PLATON

DRAVA

PRVA KNJIGA
ODOH juer dolje u Pirej s Glaukonom Aristonovim, pomoliti se boici i ujedno vidjeti, kako e prirediti svetkovinu, budui da su je sada prvi put svetkovali. Lijep je bio i domai ophod, ali se jednako tako pristalim inio i ophod, u kojem su ili Traani. Poto se pomolismo i nagledasmo, htjedosmo otii u grad. Kad smo tako krenuli kui, ugleda nas izdaleka Polemarh Kefalov i naloi sluzi da potri, te nam ree da priekamo. Sluga me uhvati otraga za odijelo i ree: -Veli vam Polemarh da priekate. Ja se okrenem i upitam: -Gdje je on? -Evo dolazi iza vas; nego priekajte. -Ta hoemo - ree Glaukon. I malo kasnije dou Polemarh, Adimant, brat Glaukonov, Nikerat Nikijin i neki drugi, koji su, ini se, sudjelovali pri sveanosti. Tad ree Polemarh: -Sokrate, u grad ste, mislim, krenuli? -Ne misli krivo - rekoh ja. -Vidi dakle, koliko nas je. -Ta kako ne? -Dakle ili nadjaajte nas ili ostanite ovdje. -Ne ostaje li - rekoh ja-jo jedno: uvjeriti vas da nas treba pustiti? -Biste li nas mogli uvjeriti i onda, kad ne bismo sluali?

-Nikako - ree Glaukon.

- Mislite dakle tako, da ne emo sluati. Tad ree Adimant: - Zar ne znate, da e na veer biti utrka sa zubljama na konjima, u ast boice? -Na konjima?-rekoh ja. - To je svakako novo: oni e se na konjima utrkivati i pri tom e jedan drugome predavati zublje? Ili kako veli? - Upravo tako - ree Polemarh. - Osim toga e biti i nona sveanost, koju je vrijedno vidjeti. Poslije veere emo otii tamo i gledati tu nonu sveanost; ondje emo nai mnoge mladie, pa emo voditi razgovore. Nego ostanite i ne inite drukije. 1 ree Glaukon: -ini se, treba ostati. -Ali ako se ini - rekoh ja - treba tako initi. Odosmo dakle u dom Polemarhov i zatekosmo ondje Liziju i Eutidema, brau Polemarhovu, pa i Trazimaha iz Halkedona, Harmantida iz Peanije i Klitofona Aristonimova. Bjee unutra i otac Polemarhov Kefal; uini mi se veoma star, jer sam ga sad vidio nakon duga vremena. Sjedae ovjenan na nekakvu naslonjau, jer je upravo rtvovao u dvoru. Sjedosmo dakle kraj njega, jer ondje bijahu postavljene stolice naokolo. im me Kefal vidje, odmah me stade pozdravljati i ree: -Sokrate, ne silazi nam esto u Pirej, a trebao bi. Da ja jo mogu lako ii u grad, ne bi trebalo tebi ii ovamo, nego bismo mi ili k tebi; ali sada treba ti ee ovamo dolaziti. Jer znaj, kako mi slabe naslade tjelesne, tako mi rastu elje i naslade za razgovorom. Uini nam to; budi zajedno s ovim mladiima, pa ovamo k nama dolazi kao k prijateljima i posve domaima. -I zaista, Kefale - rekoh ja - rado razgovaram sa starcima. ini mi se, naime, da njih kao ljude, koji su put prije preli, kojim emo moda i mi morati ii, treba pitati kakav je, je li neravan i muan

ili lak i prohodan; pa i tebe bih rado zapitao, kako ti se to ini, kad si ve u toj dobi, za koju kau pjesnici daje na pragu starosti: je li kao "muka ivota" - ili kako ti to inae naziva? - Ja u ti Sokrate, zaista, kazati, kako mi se ini. Jer nas nekoliko, iste dobi, esto se sastajemo, da ne zatremo staru poslovicu. Veina jadikuje na sastanku, eznui za nasladama mladosti i sjeajui se ljubavnih ara, pia, gozbi i drugoga kojeega, stoje s time u svezi; aloste se, kao da su izgubili neto veliko, kao da su samo tada ivjeli a sada i ne ive; neki se tue i na zlostavljanje, koje stari ljudi moraju trpjeti od svojte, pa nato gunaju protiv starosti, to im je kriva toliku zlu. Meni se ini, Sokrate, da oni ne okrivljuju ono, to je krivo. Jer da je tome kriva starost, i meni bi tako bilo, i svima ostalima, koji dooe do te dobi. Alija sam se ve namjerio na ljude, koji nisu bili takvi; i na druge, a bio sam jednom s pjesnikom Sofoklom, kad ga je netko zapitao: "Kako si. Sofoklo, s obzirom na ljubavni ar? Jo moe sa enom biti?" A on ree: "Ne govori, ovjee; s najveim veseljem tomu utekoh kao od kakva bijesna i divljega gospodara". I tada mi se uini, daje Sofoklo to lijepo rekao, a i sada mi se ini jednako tako. Jer je svakako u starosti ovjek posve miran i osloboen od toga. Kad poude prestanu biti silovite i popuste, onda doista biva prema rijei Sofoklovoj: to znai rijeiti se mnogo mahnitih gospodara. Nego tomu i odnosu prema svojti nije kriva starost, Sokrate, nego ud ljudi. Ako su oni uredni i skromni, i tegoba je starosti umjerena; ako nisu, onda, Sokrate, takvu ovjeku biva muna i starost i mladost. Zadivim se na njegove rijei, i hotei da jo govori, stanem ga poticati te reem: - Kefale, veina, mislim, ne odobrava, kad tako govori, nego misle da ti ne podnosi starost lako radi udi, nego zato to ima velik imutak; za bogate, kau, ima mnogo utjeha. -Pravo kae, ne odobravaju. I jest neto u tom, to kau, ali nije onoliko koliko misle. Nego vrijedi tu rije Temistoklova. Kad je njega

neki Serifljanin grdio i govorio da nije slavan po sebi, nego po svome rodnom gradu, odgovori mu, da sigurno ne bi ni on samo zato, daje Serifljanin, glasovit postao, ali ni njegov kudilac, daje Atenjanin. I za one, koji su bogati, a starost muno podnose, vrijedi isto: niti e estiti upravo lako podnijeti starost u siromatvu ali niti e onaj, koji se obogati a nije estit, ikada sam sobom biti zadovoljan. -Jesi li, Kefale, vei dio imovine dobio ili sam stekao? -to sam stekoh, Sokrate? Bio sam prema djedu i ocu nekako srednji tecikua. Moj djed i imenjak dobi otprilike toliko imovine, koliko je sada imam ja, te je pomnogostrui, a otac Lizanija uini je jo manjom nego je sada; meni je dosta, ako sinovima ne ostavim manje nego neto malo vie od onoga, to dobih. -Razlog pitanju bjee, to mi se uini, da blaga ne voli osobito. Tako rade veinom oni, koji ne steku sami; koji ga steku, vole ga dvostruko nego ostali. Jer kao to pjesnici vole svoje pjesme i oci djecu, tako upravo i oni, koji steku blago, tetoe ga ne samo zato to je od koristi, kao i drugi, nego i zato to je njihovo djelo. Zato je neugodno s njima se i sastati, kad ne ele nita hvaliti nego samo bogatstvo. -Pravo kae. -Svakako-rekoh ja-nego mi reci jo neto: koje je, misli, najvee dobro, to si uio od svog bogatstva? -Ono, o emu moda ne bih mnoge uvjerio. Jer, Sokrate, dobro znaj, kad je tko blizu te misli, da e umrijeti, obuzima ga strah i briga radi onoga, radi ega si prije nije tro glavu. Prie naime, to se govore o onome svijetu - da onomu, koji ovdje krivo uini, treba ondje trpjeti kaznu - koje se isprva ine smijene, tada istom mue duu njegovu, a nisu li moda istinite; onda i sam neto bolje razumije onaj svijet, bilo radi slaboe starosti, bilo zato, to mu je ve blie. Zato onda pun sumnje i straha razmilja i ispituje, je li komu to krivo uinio. Netko u svomu ivotu

nalazi mnogo nepravednih djela, i iza sna se esto kao djeca od straha trza, i ivi u tjeskobnoj nadi; netko nije svjestan nikakva nepravednog djela, pa ima uvijek slatku i sretnu nadu, kako kae Pindar: hraniteljicu starosti. Jer lijepo on to ree, Sokrate, da onomu, koji pravedno i sveto ivot provede, Slatka nada srce gaji, U starosti hrani, prati, Ponajvema ljudsku miso Prevrtljivu to upravlja. Lijepo zaista kae, upravo divno. Za tu dakle svrhu drim, da je posjed blaga neto najvrjednije - istina ne za svakoga ovjeka, nego samo za estita. Jer posjed blaga mnogo pomae tome, da ovjek moe onamo otii bez straha, da nehotice koga nije prevario, ili mu slagao, ili da duguje bogu kakvu rtvu ili ovjeku novce. Bogatstvo i inae mnogo koristi, ali, Sokrate, jedno uz drugo, rekao bih, da je za razumna ovjeka osobito veoma korisno za spomenutu svrhu. - Veoma lijepo kae, Kefale - rekoh ja. - Nego, hoemo li upravo za pravednost rei jednostavno, da je ona isto to i istinitost, odnosno vraanje onoga to tko od nekoga primi; ili se upravo i to moe initi katkad pravedno a katkad krivo? Primjerice ovo: ako bi tko od pametna prijatelja primio oruje, a on bi poludio i natrag ga zahtijevao, svatko bi rekao, da takve stvari ne treba vraati, i da ne bi bio pravedan onaj, koji bi vraao, ili koji bi takvu ovjeku htio sve istinito govoriti. - Pravo kae. -Nije dakle odreenje pravednosti: govoriti istinu i vraati, to tko primi. -Svakako, Sokrate - prihvati Polemarh - ako treba Simo-nidu vjerovati. -I zaista - ree Kefal - ali preputam vam razgovor, jer mi se ve treba pobrinuti za rtvu.

- to ne - rekoh ja - Polemarh je tvoj batinik?

-Dakako - ree on u smijehu i ujedno poe rtvovati. -Govori dakle ti, batinie razgovora - rekoh ja - kako veli, da
Simonid pravo govori o pravednosti? -Da je pravedno vraati svakomu dug; to mi se ini, da lijepo ree. -Ali zaista - rekoh ja - Simonidu nije lako ne vjerovati, jer je mudar i boanski ovjek. Ali to on time misli, moda zna ti, Polemare, ali ja ne znam. Jer oito ne misli to, to o tom govorasmo: da treba vratiti, ako netko neto dade na ostavu i kad nerazumno natrag zahtijeva; premda je ono, to je dano na ostavu, jamano dug. Zar ne? -Da. -A nikako se ne smije vraati tada, kada bi tko nerazumno natrag zahtijevao? -Nipoto. -Dakle, kako se ini, Simonid drugo neto misli, kad kae, daje pravo vraati dug. -Zaista drukije misli: naime da su prijatelji duni prijateljima initi dobro, a nita zlo. -Razumijem - rekoh ja - ne bi morao vratiti novce dane na ostavu, ako vraanje i primanje biva na tetu, a prijatelji su i onaj koji prima, i onaj koji vraa; ne veli li, da tako misli Simonid? -Svakako. -A smije li se neprijateljima vraati dug? -Smije ono, to smo im duni; a duanje, mislim, neprijatelj neprijatelju zlo initi, jer mu to i pripada. -Dakle - rekoh ja - Simonid je, kako se ini, pjesniki zagonetno rekao, stoje pravednost. Jer, kako se vidi, miljae, da je pravedno davati svakomu ono to mu pripada, a to nazva dugom. -Nego to misli? -Tako ti Zeusa, a da gaje onda tko zapitao: Simonide, koje se umijee zove lijenitvo; kakav dug ono duguje i komu ga daje?

Sto misli da bi nam odgovorio?

-Oito daje to ono umijee, koje daje tijelu lijekove, jela i pia. -Koje se umijee zove kuharstvo? Kakav dug ono duguje i komu
ga daje? -Ono daje jelima zaine. -Dobro; koje bi se dakle umijee zvalo pravednou? to bi davalo i komu? -Ako se, Sokrate, treba drati onoga stoje prije reeno, bilo bi to ono umijee, koje daje prijateljima koristi, a neprijateljima tete. -Dakle zove pravednou prijateljima initi dobro i neprijateljima zlo? -Bit e tako. -Tko je onda najsposobniji bolesnim prijateljima dobro initi, a neprijateljima zlo u bolesti? -Lijenik. -Tko na lai u opasnosti na moru? -Kormilar. -A to pravednik? U kojem je radu i za koji posao najsposobniji prijateljima koristiti i neprijateljima koditi? -Meni se ini, kod navale i obrane u ratu. -Dobro; zdravimaje zaista, mili Polemare, lijenik beskoristan. -Istina. -A kormilar onima, koji nisu na lai. -Da. -Zar je i pravednik beskoristan onima to ne ratuju? -To ba ne mislim. -Korisna je dakle pravednost i u miru? -Jest. -I ratarstvo? Ili nije? -Jest. -Za dobivanje plodova? -Da.

-Pa i posao postolarski?

-Da. -Rekao bih, mislim, za pravljenje obue? -Naravno. -A pravednost? emu bi rekao, daje korisna u miru? -Za promet i drutveno ophoenje, Sokrate. - A prometom zove kad vie njih neto zajedniki rade ili neto drugo? - Da, to. - Je li dakle pravednik samo dobar i koristan dionik za kockanje, ili moda vjetak u kockanju? - Vjetak u kockanju. - Ali je za slaganje opeka i kamenja pravednik korisniji i bolji dionik od graditelja? - Nikako. - Nego za koju je onda zajednicu pravednik bolji dionik od kitaraa i graditelja, kao to je kitara bolji od pravednika za glazbu? - Meni se ini za zajednicu novanu. - Osim moda, Polemare, kad se hoe upotrijebiti novac, kad primjerice treba kupiti ili prodati konja; tada je, kako ja mislim, bolji konjski vjetak. Zar ne? -A kada pak plovilo brodograditelj ili kormilar? -ini se. - Za koju je dakle upotrebu srebrna ili zlatna novca pravednik korisniji od ostalih? -Kad ga treba sauvati da bude netaknut, Sokrate. -Dakle, kad ga ne treba upotrebljavati nego ostaviti? -Dakako. -Kad su dakle novci beskorisni, tad je za to korisna pravednost? -ini se. - I kad treba srp priuvati, pravednost je korisna i zajednici i pojedincu; a kad ga treba upotrebljavati, potrebno je umijee vinogradarsko? - ini se.

-Hoe li rei, daje pravednost korisna i za tit i za liru kad ih

treba uvati i ne upotrebljavati, a ratno umijee i glazbeno kad ih treba upotrebljavati? -Tako je. -Dakle je i za sve ostalo pravednost kod upotrebe beskorisna, a kod neupotrebljavanja korisna? -ini se. -Ne bi dakle, prijatelju, pravednost bila neto osobito vrijedno, ako je korisna za beskorisne stvari. Ali promotrimo ovo. Onaj, koji je najsposobniji pri napadaju u borbi, bilo na ake bilo kako drukije, nije li on najsposobniji i pri obrani? -Svakako. -Onaj, koji je dakle sposoban ouvati se od bolesti, zar je on najsposobniji potajno bolest drugima donijeti? -ini mi se. -Nego za oko je vrstan uvar kod vojske onaj isti, koji je vrstan doznati i ukrasti i osnove neprijateljske i ostale namisli. -Svakako. -U emu je dakle tko vrstan uvar, u tome je i vrstan tat. -ini se. -Ako je dakle pravednik vrstan uvati novce, vrstan je i krasti. -Kako na razgovor kae, jest. -Kako se ini, pravednik se pokazao kao nekakav tat, i ini se, da si to nauio od Homera. Jer i on voli Odisejeva djeda po materi, Autolika, i kae za njega, da se od svih ljudi odlikovao "lukavstvom i krivokletstvom". ini se dakle i po tvojim i Homerovim i Simonidovim rijeima, daje pravednost nekakvo tatsko umijee, dakako na korist prijatelja i na tetu neprijatelja. Nisi li tako govorio? -Zaista nisam; nego ja vie ne znam. to sam govorio; ali to mi se jo ini, da pravednost prijateljima koristi a neprijateljima kodi.

-Zove li prijateljima one, koji se svakome samo ine dobri, ili

one koji zaista jesu. ako se i ne ine takvim 0 A vrijedi li isto to i

za neprijatelje? -Prirodno je ljubiti one, koje tko dri dobrima, a mrziti one, koje dri zlima. -Zar se ljudi ne varaju u tome, te im se ine mnogi dobrima, koji nisu, i obratno? -Da, varaju se. -Njima su dakle dobri neprijatelji, a zli prijatelji0 -Svakako. -Tada je pravedno zlima koristiti a dobrima koditi. -ini se. -Ali dobri su pravedni i ne mogu krivo initi. -Istina. -Dakle je po tvome zakljuivanju pravo koditi onima, koji ne ine nita krivo. -Nipoto, Sokrate, jer se ini, daje to lo zakljuak. -Dakle je pravo-rekoh ja - koditi nepravednima a koristiti pravednima. -Ovaj se zakljuak ini ljepi od onoga. -Mnogima dakle, Polemare, koji su se u ljudima prevarili, dogodit e se, da e im pravedno biti koditi prijateljima, jer su, misle, zli, a neprijateljima koristiti, jer su toboe dobri; tako emo rei upravo protivno nego to Simonid ree. -I dogaa se tako; ali odredimo pojmove drukije, jer nismo, ini se, pravo odredili prijatelja i neprijatelja. Kako odredismo, Polemare? -Daje onaj prijatelj, koji se ini dobar. -A kako emo sada drukije odrediti? - rekoh ja. -Daje prijatelj i koji se ini i koji zaista jest dobar; koji se samo ini dobar a nije, taj se ini prijatelj, ali nije; za neprijatelja vrijedi isto. - Prijatelj e dakle, kako se ini, biti po tom govoru dobri, a neprijatelj zli.

-Veli

-Da.

dakle, neka odreenju pravednosti vie pridamo nego isprva, dok govorasmo daje pravedno prijatelju koristiti, a neprijatelju koditi, naime, da to sada ovako upotpunimo: pravedno je dobru prijatelju koristiti a koditi zlu neprijatelju0 -Svakako bi, ini se, tako bilo ispravno rei. -Pristoji li dakle - rekoh ja - pravedniku da kodi ijednomu ovjeku? -Treba naime koditi zlima i neprijateljima. -Postaju li konji bolji ili gori, ako im se kodi? -Gori. -Zar u vrsnoi pasa ili u vrsnoi konja? -U vrsnoi konja. -Postaju li i psi, kad im se kodi, gori u vrsnoi pasa, a ne u vrsnoi konja? -Bezuvjetno. -A ne emo li, prijatelju, za ljude tako rei, da postaju gori u ljudskoj vrsnoi ako im se kodi. -Svakako. -Nije li pravednost ljudska vrsnoa? -Sigurno jest. -Nuno dakle postaju nepravedniji i ljudi kojima se kodi. -To je jasno. -Mogu li glazbeni glazbom uiniti nekog neglazbenim? -Nije mogue. -Mogu li uitelji jahanja umijeem jahanja uiniti nekog nevjetim jahaem? -Nikako. -A pravednici pravednou nekog nepravednim? Ili uope, mogu li dobri vrlinom uiniti nekog zlim? -To nije mogue.

-Jer

nije, mislim, posao topline ohladivati, nego je to posao

protivnoga poela. -Naravno. -Niti je moiti posao sue nego protivnoga poela. -Svakako. -Nije dakle ni koditi posao dobroga ovjeka nego zloga. -Tako je. -A pravednik je dobar0 -Svakako. -Nije dakle posao pravednika koditi, Polemare, ni prijatelju ni drugome ikomu, nego je to naprotiv posao nepravednika. -ini mi se, Sokrate, da pravo kae. -Ako dakle tko veli, kako je pravedno vraati svakomu dug. a kod toga misli na to da pravednik duguje neprijateljima tetu, a prijateljima korist, onda nije bio mudar, tko to ree, jer ne govorae istinu; uvidjeli smo. da ne bi bilo pravedno ikomu koditi. -Doputam. -Protivit emo se dakle, skupa i ja i ti, ako tko ree, daje to kazao ili Simonid ili Bijant ili Pitak ili drugi koji mudar i blaen ovjek. -Ja sam pripravan zajedno se s tobom protiviti. -Nego zna - rekoh ja - ija mi se ini rije, daje pravedno prijateljima koristiti a neprijateljima koditi? -ija? -Mislim Perijandrova ili Perdikina ili Kserksova ili lsm-enija Tebanca ili kojega drugoga bogatoga ovjeka, koji miljae daje veoma moan. -Govori ivu istinu. -Neka - rekoh ja - ali kad se ve pokazalo, da pravednost i pravedno ni to nije, to bi tko drugo rekao da jest? Dok smo mi jo razgovarali, htio se vie puta Trazimah umijeati u govor, ali su mu branili oni, koji su kraj njega sjedili. jer su htjeli razgovor uti do kraja. Ali kad prestadosmo i ja to

dorekoh, ne mogae vie mirovati, nego se prignu kao zvijer i navali na nas, kao da e nas rastrgati. I ja se i Polemarh od straha trgnusmo. On pak povie glasno pred svima: - Kakvo vas je blebetanje spopalo tako dugo. Sokrate? to meusobno ludujete i klanjate se sami sebi? Nego, ako zaista hoe znati stoje pravedno, nemoj samo pitati i hvastavo pobijati ""kad netko neto odgovori"; zna daje lake pitati nego li odgovarati. Nego i sam odgovori i reci, to je pravedno. I da mi ne ree, daje to obveza ili korist ili probitak ili dobitak ili hasna, nego to god e govoriti, govori jasno i tono; jer ja ne u prihvatiti, ako e tako blebetati. Prestravili se na te rijei i kad sam ga gledao, hvatae me strah i ini mi se, bio bih ostao nijem, da ga nisam pogledao prije nego on mene. Ali kad je od govora stao divljati, pogledah ga prvi, te sam mu mogao odgovoriti, pa rekoh podrhtavajui: - Trazimae, ne ljuti se na nas. Ako ja i Polemarh u govoru i razmatranju grijeimo, dobro znaj, da nehotice grijeimo. Jer da traimo zlato, nikada se ne bismo jedan drugome hotimice klanjali i time kvarili traenje; dakle ne misli, da mi, traei pravednost, stvar vrjedniju od mnogo zlata, tako nerazumno iz uljudnosti jedan drugome poputamo, a da ne nastojimo to veina, da se nae. Ti je prijatelju moda moe nai; nego, mislim, da mi ne moemo. Dakle je mnogo vie pravo, da nas vi, koji ste vrsni, alite, nego da se na nas ljutite. Kad on to u, zahihoe veoma pakosno i ree: -O Herakle, to je ono poznato pretvaranje Sokratovo. To sam ja znao i ovima unaprijed govorio, da ti ne e htjeti odgovarati, nego da e se pretvarati i sve prije initi nego odgovarati, ako te tko to bude pitao. -Ta mudar si, Trazimae - rekoh ja. - Zato, mislim, dobro znade, ako bi koga upitao, koliko je dvanaest, pa mu unaprijed rekao: ovjee, da mi ne ree, daje dvanaest dva puta est ili tri puta etiri ili est puta dva ili etiri puta tri, jer ne u prihvatiti, ako

bude tako blebetao... nego ti je, mislim, jasno, da nitko naravno ne e odgovoriti onomu, koji bi tako pitao. Ali da ti je upitani rekao: Trazimae, to hoe? Zar da nita ne odgovorim od onoga, to si spomenuo? Zar ni onda, divotnie, ako je neto od toga istina, nego da ti reem neto drugo, to nije istina? Ili kako veli? to bi mu na to rekao? -Da, kao daje to jednako onomu! -Nita zato - rekoh ja - ako i nije jednako, nego se upita-nomu samo ini tako, misli da on zato ne e odgovoriti ono, to mu se ini, branili mu mi ili ne. -to ne, i ti e tako uiniti? Odgovorit e neto od onoga, to sam zabranio? -Ne bih se zaudio, ako bi mi se nakon razmiljanja tako uinilo. -to onda, ako ja kaem uza sve te odgovore o pravednosti drugi, bolji od tih; to e tad? -to drugo - rekoh ja - nego ono, to smije ovjek, koji ne zna? A smije jamano nauiti od onoga, koji zna; i ja dakle hou to. -Ta da, sladak si, ali za nauk plati i novce! -Zato ne, da ih imam - rekoh ja. -Ta ima ih - ree Glaukon - nego to se tie novaca, Trazimae, samo govori; mi emo svi za Sokrata platiti. -Naravno - ree on - da Sokrat uini po obiaju: naime, da sam ne odgovara, a tui odgovor da dobiva gotov i pobija ga. -Ta kako bi tko odgovorio, mudrac ino - rekoh ja - kad prvo ne zna i priznaje da ne zna, a drugo, kad bi mu branio kakav znatan ovjek, da ne ree nita od onoga to misli, ako i misli neto o tomu? Nego je dakle veina pravo, da ti govori, jer ti veli da zna i da moe rei. Zato ne ini drukije, nego ugodi meni i odgovaraj, i ne zakrati pouke Glaukonu i ostalima. Kad sam to rekao, stanu ga moliti Glaukon i ostali, da govori. Na Trazimahu se vidjelo, da eli govoriti, kako bi se proslavio, jer je drao, da ima prekrasan odgovor; ali se drao kao da ne poputa, nego

da ja odgovaram. Napokon popusti i ree: -To je dakle Sokratova mudrost: sam ne e da pouava nego okolo od ostalih ui, i za to ne vraa ni hvale. -Da od ostalih uim, Trazimae, istinu si kazao - rekoh ja -ali lae, kad veli da ne vraam hvalu. Vraam koliko mogu, a mogu samo hvaliti, jer nemam novaca. A da to rado inim, kad vidim da tko lijepo govori, odmah e sad vidjeti, kad stane odgovarati; jer mislim da e lijepo govoriti. -uj dakle: ja tvrdim, da pravedno nije nita drugo nego korist jaega. Ali zato ne hvali0 Nego ne e! -Moram prije pojmiti - rekoh - to govori, jer sad jo ne znam. Veli, daje pravedno korist jaega; to time misli, Trazimae? Ta jamano ne ovo: ako je hrva Polidamant od nas jai i ako njegovu tijelu koristi govedina, zar je ta hrana i nama, koji smo od njega slabiji, ujedno korisna i pravedna? -Uasan si, Sokrate; shvaa govor onako, kako bi mu najvie naudio. -Nipoto, izvrsnie, nego reci jasnije, to misli. -Zar onda ne zna, da jedne drave imaju vladu pojedinaca (tiranija), druge puka (demokracija), tree plemia (aristokracija)? -Ta kako ne? -Nije li u svakoj dravi najjai vladajui sloj? -Svakako. -Svaka vlast postavlja zakone za svoju korist, puka puku korisne, pojedinac sebi, a tako i ostale, postavivi zakone proglase, daje to, to jest njihova korist, pravedno za podlonike, i koji to prestupa, kazne ga, to kri zakone i krivo ini. To je dakle ono, mudraino, to velim, da se u svim tim dravama isto smatra pravednim, naime: korist vlasti, koja postoji. Ona je jamano jaa u dravi; zato je za onoga, koji pravo misli, svuda ono, to rekoh, pravedno: korist jaega.

- Sad sam shvatio to misli - rekoh ja - a je li istina ili nije, nastojat u spoznati. Dakle, Trazimae, i ti si odgovorio, da je korist pravedno, a ipak si meni branio, da to ne odgovorim; dakako, tu je dodan izraz: jaega. - Moda je neznatan dodatak! - Tko zna, nije li vrlo znatan? Ali znamo, da ga na svaki nain treba razmotriti, je li istinit. Jer i ja se slaem, da je pravednost neto korisno; ali budui da ti dodaje i veli, daje to korist jaega, a to mi nije jasno, treba doista razmotriti. - Razmatraj. - Tako e biti - rekoh ja. - Reci mi, ne veli li, daje pravedno pokoravati se i vladarima? - Velim. - Jesu li vladari u svakoj dravi bez pogreke ili mogu neto i pogrijeiti? -Jamano da mogu neto i pogrijeiti. -to ne, kad odreuju zakone, neki mogu biti pravi, a neki ne? - Mislim tako. - Znai li prave davati, davati sebi korisne, a ne davati prave sebi tetne? Ili kako misli? -Da, tako. -to odrede, to trebaju podlonici initi, i to je pravedno"1 -Ta kako ne? - Nije dakle po tvome govoru pravedno initi samo ono, to koristi jaemu, nego i protivno, to teti. - to veli? - ree. - ini mi se, ono to ti veli; ali razmislimo bolje. Nismo li se sloili da vladari kadto promauju svoju dobrobit u zapovijedima, koje izdaju podlonicima, a daje pravedno podlonicima initi to vladari nalau? Nismo se u tome sloili?

-Mislim da jesmo.

-Misli dakle - rekoh ja - da si se i u tome sloio, da je pravedno

tetu initi vladarima i jaima, naime onda, kad vladari nehotice nalau svoju tetu, a podlonicima veli daje pravedno initi ono, to oni naloe. Zar tada, premudri Trazimae, ne biva nuno, daje pravedno upravo protivno od onoga, to ti govori? Ta nalae se jamano slabijima, da ine tetu jaemu! -Zaista. Sokrate, to je posve jasno - ree Polemarh. -Da, ako mu ti posvjedoi - prihvati Klitofon. -to treba svjedoka? Ta sam Trazimah priznaje, da vladari kadto nalau ono, stoje njima na tetu, a podlonici pravedno rade. kad izvruju te zapovijedi. -Trazimah, Polemare, ree, da je pravedno vriti zapovijedi vladara. -Ree i to, Klitofone, daje pravedno korist jaega. A kad je to oboje rekao, priznao je opet, da jai kadto nalau slabijima i podlonicima da ine njima tetu; a prema tome priznaju pravedno je jednako tako teta jaega, kao i korist jaega. -Ali pod koriu jaega miljae ono. to jai dri sebi korisnim ree Klitofon - to miljae da treba slabiji initi, i to nazivae pravednim. -Ali se nije tako govorilo - ree Polemarh. -Nita zato, Polemare - rekoh ja - nego ako Trazimah sada tako govori, neka bude tako. Reci mi, Trazimae, jesi li tako htio okrstiti pravednost, daje naime korist jaega ono, to se jaemu ini, bila ona korisna ili ne bila Hoemo li rei, da tako govori? -Nipoto; nego misli, da onoga, koji grijei, zovem jaim onda kad grijei? -Da, miljah, da to misli, kad si doputao, da vladari nisu bez pogreke, nego da neto i grijee. -Sokrate, ti izvre rijei. Primjerice zove li ti onoga, koji grijei kod bolesnika, lijenikom upravo po tome to grijei? Ili

raunateljem onoga, koji u raunu grijei, onda kad grijei, i s obzirom na tu pogreku? Nego, mislim, mi se tako izrazujemo, daje pogrijeio lijenik i raunatelj i uitelj itanja; ali nijedan, mislim, od njih zapravo nikada ne grijei, dok je ono ime ga nazivamo. Zato da tono reemo, kad ve i ti pazi na tonost u govoru, nijedan obrtnik ne grijei. Jer koji grijei, grijei onda. kad ga ostavi znanje, ali tada nije obrtnik. Zato obrtnik ili mudrac ili vladar, nijedan ne grijei u svome poslu, iako se kae da je pogrijeio lijenik ili vladar. Takvim dakle dri moj odgovor; ali najtonije je da vladar ne grijei, ukoliko je vladar, da on, budui je bez pogreke, odreuje najbolje za one za se, a da ih se podlonici trebaju drati; zato velim kao u poetku, daje pravedno: raditi na korist jaega. -Dobro, Trazimae - rekoh ja - tebi se ini da izvrem tvoje rijei. -Svakako. -Misli da sam ti htio postaviti stupicu i da sam sa zlom namjerom onako upitao? -Znam dobro, da jesi; ali ti ne e nita pomoi. Jer niti moe tvoja zla namjera meni tajnom ostati, niti bi me mogao iz zasjede silom govora svladati. -Blaenie, ne bih ni pokuao - rekoh ja. - Ali da nam se opet tako ne dogodi, reci, u kome smislu shvaa vladara i jaega: kako se obino veli ili strogo reeno onako, kako si upravo sada govorio, pa e pravedno biti da slabiji radi za njegovu korist kao jaega. -Mislim na vladara u ovom najtonijem smislu. Okrei i izvri to, ako moe; nita te ne molim - ali zaista ne e moi. -Misli da bih bio tako lud, te bih iao strii lava i izvrati rijei Trazimahove? -Sad si ipak pokuao, premda si i u tome nitko i nita! -Dostaje toga - rekoh ja. - Nego mi reci, je li lijenik, u najtonijem smislu rijei, o kome si upravo govorio, tecikua ili

vidar bolesnika? Misli samo na pravoga lijenika.

-Vidar bolesnika. -to je s kormilarom? Je li pravi kormilar voda broda ili mornar? -Voa broda. -Nita, mislim, ne treba na to paziti, to se nalazi na brodu; zbog
toga jo ga ne treba nazivati brodarom. Jer se ne zove kormilar po tome, to plovi morem, nego po svom umijeu i to vodi brodove. -Istina. -to ne, svatko od njih imade kakve koristi? -Svakako. -Nije li umijee zato stvoreno, da svakome potrai i pribavi korist? -Jest, za to. -Zar onda i svakome umijeu drugo neto koristi, a ne to, da bude to savrenije? -Kako to misli? -Tako - rekoh ja - kad bi me zapitao, je li tijelu dosta biti tijelo ili mu trebajo neega, rekao bih, da mu svakako jo treba. Zato i postoji umijee lijeniko, koje smo sada spomenuli, budui daje tijelo manjkavo i nije mu dosta, daje takvo; zato je stvoreno umijee lijeniko, da tijelu namie, to mu koristi. Zar ti se ini daje to pravo, to rekoh, ili nije? -Pravo je. -Dalje: treba li samo lijeniko umijee, ili i koje drugo umijee, nekakve posebne vrline, kao oi vid i ui sluh, te zato treba pokraj njih jo nekakvo umijee, koje e se brinuti i namicati, to njima koristi? Zar i u samom umijeu ima i neki nedostatak i zar svakome umijeu treba drugo umijee, koje e se brinuti za ono, to prvome koristi, i zar tom umijeu, koje e se o tome brinuti, treba opet drugo slino umijee, i tako do beskraj-nosti? Ili e umijee samo za se spoznati, to mu koristi? Ili ne treba ni sebe

ni drugoga umijea, da se brine o tome, to koristi protiv njegovih nedostataka, jer ono nema nikakve ni nevolje ni pogreke, niti mu pripada traiti korist za drugo osim za ono, za to postoji; ono je kao pravo umijee neoteeno i itavo, bez potrebe za iim drugim, dakako dotle, dok je upravo ono, to jest. Pomisli samo na najtoniji smisao umijea; je li tako ili nije0 -ini se da jest. -Ne brine se, dakle, umijee lijeniko za svoju vlastitu korist, nego za korist tijela. -Da. -Ni umijee odgajanja konja za sebe nego za konje, ni ijedno drugo umijee za sebe, jer mu i ne treba, nego za ono, za to postoji. -Tako se ini. -Ali, Trazimae, umijea vladaju i jaa su od onoga, za to postoje. Pristade na to, ali jedva jedvice. - Dakle nijedno se znanje ne brine i ne nalae korist jaega, nego korist slabijega i podlonika svojega. Pristade napokon i na to, makar seje htio o tome prepirati. A kad je pristao, rekoh ja: - to ne, i nijedan lijenik kao lijenik nema pred oima korist svoju lijenikovu, nego bolesnikovu? Jer mi smo se sloili, daje lijenik u pravom smislu rijei nadziratelj bolesnika a nije tecikua; ili se nismo sloili? Ree, da jesmo. - to ne, da je i pravi kormilar nadziratelj brodara, a nije mornar? I to je priznao. - Ne e dakle takav kormilar i nadziratelj imati na umu i nalagati korist za sebe, kormilara, nego za brodare i podlonike. Jedva pristade.

