe, a iz grada mi je donosio poklone, kao da je
zbog nečega kriv.
Ali meni je bilo trinaest godina, bio sam gladan stvari koje nisam
mogao dokučiti. Ispunjen prazninom koju nisam mogao napuniti. Toliko
sam se navikao na postupno nestajanje svoje obitelji da mi je Simonova
odsutnost djelovala normalnom. Imao sam i svoga posla. Giannijev otac bio
je sampietrino, čuvar Svetog Petra, imao je ključeve alatnica i krova bazilike,
pa bismo se Gianni i ja tamo zavlačili i priređivali piknike sa svojim
djevojkama, pili vino i gledali dolje na Rim kao kraljevi. On se nalazio s
djevojkom po imenu Bella Costa, a ja sam imao Andreu Nofri, pa Cristinu
Salvani, onda Piu Tozzoni, čije je tijelo toliko izlazilo iz četrnaestogodišnjih
okvira da sam mislio kako će se kipovi s krova bazilike okrenuti i buljiti u
nju. Nisam ni pomislio čime bi se Simon mogao baviti. Da sam i saznao, ne
bih povjerovao. U to vrijeme, ja sam bio borac u našoj obitelji. Simon je
imao rimsko tijelo – tanak kao papir, lagan kao pero – a ja sam pokupio
očeve grčke gene, volovski vrat i nesavitljivu kralježnicu. Tukao sam se s
drugim dječacima iz čistog zadovoljstva. Pa kada je Gianni čuo za ulične
borbe u starom borilištu pasa, ja sam ga odvukao tamo. Jer borba golim
šakama bila je nešto što sam morao vidjeti.
Prva je borba bila između nekih uličnih propalica, izazivali su smijeh.
Izdržali su šest rundi prije nego je publika postala nemirna, pa je voditelj
najavio drugu borbu u kojoj je niski Turčin oborio nervoznog čovjeka u
kombinezonu. Konačno je stigla treća borba. A bez ikakvog objašnjenja
gomila dječaka sa svih strana ustala je i utišala se.
U borilište se ušuljao blijedi borac. Strugao je potplatima po prašini kao
da nosi nedjeljne cipele. Čim su ga ugledali, svi dječaci u publici zavrištali
su kao da ih bodu iglama. Naricali su zatvorenih očiju, žedni krvi. Borac je
bio nama okrenut leđima, ali kada je skinuo košulju – strgnuo je kao
zalijepljenu kožu – grlo mi se stisnulo. Jer poznavao sam te mišiće.
Poznavao sam način na koji se šire oko kralježnice kao krila.
 “Oh”, čuo sam kako govori Gianni. “Bemti. Ideš.” Zgrabio me za
košulju. “Alex, ono dolje je tvoj brat.”
Ali ja sam se već zabio u gomilu. Klinci su sada skandirali. Lupajući
nogama.
Pa-a-a-a-dre, Pa-dre, Padre.
Ljudi iz prvih redova bacali su novac na hrpe kladeći se. Uskočio je
drugi borac. Imao je ružičast ten i grbu. Rus, mrmljali su ljudi. I po prvi put
u mom životu moj veliki brat izgledao je samo kao dječak. Klinac u kutiji s
pijeskom. Bio je dvadeset, dvadeset i pet centimetara viši od Kusa, s
nadlanicama nalik miješalicama za beton, ali sve drugo bilo je tako mršavo,
kao da ga je Bog načinio od žvakaće gume.
Netko je udario francuskim ključem po cijevi iznad glave, i Simon je
prvi krenuo iz svog kuta. Zavikao sam njegovo ime, ali izgubilo se u općoj
buci. Progurao sam se do ruba borilišta i tada – ne znam zašto – samo stajao
tamo. Gledao sam. Jer ono što sam želio, očajnički, bilo je da se to dogodi.
Da vidim kako će Simon nauditi tom čovjeku.
Roditelji su nas uvijek držali dalje od ovakvih mjesta. Kada bih se tukao
u školi, otac bi me vezivao. Ali sada smo sami, Sy, pomislio sam, i možeš mi
pokazati. Jer i ja to imam u sebi. Dakle, večeras, napravi to za mene. Udari
tog čovjeka šakom u bradu.
Svaki korak koji je Simon napravio u borilištu ja sam ispratio svojim
nogama. Ritam njegovih stopala, nagon koji mu je govorio koliko treba
plesati i kada se zaustaviti bio je i u meni. Rus je imao mesnate ruke, šake
iza kojih bi u vrećama za udaranje ostajale rupe, ali bio je spor. A kada bi
stigao do Simona, nas tamo više ne bi bilo. Mi smo udarali desnim direktima
koji su zvučali kao kosti kada pucaju. I povlačili smo se, i dalje se njišući.
Sada je on krvario iz lica, a rebra su mu bila crna. A ipak je dolazio po još. I
davali smo mu još.
Klinci su urlali. Usne su mi popucale u kutovima, toliko sam se derao.
Hajde, Sy! vikao sam. Udari ga!
Ali ono što sam izgovorio bilo je:
“Hajde, Sy! Ubij ga!”
I onda, iznenada, dolje u borilištu, Simon se zaustavio. Ukopan – kao
mrtav – gledao je u publiku.
Rus je zagrebao po stražnjem zidu, tražeći prostor.
Osjetio sam kako se nada mnom nadvija sjena, tako tamna da me
Simon ne bi vidio ni da se Rim zapali.
 Ali mogao me osjetiti. Htio sam pobjeći, ali njegov mi se pogled
približio.
Rus je stizao, tutnjajući prema mom bratu. Sve što sam mogao bilo je
pokazati na njega.
Simon se okrenuo u zadnji tren; Rus mu je zahvatio dlake na prsima.
Ali iz nekog razloga Simon je zateturao. Zagledao se u mene i potpuno ispao
iz ritma. Čak su i oni klinci gore to vidjeli.
“Padre!” povikao je dječak iz gomile.
Ali Simon nije skidao oči s mene.
Neću više nikada doći ovamo, Sy. Kunem ti se. Ali samo ovaj put, za
mene, dovrši posao. Čak i ako budu morali tog čovjeka sastavljati u bolnici,
pokaži mi da shvaćaš.
A po izgledu Simonova lica, po tami u njegovim očima, znao sam da je
shvatio. Okrenuo se i pokretom ruku pozvao Rusa da se vrati.
Samo na tren Rus je u publici potražio mene.
Ne njega, oblikovao je Simon riječi bezglasno. Mene.
Publika se vratila u život, ljudi su vikali kao ljudožderi. Rus je zakoračio
naprijed, uputio direkt i povukao se.
Simon se zanjihao. Ali ništa više od toga.
Zatim je Rus krenuo dvama vezanim udarcima – a Simon je dopustio
da ga pogode tako glasno da je ušutkao klince.
“Hajde”, rekao je šireći ruke. Ali taj put nije ih niti stisnuo u pesnice;
ostale su otvorene.
I tako je Rus udario Simona u rebra, a Simon je jedva ostao na nogama.
Trzao se dok se uspravljao.
Sada je Rus spojio tri udarca: direkt je zamalo promašio Simonovo
rame, ali slijedio je kroše koji je stigao kao teretni vlak. Taj je kroše
pomaknuo Simona s mjesta i prelomio ga.
Nagonski, moj je brat podigao ruke da zaštiti glavu. Ali prisilio ih je da
se spuste. Sada se na Rusovom licu pojavio osmijeh, i povukao je lijevi kroše
da dovrši posao. Jer ako taj klinac želi trpjeti batine – bude li mahao glavom
kao lutak – onda ovo neće biti lijevi kroše u tijelo.
Ni jedan borac kojeg sam ikada vidio, prije i kasnije, nije zadao takav
udarac. Rus je spustio desnu ruku do dna oceana, ne trudeći se uopće
zadržati gard, i zatim potegao lijevi kroše koji je zdrobio Simonov obraz kao
da ga je pogodio malj za ubijanje stoke. Glava mog brata skoro se otrgnula
s njegova vrata, ali umjesto toga tijelo mu je odskočilo u zrak. Zatim je ostao
ležati u prašini kao mrtav.
 Preskočio sam ogradu borilišta uz jauk, ne znajući što radim; ali na
meni su se stvorile ruke, grabile me za ramena i vukle natrag. Udarao sam
oko sebe, ali Simon se već micao na podu, podizao se na noge. Okrenuo se
prema meni i gledao. Veliki mjehuri krvi padali su mu iz usta, ali on je
gledao samo mene, kao da smo opet u sjemeništu, gdje nema nikog osim
nas dvojice braće, koja pokušavaju u tupe glave utuviti tešku lekciju.
A Rus je samo čekao, nije udarao, jer znao je što će se dogoditi.
Iznad nas, na gornjim mjestima, klinci su bili nepomični. Stop! – vikali
su. I Ne! I Zašto se ne boriš? Odmahnuo sam glavom prema Simonu, i s
pljuvačkom koja mi je visjela s usana zavrištao: Ne čini to. Molim te.
Ali on je rukom obrisao usta koja su krvarila, potapšao se po strani
glave i zakoračio natrag u borbu.
Rus mu je dohvatio bradu aperkatom koji bi prepolovio stablo. Razbio
je ono što je ostalo od Simonove vilice, a kada mu se glava trznula unatrag,
sve je bilo gotovo. Prije nego što je pao na tlo, moj je brat bio gotov.
A onda.
Bože moj. Ti klinci, kako su ga voljeli. Sjurili su se s visoka kao voda
kroz srušenu branu. Cijela ih vojska ne bi mogla zaustaviti. Dok sam sjedio
tamo, sputan u prvom redu, spuštali su se u ring jedan za drugim, u
valovima, okruživši Simonovo tijelo, ne dopuštajući Rusu da napravi još
jedan korak. Što bi ljudi iz borilišta napravili s mojim bratom – ostavili ga
na ulici, odvezli ga nekamo drugomo da zavaraju policiju – nikada nisam
saznao jer ti klinci okružili su Simona kao da cijela budućnost njihove rase
ovisi o tome. Nosili su ga na svojim koščatim leđima kroz publiku i kroz
vrata. Gledao sam ih kako odmah tamo sakupljaju novac vadeći ga iz
džepova da plate taksi do bolnice. Pola ih je izgledalo kao da cijeli tjedan
nisu ništa jeli i vadili su zadnje novčiće.
Kada sam ih konačno dostigao, Gianni im je objašnjavao tko smo, i da
ćemo ga odvesti kući, gdje ima liječnika. A oni su nas gledali kao da smo
sišli do njih u nebeskoj kočiji. Jer čuli su onu jednu riječ, onu čarobnu riječ,
koja je razdvajala more i vraćala mrtve u život.
Vatikan.
“Spasite ga”, rekao mi je jedan od njih. “Ne dajte da umre.”
Drugi je rekao: “Vodite ga Papi.”
Papa. Ivan Pavao.
Zadnja stvar koju sam ikada vidio na tom mjestu prije nego je taksi
krenuo u noć bili su ti klinci kako skupljeni na gomilu gledaju Simona kako
odlazi. Gledaju kako moj brat nestaje s njihovih ulica. A dok su ga gledali,
molili su se.

Ono što moj brat sada radi dobro je kršćansko djelo, mislio sam za sebe dok
sam sjedio za stolom za kojim je odbio podići obranu. U svom srcu on
vjeruje kako to radi za dobro nekog drugog. Ne znam koga. Ne znam zašto.
Ali znam da ga moram zaustaviti.
 Poglavlje 16

Provjeravam Petera prije nego krenem. On je gledao crtice, ali sada je

televizor ugašen. Otvoren neseser poprskan kapima vode na stoliću govori
mi da je prao zube. Čak je uključio i noćno svjetlo. Ljubim ga u čelo i
premještam njegovo usnulo tijelo dalje od ruba kreveta, pitajući se hoće li
odrasti u nekog samostalnog poput svog strica. Pitajući se hoće li i on jednog
dana slomiti moje srce.
Na listu papira s Luciovim zaglavljem pored glavnog telefona pišem:

Diego,
moram nešto obaviti za Mignatta. Vraćam se za sat ili dva.
Molim te, nazovi me na mobitel ako se Peter probudi.
Alex

Zatim nazivam Lea i molim ga da mi se pridruži u šetnji do sestre

Helene.

Samostan je na obroncima vatikanskog brijega, noću potpuno mrtav. Ispod

nas, u Rimu, svijet je osvijetljen električnim svjetlima, ali ovdje u vrtovima
tama je tako gusta da izgleda kao tekućina. Leo i ja hodamo po sjećanju.
Ne pita zašto smo tamo. Ne govori ništa. Kada tišina postaje teška,
odlučim mu reći.
“Optužili su Simona za ubojstvo. Misle da je on ubio Uga Nogaru.”
Leo se zaustavlja. Ne vidim mu izraz lica u mraku.
“Što?” govori. “Što je do vraga Simon napravio?”
“Čak i ne znam. Odbija se braniti.”
“Kako to misliš, odbija?”
Odgovor na to ne postoji. “Znaš kakav je... Simon.”
“Provest će ostatak života u tamnici Rebibbia.”
“Ne. Ovo mora ostati tajna, ali sude mu na crkvenom sudu.”
Dugo razmišlja o tome. “Zašto bi napravili takvo što?”
“Ne znam?”
“Ne želi razgovarati s tobom?”
“U kućnom je pritvoru.”
 Opet tišina.
“Ako možeš saznati kamo su ga odveli”, kažem, “barem ću imati odakle
početi.”
Garda drži stražare po cijeloj Papinskoj palači.
“Naravno”, kaže. “Naći ću ga.” Ali glas mu ne zvuči najsigurnije. Tiho
dodaje: “Simon to ipak nije napravio. Je li tako?”
Moj brat zna biti toliko čudan, toliko neshvatljiv. Čak i prijateljima
Simon izgleda sposoban za bilo što. Bog zna što će pomisliti tri suca.

Konačno, nad svojim glavama vidimo tri svjetla koja plutaju u tami. Stigli
smo do stare srednjovjekovne kule na čijem je krovu nova antena
Vatikanskog radija. S njom je zidom prekrivenim satelitskim antenama
povezan još jedan građevinski projekt Ivana Pavla: samostan naše male
zajednice sestara benediktinki.
“Ostat ću ovdje”, govori Leo.
Ne pita što radimo ovdje. Zna da Helena tu živi.
Zvonim na vratima samostana. Nitko ne odgovora. U jednom prozoru
ima svjetla, ali unutar zidova ne čuje se ništa. Ipak čekam. Svaka
benediktinska kuća na svijetu već šesnaest stoljeća drži se pravila da se goste
mora dočekivati kao da su Krist.
Konačno se vrata otvaraju. Ispred mene je žena okruglog lica s
jednostavnim naočalama u bijeloj pelerini. Sve drugo – crni veo, crna
tunika, crni pojas, crni škapular – stapa se s tamom.
“Sestro, ja sam otac Alex Andreou”, kažem. “Mog sina pazi sestra
Helena. Mogu li razgovarati s njom?”
Nijemo me proučava. Samo sedam časnih živi u ovom samostanu – nije
dovoljno velik niti da se smatra opatijom – pa sve znaju čime se one druge
bave. Pitam se koliko znaju o meni.
“Možete li pričekati u kapelici, oče,” kaže, “dok je ne dovedem?”
Ali u kapelici bi nas ostale sestre mogle čuti. “Ako vam ne smeta”,
govorim joj, “pričekat ću u vrtu.”
Otključava vrata, ponaša se kao da sam punim pravom tu, iako sestre
siju i žanju, a papa dobiva plodove. U mojoj crkvi nema benediktinki – grčka
tradicija monaštva starija je – ali divim se ovim ženama i njihovoj
nesebičnosti.
Šećem stazama vrta dok čekam. Svaki vatikanski dječak krao je voće s
ovih stabala, i svaki se papa pravio da to ne vidi. Konačno s vrata dolazi
zvuk: jedva čujno šuštanje halje. Kada se okrenem, preda mnom je
nadstojnica samostana Maria Teresa.
“Oče,” kaže neznatno se naklonivši. “Dobro došli. Kako vam mogu
pomoći?”
Ima ljubazno lice, mladoliko za njezine godine, kvare ga samo tamni
podočnjaci. Ali izraz mu je dojmljiv. Došao sam u vrijeme tišine, u sate kada
nakon večernje molitve benediktinke ne govore. Samo je pravilo
gostoljubivosti jače od tišine.
“Zapravo, nadao sam se da ću razgovarati sa sestrom Helenom”, kažem.
“Da. Ona će uskoro razgovarati s vama, za trenutak.”
Pretpostavljam kako je nadstojnica sišla do mene iz pristojnosti, jer
ujak Lucio je kardinal zaštitnik njezina reda benediktinki, čovjek koji
zastupa njihove zajedničke interese u Vatikanu. Pa ipak, u njezinu glasu
nema nimalo obzira dok nastavlja: “Ovo će biti jedini put da dopuštam sestri
Heleni da bude upletena, ona i naša zajednica, u tu stvar. Nadam se da
shvaćate.”
Sigurno zna za Simona.
“Ma što da ste čuli”, velim joj, “nije istina.”
Ruke su joj skrivene ispod škapulara, pa je nemoguće išta razabrati iz
govora njezina tijela. “Oče,” govori, “to je moja želja. Molim vas dovršite to
što imate sa sestrom Helenom što brže možete. Laku noć.”
Lagano se nakloni, pa odlazi prema vratima. Tamo čeka poznati lik,
spuštene glave dok nadstojnica prolazi. Zatim klizi prema meni kroz mrak.
Bore na Heleninu licu tvore tužnu mrežu. Ne gleda me u oči. “Velečasni
Alex,” šapuće, “tako mi je žao.”
“Čuli ste za Simona?”
Diže pogled. “Što je s njim?”
Laknulo mi je. Možda se pročulo se za Ugovu smrt i provalu, ali ne i za
optužbu protiv Simona.”
“Moram vas pitati što se dogodilo u stanu”, kažem.
Kima glavom, nije iznenađena.
“Prije nego se ono dogodilo”, nastavljam, “je li vam Simon išta rekao?”
Čvrsto zatvara očne kapke. “Prije nego se ono dogodilo? Moje me
sjećanje sigurno vara.” Frustrirano uzdiše. “Razgovarala sam s velečasnim
Simonom prije nego se ono dogodilo?”
Ne vara nju sjećanje.
“Jeste li?” pitam.
 Kada me opet pogleda, tuga je nestala, zamijenila ju je snažna
znatiželja. “Velečasni, što se zbiva? Što govore? Policajac je došao u
samostan prije nekoliko sati, ali otpravili su ga prije nego je išta pitao.”
“Molim vas. Jeste li ranije razgovarali sa Simonom?”
“Ne.”
“Na bilo koji način?”
“Velečasni Alexander,” kaže, “nisam razmijenila riječ s vašim bratom
nakon što sam mu zadnji put spremala večeru u vašem stanu.”
“Mjesecima ranije.”
“Za Božić.”
Iza nje s vrata samostana nadstojnica viče: “Sestro Helena, molim vas,
završavajte s posjetom.”
Helena brzo govori. “Recite mi istinu. Je li netko u neprilici?”
“Žandari misle da nije bilo provale.”
Ona reži. “A pokućstvo se samo razbacalo po podu, pretpostavljam?”
Skrećem razgovor dalje od onoga što žandari misle. “Nisu našli nikakve
tragove nasilnog ulaska.”
Trepće kao da ju je nešto ubolo. “Istina. Čula se vika i lupa, a onda kao
da su se vrata sama otvorila.”
“Ali ja sam ih zaključao kada sam otišao.”
“Da, sjećam se.”
“I vi niste nigdje bili s Peterom? Kod brata Samuela na nešto slatko?”
“Ne.”
“I vrata nikako drukčije nisu mogla biti otključana?”
“Nikako.” Čini se uzrujana. Sjećanje joj se vraća. “Zgrabila sam Petera
što sam brže mogla, ali čovjek je već bio unutra kada smo se Peter i ja
zaključali u spavaćoj sobi.”
Nadstojnica zove: “Sestro Helena...”
Helena očajno stavlja ruku na obraz.
“Napravili ste sve što ste mogli”, uvjeravam je. “Pustite da sada ja
preuzmem.”
Iza nje Maria Teresa spušta se prema nama. Zakoračim unatrag, ali
sestra Helena me grabi za ruku i šapće: “Ona mi više neće dati da pazim na
Petera.”
“Zašto ne?”
 “Za nju je dolazak žandara ovamo skandal. Probat ću je nagovoriti da
se predomisli, ali tako mi je žao, velečasni.”
Prije nego stižem odgovoriti, ona se odmiče. Nadstojnica me mrko
gleda, pa odvodi sestru Helenu prema vratima. Šest obrisa s prozora
samostana vire dolje na mene dok se vraćam prema Leu na neosvijetljenoj
cesti.
On stupa niz stazu prema Luciovoj palači, upitnim pogledom želi znati
što mi je Helena rekla. Ali ja mu pokazujem u drugom pravcu.
“Kamo ćemo?” pita Leo.
“U moj stan.”

Prozori palače Belvedere još su osvijetljeni. Trepću televizori. Argentinka

udana za signora Serru na drugom katu pleše u svojoj kuhinji. Prije nego
Leo i ja stižemo do vrata, dvoje tinejdžera zagrljenih u kutu se razdvajaju.
Osjećam kako me preplavljuje sreća zbog povratka ovamo.
Dom.
Iza stražnjih vrata nalazimo jednog mog susjeda kako sjedi poput
portira. “Velečasni!” viče i skače na noge.
“Što radite ovdje?” pitam.
Ambrosio je stalni serviser računala u internetskom uredu Svete
Stolice.
Stišava glas. “Nakon što su žandari prestali čuvati zgradu, nas nekoliko
radimo to na smjene.”
Zahvalno ga tapšem po ruci. Barem oni vjeruju sestri Heleni.
Ambrosio pita jesam li čuo kakve novosti, ali odgovaram niječno i brzo
se penjem stepenicama, ne želeći privući još nečiju pažnju. Na gornjem katu
netko je zamijenio pregorenu žarulju na putu prema mom stanu. Dodatni
oprez. Kada stignemo do mojih vrata, kleknem i pregledam ih. Drvo djeluje
netaknuto. Nema znakova oštećenja na okviru. Imam ključ, ali se okrećem
Leu i govorim: “Znaš li obiti bravu?”
On se smiješi. “Bolje od tebe.”
Pokušavamo, ali mehanizam je star i zapinje. Ne voli se micati.
Vraćam se niz hodnik do susjednog stana u kojem žive braća apotekari.
Toga sam se i plašio.
“Kamo ćeš?” pita Leo.
Podižem otirač.
“Prokletstvo”, šapuće kada ga pogleda.
 Od kada su se moji roditelji prvi put uselili u palaču Belvedere, tu smo
držali rezervni ključ. Naš ispod otirača braće, njihov ispod našeg. Ali više
nije tako.
Vraćam se i podižem naš otirač. Ključ od stana braće još je tamo. Trljam
sljepoočnice.
“Kako je netko to mogao znati?” pita Leo.
“Michael”, mrljam.
“Što?”
“Rekao im je Michael Black.”
Rekao im je gdje živim i kako mogu ući. Otac je uvijek zaboravljao
ključeve. Michael je znao za pričuvne.
“Mislio sam da je on obiteljski prijatelj”, kaže Leo.
“Netko mu je prijetio.”
Leo govori posprdno: “Kukavica.”
Začujem udaljeni zvuk sa stepeništa, vraćam se do vrata svog stana i
otključavam ih. Zatim mi nešto pada na pamet. Netko još ima naš ključ, što
znači da je netko dva dana mogao dolaziti i odlaziti iz tog stana. Ili čak može
biti unutra.
“Tvoji susjedi čuvali su zgradu”, uvjerava me Leo kada mu to kažem.
“Ma tko da je provalio, ne bi se vraćao.”
“Točno.”
Unutra je sve nepromijenjeno. Leo poseže za svjetlom, ali ja mu mičem
ruku i pokazujem na prozore. “Za slučaj da netko gleda.”
Ne sviđa mu se to što čuje, pa kaže: “Onda, kakav je plan?”
Mjesečina pokućstvu daje jeziv sjaj. Ne dodirujući ništa, pokušavam
predočiti sve što mi je sestra Helena rekla o slijedu događaja one noći.
Sjedila je za stolom kada je začula lupu na vratima. Glas je dozivao Simona
i mene. Očima pratim put koji je prešla noseći Petera u spavaću sobu. Vrata
su se otvorila prije nego je ušla. Udaljenost je manja od sedam metara.
Pobjegne mi uzdah.
“Leo...”
On okreće oči prema stepenicama, misleći da sam sigurno nešto čuo.
Ne shvaća.
“Peter ga je vidio”, kažem.
“Što?”
“Sinoć, kada se probudio iz noćne more. Vrištao je, vidim mu lice, vidim
mu lice.”
 “Nije. Rekao bi nešto o tome, Al.”
“Sestra Helena ga je nosila. To mi je rekla: nosila ga je prema spavaćoj
sobi.”
Uvijek ga nosi na isti način: stisnutog na sebe, tako da mu glava gleda
unatrag, preko njezina ramena.
“Stvarno misliš?” pita Leo.
Počinje zvoniti telefon, ali ja govorim: “Kada su žandari bili ovdje, bio
je previše uznemiren da bi govorio. Nakon toga to više nisam spominjao.
Nisam želio da se brine.”
Večeras ga neću buditi. Ali morat ću pronaći fotografije koje ću mu
pokazati. Lica koja može prepoznati.
Automatska sekretarica vrti svoju poruku, ali s druge strane nema
nikoga. Samo čudan zvuk koji podsjeća na zatvaranje vrata.
“Hajde”, kažem. “Idemo.”
Ali odjednom osjetim Leovu ruku na sebi. Gura me natrag. Gleda u
nešto na vratima stana. Tamo je krupna silueta muškarca. “Tko ste vi?” pita
Leo. “Identificirajte se!”
Povlačim se.
Oblik ne proizvodi zvuk. Samo pruža ruku.
Pali se svjetlo.
Neki starac ulazi vukući noge. Zjenice očiju mu se smanjuju. Podigao
je ruku u zrak da se zaštiti od svjetla, ili možda da spriječi Lea da ga
napadne. To je brat Samuel, jedan od susjeda ljekarnika.
“Oče Alex,” kaže. “Vratili ste se.”
“Što radite ovdje, brate?”
“Probao sam nazvati.”
“Što nije u redu?”
Napet je. Glas mu nekako čudno zvuči, kao da je uvježbao govor. Kao
da prenosi poruku nekog drugog.
“Netko vas je tražio.”
“Kada?”
“Jutros. Čuo sam buku u hodniku. Izišao sam da vidim tko je.”
“Što se dogodilo?”
Jako se vrpolji. “Velečasni Alex, ne želim se miješati u to. Dogovor je
bio da nazovem jedan broj ako vas opet vidim.”
“O čemu govorite, Samuel?”
 “Nazvao sam taj broj, Alex.”
Spremam se odgovoriti, ali Leo mrmlja nešto nerazgovijetno. Gleda
dolje na vanjski hodnik u nešto što ja ne vidim. Lice mu je paralizirano.
Konačno se zvuci iz njegovih usta pretvaraju u riječi.
“Moj Bože.”
Samuel se povlači. Klizne u svoj stan. Čujem kako se vrata zatvaraju.
Izlazim.
Na kraju hodnika stoji ljudska prilika. Zadržava se pored stepenica,
potpuno odjevena u crno. Kada je prepoznam, koža mi se zateže.
“Alex.”
Samo ta riječ odjekuje niz hodnik. A zvuk njezina glasa cijepa mi srce
kao sjekira.
Oklijevajući, ona napravi mali korak naprijed. “Alex, tako mi je žao.”
Ne mogu ni trepnuti. Bojim se da će nestati kada opet otvorim oči.
“Čula sam”, kaže, “za Simona.”
Izgovaram jedinu riječ koju moja usta mogu oblikovati. Jedinu koja je
urezana u svaki moj djelić kao evanđelja na zrnu riže.
“Mona.”
To je prva riječ koju sam uputio svojoj ženi otkad je njezina beba
naučila hodati.
 Poglavlje 17

Leo se pravi da je nevidljiv. Pogledaju jedno drugo u prolazu, dok moj

prijatelj izlazi, a moja žena ulazi. Sjećanja eksplodiraju u mojim mislima.
Stojim uz nju na tim vratima, nosim vrećice s hranom, nosim pokućstvo,
nosim našeg novorođenog sina. Susjedi su izišli gugutati i čestitati nam. Brat
Samuel objesio je toliko balona na naša vrata da ne možemo ni proći kroz
njih.
Čeka na pragu. Treba je pozvati da uđe u svoj dom.
“Uđi”, govorim.
Dovoljan je samo njezin miris dok prolazi pored mene da se u
najudaljenijim predjelima mojeg srca opet zapali vatra. Znam taj miris.
Sapun koji uvijek kupuje u ljekarni. Miris koji sam slijedio niz svaku
udubinu na njezinu tijelu.
Pazim da se ne dodirujemo dok ulazi. Ipak, zrak drhti. Moje tijelo
reagira žestoko. Ali moj um već primjećuje razlike. Kosa joj je kraća. Više je
ne povlači unatrag, visi joj pored brade. Ispod očiju su joj prve naznake bora,
ali vrat i ruke su joj mršaviji nego se sjećam, crte su joj čvršće. Tijelo joj
prekriva ista haljina bez rukava, jednostavna, ali dojmljiva, koja joj je bila
najdraža: rijedak komad odjeće koji je i tradicionalan i moderan,
respektabilan i liberalan. Oko ramena je tanki crni džemper koji je obično
nosila kada bi se od žena zahtijevalo da pokriju ruke. Pitam se kakvu bi
poruku trebala slati ta odjeća.
“Smijem li sjesti?” kaže.
Pokazujem na sjedalicu i nudim joj piće.
“Voda bi bila dovoljna.”
Dok se ogledava po sobi, lice joj se trzne. Ništa se nije promijenilo, čak
ni fotografije u okvirima. Sve sam ostavio isto ne bih li sačuvao uspomenu
na nju, dok čekam da se vrati. Kao svi dobri Rimljani, Peter i ja svoje smo
ceste sagradili oko svojih ruševina.
“Hvala ti”, kaže kada se vratim s čašama. Opet se pobrinem da nam se
ruke ne dodirnu.
Čeka da sjednem preko puta nje, i prisiljava se pogledati me u oči. Kada
počne govoriti, riječi su krute, kao da je nikakva vježba nije pripremila, kao
da sada uviđa da njezin muž nije samo jedan slušatelj. Svi izgubljeni sati i
dani, usamljeni tjedni i mjeseci i godine gomilaju se oko mene i gledaju na
nju, čekajući iza mojih leđa da čuju kakav će biti njezin odgovor. Što bi se
uopće moglo reći? Neodgovorena pitanja protežu se tako daleko u prošlost
da ona shvaća kako ih se riječima ne može dosegnuti.
“Alex,” počinje, “znam da bi toliko toga želio znati o onome što se
dogodilo. O tome gdje sam bila. A ja ću pokušati odgovoriti sve što poželiš
pitati. Ali prije toga moram ti nešto reći.”
Guta. Čini se da očajnički želi pogledati u stranu.
“Kada sam otišla”, nastavlja, “istinski sam mislila da radim pravu stvar
za tebe i Petera. Plašilo me ono što bi se dogodilo da sam ostala. Misli su mi
bile tako pune strašnih stvari. Ali već neko vrijeme opet sam ona stara. Sada
mi je bolje. I željela sam nazvati, ili doći vidjeti vas obojicu, samo sam se
plašila. Moj liječnik kaže da je rizik od povratka na staro malen, ali kada bi
postojao samo jedan promil šanse, ne bih mogla opet to priuštiti tebi i
Peteru.”
Počinjem je prekidati, ali ona diže ruku sa stola i traži da joj dozvolim
dovršiti dok još može. Usne su joj stisnute. Na sekundu djeluje ogoljeno, svi
joj se mišići vrata stežu, a rupe na obrazima postaju tamne dok stišće vilice.
U toj sekundi izgleda kao da su je godine potrošile, kao da ju je žaljenje
uništilo iznutra. U mulju mojih osjećaja onaj dio koji čini bijes slabi. Ne
mogu zaboraviti koliko smo Peter i ja patili bez nje. Ali mogu vidjeti kako
mi nismo bili jedini koji su patili.
“Molila sam svoju obitelj”, nastavlja, “da saznaju kako ste ti i Peter.
Raspitali su se i čuli da ste dobro. Stvarno dobro. Pa mi nije izgledalo
pošteno okrenuti vam život naglavce sam zato što meni to sada odgovara.”
Po prvi put dopušta sebi da obori pogled.
“Ali onda sam čula za Simona.” Oklijeva. “A znam koliko ga voliš.
Koliko ti teško mora biti. Pa sam rekla sebi, kada su stvari već okrenute
naglavce, možda bi ti dobro došla pomoć.”
Te su zadnje riječi zvučale slabašno, skoro kao pitanje. Kao da
izražavaju nadu za koju nije sigurna da je ima pravo gajiti. Mona guta.
Stavlja obje ruke natrag na stol i ponovno me gleda, uspravljajući se. Gotova
je.
Slabim glasom pitam: “Čula si za Simona? Kako?”
Preko lica joj prelazi olakšanje. To je pitanje mnogo manje bolno od
onih koja ostaju.
“Elenin novi dečko radi u vikarovom uredu”, kaže. “Vidio je
dokumente.”
Elena. Monina rođakinja. Pitam se koliko su se daleko vijesti o Simonu
raširile samo iz tog jednog ureda.
 “A tko ti je”, pitam, “pričao o Peteru i meni?”
Olakšanje blijedi. Kada se prisili da me opet pogleda u oči, spremam se
za neugodne vijesti.
“Moji roditelji”, kaže. “Javila sam im se prošle godine.”
To je udarac. Ti su je bijednici cijelu godinu krili od mene.
“Natjerala sam ih da se zakunu da ti neće reći”, kaže, stavljajući ruke u
položaj za molitvu, tražeći od mene da ih ne krivim.
Moja ljutnja slabi. Ali samo zato što na njezinu prstu vidim prsten koji
sam joj dao. Još ga nosi. Ili, nosi ga barem večeras.
“A gdje si živjela?” pitam.
“U stanu u Viterbu. Tamo radim u bolnici.”
Viterbo. Dva sata odavde. Zadnja postaja vlaka koji ide na sjever. Otišla
je daleko koliko se moglo, a da ne ode sasvim, kako bi bila sigurna da
nećemo naletjeti jedno na drugo.
Pa ipak nije pobjegla na more ili u planine. Viterbo je ozbiljan
srednjovjekovni gradić. Najvažnija stvar u njemu je palača u koju su pape
bježale iz Rima, nadvisuje sve oko sebe, kao Sveti Petar. Napravila je to s
razlogom, govorim sebi. Da se muči sjećanjima.
Njezine su oči otkrile Peterove slike. Dok ih gleda, kutovi usana joj se
spuštaju. Bori se ne bi li zaustavila osjećaje, ali odjednom zatrepće. Suze joj
padaju s trepavica na obraze kao kapi vode koje plešu po vreloj tavi. Ipak,
ne želi im se prepustiti. Nesmiljena kontrola sve je čime se drži na okupu.
Moje se ruke žele ispružiti i zagrliti je. Ali i ja se suzdržavam. I tako
otvaram novčanik i vadim Peterovu sliku. Guram je na sredinu stola.
Podiže je. A kada vidi dječaka u kojeg se pretvorila naša beba, govori
kroz stisnuto grlo: “Izgleda baš kao ti.”
Prva laž našeg ponovnog susreta. Ne izgleda baš kao ja. Mekoća
njegovih crta njezina je. Tamne trepavice. Izražajne usne. Ali možda ona ne
misli na sliku pred sobom. Glas joj je zabrinut, pogled dalek. Važe svoja
predviđanja o tome kakav će Peter stvarno biti. Izgleda kao ja, jer ja sam taj
koji ga odijeva, koji mu svakog mjeseca podrezuje kosu i češlja ga svakog
jutra. Čak i na potpisanim crtežima vodenim bojicama na zidovima vidi se
sličnost njegova neurednog potpisa s mojim. Peter je duet koji smo Mona i
ja zajedno napisali. Glazba zvuči poput mene jer ipak sam je ja izvodio sam.
“Mona.”
Gleda me, ali pogled joj je prazan. Povlači se. Govor njezina tijela sada
je molba za usporavanjem. Jaka je, ali ovo je teže nego što je zamišljala.
 Godinama sam čekao da bih postavio jedno pitanje, i ono sada bjesni u
meni. Duguje mi taj odgovor. Pa ipak ga ne mogu postaviti. Ne dok je
gledam ovakvu.
Oči joj se zatvaraju. “Znam”, kaže, “kako se moraš osjećati.” Maše
rukom po zraku, pokazujući na svoje uokvirene slike. “Ne razumijem ništa
od ovoga.” Tijelo joj potresa iznenadan snažan uzdah. “Nadala sam se –
znam da ovo nema smisla, ali nadala sam se da si krenuo dalje.”
Ispod tih riječi leži takva tama. Kao da ne može vidjeti ništa dobro u
tom odbijanju zaborava. Kao da čak može zamisliti neku drugu mogućnost.
“Mona,” govorim tiho, “jesi li našla nekog drugog?”
Bolno odmahuje glavom, kao da joj je zbog mene teško.
“Zašto onda nikad nisi...”
Odmahuje rukama ispred glave. Dosta. Ne sada.
Mi smo stranci. Nemamo ništa zajedničkog osim brodoloma. Možda je
ovo sve što možemo za jednu noć.
“Dakle”, govori stegnutim glasom, “je li Simon dobro?”
Gledam u stranu. Godinama su ona i njezina obitelj krili tajne od mene.
Sada ona pita za moje.
“Nije on nikoga ubio”, govorim.
Snažno kima glavom, potvrđuje kao da je to očigledno. Šogor kojeg je
nekad smatrala tako neprozirnim, tako nepredvidljivim, sada je pravi
svetac.
“Ne znam zašto ga napadaju?” govorim.
Na trenutak izraz joj je tako nježan. Kao da je tako krasno opet vidjeti
moju lojalnost prema Simonu, kao da su je godine odvojenosti ispunile
novim značenjem.
“Kako mogu pomoći?”
Pokušavam izbaciti sve osjećaje iz glasa. “Ne znam. Moram razmisliti o
tome što je najbolje za Petera.”
Pribire se. “Alex, sve bih dala da ga vidim.”
Odgovor stiže brzo, prije nego sam stigao razmisliti o njemu: “Onda
želim da ga vidiš.”
“Dobro”, kaže i odjednom se uspravlja. “Voljela bih to.”
Neprekidno pogledava na Peterov autić na daljinsko upravljanje na
podu. Crveni Maserati s osovinom slomljenom od udarca u srednjovjekovni
zid. Peter je na vrata napisao svoje ime. Mona ne može odvojiti oči od tih
nažvrljanih slova.
 “Stvarno bih to voljela”, ponavlja tiše.
Te mi riječi toliko znače da ih shvaćam kao upozorenje da moram
usporiti. Ako se tako lako ponadati, lako će se biti i razočarati.
“Ne mogu to dopustiti dok Peter ne bude spreman”, kažem. “A treba
mi vremena da ga spremim. Zato ne možeš opet samo doći pokucati na
vrata.”
Djeluje uništeno. Zarobljena u svojoj tišini.
Konačno ustajem i govorim: “Peter je sada kod ujaka. Moram mu se
vratiti.”
“Naravno.”
Ustaje i ona. Na nogama izgleda snažnije. Zateže džemper oko sebe, pa
vraća sjedalicu na mjesto. Na vratima namjerno zastaje, želi da ja odredim
kako ćemo se rastati. Ali pomisao na njezin odlazak ispunjava me slutnjom
nepregledne usamljenosti. Ako se tog jutra bude morala vratiti u Viterbo,
morat ću kriti osjećaje od Petera. Ne smijem dozvoliti da sazna što se noćas
dogodilo.
Moje se oklijevanje oteže, a ona diže ruku u zrak i ostavlja je tako, kao
da je dodirnula stakleni zid.
“Ovo je moj broj”, govori. Već je napisan na komadiću papira u njezinoj
ruci. “Nazovi me kada ti i Peter budete spremni.”

Nakon što ona ode, opet polako dolazi Leo. Ne govori. Vratili smo se na
najstarije područje svojeg prijateljstva. Bez riječi me prati do Luciova stana.
Na vratima palače tapše me po ruci i značajno me gleda. Namješta ruku
kao da drži telefonsku slušalicu i govori: “Ako poželiš razgovarati o tome.”
Ali ja ne želim razgovarati o tome.
Peter spava. Tijelo mu leži ukrivo, noge zamalo dodiruju jastuk.
Premještam ga, i oči mu se otvaraju. “Babbo”, kaže razgovijetno, pa se opet
sunovrati u ambis. Ljubim ga u čelo i gladim po ruci.
Majke iz susjedstva pitaju se kako je to biti samohrani otac. Vide me na
igralištu, na sastancima gdje se budući učenici trebaju sprijateljiti prije
početka škole, i vide koliko je Peter sretan što me ima. Nikada ne
posumnjaju da sam samo duh. Potonuli brod koji je na površinu izvukao
dječačić, i na njoj ga drži samo providnost. Bog mi je uzeo Monu, ali ostavio
mi je Petera. Sada je ona samo jedan telefonski poziv daleko. Pa ipak se
pitam imam li snage okrenuti taj broj.
 Izgovaram molitvu za Simona, zatim odlučim spavati na podu. Moj
mali dječak sam zaslužuje svoj krevet. Ali prije nego se iskradem, šapćem
mu u uho:
“Peter, vratila se kući.”
 Poglavlje 18

Peter se budi u zoru. Lucio i Diego još su u svojim krevetima, ali u kuhinji
zatječemo časne sestre koje spremaju zadnje plodove ljeta, gule mrkve i
ispiru salatu. Čini se da ih ne smeta što im njihove mirne sate remeti mali
Napoleon koji ušeta ravno među njih, razmakne im halje kao da je neki
zabavljač među zavjesama pozornice, i govori: “Gdje su zobene pahuljice?
Kakve imate?” Niti jedan Talijan koji drži do sebe neće jesti zobene
pahuljice za doručak, ali Michael Black upoznao me s američkim doručkom
dok sam bio dječak, baš kao što je kasnije upoznao Simona s američkim
cigaretama. Razmišljam što bi Mona rekla da zna kako joj je sin naslijedio
tu naviku.
Na kosom jutarnjem svjetlu vidim je svugdje. Još otkad nas je napustila,
osjećao sam Moninu prisutnost skoro svakog sata, u tišini koja obavija
svijet, tamo gdje snovi zastaju na granici noći.
“Medene pahuljice, molim vas”, govori Peter preturajući po ladicama
tražeći žlicu, nakon čega se spušta na sjedalicu i čega da ga posluže.
Uzimam i ja jednu. U palači nikada nije bilo takve hrane dok se Peter
nije rodio. Kada sam bio njegovih godina, sjećam se da sam zatražio od
Lucia krišku panetonea dan nakon Božića i rečeno mi je da su ga već bacili.
Dok pijuckam svoj espreso, gledam u mlijeko pored Peterove zdjele. Svježe
pomuzeno s papinskih pašnjaka u Castel Gandolfu. Vraćaju mi se prve
natruhe stvarnosti. Pitam se je li Leo saznao gdje je Simon. Udaljeni zvuk
crkvenih zvona znači da je sedam i pol sati. Još dva i pol sata do našeg
sastanka s Mignattom.
“Mogu li se loptati s djecom?” pita Peter kada dovrši svoju zdjelu i doda
je redovnicama da je isperu.
Sjemeništarci mu obično dozvoljavaju da im se pridruži u uličnom
nogometu, što je privilegij učiteljeva sina, ali izgleda kako Peter ne shvaća
koliko je rano.
“Moramo otići nekamo”, kažem. “Možemo se dodavati loptom po
putu.”

Ispod palače među cvjetnim gredicama u oblika grba Ivana Pavla grupa
papinskih vrtlara uranila je s poslom, pokušavaju završiti prije podnevnog
sunca. Glavni vrtlar, koji i sam ima dijete, s osmijehom nas gleda dok
guramo loptu niz strme staze. Gadno je to mjesto za nogometnu poduku.
Nagib je tako strm da za kišnih dana stepenice koje povezuju staze postaju
vodopadi. Naučiti ovdje kontrolirati loptu je kao učiti plivati uzvodno po
Tiberu. Ali Peter je tvrdoglav, kao i njegov stric izgleda da voli opasne
protivnike. Nakon što je mjesecima gubio bitku s gravitacijom i tražio
pobjegle lopte u podnožju bazilike, sada je u stanju skakutati niz kosinu na
jednoj nozi, lupkajući drugom loptu ne bi li je usporio. Njegovu vještinu
jedan drugi vrtlar nagrađuje pokretom ruke koji znači “odlično”. Nogomet
je ovdje svima druga zajednička stvar.
“Kamo idemo?” pita Peter vedro.
Ali uzdahne kada mu pokažem zgradu.
Muzeji se ne otvaraju prije devet, ali vatikanski se uredi otvaraju u
osam sati, da bi mogli zatvoriti u jedan, pa imam samo pola sata za miran
obilazak izložbe prije nego se pojave kustosi. Trebam to vrijeme da bih se
pripremio za Mignattova pitanja.
Glavna su vrata zaključana. Kao i vrata ureda kustosa, koja su također
čuvana. Ali Ugo mi je pokazao zavojiti stražnji put, dolje niz laboratorije
restauratora umjetnina, pa iza ugla natrag do teretnog dizala. Uskoro Peter
i ja prolazimo kroz niz galerija koje jučer nisam vidio. Njega odmah očara
pogled na praznu veliku dizalicu kojom su objesili golemu sliku Skidanja s
križa. U blizini je još veće platno, dovoljno široko da zatvori ulaz na
autocestu, na kojem učenici bulje u Isusov pogrebni pokrivač u praznoj jami
grobnice. Stihovi iz evanđelja ovdje su ispisani po zidovima, neki dijelovi
podebljanim slovima, i nešto mi upada u oko.

Mk 15, 46: Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno.

Mt 27, 59: Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno.

Lk 23, 53: Zatim ga skinu, povi u platno.

Zatim neočekivano finale. Pogled na njega dovoljan je da me zaustavi

u mjestu. Ovo je sigurno prvi put da se neka takva zamisao prikazuje u
Vatikanskim muzejima. Preko cijele galerije velika reprodukcija stranice iz
Diatessarona koja prikazuje Isusovu smrt i pokop. Mrlje su uklonjene, pa je
vidljiv cijeli grčki tekst, ali iza njih ostalo je dovoljno boje da se vidi kako su
alogi cenzurirali Ivanovu verziju događaja. Baš tu, daleko od drugih citata
iz evanđelja, na zidu je napisan Ivanov tekst. Ugo je razdvojio crnu ovcu
evanđelja od ostalih triju. A da bi naglasio smisao tog postupka, debljim
slovima ispisao je sasvim drukčije riječi:

Iv 19, 38-40: Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i

Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa
sobom oko sto libara smjese smirne i aloje. Uzmu dakle tijelo
Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova
običaj za ukop.

Iznenađen sam. Ugo je naše lekcije iz evanđelja postavio na zid da ih

svi vide. Sve što je naglasio iz Ivanove verzije pokazuje kako se Ivanovo
razlikuje od drugih evanđelja. Kako su ostala tri jednoglasna, dok se Ivan
teško uklapa u njih. Ugo je također drsko naglasio svoje mišljenje postavivši
onu stranicu iz Diatessarona: čini se da tvrdi kako su prije devetnaest
stoljeća, u vrijeme aloga, kršćani znali da ono što je Ivan pisao baš i nije bila
povijesna istina.
Jako mi je neugodno zbog toga. Ugo se trebao baviti poviješću Platna.
Mislio sam da je naša poduka iz evanđelja vodila nečem drugom, nekoj
teoriji o tome kako je Platno napustilo Jeruzalem i krenulo prema Edesi.
Ono što ovdje vidim mnogo je kontroverznije. Crkva vjeruje kako neki ljudi
nisu spremni za izlaganje određenim idejama. Što je dobro za pastira, ne
mora biti dobro za stado. Katolički laici, kojima nedostaje znanja, iz ove
galerije mogu izići s dojmom da je Ivanovo evanđelje drugorazredno, ili da
ga sasvim treba odbaciti, jer iskrivljuje činjenice. Sve što je Ugo ovdje
postavio tehnički je ispravno, ali preuzeo je veliki rizik pokazujući to širokoj
publici i ostavljajući posjetiteljima da sami izvlače zaključke.
Brzo vodim Petera kroz galerije koje smo vidjeli jučer. Imamo samo
dvadeset minuta da vidimo što nam je Ugo spremio.
Konačno stižemo do dijela na samom kraju muzeja, gdje se galerije
spajaju sa Sikstinskom kapelom. Ispred nas visi ploha od crne plastike,
debela poput platna, zaklanjajući idući ulaz. Peter se povlači grleći svoju
nogometnu loptu. Viri prema mraku iza zavjese kao da je to ormar u kojem
se sklupčao sa sestrom Helenom.
Mičem plastiku. Zrak miriše na glinu. Ispred prozora podignut je dugi
niz privremenih zidova koji blokiraju prirodno svjetlo. Pod je bijel od
prašine. Nešto nije u redu. Izložba se otvara za tri dana, ali pripreme kao da
su ovdje stale.
Svuda oko nas kićene su vitrine s kojima se postupalo kao s tovarnim
konjima. Staklene gornje površine posute su komadićima osušene žbuke sa
zidova. Na njima se uvijaju električni kabeli. Rukom brišem površinu i vidim
rukopis Evagrija Skolastika, kršćanskog povjesničara koji je živio dvije
stotine godina prije Karla Velikog. Stranica koju gledam govori da je Edesu
napala perzijska vojska, ali ju je spasila čudotvorna Isusova slika. Pored
njega je biskup Euzebije, otac crkvene povijesti, koji je pisao u četvrtom
stoljeću, i kaže da je osobno posjetio arhiv u Edesi i vidio pisma koja je Isus
razmjenjivao s kraljem toga grada. Peter primijeti da su tekstovi na grčkom
i ozari se. “Ove su riječi duge!” kaže.
Svaka stranica izgleda kao beskrajni niz slova jer su ti rukopisi pisani
prije nego su izmišljeni razmaci između riječi. To su mistični, zagonetni
dokumenti, tako stari da svijet koji opisuju ne sliči našem, već podsjeća na
svijet evanđelja. Misteriozne stvari pojavljuju se svuda. Granice povijesti,
fantastike i glasina nejasne su. Ali Ugov je zaključak jasan: još jako davno
intelektualci na kršćanskom istoku čuli su za moćnu relikviju iz Edese kojoj
je ishodište sam Isus.
Ogledao sam se tražeći nešto što bi mi pokazalo što se ovdje dogodilo.
Zašto ništa nije dovršeno. Osnovni dojam bio je da je izložba naglo
promijenjena. Pojedini su dijelovi poznati, ali osnovni je motiv drukčiji i
čudan.
“Idemo”, kažem, i pokazujem Peteru prema sljedećoj dvorani, nadajući
se da će ona biti u boljem stanju.
Ali na ulaz je nagurana vitrina, kao da radnici nisu bili sigurni kojoj je
galeriji namijenjena. U njoj je mali, neugledni rukopis sa zapisom liturgije
održane prije tisuću godina. Povod za misu čudesno je spasenje: bizantska
vojska stigla je do vrata Edese, otela tajanstvenu Isusovu sliku iz
muslimanskih ruku, i nosila je tisuću i pol kilometara preko turskih
visoravni i pustinja da bi je trijumfalno donijela u pravoslavni glavni grad
Konstantinopol.
Zastajem i gledam pažljivije. Ovo nije ono što sam mislio da je Ugo
otkrio. Misa je održana 944. godine, mnogo prije križarskih ratova. Što znači
da katolici nisu spasili Platno iz Edese. Prije nego su prvi katolički vitezovi
uopće krenuli u pohod, pravoslavci su ga već spasili i odnijeli iz Edese.
Dakle, kako smo ga mi dobili?
Iduća je galerija zadnja u nizu. Zidovi su obojeni u tamno sivo, ali moje
se oči prilagođavaju i razabirem oblike. Svjetlucavi obrisi brodova i vojski,
kupola i tornjeva. Noćno nebo nad drevnim gradom, naslikano desetinama
nijansi crnog. Nema ničeg osim jedne male vitrine, iza koje dvoja vrata vode
u sljedeći hodnik. Kada Peter odjuri naprijed provjeriti vrata, nalazi ih
zaključanima. Možda se tamo čuva Diatessaron. Okrećem se natrag prema
vitrini. U njoj je samo jedan list pergamenta, ispisan na grčkom, s crvenim
pečatom kraljevskog izgleda. Datiran je u 1205. godinu naše ere.
U želucu mi se stvara čvor. To je izvan vremenskog slijeda. Ugovi
rukopisi na latinskom dvije galerije prije stariji su od ovog pergamenta.
Grčki rukopisi koje sam vidio daleko su stariji. 1205. godina okreće smjer
izložbe. Ugo sigurno uvodi nešto novo. Neki drukčiji dokaz. A 1205. godina
neugodno je blizu događaja iz povijesti istoka na koji ova izložba nikako,
baš nikako, ne bi smjela podsjećati.
Natpis pored pergamenta govori da gledam dokument iz vatikanskih
tajnih arhiva. Pismo koje je papi poslala carska bizantska obitelj.
Kroz tijelo mi putuje bol. Postoji samo jedan razlog zbog kojeg bi neki
bizantski car pisao papi 1205. godine.
Riječi mi pršte pred očima. Lopovi. Relikvije. Neoprostivo. Ispunjava me
olovni osjećaj zbog kojeg mi je nemoguće okrenuti se. To ne može biti.
Konačno moje oči nalaze retke koji su sigurno uzbudili Uga kada je prvi
put pronašao ovo pismo i užasnuli ga kada mu je Simon objasnio što znače.

Ukrali su najsvetiju od svih relikvija. Platno u koje je naš Gospodin

Isus bio umotan nakon smrti.

Sada prepoznajem sliku na zidu. Shvaćam zašto ju je Ugo dao naslikati

crnom bojom. Zato su Uga brinuli križarski ratovi. Ovako smo mi dobili
Platno. Nismo ga spasili iz Edese. Ukrali smo ga iz Carigrada.

1204. najmračnija je godina u povijesti odnosa Katoličke i Pravoslavne crkve.

Daleko mračnija od godine raskola, stoljeće i pol ranije. 1204. godine
katolički vitezovi isplovili su prema Svetoj zemlji, uputili se u Četvrti
križarski rat. Ali na svom putu najprije su se zaustavili u Carigradu. Namjera
im je bila pridružiti se kršćanskim vojskama na istoku i udružiti s
pravoslavnom braćom u najvećem od svih vjerskih ratova. Ali ono što su
našli u prijestolnici pravoslavlja nije bilo nalik ničemu što su vidjeli na
katoličkom zapadu. Carigrad je tada bio utvrda kršćanstva. Još od pada
Rima bio je zaštitnik cijele Europe. Barbarski osvajači niti jednom nisu
probili njegove zidove, pa je unutar tih zidova ležalo bogatstvo sakupljano
tisuću godina. Blago svijeta antike, odmah uz najveću zbirku kršćanskih
relikvija koja je ikada postojala na svijetu.
U međuvremenu, na zapadu je prošlo osam stoljeća od pada starog
Rima, osam stoljeća od navale barbara, stranih gospodara i kaosa. Mi
katolici bili smo siromašni. Bili smo gladni. Bili smo umorni. Dugovali smo
novac za brodove kojima smo plovili, nismo mogli plaćati ni svoj sveti rat.
Vidjevši bogatstvo glavnog pravoslavnog grada, katolički vitezovi napravili
su najveću grešku u tisućljetnom raskolu među našim crkvama.
Umjesto da otplove za Svetu zemlju, napali su Carigrad. Silovali su
pravoslavne žene i ubijali pravoslavne svećenike. Izboli su mačevima
kršćansku braću i spalili cijele dijelove grada, izbrisali veličanstvenu
knjižnicu Carigrada s lica zemlje. U Aja Sofiji, Svetom Petru istoka, katolici
su postavili prostitutku na prijestolje. A kada car nije mogao platiti golemu
otkupninu koju su tražili da oslobode njegov grad – čak ni nakon što je
rastalio svoje zlato – provalili su u pravoslavne crkve i krali njihove relikvije.
Ukupno blago koje danas čuvaju sve crkve na zapadu samo je blijedi
odraz onoga što se nalazilo u tim relikvijarima. Stoljećima su najstariji
kršćanski gradovi na istoku slali svoje najdragocjenije stvari u Carigrad da
bi ih zaštitili od neprijatelja. Na sigurnom ih je čuvala carska vojska, a
patrijarsi su se molili Bogu da ih zaštiti. Cijela bizantska civilizacija postala
je sustav za održavanje na životu golemog vjerskog blaga koje je ležalo u
njezinu srcu. Koje smo mi katolici onda počeli grabiti.
To je obris grada na zidu galerije. Carigrad u beskrajnom mraku 1204.
godine.
Današnji katolici na zapadu ne razumiju da te rane ne zarastaju. Ali
jedan drugi povijesni trenutak to im lijepo pokazuje. Dva i pol stoljeća
kasnije, dugo nakon što su katolici došli i otišli iz Carigrada, na isto mjesto
stiže muslimanska vojska. Episkopi, suočeni s izumiranjem svoje
civilizacije, prisiljeni su tražiti pomoć. Otputovali su na zapad i dogovorili
ponižavajući ugovor s papom. Ali kada su se vratili kući, njihovo ih je
vlastito stado potjeralo. Obični muškarci i žene Pravoslavne crkve izabrali
su. Radije će umrijeti od muslimanske ruke, nego život dugovati katolicima.
I tako je Carigrad pao. Rodio se Istanbul. I do dana današnjeg, ako
pitate nekog pravoslavca što je zapečatilo podjelu između naših crkava, on
će škrgutati zubima i reći, još osjećajući nož u leđima: 1204. godina.
Pismo pred mojim očima oživljava užas te godine. Ugo je otkrio
najrazorniju činjenicu koju mogu zamisliti. Više nije tajna kako je Platno
stiglo u srednjovjekovnu Francusku. Više nije tajna zašto se činilo kao da
nije imalo povijest. Mi katolici imali smo jake razloge da zaboravimo odakle
je stiglo. Jer smo ga ukrali pravoslavcima.
Ugova smjelost da takvu stvar postavi na ove zidove, pod papin krov,
ostavlja me bez riječi. To je šokantno priznanje katoličkog grijeha. Iako
nitko bolje od mene ne poznaje Ugovu vjernost istini i njegovu ustrajnost
da po bilo koju cijenu prikaže činjenice, ja sam zapanjen. Ako je ikada bilo
vrijeme da se neko otkriće zataška, da ga se utiša smjernom tišinom, sigurno
je to sada. Volio bih se diviti Ugovoj hrabrosti. Umjesto toga šokira me
njegovo neobaziranje na posljedice.
Jedna misao probija se kroz moje osjećaje. Sve sam krivo shvatio.
Tajništvo ne bi pokušalo zataškati otkriće poput ovog. Tajništvo bi ga
poticalo. Ako je Simon pozvao pravoslavne svećenike u ove dvorane, na isti
način na koji je moj otac pozvao pravoslavce u Torino prije šesnaest godina,
to bi samo dovršilo ono što kardinal Boia pokušava još otkad je postao
državni tajnik: unazaditi naše odnose s Pravoslavnom crkvom za pola
stoljeća. Tisuće kršćana izgubili su svoje živote zbog mržnje rođene 1204.
godine. Sada im se pridružio Ugo.
Dakle, zato Simon odbija govoriti. Ovo je tajna koja mu je važnija od
toga da bude svećenik. Nedovršena galerija priča priču. Nije ni čudo što se
Ugov posao zaustavio. Nije ni čudo što nije dao Luciu završne bilješke za
izložbu. Pa ipak je Lucio Simona ovlastio da završi Ugovu izložbu, ovlastio
ga da mijenja ono što je postavljeno u tim dvoranama, a ja sam ga zatekao
kako radi u sasvim drugom dijelu muzeja. Kako je mogao dopustiti da ovo
ostane?
Osjećam da me Peter vuče za mantiju. Ali ne mogu govoriti. Umjesto
toga kleknem, zagrlim ga i pokušavam se pribrati.
“Je li vrijeme?” kaže. “Možemo li krenuti?”
Pruža ruku i hvata moju. Vuče i vuče, želi me podignuti. “Što ćemo
sada?”
Ne znam. Jednostavno ne znam.
 Poglavlje 19

Mignattov ured leži s druge strane rijeke Tiber, na adresi Via di Monserrato
149. Prolazimo pored desetak crkava, Papinskog učilišta i nekolicine
renesansnih zgrada s natpisima koji govore da su tu nekada boravili sveci.
Crkva je vlasnik stanova na ovom području, jeftino ih iznajmljuje
zaposlenima kod pape, pa je čak i po rimskim mjerilima Mignattovo
susjedstvo zapravo nastavak Vatikana.
Uranili smo, ali ne znam kamo bih drugamo mogao otići. Peter i ja
sjedimo na stepenicama crkve i pokušavamo nazvati Simonov mobitel, ali
on ne odgovara. Ako mu je mobitel uključen, baterija će se do večeras
potrošiti. Ako je isključen, Simon se već odlučio. Za potpunu tišinu.
“Htio bih kući”, kaže Peter.
Kući. Kojoj kući?
Dižem ga u krilo i govorim: “Peter, žao mi je.”
Kima glavom.
“Ovo će biti teška vremena”, kažem mu. “Ali preživjet ćemo mi to.”
Ugovo otkriće sigurno je dio optužbe protiv Simona. Svaki pravoslavni
svećenik kojeg je on pozvao na izložbu bit će zapanjen i bijesan, i nitko neće
pretrpjeti veće poniženje od mog brata. Napola postavljene izložbene
dvorane same se nude kao dokaz da je Ugo ubijen kako bi se spriječilo da
tajna iziđe na površinu. Isto odjekuje i u prijetnjama koje smo dobivali
Michael i ja.
Recite nam što je Nogara skrivao.
Prožima me čudan osjećaj. Mislim na Monu. Ubodi bola bez razloga i
uzroka, kao da se ono što sam proživio izgubivši ženu zbrojilo sa strahom
od gubitka brata.
“Monsinjor Mignatto može nam pomoći”, kažem. “Idemo ga naći.”
Peter ima drugi prijedlog: “Možemo li umjesto njega vidjeti Simona?”
“Možda sutra, Pete.”
Gura nogometnu loptu ispred sebe po uličnoj kaldrmi i vježba
marseljski okret, dribling za koji je mislio da će mu ga Simon pomoći
usavršiti. “Dobro”, kaže. Još jednom proba dribling, i još jednom. “Možda
sutra”, ponavlja.
U glasu mu se čuje malo razočaranja. Ali samo malo. Život je tog
dječaka naučio da očekuje manje od onog čemu se nada.
Kada stižemo do broja 149, Peter pritiska zvonce, a Mignatto nas poziva da
se popnemo na gornji kat. “Uranili ste, oče,” počinje. Onda vidi Petera iza
mene, i nakon što samo malo zastane, kaže: “Ali molim vas. Obojica. Uđite.”
Ispostavlja se da je ured soba u njegovu malom stanu. Nema zarade u
crkvenom pravu, i ljudi na njegovu položaju često rade honorarno kao
profesori na Papinskom fakultetu ili urednici crkvenih novina, tražeći svoje
mjesto u srednjoj svećeničkoj klasi.
Sam je ured malen, ali lijep. Orijentalni tepih, iako istanjen, pokazuje
znakove nekadašnje profinjenosti. Dobar dio ugođaja daju police pune
pravnih tekstova i Mignattov stol od furnira s rokoko nogama koji bi mogao
biti pravi antikvitet. Na njemu je obavezna fotografija Mignatta s Ivanom
Pavlom. Obojica su mnogo mlađa.
“Može li se Peter negdje igrati dok razgovaramo?” pitam.
Mignattovi obrazi na rubovima pocrvene. “Naravno”, kaže.
Odvodi Petera u hodnik, a ja shvaćam koliko smo ga posramili. Kuhinja
nije dovoljno velika da u nju stanu stol i sjedalica, a jedina druga prostorija
je spavaća soba. Namještaj je skroman: raspelo iznad kreveta, maleni
televizor na uskom stolu s podmetačem.
“Smije li gledati televiziju?” pita Mignatto.
“Koliko kanala hvatate?” nevino pita Peter.
Monsinjor mu dodaje daljinski i govori: “Samo one koji se mogu dobiti
antenom.”

Opet smo sami u njegovu uredu, i ja kažem: “Monsinjore, upravo sam bio u
muzejima. Nešto biste trebali znati o Ugovoj izložbi.” Sve mu objasnim –
nedovršene galerije i otkriće koje će okončati cijelu raspravu oko vlasništva
nad Platnom.
“Bio sam u krivu”, govorim mu. “Tajništvo ne pokušava zaustaviti
izložbu. Ako bi išta i radili, pokušavali bi joj pomoći.” Natmuren, Mignatto
govori: “Otkrili su motiv tvog brata.”
“Ne. On nikada ne bi ubio Uga.”
Monsinjor ljulja glavu naprijed-natrag, važe argumente obiju strana.
“Njegova Uzoritost”, kaže misleći na Lucia, “obavijestila me da je vaš brat
opsjednut odnosima s pravoslavcima.”
“Ali Ugo bi sve napravio za mog brata. Simon je samo trebao zatražiti.”
Sada kada sam to rekao, pitam se je li baš to ono što se dogodilo. Ugo
mi se probao javiti zbog onoga što je pronašao. Ali prije toga otišao bi
Simonu. A ako ga je Simon molio da šuti, rezultat bi mogle biti galerije koje
su ostavljene nedovršene, i iznenadno zanimanje Tajništva za razloge
njegove promjene mišljenja.
Mignatto nešto dugo zapisuje, pa sprema papirić u fascikl. “Kasnije
ćemo se morati vratiti na to”, kaže. “Najprije vam moram postaviti neka
važna pitanja. Prije svega, nisam čuo ni slova o tome gdje je vaš brat. Jeste
li vi?”
“Ne. Ali netko radi na tome. Koliko imamo vremena?”
“Da je ovo obično suđenje, imali bismo tjedne ili mjesece. Ali sve se
odvija zapanjujućom brzinom. Nadam se da ćemo imati barem tjedan
dana.” Na moje iznenađenje, on se smiješi. “Jer od sinoć smo ipak napravili
određeni napredak.”
Zastaje da bi posegnuo među gomilu papira, a ja važem njegove riječi.
Željan sam dobrih vijesti, ali me plaši i da je nešto što je tako izgledalo jučer
sada postalo obrnuto.
Mignatto mi dodaje otvorenu omotnicu. “Osobni karton vašeg brata iz
Tajništa spominje se u libellusu, ali nisu mi nikada dostavili primjerak uz
acta causae, pa sam ga zatražio. Ovo mi je donio glasnik prije sat vremena.”
Požuruje me rukom. “Samo naprijed, pogledajte. Kao prokurator imate na
to pravo.”
Unutra je samo jedan list papira.

Poštovani i dragi monsinjore Mignatto,

zadovoljstvo mi je potvrditi primitak vašeg zahtjeva za
osobnim kartonom vlč. Simona Andreoua. Trenutačno, međutim,
podaci koje ste zatražili ne mogu se pronaći u glavnom arhivu
Državnog tajništva, dakle nisu dostupni.

Uz najbolje želje, ostajem

Vam vjeran u Gospodinu
+ Stefano Annibale

Okrećem stranicu, tražim još nešto. “Ne shvaćam.”