- Dakle, Trazimae - rekoh ja - nijedan drugi vladar kao vladar nema na pameti i ne nalae svoju korist, nego korist onih. nad kojima vlada i za koje radi; i sve, to govori i ini, govori i ini tako, da pazi na njih, na njihovu korist i na to, to njima pripada. Kad smo u govoru dotle doli i kad je svima oito bilo, da se odreenje pravednosti u protivno izvrnulo, Trazimah, mjesto da odgovori, ree: -Reci mi, Sokrate, ima li dadilju? -emu? - rekoh ja - ne bi li bolje bilo da odgovara nego da tako pita? -Kad te ostavlja balava i ne eli te useknuti, premda je potrebno: ti jo ne razlikuje ovce od ovara. -Ta zato upravo? -Zato, to misli da se ovari ili govedari brinu za dobro ovaca ili goveda, i da oni na neto drugo paze, dok ih tove i goje, nego li na dobro svoje i svojih gospodara! Pa i vladari u gradovima, oni, koji su zaista vladari, misli da kako drukije misle o svojim podanicima, a ne onako, kako bi netko o ovcama mislio, i da se oni nou i danju za drugo neto brinu, a ne o svojoj koristi! I tako si daleko od pojma o pravednom i pravednosti i o nepravednom i nepravednosti, te ne zna, da je pravednost i pravedno uistinu tue dobro, korist jaega i vladajueg, a vlastita teta podlonika i sluge, dok je s nepravednou upravo protivno. Zar ne zna, da vladar vlada nad pravim budalama i pravednicima, a podlonici koriste njemu kao jaemu i sluei njemu usreuju njega a nipoto sebe. Treba biti na istu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na teti. Ponajprije u poslovnom ivotu: gdje god ljudi u zajednicu stupe, nigdje ne nalazimo, da pravednik kod razvrgnua zajednice vie dobiva od nepravednika, nego manje. Zatim u dunostima prema dravi: kad treba davati kakve prinose, pravednik od jednakoga imutka vie prinosi, a nepravednik manje; kad se to dobiva, jedan ne

dobiva nita, a drugi mnogo. Ta i onda, kad jedan i drugi kakvu javnu slubu obavlja pravedniku, ako nita drugo, kua nazaduje radi zanemarivanja privatnih poslova, a od drave ne vue nikakve koristi, jer mu to zabranjuje pravednost; k tomu se zamjerava svojti i znancima, kad im ne e nita pomagati protiv prava. Kod nepravednika je sve protivno od toga; mislim naime na takvog, o kome upravo sada govorah: koji bi mogao stei velike prihode. Zato ga ogledaj, ako hoe suditi, koliko njemu samome vie koristi biti nepravedan nego li pravedan. A spoznat e najlake, ako doe do najsavrenije nepravde! Nepravednik je tu najblaeniji, a najbjedniji su oni, kojima se krivo uini ili koji ne bi htjeli krivo initi. To je tiranija, silnitvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah tue posveeno, boje, privatno i dravno. Za svaki pojedini takav zloin, kad se otkrije, krivac trpi kaznu i najveu sramotu; zloince nazivaju svetokradicama, trgovcima ljudi, provalnicima, otimaima i lopovima. Ali kada tko dravljanima otme imovinu i povrh toga njih same kao roblje sebi podloi, mjesto onih sramotnih imena naziva se sretan i blaen ne samo od dravljana, nego i od stranaca, koji za njega uju, daje inio svu nepravdu. Jer se ne napada nepravda zato to se ovjek boji da e je poiniti, nego to se boji da e je morati trpjeti. Tako, Sokrate, dovoljno jasno proizlazi da je nepravda jaa, slobodnija i silnija od pravednosti, i kako u poetku govorah, pravednost je korist jaega, a nepravednost je vlastit probitak i korist. To rekavi htjede Trazimah otii, oblivi nae ui obilnim i dugim govorom kao to sluga izliva vodu. Ali mu ne dadoe nazoni otii, nego ga prinudie, da ostane i dade dokaz za ono, stoje rekao. Pa i ja ga sam zamolih i rekoh: - Boanski Trazimae, takav si nam govor odrao, a hoe otii, prije nego nas dovoljno poui ili od nas uje, je li tako ili nije? Ili misli, da govori o neznatnoj stvari, a ne o nainu ivljenja, kojim bi

svaki od nas najkorisnije ivio? - Ta zar ja drukije mislim? - ree Trazimah.

-ini se - rekoh ja - da za nas nita ne mari i ne misli o tome,

hoemo li ivjeti gore ili bolje, ne znajui ono to ti veli da zna. Nego, dobriino, daj nam to razjasni; ne e ti biti na zlo, to god dobro uini nama ovolikima. Jer ja ti evo za sebe kaem, da ne vjerujem i ne mislim, da bi nepravednost bila korisnija od pravednosti, ni onda, ako joj se sve doputa i ne brani initi to hoe. Nego, dobriino, neka netko bude nepravedan, neka moe initi krivo, bilo potajno bilo silom, ipak mene to ne uvjerava, da je to od pravednosti korisnije. Tako se moda i drugome komu od nas priinja, ne samo meni. Zato nas uvjeri, blaenie, dovoljno, da ne mislimo pravo, dok pravednost vie cijenimo od nepravde. -A kako da te uvjerim? Ako te nije uvjerilo ono, to upravo sada govorah, to jo da ti uinim? Ili da ti svoj govor metnem u duu? -Nemoj, tako ti Zeusa - rekoh ja. - Nego ponajprije ostaj kod toga, to ree, ili ako mijenja, mijenjaj otvoreno i ne zavaravaj nas. A sada, Trazimae, dajo ogledamo ono, to prije ree; uvia da si isprva odreivao pojam pravoga lijenika, a kasnije si mislio, da ti ne treba vie tono paziti na to kod pravoga pastira, nego da on kao pastir, tovei ovce, ne pazi na njihov boljitak, nego na dobar zalogaj kao kakav gost ili gostitelj ili opet na prodaju, kao tecikua, a ne kao pastir. Ali umijeu pastirskome jamano nije do drugoga ega stalo nego do dobrobiti povjerenog stada. Jer za samo umijee pastirsko jamano ne treba nita vie, dok je to ono, to treba biti. Tako upravo miljah da nam treba priznati kako svaka prava vladarska djelatnost trai dobrobiti ni za to drugo nego za one, nad kojima vlada i za koje se brine, pa isticala se ta djelatnost u dravnom ili privatnom ivotu. A ti misli da vladari, u pravom smislu te rijei, u dravama svojevoljno vladaju? -Ne mislim nego dobro znam.

Trazimae, ne vidi li, da ostale javne slube nitko ne obavlja svojevoljno, nego trai plau, drei da ta djelatnost ne e biti na korist imatelju vlasti nego podlonicima? Jer, reci mi samo ovoliko: ne razlikujemo li svagda umijea prema raznolikom sadraju njihovih djelatnosti? I ne odgovaraj, blaenie. protiv svoga miljenja, kako bismo neto postigli. -Da, time ih razlikujemo. -to ne, svako nam i osobitu neku korist daje, a ne samo openitu, primjerice lijenitvo zdravlje, kormilarenje sigurnu plovidbu, i ostala tako? -Svakako. -to ne, i umijee teenja zarade? Jer to je njegova sposobnost. Ili ti moda jednakim dri i lijeniko i kormilarevo umijee? Ili, ako ve hoe tono odreivati, kako si sam rekao, ne zove odmah radi toga umijee kormilarevo lijenitvom, ako tko kao kormilar postaje zdrav time, to mu koristi ploviti po moru? -Nipoto. -Ne zove, mislim, ni umijee teenja lijenitvom zato, ako je tko stjeui novce zdrav i io? -Nipoto. - A dalje, zove li lijenitvo umijeem stjecanja, ako tko kao lijenik zasluuje novce? -Ne. -to ne, priznali smo, da svako umijee donosi svoju osobitu korist? -Neka bude. -Dakle je oito, da svi obrtnici onu korist, stoje svi jednako postizavaju, postizavaju po neem ime se svi jednako slue uz svoje posebno umijee. -ini se. -A kaemo, da obrtnici imaju korist stiui novce odatle, to se slue i umijeem teenja.

-Ali,

Jedva pristade na to.

-Dakle ne dolazi svakome od njegova umijea ta korist, naime da

stjee novce, nego ako tono ogledamo, lijenitvo stvara zdravlje, a umijee teenja teenje; graditeljstvo kuu, a novanu nagradu umijee teenja, koje ga prati; tako i sva ostala umijea: svako obavlja svoj posao i donosi onu korist, koja lei u njegovom biu. Ali ako k umijeu ne pridolazi novana nagrada, ima li obrtnik kakvu korist od samoga umijea? -ini se da nema. -Zar si ne koristi onda, kad besplatno radi? -Mislim, da ne koristi. -Dakle je, Trazimae, toliko jasno, da nijedno umijee ni vladarska djelatnost ne koristi sebi nego, to smo davno prije rekli, priprema i brine se za korist podlonika, gledajui na njegovu korist kao na korist slabijega, a ne na korist jaega. Upravo zato i malo prije, mili Trazimae, govorah, da nitko ne e svojevoljno preuzeti kakvu javnu slubu i popravljati i ublaivati tude zlo, nego trai plau, i to zato, to onaj koji hoe svoju slubu dobro, to jest prema umijeu obavljati, nikada ne radi za svoj boljitak, nego za boljitak podlonika. Upravo zato, kako se ini, treba onima, koji bi htjeli vriti javne slube, pripadati nagrada bilo u novcu bilo u asti, ili kazna, ako ne e da preuzmu danu im slubu. -Kako to misli, Sokrate? - ree Glaukon. - Jer one dvije nagrade znam, ali nisam razumio, kakvu kaznu misli i kako sije uvrstio s plaom u isti red. -Dakle ne zna za nagradu, za kojom najestitiji tee, kad god hoe vriti javne slube. Ili ne zna, da se elja za astima i novcem smatra i jest sramota? -Znam - ree. -Zato dakle - rekoh ja - dobri ne ele vladati ni radi novca ni radi asti. Jer niti su voljni otvoreno primiti plau za vladanje pa se

zvati plaenici, niti kao vladari sami potajno uzimati pa se zvati lopovima. A nisu opet voljni ni radi asti, jer nisu astoljubivi. Zbog toga ih treba prisiliti i kazniti, ako se hoe da vladaju: odatle je, ini se, postalo sramotno ne ekati na prinudu nego svojevoljno ii vriti javne slube. A najvea je kazna, ako tko sam ne eli vladati, to, da tad vlada gori. Radi toga straha, ini mi se, vladaju estiti, kad god vladaju; oni prihvaaju javne slube ne ekajui od tog kakvo dobro ni uivanje, nego prihvaaju to kao neto nuno, budui da ne znaju boljih ni jednakih sebi, kojima bi vladu povjerili. Jer kad bi bila drava od dobrih ljudi, ini se, otimali bi se oni da ne vladaju, kao to se sada bore da vladaju; tada bi postalo oito, da doista pravi vladar nije stvoren zato da se brine oko svoje koristi, nego oko koristi podlonika. Zato bi svatko pametan volio imati korist od drugoga, nego se muiti za tudu korist. Stoga ja nikako ne doputam Trazimahu, daje pravednost korist jaega. Nego o tome emo i kasnije jo govoriti, mnogo mi se znatnije ini, to Trazimah sada veli: daje ivot nepravednika bolji nego ivot pravednika. Koji dakle ivot voli ti, Glaukone, i kako ti se ini, daje istinitije rei? -Ja velim daje korisniji ivot pravednika. -uo si kolika je netom dobra spomenuo Trazimah za ivot nepravednika? -uo sam, ali ne vjerujem. -Hoe dakle, da ga uvjerimo, ako kako uzmognemo, da ne govori istinu? -Ta kako ne u? -Ako dakle ponemo protivno, te stanemo drati govor protiv njegova govora o tome, kako je opet to dobro, ako je ovjek pravedan, pa opet on pa mi, trebat e brojiti i mjeriti dobra, koja spominjemo i jedni i drugi, i onda e nam trebati sudaca koji e presuditi. Ali ako budemo kao netom razmotrili to u meusobnom razgovoru, sami emo biti ujedno suci i govornici. -Svakako - ree.

-Kako dakle hoe? - rekoh ja. -Tako, kako ree. -Hajde dakle, Trazimae, - rekoh ja - odgovori nam od poetka:
veli, da je savrena nepravda korisnija od savrene pravednosti? -Svakako velim, a naveo sam i zato. -Hajde dakle, kako o njima veli: jednu od njih jamano naziva krepou a drugu zloom? -Ta kako ne! -to ne, pravednost krepou a nepravdu zloom? -Zar ba tako, najdrai moj, kad ve i velim, da nepravda koristi a pravednost da ne koristi! -Nego to onda? -Protivno. -Zar pravednost naziva zloom? -Ne, nego veoma dobroudnom glupou. -Nepravdu dakle naziva zloudnou? -Ne, nego razumnou. -Zar ti se ini, Trazimae, da su nepravednici i razboriti i kreposni? -Dakako, ako mogu savreno krivo initi, ako mogu sebi podlagati drave i narode! A ti moda misli, da govorim o kesokradicama? Korisno je dodue i to, ako se ne dozna, ali nije vrijedno spomena, u poredbi s onim, o emu upravo sada govorah. -Znam zaista, to tim hoe rei; ali se udim, to nepravdu vrsta medu krepost i mudrost, a pravednost u protivno. -Ali ipak tako vrstam. -To je jo otrije, prijatelju, i nije vie lako znati to bi ovjek rekao. Jer da veli, da je nepravda korisna ali da je porona ili sramotna, kao to priznaju neki drugi, mogli bismo neto rei, kako se obino govori; ali sada je oito da e rei, kako je nepravda i lijepa i jaka, i da e joj sve opet pridjenuti, to mi

pridijevasmo pravednosti, kad si se ve usudio uvrstiti je medu krepost i mudrost. -Posve istinito nasluuje moje misli.

-Ali se ipak ne smijem ustruavati, nego u protiv tvoje tvrdnje

ii i razmotriti je, dokle god mislim, da govori upravo ono to misli. Jer meni se sada, Trazimae, ini, da se nipoto ne ali, nego da govori ono, to ti se ini daje istina. -A to ti je stalo do toga, ini li se meni ili ne ini? Zato ne pobija tvrdnje? -Nita-rekoh ja-nego kuaj mi jo ovo odgovoriti: ini li ti se, da bi pravednik htio od pravednika u neemu vie imati? -Nikako; ta ne bi tada bio uljudan i dobroudan. -A u pravednom djelu? -Ni u pravednom djelu? -A od nepravednika bi htio vie imati i smatrao bi to pravednim, ili ne bi smatrao pravednim? -Smatrao bi i htio bi, ali ne bi mogao. -Ali ne pitam to, nego ne eli li pravednik od pravednika vie imati, i ne e, a od nepravednika hoe? -Pa, tako je. -A to nepravednik? Zar eli pravednika nadmaiti i u pravednom djelu? -Ta kako ne, kad on eli u svemu vie imati. -to ne, nepravednik e i od nepravednika i u nepravednom djelu htjeti vie imat i nastojat e, da sam od svih najvie dobije? -Jest tako. -Ovako dakle kaimo: pravednik ne eli nadmaiti sebi jednakoga, nego nejednakoga, a nepravednik i sebi jednakoga i nejednakoga. -Izvrsno si rekao. -A nepravednik je razborit i vrstan, a pravednik ni jedno ni drugo.

-1 to je dobro. -to ne - rekoh ja - nepravednik je prema tome nalik na razborita

i vrsna ovjeka, a pravednik nije nalik? -Ta kako ne e biti takav nalik na ove, a drugi nenalik0 - Lijepo; svaki je od njih, dakle takav kao oni. na kakve je nalik. - Naravno. - Neka, Trazimae! Zove nekoga glazbenim a drugoga neglazbenim ovjekom? -Da. - Koji od njih razumije glazbu, a koji je od njih ne razumije9 -Jamano glazbeni ovjek razumije glazbu, a neglazbeni ne razumije. -to ne, i vrsnim je u tome, u emu je razborit, a nevaljalim, u emu je nerazborit? -Da. -Isto i kod lijenika, zar ne? -Jest, tako. - ini li se dakle tebi, izvrsnie, da bi koji glazben ovjek, ugaajui liru, htio ili elio, nadmaivati drugoga glazbenog ovjeka u pritezanju i otputanju ica? -ini mi se, ne bi. -Ali bi htio bolje od neglazbena ovjeka? -Bez sumnje. - to bi lijenik, bi li htio, kad propisuje propise o jelu i piu, nadmaiti drugog lijenika ili metodu lijeenja? -Nipoto. - A nelijenika i nelijeenje? -Bi. -Gle, na kojem god se podruju radilo, bi li ikoji strunjak htio nadmaiti, bilo u djelu bilo u govoru, drugoga strunjaka. Ne bi li on u istom poslu isto htio kao onaj, koji je njemu jednak? -Ta moda je nuno da tako bude. -A to nestrunjak? Ne bi li jednako htio nadmaiti strunjaka i

nestrunjaka? -Moda. -A strunjak je mudar?

ne e htjeti nadmaiti jednakoga, a nejednakoga i protivnoga hoe? -ini se. -A zli i neuki htjet e i jednakoga i protivnoga? -ini se. -to ne. Trazimae - rekoh ja - nepravednik hoe da nadmauje i nejednakoga i jednakoga? Ili nisi tako govorio? -Jesam. -A pravednik ne e htjeti nadmaiti jednakoga, nego samo nejednakoga? -Da. -Dakle je - rekoh ja - pravednik nalik na mudra i dobra a nepravednik na zla i neuka? -ini se. -A sloismo se, daje svaki takav, na kakva je nalik. -Da, sloismo se. -Dakle nam se pravednik pokazao dobar i mudar, a nepravednik neuk i zao. Trazimah priznade sve to, ne onako lako, kako ja sada govorim, nego uz natezanje i s mukom, znojei se izvanredno, budui da je ljeto bilo; tada i vidjeh po prvi puta kako se Trazimah crveni. Kad se dakle sloismo, daje pravednost vrlina i mudrost, a nepravda zloa i neukost, rekoh ja: -Dobro, to je u redu. Ali dalje rekosmo, daje nepravda i jakost, ili se ne sjea, Trazimae? -Sjeam se-ree on-ali nisam sasvim sporazuman s onim. to

-Jest. -Mudrije vrstan? -Jest. -Dakle vrsni i mudri

sada govori, i mogao bih o tome dosta rei. Ako bih dakle govorio, dobro znam, da bi me nazvao pukim govornikom; zato ili daj da reem, koliko hou, ili ako hoe pitati, pitaj, a ja u ti kao bakama, kad priaju prie, dobaciti "dobro" i kimanjem povlaivati ili nepovlaivati. -Nipoto protiv svoga mnijenja - rekoh ja. -Prema tvojoj elji, kad mi ve ne da govoriti; a to jo hoe? -Ne u nita, tako ti Zeusa - rekoh ja - nego ako e ve tako initi, ini, a ja u pitati. -Pitaj dakle. -Pitam dakle to i maloprije, da bismo redom ili dalje, kakav je odnos pravednosti prema nepravdi. Tvrdi se, da je nepravda monija i jaa od pravednosti; ali ako je zaista pravednost mudrost i vrlina, lako e se, mislim, pokazati i monija od nepravde, kad je ve nepravda neukost. Svakome je to sad jasno, ali ja, Trazimae, ipak ne elim to tako jednostavno prihvatiti, nego pokuati obrazloiti. Ti bi rekao, da ima nepravednih drava i da nastoje nepravedno druge drave sebi podvrgnuti i podloiti, a mnoge i imadu sebi podloene? -Ta kako ne? To e najbolja i savreno nepravedna i initi najvie. -Razumijem - rekoh - daje to bio tvoj govor; ali ovo pitam zbog toga, hoe li drava, koja postaje jaa od druge drave, bez pravednosti postii tu mo ili je za to potrebna pravednost? -Ako je pravednost mudrost, kako si ti netom govorio, potrebna je pravednost; a ako je onako, kako ja govorah, nepravednost. -Vrlo mije milo, Trazimae - rekoh ja - to ne e samo da kimanjem povlauje, nego i veoma lijepo odgovara. -Ta ugaam ti. -Dobro to ini; nego mi dakle i dalje ugaaj te odgovori: misli li, da bi drava ili vojska ili razbojnici ili lopovi ili koja druga druba, koja eli zajedniki nepravedno neto uiniti, mogla to

uiniti, ako bi lanovi inili krivo jedan drugome? -Nipoto.

-A to, ako ne bi krivo inili jedan drugom, ne bi li onda prije

mogli zajedniki djelovati? -Svakako. -Jer nepravda, Trazimae, uzrokuje meusobno razdor, mrnje i borbe, a pravednost slogu i prijateljstvo; zar ne? -Neka bude, da se s tobom ne prepirem. -Dobro to ini, izvrsnie; nego reci mi ovo: ako je posao nepravde sijati mrnju, gdje god se nade, zar ona ne e. kad se nae i kod slobodnih i kod robova, prouzrokovati da se oni mrze i da se bune i da budu nesposobni zajedniki jedni s drugima raditi? -Svakako. -A ako se nae meu dvojicom, ne e li se oni prepirati i mrziti i neprijatelji biti ijedan drugome i pravednima? . -Hoe. -A ako se dakle, divotnie, nepravda nade u jednome ovjeku, zar e moda izgubiti svoju mo? Ili e je jednako tako imati i tada? -Neka je ima jednako tako. -A njezina je mo svagdje, gdje se nae, bilo u kakvoj dravi, bilo u plemenu, bilo u vojsci, bilo u emu god drugome, ponajprije, da dovodi do razdora i prepirki i prema tome onemoguuje zajedniku djelatnost, a zatim da je sve mrsko i samom sebi i svemu stoje protivno, pa prema tome i pravednome? Nije li tako? -Svakako. -Dakle i onda, kad se nae kod jednog ovjeka, sve e posljedice pokazivati, za to je stvorena: ponajprije e ga onesposobiti, da ne moe djelovati radi bune i nesloge u sebi, a zatim e uiniti da bude mrzak i sam sebi i pravednima. Zar ne?

-Da. -Pravedni su i bogovi, prijatelju? -Neka budu.

-Nepravednik

e dakle, Trazimae, i bogovima mrzak biti. pravednik mio. -Slobodno uivaj u pobjedi; ja ti ne u braniti, da se prisutnima ne zamjerim. -Hajde dakle - rekoh ja - da potpuno uivam u pobjedi, pa odgovaraj kao i do sada. Da su pravednici i mudriji i bolji i sposobniji za rad, a nepravednici da nisu sposobni nita zajedniki uraditi - nego da ne velimo uprav isto ni za one nepravednike, koji su neto zajedniki jedni s drugima s uspjehom uradili -ta ne bi se ustezali jedni napasti druge, da su posve nepravedni, ve je oito u njima moralo biti neto pravednosti, koja im nije dala initi krivo jedni drugima, kao onima protiv kojih su ili i radi kojih su radili ono, to su radili; to im je pomoglo, da su se kao napola opaki i napola nepravedni zajedniki dali na nepravedna djela - jer oni, koji su sasvim opaki i potpuno nepravedni, oni su i raditi potpuno nesposobni - da je to dakle tako, a ne onako, kako si ti isprva tvrdio, razumijem. Ali treba sad vidjeti, to smo nadalje htjeli razmotriti, ive li ti pravednici i bolje i jesu li sretniji od nepravednih. Po onome, to smo rekli, ini se sada, da jesu - barem, kako ja mislim; ali ipak treba to jo bolje pogledati. Jer nije govor o emu god, nego o tome, kako treba ivjeti -Dakle razmotri. -Hou - rekoh ja. - Reci mi: ini li ti se, da ima konj neki posao? -Da. -Razumijemo li dakle pod poslom konja ili to drugo ono, to se njime ili jedino ili najbolje moe uiniti? -Ne shvaam te. -Ili ovako: bi li im drugim vidio nego li oima?

-Nipoto. -A dalje, bi li im drugim uo nego li uima? -Nikako. -to ne, pravo bismo rekli, da su to poslovi za ui i oi? -Svakako.
- to dalje, bi li mladicu loze odrezao bodeom i noem i im drugim? -Da. - Ali niim, mislim, ne bi tako lijepo, kao srpom za to napravljenim. -Istina. -Zar ne emo rei, daje to njegov posao? -Da, rei emo. - Sada bi dakle, mislim, bolje razumio, to netom pitah: nije li posao svake stvari ono, to se njome ili jedino ili bolje nego ostalima urauje. - Ta razumijem i ini mi se, daje to posao svake stvari. - Idemo dalje - rekoh ja. - to ne, svaka stvar, za koju je odreen neki posao, ima i vrlinu? Ali vratimo se na iste primjere. Oi imaju posao? -Imaju. -Zar imaju oi i vrlinu? -Imaju i vrlinu. - A ui, imaju li one posao? -Da. I vrlinu? - Da, i vrlinu. -Kako je sa svim ostalim predmetima, nije li jednako tako? -Jest tako. -Pazi sada! Zar bi oi ikada svoj posao lijepo obavile, kad ne bi imale svoju vlastitu vrlinu nego mjesto vrline porok? -Kako i bi? Jer moda misli sljepou mjesto vida? -Ne pitam, kako se zove ta njihova vrlina, nego samo hoe li

neto, to radi, svoj posao obavljati vrlinom svojom lijepo, a bez nje zlo. - To govori kako treba. - to ne, i ui e, liene svoje vrline, zlo obavljati svoj posao? -Svakako. -A to vrijedi dakle i za sve ostalo? -Meni se ini. - Hajde, dakle, nakon toga ovo razmotri. Dua ima nekakav posao, koji ne moe obaviti nikoji drugi organ; primjerice ovo: upravljati, vladati, savjetovati i sve slino; bismo li to emu drugome dodijelili ili dui, i rekli, daje to njoj svojstveno? -Niemu drugome. -to emo pak rei za ivot? Daje posao due? -Da, sasvim sigurno. - to ne, tad emo rei, da dua ima i nekakvu vrlinu? -Da. -Zar e onda ikada, Trazimae, dua moi lijepo obavljati svoje poslove bez svoje vlastite vrline. Ilije to nemogue? -To je nemogue. -Nuno dakle bez svoje vrline dua zlo vlada i upravlja, a s njom sve to dobro radi. -Nuno. -to ne, priznali smo, da je pravednost vrlina due, a nepravednost porok? -Ta priznali smo. -Dakle e pravedna dua i pravedan ovjek dobro ivjeti, a nepravedan zlo. -ini se, prema tvom razlaganju. -A koji dobro ivi, blaen je i sretan, a koji ne ivi tako, nije. -Naravno. -Pravednik je dakle sretan, a nepravednik nesretan. -Neka bude. -Ali nesretan biti nije korisno, a sretan biti jest.

-Ta kako ne?

- Nikada dakle, blaeni Trazimae, nije korisnija nepravda od pravednosti. - To ti dakle neka bude, Sokrate, gozba na svetak Bendidin. - Od tebe spremljena, Trazimae, kad si mi se udobrovoljio i prestao se ljutiti. Ipak se nisam lijepo gostio, svojom krivnjom, a ne tvojom. Kao to sladokusci grabe i kuaju svako novo jelo koje se donosi, prije nego se dovoljno nauiju predanjega, tako mi se ini i za mene. Prije nego smo nali ono, to isprva razmotrismo, to jest stoje pravednost, pustio sam to, te sam stao istraivati, je li pravednost zloa i neukost, ili mudrost i vrlina. Kad se opet kasnije ustvrdilo, daje korisnija nepravda od pravednosti, nisam se mogao suzdrati, a da ne prijeem na to. Zato mi se sada dogodilo, da iz toga naeg razgovora nita ne znam. Jer kad ne znam, to je pravednost, teko u znati, je li ona kakva vrlina ili nije, je li onaj, koji je ima, nesretan ili sretan.

DRUGA KNJIGA
KAD sam to rekao, miljah, da sam s raspravljanjem gotov, 3 '. ali, kako se ini, to bjee istom poetak. Jer Glaukon je uvijek i u svemu veoma junaan, pa i tada se ne htjede zadovoljiti time, to je Trazimah sustao, nego ree: - Sokrate, hoe li nas samo prividno ili uistinu uvjeriti, daje na svaki nain bolje biti pravedan nego nepravedan? - Volio bih, uistinu, kad bi bilo do mene - odgovorih. - Tad ne postie ono, to bi htio. Jer reci mi: zar se tebi ini, da ima dobara, koje bismo htjeli imati ne radi posljedica nego radi samih njih, primjerice radost i sve one naslade, koje nisu tetne i od kojih u kasnije vrijeme nita drugo ne nastaje, osim radosti onome, tko ih ima. - Meni se tako nekako ini - rekoh ja. - A dalje, dobra, koja volimo i same po sebi i radi posljedica, primjerice miljenje, vid, zdravlje; te volimo jamano iz oba razloga? - Da - rekoh. - A vidi i treu vrstu dobara, u koju ide vjebanje tijela, traenje lijeka u bolesti, lijeenje i drugi struni poslovi, to je rekli bismo ih htjeli imati, nego samo radi nagrade i ostaloga, to otale dolazi. -Ima zaista - rekoh - i ta trea vrsta. -U koju vrstu dakle stavlja pravednost? - Ja mislim, u najljepu: to treba voljeti i samo po sebi i radi 3 posljedica onaj. koji hoe sretan biti.

38

-Ali se tako ne ini veini; oni je stavljaju u neugodnu vrstu, koju

treba obavljati radi nagrade i slavnoga glasa, ali koja je sama po sebi i zbog toga nepoeljna. -Znam - rekoh ja - da se tako ini, i Trazimah je kao takvu davno kudi, a hvali nepravdu; ali ja sam, kako se ini, neuk ovjek. -Hajde dakle i mene uj, hoe li ti se kao i meni initi. Jer ini mi se daje Trazimah od tebe prije reda kao zmija opinjen, a meni se ne svia dokaz zajedno i drugo; elim naime uti, stoje jedno i drugo, pravednost i nepravda, kakvu mo imaju samo po sebi i to prave od ljudske due, a nagrade i posljedice da pustimo s mirom. Ako ti je s voljom, ponovit u Trazimahovu tvrdnju, pa u najprije rei to obino kau da je pravednost, i odakle je nastala; drugo, pokazat u, daje svi vre protiv volje kao neko nuno zlo; a tree, da to pravo ine, jer kako kau, mnogo je toboe bolji ivot nepravednika nego pravednika. Noja, Sokrate, nipoto tako ne mislim, ali sam se smeo i ogluio sluajui Trazimaha i nebrojene druge, a obranu pravednosti, da je bolja od nepravde, nisam jo ni od koga uo, kako bih htio. A elim uti, da se pohvali sama po sebi. Mislim, da bih najprije od tebe to uo. Zato u svom silom pohvaliti nepravedni ivot, i tako ti pokazati, kako opet hou i tebe uti da nepravdu kudi, a pravednost hvali. Nego gledaj je li ti tako pravo? -Vie nego ita - rekoh ja. - Jer o emu bi itko pametan radije govorio i sluao? -Prekrasno govori; i to sam prvo obeao rei, to uj: bit i podrijetlo pravednosti. Kau, da je od prirode dobro initi nepravdu a zlo trpjeti nepravdu, ali daje vee zlo kad se nepravda trpi, nego dobro, kad se nepravda ini. Zato kad ljudi kuaju oboje, onda se onima, koji ne mogu nepravdu od sebe odbijati a drugima ju initi, ini korisnije meusobno se nagoditi, da ne e nepravdu ni initi ni trpjeti. Zbog toga su, kau, upravo i poeli postavljati sebi zakone i nagodbe, i stoje tako naloeno, to su nazvali zakonom i pravom. To je dakle postanje i bitnost pravednosti; ona je u sredini izmeu najveega dobra, naime ako tko nepravdu ini i ne biva kanjen, i najveega zla, ako tko trpi nepravdu, a ne moe se osvetiti; pravednost, kao sredinu obojega, vole ne kao dobro nego kao stvar vrijednu onda, kad nije mogue nepravdu initi. Jer onaj, koji to moe initi i koji je pravo muevan, nikada se ni s kim ne bi nagodio, da nepravdu ne e ni initi ni trpjeti; ta bio bi lud. To je dakle, Sokrate, i takva je, kako

39

kau, priroda i podrijetlo pravednosti. A da i oni, koji ine pravednost, to ine nerado i samo zato, to ne mogu nepravdu initi, najbolje bismo razabrali iz sljedeeg primjera: da damo jednome i drugome, i pravedniku i nepravedniku, slobodu da ini to hoe, pa da pratimo i gledamo, kamo e jednoga i drugoga elja vui. Doista bismo zatekli pravednika, da ide onamo, kamo i nepravednik; jer po prirodi tei svako bie za moi, kao za neim dobrim, ali ga zakon silom navraa, da potuje jednakost. A bila bi sloboda, koju mislim, poglavito ovakva: kad bi oni dobili mo, kakvu kau daje nekada dobio Gigo, praotac lidijskoga kralja. On je bio pastir u slubi tadanjega kralja lidijskoga; jednog se dana, tako kae pria, poslije velikog nevremena i potresa raspukla zemlja i nastao ponor ba na mjestu, gdje je pasao. Kad on to opazi, zaudi se i sade dolje te pored drugih udesa priaju, da je vidio uplja mjedena konja s vratacima. Kad je na njih zavirio, vidio je unutra mrtvaca, kako mu se priinilo, veih razmjera od obina ovjeka; on nije nita imao nego na ruci zlatan prsten. Pastir gaje skinuo i iziao. Kad su se pastiri po obiaju sakupili, da na koncu mjeseca jave kralju o stadima, doe i on s prstenom. Dok je s ostalima sjedio sluajno je okrenuo zarez prstena prema nutarnjoj strani ruke, a nato je postao nevidljiv onima, koji su kraj njega bili, i oni su o njemu razgovarali, kao daje otiao. On se udio, opet se prstena dotaknuo i okrenuo je zarez van, i nato je postao vidljiv. Opazivi to, iskuavae prsten, ima li tu mo, i zaista: kad je zarez unutra okretao, postajae nevidljiv, a kad ga okretae van, vidljiv. Brzo mu je iza tog otkria uspjelo, da bude meu glasnicima, koji su ili kralju. Kad doe na dvor, zavede njegovu enu, navali s njom na kralja, ubije ga i prisvoji sebi vladu. Kad bi se dakle nala dva takva prstena, pa bi jedan nataknuo pravednik, a drugi nepravednik, nitko, ini se, ne bi bio tako nesalomivo vrst, da bi ostao kod pravednosti i htio uzdravati se i ne dirati u tue, kad bi mogao i s trga bez straha po volji uzimati, i u kue zalaziti pa ljubiti ene po volji, i ubijati i iz tamnice po volji oslobaati, te ostalo raditi kao bog meu ljudima. Tako ne bi nita drukije radio od nepravednika, pa bi obadva ili istim putom. To bi svatko uzeo za velik dokaz, da nitko nije svojevoljno nego pod silu pravedan, budui da pravednost pojedincu nije dobro; jer svatko ini nepravdu, gdje god misli da e je moi initi. Zaista svaki ovjek neporecivo misli, da pojedincu mnogo vie koristi nepravda od pravednosti. Jer ako tko kraj povoljne prilike ne bi nikada nita htio uiniti krivo ni u tue dirnuti, uinio bi se onima, koji bi to vidjeli, najbjedniji i najlui, ali bi ga pred svijetom hvalili i

40

obmanjivali se meusobno, iz straha, da ne bi trpjeli nepravdu. Toliko o tome. A sad, sud o ivotu onih, o kojima govorimo, moi emo sebi najbolje onda stvoriti, ako usporedimo najveega pravednika i najveega nepravednika. Kakva je dakle usporedba? Ne oduzimamo nita ni nepravedniku od nepravde ni pravedniku od pravednosti, nego uzmimo, daje jedan i drugi savren za svoj posao. Ponajprije neka nepravednik slii vrsnom obrtniku. Kao to savren kormilar ili lijenik raspoznaje u svojem umijeu nemogue i mogue, te se jednoga laa a drugo ostavlja, a k tome je vrstan popraviti, ako ve gdje pogrijei; tako je i za nepravednika potrebno da radi potajno, dok se prihvaa nepravednih djela, ako hoe veoma nepravedan biti, a koji se daje hvatati, treba ga drati loim. Jer je krajnja nepravednost initi se pravednim a ne biti. Treba dakle dati savrenu nepravedniku savrenu nepravednost i ne smije mu se nita oduzimati, nego treba dopustiti, da pokraj najvee nepravde sebi pribavi najvei glas u pravednosti; da moe popraviti, ako to pogrijei; da moe govorom dovoljno uvjeravati, ako koja nepravda doe na vidjelo, i da ima moi, gdje moi treba, bilo u obliku junatva i jakosti, bilo s pomou prijatelja i imovine. Kad smo za toga tako rekli, recimo, da pokraj njega stoji pravednik, ovjek jednostavan i plemenit, koji kako veli Eshil, "ne eli se samo priinjati dobrim", nego takav biti. Priinjanje dakle treba oduzeti. Jer ako e se initi pravednim, onda e kao takav imati asti i darova; ne zna se dakle, bi li takav bio radi pravednosti ili radi darova i asti. Treba mu dakle sve skinuti osim pravednosti i treba ga staviti u protivni poloaj nego nepravednika. Neka ne ini nikakve nepravde, ali neka bude na glasu kao najvei nepravednik, da dokae pravednost time, to ga se ne doima zao glas i njegove posljedice, nego neka ivi postojano sve do smrti, neka se priinja nepravedan za ivota, a pravedan neka bude, pa da tako za obadva imademo krajnosti, jednog pravednosti, drugog u nepravednosti, te da se presudi, koji je od njih sretniji. -Ali, mili Glaukone-rekoh ja- kako jako udeava jednoga i drugoga ovjeka za usporedenje, kao kip! - Kako najvie mogu. A kad su takvi, nije vie, kako ja mislim, nimalo teko opisati, kakav ivot eka jednoga i drugoga. Treba dakle to rei; pa ako i bude zvuilo surovije, nemoj misliti, da ja govorim, Sokrate, nego oni, koji hvale nepravednost mjesto pravednosti. Oni e rei, da e pravednika u takvim prilikama ibati, muiti, okivati, oi

41

mu ispaliti, a nakon svih muka na kolac nataknuti, te e on spoznati, da ne treba nastojati biti pravedan nego se samo initi pravednim, a da onu Eshilovu rije bijae mnogo ispravnije rei za nepravednika. Jer doista, kae se, nepravednik ne eli priinjati se nepravednim nego biti, budui da u njemu postoji tenja prema istini i da ne ivi za prividanja. "brazdu uma anjui duboko, iz koje mu vrle misli niu." Ponajprije on vlada u dravi, jer se ini, da je pravedan, zatim se eni, odakle hoe, udaje keri, kamo hoe, moe stupati u poslovne i osobne veze, s kime hoe, i pokraj svega toga ima nedoputene koristi od dobitaka, jer se ne aca nepravdu initi. Ako ide u borbu, pojedinanu i javnu, jai je i vie ima nego protivnici; a imajui vie, bogat je, prijateljima koristi, neprijateljima teti, bogovima rtve prinosi i darove daruje dovoljno i sjajno; mnogo bolje nego pravednik tuje bogove i ljude, koje hoe; zato su mu vjerojatno i bogovi skloniji nego pravedniku. Tako kau ljudi, Sokrate, da su i bogovi i ljudi pripravili bolji ivot nepravedniku nego pravedniku. Kad je Glaukon to rekao, naumio sam bio neto na to odgovoriti, ali njegov brat Adimant upade: -Jamano ne misli, Sokrate, daje o stvari dovoljno reeno? -Nego to? - rekoh. -Upravo ono nije reeno, to seje najvie trebalo kazati. -Dakle - rekoh ja - kako kau, brat pomozi bratu; zato i ti pomozi, ako je tvoj brat to izostavio. Premda mene moe i to, to je on rekao, nadhrvati i uiniti nemonim, da pomognem pravednosti. I on ree: - To nije nita, nego uj jo i ovo; treba, naime, da navedemo i protivno onome, stoje reeno, naime to se govori i u pohvali pravednosti, a i pokudi nepravednosti, da bude jasnije ono, to mi se ini da hoe Glaukon. - Govore oci i opominju sinove kao i svi oni, koji se za nekoga staraju, da treba biti pravedan, ne hvalei pri tom upravo pravednost, nego njezin dobar glas, da bi onome, koji bi bio na glasu kao pravedan, radi toga glasa pripale asti. enidbe i sve, stoje netom spomenuo Glaukon. da ima nepravednik radi dobroga glasa. Ali oni mnogo vie govore o posljedicama dobroga glasa. Jer onom, koji ima dobar glas, obeavaju blagoslov bogova i spominju obilna dobra, koja bogovi daju pobonima, kao to kae plemeniti Hesiod i Homer. Onaj veli, da s voljom bogova

42

pravednicima hrastovi "irove nose na vrhu, a meda u svojoj sredini; ovce svilorune njima previjaju sve se pod vunom," a tako i mnoga druga dobra, jednaka tima. Slino veli i drugi: "Kao slava kralja nezazornog, bogobojaljiv Koji uzdie pravdu te zemlja nosi mu crna Penice, jema mu nosi. a drvee puno je ploda, Vjena legu se stada, a iz mora dobiva ribe." Musej i njegov sin obeavaju pravednicima jo krasnija dobra od bogova. Oni ih u svom prianju odvedoe na onaj svijet, posadie za stol, uinie gozbu pobonika, te pjevaju, da oni sve ostalo vrijeme ovjenani u goenju provode, uvjereni, da je najljepa plaa za krepost vjena pijanost. Drugi spominju jo opirnije nagrade od bogova: tko je poboan i dri prisegu, iza njega ostaju unuci i potomci. Tako eto i slino hvale pravednost. A bezbonike i nepravednike zakapaju u nekakav glib na onom svijetu i sile ih, da u reetu vodu nose; a jo ih za ivota na zao glas daju, pa ne mogu za nepravednike spominjati drugo nego one kazne, koje je Glaukon nabrojio za pravednike, koji se priinjaju nepravedni. To je dakle pohvala i kuenje zajednoga i drugoga. Osim toga razmotri, Sokrate, i drugi sud o pravednosti i nepravednosti, kako govore obini ljudi i pjesnici. Jer svi u jedan glas govore, daje trijeznost i pravednost lijepa, ali teka i muna, a daje razuzdanost i nepravednost ugodna i laka, a samo je radi glasa i zakona sramotna. Veinom kau, da je nepravednost korisnija od pravednosti, i opake bogatae i druge mogunike lako i rado nazivaju javno i pojedince sretnima i aste ih, a one. koji su slabi i siromani, njih ne aste i preziru ih, premda priznaju da su bolji od onih drugih. A od toga svega najudnovatije se govori o bogovima i o kreposti. Naime da i bogovi mnogim vrlim ljudima nesree i bijedan ivot dadoe, a protivnima protivan udes! Prosjaci i vrai obijaju pragove bogataa i uvjeravaju, da po rtvama i bajanju dobivaju od bogova mo da im sred zabava i svetkovina pribave oprotenje, ako je tko uinio kakvu nepravdu sam ili njegovi predci, i da e s malo troka, ako hoe kojega neprijatelja uvaliti u nesreu, jednako nauditi i pravednu i nepravednu, jer oni, kako kau, znaju zazivanjem i opinjavanjem nagovoriti bogove, da im uine po volji. Za sve te tvrdnje navode pjesnike za svjedoke. Jedni daju primjere, kakoje zlo lako:

43

Jer nevaljaltine moe na pregrti lako uzeti: Gladak je do nje put, a stanuje veoma blizu. Ali pred krepost znoj poloie besmrtni bozi I nekakav dug i strm put. Drugi navode Homera za svjedoka, da ljudi mogu bogove pridobiti, jer i on ree: U molitvi bozi su sami. I njih ljudi okrenuti gledaju kadom i vinom, Gledaju molbama tihim, Ijevanicom i rtvom palnom; Mole se, kad je prestupio tko, zgrijeio togod A kad spominju mnotvo knjiga Museja i Orfeja, kako kau, sinova Selene i Muza. Prema tim knjigama rede rtve i uvjeravaju ne samo pojedince nego i cijele drave, da ivi a i mrtvi toboe mogu dobiti oprotenja i osloboenja za nepravedna djela pomou rtava i zabavnih igara; oni kau, da nas takozvani teletai oslobaaju od zla na onome svijetu, a one, koji ne prinesu rtve, ekaju tamo strahote. Sokrate, to misli, kako svi takvi i toliki govori o tome. kako krepost i zlo cijene ljudi i bogovi, djeluju na due mladia, koji su divno nadareni i sposobni da iz svakog razgovora brzo povuku zakljuke, kakav svatko treba biti i kojim putem udariti, da ivot to najbolje provede? Mladi bi govorio vjerojatno sam sebi s Pindarom: "je li pravedno na zid visoki, ili krivom varkom zar da sepopnem i tako zatien daproivim?''' Ta za nagrade, to se spominju, kau, da mi nita ne koriste, ako budem pravedan, a ne budem bio ujedno i na glasu kao takav, nego mi to donosi oevidnu muku i tetu; a za nepravednika kau, da e imati bogovski ivot, samo ako sebi zna pribaviti glas pravednosti. Kad ve dakle priin, kako kau mudraci, i "istinu nadvlauje i sreom gospodari", treba se uope za njime okrenuti; pred svoja vrata i oko sebe treba nacrtati utvaru kreposti, ali premudroga Arhiloha liju lukavu i arenu treba za sobom vui. Ali, veli se, nije uvijek lako skrivati svoju zlou. Naravno ni druga nijedna velika stvar nije laka, rei emo; ali ipak, ako hoemo sretni biti, treba ii za tragovima naih govora. Radi ouvanja tajnosti sastavit emo zavjere i stranke, i ii emo uiteljima govora, koji ue mudro govoriti u skuptini i na sudu, te emo tada to rjeitou to silom postizavati, da ne budemo kanjeni zbog zlodjela. Ali da, prema bogovima ne pomae ni tajnost ni sila! Ako ih nema, ili ako ih za ljude nita nije briga, nipoto nam

44

ne treba biti stalo za to; ako jesu i ako se za ljude staraju, onda za njih niti znamo niti smo uli gdje drugdje nego u priama i kod pjesnika, koji su im stvorili rod. A ti sami pjesnici kau, da se bogovi mogu nagovoriti i pridobiti rtvama, tihim molitvama i darovima. Pjesnicima treba vjerovati, ili oboje ili nijedno; ako im dakle treba vjerovati, onda treba nepravdu initi i prinositi rtve od onoga, to se nepravdom stee. Jer ako emo biti pravedni, ne e nas bogovi kazniti, ali se liavamo dobitaka. koje daje nepravda; ako emo biti nepravedni, imat emo dobitke, molit emo bogove radi prestupaka i nagovarati ih, da se smiluju na nae grijehe, te emo proi bez kazne. - Ali da, na onom emo svijetu kanjeni biti za grijehe ili mi sami ili potomci! Nego najdrai rei e nam razuman ovjek da se oistimo, pomoi e nam teletai i bozi spasitelji, kako nam kazuju obiaji najveih drava i sinovi bogova, koji kao pjesnici i vrai boji govore, daje tako. Pa kako emo jo vie voljeti pravednost nego najveu nepravednost? Jer ako sebi pribavimo nepravednost s patvorenom vanjtinom, onda emo povoljno prolaziti i kod bogova i kod ljudi u ivotu i nakon smrti, kako kau mnogi ljudi i najuglednije osobe. Po svemu dakle, stoje reeno, Sokrate, kako je mogue, da bi jo tkogod htio cijeniti pravednost? Kako se ne bi onaj, koji je moan duhom, imovinom, tijelom ili rodom, smijao sluajui da je hvale? Zaista, ako tko moe na prikaz lanim pokazati, te ako je dovoljno spoznao, da je najbolja pravednost, jamano puno oprata i ne srdi se na nepravednike, jer zna da nijedan ovjek nije svojevoljno pravedan, nego da nepravdu poradi kukavtine, starosti ili koje druge slabosti kudi, kad je ne moe initi, osim ako tko poradi svoje osjeajne prirode osuuje nepravdu ili se od nje uzdrava poradi znanja. A oito je, daje tako! Jer koji takav ovjek prvi doe do moi, prvi ini nepravdu, koliko moe. A tome svemu nita drugo nije uzrok, nego ono, odakle je potekao sav taj govor, i moj i moga brata. Od svih vas, divotnie, koji volite, da hvalite pravednost, poevi od starih junaka, kojima su se govori sauvali, pa do naih suvremenjaka, nijedan nikada nije pokudio nepravdu ni pohvalio pravednost samu zbog sebe, nego samo poradi glasa, asti i darova, koji odatle dolaze. Ali jedno i drugo samo po svojoj bitnosti, dok se nahodi u dui onoga, koji ih ima, i dok ostaje tajno i bogovima i ljudima, nikada nije nijedan pjesnik ni pisac dovoljno opisao, naime daje nepravednost najvee zlo, to ga dua u sebi ima, a pravednost najvee dobro. Jer da vi svi od poetka tako

45

govorite, i da nas od mala uvjeravate, ne bismo pazili jedan na drugoga, da ne uini nepravdu, nego bi svatko pazio sam na se i uvao se od nepravde kao od najveeg zla. To bi, Sokrate, a moda jo i vie od toga mogao Trazimah i gdjekoji drugi rei o pravednosti i nepravednosti, i kako se meni ini, naglavce izvraati njihovu bitnost; ali ja - ta ne treba mi nita pred tobom skrivati - govorim nairoko, kako najvema mogu, elei od tebe protivno uti. Zato nam ne govori i ne pokai samo, daje pravednost bolja od nepravde, nego to ini jedna i druga sama po sebi onome, koji je ima, zbogegaje dakle jedna zlo, a druga dobro. Ono to se priinja kod toga pusti, kako je Glaukon zahtijevao. Jer ako kod jedne i druge ne e oduzeti istiniti glas, koji uiva, a dodat e lani, rei emo, da ne hvali pravednost nego prividanje, da ne kudi nepravednost, nego samo prividanje, da preporuuje potajnu nepravednost i potvruje Trazimahu, da je pravednost tue dobro, naime korist jaega, a da nepravednost sebi koristi i pomae, a slabijemu kodi. Zato, kad si ve priznao, da pravednost ide meu najvea dobra, kojaje vrijedno imati ne samo radi posljedica, ve mnogo vie radi samih po sebi, kao vid, sluh, pamet, pa i zdravlje i sva druga dobra, koja su prava dobra sama po sebi, a ne po mnijenju, pohvali dakle kod pravednosti upravo to: da ona sama po sebi koristi onome, koji je ima, a nepravednost kodi; nagrade i glas pusti neka drugi hvale. Jer ja bih ostalima dao, da zbog toga hvale pravednost i kude nepravednost, dakle da slave i grde glas i nagrade, koje one pribavljaju, ali tebi ne bih dao, osim ako ne bi ti zahtijevao. Cijeli svoj ivot nisi ni o emu drugom razmatrao nego o tome. Zato nam ne govori i ne pokai samo to, da je pravednost bolja od nepravde, nego i to, kakav je uinak jedne i druge samih po sebi na onoga, koji ih ima. bilo to bogovima i ljudima poznato ili ne bilo, zbog ega je dakle jedna dobro a druga zlo. Ja sam se uvijek divio nadarenosti Glaukonovoj i Adiman-tovoj, pa i sada, kad sam to uo, vrlo se obradovah i rekoh: - Nije loe o vama, djeco slavnoga oca. spjevao poetak elegije ljubavnik Glaukonov, kad ste se proslavili u bici kod Megare: "djeco Aristonova, koljeno slavnoga mua boansko!" Tako je zaista prijatelji! Jer u vama je neto posve boansko, ako niste uvjereni, daje nepravda bolja od pravednosti, premda je moete tako braniti! Meni se dakle ini, da niste doista uvjereni daje nepravda bolja, a sudim to po ostaloj vaoj udi, jer po vaim govorima ne bih

46

vam vjerovao: to vam pak vie vjerujem, to manje znam, to u. Pomoi ne mogu, jer mi se ini da sam preslab; dokaz mi je to, to sam, govorei Trazimahu, mislio dokazati da je pravednost bolja od nepravde, a vi mi niste prihvatili. A opet ne mogu drukije nego da pomognem pravednosti, jer se bojim, da moda nije bezbono pri optuivanju pravednosti utati i ne braniti je, dok jo diemo i moemo govoriti. Zato je najbolje, da joj pomaem, kako mogu. Glaukon i ostali moljahu, da na svaki nain pomognem i ne napustim istraivanje nego da razmotrim bit jednog i drugog, i kakvu zapravo donose korist. Rekoh dakle, to sam naumio: -Pitanje, na koje se dajemo, nije neznatno, nego za otro oko. kako se meni ini. Kad ve dakle nemamo otre oi, naumio sam istraivanje o tome tako urediti, kao da tko kratkovidnima naloi proitati malena pismena izdaleka. Lako se tada tko domisli, da se ta ista pismena nalaze i negdje drugdje, vea i na veem prostoru, pa da moemo proitati najprije ona pismena te onda ogledati manja, jesu li ista. -Svakako - ree Adimant - ali to ima posla, Sokrate, istraivanje o pravednosti s time? -Ja u ti rei. Velimo, da postoji pravednost jednoga ovjeka, ali postoji jamano i pravednost itave drave?

-Svakako. -to ne, drava je vea od ovjeka? -Jest vea. -Moda bi dakle u veemu veu pravednost bilo i lake upoznati.
Ako dakle hoete, istraimo najprije, to je ona u dravama; zatim je tako ogledajmo i u svakome pojedinom ovjeku, traei slinost veega oblika pravednosti u obliku manjega. -Meni se ini, da ispravno govori. -Kad bismo u misli ugledali, kako nastaje drava, zar bismo onda vidjeli i njezinu pravednost i nepravednost, kako nastaju? -Moda. -to ne, kad to izvrimo, ima nade, da emo lake vidjeti to traimo? -Mnogo lake. -Mislite dakle, da to treba pokuati? Mislim, nije to malen posao; zato promislite! -Promislili smo - ree Adimant - nego hajde na stvar. -Prema mome miljenju, nastaje, dakle, drava, zato, to svaki od nas nije sam sebi dosta, nego mu mnogo treba i potrebni su mu

47

drugi; ili to drugo misli, daje poetak osnivanja drave? -Nita drugo. -Tako dakle uzima jedan drugoga da nam pomogne ovo i ono, i budui da nam mnogo treba, skupimo mnoge dionike i pomonike najednom mjestu i tome zajednikom prebivalitu nadjenemo ime drava; zar ne? -Svakako. -Dakle jedan drugome daje, ako hoe davati, ili ako hoe prima iz uvjerenja, da mu je tako bolje. -Tako je. -Hajdemo dakle u misli stvarati dravu od poetka. Stvorit e je, kako se ini, naa potreba. -Kako ne.

-Ali prva je i najvea potreba priskrbljivanje hrane, da moemo

opstojati i ivjeti. -Svakako. -Druga je stan, trea odjea i slino. -Tako je. -Hajde dakle, kako e drava priskrbiti sve to? to ne, tako da jedan obraduje zemlju, drugi gradi kue, trei tka odjeu? Ili emo tu dodati i postolara ili kojega drugoga, koji se brine za potrebe tjelesne? -Da, svakako. -A bila bi za najnuniju potrebu drava od etiri ili pet ljudi. -ini se. -to dakle onda? Zar treba, da svaki pojedini od njih svoj posao radi za sve? Primjerice da ratar sam pripravlja hranu etvorici i da etvorostruko vrijeme i muku troi za pripravu hrane i da dijeli to s drugima? Ili treba, da druge odnemari, da samo sebi pravi etvrtinu te hrane u etvrtini vremena, a tri etvrtine vremena da provodi pravei to kue, to odjeu, to obuu; dakle da se ne mui za druge i ne brine za njih, nego da radi sve poslove sam za sebe? I ree Adimant: -Ali Sokrate, moda je ono prvo lake nego ovo. -Naravno, to ne bi bilo nimalo udno! Jer dok si govorio, domislio sam se, da se ponajprije ne raa svatko posve jednak svakome, nego razlian po nadarenosti, daje dakle jedan za ovaj posao sposoban, a drugi za onaj. Ili se tebi ne ini? -Da.

48

-to

dalje: bi li jedan bolje obavljao mnoga umijea ili samo jedno? -Kad bi obavljao jedno. -Oito je, da posao propada, ako se propusti pravo vrijeme. - Oito je. -Jer, mislim, posao ne e ekati dok poslenik ima vremena, nego treba poslenik ii za poslom i to stalno. - Treba. -Tako svega vie nastaje, sve je ljepe i lake, kad jedan radi jedno prema svojoj sposobnosti i u pravo vrijeme, bez brige za ostale poslove. -Svakako. -Dakle treba, Adimante, vie nego etiri dravljanina za pripravu onoga, o emu govorasmo. Jer ratar, kako se ini ne e sam sebi praviti plug, ako plug ima biti dobar, ni budak ni ostalo orue ratarsko. Ne e ni graditelj svoje alate, a treba i njemu mnogo; tako isto tkalac i postolar. -Istina. -Dakle e tesari, kovai i mnogi drugi obrtnici, kao sudionici u naoj dravici, uiniti nju velikom. -Tako je. -Ali jo ne bi osobito velika bila, ako bismo njima dodali govedare, ovare i ostale pastire, budui da ratari moraju imati volove za oranje, graditelji i ratari teglee blago za dovoenje, a tkalci i postolari kou i vunu. -Ne bi ni malena bila drava, koja bi sve to imala. -Ali - rekoh ja - gotovo nije mogue osnovati dravu u takvu kraju, gdje ne e trebati uvoziti. -Nije mogue. -Trebat e dakle ona jo i druge ljude, koji e joj iz drugih drava dovoziti, to joj nedostaje. -Da. -Ako posrednik pode praznoruk, ne donosei nikakve potrebne stvari onima, od kojih podmiruju svoju potrebu i s kojima eli zamijeniti robu, praznoruk e se i vratiti, zar ne? -ini mi se. -Treba dakle kod kue praviti ne samo za sebe dosta, nego i ono, to treba i koliko treba drava, iz koje se uvozi.

-Treba. -Dakle nam treba vie ratara i ostalih obrtnika u dravi.

49

-Da, vie. -Pa i ostalih ljudi posrednika, koji e sve to uvoziti i izvoziti, a to
su trgovci; zar ne? Da. -Dakle e nam trebati i trgovci. -Svakako. -Ako se trgovina vodi po moru, trebat e jo i mnogo drugih vjetaka u pomorstvu. -Zaista mnogo. -A kako je u dravi samoj? Kako e se meusobno dijeliti, to svaki bude izraivao? Ta upravo zato i skupismo ljude te osnovasmo dravu. -Oito prodavanjem i kupovanjem. -Odatle e nam dakle nastati trg i novac, kao sredstvo za olakanje prometa. -Svakako. -Ako ratar ili koji drugi obrtnik donese neto od onoga, to pravi, na trg, i ne nae odmah kupce i muterije, dangubit e u svome poslu sjedei na trgu? -Nipoto - odgovori Adimat - nego ima ljudi, koji to vide i sami preuzimaju tu slubu; u dobro ureenim dravama redovito oni koji su tjelesno najslabiji i nesposobni za koji drugi rad. Jer njihov je posao ostajati na trgu i kupovati robu proizvoaa i preprodavati je za novce onima, koji trebaju neto kupiti. -Dakle nam ta potreba - rekoh ja - stvara trgovie (kramare) u dravi. Ili ne zovemo trgoviima one, koji na trgu sjede i posreduju pri kupnji i prodaji, a trgovcima one, koji putuju po dravama? -Dakako. -Ima jo, kako ja mislim, i nekih drugih posrednika, koji se ba ne istiu osobito umom, ali su dovoljno snani tijelom za napore. Oni dakle prodaju svoju snagu; plau za to zovu nadnicom, i zovu se, kako ja mislim, nadniari. arne? -Svakako. -Dakle, kako se ini. i nadniari spadaju u potpune drave. -ini mi se. -Zar nam je, Adimante, drava ve tako porasla, da je potpuna? -Moda. -Gdje bi onda u njoj bila pravednost a gdje nepravednost? I kada bi i gdje nastale u onome to smo razmotrili?

50

-Ja, Sokrate, ne vidim, ako ne na potrebi, koja te ljude okuplja na

okup. -Moda pravo kae - rekoh ja. - Treba ogledati i ne popustiti. Ponajprije dakle razmotrimo, kako e ivjeti ljudi u takvim prilikama. to ne, pravei hranu, vino, odjeu i obuu i sagradivi stanove, ljeti e veinom raditi lako odjeveni i bosi, a zimi dobro odjeveni i obuveni? Za hranu e pripravljati od jema jemeno, od penice penino brano, jedno e skuhati, drugo e umijesiti; kau e sjajnu i kruh postavljati na kakvu trstiku ili isto lie, lei e na slamnjau od tisova i mirtova lia, gostit e se sa svojom djecom, pripijat e vina, ovjenat e se i slavit e bogove u veselu drutvu; djece ne e imati vie nego prema imovini i uvat e se siromatva i rata. A Glaukon prekide: -Kako se ini, tima ljudima spravlja gozbu bez prismoka. -Pravo kae - rekoh ja - zaboravih, da e i prismoka imati. Oito e imati soli, ulja i sira, spravljat e luk i povre te kakva ve variva ima na vrtu. Ponudit emo im i slatkia: smokava, graka i graha, mirtu i ir e uz oganj pei, umjereno uz to pripijajui. Tako e mirno i u zdravlju ivot provoditi, stari umirati i slian ivot potomcima ostavljati. A on ree:

-Sokrate, da osniva dravu za svinje, im bi ih drugim nego tim

krmio? -Nego kako treba, Glaukone? -Kao obino, da lee, mislim, na leajima, ako ne e biti bijedni, da jedu sa stola i da imaju prismoka i slatkia, kao i mi danas. -Neka, razumijem - rekoh ja - kako se vidi, ne razmatramo samo to, kako postaje uope drava, nego kako postaje i izobilna drava. Moda nije to ni zlo; jer ogledajui i takvu dravu moda bismo ba opazili, kako u dravama nastaje pravednost i nepravednost. Prava, takorei, zdrava, drava, ini mi se, jest onakva, kakvu smo opisali; ali ako opet hoete, da ogledamo i dravu u raskalaenosti, nita ne smeta. Jer zaista nekima, kako se ini, ne e biti dosta toni takav ivot, nego e biti potrebni i leaj i, stolovi i drugo pokustvo, pa i prismok, pomast, kadovi, milosnice i kolai i svega toga svake vrste. Pa i ne smije se vie, kako isprva govorasmo, davati samo potrebno; stan, odjeu i obuu, nego treba potai i slikarstvo; zlato i bjelokost i slino treba uvoziti. Zar ne?

51

-Da. -Dakle opet treba dravu poveati. Jer ova zdrava vie ne dotjee, nego je treba ispuniti mnotvom, koje nije vie u dravama radi najvanije potrebe, primjerice svi lovci i oponaatelji, koji oponaaju pomou likova i boja, a mnogi i govorom, naime pjesnici i njihovi pomonici: rapsodi, glumci, plesai, kazalini poduzetnici, umjetni obrtnici, napose za enski nakit. Pa i poslunika emo vie trebati. Ili misli, da ne e trebati odgojitelja, dadilja, sluavka, eljarica, brijaa, pa slastiara i kuhara? A trebat e nam jo i svinjara, jer toga nam u prvobitnoj dravi ne bijae; ta nije bilo potrebno. Ali u toj e dravi i to trebati, a trebat e i veoma mnogo drugog stada, ako se eli gostiti. Zar ne? -Ta kako ne. - Dakle emo kraj takva ivota i lijenika trebati mnogo vie nego prije? - Mnogo vie. - I zemlja, koja je tada dovoljna bila, da hrani sve ondanje ljude, ne e sada biti dovoljna nego malena; ili kako veli? - Tako. - Dakle nam treba odrezati od zemlje susjeda, ako hoemo imati dovoljno panjaka i oranica; isto e i nai susjedi uiniti od nae, ako se i oni upuste u beskrajno teenje blaga i prijeu granicu najnunijih potreba. -Svakako e to uiniti, Sokrate. -Iza toga emo ratovati, Glaukone, ili kako e biti? -Dakako. - Nemojmo jo nita govoriti, ini li rat kakvo zlo ili dobro, nego samo toliko, da smo postanje rata nali u onome, iz ega poglavito u dravama i za pojedince i za mnotvo zlo nastaje, kada god nastaje. - Svakako. - Dakle treba, prijatelju, jo poveati dravu, ne za malo, nego za cijelu vojsku, koja e izai i boriti se s neprijateljima za imovinu i za ono, o emu upravo sada govorasmo. - A to, zar sami graani nisu dosta? -Nisu - rekoh ja-ako smo se dobro sporazumjeli ti i mi svi, kad smo dravu osnivali. Sloili smo se, ako se sjea, da jedan ne moe dobro obavljati mnoga umijea. - Istinu veli. - Zar se ne ini, da se ratovanje osniva na umijeu? - I te kako.

52

-Zar

onda treba vema mariti za umijee postolarsko nego za ratno? -Nipoto. -Postolaru dakle ne dasmo, da bude ujedno ratar i tkalac i graditelj, nego postolar, kako bi nam dobro obavljao svoj posao; tako isto i svakome pojedinome od ostalih jedan posao davasmo, za koji bijae nadaren; njega je imao lijepo raditi, slobodan od ostalih posala, za ivota se time bavei i ne proputajui za to pravi as. A nije li veoma vano, da se ratni poslovi dobro obave? Ili je to tako lako, da e svatko i kao ratar i kao postolar i u kojemu god drugom umijeu biti ujedno dobar ratnik, dok nijedan ne bi postao dovoljno vrstan u piljkanju ili kockanju, ako se od mala time ne bi bavio svojski nego uzgredno? Kad on uzme tit ili koje drugo ratno oruje i orue, zar e odmah biti vrstan borac u borbi tekoga orunika ili u kojoj drugoj ratnoj borbi? Ako se uzme kakvo drugo orue u ruke, ne postaje se samim tim obrtnik ni borac, te ne e ono koristiti onome koji svoj posao ne naui i dovoljno ne uvjeba? - Ta inae bi orua mnogo vrijedila! - to ne - rekoh ja - kako je posao onih koji uvaju dravu najvaniji, tako im treba i najvie slobode od ostalih posala, a opet i umijea i mara najveega. -Da, mislim tako. -Zar onda ne treba i osobitog dara za sam posao? -Kako ne? -Na bi dakle posao bio, ako bi samo to mogli, izabrati, koji je i kakav je dar prikladan za uvanje drave. - Bio bi zaista. - Zaista - rekoh ja - nismo se neznatne stvari latili; ipak hrabro naprijed, koliko samo sile doputaju. - Dakako, samo naprijed. - Misli li dakle, da se dar uvanja pametna psa razlikuje neto od sposobnosti plemenita mladia? - Kako misli? - Tako: jedan i drugi trebaju otro opaati, hitro goniti to opaaju, i biti opet snani, ako se trebaju boriti kad uhvate. -Ta zaista trebaju sve to. -1 biti hrabar, ako e se ve dobro boriti. - Kako ne. - A zar je hrabar onaj, koji nije sran, bilo konj, bilo pas. bilo koja god druga ivotinja? Sigurno si opazio, da je sranost neodoljiva

53

i nepobjediva, daje s njome svaka dua neustraiva i nepredobiva? - Opazio sam. -Jasno je dakle, kakav treba biti uvar tijelom. -Da. -Pa i duom, naime sran. - I to. -Kako onda, Glaukone - rekoh ja - ne e uvari, tako nadareni, biti na ratnoj nozi meusobno i zlostavljati ostale graane? -Tako ti Zeusa, ne lako. -Ali ipak treba, da su prema svojima pitomi, a na neprijatelje ljuti; inae ne e ekati na neprijatelje, da ih unite, nego e se prije sami meusobno unitavati. -Istina. -to emo dakle uiniti? Gdje emo nai uvara u isti mah blage i srane udi? Jer blaga je ud protivna sranoj. -ini se. -A ipak ako koje od toga dvojega nedostaje, zaista ne emo imati dobrog uvara. Kako se to oboje zajedno ini nemogue, izlazi, da dobar uvar nije mogu. -ini se. A ja, naavi se u neprilici, promislivi preanje, rekoh: -Pravo smo, prijatelju, u neprilici, jer smo se ostavili slike, koju smo sebi postavili. -Kako misli? -Nismo opazili, da ima stvorova, koji imaju ta dva protivna svojstva, u to smo sumnjali. -Gdje dakle?

-Tako miljah, kad rekoh, da se treba prije latiti u odgoju glazbe

nego tjelesnog vjebanja. -Pravo je. -Zna dakle, daje u svakom poslu glavno poetak, osobito za sve mlado i njeno? Jer tada se najvie stvara i utiskuje lik. koji im se hoe dati. -Svakako. -Zar emo onda tako lako dopustiti, da djeca sluaju kakve god prie, od koga god sastavljene, i primaju u duu predodbe veinom protivne onima, koje e, po naemu miljenju trebati imati kad odrastu? -Nikako ne emo dopustiti. -Ponajprije dakle, kako se ini, treba nadgledavati sastavljae pria, i koju priu lijepo naine, treba je izabrati, a koju ne naine, izbaciti. Odgojiteljice i majke emo nagovarati, da djeci govore

54

odobrene prie i da mnogo vie oblikuju priama njihove due, nego rukama njihova tijela, a veinu pria, koje sad priaju, treba izbaciti. -Kakve to? -U veim priama - rekoh ja - razabrat emo i manje, jer trebaju i vee i manje prie imati isti uinak i isti smisao; ili misli da ne? -Da, ali ne razumijem na kakve vee misli. -Koje nam govorahu Hesod, Homer i ostali pjesnici. Jer oni sloie ljudima izmiljene prie, te ih govorahu i prije, a i sada. -Kako i to im prigovara? -Ono, to treba najprije i najvie prigovarati, osobito ako tko ne izmilja lijepo. -to to? -Kada pjesnici krivo prikazuju, kakvi su bogovi i polubogovi, upravo kao slikar, koji nimalo slinu sliku ne crta. -Ta i pravo je tome prigovarati; ali kako dakle da kaemo i to?

-Ponajprije, krivo je rekao pripovjeda o najveemu mitu, naime

daje Uran uinio ono, to kae Hesiod, i da se opet Kron njemu osvetio. Stoje nadalje Kron uinio i pretrpio od sina, ne bi, mislim, ni daje istina, trebalo tako lako govoriti pred nerazumnom djecom, nego bolje o tome utjeti; ako bi potrebno bilo govoriti, da to kao tajnu uje to manji broj, rtvovavi ne kakvu obinu rtvu, nego veliku i skupu rtvu. Tako e biti okupljen mali broj sluaa. -Ta i jesu te prie mune. -I ne smiju se priati u naoj dravi, Adimante! Ne smije se mladiu to govoriti, budui da mu ne bi bilo udno initi krajnju nepravdu ili svakim nainom zlostavljati oca, pa makar bio ovaj i kriv, jer bi tad radio to prvi i najvei bogovi. -Zaista, tako ti Zeusa, i meni se ini, da nije prikladno govoriti o tome. -I uope, da bogovi meusobno ratuju, progone se i bore; ta nije to ni istina! Ako budui uvari drave trebaju drati za najveu sramotu meusobno se lakoumno svaati. Ne treba nikako priati ni kititi borbe s divovima ni druga svakakva neprijateljstva bogova i polubogova prema roacima i svojti. Djecu treba uvjeriti, da se nikada nijedan dravljanin nije posvadio s drugim i da je to zabranjeno; tako radije treba da govore odmah djeci i starci i starice i uope svi stariji, a pjesnike treba prisiliti, da tome slino priaju. Ne smiju se prema tome

55

u dravu primati prie, kako je sin Heru okivao, kako je Hefesta otac bacio, kad je htio majku od udaraca braniti. Kao ni borbe bogova, koje je Homer spjevao bilo u prenesenom, bilo u pravom smislu. Jer mladi ne zna suditi, stoje preneseno a to nije, nego to u toj dobi primi u predodbe, to ostaje u njem neizbrisivo i neuklonivo za sve vijeke. Upravo zato moda treba nadasve nastojati, da ono, to prvo uju, budu najljepe prie o vrlini. - To je opravdano; ali ako bi nas opet tko i to pitao, stoje to i kakve su to prie, kakve bismo prie naveli? I ja rekoh: - Adimante, ja i ti nismo za sada pjesnici, nego osnivai drave. Osnivaima treba znati naela, prema kojima moraju pjesnici postupati i od kojih ne smiju odstupati, ali ne treba, da sami prie slau. - Dobro, ali koja bi bila naela u priama o bogovima? - Ovakva nekakva: boga treba uvijek takva prikazivati, kakav upravo jest, pjevao tko o njemu u epu ili u tragediji. -Tako je. -to ne, bog je zaista dobar i treba tako govoriti? -Bez sumnje. -Ali nijedno bie, koje je dobro, nije tetno, zar ne? -ini mi se da nije. -Pravi li onda tetu ono, to nije tetno? -Nikako. -to ne pravi tetu, ini li kakvo zlo? -Ni to. -A to ne ini nikakvo zlo, ne bi bilo ni uzrok nikakvu zlu0 -Ta kako? -Dalje: bie, koje je dobro, korisno je? -Da. -Uzrok je dakle dobrobiti? -Da. -Nije dakle dobro bie uzrok svemu, nego samo dobru jest uzrok, a zlu nije. -Svakako. -Dakle nije ni bog, kad je ve dobar, svemu uzrok, kako svijet kae, nego je malo emu uzrok, a mnogo emu nije kriv; jer mnogo manje dobra imamo nego zla. Dobru je uzrok samo bog, a zlu treba neto drugo traiti kao uzrok a ne boga. -Mislim, da posve istinito govori. -Ne treba dakle ni Homeru ni drugom pjesniku povlaivati dok

56

tamo bezumno i krivo o bogovima govori, da dvije bave lee u Zeusovu domu, pune darova, jedna dobrih a druga zlih, i kome Zeus smijea iz obih i dade. "taj se na zlo sada namjerava, a sad na dobro", a kome ne smijea, nego mu dade ono drugo nepomijeano, da "toga po zemlji divnoj glad i bijeda progoni huda." Ne treba vjerovati ni to se kae, da Zeus dijeli dobra i zla. - Ako tko ree, daje krenje zakletvi i ugovora, koje poini Pandar, uzrokovala Atena i Zeus, ne emo odobriti, a niti daje svaa i raspra bogova nastala po Temisti i Zeusu. Ne smije se opet doputati, da mladii uju, to Eshil kae, da "bog krivnju stvara smrtnicima sam kad u zlo vri kuu hoe posvema". Nego ako tko pjeva o patnjama Niobinim, u kojima dolaze ti stihovi, ili patnje Pelopida, ili zgode trojanske, ili to drugo takvo, onda ili se ne smije dopustiti govoriti, da su to djela boja, ili ako su boja, trebaju pjesnici nai zgodan nain, kakav otprilike mi sada traimo, i kazati, daje bog radio pravedno i dobrostivo, a onima, koji trpe, da kazna bijae na korist. Ali se ne smije pjesniku dopustiti da govori kako im je kazna bila na nesreu i kako je bog kaznu dosudio; no moe se dopustiti, da se kae, kako je kazna bila onima koji trpe potrebna i kako su je dobili od boga na korist, poto su bili i svojom su zloom postali bijedni. Ali treba se zabraniti govoriti, da bog, koji je dobar, postaje uzrok neijoj zloi. Nitko ne smije takvo to govoriti u svojoj dravi, koja eli imati dobre zakone, i nitko ne smije sluati, ni mlai ni stariji, prie o tome, bile u stihu ili u prozi. Jer ne dolikuje to govoriti - a nije ni korisno nama ni samo po sebi skladno.