“Karton je nestao.”
“Kako je to moguće?”
“Nije moguće. Netko ne želi da ga se vidi.”
 Bacam papir na stol. “Kako se od nas očekuje da pripremimo obranu, a
nismo vidjeli dokaze?”
Mignatto upozoravajući podiže prst. “Ako je karton nestao, ne mogu
ga vidjeti ni suci.”
“Ali, što ako osobni karton može pomoći Simonu?”
Mignatto prevlaci neko staro nalivpero preko usana. “I ja sam se isto
pitao. Dok me nije nazvao sudski činovnik prije dvadeset minuta. Čini se da
karton vašeg brata nije jedini dokaz koji je nestao.”
Oči mu svjetlucaju dok prema meni gura primjerak libellusa. Srednji je
prst pritisnut na jedan redak u popisu dokaza.
“Šalite se.”
Odmahujući drugom rukom, Mignatto kaže: “Nema više snimke
nadzorne kamere.”
Pogled mi zastaje na ispisanim riječima. U meni se sve meškolji.
“Ne mogu vam reći koliko sam bio zabrinut zbog te snimke”, nastavlja
monsinjor. “Svaka sitnica koja ne bi bila u skladu s iskazom vašeg brata bila
bi fatalna.”
“Dakle, gdje je snimka?”
“Traže je, naravno. Negdje je skrenula na putu od Castel Gandolfa
ovamo.” Obrva mu se podiže, kao da čeka na moju reakciju.
“To su dobre vijesti, je li tako?” oprezno pitam.
Smijulji se. “O, da, rekao bih da jesu.”
Zatim smiješak blijedi. Oči mu postaju oštre.
“Oče, želim vam nešto reći. A moram znati vaše iskreno mišljenje.”
“Naravno.”
“Mislim da vaš brat ima prijatelja negdje visoko. Anđela čuvara. Štiti ga
netko tko ima pristup dokazima.”
“Tko?”
“Recite vi meni. Izuzetno je važno znati tko su nam prijatelji.”
“Ja čak i ne znam tko bi mogao izvesti nešto takvo.”
Mignatto čupka uho i čeka.
“Mislite da je to napravio moj ujak?”
“Je li?”
Ostajem bez riječi.
“Nisu li čuvari Castel Gandolfa njemu odgovorni?” podbada Mignatto.
 “Možda. Ali on ne može ukloniti spis iz Tajništva. A vidjeli ste u
kakvom je stanju bio sinoć.”
Monsinjor sliježe ramenima, zna on da je moj ujak mudar čovjek.
“Razmislite malo.”
Bacam pogled na libellus. Sada kada je snimka nestala, a nema ni
osobnog kartona, dokazi protiv Simona dramatično su umanjeni. Dvije
trećine materijalnih dokaza isparilo je.
“Ima li još dovoljno osnove za suđenje?” pitam.
Mignatto postaje službeniji. “Nažalost, nisu se sinoć događale samo
dobre stvari. Vjerojatno se sjećate da libellus spominje glasovnu poruku koju
je u nuncijaturi ostavio Nogara. Nisam još čuo tu poruku, ali promotor
pravde odnosno tužitelj misli da je ona važan dokaz protiv vašeg brata.”
“Zašto je još niste čuli?”
“Jer sam od suda zatražio da obavi forenzično ispitivanje i utvrdi je li je
stvarno izgovorio Nogara.”
“Što to znači?”
“Znači da nam pokušavam pribaviti još nekoliko dana za pripremu.
Poruku je Nogara vjerojatno stvarno ostavio, ali...”
“Ako je poruka stvarno Ugova, onda se nemamo zbog čega brinuti. Ugo
i Simon bili su bliski prijatelji.”
Mignatto se mršti. “Oče, s tim je dokazom nešto čudno, što me navodi
da mu pristupam s određenim oprezom.”
“Što to?”
Monsinjor prelazi palčevima po unutarnjem rubu površine stola. Na
trenutak odvaja pogled od mene. “Nogara je vašem bratu ostavio govornu
poruku na aparatu u njegovoj spavaćoj sobi u veleposlanstvu. A pojavila se
snimka. Čini se da je netko prisluškivao telefon vašeg brata.”
Osjećam kako gorim. “Monsinjore...”
“Jasno mi je”, brzo nastavlja Mignatto, “da vas to može samo dodatno
uvjeriti kako je vaš brat nekome meta. Ali želim vas upozoriti da ne donosite
zaključke prebrzo. Ne pravim se da znam na koji način radi Tajništvo, ali
možda su takve snimke uobičajene. Obojica znamo da svećenici koji rade
za Tajništvo u praksi rijetko koriste nezaštićene linije, i ne očekuju da će
imati mnogo privatnosti. Nema razloga za brigu oko toga dok ne saznamo
više.”
“Monsinjore, morate natjerati suce da odbace govornu poruku. Mora
postojati neki propis koji zabranjuje ukradene dokaze.”
 “Možda nije ukradena. Telefoni Tajništva vlasništvo su nuncijature, a
to mogu biti i sustav govorne pošte i automatska sekretarica na kojoj je
poruka ostavljena. Bez obzira na sve, suci su odluku o tome već donijeli.
Prihvatit će poruku.”
Osupnut sam. “Zašto?”
Mignatto spušta ruke prema dolje, traži primirje. “Molim vas”, kaže,
“pokušajte se sjetiti da ovo nije građanski sud. U našem inkvizitorskom
postupku najviši cilj nije zaštita prava optuženog, već potraga za istinom.
Informacije koje imaju vrijednost kao dokazi, čak i ako nisu legalno
pribavljene, moraju se uzeti u obzir na sudu.”
“Dakle”, pjenim se, “što još mogu napraviti Simonu? Sve što požele? A
vi i dalje mislite da je sve pošteno i normalno?”
”To jest pošteno. A niti jedno suđenje za ubojstvo na crkvenom sudu
nije normalno.”
“Dakle, tko je načinio snimku?”
“Uvjeravam vas da pokušavam saznati.”
Michael je rekao da su ga prije nego su ga istukli do aerodroma pratili
svećenici koji su došli iz nuncijature. Previše tragova vodi natrag u
Tajništvo.
“Molim vas”, kaže Mignatto nastavljajući, “ostavite ovo meni. Za sada,
trebamo razgovarati samo o jednoj stvari. Kao što sam vam sinoć spomenuo,
obrana može predlagati svjedoke, čak iako sud nije dužan saslušati njihove
iskaze. S obzirom na to da je u opasnosti svećenički poziv vašeg brata,
nadam se uvjeriti suce da prihvate svjedoke karaktera. Pomoglo bi mi kada
biste mi načinili popis kandidata. Što impresivniji, to bolji.”
Odmah govorim: “Michael Black.”
On maše perom. “Kako molim?”
“Velečasni Michael Black.”
“Moj je savjet da bi ti svjedoci trebali biti najmanje biskupi.”
“On nije svjedok karaktera. Njemu su prijetili isti ljudi. I istukli ga.”
Vadim fotografiju iz novčanika i dodajem mu je.
Mignatto ozbiljno proučava sliku. “Gdje je sada taj čovjek? Moram
razgovarati s njim.”
“Radi u istoj nuncijaturi kao i Simon, ali sada se povukao.”
“Kako mogu doći do njega?”
Imam Michaelov broj mobitela, ali ako ga Mignatto izravno nazove,
Michael će to shvatiti kao da sam ga izdao.
 “Pustite da najprije ja razgovaram s njim”, kažem.
Rekao je napadačima gdje da nađu moj rezervni ključ. Duguje mi
mnogo više od jednog poziva iz telefonske govornice.
“Bude li Black svjedočio, trebamo ga u Rimu što je prije moguće.”
“Pobrinut ću se za to.”
On kima glavom, a njegovo slaganje smiruje mi živce. Kao da je nakon
pogleda na Michaelove ozljede počeo ozbiljnije shvaćati moju zabrinutost.
Prelazimo preko kratkog popisa svjedoka karaktera koji je izgleda poslao
Diego, ali ja i dalje mislim na Michaela. Uz njegovo svjedočenje žandari bi
mogli promijeniti mišljenje o provali. U tom slučaju, samo još jedan dokaz
mogao bi biti sve što nam treba za sud.
“Monsinjore,” kažem, “ima još nešto što vam trebam reći. Mislim da je
Peter vidio čovjeka koji je provalio u naš stan.”
Izraz njegova lica mijenja se. Nestaje zadnji trag dobrog raspoloženja.
“Razgovarali ste s njim o tome?”
Čujem blagu aluziju, skoro upozorenje, jer Peter se toga sjetio u baš
zgodan trenutak.
“Nisam mu rekao ni riječi”, kažem. “Zamolili ste me da razgovaram sa
svojom domaćicom, i tako sam došao do toga.”
Mignatto se mršti. “Vaš je sin samo dječak. Ne bismo ga trebali uvlačiti
u sve ovo.” Pokušava se dobronamjerno nasmiješiti. “Obrana za sada izgleda
sasvim dobro, ali drago mi je što ste to spomenuli.”
Odjednom se osjećam neugodno. Spušta se tišina.
Mignatto premeće svoje papire. “Pa”, kaže, “nastavite tražiti svog brata.
Nazovite me čim nešto saznate.”
Uhvatio me nespremnog. Već obilazi stol da me isprati.
“Hoću, monsinjore. Hvala vam.”
Dok odlazim po Petera, osjećam kako me Mignatto gleda. Nekako me
odmjerava. Onda, na vratima, govori nešto što mi nikada nitko nije rekao.
“Vaš je ujak bio najpametniji student na bogosloviji. A vi me jako
podsjećate na njega.”
“Stvarno?”
Uzima moju ruku među svoje. “Ali slušajte me. Molim vas. Od sada
nadalje, obojica morate posao prepustiti meni.”
 Poglavlje 20

Vodim Petera u park da se malo poigra dok ja pokušam razmisliti o

novostima. Pitam se razumije li Mignatto koliko je važno Ugovo otkriće.
Koliko će naštetiti našim odnosima s pravoslavcima. Vraćam se na prvi
razgovor koji smo Simon i ja vodili s Luciom nakon što je Ugo umro – i da
mi život ovisi o tome, ne mogu shvatiti ponašanje svog brata. Ustrajavao je
na tome da se izložba ne smije mijenjati. Da Diatessaron ne preuzme
važnost koja pripada Platnu. A izložba o Diatessaronu riješila bi ga svih
briga. Sakrila bi istinu o 1204. godini i omogućila da horde pravoslavnih
svećenika prođu kroz galerije i ne uvrijede se. Čak ni kada je Lucio dao
Simonu moć da dovrši izložbu, moj brat nije skinuo zadnju galeriju. Sve što
je trebalo bilo je pomaknuti nekoliko vitrina i malo obijeliti zidove. Cijelo
bi finale bilo izbrisano.
Gledam kako se Peter penje na stablo. Namješta se na račvanju grana i
udobno sjedne. Kada primijeti da ga gledam, nasmiješi se i mahne. Pitam se
što je nagnalo Mignatta da kaže kako sličim na ujaka. Je li to bila moja
spremnost da zamolim Petera da prepozna čovjeka koji ga je prestravio?
Vraćamo se u Luciovu palaču okolnim putem zastajući kod niže
bogoslovije da se Peter može igrati s polaznicima koji se tamo nalaze u
mrtvom tjednu između ljetnih i jesenskih predavanja. Dok oni počinju igrati
nogomet u prašini, ispred spavaonice ostavljam poruku velečasnom
Vitariju, voditelju bogoslovije, u kojoj objašnjavam kako ću zbog obiteljskih
razloga povremeno biti odsutan. U dobrom sam odnosu s dječacima, pa će
mi administratori udovoljiti.
Baš kada se vraćam, jedan od dječaka iskorači. Izgleda kao da me čekao.
“Velečasni,” kaže, “imamo pitanje za vas.”
Učitelji ga zovu Uzaludni Giorgio. Njegova kovrčava crna kosa pada mu
oko ušiju kao mokri grozdovi. U rodu je s vatikanskim biskupom, pa se
smatra važnijim od drugih iz razreda.
“Da?” kažem.
Ostali su dječaci napeti. Neki gledaju u svoje cipele. Jedan od njih gura
Giorgia laktom, ali on se ne obazire.
“Je li istina, velečasni Andreou?” pita Giorgio. “Za vašeg brata?”
Stežem zube. Koža mi odjednom bridi. “Gdje ste čuli za to?”
Giorgio namješta šake kao da su pištolji i maše njima, pokazujući na
cijelu grupu učenika. “Svi su čuli. Mi bismo htjeli znati je li istina.”
 Peter gleda oko sebe pitajući se što znači ta tišina. Moram ovo
zaustaviti prije nego se proširi. Pogledom ih molim da ne govore više.
Peterovo je srce u njihovim rukama.
Najveći dječak, nježni grubijan po imenu Scipio, naginje se naprijed i
zaklanja Giorgia. Ostali dječaci gledaju jedan drugog, čini se da pristaju
šutjeti. Ali oči su im znatiželjne. Giorgio nije lagao. Žele znati.
Sa svojim učenicima imam dogovor. Učim ih teške istine o svetim
spisima, ne uljepšavam i ne razvodnjavam. Ovdje smo pošteni jedni prema
drugima.
Ali oni su djeca. Ne mogu s njima razgovarati o Simonu.
“Žao mi je. To je nešto o čemu ne možemo pričati.”
Pa ipak čekaju. Ja sam svećenik s kojim razgovaraju o video-igricama i
djevojkama. O starijoj sestri koja je zamalo poginula u prometnoj nesreći
ovog proljeća, i o malom nećaku koji umire od urođenih mana. Ako smiju
pitati je li Isus stvarno hodao po vodi i je li papa stvarno nepogrešiv, onda
sigurno smiju pitati i ovo.
“Vrlo je osobno”, kažem. “Nije primjereno.”
Giorgio frkće. “Onda mora biti istina.”
Shvaćam da smo stigli do križanja. Ovi dječaci stižu iz cijele Italije da
bi živjeli unutar vatikanskih zidova i ministrirali u papinoj bazilici.
Ali ono što im sada kažem, u prašini ispred njihove spavaonice, možda
će najbolje zapamtiti.
“Sjedni”, kažem Giorgiu.
Giorgio oklijeva.
“Molim te”, kažem.
Spušta se na zemlju.
“Svi vi”, kažem. “Sjednite.”
Misli mi jure naprijed, u glavi ih slažem u okvir. Uobličujem ono što ću
reći. Poruku znam. Žudim je izreći. Pitanje je kako.
“Čovjeku se sudi”, počinjem. “Optužen je za nešto užasno. Postoje
svjedoci koji kažu da je to napravio, ali čovjek ne želi reći ni riječi. Ne želi
ni prst podignuti da bi se branio. Pa čak i najbolji prijatelji gube vjeru.
Napuštaju ga.”
Puštam da im se te riječi slegnu.
“Svi znate tu priču”, govorim. “To je priča o Isusovu suđenju.”
Nekoliko glava kima.
“Čovjek kojemu se sudilo”, kažem, “je li bio nevin?”
 “Da”, odgovaraju svi dječaci.
“I bez obzira na to što netko govorio o tom čovjeku, ja znam istinu.
Znam što osjećam prema njemu. I ništa to nikada ne može promijeniti, ma
kakve dokaze ljudi tvrdili da imaju.”
To je moj najogoljeniji odgovor. Uvijek ću vjerovati u Simona. Do kraja,
protiv svih dokaza i presuda.
Ali prema ovim dječacima imam obavezu. Reći im što ja vjerujem nije
dovoljno.
“Ipak, jesu li vas zato roditelji poslali u ovu školu?” kažem. “Da saznate
što ja mislim? Ili da biste naučili sami razmišljati?”
Iz dubine grla naviru duboki osjećaji.
“Budete li vjerovali što vam drugi govore”, kažem, “onda nemojte
postati svećenici. Nikome ne trebaju takvi svećenici. Vi morate biti suci.
Ljudi lažu. Ljudi se ne slažu. Ljudi prave greške. Da biste saznali istinu,
morate znati kako je tražiti.”
Moja drhtava priča i moji jedva prikriveni osjećaji privukli su ih. Sada
me zaista slušaju. Znam u kojem pravcu trebam krenuti. Danima mi se to
već mota po mislima. Ali sve do ovog trenutka nije bilo tako jasno.
“Prije mnogo vremena”, kažem, “naša Crkva imala je i peto evanđelje.
Diatessaron. Naslov na grčkom znači načinjen od četiriju, jer tako je napisan.
Pisac je isprepleo četiri evanđelja u jednu priču. I zbog toga Diatessaron ima
jednu veliku slabost. Znate li koju?”
Mogu osjetiti Uga pored sebe. Gledamo stranice drevnog rukopisa.
“Njegova je slabost”, kažem, “u tome što se četiri evanđelja ne
poklapaju. Matej nam govori da je Isus izveo deset velikih čuda. Deset čuda
jedno za drugim. Ali Marko veli da Isus nije te stvari izveo jednu za drugom;
Isus ih je napravio u različita vremena, na različitim mjestima. Kojem bismo
dakle evanđelju trebali vjerovati?”
Niti jedan dječak ne usuđuje se dignuti ruku.
“Želim da se zaustavite i sami razmislite”, govorim. “Želim da vi
odgovorite na to. Ali pomoći ću vam. Navedite jednog drugog čuvenog
židovskog vođu koji je izveo deset čuda za redom.”
Dječak u prednjem redu – Bruno, koji će jednog dana biti sjajan
svećenik – mrmlja: “Mojsije je spriječio deset zala.”
“Točno. Sada, kakve veze ima Mojsije s Isusom? Zašto bi Evanđelje po
Mateju mijenjalo redoslijed činjenica da bi nas Isus podsjetio na Mojsija?”
Nitko se ne javlja. Još ne osjećaju, ah hvataju zamah.
 “Onda se prisjetite”, kažem, “da je jedno od Isusovih deset čuda bilo
smirivanje mora. A njegovi su učenici pitali: Tko je taj da mu se i vjetrovi i
more pokoravaju? Podsjeća li vas to na nešto što je napravio Mojsije?”
“Razdvajanje Crvenog mora”, kaže Giorgio ne želeći da ga Bruno
nadmaši.
“Sada već nekamo stižemo. Sada stižemo dalje od onoga što Matej
govori i pitamo se zašto Matej to govori. Dat ću vam još jedan ključ. Matej
također veli da je Isusa, kada je bio beba, kralj Herod pokušao ubiti tako što
je pobio svu novorođenčad u Betlehemu. Sada, gdje smo već prije čuli takvu
priču? Kralj koji ubije sve židovske bebe?”
U njihovim se umovima stvari počinju povezivati. Dok im sviće, postaju
dovoljno hrabri da me pogledaju u oči.
“Faraon je to napravio”, govori novi dječak, “u priči o Mojsiju.”
Kimam glavom. “Dakle, još jednom, imamo Mateja čiji Isus izgleda kao
Mojsije. Slaže li se neko drugo evanđelje s Matejom oko tih stvari? Ne. Ali
Matej nas želi nešto naučiti. Sjetite se tko je bio Mojsije: poseban židovski
vođa koji je vidio Boga licem u lice na Sinajskoj gori i vratio se s deset
zapovijedi. Čovjek koji nam je donio ploče sa zavjetima.”
Nakon toga brana puca. Istovremeno skaču dva ili tri dječaka. “Mojsije
je donio stari zavjet”, govori jedan. “Isus je donio novi zavjet.”
“To je jedna od najvažnijih stvari koje nas Mojsije uči o Isusu: da je Isus
novi Mojsije, koji je još veći od Mojsija. Kada Isus isporuči novi zavjet, gdje
se to događa? Gdje Isus govori: Blago ožalošćenima, Blago milosrdnima,
Blago mirotvorcima? Gdje on govori: Okrenite mu i drugi obraz i Ljubite
neprijatelje i Nisam došao ukinuti zakon, nego ispuniti ga? Sve se to događa
na jednoj propovijedi, koja nam je poznata kao Propovijed na gori, jer Matej
nam kaže da ju je Isus održao na planini. Luka kaže da je Isus baš tu
propovijed održao u ravnici. Ali Matej ima svoje razloge. Svako evanđelje
ima svoje razloge.
Što nas vraća na problem kojim smo počeli. Što biste vi napravili da ste
pisali Diatessaron? Da ste morali spojiti sva četiri evanđelja u jednu priču,
koju biste verziju izabrali? Biste li napisali da je Isus stvarno izveo deset
uzastopnih čuda? Ili da su se dogodila u različito vrijeme, na različitim
mjestima? Biste li napisali da je održao propovijed na planini ili u ravnici?”
Oči kao da im svjetlucaju od svježine tih zamisli. Za trenutak, ja sam
čarobnjak. Ali sada ćemo to staviti na kušnju.
“I zato”, nastavljam, “Diatessaron nije uspio: jer kada spojimo četiri
evanđelja, stvaramo nešto drukčije. Gubimo istine koje zasebno postoje u
svakom evanđelju. Drugim riječima, svjedoci imaju svoje zamisli. Svoje
motive. A nije sve što čujete stvarna činjenica. I Crkva ima nešto reći o tome.
Po crkvenom zakonu, što mislite da sudac treba napraviti kada se svjedoci
ne slažu? Mislite li da on treba spojiti njihova svjedočanstva?”
Logika je ponijela dječake, pa odmahuju glavama ne razmišljajući.
“Naravno da ne treba”, kažem. “To bi očito bila greška. Dakle, što
kanonski zakon nalaže sucima da naprave? Da uzmu svaki podatak sam za
sebe, i sami procijene gdje bi mogla biti istina. Ne smijete povjerovati u sve
što čujete.” Trudim se buljiti u Giorgia. “I nikada ne smijete vjerovati
glasinama koje tvrde najgore o nekoj dobroj osobi. Jer, kako nas uče
evanđelja, možemo osuditi nevina čovjeka.”
Naglašavam tu rečenicu značajnim pogledom. Možda tu ima nekoliko
mlađih dječaka koji ne razumiju o čemu govorim, ali stariji znaju. Neki
izgledaju kao da sam ih izgrdio. Ostali kimaju glavama kao da shvaćaju što
sam htio reći. Onda, odjednom, Peter počinje plakati.
Pored njega sjedi Giorgio, i nagonski pomislim da je Giorgio rekao
nešto što ga je uznemirilo.
Peter juri prema meni derući se, a ja ga podižem i govorim: “Što ti je
rekao? Što nije u redu?”
Ali baš kada se spremam okrenuti se prema Giorgiu, ugledam nešto u
daljini. Sasvim po strani, dolje niz stazu, stoji usamljeni lik. Nepokretna,
skoro skrivena iza kipa u vrtu. Gleda nas.
Zaledim se. Dok držim Petera u rukama, gledam je kako prekriva usta
rukama.
Slijedila nas je dovde. Nije se mogla obuzdati. Kada mu je konačno
došla tako blizu, morala je baciti pogled na svog sina.
Slabim glasom govorim: “Sada je dosta, dečki. Molim vas, vratite se
odmah u svoje sobe.”
Neki od njih okreću se da bi pogledali, pitajući se što mi je privuklo
pažnju. Ali Bruno ih tjera. Jedan po jedan povlače se u spavaonicu.
Pokušavam shvatiti što je Mona napravila. Kako je nagnala Petera u
plač. Zapanjen sam što je prekršila naš dogovor.
Peterove su oči širom otvorene i staklaste. Nešto mi šapuće u uho. U
početku ne shvaćam ništa.
“Što nije u redu?” kažem. “Što se dogodilo?”
Teško diše. Riječi su mu isprekidane.
“Giorgio je rekao da je Simon u zatvoru.”
Dižem pogled. Giorgio je već nestao.
 “To nije istina”, kažem Peteru. Stišćem ga, kao da mogu iscijediti otrov.
“Giorgio ne zna što govori.”
Ali Peter mi plače u uho: “Giorgio kaže da je Simon ubojica.”
“Laže, Peter,” govorim. “Znaš da to nije istina.”
Mona nam se malo približi nakon što su dječaci otišli. Na licu joj se
ogleda nelagoda. Vidi da Peter plače.
Mašem joj da se makne, ali već se zaustavila. Zna.
“Ne obaziri se na Giorgia”, šapućem Peteru. “Samo te htio naljutiti.”
“Želim vidjeti Simona.”
Gurkam ga čelom. “Ne možemo.”
“Zašto ne?”
“Sjećaš li se što je rekao prije nego je otišao? Što si mu obećao?”
Peter kima glavom, ali očajan je.
Čak i dok mu govorim, zamišljam ministrante, tamo u njihovoj
spavaonici, kako šire vijesti. Pitam se koliko je ljudi u ovoj zemlji već čulo.
Mona je trideset metara daleko, i dalje nas promatra. Trebao bih se
ljutiti na nju. Ne bi smjela biti ovdje; tu smo odluku zajedno donijeli. Ali
razumijem poriv koji ju je doveo ovamo. Na trenutak se gledamo preko
Peterova ramena. Čeka na vrhu brda kao neka utvara. Ali onda podiže ruku
u zrak, govori mi da odlazi.
Uspravljam Petera i nudim mu da ga odvedem na Fantu od naranče.
Sigurnije je otići nekamo izvan zidina nego ostati ovdje. Svatko koga
sretnemo, mogao bi znati za Simona.
Ali Peter kaže: “Prozio ima Fantu. Želim se vratiti u palaču.”
U Luciov stan. U njegovim godinama to je bilo mjesto kojeg sam se
najviše plašio.
“Siguran si? Ne želiš da odemo na neko drugo mjesto?”
Odmahuje glavom. “Hoću se kartati s Diegom.”
Grli me oko struka i steže me.
“Dobro. Onda idemo tamo.”
Uzima svoju nogometnu loptu ispod grma i nosi je kući. Kao i na sve
svoje igračke, ispisao je svoje ime po njoj, plašeći se da je ne izgubi. Nema
pojma koliko sam zbunjen. Sve što sam tako dugo znao okrenulo se. Mona
tako blizu, Simon tako daleko.
“Idemo”, kažem pokazujući prema Luciovoj palači na brdu. “Utrkivat
ću se s tobom do tamo.”
 Poglavlje 21

Čudesan je dječji um. Kada Peter jednom počne igrati scopu s Diegom,
Giorgio postaje daleko sjećanje.
“Gdje je stvarno Simon, babbo?” pita, samo jednom, ne dižući pogled s
karata.
“Razgovara s nekim ljudima o izložbi gospodina Nogare”, kažem.
Peter kima glavom kao da to važno zvuči. “Diego,” kaže, “možeš li opet
podijeliti?”
Dok oni igraju, ja zovem Lea da saznam je li čuo išta o Simonu. Glas
mu ima nekakav prizvuk dok odgovara: “Daj mi jedan sat. Mislim da smo
na tragu.” Dok čekam, nešto mi pada na pamet. Odlučim se uvući u
Simonovu spavaću sobu i pogledati što je ostavio za sobom.
Soba je gotovo pusta. Komoda i stol su prazni. Novčanik i mobitel
vjerojatno su bili uz njega kada su ga odveli. Očeva stara torba za odjeću
usamljeno visi u ormaru. Ceduljica zabodena na nju napisana je Diegovim
rukopisom, kaže da ju je zaboravio u službenom autu koji ga je dovezao s
aerodroma. Čini se da je moj brat nije ni dodirnuo, ali u jednom malom
džepu s vanjske strane nalazim smeđu knjižicu sa zlatnim simbolima
papinske tijare i ključeva. Ispod njih su riječi PASSEPORT
DIPLOMATIQUE. Otvaram je.
Na desnoj je stranici fotografija Simona u sutani. Udaren je crveni pečat
s riječima SEGRRETERIA DI STATO – RAPPORTI CON GLI STATI.
Državno tajništvo – međudržavni odnosi. Pogled mi bježi na latinski tekst
ispisan lijepim rukopisom.

Svećenik Simon Andreou, Drugi odsjek, Državno tajništvo. Ova

putovnica vrijedi do 1. lipnja 2005. godine.

Na dnu je potpis državnog tajnika: D. Card. Boia.

Listani naprijed prema dijelu s vizama i pečatima s granica. Nema
iznenađenja. Bugarska, Turska i Italija. Ništa drugo. Čak i datumi
odgovaraju onima kojih se ja sjećam.
Nastavljam tražiti. U jednom unutarnjem džepu torbe zatvorenom
patentom nalazi se Simonov rokovnik. U nj je ugurana omotnica naslovljena
na Simona poznatim rukopisom. Na njoj je datum od prije tri tjedna. Ugo
ju je poslao Simonu u nuncijaturu samo nekoliko dana prije nego je meni
uputio onaj zadnji e-mail.
Pismo je napisano na listu papira za propovijedi – ima prazan stupac s
lijeve strane, u koji svećenik može zapisati dijelove evanđelja koja
propovijeda. Dao sam Ugu snop tog papira da bi mogao uspoređivati
stihove, i baš ovaj list izgleda kao da je bio iskorišten u tu svrhu, ostavlja
dojam kako je Ugo pisao na brzinu i zgrabio prvu stvar pored ruke. Pitam
se zašto.

3. kolovoza 2004.
Dragi Simone,

Mk 14, 44-46 već više od nekoliko tjedana govoriš mi da se

Iv 18, 4-6 ovaj sastanak ne može odgoditi čak ni ako se
Mt 21, 32 nalaziš na službenom putu. Sada shvaćam da
si
Iv 19, 17 doista mislio ozbiljno. Mogao bih ti reći da
sam u potpunosti spreman za njega, ali bih
Lk 19, 35 lagao. Već više od mjesec dana kradeš
Iv 12, 14-15 vrijeme za ta putovanja za koja znam
da ti teško padaju, ali moraš shvatiti da
i ja nosim svoj teret. Mučim se postaviti
Mt 26, 17 ovu izložbu. Sve obveze mijenjaš radi
Iv 19, 14 odrađivanja tog sastanka u ljetnikovcu.
Da, i dalje želim prenijeti osnovnu zamisao.
Ali osjećam i da ćeš me sprečavati radi
Mk 15, 40-41 neke svoje velike osobne geste prema
pravoslavcima. Zadnje dvije godine života
dao sam ovoj izložbi. Sada si ti uzeo
Iv 19, 25-27 moj rad i nudiš ga mnogo većoj publici –
što je čudesno, naravno, pa ipak daje
ozbiljno značenje osnovnoj zamisli.
Ovo će biti trenutak u kojem službeno
predajem svoje dijete. Trenutak u kojem
ću, s velikim ushitom, najzad otpisati
Mt 27, 48 ono što zovem svojim životom.

Dakle, moram podijeliti s tobom što sam

ja radio dok te nije bilo. Nadam se da ćeš se
Iv 19, 28-29 potruditi to uklopiti u svoj program rada za
 sastanak. Kao prvo, jako sam ozbiljno shvatio
Alexovu poduku o evanđeljima. Proučavam
Sveto pismo i danju i noću. Nastavio sam
i svoj rad na Diatessaronu. Ta dva pravca
istraživanja zajedno su mi se bogato odužila.
Pripremi se, jer upotrijebit ću riječ koja će
te ovako kasno u cijeloj priči vjerojatno
Mk 15, 45-46 užasnuti. Došao sam do otkrića. Da. Ono što
sam otkrio briše sve što sam mislio da znam
o Torinskom platnu. Uništava ono što smo
obojica očekivala da bude glavna poruka moje
Iv 19, 38-40 osnovne zamisli. To može biti iznenađenje,
ili čak šok, svim gostima koje pozivaš na
Lk 24, 36-40 izložbe. Jer dokazuje da je Torinsko platno
Iv 20, 19-20 imalo mračnu prošlost. Datiranje
radioaktivnim
ugljikom zaustavilo je ozbiljno znanstveno
istraživanje povijesti Platna prije 1300.
godine, ali sada, kako povijest izlazi na
vidjelo, mislim da će određena manja
skupina u našoj publici teže prihvatiti
istinu nego onu staru teoriju da je Platno
Lk 23, 46-47 lažno. Proučavanje Diatessarona pokazalo
mi je koliko smo krivi zbog pogrešnog
tumačenja činjenica. Zapravo, baš to krivo
tumačenje otkriva istinu o Platnu.

Moje otkriće određeno je dokazom koji

ovdje prilažem. Molim te, pažljivo pročitaj
jer to je ono o čemu ću govoriti tvojim
prijateljima u ljetnikovcu. U međuvremenu
šaljem pozdrave Michaelu, za kojeg znam
da je postao tvoj pravi sljedbenik.

Iv 19, 34 Prijateljski
Ugo

Odjek Ugova glasa u dnu grla ostavlja mi tupu bol. U ovom je pismu
on živ. Uzbuđen; revan; pun očekivanja. Zadnja e-poruka koju mi je poslao
bila je puna žurbe i briga, ali skoro ništa od toga ne vidi se ovdje. Simon je
izgleda uklonio dokaz koji je Ugo spomenuo, ali ono što je ostalo dovoljno
je.
Dakle, istina je: Ugo je otkrio nešto dramatično. Čudno, u ovom pismu
zasluge za to pripisuje kombinaciji moje poduke i posla koji je Ugo obavio
na Diatessaronu, iako ja nikada nisam pomislio da bi i jedno od toga moglo
dovesti do nekog otkrića. Ono što je pronašao sigurno je krađa Platna iz
1204. godine – iako ne mogu pojmiti kako je na to nadošao uspoređujući
stihove iz evanđelja s listova propovjedničkih bilježnica. Niti se čini da Ugo
shvaća koliko bi 1204. godina uništila njegovu publiku, kako će njegov
entuzijazam u dokazivanju da je Platno starije nego je pokazao radioaktivni
ugljik dovesti do obnove otrovne drevne mržnje. Ne moram pogađati kako
je moj brat mogao reagirati na tu vijest. Nije ni čudo što Ugova dokaza više
nema u omotnici. Na Simonovu mjestu i ja bih bio u iskušenju da ga se
riješim. Možda je zbog toga u zadnjem e-mailu Ugo bio tako uznemiren, a
poslao ga je samo četiri dana kasnije: Simon mu je objasnio kakva je bomba
1204. godina i kakvu će oluju izazvati ako izloži svoje otkriće. Možda je Ugo
želio čuti drugo mišljenje od nekog svećenika s istoka, poput mene.
U ovom pismu ima i većih iznenađenja. Michael Black bio je u pravu:
Simon je pozivao pravoslavne svećenike u Rim. Čini se da je Ugo toga bio
vrlo svjestan – spominje putovanja na koja je Simon odlazio i ustupak koji
će morati napraviti pravoslavcima na sastanku koji je slijedio. Najčudnije od
svega, pred kraj pisma naslućuje se kako se njemu i Simonu na zajedničkom
poslu priključio i Michael. Jedini koji je radio na izložbi, a nije znao ništa o
drugim dogovorima, bio sam ja.
Otvarim vrata spavaće sobe i zamolim Diega može li mi nešto
provjeriti.
“Dnevni raspored u zadnjih nekoliko tjedana”, kažem, “u ljetnikovcu.”
Ljetnikovac Pija IV., koji se spominje u pismu, mjesto na kojem se Ugo
spremao objasniti osnovnu zamisao pravoslavnim gostima, usred je
vatikanskih vrtova, deset minuta hoda udaljen od mog stana. Sagrađen je u
renesansi kao mjesto gdje se papa može povući iz palače u Vatikanu, ali Ivan
Pavao ga rijetko koristi, i zgrada je prazna, osim kada se u njoj povremeno
održavaju sastanci Papinske akademije znanosti. Ta veza možda je ključ
sastanka o kojem Ugo ovdje govori. Papinska akademija skupina je od
osamdeset međunarodnih istraživača i teoretičara, u kojoj su desetine
nobelovaca, i ako bi oni odobrili Ugovu izložbu, stigma radioaktivnog
ugljika može zauvijek nestati. Nitko se ne čini kvalificiranijim prenijeti
poruku kako je današnja znanost zbacila jučerašnju. Mogu zamisliti Simona
kako poziva pravoslavce na sastanak akademika samo da bi ih uvjerio kako
se torinski fijasko mog oca neće ponoviti.
 Čekajući da se Diego vrati, listam Simonov rokovnik. Većina onoga što
vidim poznata mi je. Simonova putovanja u Rim označena su crnim
iksevima, iznad kojih je crvenom olovkom napisano Alex i Peter! Michael je
naglašavao Simonovu navadu da nestaje vikendom, i naravno da su ovdje
upisani ti vikend-sastanci. Ali oznake mi ne govore ništa. U treću subotu
lipnja neuredno je upisano RM – 10 ujutro. Pretpostavljam kako RM znači
Reverendissimo – nadbiskup. Ali nema ni imena, ni mjesta. Idući vikend
govori SER 8:45 ujutro, što vjerojatno znači Sua Eccelenza Reverendissima –
biskup – ali opet, ni imena, ni mjesta.
Ipak, zbog nečeg zastajem. Na početku rokovnika u imeniku kontakata
mog brata nalazim opet bezimenog nadbiskupa: RM. Njegov je broj čudan.
Ima previše znamenki da bi bio u Turskoj. Više nalikuje međunarodnom.
Ukucavam ga u svoj mobitel i čekam da mi se netko javi.
“Bună ziua”, čuje se muški glas. “Palatul Patriarhei.”
Razgovarao sam s mnogim Turcima telefonom. Ovo nije turski.
“Parla italiano?” kažem.
Nema odgovora.
“Do you speak English?”
“Maleno. Slabo.”
“S kojom zemljom razgovaram? Možete li mi reći gdje ste?”
Zastaje, izgleda kao da će spustiti slušalicu, pa kažem: “Gdje ste?”
“Bukurešt.”
“Hvala”, prtljam.
Buljim u slova koja je Simon napisao u rokovniku: RM. Ne znače
Reverendissimo. Znače Rumunjska. Moj brat imao je posla s nekim u
Bukureštu.
Dakle, SER ne može biti Sua Eccellenza Reverendissima. Mora biti...
“Beograd”, kaže čovjek koji odgovara na drugi poziv.
Srbija.
Ne mogu vjerovati svojim ušima. Rumunjska i Srbija pravoslavne su
zemlje. Simon se povezivao s pravoslavnim svećenicima na razini koju
nisam shvaćao. Iz Turske i Bugarske i Rumunjske i Srbije popločio je širok
put prema Italiji kroz pola pravoslavne istočne Europe. Ako je pozvao po
nekoliko svećenika iz svake od tih zemalja, onda je počeo stvarati simbolični
most između glavnih gradova naših dviju crkvi.
 Vadim novčanik i buljim u fotografiju krvavog Michaela Blacka. Iza
njega je jedva vidljivi natpis s aerodroma koji sam i prije primijetio.
PRELUARE BAGAJE. Pitam se.
Nazivam glavni ured Vatikanskog radija i tražim prevoditelja za
slavenske jezike. Javlja se neki po glasu prastari isusovac. Kada mu objasnim
situaciju, smijulji se. “To su rumunjske riječi, velečasni. Znače preuzimanje
prtljage.”
Dakle, Michael je bio u Rumunjskoj. Čini se nemoguće da bi on
pomagao Simonu, pa ipak, na svoj nemarni način Ugo ubacuje njegovo ime
u zadnje retke – pozdravi mi Michaela – i daje naslutiti da su njih trojica bila
bliskija nego što sam mislio. Tvoj pravi sljedbenik, naziva ga Ugo. Oduvijek
sam mogao samo nagađati iz kojih je razloga Michael prvi put promijenio
mišljenje. Pitam se je li Ugovo istraživanje Platna bilo dovoljno da to napravi
još jednom.
Nalazim njegov broj u popisu poziva svog mobitela, ali kada ga zovem,
ne javlja se nitko.
“Michael,” uzbuđeno govorim njegovoj glasovnoj pošti. “Alex Andreou.
Molim te, nazovi me. Moram razgovarati s tobom o Rumunjskoj.” Sjetivši
se Mignattove molbe, dodajem: “Simon je u neprilici. Trebamo tvoju
pomoć. Molim te, nazovi čim budeš mogao.”
Ostavljam mu svoj broj, ali ne spominjem da ga trebamo u Rimu.
Prerano je za to; ovo je osjetljivije nego sam mislio. Ako je Michael rado
pomagao mom bratu prije samo nekoliko tjedana, onda je ono što se
dogodilo na aerodromu moralo promijeniti sve. Michael je preko telefona
bio tako neprijateljski raspoložen prema Simonu, jedva je čekao reći da je
Simon odgovoran za sve što smo mi ostali morali pretrpjeti.
Vraća se Diego držeći svoj laptop otvoren kao knjigu među rukama.
“Evo rasporeda.”
Gledam zaslon. “To je sve? Siguran si?”
Kima glavom.
Čudno: ljetnikovac Pija IV. bio je prazan cijelo ljeto.
“Kada je sljedeći sastanak Papinske akademije?” pitam.
“Radna grupa dolazi idući mjesec raspravljati o međunarodnim
sukobima oko voda”, kaže Diego.
To je mnogo poslije otvaranja Ugove izložbe.
Da bih bio siguran, pitam: “Imaš li popis sudionika?”
“Mogu ga nabaviti do sutra.”
“Hvala, Diego.”
 Baš kada on ode, zazvoni mi mobitel.
Michael, pomislim.
Ali broj je lokalni.
“Oče Andreou?” kaže glas.
Mignatto. Zvuči potreseno.
“Je li sve u redu?” pitam.
“Upravo su mi javili. Počinju suđenje sutra.”
‘Molim?”
“Ne znam odakle dolaze ta naređenja. Ali molim vas da odmah nađete
svog brata.”
 Poglavlje 22

Diego pristaje pripaziti na Petera dok žurim prema vojarni Švicarske garde.
Ali Leo i ja zamalo se sudarimo na stepenicama Luciove palače.
“Dođi”, kaže. “Imam nešto za tebe. Za mnom.”
Vani je već kasno poslijepodne. Žestoka vrućina rimskog ljeta prži moju
vanjsku mantiju. Ne shvaćam kako je Leo dotrčao ovamo u cijeloj uniformi,
s beretkom pod rukom, s četiri kilograma vrpci na sebi, pričvršćenih
remenima i konopčićima. Pa ipak, on mene požuruje. “Straža se mijenja”,
kaže. “Moramo stići prije nego ode.”
“Tko?” kažem.
“Samo dođi.”
Prijeđemo preko pola države, sada smo blizu vrata Svete Ane,
graničnog prijelaza koji koriste oni koji tu rade i žive. Na ovom mjestu
Papinska palača na istoku završava glomaznim tornjem Vatikanske banke,
koji u ovaj sat baca dugu sjenu. Zaustavljamo se prije nego stignemo do
njega.
Ovdje je u golemim obrambenim zidinama jedno od najčudnijih mjesta
u našoj zemlji. Točno nasuprot zidu dio je palače tako skriven da ga čak ni
oni koji žive u blizini nikada ne vide. Tamo gore, u privatnom krilu, živi Ivan
Pavao. Bilo koje vozilo koje pokuša doći do njegovih odaja mora prijeći kroz
čuvanu kapiju dvjesto metara zapadno odavde, proći kroz tunele i kontrolne
točke, prijeći čuvani mali trg pred Tajništvom i ući u privatno dvorište iza
zaključanih drvenih vrata, preko puta kojeg sada stojimo Leo i ja. Kako se
ide dalje, ne znam, jer unutrašnjost dvorišta nisam nikad ni vidio. Pa ipak,
prije sto godina, dio Vatikana uz palaču zaposjeli su neprijateljski vojnici, i
papa Pio X. probio je rupu kroz dvorišni zid, točno do mjesta na kojem sada
stojimo Leo i ja. Je li to napravio da bi zaposlenima u palači otvorio put u
njihovo selo, ili sebi stražnja vrata u vrt, nikada nisam znao, ali danas je ta
rupa najveća slabost obruča koji okružuje papu. U tunelu su napravljena
željezna vrata koja neprekidno čuvaju švicarski gardisti. Sigurno smo došli
vidjeti nekog od tih stražara.
“Ovuda”, kaže Leo i pokazuje mi prema tunelu.
Unutra je tamno i hladno. Virim gore uza stepenice. Vide se obrisi
četiriju osoba, iza njih su rešetke željeznih vrata. Leo pruža ruku da me
spriječi da napravim sljedeći korak. Čekamo u mraku.
 Iznad nas dva para stražara mijenjaju mjesta. Počinje druga smjena.
Dok zamijenjeni ljudi silaze, Leo izgovara: “Mogu li vas nešto pitati, kaplare
Egger?”
Obje se prilike zaustave. “Što to?” oštro kaže prva.
“Ovo je velečasni Andreou”, veli mu Leo.
Pali se baterijska svjetiljka. Njezino svjetlo pleše po mom licu. Obris za
koji pretpostavljam da je kaplar Egger okreće se Leu i kaže: “Ne, nije.”
U odsjaju svjetiljke nakratko mu ugledam lice. Sada se sjetim tog
imena. Shvaćam zašto me Leo poveo sa sobom.
“Mislite na mog brata”, kažem. “Simona. Ja sam Alex Andreou.”
Dugo oklijeva. “Simon vam je brat?”
Prije šest godina, kada je stražar počinio samoubojstvo u vojarni
službenim oružjem, Simon se dobrovoljno javio za savjetnika bilo kome
drugome tko bi mogao biti u iskušenju. Njegov nadređeni prijavio je Eggera.
Moj brat radio je s njim više od godinu dana, a po onome što kaže Leo,
Simon je sada jedini čovjek u ovoj zemlji osim Ivana Pavla za kojega bi Egger
pomaknuo prstom.
“Dobro”, kaže Egger.
Glas mu je mrtav. Ostali stražari govore odsječno, vojnički. Egger zvuči
baš prazno.
“Prošle noći”, počinje Leo, “žandar na željezničkoj stanici vidio je
velečasnog Andreoua kako ulazi u automobil ispred guvernerove palače. On
kaže da se auto uputio dolje prema bazilici. Nije skrenuo desno prema
kapiji, zato misli da je otišao lijevo, prema Piazzi del Forno.”
To je morao biti automobil kojim je Simon odveden u kućni pritvor.
Leo je pratio njegovo kretanje.
“Kapetan Lustenberger kaže”, nastavlja Leo, “da si ti bio na prvoj kapiji
sinoć. Točno?”
Egger češe kvrgu u kutu usana i kima glavom.
Leo pročisti grlo. “Dakle, ako je auto prešao Piazzu del Forno, a ti si bio
na prvoj kapiji, onda je prošao ravno ispred tebe.”
Egger se okreće meni. “Ne poznajem vas. I nisam vidio velečasnog
Simona ni u kakvom autu.”
“Hej!” kaže Leo, lupkajući ga po prsima. “Ja tebi kažem da je bio u tom
vozilu. Dakle, jesi li ga vidio, ili ne? To bi bilo oko...” Vadi komadić papira
iz džepa i osvjetljava ga svojom baterijom. “Osam navečer.”
“U osam nula sedam prošao je automobil”, kaže Eggers.
 Leo baci pogled na mene. “Dobro, i gdje se zaustavio?”
Znam na što Leo misli, pa to jednostavno izgovaram. “Je li išao u stari
zatvor?”
Kada je Vatikan postao država, papa je sagradio zatvor s tri ćelije u
dvorištu koje je Leo spomenuo. U njemu bi povremeno boravili neki
kradljivac ili nacistički ratni zarobljenik, ali ovih se dana koristi kao
skladište. Nitko tko bi tražio Simona ne bi tamo zavirio.
“Možda biste samo trebali pogledati izvještaj”, kaže Egger.
Leo škrguće zubima. “Jesam, Egger. I kako ti nisi upisao da je auto
prošao kroz kapiju, pitamo te je li se zaustavio u dvorištu pored zatvora.”
“Kaplaru,” kažem, “Simon vam je pomogao. Molim vas, pomognite i vi
njemu.” Pokušavam pogledati Eggera u oči, vidim samo crne nule. Simon
uvijek nađe izgubljene ovce.
“Auto se nije zaustavio u dvorištu”, mrmlja Egger. “Prošao je kroz
kapiju.”
“U palaču?” Leo plane. “Pa zašto dovraga o tome nema ni spomena u
izvještaju?”
Eggerova se glava polako okreće. “Jer sam radio ono što mi je rečeno da
radim.”
Leo grabi Eggera za uniformu, ali ja ga vučem natrag i šapućem: “Znači
da se to spominje u nekim drugim izvještajima, je li tako?”
Leo ne odvaja oči od Eggera. “Nije tako. Provjerio sam sve sinoćnje
izvještaje, niti u jednom nema nikakvog automobila. Dakle, kaplaru, što
nam želiš reći?”
Mogu to vidjeti u Eggerovim očima. Čarolija je razbijena. Više nam
neće pomagati.
“Leo,” šapućem, “ja mu vjerujem.”
Ali Leo grabi Eggera za bradu i kaže: “Reci mi, kako auto može proći
kroz tri kontrolne točke, i nitko ga ne upiše?”
Po prvi se put oglasi Eggerov kolega. “Prešli ste granicu, kaplare Keller.”
Miče Leovu ruku i odvodi svog kolegu. Leo im staje na put zatvarajući izlaz
iz tunela, ali osjećam da više ništa nećemo saznati. Možda smo naletjeli na
nešto veće od Eggera.
“Pusti ih”, šapćem Leu. “Dao si mi dovoljno. Ja ću nastaviti dalje.”

Nakon što sam ostavio Lea na njegovu stražarskom mjestu uz Trg svetog
Petra, krećem putem koji poznajem otkad sam bio dječak. Između trga i
Vatikana postoji uska ničija zemlja na kojoj su stoljećima dizani i rušeni
zidovi kako se mijenjala granica između javnog i privatnog. U praznoj tmini
iza Berninijeve kolonade postoje udubljenja na kojima se zidovi dodiruju.
Kliznem u naš grad i krenem prema zaboravljenome mjestu.
Godinama je posao ujaka Lucia bio u tišini rušiti povijesne
znamenitosti unutar zidina. Naša država s pet stotina stanovnika ugošćuje
tisuću i pet stotina zaposlenih i deset tisuća turista dnevno, pa je tužna
činjenica da nam više trebaju mjesta za parkiranje nego povijesne starine.
Prvo mjesto koje je došlo na udar bilo je dvorište Belvedere. Tamo gdje su
renesansni pape nekada održavali viteške turnire i borbe s bikovima, sada
zaposleni u palači ostavljaju svoje Fiate i Vespe. Zatim je rimski hram pored
naše najstarije crkve Lucio pretvorio u podzemni parking s dvjesto i pedeset
mjesta. Nedavno je raskopao vilu iz drugog stoljeća da napravi mjesta za još
osam stotina automobila i stotinu turističkih autobusa. Kada su ljudi vidjeli
kako kamioni za odvoz smeća izlaze iz naše države natrpani antičkim
mozaicima kao naribanim parmezanom, digla se uzbuna. Ali najstarija je od
svih garaža u koju sada idem.
U pedesetim godinama pojas zemlje između Vatikanskih muzeja i moje
stambene zgrade bio je raskopan da bi se papine automobile smjestilo pod
krov. Na dubini malo manjoj od jednog metra radnici su otkrili tijelo
carskog tajnika, njegovo pero i tintarnicu. Njegov grob postao je naša
garaža, dom vatikanskih mehaničara i papinskih automobila. Prostor je
sagrađen kao sklonište, taman i nizak, a na krovu su zasađena stabla. Jedini
su ulaz hangarska vrata koja se otvaraju na nekoliko sekundi dok automobili
ulaze ili izlaze. Sunce još nije zašlo, ali ulica je toliko nisko zavučena da je
cijela u sjeni. Ispod vrata curi motorno ulje, sjajeći poput kroma na
električnom svjetlu.
“Mogu li vam pomoći, velečasni?” kaže čovjek koji je otvorio vrata kada
sam pokucao na njih.
Nosi uniformu vatikanskog vozača: crne hlače, bijela košulja, crna
kravata.
“Tražim signora Nardia”, kažem.
Trlja stražnji dio vrata kao da sam ga prekinuo u nekom poslu. Kao da
se crkveni velikodostojnici koji se voze ovim automobilima nisu svi uputili
prema krevetu dok kasno poslijepodne prelazi u večer. Noćna smjena ovdje
postoji samo kad svećenike pozne dobi stigne medicinska nužda.
“Žao mi je, velečasni,” kaže. “Možete li se vratiti kasnije?”
“Važno je. Molim vas, zamolite ga da iziđe.”
 Gleda preko ramena. Pitam se ima li goste. Ponekad djevojke posjećuju
vozače iz noćne smjene.
“Pričekajte. Vidjet ću je li tu.”
Vrijeme prolazi. Vrata se opet otvaraju, i izlazi Gianni Nardi.
“Alex?”
Zadnji sam put vidio Giannija prije više od godinu dana. Moj se stari
prijatelj udebljao. Košulja mu je naborana, kosa preduga. Rukujemo se i
ljubimo u obraz, nešto duže nego što bismo trebali jer kako smo postajali
udaljeniji, više smo se željeli viđati. Jednog dana bit ćemo najveći mogući
stranci.
“Kojom prigodom?” kaže ogledajući se kao da očekuje paradu na ulici.
Alex Andreou došao je meni. Uvijek se znao šaliti s tim stvarima.
“Možemo li negdje na miru popričati?” kažem.
“Jasno. Za mnom.”
I budući da uopće ne pita zašto, već imam prvi odgovor. Gianni je
sigurno čuo za Simona.
Penjemo se po stepenicama do terase sa zasađenim stablima na krovu
garaže.
“Slušaj”, kaže on prije nego sam stigao progovoriti, “žao mi je, Alex.
Trebao sam nazvati. Kako se ti i Peter držite?”
“Dobro. Kako si čuo vijest?”
“Šališ li se? Žandari nas ne puštaju na miru.” Pokazuje prstom dolje, na
parking nalik špilji pod nama. “I sada su trojica dolje u garaži, raspituju se.”
Dakle, zato me nisu pustili unutra. “O čemu se raspituju?”
“O nekoj Alfi koju su doteglili iz Castel Gandolfa. Na njihovu je
zatvorenom parkingu.”
Ugo je vozio Alfa Romeo.
“Gianni,” kažem, “treba mi tvoja pomoć.”

Dok smo odrastali, bili smo najbolji prijatelji. U ovoj smo zgradi učvrstili
svoje prijateljstvo. Jedno ljeto čuli smo glasine da su radnici gradeći garažu
otkrili cijelu nekropolu ispod nas, cijeli niz tunela s drevnim rimskim
grobovima. Što je značilo da svi živimo iznad groblja, iznad mrtvih tijela
bezbožnika koji su se nekad zaklinjali da ih kršćani nikada neće zamijeniti.
Gianni i ja morali smo to vidjeti svojim očima.
Nije bilo teško spustiti se do tih tunela. Kanalizacijom se može stići
skoro bilo kamo. Ali jedne smo se noći šuljali kroz labirint kamenih prolaza
sve dok se nismo zatekli pred novom metalnom ogradom. Iza ograde bila je
neka ostava. A ostava se otvarala u garaži, odmah pored papine limuzine.
U Italiji se smije voziti s osamnaest godina. Nama je bilo trinaest. A
ključevi osam luksuznih automobila visjeli su s ploče na zidu. Godinu prije
otac je naučio Simona voziti naš stari Fiat 500. Tog ljeta ja sam se sam
naučio u oklopljenom Mercedesu 500 s posebno ugrađenim papinim
prijestoljem na stražnjem sjedištu.
Odmah sam poželio pozvati djevojke tamo dolje. Gianni je rekao ne. Ja
sam se htio sakriti u prtljažniku i provozati s Ivanom Pavlom. Gianni je
rekao ne. Ne budi pohlepan, rekao je kada sam poželio voziti limuzinu po
dvorištu. Uvijek tražiš previše. Tada sam prvi put upoznao pravog Giannija.
Četiri godine kasnije on će od izbjegavanja pohlepe načiniti religiju. Od toga
da se ne traži previše. Nakon mature otišao sam na fakultet, a Gianni je
rekao da će postati surfer. Otišao je u Santa Marinellu, onako kako slijepci
idu u Lourdes. Godinu kasnije otac ga je zaposlio kao sampietrina. Ali Sveti
je Petar ogroman, a sampietrini ga moraju cijelog očistiti. Pa kada je
Gianniju dosadilo strugati žvake sa zidova i glancati mramorne podove,
dobro je razmislio što zaista želi od života. I odlučio postati vozač službenih
vozila.
Nije mogla biti slučajnost da je završio ovdje. Ako se htio sjetiti
vremena u kojem se život činio sjajnim, sumnjam da je išta bilo blizu našem
ljetu u garaži. I otkad je donio tu odluku, dovoljno mi je samo vidjeti
Giannija da se upitam je li itko od nas vatikanskih dječaka, osim Simona,
ikada smogao hrabrosti upoznati svijet izvan ovih zidina.
“Odveli su Simona u kućni pritvor”, kažem mu. “Švicarska garda vidjela
je da auto ulazi u Papinsku palaču. Moram saznati gdje je završio.”
Švicarci možda ne znaju. Ali onaj tko je vozio auto, može mi reći.
“Alex,” kaže Gianni, “naređeno nam je da o tome ne govorimo.”
Toga sam se i plašio. Egger nam je rekao isto: naređeno mu je da šuti.
“Možeš li mi išta reći?”
Gianni spušta glas. “Otkad je onaj čovjek ubijen, ovdje je sve postalo
čudno. Ne bismo smjeli ni o čemu govoriti.” Nasmiješi se na onaj stari
vragolasti način. “Dakle, ovo ostaje među nama.”
Kimam glavom.
“Sinoć je stigao poziv za vožnju. Ne znam tko ga je uputio, ali naš
dispečer poslao je mog prijatelja Marija. Mario se odvezao u palaču tvog
ujaka da pokupi Simona.”
“Gdje je ostavio mog brata?”
 “Kod dizala.”
“Kojeg dizala?”
“Onog dizala.”
Apostolska palača tako je stara da je u njoj malo modernih sprava.
Gianni sigurno misli na prastari lift u dvorištu Tajništva, koji je radio na
vodeni pogon kada je sagrađen. Njime se služe predsjednici i premijeri kada
dolaze u posjet.
Ali kada ga pitam, odmahuje glavom. Na prašini poda crta veliki
kvadrat vrhom cipele. “Dvorište svetog Damaza.”
Misli na dvorište ispred Tajništva. Kimam glavom.
Dodaje manji kvadrat, odmah pored prvog. “Palača Nikole V.”
To je zadnje krilo palače, ono koje onako slavno izlazi na Trg svetog
Petra.
Vuče crtu koja povezuje kvadrate. “Između njih je prolaz. Kroz
prizemlje ovdje prolazi arkada. U arkadi su skrivena vrata koja vode do
privatnog dizala. Tu je Mario iskrcao Simona. Shvaćaš li sada?”
Shvaćam. To sve objašnjava. Pitam se kako je Simon mogao pristati da
ga se tamo stavi u kućni pritvor. Pitam se je li uopće znao kamo će ga
odvesti.
“Što nije u redu?” pita Gianni.
Palača Nikole V. ima četiri razine. Prizemlje, kao u mnogim
renesansnim palačama, bilo je namijenjeno slugama ili konjima. Dva gornja
kata pripadaju Svetom Ocu, koji nema nikakvih razloga prikrivati tragove
ako je on poželio Simona staviti u kućni pritvor. Jedini preostali kat jest
privatna rezidencija kardinala državnog tajnika.
“Gian,” mrmljam, uzimajući glavu u ruke, “odveli su ga u odaje
kardinala Boie.”

To je strašan udarac. Tamo nitko neće moći doći do Simona. Čak ni Lucio.
Kada je Simon pristao na kućni pritvor, sigurno je mislio da je naređenje
stiglo iz ureda vikara, a ne od vlastitog mu šefa.
“A kasnije?” kažem. “Je li Mario kasnije odveo Simona nekamo
drugamo?”
Sporo odmahuje glavom. “Al, koliko ja znam, niti jedan vozač nakon
toga nije vidio Simona. Ako je nekamo otišao, to je moralo biti pješice.”
Ali u tom dijelu palače sve vrvi od Švicarske garde. Da je Simon bilo
gdje sproveden, Leo bi za to čuo.
 “Ne shvaćam”, govori Gianni za sebe. “Zašto bi ga tamo odveli?”
Kažem mu da ne znam. Ali mogu pretpostaviti odgovor. Kućni pritvor
savršen je izgovor za onemogućavanje Simona da se vrati u muzej i izbriše
ukleti dio Ugove izložbe: 1204. godinu.
“Je li bilo još nekih čudnih poziva?” pitam.
Gianni se kiselo osmjehuje. “Koliko imaš vremena?” Stišava glas. “Onog
dana kada je taj čovjek ubijen – nikada nisam vidio takvo što. Pet ujutro,
zovu me kod kuće. Žele da odradim novu smjenu, od podne do osam.
Kažem im da imam zakazano kod liječnika u dva. Hej, završio sam smjenu
samo pet sati ranije. Kažu mi da otkažem liječnika. A kad ono, kada sam
došao, svi smo tamo. Baš svi su primili isti poziv.”
“Zašto?”
“Dispečer nam samo kaže da netko u palači treba automobile koji će
stalno voziti. Prema rasporedu, trebali bi praviti kratke vožnje do nekog
događaja u vrtovima. Ali odjednom se odredište mijenja. Sada će dvojica
starijih ostati da bi pokrivala obične pozive, dok mi ostali vozimo za Castel
Gandolfo, bez ikakvih prijava.”
“Što to znači?”
“Ne upisuješ se kod izlaska ni ulaska. Ne ispunjavaš dnevnik vožnje.
Željeli su da na papiru taj dan izgleda kao i svi drugi.”
Nebo izgleda prijeteći, vrtoglavo visoko. Ovo zvuči kao ono što nam je
kaplar Egger rekao za zapise s kontrolnih točaka Švicarske garde –
automobili ulaze i izlaze bez pisanog traga. Nepoznanica je sve više.
“Onda postaje još čudnije”, kaže. “Kažu nam da ne smijemo izlaziti iz
automobila, samo da bismo otvorili vrata onima koje vozimo. Ne smijemo
se nikome obraćati. I od nas se očekuje da ih vozimo četrdeset i pet minuta
u svakom pravcu ne izgovarajući ni jednu riječ.”
“Zašto?”
“Jer ti ljudi očito ne govore talijanski, ne poznaju Rim i ne vole
čavrljati.”
“Tko su oni bili?”
Povlači ruku kroz zamišljenu bradu, pa pokazuje na mene. “Svećenici.
Kao ti.”
Srce mi udara brže. Pravoslavni svećenici koje je Simon pozvao na
izložbu.
“Koliko ih je bilo?”
“Ne znam. Dvadeset? Trideset?”
 Mogu samo blenuti u njega. Moj otac pozvao je devet pravoslavnih
svećenika u Torino na otkrivanje rezultata datiranja radioaktivnim
ugljikom. Došla su četvorica.
Gianni kima glavom.
“Možeš li mi točno reći kako su bili odjeveni? Gdje su im bili križevi?”
Pojedinosti mi mogu otkriti odakle su došli. Obiteljsko stablo
pravoslavlja dijeli se na Grke i Slavene. Slavenski svećenici nose križeve oko
vrata, a grčkima to nije dozvoljeno.
“Moj je putnik sigurno nosio križ”, kaže Gianni.
To ukazuje na svećenika iz slavenskih područja, koja uključuju Srbiju i
Rumunjsku.
Gianni dodaje: “Na šeširu.”
Iznenađen sam. “Jesi li siguran?”
Gianni spaja prste. “Sasvim malu stvar. Veličine nokta.”
To je obilježje koje nose slavenski episkopi. Ili čak mitropoliti, koji su
na drugom najvišem položaju kod svećenika na istoku. Oni su pravoslavna
vlastela, iznad njih su samo drevna papina biskupska braća, patrijarsi.
“Je li tko od njih nosio lanac oko vrata?” pitam. “S malim slikama na
sebi?”
Gianni klima glavom. “Kao hamajlije s Djevicom? Naravno, jedan od
mojih je to imao.”
Onda je bio u pravu za male križeve. Ti su medaljoni još jedna oznaka
episkopa. Pokušavam sakriti svoje zaprepaštenje. Da biskup prihvati
Simonov poziv, to je nečuveno. Ne mogu vjerovati da je moj brat bio u
stanju izvesti takvo što.
Pa ipak, uspjeh njegove diplomacije samo bi pojačao razorni učinak
Ugova otkrića o 1204. godini. Bojim se da počinjem sagledavati obris
obrazloženja optužbe.
“Idemo natrag”, kažem. “Rekao si da su premjestili sastanak u Castel
Gandolfo. Gdje je prije toga bio zakazan?”
“U vrtovima.”
“Gdje u vrtovima?”
Ako sam u pravu, onda se sve počinje uklapati.
“U ljetnikovcu”, kaže.
To je to. Ugovo pismo o sastanku u ljetnikovcu Pija IV. Sigurno se radi
o istoj stvari: sastanak u Castel Gandolfu bio je onaj o kojem su Ugo i Simon
raspravljali tjednima prije, na kojem je Ugo namjeravao otkriti bit svog
otkrića. Mjesto je možda u zadnji tren promijenjeno, ali sastanak je zakazan
davno prije.
“Jesu li svi putnici koji su išli u Castel Gandolfo bili svećenici?” pitam.
Gianni kima glavom.
Dakle, Diegov je dokument u pravu: to nije imalo nikakve veze sa
sastankom Papinske akademije znanosti. Znanstvenici akademije su laici. A
ovaj događaj isključivo se ticao pravoslavaca.
Ipak, to ne objašnjava zašto je lokacija promijenjena.
“Zar u ljetnikovac ne može stati dvadeset ili trideset ljudi?” kažem.
“Sigurno može.”
Dakle, veličina skupa ne može biti razlog. A u zemlji prepunoj
grandioznih dvorana za sastanke, zašto bi netko posegnuo za mjestom
udaljenom četrdeset i pet minuta? Jedina pogodnost Castel Gandolfa bila je
privatnost.
“Zašto su vam rekli da ne upisujete vožnje?” pitam. “Postoji li netko
određen tko za to nije trebao saznati?”
To mi se čini kao prevelik oprez. Skoro nitko ne bi znao za postojanje
tih zapisa, da i ne spominjem ovlasti da ih dobije i otkrije mjesto sastanka.
Gianni maše rukom kroz zrak nad glavom. Odgovor je iznad njegova
platnog razreda. Ali mene muči vremenski okvir. Dok pokušavam u glavi
posložiti datume, čini mi se da je Michael napadnut otprilike u isto vrijeme
kada je Ugo napisao ono pismo. A sve nakon toga – tajno prebacivanje
Platna, tajanstveno premještanje mjesta sastanka, potpuna tišina kojoj se
Simon priklonio čak i prije nego su ga optužili za Ugovo ubojstvo – mogu
biti reakcije na napad na Michaela. Ono što se dogodilo Michaelu, moglo je
biti znak upozorenja da su procurile vijesti o Simonovim pothvatima.
Prisjećam se onog što je Mignatto rekao, da su Simonu prisluškivali telefon.
Ako je negdje procurilo, pitam se je li tako krenulo: dok su Ugo i Simon
previše otvoreno razgovarali o sastanku u ljetnikovcu Pija IV.
Čini se tla Gianni postaje nervozan zbog moje šutnje. “Dakle”, kaže
ubacujući mentol u usta, “hoće li Simon biti dobro?”
Uhvatio me nespremnog. “Naravno. Znaš da on ne bi nikog ubio.”
Kima glavom. “Ni kad bi živio tisuću godina. Rekao sam drugim
vozačima da bi se on postavio ispred tog metka, samo da je mogao.”
Olakšanje mi je čuti što takvo.
Barem se netko u ovoj zemlji sjeća pravog Simona. Obojica smo gledala
mog brata kako se boksa, tako da Gianni zna što on može, ali također zna
gdje će povući granicu.
 “Dakle”, kažem skrećući razgovor dalje od Simona, “pričaj mi o Alfi
koju su dovukli iz Castel Gandolfa.”
“Nešto se tamo moralo dogoditi. Žandari su pitali mehaničare za neki
problem s vozačevim sjedalom.”
Mignatto se ne bi složio s onim što namjeravam reći, ali ja to ipak
izgovaram. “Možeš li otići dolje pogledati? Sve što pronađeš, moglo bi
pomoći.”
“Alfa nije ovdje. U jednoj je drugoj garaži, gdje drže zaplijenjena
vozila.”
Čak su i Ugov automobil sakrili. Počinjem osjećati da je Castel
Gandolfo crna kutija. Pobiti optužbe protiv Simona bit će nemoguće ako ne
saznam što se dogodilo na tom brdu.
“Raspitat ću se”, nudi se Gianni. “Siguran sam da je netko od drugih
vozača bio tamo nakon što su dovezli Alfu.”
Ali ne mogu dopustiti da se Gianni raspituje naokolo. I ne mogu se
osloniti na saznavanje stvari preko posrednika.
“Gian,” kažem, “trebam te zamoliti veliku uslugu. Moram je osobno
vidjeti.”
Gleda me kao da se šalim.
“Molim te”, kažem.
“Mogu me otpustiti.”
Gledam ga u oči. “Znam.”
Čekam da nešto zatraži. Uslugu. Obećanje. Nešto od ujaka Lucia.
Ali nisam ga dobro procijenio. Istresa zadnji mentol na dlan i gleda u
njega. “Prokletstvo”, kaže. “Simon bi mogao izgubiti bijeli ovratnik, a ja se
brinem oko svog usranog posla.” Baca mentol u mrak, pa se diže i uvlači
košulju u hlače. “Ostani ovdje. Kada me vidiš da stajem, uskoči.”
 Poglavlje 23

Čim ga izgubim iz vida, zovem Mignatta.

“Monsinjore, saznao sam gdje je Simon. Odveli su ga u Boiine odaje.”
“Prokletstvo”, reži on. “Zbijaju redove. Prije sat vremena nazvao me
tajnik kardinala Boie da mi kaže kako nećemo dobiti osobni karton
velečasnog Blacka.”
“Velečasnog Blacka?”
“Da bismo saznali što je Tajništvo zaključilo o napadu na njega.”
Dok gledam u tamu tražeći neki trag Giannija i njegova automobila,
čujem kako Mignatto diše u slušalicu. Opet se pitam zašto je Simon pristao
na kućni pritvor. Je li to napravio radi čuvanja tajne o svom sastanku u
Castel Gandolfu ili da bi zaštitio Petera i mene? Možda nakon onoga što se
dogodilo Michaelu ne bi ni pravio razliku između toga dvoga.
“Vaš je brat na popisu za svjedočenje sutra ujutro”, konačno kaže
Mignatto, “nakon svjedoka karaktera.”
“Možete li zatražiti od suda da ga se pusti?”
“To ne bi ništa promijenilo.”
“Što ćemo onda?”
Ispušta dug, neartikuliran zvuk, pa kaže: “Čekat ćemo i vidjeti koliko je
moćan anđeo čuvar vašeg brata.” Još malo razmišlja, pa dodaje: “Dakle,
budite u palači suda sutra ujutro u osam.”
Oklijevam. “Hoću li svjedočiti?”
“Oče, vi ste prokurator. Sjedite pored mene za stolom obrane.”
Čujem ispod sebe kako se otvaraju vrata garaže. Nagonski čučnem, za
slučaj da se iza okuke pojavi neka druga limuzina. Ali to je Gianni, prilazi
podnožju stepenica. A ja ne mogu vjerovati u ono što vidim.
“Monsinjore,” kažem, “moram krenuti.”
“Ako saznate još što”, kaže, “u bilo koje vrijeme...”
“Nazvat ću vas.”
Prekidam vezu i šuljam se niz stepenice terase, pokušavajući potisnuti
nervoznu potrebu za smijehom. Gianniev je auto Fiat Campagnola, bijeli
vojni terenac koji ostatak svijeta poznaje kao papamobil.
“Upadaj”, govori Gianni nervozno. “Prije nego te tko vidi.”
 Dobro poznajem to vozilo. Kada nam je bilo trinaest, Gianni i ja proveli
smo cijelu noć tražeći kapi krvi Ivana Pavla na podu, jer kada su na njega
pucali na Trgu svetog Petra, bio je u njemu.
“Da upadnem gdje?” kažem.
Straga nema mjesta, tamo je fotelja namijenjena Ivanu Pavlu.
Suvozačevo sjedište zauzima plastični pokrov koji štiti Svetog Oca kada
pada kiša.
Gianni miče plastiku. “Ovdje ispod.”
Treba mi trenutak da shvatim. Želi da se uvučem na mjesto za noge.
“I ma što da se dogodi”, dodaje glasom u kojem se čuje nesigurnost, “ne
govori ništa. Dobro? Na vanjskim je vratima žandar, ali kada prođemo pored
njega, garaža bi trebala biti prazna. Mislim da ti mogu osigurati pet ili deset
minuta unutra.”
Radim što mi je rečeno, a Gianni namješta plastični pokrov preko
mene. Zatim se terenac pokrene.
Vožnja nije udobna. Papamobil je star skoro kao i ja. Ivan Pavao dobio
ga je na poklon prije četvrt stoljeća kada je posjetio Torino, Fiatovu bazu,
da bi odao počast Platnu. Trinaest mjeseci kasnije, onog dana kada su na
njega pucali dok je bio u njemu, grupa znanstvenika koji su istraživali
Platno bila je na Trgu svetog Petra, čekali su da objave prve rezultate. Jedna
od tajni življenja unutar ovih zidova jest da u našim životima ništa ne ostaje
nedovršeno.
“Tiho budi”, govori Gianni. “Blizu smo.”
Čuje se ružan udarac dok prelazimo uzdignuti ulaz u industrijski dio
grada, prljavi predio radionica i skladišta. Vidim samo bljesak električnih
svjetala dok plovimo kroz njega. Zatim terenac usporava, i čujem prvi glas.
“Signore! Ne smijete dalje!”
Gianni zaustavlja Fiat. Grebe nogom prema meni u znak upozorenja.
“Noćas se ovamo ne smije”, kaže žandar.
Približava se. Glas postaje glasniji.
Gianni govori: “Imam naređenja oca Antonija.”
Lokalni nadimak nadbiskupa Nowaka.
“Kakva naređenja?”
Nadam se da Gianni zna što radi. Kada Ivan Pavao putuje ovim
terencem, uvijek ga prate žandari. Jedan poziv u centralu, i sve što on kaže,
past će u vodu.
Ali on rukom gura plastičnu gomilu i govori: “Sutra bi moglo kišiti.”
 Žandar kaže: “Dobro. Koliko će trajati?”
“Deset minuta. Moram provjeriti rezervni pokrov.”
Sada shvaćam njegov plan. Sutra je srijeda, dan audijencije Ivana Pavla.
Jedino se tada koristi ova kampanjola bez krova.
“Noćas se ovdje ništa ne događa”, kaže žandar. “Pomoći ću ti tamo
unutra.”
Gianni postaje napet. Spušta nogu, povećava broj okretaja motora. Ali
prije nego stigne odbiti, čujem kako žandar otvara čelična vrata na
metalnim kotačićima. Gianni okreće terenac i polako ulazi unutra.
“Čija je ono Alfa?” čujem ga kako govori.
Našli smo Ugov auto.
“To nisu tvoja posla”, oštro govori žandar. “Gdje je to što ti treba?”
Gianni oklijeva. Srce mi nepravilno udara. Nikad nije bio dobar lažac.
“U jednoj od kutija tamo straga”, kaže.
Vadi ključ za paljenje i saginje se kao da želi podignuti nešto što mu je
ispalo. Kada mu se ruka nađe pred mojim licem, pruža prst prema vratima,
pokazuje. Nešto mora biti s druge strane terenca.
Onda odlazi. Dva glasa čuju se sve tiše.
Oprezno dižem glavu iznad niskih vrata papamobila. Garaža je duga i
uska, ima mjesta tek toliko da se mimoiđu dva automobila. Gianni je
parkirao odmah pored Alfa Romea, čija su vrata otvorena, kao da je netko
pregledavao unutrašnjost.
Sada vidim zašto su ga žandari dovezli ovamo. Staklo s vozačeve strane
razbijeno je. Nazubljeni ovalni stakleni rub okružuje rupu veću od
čovjekove glave. Na sjedalu su komadići stakla.
Srce mi počinje lupati. Ne mogu izići iz Fiata, žandar će me vidjeti.
Umjesto toga spuštam vjetrobran koji je pričvršćen šarkama sasvim dolje na
poklopac motora, i tiho klizim niz njega.
Ugov je auto natopljen vodom. Osjeća se miris plijesni. U udubini za
noge žandari su ostavili plastičnu crvenu oznaku u obliku strelice. Pokazuje
unatrag, pod vozačevo sjedalo. Ali tamo dolje nema ničeg, samo otisak
kvadratnog oblika na tapecirungu, kao da nešto bilo tamo. Moram bolje
pogledati.
Iza mene Gianni i žandar počeli su podizati zaklon za kišu. Mojih pet
ili deset minuta krenulo je.
Spuštam se na Ugovo sjedalo i pregledavam prostor ispod njega s
pomoću male baterijske svjetiljke koju imam na prstenu s ključevima.
Gianni je rekao da su se žandari raspitivali o vozačevom sjedalu. Sjedalo je
pričvršćeno za pod metalnim šinama, a jedan je dio žlijeba očišćen. Ma što
da je bilo na podu, tu je bilo pričvršćeno.
Šaram svjetlom naokolo, i nešto zasvjetluca. Iz otirača na podu viri
komad metala, ne veći od bijelog dijela nokta. U grupi za pomoć
zatvorenicima kojoj pripadam jedan polaznik tečaja o Bibliji uhvaćen je
kako skriva upotrijebljenu štrcaljku, pa su cijeloj grupi uzeli otiske i krv.
Zavlačim ruku pod unutarnju stranu svoje mantije prije nego podignem luk
boje bronce.
Njegov vanjski rub djeluje glatko, ali unutrašnjost je neravna i savijena.
Nešto na njemu čini se poznato, ali još ne znam što.
U daljini se čuje buka. Gianni, upozorava me. Ubacujem komadić
metala u džep i pužem natrag prema papamobilu.
Međutim, dok se izvlačim, prolazim pored servisnih kolica. Na njima,
u plastičnim vrećicama nalaze se stvari koje su sigurno izvađene iz Ugova
auta. Pljoska s ugraviranim Ugovim inicijalima. Punjač za mobitel. Komadić
papira. Još neke se nalaze ispod. Zastajem.
Plastične vrećice imaju crvene pečate na kojima piše DOKAZI.
Poleđine su im ispupčene od kutija na kojima piše gdje i kada su prikupljeni,
broj slučaja i put kojim su tu dospjeli. Čini se čudno da su još tu, umjesto na
sudu, spremni za pokazivanje. Na vrhu kolica labavo je pričvršćen list papira
na kojem piše ČUVATI DOK NE STIGNU UPUTE. Pitam se zna li Mignatto
da je išta od ovog pronađeno.
Ima još nešto. Niti jedan predmet ne odgovara otisku pod vozačevim
sjedalom. Ništa nema oblik manjeg laptopa, nema ničeg što je moglo biti
vezano za metalne šine sjedala. Možda je zato staklo razbijeno: da bi se
ukralo ma što da je bilo tamo dolje.
Posežem za vrećicama na dnu gomile čiji sadržaj ne vidim – a onda mi
pogled pada na komad papira.
Na njemu je napisan broj. Telefonski broj.
Gledam bolje, a dah mi zastaje u grudima.
Moj telefonski broj. Broj linije u mom stanu.
S dna garaže čuje se još jedan oštar zvuk – Gianni je srušio okvir
pokrivača za kišu, upozoravajući me da vrijeme ističe.
Jurim prema Fiatu.
Gianni ne provjerava jesam li na svome mjestu. Pali motor i ubacuje u
prvu brzinu. Vožnja je kratka. U istome mračnom kutu ispred garaže odakle
smo krenuli zaustavlja se da me iskrca.
 Želim mu zahvaliti, ali oči su mu širom otvorene i znatiželjne dok baca
pogled u retrovizor. Pomalo zbunjeno govori: “Onda, jesi li našao išta
korisno?”
“Da”, kažem.
Glava mu se trza. “Dobro. To je dobro.”
Odmičem se od terenca. On je zadihan. “Ako ti zatreba još bilo što...”
“Već si mnogo napravio”, kažem, misleći samo na onaj broj na
komadiću papira. “Stvarno sam ti zahvalan, Gian.”
Kratko odmahuje rukom i namješta je kao da telefonira, pokazuje mi
da ga trebam nazvati ako mi nešto zatreba. Trese se. Fiat odlazi prema
vratima garaže.
Mislim na to koliko sam često viđao Ugov rukopis. Koliko je stranica
onih listova propovijedi išarano stihovima evanđelja koje sam ispravljao
nakon što je uporno tražio da mu dajem domaću zadaću nakon poduke.
Prepoznao bih njegov rukopis bilo gdje. Ali brojeve na onom komadu papira
nije napisao on.
Sadržaj tih vreća s dokazima ne bi smio biti zaključan u garaži za
zaplijenjena vozila. Ako žandari čekaju da ih netko pokupi, onda je taj netko
odlučio držati ih daleko od pogleda.
Prisjećam se zadnje Giannijeve geste. Znaka telefona. I to mi daje ideju.
 Poglavlje 24

Iza garaže je palača Belvedere. Jurim uza stube do svog stana. Prije nego što
uđem, osluškujem zvukove s druge strane vrata. Dok se brava ne promijeni,
to ću raditi svaki put kada dođem. Ali vidim da je Leo nešto ostavio kada
smo bili zadnji put: komadić kutije šibica zavučen između okvira i vrata. To
je trik kojim se služi u vojarni da spriječi odlaske redova u Rim. Papirić na
podu znači da je netko dolazio i odlazio. Papirić u vratima znači da su
nedirnuta. Lakše mi je.
Ulazim i idem do telefona u kuhinji. Čini se čudno da bi Ugo želio broj
ove linije. Kad god smo razgovarali o Diatessaronu, zvao me na mobitel.
Možda je taj put htio dobiti Simona, a ne mene. Kada, pitanje je.
Pregledavam popis brojeva s kojih su me zvali, i nema ni traga Ugovu.
Samo su tri poziva stigla s nepoznatog broja – vatikanskog broja – svi unutar
četrdeset minuta, u noći prije nego je Ugo umro. Peter i ja cijelu smo večer
bili odsutni, gledali film. Nikada nisam saznao za te pozive.
Glavom mi prolaze nepovezane misli. Opet provjeravam datum poziva,
da se uvjerim. Kao da se netko htio uvjeriti da smo otišli. Procjenjivao stan
prije provale. Pa ipak, iduće noći – kada se provala uistinu dogodila – nema
niti jednog poziva s nepoznatog broja.
Postajem nestrpljiv, pa se vraćam na nepoznati broj i ukucavam ga u
mobitel. Tek što je zazvonilo, javlja se ženski glas.
“Pronto. Casa Santa Marta. Kako vam mogu pomoći?”
Časna sestra. Na recepciji Case.
“Halo”, kažem. “Pokušavam se javiti nekome tko me zvao iz hotela.
Možete li me spojiti?”
“Ime, gospodine?”
“Nemam ime. Samo telefonski broj.”
“Radi privatnosti naših gostiju, gospodine, ne možemo udovoljiti
vašem zahtjevu.”
“Važno je, sestro. Molim vas.”
“Stvarno mi je žao.”
Brzo razmišljajući kažem: “Onda, Ugolino Nogara. Možete li pronaći
sobu na ime Ugolina Nogare?”
Ugo ne bi imao razloga odsjesti u Casi. On bi boravio u svom stanu
pored muzeja. Ali lovim u mutnom.
 Čujem je kako kuca po tipkovnici računala. “Nemamo gosta s tim
imenom, gospodine. Jeste li sigurni da se nije odjavio? Kada naši gosti vrate
svoje ključeve, brišemo ih iz sustava.”
Svoje ključeve. Odjednom mi sviće. Komadić metala koji sam našao na
otiraču u Ugovu autu.
“Hvala vam, sestro,” kažem. Zatim prekinem vezu i posegnem u oba
džepa svoje mantije. Iz jednog vadim metalni polumjesec iz Ugova auta. Iz
drugog svoj ključ iz Case.
Na ključ iz Case pričvršćen je metalni oval s ugraviranim brojem sobe.
Boja i debljina savršeno odgovaraju. Komad metala otkrhnuti je rub ovala
na ključu iz Case.
Pogledam bolje i vidim tragove pritiskanja. Sigurno je korišten da bi se
nešto otvorilo. Ma što da je to bilo, nije uspjelo.
Sjedim za kuhinjskim stolom, pokušavam posložiti podatke koje imam
u nešto što mogu shvatiti. Trag telefonskih poziva u moj stan vodi u Casu.
Kao i obijanje Ugova auta. To može biti prva naznaka stvarne povezanosti
provale i ubojstva. Ali progoni me i misao da smo Peter i ja boravili u Casi,
pod istim krovom kao i čovjek koji je to napravio.
Trljam metalni komadić u ruci. Casa. Sagrađena je za posjetitelje izvan
grada, ali tamo odsjedaju i svećenici iz Tajništva kada su u prolazu.
Mignatto mi je preko telefona rekao kako Boia ne želi da saznamo tko je
istukao Michaela. Boia je još od smrti mog oca neprijatelj ponovnog spajanja
katolika i pravoslavaca. Čovjek koji je iskoristio Tajništvo kao alat za
uništavanje gesta dobre volje Ivana Pavla prema sestrinskoj Crkvi.
Simon je morao znati da izaziva sudbinu pozivajući pravoslavno
svećenstvo na izložbu. Sigurno je pokušavao izbjeći Boiinu pažnju koliko je
god mogao. To bi moglo objasniti zašto u njegovoj diplomatskoj putovnici
nema ni naznaka o putovanjima u Srbiju i Rumunjsku. Mogao se prijaviti za
običnu talijansku putovnicu i sakriti ono što je radio. Ali kada je jednom
neki episkop – ili mitropolit – pristao doći u Rim, s tim je bilo gotovo.
Episkopi su javne osobe. Putuju uz pratnju; njihovi se planovi pojavljuju u
najavama i kalendarima. Boia je morao saznati.
Ipak, u to je vrijeme Simon morao doživjeti još gori šok. Usred
pregovora mog brata s pravoslavcima Ugo je otkrio da je Platno ukradeno
iz Carigrada.
To je otkriće sigurno pokrenulo sve drugo. Michaela su napali ljudi koji
su htjeli znati što je Ugo otkrio. Ista je prijetnja ispisana na poleđini slike
koju su poslali meni. Kardinal Boia je izgleda znao da je Ugo nešto otkrio,
ali ne i što. Možda je to ono što se nada izvući iz Simona stavljajući ga u
kućni pritvor.
Ironija je u tome da zapravo samo treba prošetati Ugovom izložbom.
Čak i u nedovršenim galerijama odgovor se jasno vidi. Ako bi Njegova
Uzoritost naučila nekoliko riječi grčkog, shvatila bi da je odgovor napisan
na zidu.
Ustanem i po mraku se uputim prema spavaćoj sobi. Moj brat može
pretpostaviti izložbu svojoj karijeri, ali ja neću. Simon je stvoren za veće
stvari od pozivanja pravoslavnog svećenstva u Rim. Kada sutra bude
svjedočio, suci moraju čuti o čemu se tu zapravo radi.
Gledam u svoj ormar, ali ne nalazim ono što tražim. Pa prelazim
zamišljenu crtu između svoje i Monine strane sobe i otvaram kutiju za nakit
koju joj je napravio otac nakon što smo se zaručili. Kad je Mona nestala,
ponijela je samo torbe s odjećom, pa kako svećeničke žene ionako rijetko
nose nakit, kutija je još uvijek tamo: dijamantne naušnice, nostalgični
tinejdžerski prsteni, zlatna ogrlica s latinskim križem, koji je zamijenio
grčki križ koji bi nosila onog dana kada je otišla. Otvaram manji pretinac na
dnu. Unutra je ključ. Stavljam ga na svoj prsten s ostalima.
Na putu prema vratima zastajem i otvaram kredenc koji je za vrijeme
provale bio prevrnut. Unutra je plastična vrećica u kojoj Peter i ja čuvamo
gomilu žica, kabela i adaptora. Sve što mi sliči na punjač mobitela, gužvam
u ruci i trpam u mantiju.
Zatim, prije nego se opet spustim niz stepenice, pokušavam se
pripremiti za ono što ću vidjeti.