-Primam s tobom taj zakon i priznajem ga. -To bi dakle - rekoh ja - bio jedan zakon o bogovima i naelo,
prema kojem e trebati govornici govoriti i pjesnici pjevati, naime, da bog nije uzrok svemu nego samo dobru. -I to je dosta. -A to je onda s drugim naelom? Zar misli, da je bog vjetac i da se lukavo ukazuje sad u ovom sad u onom obliju: da se sad sam pretvara i zaista mijenja svoj lik u razliite oblike, a sad da

57

nas samo vara i ini, da o njemu tako mislimo? Ili misli, daje iskren i ne mijenja nikad oblije? -Jo ne mogu na to odgovoriti. -Gle: ako bi neto istupalo iz svoga oblija, ne pretvara li se nuno ili samo po sebi ili po drugome? -Nuno. -to ne, najmanje je izloeno vanjskom utjecaju ono, stoje u najboljem stanju? Primjerice, ne mijenja li se najmanje odjela, pia i napora najzdravije i najjae tijelo, a od ega, vjetrova i slinih utjecaja svako vrsto rae? -Kako ne. -A duu najhrabriju i najrazumniju ne bi li najmanje smeo i promijenio kakav vanjski utjecaj? -Da. -Zaista i sve sprave i graevine, i odjea koje su dobro nainjene i u dobru su stanju, najmanje se mijenjaju od vremena i ostalih utjecaja? -Zaista jest tako. -Dakle sve stoje, bilo od prirode bilo od umijea bilo od obadvojega, u dobru stanju, najmanje se daje mijenjati od tuega utjecaja. -ini se. -Ali bog je i boje svakako najsavrenije. -Kako ne. -Tako dakle bog nikako ne bi imao mnogo oblika.

-Zaista nikako. -Nego zar bi sam sebe mijenjao i pretvarao? -Svakako, ako se ve pretvara. -Mijenja li se onda na bolje i ljepe; ili na gore i runije od sebe? -Nuno na gore i runije, ako se ve pretvara; jer jamano ne
emo rei, kako bogu nedostaje ljepote ili vrline. -Posve pravo kae! A kad je tako, Adimante, ini li se tebi. da bi jedan bog ili ovjek inio sebe svojevoljno kako god gorim? -Nije mogue. -Nije dakle mogue ni da bi se bog htio pretvarati. Svako najljepe i najsavrenije bie, ako samo moe, ostaje uvijek jednostavno u svojem obliku. -ini mi se bezuvjetno. -Neka nam dakle, izvrsnie, nijedan pjesnik ne govori, da
' - r - _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ m _ _ _ __ _ _ _ _ _ _ _ __ _ _ _ __ _ _ .

58

"bogovi nalik na strance iz daleke zemlje svakakva oblija kau i tako oblaze grade." Ni o Proteju i Tetidi neka nitko ne lae i neka ni u tragediji ni u ostalim pjesmama ne uvodi Heru pretvorenu, kako kao sveenica prosjaci "za djecu Inaha, vode u Argu, ivota davae" i mnogota slino tome neka nam ne lau. Majke opet neka u to ne vjeruju i neka ne plae djecu tim glupim priama, da toboe nekakvi bogovi nou obilaze okolo u svakakvim stranim likovima; prvo, da ne hule na bogove, drugo, da djecu ne ine plaljivima. -Ne, to se ne smije initi. -Ali zar nas bogovi, iako se dodue ne mogu sami mijenjati, varkom i aranjem ne obmanjuju, te nam se ne priinjaju u svakakvom liku?

-Moda. -A to, misli li, da bi bog htio rijeju ili inom lagati i utvaru
pred nas slati? -Ne znam. -Ne zna da istinitu obmanu, ako se moe tako rei, mrze svi bogovi i ljudi? -Kako to misli? -Tako, da nitko ne e svojevoljno lagati najznatnijim dijelom svoga ja i o onom, to je najznatnije u njemu, nego se nadasve boji lai o tome. -Ni sada jo ne razumijem. -Jer misli da neto uzvieno govorim, a ja velim, da ni jedan ovjek ne eli sam sebe obmanjivati, niti eli o bitku ostati u obmani niti o istini biti na neistu, pa da dakle najvie mrzi na la u svojoj dui. -Kudikamo najvie. -A zaista bi se to, kako upravo sada rekoh, s najvie prava zvalo istinska obmana: naime nepoznavanje istine u dui ovjeka, koji je u la zapao. Jer la u rijeima samo je oponaanje lai u dui i kasniji njihov odraz, a nije posve ista la. Ili nije tako? -Svakako. -Dakle na pravu la mrze ne samo bogovi nego i ljudi. -ini mi se. -A kada je i kome la u rijeima korisna, te ne zasluuje mrnje?

59

Zar nije korisna protiv neprijatelja i kod prijatelja onda, kada oni iz mahnitosti ili kakve bezumnosti hoe poiniti kakvo zlo? Ne slui li nam to kao lijek, kao obrambena mjera? I u priama koje upravo sada spomenusmo, slino postupasmo; ne znamo, kakva je davnina doista bila, pa stoga gradimo prie to vie nalik na istinu, te tako inimo la korisnom. -I jest tako. - emu je dakle la bogu korisna? Bi li lano prikazivao davninu zato, stoje ne poznaje?

-Bilo bi zaista smijeno. -Nema dakle u boga lanoga pjesnika. -ini mi se, da nema. -A bi li lagao od straha pred neprijateljima?
-Nipoto. -A bi li radi bezumnosti ili mahnitosti prijatelja9 -Ali nitko bezuman i mahnit nije prijatelj bogova. -Nema dakle bog razloga lagati. -Nema. -Nikako dakle ne lau boanska bia? - Nikako. -Sasvim je dakle bog jednostavan i istinit i u inu i u govoru, te niti se sam pretvara niti vara druge, niti utvarama ni rijeima ni poslanim znacima, ni najavi ni u snu. -Kad ti govori, meni se i samom tako ini. -Doputa dakle, daje to drugo naelo, prema kojem treba o bogovima i govoriti i pjevati: naime da se bogovi ne pretvaraju kao vjeci i da nas laima ne obmanjuju ni govorom ni inom? -Slaem se s time. -Dok dakle u Homera mnogo to drugo hvalimo, ne emo hvaliti, da Zeus onakav san alje Agamemnonu; ni u Eshila, kad Tetida kae, daje Apolon na njezinoj svadbi pjevao i Nabrajd sreu njezinoga poroda. ivote bez bolesti i dugovjeke. Posvema ree udes bogougodan I pjesmu slave pjeva meni na radost. Ja miljah, ne e usta Feba lagati Boanska, to im proroanska buja dar. Sam pjesmu pjeva, sam na gozbi nazoan, Sam ovo ree; sam ubilac postade Za sina mojega! Kadgod tko stane tako o bogovima govoriti, ljutit emo se i ne

60

emo mu dati kora za prikazivanje, a ne emo ni uiteljima dati time se sluiti pri odgoju mladia. Jer nai uvari trebaju biti bogobojazni i boanski, koliko je to ovjeku najvie mogue. - Svakako se slaem s tim naelima i sluio bih se njima kao zakonima.

61

TREA KNJIGA
-O BOGOVIMA dakle - rekoh ja - takve otprilike prie trebaju
mladii sluati, i ne sluati odmah od mala, ako e bogove i roditelje tovati te meusobno prijateljstvo cijeniti. -Mislim, daje to ispravno. -A dalje? Ako e biti hrabri, zar im ne treba i tako govoriti da ih rijei potaknu, da se to manje smrti boje? Ili misli, da bi ikada itko postao hrabar imajui u dui taj strah? -Zaista, ne mislim. -A to, ako tko vjeruje priama o onome svijetu, kojeg u crnoj slici riu; misli li, da se ne e bojati smrti i da e u bitkama voljeti smrt nego poraz i ropstvo? -Nikako. -Treba nam dakle, kako se ini, nadgledati i one, koji kane i o tim stvarima govoriti, i moliti ih, da ne proklinju samo tako jednostavno prilike u Hadu, nego neka ih radije hvale, jer inae niti govore istinito niti korisno za one, u kojima se treba razviti ratniki duh. -Zaista treba. -Dakle emo izbrisati stihove kao: "jer bih volio biti i teak i sluiti drugom, koji svojega nema imutka, nego mrtvacima vladat, sa zemlje kojih nesta." Zatim:

62

"da se pokazali ljudima i bozima stanovi ne bi vlani, strani, od kojih i sami zaziru bozi." Zatim: "aj, i u dvorima boga Hada nekakve ima due i prikaze ima, a ivota nikako nema" Zatim: "sam da je svjestan; drugim onuda tek lepeu sjene." Zatim: "dua iz udova njemu izleti, ode k Hadu kob oplakuju mladost i muevnost ostaviv svoju." Zatim: "i tad odleti nalina dimu dua pod zemlju cvre." Zatim: "ko to cvre i lijeu slijepi mii peini stranoj u kutu, kad koji iz niza spadne s peine, gdjeno dre u redu jedan se drugog: tako cvrahu due prosaca." Za to i za sve slino molit emo Homera i ostale pjesnike, neka se ne srde, ako izbriemo, ne kao da ne bi bilo pjesniki i veini ugodno sluati - nego stoje vie pjesniki, to manje smiju to sluati djeaci i muevi, koji trebaju biti slobodni i vie se bojati ropstva nego smrti. -Svakako. -to ne, jo treba zabaciti i sva strana i grozna imena o podzemlju, Kokite, Stige, paklenike, mrtvace i sva druga, koja su te vrste i uzrokuju, kad se spominju, najveu zebnju u onih, koji sluaju. i moda su ona imena za to drugo dobra, ali se za uvare bojimo, da nam se od takve zebnje ne uzbude i postanu meki vie nego treba. -I pravo se bojimo. -Dakle ih treba ukloniti? -Da. -A u protivnom smislu od toga treba i govoriti i pjevati. -Oito. -Onda emo ukloniti i naricanja i kukanja velikih junaka? -Moramo, ako ve i ono prvo uklanjamo. -Gledaj dakle - rekoh ja-jesmo li u pravu! Velimo dakle, da estit ovjek ne e drati smrt stranom, ako njegov drug u boju padne

63

pokraj njega. - Velimo. -Ne bi dakle radi njegove sudbe naricao, kao da mu se neto strano dogodilo. -Nipoto. -Ali i velimo, da je takav u prvom redu sam sebi dosta za ivot i da mu ne treba drugih toliko kao obinim ljudima. -Istina. -Dakle je njemu mnogo manje strano izgubiti sina, brata, novce ili to drugo takvo. -Zaista najmanje. -Stoga on mnogo manje narie, a podnosi to mirnije, kad ga stigne koja takva nesrea. -Kudikamo manje. -Pravo bismo dakle uklanjali tualjke od velikih junaka, a davali bismo ih enama, a i meu njima ne vrjednijima nego ljudima nejunakim, kako bi nam se ustruavali poput njih initi oni, koje odgajamo za uvanje zemlje. -Pravo je tako. -Opet emo dakle moliti Homera i ostale pjesnike, da ne pjevaju o Ahilu, boiinu sinu: "sad bi se nalego na bok, a sada bi nauznak lego, a sad na lice, sad bi osovio on se te usto pa bludio sav prenemau se morske uz ale"

"te on aavog pra obadvjema rukama zgrabi pa si ga saspe po glavi" ili da inae plae i narie, koliko je i kako je Homer spjevao. Ili da Prijam, koji je po rodu blizu bogovima "moli i valja se po blatu i svakoga poimence on zove junaka." A jo emo ga mnogo vie moliti, da ne pjeva, kako bogovi nariu i govore: "teko nesretnoj meni, junaka jadnica rodih." A ako ve druge bogove, neka se nikako ne usudi najveega boga tako krivo oponaati, da mu u usta stavlja:

64

"aj, sad oima svojim ovjeka miloga vidim gonjena okolo grada, a moje za Hektorom plae srce" i "ajme, od ruke Patrokla Sarpedonu, koji je meni od svih miliji ljudi, sudbinom poginut treba." Jer ako bi nam, mili Adimante, mladii to ozbiljno sluali, a ne bi se smijali nedostojnu govoru, teko da bi tko pomislio, daje to njega kao ovjeka nedostojno, i teko da bi se prekorio, ako bi mu i palo na um tako govoriti ili initi, nego bi bez ikakva srama i ustezanja radi sitnih nezgoda pjevao mnoge tualjke i naricaljke.

-Posve istinito govori. -A ne smije to, kako nam je netom pokazalo razmatranje; tome se
treba pokoriti, dok nas tko ne uvjeri drugim im ljepim. -Ta ne smije zaista. -Ali ne smiju biti ni ljubitelji smijeha. Jer upravo kad se tko poda neumjerenu smijehu, to trai i veliku promjenu. -ini mi se. -Dakle se ne smije odobravati, ako tko prikazuje znamenite ljude, kako ih smijeh presvaja, a jo mnogo manje, ako bogove tako rie. -Zaista mnogo manje. -Nipoto ne emo Homeru ni to odobriti o bogovima: "blaene bogove sve neutaljivi obuzme smijeh gledaju Hefesta. gdje po kui sopei brza."

-Da, po mojem razmatranju, ako ti hoe, da je moje, jer zaista se

ne smije to odobriti. -Ali i istinu treba mnogo cijeniti. Jer ako pravo netom govorasmo i ako je la bogovima zaista beskorisna, a ljudima korisna samo kao lijek, oito je, da se to smije dati samo lijenicima, a obini se ljudi toga ne smiju laati. -Oito. -Dakle, ako ikome drugome, la pristaje samo vladarima drave i to na korist drave, bilo radi neprijatelja. Svi se ostali toga ne smiju laati, nego ako podlonik slae vladarima, rei emo, da je to jednaka i vea pogreka, nego kao kad bolesnik lijeniku, ili

To se prema tvome razmatranju ne smije odobriti.

65

onaj, koji se vjeba, uitelju vjebanja ne govori istinu o stanju svojega tijela, ili kad mornar kormilaru ne govori istinu o brodu ili o sebi ili o ostaloj posadi. -iva istina. -Ako dakle vladar uhvati koga u dravi, da lae, kao primjerice koga obrtnika "vraa. U' u bolesti vina lijenika ili tesara." kaznit e ga, drei da uvodi u dravu stvari, koje ju kao i brod izvru i upropauju. -Da, ako se uz rijei vre i djela. -A to, zar nam mladii ne e trebati samostege? -Kako ne. -A nisu li uglavnom ovo najvei znakovi samostege: da budu pokorni vladarima, a sami da budu vladari svojim poudama za piima, jelima i ljubavnim uitcima. -Meni se ini. -Odobrit emo dakle, mislim, rijei to i kod Homera Diomed govori: "mirno, dragane, sjedi i moju posluaj rije" i stoje s time u svezi: "pou Ahejci kipei gnjevom, mucahu voa se boje." i drugo, stoje takvo.

-Da, odobrit emo. -A to, ovo:

"teka oj pijanice, u tebe pasje su oi. a srce jelenje," i to je iza toga po redu, zar i to da odobrimo, kao i druge bezobratine podanika prema vladarima, koje je tko spomenuo u govoru ili u pjesmi? -Ne, ne. -Jer nije, mislim, mladiima prikladno to uti za njihovu ednost. Ali nije nita udno, ako im se to svia; a kako se tebi ini? -Tako, kako ree. -Dalje; prikazivati najmudrijega ovjeka, gdje govori, da mu se ini najljepe od svega, kad su stolovi puni "mesa i kruha, puno u vru vina imade, koje

66

vinotoa grabi i gostima u kupe toi" ini li ti se prikladno za vladanje mladia samim sobom? Ili "ali od glada mrijeti, da suenje takvo nas snae, to je najgore?" Ili prikazivati Zeusa, koji sam bdije, dok ostali bogovi i ljudi spavaju, da radi elje za ljubavnim uitkom sve lako zaboravlja, to odlui; da se tako uzbuni, kad vidi Heru, da ne e otii ni u lonicu, nego bi rad odmah ondje na zemlji s njome lei; da govori, tako ga elja obuzima, kako nije ni onda, kad su prvi put jedno k drugome ili "kradom od roditelja milih." Ili kako Hefest okiva Aresa i Afroditu radi slinog uzroka. - Zaista, ne ini mi se to prikladno. - Ali ako se gdje pria i prikazuje kakva postojanost, koju u svemu i svagdje pokazuju istaknuti muevi, trebaju to mladii gledati i sluati, primjerice: "ali se u grudi lupi i napune na srce ovako: strpi se, srce, ve si pretrpjelo i gru psinu." - Svakako. -Ne smije se dakle dopustiti, da junaci budu podmitljivi i lakomi na novce. -Nikako. -Niti se smije njima pjevati, da "darovi bogove mite, da mite i kraljeve asne" niti treba hvaliti Ahilova odgojitelja Fenika, daje prikladno govorio, kad je njemu svjetovao, neka brani Ahejce, ako dobije darove, a bez darova neka se ne ostavlja gnjeva. Ni za sama Ahila ne emo drati ni sloiti se, daje bio tako lakom na novce, te bi bio od Agamemnona darove primio, i da bi tek za otkupninu bio dao mrtvo tijelo Hektora, a inae da ne bi htio. -Nipoto nije pravo to hvaliti. -Samo radi Homera ne u kazati, da je upravo grijeh za Ahila tako govoriti i sluati, dok drugi tako govore. Jednako tako kad kae, daje Ahil Apolonu rekao: " / / si me, branitelju, obmanio, najljui od svih, al bih ti se ja ve osvetio, da snage imaem"

67

i daje rijeci, koja je bila bog, nepokoran bio i pripravan bio s njome se boriti. I opet ne treba vjerovati, da je za svoju kosu, posveenu rijeci Sperheju, rekao: "budi mi prosto vlasi Patroklu vitezu dati' u grob, i daje on to uinio. Opet daje Ahil navlaio mrtva Hektora oko groba Patroklova i klao zarobljenike na lomai, rei emo za to kao i za ostale grozote, da nije istinito reeno i ne emo naima dati vjerovati, da je Ahil, kao sin boice i Peleja, prerazumnoga unuka Zeusova, i od premudrog Hirona othranjen, patio od takve zbrke u dui, da bi bio imao u sebi dvije bolesti, meusobno protivne, ropsku poudu za novcima i opet oholo preziranje bogova i ljudi. -Pravo kae. -Nemojmo dakle - rekoh ja - ni vjerovati ni dati govoriti, da su se Tesej, sin Posejdonov, i Piritoj, sin Zeusov, dali na onako stranu otmicu, ili da bi se koji drugi boji sin i junak usudio bio onako strano i bezbono uraditi, kako sada o njima lau, nego prinudimo pjesnike, da ili ta djela njima ne pridijevaju ili njih ne zovu bojim sinovima, a da ne govore oboje i da ne nastoje uvjeravati mladie, da bogovi zla stvaraju i da junaci nisu nita bolji od ljudi. Jer kako prije govorasmo, to nije ni sveto ni istinito, jer smo jamano dokazali, kako nije mogue da bi zla dolazila od bogova. -Naravno ne. -I tetno je za one, koji sluaju. Jer svatko e sebi pratati, to je zao, uvjeren, da toboe tako rade i da su radili i roaci bogova, Zeusovi blinji. "kojim ide zrana hrid za Zeusa nosi oinskoga rtvenik, i jo u njima ne utrnu boja krv." Radi toga treba takve prie ukinuti, da u mladie ne usauju veliko nagnue na zlo. -Svakako. -Koja nam dakle vrsta pria jo preostaje, dok odreujemo, kakve se smiju a kakve ne smiju govoriti? Jer reeno je, kako treba govoriti o bogovima, boanstvima, junacima i o Hadu. -Da. -to ne, ostalo bi, da se i o ljudima neto ree? -Oito. -Zato nije mogue, prijatelju, da bismo mi to za sada odredili.

68

-Kako? -Zato to

emo, mislim, nai da pjesnici i sastavljai pria uglavnom krivo govore o ljudima, naime da su mnogi nepravedni ali sretni, a pravedni da su bijedni, i da koristi initi nepravdu, ako ostaje tajno, a pravednost daje dobro za tuina a vlastita teta. To emo, mislim, braniti govoriti, a nalagat emo protivno od toga i pjevati i priati. Ili misli, da ne emo? -Znam dobro, da hoemo. -to ne, ako priznaje, da pravo govorim, mogu rei, da si istog miljenja o onom, to istraujemo? -Pravo shvaa. -to ne, onda emo se sloiti, da o ljudima treba govoriti takve prie o pravednosti, naime da je ona od prirode korisna onome koji je ima, bilo da se on takav ini ili ne?

-iva istina. -O sadraju

pria, dakle, neka bude dosta, a sada treba, kako mislim, ogledati oblik govora. Tad emo potpuno zavriti na ogled o tome, to treba govoriti i kako treba govoriti. I ree Adimant: -Ne razumijem, to time misli. -A zaista bi trebao - rekoh ja. - Moda e ti onda ovako biti jasnije: zar nije sve, to govore sastavljai pria ili pjesnici, pripovijedanje zgoda ili prolih ili sadanjih ili buduih? -Ta to drugo? -Zar to ne obavljaju ili jednostavnim pripovijedanjem, ili u obliku oponaanja, ili obojim? -I to mi nije posve jasno. -ini se - rekoh ja - da sam smijean i nejasan uitelj. Zato u ti kao oni, koji se ne znaju izraziti, kuati pokazati, to hou, ne na cjelini, nego na dijelu. I reci mi: zna poetak Ilijade, gdje pjesnik veli, da Hriso moli Agamemnona, da mu uz otkup vrati ker, a on se nato naljuti; kad je Hriso nije dobio, da se moli bogu protiv Ahejaca? -Znam. -Dakle zna, da do stihova: " / sve Ahejce moljae, najvie dva upravljaa puka Atrida" govori sam pjesnik i da i ne kua nae miljenje drugamo navraati, naime, da bi tko drugi govorio a ne on sam. Iza toga govori on kao Hriso i nastoji nas to bolje uvjeriti, da ne govori Homer, nego

69

starac sveenik. I gotovo je tako udesio sve ostalo pripovijedanje o zgodama u Troji, na Itaci, a napose u cijeloj Odiseji. -Dakako. -to ne, pripovijedanje je i onda, kad dri zgodimice govore, i kad pria dijelove izmeu govora?

-Svakako. -Ali kad pjesnik govori u ime nekog drugog, zar ne emo rei, da
onda nastoji to vie izjednaiti svoj govor onoj osobi, koju prije spomenu, da e govoriti? -Rei emo dato. -to ne, izjednaivati sebe s drugima ili u glasu ili u obliju znai oponaati onoga, s kojim se tko izjednauje? -Dakako. -U takvu dakle sluaju, kako se ini, slui se pri prianju i taj i ostali pjesnici oblikom oponaanja. -Da. -A ako se pjesnik ne bi nigdje skrivao, sve bi mu pjevanje i pripovijedanje bilo bez oponaanja. Ali da ne ree, da opet ne razumije, kako bi to bilo, eto primjera. Da je Homer rekao: Hriso je doao otkupiti ker i moliti Ahejce, osobito kraljeve, i da poslije toga ne govori kao Hriso, nego jo kao Homer, zna, da ne bi to bilo oponaanje nego jednostavno pripovijedanje. Onda bi bilo nekao ovako (a rei u bez stihova, jer nisam pjesnik): kad je sveenik doao, moljae bogove, da bi Ahejcima dali osvojiti Troju i sretan povratak, a njih opomenu neka prime otkupninu za ker i nek se boje bogova. Kad je on to rekao, svi osjetie strahopotovanje prema bogovima i povlaivahu mu, ali Agamemnon bijesan naloi mu, neka odmah ode i vie se ne vrati, da mu ne bude ezlo i tkanice boje od slabe pomoi. Za ker mu ree, da e prije kod njega u Argu ostarjeti nego li biti otkupljena; naloi mu, da ode i da ga ne drai, jer inae ne e kui itav doi. A kad starac to u, poboja se i ode utei. Kad se iz tabora udaljio, stane se Apolonu vrue moliti, spominjati njegove pridjevke, sjeati ga i zaklinjati, ako mu je ikada ugodio darom, bilo hramove gradei, bilo rtve prinosei, da bi svojim strijelama naplatio Ahejcima njegove suze. - Tako prijane, nastaje jednostavno pripovijedanje bez oponaanja. -Razumijem.

-Razumij

dakle - rekoh ja - da je opet neto protivno, kad tko uklanja pjesnikove rijei izmeu govora i ostavlja samo

70

razgovore. -I to razumijem; tako je u tragedijama. -Posve si pravo shvatio i mislim, da sam ti ve razjasnio, to prije nisam mogao, naime da postoje tri vrste pjesnitva i prianja. Jedna vrsta stoji posve u oponaanju; kao to ti veli: to su tragedija i komedija, druga u pripovijedanju samoga pjesnika, a naao bi je osobito u ditirambima, a trea opet vrsta u obadvojemu: naao bi je u epskom a i u mnogom drugom pjesnitvu -ako me razumije. -Razumijem, to si htio rei. -Sjeti se dakle i onoga prije, gdje smo rekli, daje ve reeno to treba govoriti, to jest sadraj pjesama, a jo da treba ogledati, kako e se rei, to jest oblik. -Ta sjeam se. -To je dakle upravo bilo, to sam mislio. Treba nam se sloiti hoemo li dopustiti pjesnicima, da pripovijedaju oponaajui, ili da jedno oponaaju, a drugo ne, i kakvo je to jedno i drugo, ili da uope ne oponaaju. -Slutim, da ti razmilja, hoemo li u dravu primiti tragediju i komediju, ili ne emo. -Moda. A moda jo i vie od toga. Jer ja zaista jo ne znam; nego kamo nosi govor kao vjetar, onamo treba ii. -Lijepo veli. -Promotri dakle, Adimante, trebaju li nam se uvari razumjeti u oponaanje ili ne? Ne proizlazi li to kao odgovor reenog naela; da bi svaki pojedinac samo jedan posao lijepo obavljao, a mnogo ne bi, nego ako bi to pokuao, ne bi ni u emu nita istaknuto postigao? -Proizlazi. -to ne, i o oponaanju se moe isto rei, da jedan isti nije sposoban dobro oponaati mnogo toga kao jedno. - Naravno. - Teko e dakle tko moi obavljati kakav znatniji posao i usto mnogo oponaati i biti vrstan oponaa, jer ni one oblike oponaanja, za koje se ini da su jedno drugome blizu, ne mogu iste osobe dobro oponaati, primjerice kao pjesnici komedije i tragedije. Ili nisi li netom govorio, da su to oponaanja? -Jesam, i istinu kae, da iste osobe ne mogu. -Ni rapsodi i glumci nisu jedni te isti. -Istina.

71

-Ni za komedije i tragedije nisu jedni te isti glumci. A sve su to oponaanja. Zar ne? - Jesu. - A ini mi se, Adimante, daje ljudska priroda jo jedno-stranija, te ne moe mnogo toga lijepo oponaati, ili raditi samo ono, to oponaa. - iva istina. - Ako hoemo dakle odrati prvi navod, naime kako treba, da nam uvari budu rijeeni svih ostalih zanimanja i budu savreni obrtnici u svome poslu: da uvaju slobodu drave i niim se drugim ne bave, to na to ne smjera, onda zaista ne bi smjeli nita drugo raditi ni oponaati. A ako to oponaaju, da oponaaju odmah od mala, to njima pristaje: hrabre, skromne, svete, slobodne i sve slino, a djela, slobodna ovjeka nedostojna, ne bi smjeli ni initi ni vrsni biti oponaati, kao ni ikakvu drugu sramotu, da im oponaanje ne prijee u krv. Ili nisi opazio, kako oponaanja, nastave li se odmah dalje, u naviku i prirodu prelaze i u dranju tijela i u glasu i u miljenju? -I te kako. -Ne emo dakle dopustiti - rekoh ja-onima, za koje velimo da se brinemo, i koji trebaju biti dobri muevi, da kao muevi oponaaju enu bilo mladu bilo stariju, bilo da mua grdi bilo da se s bogovima prepire i hvasta u svojoj obijesti, za koju misle da je srea, bilo daje obuzima nesrea, alost ili tuga, a pogotovu ne enu, kako boluje ili ljubi, ili kako je u trudovima.

-Svakako ne. -Ni robinje ni robove, koji vre ropske poslove. -Ni to. -A kako se ini, ni zle ljude, koji su kukavice, te protivno rade od
onoga, to upravo sada rekosmo: koji kleveu i jedni se drugima podruguju i psuju, bilo kao pijani bilo kao trijezni, ili koji se jo kako slino rijeima i inima ponaaju prema sebi ravnima i prema drugima. A ne smijemo ih, mislim, ni na to priuavati, da oponaaju mahnite u rijeima i u inima. Jer treba poznati i mahnite i loe ljude i ene, ali se ne smije nita od toga ni initi ni oponaati. -iva istina. -to dalje; smiju li oponaati kovae ili ostale obrtnike ili veslae ili upravljae amca ili to drugo takvo? -Kako, kad ne treba nita da imadu zajedniko s time? -to dalje; zar e oponaati rzanje konja, riku bikova, um rijeka, buku mora, grmljavinu i opet takvo to?

72

-Ne;

njima je zabranjeno, da mahnitaju i da se s mahnitima izjednauju. -Ako te dakle - rekoh ja- razumijem, ima dva naina govora i pjesnikog pripovijedanja: jednim bi pripovijedao ovjek zaista dobar i hrabar, kad bi mu to trebalo govoriti, a drugog, tome nejednakog naina uvijek bi se drao i njime bi pripovijedao ovjek po naravi i odgoju protivan prvome. -Kakvi su to dakle naini? -Meni se ini, da e uredan ovjek, kad doe u pripovijedanju na kakav govor ili in plemenita ovjeka, htjeti prikazivati, kao da je on sam onaj ovjek, i ne e se sramiti radi takva oponaanja; najvie e oponaati plemenita ovjeka, dok on radi postojano i razumno, a rjee i manje, dok posre radi bolesti, ljubavi, ili pijanstva, ili koje druge nezgode. Ali kad se namjeri na nekoga, koji je njega nedostojan, ne e se htjeti ozbiljno izjednaivati s gorim osim moda na as, kad to dobro radi. nego e se sramiti oponaati ga; jedno zbog toga, to je nevjet oponaati takve, a drugo zbog toga to je i slabo voljan preobraavati se i uputati se u oblija gorih ljudi, kad to u dui prezire, osim ako je za alu. - Naravno. - to ne, sluit e se onakvim pripovijedanjem, kakvo smo mi maloprije spomenuli za Homerove pjesme. Njegov e govor imati oboje, i oponaanje i ostalo pripovijedanje; ali samo neki malen dio oponaanja u mnogo govora; ili zar nemam pravo9 -I te kako; prema tome nainu treba biti govor takva govornika. - to ne - rekoh ja - slabiji govornik e radije sve oponaati, stoje god loiji, i ne e nita drati sebe nedostojnim, te e htjeti sve oponaati ozbiljno i pred mnogima, i ono, to smo upravo sada govorili, grmljavinu, huku vjetra i tue, kripanje osovina i valjaka, glasove truba, svirala i svih glazbala i jo glasove pasa. ovaca i ptica; njegov e dakle govor biti sav u oponaanju glasova i kretnja, te e u najboljem sluaju tek neto malo pripovijedanja sadravati? -I to je bezuvjetno tono. - To su dakle ona dva naina govora, o kojima sam govorio. -Da. -to ne, jedan od njih ima malo promjena, i ako tko govoru daje prikladnu harmoniju i ritam, onda biva da onaj, koji pravo govori, govori gotovo u jednoj istoj harmoniji, jer tekst se mnogo ne razlikuje, i jednako tako u slinom ritmu? -Posve je tako.

73

-A

to je s drugim nainom govora? Ne treba li takvom govorniku naprotiv svih harmonija, svih ritama, ako hoe, svoj govor tako iznijeti, da odrazuje svakovrsne oblike promjena? -Naravno. -Zar se onda svi pjesnici, kao i oni koji neto govore, ne slue jednim ili drugim od ona dva naina govora, ili nekakvim pomijeanim od ona obadva?

-Bezuvjetno. -to emo dakle uiniti? - rekoh ja. - Hoemo li u dravu primiti
sve te naine govora ili jedan od istih ili samo pomijeani? -Ako je na moju, istoga oponaatelja estitog ovjeka. -Ali, Adimante, ugodan je i pomijeani nain, a kudikamo najugodniji je djeci, odgojiteljima i veini svijeta nain protivan od onoga, to ga ti odabire. -Ta jest najugodniji. -Ali moda bi rekao, da ne pristaje u nae dravno ureenje, jer kod nas nema ovjeka dvostruka ni mnogostruka, kad ve svaki radi jedan posao. -Ta ne pristaje! -to ne, zato emo jedino u takvoj dravi nai, daje postolar samo postolar, i da nije uz to i kormilar, daje ratar samo ratar, i da nije uz to i sudac; daje vojnik samo vojnik, i da nije uz to i tecikua; i tako redom? -Istina. -Ako bi dakle u nau dravu doao kakav ovjek, koji bi bio tako mudar i vjet, da bi se mogao svakojako preobraavati i sve stvari oponaati, te bi htio pokazati svoja umijea i znanje, klanjali bismo mu se kao svetu, divnu i udesnu stvoru, ali bismo mu rekli, da kod nas u dravi nema takva ovjeka, i da nije doputeno, da se takvi u njoj nastane. Otpravili bismo ga u drugu dravu izliv mu na glavu pomast i ovjenav ga vunenim tkani-nicama, a sami bismo se zadovoljili oporijim i neugodnijim pjesnikom i priaocem radi koristi, koju od njih imademo; jer bi nam on oponaao govor estita ovjeka i priao prie prema onim naelima, koje smo odmah u poetku zakonom postavili, kad smo poeli odgajati ratnike. -I upravo tako bismo inili, ako bi bilo do nas. -Sad se dakle, prijatelju, ini, da smo potpuno raspravili onaj dio glazbenog odgoja, koji govori o govorima i priama, jer je reeno, to treba govoriti i kako treba govoriti. -I meni se tako ini.