U prizemlju naše stambene zgrade vatikanska je zdravstvena služba. Dok

smo Simon i ja bili dječaci, američki svećenici radije bi se vraćali u New
York, nego da riskiraju posjet vatikanskim liječnicima. Svakog papu već pola
stoljeća prate užasne priče. Prije pedeset godina Pio XII. nije mogao prestati
štucati, pa mu je njegov liječnik prepisao injekcije mljevenog janjećeg
mozga. Drugi papin liječnik prodao je Piove medicinske kartone novinama
i balzamirao njegovo mrtvo tijelo koristeći se eksperimentalnom tehnikom
od koje se papino tijelo nadulo i počelo puckati kao bazen s katranom dok
su se hodočasnici sakupljali da ga vide. Deset godina kasnije Pavlu VI.
trebalo je ukloniti prostatu, pa su vatikanski liječnici odlučili izvesti
operaciju u njegovoj knjižnici. Njegov nasljednik Ivan Pavao I., umro je
trideset i tri dana nakon što je izabran jer naši liječnici nisu na vrijeme
saznali da uzima tablete za krv. Zbog toga biste mogli pomisliti da su
vatikanski pogrebnici svjetska klasa, s obzirom na to koliko posla imaju. Ali
ne postoje vatikanski pogrebnici niti vatikanska mrtvačnica. Pape u
njihovim odajama balzamiraju dobrovoljci iz grada, a mi ostali
zadovoljavamo se stražnjom sobom u zdravstvenoj službi. U tu sam se sobu
sada uputio.
Postoje dvoja vrata klinike, jedna za biskupe, druga za sve ostale. Čak i
sada koristim vrata koja mi pripadaju. Monin ključ lako otvara bravu. Prije
nego se rodio Peter, ovdje je radila pro bono, kao i svi naši medicinari, uz
pravi posao u gradu.
Nisam bio u ovoj čekaonici od dana kada mi je otac doživio srčani udar.
Prozori gledaju van prema garaži i muzejima iza nje, pa se ne usuđujem
paliti svjetla. Ali ne trebam ih da bih se sjetio kako to mjesto izgleda. Bijeli
pod i zidovi, bijela rebra plastičnih sjenila na prozorima. Liječnici u bijelom
i medicinske sestre koji su svi bili tako spori kada smo unijeli oca, kao da su
oni već odlučili da će odavde zakoračiti prema nebu. Kada je Mona ovdje
volontirala, niti jednom je nisam dočekao poslije posla i niti jednom me nije
morala pitati zašto.
Hodam niz hodnik i otvaram čekaonice jednu za drugom. Kao i što sam
očekivao, ona koju tražim na samom je kraju. I prije no što otvorim vrata,
osjećam miris tekućine za balzamiranje. U sobi nema kreveta s podesivim
naslonom prekrivenog sanitarnim papirom, samo čelični stol zagrnut
bijelom plahtom. Ispod plahte vidi se grba tijela.
Odvraćam pogled od Uga, osjećam se kao da sam mu narušio
privatnost. To je čovjek koji je na vratima imao dvije goleme brave, a sef je
vijcima učvrstio za pod ureda. Čovjek koji mi cijelo vrijeme dok smo radili
zajedno nikada nije pokazao obiteljsku sliku, ako ju je uopće imao. Možda
zato njegovo tijelo i dalje leži ovdje, tri dana kasnije, vene u stražnjoj sobi, i
nad njim nitko ne bdije, niti se čuju riječi pogrebne mise.
“Ugo,” govorim glasno. “Tako mi je žao.”
Jer sam ovdje. Jer ti remetim mir. Jer se nisam odazvao kada si od mene
tražio pomoć.
Odvraćam pogled i gledam u kolica na kotačima ispred sebe, tražim
njegove stvari. Umjesto toga nalazim žutosmeđu omotnicu na kojoj piše
NOGARA, UGOLINO L. Na prvoj je stranici dijagram čovječje lubanje
prekriven bilješkama pisanim rukom. Pazeći da ne ostavim otiske, navlačim
par rukavica od lateksa iz kutije na zidu prije nego je dodirnem.
Crna rupa nacrtana je na desnoj strani lubanje na dijagramu. Pored nje
su oznake dužine. Na idućoj je stranici obris cijelog tijela s ožiljcima i
promjenama boje Ugove kože. Zapažam riječ žutica, iza koje je strelica
prema stranici jedanaest u kartonu pacijenta.
 Listam naprijed. Karton je uglavnom ispunjen unosima koji nisu stariji
od osamnaest mjeseci, počinju prije Ugova prvog putovanja u Edesu, kada
je cijepljen protiv tifusa i tetanusa. Ovog ljeta bio je pozitivan na testu
otkrivanja bolesti jetara. Zatim nije prošao test vida. Nakon toga sve je više
upisa u karton. Čini se da je Ugo posjećivao liječnika svaki put kada je bio u
gradu. Stranica jedanaest, koju spominje izvještaj autopsije, ispunjena je
prije manje od mjesec dana.
Pacijent pokazuje sekundarne deluzije povezane s ovisnošću o
alkoholu. Boji se gubitka posla. Boji se proganjanja i ozlijeđivanja. Ima
dokaza mogućeg samozavaravanja. Testiran na Korsakoffa, ali nema dokaza
amnezije. Za šest mjeseci provjeriti gubitak pamćenja. Propisan tiamin;
upućen specijalistu.

Taj se posjet dogodio neposredno prije nego mi je poslao zadnju e-poruku.

Kada su vidjeli da je alkoholičar, liječnici su zanemarili sve drugo. Osjetio
sam drugi val krivnje.
Nakon što sam se vratio izvještaju s autopsije, konačno sam našao
popis osobnih stvari. Spominje se nedostajanje novčanika i sata. Ne govori
ništa o ključu iz Case – sa ili bez komadića koji je otpao. To jača moju
sumnju da krhotina koju sam našao na podnom otiraču nije njegova.
Popis također navodi da su džepovi Ugovih hlača, košulje i jakne
odijela bili prazni. Ali moja je slutnja bila točna. U unutarnjem džepu na
grudima njegova kišnog ogrtača nađen je Ugov mobitel.
Nikakav mobitel nije bio na popisu materijalnih dokaza koji mi je
Mignatto spominjao. Krenem prema metalnim pladnjevima tražiti još neku
vrećicu s dokazima s crvenim pečatom, ali pogled mi zapne na zadnju
bilješku.
Mrlje na objema rukama.
Zaustavljam se i opet gledam. Zatim listam tražeći još neki spomen
toga. Pored dijagrama cijelog tijela na margini se spominje da na Ugovoj
podignutoj ruci ima tragova baruta, na onoj kojom se branio. Ali to nije ono
što tamo piše. Tamo piše na objema rukama.
Prisjećam se što je švicarski gardist u kantini rekao Simonu i meni samo
nekoliko sati nakon što je umro.
Čuo sam da nešto nije bilo kako treba. Nešto u vezi s njegovim rukama
ili nogama.
Buljim u grbu pod plahtom na metalnom stolu. I grozim se onoga što
moram saznati.
 ★★★

Samo su Simonu dopustili da vidi očevo tijelo u ovoj sobi. Dva dana kasnije,
kada sam se nagnuo nad otvoreni lijes da poljubim svetu sliku na njegovim
grudima, osjetio sam kolonjsku vodu koju je na njega stavio pogrebnik, i
shvatio da mog oca više nema. Tijelo ispred mene postalo je strano. Niti
jedan grčki svećenik neće staviti kolonjsku vodu. Ali sam miris ostao je u
meni, zakopan s drugim sjećanjima u nekom kutu lubanje. Sada se vraća
dok prilazim stolu.
Buljim u bijelu plahtu. U golemo ispupčenje Ugova tijela. Onda
navlačim poznati svećenički oklop protiv smrti. Nema se tu čega bojati.
Duša sigurno ne umire. Kao što je sigurno da je Ugo živio prije, on živi i
dalje, samo odvojen od tijela.
Pa ipak, nešto je mučno u bezličnosti njegova prekrivenog tijela. Kao
da tu leži sva smrt ovog svijeta. Od nje me dijeli samo taj tanki pokrov. Iz
nekih razloga sjetim se Uga za njegovim stolom, kako mi pokazuje kopiju
Platna. Ruka mu je zastala s poštovanjem pred tkaninom, ne dodirujući je.
Plahta djeluje napudrano kada je povlačim, tek toliko da vidim Ugovu
ruku.
Mrlja na njegovoj ruci boje je tamne smeđe hrđe. Proteže se kožom na
poznat način, tamnija na vrhovima prstiju i palca, a na dlanu je skoro nema.
Srce mi udara, a krv podrhtava u rukama.
Spuštam plahtu i odlazim na drugu stranu stola. Na lijevoj je ruci
jednaka mrlja. Ugo je držao Diatessaron nedugo prije nego je ubijen. Ali
zašto? Restauratori su davno trebali biti gotovi s njim. Njegove jako uvećane
stranice već su postavljene u galerijama. Pretpostavljao sam da su vrata u
zadnjoj galeriji – ona koja Peter i ja nismo mogli otvoriti – zaključana jer je
Diatessaron već bio na svome mjestu, savršeno postavljen u zadnjoj
prostoriji. Ugo nije imao razloga pomicati ga.
Osim ako ga nije donio u Castel Gandolfo. Osim ako ga iz nekih razloga
nije pokazao pravoslavcima. U tom slučaju, ono što je ukradeno iz auta
mogao bi biti Diatessaron. Njegove dimenzije jako su slične otisku koji sam
vidio ispod Ugova sjedala.
Nestrpljivo pretražujem metalne pladnjeve. Konačno, ispod male
gomile papira nalazim plastičnu vrećicu bez pečata i ikakvih žandarskih
oznaka. U njoj je Ugov mobitel. Nakon tri dana na čekanju baterija se
ispraznila, pa vadim kabele za punjenje iz mantije i nalazim jedan koji
odgovara. Zatim počinjem pregledavati njegov popis poziva.
Zadnja četiri poziva upućena njegovu telefonu jesu Simonova. U 3:26,
3:53 i 4:12 Ugo se nije javio. Konačno, u 4:46 moj je brat zadnji put nazvao
Uga. Bili su povezani devedeset sekundi. Manje od devedeset minuta
kasnije Ugo je bio mrtav, jer Simon je nazvao moj stan odmah iza šest da
me zamoli da ga nađem u Castel Gandolfu.
Biram Ugovu govornu poštu. Naravno, Simon je ostavljao poruke.
Mehanički glas kaže: “Tri dvadeset šest poslije podne.” Zatim:

Ugo, ja sam. Samo sam htio proći kroz scenarij. Nekoliko

podsjetnika: talijanski im neće biti materinski jezik, govori polako.
Ja ću te predstaviti, trebaš govoriti samo dvadeset minuta, dakle, ne
brini se. Samo, molim te, ne spominji ono o čemu smo razgovarali.

Zatim stanka.

Također, želio sam ti reći da je odaziv bolji nego što smo očekivali.
Razgovarali smo o grupici, ali Sveti Otac nas je stvarno podržao, pa
se nemoj iznenaditi. To je još jedan razlog zbog kojeg se moramo
držati scenarija. Ne želimo ga iznevjeriti.

Konačna stanka.

Znam da ti je ovo teško. Ali možeš ti to. Ako poželiš nešto popiti,
budi jak. Pratit ću te na svakom koraku.
Sačuvam poruku. Onda, sedam minuta prije četiri sata, Simon ostavlja
još jednu. Ovaj put glas mu je napetiji.

Gdje si? Vratar kaže da si izišao zapaliti cigaretu. Trebamo početi

za nekoliko minuta. Stvarno te trebam ovdje.

Dvadeset minuta kasnije, zadnja govorna poruka.

Ne mogu ih više zadržavati. Morat ću govoriti sam. Ugo, ako piješ,

ne moraš ni dolaziti. Nazvat ću te kad budem gotov.
 Nema više ničeg. Vraća se mehanički glas. Zadnji poziv – oko četvrt do
pet, kada su Simon i Ugo posljednji put razgovarali – nema nikakvu poruku.
Osjećam gorko olakšanje. Simon nije znao kamo je Ugo otišao. Govorio
je u prostoriji punoj pravoslavnih svećenika dok je Ugo bio sam u vrtovima.
Možda čak i kada je Ugo napadnut.
Suci moraju čuti ove poruke. Moraju sami izvući zaključke zašto ovaj
dokaz nikad nije predočen. Mignatto će biti bijesan zbog ovoga što sam
napravio, ali isključujem mobitel s punjača i stavljam ga u džep. Zatim
provjeravam sobu da vidim jesam li što ostavio za sobom, zadnji put
blagosiljam Ugovo tijelo i vraćam se u hodnik.
Vani, na majušnom parkingu ispred garaže, zaustavlja se automobil.
Njegova svjetla režu okomite zastore, ali to je samo jedan od mojih susjeda
koji zijevajući izlazi i kreće kući na spavanje. Čekam dok ne uđe, pa izlazim
i zaključavam vrata Moninim ključem.
Ponoć je. Razmišljam o tome da nazovem Mignatta, ali odlučujem
pričekati do jutra. Naći ćemo se na sudu u osam sati. Možda će biti bijesan
zbog onog što sam napravio. Ali kada ga prođe ljutnja, shvatit će koliko sam
mu olakšao posao.
 Poglavlje 25

U pet i pol ujutro budi me telefonski poziv Michaela Blacka.

“Gdje si?” kaže.
“Michael,” odgovaram bunovno, “ovdje nije ni svanulo. Neću trčati do
govornice.”
“Poručio si mi da trebaš razgovarati sa mnom?”
“Trebam te na avionu”, kažem. “Trebamo te kao svjedoka.”
“Kako molim?”
“Tajništvo ne želi dati tvoj osobni karton. Ne možemo nikako drukčije
dokazati da si napadnut.”
Njegov se glas već mijenja. “Želiš da stavim vrat na panj za tvog brata?”
“Michael...”
“Što bih uopće mogao reći? On mi nikada nije ništa rekao.”
Sjedam u krevetu i palim svjetiljku. Vadim pijesak iz očiju. Mozak mi
radi s pola snage, ali znam da moram biti oprezan. On mi nikada nije ništa
rekao: to je sigurno laž. Ugovo pismo spominje Michaela kao Simonova
sljedbenika, a kada su Michaela istukli u Rumunjskoj, to je vjerojatno bilo
zato što je pomagao Simonu da pozove pravoslavce na Ugovu izložbu. Već
to što mi ni toliko ne želi priznati govori mi da će ga biti teško nagovoriti
na svjedočenje pred sudom.
Pa ipak je nazvao. Jedan njegov dio i dalje želi pomoći.
“Čim dođeš u Rim”, kažem, “reći ću ti sve što znam. Ali ne želim to
napraviti telefonom.”
“Znaš što? Ne dugujem ti ništa.”
“Michael,” kažem oštrijim glasom, “duguješ mi. Nisi onim ljudima samo
rekao gdje je moj stan. Rekao si im i gdje je moj rezervni ključ.”
Tišina.
“Policija nam ne želi pomoći”, kažem, “jer misle da zapravo nitko i nije
provalio.”
“Ispričao sam se zbog toga.”
“Ne želim tvoje isprike! Želim da sjedneš na prvi avion za Rim. Nazovi
me kada budeš tu.”
Prije nego on stigne odgovoriti, prekidam vezu. I molim se da je to bilo
dovoljno.
Dva sata kasnije organiziram na brzinu društvo za Petera, šestogodišnju
unuku dvoje stanovnika Vatikana, Allegru Costu. Na njezinu pragu Peter i
ja se pozdravljamo nešto duže, uz uobičajeno vidimo-se-kasnije. Imamo
naviku nikada ne govoriti zbogom jedan drugom, što je još jedna posljedica
Monina nestanka. Ona je uvijek tu, kao krhotine grnčarije koje rimski
farmeri nalaze pri oranju. Za Peterovo dobro moram je uskoro nazvati. Ali
ne mislim na to nakon što pogledam na svoj ručni sat. Sve se u meni steže.
Moram biti na drugome mjestu.
Palača suda leži dijagonalno u odnosu na Casu, s kojom dijeli pogled
na vatikansku benzinsku crpku, ali dodatno je ponižena jer je na izravnom
udaru ispušnih plinova automobila, koji su dodali petrolejsko sivi sfumato
na bež boju okrnjene fasade vatikanske zgrade. Rota obično zasjeda u
povijesnoj renesansnoj palači s druge strane rijeke, bliže Mignattovu uredu,
ali danas su njezina tri suca primorali da dođu ovamo. U stara vremena naši
kanonski procesi odvijali su se izvan vatikanskih zidina, a ova se palača
koristila za građanske parnice. Ali Ivan Pavao, jedini papa koji je ikad
revidirao oba crkvena zakonika – jedan za zapadne, drugi za istočne
katolike – odlučio se i na promjenu mjesta.
Ova palača često izgleda kao da je utonula u ravnodušnu besposlicu.
Suci se zadržavaju ispred nje, naslanjajući se na zidove sa svojim perikama
u rukama, krateći vrijeme između suđenja. Kao i naši vatikanski liječnici i
medicinske sestre, građanski su suci dobrovoljci uvezeni iz vanjskog svijeta,
koji svoj pravi posao obavljaju u Rimu, a ovdje borave samo povremeno.
Današnji suci, međutim, bit će drukčiji. Drevni sud Svete rimske rote drugo
je najviše sudsko tijelo Crkve. Njihovu presudu ne može promijeniti nitko
osim pape. Rota je zadnja instanca svakoj katoličkoj biskupiji na svijetu, i
svake godine njezini suci primaju stotine slučajeva, poništavajući katoličke
brakove skoro svakog radnog dana. Taj beskrajni rad uzima svoj danak.
Poznavao sam monsinjore iz Rote koji su starjeli brže od pasa. Posao ih je
načinio mrkima, metodičnima i nestrpljivima. U ovoj sudnici neće biti
nikakvog izvještačenog pravosuđa na talijanski način.
U trenutku kada stižem, Mignatto čeka pred sudnicom. Djeluje vrlo
elegantno, njegova monsinjorska sutana opasana je pojasom koji završava
dvama lijepim čvorovima koji vise baš kako treba, podsjećajući na kadionice
koje svećenici i đakoni njišu na lancima šireći miris tamjana. Takve kićanke
izbačene su iz uporabe prije trideset godina kada je papa pojednostavnjivao
način odijevanja katoličkih svećenika, ali ili je Mignatto od toga izuzet, ili
postoji neko suptilno naginjanje povratku tradiciji za koje on misli da će se
svidjeti nekome na sudu. Kao grkokatolik ne razlikujem takve nijanse.
 “Dolazi li Simon?” pitam.
Njegov je glas strogo poslovan, ne pokazuje nimalo osjećaja. “Na popisu
je. Hoće li ga kardinal Boia pustiti, to je druga stvar.”
“I ništa ne možemo napraviti?”
“Ja radim sve čega se mogu sjetiti. U međuvremenu, molim vas da mi
objasnite odluku svog ujaka.”
“Kakvu odluku?”
Mignatto čeka, kao da očekuje da ću se sam sjetiti. Konačno govori:
“Njegova je Uzoritost već u sudnici. Prije sat vremena obavijestio me da će
danas on sjediti za stolom kao prokurator.”
Buljim u vrata sudnice i grizem jezik.
Mignatto se trudi ne pokazati koliko su se stvari pogoršale. Njegov
dojam o našoj obitelji ne popravlja se. “Mislio sam da je možda razgovarao
s vama o tome. U svakom slučaju, podnio sam zahtjev da postane locum
tenens. U vašoj odsutnosti, bojim se.”
Locum tenens. Latinski naziv za zamjenika.
“Ja ne mogu unutra?”
“Danas ne.”
“Zašto on to radi?”
Mignatto spušta glas. “Rekao mi je da želi ohrabriti vašeg brata da
svjedoči. Misli da su dvije noći u kućnom pritvoru mogle promijeniti
njegovo mišljenje.”
Ljut sam na Lucia, zbog njega sam ispao budala. Ali ako on misli kako
može natjerati Simona da progovori, valjda za to ima neki razlog. A njegova
odluka daje mi priliku koju sam čekao.
Posežem u mantiju po Ugov mobitel i govorim: “Moram vam nešto reći
prije nego što uđete unutra.”
Kada mu objasnim, Mignatto problijedi. “Ali posebno sam vas
zamolio”, kaže, “da ne radite ništa takvo. Da se ne miješate.”
“Također ste mi rekli da će sud prihvatiti dokaze bez obzira na to
odakle stižu i kako su nabavljeni.”
“O čemu govorite?”
“Prisluškivali su Simonov telefon i ukrali mu govornu poštu.” Bulji u
mene. “Ono što sam vam rekao jest da suci smiju stvarati mišljenje na osnovi
bilo čega. Što uključuje naše ponašanje. Pa kada Tajništvo taji dokaze, ili
prisluškuje svoje zaposlene, to stvara dojam koji ide u korist vašeg brata. A
kada obrana krade dokaze, to stvara dojam koji mu samo može nauditi.”
 “Monsinjore, ne shvaćam. Žandari su našli stvari koje bi mogle pomoći
Simonu, ali nitko ništa ne radi s dokazima. Nitko ih ne prikuplja.”
“Tako vam svega, na što mislite?”
Želim mu ispričati za telefonske pozive u svoj stan u noći prije provale,
o papiriću iz Ugova automobila na kojem je moj telefonski broj. Ali tada bih
morao reći Mignattu što sam sinoć radio, a sada je previše uznemiren da bi
staloženo primio takve vijesti.
Umjesto toga kažem: “Zašto suci nisu vidjeli ovaj telefon? Zašto nikada
nije uvršten u dokaze za suđenje? Glasovne poruke pokazuju da Simon nije
znao gdje se u Castel Gandolfu Ugo nalazio. To je trebala biti jedna od prvih
stvari koju je tužitelj morao predati.”
Ružičasta pjega puže uz monsinjorov vrat. “Opet vas podsjećam”, kaže,
“da ovo nije sudski proces građanskog prava. Žandari ne rade zajedno s
tužiteljem. Oni provode svoju istragu. Ako je sud zatraži, oni je prilože.
Dakle, ovdje problem nije neka podla spletka protiv vašeg brata. Nego to što
se nitko uvučen u ovaj proces – ni suci, ni tužitelj, ni obrana, čak ni vikar
koji je obavio prvu istragu – nikada nije okušao s ubojstvom na crkvenom
sudu. Nismo navikli tražiti od policije izvještaje o ubojstvu. Ne znamo kakvi
sve izvještaji postoje. Pa iako se trudimo nadvladati poteškoće, to je
izuzetno teško kada se suđenje odvija ovako brzo.”
“Zašto onda”, kažem, “od suda traže da radi nešto što ne može? Pritisak
dolazi odnekud.”
Mignatto se mršti. “Oče, netko očito vjeruje da je Nogarina smrt
skandal koji ugrožava dogovorenu izložbu. Najbolji način da se taj problem
riješi, po nečijem mišljenju, jest brzo suđenje. Ja ne vidim ništa što bi
ukazivalo na još što.”
Vrata suda se otvaraju. Svađom nećemo nikamo dospjeti. Prije nego
Mignatto ode, moram se uvjeriti da je shvatio važnost Ugova mobitela.
“Kada Simon bude svjedočio”, kažem, “molim vas da ga samo pitate za
pozive koje je uputio Ugu. A ako ne bude htio govoriti, pustite poruke s
Ugove govorne pošte.”
Mignatto stišće zube. Uzima mobitel i okreće mi leđa. Zadnje što čujem
dok odlazi jest: “Oče, ne slušate me. Ja ne postavljam pitanja. Samo suci to
rade.”

Previše sam nervozan da bih otišao, pa odlučujem ostati ispred sudnice.

Nekoliko minuta kasnije prvi svjedok stiže pješice.
 To je stari biskup Pacomio, nekadašnji rektor Simonove bogoslovije,
Capranice. Ima višak kilograma, gubi kosu, čelo mu je visoko i mudro, a oči
ozbiljne. Iako nosi obično svećeničko odijelo, masivni zlatni križ na prsima
govori da je više od svećenika: već duže od desetljeća on je biskup u
Torinskoj nadbiskupiji. Za suce će on također biti i pomalo slavna osoba –
napisao je više knjiga i bio domaćin televizijskih programa. Mignatto otvara
snažno: biskup Pacomio prešao je šest stotina kilometara da bi se zauzeo za
mog brata.
Dok žandari otvaraju vrata sudnice da bi on ušao, uspijevam zaviriti
unutra. Tri suca sjede na klupi s izrazom lica kao da nose mrtvački kovčeg.
Iza njih je drvena obloga nalik ulazu u mauzolej, nad kojom visi veliko
željezno raspelo.
Tada se vrata zatvaraju, i ja sam opet slijep. Počinje čekanje. Narednih
pedeset minuta hodam po prašnom dvorištu, ne znajući kako pomoći. Tada
se opet pojavljuje biskup Pacomio, i djeluje spokojno. Želim ga pitati kako
je prošlo, ali on mi ne bi smio odgovoriti. To mu zabranjuje prisega koju je
dao sudu. I tako ga gledam kako odlazi, pa provjeravam mobitel ne bih li
pronašao Mignattovu poruku.
Ništa.
Malo kasnije stiže neugledni Volkswagen Golf sa spuštenim prozorima.
Iz njega izlazi čovjek kojeg nisam vidio desetljeće: velečasni Stransky, koji
je s mojim ocem radio u Papinskom vijeću za promicanje jedinstva kršćana
još kada je ono bilo samo vatikanski stan u kojem su papire čuvali u kadi.
Vrijeme mu je izbijelilo kosu i izdužilo lice, ali on zastaje ispred mene,
zbunjeno me gleda, pa povezuje stvari. “Nebesa”, kaže. “To je mali Alex
Andreou.”
“Velečasni Tome.”
Grli me kao da sam mu sin, a ja se pitam kako ga je Mignatto uopće
pronašao. Zadnje što sam čuo o njemu bilo je da je rektor nekog instituta u
Jeruzalemu.
“Baš sam se zatekao u Rimu”, govori namigujući. “Slučajno, rekao bih.”
Lucio. Samo je Lucio mogao stvoriti te ljude niotkud. Pitam se je li im
platio da dolete ovamo.
Velečasni Tom spušta glas. “Dakle, u što se tvoj brat uvalio?”
“Velečasni, nije ništa skrivio. Samo ne želi reći sucima da je nevin.”
Stransky odmahuje glavom. Simon u najkraćim crtama. Pokazuje
prema vratima i govori: “Ideš sa mnom?”
 Kada mu objasnim da ne smijem, on se smiješi i kaže: “Pa, pomolimo
se da ne ispadnem glupav. Nisam skidao prašinu sa starog kanonskog već
deset godina.”
Skromne riječi za živu legendu. Radeći uz dva kardinala, velečasni Tom
načinio je nacrt za povijesni crkveni dokument o budućnosti naših odnosa
s nekršćanima. Iako on ne može svjedočiti ni o čemu drugom osim o
Simonovu ponašanju dok je bio mladić, Mignattova je strategija očita:
zaslijepiti suce svjedocima karaktera mog brata.
Prolazi cijeli sat. Velečasni Tom odlazi. Dolazi treći svjedok – a on
zaustavlja dah.
Nadbiskup Collaço jedan je od najviše pozicioniranih vatikanskih
diplomata, oličenje službe u Tajništvu. U svojoj četvrt stoljeća dugoj karijeri
bio je nuncij u mnogim zemljama. Danas nosi potpuno bijelu sutanu s
grimiznim pojasom, odjeću svećenika tropskih krajeva, koja njegov dolazak
čini još dostojanstvenijim. Nije mi nimalo teško shvatiti zašto je ovdje.
Mignatto i Lucio šalju važnu poruku: Tajništvo je uz Simona, čak iako onaj
koji ga vodi nije.
Prolazi zadnji sat. Zatim, u dva sata, nadbiskupa Collaça zamjenjuje
posljednji svjedok karaktera. Ovaj put ne mogu vjerovati očima.
Lucio je morao stvarno biti u škripcu da povuče veze tako visoko.
Kardinal Tauran je gigant Tajništva. Neko se vrijeme govorilo kako bi on
mogao postati novi kardinal državni tajnik, zamijeniti Boiu i promijeniti
naše odnose s pravoslavcima. Onda su Tauranu otkrili Parkinsonovu bolest,
kao i Ivanu Pavlu, pa su ga zbog brige za njegovo zdravlje prebacili na manje
zahtjevan posao arhivara i knjižničara Svete rimske crkve. Ali prije toga
upoznao je Simona kao polaznika tečaja diplomacije koji je Njegova
Uzoritost predavala na Akademiji. Papinski knjižničar proglasit će mog
brata jednim od svojih najdražih učenika.
Tauran neupadljivo prolazi, spuštene glave, uz samouvjeren smiješak.
Obrana s njime završava. Želio bih da mogu biti unutra, i vidjeti lica sudaca
dok slušaju cijeli niz slavnih crkvenih dužnosnika. Nije ni čudo što je i Lucio
poželio biti tamo.
Tauran izlazi u tri sata. Sada je pozornica spremna za Simona. Kako
većina vatikanskih ureda zatvara u jedan, a radnici dobivaju barem jednu
popodnevnu stanku, očekujem da će suci najprije objaviti odmor. Pa stojim
uz vrata i čekam Mignatta, spreman da zajedno proslavimo trijumfalno
otvaranje.
Ali nitko ne izlazi. Što duže traje tišina, neugodan osjećaj pod mojim
rebrima postaje jači. Čekaju Simona. A Simon ne dolazi.
 Dvadeset minuta kasnije zaustavlja se limuzina. Izlazi vozač, otvara
stražnja vrata i čeka. Otvaraju se vrata sudnice. Izlazi moj ujak, bijesan.
“Što se događa?” pitam.
Ali Lucio prolazi ravno pored mene prema automobilu koji ga čeka.
Trenutak kasnije odlazi. Okrećem se i ugledam Mignatto kako bulji u mene.
“Je li nešto pošlo krivo?” kažem.
“Ni riječi od kardinala Boie”, reži Mignatto.
“Kako se mogu tako ponašati prema Simonu?”
Monsinjor ne odgovara.
“Hoće li se ujak vratiti?”
“Ne.”
Pročišćavam grlo. “Onda mogu ući u sudnicu?”
Obrušava se na mene. “Nešto morate shvatiti. Ne mogu braniti vašeg
brata kako treba ako vaša obitelj nastavi uzimati stvari u svoje ruke.”
“Monsinjore, žao mi je. Ali Ugov će telefon...”
“Znam što će biti s telefonom. Ali ako ne možete raditi ono što vas
molim, onda ja ne mogu zastupati vašeg brata.”
“Shvaćam.”
“Ma što drugo da pomislite napraviti, javite najprije meni.”
“U redu. Dogovoreno.”
Čini se da ga moja suglasnost smiruje. “Onda dobro”, kaže. “Zadnje je
svjedočenje za jedan sat. Pojedite nešto, i nađimo se ovdje za pedeset
minuta.”
Trebao bih pokupiti Petera za jedan sat, ali to će morati pričekati. “Tko
svjedoči?”
“Doktor Bachmeier.”
Ugov pomoćni kustos. Znači tako suci žele saznati sve o izložbi.
“Bit ću tu”, kažem mu.

U četiri i pol vrata se otvaraju. Mignatto me vodi do stola na desnoj strani

sudnice. Vidim identičan stol za tužitelje s lijeve strane, koji vodi svećenik
s prastarom titulom promicatelja pravde. Pored njega je zapisničar važna
držanja, bez njega suđenje nije valjano. Zatim dolazi gledalište iza nas, red
za redom praznih sjedala. Konačno, treći stolić s mikrofonom stoji između
obrane i tužitelja. Na stolu su vrč s vodom i čaša. Ne moram nagađati tko će
sjesti za njega.
 Mignatto šapće: “Nije na nama da postavljamo pitanja. Ako čujete
nešto s čime se ne slažete, zapišite. Ako mi bude izgledalo korisno, mogu
proslijediti sucima.”
“Molim vas, sjednite”, kaže predsjedavajući sudac.
Zatim žandari dovode doktora Bachmeiera, laika u odijelu od tvida s
bradom boje slame i loše počešljanom kosom. Sreo sam ga dva puta dok
smo Ugo i ja radili zajedno, i znam da mu Ugo nije sve govorio. Sumnjam
da uistinu zna mnogo o izložbi.
Zapisničar ustaje da bi Bachmeier prisegnuo. Postoje dvije prisege:
prisega tajnosti i prisega istinitosti. Bachmeier izgleda pomalo preplašeno
dok pristaje na obje.
“Molim vas, predstavite se”, kaže predsjedavajući sudac. To je
monsinjor blagog lica, staromodnog izgleda, s velikim naočalama crnih
okvira, krupne glave na kojoj je sijeda kosa začešljana unatrag u kokoticu
sjajnu od gela. Ne prepoznajem ga, kao ni druga dva monsinjora na klupi,
dakle Mignatto je bio u pravu: svaki sudac koji je poznavao Simona morao
se povući. Umjesto njih stigao je monsinjor koji govori s poljskim
naglaskom, što bi značilo da je jedan od sudaca koji su u Rotu stigli na
početku pontifikata Ivana Pavla. Ali usprkos tolikom iskustvu, čini se da mu
je na klupi ipak neugodno. Glas mu je nenametljiv, a govor tijela odaje
nesigurnost. Kada dođe vrijeme da se suci nađu nasamo i glasaju o presudi,
teško je zamisliti ovog čovjeka kako nameće svoje mišljenje drugoj dvojici.
S njegove je lijeve strane mnogo mlađi sudac, još u četrdesetim
godinama, muškarac prijaznog izgleda s kratko ošišanom kosom. Djeluje
kao novak, željan udovoljiti svima. Zadnji od trojice prosijedi je buldog s
oštrim obrvama i optužujućim očima. Stariji je od drugih, jasno pokazuje da
je ljut. Instinkt mi govori da će ovaj slučaj ovisiti o njemu.
“Zovem se Andreas Bachmeier. Ja sam kustos srednjovjekovne i
bizantske umjetnosti u Vatikanskim muzejima.”
“Možete sjesti”, kaže predsjedavajući sudac. “Doktore Bachmeier, ovdje
smo da bismo utvrdili zašto je doktor Ugolino Nogara mogao biti ubijen. Vi
ste radili s doktorom Nogarom?”
“U nekoj mjeri.”
“Recite nam što znate o njegovoj izložbi.”
Bachmeier čupka svoje guste obrve, namršten i mrzovoljan. Izgleda kao
da mu se pitanje čini nedovršenim. “Ugolino nije baš previše otkrivao ono
što radi”, kaže.
“Bez obzira na to”, kaže glavni sudac.
 Bachmeier gleda u vrh svog nosa, želi se pribrati. Konačno govori:
“Izložba pokazuje da je datiranje Torinskog platna radioaktivnim ugljikom
bilo pogrešno. Platno je postojalo na istoku kršćanskog svijeta skoro cijelo
prvo tisućljeće kao tajanstvena relikvija zvana Slika iz Edese.”
Suci pogledavaju jedan drugog. Jedan od njih mrmlja nešto što se ne
može čuti. Ja napeto čekam hoće li Bachmeier postaviti temelj koji tužitelju
treba. Samo se jedan motiv može prikačiti Simonu za ubojstvo Uga: Ugova
namjera da obznani krađu Platna iz Carigrada 1204. godine. Ako Bachmeier
ne zna za 1204. godinu, onda će današnji dan biti pobjeda obrane.
Mladi sudac kaže: “Sve su to iznenadne i krasne vijesti. Ali koliko je
toga bio svjestan velečasni Andreou?”
“Ne znam. Sreo sam ga samo nekoliko puta i nikada ga nisam pitao. Ali
činilo se da je vrlo blizak Ugolinu, pa sam siguran da je o izložbi znao više
nego ja.”
“A možete li se sjetiti nekog razloga”, kaže glavni sudac, “zbog kojeg bi
optuženi bio motiviran da ubije doktora Nogaru zbog onoga što on zna?”
Čak i prije nego Bachemeier odgovori, ja sam uzbuđen. Traže od njega
više nego im on ikako može pružiti. Čak i da zna za 1204. godinu, gotovo
nitko nije svjestan Simonovih poziva pravoslavnom svećenstvu. Bacam
pogled prema Mignattu i u njegovu oku primjećujem određen sjaj. Možda
je ovo jedno od pitanja s popisa koji je on predao sucima.
Međutim, Bachmeier nas obojicu iznenađuje.
“Da”, kaže. “Mogu se sjetiti razloga. Nedavno smo otkrili da je jedan od
najvažnijih dijelova izložbe nestao. Netko je uzeo rukopis Diatessarona iz
zaključane vitrine.”
Skačem sa sjedalice u nevjerici. Prije nego stignem progovoriti,
Mignatto me grabi za ruku i povlači natrag. Promicatelj pravde bulji u nas
sa stola tužitelja.
“Želite li nam reći kako je velečasni Andreou ukrao knjigu?” pita
predsjedavajući sudac.
“Znam samo”, kaže Bachmeier, “da je dan nakon što je Ugolino ubijen,
velečasni Andreou došao u muzej i promijenio izložbu. Uklonio je
fotografiju povećane stranice Diatessarona, a kada sam ga pitao zašto, nije
mi ponudio nikakvo objašnjenje.”
Žurno pišem bilješku Mignattu.
On ne zna o čemu govori. Na zidovima su još uvijek fotografije
Diatessarona.
Mignatto oblikuje usnama: Jeste li sigurni?
 Kada kimam glavom, on se diže i govori sucima: “Dopuštate li mi da se
približim?”
Mahnu mu da priđe naprijed. Slijedi tihi dogovor. Zatim se Mignatto
ukočeno vraća za stol.
Mladi sudac kaže: “Doktore Bachmeier, je li velečasni Andreou uklonio
sve fotografije uvećanih stranica?”
“Nakon što sam ga pitao za prvu, druge nije dirao.”
Mignatto se mršti. Nije uspio da suci pomisle ono što je on želio. Ali to
je slijepa ulica. Mene više brine Diatessaron. Pitam se što znače mrlje na
Ugovim rukama. Je li moguće da je on donio rukopis u Castel Gandolfo, a
sada ga nema?
“Doktore Bachmeier,” kaže glavni sudac, “možete li se sjetiti nekog
razloga...”
Ali pitanje je prekinuto otvaranjem vrata u stražnjem dijelu sudnice.
Zvuk presijeca tihi žamor suđenja. Okrećem se.
Ulazi visok čovjek blagog lica. Ima spuštene oči i nosi jednostavnu crnu
sutanu. Bez riječi sjeda na zadnju klupu u sudnici pokušavajući ne privući
pažnju. Niti jedan ga žandar ne zaustavlja. A gotovo odmah njegova
prisutnost izaziva komešanje. Čak ga i suci gledaju.
“Molim vas”, govori čovjek mekanog lica talijanskim jezikom s poljskim
naglaskom. “Nastavite.”
Proživio je dvadeset i šest godina među ovim zidovima, ali naglasak
nije promijenio.
“Preuzvišeni,” kaže biskup predsjedavatelj, “kako Vam možemo
pomoći?”
“Ne, ne”, govori nadbiskup Nowak skrušeno, kao da se ispričava zbog
ometanja. “Ja sam ovdje samo da bih promatrao.”
Suci su uznemireni. Jedna je stvar kada vas promatraju. Sasvim druga
kada vas gledaju i slušaju papine oči i uši.
“Doktore Bachmeier,” ponavlja predsjedavajući sudac, “možete li se
sjetiti nekog razloga zbog kojeg bi optuženi želio ukrasti rukopis?”
Meni su takva pitanja apsurdna. Nema nikakvih dokaza da je Simon
ikada dodirnuo knjigu.
“Ispričavam se”, dolazi glas iza naših leđa. “Kakvo je to pitanje?”
Sudac objašnjava što je Bachmeier rekao o krađi Diatessarona.
“Ispričavam se”, kaže Nowak. “Možete li postaviti sljedeće pitanje,
molim vas?”
 Sudac pokušava dokučiti što nadbiskup misli. Nesiguran, odluči
ponoviti pitanje Bachmeieru.
Ali Nowak ga prekida: “Ispričavam se. Molim vas, nemojte više o tome.
Ta je tema sada izvan dubiuma.”
Dva suca gledaju jedan drugog. Šapćem Mignattu: “Što je dubium?”
Mignatto ne odgovara. Bulji u nadbiskupa Nowaka kao da je u šoku.
Predsjedavajući sudac premeće papire ispred sebe, zatim diže jedan i
čita ga. “Preuzvišeni,” kaže, “pred sobom imam poveznicu, a u njoj piše da
je dubium je li velečasni...”
Nowak diže ruku u zrak i blagim glasom govori: “Njegova Svetost
naredila je promjenu u dubiumu. O toj temi više ništa, molim vas.”
Mignatto piše ne gledajući na blok između nas.
Dubium: ono što treba dokazati. Opseg suđenja.
Predsjedavajući sudac tako je iznenađen da se obraća nadbiskupu
Nowaku na poljskom. Stariji sudac pita: “Na koju je temu Njegova Svetost
mislila, Preuzvišeni?”
“Izložbu doktora Nogare”, kaže Nowak.
Mignatto izgleda skamenjen. Ne skida oči s Nowaka. Ali ispod stola
hvata me za nadlakticu i stišće. Ako sud ne može slušati o izložbi, onda
nema mogućeg motiva za Simona. Suđenje samo što nije gotovo.
“Jeste li sigurni, Preuzvišeni?”
S druge strane suda tužitelj je uzbuđen.
Nadbiskup kima glavom. “Možete nastaviti, ako želite, o nečem
drugom.”
Za stolom za svjedoke Bachmeier pročišćava grlo. On nema što govoriti
o bilo čemu drugom.
Suci se dogovaraju. Konačno predsjedavajući kaže: “Doktore
Bachmeier, slobodni ste. Sud je gotov za danas.”
Nowak se diže. Žandari mu otvaraju vrata, i on tiho izlazi.
Mignatto mirno otvara aktovku. Stavlja u nju svoj pravnički blok, a
zatim kao da se nečeg sjetio, dopisuje nešto u njega. Tužitelj se već mota u
blizini, između stola obrane i sudaca, čeka na dogovor.
“Nazvat ću vas kasnije”, kaže mi Mignatto. Prije nego što zatvori
aktovku, kida gornji list, presavija ga i dodaje mi ga. Zatim se pridruži
tužitelju na putu prema sucima.
Nadbiskup Nowak već je otišao kada stižem do vanjskog dvorišta.
Sjedam na klupu pored benzinske stanice i zatvaram oči da se priberem.
Malo sam puta u životu tako snažno osjećao da su mi molitve uslišene.
Zatim otvaram list iz pravničkog bloka. Na njemu je Mignatto napisao samo
jedan redak:

Mislim da smo upravo saznali tko je anđeo čuvar vašeg brata.

 Poglavlje 26

Vraćajući se natrag u Vatikan da pokupim Petera, gledam na Papinsku

palaču u daljini i razmišljam o onome što sam upravo vidio. Boia pokušava
natjerati Simona da progovori. Nowak pokušava zadržati tajnost izložbe.
Crta bojišnice kao da presijeca palaču na više mjesta. Ako Ivan Pavao
podržava izložbu – ako podržava Simona – onda se ništa od ovoga ne bi
trebalo događati. On ima moć zaustaviti suđenje; ima moć baciti kardinala
Boiu na koljena. Ali dok se papa približava smrti, ponekad otkriva kako su
mu neki stari prijatelji vukovi u svećeničkoj odjeći. Nadbiskup Nowak često
je prisiljen služiti se trikovima da sačuva privid snažnog pape i spriječi
gubitak moći. Takav privid ne može dugo trajati.
Ono što me najviše zbunjuje jest nestanak Diatessarona i gdje bi sada
mogao biti. Zašto bi ga Ugo uzimao iz muzeja? Da odvrati pažnju
pravoslavaca s 1204. godine? Ili da im nešto dokaže? Zadnji put kada smo
Ugo i ja radili na Diatessaronu, iznio je teoriju koja bi mogla zatvoriti zadnju
rupu u njegovu istraživanju. Ako je točna, dokazala bi da je Platno stiglo u
Edesu u rukama jednog od Isusovih učenika. A dokaz za to pronašao bi u
samoj Bibliji.

Učenje evanđelja postalo je Ugova opsesija u zadnjim tjednima u kojima

smo radili zajedno. Proučavao ih je na isti način na koji je pio. Ja bih čitao u
krevetu nakon što bi Peter zaspao, i zazvonio bi mobitel: Ugo, pita je li Isus
stvarno pretvorio vodu u vino jer samo Ivan u svom evanđelju tvrdi da jest.
Kucanje na vratima za vrijeme doručka: Ugo, pita je li Isus stvarno digao
Lazara iz mrtvih jer samo Ivan u svom evanđelju tvrdi da jest. Poruka na
bogosloviji: Ugo, pokušava shvatiti zašto je Ivan izostavio dvadeset Isusovih
čuda ozdravljenja i svih sedam Isusovih istjerivanja vraga.
Da kupim sebi predah, dao sam Ugu snop starih Simonovih papira za
propovijedi – istog onog papira na kojem je napisao pismo koje ću kasnije
naći u Simonovoj torbi – a izmislili smo i jednu vježbu za njega: poglavlje
po poglavlje počeo je ispisivati paralelne stihove evanđelja, uspoređujući ih
riječ po riječ i precrtavajući dijelove koje su njihovi pisci vjerojatno dodali
ili promijenili. To je uzbuđivalo Uga koji je vjerovao da će pročišćavajući
teologiju stići bliže povijesnim činjenicama Isusova života. Pa iako me
rastuživalo gledati ga kako svaki dan stiže s novim snopom stranica u
kojima su iskrižane cijele fraze i redovi iz evanđelja, osobito Ivanova,
njegovo poznavanje Svetog pisma postajalo je stvarno solidno, a greške sve
rjeđe, i odlučio sam pustiti ga da nastavi dok ne stigne do kraja.
U međuvremenu su mi restauratori rukopisa rekli kako Ugo ponekad
cijele noći provodi u laboratoriju. Zamjerali su mu što nikako ne ispušta
Diatessaron iz vida, kao da im ne vjeruje. Njihova zabrinutost uvjerila me u
Ugove prave namjere. Nije stvarno vjerovao da će svodeći evanđelja na same
činjenice otkriti nešto novo o tome kako je Platno otišlo iz Jeruzalema.
Umjesto toga, naš zajednički rad bio je priprema za čitanje Diatesarona – a
njegove nade u to evanđelje imale su dobre osnove.
Čovjek koji je napisao Diatessaron, Tacijan, pripadao je kršćanskoj
sekti zvanoj enkratiti. Encratite na grčkom znači samokontroliran, i oni su
zasluživali taj naziv: bili su trezvenjaci i vegetarijanci koji su također
zabranjivali brak. Kako je jedno od prvih Isusovih čuda bilo pretvaranje
vode u vino na vjenčanju, postavlja se pitanje koliko su enkratiti znali
evanđelja. Ali, Tacijan ih je znao dobro.
Spojiti Mateja, Marka, Luku i Ivana u jedno evanđelje odvažan je
pothvat. A Tacijan ga je sam sebi otežao. Njegov cilj bio je stvoriti konačnu
verziju Isusova života kako bi dokazao da nisu u pravu neznabošci koji tvrde
da su svete knjige proturječne. Stoljeće ranije Evanđelje po Marku
prekrajano je da bi nastala evanđelja po Mateju i Luki. Sada je Tacijan
krenuo prekrajati sva evanđelja. Jedan Bog, jedna istina, jedno evanđelje. A
svakome tko pokušava dokazati da je Platno bilo u Edesi, njegove uredničke
preinake vrijede zlata.
Spajajući evanđelja, ostavio je niz dokaza o sebi i svijetu u kojem je
živio. Na primjer, Evanđelje po Mateju govori kako je Isusa krstio čovjek
poznat kao Ivan Krstitelj, koji se hranio samo skakavcima i medom. Ali
Tacijan je kao enkratit bio vegetarijanac i skakavce je smatrao nekom
vrstom mesa. Pa je promijenio tekst evanđelja: u Diatessaronu Ivan Krstitelj
živi od meda i mlijeka.
Tako bi samo jedna riječ bila dovoljna da dokaže kako je Tacijan vidio
Platno, ili da je Platno bilo u Edesi. Ključ može biti očigledan, a može biti i
skoro nevidljiv. Ako igdje u Diatessaronu Tacijan opisuje Isusov fizički
izgled, to bi mogao biti putokaz kojem smo se nadali. Četiri evanđelja nikad
ne spominju Isusov izgled, pa bi opis u Diatessaronu navodio na to da je
Tacijan vidio njegovu sliku koju je smatrao pravom. I tako je svaka stranica
Diatessarona postala puna značenja. Ugo i ja visjeli smo restauratorima nad
glavama svaki dan dok su uklanjali mrlje.
Išlo je sporo. Uvjerio sam Uga da ne dopusti tehničarima da odvoje
uvez Diatessarona, iako bi tako radili brže. Papina najstarija Biblija, Codex
Vaticanus, sada je samo zbirka odvojenih stranica pod staklom jer je netko
dozvolio restauratorima da je rastave. Ali s još uvezanim Diatessaronom
konzervatori su mogli istovremeno oživljavati samo dvije stranice. Pa ih je
Ugo natjerao da počnu s onima koje su ga najviše zanimale – koje su
opisivale Isusovu smrt – i jednog jutra prišao nam je tehničar i rekao:
“Doktore, dio koji ste tražili je spreman.”

Radionica restauratora rukopisa bila je ispunjena krasnim spravama. Neke

su sličile nakovnju s kotačima koji se pokreću rukom, velikima kao gume na
biciklu. Sa stropa su visjeli konopci za sušenje, svinuti pod težinom nečeg
što je izgledalo kao golemi ubrusi. Konzervatori rade s mnogim
kemikalijama u epruvetama i guraju se oko sićušnih rukopisa s pincetama i
četkama malenima kao igračke. Uklanjanje mrlja bio je mukotrpan posao, a
rukopis se preko noći morao držati otvorenim u posebnoj spravi da se
oporavi. Sada, dok su tehničari predstavljali što su napravili, Ugo je samo
mogao gledati. Počeo je učiti grčki na Papinskom sveučilištu, ali bio je
previše nestrpljiv da bi se koristio tim znanjem.
“Oče,” šapnuo je, “reci mi u što gledam.”
Stranica je bila prekrivena magličastim oblacima tamo gdje su
restauratori uklonili cenzorske mrlje. Pred našim očima bio je stih koji je
najviše mučio Uga. Onaj koji je žudio otkriti.
“Kaže tkanina ’, rekao sam. “Jednina.”
“Ha! To podržava Platno!”
Bio je uzbuđen, ali nije slavio. Do sada je naučio dovoljno da bi shvatio
kako je Tacijan tu riječ mogao izabrati i iz drugih razloga. Zapravo, riječ
koju je Tacijan upotrijebio – oθονíο, ili traka povoja, bila je Ivanova, ali ju je
Tacijan iz množine prebacio u jedninu, umjesto da upotrijebi sasvim drugu
riječ iz drugih evanđelja. Suočen s neslaganjem među evanđeljima, Tacijan
je uzeo od svakog pomalo, a alogi su to uredno zacrnili. To ne dokazuje
ništa.
Ali bilo je još toga.
“Pogledaj”, rekao sam pokazujući jednu riječ na stranici.
Po Marku i Mateju Isusu su ponudili mješavinu vina i žuči da ublaži bol
od pribijanja na križ. Ali Tacijan je bio trezvenjak. Nije htio da Prorok pije
vino. Pa je na stranici ispred nas vino zamijenio octom.
“Opet”, rekao sam. “Mijenja tekst.”
Ugo je mahnuo jednom konzervatoru i rekao: “Donesite mi fotografije
drugih stranica ovog dijela.”
 Pretraživao sam slike tražeći druge primjere.
KAIΠΛΕΞANTEΣΣΤΕΦΑNONEΞAKANΘΩNEΠEΘHKANEΠITHNKE
ΦAΛHN.
“Ispletoše krunu od trnja”, rekao sam, “i staviše mu je na glavu.”
Ugo je gledao, ali nije rekao ništa.
KAIETϒΠTONAϒTOϒTHNKEΦAΛHNKAΛAMΩI.
“Udarali su ga po glavi trskom.”
KAIΠAPEΔΩKENTONIHΣOϒNΦPAΓEΛΛΩΣAΣINAΣTAϒPΩΘH.
“I nakon što su bičevali Isusa predali su ga da ga pribiju na križ.”
“Što tražiš?” pitao je Ugo.
To su bile ozljede koje su ostavile vidljive tragove na Platnu. Pa ako je
Tacijan vidio Platno, možda bi bio u iskušenju stihove obogatiti svojim
znanjem, kao što je radio drugdje. Evanđelja ne govore koliko je često Isus
bio bičevan, ni koliko su krvarile njegove rane. Ne spominju s koje ga je
strane probolo koplje ni gdje su zabijeni čavli kojima je pribijen na križ.
Samo Platno pokazuje gdje se krv zgrušavala. A Tacijanu, koji je pisao
Diatessaron u vrijeme kada se kršćane diljem Rimskog Carstva krvavo
progonilo, moglo se činiti važnim u evanđelju što potpunije prikazati užase
Isusovih muka.
“Tražim bilo što drukčije”, rekao sam. “Dodano ili izbačeno.”
“Donesite Bibliju velečasnom Alexu”, viknuo je Ugo.
Ali ja sam odmahnuo rukom. “Ne treba mi. Znam ove stihove.”
Pa ipak, činilo se kako ništa nije mijenjano. Ni riječ.
“Što vidiš?” pitao je Ugo.
“Ništa.”
“Jesi li siguran? Pogledaj opet.”
Ali nije bilo potrebe za ponovnim gledanjem. Od prvog mučenja do
zadnjeg spominjanja pogrebne tkanine evanđelja imaju jedva tisuću riječi.
Te sam riječi znao napamet.
“Možda ne gledamo na pravim mjestima”, predložio sam.
Ugo je nervozno provukao ruku kroz kosu.
“Još desetine stranica treba obnoviti”, rekao sam. “Može biti bilo gdje.
Samo trebamo biti strpljivi.”
Ali Ugo je prelazio prstom ispod nosa razmišljajući o nečem, pa
šapnuo: “Možda ne moramo. Ima nešto što bih volio da vidiš.”
Slijedio sam ga u njegov stan.
“Ovo je povjerljivo”, rekao je kršeći ruke od nestrpljenja. “Shvaćaš li?”
Kimnuo sam glavom. Još od našeg prvog susreta, kada mi je ovdje
počeo govoriti o svojoj izložbi, nisam ga vidio tako zanesenog.
“Ja sam oduvijek govorio kako je Platno”, rekao je, “doneseno u Edesu
nakon raspeća. Oko 33. godine nove ere, slažemo li se?”
Kimnuo sam glavom.
“Ne moramo biti precizni”, nastavio je, “jer Diatessaron nije napisan do
180. godine. Dakle, najprije Platno, zatim Diatessaron. Kada je knjiga pisana
u Edesi, Platno je već bilo tamo.”
“Dobro.”
“Ali”, rekao je sa sjajem u očima, “što se događa ako tu logiku
primijenimo na Ivana?”
“Na što mislite?”
“Evanđelje po Ivanu pisano je oko 90. godine. Dakle, vrijedi isto.
Najprije Platno, zatim knjiga. A tkanina je bila u Edesi prije nego je Ivan
napisan.”
“Ali Ugo...”
“Saslušaj me. Već si mi pokazao da Ivan dodaje i oduzima kako on misli
da je ispravno, ali što ako nam Ivan govori nešto novo o Platnu u svom
evanđelju?”
Podigao sam ruku da ga zaustavim. “Ugo, ne možeš tako preskakati.
Postoji zemljopisni problem. Tacijan je pisao u Edesi. Ali Ivan nije pisao u
Edesi. Pa kako bi ga mogao vidjeti?”
Prije nego mi je odgovorio, Ugo je zakoračio unatrag prema polici s
knjigama i izvukao kartu u obliku svitka koja je bila na njoj. Prikazivala je
staru Siriju, od obale na Mediteranu do Eufrata i Tigrisa na istoku.
Kažiprstom je upro u poznato mjesto.
“Grad Antiohija”, rekao je. “Jedno od mjesta gdje je Ivan najvjerojatnije
pisao.” Palac mu se pomaknuo par centimetara u unutrašnjost. “Grad Edesa.
Gdje je bilo Platno.” Podigao je pogled prema meni. “Bratski gradovi. Ako je
Platno stiglo u Edesu oko 30. godine, vijest bi se proširila do Antiohije
mnogo prije 90.”
Odmahnuo sam glavom. “Ugo, mislim da pretpostavljaš previše toga.”
“Zašto? Imamo mnogo povijesnih dokaza da su vijesti kolale među
gradovima.”
 Vrpoljio sam se na sjedalici, frustriran. Istina je da je Ivan u evanđelje
unio nove stvari – naznake gnostičkih zamisli i poganskih filozofija i novi
kršćanski odnos prema Židovima – ali Ugo je govorio nešto sasvim drugo.
Nešto gore: da je Ivanovo evanđelje podložno osobnim predrasudama i
lokalnim utjecajima, kao i Diatessaron. Prava poteškoća nije bio zemljopis.
Nego njegova ličnost. Tacijan je bio sjajan, ali čudan usamljenik, čovjek koji
se sve dalje i dalje udaljavao od glavne struje kršćanstva. Izmijenio je
evanđelja da bi odgovarala onome u što je njegova sekta vjerovala. Autor
Evanđelja po Ivanu, ma tko on mogao biti, bio je filozofski genij koji je u
vidu imao nešto drugo, mnogo veće. Nešto bitno svim kršćanima. Nevidljivu
istinu o Bogu.
Pa ipak, Ugo je rekao: “Molim te, shvati, ne govorim ja olako. Pokušaj
o tome razmišljati bez emocija. Ta se hipoteza da provjeriti: autori i
Evanđelja po Ivanu i Diatessarona znali su da je učenik donio Platno u
Edesu, i to spomenuli u svojim djelima.”
“Onda provjerimo hipotezu”, rekao sam. “Govori li Ivan da pogrebni
pokrov na sebi ima sliku? Ne. Govori li to Diatessaron? Ne. Govore li Ivan
ili Diatessaron da je Platno iz Jeruzalema stiglo u Edesu? Ne. Hipoteza
pada.”
“Oče,” gunđao je Ugo, “znaš da to nije logično. Ti se autori nisu trudili
uvjeriti nas, dvije tisuće godina kasnije, u nešto što su smatrali očitim.
Njima bi bilo smiješno udariti na sva zvona priču o Platnu, kada su svi znali
da je ono u Edesi. Kao što bi bilo smiješno kada bismo ti ili ja na sva zvona
udarili pričati o postojanju bazilike svetog Petra.”
“Dakle, što želite reći?”
“Želim reći da moramo tražiti neku aluziju. Nekoliko sitnica iz kojih se
vidi da evanđelja priznaju ono što su svi u Edesi i Antiohiji već znali.”
“I gdje su te aluzije?”
“Prije nego što odgovorim, reci mi ovo: nakon što su učenici pronašli
Platno, što misliš kome je dopušteno da ga zadrži?”
“Ne znam. Valjda je postalo zajedničko vlasništvo, pretpostavljam.”
“Ali učenici su se raspršili svijetom da bi širili evanđelja. Koji je od njih
zadržao Platno?”
“Nagađao bih. Evanđelja to ne spominju.”
“Ne spominju? Ja bih rekao da nam Ivan daje jednu naznaku.” Čekao
je, kao da bih se ja mogao sjetiti.
“Koliko se dobro sjećaš priče”, rekao je, “o Nevjernom Tomi?”
Odrecitirao sam: “Ali Toma zvani Didymus, jedan od dvanaestorice, ne bijaše
s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: ‘Vidjeli smo
Gospodina!’ On im odvrati: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i
ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok,
neću vjerovati.’ I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s
njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: ‘Mir
vama!’ Zatim će Tomi: ‘Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i
stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran. ’ Odgovori mu Toma:
‘Gospodin moj i Bog moj!’ Reče mu Isus: ‘Budući da si me vidio’, povjerovao si.
Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”
“Odlično”, rekao je Ugo. “Sada te pitam: daje li nam neko drugo
evanđelje priču o Nevjernom Tomi?”
“Ne. Postoji slična priča u Luki, ali pojedinosti su drukčije.”
“Točno. Luka kaže da se Isus pojavio nakon svoje smrti, i svi učenici su
se preplašili. Ali nigdje ne spominje Tomu. Niti se bavi onim čudnim
stvarima koje Isus čini, dokazujući tko je pokazivanjem tragova čavala i rane
od koplja. Pa zašto bi Ivan dodavao te pojedinosti? Skoro kao da je uzeo
Lukinu priču i onda posebno dodao Tomu i rane.”
Evo čudovišta koje sam stvorio. Čovjek koji sada može secirati
evanđelja kao svećenik i provjeravati ih kao znanstvenik. To su bila sasvim
točna pitanja: po čemu se evanđelja razlikuju? Što te razlike znače? Ako
priča nije temeljena na činjenicama, što traži tamo? Ali da ne bih ohrabrivao
Uga, rekao sam: “Ne znam.”
Ugo se nagnuo naprijed. “Sjećaš li se pitanja koje sam prije postavio? O
tome koji je učenik dobio Platno? Mislim da ti ova priča daje odgovor.”
“Misliš da je Toma dobio Platno?”
Digao se i pokazao na kartu stare Edese na zidu. “Ova zgrada”, rekao je
lupkajući točku pod staklom, “bila je najslavnija crkva u Edesi. Sagrađena
da čuva kosti svetog Tome nakon što je umro. Toma je bio tamo, oče Alex.
Kasniji zapisi upućuju na to da je poslao sliku kralju. A sve što ja govorim
jest da se Evanđelje po Ivanu uklapa u to. Njegov je autor znao priču i dodao
ju je u evanđelje.” Zaškiljio sam. “Ugo, postoje i drugi razlozi zbog kojih je
Ivan mogao staviti Tomu u tu priču.”
“Istina. Ali recitiraj još jednom početak priče o Nevjernom Tomi.”
“Ali Toma zvani Didymus, jedan...”
“Stop!” viknuo je Ugo. “To je to, baš tu. Toma, zvani Didymus.
Podsjetimo se što to znači.”
“Didymus na grčkom znači blizanac.”
“Da. A zašto?”
 “Zvali su ga Blizanac. To mu je bio nadimak.”
“Čiji je blizanac bio?”
“Evanđelja ne kažu.”
“Pa ipak u Evanđelju po Ivanu tog se čovjeka naziva Toma, zvani
Didymus. Nije li to čudno, zvati nekog blizancem, a nigdje ne objasniti tko
mu je brat?”
Slegnuo sam ramenima. Isus je dao mnoge nadimke. Šimun je postao
Petar Stijena. Ivan i Jakov postali su Boanerges, Sinovi Groma.
“Ali priča postaje još čudnija”, nastavio je Ugo. “Kao što sam siguran da
znaš, nadimak Didymus nije jedina neobična stvar vezana uz Tomu. Samo
ime Toma jednako je čudno.”
“I ono znači blizanac”, rekao sam.
Ugo se ozario. “Da! Toma na aramejskom znači blizanac, baš kao što
na grčkom Didymus znači blizanac. Dakle, Toma zvani Didymus zapravo
znači Blizanac zvani Blizanac! Ne čini li ti se to bizarnim? Zašto bi ga Ivan
tako zvao?”
Nasmijao sam se u sebi. Da Ugo nije bio kustos muzeja, mogao je biti
jako popularan predavač najmlađim polaznicima bogoslovije. “Ponekad
nam Ivan daje aramejski, a nakon toga grčki prijevod. To nužno ne znači...”
“Oče, kada se Ivan tako ponavlja na drugim mjestima, to se odnosi na
Isusa. Mesija, Krist Pomazanik, Rabbuni, Učitelj. Zašto to onda radi i s
Tomom?”
“Zašto mi vi ne kažete?”
“Znaš li ti”, rekao je Ugo, “čiji je taj čovjek navodno bio blizanac?”
“Znam. Legenda kaže Isusov.”
Ugo se nasmiješio.
“Ali to je samo legenda”, dodao sam.
Evanđelje po Marku kaže da je Isus imao braću i sestre. Bilo je
neizbježno da neki od čitatelja pomisle kako bi tajanstveni blizanac s
nadimkom Toma mogao biti jedan od te braće.
Ugo se nije obazirao na mene. “Isusov blizanac. Potpuno jednak.
Pljunuti on.” Stišao je glas. “Na što te to podsjeća?”
Konačno sam shvatio. “Mislite da su ljudi povezivali Tomu s Platnom.
Mislite da je tako dobio svoj nadimak.”
“Ne. Još više od toga: ja mislim da Toma i Didymus jesu Platno. Mislim
da učenici nikada prije nisu vidjeli nešto takvo, pa su sliku nazivali onako
kako su znali: odraz, duplikat, blizanac. Tek kasnije ime se povezalo s
čovjekom koji je iznio Platno iz Jeruzalema. U vrijeme kada je pisano prvo
evanđelje, većina kršćana je govorila grčki ili latinski, pa nisu imali pojma o
tome što Toma znači na aramejskom. Mogli su pomisliti da mu je to bilo
pravo ime. Zato ih Evanđelje po Ivanu podsjeća dodajući grčku riječ za
blizanca: Didymus.”
Naslonio sam se u sjedalici ne znajući što bih mu rekao. U stotinama
knjiga o Isusovu životu koje sam pročitao nigdje nisam naišao na takvu
zamisao. Postojali su drugi razlozi zbog kojih je Ivan mogao napisati priču
o Tomi – pa ipak, u Ugovoj zamisli bilo je nečeg tako privlačno. Nečeg
jednostavnog, elegantnog i utemeljenog. Na trenutak je pisac Ivana prestao
biti nedodirljivi filozof. Postao je obični kršćanin koji pokušava spriječiti
našu najveću relikviju da ne iščezne iz pamćenja naše vjere.
“Pretpostavljam da je moguće”, rekao sam. “Događale su se i čudnije
stvari.”
“Znači da se slažemo!”
“Ali, Ugo, to nije dovoljno da bi se išta dokazalo, ako ne nađemo
potvrdu u Diatessaronu.”
Otvorio je svoj dnevnik istraživanja na stranici u koju je umetnuo
olovku kao oznaku. “Što me dovodi do našeg plana za napad. U Ivanu se
Toma spominje na tri mjesta: 11, 15; 14, 5 i tamo gdje je priča o Nevjernom
Tomi, 20, 24. Rekao sam konzervatorima da se uhvate tih stihova prije svih
drugih.”
Uzeo sam njegovu olovku i skinuo joj kapicu. “Spominje se i četvrti put
u drugim evanđeljima. Toma se pojavljuje na popisima dvanaest učenika.”
“Gdje?”
“Marko 3, 14. A Matej to prepisuje u 10, 2, i Luka u 6, 13. Sve tri inačice
spominju Tomu, pa bi Diatessaron također morao imati Tomu. Ako tamo
nađemo išta više od njegova imena – neki pridjev, drugi nadimak, bilo što –
to bi mogla biti potvrda koju želite.”
“Odlično.” Ugo je sklopio ruke. “A sada, još nešto. Dok čekamo na
restauratore, koja je najbolja knjiga o Nevjernom Tomi?”
Zapisao sam naslov u njegov dnevnik. Simbolizam u naraciji Muke po
Ivanu.
“Imaš li svoj primjerak?” smjerno je upitao. “Ja ne bih išao u knjižnicu.”
“Zašto ne?”
“Stavili su nove skenere i među obične knjige. Vjerojatno mogu pratiti
sve što uzimamo s polica.”
 “Moja vam je knjižnica na raspolaganju”, rekao sam. “Donijet ću knjigu
ovamo sutra.”
Nasmiješio se. “Oče Alex, sve smo bliže. Jako smo blizu. Nadam se da i
ti to osjećaš.”
Tog popodneva otišao sam kući osjećajući se smušeno, baš poput Uga.
Idućeg jutra uzeo sam Simbolizam, ubacio u njega poruku za Uga i ostavio
ga u njegovu poštanskom pretincu prije nego što sam otišao održati
predavanja. Toga sam dana sanjao Tomu. Blizanca. Nikad nisam ni pomislio
da smo Ugo i ja posljednji put razgovarali kao prijatelji.

Promijenio se preko noći. Jednog jutra bio je pozvan na važan sastanak –

nikad nije rekao s kim – a nakon tog sastanka više nikad nije bio isti.
Sada kada se prisjećam, znam što se dogodilo. Dva tjedna ranije Simon
se pojavio u Rimu zadnji put tog ljeta. Ostao je samo jednu noć. Tog
popodneva otišao je u grad ošišati se i obrijati. Prije no što je otišao u krevet,
spremio je svoju najbolju sutanu. Idućeg je jutra nestao prije zore i opet se
pojavio nekoliko sati kasnije s bijelom brojanicom od plastičnih bisera za
Petera. Takve brojanice poklanjaju se posvuda u uredima Svete Stolice. Ne
dijeli ih samo Sveti Otac. Ali niti jedan vatikanski ured ne dijeli pozivnice
za sastanke u sedam i pol ujutro – i nitko iz Tajništva ne bi preletio
kontinent da je prihvati. Simon je bio na misi s papom. Nikada se time nije
hvalio, nikada je nije niti spomenuo. Ali nije postojalo drugo objašnjenje. A
ako se Ivan Pavao obratio Simonu, morao se obratiti i Ugu.
Dan nakon svog sastanka Ugo je zaustavio radove u konzervatorskom
laboratoriju na neodređeno vrijeme. Na vrata je stavio lokot, kao da je
odjednom doznao da to smije. Da ima podršku s vrha. Onda me nazvao.
“Oče, moramo razgovarati. Licem u lice. Naći ćemo se na doručku u
baru Jona.”
Bar Jona. Nadimak kafića koji je Lucio tek otvorio na krovu Svetog
Petra. Javno mjesto. Sada kada se sjetim, odmah se dao naslutiti prekid.
Kada sam stigao, Ugo me čekao sa šalicom u jednoj i aktovkom u drugoj
ruci. Dobar način za izbjegavanje rukovanja ili prijateljskog zagrljaja.
“Što se dogodilo na sastanku?” pitao sam.
Nitko me nije mogao čuti – radio je mlinac za kavu, sa zida je stenjao
klimatizacijski uređaj – ali on me odveo dalje od šanka kao da trgujemo
tajnama.
Bar Jona je igra riječi: prezime svetog Petra na hebrejskom. Ali mjesto
je bilo bez duše, kao i sva druga Luciova. Posteri na zidovima, kante za
otpatke pune limenki sokova. Vatikanski sandučić za poštu onako važno
stoji pored vrata kao kutija za milodare, nagovarajući turiste da pišu
razglednice i kupuju unosne vatikanske marke.
“Znam”, rekao je Ugo spuštajući glavu bliže mojoj, a glas do šapta, “što
si radio. I ne mogu ti reći koliko si me izdao.”
Zbunjeno sam zatreptao.
“Kako si to mogao napraviti?” dodao je. “Kako si mogao zloupotrijebiti
moje povjerenje?”
“Ugo, svega vam, o čemu govorite?”
Buljio je u mene. “Znao si da će tvoj brat posjetiti Svetog Oca. Znao si
da je razlog ono što ja radim.”
Kimnuo sam glavom. “I?”
“Neću dozvoliti da se moj rad krade. Ovo je moja izložba, oče Alex. A
ne tvog brata. Ne tvoja. Kako si se usudio pretvoriti je meni iza leđa u žeton
za razmjenu? Znaš da me nije briga za tvoju politiku prema istoku. Gotovo
je. Ti i ja smo završili.”
Osjećao sam se hladno u vlastitoj koži. “Ne znam o čemu govorite.”
“Idi kvragu.”
“Što vam je Sveti Otac rekao?”
Ugo se digao sa stola. “Sveti Otac? Ha! Bogu hvala on nije jedini kome
je stalo do mog rada.”
Nikada nisam dovoljno dobro shvatio te riječi. Gledajući unatrag, one
su mi rekle sve što sam trebao znati o tome s kim se stvarno susreo. Umjesto
toga, u sjećanju su mi ostale riječi koje su me najviše povrijedile:
“Alex, nemoj više ništa reći. Ne želim slušati tvoje laži. Poštuj moju
želju i drži se dalje od moje izložbe. Zbogom.”