74

- to ne, iza toga ostaje da raspravimo o nainu pjevanja pjesama i uope o glazbi? -Da. - Zar onda ne bi ve svatko sam naao, to nam treba o nj ima rei, kakve trebaju biti, ako hoemo biti u skladu s onim, stoje prije reeno? Glaukon se nasmije i ree: -Ja sam, Sokrate, ini se, izuzet od tih sviju, jer za sada nipoto ne mogu pravo pogoditi, to nam treba rei o glazbi; ali ipak slutim. -Svakako - rekoh ja - moe najprije jasno uvidjeti, daje pjesma sloena od tri stvari, govora (teksta), harmonije i ritma. -To da. -to ne, govor u pjevanju jamano se nita ne razlikuje od nepjevana govora to se tie zahtjeva, da se govori u istim obrascima, koje netom spomenusmo? -Istina. -I trebaju harmonija i ritam slijediti govor? -A kako ne? -Ali rekosmo, da u govoru ne treba tuiti ni naricati? -Ta ne treba. -Koje su vrste pjevanja tualjke? Reci mi, jer si ti glazben. -Miksolidijska i sintonolidijska i jo neke takve. -to ne, ne treba ukloniti, jer su beskorisne i za ene, koje trebaju biti estite, a kamo li ne za mukarce. -Svakako. -Ali uvarima najmanje pristaje pijanstvo, mlitavost i besposlienje. -Ta kako ne? -Koje su onda vrste pjevanja mlitave i za pijanke? -Jonska i lidijska, koje nazivamo raspojasanima. - to e dakle s njima, prijatelju, kod ratnika? -Nita; nego mi se ini, da ti ostaju samo dorska i frigijska.

-Ne poznajem tih vrsta pjevanja - rekoh ja - nego ostavljaj onu

vrst, koja bi prikladno oponaala glasove i pjesme ovjeka, koji je hrabar u ratu i u svakom poslu, gdje treba snage, kao i onog, koji strada, koji zadobiva rane ili ide u smrt ili padne u kakvu drugu nesreu, a pri svemu tome odluno i postojano odbija udes. I drugu opet ostavlja za ovjeka, kakav je u miru, gdje ne treba sile nego dobre volje, koji ili nekoga neto nagovara i moli, bilo boga

75

molitvom bilo ovjeka poukom i opomenom, ili naprotiv, koji slua tudu molbu, pouku ili nagovor, pa je stoga posluan, nije obijestan, nego u svemu trijezno i umjereno radi i zadovoljava se onim, to mu se dogodi. Te dvije vrste pjevanja, za silu i za dobrovolju, koje e najljepe oponaati glasove nesretnih i sretnih, trijeznih i hrabrih - te ostavljaj. -Trai da ostavim one, koje sam upravo sada spominjao. -Ne e nam dakle u pjesmama i napjevima trebati mnogo ica ni mnogo vrsta pjevanja. -ini mi se, da ne e. -Ne emo dakle hraniti graditelje harfi i cimbala i svih glazbala, koja su s mnogo ica i glasova. -ini se, da ne emo. -to dalje, hoe li primiti u dravu graditelje frula ili frulae? Ili nije to najmnogoglasnije glazbalo i ne oponaaju li ona mnogoglasna glazbala oito frule? -Ta naravno. -Dakle ti ostaje lira i kitara korisna za grad, a na selima pastiri nek sviraju u svirale. -Tako nam raspravljanje kazuje. -Nita novo ne inimo, prijatelju! Samo dajemo prednost Apolonu i Apolonovim glazbalima pred Marsijem i njegovim glazbalima. -Zaista, ini mi se, daje tako. -I gle, neopazice opet proiavamo dravu, za koju netom rekosmo, daje raskona.

-Svakako inimo pametno. -Hajde dakle - rekoh - istimo i ostalo. Jer poslije harmonija bilo
bi nam na redu govoriti o ritmovima. Ni tu ne smijemo traiti arenila ni razliite mjere, nego se drati ovih ritama, koji odrazuju uredan i hrabar ivot. A kad to naemo, moramo ureivati stopu i napjev prema govoru takva ovjeka, a ne govor prema stopi i napjevu. A koji bi to ritmi bili, tvoj je posao rei, kao i kod harmonija. -Zaista to ne mogu kazati. Jer da postoje tri vrste ritmikih mjera, kao to se sve pjevanje sastoji od etiri vrste, vidio sam i mogu rei; ali kakav ivot koja vrsta oponaa, ne mogu kazati. -S Damonom emo raspraviti, koje su mjere pristale za prostotu i obijest, ili za mahnitost i drugu zlou, a koje ritme treba ostaviti za protivne udi. A nekako mislim, da sam ga uo, kako spominje

76

nekakav sloen bojni ritam i daktilski i junaki, kako ih nekako razlikuje i suprotstavlja, da neistaknuti i istaknuti dio bude jednak, postajui as kratak as dug. Kako mislim, nazivae jednu mjeru jambom, drugu trohejem, a dodavae im duine i kraine; i nekima je od njih, mislim, kudio i hvalio brzinu stope jednako tako kao same ritme, ili nekako jedno i drugo; ta ne mogu kazati. Ali to, kako rekoh, neka ostane za Damona, jer da se to utvrdi, trebalo bi dugog raspravljanja; ili ti misli, da ne bi? -Zaista bi. -Ali ovo moe utvrditi: pristalo i nepristalo ponaanje vezano je za ritminost i neritminost? -Kako ne. -A ritminost i neritminost prati, a i srodna je, prva s lijepim govorom, a druga s loim. A za harmoninost i neharmo-ninost vrijedi isto to, ako ve ritam i harmonija prate govor, kako netom rekosmo, a ne govor njih. -Da, zaista treba, da ono dvoje prate govor. - A stoje s nainom govora i sa samim govorom? Ne prate li ud due? - Ta kako ne. - A ostalo prati govor? -Da. -Dakle dobar govor i dobra harmonija i dobro ponaanje i dobar ritam jesu posljedica dobre udi, ne one, koju nazivamo kao blai izraz za ludost dobroudnou, nego due, kojoj je ud zaista dobro i lijepo ureena. -Da zaista. -Zar onda ne treba, da mladii svuda slijede te stvari, ako hoe svoje dunosti ispunjavati? -Treba. -A tih je puno slikarstvo i srodni obrti, pun je obrt tkalaki i bojadisarski i graditeljstvo, kao i svako ostalo rukotvorno djelo, moe ih se nai i u naravi tjelesa i ostaloga raa. U svemu tome nalazi se pristali i nepristali lik. A nepristalost, neritminost i neharmoninost srodna je zlu govoru i zloj udi, kao to je protivno srodno i oponaa trijeznost i dobru ud. -Svakako. -Zar nam dakle treba samo pjesnike nadgledati i prinu-ivati, da stavljaju u pjesme sliku dobre udi, ili da kod nas uope ne pjevaju, ili trebamo nadgledati i ostale umjetnike i obrtnike i braniti im da tu zloudnost, razuzdanost, prostotu i nepristalost

77

stavljaju u slike ivotinja ni u graevine ni u ijednu drugu rukotvorinu? A koji se tome ne moe podvri, da mu ne dopustimo, da se kod nas svojim poslom bavi, kako nam se ne bi uvari hranili nepoudnim slikama kao zlom paom, berui i pasui mnogo na mnogo mjesta svaki dan pomalo, i tako neopaeno kakvo veliko zlo u svojoj dui poticali, nego da traimo one umjetnike, koji u svojoj darovitosti mogu naslutiti prirodu ljepote i pristalosti. Tad e nam mladii na zdravu mjestu ivjeti i od svega korist crpsti, odakle god im do oka ili do uha dopire neto od lijepih djela, kao zrak, koji s dobrih mjesta nosi zdravlje, te ih odmah od mala neopaeno vodi k slinosti, prijateljstvu i skladu s onim govorom, koji se za lijepo zalae. -Ta tako bi se kudikamo najljepe odgajali. -Radi toga je onda, Glaukone, najglavniji odgoj u glazbi. Ritam i harmonija najjae dopiru u unutranjost due i najivlje je se doimaju, daju joj pristalu ud i ine ovjeka dobrim, ako se ispravno odgojio, dok se inae dogaa protivno. A opet i zato, to bi onaj koji je kako treba odgojen najotrije opaao, to nije potpuno ili nije lijepo u umjetnosti ili nije lijepo u prirodi; ljutei se pravo na to, lijepo bi hvalio i rado u duu primao i time se hranio te postajao lijep i dobar, a runo bi s pravom kudio i mrzio jo kao mlad, prije nego bi mogao razlog dokuiti, a kad bi kasnije doao do razloga, radovao bi se, jer bi upoznao srodstvo s njime ba najbolje onaj, koji bi se na takav nain odgojio? -Meni se svakako ini, da odgoj radi toga ovisi o glazbi. -Kao to smo dakle - rekoh ja - u pismenima tada savreni, kad ih, ma kako ih je malo, dobro znamo, pa nam nijedno ne umakne, ma gdje bilo, kad nismo prema njima ravnoduni ni u malom ni u velikom, kao da ih se ne bi trebalo opaati, nego ih svuda nastojimo razlikovati, drei kako ne emo prije biti pismeni, dok to ne postignemo. -Istina. -to ne, ni slike pismena, ako bi se gdje ili u vodi ili u zrcalu ukazivale, ne emo prije poznati nego li upoznamo sama pismena; to zahtijeva isto umijee i vjebu, zar ne? -Svakako. -Dakle emo tek tada, kako velim, imati pravi muziki odgoj mi sami, kao i uvari, koje velimo da nam treba odgajati. Kad upoznamo trijeznost i hrabrost i plemenitost i podatljivost, i to je tome srodno, i opet to je tome protivno, gdje god bilo; i kad

78

opaamo, da jesu u onome, u emu jesu - i to same vrste kao i njihova umjetna prikazivanja - te ih ne budemo prezirali ni u

-Moda. -Ali kod toga se mora mnogo spavati i odmarati, a nepouzdano je

i za zdravlje. Ili ne vidi, da ti borci od zanimanja prespavaju cijeli ivot, a ako samo malo iziu iz odreenoga naina ivota, jako i estoko boluju? -Vidim. -Treba dakle za ratne borce neka pomnija vjeba. Jer oni trebaju biti kao psi budni i to otrijega vida i sluha, i da im se zdravlje odmah ne rui, kad se izvrgavaju u ratnim pohodima mnogim promjenama vode i ostale hrane, ege i zime. -ini mi se. -Zar bi onda najbolja tjelovjeba bila srodna glazbenom odgoju, o kojem maloprije raspravljasmo? -Kako veli? -Tjelovjebaje jamano jednostavna i nepretjerana, osobito kod onih. koji se bave ratovanjem. -Kako dakle? -To bi mogao nauiti i od Homera. Jer zna, da na gozbama junaka u ratu ne asti njih ni ribama, makar bila ta vojska uz more na Helespontu, ni kuhanim mesom, nego peenim, koje vojnici najlake mogu pripraviti, jer je, tako rei, svuda lake sluiti se ognjem nego posude sa sobom nositi. -I te kako. -Ni mirodija nije, kako ja mislim, Homer nikada spomenuo. -A to znaju i ostali borci, da se tijelu, koje hoe biti ilo, treba ustezati od svega takvoga. -I znaju to dobro i usteu se. -Ako ti se ini, daje tako pravo, sirakuski stol, prijatelju, i sicilsku raznolikost prismoka, kako se ini, ne hvali. -Ne, ne hvalim. -Kudi dakle i to, to mukarci, koji ele tijelom biti snani, imadu korintoske djevojke za prijateljice. -Svakako.

-to ne, i uivanja atikih kolaa? -Bez sumnje.

- Jer bismo, mislim, cijelo takvo jedenje i ivljenje mogli pravo usporediti s onim skladanjem i pjevanjem, koje bi upotrebljavalo sve harmonije i ritme.

79

- Kako ne. - to ne, ondje raznolikost stvara razuzdanost, a tu bolest: jednostavnost u glazbi stvara u duama trijeznost, a u tjelovjebi zdravlje u tjelesima? - iva istina. - A kad u dravi ima puno razuzdanosti i bolesti, zar se ne otvaraju mnoga sudita i ljekarne, i ne velia li se umijee sudako i ljekarsko, osobito kad se ve i slobodni ljudi mnogo i jako tim zanimanjima posveuju? - Ta kako ne. -A za zli i jadni odgoj u dravi zar e moi uzeti kakav vei dokaz nego to, to savrene ljekare i suce ne trebaju samo prostiji ljudi i radnici nego i oni, koji se grade, da su odgojeni kao slobodni ljudi? Ili se tebi ne ini sramotno i velikim dokazom neodgojenosti, kad je ovjek prinuen sluiti se pravdom, posuenom od drugih, kao da su oni nai gospodari i suci, i to zato, jer je sami ne posjedujemo? - Najvea sramota. - Zar ti se ini, da je od toga sramotnije, kada tko ne trati samo vei dio ivota u suditima, tuen i tuei, nego se u svojoj pokvarenosti upravo time gizda, stoje toboe vrstan u nepravdi i sposoban svakojako se kretati, svuda se provui i gipko se okrenuti, da ne bude kanjen; a to sve radi sitnica i nitavosti, a da ne zna, koliko je ljepe i bolje urediti sebi ivot tako, kad ne treba dremovna suca? -Ne, nego je to od onoga jo mnogo sramotnije. - A ne ini li ti se sramotnim, da trebaju umijee lijeniko, ne radi rana, ili kad navale kakve vremenske bolesti, nego zato. jer su radi besposlienja i neumjerenog naina ivljenja, kakav spomenusmo, puni smrada i zapuha kao nabujala bara, pa su prinueni mudri Asklepijevci bolestima nadijevati imena "napuhavanje" i "prehlada". -I jesu to zaista nova i udna imena bolesti. -Kakvih, mislim, ne bijae za Asklepija, a sudim po tome, to njegovi sinovi nisu prigovorili eni, kojaje ranjenu Euripilu u Troji dala piti pramnijskoga vina, u koje bijae usuto mnogo jemena brana i nastrugano sira, to bi prema obinom shvaanju doveo do upale, niti su zabranili Patroklu, koji je tako lijeio. -I zaista je udan takav napitak za ovjeka u takvu stanju. -Nije, ako promisli, da Asklepijevci, kako se veli, prije Herodika nisu upotrebljavali taj sadanji nain lijeenja. A Hero-

80

dik, koji je bio uitelj tjelovjebe, postavi boleljiv, smijea tjelovjebu i lijenitvo, te izmui najprije i najvema sebe, a zatim poslije mnoge druge. -Kako to? -Tako, to je sebi smrt uinio dugom. Jer pratei svoju smrtnu bolest nije se, mislim, mogao izlijeiti, te zaprijeen doivotnim lijeenjem, nije se bavio nikakvim drugim poslom, te bijae na mukama, ako je kad morao izii iz svoga obinog naina ivljenja, te po svojoj mudrosti teko umirui doivi visoku starost. -Dakle je odnio lijepu nagradu za umijee svoje. -Drugo se nije ni moglo oekivati od ovjeka, koji ne zna, da Asklepije nije iz neznanja i iz neiskustva tu vrstu lijeenja potomcima ostavio neotkrivenu, nego zato, to je znao, da je svima u sreenoj dravi dodijeljen stanoviti posao, koji treba vriti, i da nitko nema vremena doivotno bolovati i lijeiti se. A smijeno je: mi to kod rukotvoraca opaamo, a ne opaamo kod onih, koji se ine bogati i sretni. -Kako?

-Kad je - rekoh ja - tesar bolestan, trai od lijenika lijek, da ga

popije i bolest izbljuje, ili da se proisti, ili da se bolesti rijei paljenjem ili rezanjem. A ako mu tko nareuje osobit nain ivljenja na dugo vrijeme, da si stavlja na glavu obloge i sline stvari, odmah e rei, da nema kada bolovati i da mu ne koristi tako ivjeti pazei na bolest i odnemarujui odreeni posao, i zatim pusti takva lijenika na miru, ue u obini nain ivljenja, ozdravi, ivi i radi svoje poslove, a ako mu tijelo to ne moe podnijeti, umre i rijei se muka. -ini se, da takvu ovjeku i pristaje tako postupati s lijenikim umijeem. -Zar zato, to je imao nekakav posao da radi, te mu nije koristilo ivjeti, ako ga nije obavljao? -Naravno. -A bogata dakle, kako se veli, nema nikakva takva odreena posla, o kojem bi ovisilo njegovo ivljenje tako, da mu ne bi bilo vrijedno ivjeti, ako bi bio prinuen napustiti ga? -Da, veli se, da nema. -A ne uje li Fokilida, kako veli, da krepost treba istom onda vjebati, kad ve netko ima to za ivot. -Mislim, i prije.

81

-Nemojmo se nita s njime o tome prepirati, nego pouimo sami sebe, treba li se bogatau vjebati u tom usavravanju i je li mu ivot bez vrijednosti, ako ne vjeba. Ili smeta li umjetno podravanje bolesti tesaru i ostalim rukotvorcima u njihovom radu, a Fokilidovoj opomena nita ne ui? -Zaista, gotovo najvie smeta ta pretjerana briga za tijelo, koja prelazi zahtjeve tjelovjebe. Ta neprilina je i za gospodarske poslove i za vojne i za dravne slube. -A stoje glavno, ona je nevolja za kakvo god uenje, razmiljanje ili ostali duevni napor, jer se uvijek boji napinjanja i vrenja u glavi, zbog ega i okrivljuje filozofsko umovanje. Ona svuda smeta, gdje se tako krepost vjeba i ogleda; jer ona uvijek dri ovjeka u strahu, da je bolestan i da neprestano osjea bolove po tijelu. -Naravno. -to ne, rei emo, daje i Asklepije to znao, pa daje za one. koji su od prirode i po nainu ivljenja tijelom zdravi, a imaju samo u sebi kakvu odreenu bolest, pokazao lijeniko umijee, te lijekovima i rezanjem odstranjivao bolesti, kako bi bolesnici mogli nastaviti svoj obian nain ivljenja, da ne bi inae drava imala kvara; a tijela, koja su iznutra bila posve bolesna, nije htio odreivanjem osobita naina ivljenja pomalo odlijevati i dolijevati i tako initi ovjeku ivot dug i bijedan, te im omoguiti, da stvaraju od sebe, kako je prirodno, sline potomke. Mislio je, naprotiv, da ne treba lijeiti onoga, koji nema snage za redovit i dug ivot, drei da nije koristan ni sebi ni dravi? -Dri dakle, daje Asklepije imao dravnikih sposobnosti? -Oito! A zar ne vidi, da su se njegovi sinovi pokazali pred Trojom dobrim borcima i da su se lijenitvom onako sluili, kako rekoh, samo zato, to im je otac takav bio? Ili se ne sjea da su i Menelaju iz rane, koju mu je zadao Pandar, "krv isisali i na to blaga vratva sipali" a to bi mu poslije toga trebalo ili popiti ili pojesti, nisu mu nalagali, upravo kao ni Euripilu, drei kako su ti lijekovi sposobni izlijeiti ljude, koji su prije rana bili zdravi i uredni u nainu ivljenja pa ako bi upravo ovaj as i ispili kakvu god mjeavinu. A boleljivu od prirode i razuzdanu miljahu, da ne koristi ivjeti, jer nisu od koristi ni sebi ni drugima i da ne treba lijeniko umijee biti za njih, ni da se lijee, sve kad bi bili bogatiji od Mide. -Veoma krasne opisuje sinove Asklepijeve.

82

-Tako

i treba - rekoh ja. - Ipak tragici i Pindar ne vjeruju to i kau, da je Asklepije, istina sin Apolonov, ali da je za zlato izlijeio bogata ovjeka, kojemu je ve bilo umrijeti, a zato da ga i jest grom udario. Ali mi, kako je prije reeno, njima ne vjerujemo oboje, nego ako je bio sin boga, rei emo, da nije bio lakom za sramotnim dobitkom, a ako je bio lakom, da nije bio sin boga. -Posve je pravo tako. Ali to veli na ovo, Sokrate, zar ne treba imati u dravi dobre lijenike? A bili bi takvi jamano najprije oni, koji su lijeili najvie zdravih i najvie bolesnih, a jednako tako i suci oni, koji su dolazili u dodir s ljudima svakojake udi. -Priznajem, da su veoma dobri; ali zna li, koje takvima drim? -Da, ako ree. -Ta pokuat u; ali ti si jednim istim rijeima upitao za dvije stvari. -Kako? -Lijenici bi postali najvrsniji, ako bi, poevi od mala, pored uenja svoje struke imali posla sa to vie ljudi i sa to gorim tjelesima i sami sve bolesti bolovali i ne bili posve zdravi od prirode. Jer ne lijee, mislim, tijelo tijelom - ta ne bi mu inae bilo doputeno, da bude ili postane bolesno - nego duom lijee tijelo, a ona ne moe nita dobro lijeiti, ako postane i ako jest loa. -Tako je. -A sudac, prijatelju, duu sudi duom, pa se ona ne smije od mala othraniti meu loim duama i s njima dolaziti u dodir, ni sama poiniti i proi sve nepravde, da bi onda po sebi brzo prosuivala nepravde ostalih kao bolesti kod tijela, nego treba u mladosti biti ista i daleko od zlih navada, ako hoe biti lijepa i dobra, i ako hoe zdravo prosuivati to je pravedno. Zato se upravo i ine estiti ljudi u mladosti dobroudnima i lako se dadu prevariti od nepravednih, budui da nemaju u sebi uzore za jednaka nagnua zlih. -I zaista im se to osobito dogaa.

-Upravo zato, dobar sudac ne smije biti mlad nego star, budui
da kasno spoznaje stoje nepravda, jer je on nije opazio kao svojstvo svoje due, nego kao tue svojstvo u tuim duama nakon dugog vremena promatranja, te je tada razabrao kakvo je to zlo. Pri tom mu je sluilo znanje, a ne vlastito iskustvo. -ini se, daje takav sudac svakako najplemenitiji.

83

-A, to si ti pitao, takoer i dobar, jer tko ima dobru duu, dobar
je. A onaj vrsni i sumnjivi, koji je sada mnoge nepravde uinio te misli daje lukav i mudar, kad se drui s jednakima sebi, ini se vrstan, jer je oprezan, te moe druge prosuditi po sebi. Ali kad se priblii dobrima i ve starijima, ini se smijenim, kad neumjesno ne vjeruje i ne poznaje zdrave udi, budui da ne moe po sebi prosuivati takvu ud. Ali kako se ee namjerava na opake nego na dobre ljude, priinja se i sebi i drugima prije mudar nego li glup. -Svakako je to istina. -Ne treba dakle - rekoh ja - traiti, da dobar i mudar sudac bude takav, nego kao onaj prije spomenuti. Jer opakost nikada ne bi spoznala krepost i sebe, a krepost e uz odgajanje priroena dara s vremenom spoznati sebe i opakost. Taj dakle postaje mudar, kako se meni ini, a ne onaj opaki. -I meni se ini. -to ne, uz takvo umijee sudako postavit e zakonom u dravi i umijee lijeniko, kakvo smo spomenuli. A taj e zakon glasiti: treba nastojati oko dravljana tijelom i duom nadarenih, a koji tijelom takvi nisu, pustiti da umiru, a koji su duom zli i neizljeivi, njih e se ubiti. -Bez sumnje se pokazalo, daje tako najbolje i za one same, kojih se to tie, i za dravu. -Mladii e se dakle oito uvati od sudakog umijea, i sluiti se samo onim jednostavnim glazbenim odgojem, za koji rekosmo, da usauje trijeznost. -Dato.

-Zar

ne e glazben ovjek isto na isti nain traiti, i ako ushtjedne, odabrati tjelovjebu, te mu ne e trebati umijea lijenikoga osim za nudu? -ini mi se. -Zaista e same vjebe i napore obavljati imajui na umu vie svoju volju i nju poticati, nego snagu, a ne kao to ostali borci radi snage jedu i napinju se. -Posve pravo. -Zar onda, Glaukone, oni, koji nareuju odgoj u glazbi i tjelovjebi, ne nareuju to neki misle, naime da se jedni duevno odgajaju a drugi tjelesno. -Nego to? -ini se, da oboje nareuju poglavito radi due.

84

-Kako dakle? -Ne opaa, kakovo

je duevno stanje onih, koji u tjelovjebi ivot probave, a glazbenog odgoja se ne taknu? Ili kako je u protivnom sluaju? -A o emu govori? -O surovosti i tvrdoi i opet o mekoi i pitomosti - rekoh ja. -Opaam, da oni, koji se slue samo tjelovjebom, postaju suroviji nego treba, a koji samo glazbenim odgojem, postaju opet meki nego je za njih dobro. -I zaista, surovost bi potjecala od sranosti u naravi, a pri pravom odgoju ona znai hrabrost, ali ako bi se nategnula preko reda, postajala bi oporost i silovitost, stoje i prirodno. -ini mi se. -A to dalje: ne bi li filozofina priroda posjedovala blagost? I ako bi se njoj vema popustilo, bila bi meka nego treba, a ako bi se lijepo odgojila, krotka i uredna? -Jest tako. -A velimo za uvare, da im treba imati obadvije te udi? -Ta treba. -Treba dakle, da se te dvije udi meusobno sloe9 - Kako ne! -I u onoga je trijezna i hrabra dua, u koga je taj sklad? -Svakako. -A u neskladnoga je kukavna i surova? --I te kako. -to ne, kad tko glazbi daje, da mu nasvira i nalije u duu kroz ui kao kroz lijevak slatke, meke i plaljive harmonije, koje upravo sada spominjasmo, i kad cijeli ivot probavi u tuenju i radovanju radi pjesme, on ju najprije, ako je ita srane volje imao, kao eljezo smeka i uini ju korisnom, ako je prije bila beskorisna i tvrda; a i dalje neprestano smekava tako svoju volju, te je topi i lijeva, dok konano ne rastopi sranost i kao ile je iz due ne izree i ne uini je "mlitavim kopljanikom." -Svakako. -I ako odmah isprva imade duu plahu od prirode, brzo to postigne, a ako sranu, slabi svoju volju i uini je naglom, te se na sitnice odmah razdrauje a zatim brzo smiruje. Postanu dakle svadljivi, srditi i neugodni mjesto srani. -Posve. -A to, ako se opet mnogo mui tjelovjebom i jako se dobro

85

tovi, a glazbe se i filozofije ne maa, ne postaje li ponajprije radi tjelesne jakosti pun poleta i sranosti i hrabriji, nego to je prije bio? -I te kako. -Ali tada, kad nita drugo ne radi i nikako se s Muzom ne drui, ako je i bilo neto nagona za znanjem u njegovoj dui, ne postaje li ova slaba, gluha i slijepa, budui da ne kua nikakva nauka ni duhovna istraivanja, niti se bavi znanstvenim tivom i ostalim duhovnim djelatnostima, kad se ne budi i ne hrani i kad se osjetila njezina ne proiavaju? -Tako je. -Takav dakle, mislim, postaje neprijatelj miljenja i muzike, nita se vie ne slui uvjeravanjem i dokazivanjem, nego obavlja sve kao zvijer silom surovou, te ivi u neznanju i nespretnosti neskladno i neljupko. -Svakako je tako. -Dakle, za to dvoje, rekao bih, da je nekakav bog dao ljudima dva umijea, glazbu i tjelovjebu, i to za odgajanje duhovnog ivota i sranosti, a ne za odgoj due i tijela osim uzgredno; nego ona dva svojstva, duhovno i voljno, da se sloe napinjui se i poputajui jedno drugome dokle treba. -Ta i ini se. -Za onoga dakle, koji najljepe mijea glazbu a tjelovje-benim odgojem i najprimjerenije dovodi u duu, rekli bismo s punim pravom, da je potpuno glazben i vjet usklaivanju, mnogo vie nego onaj, koji ugaa ice meusobno. -Naravno, Sokrate. -to ne, Glaukone, i u naoj dravi e nam uvijek trebati takav nadstojnik, ako se eli sauvati dravno ureenje. -Zaista e veoma trebati. -To bi dakle bili smjerovi u odgoju i u izobrazbi. Jer emu bi spominjali njihove plesove, lovove, hajke, borbe pjeke i na kolima? Ta prilino je jasno, da to treba ureivati prema tim smjerovima, i nije vie teko nai. -Moda nije teko. -Dobro - rekoh ja - to bi nam dalje poslije toga trebalo raspraviti? Zar ne, koji e od njih biti vladari a koji podlonici? -Da. -Oito treba da su stariji vladari, a mlai podlonici? -Svakako. -I to oni, koji su izmeu njih najbolji? -I

86

to. - A zar oni, koji su od ratara najbolji, postaju najvrsniji ratari? -Da. - A budui da sada trebamo najvrsnije uvare drave, ne emo li ih nai meu najboljima uvarima?

-Da. hoemo. -to ne, treba da su razumni i sposobni za to, te jo uz to skrbni

za dravu? -Jest tako. -A svatko bi se najvie brinuo za ono, to upravo ljubi0 -Bez sumnje. -A ljubio bi najvema ono, iju bi korist drao vlastitom koristi i ija dobrobit imade udjela i pri njegovoj dobrobiti; isto to vrijedi i za protivan sluaj. -Tako je. -Treba nam dakle izmeu uvara odabrati takve mueve, za koje se nama najvie ini, da su za cijeloga ivota spremni svim marom raditi ono, to dre da dravi koristi, a da ni na kakav nain ne bi htjeli to uraditi, to ne dre da koristi dravi. -Ti su prikladni. -ini mi se dakle, da ih treba promatrati u svakoj dobi, uvaju li vjerno to naelo, te ga ni milom ni silom ne odbacuju i ne zaboravljaju misao, da im treba initi ono, stoje za dravu najbolje. -Kakvo odbacivanje misli? -Rei u ti. ini mi se, da misao naputa duu ili s naom voljom ili bez volje; s voljom naputa lana misao onoga, koji se nauio neem boljemu, a bez volje svaka istinita misao. -Razumijem za misao, koja s naom voljom naputa duu, ali bih elio uti za onu, koja bez volje naputa duu. -Ta to! Ne misli li i ti, da se ljudi dobra nerado liavaju, a zla dobrovoljno? Ili nije li zlo prevariti se u istini, a dobro istinu posjedovati? Ili se tebi ne ini, da istinu posjedovati znai misliti ono, to jest? -Ali pravo kae, i meni se ini, da se nerado liavaju istinitog miljenja. -to ne, to im se dogaa varkom, milom ili silom0 -Ni sada ne razumijem. - ini se, da govorim kao pjesnik. Prevarenima zovem one. koji se dadu nagovoriti da preokrenu miljenje, i one koji zaboravljaju. U

87

prvom sluaju govor, a u drugom vrijeme potajno misao oduzima. Sad jamano razumije? -Da. -"Silom" nazivam, kad kakva muka ili bol miljenje preokrene. -I to razumjeh. Pravo veli. -I ti bi, kako ja mislim, rekao, da su prevareni i kao opinjeni oni, koji se predomisle, bilo to ih naslada oara, bilo to ih kakav strah preplai. -Da; ini se, da sve to opinjava to i zavarava. -Dakle, kako sam netom rekao, treba traiti one, koji su najbolji uvari svojega naela, naime onoga, koje kae, da treba initi ono, to svagda misle daje najbolje za dravu. Trebamo dakle odmah od mala paziti na njih, i zadavati im djela kod kojih se to najlake zaboravlja i najbre se dade prevariti. Tko pamti dobro i teko se dade prevariti, njega treba odabrati, a tko nije takav, treba ga odbaciti. Zar ne? -Da. -Treba im opet nalagati napore, dati im da podnose boli i poticati ih da se uputaju u borbe, kod ega treba uvijek na isto paziti. -Pravo je tako. -to ne-rekoh ja-treba, tree, udesiti zajednike kunje u pogledu obmanjivanja i pregledati, pa kao to drebad vode u buku i viku i gledaju, je li plaljiva, tako treba i mladie zapla-ivati i opet im pruati naslade, te ih tako mnogo bolje iskuavati nego li zlato u ognju, da se vidi tko se u svemu pokazuje neopinjen i postojan, kao dobar uvar sebe i odgoja kojeg je dobio, tko pokazuje u svemu tome ritam i sklad, ukratko, tko se tako ponaa, da bi sebi i dravi najkorisniji bio. I tko se uvijek kao djeak i kao mladi i kao mu iskazao i ist kroz sve proao, njega treba postavljati dravi za vladara i uvara, njemu treba davati asti u ivotu, a poslije smrti dostojan ukop i ostale znakove spomena, a tko takav nije, treba ga odbaciti. Takav nekakav, ini mi se, Glaukone, treba da je izbor i postavljanje vladara i uvara, ako elimo spomenuti samo opi smjer, a ne i pojedinosti. -I meni se tako nekako ini. -Onda je doista najtonije zvati te ljude pravim i savrenim uvarima, kako i s obzirom na vanjske neprijatelje, tako i na unutranje prijatelje, da jedni ne budu mogli htjeti, a drugi ne budu mogli initi zlo. A mladie, koje smo sad "uvarima" zvali, nazvat emo pomonicima i podupiraima postupaka vladara?

88

-I ja tako mislim. -Kako bi onda - rekoh ja - kad nam je potrebna kakva od onih
lai, o kojoj upravo maloas govorasmo, mogue bilo, da nam u tu umjesnu la povjeruju poglavito sami vladari, a ako ne oni, bar ostali graani? -Kakvu to? -Nikakvu novu, nego onu feniku, koja se ve prije na mnogo mjesta dogodila, kako kau i kako su uvjeravali pjesnici, a u nae se doba nije dogodila niti znam bi li se dogodila; a da se vjeruje to, treba mnogo nagovaranja. -Kao da se ustruava govoriti. -A init e ti se, da se i posve pravo ustruavam, kad je ispriam. -Govori i ne boj se. -Govorim dakle, premda ne znam, odakle u smionost, a odakle rijei smoi. Najprije u pokuati uvjeriti same vladare i ratnike, a zatim i ostale graane, kako se sve ono, to smo uinili dosad za njihovo othranjivanje i odgoj, njima samo inilo, da im se dogaa i daje sve to bilo samo san. A doista da su se tada oni pod zemljom stvorili i odgajivali, te se njihovo oruje i ostale sprave tamo gradile. A kad su bili ve potpuno opremljeni, zemlja ih je mati na svijet dala i sada se trebaju za zemlju, u kojoj su bili, kao za majku i hraniteljicu brinuti i ustajati na njezinu obranu, ako je tko napadne, a o ostalim dravljanima misliti, da su im braa i jednako tako iz zemlje roeni. -Nisi se bez razloga dugo sramio tu la govoriti. -Posve naravno. Nego ipak uj i drugi dio prie. Jer ste zaista braa vi svi u dravi-rei emo im mi pjesnici - ali je bog, dok vas je pravio, kod poroda primijeao zlata onima izmeu vas, koji su sposobni vladati, zato su oni najvrjedniji; onima, koji su pomonici primijeao je srebra, a ratarima i ostalim obrtnicima eljezo i mjed. A budui da ste svi jednog roda, raali biste veinom djecu nalik na vas same, ali bi se kadto od zlatna rodio srebrn porod i od srebrna zlatan, a tako je i kod ostalih. Vladarima dakle bog nalae najprije i najvie, da ni nad im ne budu tako dobri uvari ni tako pomno nad niim ne bdiju kao nad potomstvom, da bi spoznali to li je njima od toga u duama primijeano; pa ako se njihov porod rodi mjeden ili eljezan, da ga ni na kakav nain ne poale, nego da dadu primjerenu ast njegovoj priroenoj sposobnosti i da ga ture meu obrtnike ili ratare; ako se opet od ovih rodi netko zlatan ili srebrn, da poaste i uzvise jedne meu uvare, a druge meu pomonike. Jer postoji

89

prorotvo, da e drava tada propasti, kad je stane uvati eljezni ili mjedeni uvar. Ima li onda kakvo sredstvo, da bi ovoj prii povjerovali? -Ne za te prve graane, ali ima, da bi povjerovali njihovi sinovi i potomci i ostali kasniji ljudi. -Ali i to bi - rekoh ja - bilo dobro, ve i za to, da bi vie marili za samu dravu ijedni za druge. Jer prilino razumijem, to misli. I to e nam dakle biti tako, kako bude jako uvjerenje u istinitost nae bajke! A mi naoruajmo te zemljoroene i izve-dimo ih s vladarima na elu. A kad iziu, neka potrae mjesto u dravi, gdje bi bilo najljepe udariti tabor, odakle bi najlake drali na uzdi dravljane, ako se tko ne bi htio zakonima pokoravati, i odakle bi se mogli braniti, ako bi doao izvana kakav neprijatelj kao vuk na stado. A kad udare tabor, neka propisanu rtvu prinesu i neka si naine leaj, ili kako ti misli? -Tako. -to ne, takav, da ih od zime brani, a daje i u ljetu pogodan? -Ta kako ne? Jer, ini mi se, govori o stanovima. -Da, o stanovima za vojnike, a ne za tecikue. -Kako se ti razlikuju? -Ja u ti nastojati objasniti. Jer jamano je od svega najgore i najsramotnije za pastire hraniti takve pse, pomonike stada, koji bi iz razuzdanosti ili gladi ili iz kakve druge zle navade sami pokuali ovce napadati i tako bili nalik na vukove mjesto na pse. - To je zlo, a kako i ne? - to ne, treba se uvati na svaki nain, da nam tako ne uine pomonici prema dravljanima, kad su ve od njih jai, i da mjesto dobrostivih saveznika ne postanu nalik na surove gospodare. - Treba se uvati. - to ne, najbolje bi se to predusrelo time, da su zaista lijepo odgojeni? - Ali to jesu. A ja rekoh: -Nije dobro to tako sigurno tvrditi, mili Glaukone; nego neka ostane to smo netom govorili, to jest da im treba dobiti pravi odgoj (kakav ve on bio), ako hoe imati najvee pomagalo za to, da budu blagi i sa sobom i s onima, koje uvaju. -To je pravo. -A osim takvog odgoja, rekao bi svatko pametan, kako im treba

90

pripraviti takve stanove i dati im takvu imovinu, da im to ne smeta, da ne budu najbolji, i ne potie ih zlo initi ostalim dravljanima. -I istinito e rei. -Pripazi dakle, treba li im ivjeti i stanovati na ovakav nekakav nain, ako hoe takvi biti, da vre svoju dunost kako treba. Ponajprije da nijedan nema nikakve svoje imovine, ako nije posve nuno; zatim da nijedan nema stana ni takve riznice, u koje ne bi mogao ulaziti svatko, tko e htjeti; a sve to trebaju trijezni i hrabri ratnici, da toliko po odredbi primaju od ostalih dravljana kao plau za uvanje da im za godinu dana ne bude ni previe ni premalo; da kao u taboru polaze zajednike ruke i da skupa ive. Zlata i srebra (treba im rei), da imaju uvijek u duama od bogova boanskog, i da im nita vie ne treba ovjejega, i da je grijeh to posjedovanje kaljati i mijeati teenjem smrtnoga zlata, jer se mnogo zloina poinilo zemaljskim novcem, a njihov je novac ist. Nego jedino njima u dravi nije doputeno rukovati i laati se zlata i srebra ni ii pod isti krov, gdje se nalazi zlato i srebro niti ga na sebe metnuti ni piti iz srebra ili zlata. I tako bi se odrali oni i drava s njima. A kad oni sami steknu svoju zemlju, kue i novce, bit e gazde i ratari mjesto uvari, a mjesto saveznika postat e mrski gospodari ostalim dravljanima. Cijeli e ivot provesti mrzei i omrznuti, proganjajui i izloeni progonima, bojei se mnogo vie i vema neprijatelja iznutra nego izvana; ali tada se ve i oni sami kao i cijela drava kreu putom propasti. Dakle radi svega toga, treba uvarima tako prirediti i stan i ostalo, kako sam rekao i to zakonom odrediti. Ili ne? - Svakako - ree Glaukon.