Nazvao sam ga desetak puta tog popodneva. Još desetak u tjednu koji je
slijedio. Nije mi niti jednom odgovorio na poruke. Zastao bih pored
restauratorskih laboratorija, ali čuvari me nisu puštali unutra. Pa sam ga
čekao ispred muzeja i jedne sam mu se noći obratio kada je izišao. Međutim,
ma kuda ga pratio, odbijao je razgovarati sa mnom. Nisam nikad shvatio,
nije mi nikad objasnio. Više nikad nismo razgovarali.
Jutro nakon našeg susreta u baru Jona nazvao sam Simonovu
nuncijaturu u Turskoj. Bio je na poslovnom putu, trebalo mu je tri dana da
uzvrati poziv. Kada sam mu ispričao, bio je uznemiren koliko i ja. Sada su
se moji osjećaji pretvorili u ljutnju.
 “Nije ti ništa više rekao?” pitao me Simon. “Nije ti rekao što su mu
kazali?”
“Ništa.”
“Je li još uvijek u Rimu? Možeš li pokušati razgovarati s njim?”
“Pokušao sam, Simone.”
“Alex, molim te. Jako je bitno. On... mi je vrlo važna osoba.”
“Žao mi je. Gotovo je.”
Ne znam zašto me Ugova tišina toliko duboko povrijedila. Možda jer je
njegova zadnja optužba zvučala istinito. Polagao sam pravo na rad koji nije
bio moj. Laskao sam sebi da je ta izložba bila naša izložba, a on me prozreo.
Ali postojao je još jedan razlog. Posao koji sam obavio s Ugom nakratko
mi je dao osjećaj da sam dio nečeg značajnog. Najuzbudljivije od svega nije
mi bilo to što sam naš posao smatrao hitnim i srcu bliskim, nego što je nama
bio hitan i srcu blizak. Nikada nisam zavidio Simonu na njegovim
putovanjima i pregovorima. Meni je uvijek sasvim odgovarala uloga oca i
učitelja. Ali kada vam životni partner sjedi na pomoćnom sjedalu i tek je
nedavno ostavio dudu, onda dnevno žudite za odraslim društvom, osjećate
patetičnu zahvalnost na kratkim razgovorima s bankovnim službenicima ili
trgovcima. Svakodnevni odlasci u restauratorski laboratorij s Ugom i
potraga za tajnama rukopisa – ili razmjena telefonskih poziva na kraju dana,
bez ikakvog drugog cilja osim izbacivanja dnevnih frustracija i divljenja
knjižici koja nas drži u šaci – bilo je najbliže što sam se zadnjih godina
približio iskustvu ulaska u Peterovu spavaću sobu s Monom, kada bismo se
pitali što će nas ta beba naučiti o roditeljstvu. Nisam to ni shvatio, a pustio
sam Uga u svoj život kroz vrata koja je ona ostavila otvorena. A kada me
napustio bez obrazloženja, sve se vratilo. Stari snovi. Čudni napadaji
usamljenosti usred puta prema poslu ili biranja telefonskog broja, ili čitanja
nakon što Peter zaspi. Osjećaj sidra oko vrata, naginjanja nad ništavilo koje
izgleda beskrajno.
Još gore, Ugov nestanak doživio sam kao potvrdu razloga Monina
nestanka: greška je negdje u meni. Život mi je donio procjenu uvjetne kazne,
i osudio me na nastavak. Zadnje što sam dobio od Ugolina Nogare bio je
onaj e-mail. I, pomislio sam, kada sam ga zanemario, konačno sam naučio
lekciju.
 Poglavlje 27

Dok uzimam Petera iz stana Costinih, prvo mi kaže: “Neću natrag u

prozijevu palaču. Hoću kući.”
“Je li ti Allegra što rekla?” pitam.
“Samo se želim igrati svojim autićima.”
“Možemo pokupiti neke tvoje igračke, ali ne mislim da ćemo ostati.”
“Mogu li i u kupaonicu? Ne volim prozijeve kupaonice.”
Njegovo nastojanje sada je manje čudno. “Popni mi se na leđa. Tako
ćemo biti brži.”

Kod kuće, kada mi je bilo sedam godina, Simon i ja brojili smo stepenice do
svog kata i broj koraka do stana. Koraka je s godinama bilo sve manje, ali
ostala je navika brojenja. Peter i ja to radimo naglas. On kaže da će se brže
od mene popeti uza stepenice kada se jednom vrati živjeti tu kao slavni
nogometaš.
Unutra su se sasušile kućne biljke. Oslić kojeg je sestra Helena spremila
za Simonov povratak počeo je ružno mirisati, usamljen na tanjuru u
hladnjaku.
Dok je Peter u kupaonici, ja čistim ostatke nereda. Opet je sve nalik
domu.
“Gladan sam”, izjavljuje Peter po povratku.
Uzimam kutiju žitarica, utjehu svih samohranih očeva. Dok čekam da
ih dovrši, zovem službu održavanja.
“Mario, otac Alex s četvrtog. Morao bih promijeniti bravu. Imaš li što
je potrebno?”
Mario nije poznat po brzini, ali išli smo u školu zajedno, pa znam da
mu mogu vjerovati.
“Drago mi je što ste se vratili”, kaže. “Dolazim odmah.”
Dok Peter dovršava drugu zdjelu, dobivamo sjajnu novu bravu i ključ.
Mario je čak inzistirao da ih on sam namjesti.
“Ako ti zatreba bilo što drugo”, kaže, “nazovi.”
Mrsi Peterovu kosu. Sigurno zna za Simona, ali on tako reagira na
vijest. Meni ovo mjesto nedostaje. Nisam dovoljno cijenio osjećaj
zajedništva koji dijelimo u ovoj zgradi.
 Kada on ode, Peter donosi zdjelu do sudopera i igra se s novom
kvakom. “Molio sam se za Simona”, kaže iznebuha.
Pokušavam ne djelovati iznenađeno.
“I ja, prijatelju.”
“Kada se moliš za Simona, kome se moliš?”
Jednom mi je rekao da se kod molitve ponaša kao nogometni trener,
diže svece s klupe.
“Theotokosi”, kažem.
Mariji, Majci Božjoj. Najvišoj posredničkoj sili.
Ozbiljno kima glavom. “I ja isto.” Uzima jedan od svojih autića i maše
njime kroz zrak, proizvodeći zvuk kao da puca.
“Zašto pitaš?”
Namršti se. “Ne znam. Ali mislim da su se ovom autu istrošile baterije.”
Otvara pretinac za baterije pored telefona i odlučuje pritisnuti dugme
na automatskoj sekretarici.
“Simon će biti dobro, Pet...”, počinjem govoriti.
Ali kada začujem riječi iz snimljene poruke, pojurim ih zaustaviti.
Alex, ja sam. Žao mi je. Nisam stigla vidjeti Petera na predavanju koje si
držao. Molim te, nazovi m...
Uspijevam zaustaviti poruku prije njezina kraja.
“Tko je to bio?” pita Peter.
Srce mi se slama dok izgovaram: “Nitko.”
Ali on zna da žene rijetko nazivaju ovaj broj. Poseže za aparatom i gleda
dolazne pozive.
“Tko je Vi-ter-bo?” pita.
Buljim u njega. “Ne guraj nos gdje mu nije mjesto.”
Nezadovoljno gunđa i počinje petljati oko baterija.
Dakle tako će to biti, svaki put kada zazvoni telefon. Tako će mi se
stezati srce svaki put kada netko zakuca na vrata.
“Kada se vraća sestra Helena?” kaže.
“Ne znam.” Umoran sam od bezazlenih laži. “Ali ne skoro.”
Prestaje tražiti bateriju i uz uzdah opet maše autićem kroz zrak
odlazeći prema svojoj sobi.
“Peter,” kažem.
Vraća se s jednim starim plišanim zecom s kojim je nekada spavao,
razgledavajući ga kao da ga prvi put vidi. Nekada su to bili medvjedići i
dekice, sada su ih zamijenile sličice i posteri nogometaša. Nedostajat će mi
moj mali dječak. Ovo su stvarno zadnji takvi dani.
“E, babbo?” govori dolazeći do mene.
Medvjed iz televizijskog crtica govori nešto slično. Možda je on već
zaboravio glas koji je ostavio poruku.
Ali ja nisam. Dok ovo ne bude gotovo, čut ću taj glas u svakoj tišini.
Širim ruke i dižem ga na krilo. Želim zapamtiti ovaj trenutak.
Prolazim prstima kroz njegovu kosu i govorim: “Peter, nešto ti želim
reći.”
Prestaje natezati zečje uši. “Dobre vijesti ili loše vijesti?”
Kako bih to volio znati. Svaki atom nade govori da su dobre. Svaki gram
iskustva govori da su loše.
“Dobre”, kažem mu.
A onda riječi koje je čekao skoro otkad se rodio.
“Ona žena na telefonu”, kažem, “to je bila mama.”
Zaustavlja se. U očima mu se pojavljuje zbunjenost.
“Vratila se prije dva dana”, kažem. “Dok si bio u palači.”
Odmahuje glavom. Najprije sumnja. Onda se povlači u sebe. Tajio sam
to od njega. To čudo, taj božanski posjet.
“Ona je ovdje?” pita, gledajući prema spavaćoj sobi.
“Nije u stanu. Ali možemo je čuti, ako želiš.”
Potpuno je zbunjen. “Kada?”
“Kad god poželimo, mislim.”
S nadom gleda u telefon na stolu. Ali prije toga moramo nešto obaviti.
“Ti i ja smo dugo čekali na ovo”, počinjem.
Kima glavom. “Superdugo.”
Počeli smo prije nego ju je stigao zapamtiti.
“Kako se ti osjećaš?” pitam ga.
Lupka rukom po stolu. Ispod njega maše nogama. “Sjajno”, govori. Ali
ono što misli jest: Požuri, molim te.
“Sjećaš li se”, pitam, “priče o Isusovu povratku?”
To je jedini način kojeg sam se sjetio da ovo objasnim. Vraćajući se na
priču koju najbolje znamo.
“Da.”
“Što se dogodilo kada se vratio? Jesu li ga učenici prepoznali?”
Peter odmahuje glavom.
 To je jedan od najtajanstvenijih i najdirljivijih trenutaka u evanđeljima.
“Dvojica su od njih toga istoga dana putovala u selo koje se zove Emaus”,
recitiram, “... približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše
uskraćeno njihovim očima.
Obično sam zamišljao tu dvojicu kao braću, jednog višeg, drugog nižeg.
Sada ih zamišljam kao oca i sina.
“Kada se mama vrati”, kažem, “može biti drukčija. Neće biti baš onakva
kakvom si je zamišljao. Možda se neće ponašati kao u našim pričama o njoj.
Možda je baš i nećemo prepoznati u početku. Ali ona će ipak biti mama, je
li tako?”
Kima glavom, ali zbog svega ovoga postaje mu neugodno.
“I što je još Isus napravio”, nastavljam, “nakon što se vratio?”
Kakav sam ja jadan učitelj. Postoji tisuću mogućih odgovora na to
pitanje, a ja očekujem da on pogodi ono pravo.
Ipak, Peter nekako zna. Trebao mu je samo trenutak da se prilagodi
mojoj valnoj dužini, da uskladi naše misli jer mi smo oduvijek razumijevali
jedan drugog.
“Nakon što se Isus vratio”, kaže pomalo očajno, “opet je otišao.”
Guram dalje. “A ako mama opet ode, bit ćemo tužni, ali shvatit ćemo,
zar ne?”
Žestoko okreće glavu i klizne iz mog krila. Briše suze širokim
pokretima ruke, želi mi pokazati koliko je uznemiren.
“Peter.” Kleknem pored njega. Kada bih ga želio navesti da se plaši
Monina dolaska, ponudio bih mu ono najgore u sebi. Onaj dio koji nema
nade. Srce mi se slama od brige za njega, ali radi njega moram biti bolji.
“Peter, vjerujem kako ona neće otići. Vjerujem da se ne bi ni vraćala da je to
namjeravala. Tvoja te mama voli. I ma što se dogodilo, uvijek će te voljeti.
Nikada te neće željeti povrijediti. Ni za što na svijetu.”
Kima glavom. Trepavice su mu orošene suzama, ali oči se suše. To je
ono što je želio čuti.
Stavljam ruke na njega. Rebra su mu tanja od mojih prstiju. “Kada se
sretnete, ona će osjetiti nešto čudesno. Nema takve ljubavi na svijetu kao
što je ona koju osjeća mama prema svom malom dječaku.”
Zaključak cijele naše religije. Između majke i djeteta postoji najčišća
ljubav stvaranja.
Pa ipak ga ne želim zavaravati lažnim nadama. Ni on ni ja ne znamo
što Mona želi. Ja ni sam ne znam što želim. Ovdje smo stvorili krhku životnu
ravnotežu, koju ona može potpuno potresti. Trenutačno, naše snage trebaju
se okrenuti Simonu. Ali ne mogu uskratiti Peteru taj trenutak. Predugo je
čekao.
“Može li ona doći ovamo?” kaže posežući za telefonom. “Molim te?”
Zadnje su riječi kao bezdan, udaraju me u želudac.
“Možemo je pozvati”, kažem. “Dobro?”
Prst mu je na dugmetu. Žudi ga pritisnuti.
“Čekaj”, kažem. “Jesi li smislio što ćeš joj reći?”
Bez imalo oklijevanja kima glavom.
Srce mi puca. Nisam ni sanjao da se već spremio za taj trenutak.
“Onda dobro”, kažem. “Samo naprijed.”
Ali na moje iznenađenje, vraća mi telefon. “Možemo li to napraviti
zajedno?”
Pa stavljam prst iznad njegova i pritišćemo dugme za zvanje.
Šapućem: “Spreman?”
Ne može odgovoriti. Pozorno sluša zvuk biranja broja.
Mona se javlja skoro odmah. Kao da smo nazvali hitni broj nekog
superheroja. Peter je oduševljen.
“Alex?” kaže ona.
Plave oči mog sina široke su kao nebo. Uključujem zvučnik. Sada sam
samo svjedok.
“Halo?” kaže ona.
Peter je uplašen. Ne prepoznaje njezin glas. Negdje duboko u sebi
otkriva da nije sve zatrpano.
Usne mu se razvlače u osmijeh. Jedva čujno kaže: “Mama?”
Volio bih joj vidjeti lice.
Iz zvučnika dolazi neki zvuk. Peter me zbunjeno gleda. Ne prepoznaje
zvuk plača svoje majke.
“Peter,” kaže ona.
On opet gleda u mene. Ovaj put ne traži potvrdu, nego riječi. Shvaćam
da se nikad nije spremao za ovaj razgovor.
“Peter,” kaže Mona, “tako mi je drago što si me nazvao.”
I ona traži riječi. Meni je razgovor s našim djetetom temelj
svakodnevnice, a ona tog iskustva nema.
“Ja... jesi li., što si radio danas? Jesi li se zabavljao s babbom?”
 Glas joj je spor i pun veselog pretjerivanja, kao da razgovara s nekim
upola mlađim od njega. Ali Peter se već oporavio. Ne odgovarajući na
njezino pitanje, poteže ono što ga zanima. “Možeš li doći k nama kući?”
Oboje smo iznenađeni. Mona kaže: “Pa. Ne znam je li...”
“Možeš odmah doći. Imamo žitarice za večeru.”
Ona odgovara provalom smijeha koji iznenadi Petera. Nije znao da
njegova majka može proizvoditi takve zvukove.
“Peter,” kaže ona još uvijek kroz smijeh, “srce, moramo razgovarati s
tvojim ocem o tome.”
O naivna ženo. Kao riba u mreži.
Peter gura telefon preko stola. “Dobro”, kaže. “Moj je otac baš ovdje.”

Stiže za dvadeset minuta. Mogao sam je zaustaviti. Ali nikada nisam vidio
Petera tako potpuno zadovoljnog. Radije bih gasio svijeće u crkvi.
Trči otvoriti vrata, kao da gledam vlak koji nestaje u mračnom tunelu.
Bog ga blagoslovio, uopće ne oklijeva.
Mona nosi odjeću koju nisam nikad vidio. Večeras to nije umjereni
ljetni džemper, nego lagana indigo-haljina golih ramena. Prekrasna je. Pa
ipak, dok se spušta na koljena nudeći zagrljaj za koji nije sigurna da će ga
Peter prihvatiti, na licu ima usiljen osmijeh. Osjećajući njezinu paniku, i on
je odjednom pun nedoumica, i nekako čudno kreće naprijed u zagrljaj. Ni
jedno od njih ne progovara.
Osjećam olakšanje. Peter je premlad da bi shvatio kajanje, ali moje
tijelo vibrira osjećajući da se sada igramo tim mračnim stvarima.
Mona poseže u plastičnu torbu na podu pored svojih nogu i kaže:
“Donijela sam večeru.”
Tupperware. Njezin odgovor na naše jadne žitarice.
“Poklon”, pojašnjava,“od nonne.”
Peterove bake s majčine strane. Trzam se.
Peter gleda u plastičnu posudu i kaže, kao da ima vremena za promjenu
narudžbe: “Moja omiljena pizza je margarita.”
“Žao mi je”, kaže Mona potišteno. “Donijela sam samo malo cacio e
pepe.”
Špageti s umakom od sira. Vrag u meni se osmjehuje. Ono što je njezina
majka spremila, za Petera će biti prepapreno. Prikladno upoznavanje s
punicom koju sam uvijek smatrao neugodnom.
 “Već smo pojeli žitarice”, objašnjava Peter. Ali uzima je za ruku i vodi
unutra. “Koliko možeš ostati? Možeš li prenoćiti?”
Mona gleda prema meni tražeći pomoć.
“Peter,” kažem gladeći ga po kosi, “ne večeras.”
On se mršti. Ako je ovo naznaka novog zapovjednog lanca, njemu se
ne sviđa.
“Zašto?” pita.
Iznenađujuće, Mona se odlučuje na iznošenje mišljenja.
“Peter, nismo spremni na to. Morat ćeš biti strpljiv s nama.”
Ljutnja koja mu obuzima lice prekrasno je čista. Kakvi smo mi
licemjeri. Dajte nam ljubav, ali ne još.
“Ipak, nešto sam ti donijela”, kaže i poseže u torbu.
Peter željno iščekuje, ali dobiva samo sliku u okviru. Prikazuje nas
dvojicu kako gledamo nogomet na televiziji. Ja mu držim ruke u zraku,
proslavljamo gol. Moram se braniti od osjećaja koji nastaju kada shvatim da
je godinama čuvala tu sliku. Ali Peter uzima okvir iz njezinih ruku i govori:
“Dobro, hvala”, pa je baca na najbliži stol.
Nudim supruzi ruku. “Daj da stavim tjesteninu u hladnjak.”
I po prvi put, dok uzimam posudu, naši se prsti dodiruju.

Sat koji provodimo zajedno težak je, dijelom zato što je tako očito koliko je
Peteru krasno. Mona je stisnuta uz njega, ali za Petera nema nikakvog
navikavanja, nikakvog sporog zagrijavanja u prisutnosti nepoznate odrasle
osobe. Vodi je u svoju spavaću sobu i sjeda na pod, nudeći joj mjesto pored
sebe. Opširno joj priča o drugim dječacima koje ona ne poznaje, čije
postupke nikako ne može shvatiti, posebno ne na njegovu talijanskom toku
svijesti. “Tino, na donjem katu? Bio je četvrtak, ali ne ovaj četvrtak. Rekao
je Giadi kako će joj dati džeparac, cijeli džeparac, samo ako mu pokaže
gaćice. Ona je rekla ne, a on je ipak pokušao, a ona mu je slomila prste.” I
sve to vrijeme on se igra autićima ili joj pokazuje nove kopačke na koje je
Simon potrošio svoju ušteđevinu. Cijeli se život može nadoknaditi prije
nego sunce zađe.
Divljanje njegova uma bolno je gledati. Otkriva neku vrstu dvostrukog
postojanja, kao da nije živio, nego spremao stvari u svoj muzej koji će
pokazati majci kada se vrati. Još je tužnije što uporno želi sve pokazati
večeras, kao da nije siguran da će imati još neku priliku. Simon ga je
napustio prije dvije noći. Mogućnost gubitka svježa je u sjećanju. Kada
njegova predstava završi, pitam se kako će spavati večeras. Kako će moći
misliti na bilo što drugo osim na to hoće li biti sljedećeg puta.
Ali za sada, ne zaustavlja se. Odlučan je isprazniti se do zadnje kapi.
Monu iscrpljuje držanje koraka s njim, pokušava pratiti sve što čuje dok
pred sam kraj posjeta konačno ne odustane i samo se prepušta uživanju u
onome što je pred njom.
Kada Peter drugi put završi prikaz punoglavaca, primoran sam reći:
“Peter, uskoro ćeš morati u krevet.”
Nisam namjeravao ostati ovdje večeras. Ali imamo novu bravu na
vratima, i susjede koji nas vole i čuvaju. I najvažnije od svega, imamo priliku
zamijeniti loše uspomene dobrima.
“Ne”, plače Peter.
Ubacuje se Mona. “Smijem li mu ja pročitati priču?”
Baca se u krevet pun iščekivanja. Ovo je soba u kojoj se preplašen
skrivao sa sestrom Helenom dok je neznanac razbijao po našoj kući, pa ipak
čini se da ne vidi ništa osim svoje majke.
“Pidžama?” predlažem. “I pranje zuba?”
Peter vuče Monu u kupaonicu u kojoj na stoliću leže neka stara četka
za kosu i dva zametnuta poklopca zubnih pasti. Nema šalica, mi ispiremo
usta nad umivaonikom. Naše su četkice kod Lucia, pa Peter neustrašivo vadi
jednu staru iz ladice. Ovi dokazi muškog domaćinstva Moni izmamljuju
kiseli osmijeh.
“Trebalo bi tu ponešto urediti”, kaže.
Jedan sat uz našeg sinaju je opustio.
“Pastu za zube”, govori Peter glasom kirurga koji traži skalpel.
“Pasta za zube”, odgovara Mona dodajući mu tubicu.
Moj pogled zadržava se na Simonovim stvarima razbacanima po stoliću
one noći kada je Ugo umro, kada se ovdje na brzinu istuširao. Njegov je duh
tu. Sjena naše obiteljske sreće. Dok gledam kako mi se sin smije, shvaćam
da mi je brat večeras sam.
Mona i Peter čitaju nekoliko poglavlja iz Pinokija. Zatim najavljujem
vrijeme za molitvu. On se spušta na rub kreveta i sklapa ruke, dok me Mona
gleda u nedoumici. Upitno.
“Naravno”, tiho kažem. “Zajedno.”
Svijet se utišava. Dolazi noć. Gdje god su dvoje ili troje okupljeni u Moje
ime, tamo Sam Ja među njima.
 “Svemogući i milostivi Bože,” govorim, “hvala Ti što si nas spojio u
ovom domu večeras. Tim nas blagoslovom podsjećaš da je s Tobom sve
moguće. Iako ne možemo znati budućnost, ni mijenjati prošlost, ponizno
Te molimo da nas vodiš Tvojim putem, i paziš na našeg voljenog Simona.
Amen.”
Na to nijemo dodajem:
Gospodine, sjeti se mog brata koji je večeras sam. On ne treba Tvoju
milost. Samo Tvoju pravdu. Molim Te, Gospodine, daj mu pravdu.
Na vratima, prije nego što ode, Mona mi govori: “Hvala ti.”
Kimam glavom. “To mu je sve značilo.”
Ne smijem dopustiti sebi išta više.
Mona nije tako suzdržana. “Voljela bih se vratiti i vidjeti obojicu. Želiš
li da sutra donesem večeru?”
Sutra. Tako skoro. Ujutro moram biti u sudnici. Moram biti spreman
na sve što me Mignatto može pitati u bilo koje doba dana.
Počinjem odgovarati, ali ona vidi moj izraz i odmahuje rukom. “Ne
mora biti sutra. Zovi me kada budeš spreman. Želim pomoći, Alex, a ne
smetati.” Oklijeva. “Mogu čak i ostati uz njega ako ti ideš...”
“Sutra je dobro”, kažem. “Večerajmo sutra.”
Smiješi se. “Nazovi me ujutro ako budeš i dalje mislio isto.” Čekam. Ako
me poljubi, znat ću da smo otišli predaleko, prebrzo. Morat ću opet
razmišljati o svemu što se večeras dogodilo.
Ali ona polaže ruku na moju i stišće je. To je sve. Njezini prsti skliznu,
dodirujući moje prije nego se odmaknu. Diže ih u zrak, i poželi mi laku noć.
Sutra, mislim.
Tako skoro.
 Poglavlje 28

U sedam i trideset ujutro stižem pred palaču suda. Brat Samuel i drugi
ljekarnici čuvat će Petera jer me Mignatto pozvao na rani jutarnji sastanak.
On je već ovdje, čeka na klupi u dvorištu kada dolazim, držeći popis za koji
se ispostavlja da je spisak onih koji će danas svjedočiti. Pokazuje mi ga bez
riječi. Prvi će biti Guido Canali, zatim dvojica koju ne prepoznajem. Zadnje
ime na popisu je Simonovo.
“Dolazi li stvarno?” pitam.
“Ne znam. Ali ovo bi mogla biti zadnja prilika za sud.” Mignatto se
okreće prema meni, kao da je to glavni razlog našeg susreta. “Oče, suđenje
će možda danas završiti.”
“Kako to mislite?”
“Nakon što je nadbiskup Nowak zabranio svjedočenje o izložbi, sucima
je postalo nemoguće ustanoviti motiv. A bez snimki nadzornih kamera
može im biti nemoguće i ustanoviti priliku.”
“Govorite da bi Simon mogao slobodno otići?”
“Suci daju tužitelju slobodu da predlaže nove svjedoke, ali ako se ništa
ne promijeni, sud neće imati dovoljno uporišta za nastavak. Odbacit će
optužbu.”
“To je fantastično.”
Stavlja dlan na moju ruku. “To vam govorim jer sam odlučio predati
Nogarin mobitel među dokaze. Sudu je trebala snimka glasa za forenzičnu
usporedbu s porukom koja je ostavljena na automatskoj sekretarici vašeg
brata u veleposlanstvu, i pozdravna poruka govorne pošte u Nogarinu
mobitelu otvorila mi je mogućnost da ponudim njega. Nadam se kako će
suci odlučiti preslušati i poruke koje je vaš brat ostavio Nogari u Castel
Gandolfu. Ipak, najoštrije moram osuditi način na koji ste pribavili dokaze.
Sretni smo što zakon zabranjuje svjedočenje prokuratora jer biste morali
odgovarati na jako neugodna pitanja. Ne znam tko vam je dao mobitel, ali
opet moram naglasiti kako radi svoga brata ne smijete dopustiti da se to
ponovi ako se suđenje nastavi.”
“Da, monsinjore.”
Opušta se. “Predao sam zahtjev da se velečasni Simon premjesti pod
pasku vašeg ujaka. Ne znam hoće li ga odobriti. U svakom slučaju, ne vidim
kako bi njegovo svjedočenje moglo koristiti tužiteljstvu kada odbija
govoriti.”
 Mignatto uzima popis i petlja oko bravice na aktovci prije nego ga ubaci
unutra.
Grlim ga i govorim: “Monsinjore, hvala vam.”
Obzirno me tapše po leđima. “Ne zahvaljujte meni. Zahvalite njemu.”
U daljini se vidi nadbiskup Nowak, približava se palači suda. Nijemo
gledamo kako ga žandari puštaju unutra, a zatim opet zatvaraju vrata.

Tik prije osam sati sudnica se opet otvara i ulazimo mi ostali. Točno u osam
suci ulaze zajedno iz svojih odaja. Ne oklijevajući, jedan govori: “Časniče,
molim vas, pozovite prvog svjedoka.”
Guida uvode u dvoranu. Ulazi odjeven u crno odijelo i sivu košulju, sa
srebrnom kravatom, na ruci mu je golemi zlatni sat. Samo njegova gruba
koža odaje da je zemljoradnik. Zapisničar ustaje da bi Guido dvaput
prisegnuo, predstavivši se kao Guido Francesco Andreo Donato Canali,
jedini čovjek u Rimu koji ima više imena od pape.
“Bili ste u Castel Gandolfu”, pita predsjedavajući sudac, “one noći kada
je ubijen Ugolino Nogara?”
“Točno.”
“Molim vas, recite nam što ste vidjeli.”
“Dok sam radio u svojoj smjeni, telefonom me nazvao velečasni Alex
Andreou, brat optuženog. Zamolio me da mu otvorim vrata.”
Stari sudac naginje se naprijed. Guidovo svjedočenje nije neuglađeno
ni razmetljivo, kao većina drugih. Kada spomene moje ime, ne pokaže me
prstom.
“Odvezao sam ga svojim kamionetom”, nastavlja Guido. “Stigli smo
skoro do...”
Sudac lupa šakom o stol. “Stanite! Govorite da ste otvorili kapiju jer vas
je prijatelj zamolio?”
Giuido se uvlači u sebe. “Monsinjore, to nije bilo ispravno. Sada znam.
Ispričavam se.”
Predsjedavajući sudac reži: “A kamo ste točno odvezli svog prijatelja,
brata optuženog?”
“Samo jedan put vodi od glavne kapije. Išli smo njime. Onda je
velečasni Alex izišao kada je vidio svog brata.”
Mignatto diže ruku.
Mlađi sudac preduhitri primjedbu. “Signore Canali, jeste li vidjeli
optuženog? Znate li da ga je njegov brat vidio?”
 Guido pije malo vode. Trese rukom da premjesti težinu sata. “Znam
gdje je pronađeno Nogarino tijelo. Mjesto je blizu onome na kojem je
velečasni Alex izišao iz kamioneta. Tako.”
Predsjedavajući sudac diže ruku u zrak. “Vremenski okvir: kada vas je
kontaktirao optuženikov brat?”
“Oko petnaest minuta prije nego se pojavio na kapiji. Provjerio sam na
mobitelu. Šest četrdeset dva.”
“A odakle vas je zvao?”
“S parkinga u podnožju brda, rekao je.”
Sudac nešto zapisuje. “Koliko traje vožnja odavde do Castel Gandolfa?”
“Dvadeset sedam kilometara. Tri četvrt sata.”
“Sigurni ste?”
“Vozim tuda svake nedjelje da posjetim majku.”
Sudac još nešto zapisuje. “Ali one noći kada je doktor Nogara ubijen je
kišilo?”
“Kao iz kabla.”
“Dakle, vožnja bi trajala nešto duže?”
Guido sleže ramenima. “Loše vrijeme znači i manje vozila na cesti.
Slabiji promet. Ovisi.”
Počinjem shvaćati što sudac želi. Shvaća da Guido nije ništa vidio u
Castel Gandolfu, ali traži vrijeme kada me Simon nazvao. Stvara vremenski
okvir Ugove smrti. Primjećujem da je Mignatto zabrinut.
Predsjedavajući sudac kima glavom. “Hvala vam, signore.”
Čini se da želi pustiti Guida, ali Mignatto mu daje znak, pa ga sudac
poziva naprijed. Svi u sudnici gledaju dok Mignatto dodaje list papira
predsjedavajućem sucu koji ga nijemo čita i kima glavom.
“Još samo jedna stvar”, kaže.
Guido po prvi put baca pogled na mene. Oči su mu pune mržnje.
Shvaćam da je prestravljen. Samo želi ići kući.
“Naravno”, kaže.
“Zašto ste otvorili kapiju bratu optuženog?”
Osjećam što Mignatto radi, i na trenutak žalim Guida. To je već rečeno.
Ali ako se tako može osloboditi Simona, neka tako bude.
Guido se ozari. Pogrešno shvaća. “Zato što smo velečasni Alex i ja
odrasli zajedno. Mi smo stari prijatelji.”
Predsjedavajući sudac suho kaže: “Jeste li što tražili zauzvrat? Dvije
ulaznice za izložbu doktora Nogare?”
 Stari sudac surovo gleda dolje prema njemu. Guido se vrpolji kao
bolesno štene.
“Pa... mislim...” Guido Canali okreće se prema meni, kao da traži
pomoć. “Nije tako bilo. Samo sam rekao...”
Mignatto nešto piše u svoj blok. Same črčkarije. Jer ne želi da se
primijeti kako likuje.
“Signor Canali,” kaže predsjedavajući sudac prezirno, “slobodni ste.
Ovaj je sud završio s vašim svjedočenjem.”

“Časniče, sljedeći svjedok.” Sudac gleda u raspored ispred sebe. “Molim vas,
pozovite signora Peija.”
To je jedan od nepoznatih svjedoka s Mignattova popisa.
Tko je to? pišem na blok između nas.
Mignatto ne obraća pažnju na mene.
Čovjek se predstavlja kao Gino Pei, vozač papinih automobila.
Pretpostavljam kako prije nije bio na popisu svjedoka jer mi Gianni nije
spominjao da su pozvali nekog vozača. Mignatto pažljivo gleda.
“Signore” pita glavni sudac nakon što su prisege gotove, “ovdje piše da
je vaš posao koordinirati rad u smjeni. Što to znači?”
“To nije posao, monsinjore, to je nadređeni položaj. Znači da sam ja taj
koji određuje tko će od kolega vozača odgovoriti na pozive koje dobivamo.”
“Drugim riječima, upoznati ste sa svim dolaznim pozivima?”
“U svojoj smjeni. Točno.”
“Koliko ste dugo u službi kao vozač?”
“Dvanaest godina.”
“Koliko ste putnika prevezli u dvanaest godina?”
“Stotine. Tisuće.”
“Dakle, kada bismo vas pitali za određenog putnika, koliko možemo od
vas očekivati da ga se sjećate?”
“Monsinjore, ne moram se sjećati. Mi sve zapisujemo. Ulaske, izlaske,
putnike, odredišta.”
Sudac gleda popis pitanja koji je sigurno dobio od tužitelja,
promicatelja pravde. “Jako dobro. Želio bih vas pitati za dan kada je umro
Ugolino Nogara.”
Pitam se je li itko svjestan kako će pitanja, nastave li u tom pravcu,
naletjeti na prepreku na cesti.
 “Žao mi je, monsinjore,” govori Gino nervoznim glasom. Pokazuje na
tužitelja. “Ali kao što sam mu rekao sinoć, ne mogu odgovoriti na to
pitanje.”
“Zašto ne?”
“Nema nikakvih zapisa za taj dan.”
“Kako to mislite?”
“Naređeno nam je da ništa ne zapisujemo.”
“Tko vam je naredio?” gunđa stari sudac.
Gino Pei oklijeva. “Monsinjore, ne mogu odgovoriti.”
Tužitelj gleda suce. Čini se da važe reakciju suda.
Predsjedavajući sudac prvi shvaća na što je sud upravo naletio. “Jeste li
prethodno prisegnuli da o tome nećete govoriti?”
“To je točno.”
Monsinjor skida svoje naočale tamnih okvira i trlja hrbat nosa.
Promicatelj pravde sjedi, napet. Suci nemaju moć poništavanja prisege.
More mogućih pitanja tek tako je isparilo.
“Kakve su ovo besmislice?” sikće onaj stari. “Tko traži da vozači
prisegnu na tajnost?”
Tužitelj odmahuje glavom, kao da je upravo to ono pravo pitanje.
Pogledavam Mignatta. On napeto gleda tužitelja.
“Možete li nam išta reći o optuženom?” pita predsjedavajući sudac.
“Ne”, odgovora Gino.
“Možete li nam onda reći što ste vidjeli u Castel Gandolfu?”
“Monsinjore, ne mogu.”
Tišinu remeti samo kuckanje zapisničara.
Suci se kratko dogovaraju. Zatim predsjedavajući kaže: “Dovoljno.
Slobodni ste. Sud će saslušati sljedećeg svjedoka.”

Dok Pei odlazi, uzbuđeno gledam Mignatta, osjećajući kako se suđenje

polako bliži Simonovu oslobađanju. Promijenio se ugođaj u sudnici. Suci
djeluju nestrpljivo. Jedan trlja olovku među rukama, naprijed-natrag,
naprijed-natrag.
Dolazi laik pospana izgleda. Pod tužnim očima ima vrećice kože, a nos
mu je nalik štapiću. Klanja se sucima prije nego će prisegnuti, pa se
predstavlja kao Vincenzo Corvi, forenzičar rimske policije. Mignatto se
mršti kad to čuje.
 Mladi sudac govori: “Signor Corvi, vaš su ured iz vatikanske policije
zamolili za pomoć kod ovog slučaja. Zašto?”
“Da bismo profesionalno analizirali dva predmeta nađena na mjestu
zločina i jednu snimljenu poruku.”
“Možete li identificirati te dokaze?”
“Dva predmeta s mjesta zločina su ispaljeno zrno kalibra 6.35
milimetara i vlas ljudske kose. Snimka je iz govorne pošte.”
“Počnimo s dokazima iz Castel Gandolfa. Jesu li metak i ljudska vlas
nađeni zajedno?”
“Ne. Odvojeno.”
“Možete li sudu objasniti što ste otkrili?”
Corvi vadi par naočala i gleda izvještaj. “Metak je pronađen pored tijela
preminulog i na sebi ima deformacije koje odgovaraju ulaznoj i izlaznoj rani
na lubanji preminulog.”
“Želite reći da je taj metak ubio doktora Nogaru?”
“Gotovo sigurno. Istog je kalibra kao i oružje o kojem se radi, Beretta
950.”
Mignattove se oči šire. Gleda Corvija, pa suce i tužitelja. Zatim se diže
na noge. “Obrana nije znala da je pronađeno oružje ubojstva.”
I suci su jednako iznenađeni. “Nije ni sud”, kaže jedan mrko.
Corvi izbjegava njihove poglede, premeće papire i pravi se da nešto
traži. Djeluje oduzeto. Niti jedan dobar katolik ne želi razočarati crkveni
sud unutar ovih zidina.
Glavni sudac mijenja glas. “Signore”, govori pomirljivo, “ako naši
žandari skrivaju podatke od nas, bilo bi nam drago čuti o čemu se radi.”
Te me riječi uzbuđuju. Ako se žandarska verzija događaja dovede u
pitanje, još smo bliži Simonovoj slobodi.
Skoro cijelu minutu Corvi ne govori ništa. Proučava papire ispred sebe.
Cijelo to vrijeme Mignatto zuri u promicatelja pravde.
Konačno Corvi vadi list iz gomile. “Ah”, kaže. “Evo ga. Da, bio sam u
pravu. Oružje je bilo Beretta 950.”
Suci ispuštaju zvukove nevjerice.
“Kada su je žandari pronašli?” pita glavni sudac.
Corvi podiže pogled. “Koliko znam, nisu. Ovo nije popis dokaza; to je
registracija vatrenog oružja.” Diže papir u zrak. “Beretta 950 je oružje koje
je Ugolino Nogara registrirao na svoje ime.”
Mignatto mi se okreće i bez daha kaže: “Nogara je imao pištolj?”
 Povlačim se. “Nije koliko ja znam.”
“Signore”, hrapavo govori stari sudac, “govorite nam da je čovjek ubijen
iz vlastite puške?”
“Nije to bila puška”, kaže Corvi. “Pištolj.”
“Mislite vojni pištolj?”
Corvi opet premeće papire i diže fotografiju iz kataloga proizvođača.
Na njoj je malo crno oružje u ispruženoj muškoj ruci. Beretta je kraća od
dlana s ispruženim prstima.
“Kako je to moguće?” pita predsjedavajući sudac.
Malo Talijana ima takav pištolj.
“Većina talijanskih dozvola izdaje se za lovačko oružje”, kaže Corvi i
diže drugi list. “Nogara je imao dozvolu za obrambeni ručni pištolj. To je još
jedan razlog zašto je identifikacija prilično sigurna.”
Mislim na bilješke u Ugovu medicinskom kartonu. Boji se proganjanja
i ozljeđivanja. Pišem na blok ispred Mignatta: Možete li pitati kada je
zatražio dozvolu?
Prije nego što Mignatto stiže odgovoriti, glavni sudac čita moje misli.
“Datum na prijavi”, odgovara Corvo, “jest dvadeset i peti srpnja.”
Michaela su pretukli na aerodromu tjedan prije toga. Ugo se sigurno
odlučio naoružati nakon što je u svom poštanskom sandučiću našao
Michaelovu fotografiju.
“Dakle, vi govorite”, kaže mladi sudac, “da je netko uzeo Nogarin pištolj
i ubio ga njime, ali što je onda napravio s oružjem?”
Corvi diže ruke u zrak. “To mora utvrditi vaša policija. Ja vam mogu
reći samo rezultate forenzične analize.”
Mignatto premeće listove papira po stolu obrane. Kada pronalazi popis
svjedoka, još jednom pregledava imena, kao da se želi uvjeriti da danas više
neće biti žandara.
“Spomenuli ste drugi dokaz koji su vam dali na analizu”, kaže glavni
sudac gledajući svoje bilješke. “Što je to bilo?”
Corvi kima glavom. “Vaša policija našla je ljudsku vlas u automobilu
preminulog. Poslali su nam je da utvrdimo čija je.”
Mignatto se počinje buniti. Simon je mnogo puta bio u Ugovu autu.
Vlas ne dokazuje ništa. Ali ovaj ga put suci ignoriraju. Automobil im
zaokuplja maštu. Ugo ne bi nosio pištolj na sastanak sa svećenicima u Castel
Gandolfo, pa razbijeni prozor auta postaje još važniji.
“Gdje je vlas pronađena?” pita sudac.
 “Pored vozačeva sjedala.”
To je čudno. Ugo nikome nije dao da vozi njegov auto.
“Vlas pripada velečasnom Andreou?” pita sudac.
“Da.”
Ipak, nekako čudno zastaje dok to izgovara. I u tom trenutku u meni
se budi mračna slutnja. Napravio sam ogromnu grešku.
Corvi gleda laboratorijski izvještaj. “Mogli smo je usporediti s krvnim
uzorkom koji je uzet u zatvoru Rebibbia prije tri godine.”
Strava se spušta na mene kao sjena.
“Ime na uzorku krvi”, kaže Corvi, “jest Alexander Andreou.”
Mignatto se mršti. Podiže pogled, misli da je to što je čuo greška. Zatim
se okreće prema meni, siv u licu.
Ja sam nijem. Suci samo promatraju.
“Stanka”, iskašljava se Mignatto. Okreće se sucima. “Monsinjori, molim
vas. Trebam kratku stanku.”

U dvorištu Mignatto tiho hoda. Iz udubina na Svetom Petru mramorni sveci

veći od dvokatnica gledaju dolje na nas.
“Monsinjore, morao sam vidjeti auto”, kažem. “Nisam znao...”
“Provalili ste u garažu za zaplijenjena vozila?” kaže i dalje hodajući.
“Da.”
“Sami?”
Ne želim uvlačiti Giannija u to. “Da.”
Mignatto reže zrak rukama, dijeli vrijeme na manje cjeline. “Dok ste
bili tamo, uzeli ste Nogarin mobitel iz auta?”
“Ne.”
Zaustavlja se. “Odakle je onda stigao?”
“Iz zdravstvene stanice.”
Zamalo je ostao bez riječi. “Što ste napravili?”
“Mislio sam...”
“Mislili ste što? Da nitko neće primijetiti?”
“Pokušavao sam pomoći Simonu.”
“Dosta! Je li vam to od početka bila namjera? Vama i vašem ujaku? Da
sami odlučite ishod ovog suđenja?”
“Naravno da nije.”
 Prilazi mi bliže. “Shvaćate li što nam tamo unutra radi promotor
pravde?”
Ne znam na što misli. Tužiteljstvo nije dobilo ništa od Guida i Gina
Peija.
Kada to kažem, Mignatto eksplodira.
“Ne budite naivni! Dobio je točno ono što je htio od Canalija. A ono što
je napravio s vozačem bilo je genijalno.”
“O čemu govorite?”
“Tko je naredio vozačima da ne pišu dnevnike? Tko bi zatražio od vozača
da prisegnu? Pa, tko drugi? Vozačka služba odgovara vašem ujaku.”
“Dajete tome previše značenja.”
“Recite mi onda: zašto je Guido Canali svjedočio? Canali nije vidio
ništa. Nije nikad vidio ni vašeg brata, ni Nogaru, ni mjesto zločina. Zašto su
ga onda pozvali kao svjedoka?”
“Ne znam.”
“Jer je vidio vas, velečasni. Jer može posvjedočiti da prva reakcija vašeg
brata nije bila pozvati policiju, nego obitelj. U izvještaju stoji kako su
žandari mislili da ste obojica pozvala pomoć jer vi ste stigli prije njih.
Potkupili ste Canalija koristeći se ulaznicama svog ujaka. Zar ne vidite
kakvu priču tužitelj pokušava složiti?”
Bez riječi sam.
“Koje je jedino pitanje koje suci sebi postavljaju? Nestale su snimke
sigurnosne kamere. Nestali su vozački dnevnici. Svjedoci su prisegnuli da
neće govoriti. Najuočljivija stvar kod ovog suđenja jest tišina. Suci žele znati
odakle stiže taj pritisak, a upravo to im promotor pravde nudi. Brat vas je
pozvao u pomoć. Vaša vlas u automobilu upućuje na to da ste mu pomagali
kod čišćenja. Vaš ujak zatražio je da svi vozači prisegnu da ne govore, pa
pustio da vaš brat mijenja Nogarinu izložbu kako mu se svidi. O izložbi se
više ne smije razgovarati. Na što upućuje tišina, velečasni? Što govori
odbijanje vašeg brata da svjedoči? To što imamo Nogarin mobitel samo
potvrđuje sve što tužiteljstvo želi pokazati.”
“Monsinjore... žao mi je.”
Pruža ruku. “Dosta. Idite.”
“Kamo da idem?”
“Zar stvarno mislite”, prasne on, “kako ću dozvoliti da sjedite uz mene
dok sud raspravlja o dokazima vaše umiješanosti? Stavili ste me u položaj
da moram reći sudu, lažući, kako je vlas tamo dospjela kada ste se nekad
prije vozili s Nogarom u njegovu autu. Moram izmišljati isprike za telefonski
poziv, za mito, izložbu, za mobitel. Gubite mi se s očiju! Jedini razlog zbog
kojeg ću vas zadržati kao prokuratora jest taj što ne smijem riskirati vaše
svjedočenje.”
“Monsinjore, ne znam što bih rekao. Ja...”
Ali on podiže aktovku, okreće mi leđa i odlazi.
Na ulazu u palaču stoji promotor pravde. Predaleko je da bi mogao išta
čuti, ali odmjerava me. Mignatto prolazi pored njega, bez riječi. No tužitelj
me nastavlja gledati.
 Poglavlje 29

Čekam. Nakon što su se Mignatto i tužitelj vratili u palaču, dugo ostajem u

dvorištu. Hodam. Visim nadomak vrata sudnice. Nitko ne izlazi. I ne
očekujem nikog. Ali iluzija da nešto čekam sve je čime se mogu boriti protiv
nemira u sebi. Protiv ljute, neugodne napetosti koja viče na mene da
napravim nešto.
Počinjem nazivati telefonom. Michael Black se ne javlja. Pa pokušavam
opet, onda i po treći put. Ignorira me, ali izmorit ću ga.
Nakon šestog pokušaja ostavljam nesuvislu poruku.
“Michael, javi se. Javi se. Ako si previše preplašen da bi došao u Rim,
onda barem moraš razgovarati sa Simonovim odvjetnikom. On mora
saznati što se dogodilo na aerodromu.”
Govoreći gledam niz cestu prema Papinskoj palači, očekujem Simona.
Uzalud.
Dvadeset minuta kasnije izlazi Corvi, forenzični stručnjak. Žandar ga
prati do granice i kroz izlaz u Rim. I dalje ni traga od Simona.
Onda se limuzina sa zatamnjenim staklima zaustavlja ispred zgrade
suda. Skačem na noge. Kada vozač izađe da bi otvorio stražnja vrata, žurim
prema njima.
Stražnje je sjedalo prazno. Vozač mi pokazuje da se maknem, ali ja ga
obilazim i gledam suvozačevo sjedalo. I ono je prazno.
Trenutak kasnije otvaraju se vrata suda. Nadbiskup Nowak izlazi iz
palače i kreće prema otvorenim vratima automobila. Zakoračim unatrag.
Nowakov je pogled spušten. Čak i ne gleda prema mom licu. Ali pruža
ruku ispred sebe da me pusti prvog naprijed. “Molim vas”, kaže.
“Preuzvišeni.”
Ponavlja pokret ruke, čeka da prođem.
“Preuzvišeni, smijem li razgovarati s Vama?”
On je visok, pogrbljen čovjek, viši od mene skoro deset centimetara.
Sutana mu nije skrojena po mjeri. Na licu mu je neka daleka tuga, odsutnost
zbog koje ne diže pogled i ne prepoznaje moje lice iz sudnice. Ljudi pričaju
kako je njegov otac, koji je u Poljskoj bio policajac, poginuo zaustavljajući
kamion dok je on bio dječak. Sada se vozi kući još jednom umirućem ocu,
Ivanu Pavlu. Čini se nemogućim iznositi Simonove nevolje čovjeku kojemu
je patnja dio života, ali nešto moram napraviti.
 “Molim Vas, Preuzvišeni,” kažem. “Važno je.”
Nowak se ne miče. Kaže: “Da, znam, oče Andreou.” I zadnji put
ponavlja onaj pokret pružajući ruku.
Konačno sam shvatio. On me poziva u svoj automobil.

Srce mi udara dok ulazim. Zapinje mi mantija. Pritežem je čvrsto oko sebe
i klizim skroz do kraja stražnjeg sjedišta da ostavim mjesta preuzvišenom
ocu nadbiskupu. Vozač mu pruža ruku. Sjećam se kako bi me otac grabio za
rame i pokazivao Nowaka kada bismo se mimoišli na ulici. Nadbiskup je
tada bio skoro jednako mlad kao što je Simon danas. Sada mu je šezdeset i
pet. Tijelo mu je i dalje onako olovno teško kao Ivanu Pavlu, sa širokim
vratom i nezgrapnim volumenom lica, s očima koje se nisu predale, ali su se
nekako povukle. Još se smiješi, ali i u tom osmijehu ima tuge.
Ne govori ništa dok vozač zatvara vrata za njim. Ništa dok automobil
kreće. Samo na trenutak vidim kako Mignatto napušta sudnicu. Njegove oči
sretnu moje kroz prozor dok limuzina odlazi, i vidim kako mu se otvaraju
usta.
“Sjećam te se”, konačno progovori Nowak očinskim glasom. “Kao
dječaka.”
Trudim se koliko mogu da ne budem zapanjen, i da se ne osjećam opet
kao dijete.
“Hvala Vam, Preuzvišeni.”
“Sjećam se i tvog brata.”
“Zašto mu pomažete?”
Malo se naginje prema meni, smanjuje razmak među nama. Njegove
spuštene oči prate moje dok govorim, pokazuje mi da sluša.
“Tvoj je brat napravio nešto izvanredno”, kaže nadbiskup Nowak,
bojeći zadnju riječ, koja nije poljska, svojim naglaskom. “Sveti je Otac
zahvalan.”
Dakle, Nowak zna za izložbu. Za pravoslavce.
“Preuzvišeni, znate li gdje drže mog brata?”
To je pitanje emotivnije nego sam želio da bude. Ali on se čini tako
brižan, tako zainteresiran za ono što osjećam.
“Da”, kaže Nowak obarajući pogled, priznajući da to za mene mora biti
bolna tema.
“Zar ga ne možete osloboditi? Zaustaviti suđenje?”
 Dok prolazimo kroz prvi ulaz u Papinsku palaču, švicarski gardisti
ustaju i pozdravljaju.
“Suđenje ima svrhu”, kaže Nowak, “da se otkrije istina.”
“Ali vi znate istinu. Znate da je pozvao pravoslavce ovamo, i znate
zašto. Suđenje je samo oruđe pritiska kardinala Boie na Simona da sazna
sve o izložbi.”
Jednu za drugom prolazimo kontrolne točke. Limuzina nikad ne
usporava.
“Oče,” kaže Nowak tiho, “prije nego što se izložba sutra otvori, važno
je saznati istinu o tome zašto je doktor Nogara ubijen.”
Kao da želi umanjiti važnost tog pitanja, traži od vozača da zaustavi
auto. Zadnje krilo palače – ono u kojem su Ivan Pavao i Boia – pred nama
je. Stali smo u dvorištu Tajništva.
“Moj brat nije nikoga ubio, Preuzvišeni.”
“Siguran si u to jer si bio u Castel Gandolfu?”
“Samo poznajem svog brata.”
Prema nama marširaju dvojica švicarskih gardista, osjećajući nešto
pogrešno, ali vozač im mahne da se udalje.
“Kada bih ga ja mogao osloboditi iz kućnog pritvora”, kaže nadbiskup
Nowak, “biste li mi vi rekli razlog zbog kojeg je doktor Nogara ubijen?”
Sada shvaćam. Zabranio je razgovor o izložbi jer ne želi da Boia sazna
za posjet pravoslavaca – ali bez svjedočenja o tome ni Nowak nema pojma
zašto je Ugo ubijen, i može samo nagađati tko je imao razloga za to. Simon
nikome nije rekao za 1204. godinu. Čak ni onome koji je potpisao papire da
bi se Platno donijelo ovamo iz Torina.
“Preuzvišeni,” kažem, “Ugo Nogara otkrio je da su katolički vitezovi
ukrali Platno iz Carigrada za vrijeme Četvrtog križarskog rata. Ono pripada
pravoslavcima.”
Nowak me proučava. U očima mu se pojavljuje trag nečeg.
Iznenađenje. Možda razočaranje.
“Da”, kaže. “To je točno.”
“Već ste znali?”
“Ali, ima još nešto?” govori. “Još nešto osim toga?”
“Ne. Naravno da nema.”
Nadbiskup pruža ruku i uzima moju. “Nimalo nisi nalik svom bratu.”
Ne skidajući oči s mene, udara dva puta po sjedalu. Vozač otvara vrata
i izlazi iz auta. Trenutak kasnije otvaraju se i moja vrata.
 “Ne razumijem”, kažem. “Hoćete li natjerati kardinala Boiu da pusti
Simona?”
Osjećam vozačevu ruku na ramenu, naređuje mi da izađem.
“Oče, žao mi je”, kaže Nowak. “Nije tako jednostavno kako mislite. Brat
ti nije ispričao cijelu istinu.”
Pruža ruku i steže moju, onako kako je običavao Ivan Pavao na Trgu
svetog Petra, tješeći potpune neznance. Kao da sam prešao cijeli ovaj put
zbog nečeg što ne razumijem.
Švicarski gardist iza mene govori: “Velečasni.” Ništa više.
Nowakova ruka pušta moju dok klizim van. Čak i tada, nastavlja me
gledati.

★★★

Na mom mobitelu već su tri Mignattove poruke, hitno me treba natrag u

palači suda. Ne obazirem se na njih.
Odlazim do švicarskoga gardista na dužnosti na istočnim vratima.
Vidio me kako izlazom iz auta nadbiskupa Nowaka.
“David, zar ne?” kažem.
“Denis, velečasni.”
“Denise, trebam vidjeti svog brata.”
Odaje kardinala Boie su iznad nas. Simon je baš tamo.
“Najavit ću vas”, kaže.
“Ne, idem gore sam.”
Zakoračim prema vratima, ali on mi zatvara put. “Velečasni, moram
najprije nazvati.”
Gurnem ga u stranu. “Reci kardinalu Boii da ga dolazi vidjeti brat
Simona Andreoua.”
Niotkuda se stvori drugi gardist.
“Loris,” govorim prepoznajući ga, “moram proći.”
Obujmi me rukom i vodi me niz stepenice. Na dnu kaže: “Velečasni,
što nije u redu?”
Otrgnem se. “Idem vidjeti Simona.”
“Znate da vam to nije dozvoljeno.”
“On je ovdje gore.”
“Znam.”
 Zaustavim se u mjestu. “Vidio si ga?”
“Nije nam dozvoljeno ulaziti u odaje.”
“Reci mi istinu.”
Oklijeva. “Jednom”, kaže.
Osjećam se kao da mi je netko zagurao pesnicu u grlo.
“Je li dobro?”
“Ne znam.”
“Pusti me unutra.”
“Sada biste trebali kući.”
Opet osjećam njegovu ruku na sebi. Otresam je. Drugi gardist to vidi i
zove pojačanje.
“Velečasni,” govori Loris, “idite. Odmah.”
Odmičem se. Iz svega grla vičem prema prozoru na drugom katu:
“Kardinale Boia!”
Još dvojica švicarskih gardista dolaze trčeći iz Tajništva. Odmičem se
još jedan korak i vičem: “Vaša Uzoritosti, želim vidjeti svog brata!”
Njihove su ruke na meni. Počinju me gurati prema izlazu iz dvorišta.
“Ma što želite znati, reći ću vam!” vičem. “Samo mi dopustite da vidim
svog brata!”
Borim se ne bih li oslobodio ruke, ali oni me vuku preko kaldrme.
“Molim vas”, preklinjem ih. “Moram ga vidjeti.”
Ali kada stižemo do vanjskog ruba dvorišta, dvojica Švicaraca koji su
tamo zatvaraju metalna vrata.
“Odlazite, velečasni,” govori Loris pokazujući mi stazu koja vodi iz
kompleksa palača. “Dok još možete.”
Teturam unatrag, kao na tuđim nogama.
Brat ti nije ispričao cijelu istinu.
Buljim kroz željezne rešetke vrata i osjećam se slomljeno. A tamo, na
drugoj strani dvorišta, nešto se vidi. Gore na prozoru drugog kata zavjese su
razdvojene. Između njih, samo na trenutak, stoji kardinal Boia.

★★★

Smušeno odlazim. Kada stignem do vanjske kapije palače, čeka me

Mignatto. Vidjevši pogled u mojim očima, uzima me pod ruku i govori
čuvarima: “Ja ću ga odvesti odavde.”
 U tišini se vraćamo na sud. Ne znam je li čuo kako vičem. Nije me briga.
Pored suda je jedan ured. Mignatto obavlja svoj posao ne govoreći mi
ni riječi. Pomoćna arhivarka daje mu snop papira da ih potpiše. Još novih
dokaza. Još novih svjedoka.
“Snimka nadzornih kamera nije se pojavila?” pita je.
Ona odmahuje glavom.
Pitam se kako izdržava sve ovo. Kako se uspijeva praviti da sve nije
farsa.
“To su one koje sam tražio?” pita pokazujući na nekoliko fotografija.
Ona lista slike, želi se uvjeriti. Vidim fotografije vrećica s dokazima.
Stvari iz Ugova auta. Mignatto me napao jer sam provalio na parkiralište za
oduzeta vozila, a sada ipak traži dokaze koje sam tamo otkrio. Buljim u
njega. Još uvijek mi ne govori ništa.
“Sve je tu, monsinjore,” kaže pomoćnica.
“Hvala vam, gospođice.”
Njegova je ruka opet na mojim leđima, vodi me van. Konačno se
okreće.
“Hoćete li večerati sa mnom, oče?”
Poslijepodne je došlo i skoro prošlo. Drži ruku pred očima zaklanjajući
ih od sunca.
“Ne”, kažem.
“Peter nam se može pridružiti. A važno je da razgovaramo o govornoj
poruci koju je Nogara ostavio vašem bratu u nuncijaturi. Sud ju je
prihvatio.”
“Ne.”
Spušta ruku, gleda u svoje noge. “Razumijem kako se osjećate, ali
velečasni, možda je za vas najbolje da se odmorite od suđenja.”
“Napravit ću ono što moram napraviti.”
Mignatto žmirka. “Što vam je točno rekao nadbiskup Nowak?”
“Da mi je brat lagao.”
“O čemu?”
Ne znam. Ako je razlog dovoljno dobar, o bilo čemu.
“Oče Andreou, recite mi.”
Ali u tom trenutku zvoni moj mobitel. A ja prepoznajem broj.
“Michael?” kažem odmah se javivši.
“Alex, bio sam u avionu. Zato se nisam javljao.”
 “Što?”
“Sada sam na aerodromu.”
“Kojem aerodromu?”
“Timbuktu. Što misliš? Bit ću u gradu za jedan sat. Ako Simonov
odvjetnik želi razgovarati, bolje mu je da bude spreman.” Je li to on?
Mignatto bez glasa oblikuje riječi.
Kimam glavom.
“Daj mi da razgovaram s njim.”
Dodajem mobitel.
“Velečasni Black?” pita Mignatto.
Izvlači olovku iz rukava svoje sutane i otvara fascikl s dokazima da
može pisati s njegove unutarnje strane. Iza njega iz muzeja izlaze i u njih
ulaze kamioni. Opet mislim na ono što je rekao nadbiskup Nowak.
Otvaranje izložbe. Za samo dvadeset i četiri sata.
“Hoćete li svjedočiti?” govori Mignatto. “Koliko skoro možete biti
spremni?”
Buljim u fascikl u njegovim rukama. U fotografije koje je zatražio od
arhivarke. Na jednoj je od njih Ugov punjač mobitela. Na drugoj komadić
papira na kojem je nažvrljan moj telefonski broj.
“Moramo razgovarati o onome što vam se dogodilo. Možemo li se naći
u mom uredu večeras?”
Pored njih su vrećice s dokazima koje nisam stigao pregledati prije
nego me Gianni izveo iz garaže. Kutija cigareta. Vatikanska iskaznica
izblijedjela od sunca kojom je Ugo vjerojatno mahao švicarskim gardistima
kad god bi ulazio u zemlju. Obruč s ključevima. Ništa dovoljno veliko da
popuni obris ispod vozačeva sjedala u Ugovu autu.
“On ne smije biti prisutan kada se nađemo. To ne ulazi u posao
prokuratora.”
Vilica mi pada. Privjesak na obruču s ključevima: ovalan, s ugravirana
tri slova i tri broja. DSM 328.
Izvlačim fascikl iz Mignattovih ruku. Njemu zamalo ispadne mobitel,
mršti se na mene.
DSM. Domus Sanctae Marthae. Latinski naziv Case. Tri broja su broj
sobe. Na metalnom dijelu komadić nedostaje.
To ne može biti Ugov ključ. Njemu nije trebala hotelska soba. To mora
biti ključ onoga tko je provalio u Alfu.
“Nisam dobro čuo. Nešto prekida. Ponovite, molim vas.”
 Zatvaram oči. Zavaravam se. Ubojica ne bi iza sebe ostavio svoj ključ.
Onda, čiji je?
Mignatto opet uzima fascikl da zapiše još nešto na njegove korice.
Pitam se zašto je Michael tako susretljiv. Nije to njemu nalik.
Odgovor stiže trenutak kasnije, kada mi Mignatto vraća telefon i kaže:
“Velečasni Black opet želi vas.”
“Slušaj”, govori Michael. “Odvjetnik mi kaže da se ti ne možeš sastati s
nama večeras, a moram s tobom osobno razgovarati. Nađimo se kasnije kod
Svetog Petra.”
“Na trgu?”
“Ne, u desnoj poprečnoj lađi. Ostavit ću sjeverna vrata otvorena. Znaš
na koja mislim?”
Mignatto pokušava prisluškivati. Odmičem se.
“U koliko sati?” pitam.
“Recimo osam. A ako ne dođem, morat ćeš naći nekog drugog da
svjedoči sutra.”
“Sutra?”
“U osam. Zapamtio?”
Kada prekinem vezu, Mignatto kaže: “Ne smijete se susresti s njim.
Jasno? Ne bez moje prisutnosti.”
Ne obazirem se na pitanje. “Laku noć, monsinjore,” kažem. “Vidimo se
ujutro.”

★★★

Zovem stan brata Samuela i molim ga da još malo pričuva Petera. Onda
nazivam Monu.
“Na kraju ipak ne mogu večeras”, kažem.
Sigurno nešto primjećuje u mom glasu. “Je li sve u redu? Želiš li
razgovarati o tome?”
Ne želim. Ali riječi teku.
“Ljut sam. Simon mi je lagao.”
Onda tišina. Tišina koja otkriva da i sada, u srcu, ona još sumnja u
njega.
“Lagao o čemu?” konačno izgovara.
“Nije važno.”
 Još tišine.
Na kraju ona govori: “Ja sam kod roditelja. Možemo se naći gdje god
želiš, samo reci.”
“Ne mogu. Samo... pričaj sa mnom.”
“Kako je Peter?” pita.
Zatvaram oči. “Bio sam na sudu cijeli dan. Brat Samuel kaže da je
dobro.”
Sjedim na klupi dvorišta pred sudom. Zadnji zaposleni prije odlaska
čekaju u redu na benzinskoj stanici. Preko krovova njihovih automobila
buljim u Casu.
“Samo mi treba malo vremena za razmišljanje”, kažem. “Zvat ću te
sutra.” Oklijevam. “Žao mi je za večeras.”
Prije nego stigne odgovoriti, prekidam vezu. Bol koja je satima rasla
sada je stvarno jaka. Kada bismo se Simon i ja tako osjećali nakon što je
mama umrla, trčali bismo po gradu. Po brežuljcima. Stepenicama. Uz sjene
zidova. Trčali bismo dok se ne bismo presavili od umora, dašćući na zemlji,
hladeći se na fontanama. Zatvaram oči. Vrati mi ga, Gospodine. Trebam svog
brata.
Brojim prozore na Casi. Znam koja je soba 328. Samo kat ispod one u
kojoj smo boravili Peter i ja, ali u udaljenom kraju zgrade. Ako dobro brojim,
soba na uglu. Baš sada gledam u njezin zapadni prozor.
Možda je sutra taj dan. Možda je to Boiin plan. Da zadrži Simona dok
izložba ne završi.
Zapadni prozor ima spuštene rolete. Druge sobe imaju razmaknute
zavjese, ali onaj tko je u toj sobi, uopće ne želi zrak. Ne želi pogled na rimsko
poslijepodne. Otvaram mobitel i nazivam recepciju.
“Sestro, molim vas sobu tristo dvadeset i osam.”
“Samo trenutak.”
Telefon neprekidno zvoni. Ma tko da je tamo gore, također ne želi
razgovarati.
Prekidam. Zadnji automobil odlazi s benzinske stanice. Sve je opet
mirno. Povjetarac podiže vatikansku zastavu na motki ispred ulaza u Casu.
Ustajem. Krećem prema tim vratima, s nekom lakoćom u prsima.

★★★

Na recepciji me sestra iznenađuje.

 “Dobro došli, velečasni. Kako ste?”
Izgovara te riječi na grčkom.
Instinkt mi veli da odgovorim istim jezikom. “Dobro, sestro. Hvala
vam.”
“Uživate li u svom boravku u našoj zemlji?”
“Izuzetno.”
“Kako vam mogu pomoći?”
“Samo se vraćam u svoju sobu.” Pokažem joj svoj stari ključ i prolazim.
Ali pojačali su osiguranje otkad sam otišao. Na obavijesti u predvorju
piše da će svaki kat sada imati posebno dizalo. Čujem kako poslužitelji u
dizalu traže od putnika da im pokažu ključeve prije nego uđu.
Umjesto toga pođem stepenicama. Ali baš kad krenem otvoriti vrata
trećeg kata, čujem glas iznad sebe.
“Velečasni, pogriješili ste kat. Ovamo gore.”
Švicarski gardist silazi preskačući po dvije stepenice s četvrtog kata. Na
sreću, ne poznajemo se.
“Mogu li vidjeti vaš ključ?” kaže.
Čini se da su ga postavili odmah pored požarnih vrata.
Kada mu ga pokažem, kima glavom. Na ključu sobe u kojoj smo bili
Peter i ja piše 435.
“Slijedite me, velečasni,” kaže sporim talijanskim. I pretjerano
pokazujući rukom vodi me uza stepenice.

Četvrti kat vrije. Posvuda su svećenici. Zapanjen sam. Baš svaki od njih
odjeven je u ruho s istoka. To moraju biti Simonovi pravoslavci. Izbrojim
jedanaestoricu samo u hodniku. Dvanaesti svećenik otvara vrata svoje sobe,
nešto govori kolegi unutra i vraća se. Jezik kojim govori nepoznat mi je.
Srpski? pitam se. Bugarski?
Onda shvatim: barem su neki od ovih svećenika Grci. Časna na
recepciji pozdravila me na grčkom, ne znajući iz koje sam zemlje. Dakle,
Simon je morao biti i tamo. Sigurno je dijelio svoje pozivnice u očevoj
rodnoj zemlji.
Pitam se koliko je ukupno zemalja posjetio. Koliko svećenika, koliko
narodnosti boravi u ovom hodniku. Ništa slično nikada prije nije pokušano.
Bacam pogled natrag prema švicarskom gardistu s druge strane
požarnog izlaza. Još mi nešto pada na pamet. Samo papa kontrolira
Švicarce. Samo Ivan Pavao i Nowak mogu poslati vojnike ovamo. Moraju
biti svjesni razmjera onoga što je Simon napravio.
Trenutačno mogu samo gledati. Svećenici se grupiraju i razilaze.
Pravoslavci nemaju vrhovnu vlast, nemaju papu kao katolici. Carigradski
patrijarh njihov je počasni vođa, ali Pravoslavna crkva zapravo je federacija
nacionalnih crkvi, od kojih mnoge imaju svoje patrijarhe. Sama ideja takve
crkvene demokracije, u kojoj jedan biskup ne prima naređenja ni od koga,
za katolike je noćna mora, recept za kaos. Pa ipak, u dvije tisuće godina
tradicionalna povezanost i zajednica pretvorili su pravoslavne svećenike iz
svih kršćanskih zemalja u braću. Čak i u nervozi punoj iščekivanja koja se
osjeća u ovom hodniku ljudi prelaze granice i pozdravljaju se. Nekad tečno,
nekad teško, ali govore jezike jedni drugih. Osmijeha ima skoro isto toliko
koliko i brada. Osjećam se kao da sam u nekoj drevnoj crkvi, u svijetu koji
su iza sebe ostavili apostoli. Čudno, ali snažno, osjećam se kao kod kuće.
Neki od njih prilaze mi u grupi. Shvaćam da stojim pored dizala. Vrata
se otvaraju, i mičem se u stranu. Trojica ulaze, govore jezikom koji ne
prepoznajem. Čini mi se da čujem riječ koja označava večernju molitvu,
sigurno zato idu dolje. Ali jedan od njih, Talijan, kaže poslužitelju da zadrži
dizalo. Dolazi ih još.
Sada se otvara soba na dnu hodnika. Izlazi mladi svećenik. Brada mu je
rijetka. Zastaje pored vrata, gleda u njih. A ja duboko u sebi osjećam
uzbuđenje. Znam što to znači. Čeka svog šefa.
Pokušavam ne buljiti dok episkop – pedeset ili šezdeset godina star, s
impresivnim trbuhom i lijepom mekanom mantijom – izlazi koračajući
dugim koracima. Kao što je Gianni rekao, ima pravoslavni šešir nalik
dimnjaku. Ostali svećenici u hodniku prave mu mjesta dok ide prema
dizalu. Poslužitelj posegne za svojim ključem, ali biskup odmahuje glavom.
Svećenik iz dizala kaže: “Čekajte, molim vas. Dolazi ih još.”
Gledam niz hodnik. Iz istih otvorenih vrata pojavljuje se još jedan
episkop, ovaj nosi zlatni lanac s naslikanim portretom Bogorodice, Djevice
Marije. Čak izdaleka vidim svjetlucanje na dimnjaku njegova šešira: mali
križ koji označava visokorangiranog episkopa ili mitropolita. Ovaj je
episkop stariji, ima barem sedamdeset godina. Hoda pogrbljeno. Pomagači
hodaju uz njega s obiju strana, pazeći da mu se mantija ne zaplete među
noge.
Čak ni tada vrata se ne zatvaraju za njim. Odjednom, nastaje
komešanje. Iz nekih razloga svećenici u hodniku počinju mrmljati. Neki se
okupljaju pred otvorenim vratima, bacajući poglede unutra. Ostali se
razmiču, pribijajući se uza zidove hodnika. Razdvajaju se kao more jer još
netko izlazi.
Čovjek u bijelom.
 Poglavlje 30

Prolaze me trnci. Po cijelom hodniku svećenici se klanjaju. Sigurno me oči

varaju.
Kako se prilika približava, postaje jasnija. To nije Ivan Pavao. Nego
netko još stariji. Oči su mu crne mrlje. I nosi bradu.
Brada okružuje njegovo dugo, izvučeno lice kao nabori bijele magle.
Spušta se do polovice grudi, gdje u ruci nešto drži: bijeli dimnjak od šešira
s malim križem od dragulja. Dok prolazi pored ostalih svećenika, podiže
ruku blagosiljajući ih.
Skamenjen sam. Znam tko je to.
Lošim talijanskim s jakim naglaskom govori mi: “Bog te blagoslovio.”
“I Vas”, petljam dok dvojica svećenika izlaze iz dizala kako bi bili
sigurni da za njega ima dovoljno mjesta.
Simon je uspio nemoguće. Po tradiciji rumunjskog pravoslavlja njihov
vrhovni vođa smije nositi bijelo. Pred mojim je očima jedan od devet
patrijarha Pravoslavne crkve.
Žurim niz stepenice. Dizalo sigurno ide u prizemlje, u privatnu
kapelicu spojenu s Casom.
A onda shvatim: ne mogu ih slijediti u nju. Jedva da smijem i
komunicirati s tim ljudima. Mogu me zamijeniti za svog brata jer moja
mantija i brada djeluju pravoslavno, ali zbog našeg raskola Pravoslavna
crkva zabranjuje meni – katoliku – da s njima primam pričest. Čak i ako im
se samo pridružim na večernjoj molitvi ne otkrivši tko sam, to bi bilo
neprimjereno.
Umjesto toga spuštam se stepenicama samo do trećeg kata i kliznem
kroz vrata. Živci mi plešu. Naslanjam se na zid, pitajući se kako je sve toliko
pošlo u krivo. Kako se nešto tako prekrasno, tako povijesno, pretvorilo u
razlog Ugove smrti. Kako bi zbog toga Simon mogao izgubiti svoj svećenički
poziv.
Ovdje na trećem katu otvaraju se jedna vrata. Rimokatolički svećenik
izlazi iz svoje sobe. Ide prema dizalu. Dok pritišće dugme, promotri me
malo bolje.
Jako dobro poznajem taj pogled. Iako imam više toga zajedničkog s
njim, nego s pravoslavcima na gornjem katu – jer sam katolik; jer slušam
papu; i jer taj svećenik i ja možemo primati pričest u crkvi onog drugog –
čini se da misli kako tu ne pripadam.
 “Dobra večer, velečasni,” kažem na talijanskom, da se ne brine toliko.
Ili možda, na neki mračan način, da se ja ne bih toliko brinuo. Zatim
nastavljam prema sobi 328.
Na vratima se smirujem ponavljajući Isusovu molitvu.
Gospodine Isuse Kriste, Božji Sine, smiluj se meni grešniku.
Gospodine Isuse Kriste, Božji Sine, smiluj se meni grešniku.
Ovdje mi se ništa ne može dogoditi. Ovaj hodnik, ova zgrada, puni su
ljudi koji bi dotrčali na prvi poziv u pomoć. Ma tko da je unutra, pozvat ću
ga van da razgovaramo. Vani; ne u njegovoj sobi.
Kucam.
Nema odgovora.
Buljim u špijunku, pitam se gleda li me. Zakoračim naprijed i opet
kucam.
Još uvijek nema odgovora.
Vadim mobitel i zovem recepciju. “Sestro, možete li me spojiti sa
sobom tristo dvadeset i osam?”
Čujem kako telefon zvoni s druge strane vrata. Stojeći ispred špijunke,
dižem mobitel u zrak i pokazujem ga. Možemo i tako razgovarati. Meni je
svejedno.
Ali nitko ne odgovara.
Vani, kroz veliki prozor na dnu hodnika, vidi se zalazak sunca. Nešto
mi pada na pamet. Pogledam dolje.
Nema svjetla ispod vrata. Zato su kapci zatvoreni. Nema nikog kod
kuće.
Opet nazivam recepciju i kažem: “Sestro, silazim dolje naći se s
posjetiteljem u blagovaonici. Može li netko srediti moju sobu dok me nema?
Tri stotine dvadeset i osam.”
“Velečasni, mislim da je vaš posjetitelj upravo nazvao. Poslat ću odmah
spremačicu. Rekla bih da je već prije trebalo srediti sobu.”
Zahvaljujem joj, pa čekam pored dizala dok se ne pojavi časna gurajući
kolica s priborom za čišćenje. Kada otključa sobu, ulazim za njom.
“Nebesa, što je?” uplašeno govori časna.
Na trenutak je mrak. Iz vanjskog dvorišta dolazi blijedi odsjaj
električnog svjetla probijajući se između zatvorenih kapaka. Onda časna
pali svjetlo.
Unutra nema nikog drugog.
 “Sestro,” odsutno mrmljam gledajući po sobi, “ne obazirite se na mene.
Nešto sam zaboravio.”
Gotovo je ista kao i soba koju sam dijelio s Peterom. Uski krevet s
jednostavnim grbavim naslonom za glavu. Noćni ormarić. Raspelo.
Sjedam za stol praveći se da nešto zapisujem, čekajući da se ona makne.
Ona zatvara ormar i kupi par plahti s poda pored kreveta. Svećenik iz ove
sobe možda spava na podu kao i Simon. Ali čini se da je netko spavao i u
krevetu.
Ovdje sigurno spavaju dvojica. I sigurno postoji razlog zašto soba dugo
nije čišćena.
Dok spremačica namješta krevet i prazni kantu za otpatke,
razgledavam pod. Uz svjetiljku je neka stara torba bez vidljivih oznaka s
imenom. Na noćnom ormariću torbica s toaletnim priborom, fotoaparat i
knjiga mekih korica. Časna bulji u gomilu papira ispod toaletne torbice, pa
vraća pogled na ormar.
“Velečasni,” kaže, “tko boravi u ovoj sobi s vama?”
“Samo kolega”, izvlačim se.
Nešto mi privlači pažnju. Knjiga na noćnom ormariću. O Platnu je.
Osjećam nervozno probadanje u grudima. Pročitao sam tu knjigu.
Imam isto izdanje. Ukradena je iz mog stana za vrijeme provale.
S nelagodom razgledavam sobu. U kanti za otpatke koju časna prazni
staklena je boca. Grappa Julia. Ugovo omiljeno piće. Ali nigdje ne vidim
staklene čaše, nikakvog znaka da je ispijena ovdje. Boce poput te gomilale
su se u kanti za otpatke u Ugovu stanu. Stanu u koji je netko provalio. Pitam
se što je još u ovoj sobi ukradeno iz njegova ili mog doma.
Časna opet gleda na hrpu papira na noćnom ormariću, sada joj se iz
nekih razloga žuri.
Dok sređuje kupaonicu, prilazim papirima da ih pogledam. Zatim se
smrznem.
Kotači kolica škripe dok ih časna gura. Zadnje što čujem prije nego što
zatvori vrata za sobom jest: “Velečasni, morat ću nekog poslati ovamo gore.
Mislim kako ovo nije zaista vaša soba.”
To uopće nije hrpa papira. To je hrpa fotografija. Fotografija na kojima
sam ja.

Ruke mi se tresu dok uzimam fotoaparat. Pregledavam snimke unatrag. Ja,

hodam u vrtovima. Ja, stojim pred palačom suda. Ja, držim Petera za ruku u
dvorištu pred njim. Pred kraj je nalazim. Ja, izlazim iz Case. Ista fotografija
koju su mi gurnuli pod vrata s prijetnjom na poleđini.
Pokušavam razmišljati. Ali strah se širi mojim tijelom.
Ime. Lice. Trebam nešto.
Otvaram ormar. S vješalice visi crn, zakopčan ogrtač. Rimokatolička
sutana. Časna je morala primijetiti da ne može biti moja.
Provjeravam etiketu. U zemlji istovjetno odjevenih muškaraca mi
pišemo svoja imena na odjeću. Ali ovdje nema ničeg, samo izblijedjeli znak
krojačke radionice pored Panteona. Na sljedećoj je vješalici ferraiolone, dugi
plašt koji rimokatolici nose u svečanim prigodama. Konačno mi sviće.
Gledam u nečiju najbolju sutanu i svečanu odjeću. Taj se čovjek sprema na
otvaranje Ugove izložbe sutra navečer.
Moram ga nekako prepoznati. Poliježem sutanu na krevet i otvaram
džepni nožić sa svog obruča za ključeve. Tik ispod okovratnika napravim
rez u tkanini. Gotovo je nevidljiv. Ali kada se sutana rastegne preko muških
ramena, raširit će se, pa ću odostraga moći vidjeti njegovu bijelu košulju.
Čujem neki zvuk iz hodnika. Vraćam sutanu na vješalicu i krenem
odlaziti – a onda mi nešto padne na pamet.
Vratim se do stola i provjeravam ladice. Mora biti negdje ovdje.
Nalazim račun od ručka i nešto nalik parkirnom listiću. Gurnem ih u svoju
mantiju. Onda ga ugledam na noćnom ormariću. Ispod razbacanih papira
leži notes sa zaglavljem Case. Otvaram kapke i dižem notes na svjetlo
zalazećeg sunca. Vidim jedva primjetne tragove rukopisa. Pet znamenki
mog telefonskog broja.
Odavde je stigao komadić papira iz Ugova auta. Ovo mora biti soba iz
koje su me tri puta nazvali noć prije no što je Ugo ubijen.
Ovdje su spavala dva svećenika. Jedan od njih provalio je u moj stan
dok je drugi provaljivao u Ugov auto u Castel Gandolfu. Sve se spaja ovdje,
u ovoj sobi. Da sam samo zaustavio spremačicu prije nego je ispraznila onu
kantu za smeće. U njoj je moralo biti nešto više od prazne boce Grappe
Julije.
Odjednom se vrata otvaraju. Ulazi časna sestra. Iza nje je spremačica.
“Velečasni! Objasnite tko ste.”
Zakoračim unatrag.
“Ne pripadate ovamo”, izjavljuje. “Odmah dođite sa mnom.”
Ne mičem se.
Iza nje se pojavljuje švicarski gardist. Isti kojeg sam vidio na
stepenicama.
 “Napravite što vam govori, velečasni,” zapovijeda.
Nešto mi pada na pamet.
“Den katalavaino italika”, kažem gardistu. “Eimai Ellinas.”
Ne razumijem talijanski. Ja sam Grk.
Mršti se. Onda mu sviće. “On je jedan od onih gore”, kaže stražar.
“Stalno griješi kat.”
Trepćem kao da ne shvaćam. Časna cokće jezikom i mahne mi da je
slijedim. S olakšanjem poslušam.
Onda progovori spremačica. “Ne”, kaže. “Laže. Razgovarala sam s njim
na talijanskom.”

Odvode me u predvorje. Tamo čeka žandar. Prati me preko dvorišta do

žandarmerijske postaje u palači suda. U njoj je ćelija za pritvor. Umjesto da
me tamo smjesti, naređuje mi da sjednem na klupu ispred prijamnog stola
i prazni mi džepove.
Pojavljuje se račun od ručka. Listić s parkinga. Moj mobitel. Sadržaj
mojeg novčanika.
Dva puta provjerava nakon što ugleda vatikansku osobnu kartu. Kada
primijeti ime, okrene se prema meni i kaže: “Sjećam vas se.”
I ja se sjećam njega. On je bio jedan od žandara u Castel Gandolfu one
noći kada je Ugo ubijen.
“Kojeg ste vraga radili u Casi, velečasni?”
Huljenje je znak da sam izgubio njegovo poštovanje. Da više nisam
dostojan da se prema meni ponaša kao prema svećeniku.
“Želim telefonirati”, kažem.
Gledam listić s parkinga pokušavajući zapamtiti broj registarske tablice
na njemu.
Razmišlja o tome, pa odmahuje glavom. “Moram razgovarati s
kapetanom.”
Do vraga s njegovim kapetanom. “Moj je ujak kardinal Ciferri”, kažem.
“Dajte mi telefon.”
Ustukne kada čuje ime ujaka Lucia. Ali moje prezime nije isto kao
njegovo, pa je dovoljno siguran u sebe da sumnja.
“Ne mičite se, velečasni,” kaže. “Vratit ću se.”

Kapetan mu objašnjava stvari. Dvadeset minuta kasnije po mene stiže don

Diego. Očekujem da će biti bijesan. I jest. Ali ne na mene.
 “Budi sretan ako ne izgubiš posao zbog ovog”, kaže žandaru. “Nikada
više ne ponižavaj člana ove obitelji.”
To možda nešto govori o našoj zemlji: policajac je ipak preplašen, iako
zna da je u pravu.
Sunce je nisko na obzoru dok hodamo stazom prema Luciovoj palači.
Diego ne izgovara ni riječ. Njegova šutnja poručuje da sam na neki način u
neprilici, ali on nije dovoljno plaćen da bi mi je objašnjavao. Sve što vidim
u svojim mislima jest kardinal Boia koji me gleda kroz one zavjese.
Na vratima palače kažem: “Hvala, Diego. Ali ja neću unutra.”
“Kako to misliš?”
“Moram biti negdje drugdje.”
Pet do osam je. Imam sastanak s Michaelom Blackom.
“Ali tvoj ujak...”
“Znam.”
“Njegova su naređenja bila vrlo jasna.”
“Ispričat ću se neki drugi put.”
Osjećam kako me gleda dok odlazim.

★★★

Sunce nikad ne pada na sjevernu fasadu Svetog Petra. Za vrućih dana tu se

pojave svećenici, poput mahovine, skupe se da krišom popuše cigaretu u
dubokom svježem hladu. Kameni zidovi tih uglova deblji su od deset
metara, a dižu se više od Doverskih stijena. Ni pakao ih ne bi zagrijao.
U ovaj sat sva su vrata zaključana. Sampietrini noću provjeravaju
baziliku, svako stepenište, svaku udubinu. Ali ispod bočnih vrata vidi se
blijedo svjetlo. Michael sigurno poznaje nekog sampietrina koji mu duguje
uslugu.
Kliznem unutra i lutam prohladnim prostorom kao zrno pijeska na dnu
mora. Turisti koji dolaze danju vide mramorni pod i nebeski visok svod, ali
između njih ova crkva ima više skrovitih mjesta nego većina svećenika zna.
Postoje stepenice skrivene od pogleda koje vode do kapelica ugrađenih u
same stupove, gdje svećenici mogu vježbati i moliti se daleko od očiju laika.
Postoje svlačionice – sakristije – u kojima ministranti pomažu svećenicima
da se odjenu za misu. Gore visoko, ugurani iza reflektora, nedostupni su
balkoni koje ni sampietrini ne mogu očistiti dok se ne zanjišu zrakom na
konopcima pričvršćenima za kuke u zidovima. A sve je povezano mrežom
prolaza kroz zidove nalik arterijama. Između unutarnjih i vanjskih oplata
bazilike prolaze tuneli kroz koje se može neprimijećen proći cijelom
crkvom. Zbog toga niti jedan svećenik nikada ne vjeruje da je ovdje sam.
Dakle, niti jedan svećenik neće doći ovamo tražeći povjerljivost.
Michael to zna. Vjerojatno baš na to i računa. Ovo je zadnje mjesto na
kojem bi netko tražio dva svećenika koji se sastaju noću.
Izlazim iz prolaza ispod groba nekog starog pape u glavni prostor
bazilike. Svuda oko mene treperi mrak bez težine. Iza ugla stiže zvuk.
Metalni škljocaj, okret brave.
“Alex?” čujem kako govori. “Jesi li to ti?”
Idem za njim u sjevernu poprečnu lađu. Kada je Michelangelo
projektirao Svetog Petra, želio je dobiti grčki križ, četiri kraka jednake
dužine. Ali onda je dodana lađa, i grčki je križ postao latinski, s dužim
krakom okrenutim prema istoku. Sada stojim ispod desne poprečne grede,
u jedinom dijelu glavne dvorane koji je ograđen i nedostupan turistima.
Većini grkokatolika to je nepoznato mjesto. Duž zidova poredane su kabine
u kojima su se ispovijedali hodočasnici. Ispovjedaonice su sagrađene kao
trostruki kovčezi, svećenik je u onom srednjem, a na objema su stranama
otvorene pregrade. Grkokatolici se, međutim, ispovijedaju na otvorenom.
Samo zato što sam u ovoj bazilici proveo godine, prepoznajem zvuk
otključavanja teških drvenih vrata svećeničkog odjeljka.
“Michael,” šapćern. “Ja sam.”
Vrata se otvaraju.
Po prvi put nakon mnogo godina ugledam živog Michaela Blacka.

Nestao je prije šesnaest godina. Odmah nakon objave rezultata datiranja

radioaktivnim ugljikom moj se otac vratio u svoju hotelsku sobu u Torinu
koju je dijelio s njim, i shvatio da je Michael nestao. Nije bio ni u vlaku za
Rim ni u svom uredu sljedećeg ponedjeljka. Otac ga je pokušavao pronaći,
ali uskoro se počeo gubiti u depresiji koja će ga odvesti u grob. Potraga je
jenjala. Više nikada nismo vidjeli Michaela.
Tek sam kasnije saznao što se dogodilo. Dok je odlazio iz Torina,
Michaela je presreo neki pravoslavni novinar i optužio da je namamio
naivne pravoslavne svećenike u naše katoličko poniženje. Michael mu je
oduzeo kasetofon i tako ga istukao da je novinar završio u bolnici. Izbjegao
je kaznu samo zato što torinska policija nije željela progoniti katoličkog
svećenika koji se zalagao za njihovu relikviju. I tako je pao dogovor da se
Michael pošalje na liječenje. Nitko tada nije mogao biti tako naivan da
pomisli kako će ga nekoliko mjeseci u planinama izliječiti od bilo čega
ozbiljnog. Ali možda nitko nije stvarno vjerovao da je postojalo išta ozbiljno.
Još ne.
Uvijek je bio neposlušan. Nije govorio uglađeno. Ali Talijani su ga
prihvaćali kao Amerikanca, kauboja. Pravi problemi pojavili su se tek kada
se vratio iz planine. Tada ga je pokupilo Tajništvo.
Postoje mjesta na svijetu gdje se Crkva bori za život. Svećenike se
zatvara. Otima. Čak i ubija na ulici. Za takva mjesta Tajništvo bira određenu
vrstu svećenika. Američki nadbiskup, Luciov prethodnik u palači guvernera
Vatikanskoga Grada, bio je visok skoro kao Simon, i dvostruko krupniji.
Kada je Sveti Otac putovao u Manilu, gdje ga je napao čovjek s bajunetom,
Amerikanac je zgrabio napadača i bacio ga u zrak. Michael je bio upola
manji od tog nadbiskupa, ali u nečijim očima bio je od istog kova.
Onaj koji je kod Michaela uočio drugu vrstu potencijala sigurno je bio
kardinal Boia. Kad god bi Ivan Pavao ponudio novu maslinovu grančicu
pravoslavcima, Boia bi poslao nekog od svojih kvazimoda kako bi se
pobrinuli da od toga ne bude ništa. Nekoliko dobrih kleveta, uz malo
naguravanja, i godine diplomatskog rada bile bi potkopane za nekoliko sati.
Simon je okrivljavao Michaela što je postao Boiin omiljeni kvazimodo u
Turskoj. Ali ja sam okrivljavao Michaelove nadređene jer su uzeli
nestabilnog mladog svećenika kada je bio najranjiviji, i uvjerili ga da je bio
u pravu kada je napao onog pravoslavnog novinara. I da može cijelu karijeru
izgraditi nastavi li tako. Svećenici poštuju institucije, oni su glina u rukama
Crkve. Da bi se odbacio utjecaj Tajništva, potreban je čovjek neobične
snage. Čovjek kao Simon. A čovjeka ispred mene teško bi se moglo nazvati
takvim.
Michael je niži no što se sjećam. Glasno diše, skoro je zadihan. Tisuće
koktel-zabava i večera od sedam sljedova udebljali su ga. Čini se da mu je
neugodno, namješta pojas i ispušta grlene glasove koji zvuče kao da se žali
zbog svega što je pretrpio. Djeluje grublje nego ga se sjećam. Danima se nije
obrijao. Razlog je očit. Sigurno nije lako provlačiti britvicu oko rupa na
njegovu licu.
Rane su i dalje vidljive. Jedna se kao šav proteže ispod njegova lijevog
oka. Ni nos mu nije ravan; hrbat je još nagnut u stranu. Pruža ruku da bismo
se rukovali kao Amerikanci, umjesto da se zagrlimo kao Talijani. Prve riječi
koje mi upućuje nakon više od desetljeća glase: “Prokletstvo, Alex. Nitko mi
nije rekao da si ostao istočni. Mislio sam da si promijenio dres, kao Simon.”
Ipak, ispod tih riječi čujem krivnju. Njegova prisutnost pod ovim
krovom govori da se kaje zbog onog što je napravio Peteru i meni.
 “Jesi li se susreo s monsinjorom Mignattom?” pitam. “Odvjetnici”,
zgađeno govori Michael. “Aha, jesam.”
“I?”
“Sutra će me izvesti pred sud.”
Sutra. Mignatto ne gubi vrijeme.
“Ali rekao sam mu”, nastavlja, “da tamo neću lagati. Ja ne vjerujem u to
smeće. U ujedinjenje crkvi. U klanjanje bradonjama. I ako me budu pitali,
to ću i reći.”
“Michaele, rekao si mi preko telefona da su oni ljudi željeli znati što
Ugo istražuje prije nego su te istukli.”
Kima glavom.
“Što ih je zanimalo?” kažem.
Gleda u svoje šake. “Mislili su da je nešto otkrio. Nešto loše po odnose
s pravoslavcima. Mislili su da ga je Simon natjerao da to sakrije. Pa su htjeli
saznati što.”
Umoran sam od tajni. “Četvrti križarski rat. Ukrali smo Platno
pravoslavcima 1204. godine.”
“Ne. Nije bilo to.”
Iznenađen sam. “Michael, siguran sam.”
On je rimokatolik. Čak ni nakon godina provedenih uz mog oca možda
ne shvaća što na istoku znači 1204. godina.
Ali on odmahuje glavom. “Bilo je to nešto što je Nogara pronašao u
Diatessaronu.”
“To je nemoguće. Radio sam mjesecima s Ugom na Diatessaronu.” On
zvizne. “Onda imaš sreću.”
“Sreću?”
“Što kardinal Boia to nije prije saznao. Ti si onaj kojeg je od početka
trebao tražiti.”
Možda mu se čini da ga je Boia izdao. Napao ga je vlastiti gospodar.
Pitam se zašto se to dogodilo.
“Zašto si bio na onom aerodromu?” kažem. “Jesi li pomagao Simonu?”
On se naroguši. “To sam ti već rekao.”
“Što si mi rekao?”
“Da ne mogu govoriti o onome što se dogodilo.”
Zabacujem glavu. Zaboravio sam. Još jedna prisega.
 “Rekao sam i odvjetniku”, kaže. “Neću odgovarati na pitanja o tome na
sudu.”
“Prekrši prisegu. Reci sucima istinu.”
Odjednom mu glas kipti od gnjeva. “Odvjetnik i ja smo to riješili, i
nisam ovdje da bih sve ponavljao s tobom.”
“Zašto si onda ovdje?”
“Jer mi je tako naređeno.”
Prolazi me jeza. “O čemu govoriš?”
“Kardinal Boia zvao me danas. Zna da sam u gradu.”
“Kako je to moguće?”
“Tvoj odvjetnik spomenuo je moje ime u nekom dokumentu.”
“Je li ti Njegova Uzoritost prijetila?”
“Ne. Samo me podsjetio na neke sitnice. A zatim me pitao kako može
doći do tebe.”
Puls mi lupa kao čekić. “Kako to misliš?”
“Rekao je da si danas vikao na njega. Pod prozorom.”
“Samo sam pokušavao...”
“Privući njegovu pažnju? Pa, uspjelo je.”
“Što mi želiš reći?”
“Njegova Uzoritost želi se susresti s tobom.”
Nervozno se ogledam. “Odmah sada?”
Michael frkće. “Sutra ujutro prije nego što se suđenje nastavi. Sedam i
pol u njegovim odajama.”
“Zašto?”
“Ne znam. Ali za tvoje dobro, nadam se da ćeš proći bolje nego ja na
aerodromu.”
 Poglavlje 31

Mucam još nekoliko pitanja, ali Michael nema odgovore. Ime kardinala Boie
na njega čudno djeluje. Počinje ispunjavati tišinu hvaleći svog šefa. Boia
veliki čovjek. Branitelj tradicije. Zatim njihovo uvjerenje: ujedinjenje s
pravoslavcima oslabilo bi našu Crkvu, razvodnilo značenje katoličanstva,
svelo papu na samo još jednog od njihovih patrijarha. Michaelova se
nerazumnost vraća.
Osjećam se ulijepljeno. Prohladni zrak uvlači mi se pod kožu. Konačno
kažem: “Čuo sam dovoljno, Michael. Idem.”
Osjećam kako me gleda dok odlazim. Da sam znao za bilo koji drugi
izlaz noću iz bazilike, odabrao bih ga. Dok hodam kući, držim jednu ruku
na mobitelu. Više nego jednom pomislio sam nazvati Mignatta. Ali znam
što bi on rekao. Da ne slušam Michaela. Da se ne nalazim s Boiom.
Kupim Peterove stvari iz stana ljekarnika. On je još sasvim budan. U
rijetkim je prilikama toliko želio otići od brata Samuela.
“Na što misliš?” pitam, gurajući novi ključ u našu novu bravu.
On samo što ne skače. “Možemo li nazvati mamu?”
“Peter, ne večeras.”
Mršti se. Sigurno misli da se šalim. Nakon što smo cijeli dan bili
odvojeni, ne bih mu odbio jedinu stvar kojoj se nadao.
“Ima nešto o čemu moramo razgovarati”, govorim mu umjesto toga.
Zatim ga šaljem niz hodnik da se umije i opere zube, govoreći mu da
ću ga čekati u njegovoj spavaćoj sobi. Nije mu drago. Ali posluša.
Otvaram Bibliju koju držimo pored slike Bogorodice. Ona me spokojno
gleda dok okrećem stranice. Volio bih da mogu biti miran poput nje.
Peter se vraća mirišući na pastu od đumbira i mente koju voli. Skida se
u donje rublje, ulazi u krevet i navlači pokrivač do Adamove jabučice.
“Peter, želim razgovarati s tobom o onome što se događa sa stricom
Simonom.”
Gleda me. Oči mu odjednom postaju nevine, pokazuje drhtavu
hrabrost kakvu samo dijete može imati, nemoćan spriječiti ono čega se boji.
“Sjećaš li se gospodina Nogare?” pitam ga.
Kima glavom.
“Prije pet dana gospodin Nogara je umro.”
Na Peterovu čelu pojavljuje se bora. Čekam da nešto kaže.
 “Zašto?” pita.
Zašto? Pitanje toliko iznad moje sposobnosti da odgovorim.
“Nemaš se čega plašiti. Znaš što se događa kada umremo.”
“Idemo kući”, kaže.
Kimam glavom, krajnjim naporom skrivajući osjećaje.
“Zatim”, govorim, provlačeći mu ruku kroz kosu, “moraš još nešto znati
o njegovoj smrti. Ne razumijemo zašto se dogodila. A neki ljudi kažu da je
kriv Simon. Neki ljudi misle da je on ozlijedio gospodina Nogaru.”
Mišić po mišić Peter je sve ukočeniji. Osjećam kako počinje drhtati.
“Ne boj se”, ponavljam. “Znamo mi Simona. Je li tako?”
Kima glavom, ali njegovo me tijelo pritišće jednako snažno.
“U stvari”, kažem, “znaš li gdje sam bio danas? Na mjestu na kojem su
ljudi iz cijele Italije došli govoriti o Simonu. I znaš li što su neki od njih
rekli?”
“Gdje je to mjesto?” pita on umjesto toga.
Oklijevam. “U jednoj od palača.” Pokazujem. “Tamo prijeko.”
“Prozijevoj palači?”
“Ne, jednoj drugoj.” Ustrajavam. “Biskupi i nadbiskupi su dolazili u nju,
čak i kardinali, i znaš li što su došli reći? Da je Simon jako dobar čovjek. Da
znaju isto što i mi: kako on nikada ne bi nikoga ozlijedio. Posebno ne
prijatelja.”
Kimanje je sve jače, ali samo zato što Peter pokušava ispuniti moja
očekivanja. Pokušava pokazati kako je dovoljno snažan da podnese užasne
vijesti. Obgrlim ga rukama i privučem na grudi, pokazujem mu da večeras
ne mora biti odrastao. Olakšanje stiže odmah, i on brizne u plač.
“Znam”, kažem gladeći mu kosu, osjećajući toplinu suza kroz mantiju.
“Znam.”
Ispušta nerazgovijetan zvuk, plače kao mnogo mlađe dijete.
“O, mali moj,” kažem osjećajući čudnu ispunjenost koja se pojavljuje
samo u trenucima u kojima je potpuno ovisan o meni. Njemu pripadam.
Bog me stvorio radi ovog djeteta.
S noćnog ormarića Theotokos zaštitnički gleda otvorenu Bibliju.
Naslov poglavlja glasi: δíκη του Ιησού. Suđenje Isusu. Pročitali smo ga
mnogo puta. Ali dok ga večeras čitamo, nadam se da će Peter početi
shvaćati. Ne mogu znati što će se sutra dogoditi s kardinalom Boiom.
Riskirat ću, i zbog toga bismo obojica mogla požaliti. Ali večeras mu mogu
objasniti zašto moram poduzeti taj rizik na način koji će jednom shvatiti.
 Kršćanin živi slijedeći primjer koji mu pokazuju Isusovi učenici.
Oponašajući njihove vrline, ali i učeći iz njihovih grešaka. Kada su učenici
vidjeli kako čovjeka u kojeg vjeruju uhićuju i sude mu, u strahu su ga
napustili. Svoju sigurnost i presudu svećenika pretpostavili su zahtjevu
svoje savjesti.
Vjerujem u svog brata više nego u bilo što drugo na svijetu, osim u
ljubav prema ovom dječaku. I niti jednog od njih dvojice nikada neću
napustiti.
Neka to bude lekcija koju ćemo sada podijeliti. Ono što radim za Simona,
napravio bih i za tebe. Jedan je zakon Božji. To je ljubav.
Ovo je ljubav.
Peter plače, a ja ga držim. Ne puštam ga sve dok ne zaspi.

★★★

Meni san ne dolazi. U sred noći izlazim u dnevni boravak i sjedam na kauč.
Buljim kroz prozor u mjesec. Molim.
Prije zore stavljam vrč za kavu na vatru. Braća u susjedstvu već su
obrijana u četvrt do sedam kada ih molim da opet uzmu Petera. Na
kuhinjskom stolu ostavljam njegovu omiljenu šalicu s nekim superherojem
pored plastične bočice s našom zadnjom Fantom. Onda pišem poruku
birajući riječi za koje znam da će ih lako pročitati.

Peter,
otišao sam pomoći Simonu. Vratit ću se čim budem mogao.
Ako trebaš razgovarati sa mnom, brat Samuel će ti dati mobitel.
Kada se vratim kući, ti i ja ćemo zvati mamu. Obećavam.
Voli te babbo

Opet gledam te riječi – kada se vratim kući – i one me guše. Tako mi je

drago biti pod ovim krovom. Ovaj stan pripada mojoj obitelji više od
dvadeset godina. To je jedino mjesto na kojem još osjećam prisutnost
roditelja. Pa ipak znam: Boia može pronaći način da nam ga oduzme. Da ga
dodijeli drugoj obitelji. Čak ni Lucio ne bi ga mogao zaustaviti. Boia može
srediti da me izbace iz bogoslovije, potjerati me iz sustava Vatikana. Peter i
ja izgubili bismo propusnicu Annona, ne bismo više mogli kupovati hranu
bez poreza; popust na gorivo, pa bismo u Rimu morali plaćati skoro
dvostruko; dozvolu za parkiranje, pa ne bismo više ni mogli imati auto. Ivan
Pavao plaća mali dodatak svojim zaposlenicima koji imaju djecu, a kada bih
i to izgubio, uz plaću, Peter i ja ostali bismo bez ičega. Napravit ću ono što
je ispravno. To znam. Ali molim Boga da ne dopusti da Peter ispašta zbog
toga.
Na putu prema palači pored mene prolaze nadbiskupi u limuzinama s
vozačima. Obični radnici jure na skuterima. Časne sestre okreću pedale
bicikala. Zurim preko raskrižja pješice, boreći se protiv svijesti koliko sam
beznačajan. Na prvoj kontrolnoj točki žandari me podrugljivo gledaju kada
kažem: “Imam sastanak s kardinalom Boiom.” Ali nakon što provjere
telefonom, nađu me na popisu. Puštaju me bez riječi.
Srce mi lupa kada stignem do dvorišta Tajništva. Ne znam kuda dalje.
Gianni je rekao da postoji arkada koja vodi prema privatnom dvorištu i
dizalu. Ali tu arkadu zatvaraju golema vrata. Moram se vratiti i krenuti
jedinim dizalom za koje znam, dolje prema uredima Tajništva.
Otvaraju se vrata drugog svijeta. Ovi su hodnici stari pet stotina
godina. Građeni su u golemim razmjerima, dugi su sedamdeset i visoki
osam metara. Stropove je oslikao Rafael. Ovuda prolaze svećenici iz
Tajništva, nekadašnji predavači na bogosloviji, nekadašnje zvijezde
biskupija iz kojih dolaze, ljudi kojima učenje jezika na Akademiji nije ništa
teže od tečajeva odgovarajućeg ponašanja. Pa ipak, mnogi ne uspijevaju.
Ovdje vlada zakon da se nova vrata otvaraju svaki put kada se nekoga gurne
kroz prozor. U sebi mislim kako Simon nikada nije ni pripadao ovamo Može
obrisati pod s ovim svećenicima. Već je dokazao da je stvoren za veće stvari.
A oni će ga ipak gurnuti kroz prozor na prvi znak slabosti.
Prelazim u zadnje krilo palače. Zadnji švicarski gardist obavlja
telefonski poziv. Sada me samo sto koraka dijeli od susreta sa Simonom.
Osim toga, sama pomisao na ono što radim užasava me.
Svećenik tajnik dočekuje me na vratima. Tanak je kao prut, s tako
skupom sutanom da tkanina svjetluca kao tekuća svila. Ruke su mu
sklopljene, izgleda kao da napola prosi i napola moli, kako se već svećenici
iz Tajništva običavaju držati da ih nitko ne bi zagrlio. Nakloni mi se
najmanje što je mogao, pa me vodi u knjižnicu za koju me nije pripremilo
ništa, pa ni Luciova palača.
Na podu je crveni perzijski sag veličine manjeg dvorišta. Zidove
prekriva zlatni damast. Kao i vrata, obložena poput poklopca kutije za nakit,
tako da nestanu kada se zatvore. Sjedalice i nasloni za noge i svijećnjaci su
pozlaćeni. Simon mi je pričao o mjestima u Tajništvu gdje su tapiserije
pokloni renesansnih kraljeva, a zlato ono koje je s Kolumbom stiglo iz
Amerike. Ali svećenik tajnik ne trudi se zaslijepiti me podacima. Samo me
vodi do pregovaračkog stola u sredini knjižice. Nalaže mi da čekam na svojoj
sjedalici, samo za dužinu ruke udaljenoj od glave stola. Onda odlazi.
Trenutak kasnije otvaraju se vrata na udaljenom kraju prostorije.
Unutra ulazi veliki crni oblik.
 Poglavlje 32

Gledati kardinala Boiu kako se približava isto je kao stajati na putu parnom
valjku. Ispunjava vrata, gura svjetlo iz prostorije. Uobražen, kažu za njega
ljudi: bahat, ohol, nasilan. Čovjek velik za dvojicu, s egom trojice.
Ustajem sa sjedalice. Kardinal uvijek od podređenih očekuje da mu se
naklone ili poljube prsten. Ne želim početi razgovor pužući, ali zanemariti
protokol bilo bi još gore.
Međutim, Boiu nije briga. Ide ravno do stola, spušta snop papira i
kasetofon i kaže: “Izložba počinje za dvanaest sati. Ako tvoj brat želi moju
pomoć, vremena je sve manje.”
“Uzoriti, neću pomoći ako ga prije ne vidim.”
Boia maše rukom kroz zrak, odbacuje moje riječi. “Ovo je moja ponuda.
Daj mi ono što želim i zaštitit ću tvog brata od progona. Bilo što manje od
toga, i pobrinut ću se da više ne bude svećenik.”
Ne znam što bih rekao. Svi znaju kakav je čovjek kardinal Boia. Njegov
nećak uhićen je zbog izbjegavanja poreza u Napulju. Njegov brat, biskup na
Siciliji, osuđen je na zatvorsku kaznu jer je dijelio crkveno vlasništvo
rođacima. Sam kardinal Boia stoji iza raznih pothvata bogatih vjerskih
zajednica koje mu zahvaljuju gotovinom. On je staro lice Vatikana. Duže od
desetljeća uništava sve kardinale koji bace pogled na njegov posao.
Gura kasetofon na stranu, kao da je odlučio ne snimati ono što
govorimo. Prsti mu počnu prelaziti preko gomile papira. Debeli kao
kobasice, podižu list za listom dok ne pronađe ono što je tražio. Konačno
gura dva fascikla preko stola. Na naljepnicama piše ANDREOU, S. i BLACK,
M.
Već osjećam kako gubim tlo pod nogama.
Mignatto je danima pokušavao doći do tih osobnih kartona.
Zatim Boia između nas gura papirnati bijeli četverokut. Papirnatu
omotnicu u kojoj je CD. Na prednjoj strani diska napisano je SIGURNOSNA
KAMERA B-E-9.
Osjećam njegove oči na sebi dok buljim u sve to. Želi vidjeti slabost na
mom licu. Ovo su ključni dokazi koji se nikad nisu pojavili. Ja sam mislio
kako je snimka iz Castel Gandolfa u rukama Simonova anđela čuvara.
“To su samo kopije”, kaže. “Originali su na putu za sud, da se pridruže
dokazima, ako do kraja ovog sastanka ne dobijem ono što želim.”
Gubim oslonac. “Znam da mi je brat ovdje”, kažem. “Želim ga vidjeti.”
 Kardinal Boia reži: “Tvoj brat nije ovdje.”
Najmirnije što mogu govorim: “Švicarski gardist na kontrolnoj točki
vidio je kako ga automobil dovozi u ovu palaču. Znam da je ovdje.”
Boia zalaje jednu riječ. Jedva shvatim da je to ime: Testa. Njegov
svećenik tajnik odmah se pojavi na vratima.
“Otac Andreou želi vidjeti svog brata”, naređuje Boia.
Monsinjor oklijeva. “Ali Uzoriti...”
“Pokaži mu. Odmah.”
Testa počinje razmicati zavjese. Sunce ulazi s juga. Sjeverni prozori
naglo prelaze u sićušne balkone koji gledaju na malo dvorište.
“Slijedite me, oče,” kaže.
Monsinjor me vodi u predsoblje okruženo vratima, pa ih zatim otvara
jedna za drugima. Svaki hodnik vodi u još jedan, granajući se u drugom
pravcu. Tlocrt tog kata tako je zbunjujući da bi Simon mogao biti u sobi
koju uopće ne vidim.
“Gdje je?” kažem.
Testa mi pokazuje blagovaonicu i kuhinju. Kapelicu i sakristiju. Čak i
Testinu spavaću sobu. Uvjerava me. Simon nije tu.
Zahtijevam da vidim spavaću sobu kardinala Boie.
“To ne dolazi u obzir”, reče Testa.
Ipak, osjećam kako je Boia tamo, opet je na vratima.
“Napravi što ti je otac Andreou rekao”, kaže.
Beznadno je. Simon neće biti ni na jednome mjestu koje će mi pokazati.
“Znam da je tu”, kažem. “Razgovarao sam s vozačem koji ga je doveo do
vašeg osobnog dizala.”
Odjednom, Boia se okreće. Po prvi put njegove su oči divljački oštre.
Napravio sam grešku. Samo još ne znam kakvu.
“Dođi ovamo, oče,” kaže, i zakorači na jedan od malih balkona iznad
dvorišta. Pokazuje i govori: “Vidiš li ono?”
Na daljem kraju dvorišta, pored nadsvođenog ulaza, nalazi se nešto
nalik dimnjaku, spaja prizemlje s krovom.
“To je”, kaže Boia, “dizalo. A sada me slijedi.”
Obilazimo dvoranu dok opet ne stignemo do ulaza. “Primjećuješ li
što?” kaže, pokazujući na unutarnji zid.
Ovdje nema vrata. Nema dizala.
Kardinal Boia puše kao bik. “Dizalo ide na samo jedno mjesto. Tako da
sada znaš kod koga je tvoj brat.”
Dok me vodi natrag za pregovarački stol, čujem kako naređuje Testi da nam
donese nešto za piće. Nešto za jelo. Vidim kako stavlja ruku na moju
sjedalicu, ne baš da mi je izvuče, ali to je mali znak gostoprimstva. Osjećam
kako mu glas postaje blaži dok mi govori da sam sve krivo shvatio. Zna da
me više ne mora zastrašivati. To dovoljno rade činjenice.
“Zar si stvarno mislio da je u svemu ovome on nevin?” kaže Boia.
“Znam da je nevin.”
Njegova Uzoritost kiselo se osmjehuje. “Nisam mislio na tvog brata.”
Pokazuje prema gore. “Mislio sam na njega.”
“Zašto bi Sveti Otac stavio mog brata u kućni pritvor?”
“Zato što ne može riskirati skandal uz toliko važnih gostiju u gradu, a
siguran sam i da je mislio da će se tvoj brat slomiti i nasamo mu reći istinu.”
Odmahujem glavom. “Sveti Otac sigurno je stavio Simona u kućni
pritvor da ga drži dalje od vas. Od suđenja koje ste pokrenuli protiv njega.”
“Da sam ja pokrenuo to suđenje”, govori kardinal Boia otrovno, “možeš
biti siguran da svjedocima ne bi bilo zabranjeno govoriti o Nogarinoj
izložbi. Meni je mnogo manje stalo kazniti tvog brata nego saznati što je
Nogara krio.”
Blenem u njega. “Kako znate da je svjedocima zabranjeno govoriti o
izložbi?”
Ne obazire se na mene. “Sveti Otac pokrenuo je suđenje jer želi znati
je li tvoj brat ubio Nogaru. Ali neće im dopustiti razgovor o izložbi jer ne
želi da ja saznam za njegove večerašnje planove. Toliko se trudi sakriti tajnu
od mene da ne shvaća kako je Nogara krio tajnu od njega.”
“I zato ste me pozvali ovamo?” zgađeno govorim.
Njegova Uzoritost sklapa ruke. “Ti i tvoj brat imate nešto što želim:
znate što je Nogara našao. Zauzvrat, ja imam nešto što ti želiš.”
Buljim u dokaze na stolu. Tako dakle Simonov anđeo čuvar odgovara
na molitve.
“Prije mnogo tjedana”, nastavlja kardinal Boia, “kada sam shvatio što je
tvoj brat počeo raditi s pravoslavcima, zamolio sam Svetog Oca da ga
pozove natrag u Rim na odgovornost. Mislio sam da je problem riješen. Ali
deset dana nakon toga javljeno mi je kako tvoj brat i dalje putuje, pa sam
morao rješenje potražiti sam.”
Zadnju rečenicu izgovara režeći, kao da je tada sve postalo osobna stvar
između njega i Ivana Pavla. Pitam se je li Boino rješenje aluzija na napad na
Michaela Blacka.
 “Zašto se borite protiv Svetog Oca?” pitam ga. “On želi pravoslavce
ovdje.”
Njegova Uzoritost podiže ruku iznad glave i savija prst prema sebi. Ne
razumijem pokret. Zatim ugledam dvije časne sestre kako čekaju na vratima
iza mene. Nakon što im je mahnuo, one dolaze sa šalicama i pladnjem
čokolade. Kada odu, Boia strusi espreso i obriše zamrljane usne ubrusom.
Zatim odguruje sjedalicu i oslanja svoje veliko tijelo na nju.
“Zamisao zgodno zvuči, misliš?” kaže sklapajući mesnate ruke. “Dvije
se crkve ujedinjuju, nakon tisuću godina?” Smiješi se. “Ali ti podučavaš
evanđelja. Ti si onaj o kojemu je Nogara govorio. Ti znaš što piše u Svetom
pismu?”
Pod stolom stežem ruke u šake. “Sveto pismo kaže: Svako kraljevstvo u
sebi razdijeljeno opustjet će i svaki grad ili kuća u sebi razdijeljena neće
opstati.”
Na trenutak Boia nesvjesno pokazuje zube. Zatim kaže nešto
neočekivano:
“Reci mi nešto: što radi ljubljeni učenik? U četvrtom evanđelju, čime se
izdvaja?”
Ne mogu shvatiti što mi želi dokazati. Ljubljeni učenik tajanstvena je
osoba koja se pojavljuje samo u Evanđelju po Ivanu. Nikada ga se ne naziva
nikako drukčije.
Boia ne čeka moj odgovor, nego nastavlja: “Kada je Isus uhićen i
doveden pred velikog svećenika, ljubljeni učenik ulazi s njim, a čak ni Petar
to ne čini. Kada je Isus raspet, ljubljeni učenik stoji pored križa, a čak ni
Petar to ne čini. Kada Petar juri da bi vidio Kristov prazan grob, ljubljeni je
učenik brži i stiže prvi. Druga evanđelja tog mladića nigdje ne spominju.
Govore kako je samo Petar pratio Isusa do velikog svećenika. Samo je Petar
dotrčao do praznoga groba. Postoji samo jedan pravi vođa učenika: Petar.
Pa kako onda Evanđelje po Ivanu može opisivati tog čovjeka, ljubljeni
učenika, kada se čini da on nije ni postojao?”
Počinjem mu govoriti ono što već zna – da je ljubljeni učenik književni
lik, pokušaj opravdavanja različitosti u Evanđelju po Ivanu – ali Njegova me
Uzoritost prekida.
“On je izmišljen. Preko njega jedna grupa kršćana pokušava reći: I mi
smo važni. Vrijedi pročitati ono što mi govorimo. Značajni smo koliko i Petar.
Ali oni nisu bili značajni koliko i Petar. Naš je Gospodin zasnovao Crkvu
samo na Petru. Ostala su evanđelja tu nedvosmislena. Pa ipak, pravoslavni
patrijarsi govore isto: I mi smo nasljednici apostola. I mi smo jednako važni
koliko i papa. Ali nisu. Bio je samo jedan Petar, i samo je jedan njegov
nasljednik: papa. Nitko ne sjedi za stolom uz njega. Tako je naš Gospodin
htio, i ja ću napraviti sve što je u mojoj moći da tako i ostane.”
Bez riječi sam. U niti jednom evanđelju ne spominje se ništa što vidim
oko sebe. Nema palača. Nema kardinala. Nema Državnog tajništva. Boia je
izmišljen, grabi moć bez ikakvog temelja u Svetom pismu.
“Sada”, kaže opet se naslanjajući naprijed, “tvom bratu treba moja
pomoć. Reci mi što želim i predat ću originale ovih dokaza u tvoje ruke.”
Podiže mu se rub gornje usne. “Možeš ih spaliti u mom kaminu.”
U pravu je. Bez ovih dokaza sud ne može osuditi Simona. Ali ja mu
nemam što ponuditi. Samo istinu.
Oklijevam, a Boine oči sijevnu u očekivanju onoga što Ivan Pavao nije
uspio izvući iz Simona. I rekao bih mu, kada bih imao odgovore koje želi.
“Nogara mi nikad nije rekao što je otkrio”, kažem. “A mislim da nije
rekao ni mom bratu.”
Oči kardinala Boie suze se.
“Zapravo”, nastavljam, “koliko ja znam, jedino kontroverzno Ugovo
otkriće jest ono u vezi s Četvrtim križarskim ratom.”
Boia diže prst u zrak. “Ne laži mi! Ti podučavaš evanđelja. Ti si
podučavao Nogaru. Ti znaš istinu.”
Trepćem prema njemu.
Njegove oči ne skidaju se s mojih dok rukama obuhvaća kasetofon.
Palcem pritišće jedino dugme i odjednom čujem metalni glas.

Utorak, treći kolovoza. Četiri sata i sedamnaest minuta poslije

podne.

Stanka. Zatim:

Simone, opet je Ugo. Gdje si, dovraga? Zašto se ne javljaš na telefon?

Glas mu je jedva prepoznatljiv, tako ispunjen bijesom i osjećajima da

skoro podrhtava.

Neću mijenjati galerije. Ti i tvoj ujak nemate moju dozvolu da

prstom taknete izložbu. Svrha mog rada je iznošenje istine. A ne
podilaženje politici.
 Slijedi duga tišina. Ruke mi same gužvaju mantiju. Ovo je onaj Ugo
kojeg se sjećam, nepokolebljivi borac za istinu, ali čudno i zastrašujuće
žestok. Glas mu je još divljiji nego što ga se sjećam s našeg sastanka na krovu
Svetog Petra kada mi je rekao da odbija dalje raditi sa mnom. Ali nije to
ništa u usporedbi s onim što slijedi. Kada opet progovori, glas mu je drukčiji.
Žestina je nestala.
U njemu skoro da i nema traga života.

Zaboravi. Nije važno. Pravi razlog ovog telefonskog poziva je da ti

kažem kako je gotovo, Simone. 1204. nije važna. Izložba ne može
dalje. Šaljem ti poštom nešto što objašnjava moje otkriće. Pažljivo
pročitaj... i nazovi me, Simone. U ime Boga. Samo me nazovi.

Kardinal Boia zaustavlja snimku. Mogu ga samo užasnuto gledati.

Dakle to je ono što je sud jučer uvrstio u dokaze nakon što je Corvi potvrdio
kako je glas zaista Ugov.
“Prisluškivali ste Simonov telefon”, kažem.
Još ne mogu vjerovati u ono što sam čuo. Ugo je zvučao tako bijesno.
“Ja sam saznao za ovu govornu poruku na vrijeme”, kaže Boia, “pa sam
stigao otvoriti pismo za tvog brata u nuncijaturi i napraviti kopiju prije nego
mu je dostavljeno.”
Iskopa još jedan list papira iz hrpe i gura ga prema meni. Grudi mi se
stežu.
“Sudeći po tvom izrazu, prepoznaješ što je to”, kaže. Fotokopija pisma
koje sam našao u Simonovu rokovniku. Pismo koje je Ugo napisao o njihovu
sastanku u ljetnikovcu Pija IV. Prst kardinala Boie pokazuje baš jedan redak.
Jako sam ozbiljno shvatio Alexovu poduku o evanđeljima.
Tako je Boia saznao tko sam.
“Pismo je vrlo jasno”, kaže Njegova Uzoritost. “Nogara piše da je
priložio dokaz. Pa gdje je?”
“Ne znam.”
“Ti i tvoj brat igrate se sa mnom. U omotnici je bio samo ovaj list. Ne
znam zašto sam se trudio opet je zapečatiti.”
“Nemam pojma što je Ugo otkrio.”
“Prestani lagati.”
Blijedo gledam u papir. Polako mi sviće da ovo pismo nije onakvo
kakvim se čini.
 Boia zalaje: “Testa!”
Monsinjor se odmah pojavi.
“Vodi ovog čovjeka odavde.”
“Molim vas”, govorim. “Ne činite to. Napadate nedužnog svećenika.”
Ali on se okreće prema meni i pokazuje na pismo u mojoj ruci. “Saznat
ću što je Nogara znao. A ti si upravo oduzeo bratu svećeničku budućnost.”
 Poglavlje 33

Pismo. Čim ostajem sam, otvaram ga opet. Na brežuljku nad muzejima,

tamo gdje kamioni dolaze i odlaze s Ugove izložbe radi završnih priprema.
Čitam ga još jednom.

3. kolovoza 2004.
Dragi Simone,

Mk 14, 44-46 već više od nekoliko tjedana govoriš mi da se

Iv 18, 4-6 ovaj sastanak ne može odgoditi čak ni ako se
Mt 21, 32 nalaziš na službenom putu. Sada shvaćam da
si
Iv 19, 17 doista mislio ozbiljno. Mogao bih ti reći da
sam u potpunosti spreman za njega, ali bih
Lk 19, 35 lagao. Već više od mjesec dana kradeš
Iv 12, 14-15 vrijeme za ta putovanja za koja znam
da ti teško padaju, ali moraš shvatiti da
i ja nosim svoj teret. Mučim se postaviti
Mt 26, 17 ovu izložbu. Sve obveze mijenjaš radi
Iv 19, 14 odrađivanja tog sastanka u ljetnikovcu.
Da, i dalje želim prenijeti osnovnu zamisao.
Ali osjećam i da ćeš me sprečavati radi
Mk 15, 40-41 neke svoje velike osobne geste prema
pravoslavcima. Zadnje dvije godine života
dao sam ovoj izložbi. Sada si ti uzeo
Iv 19, 25-27 moj rad i nudiš ga mnogo većoj publici –
što je čudesno, naravno, pa ipak daje
ozbiljno značenje osnovnoj zamisli.
Ovo će biti trenutak u kojem službeno
predajem svoje dijete. Trenutak u kojem
ću, s velikim ushitom, najzad otpisati
Mt 27, 48 ono što zovem svojim životom.

Dakle, moram podijeliti s tobom što sam

ja radio dok te nije bilo. Nadam se da ćeš se
Iv 19, 28-29 potruditi to uklopiti u svoj program rada za
sastanak. Kao prvo, jako sam ozbiljno shvatio
 Alexovu poduku o evanđeljima. Proučavam
Sveto pismo i danju i noću. Nastavio sam
i svoj rad na Diatessaronu. Ta dva pravca
istraživanja zajedno su mi se bogato odužila.
Pripremi se, jer upotrijebit ću riječ koja će
te ovako kasno u cijeloj priči vjerojatno
Mk 15, 45-46 užasnuti. Došao sam do otkrića. Da. Ono što
sam otkrio briše sve što sam mislio da znam
o Torinskom platnu. Uništava ono što smo
obojica očekivala da bude glavna poruka moje
Iv 19, 38-40 osnovne zamisli. To može biti iznenađenje,
ili čak šok, svim gostima koje pozivaš na
Lk 24, 36-40 izložbe. Jer dokazuje da je Torinsko platno
Iv 20, 19-20 imalo mračnu prošlost. Datiranje
radioaktivnim
ugljikom zaustavilo je ozbiljno znanstveno
istraživanje povijesti Platna prije 1300.
godine, ali sada, kako povijest izlazi na
vidjelo, mislim da će određena manja
skupina u našoj publici teže prihvatiti
istinu nego onu staru teoriju da je Platno
Lk 23, 46-47 lažno. Proučavanje Diatessarona pokazalo
mi je koliko smo krivi zbog pogrešnog
tumačenja činjenica. Zapravo, baš to krivo
tumačenje otkriva istinu o Platnu.

Moje otkriće određeno je dokazom koji

ovdje prilažem. Molim te, pažljivo pročitaj
jer to je ono o čemu ću govoriti tvojim
prijateljima u ljetnikovcu. U međuvremenu
šaljem pozdrave Michaelu, za kojeg znam
da je postao tvoj pravi sljedbenik.

Iv 19, 34 Prijateljski
Ugo

Ovaj mi put čitanje izaziva nelagodu i razdražljivost. Nešto tu nije u

redu. Četiri dana nakon što je Ugo to napisao, poslao mi je onu mahnitu
zadnju e-poruku. Istog dana kada je ovo napisao, ostavio je srditu glasovnu
poruku Simonu. Mirni, revnosni Ugo iz ovog pisma je maska. Obmana.
 Zašto bi ovakvu poruku poslao poštom? Zašto bi otvoreno govorio o
sastanku s pravoslavcima u ljetnikovcu Pija IV.? Čini se kao da skoro
namjerno privlači pažnju na sastanak. A ako je Ugo bio taj koji je usmjerio
pažnju kardinala Boie na sastanak, što je izazvalo pojačanje osiguranja u
zadnji tren, i premještanje u Castel Gandolfo, onda je bio ili neoprezan ili
zločest.
Ugo tvrdi da je priložio dokaz, ali Boia je rekao da u omotnici nije bilo
više ničeg. Pažljivo pročitaj, rekao je Ugo u glasovnoj poruci. Iste je riječi
ponovio u samom pismu. A imam osjećaj da ako to napravim, nekako ću
naći dokaz baš tu pred svojim nosom.
Pregledavam stihove iz evanđelja u stupcu sa strane pitajući se što sam
propustio. Ugo i ja koristili smo te papire za propovijedi za vrijeme poduke.
Kada bi dva evanđelja istu priču donosila različito, Ugo bi zapisao stihove
jedne uz druge i uspoređivao ih. Pitam se je li tekst pisma ovdje sporedan,
samo varka. A ono što je stvarno bitno jest redoslijed stihova.
Proučavam lijevi stupac. Najprije je Marko 14, 44-46, koji opisuje kako
je Isus bio uhićen prije suđenja. Pojavila se naoružana gomila i Juda je
prokazao Isusa zloglasnim izdajničkim poljupcem. Matej i Luka slažu se s
Markovom verzijom događaja, ali Ugov je idući izbor Ivanova verzija. U njoj
Juda nikoga ne ljubi. Isus samovoljno istupi, a gomila želi znati tko je Isus
iz Nazareta. Slijedi obrat koji im otvara oči, Isus odgovara dvjema riječima
– JA SAM – nakon čega cijela gomila iznenada pada na zemlju.
Ivan izvodi teološki zaključak: JA SAM tajanstveno je ime samog Boga.
U Starom zavjetu Mojsije čuje zapovijed gorućeg grma: Ovako kaži
Izraelcima: JA JESAM posla me k vama. Dakle, Isus je taj isti Bog. Ali i Ugo
sigurno želi nešto reći: Markovi stihovi pokazuju da su Ivanovi stihovi
teološki. Izražavaju duhovnu istinu, ali nikada se nisu dogodili.
I dva sljedeća stiha funkcioniraju na isti način. Isusa su odveli na mjesto
gdje će ga razapeti. Ali nakon što su ga bičevali i tukli, preslab je da nosi svoj
križ. Mora ga nositi prolaznik po imenu Šimun Cirenac. Luka se slaže s
Matejovim prikazom, kao i Marko, koji čak imenuje dva Šimunova sina kako
ne bi bilo zabune o tome tko je on bio. Ali još jednom Ugo je izabrao
sukladni stih iz Ivana, koji je teološki. Kako Isus nosi teret za sve nas – jer
sprema se umrijeti za dobrobit cijelog ljudskog roda – kod Ivana nema
mjesta za nekog tko bi nosio Isusov teret. Pa Šimun Cirenac nestaje iz priče.
Umjesto toga Ivan kaže: I noseći svoj križ, iziđe. Ugo opet ukazuje na isto:
Ivan je promijenio činjenice da bi prenio duhovnu poruku.
Pregledavajući Ugov stupac sa stihovima primjećujem kako se taj
obrazac stalno ponavlja. Također primjećujem da se mnogi od ovih stihova
nalaze i na Ugovu crtežu kaduceja. Odnose se na dva moćna simbola Starog
zavjeta – dobrog pastira i jaganjca Božjeg – koje Ivan koristi da odgovori na
najteže pitanje cijelog kršćanstva: zašto je svemoćni Isus dopustio da ga
pribiju na križ? Ti simboli kao da prate Isusa tijekom zadnjih dana njegova
života. Kada Isus ulazi u Jeruzalem, kaže Ivan, jaše na magarcu, baš kao
dobri pastir u Starom zavjetu. Dok Isus umire na križu, kaže Ivan, do usana
mu podižu spužvu natopljenu vinom na dršku od izopa, krhke biljčice koja
nikako ne bi mogla podnijeti težinu spužve. Ostala evanđelja govore kako
je spužva podignuta na trsci, ali Ivana više zanima simbolizam, a izop je
biljka koju su drevni Židovi koristili za brisanje janjeće krvi s praga za
vrijeme Pashe. Ivan čak mijenja dan Isusove smrti, da bi Isus, Jaganjac Božji,
bio razapet istog dana kada se za Pashu kolje janjad.
Opsjednutost dobrim pastirom i jaganjcem Božjim toliko je očita u
Ugovu izboru da mora imati neko značenje. Međutim, kako bi ovi stihovi
dokazivali bilo kakvo njegovo otkriće, i dalje ne vidim. Ipak, osjećam se
neugodno blizu shvaćanja nečeg što mi je prije promaklo.
Prvog dana suđenja Ugov pomoćnik Bachmeier rekao je da je Simon
napravio nešto čudno nakon što su mu prepustili nadzor nad izložbom: moj
brat uklonio je jednu Ugovu povećanu fotografiju stranice Diatessarona.
Tada je ta optužba zvučala apsurdno. Sada se pitam jesu li stihovi evanđelja
na toj stranici Diatessarona nekako povezani s onima iz ovog pisma. Ako
Ugov dokaz, ma kakav bio, ovisi o tome da ih se vidi zajedno.
Vrijeme radi protiv mene. Suđenje traje već pola sata. Moram požuriti
natrag u palaču suda.
 Poglavlje 34

Mignatto je u dvorištu kada stižem.

“Zašto kasnite?” želi znati.
“Zašto ste ovdje vani?”
“Imamo stanku”, ljutito govori, “da suci mogu razmotriti nove dokaze.”
Boia.
“Pismo”, kažem.
“I snimka sigurnosne kamere. I osobni kartoni.”
“Monsinjore, moram razgovarati s vama.”
Ali u tom trenutku žandari otvaraju vrata.
“Ne, morate ući unutra”, ljutito će Mignatto. “Sud opet zasjeda.”

Sjednemo, a žandari uvode Michaela Blacka. Sjedi na stolu za svjedoke u

sredini prostorije i pijucka iz već dopola popijene čaše s vodom. Sigurno je
dolazak novih dokaza prekinuo njegovo svjedočenje.
Pokušavam šaptati Michaelu, ali Mignatto me stišće za ruku. Kada još
jednom krišom bacim pogled na kopiju Ugova pisma na pamet mi pada
nešto novo.
Kardinal Boia usporedio je pravoslavce s ljubljenim učenikom. Imao je
na umu Evanđelje po Ivanu. Pitam se je li i on pokušavao shvatiti Ugovo
pismo.
Na pisaćem bloku ispred sebe pišem – moram se javiti ujaku – i guram
Mignattu.
Lucio je tog dana bio sa Simonom u muzejima. Ako je Simon skinuo
jednu uvećanu fotografiju, Lucio je morao vidjeti gdje ju je stavio.
Mignatto sikće nešto što zvuči kao prekasno je. Ogledavam se po
sudnici, pitam se je li Lucio možda u njoj, ali jedini je gledatelj nadbiskup
Nowak.
Ulaze tri suca i mi ustajemo, zatim bilježnik obavlja prisege. Michael
ih daje jako službeno, kao da smo svi mi samo amateri, a on je jedini bio na
olimpijadi protokola.
“Molim vas, predstavite se sudu”, kaže predsjedavajući sudac.
“Svećenik Michael Black, auditor prvog razreda u Drugom odsjeku.”
 Sud mu se obraća pokorno. “Hvala vam, velečasni,” kaže
predsjedavajući sudac, “što ste pristali doputovati iz Turske. Sud cijeni vašu
žrtvu.”
Michael kima glavom. Na njegovu licu odražava se blagost po kojoj su
poznati svećenici iz Tajništva. Nepokolebljivost. Aristokratsko držanje. On
je iznenađujuće efektan svjedok.
“Velečasni,” kaže sudac, jeste li poznavali pokojnog doktora Nogaru?”
“Jesam.”
“Jeste li bili s njim u bliskom kontaktu prije nego je ubijen?”
Michael kima glavom. “Par puta Nogara se vozio deset sati iz Edese u
Ankaru da se nađe s velečasnim Andreouom u nuncijaturi. Oba puta
Andreou je bio na službenom putu, pa sam se tako i ja upoznao s Nogarom.”
Dok to govori, Mignatto se osvrće prema Nowaku, čeka da vidi hoće li
se pobuniti na spomen Simonovih putovanja. Za sada ništa.
“Jesu li Nogara i velečasni Andreou bili u dobrim odnosima?”
Michael pravi kiselo lice. “Monsinjore, to nije jednostavno.”
“Zašto?”
“Bit ću iskren s vama. Nogara je bio davež. Zalijepio se za Andreoua kao
krpelj. Moj je dojam da ga je Simon spasio od...”
“Velečasni Andreou”, kaže sudac ispravljajući ga.
“Kada ga je velečasni Andreou spasio od opijanja do smrti, Nogara je
postao vrlo ovisan o njemu.”
“Čini se da imate dobro mišljenje o velečasnom Andreou.”
“Ne bih to rekao. Moji su osjećaji pomiješani. Ali on je posebna vrsta
svećenika. A kada ljudi govore o tome što sve može učiniti, pred njega
postavljaju određena očekivanja. Koja, nažalost, on potiče. Po mome
mišljenju to nije dobar način.”
Suci su namirisali krv. Michael oko nečeg obilazi, uljepšava situaciju
koju nije do kraja opisao. Mignatto piše poruku i daje ju jednom od sudaca,
koji je odmah čita naglas.
“Kakva su očekivanja u ovom slučaju postavljena pred velečasnog
Andreoua?”
Michael malo okrene glavu prije no što će odgovoriti. Baca pogled na
stranu prema nadbiskupu Nowaku.
“Pa”, kaže, “velečasni Andreou radio je za nekog tko...”
Nowak diže ruku u zrak. “Ne”, kaže.
Michael ušuti.
 Suci izgledaju kao da su ukoreni. Nakon trenutka tišine jedan od njih
govori: “Je li vam doktor Nogara rekao išta što bi dalo naslutiti kako ga
velečasni Andreou potiče da ne priča o svom otkriću?”
“Da.”
“Kada?”
“Dva puta. Uključujući dan prije nego je ubijen.”
Gledam Mignatta. Nisam znao da je Ugo tog dana zvao Michaela. Ali
Mignatto ne djeluje iznenađeno. Samo gleda jednog od sudaca, koji ne skida
pogled s njega.
“Možete li to pobliže objasniti?” pita sudac.
“Zapravo ne. Kao što ste rekli, Nogara je mislio da je pronašao nešto
važno. Velečasni Andreou zamolio ga je da ne gnjavi s tim. Ja sam ga pitao
o čemu se radi, ali on mi je rekao kako će pričekati velečasnog Andreoua da
bi razgovarao o tome.”
Sudac se naginje naprijed. “Razumijem li vas dobro? Dan prije nego je
doktor Nogara ubijen, on je čekao velečasnog Simona Andreoua da s njim
razgovara o toj nesuglasici?”
Michael djeluje nestrpljivo. “Tako je barem meni rekao.”
U tišini koja slijedi predsjedavajući sudac diže fascikl koji drži u ruci.
Prepoznajem oznake na njemu. Osobni karton iz Tajništva. Sigurno je
stigao od kardinala Boie.
“Velečasni Black,” kaže sudac, “možete li objasniti sudu kako ste
zadobili rane na svom licu?”
Michaelova se usna krivi. “Ne. Ne mogu.”
“Zašto ne?”
“Jer sam prisegnuo da o tome neću govoriti.”
Nadbiskup Nowak izgleda kao da napeto prati.
“Možete li reći sudu gdje se to dogodilo?”
“Ne. Ne mogu.”
“Na nekom aerodromu, zar ne?”
“Bez komentara.”
“U Bukureštu?”
“Rekao sam, bez komentara.”
Sudac vadi fotografiju iz osobnog kartona i diže je u zrak. Prepoznajem
je kao kopiju slike koju sam našao u Ugovu sefu. Iste one koju imam u
lisnici.
“To ste vi, zar ne, velečasni Black?”
 Michael se nakostriješi.
Sudac je spušta i podiže drugu fotografiju, koju nisam vidio nikad prije.
Pokazuje mjesto gdje se podiže prtljaga na kojem je Michael istučen.
“Što ste tamo radili?” pita sudac.
Po prvi put Mignatto djeluje zabrinuto. Posljedice pojave kartona
nepredvidive su.
“Kad već sve znate”, reži Michael, “zašto ja moram biti ovdje?”
“Izvještaj istrage”, nastavlja sudac, “kaže da je u Bukureštu bio još jedan
svećenik iz Tajništva. Tko je to bio?”
Mišići Michaelova vrata savijaju se. Desnom rukom trlja rub stola.
Sudac se okomio na njega. Sudu je dosta tišine.
Sudac kaže: “Bili ste tamo s velečasnim Andreouom, zar ne?”
“Aha. Točno. Bio sam.”
Tišina pulsira. Michael je prekršio prisegu. Temperatura raste.
“Dakle, što je optuženi radio u Rumunjskoj, velečasni Black?”
Nadbiskup Nowak opet diže ruku i kaže: “Ne.”
Ali Michael se ne obazire na njega. “Reći ću vam što je radio. Isto što
sam ja radio. Slijedio naređenja.”
Nowak ustaje. Ne obazire se na Michaela i dok govori, gleda suce:
“Možete pitati za ozljede velečasnog Blacka, ali ne i za putovanja velečasnog
Andreoua. Hvala.”
“Da, Preuzvišeni,” kaže glavni sudac. Zatim, kao da se plaši da mu je to
zadnja prilika, postavlja pitanje.
“Velečasni Black, tko vas je napao?”
Michael se meškolji. Prekid mu je dao trenutak da se pribere. “Nemam
komentara”, kaže.
Bez riječi sudac diže fotografiju iz kartona. “Snimka sigurnosne kamere
s aerodroma”, kaže.
Mignatto i ja izvijamo vratove, pokušavamo vidjeti što je na slici. Crna
sutana nadvija se nad Michaelovo tijelo na podu, gleda dolje na njega. Ali sa
stola za svjedoke Michael značajno pogledava Nowaka.
Mignattove oči ne skidaju se s fotografije. Čujem ga kako mrmlja. “Moj
Bože.”
“Tko je to?” šapćem.
“Recite nam što se dogodilo, velečasni Black,” brzo govori sudac, kao
da želi iskoristiti Nowakovu tišinu.
 Opet pogledam fotografiju, još uvijek ne mogu razaznati lice. Ali u dnu
mojeg želuca nešto se steže. Svećenik koji stoji nad Michaelovim tijelom
drži se kao boksač nad protivnikom.
“Kao što sam vam rekao”, kaže Michael, “radio je ono što mu je rečeno
da radi. A ja sam radio ono što je meni rečeno.”
Obuzima me tupa nevjerica. Dah mi postaje težak u grudima.
Sudac opet diže fotografiju Michaelova lica. “Govorite kako je netko
rekao optuženom da ovo napravi?”
“Andreou je poslan na sastanak s patrijarhom. Kardinal Boia želio je
znati kamo je krenuo, pa je poslao mene da ga slijedim. Kada me Simon
vidio, došlo je do tuče.”
“Zamalo vas je ubio.”
“Ne. Svađali smo se. Ja sam udario prvi. On je samo odgovorio. A bio je
tamo samo zato što su ga poslali tamo.”
Predsjedavajući sudac žmirka. “Branite li vi to njega?”
Michael lupa šakom o stol. “Vraga! Morali su me operirati! Još mi ne
daju vratiti se na posao!”
“Što onda želite reći?”
“Želim reći da vi”, pokazuje svu trojicu iznad sebe, u njihovim svilenim
i hermelinskim ogrtačima, “ne shvaćate. Kod vas je sve pravo ili krivo, crno
ili bijelo. Ali nije tako. Ovdje dolje, boriš se za ono što vjeruješ. Sam se
boriš.”
“Tako vam svega, što...”
Michael odabire taj trenutak da se okrene prema meni i s divljim
pogledom u očima kaže: “Alex, žao mi je što sam ti lagao o onome što se
dogodilo na aerodromu. Ali nešto moraš znati. Simon ovdje nije u pravu.
Nije u pravu.”
Uopće ne shvaćam na što misli. Sve se čini tako mutno i daleko. Moje
oči prikovane su za Michaelovo lice. Za rane koje još nisu zacijelile. Simon
to nije mogao napraviti. Nije mogao.
Suci zaustavljaju Michaela. Govore mu da je gotov s davanjem iskaza.
Tupo ga gledam dok izlazi iz sudnice. Zatim čujem kako predsjedavajući
sudac poziva idućeg svjedoka. Onog kojeg se najviše plašim.
“Časnice, dovedite svog zapovjednika.”

Ulazi mračan lik, u poznatoj ponoćnoplavoj jakni i tamnosivoj kravati s

uzorkom. Izdaleka mu se od lica vide samo kukasti nos i mreža bora. Ali
dok se približava, sve se slijeva u njegove male crne oči. Evo čovjeka koji vidi
sve, koji pamti svako lice koje zastane pogledati papu. Skoro šezdeset
godina on radi među ovim zidovima, od toga četrdeset kao zapovjednik
papinskog osiguranja, i na dan kada su na Trgu svetog Petra na Ivana Pavla
dva puta pucali i zamalo ga ubili, on je trčao za počiniteljem. Sada, dok
priseže, nerazgovijetno izgovara riječi. A suci ga ne diraju, znajući za
njegovu reputaciju. Vatikanske novine kažu da nikada nije dao intervju. Ni
jedan, u šezdeset godina.
“Zapovjedniče,” kaže predsjedavajući sudac, “molim vas, hoćete li se
predstaviti sudu?”
Proučava svakog monsinjora, jednog po jednog. Zatim progovori
dubokim glasom: “Eugenio Falcone. Glavni inspektor Vatikanske
žandarmerije.”
Samovoljno poseže u džep na prsima i vadi snop papira. Svoje bilješke.
Mignatto se na to pokreće. Diže ruku i nešto piše u svoj blok. Jedva
uspijem pročitati prije nego ga doda sucima.
Kanon 1566: Svjedoci svoje iskaze daju usmeno i ne smiju čitati iz pisanih
dokumenata.
Suci ga ignoriraju. Sud će slušati.
“Pokojnik je”, glasno čita Falcone, “ubijen metkom kalibra 6.35
milimetara nakon što je u njega iz blizine jednom pucano iz pištolja. Oružje
tog kalibra registrirano je na pokojnika i imamo razloga vjerovati da ga je
držao u kutiji u svom automobilu neposredno prije ubojstva.”
Suci se zagrcnu od te izjave. Ali u njoj se krije dio koji nedostaje:
predmet uzet ispod vozačevog sjedala Ugova automobila bila je kutija
pištolja.
“Prozor pokojnikovog automobila”, nastavlja Falcone, “nađen je
razbijen, a kutija pištolja više nije bila u automobilu. Naš je zaključak da je
optuženi provalio u automobil pokojnika i uzeo njegov pištolj s namjerom
da počini ubojstvo.”
Predsjedavajući sudac kreće u ispitivanje. “Od forenzičnog stručnjaka
doktora Corvija čuli smo kako ste očekivali da ćete pronaći određenu vrstu
pištolja. Je li vaša pretpostavka bila točna?” Falcone sprema bilješke.
Njegove su usne tanje nego da su nožem zarezane dok govori: “Još uvijek
tražimo pištolj i njegovu kutiju.”
“Možete li nam onda nešto reći o nalazu liječnika da na tijelu pokojnika
nije bilo ni novčanika ni ručnog sata? Jesu li te stvari nađene u Castel
Gandolfu?”
 “Ne.”
“Pa ipak, to vas nije navelo da pomislite kako se dogodila pljačka?”
“To me navelo da pomislim kako je pljačka bila namještena.”
“Zašto?”
“Pokojnikov je automobil bio obijen, ali pretinac za rukavice nije
opljačkan.”
Mignatto brzo piše još nešto i šalje najmlađem sucu.
“Hm, inspektore,” umiješa se sudac, “možete li nam reći koliko ste dana
tražili sve te predmete? Pištolj, kutiju, novčanik, sat?”
“Šest dana.”
“I koliko je vaših ljudi provodilo potragu?”
U Falconeovu glasu pojavljuje se obrambena nota. “Dvanaestorica u
svakoj smjeni. Tri smjene dnevno.”
Skoro trećina policijskih snaga naše države.
“Jeste li također imali pomoć?”
“Da, od karabinjera.”
Talijanske policije.
“Pa gdje bi ti predmeti mogli biti?”
Falcone bulji u suce. Priča se kako on može zguliti odraslog čovjeka s
papinog ogrtača kao da se odbacuje papirnatu maramicu. Ne odgovara na
pitanje.
“Evo ovdje”, kaže mladi sudac, “imam prijepis vašeg policijskog
izvještaja. Jedan od vaših agenata, Bracco, ispitivao je velečasnog Andreoua
u Castel Gandolfu. Je li to točno?”
“Da.”
“Koliko su njih dvojica bila blizu jedan drugomu za vrijeme
ispitivanja?”
Falcone se mršti. Njemu je to pitanje nerazumljivo.
“Na dužini ruke jedan od drugog?” pojašnjava sudac. “Svaki na svojoj
strani stola?”
“Na dužini ruke.”
“Dakle, Bracco je mogao dobro vidjeti velečasnog Andreoua?”
“Da.”
“Rekli ste nam da se ubojica riješio dokaza protiv sebe. Kako ni iscrpna
pretraga nije dovela do tih predmeta, razmišljate li o mogućnosti da su
uklonjeni s mjesta zločina?”
 “Da, trenutačno radimo pod tom pretpostavkom.”
“Ali kako ih je velečasni Andreou mogao ukloniti dok ga Bracco ispituje
udaljen samo za dužinu ruke?”
Falconeov izraz postaje kiseo. Vadi rubac iz džepa i trlja dno nosa.
“Andreou bi ih sakrio.”
Sudac diže fotografiju. “Ovo je u Castel Gandolfu snimio jedan vaš
čovjek, točno?”
“Da.”
“Vidi se velečasni Andreou, one noći kada je doktor Nogara ubijen.
Vidite li u što je odjeven?”
“U sutanu”, kaže Falcone.
Sudac kima glavom. “Zapovjedniče, je li vam poznato što svećenici nose
ispod sutane?”
Falcone pročišćava grlo. “Hlače.”
“Točno. Zato sutane često nemaju džepove, samo proreze prema
hlačama. Znate li zašto to spominjem?”
Falcone mrko gleda preda se. “Ne.”
“Riskirajući da zvučim nepristojno”, kaže sudac, “jako je neudobno
nositi hlače ispod vunene sutane ljeti. Pa neki svećenici to jednostavno ne
rade.”
Sudac diže drugu fotografiju, koja pokazuje Simona kako čuči pored
Ugova tijela. Donji rub njegove sutane podigao se, otkriva desetak
centimetara crnih dokoljenki. Ne nosi hlače ispod svoje sutane.
“Zapovjedniče,” kaže sudac, “vidite li što mene ovdje brine?”
Osjećam navalu olakšanja. Nema na njemu mjesta gdje bi mogao išta
sakriti. Zato je Simon svoj mobitel i putovnicu nosio do kuće u rukama kada
ih je pokupio iz svoje greke u blatu. Nije ih imao gdje drugdje staviti.
Falcone nastavlja buljiti u suca. Ali ovaj put sudac se odbija pokolebati.
Žandarski zapovjednik morat će odgovoriti.
“Pitanje je trebate li se brinuti”, konačno kaže Falcone.
“Zašto?”
Falcone daje znak jednom od žandara na vratima, koji izlazi iz sudnice
i vraća se s televizorom na kolicima. “Zato”, kaže Falcone, “što su sigurnosne
kamere snimile ovo.”
Mignatto ustaje. “Primjedba. Obrana još nije vidjela ovaj dokaz.
Uveden je prije jednog sata.”
 Predsjedavajući sudac kima glavom, slaže se. “Prihvaćeno”, kaže. “Sud
će se povući...”
Ali zastaje u pola rečenice gledajući u nešto iza mene.
Okrećem se. U prvom redu sjedala nadbiskup Nowak se digao na noge.
Svojim sporim, tihim glasom govori: “Neka se prikaže.”
“Preuzvišeni,” ponizno kaže Mignatto. “Molim Vas.”
Ali Nowak kaže: “Važno je. Neka se prikaže.”
Žandarski časnik ubacuje disk u uređaj. Na trenutak se u sudnici ne
čuje ništa osim bjesomučnog okretanja diska. Onda se pokrene
videosnimka.
Zrnasta je, i nema tona. Ništa se na slici ne miče. Ali odmah
prepoznajem krajolik.
“Ovo je snimljeno”, kaže Falcone, “sigurnosnom kamerom najbližom
automobilu preminulog. Oko trideset metara daleko od mjesta na kojem je
pronađeno tijelo pokojnika.”
Na snimci cestom prolazi automobil. Samo jedna grana stabla ritmički
se njiše. U daljini se kupe tamni oblaci. Približava se oluja. Gledam, obuzet
zlim slutnjama.
Odjednom se na zaslonu pojavljuje oblik. Falcone stišće dugme na
daljinskom upravljaču. Slika se zaustavlja.
Ugo. Živ je. Hoda nalijevo preko zaslona, tik do kapije s unutarnje
strane. Pogled na njega potrese me. Izgleda tako sam.
“Nogara ide prema jugu”, kaže Falcone, “dalje od vile, prema svom
vozilu.” Pokazuje digitalni brojač u desnom donjem rubu zaslona. “Molim
vas, obratite pažnju.”
16:48. Dvanaest minuta prije pet sati.
Pokušavam se orijentirati. Ugo odlazi od Simona i pravoslavaca. Kao
da želi otići iz Castel Gandolfa u svojem autu. To bi bilo odmah nakon što
su on i Simon zadnji put razgovarali telefonom.
Falcone pokreće snimku. Ugo i dalje hoda preko zaslona. Ako je brzina
reprodukcije točna, žuri se. Zatim, u trenutku kada Ugo nestaje iz našeg
vidnog polja, Falcone opet pokazuje na vrijeme. Još uvijek dvanaest do pet.
Sada brzo premotava naprijed. Grane živahno mašu. Otpalo lišće juri
naokolo.
“Gledajte”, kaže kada se snimka opet počinje vrtjeti normalnom
brzinom.
 Novi oblik ulazi u kadar. Mnogo veći od Nogare. Na trenutak, pri
svjetlu koje je sve slabije, to je samo obris. Ali svatko u ovoj prostoriji može
ga prepoznati.
“Deset minuta prije pet sati”, kaže Falcone.
Simon trči za Ugom. Nestaje za nekoliko sekundi.
Falcone zamrzava sliku. Mignatto, i ne gledajući svoj blok, piše
golemim slovima.
DVIJE MINUTE.
Samo toliko vremena dijeli Uga i Simona na ovoj snimci.
Falcone se vraća bilješkama. “Ono što slijedi”, kaže, “iz našeg je izvješća
o događaju. Citiram. Bracco: ‘Velečasni, kada ste pronašli doktora Nogaru,
u kakvom je bio stanju?’ Andreou: ‘Nije se micao.’ Bracco: ‘Upucan?’
Andreou: ‘Da.’ Bracco: ‘Jeste li vidjeli ili čuli išta prije nego ste stigli?’
Andreou: ‘Ne. Ništa.’”
Falcone diže pogled. Pokazuje zaslon. Ne govori ni riječ.
Simon je lagao policiji.