91

ETVRTA KNJIGA
-to e, Sokrate, rei na obranu, ako tu ree, da ne ini osobito
sretnima te mueve; a ipak to ovisi od njih samih. Drava je zaista njihova, ali oni ne uivaju nikakvo dobro od drave, kao drugi ljudi, koji imaju polja, koji grade lijepe i velike kue i za njih stjeu prikladan namjetaj, sami prinose rtve bogovima, primaju goste, pa imaju i ono, to si ti upravo sada spominjao, zlata i srebra i svega, stoje u obiaju kod ljudi, koji hoe biti sretni. Ta ini se upravo, rekao bih, da kao najmljeni plaenici u dravi sjede i nita drugo ne rade, nego samo strae. -Da - rekoh ja - i to samo za hranu i ne primaju ni plae uz hranu kao ostali, tako te im ne e biti slobodno ni otputovati, ako budu htjeli po svom poslu, ni davati milosnicama, ni ako ushtjed-nu troiti na to drugo, kako ve troe oni, koji se ine sretni. To i mnogo drugo takvo u optubi izostavlja. -Ali neka bude i to u optubi. -Veli dakle, to emo rei na obranu? -Da. -Ii emo-rekoh ja - istom stazom i nai emo, kako mislim, to treba rei. Ta rei emo, da ne bi bilo nikakvo udo, ako bi i ti tako bili posve sretni; ali da mi ne gledamo na to, dok dravu osnivamo, da nam jedan stale bude osobito sretan, nego u prvom redu cijela drava. Mislili smo naime, da bismo u takvoj dravi najprije nali pravednost, a opet nepravednost u dravi najgore ureenoj, i kad bismo ih ugledali, da bismo mogli prosuditi, to ADIMANT nas prekide i ree:

92

davno traimo. Sada dakle, kako mislimo, ne pravimo djelomino sretnu dravu, usreujui u njoj samo neke, nego itavu dravu, a kasnije emo razmotriti suprotnu. Primjerice da mi slikamo kipove, a netko pristupi i stane koriti i govoriti, kako ne meemo najljepe boje na najljepe dijelove slikanoga predmeta - oi su naime najljepe, a nijesu namazane grimiznom bojom nego crnom - inilo bi se. da se primjereno pred njime branimo, ako bismo govorili: "Divotnie, ne misli, da nam treba oi tako lijepe slikati, da se i ne ine kao oi, a opet ni ostale dijelove, nego pazi, dajemo li svakome dijelu to mu pripada, i inimo li cjelinu lijepom." Pa i sada ne smijemo takvu sreu uvarima dati, koja e od njih uiniti sve prije nego uvare. Jer znamo i ratare obui u sveano ruho, zlatom ih obloiti i rei, neka zemlju obrauju, kad im se svidi; znamo i lonare posaditi uz oganj i rei, neka redom nadesno nazdravljaju i aste se, kraj sebe lonarski kolut postave i rade, kad zaele; znamo i sve ostale na takav nain sretnima uiniti, da bude tako cijela drava sretna. Ali nas nemoj tako opominjati, jer ako tebe posluamo, ratar ne e biti ratar ni lonar lonar, i nitko ne e imati nikakva stalea, od kojih drava postaje. Nego za ostale je manje stalo; jer ako krpai loi postanu i pokvare se i stanu se takvima graditi, premda to nisu vie, nije za dravu nikakvo zlo. A uvari zakona i drave, koji to nisu, nego se samo ine takvima, vidi da zaista cijelu dravu stubokom upropauju, a opet i da jedino oni imaju prilike za to, da se drava dobro upravlja i sretna bude. Ako dakle mi pravimo istinite uvare, nipoto dravne zlotvore, a onaj na kudilac nekakve ratare i sretne domaine kao na pukoj veselici a ne u dravi, onda on govori o neem drugom, a ne o dravi. Treba dakle promisliti, hoemo li ih postavljati zato, da njih same stigne to vea srea, ili treba paziti kod cijele drave, stie li nju srea; dok te pomonike i uvare treba prinudi vati i nagovarati, da nastoje oko toga, kako e to bolje obavljati svoj posao, a jednako tako i sve ostale stalee; i dok tako svekolika drava raste i lijepo se ureuje, treba pustiti svakome staleu da bude dionik sree, kako sama priroda daje. -ini mi se, da lijepo govori. -Zar e ti se onda initi, da primjereno govorim i ovo, stoje s tim srodno? -to? -Gledaj opet ostale obrtnike, kvari li ih ovo tako, da postaju izli? -A to to? -Bogatstvo i siromatvo. -Ta kako?

93

-Ovako. Ako lonar obogati, ini li se tebi, da e jo htjeti mariti

za svoj obrt? -Nipoto. -A nadmait e sam sebe u lijenosti i nemaru? -Mnogo. -Postaje dakle gori lonar? -I to mnogo gori. -A opet kad radi siromatva ne e moi nabavljati orua ili to drugo za obrt, poslove e gore izraivati i gore e pouavati za obrtnike sinove ili druge naunike. -Kako ne? -Dakle radi obojega, i radi siromatva i radi bogatstva, gore su tvorevine obrta, a gori su i sami obrtnici. -ini se. -Opet smo dakle, kako se ini, neto nali za uvare; oni trebaju na svaki nain paziti, da se to potajno u dravu ne uvue. -to to? -Bogatstvo i siromatvo, jer jedrio stvara rasko, lijenost i prevrat, a drugo pored prevrata prostotu i lou radnu djelatnost. -Svakako. Ali razmisli Sokrate, kako e nam drava moi ratovati, kad nema novaca, osobito ako bude prinuena ratovati s velikom i bogatom dravom.

-Oito - rekoh ja - s jednom tee, a s dvjema takvima lake. -Kako si rekao? -Ponajprije, ako se ustreba boriti, zar se ne e nai ratni

borci boriti s razmaenim bogatim ljudima? -To da. -to onda, Adimante, ne ini li ti se, da bi se jedan aka, najljepe za to pripravljen, lako borio s dva bogata i tusta neakaa? -Moda ne bi skupa. -Ni onda, ako bi mogao prividno uzmicati te okrenuv se udarati onoga, koji bi svagda prvi navaljivao, i ako bi to sve inio na suncu i zapari? Zar ne bi takav svladao i vie takvih? -Dakako, ne bi bilo nita udno. -A ne misli li moda, da bogatai vie znadu o akanju nego o ratnoj vjetini? -Mislim. -Vjerojatno je, dakle, da e nam se borci lako boriti s dvostruko i trostruko toliko njih.

94

-Dopustit u ti, jer mi se ini, da pravo govori. -to dalje, ako oni poalju u drugu dravu poslanstvo

i kau istinu: mi se ne sluimo ni zlatom ni srebrom i nije nam to ni doputeno, a vama jest; ako dakle s nama sklopite ratni savez, onda je vae blago to pripada drugima. Misli, da e itko, uvi to, voljeti ratovati protiv koatih i mravih pasa nego s njima protiv tustih i njenih ovaca? -Ne ini mi se. Ali ako se u jednoj dravi gomila sve tude blago, pazi, nije li to opasno za dravu, koja nije bogata. -Lakovjeran si, kad misli, daje koju drugu dravu vrijedno nazvati dravom, osim onakve kakvu mi ureivasmo. -Nego to? -Vee ime treba nadijevati ostalim dravama, jer je svaka od njih sastavljena od mnogo drava, pa nije jedna drava, kako kau u igri. Dvije su, u svakom sluaju, neprijateljske jedna drugoj, jedna siromanih a druga bogatih. U svakoj su od ovih jo veoma mnoge, a ako bi se prema njima vladao kao prema jednoj, posve bi promaio, a ako bi kao prema mnogima, onda e uvijek imati mnogo saveznika, a malo neprijatelja, ako e jednima davati blago i sredstva moi drugih ili i njih same. I dok ti se drava upravlja razumno, kako je netom ureeno, bit e najvea, ne toboe nego zaista najvea, i ako ima samo tisuu branitelja. Jer jednu dravu tako veliku ne e nai ni kod Helena ni kod ostalih naroda, ali hoe mnoge i mnogo puta vee od takve, koje se samo ine velikima. Ili misli drukije? -Zaista, ne mislim. -to ne - rekoh ja - to bi bila i najljepa meda za nae vladare, kako veliku treba dravu initi i koliko zemlje treba prema njezinoj veliini odmjeriti, a ostalu pustiti na miru. -Koja mea? -Mislim ova: poveavati dravu dotle, dok moe sauvati svoju jedinstvenost, a dalje ne. -Tono. -to ne, i taj emo opet nalog uvarima dati, da paze na svaki nain, da drava ne bude ni malena ni toboe velika, nego dostatna i jedinstvena. -Moda emo im neznatan nalog dati. -A jo je neznatniji ovaj nalog, koji spomenusmo i u predanjem razgovoru: ako se od uvara rodi kakav lo porod, da ga treba otpravljati meu ostale, a ako se od ostalih rodi sposoban, da se

95

otpravi meu uvare. Tim se htjelo pokazati, da i ostale dravljane treba uzimati za posao, za koji je tko stvoren, i to svakoga zajedno odreeno zanimanje, da bi svatko, obavljajui svoj jedan posao, bio ne mnogovrstan, nego samo jedan, i da tako onda i cijela drava tvori jedinstvo a ne mnotvo. -Jest, taj je nalog od onoga manji. -Zaista to nisu, dobri Adimante, mnogi i veliki nalozi, to im nalaemo, kako bi tko pomislio, nego sve neznatni, ako samo paze - kako se kae - na jednu veliku stvar, bolje rei ne veliku nego primjerenu. - Kakvu to? - Na odgoj i na obrazovanje. Jer ako dobrim odgojem postaju uredni ljudi, sve e im to lako jasno biti kao i druge stvari, to mi sada mimoilazimo, to jest enidba, brakovi i raanje djece, naime da sve to treba uiniti prema poslovici: "Meu prijateljima sve je zajedniko." - To bi bilo posve pravo. - I zaista, ako dravno ureenje jednom dobro poe, napreduje kao na krunoj putanji. Jer trajno dobro obrazovanje i odgoj stvaraju dobre priroene sposobnosti, a opet dobre priroene sposobnosti postaju jo bolje od preanjih kraj takvog odgoja; uz ostalo bolje i u raanju, kao to vidimo i kod ostalih ivih stvorenja. - Naravno. - Ukratko da kaemo, toga se trebaju upravljai drave ivo drati: da se ne pokvari drava bez njihova znanja, nego neka nadasve paze na to, da se ne uvuku u odgoj gimnastiki i glazbeni nikakve nepogodne novotarije, budui da treba ostati pri postojeem. Kad tko dakle govori, da ljudi vema paze na pjesmu, "koja. dok pjevaju, njima posvema odzvanja nova" neka se onda boje i najvie pripaze, da ne bi tko mislio, kako pjesnik ne pjeva nove pjesme nego nov nain pjesme, i da ne bi to hvalio. A ne smije se to ni hvaliti ni primati. Jer treba se uvati i ne stvarati novu vrstu glazbe drei, da je to pogibao za sve. Naime nigdje se ne mijenjaju zakoni glazbe, a da se ne bi mijenjali najvei dravni zakoni, kako veli Damon, a ja mu to vjerujem. - Metni dakle i mene meu one, koji vjeruju - ree Adimant.

-Straarnicu dakle trebaju, kako se ini. uvari sazidati tu negdje,

96

na temelju glazbe. -Svakako se tu bezakonje lako uvlai, a da se i ne opazi. -Da, jer se priinja kao kakva igra i kao da nikakvo zlo ne ini. Ta i ne ini nita drugo nego se pomalo udomi i tiho obuhvaa znaaje i djelovanje, odatle prelazi ojaano u javni graanski ivot, a onda odavle s velikom drskou prelazi na zakone i dravno ureenje, Sokrate, dok napokon ne uniti sve u kui i dravi. -Dobro - rekoh ja - tako je ba to? -ini mi se. -Kako smo dakle od poetka govorili, nai djeaci trebaju odmah imati odgoj koji je ureen prema zakonu, jer ako je odgoj protiv zakona i ako djeaci takvi postaju, onda nije mogue, da od njih narastu zakoniti i vrijedni muevi? -Kako ne. -Kad se dakle djeaci ponu lijepo igrati i kad po glazbi u se prime smisao za zakon, on ih opet, protivno nego kod onih prije spomenutih, u svemu prati i jaa, te podie i u dravi ono, stoje prije bilo odnemareno. -Zaista je tako. -Dakle oni iznalaze i sitna za oko pravila ponaanja, koja su njihovi predci zapustili. -Kakva? -Ovakva: da mladi ute pred starijima, kako se pristoji; kako treba sjediti kod stola, pred drugima ustajati, paziti roditelje, iati se, odijevati i obuvati se, i kako se cijelim tijelom treba drati i slino ostalo. Ili ne misli? -Mislim. -A ludo je, mislim, to zakonom odreivati, jer to niti postaje niti ostaje po govoru i slovu zakonske odredbe. - Ta kako?

-ini se ipak, Adimante, kojim tko smjerom u odgoju poe. da su

odatle takve i posljedice. Ili zar jednako ne zove uvijek k sebi jednako? -Naravno. -I onda napokon rekli bismo, mislim, da od toga postaje jedinstvenost, savrenost i krasota bilo u dobru bilo protivno u zlu. -Ta zato ne. -Ja dakle ne bih vie radi toga htio takve stvari zakonom

97

odreivati. -Prirodno. -to dalje, hoemo li se usuditi zakonom odreivati trgovake ugovore, koje pojedinci na trgu meusobno sklapaju, a ako ba hoe, i ugovore obrtnika; kako emo izgraditi grdnje i uvrede, a kako urediti parnice i postavljanje sudaca; a ako gdje treba pobirati ili odreivati carine, bilo na trgovima bilo u lukama, ili uope kakve trne, gradske ili luke stvari i tako dalje, hoemo li o svemu tome donositi unaprijed odredbe? -Ali nije vrijedno nalagati neto takvo lijepim i dobrim ljudima; jer e jamano lako sami pronai mnogo toga, to treba zakonom odrediti. -Da prijatelju - rekoh - ako im bog bude ouvao zakone, koje smo prije spomenuli. -A ako ne, stalno e oni mnoge takve zakone postavljati do konca ivota i popravljati ih, mislei, da e time postii najbolje. -Veli, da e takvi ljudi ivjeti kao oni bolesnici, koji su toliko razuzdani, da ne e da promijene lo nain ivljenja. -Svakako. -I zaista ti krasno ivot provode! Jer lijeenjem nita ne postiu, samo ine bolesti raznolikije i vee, i uvijek se nadaju, ako im tko preporui lijek, da e od njega ozdraviti. -Ta svakako tako prolaze oni, koji tako boluju.

-to dalje, nije li od njih divno, da najmrim neprijateljem dre

onoga, koji im istinu govori! Naime istina jest, da im nita ne e pomoi ni lijekovi ni paljenja ni rezanja ni opet basme ni zapisi ni drugo takvo to prije nego prestanu pijani biti, prena-trpavati se, puteno uivati i besposliiti. -Nije to osobito lijepo, jer nema nikakve ljepote u tome, ljutiti se na onoga, koji dobro govori. -Kako se ini, ne hvali takve ljude. -Ne, tako mi Zeusa. -Ne e dakle ni onda hvaliti, ako bude cijela drava inila to, to smo netom govorili. Ili se tebi ne ini, da isto rade, to i ti ljudi, one drave koje usprkos looj upravi nalau dravljanima, da ne diraju u cijeli dravni sustav, jer da e biti smru kanjen onaj, koji to bude inio; ali koji njima kod takve uprave najugodnije dvori i ugaa tako, da pred njima pue i njihove elje unaprijed pogaa i vrstan ih je ispuniti, taj e dakle biti plemenit mu i veoma mudar i od njih e uivati velike asti?

98

i nastoje dvoriti takve drave? -Da, osim onih, koji su od graana laskom tako prevareni i misle, da su doista dravnici, zato to ih svjetina hvali. -Kako veli? Ne oprata tim ljudima? - rekoh ja. - Ili misli da ovjek, koji ne zna mjeriti, moe ne misliti o sebi, daje etiri lakta visok, dok to kau drugi? -To opet ne mislim. -Ne ljuti se dakle; jer i jesu jamano najljepi takvi ljudi! Oni zakonom nalau ono, to smo netom spomenuli, te uvijek to popravljaju i misle, kako e doi na kraj nepotenju u poslovnom prometu i onome, to sam upravo sada govorio, a ne znaju, da zaista sijeku stoglavu zmiju. -I zaista ne ine nita drugo. - Ja dakle miljah, da istinitu zakonodavcu ne bi trebalo baviti se tom vrstom zakon( i dravnoga ureenja ni u loe ni u dobro upravljanoj dravi, jer je u njoj beskorisno i nita ne pomae, a u ovoj bi ih jedne pojedinac sam za sebe mogao nai, a drugi proistjeu sami iz postojeeg naina miljenja i djelovanja. - to bi nam dakle jo preostalo od zakonodavstva? A ja rekoh: -Zanas nita, ali bi najvee, najljepe i najtemeljnije zakonske uredbe trebao dati Apolon u Delfima. - Kakve? -O zidanju hramova, rtvama i ostalom potivanju bogova, boanstava i junak(, o pokapanju pokojnik( i svemu, to treba onima ondje iskazivati, da budu milostivi. Jer mi zaista takve stvari ne razumijemo i kod osnivanja drave ne emo sluati nikoga drugoga, ako smo pametni, i ne emo uzimati tumaa drugoga osim onoga, koga su uzeli i nai oci. Jer jamano je taj bog u takvim stvarima za sve ljude oinski tuma; on tumai sjedei na pupku usred zemlje. -Lijepo kae i treba tako initi. -Dakle bi ti drava bila ve osnovana, sine Aristonov -rekoh ja. -No hajdemo dalje! Pribavi odnekud dovoljno svjetla i pogledaj u nju sam te pozovi brata i Polemarha i ostale, ne bismo li kako vidjeli, gdje bi bila pravednost i gdje nepravednost, i kako se jedna od druge razlikuje, i koju treba imati onaj, koji hoe biti sretan, bilo to tajno pred svim bogovima i ljudima ili ne bilo. -Uzalud govori, - ree Glaukon - obeao si sam istraivati,

-ini mi se zaista, da isto ine, pa to nikako ne hvalim. -A ne divi li se hrabrosti i gipkosti onih, koji hoe

99

budui da je bezbono, ako ne bi pomogao pravednosti po mogunosti na svaki nain. -Pravo podsjea - rekoh ja - i treba tako initi, ali treba, da i vi pomaete. -Ta init emo tako. -Nadam se dakle, da u to ovako nai. Mislim, da nam je drava savreno dobra, ako je doista kako treba osnovana.

-Svakako. -Oito je mudra, hrabra, trijezna i pravedna. -Oito. -to ne, ako od toga to u njoj naemo, jo uvijek ostane neto,
to jo nije pronaeno? -Dato. -Kao to bi nam dakle bilo kod druge etiri stvari; traimo li jednu od njih, dovoljno bi bilo, kad bismo najprije spoznali nju; a da prije spoznamo tri ostale stvari, opet bi se tim spoznala ona koja se trai, jer je oito, da vie ne bi bila drugo nego ostatak. -Pravo veli. -Dakle i tu treba jednako tako postupati, kad ve toga ima etvero? -Ta oito. -Ponajprije mi se kod toga oituje mudrost, ali pritom ima neto udno. -to? - ini mi se, daje zaista mudra drava, koju smo spomenuli, jer se promiljeno upravlja; zar ne? -Da. -A upravo je ta promiljenost oito nekakvo znanje. Jer jamano nisu ljudi promiljeni u upravljanju dravom po neukosti nego po znanju. -Oito. -A u dravi ima mnogo i svakakva znanja. -Ta kako ne. -Zar onda treba dravu zvati mudrom i promiljenom radi znanja tesarskoga? -Nipoto radi njega; u najboljem je sluaju moemo drati vjetom u tesarskom poslu. -Ne smije se dakle drava zvati mudra ni onda, ako znade odluiti sve radove, kako bi bilo najbolje izvesti stolarske radove. -Zaista ne.

100

-A radi znanja o preraivanju ruda ili radi kojega drugoga znanja

o slinim stvarima? -Ni radi jednoga. -Ni radi znanja o rastenju plodova iz zemlje; u tom je sluaju nazivamo vjetom poljodjelstvu. -ini mi se. -to onda, ima li u dravi netom od nas osnovanoj u nekih dravljana neko znanje, koje ne slui pojedinim dijelovima drave, ve dravi kao cjelini i koje bi pouavalo, kako bi se najbolje drava vladala i sama prema sebi i prema ostalim dravama0 -Zaista ima. -Kakvo - rekoh ja - i u kojih ljudi? -To je znanje upravljanja dravom, a imaju ga oni vladari, koje smo upravo sada zvali savrenim uvarima. -Kako dakle naziva dravu radi toga znanja? -Promiljenom i zaista mudrom. -Misli li onda, da e nam u dravi vie biti kova( nego tih istinitih uvara? -Mnogo vie kova(. -to ne, tih je uvara manje brojem od svih ostalih zanimanja, koja po znanju, koje je za njih potrebno, imaju posebno ime? -Mnogo manje. -Dakle bi drava, prirodno osnovana, cijela bila mudra po znanju najmanjeg svojeg stalea i dijela, koji joj je na elu i vlada; i taj je rod ljudi, kako se ini, prirodno najmanji brojem te mu pripada, da ima takvo znanje, koje jedino izmeu ostalih znanja treba zvati mudrou. -Posve istinito govori. -Dakle jedno od etvoroga naosmo, ne znam kako i samo po sebi i gdje se u dravi nalazi. -Meni se bar ini, daje dovoljno razjanjeno. -Ali nije osobito teko vidjeti samu hrabrost i gdje se ona u dravi nalazi, te zbog ega dravu takvom treba zvati.

-Kako dakle? -Tko bi na to

drugo pogledao te dravu nazvao kukavnom ili hrabrom nego na ovaj dio, koji za nju ratuje i vojuje? -Ne bi nitko ni na to drugo. -Ne bi, mislim, ostali u njoj svojom kukavtinom ili hra-brou odluivali, hoe li drava biti ovakva ili onakva. -Ta ne bi.

101

-Drava

je dakle i hrabra po nekom svojem dijelu, zato to u njemu ima takvu snagu, koja e potpuno moi podravati pravo mnijenje o onome, stoje strano, naime, daje to i takvo strano, stoje i kakvo je za odgoj oznaio zakonodavac. Ili ne zove to hrabrou? -Nisam posve razumio, to si rekao, nego ponovno reci. -Velim, daje hrabrost nekakvo uvanje. -Kakvo dakle uvanje? -uvanje mnijenja o onome, stoje i kakvo je strano, koje je na temelju zakona odgoj usadio u ovjeka. A to sam govorio, da je ona "potpuno" uvanje, znai, daje svatko uva i ne gubi ni u alostima ni u radostima ni u poudi ni u strahu. A ako hoe, rei u, emu mi se ini slinom. -Hou. -to ne, zna, da bojari, kad hoe vunu bojati tako da bude grimizna, od toliko boja izabiru jednu vrstu, i to bijelu, zatim prireuju vunu s mnogo pomnje, da to vema primi sjaj i onda boje. I to se tako oboji, dobiva trajnu boju te mu ne moe oduzeti sjaja pranje ni bez luga ni s lugom; to se tako ne oboji, zna kakvo ve postaje, bojao tko drugim bojama ili ne priredio bijelu boju kako treba. -Znam; gubi boju kod pranja i smijeno izgleda. -Tako dakle - rekoh ja - pomisli, da smo po mogunosti i mi radili, kad smo vojnike odabirali i odgajali u glazbi i gimnastici. Pomisli, da nismo nita drugo namjeravali, nego da nam zakone, kao vuna boju, sa to ljepim uvjerenjem u sebe prime. da im mnijenje o onom, stoje strano i o ostalom trajno bude - a to imaju od toga to posjeduju priroene sposobnosti i prigodnu izobrazbu - i da im se boja ne da isprati istilima one snage, koju imaju naslade, koje to mogu initi bolje od svake sode i luga. zatim alost, strah i pouda, koje su jae od svakoga drugog sredstva ienja. Takvu dakle snagu i potpuno uvanje pravoga zakonitoga mnijenja o onome, stoje strano i o onome, to nije strano, ja zovem i postavljam za hrabrost, ako ti ne veli to drugo. -Ja ne velim nita. Jer mi se ini, da pravo shvaanje o tome istome, koje je nastalo bez odgoja, naime ivotinjsko i ropsko, ne dri posve zakonitim, i da ga zove neim drugim, a ne hrabrou. -Sasvim ispravno govori - rekoh ja. -Prihvaam dakle, daje to hrabrost.

102

-Ta i prihvaaj je s obzirom na dravu, i pravo e uraditi, a drugi

put emo o tome jo ljepe raspravljati ako bude htio; sad naime nismo to traili, nego pravednost. Za ovo je istraivanje, kako mislim, to dosta. -Ta lijepo veli. -Jo ostaje dvoje, to u dravi treba vidjeti, trijeznost i ono, ega radi upravo sve istraujemo, pravednost. -Svakako. -Kako bismo onda nali pravednost, da se ne zadravamo s trijeznou? -Ja zaista niti znam niti bih htio, da se to prije pokae, a napose ne onda, ako bismo se morali odrei istraivanja o trijeznosti; nego ako hoe meni ugoditi, ogledaj prije to. -Zaista hou, ako samo ne inim krivo. -Razmotri dakle. -Neka bude. Ako iz daljine pogledamo, trijeznost je vie nalik nego one prije na nekakvu suglasnost i sklad. -Kako?

-Trijeznost je jamano nekakav red, i vlast nad nekim nasladama

i poudama, kako kau. naime, daje ona sama od sebe jaa, ne znam na koji nain; i druge joj nekakve takve tragove ljudi nalaze; zar ne? -Naravno. -to ne, smijeno je rei "jai od sebe"? Jer tko je od sebe jai, bio bi jamano i slabiji od sebe, a tko je slabiji, jai, jer se u svemu tome govori o njemu kao o jednoj istoj osobi. -Kako ne -Ali mi se ini, tim se hoe rei, da u samom ovjeku u dui ima neto bolje a neto gore. i kad je bolji od prirode dio jai od gorega, da se tome veli "jai od sebe"; svakako se to hvali. Ali kad manji a bolji dio radi zle izobrazbe ili loa drutva podlegne mnoini gorega dijela, to se kao prijekorno kudi te se naziva onaj, koji je takve udi, slabijim od sebe i razuzdanim. -ini se. -Pogledaj dakle nau mladu dravu! Nai e, daje u njoj jedno od toga dvojega; rei e, pravo se veli, daje jaa sama od sebe, ako ve treba trijeznim i "jaim od sebe" zvati ono, gdje bolje vlada gorim. -Ta gledam i vidim da istinu govori. -I zaista bi svatko najprije naao mnoge i svakakve poude,

103

naslade i alosti u djece, ena, robova i u neobrazovanoj veini takozvanih slobodnih ljudi. -Svakako. -A jednostavne i umjerene osjeaje, koje rukovodi promiljenost uz razum i ispravno mnijenje, nai e u nekolicini, koji su najbolji i po prirodi i po odgoju. -Istina. -to ne, vidi, da ti se i to u dravi nalazi, i da se tu poude loe veine svladavaju od pouda i od razboritosti bolje nekolicine? -Da.

-Ako dakle treba koju dravu zvati jaom od naslada, pouda i od

same sebe. to treba ovu. -Svakako. -Zar ne, i trijeznom u svemu tome? -Dakako. -I ako opet u kojoj god dravi isto misle vladari i podlonici o tome, tko treba vladati, misle tako i u naoj; ili ti se ne ini? -I te kako jako. -U kojih e onda dravljana rei da se nahodi trijeznost, kad su takvi, u vladarima ili u podlonicima? -Jamano u jednima i u drugima. -Vidi dakle - rekoh ja - da smo netom dobro slutili, daje trijeznost kao nekakav sklad? -Zato to? -Zato, to kod nje nije tako, kao kod hrabrosti i mudrosti, koje se nalaze samo u nekom dijelu drave, te jedna dravu ini mudrom a druga hrabrom, nego se ona protegla upravo na cijelu dravu i udruuje u najpotpuniji sklad najslabije, najjae i osrednje, bilo razumom, bilo snagom, bilo brojem, novcem ili ime god drugim takvim. Zato bismo s punim pravom rekli, daje ta sloga trijeznost, i daje to prirodna suglasnost boljega i gorega u tome, tko treba vladati i u dravi i u svakom pojedincu. -Posve se slaem. -Dobro. Troje smo do sada u dravi vidjeli, kako se ini; a to bi onda bila preostala vrsta, po kojoj bi jo drava imala kreposti? Ta oito je to pravednost. -Svakako. -to ne, Glaukone, sad nam istom treba kao kakvim lovcima oko grma stati i paziti, da pravednost kuda ne umakne i oku se ne sakrije, jer je oito tu negdje; gledaj dakle i nastoj je ugledati, ne

104

bi li je kako prije od mene vidio i meni kazao. -O da bih! Nego bolje, ako me uzme kao pratitelja da budem sposoban vidjeti, to mi se pokae - ako se to zbude posve e me s pravom uzeti.

-Pomoli se sa mnom, i prati me. -To u initi, nego samo vodi. -I zaista, mjesto se ini nekako

neprohodno i zasjenjeno; svakako, je tamno i neistraljivo; ali ipak treba ii. -Zaista treba. A ja pogledah pred sebe i rekoh: -Hej! Hej! Glaukone! ini mi se, imamo nekakav trag i mislim, da nam ne e umai. -Dobar glas - ree on. -Zaista, kako smo ludi! -Zato? -Ve davno nam se, sretnice, kako se ini, od poetka ispred nogu valja, a mi to nismo opazili nego smo bili smijeni, upravo kao oni, koji trae ono to imaju u rukama. Mi na to pred nama nismo gledali, nego smo gledali nekamo u daljinu, a upravo moda stoga i bijae nam sakriveno. -Kako kae? -ini mi se, da o pravednosti davno govorimo i sluamo, a ne razumijemo, da smo na neki nain o njoj govorili. -To je dug poetak za onoga, koji eli uti. -Ali uj - rekoh ja - ako ve neto velim. to smo naime u poetku odredili, da treba initi, kad srno dravu osnivali, jest upravo pravednost, kako se meni ini, ili neka vrsta toga. A odredismo jamano i esto govorasmo, ako se sjea, da svakome pojedincu treba obavljati samo jedan posao u dravi, za koji bi njegove priroene sposobnosti i najprikladnije bile. -Da, govorasmo. -Zaista smo i od mnogih drugih uli i sami esto govorili, da je pravednost raditi svoj posao a ne raditi mnoge. -Da, govorili smo. -To dakle prijatelju, "raditi svoje", ini se, da je zapravo pravednost. Zna, po emu sudim? -Ne znam, nego govori. - ini mi se, da je ostatak od onoga, to smo u dravi ogledali, naime od trijeznosti, hrabrosti i mudrosti, to, to je svima njima dalo mo da nastanu, i kad su nastale, da ih uva, dok se u dravi nalaze. A

105

rekli bismo, ako bismo ono troje nali, da e njihov ostatak biti pravednost. - Svakako. - Ali ipak, ako bi trebalo presuditi, to e nam od toga dravu najvema dobrom uiniti, teko bi se bilo odluiti; naime je li slono miljenje vladara i podlonika, ili uvanje zakonita miljenja kod ratnika o tome, stoje strano a to nije, ili mudrost i nadzor kod vladara, ili dravu najvema dobrom ini to, dok se pravednost nalazi u djeteta i ene i roba i slobodna ovjeka i obrtnika i vladara i podlonika, naime to svaki pojedinac radi samo svoj posao, a ne mnoge. - Teko je presuditi, kako ne. - Natjee se dakle, kako se ini, u radu oko dravne vrline s njezinom mudrou, trijeznou i hrabrou ta mo, da u njoj svatko radi samo svoj posao. -I te kako. - to ne, pravednou bi nazvao to, to se s onim trojim natjee u radu oko dravne vrline? - Svakako. - Hajdemo dalje u naem istraivanju. Zar e vladarima u dravi naloiti, da kroje pravdu? - Dato! - Zar e ii pri suenju za im drugim osim za tim, da nitko ne bude imao tue niti da bude svojega lien? - Ne e, nego samo za tim. - Drei daje pravednost? -Da. - I tako bi se dakle nekako priznavalo, da je pravednost u tome, da ovjek svoje ima i vri ono to mu pripada. -I jest tako. - Hajde dakle, ini li se tebi, to meni. Ako bi tesar htio vriti poslove postolara ili postolar poslove tesara, te bi jedan od drugoga uzimao orue ili mjesto ili ako bijedan te isti ovjek htio vriti oba obrta: zar ti se ini, da bi kakva velika teta za dravu nastala, ako bi se sva ta zanimanja zamijenila? -Ne bi velika. - Ali, mislim, kad je tko obrtnik ili kakav drugi tecikua od prirode, te se uzdie bogatstvom, mnotvom, snagom ili im drugim pa nastoji otii u ratniki stale, ili koji ratnik u stale vladara i uvara, a nije dostojan toga, i ako ti stalei jedni od drugih uzimaju orue i mjesta, ili kad jedan te isti nastoji sam vriti zadae svih drugih, tada

106

se, mislim, i tebi ini, daje njihovo zamjenjivanje i mnogostruki rad propast za dravu. - Svakako. - Dakle mnogostruki rad i meusobno zamjenjivanje triju stalea najvea je teta za dravu i s najvie se prava moe zvati zloinstvom. - Posve. - A ne e li najvee zloinstvo prema svojoj dravi nazvati nepravdom? - Kako ne. - To je dakle nepravednost. A opet moemo rei protivno od toga, svojstven rad triju stalea priradnog, obrambenog i uvar-skog na svojim zadaama, naime da svaki od njih u dravi radi svoj posao, i jest zapravo pravednost; to bi dravu pravednom inilo. - ini mi se, da nije drukije nego tako. -Nemojmo jo nipoto - rekoh ja-to posve stalno govoriti! Nego ako se za taj pojam, i onda kad se nae kod pojedinog ovjeka, sloimo da je pravednost, onda emo pristati. Jer to emo tad moi drugo rei? Inae emo morati tada iznova ogledati cijelu stvar. Ali sada dovrimo razmatranje, kod kojeg smo pokuali, e da bismo lake spoznali pravednost kod jednog ovjeka, ogledati to prije u neem veem, to ima pravednost. Uini nam se, da je to vee drava; tako smo je osnovali to smo mogli najbolju, dobro znajui, da e pravednost biti svakako u dobroj dravi. to nam se dakle ondje pokazalo, prenesimo na jednoga ovjeka, i ako se bude slagalo, dobro e biti. A ako se u ovjeka pokae neto drugo, opet emo se vratiti na dravu i iskuati, te emo moda, usporeujui i tarui jedno o drugo, postii da kao iz kresiva vrcne pravednost. A kad se ona jasno pokae, uvrstit emo je sami u sebi. -To je pravi put i treba tako initi. -Zar je onda ono to se usporeuje, premda je jedno vee a drugo manje, nejednako u onome, po emu se usporeuje, ili jednako? -Jednako. -Dakle se i pravedan ovjek po samom pojmu pravednosti nita ne e razlikovati od pravedne drave, nego e biti jednak. -Da! Jednak. -Ali za dravu se inilo, daje pravedna, kad su u njoj bile tri vrste razliitih naravi, i kad je svaka vrsta radila svoj posao; a opet trijezna, hrabra i mudra na temelju drugih nekih osobina i stanja tih istih stalea. -Istina.