Suci još jednom vrte snimku. Zatim i treći put. Mignatto inzistira na tome.
Želi je čuti uz zvuk. Bez premotavanja. Želi vidjeti snimke neposredno prije
i poslije. Možda misli da će tako ublažiti šok kod sudaca. Umiriti ih
ponavljanjem. Ali oni vide istinu: obrana se koprca.
Kupuje vrijeme dok se Mignatto dovoljno ne oporavi i smisli nešto
bolje. Gledajući ga, vidim sebe. Čovjek koji lamata rukama pokušavajući
izbjeći utapanje.
Svako prikazivanje snimke dodaje nešto novo. Nešto još gore. Kada se
pojavio zvuk, začuo se pucanj. Simon ga je nesumnjivo čuo. Sve je tu.
Kardinal Boia znao je da je ta snimka njegov adut.
“Monsinjori,” kao u transu govori Mignatto, “možemo li još jednom
pogledati film?”
Predsjedavajući sudac kaže: “Ne. Vidjeli smo dovoljno.”
“Ali, monsinjore...”
“Ne.”
Na iznenađenje suca, Mignatto se okreće izravno Falconeu. Slabim
glasom govori: “Zapovjedniče, objasnite nam što vi mislite da se dogodilo
nakon što je velečasni Andreou prošao.”
Stari sudac zalaje: “Monsinjore! Da ste odmah sjeli!”
Ali glavni sudac odmahuje, ne daje za pravo kolegi.
 Mignatto nastavlja: “Želite li nam reći da je velečasni Andreou pratio
Nogaru do njegova automobila? Zatim razbio staklo, uzeo pištolj i ubio ga?”
Falcone mirno sjedi. On ne odgovara na pitanja odvjetnika.
“Inspektore,” kaže glavni sudac, “možete odgovoriti.”
Falcone pročišćava grlo. “Velečasni Andreou znao je da Nogara ima
oružje. Znao je gdje se nalazi. Razumno je...”
Mignatto ga prekida mašući rukama po zraku. “Ne. To je pretpostavka.
Vi pretpostavljate da je velečasni Andreou znao za oružje. Ali ovo je
izuzetno značajno, inspektore. Na kocki je svećenički poziv jednog čovjeka.
Ako velečasni Andreou nije znao da je Nogara imao pištolj, onda sigurno
nije mogao vidjeti kutiju za pištolj ispod sjedala automobila. I ne bi razbio
prozor da uzme nešto za što nije znao da postoji. Zato vas molim da budete
jasni. Jer iznosite pretpostavke.”
Nimalo izmijenjenim glasom Falcone govori: “Nije tako. Švicarska
garda posavjetovala je Nogaru u vezi s vrstom oružja i kutije za njega koju
će nabaviti. Taj savjet osigurao je velečasni Andreou.”
Osjećam se kao prikovan za sjedalicu. Znam kojeg bi švicarskoga
gardista Simon pitao za savjet.
Mignatto prtlja dalje. “Bez obzira na to, problem je slijed događaja: vi
nam govorite kako je velečasni Andreou razbio staklo, zatim uzeo pištolj, i
na koncu pucao u doktora Nogaru?”
“Točno.”
Mignattova se ruka trese dok govori: “Onda, monsinjori, inzistiram da
opet pustite snimku. Ali ovaj put, umjesto da je gledate, molim vas,
zatvorite oči.”

Čuje se zvuk. Pred kraj snimke čujem prigušenu buku, drukčiju od snažnog
odjeka pucnja. Sićušni plop. Ne mogu reći što je to. Možda cviljenje kočnica
automobila u daljini. Zveket nečeg što udara u lance granične ograde.
Ali sa zatvorenim očima najviše podsjeća na razbijanje stakla.
Odjednom shvaćam što Mignatto želi dokazati. Ako je to razbijanje
stakla automobila, redoslijed zvukova nije točan. Pucanj. Pa razbijanje
stakla.
Mignatto traži od Falconea da zaustavi snimku. Tišina u sudnici kipi
od neizvjesnosti.
Stari sudac krekeće: “Što to znači, monsinjor?”
Sve su oči na Mignattu.
“Ne znam”, kaže on.
 “Zvuk može biti bilo što”, pišti sudac.
“Uključujući”, uvjereno govori Mignatto, “dokaz nevinosti velečasnog
Andreoua.”
Falcone gunđa s neodobravanjem. “Dokazi su jasni.”
Pa ipak ga ispravljaju.
“Ne”, meko govori nadbiskup Nowak. “Nisu.”
Mignatto gleda na sat i kaže: “Monsinjori, tražim stanku.”
“Zašto?” pita predsjedavajući sudac.
“Jer je već kasno, a naš sljedeći svjedok možda neće moći svjedočiti,
uskoro se otvara izložba.”
U tome ima neke logike koju ja ne shvaćam, za razliku od suda. Suci
pristaju kimajući glavama.
“Petnaest minuta”, kaže njihov vođa.
Mignatto ustaje od stola i počinje hodati prema vratima, ali ja stavljam
ruku na njegovu da ga zaustavim. “Moramo razgovarati”, brzo šapćem, “o
Ugovu pismu.”
On je siv. Osjećam kako mu se ruka trese.
“Ne”, kaže. “Sve drugo morat će čekati.”

Slijedim ga u predvorje i tamo nalazim ujaka Lucia. Umjesto da se raspituje

o suđenju, Lucio krene odvoditi Mignatta.
“Ujače,” kažem osjetivši priliku, “moram znati što je Simon napravio s
uvećanom fotografijom koju je skinuo s izložbe. Bio si tamo kada je...”
Lucio me prekida. “Ne znam ništa o tome, Alexander. Sada nas ostavi.”
Vodi Mignatta prema jednom praznom uredu. Zadnje što čujem prije
nego se vrata zatvore jest monsinjorov glas kako preklinje: “Uzoriti, dao sam
im nešto o čemu će razmišljati. Još jedan dan. Molim vas. Morate opet
promisliti.”
Okrećem se i trčim. Imam petnaest minuta. Moram naći Lea.
Kada stižem u vojarnu, zovem ga dolje, a on se pojavljuje iz izduženog
dvorišta u džinsu i majici svog omiljenog nogometnog tima, Grasshoppera
iz Züricha. Drži igraće karte.
Pokušavam se kontrolirati. Govoriti tiho. “Zašto mi nisi rekao da te
Simon pitao za Nogarin pištolj?”
Diže ruke na glavu.
“Sve mi reci”, kažem. “Imaš deset minuta.”
 “Alex, nisam to bio ja. Bio je Roger. Znaš da ne bih...”
Dižem glas. “Deset minuta! Pričaj mi o pištolju.”
Trlja podlakticu. “Slijedi me”, kaže.
Ulazimo u hladnu sjenu dvorišta. Oko vrtnog stola sjede drugi kartaši,
neki napola odjeveni u svoje šarene uniforme, s raznobojnim vrpcama
smaknutim s ramena.
Čovjek kojem se obraća div je s lubanjom nalik dršku lule. Njegove
široke ruke sasvim prekrivaju igraće karte.
“Imam posla”, kaže.
Zakoračim naprijed. “Roger, ja sam velečasni Andreou.”
Čovjek se okreće. Njegove karte odmah se spuštaju licem na stol.
Ustaje. Tim je ljudima usađeno poštovanje prema svećenstvu. “Velečasni,”
kaže, “kako vam mogu pomoći?”
Riječi su talijanske, naglasak njemački.
“On bi trebao vidjeti tvoju kutiju”, kaže Leo.
Samo na trenutak, ostali za stolom podižu pogled.
Roger upitno gleda Lea, ne sviđa mu se ono što se od njega traži.
“Rog, napravi to”, kaže Leo.
Orijaš gunđa i navlači naramenice na ramena.
Slijedimo ga prema tornju Vatikanske banke, komadiću terena koji
Švicarci koriste kao privremeni parking kada se navečer žele odvesti u Rim.
Tamo je Rogerov auto, Ford Escort čelične boje, zamišljen za nekog manjeg
čovjeka. On klekne na kaldrmu i posegne ispod vozačevog sjedišta. Čujem
klik, a zatim svilenkasti zvuk patentnog zatvarača. Roger se diže u punoj
veličini. Okreće se bez riječi i daje kutiju Leu.
Crna je, preklopna, od kože, četvrtasta sa zaobljenim rubovima, u nju
jedva da bi stala tri snopa igraćih karata jedan pored drugog. Kada je Leo
proslijedi meni, iznenadi me njena težina. Ispod sloja gume je čvrsti metalni
okvir. Unutra je nešto čvrsto nagurano.
“Simon je došao k meni”, oklijevajući počinje Leo. “Rekao je da je
Nogara ilegalno kupio oružje u Turskoj jer su mu prijetili.”
“Kako mi to nisi spomenuo?”
“Saslušaj me. Bila je to sačmarica. Simon me preklinjao da je uzmem
od njega, pa sam rekao Nogari da je ono što je njemu stvarno potrebno jedan
lijepi mali pištolj, poput ove pišljive Berette, za koju znam da mu neće
slučajno otkinuti nogu. Registrirali smo je. Kunem ti se, odužili smo do
krajnosti svaki korak, pokušavali smo je držati dalje od njegovih ruku koliko
se moglo. Onda me Simon pitao za siguran način nošenja, nekakvu kutiju
koju Nogara ne bi lako otvorio kada je pijan. To su bile njegove riječi. Tada
sam ga proslijedio Rogeru.”
Vraća kutiju svom partneru. “Rog, pokaži mu kako radi.”
“Leo...”, kažem, pitajući se kako je mogao sjediti pored mene u Casi i
slušati sve što sam govorio o Ugovoj smrti, i to ne spomenuti. Kako je to
mogao zadržati za sebe, čak i ako mu je Simon rekao da šuti.
Ali njegove oči mole me da pričekam. Mole me da ne pitam pred
drugim vojnikom.
Roger nevoljko pokazuje cilindre s brojevima ugrađene na prednji dio
kutije. “Brava s kombinacijom”, kaže.
Zatim okreće kutiju i pokazuje ojačanu čeličnu cijev koja ide duž
stražnje strane. “Za lanac”, dodaje.
“Kakav lanac?”
Pokazuje dolje prema mjestu za noge. Tamo, ispod ispucanog
tapecirunga sjedala metalne su šine koje pričvršćuju sjedalo za pod vozila.
Oko njih je omotan glatki crni lanac tanji od onog za bicikle. Ima svoju
bravicu koja se otvara ključem.
“Kabel drži kutiju uz sjedalo”, kaže Leo.
Roger pokazuje vrativši sve na svoje mjesto.
“Ključ otvara lanac”, kaže Leo. “Ali kutija se može otvoriti samo ako
znaš kombinaciju. A ako to ne radiš često, nju se lako zaboravi. Posebno ako
si popio nekoliko pića.”
Proučavam dimenzije. “Siguran si da bi pištolj kalibra 6.35 milimetara
stao ovdje?”
Roger frkne.
“Naš službeni je devet milimetara. I lijepo se ugnijezdi u ovaj model. A
ja znam da je Simon kupio istu takvu kutiju za Nogaru.”
Spuštam glas. “Recimo onda da neznanac nije znao kombinaciju. Kako
bi mogao ovo otvoriti?”
Roger se smiješi. “Pokušajte, velečasni.”
Pokušavam prstima ne trudeći se previše, znam da on to želi vidjeti.
Zatim vadim ključ Case iz mantije. Guram rub metalnog dijela u uski prorez
preklopa. Savršeno ulazi, ali kutija se ne da. Kada snažno pritisnem metal
nadolje, on pobijeli i počne se savijati. Slomit će se točno onako kako se
slomio dio koji sam našao ispod Ugova sjedala.
“Bez kombinacije”, kaže Roger, “to nije moguće.”
 Dakle još je nešto čudno kod Ugove smrti. Ugo je ubijen iz oružja koje
– sudeći po komadiću otkrhnutog metala na podu – nikada nije uspješno
izvađeno iz kutije.
Leo daje znak Rogeru da nam njegova pomoć više nije potrebna. Div
zaključava svoj auto i odlazi.
“Slušaj”, kaže Leo, “žao mi je. Govorio sam sebi – bio sam siguran – da
to nije pištolj iz kojeg je ubijen. Alex, moraš shvatiti. To je skoro najmanji
kalibar koji postoji. Samo zato sam ga i preporučio. A da bi se otvorila kutija
za pištolj kao ona Rogerova, treba velika poluga, ako se ne zna kombinacija.
Nitko to ne bi mogao napraviti. Još uvijek ne vjerujem.”
Prepoznajem taj njegov glas. Ne priča. Ispovijeda se.
“Simon i ja pokušavali smo mu spasiti život”, kaže, “kada smo mu
nabavili taj pištolj.”
Trenutačno nemam želudac za tu priču. “Je li Simon znao
kombinaciju?” pitam.
“Ne znam.” Oklijeva, pa ponavlja: “Alex, žao mi je.”
Ali vrijeme istječe. Za tri minute završava sudska stanka.
“Trebao si mi reći”, kažem. “Ali ono što se dogodilo Ugu nije tvoja
greška.”

★★★

Vraćam se u sudnicu baš kad žandari počinju zatvarati vrata. Za stolom

obrane Mignatto nije otvorio aktovku. Između nas nema bloka za pisanje.
Tupo bulji u fotografiju Ivana Pavla na zidu.
Stol za svjedoke prazan je. Kolica s televizorom nestala su. Inspektor
Falcone sigurno je potreban negdje drugdje; osiguranje izložbe bit će strogo.
Kada pitam Mignatta jesmo li gotovi za danas, on nastavlja gledati Ivana
Pavla i kaže: “Znat ćemo uskoro.”
Otvaraju se vrata da propuste nadbiskupa Nowaka. Na trenutak se
pitam je li to zadnji svjedok. Ali on sjeda na svoje uobičajeno mjesto.
Pitam se zašto je ovdje. Zašto mu se, dok je Simon uhićen u odajama
Ivana Pavla, uopće da dolaziti i paziti na riječi svjedoka koji o onome što se
dogodilo znaju manje od njega. Simon sigurno odbija govoriti. Ivan Pavao
jednom bi riječju mogao zaustaviti ovo suđenje – mogao ga je spriječiti i
prije nego je počelo – ali za dva sata pravoslavci će biti u muzejima, čekati
da vide što je Ugo otkrio, a Sveti Otac želi odgovore. Ako sve ide tim redom,
onda nam je ovaj posljednji svjedok zadnja prilika.
 Izvlačim Ugovo pismo iz mantije, opet gledam u raspored stihova iz
evanđelja. Pokušavam zamisliti što je izazvalo njegovo otkriće. Samo tri
tjedna ranije pratio je put Platna iz Jeruzalema u rukama Nevjernog Tome.
Što se moglo promijeniti?
Ali ne mogu zadržati pogled na stranici. Najviše me brine zadnja četvrt
sata Ugova života. U kostima osjećam da Simon krije nešto više od Ugova
otkrića. Mora postojati razlog zašto je lagao za pucanj.
Žandari otvaraju vrata sudnice. Mignatto se okreće da pogleda. Na licu
mu je izraz pomirenosti s lošom sudbinom. Njegova zabrinutost natjera me
da se i ja okrenem.
Suci su zauzeli svoja mjesta. Čujem kako jedan od njih govori: “Neka
uđe sljedeći svjedok.”
Žandar stane mirno. Viče: “Njegova Uzoritost Lucio kardinal Cifferi.”
Gledam kako moj ujak ulazi u sudnicu.
 Poglavlje 35

Sva tri suca ustaju iz poštovanja. Svi se žandari klanjaju. Tužitelj i zapisničar
dižu se. Mignatto ih slijedi pokazujući mi da napravim isto. Čak se i
nadbiskup Nowak diže na noge.
Lucio više ne nosi uobičajenu crninu. Presvukao se iz svećeničkog
odijela u simar, kardinalsku sutanu. Kao i kapica na njegovoj glavi, njezina
dugmad, obrub i pojas grimizni su, boje zabranjene čak i biskupima i
nadbiskupima. Preko svega nosi veliki grimizni plašt rezerviran samo za
vrlo formalne prigode, a nad srcem mu visi barokni križ. Na četvrtom prstu
njegove desne ruke svjetluca golemi zlatni prsten kojeg kardinalima daruje
papa. Ovo je pozivanje na crkvenu hijerarhiju. Nitko u prostoriji, čak ni
Nowak, nije mu ravan.
Na vratima žandar koji se klanja nudi Luciu da mu pomogne doći do
stola. Moj ujak odbija. Odbija i nadbiskupa Nowaka, koji mu nudi ruku
kojom pridržava Svetog Oca. Zapanjen sam vidjevši da se mršti na Nowaka,
pokazujući zastrašujuću nadmoć. Nestali su svi znaci Luciove fizičke
nemoći. Kreće se staromodno ponosno, krut, nagnute glave i spuštena
pogleda. Ostajem bez daha jer taj visoki, suhi lik nikome ne nalikuje više
nego Simonu.
Lucio se spušta u sjedalicu. Ali svi drugi ostaju na nogama.
“Možete sjesti”, kaže Lucio.
Predsjedavajući sudac govori: “Vaša Uzoritosti, po zakonu, Vaše je
pravo dati iskaz tamo gdje želite. Ako Vam se više sviđa neko drugo mjesto,
recite nam svoje želje.”
Moj ujak odmahuje rukom. “Možete početi”, kaže.
Sudac pročišćava grlo. “Svjesni ste, Uzoriti, da možete odbaciti naša
pitanja? Ako se plašite da bi Vaše svjedočenje moglo naškoditi Vama ili
Vašoj obitelji, imate pravo odbiti odgovoriti.”
“Ne plašim se ničeg”, kaže Lucio.
“Onda od vas tražimo dvije prisege. Prvu, da ćete govoriti istinu, i
drugu za čuvanje tajnosti.”
“Dat ću prvu”, reče Lucio. “Ali ne i drugu.”
Bacam pogled na Mignatta pitajući se što to znači. Ali monsinjor
pomno gleda ujaka.
 “Kako zahtijeva zakon, ipak ćemo čuti Vaše svjedočenje”, zabrinuto
govori predsjedavajući sudac. “A kako ste sami zatražili da svjedočite,
Uzoriti, hoćete li, molim Vas, reći Sudu o čemu želite govoriti?”
“Jesam li u pravu”, pita Lucio, “kad kažem da je svjedocima bilo
zabranjeno spominjati putovanja mojeg nećaka ovog ljeta?”
“U pravu ste, Uzoriti.”
“To je tema o kojoj ću govoriti.”
Napeto sjedim. Suci gledaju jedan drugog.
“Uzoriti...”, započne glavni sudac.
“A posebno ću”, nastavi Lucio, “govoriti o tome koliko mi se
nezahvalno čini lišavanje slobode mog nećaka, nakon što je doveo u
opasnost svoju karijeru i svećenički poziv, čak i odbija govoriti u svoju
obranu, samo da bi služio Svetom Ocu koji se zauzvrat prema njemu ponaša
kao prema kriminalcu.”
Skamenjen sam. Mignatto bulji u stol, nije u stanju gledati. Ovo je
samoubojstvo. Lucio je došao ovamo pokrenuti rat protiv Svetog Oca.
Tihim, ali čvrstim glasom Nowak kaže: “Uzoriti, molim Vas da
razmislite o svojim riječima.”
Lucio odgovara zapanjujućom uvredom: obraća se nadbiskupu
Nowaku dok mu je i dalje okrenut leđima.
“Poričete što sam rekao?” kaže.
“Uzoriti,” odgovara Nowak, “ne bismo bili ovdje kada bi nam Vaš nećak
rekao istinu.”
Lucio se konačno okreće. Sjede skoro licem u lice, kardinal za stolom
za svjedoke, nadbiskup u prvom redu. U svom prinčevskom grimizu, sjedeći
onako visok, Lucio ne ostavlja nikakvu sumnju u to tko je tu pijetao, a tko
kokoš.
“Vi ste ga načinili papinim izaslanikom”, kaže moj ujak. “Vi ste ga tajno
posvetili u biskupa. A dopuštate da se ovako ponaša prema njemu?
Prepuštate ga ovome?”
U grlu mi se stvara čvor. Biskup. Moj brat: biskup.
“Moj je nećak sam uspio”, nastavlja Lucio, “ono što nije uspjelo cijelo
Tajništvo. I zbog toga mu se sudi?”
Glas nadbiskupa Nowaka nikad se ne mijenja. Niti postaje imalo
glasniji. Nema kardinala na svijetu s kojim on nije plovio po opasnim
vodama. Njegov odgovor ima samo šest riječi: “Je li vaš nećak ubio Nogaru?”
“Nije”, grakne Lucio.
 “Jeste li sigurni?”
Ujak diže ruku u zrak i optužujući podiže prst. Grlo mu se steže.
Odjednom shvaćam da nije sve tako jasno kako sam mislio.
“Ako ga jest ubio”, kipti Lucio, “to je bilo za vas.”
Iza mene Mignatto ispušta zvuk nevjerice.
Nowak je hladan kao svećenik na ispovijedi. “Da sakrije ono što je
Nogara otkrio?”
Lucia su osjećaji toliko obuzeli da ne nalazi riječi odgovora.
“Molim Vas,” kaže Nowak, “ispričajte mi o Platnu.”
Lucio odmahuje glavom. “Ne dok moj nećak ne bude slobodan, a ove
optužbe odbačene.”
“Uzoriti, znate da to nije moguće. Sveti Otac mora znati istinu.”
“Istinu?” grmi Lucio dižući ruku. “Moji su vam vozači prisegnuli na
šutnju. Zabranjujete svjedočenja. Dopuštate da se gomile dokaza zadrže. To
je potraga za istinom?”
Nowak govori tromo: “Bez tih mjera opreza večerašnja izložba bila bi
nemoguća. Znate u kakvoj smo se teškoj situaciji našli.”
“Zbog pravoslavaca koje ste vi pozvali ovamo!”
Po prvi put na nadbiskupu Nowaku vidi se da mu nije ugodno. “To je
posljednja želja Svetog Oca. Ima samo najbolje namjere.”
Luciov glas spušta se skoro do režanja. To je hladan, zastrašujući zvuk
kakav od njega prije nisam čuo. “Ako je Simon ubio tog čovjeka – ako je tako
– to je zbog toga što ste mu stalno govorili da sve što radi drži u tajnosti.
Utišali ste svakog tko je saznao za Nogarinu izložbu. A sada se ponašate kao
da ne vidite svoje prste u svemu, dok njega optužuju da je radio samo ono
što je vidio da vi radite i što ste ga naučili da vjeruje kako vi to želite.”
Lucio se pribere. Izgleda jači. Napravit će sve za Simona, čak i uništiti
svoju karijeru. Nikada mu u životu nisam bio toliko zahvalan.
“Sada”, kaže Lucio Nowaku, “vam nudim izbor. Oslobodite mog nećaka
i odbacite optužbe, pa ću vam nasamo reći što želite znati. Ali ako ga
nastavite tretirati kao kriminalca, onda ćemo zaratiti. Stavit ću na naslovne
stranice svih rimskih novina tajnu koju ne želite da itko sazna. Stat ću
večeras pred pravoslavce i sve im reći. Kaznit ću vas jer kažnjavate njega.”
Ova tišina nije nalik niti jednoj drugoj. Nitko u ovoj prostoriji ne sjeća
se da je itko ikad tako razgovarao s papom ili njegovim predstavnikom.
Nitko, osim mene. Tako su pravoslavci razgovarali s Ivanom Pavlom kada je
posjetio Grčku. Ivan Pavao prihvatio je taj bijes i ponio ga kao svoj teret.
Dok čekam da nadbiskup Nowak nešto kaže, molim se da je jednako mudar
kao njegov gospodar.
Preuzvišeni ustaje. Desnu ruku pruža naprijed i zadržava je u zraku.
Glas mu se ne diže i ne podrhtava. Ali u njegovim tužnim, tamnim očima
ima nečeg novog. Nečeg što ne prepoznajem.
“Po ovlastima Svetog Oca”, govori Nowak, “završavam ovo svjedočenje.
Prekidam suđenje velečasnom Andreou. I prebacujem tu stvar u nadležnost
Svetog Oca.”
Klanja se sucima za stolom. “Zahvaljujemo sudu na uloženom trudu.
Ovim je proces završen.”
 Poglavlje 36

Zrak oko mene kao da se steže. Svi zvukovi u prostoriji prelaze u tišinu. Suci
ustaju. Vrte se naokolo pa kao duhovi nestaju iz sudnice. Zapisničar ustane,
pa opet sjedne, kucka po tipkovnici, čini se da čeka daljnja naređenja.
Nakon što s nevjericom pogleda Mignatta, promotor pravde pakira svoju
aktovku. Konačno, žandari svima govore da iziđu po naređenju Svetog Oca.
Mignatto je pogrbljen za stolom obrane, ispražnjen. Samo Lucio sjedi
uspravno, ne obazirući se ni na koga – na žandare, bilježnika, narušeni red.
Bulji u raspelo iznad stola sudaca, prekriži se i mrmlja: “Grazie, Dio.”
Iza sebe čujem poznati glas.
“Uzoriti, Vaš automobil čeka.”
Don Diego prolazi pored mene.
“Ujače,” kažem, “što će biti sa Simonom? Što će biti s izložbom?” Ali
Luciova je pažnja negdje drugdje. Kada Diego ponudi da ga isprati iz palače,
ujak ga usmjerava prema Mignattu. “Pomogni monsinjoru do našeg auta.
Daj mu sve što zatraži.”
Zadnje što Mignatto govori Luciu prije nego nas napusti jest: “Uzoriti,
morate biti spremni. Sveti Otac može nastaviti proces čim izložba završi.”
Lucio jedva kinine glavom. Sutra je sutra. Danas, on je pobjednik.
“Molim te, ujače,” kažem nakon što Diego i Mignatto odu. “Što se
zbiva?”
Spušta ruku na moju glavu. Vraća se fizička slabost. Ruka mu
podrhtava. “Znat ćemo više večeras”, kaže. “Nakon izložbe.” Okreće se i
odlazi. Počinjem postavljati drugo pitanje, ali on se ne osvrće.

Stojim u dvorištu suda dok Luciova limuzina odlazi, pokušavam se snaći u

svijetu koji se promijenio otkako sam ga napustio. Svuda oko mene iz svojih
ureda izlaze laici. Poslani su ranije kući da isprazne zemlju prije Ugove
izložbe. Na granici je red automobila za izlazak. Crne limuzine čekaju pored
vrata Case. Kroz staklena hotelska vrata vidim pravoslavne svećenike kako
hodaju predvorjem. Čujem, iako jedva, kako užurbane časne sestre izvikuju
obavijesti na raznim jezicima. Pravoslavno svećenstvo uzima svoje vrijedne
stvari iz hotelskog sefa – križeve s draguljima i zlatne prstene i medaljone
optočene dijamantima – a ja se osjećam kao ministrant koji u sakristiji gleda
svećenike koji se odijevaju, osjećam kako se u prisutnosti njezinih vanjskih
znakova skuplja otajstvo Crkve. Tijelo mi podrhtava od tjeskobne energije.
Pokušavam se uklopiti u vanjski svijet. Ali u meni sve bjesni.
Uvijek sam mislio da je moj otac umro u agoniji. Kada mu je srce stalo,
bol ga je ubio prije nedostatka kisika. Nije nađen u sjedalici ili krevetu, nego
na podu spavaće sobe, strgnuo je grčki križ s vrata. Mona mi je rekla da sam
bio u krivu. Rekla je da je patio, ali ne onako kako sam ja mislio. Pa ipak, još
čuvam njegov križ u kutiji duboko u dnu ormara, i nikada ga ne vadim. A
do danas, ni jedan prizor nije me više plašio od oca na onom podu.
Evanđelje po Ivanu kaže da su zadnje Isusove riječi na križu bile
pobjedničke: Gotovo je. Njegova je zadaća završena. Ali samo je teološki Isus
mogao izgovoriti te riječi. Živi Isus užasno je patio. Markov opis uvijek me
potrese: Isus glasno viknu: ‘Eloi Eloi lama sabahthani?’ To znači: ‘Bože moj,
Bože moj, zašto si me ostavio?’ Proučavatelji evanđelja to nazivaju krikom
derelikcije. On odražava potpunu patnju Božjeg Sina, kojeg napušta Bog
Otac. Ugo mi je jednom rekao kako je razapinjanje poput srčanog udara
produženog na sate i dane. Srce polako staje. Stari Rimljani, koji su kršćane
spaljivali koristeći ih umjesto baklji i gonili ih u arene da bi gledali kako ih
trgaju divlje životinje, smatrali su razapinjanje najgorom od svih kazni.
Te dvije smrti Simon najbolje zna. Očevu i Gospodinovu. I zato, reći da
je ubio drugog čovjeka isto je što i reći da je namjerno drugom živom biću
pružio iskustvo za koje vjeruje da je zbroj patnji. Takvo što, od dječaka koji
je našao oca mrtvog na podu spavaće sobe?
U svom srcu to nikada neću povjerovati.
Pa ipak, za stolom za svjedoke, izgledalo je kako to Lucio na trenutak
smatra mogućim. A čak i sada po glavi mi se šuljaju misli. Ugo se činio tako
ljut u govornoj poruci koju je ostavio Simonu. Tako povrijeđen. Vjerojatno
je pio neposredno prije nego što je ubijen jer onaj koji uzima Diatessaron iz
muzeja da bi ga pokazao pravoslavcima ne djeluje razumno. Ne znam što se
zaista dogodilo u tim zadnjim minutama, dok je gledao samo Bog. Pa iako
sam sebi govorim da je još netko morao biti u Castel Gandolfu, osim Simona
i Uga – dvojica su spavala u onoj sobi u Casi, a samo je jedan provalio u moj
stan – istina je da je Luciova sumnja ostavila dubok dojam.
Dok hodam kući, dvorište Belvedere skoro je prazno. Nema više
kamiona, nema zaposlenih u automobilima. Čak i terenci i vatrogasna
vozila nagurani su jedni do drugih da ostave više mjesta za večerašnje
posjetitelje. Stiže. Ma što da je Simon pripremio za večeras, to stiže.
Peter je tako sretan što me vidi. Oduševljeno plješće, kao da je strpljivo
čekao pet dugih činova samo da se njegov omiljeni glumac popne na
pozornicu. Imam više nego dovoljno iskustva u skrivanju mračnih slutnji
pred njim. Dok on plješće, ja se klanjam. Bratu Samuelu kao da je laknulo.
Jedanaest sati s petogodišnjakom posao je dostojan sveca za čovjeka
njegovih godina. Za jedan sat opet će dobiti Petera, kada ja krenem na
izložbu, ali i sveci zaslužuju odmor.
“Cijeli dan pita kada ćete se vratiti”, šapće Samuel. “Kaže da će sada
vidjeti majku.”
Samuel se smiješi. Ali osmijeh blijedi kada ugleda izraz na mojem licu.
“Peter,” kažem, “molim te, zahvali bratu Samuelu, i idemo kući.”
Peter pumpa šakom po zraku. Smije se Samuelu, koji mi upućuje
patetičan pogled, kao da govori: Zar biste mu stvarno to uskratili?
Kada uđemo u stan, gledam na sat. Bez riječi Peter počinje uređivati
svoju sobu i slagati igračke. Vadi četkicu i zubnu pastu. Nalazi Pinokija i
otvara ga na zadnjoj stranici koju je Mona pročitala. Moram to zaustaviti.
“Peter,” kažem, “dođi ovamo. Moram ti nešto reći.”
Skoči u sjedalicu, pa iskoči iz nje. Uzima telefon iz njegova ležišta na
stoliću, pa ga stavlja na stol preda se. Sjedi u svojoj sjedalici i čeka.
“Ne možemo nazvati mamu večeras”, kažem.
Glava mu se prestane njihati.
“Kada sam ti obećao da ćemo je moći nazvati, zaboravio sam da večeras
moram biti na jednom važnom mjestu.”
Oči mu se šire i postaju biserne. Na rubovima su crvene. Stižu suze.
“Ne!” vikne.
“Žao mi je.”
“Ti si lažljivac!”
“Obećavam, nazvat ćemo je sutra...”
“Ne, obećao si večeras!”
“Danas nije moguće.”
Prepušta se jecajima, a onda navale i suze.
Ipak, prestat će. Kao i svaki nastup gnjeva. U tom petogodišnjaku nalazi
se starija duša, spremna na kompromise, navikla na razočarenja.
“Smislit ćemo umjesto toga nešto posebno za tebe i brata Samuela”,
kažem. “Što predlažeš?”
Pristat će na nešto, siguran sam. Sladoled. Kasniji odlazak u krevet.
Film.
Večeras ipak odbija sve.
“Neću to! Hoću mamu!”
 Možda sam ga podcijenio. Možda ovaj put nije isto kao i uvijek. Vadim
novčanik i brojim novčanice. Na susjednom brežuljku od Vatikana smješten
je park s videoigrama, kazalištem lutaka i vrtuljkom. Ako ne napravim nešto
da zaustavim ovaj plač, znam da ću reći nešto što ću požaliti. Nešto o onome
na što stvarno mislim.
“Možeš otići kod Gianicola”, kažem. “Igrati igrice. Voziti se na
vrtuljku.”
Da mu pokažem kako ozbiljno mislim, vadim cijeli snop novčanica
ostavljajući samo pet eura za sebe. Međutim, dok zatvaram novčanik, nešto
pada na pod.
Peter gleda u to. Lice mu se mijenja. Usne mu se grče.
Pogledam dolje. Slika Michaela sa slomljenim nosom i crnim okom. Taj
prizor opet natjera Petera u plač. Stišćem zube i guram fotografiju natrag u
novčanik.
“Sve je u redu”, govorim privlačeći ga bliže i preko njegova ramena
pogledavajući na svoj sat. Izložba počinje za četrdeset minuta. “Taj čovjek”,
lažem, “samo ima krvav nos.”
Ali Peterovo je tijelo ukočeno. Žestoko se trese.
“Babbo,” šapće, uvlačeći se dublje u moj zagrljaj. “To je on.”
“Što?”
Zabija lice u moje rame, pokušava se sasvim okružiti mojim tijelom.
Čujem njegov prigušeni plačni glas: “To je čovjek iz našeg stana.”

Osjećam kako mi vrele suze moče mantiju. Osjećam Petera koji mi se

pokušava popeti u krilo, pokušava se zavući pod moju odjeću. Ali sve što
mogu misliti jest: Michael.
Moram nekom reći. Moram nešto napraviti.
Ustajem, ali Peter se prilijepio za mene. Šakama steže moju mantiju.
Ne dopušta da ga spustim.
Posežem za telefonom na stolu i zovem Mignatta, zatim Lucia. Nema
odgovora.
“Peter, pusti me. Moram te odvesti bratu Samuelu.”
Histerično urla. Kada ga zgulim sa sebe, bori se s mojim ispruženim
rukama, baca se prema meni. Na licu mu je čista panika. Napuštam ga.
Zatvaram oči. Smirujem se. Kleknem.
“Dođi”, kažem.
Dotrči u moje ruke tako silovito da me zamalo obara.
 “Na sigurnom si. Babbo je tu. Neće se dogoditi ništa loše.”
Gladim mu kosu. Stišćem ga. Puštam ga da plače. Ali ne prolazi. Nikada
nije bio tako neutješan. Vrhovima prstiju, dok ga još držim, osjećam svoj
ubrzani puls. Svaka protekla minuta približava izložbu. Michael će biti
tamo. Ja ne mogu ostati ovdje. Ako ne požurim, zakasnit ću.
Spuštam pogled na telefon u ruci i samo mi jedno rješenje pada na
pamet.
Mona stiže dvadeset minuta kasnije. Peter još teško diše. Tek je
obećanje da će je vidjeti uspjelo nešto promijeniti kod njega.
“Mama,” pišti i prilazi joj u zagrljaj.
Njezin je prvi nagon dobar: sjeda na pod i pušta ga da joj se sklupča u
krilu.
“Doći će i brat Samuel”, kažem joj.
Kima glavom.
“Idite k Samuelu ako hoćete, ali molim te, ne idite nikamo drugamo.”
Opet kima glavom.
Sam pogled na Petera u njezinim rukama ispunjava me krivnjom. Ali
ona ne pita zašto bih ostavio našeg uplakanog sina samog. Ne sumnja u
mene.
“Alex,” govori nježno, “u redu je. Samuel i ja dobro ćemo se brinuti za
njega. Samo idi.”

★★★

Srce mi udara. Izgubio sam vrijeme. Kasnim.

Žandari su postavljeni na ulazu u dvorište Belvedere. Preko njihovih
ramena vidim desetine crnih limuzina parkiranih unutra.
“Kojim putem?”
Žandari pokazuju prema sjeveru, prema Ugovu uredu. “Samo onuda,
velečasni. Vidjet ćete.”
Ako je Michael provalio u moj stan, onda nije doletio ovamo radi suđenja.
Sve što je rekao bila je laž. Cijelo je vrijeme bio u Rimu.
Nazivam Lea. Ne odgovara. Ostavljam poruku u kojoj ga upozoravam
da pazi na Michaela. Konačno vidim otključani privatni ulaz u muzejskom
zidu. Unutra su po podu razbacani zgužvani programi.
Sigurno je on taj koji je nazivao stan, noć prije no što je provalio u njega.
Što znači da je on jedan od stanovnika one sobe u Casi.
 Podižem jedan program. Velikim crvenim slovima obavijest na prvoj
stranici govori:

MOLIMO GOSTE
DA PRATE ORGANIZIRANO RAZGLEDAVANJE IZLOŽBE

Karta pokazuje put: odavde do Sikstinske kapele, kroz prolaz dug četiri
stotine metara, otvoren radi izložbe. Dok trčim da bih ih sustigao, pored
mene unatrag promiče povijest Platna. 2004.: datiranje radioaktivnim
ugljikom ukazuje na zabludu. 1983.: talijanska kraljevska obitelj daje Platno
Ivanu Pavlu. 1814.: izložba Platna u čast Napoleonova pada. 1578.: Platno po
prvi put stiže u Torino. 1355.: prva poznata katolička izložba Svetog platna.
Staza nezaustavljivo vodi prema Četvrtom križarskom ratu. Prema 1204.
godini.
Zato me Michael slao u govornicu iza Case. Jer me mogao gledati kroz
prozor svoje hotelske sobe.
Kada stižem u galeriju na čijim je zidovima naslikan Carigrad,
zastanem iznenađen. Ni ovdje nema nikoga. A niti jedan dio izložbe nije
uklonjen u tri dana nakon što sam je vidio.
Oklijevam u nevjerici. Dakle, već se dogodilo. Pravoslavci su saznali da
smo Platno ukrali njima.
Na mramornom podu vide se otisci cipela. U zraku se još osjeća toplina
ljudskih tijela. Onda ih ugledam. S druge strane vitrine, skoro nevidljivi, dva
pravoslavca u crnim mantijama. Stoje u kutu, plaču. Jedan od njih kroz
staklo gleda u mene. Brada mu je orošena suzama.
Ali glas stiže iza vrata. Dubok, ljubazan glas, kao otac koji smiruje sina.
Zakoračim naprijed, prepoznajem naglasak.
Prođem kroz vrata koja su do sada bila zaključana i nađem se u velikom
zatamnjenom hodniku. U početku vidim jedino more glava – lica bez tijela
koja gledaju u crnilo. Tek kada mi se oči priviknu, razabirem njihove
mantije i smokinge i crne ogrtače. Tu su stotine ljudi. Počnem tražiti
Michaela, ali kroz gužvu se teško probijati.
U nastavku prolaza zidovi postaju svjetliji. Crno prelazi u sivo. Sivo u
bijelo. Na drugom, udaljenom kraju, soba kao da svjetluca. Tamo na
zidovima vidim slike. Ovdje, međutim, zidovi su skoro goli, na njima su
samo neke napisane riječi i nekoliko čudnih predmeta – novčića i cigli – koji
izgledaju kao da su nađeni na dnu ribarske mreže.
 “Sada znate”, govori Nowak s podija na udaljenom kraju hodnika,
“povijest Svetog platna. Znate da su ga zapadni križari ukrali iz Carigrada i
donijeli u ruke Katoličke crkve.” Glas prelazi u tišinu. Svi ga promatraju.
Podižem pogled. Oči nadbiskupa Nowaka zatvorene su, a pesnica mu je u
zraku. Spušta je, spušta, dolje na svoje grudi.
Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa.
Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.
Krećem se nagonski. Pravoslavci se drže u zbijenim grupama, ne
odvajaju se jedni od drugih. Ali rimokatolici, poput Michaela, razbacani su
među mnoštvom.
“Oprosti nam, Gospodine,” govori Nowak, “jer Tvoje Platno načinili
smo simbolom svoje razdvojenosti. Oprosti nam grijehe koje počinismo
prema svojoj braći.”
Mrtva tišina. Neki stariji kardinali u publici skamenjeni su, kao da je
Nowak prolupao, ali Preuzvišeni gura dalje.
“Na sreću, doktor Nogara na kraju je još nešto otkrio, nešto još važnije
od svega što ste do sada vidjeli.”
Prestajem tražiti Michaela. Iznenađen sam. Nadbiskup Nowak objasnit
će što je Ugo pronašao.
“Kako ćete sada vidjeti”, kaže Nowak, “Sveto platno riješilo je najveću
teološku krizu u jednom od najtežih razdoblja naše zajedničke povijesti. Bez
njega ne bismo bili ovdje večeras jer ni Vatikanski muzeji ne bi mogli
postojati.”
Ovo ne zvuči nalik ičemu što je Ugo spominjao u svom pismu.
“Ovo je zadnja galerija izložbe”, govori Nowak. “Pa prije nego što
stignemo do Sikstinske kapele, želio bih vam predstaviti pomoćnika
doktora Nogare, Andreasa Bachmeiera, koji će objasniti Nogarino otkriće.”
Svi skreću pogled. Dok se Bachmeier penje na podij, opet se počinjem
probijati kroz gomilu. Tada, samo na trenutak, primijetim nešto u gužvi.
Sutanu s dugom posjekotinom ispod stražnje strane okovratnika.
Sutanu koju sam razrezao u Casi.
Okrećem se, ali nestala je.
Zabijam se dublje u gomilu, pokušavam se usredotočiti na lica oko
sebe, ne dopustiti da me ometa misao koja sve glasnije i glasnije traži moju
pažnju. Bachmeier se klanja nadbiskupu Nowaku, pa kaže: “Desetljećima je
svijet za Platno postavljao samo jedno pitanje: je li pravo? Ali doktor Nogara
postavio je bolje pitanje: zašto nam ga je Krist ostavio? Njegov je odgovor u
galeriji.”
 Svuda oko mene stvara se čudna energija. Čak i pravoslavci gledaju oko
sebe, pokušavaju shvatiti na što Bachmeier misli. Kliznem pored gomile
njih, ispričavajući se na grčkom. Zatim opet vidim: trak bjeline na poderanoj
rimskoj sutani. Guram se naprijed, pokušavam vidjeti svećenikovo lice.
Ali i on se kreće. Gura kroz gužvu. Čekam da vidim kamo se uputio.
“Možda se pitate”, nastavlja Bachmeier, “zašto na ulazu u ovu galeriju
nema umjetničkih djela. Zašto su tamo samo riječi. Zato što to su riječi iz
kojih je Platno rođeno.” Spušta se s podija i pokazuje ispisane citate.
Mikrofon na reveru ispunjava hodnik njegovim glasom. “Prva zapovijed
Mojsijeva zakona kaže: Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje
egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi
lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama
pod zemljom.
Stari židovski narod jako je ozbiljno poštivao tu zabranu. Razmislite o
onome što nam govori njihov povjesničar Josip Flavije.”
Nowak se ne pomiče s podija i svojim dubokim kotrljajućim glasom
recitira: “Sabor Jeruzalemski posla me da uništim palaču kralja Heroda, jer
bila je ukrašena slikama životinja. Ali jedan drugi čovjek je prvi stigao tamo,
i zapalio palaču.”
Dok se vratovi izvijaju da vide slova na zidu, svećenik u poderanoj
sutani zaustavlja se. Okreće se da bi pogledao Nowaka. Iz tog kuta mogu
mu vidjeti lice. Cijelo mi se tijelo steže. Michael.
Guram se naprijed i posežem za njegovu rukom, ali on se odmiče od
mene. Napreduje prema nadbiskupu Nowaku.
“Ljudi se pitaju zašto se slika na Platnu nikad ne spominje u
evanđeljima”, nastavlja Bachmeier. “Ali zamislite kako bi židovska zajednica
reagirala na sliku golog, razapetog muškarca.”
Odjednom Michael zakorači naprijed. Želi se naći sučelice Nowaku na
podiju, ali pukim slučajem neki svećenik naleti mu na put. Michael posrne
u stranu, a ja se bacam naprijed. Prstima dosežem njegov rukav. Grabim ga.
“To je”, govori Bachmeier, “bio razlog zbog kojeg su učenici donijeli
Platno u Edesu. Poganski grad bez zabrana za slike. Kojim je zapovijedao
kralj koji se divio Isusu.”
Michael se okreće. Gleda me, ali u njegovim očima nema
prepoznavanja. Zjenice su mu male i napete. Čelo mu je orošeno znojem.
“Kurvin sine,” kažem.
Otrgne se od mene i zakorači na podij uz Nowaka. U početku
Preuzvišeni ne primjećuje njegovu prisutnost. Bachmeier govori: “Rana
kršćanska crkva, međutim, još uvijek nije bila sklona slikama.” Nadbiskup
Nowak svoje riječi glatko upotpunjuje čitanjem citata. Ali Michael staje
ispred njih. Naginjem se naprijed da ga zgrabim, ali on mi se otrgne.
U tom trenutku nešto mi preleti pred očima. Provala boja. Švicarski
gardisti sjatili su se sa svih strana prostorije. Michael odjednom nestaje iza
zida koji su načinili okruživši ga.
Lica pravoslavaca u gomili zapanjena su. Guram se naprijed. Samo na
sekundu, kroz zbijene vojnike, vidim Michaelove bjeloočnice kako iskaču iz
duplji, dok mu se ruke krše. Pokušava vikati, ali ništa se ne razumije. Nešto
su mu stavili preko usta. Pokušava ih odgurnuti, ali ne može ih pomaknuti
s mjesta.
Snažna ruka hvata me za rame i odguruje me. “Odmaknite se,
velečasni,” čujem glas.
Ali ne mičem se. Michael urla, pokušava ispljunuti povez. Dva švicarska
gardista mašu gomili da se razmakne kako bi ga mogli odvesti.
“Prijatelji!” govori Nowak dižući ruke u zrak. “Molim vas. Oprostite
tom čovjeku. Poremećen je.”
Krenem pratiti Michaela, ali stiže još Švicaraca, zapriječe mi put.
“Moram razgovarati s njim”, kažem.
Guraju me natrag.
“Kamo ga vodite?” pitam.
Zatim se iza mene začuje glas.
“Oče.”
Okrećem se. Onda iznenađeno ustuknem.
“Preuzvišeni.”
Cijelo nas mnoštvo gleda.
Ne znajući što bih drugo, klanjam se nadbiskupu Nowaku.
Uzima me za ruku i vodi natrag na podij.
“Prijatelji moji,” objavljuje, “mnogi od vas poznaju biskupa Andreoua.
Posjećivao je vaše zemlje. Bio je važan za ovo što večeras radimo. Ovaj je
čovjek njegov brat.”
Pušta ih da dugo gledaju u mene. U moju bradu. Lepršavu mantiju.
Poenta nije skrivena. Miješana obitelj, zapad i istok. Svi možemo preživjeti
pod istim krovom.
“Hvala ti, oče Andreou,” kaže Nowak, “na pomoći koju si mi maločas
pružio.”
 Mnoštvo ljubazno plješće. Gledam u pod. Nisam ja zaustavio Michaela;
švicarski su gardisti to napravili. Ovo je predstava.
Kada su me se nagledali, počnem silaziti. Ali Nowak me i dalje drži za
ruku. Ne dopušta mi otići. “Doktore Bachmeier,” govori glasno, “molim vas,
nastavite.”
A kada Bachmeier opet počne govoriti, nadbiskup Nowak mi šapće:
“Oče, vaš bi brat volio da vidite ono što slijedi.”
I tako stojim pored njega, primjer grkokatolika, protuotrov Michaelovu
ispadu, dok Bachmeier vodi publiku kroz citate na zidovima. To su drevne
riječi utemeljitelja Crkve, svetaca, biskupskih sinoda.
Bog koji zabranjuje slike idola nikada ne bi načinio sliku Svoju.
U crkvama ne trebaju biti slike. Ono čemu se klanja ne treba biti
naslikano na zidu.
Imena ispod tih citata dolaze ravno iz knjiga koje tumačim na
bogosloviji. Sveti Irinej, iz drugog stoljeća. Tertulijan i Origen iz trećeg
stoljeća. Euzebije, otac kršćanske povijesti, iz četvrtog stoljeća. Epifanije,
stjegonoša pravoslavlja, s početka petog stoljeća. Mnoštvo polako ide niz
galeriju gledajući kako drevni vođe naše Crkve bljuju vatru protiv slika.
Gledaju kako se naša vjera suprotstavlja poganstvu kloneći se slika i statua
kojima su ukrašeni poganski hramovi Jupitera, Apolona i Venere.
Tek kada poganske vjere nestaju, Crkva postaje mekša. To prikazuje niz
slika na zidovima: diljem Rimskog Carstva kršćani ulaze u crkve u kojima ih
dočekuju slike i mozaici koji prikazuju Isusa, njegova čuda i učenike. Oni
su se širili čudesno brzo, kao da se cijela civilizacija budila iz zajedničkog
sna i otkrivala božansku formulu: Bog je ljepota, a ljepota pokreće dušu.
Bezvremeno lice Isusa odjednom je svugdje. Pa ipak, baš dok kršćanska
umjetnost cvjeta, pojavljuje se smrtna opasnost. Na prijelazu iz šestog u
sedmo stoljeće bijela slova postaju crvena. Napisana su arapskim pismom.
Bachmeier pokazuje riječi. “Sada stižemo do najnapetijeg događaja u
povijesti od pada Rima. Iz Afrike maršira nezaustavljiva nova religija islam.
Nije zaprijetila samo Svetoj zemlji već i novom kršćanskom pristupu
slikama. Pred vašim su očima Muhamedove riječi kako ih je zabilježio
Muslim. Budući da su me zamolili da ih u ovim muzejima ne čitam naglas,
možete ih pročitati sami.”
Čuje se žamor dok publika prevodi tekst.
Svaki slikar će u Vatru. Svakoj slici koju je naslikao, Allah će dati dušu,
pa će ga kažnjavati u Džehennemu.6

6
Muslimova zbirka hadisa, Kuća mudrosti, Zenica, 2004. (op. prev.).
 “Na granici kršćanstva i islama kršćani su dolazili u dodir s tim
zamislima”, kaže Bachmeier opet vodeći mnoštvo naprijed, “i neki naši
vjernici počeli su ih usvajati. Ti su kršćani skliznuli u herezu vjerovanja da
je umjetnost koja prikazuje našeg Gospodina zlo koje mora biti uništeno.
Jedan od tih heretika postao je kršćanski car u Carigradu. I crne godine 726.
započeo je ono što danas nazivamo ikonoklazam. Tragedija koja zasjenjuje
čak i Četvrti križarski rat.”
Iznad glava nam se pali svjetlo. U mraku se pojavljuju slova, kao da ih
je vrag ispisao dimom. Nowakov glas zvuči bolno dok čita.
“Crkve su sastrugane i zamrljane pepelom jer su na zidovima imale svete
slike. Gdje god da su našli slike Krista ili Majke Božje ili svetaca, zapalili su
ih, ili izboli i išarali.”
Bachmeier nastavlja. “Količina bizantske umjetnosti koja je preživjela
to razdoblje očajno je mala. Najveća svjetska zbirka kršćanske umjetnosti
gotovo je sasvim nestala. Bio je to okrutan car. A pokazao se skoro
nezaustavljivim.”
Stižemo do kraja dvorane. Bachmeier pokazuje na zadnji zid, onaj koji
nas dijeli od Sikstinske kapele. Obojen je jezivom, napadnom bjelinom. Glas
mu drhti dok izgovara: “Skoro.”
Zid tako blješti da moram odvratiti pogled. Tada primijetim da su vrata
koja vode u Sikstinsku kapelu okružili švicarski gardisti.
“Jedno od najvažnijih pitanja koje je postavio doktor Nogara”, kaže
Bachmeier, “jest zašto nam je Isus ostavio Sveto platno. Sedam stotina
godina nitko nije znao odgovor. Ali usred ikonoklazma, kršćanski redovnik
po imenu Ivan sjetio se zapanjujuće činjenice: u gradu Edesi postoji slika
koju nisu napravile ljudske ruke. Slika na kojoj je Isus, koju je načinio Isus.
Ona je dokazala kako je novi zavjet našeg Gospodina pratila nova
umjetnost. Kada je Bog postao čovjek, On osobno načinio je sliku svoju.
Svojim likom On je zdrobio zabranu umjetnosti. A kao dokaz Njegovih
namjera – poput ploča koje je dao Mojsiju – On nam je ostavio Platno.
Nadahnuta Ivanom, grupica ljudi ustala je protiv cara. Ujedinjeni, ti su
ljudi spasili kršćansku povijest. Predstavljam vam njihove riječi.”
Glas nadbiskupa Nowaka sada je preplavljen osjećajima. Grmi.
“Car nebeski, Krist posla sliku Svoju kralju Abgaru iz Edese, i čak danas,
mnogi ljudi na istoku još se okupljaju oko te slike, da bi tamo molili. Stoga
vas zaklinjemo, vratite se istini. Bolje bi vam bilo da ste heretici, nego oni koji
uništavaju slike.”
Bachmeier govori: “Te je riječi izgovorio papa Grgur, patrijarh Zapada.
Ali nije bio usamljen. Evo riječi Nikefora, carigradskog patrijarha:
 Zašto biste kažnjavali one koji slikaju Isusove slike kada je Krist osobno
ostavio svoju božansku sliku na tkanini? On je načinio svoj prikaz, kada je
dopustio da se tkanina stavi preko njega.
U Jeruzalemu”, nastavlja Bachmeier, “još su tri patrijarha poslala pismo
caru. Nakon toga sazvan je ekumenski koncil. I posljednji put u našoj
zajedničkoj povijesti kršćanski biskupi progovorili su jednim glasom.
Jednom zauvijek objavili su da je kršćanstvo religija – prava religija –
umjetnosti.
Zato mi je veliko zadovoljstvo zamoliti Preuzvišenog da otvori vrata
pred nama i zamoliti vas ostale da ga slijedite. Jer iza tih vrata vidjet ćete što
su omogućili naše jedinstvo i slika našeg Gospodina.”
Dok Bachmeier još govori, Nowak iskorači naprijed i rukama daje znak.
Švicarski gardisti odmiču se od vrata. Kao čarolijom otvara se Sikstinska
kapela.
Mnoštvo uzdrhta. Jer iza tog praga završavaju Vatikanski muzeji.
Počinje papinska kapela. A na njezinu je krovu kruna čudesne umjetnosti.
Međutim, dok se slijevamo unutra, nitko ne gleda prema gore. Srce mi
lupa. Krv šumi u ušima. Jer u ovoj kapeli Michelangelo nije sam. Iza oltara
postavljena je visoka zlatna stolica. U toj stolici, sam, sjedi mali, pogrbljeni
lik pape Ivana Pavla.
 Poglavlje 37

Odjednom se oko nas razmile švicarski gardisti, pronalaze episkope i vode

ih naprijed. Episkopi nisu iznenađeni ni zbunjeni, kao da znaju zašto su tu.
Pred ulazom je gužva, stotine sutana i frakova pokušavaju se progurati
naprijed i pogledati unutra, još ih je toliko zapelo na samim vratima.
Stražari vode nas ostale prema sjedalicama s crvenim jastucima na podu
kapele, okrenutima prema stepenicama iznad kojih Ivan Pavao sjedi pored
oltara. Zrak se već čini zagrijan i rijedak. Svuda oko mene kardinali i
uglednici pokušavaju shvatiti što se zbiva. Žene otmjena izgleda mašu
programima, izvijaju vitke vratove.
Međutim, Ivan Pavao pred nama se uopće ne pomiče. Zapanjeno vidim
da izgleda još više oronuo i bolan nego ikad prije. Njegovo je lice teška
maska stalnoga grča. Godine bolesti pretvorile su mu tijelo u nešto
bezoblično i izmučeno, torzo mu je širok, i ravan i pogrbljen, bijela krila
njegova palija nezgrapno mu vise s ramena, kao stolnjak prebačen preko
panja. Tone u sjedalicu posebno načinjenu za njega, tako da iz nje ne može
skliznuti, koju njegovi pomoćnici sada nose svuda. Iza sjedalice se čuje tiho
neprekidno brujanje. Zvuk motora. Sve su oči uprte u prijestolje, svi se
pitaju što će se dogoditi.
Ali nešto iza Svetog Oca počinje se micati: stakleni okvir pričvršćen na
čelične šine iza oltara.
Polako se diže po oltarskom zidu dok ne zastane oko sedam metara
iznad glave Ivana Pavla, skoro zaklanjajući orijaškog Krista u
Michelangelovu Posljednjem sudu.
Kada mnoštvo shvati što je u okviru, začuje se uzdah. Katolici u kapeli
počinju se klanjati, neki padaju na desno, neki na lijevo koljeno, nesigurni
u ispravno ponašanje pred nikad viđenim prizorom. Pravoslavci se klanjaju
na svoj način, Rusi i Slaveni križaju se prije nego se naklone, Grci i Arapi
klanjaju se prije nego se prekriže. Ali episkopi rade nešto posve drugo.
Zajedno, kao da su se spremali za ovaj trenutak, spuštaju se na pod, ničice,
odajući počast najvećoj relikviji Boga.
Nikada nisam osjetio ništa poput muka u ovoj prostoriji. Zrak je tako
nabijen da svaki zvuk leti gore u potpunu tamu, kao dim za konklave. Na
zidu iza Platna Michelangelov Isus diže ruku u zrak, kao da zapovijeda
vremenu da stane. Na stropu se između ispruženih prstiju Boga i Adama ni
iz čega stvaraju naelektrizirane niti. Kao da je cijelo stvaranje svijeta,
zaogrnuto izvana plaštem noći, naslonilo uho na zid kapele i osluškuje.
 Očajnički želim da Simon može biti ovdje. Želim da može vidjeti ma
što bilo ono što ću vidjeti. Lucio je sve stavio na kocku večeras, kao da je to
bila zadnja Simonova nada. Sada ona bruji svuda oko mene: ta nada nije bila
izgubljena.
Začuje se glas. Nadbiskup Nowak stoji u prednjem dijelu kapele i govori
umjesto našeg nijemog pape.
“Večeras”, kaže, “svjedočili smo značajnim tekstovima koji prikazuju
povijest Svetog platna. A kao i uvijek, vraćamo se iznad svega jednom
tekstu. Sveta tkanina suštinski je slična pričama iz evanđelja o mukama i
smrti našeg Gospodina. Sveti Otac rekao je da kršćanstvo opet mora disati
obama plućnim krilima – istokom i zapadom, pravoslavljem i kršćanstvom
– a ovdje pred nama leži Krist, proboden kopljem kroz rebra. To je koplje
zabio rimski vojnik, kao da je najavio one katoličke vitezove koji će jednog
dana ukrasti ovo Platno iz Carigrada.
Četvrti križarski rat mrlja je na kršćanskoj crkvi. Sveti se Otac ispričao
zbog toga, iskazao je trajnu katoličku sramotu zbog onoga što smo
napravili. Pa ipak, večeras me zamolio da glasno pročitam svima u ovoj crkvi
– osobito njegovoj braći patrijarsima i prvom među njima, Njegovoj
Presvetosti ekumenskom patrijarhu Bartolomeju – novu i posebnu poruku.”
Zapanjen, dižem se na prste i pokušavam vidjeti o čemu govori.
Njegovim se riječima skoro ne može povjerovati.
Njegovoj braći patrijarsima.
Prvom među njima, Njegovoj Presvetosti.
Znam da je Simon pozvao rumunjskog patrijarha. Ali u drevnoj
hijerarhiji patrijarha daleko je iznad njega Njegova Presvetost, carigradski
ekumenski patrijarh, čiji je položaj niži samo od papina. To je više no što
sam mislio da je čak i Simon u stanju napraviti.
Nowak otvara dokument zastrašujućeg izgleda. Čini se da je zapečaćen
crvenim voskom. Čita: “Draga braćo i sestre, kao što znate, Sveto platno
stoljećima se štuje po katoličkim crkvama. Pa ipak, do prije dvadeset godina
posjedovala ga je talijanska kraljevska obitelj. Tek nakon smrti bivšeg kralja,
na početku mog pontifikata, Sveto je platno ostavljeno u nasljeđe Svetoj
Stolici. Ne spominjem to da bih umanjio krivnju Katoličke crkve za grijehe
iz 1204. godine. Spominjem to zbog jedne osobite pojedinosti iz zadnjeg
testamenta kralja Umberta. Taj dokument ne ostavlja Platno Torinskoj
nadbiskupiji ni Katoličkoj crkvi, već osobi na čelu Crkve. Drugim riječima,
Njegovo Kraljevsko Visočanstvo dalo je Sveto platno meni.
Kao papa imam punu, vrhovnu i sveopću vlast nad svim dijelovima
naše Crkve, pa moji sljedbenici katolici možda i ne vide potrebu za
objašnjenjem koje sam upravo dao. Ali, jedna nas pojedinost razlikuje od
naših cijenjenih pravoslavnih gostiju. Pravoslavna crkva ne priznaje
nadležnost pape nad njegovom braćom episkopima. Pa zato želim pojasniti,
kada kažem ono što se spremam reći, ne namećem svoju volju drugim
episkopima koji bi morali poslušati moja naređenja.
Današnja izložba utvrdila je da su relikviju na zapadu poznatu kao
Torinsko platno zapravo ukrali križari rimokatolici 1204. godine. Večeras, u
godini osamstote obljetnice tog prijestupa, priznajem krađu, i na temelju
toga vraćam Sveto platno njegovu pravom vlasniku, Pravoslavnoj crkvi.”
U kapeli je mrtva tišina. Kardinal Boia meškolji se u sjedalici u drugom
redu. Ali ustaje jedan drugi kardinal. Oči kršćanstva padaju na kardinala
Poletta, torinskog nadbiskupa.
Poletto se bez riječi okreće prema pravoslavcima. Diže ruke u zrak.
Onda počinje pljeskati.
Svi gledaju u nevjerici. Ali ja razumijem što on radi. Ustajem i također
počinjem pljeskati. Slijedi me biskup iz Turske. I konačno, brana puca. Laici
počinju pljeskati. Nadbiskupi. Zvuk odjekuje od zidova. Ivan Pavao diže
drhtavu ruku da pokrije svoje uho.
“Molim vas”, govori Nowak dižući ruku da utiša mnoštvo. “Sveti Otac
zamolio me da pročitam još samo jednu poruku.”
Barem jednom glas mu je prepun osjećaja.
“Moja draga braćo patrijarsi, molim vas da mi oprostite što se ne dižem
da bih vas pozdravio, i ne mogu izgovoriti ove riječi svojim glasom. Kao što
znate, bližim se kraju svog pontifikata. Sveto platno potiče nas da
razmišljamo o svojoj smrtnosti, a ja sam ponizan pred činjenicom da mi je
nas Gospodin dopustio dvadeset i šest godina pontifikata, a sebi je dao samo
tri. Pa ipak, Kristov primjer podsjeća me koliko se toga može napraviti za
jako kratko vrijeme. To su i naši prethodnici dokazali ustajući zajedno
protiv ikonoklazma. To je ono što se nadam da ćemo večeras napraviti
zajedno.
Kako više nisam u stanju putovati, večeras vas zadnji put posjećujem. I
zato je prikladno iskoristiti tu prigodu kako bih izrazio svoju nadu. Nikada
u dvadeset i šest godina nije mi bilo dozvoljeno stajati zajedno sa svima
vama. I tako vas pitam: hoćete li mi prići, kao braća, i stati uz mene?”
Nadbiskup Nowak prestaje čitati i diže pogled. Svi laici u publici
gledaju s iščekivanjem. Nitko ne odbija papu. Nitko ne bi mogao odbiti ovog
papu.
Ali na licima svećenstva vidim drukčiji izraz. Proveli smo život štiteći
ovog čovjeka, pomagali mu dok je nosio teret svog posla. Izbrisati tisuću
godina mržnje jednom gestom previše je, čak i za Ivana Pavla. Nitko od nas
ne može gledati njegov neuspjeh.
Pa ipak, događa se. Niti jedan patrijarh ne kreće prema njemu. Jedini
koji se iz poštovanja diže na noge jest Bartolomej, Njegova Presvetost.
To pogađa Ivana Pavla kao udarac. Kada vidi da se ne miču, njegova
zdrava ruka grabi sjedalicu. Tijelo mu se naginje naprijed kao da bi mogao
pasti. Niotkuda se uz njega stvore dvojica pomagača. Spuštaju ruke na njega
i šapću mu u uho, pokušavaju ga vratiti u sjedalicu, ali Sveti ih Otac
odguruje. Gledaju u nadbiskupa Nowaka tražeći podršku, ali on im govori
da se odmaknu.
Sada su tamo gore samo njih dvojica, Nowak i Ivan Pavao. Izmjenjuju
pogled, raspravljaju o nečem što se ne vidi, jezikom četrdesetogodišnjeg
zajedništva. Možda ga Nowak moli da sačuva obraz, ali ako je to, onda ga
Ivan Pavao ignorira. Opet se počinje dizati iz sjedalice, neuspješno
pokušavajući ustati. Pa kao dobar sin, nadbiskup Nowak mu pomaže.
Prošlo je više od godinu dana otkad je Ivan Pavao sam napravio korak.
Ljudi pričaju da ne može niti stajati. Pa ipak, on gleda dolje na okupljene
patrijarhe Pravoslavne crkve preko mramornih stuba, kao da će se spustiti
niza stube ako bude morao.
Odjednom shvaćam što radi. Koji problem pokušava riješiti. U drevna
vremena samo je jednom čovjeku bilo dopušteno sjediti u zlatnoj sjedalici,
i on je bio car. Ma koliko razloga pravoslavci imali da mu se ne pridruže na
tom podiju, najočitiji je taj da niti jedan pravoslavac neće odati počast papi
na prijestolju. Čak ni ako su to prijestolje pozlaćena invalidska kolica.
Svojom dobrom rukom Ivan Pavao grabi Nowakovu sutanu i hvata
ravnotežu. Zateže svaki mišić koji ga još uvijek sluša. Pa iako zajedno imaju
stotinu i pedeset godina, njih dvojica nekako jedan drugog sigurno dovode
niz stepenice do sjedala ekumenskog patrijarha.
Bartolomej je vidno zabrinut. Zakorači naprijed da pridrži Ivana Pavla.
Ali Ivan Pavao već savija koljena i podvija nogu pod sobom. Uz pomoć
nadbiskupa Nowaka spušta se na bolno koljeno.
Njegova Presvetost poseže i hvata Ivana Pavla za ruke, pokušava ga
zadržati uspravnog. “Molim Vas, Sveti Oče,” čujem ga kako govori
prigušenim glasom. “Ne.” Ali Ivan Pavao grabi patrijarhovu desnu ruku,
spušta glavu i namješta usne da je poljubi.
Tada se dogodilo.
S Bartolomejeve lijeve strane ostali su patrijarsi iz drevne tetrarhije:
Ignjacije iz Antiohije, Teodor iz Aleksandrije, Irenej iz Jeruzalema. Svi imaju
bijele brade i crnu odjeću. Svima su lica tvrda, nepokretna, kao svecima na
ikonama. Ali oni su također mlađi od Ivana Pavla. I kada ga vide kako se
savija pred njihovim nogama, najstariji patrijarh iz najsvetije Stolice, ne
znaju što bi učinili.
Na drugoj strani prolaza, lijevo od Bartolomeja, patrijarsi su mlađih
glavnih pravoslavnih centara: Maksim iz Bugarske, Ilija iz Gruzije, Pavle iz
Srbije. Aleksej iz Moskve poslao je svog zamjenika. Ali daleko od njega, na
samom kraju reda, čovjek je koji će sve promijeniti. Patrijarh Teoktist iz
Rumunjske.
Njemu je skoro devedeset godina. Pet je godina stariji od Ivana Pavla.
Ne tako davno postao je prvi patrijarh u tisućljeću koji je pozvao papu u
posjet svojoj zemlji, što je Ivan Pavao rado prihvatio. Sada je Teoktist
spreman za još veću gestu.
Prastari patrijarh odguruje se iz svoje sjedalice na dvije drhtave noge.
Zatim stane pored Ivana Pavla.
Ivan Pavao slijedi ga pogledom. Kada Teoktist pruža ruku da pomogne
Svetom Ocu, maska na licu Ivana Pavla mrvi se. Oči mu se pune suzama.
Sada stižu prave bijele brade: Maksim i Pavle, stari kao Zemlja. Dižu se
sa svojih sjedala kao da je ovdje riječ o nečemu važnijem od protokola i
povijesti. O kršćanskom načelu ljubavi. Poštovanju prema nasljedniku
svetog Petra. I oni ustaju. Između njih sjedi Ilija iz Gruzije, tek malo stariji
od sedamdeset godina, običan školarac. Iz poštovanja prema starijima
ustaje i on.
Sada je sve stvar zamaha. Jedan po jedan, s Bartolomejeve lijeve strane,
ustaju ostali patrijarsi. Mnoštvo u kapeli zagrmi. Svaki put kada se neki
episkop digne na noge, crno more tutnji od odobravanja.
U tišini, Nowak se izmiče. Postaje gotovo nevidljiv, nestaje na polovici
stepenica, priznajući kako ljudi u prednjem dijelu kapele pripadaju svijetu
u kojem mi ostali – pa ni nadbiskup Nowak – ne živimo. Oni su giganti,
molimo se da ih opet sretnemo u raju. Izvlačim križ iz okovratnika i stišćem
ga, želim ovaj trenutak poslati roditeljima u raj. Poslati ga Simonu u njegovu
ćeliju.
Patrijarsi se zbijaju i zajedno spuštaju glave. A u tisućljetnoj povijesti
raskoljene religije nikada se nije dogodilo ono što slijedi.
Iz sredine njihove grupe diže se glas. Ne mogu odrediti čiji je. Ali glas
počinje zapijevati. Ne na talijanskom, ne na latinskom, već na grčkom.
Jedan po jedan pridružuju se ostali patrijarsi. Jednoglasno, izvode
Vjerovanje proglašeno prije sedamnaest stoljeća, na prvom koncilu u Niceji.
Πιστεύομεν εἰς ἕνα Θεόν, Πατέρα, Παντοκράτορα, ποιητήν οὐρανοῦ
καὶ γῆς, ὁρατῶν τε πάντων καὶ ἀοράτων...
 Vjerujemo u jednog Boga, Oca svemogućeg, stvoritelja neba i zemlje,
svih vidljivoga i nevidljivoga...
Drhtim. Događa se. Pred mojim očima, za moga života, događa se. A
moj brat nije ovdje da to vidi.
Ali netko drugi jest: jedan od švicarskih gardista napustio je svoje
mjesto pored vrata da me potraži u mnoštvu. Leo ne govori ni riječi, samo
stavlja ruku na moju. Zna što mi znači ovaj trenutak.
Kada završe s Vjerovanjem, slijedi rastrgani žamor. Publika čeka
pitajući se što će biti sljedeće. Okupljeni patrijarsi gledaju se kao da nešto
traže. Čak ni oni – koji zajedno imaju dovoljno godina da se vrate do
Četvrtog križarskog rata – ne znaju odgovor. Ali svi bez riječi pregovaraju o
nečemu. Ne o tome što će sljedeće napraviti, nego tko će to napraviti. Koji
će vođa progovoriti u njihovo ime.
Nije upitno tko bi to trebao biti. Znaju i pravoslavci. Sveti Petar bio je
vođa apostola, pa najveća čast mora pripasti Petrovu nasljedniku. Papi.
Čekaju da Ivan Pavao progovori.
Ali Ivan Pavao nije doveo te ljude da bi im pokazao tko je glavni.
Umjesto toga okreće se ekumenskom patrijarhu i šapće mu na uho.
Blijede patrijarhove oči sijevnu. Smiješi se. Okreće se natrag Ivanu
Pavlu i šaptom daje pristanak. Tada, obraćajući se svima u kapeli, patrijarh
govori: “Odajmo počast ovom trenutku, pomolimo se u tišini.”
Čim je izgovorio te riječi, opet osjetim Leovu ruku na svojoj. Ovaj je put
uporniji. Traži priliku da mi nešto kaže. Brzo ga slijedim prema izlazu.
“Pritvorili smo velečasnog Blacka”, kaže Leo. “Rekao je da želi
razgovarati s tobom.”