107

-Dakle emo tako, prijatelju, i jednoga ovjeka, koji e imati iste

vrste u svojoj dui, radi istih osobina s onim staleima, drati vrijednim istih imena kao dravu. -Morat emo. -Opet smo, divotnie - rekoh ja - zapali u olako razmatranje o dui, ima li ona u sebi one tri vrste ili nema. -ini mi se, da nismo u posve olako; ta moda je istina, Sokrate, to se veli, daje teko, stoje lijepo. -ini se. No dobro znaj, Glaukone, da - ako ja mislim - takvim postupkom, kakvim se sada u govoru sluimo, toga nikada ne emo tono dobiti, jer do toga vodi drugi dui i veiput; ali moda vie odgovara onome, to je prije reeno i razmotreno.

-Ali zaista, i meni e posve dovoljno biti. -Dakle ne sustani nego promatraj. -Zar onda nismo primorani priznati, da su u svakoga od nas iste
vrste i udi, koje i u dravi? Jer jamano nisu od drugud u nju dole. Ta bilo bi smijeno, ako bi tko pomislio, da sranost nije nastala u dravama iz pojedinaca, koji i jesu tome uzrok, kao ljudi u Trakiji i Skitiji i recimo uope ljudi u sjevernim krajevima; ili tenja k znanju, koju bi svatko najprije pridjeo naem kraju; ili elja za privreivanjem, za koju ne bi nitko rekao, da se najmanje nalazi u Feniana i u Egipana. -I te kako. -To je dakle tako, i nije nita teko spoznati. -Nipoto. -Ali ovo je ve tee; radimo li tim jednim istim sve, ili jednim od toga trojega jedno, a drugim drugo; uimo li jednom naom sposobnou, drugom se srdimo, a opet treom nekom traimo naslade u jelu i raanju i stoje tome srodno; ili svako od toga cijelom duom radimo, kad pregnemo? To je ono, to e biti teko kako treba odrediti. -I meni se ini. -Ovako to dakle kuajmo odrediti, jesu li one sposobnosti meusobno istovjetne ili razline. -Kako? -Oito je, da jedno isto ne e u istom smislu ili u istom odnosu initi ili trpjeti u isti as protivno. Zato, ako naemo, da se to zbiva u djelatnostima due, znat emo, da nije bilo jedne sposobnosti nego vie.

-Nije li dovoljno? Jer meni bi za sada dovoljno bilo.

108

-Dobro. -Pazi dakle, to velim. -Govori.

-Zar je- rekoh -mogue, da jedno isto skupa stoji i vrti se u istom smislu? -Nikako.

-Sloimo

se dakle jo tonije, da ne bismo dalje kako postali nesloni. Ako bi tko govorio za ovjeka, koji stoji, ali kree rukama i glavom, da on u isti as stoji i kree se, drali bismo, mislim, da se ne smije tako govoriti, nego da neki dio njegov stoji a neki se kree. Nije li tako? -Tako je. -to ne, i onda, ako bi se onaj, koji bi to govorio, jo vie alio i mudrovao, da zvrkovi u isti as stoje i vrte se, kad se oko ilja na istom mjestu okreu ili kad neto drugo, to se vrti, to ini najednom istom mjestu, ne bismo to prihvaali drei, da takvi predmeti tada ne stoje i ne vrte se u jednom istom dijelu svojem, nego bismo rekli, da oni imaju u sebi upravnu os i obod te da na osi stoje, jer se nikamo ne nagibaju, a obodom se naokolo okreu; ali kad vrtei se os nagibaju ili desno ili lijevo ili naprijed ili nazad, da tada nikako nema mirovanja. -Pravo. -Ne e nas dakle nijedan takav prigovor smesti ni uvjeriti, da bi ikada ita kao jedno isto u istom smislu i istom odnosu moglo u isti as protivno pretrpjeti ili biti ili uiniti. -Mene nipoto. -Ali ipak, da ne budemo prinueni duljiti obredajui sve takve prigovore i dokazujui, da nisu istiniti, postavimo daje to tako, i idimo naprijed sloivi se, da e nam biti sve oboreno, to iz toga izlazi, ako se to kada pokae drukije nego tako. -I treba tako initi. -Zar e onda - rekoh ja - metnuti meu suprotivtine potvrivanje i nijekanje, zahtijevanje i odbacivanje, privlaenje i odbijanje te uope sve takvo, bilo to tvorno ili trpno, jer u tome u naem sluaju ne e biti nikakve razlike. -Ta meu suprotivtine. -to onda, eu i glad i uope poude, te volju i elju, ne bi li sve to metnuo meu vrste, koje su upravo sada reene? Primjerice zar ne e uvijek rei, da dua onoga, koji udi. tei za onim. to udi, a ona koja hoe, da privlai ono to hoe, a jednako tako ona, koja

109

to eli, da to sama sebi potvruje kao pitanje, iz eznua za ostvarenjem eljenoga. -Da. -A dalje, kad dua ne voli, ne e i ne udi, ne emo li to uvrstiti u odbijanje, tjeranje od sebe, i u sve protivno od onoga prije? -Ta kako ne. -Kad je to dakle tako, rei emo, da ima pouda i da su od njih samih najoitije one, koje nazivamo ea i glad? -Rei emo. - to ne, jedna je pouda za pilom, a druga za jelom? -Da. -Zar bi onda ea kao ea bila u dui pouda za im viim nego za onim, to velimo? Primjerice zar je ea ea za toplim ili hladnim pilom, za mnogim ili malim, ili, jednom rijeju, za nekakvim pilom? Ili bi, ako je uza eu kakva vruina, ona pored toga stvarala poudu za hladnim, a ako je hladnoa, poudu za vruim; a ako je ea velika radi pozamanosti svoje, stvarat e poudu za mnogom tekuinom, a ako je malena, za malom? A sama ea zaista ne e nikada biti pouda za neim drugim, nego za im ve jest, naime za samim pilom, a glad za jelom? -Tako, svaka je pouda sama po sebi pouda samo za onim, za im je prema svojoj biti upravljena, a tek uz stanovite primjese za odreenim predmetom. -Neka nas zato nitko nepripravne ne smete govorei, da nitko ne eli samo pilo, nego dobro pilo, i ne samo jelo nego dobro jelo. Jer toboe svi ele dobro; dakle ako je ea pouda, onda je pouda za dobrim, bilo pilom bilo za im drugim, za im ve jest; tako i ostale poude. -Ta moda se ini, da tu ima neto. - Ali ipak sve to se na neto odnosi, odnosi se, ukoliko izraava odreenu kakvou, na neto odreene kakvoe, kako se meni ini. a neto samo po sebi odnosi se na neto drugo samo po sebi. -Nisam razumio. -Nisi razumio, daje vee u odnosu prema neem drugom0 -Svakako. -to ne, od manjega? -Da. -A mnogo vee od mnogo manjega? Zar ne? -Da. - Zar onda i ono, stoje bilo vee od onog stoje bilo manje, i ono to e biti vee od onog to e biti manje? - Naravno. - Zar dakle ne stoji tako i vie prema niem i dvostruko prema polovici i tako dalje, a opet tee prema lakemu i bre prema

110

sporijemu i vrue prema hladnome i sve tomu slino? - Svakako. - A stoje sa znanjima; nije li isto? Znanje samo po sebi jest znanje onoga, to se dade nauiti samo po sebi, ili kako ve treba odrediti predmet znanja; ali odreeno znanje tie se odreenog predmeta. A mislim ovako: kad je nastalo znanje graenja kue, nije li se odvojilo od ostalih znanja tako, te je nazvano graditeljstvo? - Dato. - Zar ne zato, stoje odreeno tako, kako nije nijedno ostalo? -Da. -to ne, budui da se odnosilo na odreen predmet, i samo je postalo odreeno? Tako i ostala umijea i znanja? -Jest tako. -To je ono - rekoh ja - to sam htio tada rei; ako si naime sad razumio, da se sve, to god se na neto odnosi, odnosi jedno, samo po sebi na predmete same po sebi, a drugo, kakvoom na kakvou drugih predmeta. I ne velim nipoto, daje sve onakvo, kakvi su predmeti na koje se odnosi, naime daje znanje o dobru i zlu samo dobro i zlo; nego kad ve nije postalo znanje o samom znanju uope, nego o odreenoj kakvoi, to jest o zdravlju i bolesti, dogodilo se, daje i samo znanje odreeno postalo, pa je to uinilo, da se ono vie ne zove jednostavno znanje nego lijeniko, budui daje pristupila neka kakvoa. -Razumio sam i ini mi se, daje tako. -A eu dakle ne e metnuti meu ono, to u odnosu prema neemu jest? A jamano postoji ea? -Da, za pilom. -to ne, za nekakvim je pilom i ea nekakva, ali ea sama po sebi nije ni za mnogim ni za malim ni za dobrim ni za zlim, jednom rijeju nije za odreenim pilom, nego je ea sama po sebi za pilom samim po sebi? -Svakako. -Dakle dua onoga, koji ea, dok ea, ne e nita drugo nego piti, i za tim ezne i na to smjera. -Ta oito. -to ne, ako je kada ednu neto vue na protivnu stranu, bilo bi neto u njoj razlino od onoga nagona, to ea, i to nju poput ivotinje vue na pilo? Ta rekli smo, da jedno isto svojim jednim istim dijelom ne bi moglo u jednom istom odnosu u isti as protivno raditi. -Ta ne bi.

111

-Kao to, mislim, nije dobro rei za strijelca, da njegove ruke u

isti mah luk odapinju i napinju, nego da jedna ruka odapinje a druga napinje. -Svakako. -Hoemo li dakle rei, da ovjek i ako je edan, ne e kadto piti? -Da, esto. -to bi se dakle o tome reklo? Zar ne, da u dui ima dio, koji nagoni piti, a ima i drugi, koji ne da, razlian i jai od onoga koji tjera?

-Meni se ini. -Zar ono to spreava

ne dolazi od razuma, dok ono, to nas nagoni i privlai, nastaje iz strasti i bolesti? -ini se. -Ne emo dakle nerazloito drati, daje to dvoje i razlino jedno od drugoga; nazivamo onaj dio due, kojima ona misli, razumnou, a onaj dio, kojim ljubi, gladuje, eda i za ostale se poude uzbuuje, nerazumnou i poudnou, koja voli ii putem zadovoljenja i naslade. -Ne, nego bismo pravo tako drali. -Dakle, te su nam dvije sposobnosti u dui odreene, a sposobnost, kojom smo srani i gnjevnije li trea, ili bi kojoj od one dvije bila srodna? -Moda onoj drugoj, poudnosti. -Ali, jedno sam neto uo i vjerujem tome; naime da se Lentije Aglajonov vraao iz Pireja idui izvana uz sjeverni zid te opazio na stratitu mrtvaca, u jednu ih je ruku elio vidjeti, a u drugu se opet ruku gnuao i sam sebe odvraao. Isprva se borio i prekrivao svoje lice, a onda svladan od elje, otvori irom oi, pritri k mrtvacima i povie: Evo vam, nesretnice, nasitite se krasnoga gledanja! -uo sam i sam. -Ta pria zaista pokazuje, da se kadto volja bori s poudnou, kao neto razlino s razlinim. -Da, pokazuje. -to ne - rekoh - i drugdje na mnogo mjesta opaamo, kad koga poude protiv razuma sile, kako sam sebe grdi i gnjevi se na silnika u sebi, i kako njegova volja postaje saveznik razumu, kao kad se dvojica prepiru. Ali da bi se volja sloila s poudama, premda joj razum dokazuje, da ne smije, te protiv njega radila, ne bi, mislim, rekao, da si ikada opazio u sebi, da se to dogodilo, a

112

mislim da ni u drugom nikome. -Zaista nisam.

-to

dalje; kad tko misli, da ini nepravdu, zar ne, to je plemenitiji, to se manje moe gnjeviti, ako i gladuje i sebe i togod drugo takvo sam trpi od onoga, za koga misli, da mu pravedno to ini; i kako velim, protiv njega ne e da se die njegov gnjev? -Istina. -to dalje, kad tko misli, da mu se krivo ini, zar ne kipi u njemu gnjev i ne esti se i zar se ne bori za ono, to mu se ini pravedno, te usprkos gladovanju i suzdravanju i slinim trpljenjima sve voljno podnosei pobjeuje i ne naputa boj za plemenite stvari prije nego ili ostvari svoj naum ili zaglavi ili se ne smiri pozvan natrag od svoga razuma kao pas od pastira. -Posve je nalik volja na to, to veli; i mi smo u naoj dravi pomonike postavili podlone kao pse vladarima kao dravnim pastirima. -Ta lijepo poima ono, to hou rei; ali razumije li osim toga i ovo? -to? -Da nam se sada protivno ini sranost nego maloprije. Tad naime miljasmo, daje ona nekakva poudnost, a sad velimo, da nije nipoto, nego da se u oprekama due prije bori na strani razuma. -Svakako. -Zar je onda i od njega razlina ili je samo neka vrsta razumnosti, tako te nisu u dui tri sposobnosti nego samo dvije, naime razumnost i poudnost? Ili kao to dravu drahu tri stalea, naime stale za privreivanje, pomaganje, vladanje, zar je tako i u dui trei dio ta sranost, koja po prirodi pomae razumnosti, ako se ne pokvari od loeg obrazovanja0 -Svakako trei. -Da, ako se pokae, daje neto razlino od razumnosti, kao to se pokazalo, daje razlina od poudnosti.

-To ne bi bilo teko pokazati. Ta i u djece bi mogao vidjeti, da su

odmah, kad se rode. puna sranosti, a razumnosti nemaju neki. ini mi se, nikada, a veina je dobije kasno. -Zaista si lijepo rekao. A i kod ivotinja bi vidio, da je to tako. Osim toga posvjedoit e, to smo negdje gore rekli, i rije Homerova:

113

"ali se u srce lupi i napane na njeg ovako." Jer tu je eto Homer oito spjevao, da razlino prigovara razlinome, ono, stoje promislilo o boljemu i goremu, onome, to se nepromiljeno gnjevi. - Posve pravo govori. -Tekom smo dakle -rekoh ja- mukom postigli na cilj: mi se prilino slaemo, da se iste vrste nalaze u dravi, kao i u dui svakoga pojedinoga ovjeka, a i u istom broju. -Jest. -to ne, sad proistjee, daje istim nainom i istim dijelom mudar i pojedinac, kojim je i im je mudra i drava? -Dato. -Dakle i to, im je i kako je hrabar pojedinac, daje time i tako hrabra i drava, i da se i ostali dijelovi na obje strane na isti nain odnose prema kreposti. -Nuno. -Dakle emo, mislim, Glaukone, rei, daje i ovjek pravedan na isti nain, na koji je i drava. -I to posve nuno. -Ali nikako nismo zaboravili, daje ona bila pravedna time, stoje svaki od tri stalea u njoj radio svoje. -ini mi se, da nismo zaboravili. -Treba nam dakle pamtiti, da e i svaki od nas, u koga e svaka od one tri sposobnosti u njemu raditi samo svoje, biti pravedan i raditi samo svoje.

-I te kako treba pamtiti. -to ne, razumu pripada, da vlada, budui da je mudar i brine se
za cijelu duu, a volji pripada, da ga slua i bude njegov saveznik? -Svakako. -Zar onda ne e, kao to smo govorili, smjesa glazbenog i tjelovjebenog odgoja njih skladne uiniti time, to e razum jaati i hraniti lijepim govorima i naucima, a sranost (to jest volju) ublaivati i stiavati, krotei je skladom i ritmom? -Posve. -I one e dakle dvije, tako obrazovane i uistinu za svoj posao nauene i odgojene, nadgledati poudnost, koja upravo najvei dio svaije due zaprema i koja je od prirode najne-zasitnija. Na nju e one paziti, da ne bi zasiena takozvanim tjelesnim sladama postala velika i jaka te prestala raditi svoj posao, pa pokuala zarobiti i zavladati onima, nad kojima joj i slinima po rodu ne

114

pripada vlast, i tako cijeli ivot svima preobrnula. -Svakako. -Zar ne bi onda, one dvije i na izvanjske neprijatelje najljepe pazile na korist cijele due i tijela; jedna bi odluivala, a druga se borila i sluala vladara i hrabrou izvrivala njegove odluke? lako. -Dakle, mislim, po tome dijelu due svakoga pojedinca zovemo hrabrim, kad njegova volja i uz bol i uz ugodnost tono vri ono, to naloi razum, bilo strano ili ne bilo. -Tono. -A mudri po onom malenom dijelu, koji u njemu vlada i nalae; on znade takoer, to koristi njima trima samim, svakom pojedince i svima skupa. -Svakako. -A dalje; ne zovemo li trijeznim, kad su sva tri dijela u prijateljstvu i skladu, naime kad i vladar i oba podlonika slono daju vladu razumu i ne bune se protiv njega?

-Trijeznost sigurno nije nita drugo nego to i kod drave i kod

pojedinca. -Ali pravedan e biti ovjek po onoj od nas esto ponav-Ijanoj reenici, i na tako oznaen nain. -Svakako. -A dalje; moda nam se kako zamrauje pravednost, te se ini neto drugo nego to se u dravi pokazala? -Meni se ne ini. -Ako jo to sumnjamo o njoj, mogli bismo se ovako posve uvjeriti, da pravedniku pridijevamo mrske ine. -Kakve dakle? -Primjerice ako bi nam se trebalo sloiti o potenju one drave i ovjeka, koji je jednako kao ona sreen i odgojen, naime, ini li se, da bi takav ovjek pronevjerio zlato ili srebro, koje je primio u ostavu? to misli, tko bi prije pomislio daje on to uinio, nego oni koji nisu takvi? -Nitko. -to ne, na njeg ne bi pala sumnja radi krae crkvene i obine, te izdajstva bilo prijatelja bilo cijele drave? -Ne, nikada. -I nikako ne bi bio nepouzdan ni u zakletvama ni u ostalim obeanjima? -Ta kako bi?

115

-initi

preljube, odnemarivati roditelje, ne tovati bogove dolikuje svakome drugome prije nego takvu ovjeku? -Zaista svakome. -to ne, tomu je svemu uzrok to, to u njega svaki njegov dio radi svoje, i u vladanju i u sluanju. -Zaista to i nita drugo. -Dakle jo neko drugo tumaenje trai za pravednost? Ona je ta mo, koja stvara takve mueve i drave. -Zaista ne traim. nam se san potpuno ispunio, kako smo rekli da ga slutismo, jer, ini se, kad smo poeli dravu osnivati, pomou milosti nekoga boga zali smo odmah na izvor i lik pravednosti. -Svakako. -A to dakle - i upravo radi toga i korist od toga - bjee. Glaukone, samo neka slika pravednosti, naime, tko je od prirode stvoren za postolara, daje pravo, da on samo cipele pravi i nita drugo ne radi, a tesar da tee, i ostalo tako. -ini se. -A uistinu, kako se ini, pravednost bjee neto takvo, ali ne u izvanjskom obavljanju svojih poslova, nego u unutranjemu, naime da se doista bavi sobom i svojim poslovima, da ne dopusti svakome dijelu u sebi baviti se tuim, a ni to, da sposobnosti due vre razliite poslove, nego da doista svoje lijepo uredi i postane vladar sam sebi, sredi se i prijatelj postane sam sebi i uskladi tri sposobnosti, upravo kao tri sklada najviega i najniega i srednjega glasa, i ako je drugo to meu time, da to svee i tako od mnotva jedno postane, trijezno i skladno; pa onda da tako radi svoj posao bilo to privreivanja blaga, ili njega tjelesna, ili kakav dravni posao, ili posebniki posao. U svemu tome da onaj rad dri i zove pravednim i lijepim, koji takvo stanje uva i stvara, a mudrou ono znanje, koje takav rad nadgleda, nepravednim pak onaj rad, koji takvo stanje unitava, a neznanje ono mnijenje, koje opet takav nepravedni rad priprema. -Posve istinito govori, Sokrate. -Dobro! Kad bismo ustvrdili, da smo nali pravedna ovjeka i dravu, kao i pravednost, koja se u njima nalazi, ne bi se, mislim, upravo jako uinilo da laemo. -Zaista ne bi. - Dakle da ustvrdimo?

-Dakle

116

-Da. - Neka dakle bude - rekoh ja. - Jer poslije toga treba, mislim, razmotriti nepravednost. - Svakako. - to ne, ona opet treba da bude nekakva nesloga onih triju sposobnosti i obavljanje vie poslova i upletanje u tude poslove i ustanak nekoga dijela protiv cijele due, da u njoj zavlada, premda mu to ne pripada, nego mu od prirode dolikuje robovati onome dijelu, koji je vladarskoga roda? Rei emo, mislim, da tako nekako i nered i pometnja tih sposobnosti zasluuje ime nepravednosti, kao i naziv razuzdanosti, kukavtine, neznanja i uope sve pokvarenosti. - Zaista upravo to. - to ne, nepravedno i krivo initi kao i pravedno initi, to je sada sve vee posve jasno, kad je ve poznata nepravednost i pravednost? - Kako to? - Tako, to se to nita ne razlikuje od zdravlja i bolesti: kao stoje ono u tijelu, tako je to u dui. - Kako? - Zdravo jamano daje zdravlje, a bolesno bolest. -Da. -to ne, i pravedan rad daje pravednost, a nepravedan nepravednost. -Svakako. -A zdravlje davati znai uspostaviti takav prirodni odnos sila tjelesnih, da meusobno vladaju i sluaju, a bolest uspostaviti takav neprirodan odnos, da jedno drugome protiv prirode vlada i pokorava se. -Tono. -to ne - rekoh - davati pravednost znai uspostaviti takav prirodni odnos sila u dui, da meusobno vladaju i sluaju, a nepravednost uspostaviti takav neprirodni odnos, da jedno drugome protiv prirode vlada i pokorava se?

-Naravno. -Dakle, kako se ini. krepost bi bila neko zdravlje, ljepota i dobro
stanje due, a nevaljalost neka bolest, rugoba i nemo. -Tako. -Zar onda ne vodi plemenito nastojanje do stjecanja kreposti a podlo do nevaljalosti? -Svakako. -Sad nam jo ostaje, kako se ini, ogledati koristi li pravedno raditi, za lijepim teiti i biti pravedan bez obzira ne zna li se, ili

117

zna, daje netko takav? Ili koristi li nepravedno raditi i nepravedan biti, ako se ne biva kanjen niti po kazni bolji postaje? -Ali, Sokrate, meni se ini da raspravljanje ve postaje smijeno, ako se u jednu ruku ini kako nije vrijedno ivjeti ni pokraj svih jela i pia i svega bogatstva i moi, dok se uz to kvari priroda tijela, a u drugu e ruku toboe biti vrijedno ivjeti, dok se remeti i kvari priroda samoga onoga, po emu ivimo, naime da se ini sve drugo samo ne to, kako e se rijeiti nevaljalosti i nepravednosti a stei pravednost i krepost. Jer se jedno i drugo ve ustanovilo naim razmatranjem. -Da, smijeno, ali ipak ne treba utati, budui da smo ve dotle doli, te se moe najjasnije vidjeti, daje to tako. -Zaista, smije se sve prije, samo ne utati. -Ovamo sad, da vidi, koliko vrsta nepravednosti ima, kako se meni ini, i dakako, koje je vrijedno ogledati. -Evo me, samo govori. -I zaista, kad smo se ve dotle u razmatranju uspeli, ukazuje mi se, kao s nekog vidika, da ima samo jedna vrsta kreposti, a nebrojene vrste nevaljalosti, ali medu njima neke etiri, koje je vrijedno spomenuti. -Kako veli? -Koliko ima vrsta oblika dravnih ustava, toliko, ini se, ima i vrsta oblika due. -Koliko dakle?

-Pet oblika ustava, a pet due. -Reci, koji? -Velim, da bi jedan oblik ustava bio taj, koji smo mi raspravili.
On ima dva imena; ako bi se meu vladarima pojavio jedan osobit ovjek, nazvao bi se kraljevstvo, a ako bi njih vie, aristokracija. -Istina. -To mije dakle - rekoh ja - jedna vrsta, jer ako bi bilo vie njih ili samo jedan, ne bi dirnuli ni ujedan znatniji dravni zakon, ako bi se izobrazili i odgojili onako, kako smo raspravili. -Ta nije vjerojatno.

118

PETA KNJIGA
-TAKVU dakle dravu i ustav zovem dobrim i pravim, a jednako
tako i takva ovjeka, a ostale ustave, kako je onaj pravi, zovem nevaljalim i pogrenima i u pogledu uprave dravne tako i u pogledu ureenja znaaja due pojedinaca. Razlikujem etiri vrste zloe. -Koje su to? I ja sam htio govoriti o ustavima redom, kako mi se inilo, da se jedan iz drugog razvija, kad Polemarh - sjedae naime malo dalje od Adimanta - isprui ruku i, uhvativi ga gore oko plea za odjeu, privue ga k sebi i sagnuvi se naprijed k njemu stane neto govoriti. Od toga nita drugo nismo uli nego ovo: - Hoemo li dakle pustiti, ili to emo uraditi? -Nipoto - ree sad Adimant glasno. I ja rekoh: -to vi zapravo ne putate? -Tebe. -Zato? - rekoh ja. - ini nam se, da si lakouman i da kradom isputa itav odsjek govora, koji nije ba malen, samo da ga ne raspravi. Mislio si, da se ne e opaziti, a ipak si loe rekao o enama i djeci, naime, da je svakome jasno, da e meu prijateljima biti to zajedniko. - A nije li to pravo, Adimante? - rekoh. - Da, ali taj "pravo" trai kao ono, stoje ostalo, da se kae, koji je nain zajednitva, jer ih moe biti mnogo. Ne propusti

119

dakle rei, koji nain ti misli. Jer mi smo davno ekali i mislili, da e gdje spomenuti, kako e se raati djeca u takvom zajednitvu, i kad se rode, kako e ih odgajati - i uope cijelo to zajednitvo ena i djece, o kojemu govori. Mislimo naime, da za dravu mnogo, da sve znai, dogaa li se to ispravno ili neispravno. Sad dakle, kad ve prelazi na drugi ustav prije nego si to dostatno razloio, odluili smo, to si uo, naime da te ne putamo prije nego raspravi sve to kao ostalo. -Uzmite onda da i ja tako glasujem - ree Glaukon. -Slobodno dri, Sokrate, da smo mi svi to odluili - ree Trazimah. -to uradiste - rekoh ja - kad me zaustaviste! Koliko opet razmatranje zameete kao u poetku o dravi! Ja sam se ve veselio, da sam o tome raspravio, sretan, ako e tko to dopustiti i prihvatiti ono, kako sam izveo. A vi to sada iznosite i ne znate, koliko pitanja potiete. Ja sam ga tada vidio i ispustio, da ne zada mnogo muke. -A to - ree Trazimah - misli, da su ovi sad amo doli zlato traiti, a ne sluati govore? -Da - rekoh - primjerene. -Ali Sokrate - ree Glaukon- za pametne je mjera za sluanje takvih govora cijeli ivot! Ali se ne brini za nas, ve nikako ne sustani raspravljati o onome, to pitamo, kako se tebi ini, kakvo e nam biti za uvare zajednitvo djece i ena i odgajivanje, dok su jo mladi, u vrijeme izmeu poroda i odgoja. ini se daje to vrijeme upravo najmunije. Kuaj dakle rei, na koji se nain treba zajednitvo ureivati. -Nije - rekoh ja - to lako raspraviti, blaeni ovjee. Jer ima mnogo prigovora, jo vie nego kod onoga, to smo prije raspravili. Ta ne bi se vjerovalo daje mogue to, to se govori; i ako bi upravo postojalo, ni tome se ne e vjerovati, da bi to bilo najbolje. Upravo zato i jest nekakav strah maati se toga, mili prijatelju, da se govor ne bi inio pusta elja. - Ne boj se nita; ta mi, koji emo sluati, nismo ni neuki ni nevjerni ni zlobni. Ja rekoh: - Izvrsni ovjee, zaista tako govori hotei me sokoliti? -Da. - Onda - rekoh ja - potie posve protivno. Jer da ja vjerujem sam sebi u svoje znanje, lijepo bi bilo pametnima i milima. Ali ne vjerovati i traiti i govoriti istinu o najveem i milom predmetu meu

120

pametnima i milima. Ali ne vjerovati i traiti, i uporedo o tome govoriti, to upravo ja inim, to je strano i opasno, ne radi smijeha ta to je djetinjski - nego da ne bih promaio istinu, i da ne bih ne samo sam pao nego i prijatelje za sobom povukao, i to ba kod stvari kod kojih se najmanje smije promaiti. A molim se, Glaukone, Adrasteji, radi onoga to kanim govoriti. Mislim, naime, daje manji grijeh nekoga nehotice ubiti, nego prevariti o lijepom i dobrom i zakonitom. Bolje je onda izloiti se toj pogibli prema neprijateljima nego prema prijateljima; zato me ne sokoli. Glaukon se nasmije i ree: -Ali Sokrate, ako nas tvoj govor zavede u bludnju, odrjeu-jemo te od ubojstva i od prijevare, da bude ist; nego slobodno govori. -Ali zaista - rekoh - tko je odrijeen, i ist je, kako veli zakon; a vjerojatno je i ovdje u vaem drutvu ist, ako je ve ondje pred zakonom. -Zato dakle govori. -Treba dakle sad opet na nepravom mjestu govoriti, to je moda tada trebalo redom govoriti; ali moda e tako pravo biti, poslije potpuno svrenog prikaza o mukarcima, izvesti opet prikaz o enama, osobito kad ti tako poziva. -Ljudi, koji se rode i odgoje onako, kako smo mi raspravljali, ne mogu po mojem miljenju stjecati i upotrebljavati djecu i ene u suprotnosti onom cilju, koji smo im isprva postavili, a pokuali smo u raspravljanju postavljati mueve kao uvare stada. -Da. - Nastavimo dakle u tom pravcu i dajmo enama slian porod i odgoj, onda gledajmo, pristaje li to ili ne pristaje. - Kako? -Ovako: mislimo li, trebaju li kuje u uvara skupa uvati to uvaju psi; skupa loviti i ostalo zajedniki raditi; ili one trebaju ostajati kod kue, poto su nesposobne za drugo zbog koenja i odhranjivanja tenadi, a psi neka se mue i svu skrb imaju oko stada? -Sve zajedniki; samo se njima sluimo kao slabijima, a psima kao jaima. -Moe li se onda neko ivo stvorenje uzimati za isti posao, ako mu ne daje istu hranu i odgoj? - Ne moe. - Ako emo dakle ene uzimati za iste poslove kao i mueve, treba ih isto uiti.

121

-Da. - Onima je dan glazben i tjelovjebeni odgoj. -Da. -I enama dakle treba dati ta dva umijea kao i znanje ratno, a jednako ih za rat uzimati. - Prema onome to govori, prirodno. -Moda bi se doista mnogo toga, to se sada govori, inilo smijeno, jer se protivi naim obiajima, ako bi se uinilo sve kako se govori. -Svakako. -to u tome vidi najsmjenije? - rekoh ja - ili je oito, da su najsmjenije ene, kako se gole s mukarcima vjebaju u hrvalitima, ne samo mlade, nego ve i starije? Kao i starci u vjebalitima, kad su nagrepani i nisu ugodni za oko, pa se ipak rado vjebaju?

-Da, tako ti Zeusa, prema postojeem shvaanju bilo bi smijeno. -to ne, kad ve hoemo govoriti, ne treba se bojati ala
dosjetljivaca, koliko i kako govoriti o takvoj promjeni u vjebalitima, glazbenom odgoju i osobito u noenju oruja i u jahanju konja. - Pravo veli. -Nego, kad smo upravo poeli govoriti, treba nam se vratiti na tu opasnu stranu zakona, te zamoliti te dosjetljivce, neka se okane svojega posla, i neka budu ozbiljni, te ih treba podsjetiti, da nije dugo odonda, kad se Helenima inilo sramotno i smijeno ono, to je jo sada smijeno mnogim barbarima, naime da se mukarci vide goli; i kad su se prvi stali vjebati Kreani, zatim Lacedemonjani, smjeli su se tadanji dosjetljivci svemu tome podrugivati; ili ne misli? -Da. -Ali, mislim, kad se ve iskustvom pokazalo, da seje bolje u takvim sluajevima liavati odjee nego zamatati, nestade i smijenosti za oi, kad zato postoji valjan razlog, te se pokaza, daje lud, koji smijenim neto drugo dri nego zlo, i koji ale zbijajui dri kakvu drugu pojavu kao smijenu, a ne nerazumnu i zlu pojavu, i koji ozbiljno tei za lijepim zbog druge kakve svrhe a ne zbog dobre. - Svakako. - Zar se ne treba onda najprije o tome sloiti, je li to mogue ili nije, i dati priliku prigovoriti (ako koji aljivdija ili ozbiljan ovjek hoe prigovoriti), naime moe li ljudski enski stvor po svojoj naravi stupiti u zajednicu s mukim rodom u svim djelima, ili ni u jednom, ili moe li u nekima, a u nekima ne moe, te kamo onda pripada ratna

122

djelatnost? Zar ne bi netko tako i najljepe poeo i najljepe svrio? - Kudikamo najljepe.

-Hoe dakle, da sami sebi prigovorimo mjesto prigova-ratelja?

Tad se nee protivnikom miljenju dogoditi kao pod-sjedanoj tvravi bez obrane? -Nita ne smeta. -Govorimo dakle mjesto njih: "Sokrate i Glaukone, ne trebaju vam nita drugi prigovarati; ta sami ste se u poetku osnivajui dravu sloili, kako po prirodi treba svakome pojedinome, da radi samo svoj jedan posao. -Sloili smo se, mislim, ta kako ne? -Ne razlikuje li se onda posve ena od mukarca prirodom? -Kako se ne bi razlikovala? -to ne, jednome i drugome pripada i drukiji posao, ve prema prirodi? -Dato. -Kako onda sad ne grijeite i sami sebi protivno ne govorite, dok opet velite, da mukarcima i enama treba isto raditi premda imaju prirodu veoma razlinu?" Hoe li se moi, divotnie, protiv toga braniti? -Tako iznenada nije veoma lako; nego u tebe moliti i molim te, da izree i nae protuprigovore, ma kakvi god bili. -To je ono, Glaukone, i mnogo drugo takvo, to sam ja davno prije vidio, te se bojao i acao latiti se zakona o stjecanju i obrazovanju ena i djece. -Tako mu Zeusa, to nije lako. -Nije, nego stvar stoji ovako. Pao tko u plitko jezero ili usred najveega mora, ipak jednako pliva. -Svakako. -to ne, i nama treba plivati i nastojati, da se iz pitanja spasimo, nadajui se, ili da e nas kakva pliskavica na se uzeti, ili kakvu drugom neobinom spasu. -ini se. -Hajde dakle ne bismo li kako nali izlazak. Sloismo se dakle, da drukije prirode trebaju drugo raditi, a priroda ene i mukarca da je razlina, a sada velimo, da razline prirode trebaju isto uraditi; to nam prigovaraju? -Upravo. -Zaista je, Glaukone, krasna mo u nadmudrivanju. -Kako to?