★★★

Slijedim ga kao kroz san. Osjećam kako hodam, ali srce mi je ostalo tamo u
kapeli. Tisuću godina: opet smo zajedno nakon tisuću godina. Večeras, u
raju, sve je puno konfeta. Stari pape podižu ruke i dijele blagoslove. Sveci se
smiješe. Anđeli mašu krilima. Od sada, kada ljudi budu govorili o kapeli
koju je oslikao Michelangelo, sjetit će se Ivana Pavla u njoj, i mjesta na
kojem je ponovo sagradio našu Crkvu.
Čak je i ako je Mignatto u pravu – ako suđenje Simonu nije gotovo –
večeras je moj brat pomogao stvarati povijest.

Michael je pod ključem u vojarni.

 “Zašto želi razgovarati sa mnom?” pitam.
“Kaže da je u vezi sa Simonom.” Leo upozoravajući pruža ruku. “Ali,
Alex, s tim čovjekom nešto nije u redu. Već ranije ovog tjedna priveli smo
ga jer se svađao oko parkirne karte. Budi oprezan.”
Parkirne karte. Vjerojatno one iste koju sam našao u Casi uz knjige
ukradene iz mog stana.
Leo me vodi niz vlažan hodnik. Zaustavljamo se prije njegova
završetka. “Želiš li da uđem s tobom?” pita.
Kažem mu da ovo moram obaviti sam.
On otključava vrata, pa ih otvori samo malo.
Ćelija je velika kao ormar. Michael sjedi na golome madracu. Držim se
podalje.
“Pa”, kaže ne dižući pogled. “Trebam li čestitati?”
Ne govorim ništa.
“Ovo je pogrešno za našu Crkvu”, nastavlja. “Vidjet ćeš. Ujedinjenje je
greška.”
“Jesi li ga ti ubio, Michael?”
Frkne.
Želim ga zgrabiti za sutanu i protresti. Simon je cijelo vrijeme bio u
pravu što se njega tiče.
“S kim si dijelio sobu u Casi?” pitam.
Ne obazire se na mene. “Znaš, Nogara mi je rekao da si ga napustio, isto
kao i Simon. Vi braća ste isti. Bavite se svačim, ali niste vjerni nikome, osim
jedan drugom.”
Okrećem se da bih otišao.
“Vas dvojica niste odgovarala na njegove telefonske pozive”, brzo
govori Michael, “pa se zadovoljio sa mnom. Eto s kim sam dijelio sobu.”
Boca Grappe Julije u kanti za otpatke. Pozivi u moj stan s telefonskog
broja Case. Osoba koja je one noći spavala na podu Michaelove sobe bio je
Ugo.
Vadi cigaretu iz kutije, pa shvaća da nema upaljača. Lomi je napola i
baca preko sobe. “Prokletstvo!”
Uz leđa mi puzi hladan osjećaj. Dakle, Michael nije imao partnera u
ovome. Sve je radio sam.
“Zašto si provalio u moj stan?” pitam.
“Znaš ti zašto.”
“Ali Simon je bio u Castel Gandolfu. Morao si ga tamo vidjeti.”
 “Vraški sam siguran da nisam.”
Ipak, odjednom, sve sjeda na mjesto. Čini se tako jasnim. Zašto je
Simon odbio reći i jednu riječ o onome što se dogodilo. Zašto je Michael
došao tražiti Simona čim se vratio iz Castel Gandolfa. Kažem: “Moj je brat
tamo vidio tebe, zar ne?”
Michael trlja hrbat nosa. “Ja nisam bio u Castel Gandolfu.”
“Bio si u Ugovu autu. Pokušavao uzeti njegov pištolj.”
“Ne znam o čemu govoriš.”
“Našao sam komadić metala s tvog hotelskog ključa u njegovu autu.
Okrhnuo se dok si pokušavao otvoriti kutiju s pištoljem.”
“To je morao biti Nogarin. Ja nisam ni bio tamo.”
“Došao si u naš stan jer si shvatio da te vidio.”
Skače i viče. “Ma što da ti je rekao, lagao je!” Pritišće šake na
sljepoočnice. Odmaknem se jedan korak.
Leo odmah ulazi u ćeliju. Michael se povlači, stane u kut okrenut licem
prema zidu. Stalno iznova provlači ruke kroz kosu.
“Dopustio si Ugu da prespava u tvojoj sobi”, kažem, “da bi ga mogao
pratiti u Castel Gandolfo.”
Michael ne govori ništa.
“Što si mislio da će oni napraviti?” kažem.
Okreće se i viče: “Misliš da sam planirao ubiti ga? Goni se u pakao,
Alex!”
Leo zakorači prema njemu, ali ja mu mahnem da ostane straga.
“Zašto te Simon štiti?” kažem. “Jer je bio nesretan slučaj?”
Michaelovo lice ima boju jetara. Grabi metalni okvir kreveta i steže ga.
Okreće se prema Leu i jedva istisne: “Ja nisam nikog ubio. Njegov je brat
ubio Nogaru. Ja čak nisam ni bio tamo.”
“Gotovi smo”, kaže Leo i otvara vrata.
Ali Michael diže ruku u zrak. “Molim te. Samo još jednu minutu s njim.
Nasamo.”
Leo odmahuje glavom. Ali ja ga molim da pričeka vani.
Michael ostaje u kutu. Naslanja se leđima na zid. Očima prelazi po sobi,
dio po dio, kao da se pokušava pribrati. To je najbolji čovjek kojeg je moj
otac uspio naći sebi za pomoćnika. Svakome je moralo biti jasno, osim
djetetu, koliko je problematičan bio. Koliko je očajan morao biti otac ako
nije mogao naći boljeg od njega. Možda je Simon bio dovoljno star da vidi
te stvari. Ali ja sam još bio dječak.
 “Znaš li što kažu, za što će me optužiti?” govori glasom koji podrhtava
od osjećaja.
“O čemu govoriš?”
“Za ono što se dogodilo večeras. Kažu da će me optužiti za napad na
Svetog Oca.” Oči mu plutaju. Pokušava zvučati ljutito, ali ne može prikriti
strah. “Znaš li što bih mogao dobiti uz takvu optužbu?”
Znam. Konačno, evo pravde. Kazna za napad na papu automatsko je
izopćenje i moguće otpuštanje iz svećenstva.
“Bio sam pošten prema Simonu u svom svjedočenju”, govori. “Sve što
tražim jest da tvoj ujak za mene kaže koju dobru riječ.”
Govori tako iskreno da se pitam što on uopće misli, osim da više ne
može računati na pomoć kardinala Boie.
“Nešto mi objasni”, kažem.
Kima glavom, pogrešno misli da mu dajem priliku. Da pregovaram.
“Kako si otvorio Ugovu kutiju za pištolj? Je li ti on rekao kombinaciju?”
Michael ispušta sitan, nervozan smijeh. “Taj je luđak bio toliko
paranoičan da je imao tri brave na vratima stana. Misliš da mi je rekao
kombinaciju?”
Bože moj. On je sve napravio. Kada smo Peter i ja bili u Ugovu stanu,
našli smo razbijeno staklo na podu. Michael nije mogao obiti brave na
vratima, pa se popeo kroz prozor.
“Leo,” govorim kucajući na vrata, “gotovi smo ovdje. Izlazim.”
Michael me gleda s nerazumijevanjem. “Onda ćeš mi pomoći?”
Bili su u pravu, prije šesnaest godina, kada su ga poslali u ono lječilište
u planinama. Znali su kakva mu vrsta pomoći treba.
Leo otvara vrata i čeka da iziđem.
“Moli se, Michael,” kažem. “Traži oprost. A onda moraš priznati.”
 Poglavlje 38

Moram naći Lucia i Mignatta. Večeras možemo okončati proces protiv

Simona.
Vatikanske su ulice tihe dok hodam kući. Novosti s izložbe još nisu
procurile. Ili možda ovi dobri rimokatolici, nakon što su saznali da su se
odrekli Platna, čekaju da vide što nosi novi dan.
Po povratku čujem Monu i Petera kako se smiju iza vrata brata
Samuela. Puštam ih na miru. Ulazim u stan, potpuno mračan. Ni Mignatto
ni Lucio ne odgovaraju na moje pozive. Čak ni Diego ne diže slušalicu u
palači.
Sjedim za kuhinjskim stolom i čekam. Raskopčavam gornju mantiju.
Dišem. Kada zatvorim oči, čak i na trenutak, tmina se puni mislima na Uga.
Sjećanjima na njega. Zahvalnošću na onome što je večeras omogućio. Sutra
će milijuni ljudi koji ga nikad nisu upoznali čuti da je tvorac izložbe Ivana
Pavla ubijen dok je papin san pretvarao u stvarnost.
I mislit će o njemu kao mučeniku. Heroju. On nikad nije želio imati
ništa s ujedinjenjem crkava. Ali da je bio ovdje večeras, možda bi shvatio.
Zgulim sa sebe znojnu donju mantiju. Sićušna nada pušta korijen u
meni. Pokušavam je ignorirati, ali što duže telefon ostaje nijem, sve je veća.
Možda je Simon slobodan. Sada kada je izložba postigla svoju svrhu, možda
su Lucio i Mignatto otišli po njega da ga dovedu kući.
Guram tu zamisao dalje od sebe obavljajući sitne poslove po stanu. Ali
Mona je oprala posuđe, a Peterova je soba već spremljena. Pa se brzo
tuširam ne bih li sastrugao ostatke svog susreta s Michaelom. Zatim, baš
kada sam se presvukao, na vratima čujem kucanje. Zurim se otvoriti Moni i
Peteru.
Umjesto njih na mom pragu stoji čovjek srebrne kose. Laik u crnom
odijelu s kravatom. Nije netko od mojih susjeda. Nikada ga prije nisam
vidio. Ali on gleda u mene kao da me poznaje.
“Mogu li vam pomoći?” kažem.
“Velečasni Andreou?”
U dnu grla zapleše mi plamičak panike.
“Alexandros Andreou?”
Alexandros. Ime na mojim službenim dokumentima. Nešto drži u ruci.
Omotnicu.
 Pruža mi omotnicu. U nju su ugravirane riječi PREFEKTURA
PAPINSKOG DOMA. Iznad njih je grb Ivana Pavla. Ovaj je čovjek cursore,
jedan od papinih privatnih glasnika.
“Što je to?” mrmljam.
Ali cursore samo kaže: “Automobil će čekati pred vašom zgradom
trideset minuta prije audijencije.” Lagano mi se nakloni. “Laku noć,
velečasni.”
Zatim se okreće i nestaje.
Otvaram omotnicu. Na poruci koja je u njoj piše:

POZIVATE SE U PRIVATNE ODAJE NJEGOVE

SVETOSTI NA DAVANJE ISKAZA U DESET SATI.

Srce mi lupa. Ne shvaćam. Kao Simonov prokurator ne mogu biti

svjedok na suđenju njemu.
Ali pravila se mijenjaju. Papa je iznad zakona.
Tupo idem prema ormaru. Tražim najbolju mantiju. Glačalo. Ali u
hodniku se zaustavljam. Kroz prozor Peterove spavaće sobe vidim palaču.
Prozori kardinala Boie mračni su. Međutim, cijelom dužinom gornjeg kata
svjetla su upaljena.
Pomisao na te odaje izaziva mi nejasan osjećaj u želucu. Moram se
pripremiti za ono što ću reći. Ako Michael ne prizna do jutra, onda će mi
trebati Mignattova pomoć.
Vadim dasku za glačanje kada začujem kako se ključ okreće u bravi.
Peterov glas postaje glasniji kako se vrata otvaraju.
“I obično, u džungli, imaju otrov koji te može ubiti, ali to je samo otrov
jer oni jedu bube koje imaju otrov, pa u zoološkom vrtu, tamo ne jedu bube,
pa nisu superotrovni. Ili uopće nisu.”
Duboko udahnem i izlazim iz garderobe. Noga mi se spušta na nešto
oštro, zatomljujem psovku. Tako me Mona ugleda dok ulazi u hodnik.
Smiješi se.
“Tri žabe”, objašnjava.
Onda primijeti izraz na mom licu.
“Babbo!” viče Peter i juri prema meni.
Zakoračim naprijed i brzo ga dižem na rame da ne vidi nesigurnost u
mojim očima. Dodajem Moni obavijest cursorea.
Šapuće: “Je li ovo dobro?”
 Peter je u ekstazi. Priča o njegovim doživljajima otkako sam otišao stiže
kao rijeka nerazumljivih rečenica. Držim ga u rukama i želim mu reći kako
se čovjek koji je provalio u naš stan više nikada neće vratiti. Naš je dom opet
uistinu naš. Ali nekoliko sati s majkom već je ispralo svu tamu iz njegova
života.
“Hvala ti”, kažem joj.
Ona ipak već odlazi.
“Ideš?” pitam.
Nastavlja prema kuhinji i nalazi pribor za prvu pomoć u ormariću.
“Noga ti krvari”, kaže.
Peter spušta pogled i pokazuje na trag od crvenih točkica.
“Mona,” kažem dok se vraća, “možeš li ostati još malo? Moram se vidjeti
s nekim da se pripremim za svjedočenje.”
“Na što si stao?” kaže dok se spušta na koljeno da izvuče nešto iz moje
pete. Stavlja mi to u ruku. Izgleda kao crveni kamenčić.
Čekam njezin odgovor.
“Ostat ću koliko god ti treba”, govori ne gledajući me u oči.
Počinje mi previjati stopalo, ali ja se saginjem i sam to napravim.
Povlači ruke i ne prati me kada krenem prema umivaoniku.
Crvenilo se ispire s kamenčića. To je komadić stakla.
Mona je iza mene. Tihim glasom, da nas Peter ne može čuti, govori:
“Napravio si čudesan posao s njim. Sve ga tako zanima. Boravak uz njega
navodi me da poželim...”
Buljim u staklo.
“Navodi me da poželim”, nastavlja, “da nisam propustila toliko mnogo
njegova života. Ne mogu ti reći koliko to žalim.”
Zakoračim unatrag. Gledam trag krvi koji vodi natrag prema spavaćoj
sobi. Osjećam prvi ubod straha.
“Znam da nemam pravo to tražiti”, kaže, “ali voljela bih ga češće viđati.”
Noge me nose niz hodnik. Monin se glas gubi. Tragovi vode do mog
ormara.
Kao neki pipak obavija me predosjećaj. Kleknem i pretražujem tepih.
“Što nije u redu?” govori Mona iza mene.
Ovdje nema više ničeg. Ni mrvice. Ali u kutu ormara nalazim
svjetlucavu staklenu prašinu. Nešto je bilo skriveno iza daske za glačanje.
“Mona,” kažem joj, “trebaš odvesti Petera natrag do brata Samuela.”
 Ne pita zašto. Čula je ton moga glasa, i samo govori Peteru da uzme
pidžamu.
To može biti staklo iz Ugova stana. Od razbijenog prozora koji je našao
Peter.
Ali stare staklene ploče ne mrve se u komadiće poput ovog. Ovo je
moderno staklo. Posebno obrađeno. Kao ono od kojeg se prave prozori
automobila.
Čekam dok ne čujem kako se za njima zatvaraju vrata. Onda vadim sve
iz ormara. Svaki par cipela, svaku mantiju, svaku kutiju za cipele s gornje
police. Ništa.
Kada ispraznim vreću za rublje, nalazim pljesnivi ručnik koji mora biti
Simonov, od onda kada se tuširao nakon što je došao kući iz Castel
Gandolfa. Ali sutana koju je nosio te večeri nije tu.
Razmišljam o svemu čega se sjećam. Nakon što se Simon tuširao,
došepao je ovamo da se odjene s blatnom sutanom u rukama. Ali nikad ga
nisam vidio kako je stavlja u vreću za rublje. Izišli smo i proveli noć u vojarni
kod Lea i Sofije. Nismo se vratili do jutra.
Ali Simon jest.
Rekao je kako te noći nije mogao spavati. Vratio se ovamo i počeo
čistiti.
Bože, molim te. Neka to ne bude istina.
Provjeravam kante za otpatke. Sve su prazne. U maloj plastičnoj posudi
u kupaonici, međutim, ima iste staklene prašine zalijepljene za dno.
Tijelo mi je kao od olova. Ogledam se po kupaonici. Ovo je prvo mjesto
na kojem je Simon imao prigodu biti sam.
Ušao je da bi se istuširao, izišao omotan samo u ručnik.
Nema mnogo mjesta za skrivanje. Ladica ispod umivaonika.
Vodokotlić. Rešetka za ventilaciju. Sva su prazna.
Stojeći na stoliću, guram ploče na stropu, jednu za drugom. Svaka
pruža jednak otpor.
A onda, jedna je teža.
Podižem je. Posežem ti tamu.
Ruke mi se tresu dok izvlačim sutanu i spuštam je na pod. Simonova
najbolja odjeća. Ona koju mu je Lucio kupio kada je diplomirao na
Akademiji. Koljena su blatna. Nigdje se ne vidi staklo.
Tijelo mi je kruto dok posežem nadolje i okrećem manšete.
Unutrašnjost one desne prekrivena je staklenom prašinom.
 Zatvaram oči. Simon stoji na kiši pored Ugova auta. Odmata manšetu.
Omata šaku u čvrstu, debelu tkaninu. Kao i svaki boksač, zna zaštititi svoju
ruku. Dovoljan mu je samo jedan udarac da razbije staklo.
Pluća mi uvlače duge, isprekidane udahe. Buljim u strop. Znam da je
tamo gore još nešto, ali ne želim to dodirnuti.
Iz otvora u kojem je bila ploča visi samo jedna spirala. Obruč od crne
žice.
Kada je sudac pitao Falconea kako mu je oružje kojim je izvršeno
ubojstvo nestalo pred nosom, Falcone nije znao odgovor. Jer se niti jedan
žandar neće usuditi pogledati ispod svećeničke sutane.
Mislio sam da je ogrebotina na Simonovu bedru nastala od nošenja
remena s bodljikavom žicom. Sada shvaćam da je moj brat pričvrstio pištolj
za bedro.
Klonem na zid. Vadim mobitel iz džepa i zovem Lea. Javlja se skoro
istog trenutka.
“Rekao si mi”, mrmljam, “da si ranije ovog tjedna uhitio Michaela. Zbog
svađe oko karte za parking.”
“Tako je.”
“Ispričaj mi što se dogodilo.”
“Ne znam. To je sve što mi je pukovnik Huber rekao.”
Nisam ni bio tamo, inzistirao je Michael.
“Trebaš mi to saznati”, kažem.
Premeće neke papire, pa se vrati telefonu. “Čini se da se Black posvađao
s dvojicom kolega jer smo mu stavili lisice na auto. Nisam siguran zbog čega
smo to napravili, ali u izvještaju stoji da je postao nasilan.”
Mogu pogoditi zašto. Jer mu nisu dali otići iz Vatikana. Jer su ga
spriječili da ode na sastanak s pravoslavcima u Castel Gandolfu.
“Subota poslije podne?” kažem.
“Kako si znao?”
Ugo je bio ubijen u subotu.
“Nakon što ste ga uhitili, kada je pušten?”
“Odmah iza šest sati, piše ovdje.”
Do tada je Ugo već bio mrtav. Ja sam bio na putu za Castel Gandolfo. A
sve što je Michael želio bilo je izravnati račune sa Simonom.
Zato je došao u naš stan.

★★★
Opet dižem ruke prema stropu. Slijedim crni lanac do njegova početka u
tami. Na kraju osjetim gumiranu površinu kutije za pištolj. Ne mogu
podnijeti pogled na nju. Ali po težini znam da je pištolj još uvijek unutra.
Nisi to mogao napraviti. Nema većeg zla na svijetu.
Sjedim na podu glave pritisnute na koljena. Tijelo mi se steže dok mi
šake naslonjene na mantiju ne pobijele. Njihovi se zglobovi urezuju u moje
obraze.
Ugo je bio dobar čovjek. Nevin čovjek. Nisi mogao ubiti jaganjca.
Borim se s mučnim drhtanjem u grudima. Zubi su mi tako stegnuti da
me oči bole kada na njih krenu suze.
Pokušavam moliti. Ali molitva nestaje kao dim, izgubi se u ništavilu.
Dok gledam niz hodnik, vidim stolić za kavu na kojem smo Ugo i ja
pregledavali njegov rad na evanđeljima. U ušima mi je zvuk njegova glasa
preko telefona, kada bi zvao u bilo koje vrijeme da me nešto upita. Njegovi
su tragovi svuda oko mene – pismo u mojoj mantiji; rokovnik koji sam uzeo
iz njegova stana; snop molitvenih listova u mojoj spavaćoj sobi, crni od
stihova koje je napisao i prekrižio i tražio od mene da ih ispravim – kao da
su se sati i dani sadržani u njima saželi u nešto teško i optužujuće. Podižem
se prema vratima kupaonice. To je jedino što mi pada na pamet. Jedino
mjesto na svijetu gdje osjećam da mogu otići po pomoć.
Stojeći na stoliću, opet otvaram otvor u stropu i vraćam sutanu i kutiju
pištolja. Čistim staklenu prašinu s poda. Zatim krećem prema vratima.
 Poglavlje 39

Don Diego otvara vrata Luciova stana. Objašnjava mi da je Lucio otišao.

Sastanak s Mignattom. Guram se unutra govoreći da ću čekati.
Međutim, čekanje je beskrajno. Diego me gleda kako hodam po stanu.
Konačno kaže: “Tvoj mi je ujak ispričao što se danas dogodilo na suđenju.
Jesi li zato ovdje?”
Pribirem se. Ali ne mogu ga ni pogledati.
Diego promatra svoje ruke. Tiho govori: “Dođi sa mnom.”
Vodi me iz Luciova ureda u jednu sobu. Gotovo je se uopće ne sjećam.
Spavaća soba mog ujaka.
“Možda je najbolje”, kaže, “ako Njegovu Uzoritost pričekaš ovdje.”
Zatvara vrata za sobom. A meni treba trenutak da shvatim u što
gledam.
Bolnički krevet stoji zakrivljeno, okružen medicinskim uređajima i
kolicima s lijekovima. Tri velike vaze s cvijećem stoje uz nosač za odjeću.
Inače, ova izdužena spavaća soba velika je skoro kao moj stan, i u njoj nema
ničeg drugog osim onoga što visi na zidovima. Uspomene prekrivaju svaki
centimetar prostora kao ikone po zidovima grčkih crkava. Vidim fotografiju
Lucia na njegovu posvećenju. Novinski članak o klavirskom koncertu koji je
održao kao mladić. Ali sve ostale uokvirene slike prikazuju nas.
Moju majku dok je bila mlada. Moje roditelje na njihovu vjenčanju.
Prekrivam usta kada ugledam dva cijela reda Petera. Pored njega su moje
odgovarajuće slike: s kršenja; mog imendana; u majčinu naručju. S mojeg
zaređenja. Kako dobivam nagradu bogoslovije za proučavanje evanđelja. Mi
smo polovica ujakova svijeta. Mi, koji mu naizgled nikada nismo ništa
značili.
Druga je polovica Simon. Dva cijela zida, od poda do stropa, ispunjena
su fotografijama. Tek prohodao, u vatikanskom vrtu drži Lucia za ruku. Vozi
tricikl u Luciovoj blagovaonici. Beba u ponosnim ujakovim rukama. Na toj
je fotografiji nešto što nikad prije nisam vidio: moj se ujak uistinu smije.
Zatim dolazi razdoblje Simona kao svećenika. Važni trenuci na Akademiji.
Položaji u nuncijaturama. I, konačno, prazan okvir u kojem je samo svilena
kapica. Grimizno crvena. Biskupska boja.
Pogled mi se vraća bolničkom krevetu. Posudama s plastičnim tubama
i aparatom za disanje. Okrećem se tek kad čujem da se vrata iza mene
otvaraju.
 Lucio šepa naslanjajući se na svoj štap. Nimalo nije nalik kardinalu koji
je pokušao spasiti Simonov život s klupe za svjedoke. Bori se da bi stigao do
kreveta. Pa ipak, odbija Diegovu pomoć i staje kada stigne do mene.
“Ujače,” mrmljam, “našao sam njegovu sutanu u svom stanu. Našao
sam kutiju s pištoljem.”
Oči mu padaju. Izgleda tako umoran.
“Znao si?” kažem.
Ne odgovara.
“Koliko dugo?” pitam.
“Dva dana.”
“On ti je rekao? Čak iako nije rekao meni?”
Pa ipak, gledajući sve na ovim zidovima, počinjem shvaćati zašto bi
moglo biti tako.
Lucio miče svoj križ s prsa i stavlja ga u kutijicu za nakit pored kreveta.
“Alexander,” kaže, “znaš dovoljno da ti to ne pada na pamet. Tvoj mi se brat
nikad ne povjerava. Njegova jedina obitelj si ti.”
Pomiče četveronožni štap tako da može dohvatiti mast iz ladice. Dok
jednom rukom pokušava utrljati lijek u uvenuli zglob one druge, obje mu se
tresu.
“Kako si onda znao?”
“Možeš li mi to otvoriti?” kaže i pokazuje na garderobu.
Puna je starih sutana, miriše na sredstvo protiv moljaca.
“Vidiš li tamo?” kaže.
“Koju?”
Onda shvatim da ne govori o sutani. Govori o onome što je iza njih.
Naslonjena na stražnji zid garderobe, golema je uvećana fotografija
stranice iz Diatessarona. Ona koju je Simon skinuo s Ugove izložbe.
“Dok sam bio na bogosloviji”, govori Lucio isprekidanim glasom, “bavio
sam se evanđeljima, kao i ti.”
Razmičem vješalice. Posežem unutra i polako izvlačim fotografiju.
Ukočen sam.
“Ne znam što je napravio s Diatessaronom”, kaže Lucio. “Ne bih mogao
prodati mnogo ulaznica bez tog rukopisa. Ali kada je nestao, to je potvrdilo
ono čega sam se plašio.”
Stranica je visoka skoro kao i ja. Naslanjam je na zid, preko slika iz svog
djetinjstva. I gotovo odmah osjećam se kao da mi se u srcu razbija nešto od
stakla. Jer, gledajući u ono što je bilo ispod mrlja koje su uklonili naši
restauratori, shvaćam.
Po džepovima tražim pismo koje je Ugo poslao Simonu.
“Ako tražiš Bibliju”, kaže Lucio, “imam jednu ovdje.” Poseže pod jastuk
i vadi je. “Zanemari moje oznake. Siguran sam da ćeš vidjeti brže nego ja.”
Ali ja osjećam samo probadajući bol u grudima. “Olovku”, šapćem. “Daj
mi olovku.”
Dodaje mi jednu s noćnog ormarića.
Kleknem i raširim pismo na hladnome mramornom podu. Zatim radim
isto ono što su alogi napravili prije skoro dvije tisuće godina. U njegovu
pismu, gdje god vidim stihove iz Ivana, ja ih križam.

3. kolovoza 2004.
Dragi Simone,

Mk 14, 44-46 već više od nekoliko tjedana govoriš mi da se

Iv 18, 4-6 ovaj sastanak ne može odgoditi čak ni ako se
Mt 21, 32 nalaziš na službenom putu. Sada shvaćam da
si
Iv 19, 17 doista mislio ozbiljno. Mogao bih ti reći da
sam u potpunosti spreman za njega, ali bih
Lk 19, 35 lagao. Već više od mjesec dana kradeš
Iv 12, 14-15 vrijeme za ta putovanja za koja znam
da ti teško padaju, ali moraš shvatiti da
i ja nosim svoj teret. Mučim se postaviti
Mt 26, 17 ovu izložbu. Sve obveze mijenjaš radi
Iv 19, 14 odrađivanja tog sastanka u ljetnikovcu.
Da, i dalje želim prenijeti osnovnu zamisao.
Ali osjećam i da ćeš me sprečavati radi
Mk 15, 40-41 neke svoje velike osobne geste prema
pravoslavcima. Zadnje dvije godine života
dao sam ovoj izložbi. Sada si ti uzeo
Iv 19, 25-27 moj rad i nudiš ga mnogo većoj publici –
što je čudesno, naravno, pa ipak daje
ozbiljno značenje osnovnoj zamisli.
Ovo će biti trenutak u kojem službeno
predajem svoje dijete. Trenutak u kojem
ću, s velikim ushitom, najzad otpisati
Mt 27, 48 ono što zovem svojim životom.
 Dakle, moram podijeliti s tobom što sam
ja radio dok te nije bilo. Nadam se da ćeš se
Iv 19, 28-29 potruditi to uklopiti u svoj program rada za
sastanak. Kao prvo, jako sam ozbiljno shvatio
Alexovu poduku o evanđeljima. Proučavam
Sveto pismo i danju i noću. Nastavio sam
i svoj rad na Diatessaronu. Ta dva pravca
istraživanja zajedno su mi se bogato odužila.
Pripremi se, jer upotrijebit ću riječ koja će
te ovako kasno u cijeloj priči vjerojatno
Mk 15, 45-46 užasnuti. Došao sam do otkrića. Da. Ono što
sam otkrio briše sve što sam mislio da znam
o Torinskom platnu. Uništava ono što smo
obojica očekivala da bude glavna poruka moje
Iv 19, 38-40 osnovne zamisli. To može biti iznenađenje,
ili čak šok, svim gostima koje pozivaš na
Lk 24, 36-40 izložbe. Jer dokazuje da je Torinsko platno
Iv 20, 19-20 imalo mračnu prošlost. Datiranje
radioaktivnim
ugljikom zaustavilo je ozbiljno znanstveno
istraživanje povijesti Platna prije 1300.
godine, ali sada, kako povijest izlazi na
vidjelo, mislim da će određena manja
skupina u našoj publici teže prihvatiti
istinu nego onu staru teoriju da je Platno
Lk 23, 46-47 lažno. Proučavanje Diatessarona pokazalo
mi je koliko smo krivi zbog pogrešnog
tumačenja činjenica. Zapravo, baš to krivo
tumačenje otkriva istinu o Platnu.

Moje otkriće određeno je dokazom koji

ovdje prilažem. Molim te, pažljivo pročitaj
jer to je ono o čemu ću govoriti tvojim
prijateljima u ljetnikovcu. U međuvremenu
šaljem pozdrave Michaelu, za kojeg znam
da je postao tvoj pravi sljedbenik.

Iv 19, 34 Prijateljski
Ugo
 Čujem kako mi glas podrhtava dok izgovaram onu zadnju riječ.
“Lažno?”
Lucio ne odgovara.
Ali promatrajući grčka slova na uvećanoj fotografiji, shvaćam da mi
njegov odgovor ne treba. Srce mi se ledi. Tijelo kao da će se slomiti. Ovo je
Ugo imao na umu. Ovo je otkrio.
Stranica Diatessarona ispred mene kombinacija je svjedočenja iz svih
četiriju evanđelja o kraju Isusova života. O njegovim zadnjim trenucima na
križu. Ali ne o njegovu ukopu. Ne o Platnu. Još ne. Ugo je proveo tjedne
proučavajući svaku pojedinost priča o ukopu, samo da bi došao do otkrića
tamo gdje ga nije očekivao.
Ono što evanđelja govore o tkanini nisu činjenice koje su ga proklele.
Nego ono što evanđelja govore o ranama na tkanini.

★★★

Devet redaka teksta na ovoj stranici Diatessarona ističu se. Razlog zbog
kojeg se ističu jest taj što su naši konzervatori uklonili cenzorski rad aloga,
ali nisu sasvim uspjeli. Ostali su tragovi drevnih mrlja, stoga je tih devet
redaka tamnije od ostalih. Tako da svaki prolaznik može vidjeti da su
sigurno uzeti iz jedinog evanđelja koje alogi ne odobravaju: Ivanova. A to
obično zapažanje ono je što će zapečatiti sudbinu Platna.
Tih sedam redaka iz 19. poglavlja Evanđelja po Ivanu zadnji su stihovi
koje je Ugo naveo u svom pismu. Važnost tih stihova teško je uočiti odmah.
Ali mnogo je lakše kada im se pristupi s baš onog mjesta na kojem je Ugo
bio kada smo zadnji put radili zajedno: iz priče o Nevjernom Tomi.
Nevjernog Tomu stvorio je Ivan. Niti jedno drugo evanđelje ne govori
da je Toma morao vidjeti i dodirnuti Kristove rane. Ali postoji nešto čudno
u priči o Tomi, i Ugo je to uočio prilikom našeg zadnjeg susreta: naime, Luka
priča vrlo sličnu priču. Po Lukinoj verziji, Krist se pojavio pred preplašenim
učenicima nakon uskrsnuća, i da bi im dokazao kako nije neki strašni duh,
već je stvarno uskrsnuo, On im pokazuje svoje rane. Ugo je shvatio kako će
usporedba Lukine priče s Ivanovom otkriti pojedinosti koje je Ivan
promijenio. A najuočljivija je razlika ta što je Ivan složio priču oko Tome –
pa se Ugo usredotočio na to. Međutim, kasnije je sigurno primijetio mnogo
manju, ali ipak daleko pogubniju razliku: rane koje spominje Luka razlikuju
se od rana koje spominje Ivan.
 U Lukinoj priči Isus učenicima pokazuje ruke i noge. Rane od pribijanja
na križ. Ali Ivan dodaje još nešto. Nešto novo. Kaže da je Toma stavio prst
u ranu od koplja na Kristovu boku.
Odakle rana od koplja? Ni jedno je drugo evanđelje ne spominje. Samo
Ivan to radi – ranije, dok svojim riječima opisuje ključni simbolični trenutak:
trenutak u kojem se dobri pastir i jaganjac Božji konačno spajaju. To su baš
oni stihovi koje prikazuje ova uvećana stranica iz Diatessarona, Iv 19, 32-37:

Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su

s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro,
ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem
probode bok i odmah poteče krv i voda. Onaj koji je vidio svjedoči
i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi
vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost
neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su
proboli.

Niti jedno drugo evanđelje ne govori da se ijedna od tih dviju stvari

ikad dogodila. Pa gdje ih onda Ivan nalazi?
Nijedna mu se kost neće slomiti: to je ono što Stari zavjet govori za janje
u vrijeme Pashe.
Gledat će onoga koga su proboli: to je ono što Stari zavjet govori o
dobrom pastiru.
Ivanova teologija došla je do svog vrhunca. U trenutku Isusove smrti
pastir i jaganjac postaju jedno. Sreću se dvije zmije Ugova kaduceja.
Evanđelje čvrsto staje na tome mjestu kako bi ukazalo da je riječ o
simbolima koji stižu iz Starog zavjeta. Ivan suosjećajno govori: Zato je Isus
umro. Kao i pastir dobri, položio je život za svoje stado. Kao jaganjac, spasio
nas je svojom krvlju. Ivan čak govori kako je tim događajima svjedočio
ljubljeni učenik. Drugim riječima, oni izražavaju simboličnu istinu važnu za
razumijevanje Isusa Krista. Na svijetu, međutim, povijesno, nisu se uistinu
dogodili.
Od svih rana na Torinskom platnu najkrvavija je ona od koplja na
Isusovu boku. A ipak, ovozemaljski Isus nikad nije proboden kopljem. Ta
rana nije ništa više povijesno utemeljena od naoružane gomile koju je Isus
začudno oborio s nogu rekavši JA SAM. Ništa utemeljenija od spužve
podignute na krhkoj grančici izopa. Svi oni zajedno pripadaju istoj obitelji
simbola jer je pisac Ivana sve promjene unosio iz istog razloga: da naglasi
svoju tezu o pastiru i jaganjcu.
 Što znači da je onaj tko je krivotvorio Platno – ma tko da je bio, ma
kada da je to napravio – pogriješio na jednak način kao i pisac Diatessarona.
Spajajući iskaze svih četiriju evanđelja, izbrisao je razliku između teologije
i povijesti. Stvorio je strašnu, srceparajuću zbrku. Stavljanje rane od koplja
na pogrebni pokrov ne razlikuje se od stavljanja pastirske palice u Isusovu
ruku, jer on je bio Dobri Pastir, ili prebacivanja janjećeg krzna preko
njegovih ramena, jer bio je Jaganjac Božji. Kada ljubljeni učenik kaže da je
njegovo svjedočanstvo istinito, on razmišlja na isti način kao Ivan kada Isusa
naziva svjetlom istinskim, ili kada Isus sam govori – samo u Evanđelju po
Ivanu – Ja sam istinski trs, i Ja sam kruh istinski. Shvatiti te simbole doslovno
znači propustiti njihovu ljepotu i značenje. Genijalnost Ivanova evanđelja
leže u tome što on odbija biti sputan ovozemaljskim stegama. Ivanova rana
od koplja ukazuje na istinu dublju od običnih činjenica. A onda i Platno čini
isto. To je moćan simbol – ali nikad nije bio relikvija.
Život sam proveo kombinirajući te stihove, tražeći njihovo značenje.
Pa ipak, kada mi se obratio Ugo, želeći mi pokazati svoje otkriće, zatvorio
sam oči. A Simon je napravio nešto beskrajno gore. I tako je umro moj
prijatelj. Jer sam ga naučio kako čitati evanđelja. I jer je imao hrabrosti
progovoriti o onome što su mu ona otkrila.
 Poglavlje 40

Želim pasti na koljena. Nikad me do sada vlastita greška nije tako zaslijepila.
Tjeskoba mi je omotala grudi kao konopac, i steže se. Nesiguran sam na
nogama. Ali oči su mi zalijepljene na grčka slova na fotografiji Diatessarona.
Optužuju me da sam bio licemjer. Budala. Od svojih učenika tražim pažljivo
čitanje, potragu za složenošću i značenjem među dokazima koje pred nas
stavlja Bog, a ovdje sam tako slabo poznavao svoja evanđelja, kao što sam
slabo poznavao Uga, koji je patio saznavši tajnu mučnu i prokletu svakom
tko vjeruje u Platno, koja je njemu morala predstavljati neopisiv pakao,
pustošeći mu cijeli život, mučeći ga i prije nego što je stigao do Castel
Gandolfa. A čini se da je Simon, koji je znao koliko je patio, odlučio okončati
njegov život još većom patnjom. Ako je to istina, onda mi je vlastiti brat, za
čije sam srce mislio da mi je poznato koliko i moje, jednako stran kao čovjek
na Platnu.
Tišinu Luciove spavaće sobe naruše riječi.
“Što ćemo sada, ujače? Žele da svjedočim sutra.”
Diže se s kreveta i naslanja na štap. Ne stavlja ruku na mene. Dolazi do
mene i stoji, nepomičan, kao da me želi podsjetiti da nisam sam.
“Imaš li još njegovu sutanu?”
“Da.”
“I kutiju s pištoljem?”
Kimam glavom.
Pušta štap. Na trenutak stoji na svojim nogama. Gleda u stihove iz
evanđelja, mršti se na isti način kao kada u novinama čita osmrtnice. Svi ti
stari prijatelji. Sjećanja na sretnija vremena.
“Ako te stvari doneseš ovamo”, kaže, “mogu srediti da u zoru dođe
kamion za smeće.”
“Ubio je Uga! Zar te nije ni briga za to?”
“Uzeo je ribu da nahrani mnoštvo. Misliš li da je zbog toga trebao
žrtvovati cijelu svoju budućnost?”
Pokazujem prstom na fotografiju stranice iz Diatessarona. “Ubio je Uga
da bi prikrio što zaista dajemo pravoslavcima!”
Lucio nakrivi glavu i šuti.
“Zna li Sveti Otac?” pitam.
“Naravno da ne zna.”
 “Zna li nadbiskup Nowak?”
“Ne.”
Zrak je miran. Ništa se ne miče osim crvene točke na jednome
medicinskom uređaju, koja juri naprijed, i naprijed.
“Je li ti majka ikad rekla”, konačno kaže, “da je tvoj prapraujak vodio
nakon osmoga glasanja na konklavi 1922. godine? Zamalo je postao papa.”
Lucio se neodređeno smiješi u prazno. “A nije bio ništa prema Simonu.”
“Ujače, nemoj.”
“Jednom se mogao odjenuti u bijelo.”
“Više ne.”
Lucio diže jednu obrvu, kao da sam nešto propustio.
“Ne čini mi se da možeš birati”, kaže.
Buljim u njega. Možda je u pravu. Nazvao je osjećaj nemoći pravim
imenom. Ne preostaje nam ništa, možemo samo birati način na koji ćemo
se pomiriti s onim što moramo napraviti.
“Dat ćemo im ono što žele”, kaže Lucio. Pokazuje na stranicu
Diatessarona. “Objasnit ćemo da su napravili strašnu pogrešku kada su
Platno dali pravoslavcima. A kada nas zamole da šutimo o tome, pristat
ćemo. Ako ne kazne Simona.”
Odmahujem glavom.
“Alexander, čak i bez sutane i kutije pištolja imaju dovoljno dokaza da
ga osude. Nema druge mogućnosti.”
“On je ubio zbog ovog. Ugo je umro zbog ovog. Simon bi više volio da
ga osude, nego da ujedinjenje s pravoslavcima propadne.”
Lucio šmrče. “Bilo bi naivno pomisliti kako bi Sveti Otac sve ispričao
pravoslavcima, samo zato što smo mi ispričali njemu. Pravoslavci uopće ne
čitaju Bibliju na isti način kao i mi. Za njih su to činjenice.”
Blenem u njega. “Platno je lažno! Neće im dati falsifikat.”
Lucio me tapše po leđima. “Donesi mi sutanu i kutiju pištolja. Ja ću se
pobrinuti za sve.”
Preko njegova ramena gledam u jednu fotografiju na zidu. Simon,
otprilike u Peterovim godinama. Sjedi ocu u krilu i gleda u njega. U očima
mu je čisto divljenje. Pored njih je majka koja nasmiješeno gleda u kameru.
U njezinu pogledu ima nečeg što se ne da odrediti, vragolastog i mudrog i
mirnog, kao da zna nešto što nitko drugi ne zna. Rukama pokriva malu
izbočinu na trbuhu.
“Ne”, kažem. “Ne mogu to napraviti. Pronaći ću drugi način.”
 “Nema drugog načina.”
Ali dok gledam u tu fotografiju, moje se srce već slama. Jer znam, bolje
nego što sam ikad išta znao, da nije u pravu.

Vani, mjesec je pun. Zrak djeluje mekano na zrnastom svjetlu. Hodam sve
do vrta pored samostana sestre Helene, hvatam se za metalnu ogradu i
zaustavljam. Zatvaram oči i dišem. Prsa mi se počinju nadimati.
Volim ga. Uvijek ću ga voljeti. Nikada nije planirao to napraviti. Došao
je u Castel Gandolfo bez oružja. Mogao je pobjeći, ali umjesto toga pozvao
je policiju. A dok je čekao da dođu, skinuo je kišnu kabanicu i kleknuo pored
prijatelja da ga pokrije.
Vjetar juri kroz vrt, povija cvijeće dalje od mene. Biljke se otimaju kao
da žele iščupati svoj korijen.
Razmišljam o veličini Simonove ruke. O tome koliki je u njoj bio pištolj.
Leo ga je nazvao pišljivim. Najmanje, najslabije oružje koje je mogao naći.
Jedan golemi prst na obaraču sigurno nije ostavio mnogo mjesta sa strane.
Trebalo je samo malo povući.
Sve bih dao da mogu povjerovati kako se dogodilo slučajno. Osim što
se pištolj nikako nije mogao slučajno naći u Simonovoj ruci.
Sjedam. Prstima grebem vruću zemlju. Mogao je priznati. Pitali bi ga
zašto je to napravio, i tada bi mogao šutnjom štititi Platno. Umjesto toga
pustio je da šutnja štiti i njega. Meni je taj njegov izbor još čudniji od onoga
što je napravio Ugu.
Imao sam četrnaest godina kada mi je rekao da više ne želi biti
grkokatolik. Sjeo je uz mene i objasnio mi kako će me nedjeljom i dalje
voditi do naše crkve i kasnije dolaziti po mene, ali od sada će on odlaziti na
mise, a ne na svetu liturgiju. Nikad nisam shvatio zašto je želio otići. Obojica
smo voljeli svoju grkokatoličku crkvu. Pogled na našeg oca kada bi se
pojavio iza zida prekrivenog ikonama, svjetlucajući u zlatnoj odjeći, tek što
je sišao s oltara, tamo gdje laicima nije bilo dopušteno, bila je jedna od
rijetkih prilika kada smo mogli povjerovati da je bio značajan čovjek. Ali tog
dana rekao sam Simonu kako ću i ja napustiti našu grkokatoličku crkvu, jer
ma kamo išli nedjeljom, želio sam da idemo zajedno.
Odbio je. Prisilio me da ostanem. Pobrinuo se da mi se načini tonzura,
i da dobijem mjesto oltarskog poslužitelja u crkvi. Pobrinuo se da mi
svećenici nastave davati poduku iz grčkog. Od tog dana, kad god bi me pitao
za djevojke koje su me zanimale, uvijek bi najprije spominjao kćeri iz
grkokatoličkih obitelji.
 Nije mu trebalo biti dopušteno postati rimokatolikom. Crkveno pravo
kaže da sinovi trebaju slijediti obrede očeva. Ali Simon je zamolio Lucia za
pomoć. A moj ujak, koji nikad ništa nije želio više od nećaka koji će nastaviti
obiteljsku tradiciju, konačno je shvatio što bi Simon mogao postati. Tada je
počeo krasti mog brata od mene upućujući ga na stazu za koju sam čak i ja
znao da mu pripada.
I tako, svake nedjelje ujutro, ja bih laštio cipele dok bi Simon peglao
odjeću. Zajedno smo se brijali pred ogledalom. Zatim bi me otpratio do
moje crkve i predao u ruke mojih župljana. I ostavio me.
Cijeli me život pripremao za taj trenutak. A ja sam mu se cijeli život
opirao. On je postao rimokatolik jer je konačno završio posao sa mnom.
Sigurno ga je skoro ubilo to što je svomu malom bratu morao biti otac. Znao
je da je prevelik za svoje okvire, za naš dom, za malene cipele našeg oca. Ali
ostao je uz mene koliko je mogao. Kao što je Lucio rekao, nije se moglo
birati. Simon je zanemarivao sebe da bi odgajao mene. Tragovi te odluke
mogu se vidjeti u svemu što je ikada napravio. U spremnosti da sve preda.
Da sve žrtvuje. Budućnost; svećenički poziv; čak i ljubav prijatelja.
Kada nešto voliš, spreman si za to umrijeti. To je poruka evanđelja. Tko
zbog mene izgubi život, rekao je Isus, spasit će ga. Mrzim brata zbog onog
što je napravio. Mrzim ga još više zbog onog što ću ja morati napraviti sutra.
Ali dok razmišljam o računu koji moramo podmiriti, osjećam i olakšanje.
Gotovo je. Odiseja koju sam morao proći kao njegov brat. Strah od cilja.
Neplaćeni dug. Razmišljanje o tome što nam je bilo suđeno. Sutra je sa
svime gotovo.
Ovo nam je bilo suđeno.

Brojim stepenice. Dodirujem novu bravu na starim vratima. Gledam kako

se okreće novi ključ. Kada uđem, Mona i Peter pogledaju me s istim izrazom
lica. Kao da sam uranio. Kao da sam ih probudio iz krasnog sna. Peter se
polako izvlači iz njezina krila da me pozdravi. Od pogleda na njega poželim
sakriti lice i plakati.
“Peter,” uspijevam izgovoriti, “vrijeme je za spavanje. Molim te, operi
zube i umij se.”
Gleda me i ne proturječi. Nikada se nisam više trudio sakriti osjećaje
od njega. Ali on ih ipak osjeća. Njegovo se srce automatski prebacuje na
frekvenciju žalosti.
“Kreni”, kažem.
 Slijedim ga i tupo gledam kako pušta vodu. Sapun mu klizi iz ruku, pa
ga stavljam između njegovih dlanova i držim svojim rukama njegove dok se
sapunamo.
“Babbo, zašto si tako tužan?” šapće.
Iza mene Mona tiho govori: “Mislim da trenutačno ne želi o tome
pričati, Peter.”
Ali on me gleda u istom ogledalu pred kojim smo se Simon i ja zajedno
brijali. Te plave oči. Oči mojeg brata. Oči moje majke. Na slikama na
Luciovu zidu čak ih je i moj ujak nekada imao.
“Obuci pidžamu”, kažem.
Na trenutak, dok se presvlači, stoji skoro gol pred nama. A majka koja
ga nikad nije vidjela u donjem rublju odvraća pogled. Oko njegovih stegana,
jedva vidljivi dok se saginje navući hlače, blijedi su prsteni na mjestima gdje
su ga stezale nogavice gaćica. Razmišljam o Simonovu ožiljku.
Zuri u krevet i okreće se prema meni. “Je li Simon dobro?” kaže.
Ali kažem mu da ne idemo u krevet. “Slijedi me.”
Kada stižemo do vrata stana, on govori: “Kamo ćemo?”
Pokazujem Moni da i ona dođe. Zatim ih vodim stepenicama do krova.
Kao da stojimo na palubi broda u noći. Ocean pod nama treperi. Rublje
na konopcima vijori kao signalne zastavice. S druge strane kanala palača je
Ivana Pavla. Ispod nas, poput ribarskih brodova, zgrade našeg naselja.
Trgovine i pošta. Garaža i muzeji. Iznad svih njih nalazi se križni oblik
Svetog Petra.
Držim sina u rukama i zakoračim do samog ruba krova, tako da može
sve vidjeti. Onda govorim: “Peter, koja je tvoja najsretnija uspomena?”
Smiješi se i gleda prema Moni. “Kada sam vidio mamu”, kaže.
Ona mu dodiruje obraz i šapuće: “Alex, zašto to radiš?”
“Peter, otvori oči koliko god možeš”, kažem, “i gledaj sve ovo. Zatim
čvrsto stisni oči, i u mislima načini razglednicu.”
“Zašto?”
Kleknem da bismo bili na istoj visini. “Želim da zapamtiš sve što vidiš
večeras.”
I mislim: Jer možda to nećemo više često viđati. Jer ovo nije jedan od onih
trenutaka kada kažemo vidimo se kasnije. Ovo je trenutak kada kažemo
zbogom.
Glas mu podrhtava dok govori: “Što nije u redu, babbo?”
 “Ma što da se dogodi”, šapćem, “uvijek ćemo imati jedan drugog, ti i ja.
Uvijek.”
U život ovog djeteta Bog je spustio samo jednu ljubav koja nikad ne
iznevjerava. To sam ja. Iz sveg srca mislim ono što sam rekao. Ma što da se
dogodi.
“Hoćemo li živjeti u maminoj kući?” pita.
Grlo mi se steže. “Nećemo, srce.”
Osjećam se slomljeno. Dižem ga na ruke i stišćem skoro najsnažnije što
mogu.
“Zašto smo onda ovdje?”
Nema odgovora koji bi on mogao razumjeti. Zato ga dižem u zrak i
pokazujem mu naša najdraža mjesta. Podsjećam ga na stvari koje smo tamo
radili, na sve što smo doživjeli. Na to kako smo sjedili u hladu stabala pod
sobom i bacali komadiće kruha pticama, gledali kako ljudi ubacuju pisma u
veliku žutu kutiju na poštanskom uredu i zamišljali zemlje u koje su
upućena. Na noć kada smo se popeli na vrh Svetog Petra da bismo gledali
vatromet za srebrnu obljetnicu Ivana Pavla, i vidjeli Ivana Pavla kako sjedi
u svom prozoru i gleda isto što i mi. Na zimsko jutro kada smo izišli iz
Annone, svog supermarketa i plastična nam je vrećica pukla, jaja se razbila
po cijeloj ulici, a Peter je počeo plakati, sve dok – gle čuda – jedini put u
njegovu životu nije počeo padati snijeg. Zapamti, Peter, taj čarobni osjećaj.
Kako se u trenutku svaki djelić tuge može izbrisati najmanjim poklonom
ljubavi Božje. On nas gleda. Brine se za nas. I nikad, nikad nas ne napušta.
Blagoslovljena Mona, spasila me. Kada postanem prazan i iscrpljen,
dok Peter želi čuti još priča, a moja sjećanja postaju sve mračnija, ona mu
počinje govoriti o našoj mladosti. O tome kakav sam bio kao dječak.
“Mama,” pita, “je li babbo bio dobar nogometaš?”
Mona se smiješi. “O, jako dobar.”
“Dobar čak kao Simon?”
Mišići ispod njezinih očiju zatežu se. “Peter, u svakom pogledu, bio je
bolji.”
Nosim sina niza stube. Mršti se kad opet ugleda stan. Uvlači se u krevet,
pa opet ustaje. Zatvara ormar i provjerava je li zaista zatvoren. Molimo se.
Mona ga drži za ruku, i to je nekako dovoljno. Gasim svjetlo i vidim kako se
zrake mjesečine odražavaju na njegovim ovlaženim očima.
“Volim te”, kažem.
“I ja tebe volim.”
 I na trenutak srce mi je opet ispunjeno. Ma gdje da je ovo dijete uz
mene, to ću mjesto zvati domom.

Mona me slijedi natrag u kuhinju. Prolazi rukom kroz kosu. Ustaje, skida
jednu šalicu iz ormarića i puni je vodom iz slavine. Sve to vrijeme šuti.
Konačno, spušta šalicu i sjeda pored mene, odvaja mi ruke od otvorene
Biblije koja se tamo zatekla. Otvorene Biblije iz koje je čitala našem sinu.
“Alex, na što se ti to spremaš?”
“Ne mogu govoriti o tome.”
“Nije tvoj posao spasiti Simona. Shvaćaš li to?”
“Molim te,” kažem. “Nemoj.”
Gura Bibliju natrag prema meni. “Pogledaj ovamo i reci mi nešto. Tko
spašava Isusa?”
Buljim u nju, pitajući se na što bi mogla misliti.
“Pokaži mi”, kaže, “mjesto gdje on pobjeđuje na suđenju.”
“Znaš da on ne po...”
Riječi mi zamru. Ali ona čeka. Ne govori ništa. Želi čuti kako ja
izgovaram te riječi.
“Isus”, kažem, “ne pobjeđuje na suđenju.”
Sada joj je glas tiši. “Onda mi pokaži gdje sve sretno završava nakon što
ga spasi njegov brat.”
“Znači, trebao bih ga napustiti? Samo pobjeći?”
Lice joj je nedokučivo. Čuje optužbu. Oči joj bježe.
“Ma što napravio”, govori, “nitko nikad nije mogao kontrolirati Simona.
Nitko mu nikad nije promijenio mišljenje. Ako želi izgubiti proces...”
Dižem se iz svoje sjedalice. “Nećemo razgovarati o tome.”
Ali po prvi put otkako se vratila, ne pokorava se i ne pazi se. “Samo je
jedan život u tvojim rukama. Alex. Njegov.” Pokazuje prema spavaćoj sobi.
“Ali ti si mu napunio glavu dvjema osobama koje nikada ne viđa. Pustio si
ga da vjeruje da dvije najvažnije osobe u njegovu životu nisu nikad tu. Iako
je najvažnija osoba u njegovu životu uvijek bila tu.”
“Mona,” kažem, “imam priliku vratiti Simonu njegov život. Toliko mu
dugujem.”
Usna joj se krivi. “Ne duguješ.”
Ali ona ne shvaća. “Bez obzira na to što će se dogoditi sa mnom”,
govorim, “uvijek ću imati Petera. Ako on više ne bude svećenik, neće imati
ništa.”
 Sprema se reći nešto strašno, ali neću joj dati priliku.
“Kada budem gotov sutra”, kažem joj, “bit će posljedica. Zbog jedne od
njih Peter i ja možda više nećemo moći ostati ovdje.” Sprema se pitati, ali ja
nastavljam.
“Prije nego se išta slično dogodi, važno mi je biti iskren s tobom. Od
kada si otišla, ništa nisam želio više nego da naša obitelj opet bude zajedno.”
Ona već odmahuje glavom, pokušava vratiti vrpcu unatrag, pokušava
ovo zaustaviti.
“Sanjao sam o nama troma”, kažem, “kako živimo u ovom stanu. To
sam želio više od ičeg u životu.”
Ona odjednom počinje plakati. Moram odvratiti pogled.
“Ali kada si se vratila”, kažem, “sve se promijenilo. Nisi ti ništa
pogriješila. Sve si dobro napravila. Volim te. Uvijek ću te voljeti. Ali sve se
drugo promijenilo.”
Gleda u strop, pokušava osušiti oči. “Ne duguješ mi objašnjenje. Ne
duguješ mi ništa.” Spušta pogled, gleda me u oči. “Ali molim te. Stavi sebe i
Petera na prvo mjesto. Barem jednom. Zaboravi Simona. Tako si se namučio
pružajući ovdje Peteru dobar, sretan život. Ma što namjeravao napraviti, ne
zaboravi da je ovo mjesto za njega cijeli svijet.”
Volim je zbog tih riječi. Zato što žestoko brani muža i sina. Ali ne mogu
s tim ništa. Moram dovršiti svoj posao.
“Mona, ne znam gdje ćemo Peter i ja živjeti ako se budemo morali seliti.
Sve što znam jest da to neće biti unutar ovih zidova.” Oklijevam. “A ako
želiš, ti nam se možeš pridružiti.”
Nijemo me gleda.
“Ne pitam te što namjeravaš”, kažem. “Ali večeras sam shvatio koje su
moje namjere. Želim svoju obitelj zajedno.”
Pruža ruku i grli me. Počinje jecati zabijajući prste u moju kožu.
“Nemoj mi odgovoriti”, kažem. “Ne večeras. Čekaj dok ne budeš
sigurna.”
Steže me još jače. Zatvaram oči i držim je.
Gotovo je.
Volio sam ovaj život. U budućnosti, ma što mi donijela, gledat ću
zidove ove zemlje i zahvaljivati Bogu na godinama koje mi je omogućio
unutar njih. Kao dijete gledao sam kako sunce izlazi nad Rimom. Kao
muškarac gledat ću ga kako zalazi nad Svetim Petrom.
 Poglavlje 41

Cijeli me sat gleda kako hodam po dnevnoj sobi, zna da razmišljam.

Konačno kaže: “Alex, moraš spavati.” I prije nego što stignem odbiti, hvata
me za ruku i vodi prema spavaćoj sobi. Čeka da uđem za njom. Zatim
zaključava vrata iza nas.
Prošlo je skoro pet godina otkad sam spavao pokraj svoje žene. Stari
madrac uzdiše kada osjeti njezinu davno zaboravljenu težinu. Ona ne skida
odjeću. Skida samo cipele i tjera me da legnem pored nje. Gasi svjetlo. U
mraku osjećam kako njezini prsti nježno prolaze kroz moju kosu. Osjećam
njezin dah na stražnjem dijelu vrata. Ali njezina ruka nikad ne krene dalje.
Njezine se usne nikad ne približe.
Cijelu noć sanjam snove pune nasilja. Dva puta ustajem i molim se u
mraku. Mona ima tako lagan san da se budi i pridružuje mi se. Nakon toga,
u najcrnjim satima, obuzima me usamljenost zbog koje je očajnički želim
probuditi. Reći joj što namjeravam. Ipak, kad pomislim što je sve Simon
napravio da sačuva tajnu, okrećem se i šutim. Vrtim se među plahtama, a
kada je čujem kako me pita jesam li dobro, pravim se da spavam.
Prije zore izvlačim se iz kreveta i počinjem pripremati. Zaključavam se
u kupaonici i penjem na stolić. Zamatam Simonovu sutanu u ručnik, pa je
stavljam u vreću za smeće. Guram kutiju pištolja u plastičnu vrećicu iz
trgovine. Kada se vratim u kuhinju, vrećicu stavljam pored sebe na stol.
Onda radim na svojoj priči nalijevajući šalicu za šalicom iz vrča za kavu,
listajući Bibliju na stolu da bih se uvjerio kako sam dovoljno dobro zapamtio
stihove – ne želim ostaviti mogućnost da me netko krivo shvati. Prisiljavam
se misliti na noć u kojoj je Ugo umro, tražim pojedinosti koje sam možda
zaboravio. Ne mora biti savršeno. Samo mora biti uvjerljivo.
Mona se pojavljuje nakon pola sata. Bez riječi pregledava moju donju i
gornju mantiju, moje najbolje cipele. Na kuhinjski stol stavlja moje ključeve
i cursoreov poziv. Ne pita za plastičnu vrećicu. Sigurno vidi da je u njoj nešto
tvrdo i tamno, zamotano u dugi kabel, ali ne govori ni riječ. Kad god pogleda
na sat, i ja pogledam na svoj.
Peter spava dok ga ljubim u čelo. Sjedim na rubu njegova madraca i
gledam na drugi kraj sobe u prazan krevet u kojem je nekad davno spavao
Simon. Pored tog kreveta obično bih molio sa svojim bratom. Preko
prostora između tih madraca šaputali bismo noću. Prije no što me savladaju
uspomene, napuštam sobu.
 Izlazim u osam i pol, i s vrećicom skrivenom pod mantijom bacam
vreću za smeće u kontejner s druge, rimske strane granice. Imam dovoljno
vremena za zadnji krug-oko svoje zemlje. Umjesto toga s kapije krećem na
Trg svetog Petra i hodam uz ranojutarnje posjetitelje osjećajući na sebi
vodenu prašinu iz fontana. Gledam kako židovski trgovci postavljaju svoja
kolica, a sampietrini namještaju sjedalice za neki događaj na otvorenom koji
će vjerojatno biti tek kasnije popodne. Ipak, uglavnom vidim laike.
Hodočasnike i turiste. Želim doživjeti ovo mjesto na njihov način.
Limuzina stiže na vrijeme u devet i trideset, vozi je Angelo Gugel, papin
komornik. Signor Gugel živi u našoj zgradi. Jedna od njegovih triju kćeri
znala je čuvati Simona i mene dok nam je majka još bila živa. Ali nema
srdačnih pozdrava, samo uljudno: “Dobro jutro, velečasni.” Zatim me vozi
pored Sikstinske kapele na cestu prema palači. Švicarski gardisti salutiraju
nam dok prolazimo. Kada stižemo do Tajništva, otvaraju se preklopna
drvena vrata i otkrivaju nadsvođen prolaz. Ulazim u nepoznatu zemlju.
Privatno krilo palače Ivana Pavla.
Dvorište je malo. Zidovi se čine neizmjerno visoki, osjećam se kao da
sam na dnu ponora. Tlo je ispresijecano sjenama. Na drugoj strani dva
stražara sjede u ostakljenim kućicama i promatraju nas. Ali Gugel vozi u
krug i vraća se prema prolazu, zaustavlja se tako da se nasuprot mojih vrata
nađe ulaz u zidu. Dok izlazim, govori: “Velečasni, ovuda.”
Privatno dizalo.
Stavlja ključ i sam ga pokreće. Kada se kabina zaustavi, signor Gugel
razmiče metalnu rešetku i otvara vrata. Bridi mi koža na vratu.
Stigli smo. Nalazim se u odajama Svetog Oca. Preda mnom je soba za
prijam namještena s nekoliko čudnih komada pokućstva i nekoliko biljki u
loncima. Nigdje Švicarske garde. Leo kaže da im ovdje nije dopušteno
ulaziti. Gugel me vodi dalje.
Stižemo u knjižnicu čiji su zidovi obloženi damastom. Ispod velike
Isusove slike stoji samo jedan stol. Na stolu su samo zlatni sat i bijeli telefon.
Gugel pokazuje dugački stol u središtu prostorije i kaže: “Molim vas,
čekajte ovdje.”
Zatim, na moje iznenađenje, on odlazi. Svake noći svog djetinjstva
gledao sam u prozore na ovom gornjem katu pitajući se što je iza njih. Kako
se osjeća sin siromašnog poljskog vojnika, odrastao u sobici na
unajmljenom katu tuđe kuće, dok živi u odajama na vrhu najčuvenije palače
na svijetu? Ivan Pavao tih mi je dana često bio u mislima. Davao mi snagu
za borbu protiv tako mnogo strahova. I njemu su roditelji umrli dok je bio
mlad. I on se nekad osjećao kao stranac u ovom gradu. A ono što
namjeravam učiniti izdaja je mojeg vlastitog anđela čuvara.
U knjižnicu uvode još ljudi. Najprije ulazi Falcone, šef žandara. Zatim
tužitelj. Lucio ulazi uz Mignatta.
Potom, kroz druga vrata, ulazi Simon.
Svi mi ostali buljimo. Lucio pruža ruke. Gega se naprijed i diže ruke do
Simonovih obraza.
Ali Simonove oči ne skidaju se s mojih.
Ne mogu se pomaknuti. Izgleda kao mrtvac. Oči su mu upale. Mogao
bi dva puta omotati svoje tijelo žilavim rukama. Osjećam kutiju za pištolj
kako mi pritišće rebra. Simon mi pokazuje da mu priđem, ali ukopavam se
i ne odgovaram mu. Pripremio sam se za ovaj trenutak. Sada je važno da se
držimo na udaljenosti.
Trenutak kasnije na vratima se pojavljuje nadbiskup Nowak. “Oče
Alexandros Andreou,” kaže. “Njegova Svetost sada će vas primiti.”

Slijedim ga u manju, povučenu prostoriju. Prepoznajem je kao radnu sobu

iz koje se Ivan Pavao prikazuje mnoštvu na Trgu svetog Petra. Ogroman
prozor ispunjava staklo otporno na metke, ali iza prozora je skroman stol
nakrcan dokumentima koje treba potpisati i spisima koji nezaustavljivo
stižu iz Tajništva. Toliko su nadmašili papinu sposobnost njihova rješavanja
da sada zagušuju sobu, naslagani na hrpe oko stola. Gomile su tako velike
da isprva ne vidim tko sjedi iza njih.
Skamenim se. Samo je dužinu ruke udaljen od mene. Ali nije nimalo
nalik čovjeku kojeg sam vidio u kapeli, koji je smogao snagu kleknuti
patrijarhu pod noge. Ovaj je čovjek krhak i utonuo u sebe, ima male, uske
oči koje jedva prikrivaju njegov bol. Ne miče se, samo diše. Gleda me, ali
među nama nema ničeg. Nikakve povezanosti, nikakva pozdrava. Ljudi se
izmjenjuju pred njim, dolaze i odlaze. Isto tako gledao bi u lutku.
Nowak kaže: “Molim te, oče, sjedni.” Pokazuje na sjedalicu nasuprot
stolu, i zatim sjeda pored Ivana Pavla u ne znam kojem svojstvu.
“Njegova je Svetost”, nastavlja, “proučila dokaze koje je sakupio sud.
Želi te upitati nekoliko stvari.”
Sveti Otac ne miče se u svojoj sjedalici. Pitam se hoće li uopće
progovoriti.
“Da, Preuzvišeni.”
“Jako dobro. Molim te, počni tako što ćeš objasniti svoje poznanstvo s
doktorom Nogarom.”
 “Preuzvišeni, sreo sam...”
Ali nadbiskup Nowak ljubazno mi pokazuje da sam pogriješio.
Prisiljavam se pogledati nepomične oči Ivana Pavla. “Vaša Svetosti,
upoznao sam doktora Nogaru preko svog brata. Doktor Nogara našao je
tajanstveni rukopis u knjižnici, a ja sam mu pomagao da ga čita.”
To je primljeno samo kao još jedna činjenica. Nowak ne nastavlja u tom
pravcu. Umjesto toga pita: “Kako bi opisao poslovni odnos svog brata s
Nogarom?”
“Bili su dobri prijatelji. Moj mu je brat spasio život.”
“Ipak, čuo sam glasovnu poruku doktora Nogare. Ona ukazuje da nisu
bili u prijateljskim odnosima.”
Pažljivo biram riječi.
“Kada je moj brat počeo putovati na svoje sastanke s pravoslavcima,
nije više mogao posvetiti dovoljno vremena Nogari. To im je obojici
smetalo.”
Gledam izraz Nowakova lica. Moram biti siguran da će zapamtiti na što
je Simon trošio vrijeme. Koji je izvor njegovih obaveza. Samo nekoliko
metara udaljena je privatna kapelica u kojoj je Sveti Otac vjerojatno izveo
obred posvećenja Simona u biskupa.
“Ali glasovna poruka sugerira”, kaže nadbiskup Nowak, “da je Nogara
otkrio nešto što je zakompliciralo njihove poslovne odnose. Jesi li znao za
to?”
Skupljam hrabrost. “Da. Jesam.”
“Što je otkrio?”
“Pronašao je rukopis drevnog evanđelja nazvanog Diatessaron.” Nowak
kima glavom. “Onog koje je sada nestalo.”
“Pomagao sam mu kod čitanja Diatessarona”, nastavljam. “Do tada
doktor Nogara nije shvaćao da evanđelja ne govore isto o Svetom platnu. To
je uzrok njegova problema.”
“Nastavi.”
Sada počinjem svoj ples sa stihovima. Moram ga savršeno izvesti.
“Najiscrpniji opis Isusova ukopa”, kažem, “jest u Evanđelju po Ivanu. Druga
evanđelja govore da je Isus bio pokopan u σινvδόνι, platno, ali Ivan kaže
όθνίοις, povoje. Ivan također najpodrobnije opisuje prazan grob, i opet
govori isto: učenici nisu našli samo όθονίοις, povoje; našli su i σουδάριον,
maramu ili ubrus, omotan oko Isusove glave. To se očito ne slaže s bilo
kakvom slikom na Platnu.” Nadbiskup Nowak se mršti. Čini se da će
postaviti novo pitanje, ali ja nastavljam, gomilajući dokaze, zatrpavajući ga
grčkim. Moram ga po svaku cijenu držati dalje od rane od koplja. Moram ga
usmjeravati u drugom pravcu, prema svim onim sitnicama u kojima se Ivan
ne uklapa u Platno, Nowak će znati da bi ih Ugo odbacio jer nitko kod Ivana
ne traži čvrste činjenice.
“Te se poteškoće produbljuju kada Ivan govori o άρωμάτων, pogrebnim
balzamima. Druga evanđelja govore da nije bilo pogrebnih balzama kad je
Isus pokopan jer bio je šabat, pa je ukop obavljen na brzinu. Ali Ivan kaže
da je upotrijebljena velika količina balzama – μίγμα σμύρνης καί άλόης ώϛ
λίτραϛ έκατόν, sto libara smjese smirne i aloje. A to je problem jer
znanstvena ispitivanja Platna nisu našla nikakve tragove pogrebnih
balzama. Da ne cjepidlačim dalje, Vaša Svetosti, Nogara je vidio da je
najpodrobniji opis Isusova pokopa onaj Ivanov, ali ono što je u njemu ne
podržava postojanje Platna. Nogara je krenuo u Castel Gandolfo da bi to
rekao pravoslavcima.”
Lice nadbiskupa Nowaka povija se od zabrinutosti. Čelo mu se mršti.
Ruka mu zamišljeno prekriva bradu. ”Ali, oče, zar mu nisi objasnio Ivanovo
evanđelje?”
“Jesam. Objasnio sam mu da je ono najviše teološko. Da je napisano
desetljećima nakon ostalih. Ali on je znao kako se pravoslavci vjerojatno
neće oslanjati na znanstveno čitanje evanđelja. Znao je da će oni vjerojatno
smatrati da Ivana treba shvaćati doslovno.”
Nowak trlja sljepoočnice. Čini se da ga nešto boli. “To je Nogara otkrio?
Nesporazum?”
Kimam glavom.
Krivi lice. Kada opet progovori, u njegovu glasu primjećujem promjenu.
Pitanje koje mu je na vrhu jezika više nije pravno niti biblijsko. Dublje od
toga: ljudsko je. Nadam se da je najgore prošlo.
“Onda”, kaže on, “zašto je doktor Nogara ubijen?”
Sada je vrijeme da se zagrebu stare rane. One spremno prokrvare. “Moj
otac ovdje je proveo trideset godina pokušavajući opet ujediniti našu Crkvu
s Pravoslavnom.” Klanjam se Ivanu Pavlu. “Sveti Oče, znam da je nemoguće
sjetiti se svakog svećenika koji je radio među ovim zidovima, ali moj je otac
dao život za ujedinjenje. Jednom ste ga pozvali u ove odaje, prije objave
datiranja radioaktivnim ugljikom, i bio je tako počašćen. Uništilo ga je kada
je čuo rezultat.”
Po prvi se put usne Ivana Pavla trzaju. Sada je još namršteniji.
“Moj brat i ja”, nastavljam, “odgajani smo vjerujući u njegov rad.
Pomisao da će pravoslavci za vrijeme svog povijesnog posjeta ovamo čuti
nešto ružno uznemirujuća je. Moj je brat to pokušao objasniti doktoru
Nogari. Ali nije uspio.”
Oči nadbiskupa Nowaka zasjenjene su njegovim obrvama. “Onda bih
volio shvatiti događaje iz te noći. Ti si stigao u šest i trideset, nakon što je
Nogara već bio mrtav. Je li to točno?”
Sada počinje teški dio. “Ne baš sasvim, Preuzvišeni.”
Premeće papire na stolu, pokušava iz mnogih stranica svjedočenja
izvući činjenice. “Zar ti nije tada signor Canali otvorio kapiju vrtova?”
Napet sam u svojoj sjedalici.
“On je tada otvorio kapiju”, kažem. “Ali nisam tada došao.”
Mračno me gleda. “Objasni, molim te.”
Srce mi je uz Simona. Uvijek je bilo uz Simona.
“Preuzvišeni, nazvao sam Guida Canalija da bih stvorio privid kako sam
stigao u Castel Gandolfo kasnije nego što se to zaista dogodilo.”
Ivan Pavao pokušava okrenuti glavu da bi pogledao Nowaka, ali ne
može. Ruka mu ostaje zgrčena na naslonu sjedalice. Samo njegove oči
skreću prema njegovu starom svećeniku tajniku.
“Što to govoriš?” pita nadbiskup.
“Bio sam tamo prije pet sati”, kažem.
U vrijeme koje se vidi na snimci nadzorne kamere.
Nowak čeka.
“Našao sam doktora Nogaru u njegovu automobilu”, kažem. “Posvađali
smo se.”
Cijeli svoj svećenički život proveo sam tjerajući iz sebe tamu koja se
sada vraća. To su osjećaji koje niti jedan dobar čovjek ne bi nikada trebao
glumiti. Ali moja predstava ne mora biti savršena. Nowak te osjećaje
poznaje još slabije od mene.
Podiže ruku da bi me zaustavio. “Čekaj, oče. Ovdje nam treba još
netko.”
Plitko dišem. Pluća mi se stežu. Uz zapisničara, sve će postati službeno.
Nadbiskup Nowak podiže slušalicu i nekom na drugom kraju govori
nešto na poljskom. Trenutak kasnije drugi tajnik, monsinjor Mietek, otvara
vrata. Ali čovjek kojeg uvodi zadnja je osoba koju želim vidjeti.
“Inspektore Falcone,” kaže Nowak, “Sveti bi Otac želio da čujete
svjedočenje koje se ovdje daje. Čini se da će otac Andreou priznati ubojstvo
doktora Nogare.”
 Poglavlje 42

Nowak nudi šefu žandara sjedalicu i objašnjava mu što sam rekao. Zatim mi
nalaže da nastavim.
Ne znam gdje bih opet počeo. Uz Falconeovu prisutnost morat ću
pomno paziti na svaku pojedinost.
“Moj brat”, kažem, “sigurno je izišao iz vile tražeći mene i Nogaru.
Vidio nas je kako stojimo pored Nogarina automobila.”
4:50 na snimci nadzorne kamere. Simon prolazi.
“Gdje se nalazio automobil?” pita Falcone.
Provjerava me.
“Na malom parkingu južno od vile”, kažem, “odmah s unutarnje strane
kapije.”
“Ali zašto?” kaže nadbiskup Nowak, nestrpljiv zbog prekida.
Laganje postaje sve lakše i lakše. “Sve na što sam mogao misliti bio je
moj otac”, kažem. “Nikad se nije oporavio od poniženja pred pravoslavcima.
Nisam mogao dopustiti da se to dogodi Simonu.”
Falcone se opet umiješa. “Kako ste znali za postojanje pištolja?”
Nadao sam se da ću kroz taj dio priče projuriti. Čak i sada, ne mogu ga
sasvim uklopiti. Simon je morao imati ključeve lanca koji je držao kutiju od
pištolja. Morao je znati kombinaciju, ali je ipak morao razbiti staklo
pesnicom. Nešto tu čak ni sada ne razumijem.
“Nogara se vratio u automobil”, kažem, “da bi uzeo bilješke za svoje
predavanje. Dok ih je vadio iz pretinca za rukavice, vidio sam kutiju pištolja
ispod sjedala. Izgledalo je kao da nije sasvim zatvorena. Ne znam zašto sam
to napravio. Pogled na tu kutiju jednostavno je nešto pokrenuo u meni.”
Usne Ivana Pavla razdvajaju se. Diše na usta. Gadim se sam sebi.
Ali Falcone je neumoran. “Dakle, uzeli ste pištolj iz otvorenog
automobila?”
“Ne. Ugo je zatvorio vrata i počeo se udaljavati. Svađali smo se. Nije ga
bilo briga što će se dogoditi kada pravoslavci saznaju. Mislio je kako je
izložba uništena. Ja... ja sam mu rekao da mu to neću dopustiti. Prijetio sam
mu. Tada sam se vratio do auta po pištolj.” Nadbiskup Nowak kima glavom.
Sigurno vidi na jednoj od stranica pred sobom: vlas moje kose nađena u
prostoru za noge Ugova automobila.
 Ali Falconeu ništa ne odvraća pažnju. Za njega je svađa beznačajna.
Zanima ga samo pištolj. “Znali ste kombinaciju brave?”
“Ne. Kao što sam vam rekao, nije bila sasvim zatvorena.”
“Kako ste onda skinuli lanac?”
“Nisam. Ne dok ga kasnije nisam trebao sakriti. Onda sam upotrijebio
Nogarine ključeve.”
Falcone se mršti. “S njegova mrtvog tijela?”
Ne mogu podnijeti njegov pogled. Samo kimnem glavom. “Nastavite”,
kaže Nowak.
“Stigao sam Uga dok je hodao natrag prema vrtu. Htio sam ga samo
preplašiti. Ali nije se htio okrenuti da me pogleda, pa sam mu morao doći
sasvim blizu. Vidio je pištolj. Podigao je jednu ruku da se zaštiti. Kada je
njegova ruka udarila pištolj, on je opalio.”
Gledam Falconea, siguran da će se sjetiti kako je autopsija pronašla
tragove pucnja na jednoj Ugovoj ruci. Samo jedan metak ispaljen iz blizine.
“Gdje je bio vaš brat dok se to događalo?” pita.
“Kada je Simon čuo pucanj, dotrčao je. Spustio se na koljena i pokušao
oživjeti doktora Nogaru, ali bilo je prekasno.”
Nisam izmislio tu zadnju pojedinost. Mislim da ona objašnjava blato
na Simonovoj sutani.
“Nisam znao što bih”, nastavljam. “Molio sam ga da mi pomogne.”
Nadbiskup podiže pogled sa papira pred sobom. “Preuzvišeni,” kažem,
“moj bi brat učinio sve za mene.”
Ivan Pavao odjednom se nagne na jednu stranu, drhteći, kao da su mu
ove zadnje riječi zadale smrtni udarac. Nowak ustaje pomoći mu.
Ali Falcone ne skida pogled s mene. Svojim tihim, jedva čujnim glasom
pita: “Što je točno vaš brat napravio za vas?”
Ne shvaća da je od ovog trenutka nadalje moja priča skoro sasvim
neoboriva.
“Riješio se novčanika i sata”, kažem, “dok sam se ja riješio pištolja.”
“Čija je bila zamisao da se stvori slika pljačke?”
“Moja. Tek sam kasnije shvatio kakvu je zamisao imao moj brat.”
Falcone čeka priliku za napad. Čeka, ali propušta je vidjeti.
“Zadnje što mi je rekao”, govorim, “bilo je da odem po svoj auto.
Odvezem se niz brdo i čekam da svi odu sa sastanka. Zatim da nazovem
prijatelja Guida i kažem mu da sam tek stigao iz Rima. Simon je rekao da se
mora vratiti na sastanak, ali onda će me opet čekati u vrtu.”
 “Nema ničeg što bi potvrdilo”, kaže Falcone, “da se vaš brat vratio na
sastanak.”
Ne shvaća da je to srž moje priče.
“Lagao mi je”, kažem. “Nije se nikad namjeravao vratiti.”
Falcone izgleda smeteno.
Ali, izgleda da nadbiskup Nowak shvaća. Razmišlja kao svećenik.
Sigurno je konačno uvidio razlog za šutnju mog brata. Mene.
Njegove tužne slavenske oči proučavaju me, ni zgađeno, ni suosjećajno.
Nudi samo srednjoeuropsku naviknutost na tragedije. Njegove ruke slažu
papire na gospodarevu stolu.
Ipak, Falcone nije zadovoljan. “Što ste napravili s pištoljem?” pita.
Pobjeđujem kao zmija. Posegnem ispod mantije i vadim plastičnu
vrećicu s kutijom za pištolj. Dokaz koji pobija svaku sumnju.
Dok Falcone bulji u nju, vidim kako mu se nešto u očima sporo mijenja.
Komadići konačno sjedaju na svoje mjesto. Jedina stvar do koje mu je bilo
stalo konačno je među dokazima.
“Vaš je brat”, kaže, bez ikakve naznake osjećaja, “štitio vas?”
Ali prije nego što stignem odgovoriti, Falconeova se glava naglo okreće.
Oprezan je, kao da je nešto vidio krajem oka.
Onda i ja ugledam isto.
Sveti se Otac pomiče. Njegova desna ruka – ona dobra – njiše se u
zraku, daje znak nadbiskupu Nowaku.
Preuzvišeni se spušta pored uha Ivana Pavla. Onda iz drevnog tijela
izlazi glas. Ljuskast, slab glas, previše promukao da bih ga razumio.
Nowak gleda u mene. Lice mu se mijenja. Nešto pada iza njegovih
očiju. Šapuće odgovor Ivanu Pavlu, ali ne razumijem njihov poljski.
Konačno, Sveti Otac kima glavom. Skamenjen sam u svojoj sjedalici.
Falcone oprezno gleda Nowaka koji hvata ručice invalidskih kolica. Ide
oko stola. Pored Falconea. Prema meni.
Oči me netremice gledaju. Hipnotičke mediteranske boje, vodeno
plave. U njima pliva život. Nije mu ništa promaklo.
Tijelo mi se steže. Kralježnica povija. On vidi kroz mene. Za njega sam
bezimeni svećenik, jedan od desetaka tisuća, ali može prepoznati laž onako
sigurno kao što u kostima naslućuje promjene vremena. Bol na njegovu licu
govori mi da je on osjeća.
Kada mi se približi sasvim blizu, daje znak nadbiskupu Nowaku da se
zaustavi.
 Ne znam što bih još napravio. Puzim iz svoje sjedalice i spuštam se.
Običaj je poljubiti papin prsten ili se sagnuti dovoljno da mu se poljubi
cipela, kao znak poniznosti, a ja bih se najradije postao nevidljiv, da se
sakrijem od njega. Spreman sam na sve.
Nowak spušta ruku i dodiruje mi rebra. “Sveti Otac želi razgovarati s
tobom.”
Ruka Ivana Pavla pomiče se. Na trenutak bijeli rukav dodiruje goli dio
moje šake kao strujni udar. Zatim on pruža ruku i spušta svoj teški dlan
dolje na moj obraz. Preko moje brade.
Osjećam da se trese. Ritmički, neprekidno. U taktu svoje bolesti. Pod
drhtavom rukom osjećam čistu, znojnu vrućinu. Tim jednim pokretom
govori mi da je vidio dovoljno. Sprema se reći što misli. Otvara usta i nešto
protisne kroz njih.
Ne razumijem riječi. Bacam pogled na nadbiskupa Nowaka.
Ali Ivan Pavao napreže se i podiže glas.
“Ioannis”, kaže, i još mi jače rukom pritišće bradu.
Podižem pogled prema njemu, skamenjen. Pitam se jesam li dobro čuo.
Ali Nowak me upozorava da ne izgovorim ni riječ. Svetog se Oca ne prekida.
“Ioannis Andreou”, kaže Ivan Pavao.
Zabunio se. Gleda mene, a u svojoj zatamnjenoj svijesti vidi čovjeka
kojeg je zapamtio prije više od petnaest godina.
Zatim nalazi snagu dovršiti rečenicu.
“Bio je tvoj otac.”
Dah mi zastaje u plućima. Ukopavam prste u dlanove, pokušavam
obuzdati osjećaje.
“Ti si”, kaže skoro razgovijetnim glasom, “svećenik koji ima sina.”
Gleda me oceanima tih očiju i odjednom sam sveden na svoju
najelementarniju česticu.
“Da”, izgovaram, boreći se sa stisnutim grlom.
Ivan Pavao baca pogled na nadbiskupa Nowaka, traži od njega da
dovrši misao. Napor postaje prevelik.
“Njegova Svetost znala bi te viđati s učenicima”, kaže Nowak, “dok
bismo se vozili kroz vrtove.”
Osjećam bol. Sram mi kida utrobu.
Ivan Pavao mahne rukom, pokazuje prema sebi. “Ja”, kaže. Zatim bode
rukom zrak, pokazuje Nowaka. “I on.”
 Nowak prevodi. “Njegova Svetost također je bila predavač u bogosloviji.
Bila je moj profesor moralne teologije.”
Mučim se izdržati njegov pogled, ne okrenuti glavu. Ivan Pavao još
jednom okreće ruku prema svojim grudima. “Također”, kaže drhtavim
šaptom, “imao sam brata.”
Konačno moram zatvoriti oči. Znam za njegova brata. Edmunda.
Starijeg četrnaest godina. Mladi liječnik u Poljskoj. Umro je od groznice
koju je dobio od pacijenta u bolnici.
Glas Svetog Oca plovi na osjećajima. “Sve bismo napravili. Jedan za
drugog.”
Mogu postojati samo dva razloga zbog kojih mi to govori. Prvi je da je
povjerovao u moje priznanje. Drugi je da zna kako lažem. Kada otvorim oči,
znat ću odgovor. Ali, za sada, ne mogu ga podnijeti.
Zatim me tišina uznemiri. Pogledam.
Invalidska kolica odlaze. Nadbiskup Nowak gura ih kroz vrata prema
knjižnici. Preuzvišeni se okreće i pokazuje mi da ih slijedim. Zadnje što
vidim prije nego što iziđem za njima jest izraz na Falconeovu licu. Ne mogu
ga pročitati. Stari policajac ne izgovara ni riječ. Ali prelazi prstima preko
kutije za pištolj i bira broj na svom mobitelu.

★★★

“Optužba je odbačena”, kaže nadbiskup Nowak grupi okupljenoj u

knjižnici. “Čuli smo priznanje.”
Ali ustaje Simon.
Sve se oči okreću prema njemu. Izgleda kao Mojsije, deset hvati visok.
Njegov crni lik privlači elektricitet iz zraka poput gromobrana. Nowak
zastaje, iznenađen njegovom silinom. Dovoljno da moj brat kaže: “On laže.”
Mignatto i Lucio spočitavajući se okreću prema njemu. Tužitelj gleda
u nevjerici.
“On laže”, ponavlja Simon. “I mogu to dokazati. Pitajte ga što je
napravio s pištoljem.”
“Predao nam je kutiju za pištolj”, objašnjava nadbiskup Nowak.
Simon trepće. Ne može zamisliti laži koje sam ispleo.
Ali ima još jednu nadu. Okreće se prema meni i kaže: “Onda im je
otvori.”
 Nowak gleda kao da će prekinuti Simona. Ali Ivan Pavao maše rukom,
dopušta.
Svi u prostoriji gledaju i čekaju. “Ne znam kombinaciju”, ponavljam
Nowaku. “Ugo mi je nikad nije rekao.”
Simon gleda dolje prema meni. A u tom je pogledu toliko ljubavi, da
srce puca. Toliko čuđenja. Kao da sam morao znati da ne mogu uspjeti, ali
on je zapanjen i potresen jer sam ipak probao.
Glas mu je slomljen, spor. “Sveti Oče, u toj kutiji nećete naći pištolj.
Zakopao sam ga u jednoj cvjetnoj gredici u vrtovima, uz Ugov novčanik, sat
i hotelski ključ. Mogu žandarima pokazati to mjesto.”
Skamenjen sam. Prije nego stižem išta reći, u sobu ulazi Falcone. Nosi
kutiju. A poklopac je otvoren.
“Vaša Svetosti,” mrmlja zabrinutim glasom.
Dok pokazuje sadržaj Ivanu Pavlu, na sebi osjećam Mignattov pogled.
Ali ipak ne mogu odvojiti oči od kutije.
Simon je u pravu. Tamo gdje bi trebalo biti oružje, nalazi se samo ona
prokleta trula stvar. Besmrtna. Nepobjediva. Njezina kvrgava pupčana vrpca
više ne drži rukopis na okupu. Šavovi koji spajaju korice i čine Diatessaron
skoro nepromočivim rašiveni su. Da je one noći u Castel Gandolfu upao u
neku lokvu, kao što je jednom upao u Nil, možda bi se sasvim namočio. Ali
kutija za pištolj savršeno je poslužila. U nju je poput označivača stranica
uguran bijeli list papira na kojem vidim Ugov rukopis. Bilješke za njegovo
predavanje pravoslavcima.
Nadbiskup Nowak pažljivo podiže rukopis. Ali Ivan Pavao je taj koji
diže ruku i pokazuje bilješke. Nowak mu ih dodaje. Prostorija je na trenutak
nijema dok on čita.
Dio po dio, s njegova lica spada maska. On pati. Nowak polako odmiče
papir. Ali umjesto da ga pročita, okreće se meni i govori: “Što ovo znači?”
Umiješa se Simon: “Moj brat nije znao da je unutra bila knjiga. Njegovo
je priznanje bila laž.”
Falcone poseže u stražnji džep i vadi maramicu. Širi je preko dlana i
nježno uzima kutiju za pištolj iz ruku Svetog Oca.
Tražim riječi, pokušavam sklopiti nešto što bi moglo promijeniti
situaciju. Ublažiti Simonovu krivnju. Ali dok gleda u kutiju za pištolj, moj
je brat tako užasnut da mi sve misli bježe. Uvlači se u sebe pod hladnim
pogledom Falconeovih očiju. Ne može ni mene pogledati.
Policijski zapovjednik zatvara kutiju. Ali i dalje je drži pred Simonovim
očima. Prizor je Simonu mučan, a Falcone to zna.
 “Uzmite je, velečasni,” kaže.
Simon se povlači.
Nema ni traga ljudskosti u očima zapovjednika žandara. “Uzmite je”,
ponavlja.
“Ne.”
“Otvorite je.”
“Neću opet dodirnuti tu stvar.”
“Onda mi recite kombinaciju.”
Simon tupo govori: “Jedan, šesnaest, osamnaest.”
Ista kombinacija kao i za sef u Ugovu stanu. Stih iz Mateja kojim se
uspostavlja papinstvo.
Falcone iskušava brojeve. Prije no što povuče kopču, opet pogleda
Simona. Među njima postoji nešto što ne shvaćam.
“Brat vas je iznenadio, zar ne?” govori Falcone.
Simonovo je lice prazno. “Ne znate o čemu govorite.”
Falconeov se prst zateže. Brava se ne otvara.
Simon je oduzet. Gleda u mene kao da smo Falcone i ja u dosluhu.
Stari policijski zapovjednik okreće kutiju, gleda je sa svih strana. Zatim
se po prvi put okreće od Simona. Obraća se Ivanu Pavlu.
“Svetosti, jedan od razloga zbog kojih je Švicarska garda preporučila
ovu kutiju za pištolj jest taj što kombinaciju određuje proizvođač. Ne može
se mijenjati.” Diže papirić koji drži u ruci. “Baš sam nazvao tvornicu. Jedan,
šesnaest, osamnaest nije kombinacija.”
Gledajući u papirić, okreće jedan po jedan brojčanik. Brava se otvori.
Osjećam zrak kako izlazi iz mene.
“Velečasni,” govori Falcone Simonu, “vidio sam vam to u očima.”
Nadbiskup Nowak mrmlja: “Što ste vidjeli, inspektore? Što ovo znači?”
Falcone gleda u kutiju za pištolj kao da ga je ona prevarila. Govori
mračnim glasom: “Na desnoj ruci doktora Nogare bilo je ostataka barutnog
praha.” Pruža prst niz rub kutije, stvara oblik pištolja. “Na ruci kojom on
puca.”
Boja njegova glasa sve govori.
Izraz na Simonovu licu kaže mi da je to istina.
 Poglavlje 43

“Simone...”, govorim.
On ne odgovora. Mutno gleda u kutiju pištolja.
Nadbiskup Nowak žmirka prema meni, pokušava uklopiti moje
priznanje u ono što je Falcone pokazao.
Ali ja znam. Konačno shvaćam. Olakšanje je tako snažno da u početku
i ne osjećam razornu tugu načina na koji je Ugo stvarno umro.
“Jedina osoba koja je znala kombinaciju”, kaže Falcone, “bio je Nogara.
On je bio taj koji ju je otvorio.”
Simon ne govori ništa. On će do kraja šutjeti.
“Ali on ne bi morao razbiti prozor da uđe u vlastiti automobil”, govori
Falcone. “Dakle, velečasni, što se dogodilo?”
Mignatto izgovara gotovo šaptom: “Snimka nadzorne kamere.”
Dvije minute koje dijele Ugov dolazak od Simonova. To je bila skoro
prva stvar koju mi je Simon rekao kada sam stigao u Castel Gandolfo.
On je nazvao mene. Znao sam da je u nevolji. Došao sam što sam prije
mogao.
“Ali zašto ste”, ponavlja Falcone, “razbili prozor njegova automobila?”
To objašnjava slijed zvukova koje je Mignatto čuo na snimci. Pucanj.
Zatim razbijanje stakla.
Simon ne progovara. Ali i ne treba.
“Jer je”, kažem ja, “kutija za pištolj bila u autu.”
“Ali Nogara je već bio otvorio kutiju”, buni se tužitelj. “Bila je prazna.”
Ali nije bila prazna. Simon ne bi zatvorio kutiju koju ne može opet
otvoriti. Kutija je morala biti zaključana prije nego je došao do nje.
“Ugo je stavio rukopis u nju”, kažem.
Te je noći lijevalo kao iz kabla. Štitio je Diatessaron.
Prigušenim glasom obraćam se bratu: “Kako si znao?”
Simon ne bi sačuvao kutiju za pištolj da nije znao što je u njoj. A nije
mogao znati ako mu Ugo nije rekao.
Moj brat i dalje ne govori. Ali ja opet mislim na one dvije minute koje
ga dijele od Uga.
“Jesi li stigao do njega”, kažem, “prije no što je umro?”
 Simon diže ruku da me ušutka. Zatim se palac i kažiprst njegove šake
približavaju dok se skoro ne sastave. Skoro. I on me gleda, iz beskrajne
dubine, kroz taj sićušni procijep.
Ja sam nijem. Da su samo njegovi golemi koraci bili malo duži. U
mislima mogu vidjeti Simona, kao petnaestogodišnjaka, kako stoji na
uskom balkonu Svetog Petra i pruža ruke ne bi li spriječio onog neznanca
da skoči. Pitam se koliko je blizu bio ovaj put. Koje su zadnje riječi izmijenili
on i prijatelj čiji je život mislio da je već spasio.
Ali iz usta mog brata ne stiže ni naznaka objašnjenja. Prostorija je
utihnula. Konačno nadbiskup Nowak progovara slabim glasom. U rukama
drži Ugove bilješke za predavanje.
“Zašto biste ovo krili od nas?” pita. “Obojica?”
Gledam Simona. On ne želi pogledati Nowaka, ali ne može mu uskratiti
poštovanje nastavljajući gledati na drugu stranu. Mišići na njegovu vratu
zatežu se. Nozdrve mu podrhtavaju.
“Zašto”, ponavlja nadbiskup, “biste to krili?”
Čak i sada Simon ne ispušta ni zvuk. Ali začuje se slabi glas. Iskašljava
pitanje, a svi u sobi sasvim se umire.
“Zašto je taj...”, govori Ivan Pavao, “jadnik... oduzeo sebi život?”
Najveći Judin grijeh bilo je samoubojstvo. Ne tako davno
samoubojicama su uskraćivali crkveni pogreb. Nisu im se davala mjesta na
grobljima. Ipak, Simon nije krio istinu zbog srama.
Ivan Pavao lupa rukom. Stenje: “Odgovori mi!”
Konačno Simon popušta. Odbacuje plašt šutnje.
“Sveti Oče,” kaže, “Ugo nikad nije shvatio koliko izložba znači Vama,
dok nije vidio patrijarhe u Castel Gandolfu.”
Ivan Pavao se mršti.
Nadbiskup Nowak kaže: “Niste mu rekli da će se obratiti
pravoslavcima?”
Simon ne govori ništa. Odbija kriviti bilo koga drugog.
Ivan Pavao protisne: “Napravio si ono što sam tražio od tebe.”
Moj brat ne želi ništa povezati sa Svetim Ocem. Umjesto toga govori:
“Molio sam ga da nikome ne kaže što je otkrio o Platnu. Uvjeravao ga. Ali
Ugo je ustrajno želio reći istinu. Došao je u Castel Gandolfo reći
pravoslavcima što je otkrio. Ali onda je vidio tko je u publici. Do tog
trenutka nije znao što će izložba učiniti mogućim. Ne bi mogao živjeti
znajući da vam je lagao za Platno niti bi sebi mogao oprostiti da vam je
uništio san o pravoslavcima.” Lice mog brata je u agoniji. Spušta se na
koljena. “Sveti Oče, tako mi je žao. Molim Vas, oprostite mi.”
Mislim na Uga, kako sam dolazi u Castel Gandolfo, sa svojim
bilješkama i svojim rukopisom, spreman za najhrabriji čin u svom životu.
Na odricanje od Platna koje mu je bilo dragocjeno kao dijete. Spreman
žrtvovati ga u ime istine. Moj hrabri prijatelj. Neustrašiv do kraja. Čak i u
tom groznom, užasavajućem zadnjem činu. Ivan Pavao mrmlja Simonu:
“Zašto mi nisi rekao?”
Moj se brat bori da se pribere. Konačno govori: “Jer da ste znali, ne biste
nikada ponudili Platno pravoslavcima. A da im nismo imali što ponuditi, ne
bilo nade za ponovno ujedinjenje. Ugo je bio spreman umrijeti da sačuva
tajnu. Njegov izbor bio je i moj izbor.”
Vidio sam tisuće slika Ivana Pavla. On je jedan od najviše fotografiranih
ljudi u povijesti. Ali nikada ga nisam vidio ovakvog. Crte njegova lica spajaju
se od boli. Oči mu se zatvaraju. Ruke mu padaju natrag, zatežući mišiće
njegova vrata. Nadbiskup Nowak saginje se i šapuće zabrinute riječi na
poljskom.
Niz Simonove obraze spuštaju se crte s kojih se odražava svjetlo. Ni
dlaka se na njemu ne pomiče.
Nowak brzo objavljuje: “Povlačimo se dok Sveti Otac ne poželi da
nastavimo.” Zatim gura Ivana Pavla u radnu sobu i zatvara vrata.
Trenutak kasnije otvaraju se druga vrata. Naglo ulazi monsinjor
Mietek, drugi tajnik. Blijed je dok govori: “Idemo svi zajedno dolje do
dizala.”
Vode nas u grupi. Dok čekamo u hodniku, Mietek drži prst na
pozivnom dugmetu dizala. Kada kabina stiže, ugurava nas unutra i opet
dodiruje dugme. Tek u zadnjem trenu stavlja ruku na Simonovu podlakticu
i kazuje: “Ne vi, Preuzvišeni. Vi trebate ostati.”
To se dogodi tako brzo da jedva stignem pogledati Simona prije nego
što se vrata zatvore među nama. I on gleda u mene. Ni u koga i ni u što
drugo. Ali iza njega, u daljini, otvaraju se vrata. U njima stoji nadbiskup
Nowak, gleda u mog brata koji vidi samo mene.
 Poglavlje 44

Čekam ga ostatak jutra. Poslijepodne kroz prozor svoga stana gledam kako
se počinju povijati vrhovi drveća. Smeće iz odvoda u kaldrmi počinje se
micati, raznosi ga vjetar koji je sve jači. Kiša nije daleko. Tik iza pet sati
začuje se brzo kucanje na vratima. Jurim otvoriti.
Brat Samuel. Lice mu je nagnječeno. Uzbuđenim glasom govori: “Brzo,
velečasni Alex. Morate sići u prizemlje.”
Trčim dolje. Ali umjesto Simona nailazim na malu procesiju. Kroz vrata
zdravstvene stanice izlaze dva đakona noseći svijeće, još jedan ispred njih
nosi križ. Zatim stiže svećenik, tiho zapijeva, a za njim Ugov mrtvački
kovčeg.
Na parkiralištu ne čekaju mrtvačka kola. Umjesto toga procesija kreće
ulicama grada, po sve jačoj kiši, i skreće pred samom granicom, ulazi u
vatikansku župnu crkvu.
Metalna mrtvačka nosila čekaju u praznoj lađi crkve. Kovčeg dižu na
njih, tako da Ugova stopala gledaju prema oltaru. Svaki je pokret nježan i
promišljen, sve se odvija u tišini. Nestaje mi daha. Izlazim i opet zovem
Simona. Opet ne odgovara.
Odmah na vratima s unutarnje strane svećenik na oglasnu ploču stavlja
obavijest o sprovodu. POZVAN U ŽIVOT VJEČNI. UGOLINO LUCA
NOGARA. Bdijenje večeras. Misa ujutro. Obred pokapanja nakon toga.
Gledam kako ispisuje riječi i osjećam kišne kapi na leđima, odbijaju se
od stepenica i prskaju mi mantiju. Nakon što on ode, dižem ploču i stavljam
je van, na otvoreno, gdje je mogu vidjeti prolaznici. Ali na ulicama nema
nikoga.
S vrata crkve gledam na drugu stranu ulice prema Apostolskoj palači,
čekam da se Simon pojavi na izlazu. Ovo kratko bdijenje bit će jedina prilika
za posmrtna slova. Kada jednom počne pogrebna misa, više neće biti
dopuštena. Ali nikog živog nema na vidiku.
Na kraju odlazim do kovčega i molim. Zatvoreni lijes djeluje kao
optužba. Pogrebnici su sigurno mogli pokriti Ugove rane, ali način na koji
je Ugo na brzinu prebačen u ovu crkvu, a obavijest stavljena na zabačenu
ploču, i to što nitko ne dolazi nakon što je kovčeg prošao ulicama, u sebi
nosi poruku. Reći će da je padala kiša. Reći će da nisu poznavali Uga. Reći
će bilo što, osim da se ubio.
 Sjedim u prvom redu i molim za njega. Zatim, da ispunim tišinu,
razgovaram s njim. Pričam mu o njegovoj izložbi. Pričam mu koliko je bila
uspješna. Dok govorim, gledam u lijes, ali u mislima govorim još uvijek
živom Ugu, ma gdje da se sada nalazio.
Neposredno prije no što stiže noć, čujem kako netko ulazi u crkvu.
Okrećem se i vidim Ugova pomoćnika Bachmeiera. Sjeda u srednji red i moli
se skoro četvrt sata. Završava, kreće naprijed i stavlja mi ruku na rame,
smatra me ožalošćenim. Ugo je mislio da tog čovjeka nikad nije bilo briga
za njega. Zahvaljujem Bachmeieru prije nego što ode.
Nakon njegova odlaska prilazi mi svećenik iz župe. “Velečasni,” kaže,
“znate da možete ostati koliko god želite. Ali ako čekate da kiša stane, rado
ću vam posuditi svoj kišobran.”
Objašnjavam mu da neću otići. Da će uskoro doći moj brat. Svećenik
nakratko ostaje uz mene, pita me kako sam znao Uga i priznaje da ga on
nije dobro poznavao. Pogrebna tišina toliko se razlikuje od tišine na
krštenju ili vjenčanju, toliko je drukčija od tih prigušenih zvukova punih
nade i iščekivanja. Da bi je nečim ispunio, svećenik se raspituje za
grkokatoličke obrede, za prsten na mojoj desnoj ruci. Pa iako mi se ne
govori o tome, svi smo mi uvijek predstavnici svojih crkvi i običaja. Oženjen
sam šest godina, kažem mu. Osma generacija vatikanskih svećenika, a moj
sin sanja samo o tome da postane profesionalni nogometaš. “Vaša je mantija
još mokra”, kaže. “Mogu li vam je osušiti?”
Odbijam i puštam ga da ode.
Stiže ponoć. Svijeće oko lijesa sasvim se razgore. Odjednom se zrak oko
mene mijenja. Stišava se buka kiše. Nešto veliko zaustavlja zvuk.
Prepoznajem način na koji se probija zrakom; prepoznajem duge tihe
korake koji mi se približavaju.
Klekne pored mene. Obris mu je pozlaćen na svjetlosti svijeća. Moji
prsti stežu držače kovčega. Uz nagli uzdah poseže preko lijesa, kao da želi
držati Uga na rukama. Zatim spušta glavu na drvo i jeca.
Gledam kako mu ruka ulazi pod okovratnik. Prstima skida lančić s
vrata. Na njegovu kraju, uz latinski križ, biskupski je prsten. Sklapa dlan oko
njega i stavlja ga na lijes. Zatim se okreće i spušta ruke na moja ramena.
Grlimo se.
Šapućem: “Što su ti učinili?”
Ne čuje me. Njegov je jedini odgovor: “Tako mi je žao.”
“Jesu li te otpustili?”
Iz svećenstva. Iz jedinog života koji je ikad upoznao.
 Odgovara: “Tko je Ugu držao posmrtno slovo?”
“Nitko. Nitko i ne zna da je ovdje.”
Sklapa šake i njima pritišće bradu. Ustaje i gleda drvo kovčega. Njegov
pogled kao da vidi kroz njega.
“Ugo,” mrmlja.
Glas mu je slab, kao molitva, a ne posmrtno slovo. Odmičem se, dajem
mu mjesta. Ali tišina je tako potpuna da čujem čak i njegovo tiho disanje,
čak i suho struganje koje prethodi riječima.
“Bio si u krivu”, kaže. “Bog te nije napustio. Bog nije dopustio da ne
uspiješ.”
Naginje se, gotovo nadvija nad njega, onako kako mislim da je napravio
prije mnogo godina, kada je našao oca na podu nakon srčanog udara. Želi
uzeti u zagrljaj, pružiti utjehu čak i nakon smrti. Riječi su mu ozbiljne, ali
rukama oprezno, nježno poseže u mrak, kao da je taj drveni sanduk sasvim
nepopustljiv i surov. Moćna prepreka koju ni njegove moćne ruke ne mogu
uzdrmati. Potpuno je nemoguće misliti o njemu kao bilo kome drugom
nego svećeniku.
“Ugo,” izgovara tako teško da znam da su mu zubi stisnuti, a osjećaji
jedva prigušeni, “Bog je mene poslao tamo da ti pomognem. Ja sam te izdao.”
“Ne”, kažem. “Simone, to nije istina.”
“Oprosti mi”, šapće. “O Bože, oprosti mi.”
Nesigurnom rukom načini znak križa. Zatim skriva lice u rukama.
Obgrlim ga rukom. Stežem ga na sebe, držim ga. Njegovo se veliko
tijelo trese. Plamen svijeća smanjuje se, pa opet diže. Gledam dolje na te
goleme ruke sada stisnute u pesnice zabijene u stegna, i nijemo mu se
pridružujem u molitvi. Molim oprost za sve nas.

★★★

Čekamo dva dana da nam izreknu kaznu. Zatim četiri dana. Prolazi tjedan.
Telefon ne zvoni. Sandučić za pisma prazan je. Postaje mi nemoguće
spremiti Petera za školu na vrijeme. Večere mi zagorijevaju. Potpuno sam
smeten. Svaki novi dan čekanja mijenja pogled na to koliko još možemo
čekati. Možda tjednima. U listopadu shvatim da to mogu biti i mjeseci.
Često posjećujem Ugovo grobno mjesto, skrivajući se od pogleda
ožalošćenih pored drugih humaka, ne želeći da pogled na mene ili Simona
pored Ugova groba uznemiri naše sugrađane koji su mogli čuti tko zna što.
Nakon toliko dana molitve na daleko, udaljenost počinje izgledati
simbolična. Nakon što me Ugo napustio, držao sam se dalje od njega. Nikad
mu nisam dopustio da opet uđe u moj život. Pa iako je to malen grijeh u
svijetu laika, za svećenika je važan. Crkva je vječna, otporna na sve nedaće,
ma što se dogodilo s Torinskim platnom, u srcu znam da će se katolici i
pravoslavci jednog dana opet ujediniti. Ali život pojedinca dragocjen je i
kratak. Guido Canalijednom mi je pričao o starcu iz Castel Gandolfa čiji je
jedini posao bio kupiti jaja iz peradarnika i paziti da ih ne razbije. Posao,
rekao je Guido, za koji možda misliš da bi ga svatko mogao raditi, ali
potrebne su posebne ruke. Često razmišljam o tim riječima dok stojim na
groblju. Izgledaju mi jednako istinite i za svećenike.
Kada imam stanku na poslu, posjećujem izložbu. Zadovoljava mi
potrebu koja postupno postaje ovisnost, želju da vidim kako ljudi
komuniciraju s Ugom. On je još uvijek tu, neki su njegovi dijelovi netaknuti.
Ove su galerije relikvijar, čuvaju ono najbolje što je ostalo od jednog dobrog
čovjeka. Ipak, pogled na tisuće neupućenih ljudi koji gledaju te zidove,
čitaju objašnjenja i ispisane poruke i prate Ugovu priču o kršćanskoj
umjetnosti u meni izaziva mučnu nelagodu. Razlog zbog kojeg su došli nije
sjećanje na mrtvog prijatelja, već Isusova tkanina, još obješena u Sikstinskoj
kapeli, pa je u njihovim očima ova izložba relikvijar druge vrste. Tako je
kićena i dojmljiva – slike su tako velike, rukopisi tako stari, a priznanje da
smo pravoslavcima ukrali Platno tako iskreno – da su uvjereni kako je
relikvija autentična. Masovno reagiraju na isti način, kimaju glavama
shvaćajući i slažući se, cokću jezicima, čak i sklapaju ruke nad srcem kao da
govore znao sam ja to. Izložba je svijetu dala dozvolu da opet vjeruje. Kao i
vijest da Sveti Otac vraća Platno pravoslavcima, koju je veći dio Rima
izgleda shvatio ne kao važan događaj za odnose među crkvama, nego kao
dokaz da je Ugova izložba evanđeoska istina o Platnu. Kada bi samo Ivan
Pavao mogao vidjeti ljude u ovim galerijama, znao bi ono što i ja znam.
Nedostajat će mi Ugova blizina. Ali ova se predstava mora nastaviti.
Dvanaestog listopada pozvan sam u ured rektora bogoslovije,
velečasnog Vitarija, na jedini ikad posebno zakazan sastanak sa svojim
šefom. Vitari je dobar čovjek. Rijetko prigovara kada ponekad dovedem sina
na posao ili tražim slobodne dane zbog Peterovih bolesti. Pa ipak, neobično
me gostoljubivo poziva da sjednem i odmah nudi piće. Primjećujem da je
na stolu moj osobni karton. Obuzima me tuga. Maleni, ali uporni strahovi
koji su me pratili poput muha, nesigurnost u ono što će mi budućnost
donijeti, sada se stišavaju dok čekam. Znači, tako će se to dogoditi. Mignatto
je rekao kako će presuda stići u obliku sudskog dokumenta, ali sada vidim
da će biti lakše pomesti problem pod tepih u tišini. U zemlji svećenika neće
biti teško naći zamjenu učitelju evanđelja.
 Ipak, Vitari diže karton i pita me jesam li svjestan da pet godina radim
na bogosloviji. “Pet godina”, ponavlja, a onda se smiješi. “Znači da je vrijeme
za napredovanje.” Odlazim nakon što mi stisne ruku, s čestitkom koju su
potpisali svi moji učenici. Također, odlazim potresen i skoro bolestan. Te
noći počinju snovi. Opet sam dječak, gledam kako sanduci naranača padaju
na Guida na željezničkoj stanici. Gledam kako čovjek iz Svetog Petra leti
zrakom i pada na pod. Osjećam stezanje u grudima, kao da neki prst zateže
strijelu na strunama mog srca. Uskoro, čak i danju, čini mi se da se u meni
nešto kotrlja, proizvodi dubok tjeskoban zvuk nalik tutnjavi vlaka koji se
čuje u daljini. Bojim se. Ma što dolazilo, plaši me.

Jedno jutro direktor muzeja objavljuje da će se izložba završiti prije nego

što je planirano. Netko, možda Lucio, tisku daje mig da je kriva politika
Crkve. Novinar l’Espressa od toga pravi članak u kojem tvrdi da je izložbu
prekinuo Ivan Pavao jer se plašio da bi se pravoslavci mogli uvrijediti. Ipak,
ne možemo nastaviti zarađivati na relikviji koju smo njima obećali. I tako
sam se zadnjeg dana izložbe vratio pozdraviti se s njom. Količina ljudi
zapanjujuća je. Izložba će postaviti rekord veći od bilo čega što je njezin
tvorac mogao zamisliti. Jedva vidim zidove kroz more ljudi. Ugo pada u
zaborav.
Te noći Platno odlazi iz Sikstinske kapele. Glasnogovornik Ivana Pavla
objavljuje da iz sigurnosnih razloga neće otkriti gdje se tkanina nalazi. Čini
se da se pripremamo poslati je na istok. Ali kada pitam Lea je li Švicarska
garda primijetila odlazak neke važne pošiljke kroz kapiju, kaže da nije.
Ponavljam pitanje svakog dana dok i njega koliko i mene ne počne čuditi
uvijek isti odgovor. Nakon nekog vremena reporter na konferenciji za
novinare želi znati što se zbiva, a papinski glasnogovornik objašnjava kako
je logistika zamršena, a pregovori tajni. Drugim riječima, neko vrijeme ne
treba očekivati vijesti o Platnu ili pravoslavcima.
Uskoro me ostali svećenici u mojoj grkokatoličkoj crkvi u gradu
počinju pitati jesu li glasine istinite. Je li zdravlje Ivana Pavla postalo
zapreka. Umire li on prebrzo da bi dogovorio sljedeći korak s pravoslavcima.
Odgovaram im da ne znam. Ali znam. Glasine su istinite na način koji moji
prijatelji ne mogu shvatiti: za Ivana Pavla, kao i za Uga prije njega, to je
postalo pitanje savjesti. Radije će umrijeti nego utemeljiti ujedinjenje na
laži. I tako, budući da mu je vrijeme saveznik, upravo je to ono što kani
napraviti.
U Evanđelju po Mateju postoji parabola o neprijatelju koji dolazi noću
i sije kukolj u polje dobrog žita. Vlasnikovi sluge pitaju trebaju li čupati
kukolj, ali njihov im gospodar kaže da pričekaju jer bi s lošim mogli iščupati
i ono dobro. Neka sve raste do dana žetve, govori on; tada će žito skupiti, a
kukolj spaliti.
Nisam želio posaditi taj kukolj. Ne u Ugov život, niti u onaj Ivana Pavla.
Ali u šutnji, koja sada okružuje Platno, čujem gospodara koji govori slugama
da čekaju. Da još ne čupaju. I čekam dan žetve.

Mona me iznenađuje tražeći da se opet pridruži Peteru i meni na

grkokatoličkoj liturgiji. Zatim, dva dana kasnije, predlaže da odemo na još
jednu. Na trećoj nalazi način da me pita kada sam se zadnji put ispovjedio.
Misli da će mi to činiti dobro.
Moja supruga ne shvaća: pokušao sam. Pa ipak se nikad u životu nisam
osjećao otpornijim na moć oprosta. Medicinska sestra uvijek vjeruje da
postoji lijek, ali za razliku od Moninih pacijenata u bolnici, ja sam sam sebi
kriv, i za to nema lijeka.
Međutim, polako shvaćam kako žena koja mi pomaže više nije žena
kojom sam se oženio. Umjesto nje, to je supruga i majka koja je ostavila
muža i sina, koja je godinama živjela u mučnoj samoći, i sada stoji ispred
mene kao virtuoz u samooptuživanju koje tek počinjem upoznavati.
Pomaže mi jer me voli, jer zna što je tama i kako se njome kretati. Tu zaista
nema lijeka. Ali postoji put na kojem više ne moram biti sam.
Sredinom studenog sampietrini počinju dizati skele nasred Trga svetog
Petra. Svake godine prave jaslice veće nego prethodne, zaklonjene pet
metara dugim zavjesama koje će se razmaknuti na Badnjak. Peter hoda oko
njih kao detektiv, pregledava drvenu građu, prisluškuje radnike, traži rupe
u ceradi kroz koje bi mogao viriti. Kada prije Božića počinje pravoslavni
četrdesetodnevni post, rimokatolici su već napunili trgovine blagdanskim
slasticama, sirevima i sušenim mesom, stvarima koje katolici istočnog
obreda ne smiju jesti. Ove godine to mi stiže kao olakšanje. Dok Mona i
Peter idu kupovati na Piazza Navonu, ja produžujem u posjet Simonu.
On boravi u maloj crkvi odmah izvan Rima. Župnik ga je pokupio kao
mačku lutalicu. Tajništvo je Simona poslalo na privremeni dopust, a osjećaj
krivnje potjerao ga je iz Vatikana, pa sada navečer dijeli hranu u javnoj
kuhinji i skoro svake noći pomaže u katoličkim prenoćištima. Ponekad mu
pomažem, i u ranojutarnje sate, kada se zatvore svi lokali i skoro cijeli Rim
spava, mi se vraćamo u njegovu crkvicu i sjedimo jedan do drugog u
klupama.
U početku se držimo poznatih tema. Ali malo-pomalo, slavina se
otvara. Izgleda da on ovdje po drugi put postaje svećenik, skida slojeve
premaza Tajništva sa sebe i brusi hrđu starih ambicija našeg oca da vidi što
je od njih ostalo. Ja uglavnom slušam. Osjećam da me priprema kako bih
saslušao neke zaključke do kojih je došao o svom životu. Na ovo mjesto,
jednom davno, sveti je Petar pobjegao od progona cara Nerona i doživio
ukazanje Isusa. “Domine,” pitao je Petar, “quo vadis?” Kamo ideš, Gospode?
A ukazanje je odgovorilo: “Romam vado iterum crucifigi.” Idem u Rim, da me
opet raspnu. U tom trenutku Petar je shvatio što mu je Bog namijenio.
Prihvatio je mučeništvo i dopustio da ga car Neron pribije na križ na
vatikanskom brežuljku. U Rimu postoji crkva za svaku postaju ljudskog
života, a ovo je crkva preokreta. Uskoro, jedne noći, stalno govorim sam
sebi, podijelit ću vijest o preokretu u svom životu sa svojim bratom.
Od Simonove crkve do Vatikana ima sedam kilometara. Sedam je
kilometara duga šetnja, ali hodočasnici se ne trebaju voziti. Dok hodam
kući, prolazim pored Panteona, fontane Trevi i Španjolskih stuba, sve u
gluho doba noći. Na trgovima još ima turista i mladih parova, ali za mene
su nevidljivi kao golubovi ili noćni promet. Primjećujem Akademiju na kojoj
je Simon nekad studirao, trg gdje smo se Mona i ja prvi put dogovorili
sastati, i tamo u daljini bolnicu u kojoj je rođen Peter. Svakih nekoliko
kilometara izgovorim malu molitvu. Putem zapažam konopce za sušenje
rublja razapete nad uskim ulicama, nogometne lopte na kućnim ulazima,
božićna svjetla u obliku La Befane ili Babbo Natalea i njegovih sobova.
Sedam kilometara u prosinačkoj noći teku kao rijeka između pokore i
molitve, i kada stignem kući, moji su zloslutni predosjećaji tiši. Provjeravam
govornu poštu za slučaj da je presuda stigla. Ali presuda je uvijek ista: Peter
spava, jedva se i pomakne dok ga ljubim u čelo, a kada se uvučem u krevet,
Mona šapće: Leden si, ne dodiruj me tim nogama. Smiješi se i klizne prema
meni, ugnijezdi se na mojim prsima, smješta se u prazninu koju samo ona
može popuniti. Na trenutak, u tim me noćima opet sasvim obuzima
nevjerica. Pružam ruke da je zagrlim. Je li mu bolje? ona mrmlja. Jer našla je
u svom srcu mjesta za šogora koji ju je ranije ispunjavao strahom. Tada
ljubim stražnji dio njezina vrata i lažem joj. Govorim joj da je Simonu sve
bolje svaki put kada ga posjetim. Mora shvatiti da mu je oprošteno, kaže ona.
I u pravu je. Ali njega natjerati da povjeruje tim riječima, zahtijeva silu veću
od moje.
Zadnje što Mona uvijek kaže prije nego opet zaspi jest: Jesi li rekao
Simonu novosti? Dodirujem njezina gola leđa. Mekanu nebranjenu kosinu
njezina ramena. Godinama sam živio s jednom nogom u prošlosti. Sada
jedva uspijevam zaspati jer me muči budućnost. Jesam li mu rekao novosti?
Ne, nisam. Jer vjerujem da ću imati više vremena.
Nisam još, govorim joj. Ali uskoro.
Dvanaestog prosinca, tik pred zoru, na mobitel mi stiže poruka. Leo.
Dječak rođen u 4:17 ujutro. Zdrav, 3,26 kilograma. Alessandro Matteo
Keller. Srca punih zahvalnosti slavimo Boga.
Buljim u ekran u mraku. Alessandro. Nazvali su ga po meni.
Pojavljuje se nova poruka.
Želimo da budeš kum. Dođi nam u posjet. U prizemlju smo.
Prizemlje. Sofia je rodila u zdravstvenoj stanici. Imaju vatikansku bebu.
Kada Peter i Mona i ja stignemo, Simon je već tamo. Drži novorođenče,
obujmio ga je svojim golemim rukama na isti način na koji je držao Petera.
U očima mu se vidi poseban oprez kojeg se tako dobro sjećam, on je
zaštitnik prožet strahopoštovanjem. Izgleda kao onaj veliki brat koji me
nekad odgajao, dječak skriven u tijelu muškarca. Kada stiže Mona i prstom
nježno prelazi preko plave kapice na djetetovoj glavici, odjednom se gušim
gledajući ih zajedno. Gledam kako Simon nježno spušta Alessandra da bi ga
ona uzela. Ali prije toga ona pruža ruku i stavlja dlan na Simonova prsa, na
mjesto nad srcem gdje bi trebao visjeti biskupski križ. On gleda dolje na nju,
oči su mu velike i upitne. Čujem je kako šapuće: Ma što da si napravio, Ugo
ti prašta.
Te ga riječi zgrome. Čim ona uzme bebu od njega, Simon mrmlja
čestitke Leu i Sofiji i odlazi prema vratima.
Nalazim ga gore na katu, u hodniku pred našim stanom, kako tupo
sjedi među kutijama za selidbu. Trebao sam mu reći. Trebao sam, ali znao
sam da nije bio spreman.
Simon ustaje. Govori: Ne mogu ti to napraviti. Govori: Ne mogu te
natjerati da se iseliš.
Objašnjavam mu. Nitko nas ne tjera. Želimo opet biti obitelj. Ovdje
jednostavno ima previše uspomena.
Bulji u vrata stana, vrata koja njegov ključ više ne otvara, i sluša dok
opisujem novo mjesto koje smo našli. Dok sam se vraćao od njega iz Domine
Quo Vadisa, govorim mu, zaljubio sam se u jedan kvart. Dva Peterova
prijatelja iz škole žive u toj zgradi. Crkva je vlasnik, što znači da je
najamnina sigurna. A s dva prihoda Mona i ja sada si je možemo priuštiti.
Simon trepće. Govori nešto zamršeno o bankovnom računu koji je
otvorio za Petera. Nije to mnogo, kaže, ali Mona i ja ga slobodno možemo
uzeti kao polog za stan.
Moram se okrenuti. On izgleda kao da je na mukama. Počinjem
govoriti koliko mi je žao jer sam mu htio reći, ali on me prekida i govori:
“Alex, zatražio sam premještaj.”
 Tražimo jedan drugog pogledima. Činimo se tako udaljeni.
Premještaj: natrag na posao u Tajništvu. Domine, quo vadis? U Rim, da
ga opet raspnu.
Kada ga pitam kamo želi da ga premjeste, kaže mi kako nije tražio ništa
određeno. Bilo gdje daleko od svijeta pravoslavaca. Odjednom strasno
govori o kršćanima koje ubijaju na Bliskom istoku, o katolicima koje
progone u Kini. Uvijek postoji razlog, a razlog je još uvijek sve. Gledam u
otvorenu kutiju pored njega na kojoj je Peter pokušao napisati riječ kuhinja.
Ono malo našeg porculana, umotanog u papir iz mesnice. Nudim mu ruku
da ustane. Pozivam ga da nam se pridruži za večerom na Božić.

Badnjak se bliži kraju. Jaslice na Trgu svetog Petra veličanstvenije su nego

ikad, štala je velika kao gostionica. Peter je oduševljen volom i ovcama u
prirodnoj veličini koji okružuju jasle. Mona i ja vodimo ga na klizanje u
Castel Sant’Angelo. Vraćamo se tek na svetu večeru.
Po grkokatoličkom običaju najmlađe dijete čeka prvu zvijezdu koja će
se pojaviti na nebu za Badnjak. I tako Peter gleda kroz prozor svoje spavaće
sobe dok ja posipam slamu po našem stolu, a Mona postavlja bijeli stolnjak
i simbole jaslica u koje je položen mali Isus. Simon u štrucu kruha na sredini
stola stavlja upaljenu svijeću, simbol Isusa, svjetla svijeta. Dok sjedamo jesti,
ostavljamo odškrinuta vrata, kao i jednu slobodnu sjedalicu za stolom,
podsjećajući da su Isusovi roditelji tada bili putnici, ovisni o gostoprimstvu
drugih. Zadnjih godina to je bio trenutak pun melankolije, pogled na praznu
sjedalicu i otvorena vrata. Prilika da patim za Monom. Večeras, srce mi je
prepuno. Kada bi samo Simon mogao osjetiti jednak spokoj.
Baš kada se spremamo početi jesti, prekida nas zvuk kucanja. Nakon
toga zaškripe vrata.
Dižem pogled. Iz ruku mi ispada komad kruha. Na vratima stoji
monsinjor Mignatto.
Nespretno se dižem na noge. “Molim vas”, kažem, “uđite.”
Mignatto djeluje nervozno. “Buon Natale”, kaže. “Ispričavam se što
ovako upadam.”
Simon šapuće kao da toga nije svjestan. “To ne. Ne večeras.”
Monsinjorovo je lice beživotno. Ogledava se po sobi, izgleda da
primjećuje kako nema namještaja osim stola i sjedalica. Zidovi su puni
sablasnih tragova na mjestima gdje su visjele fotografije koje su skinute i
spakirane.
“Ovo nam je zadnja večera ovdje”, govorim ispod glasa.
 “Da”, kaže. “Rekao mi je vaš ujak.”
Njegova je plahost tako teška. Tražim na njemu neki znak koji bi odao
zašto je ovdje, ali ne vidim ni aktovku ni bilo kakve papire.
Mignatto pročišćava grlo. “Sveti će Otac večeras donijeti svoju odluku.”
Simon bulji u njega.
“Mene su zamolili”, govori Mignatto nastavljajući, “da potvrdim kamo
će poslati vijest.”
“Baš ovamo”, kažem.
Mignatto dodaje: “Volio bih biti prisutan kada stigne.”
Zaustim se složiti, ali on nastavlja: “Međutim, naloženo mi je drukčije.
Pa ma kakve bile vijesti, nadam se da ćete me nazvati, velečasni Andreou.”
Jedva čujno moj brat govori: “Hvala vam, monsinjore. Ali nema
potrebe. Znam da se ne mogu žaliti.”
Mignatto obara pogled. Kaže: “Ipak, mogu neke stvari vidjeti drukčije
ili ponuditi utjehu.”
Simon kima glavom, ali na način koji govori da neće biti telefonskog
poziva. Više nećemo vidjeti monsinjora.
Na trenutak tišinu prekidaju prigušene božićne pjesme iz susjedstva i
uzbuđena vika djece na stubištu. Svugdje drugdje večeras je veselo.
“Monsinjore,” govori Simon, “zahvalan sam na svemu što ste napravili
za mene.”
Mignatto skromno obara glavu. Zakorači naprijed i rukuje se Simonom.
Ponavlja: “Buon Natale. Svima vama.”

Malo-pomalo, svijeće se same gase na stolu. Mona i ja čitamo Peteru iz

evanđelja priče o Isusovu rođenju – Lukinu o jaslicama, Matejevu o
mudracima – ali Simon uglavnom samo gleda. Pogled mu je prazan. U
njemu se gasi svjetlo. Tek je prošlo jedanaest kada Peter zaspi. Smještamo
ga na plahtu na podu. Kreveti i madraci već su na kamionu za selidbe.
Mona pali televizor radi prijenosa s Trga svetog Petra. Ponoćna misa
bila je naša tradicija sa Simonom dok je nije prekinuo dolazak djeteta. Ljudi
stoje u redu na piazzi, tisuće njih, njihovi crni obrisi djeluju tako patuljasto
pod stoljetnom alpskom jelom koja je postavljena na trgu kao božićno drvce
Ivana Pavla. Monini prsti kliznu među moje i stišću mi ruku. Ljubim je u
čelo. Njezine oči ne odvajaju se od ekrana; upija svaku riječ prijenosa. Ali ja
odlazim u kuhinju i točim nam pića. Simon, koji je nazdravljao kardinalima
i veleposlanicima, podiže čašu, i ne može se sjetiti što bi rekao. Spuštam se
pored njega.
 “Ma što da se dogodi”, kažem i kucam njegovu čašu.
Kima glavom. Smiješi se.
“Preživjet ćemo”, kažem.
Grli me rukom oko ramena. Kroz prozor, u tami nad palačom Ivana
Pavla, na istoku se vidi zvijezda. Zatvaram oči. Na neki način to je trenutak
u kojem znam. Moj je brat otišao. Njegovo je tijelo pored mene, ali sve je
drugo negdje daleko. On je ovdje samo zbog nas, da bismo povjerovali kako
ga mi držimo na površini.
“Volimo te”, kažem.
Oči mu djeluju prazno. Kaže: “Hvala ti što si mi omogućio da se uvijek
osjećam kao dio tvoje obitelji.”
Nakon što dovrši piće, diže se oprati čašu. Mislim za sebe: jedanaest
godina. Toliko je dugo svećenički život bio njegova obitelj. Od prve godine
na bogosloviji. Trećina njegova života. Što znači da bi večeras mogao
doživjeti ono što niti jedan čovjek nikada ne bi trebao: po drugi put postati
siroče. Poseže za svojom kutijom cigareta, ali prekida ga kucanje na vratima.
Zvuk budi Petera.
Gledam Simona. Pogled mu više nije staklast.
Zakoračim naprijed.
“Velečasni Andreouovi?” kaže čovjek na vratima.
Laik u crnom odijelu. Prepoznajem ga. Osobni glasnik Ivana Pavla.
Cursore.
Drži dvije omotice. Na jednoj je ugravirano moje ime. Na drugoj
Simonovo.
Dodajem Simonu njegovu, a on zatvara oči. Mona ustaje i prilazi nam.
Sanjao sam ovo, živio u strahu od ovog, ali u ovom trenutku moji su
strahovi nijemi. Ispunjen sam mirnoćom kakvu nisam poznavao.
Svim srcem vjeruj u Gospoda. U svemu Mu se podčinjavaj. On će ti
pokazati put.
Moj brat, međutim, nikad nije izgledao tako prestrašeno. Mona pruža
ruku i govori: “Simone...”
Peter gleda u glasnika. Zatim se diže, ide prema Simonu, i stavlja glavu
ujaku u krilo, grleći ga oko struka. Steže ga snagom Samsona.
Prvi otvaram omotnicu. Unutra nisu riječi koje sam zamišljao.
Okrećem se prema cursoreu.
On čeka.
“Simone,” šapuće Mona, “otvori je.”
 Ruka kojom moj brat otvara omotnicu nesigurna je. Gledam ga kako
prelazi preko redaka. Pogleda u cursorea i kaže: “Odmah sada?”
Cursore kima glavom. “Da, velečasni. Slijedite me obojica. Automobil
čeka.”
Simon odmahuje glavom. Odmiče se.
Mona preko Simonova ramena baca pogled na papir u njegovoj ruci.
Nešto joj zasvjetluca u očima. Kaže: “Simone, idi.”
Buljim u nju.
“Vjeruj mi”, šapuće ona. Napeto ga gleda. “Idi.”

To je ista crna limuzina kao i prije. Signor Gugel jednako bezizražajno

otvara stražnja vrata. Cursore sjedi na prednjem sjedalu. Čujem kako Simon
diše pored mene.
Gugel i glasnik ne razgovaraju. Visoko nad nama, s prozora gornjeg
kata palače Belvedere Peter gleda dolje. Gledam ga dok mi prozor ne
nestane iz vidnog polja.
Ulice su prazne. Uredi mračni. Ranije večeras, kada smo se Mona i
Peter i ja vraćali s klizanja, velika jata čvoraka jurila su preko neba nalik
mreži koju netko baca na Rim. Baca, povlači natrag, pa opet baca. Ali sada
su tamo samo zvijezde. Simonovi prsti dodiruju njegovo grlo, čupka traku
svog rimokatoličkog okovratnika.
Automobil stiže do ulaza u palaču. Zatim nastavlja pored njega.
“Kamo idemo?” pita Simon.
Nečujno prolazimo cestom koja vodi iza bazilike. Pred nama je palača
suda. I ona nestaje u mraku.
Dvorište od mokre kaldrme izgleda kao crno staklo, kao Tiber neke
tmurne noći. Simon se naginje naprijed, spušta ruke na prednja sjedala. Moj
mobitel zuji. Monina poruka.
Jeste li u SP-u?
Tipkam: Skoro. Zašto?
Automobil usporava. Gugel gasi motor i izlazi, otvara kišobran.
“Velečasni,” kaže cursore, “slijedite me.”
Južno od nas nalazi se kapija koja nas odvaja od Trga svetog Petra. Vani
na kiši stotine su vjernika koji bi tu bili na Badnjak i kada bi se nebo srušilo,
i došao kraj svijeta.
Cursore nas vodi kroz ulaz sa strane. U sakristiji se nekoliko starih
svećenika panično odijeva. Tu su moji učenici, odjeveni u crvene sutane i
bijele stole, pomažu starcima da uđu u svoje. Dvojica jure prema nama, na
kolicima guraju odjeću. “Za vas”, jedan od njih govori Simonu.
To je korska sutana, kakvu nose svećenici kada prisustvuju misi drugog
svećenika.
Simon bulji u nju. “Ne”, kaže.
Srce mi udara. Tkanina je grimizna. Korska sutana biskupa.
Moj mobitel zuji. Monin odgovor.
Večeras je posebna propovijed.
Dajem znak svojim dječacima da ne slušaju Simona. Da rade svoj
posao. Oni mogu odjenuti svećenika brže od bilo kojih drugih ministranata
na svijetu. Pa iako se Simon počinje buniti, mora osjećati što će se dogoditi.
Ako ostane u svojoj crnoj sutani, smatrat će ga biskupom u koroti. A na
današnji dan, dan rođenja našeg Gospodina, ne može se biti u žalosti.
Simon obara glavu. Duboko uzdiše. Zatim pruža ruke. Dječaci skidaju
njegovu crnu sutanu i navlače mu grimiznu, bijeli plašt i grimiznu stožastu
mozetu. Preko svega ide križ koji leži na prsima.
“Ovuda”, kaže cursore, sada nešto brži.
Prolaz je nalik mramornom ulazu u grobnicu. Gledam preko ramena.
Jedan od mojih dječaka diže ruku u zrak kao da se oprašta od nas.
Zrak u prolazu drukčiji je. Sve topliji. Podrhtava od zvukova. Koža mi
bridi. Prolazimo kroz još jedna vrata – i odjednom stižemo.
Strop nestaje. Zidovi se beskrajno dižu prema krovu bazilike.
Podrhtavanje postaje duboki, svemirski žamor.
“Ovuda”, kaže cursore.
Prizor me zaustavi u mjestu. Cijeli svoj život odlazio sam u
grkokatoličku crkvu u koju stanu dvije stotine ljudi. Večeras, od visokog
oltara nad kostima svetog Petra do kamenog diska pored ulaza gdje je Karlo
Veliki nekad bio okrunjen, u ovoj je bazilici deset tisuća kršćanskih duša.
Lađa je tako puna da su laici odustali od potrage za sjedalicama i počeli
ispunjavati pobočne lađe. Pastva se meškolji i pulsira, širi se dokle pogled
seže i dalje.
Cursore nas vodi naprijed. Oltar je okružen vjernicima, na sve višem
položaju što je krug uži. Najprije laici, zatim redovnice i studenti
bogoslovije. Stižemo do redovnika i svećenika, i ja se zaustavljam, znam
svoje mjesto. Ovdje vidim i druge grkokatoličke svećenike, neki me od njih
prepoznaju i prave mi mjesta.
Ali Simon se ne želi odvojiti od mene. Cursore mu pokazuje da nastavi,
ali moj se brat također zaustavlja. “Alex,” šapuće, “ne mogu.”
 “Više ne možeš birati”, kažem i guram ga naprijed.
Cursore ga vodi kroz redove veleposlanika i članova kraljevskih obitelji
čije grudi sjaje od odlikovanja. Stižu do svećenika iz Tajništva, gledam kako
Simon oklijeva prije nego što uđe među njih. Ali cursore ga lagano gura u
leđa. Ne tu. Nastavi hodati.
Dolaze do redova s biskupima. Ljudi mnogo stariji od Simona, neki i
dvostruko. Cursore se odmiče, kao da je njegovoj vrsti dopušteno samo
toliko, a Simon samo stoji i gleda kao neki ministrant. Biskupi vide jednog
svog i počinju se razdvajati. Dvojica pružaju ruke, stavljaju ih Simonu na
leđa. Moj brat zakorači naprijed. Ispred njih, u najužem krugu, kardinali u
bijelom i zlatnom – bojama ove večeri, bojama nade i radovanja – okreću se
i gledaju. Mogu vidjeti što osjeća ujak Lucio u njegovim očima.
Kantor počinje pjevati. Misa je počela. Simonova je glava pognuta, ne
gleda u Ivana Pavla. Izgleda kao da je utonuo u neku svoju bitku. Tijelo mu
podrhtava. Vidim kako pokriva lice rukama. Zatim se diže zvuk. Glasovi.
Zbor Sikstinske kapele.
Gospodine Sine jedinorođeni, Isuse Kriste, Gospodine Boze,
Jaganjče Božji, Sine Očev. Koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Povorka djece počinje nositi cvijeće do kipa Malog Isusa. Smiju se i
hihoću. Simon diže glavu kada ih čuje. Dok se približava propovijed, molim
se da je Mona bila u pravu.
Donose knjigu evanđelja Ivanu Pavlu, a on je ljubi i pravi znak križa.
Deset tisuća ljudi postaje potpuno nijemo. Zaustavlja se škljocanje
fotoaparata. Nitko i ne kašlje. Pred nama je jedini papa kojeg su mnogi od
nas ikad vidjeli. Svi smo mi uvjereni, osjećamo u kostima, da će ovo biti
posljednji put kako gledamo svog papu na ovom glavnom oltaru. Kroz ovog
čovjeka Bog je stvarao čuda. Molim se da On to napravi još jednom.
Glas Ivana Pavla tih je i nejasan.
“Večeras, rodilo nam se dijete. Dijete Isus, koje nam nudi novi
početak.”
Gledam Simona. Njegove su oči prikovane za Svetog Oca.
“Evanđelist Ivan piše kako onima koji ga primiše podade moć da postanu
djeca Božja. Što to znači? Kako ćemo mi postati djeca, dijete Isusovo, mi koji
smo puni grijeha?”
Simon se trzne. Ramena mu se opet objese, naginje se naprijed kao da
želi uhvatiti ogradu pred sobom.
 “To je moguće samo zato što dijete koje dolazi u tamu donosi poruku
nade: ma koliko griješili, naš će iskupitelj ponijeti te grijehe. On dolazi
oprostiti nam.”
Na trenutak pogled mi privlači stup iznad mene u kojem se nalaze
relikvije bazilike. Mislim na Platno. Pitam se je li skriveno u nekom
relikvijaru među ovim kamenim blokovima. Ako jest, za sada je Ugo bio u
pravu. Sveti je Petar novi dom Platna.
“Ne možemo služiti Gospodinu ako prije toga ne prihvatimo Njegov
oprost. Večeras, Mali Isus nudi nam novi početak. Prihvatimo ga.”
Odmiču mikrofon od usta Ivana Pavla. Opet se spušta ona savršena
tišina. Nešto se promijenilo u Simonovu držanju. Glava mu se više ne klati
na vratu. Slijedi Vjerovanje, pa molitve vjernika. Kada Sveti Otac diže
hostiju da bi je posvetio, začuje se zvono, a deset tisuća glasova pjeva
Jaganjče Božji, koji preuzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Posvuda su svećenici koji nude pričesti. Sjedala se prazne, ljudi staju u
red da ih prime. Adeste fideles, pjeva zbor Sikstinske kapele. Pristupite,
vjerni. Simon gleda druge biskupe oko sebe. Iako se njihovi redovi prazne,
on izgleda ne može odvojiti ruke od ograde. Ne može zakoračiti naprijed.
Jedan nadbiskup pred njim se okreće i odmahuje glavom, kao da želi reći
kako Simon tu ne može dobiti pričest.
Nowak.
Preuzvišeni uzima Simona za ruku i odvodi ga. Probijaju se između
drugih biskupa prema prolazu koji vodi prema meni. Ali umjesto da skrene
u mom pravcu, Nowak vodi Simona pod glavni oltar.
Moj brat odmahuje glavom. Zaustavljaju se. Na trenutak, u podnožju
stepenica koje se spuštaju prema kostima svetog Petra, ili penju prema papi
Ivanu Pavlu, oni su nepokretni. Nikad neću saznati zašto. Uvijek ću radije
čuvati taj trenutak kao tajnu.
Nakon nekoliko izgovorenih riječi Preuzvišeni stavlja obje ruke
Simonu na ramena, a moj se brat uspravlja u svojoj punoj veličini. Gleda
gore uza stube. U ruci Svetog Oca leži hostija. Daleko nad nama, u
prozorima kupole nebeski je plašt ispresijecan zvijezdama. Simon se kratko
moli, prekriži se i zakorači na prvu stepenicu.
Gledam svog brata kako se penje.
 Zahvale

Trebalo je deset godina da se napiše ova knjiga. Ovo su ljudi koji su mi

pomogli da je dovršim – a pomogli su i da ona ne dovrši mene.
Nitko velečasnog Alexa i njegov svijet ne razumije bolje od moje
književne agentice Jennifer Joel iz ICM-a, koja je dugo patila, cijelo
desetljeće, ne samo čitajući već i ispravljajući četiri tisuće stranica nacrta
Petog evanđelja, uključujući skoro dvanaest promjena konačnog oblika
romana. Usred tog procesa dogodila se katastrofa, moj početni ugovor
poništenje, pa je Jenn lutala najgorim razdobljem u nakladništvu novijeg
vremena držeći u rukama samo moj napola završeni rukopis, odlučna
izboriti se za moje preživljavanje. Odlagala je poslovna putovanja i
odustajala od praznika uz obitelj. Prelazila je stotine kilometara da me
posjeti kod kuće jer je odbijala odustati od tog romana i njegova izluđujuće
sporog pisca. Izazivam bilo koga – nađite mi književnog agenta koji je ikad
više dao jednoj knjizi.
Jofie Ferrari-Adler u Simonu & Schusteu preuzeo me slomljenog srca i
ciničnog, s romanom koji nakon osam godina još nije bio ni gotov. Nije se
pravio važan, dao mi je baš ono što mi je trebalo: slobodu da radim ono što
najbolje znam, mudrost da popravim ono što ne znam, i ništa osim toga.
Njegova zarazna ljubav prema ovom poslu uvjerila je čak i mene, još
jednom, da pripadnost svjetu knjiga donosi radost.
Mnogi svećenici, poznavatelji crkvenog prava i profesori značajno su
doprinijeli knjizi. Sigurno niti jedna institucija na svijetu nema više razloga
za sumnjičavost prema romanopiscima od Katoličke crkve, ali na svoje
iznenađenje, na svakom sam koraku dobivao izdašnu pomoć: nastavnici u
bogoslovijama, crkveni odvjetnici i istaknuti katolički učenjaci ne samo da
su iscrpno odgovorali na moja pitanja već i povremeno otvoreno govorili o
svojim vatikanskim iskustvima. Osobito zahvaljujem velečasnom Johnu
Custeru na mnogim satima velikodušne pomoći pri razumijevanju katolika
istočnog obreda i života grkokatoličkog svećenika u Rimu; Margaret
Chalmers i velečasnom Jonu Chalmersu za njihova objašnjenja o krivičnim
procesima po crkvenom zakonu, temi kojoj na ovim stranicama nisam
posvetio dovoljno pažnje, ali koju bih sasvim zabrljao bez njihove
neograničene pomoći; i Johnu Byronu Kuhneru koji je u vrijeme kada smo
kao dodiplomci zajedno učili Augustina i Ignacija već studirao s papinskim
latinistima, i koji je začas ispravio moj grčki i latinski.
 Mnoge tehnološke novotarije spriječile su višegodišnje istraživanje da
se produži na desetljeća. Posebno Google zaslužuje priznanje za raznolikost
oruđa koja nudi istraživačima. Iako se služim samo engleskim i francuskim,
mogao sam skenirati knjige na drugim jezicima i čitati ih uz pomoć
Googleova prevoditelja. Skoro svakodnevno koristio sam Google Books,
kopajući po hrpama knjiga o ranom kršćanstvu, starim Baedekerovim
vodičima po Italiji i Papinskoj Državi, i onim tekstovima o crkvenoj odjeći
koje je bilo tako teško naći. Googleove karte više su mi pomagale kod
snalaženja u Vatikanu od bilo koje od raznih knjiga koje na tu temu imam,
i omogućile mi da budem u toku s beskrajnim građevinskim radovima u
gradu državi. U novije vrijeme Google Street View nudi šetnje u viskoj
rezoluciji po Vatikanu i Castel Gandolfu. Veliku zahvalnost dugujem i
mnogim novinama – iznad svih The New York Timesu koji je u zadnjih deset
godina digitalizirao svoje arhive. Otkrio sam čudesne i ponekad zapanjujuće
stvari o Vatikanu na tim stranicama.
Jonathan Tze, koji je prije sedamnaest godina pomogao da se rodi
zamisao o Pravilu četvorice, postao je jedna od prvih žrtava beskrajnih
porođajnih muka ove knjige. Nakon što bi mi mjesecima pomagao razvijati
neki zaplet, mene bi nešto novo odvelo u sasvim drugom pravcu. Godinama
kasnije, ipak, velikodušno je opet odigrao inspirativnu ulogu i pomogao mi
kod završnih prizora Petog evanđelja. Malo je stvari bolje za pisca od
kreativnog zajedništva, a jedna je od njih trajno prijateljstvo.
Kum ove knjige je Dusty Thomason. Čak i prije objave Pravila četvorice
on i ja proveli smo jedan tjedan u Grčkoj tražeći materijal za nastavak koji
smo namjeravali napisati zajedno, i za koji ni jedan od nas nije mislio da će
se odvijati u Vatikanu. Zatim se umiješao život, pa smo se zatekli radeći
različite stvari na različitim obalama. Ipak, Dusty mi je pomogao isplivati iz
beskrajnih skica rukopisa – i izići iz selva oscurae u koju su me vodili. Što je
najvažnije, u osmoj godini rada, kada se činilo da je knjiga na rubu propasti,
a moja se obitelj našla nad ponorom o kojem se još ne usuđujem misliti,
Dusty nam nije dopustio patiti. Spasio je ljude koje volim iz čiste ljubavi
prema meni. Čak me ni trideset godina prijateljstva punog primjera
neobjašnjive ljubaznosti nije pripremilo na primanje takvog poklona.
Nikada mu neću moći dovoljno zahvaliti. Samo pisanje ovih riječi dovodi
me skoro do suza.
Zadnja od ovih zahvala najteža je. Svijet je pun umjetnika koji vjeruju
kako svojoj umjetnosti prinose važne žrtve. Ali suprug i otac koji tim
žrtvama pridruži svoju obitelj ili nema srca ili je budala. Počevši od 2006.
godine, svaku sljedeću godinu vjerovao sam kako samo što nisam završio
ovu knjigu. Ma što da je bila poteškoća – beskrajna istraživanja, preplitanje
tokova radnje, rad na dobivanju baš pravog Alexa – rješenje je uvijek bilo
nadohvat ruke. Devet godina moja je obitelj prolazila kroz to. Moja supruga
nije mi željela oduzeti optimizam od kojeg sam živio, ali znala je istinu. A
kada se najgore konačno dogodilo i oborilo me na leđa, ona je bila ta koja
me podigla i odnijela do cilja. Nikada nisam sreo nikoga tko manje mari za
materijalne stvari i mogućnost njihova gubitka. Nikada nisam sreo nikoga
tko svaki dan istinski pokazuje da je ljubav zapravo sve. Dao sam ovom
romanu sve što sam imao. Ali ona je dala još više. Ova knjiga počinje i
završava s Meredith.