123

-Zato, to mi se ini da mnogi u nju i nehotice zapadaju i misle,

da se ne prepiru, nego da pametno razgovaraju, budui da ne mogu govora pojmovno razlagati i ogledati, nego prigovaraju samo rijeima izraavanja, te se tako meu sobom prepiru; a ne razgovaraju po naelima znanosti. -Ta zaista mnogima tako biva; ali zar se i nas to sada tie? -Svakako; ini se, da se nehotice poinjemo nadmudrivati. -Kako? -Posve muevno i borbeno ostajemo pri rijeima, da razliita priroda ne smije dobivati istih poslova, ali jo nismo ogledali, stoje pojam razliite i iste prirode, i na to se odnosi, kad smo ga prije odreivali, to jest kad smo razliitoj prirodi davali razliite poslove, a istoj iste. -To zaista nismo ogledali. -Upravo je zato nama slobodno, kako se ini, da zapitamo sami sebe, je li ista priroda elavih i vlasatih, a ne protivna, i kad se ve sloimo daje protivna, da onda, ako su elavi postolari, ne damo taj posao vlasatima, a ako su to opet vlasati, da ga ne damo onim drugima. -Zaista bi smijeno bilo. -Zar po emu drugome smijeno, nego po tome, to tada nismo postavljali slinost i razlinost prirode uope, nego smo pazili samo na onu vrstu razlinosti i jednakosti, koja se tie samih poslova? Primjerice govorasmo da lijenik i onaj, koji imade duevnu sklonost za lijeenje, imaju jednaku prirodu. Ili ne Da.

-A oni, koji su sposobni za lijenika i tesara, da imaju razliitu

prirodu? -Svakako. -to ne - rekoh ja - ako se i muki i enski rod u kakvu umijeu ili drugome poslu pokae razliit, onda emo rei, da to treba samo jednom ili samo drugom rodu dati; ali ako se pokae razliit upravo u tome, to ensko raa a muko oplouje, rei emo, da jo nipoto nije dokazano da se ena razlikuje od mukarca u onome, to mi govorimo, nego emo jo misliti, da nam trebaju isto raditi i uvari i njihove ene. -I pravo je. -to ne, iza toga nalaemo onome, koji govori protivno, da nas poui upravo to, za koje umijee ili za koji posao u dravnom ureenju priroda ene i mukarca nije ista nego razlina?

124

si ti maloprije govorio, rekao i drugi, da nije to tako lako odmah tono rei, ali da nije nita teko onome, koji promisli. -Ta rekao bi. -Hoe dakle da zamolimo onoga, koji se tako protivi, da nas slijedi, ne bismo li mu kako pokazali da nema nikakva osobita posla u upravi dravnoj, koji bi eni samo kao njoj pripadao? -Da. -Hajde nam dakle odgovaraj, rei emo mu, zar si govorio, da je jedan za neto sposoban, a drugi nesposoban zato, to jedan neto lako ui a drugi teko; to jedan s malo nauka mnogo iznalazi u onome to naui, a drugi s mnogo nauka i vjebe ne pamti ni ono, to naui; i to jednome tijelo dovoljno pomae u duevnom radu a drugome smeta? Zar si po emu drugom odreivao, a ne po tome, tko je za svaki posao sposoban, a tko nije? -Nitko ne e rei, daje po neem drugome.

-Pravedno je tako. -Moda bi dakle, to

-Zna li onda kakvu ljudsku djelatnost, pri kojoj se u svemu ne bi

odlikovao vie muki rod od enskog? Ili da ne duljimo, te da spomenemo tkanje, postupak oko jela i slastica, u emu se upravo ini, da enski rod neto znai, a ba i jest najsmjenije, ako u tome zaostaje. -Istinu kae, da tako rei u svemu zaostaje rod za rodom. Mnoge su ti ene bolje u mnogome nego mnogi mukarci; ali je uope onako, kako ti veli. -Dakle, prijatelju, nijedan dravniki posao nije za enu zato stoje ena, ni za mukarca stoje mukarac, nego su priroene sposobnosti jednako razasute na obje vrste stvorova i po svojoj prirodi sudjeluje u svim poslovima ena kao i mukarac, ali je ena u svemu slabija od mukarca. -Svakako. -Zar emo onda mukarcima dati sve dunosti, a enama nita? -Ali kako! -Nego je - mislim tako emo rei - ijedna ena za lijenika a druga nije; i jedna je glazbena, a druga je od prirode neglazbena. -Dato. -A zar dakle nije jedna sposobna za tjelovjebu i za rat a druga neratoborna i nesklona tjelovjebi? -Mislim, da jest. -to dalje; nije li jedna mudroljubiva a druga nemudro-Ijubiva,

125

jedna srana a druga nesrana? -Jest. -Dakle je jedna ena sposobna za uvara a druga nije? Ili zar nismo takvu prirodu i kod mukarca uvara izabrali? -Da, takvu. -Dakle je priroda i ene i mukarca jednaka za bdijenje nad dravom, osim stoje slabija ili jaa?
ini s e .

- Treba dakle takvim mukarcima izabrati i takve ene, da s njima ive i uvaju, kad su upravo za to sposobne i prirodom njima srodne? -Svakako. -A ne treba li istim prirodama davati i iste poslove? -Iste. - Vrtei se dakle dodosmo na predanje, te priznajemo, da nije protiv prirode davati enama uvara glazbeni i tjelovjebeni odgoj. - Svakako. -Nismo dakle zakonom odreivali neto stoje nemogue i nalik na puste elje, kad smo upravo prema prirodi zakon postavljali; naprotiv je dananje suprotno stanje, kako se ini, protuprirodno. - ini se. - to ne, mi razmatramo, je li ono, o emu govorimo, mogue i je li najbolje? -Da. -I sloili smo se, daje mogue? -Da. -A da je najbolje, u tome da se sloimo? -Svakako. - to ne, da ena postane dobrim uvarem, ne e trebati drugog odgoja za mukarce a drugog za ene, kad i onako odgoj imade posla s jednakom prirodom? -Ne e. -Kako onda misli o ovome? -O emu to? -O tome, misli li, daje jedan mukarac bolji a drugi gori? Ili dri sve jednakima? -Nipoto. - Misli li onda, da su u dravi, koju smo osnovali, uvari postali bolji mukarci, ako su dobili odgoj, koji smo spomenuli, od postolara, odgojenih u postolarstvu? - Smijeno pita.

126

- Razumijem - rekoh - ali to, nisu li oni najbolji od svih dravljana? -Kudikamo. -to dalje, ne e li te ene biti najbolje meu enama? --I to mnogo. - A ima li to za dravu bolje, nego da u njoj postoje to bolje ene i mukarci? -Nema. -A to e, kako smo mi raspravili, uiniti pridolaenje glazbenog i tjelovjebenog odgoja? -Kako ne! -Nismo dakle postavili za zakon samo ono stoje mogue, nego i ono stoje najbolje za dravu? -Tako je. -Trebaju dakle svui svoje odijelo, ene uvara, a mjesto odjee obui se u krepost, i trebaju sudjelovati u ratu i u ostalome uvanju drave, i ne smiju drugo raditi; ali od tih samih posala treba enama davati lake nego mukarcima, radi slabosti roda. A ovjek, koji se smije golim enama, to se vjebaju zbog najbolje nakane, "nezreli berui plod mudrosti svoje" o smijenome, nema pojma, kako se ini, emu se smije, ni to radi. Jer zaista jest i bit e najljepe rei, daje korisno lijepo a tetno sramotno. -Svakako. -Recimo dakle, da tome kao valu umiemo, govorei o zakonu za ene, te nismo sasvim potonuli odreujui, da nam i uvari i uvarice imaju sve zajedniki obavljati. Nego nam razlaganje potvruje, daje to mogue i korisno? -I zaista ne umie malenu valu. -Rei e, da nije velik, kad vidi val iza toga.

-Govori dakle, da vidim. -Iza toga i ostalih preanjih zakona dolazi, kako ja mislim, ovaj. -Koji? -Da sve te ene budu zajednike svim tima mukarcima, a da
nijedna ni s jednim ne ivi napose; i opet djeca da budu zajednika, i roditelj da ne poznaje svojega poroda ni dijete roditelja.

127

-To je mnogo tee vjerovati nego ono, i to se tie mogunosti i

to se tie koristi. -Ne mislim, da bi se moglo o koristi sumnjati, naime da ne bi bilo najvee dobro, da budu zajednike ene, a i djeca, ako je samo mogue. Alije, mislim, najvea sumnja nastala o tome, je li mogue ili nije. -O obadvojemu bi se moglo veoma posumnjati. -Govori o savezu tih toaka! A ja miljah, da u jednome umai, naime, ako ti se uini korisnim, da e mi onda ostati samo to, je li mogue ili nije. -Ali nisi mogao potajno utei, pa razloi oboje. -Treba se dakle podvri sudu. Ali mi uini ovoliko: daj da svetkujem, kao to lijeni mislioci obiavaju raditi, kad sami putuju. Jer i oni, prije nego iznau kako e postii neto to ele, puste to, kako se ne bi muili, i ne razmiljaju o tome, je li mogue ili nije, uzimajui da ono, to hoe, postoji te zatim ostalo razreuju i rado razlazu, kako e uraditi, kad to bude, pa duu, lijenu i inae, ine jo ljenijom. Zaista ve i sam mlitavim, te elim to odgoditi, i pitanje o tom, kako je mogue, a ne, kasnije razmotriti, a sad u uzeti da je mogue, pa u ogledati, ako mi doputa, kako e to vladari urediti, ako to provedu, a zatim, da bi za dravu i za uvare bilo najkorisnije, ako bi se to provelo. To u prije nastojati s tobom razmotriti, a poslije ono, ako nema nita protiv toga. -Nemam nita; razmotri.

-Mislim dakle, ako e vladari biti vrijedni toga imena i njihovi

pomonici jednako tako, da e onda jedni htjeti vriti naloge a drugi nalagati, te e donekle sluati zakone, a donekle postupati u duhu tih zakona, koliko im dopustimo, da sami odluuju. -Prirodno. -Ti e dakle njima, kao zakonodavac, izabrati i dati ene to vie jednake prirode, kao to si izabrao i mukarce. Oni e imati zajednike stanove i objede, a nitko ne e nita takvo za se imati, te e biti dakle zajedno; a budui skupa i u vjebalitima i u ostalom odgoju, tjerat e ih, mislim, priroena nuda da meu sobom spolno ope. Ili ti se ne ini nuno to velim? -Ne matematski nuno nego ljubavno. A ova je nuda, ini se, za veliko mnotvo od one ea u nagovaranju i privlaenju. -I te kako - rekoh. - Ali, Glaukone, opiti medu sobom bez reda ili drugo togod initi niti je sveto u dravi sretnika niti e vladari

128

doputati. -Ta ne bi bilo pravedno. -Oito je dakle, da emo zatim svadbu uiniti po mogunosti to sveanijom, a sveane e svadbe biti najkorisnije. -Svakako. -Kako e dakle onda biti najkorisnije? Ovo mi reci, Glaukone. U tvojoj kui vidim lovake pse i vrlo mnogo plemenitih ptica; jesi li, Zeusa ti pazio to, kako se drue i mlade legu? -Kako? - Prvo, medu njima samima, premda su plemeniti, zar nisu i ne postaju neki najbolji? -Da. -eli li onda od svih jednako mladih, ili nastoji to vie od najboljih? -Od najboljih. -to dalje, od najmlaih ili od najstarijih, ili najvie od doraslih?

-Od doraslih. -I ako na to ne pazi, misli, da e ti biti mnogo gora pasmina i

pijetlova i pasa? -Da. -A to misli za konje i za ostale ivotinje? Zar daje kako drukije? -Bilo bi zaista udno. -Ala, mili drue, kako nam onda silno treba savrenih vladara, ako je i s ljudskim rodom jednako tako. -Ali tako jest; nego kako to? -Jer im treba znati primjenjivati mnoge lijekove. Za ona tijela, kojima ne treba lijeka, ali hoe sluati pravila ivota, drimo daje dosta, ako je lijenik i loiji; ali kad treba i lijekove uzimati, znamo, da treba vrsniji lijenik. -Istina, ali emu to govori? -Zato: ini se, da e nam vladari morati upotrebljavati mnogo lai i prijevare na korist podlonika. A govorili smo. daje sve takvo korisno kao lijek. -I pravo je. -ini se dakle, da taj "pravo" dolazi osobito kod brakova i raanja djece. -Kako to? -Prema onome, kako smo se sloili, trebaju najbolji to ee opiti s najboljim enama, a najgori s najgorima obrnuto, i djecu

129

onih treba izobraziti, a ovih ne, ako stado ima biti to savrenije. I to sve ne smije biti poznato osim vladarima, da bi se opet stado uvara to manje bunilo. -Posve pravo. -to ne dakle, trebat e zakonom odrediti svetkovine, na kojima emo svesti nevjeste i enike, zatim initi rtve, a nai e pjesnici imati spjevati svatovske pjesme, prikladne za svadbe, koje e biti. O broju brakova dat emo odluivati vladarima, da to je mogue vie odravaju isti broj graana, uzimajui kod toga obzir na ratove, bolesti i sve slino, tako da nam drava po mogunosti ne bude ni prevelika ni premalena. -Tako je. -Treba dakle, mislim, urediti nekakvo mudro drebanje, da onaj loi kod svadbovanja okrivljuje sreu a ne vladare. -Svakako. -Jamano i mladiima, vrsnima u ratu ili gdje drugdje, treba davati odlikovanja i nagrade, a pokraj ostaloga i veu slobodu u spolnom openju sa enama. Pod tim izgovorom rodit e se to vie djece od takvih otaca. -Pravo. -to ne, i djecu, koja se rode, primat e oblasti za to postavljene, bilo muke bilo enske, bilo jedne i druge, jer i oblasti e jamano biti zajednike i enama i mukarcima. -Da. -Oblasti e dakle, mislim, djecu dobrih uzeti i odnijeti u othranilita k hraniteljicama, koje stanuju odjelito u nekom dijelu drave; a djecu gorih, i ako se drugima rodi koje kljasto dijete, sakrit e na tajno i skrovito mjesto, kako ve treba. -Ako ve stale uvara ima biti ist. -to ne, oni e se skrbiti i za othranjivanje, i majke e u othranilite voditi, kad budu dojile, nastojei svim silama, da ijedna svoje dijete ne opazi, i druge e ene pribavljati, koje imaju mlijeka, ako same majke ne budu dotjecale; za djecu e se skrbiti, da potrebno vrijeme budu dojena, a bdjenja e i ostali posao dati dojkinjama i hraniteljicama? -Govori o velikoj polakici raanja za ene uvara. -To i treba. Ta rekosmo naime, da se trebaju djeca raati od doraslih. -Istina. -Zar ti se onda ini, da primjereno vrijeme napona za enu traje

130

dvadeset godina, a za mukarca trideset? -Koje su to godine?

-Za enu, da raa dravi poevi od dvadesete do etrdesete, a za

mukarca, da raa dravi od asa kad prevali najee vrijeme mladenatva do pedeset i pete. -Svakako su ijedni i drugi tada u naponu tijela i razuma. -to ne, ako stariji i ako mlai od njih stane raati za zajednicu, rei emo, da je to zloin protiv svetih i pravednih zakona, budui da on rada dravi dijete, koje e se potajno roditi i ne e se zaeti uz rtve ni uz molitve, koje kod sklapanja svakoga braka mole i sveenice i sveenici i cijela drava, naime da se dobrima raaju uvijek bolja djeca i korisnima korisnija - nego se zaeti u tami iz prostog putenog neuzdravanja. -Tono. -A isti je zakon, ako se tko, jo u dobi za raanje, maaena, koje su u dobrim godinama, bez privole vladara; rei emo, naime, da daje dravi nezakonito i grijeno dijete. -Posve pravo. -A kad ve, mislim, i ene i mukarci prevale godine za raanje, dat emo im slobodu, da ope spolno s kime hoe; mukarci osim keri, matere, kerinih keri i starije rodbine materine; a ene osim sina, oca, i njihova starijega i mlaega koljena; i rei emo, neka onda paze na to, da ne dadu na svijet nikakav zametak, ako se zane, a ako to silom doe, da postupaju tako, kao da za takvo dijete nema hrane. -I to je dobro; ali kako e meu sobom raspoznavati oevi i keri, i ostali srodnici, o kojima si upravo sada govorio? - Nikako - rekoh ja. - Nego koja se djeca poslije onoga dana, kada se koji od mukaraca oenio, rode deseti i sedmi mjesec, nju e svu zvati muku sinovima a ensku kerima, a ona njega ocem, i tako e dakle njihovu djecu zvati unucima, a oni opet njih djedovima i bakama; a onu djecu, koja se rode u vrijeme, kada su njihovi oci i majke raali, zvat e braom i sestrama. Zato oni, o kojima sada upravo govorasmo, ne e dirati jedni u druge, ali e zakon doputati, da braa i sestre spolno ope, ako tako kocka padne i Pitija to potvrdi.

-Posve pravo. -To ti je dakle. Glaukone, i takvo je zajednitvo ena i djece za

uvare drave; ali da je u skladu s ostalim dravnim ureenjem i da je kudikamo najbolje, treba dakle iza toga potvrditi razmatranjem. Ili kako da inimo?

131

-Zeusa mi, tako. -Zar onda nije ovo poetak sporazumijevanja, da upitamo sami
sebe, to li moemo rei, daje najvee dobro kod ureenja drave, za kojim treba zakonodavac ii i zakone postavljati, i to kao najvee zlo; zatim da ogledamo, moe li se ono, to smo upravo sada raspravili, staviti u trag dobra, a ne u trag zla? -Tako e biti najbolje. -Imamo li onda koje vee zlo za dravu nego ono, koje nju raskida i mjesto jedne drave ini mnoge? Ili vee dobro od onoga, koje nju vee i ini jednu? -Nemamo. -to ne, zajednica radosti i alosti vee; naime kad se to vie svi dravljani radi istoga dobitka i gubitka jednako raduju i aloste? -Svakako. -A odjeljivanje u tome rastavlja; naime kad se jedni previe aloste, a drugi previe vesele istim nezgodama drave i ljudi u dravi? -Kako ne. -Zar onda odavle to dolazi, to u dravi ne govore svi skupa rijei: "moje" i "nije moje", kao ni "tue"? -Oito. -Dakle se najbolje upravlja ona drava, u kojoj najvie ljudi zajedno isto kau jednako te rijei: "moje" i "nije moje"? -Kudikamo. -Dakle i ona, koja je najsrodnija pojedinom ovjeku. Primjerice kad se koji od nas povrijedi na prstu, onda to osjeti cijeli organizam, od tijela do due, pa sve do vladajueg dijela u dui, koji ih sreuje u jedinstvo, te kod ozljeivanja jednoga dijela skupa cijeli outi bol. i tako dakle velimo, da ovjeka boli prst. Isto se moe rei o emu god drugome u ovjeka, pri bolu. kad se koji dio ozlijedi, i pri ugodnosti, kad mu je lako. -Ta moe se isto rei; a to to pita, tako je: drava, koja se najbolje upravlja, najblia je takvom ovjeku. -Dakle, mislim, kad e se jednome dravljaninu dogoditi togod ili dobro ili zlo, takva e drava najprije rei, da je to njezin doivljaj, te e se sva zajedno ili radovati ili alostiti. -Nuno ona, koja ima dobre zakone. -Bilo bi vrijeme - rekoh ja - da se vratimo na nau dravu i ispitamo, ima li ona najvie ono, o emu smo se u raspravljanju sloili, ili moda koja druga jo vie.

132

-Dakle treba. -Pazi! Ima li i u drugim dravama vladara i naroda, kao i u njoj -Ima. -Ti e dakle svi jedni drugima govoriti "dravljani"? -Kako ne. -Ali kako narod u ostalim dravama jo naziva vladare9 -U veini drava kau im "silnici", a u dravama s demokratskom vladom kau im upravo to ime, "vladari". -A to kae narod u naoj dravi? to veli da su vladari osim "dravljani"? -Spasitelji i pomonici. -A to oni vele, daje narod? -Plaaoci i hranitelji. -A kako kau narodu vladari u ostalim dravama? -Robovi. -A to kau vladari vladarima? -Suvladari. -A nai? -Suu vari. onda rei za vladare u ostalim dravama, da mogu kojemu suvladaru rei "roak", a drugome "tuin"? -Da, mnogima. -to ne, o roaku misli i govori kao o svome, a o tuinu kao o tuinu? -Da. -A kako tvoji uvari? Bi li koji od njih mogao o kojemu suuvaru pomisliti ili progovoriti kao o tuinu? -Nikako; jer e za svakoga, na koga se tko bude namjerio, misliti, da se namjerio na brata ili sestru ili oca ili majku ili sina ili ker ili na njihovu djecu ili pretke. -Prekrasno govori -rekoh ja- ali reci jo i ovo: hoe li im zakonom dati samo rodbinska imena, ili da prema imenima i rade sve, kako dolikuje; dakle prema oevima, koliko zakon nalae potovanja i skrbi za oeve i dune poslunosti prema roditeljima, jer mu ni pred bogovima ni pred ljudima dobro biti ne e, budui da ne bi radio ni sveto ni pravedno, ako bi drugo radio, a ne to? Hoe ti te ili druge rijei svi dravljani djeci odmah u uho govoriti o oevima, koje im se kao takve pokae, kao i o ostalim roacima? -Te rijei; ta bilo bi smijeno, ako bi se rodbinska imena govorila samo ustima bez djela.

-Moe

133

-U

njoj e se dakle najvie od svih drava slono govoriti one rijei, koje smo upravo sada spomenuli, naime "moje je dobro" ili "moje je zlo", kadjednome, bio to, bude dobro ili zlo. -iva istina. -to ne, govorasmo, da su uz takvo miljenje i govorenje zajednike povezane i radosti i alosti? -I pravo smo govorili. -to ne, najvee e nam zajednitvo dravljani imati u onome, emu govore "moje", a po tom zajednitvu imat e i najvee zajednitvo u alosti i radosti?

-Kudikamo. -Zar je onda

tome uzrok, pored ostaloga ureenja, zajednitvo ena i djece za uvare? -Kudikamo najvie. -Sloili smo se, daje to najvee dobro za dravu, usporeujui dobro ureenu dravu s tijelom, u njegovu odnosu prema nekom svome dijelu u alosti i radosti. -I pravo smo se sloili. -Dakle nam se zajednitvo djece i ena za uvare pokazalo uzrokom najveega dobra za dravu. -I te kako. -Pa i s preanjim se slaemo, jer smo rekli, da oni ne smiju imati za sebe ni kua ni zemlje ni imovine nikakve, nego da od ostalih primaju hranu kao plau za uvanje i da svi zajedniki troe, ako e zaista biti uvari. -Pravo je tako. -Zar ih onda, kako velim, preanje i sadanje utvrenje ne stvara jo vie istinitim uvarima i zar ne ini da oni ne raskidaju dravu - i zar ne spreava zvati "svojim" ne jedno te isto nego svaki drugo, pa prema tome da jedan vue u svoju kuu sve, to moe stei odjelito od ostalih, a drugi u svoju, te ima samo za sebe, enu i djecu, koja, budui odjelita, pruaju i odjelite radosti i alosti - nego da svi jednako mislei o svojini smjeraju na isto i prema mogunosti skupa osjeaju alosti i radosti? -Posve. -to dalje, ne e li meu njima takorei ieznuti meusobne optube i parnice, budui da nemaju nita za se osim tijela, a ostalo je zajedniko? Odakle upravo dolazi, te se oni ne svaaju, kako se ve ljudi svaaju, koji posjeduju vlastito blago ili vlastitu djecu i roake?

134

-Posve su nuno od toga osloboeni. -Zaista po pravu ne bi meu njima bilo ni parnica radi nasilja ili
uvrede. Jer da se vrnjaci brane od vrnjaka, jamano emo rei, daje lijepo i pravedno, budui da smo uveli nunu brigu oko tijela. - Pravo. - Ta i ovo ima taj zakon pravo: ako bi se tko na koga gnjevio, iskalio bi srce kao na roaku i manje bi zalazio u vee svae. - Svakako. - Starijemu e biti naloeno, da vlada i kazni sve mlade. -Oito. -Zaista i ovo, da mladi ne e nikada htjeti, stoje prirodno, bez naloga vladara starijemu ni inae nasilje initi ni tui ga; a mislim, da ga ni drukije ne e vrijeati: to dovoljno brane dva uvara, strah i stid. Stid odvraa, da ne dira u roditelje, a strah je. to napadnutome pomau ostali, jedni kao sinovi, drugi kao braa, a trei kao oci. -Ta izlazi tako. -Dakle e ti muevi na svaki nain meu sobom u miru ivjeti ve radi zakona? -Naravno. -Ako se oni meu sobom ne svaaju, nema straha, da e se kada ostali graani s njima ili meu sobom zavaditi? -Ta nema. -Najmanje zla, kojih bi bili rijeeni, acam se i spominjati radi nedolinosti, naime, ulagivanja siromaha pred bogatima, neprilike i brige, koje imaju pri othranjivanju djece i pri privreivanju nune hrane za ukuane, dok neto posuuju, neto zakidaju, neto kako god pribave i sve predaju enama i ukuanima, da oni gospodare; koliko dakle oni, prijatelju, i kako oko toga trpe, jasno je i jednostavno i nije vrijedno govoriti. -Ta jasno je i slijepu ovjeku. -Od toga e dakle svega biti osloboeni i ivjet e u veem blaenstvu od onoga, u kojemu ive olimpijski dobitnici. -Kako?

-Ono,

radi ega dobitnike dre blaenima, samo je malen dio onoga, to uvari imaju. Jer njihova je i pobjeda ljepa i hrana na dravni troak potpunija. Njihova je pobjeda dobrobit cijele drave; hranu i sve ostalo, to za ivot treba, dobivaju mjesto vijenca i oni i djeca; ivi dobivaju od drave odlikovanja, a kad umru, imaju dostojan ukop.

135

-To je lijepo. -Sjea se onda da nam je prije netko prigovorio, da uvare ne

inimo sretnima, da naime oni nita nemaju, a mogli bi imati sve, to pripada dravljanima? A mi smo rekli, da emo to kasnije raspraviti, ako se gdje dogodi prilika, a tad da uvare inimo samo uvarima, ali dravu po mogunosti to sretnijom, a ne gledamo u njoj samo na jedan stale i ne pravimo njega sretnim? -Sjeam se. -to dakle; prikazuje li nam se ivot pomonika, ako nam se ve ini mnogo ljepi i bolji od ivota olimpijskih dobitnika, sad kao ivot postolara ili kojih drugih obrtnika ili kao ivot ratara? -Ne ini mi se. -A zaista je, to sam i ondje govorio, pravedno i tu rei: ako e uvar htjeti biti tako sretan, da i ne bude uvar, i da mu ne bude dotjecao ivot tako primjeren i stalan i, kako mi velimo, najbolji, nego e ga obuzeti nerazumno i djetinjasto poimanje sree i radi moi ga potaknuti da sve u dravi sebi prisvaja, onda e spoznati, da je Hesiod doista mudro rekao: "daje pola nekako vie od cijeloga." -Po mojemu e savjetu ostati kod svoga ivota. -Doputa dakle zajednitvo ena s muevima, koje smo raspravili, i ostalo to se tie odgoja, djece i uvanja drave, te da njima treba i kod kue i u ratu skupa i uvati i u lov ii kao kujama s psima, i da po mogunosti u svemu i na svaki nain sudjeluju, a to radei da e prolaziti najbolje i ne e se protiviti prirodi ene, budui da su mukarac i ena stvoreni za meusobnu zajednicu.

-Doputam. -to ne - rekoh ja - ostaje nam raspraviti, moe li ta zajednica i

meu ljudima nastati, kao meu drugim ivotinjama, i kako moe? -Pretekao si me i rekao onako, kako sam htio pridometnuti. -to se rata tie, oito je, mislim, kako e ratovati. -Kako? -Ii e u rat zajedniki, a osim toga vodit e u rat odraslu djecu, da gledaju, kao djeca ostalih obrtnika, to to e imati sama raditi kad odrastu; a uz to da slue i pomau svuda u ratu i dvore oeve i majke. Ili nisi opazio u obrtima, primjerice djecu lonara, da dugo vremena slue i gledaju prije nego e praviti lonce? -I te kako.

136

-Zar onda trebaju oni pomnije nego uvari odgajati svoju djecu
iskustvom i gledanjem obrta? -Zaista bi bilo smijeno. -Ali i borit e se svaki stvor osobito ako su mu nazona djeca. -Jest tako; ali je, Sokrate, velika pogibao, ako postradaju, kao to se ve u ratu lako dogaa, da e pokraj sebe upropastiti i djecu, te dravu uiniti nesposobnom da se oporavi. -Istinu veli - rekoh ja - ali misli li ti, da im mora prije svega biti glavna briga, da se nikako ne izlae opasnosti? -Nipoto. -A to, ako se ve treba izloiti opasnosti, zar tada ne ondje, gdje e radi uspjeha postati bolji muevi? -Ta oito. -A misli, kako je od male vanosti i kako nije vrijedno opasnosti da ratne poslove gledaju ili ne gledaju djeca, koja e biti ratnici? -Ne mislim, nego je od vanosti za ono, to veli. - To dakle mora biti, naime da djecu inimo gledateljima u ratu, ali se uz to skrbimo za njihovu sigurnost, i bit e dobro. Zar ne?

-to ne, prvo njihovi oci ne e biti, koliko je do ljudskog uma,

neuki, nego upueni o ratnim pohodima, koji su i koji nisu opasni? -Prirodno. -U jedne e ih dakle voditi, a u druge ne. -U redu. -I ne e im postaviti ma koga za nadstojnika nego one, koji su po iskustvu i po dobi sposobni biti vodii i pazitelji. -Tako i treba. -Ali rei emo: ta mnogima se ve mnogo toga dogodilo i protiv oekivanja. -Dakako. -Za takve dakle zgode, prijatelju, treba im odmah jo kao djeci krila davati, da umaknu letom ako zatreba. -Kako veli? -Na konje ih treba penjati to mlade, i kad naue jahati, treba ih slati da gledaju na konjima, ne na onima, koji su jogu-nasti i ratoborni, nego na onima koji su najbri i najpitomiji. Tako e naime najljepe gledati svoj posao, i ako zatreba, najlake se spasti uz starije vodie.

-Da.

137

-ini mi se, pravo veli. -A to je dalje u ratu? Kakvi trebaju ti vojnici biti medu sobom i
prema neprijateljima? Zar mi se pravo ini ili ne ini? -Reci kako? -Koji od njih ostavi bojni red ili odbaci oruje ili to takvo uini iz kukavtine, zar ga ne treba postaviti za kakva obrtnika ili ratara? -Svakako. -A koji iv padne u neprijateljsko suanjstvo, zar ga ne treba dati na dar onima, koji hoe s plijenom raditi to ih je volja? -Posve. - A koji se odlikuje i proslavi, zar ti se ne ini da ga trebaju mladii i djeaci, jo na bojitu, redom svaki ovjenati? Ili ne? - ini mi se. -to dalje, rukovati se? - I to. -Ali ovo ti se, mislim, vie ne e svidjeti - rekoh ja. -to? -Da svakoga poljubi i dade se poljubiti. -Prije nego ita! I dodajem zakonu, dok su na tom pohodu, da ga nitko ne smije odbiti, koga ushtjedne ljubiti tako, da se to ranije natjee za odlija onaj, koji upravo koga ljubi, bilo muko bilo ensko. -Lijepo; jer je ve reeno da e se junaku dopustiti vie brakova nego ostalima, i da e se takvi esto, mimo ostalih, birati za enidbu, da se to vie potomaka od njih raa. -Ta rekli smo. -Ali i po Homeru je pravedno dobre mladie ovako astiti. Jer i Homer ree, da Ajant, koji se u ratu proslavio, dobiva na ast "itava lea", budui daje to prava ast za mladia u naponu i hrabra, od koje e mu uz ast i snaga porasti. -Posve pravo. -Sluat emo dakle - rekoh ja - u tome Homera. Jer i mi emo kod rtava i svih takvih prilika junake, koliko se budu junaci pokazali, astiti i pjesmama i onim, to smo upravo sada govorili, a osim toga poasnim mjestima, dijelovima najboljeg mesa i s vie aa, da astei ujedno usavrujemo junake mueve i ene. -Prekrasno govori. -Neka; a koji u ratu slavnom smru pogine, zar ne emo prije svega rei, daje od zlatnoga roda? -Prije nego ita.

138

-I vjerovat emo Hesiodu, naime kad koji od takva roda umru, da

"oni su duhovi isti, na zemlji koji borave, dobri, branei od zla, uvari ljudima smrtnim?" -Hoemo. -Dakle emo se raspitati kod boga. kako treba pokopavati te ljude, to su nalik na duhove i bogove, i s kojom poasti, te emo ih pokopati onako i na onaj nain, kako nas bude putio0 -Zato ne! -I ostalo emo dakle vrijeme njihove grobove tako tovati i klanjati im se, kao da su demoni? A isto e nam takav obiaj biti i onda, kad od starosti ili na koji drugi nain umre jedan od onih. koji se pokazao osobito dobar u ivotu? -Svakako je to pravedno. -to dalje: kako e nam vojnici postupati s neprijateljima0 -Kako to? -Prvo, to se tie prodavanja u roblje. ini li se pravedno, da Heleni helenske gradove prodaju u roblje, ili da se to, koliko je mogue, ne dopusti nikojoj drugoj dravi, i da se priuavaju na to, da tede helensko pleme, kako bi se ouvalo od barbarskog ropstva? -Svakako je bolje tedjeti. -Dakle da ni oni sami nemaju Helena za roba i da ostalim Helenima tako svjetuju? -Svakako: tako bi se vie okretali na barbare, a od sebe se odvraali. -to dalje; zar je lijepo, kad pobijede, plijeniti poginule, osim oruja? Ili zar to ne daje kukavicama izgovor, da zaostaju u borbi, toboe to ine svoju dunost, kad se oko mrtvaca bave, a nisu li ve mnoge vojske propale radi takve otimaine? -I te kako. - A ne ini li se prostota i lakomost plijeniti mrtvaca i znak enskoga siuna miljenja drati za neprijatelja tijelo poginuloga, dok je neprijatelj (to jest dua njegova) odletio, a ostavio samo sredstvo, kojim se borio? Ili misli, da se oni, koji to ine. ita razlikuju od pasa, koji se ljute na kamenje kojim su pogoeni, a puste na miru one, koji ih pogode? - Nimalo. - Treba dakle pustiti i ne plijeniti mrtve i ne braniti njihova ukopa. - Zaista treba pustiti, Zeusa mi.

139

- Jamano ne emo oruja nositi ni u hramove kao na dar. osobito ne oteto helensko oruje, ako nam je to stalo do ljubavi prema ostalim Helenima; mi emo se pae i bojati, da nije kakav grijeh nositi u hram takve darove, otete srodnicima naim, osim ako bog ne bude govorio kako drukije. - Posve pravo. - to dalje; kako e se ti vojnici drati prema neprijateljima, to se tie pustoenja helenske zemlje i paljenja kua? - Rado bih uo, da nam kae, to misli. - Meni se dakle ini, da ne treba initi nijedno od toga, nego samo otimati ljetinu; hoe da ti kaem i zato? - Naravno. -ini mi se, kao to rat i svaa i jesu dvije razliite rijei, da tako i jesu dvoje, stvoreno za dvije razline stvari. A velim da su ovo dva pojma: prvo domae i srodno, drugo tue i strane. Za domae je dakle neprijateljstvo reeno svaa, a za tue rat. - I ne veli nimalo nezgodno. - Pazi dakle, velim li i ovo zgodno. Velim naime, da je helensko pleme samo sebi domae i srodno, a barbarskome strano i tue. - Lijepo. - Kad se dakle bore Heleni s barbarima i barbari s Helenima, rei emo, da ratuju i da su po prirodi zaraeni i da to neprijateljstvo treba zvati ratom; a za Helene emo rei, kad to takvo budu inili, da su si od prirode prijatelji, ali daje Helada oboljela i daje neslona i da takvo neprijateljstvo treba zvati svaom. - Ja pristajem, da se tako misli.

-Pazi

dakle. U takvom sluaju, koji smo nazvali sada svaom, naime gdje se takvo to dogodi, te se drava raspadne na dva dijela, pa jedni drugima pustoe polja i pale kue, svaa se ini grijena, ijedni i drugi nisu domorodci, jer se inae nikada ne bi usudili pustoiti svoju hraniteljicu i majku; ali se ini daje u redu, ako pobjednici pobijeenima otimaju ljetinu i ako se ponaaju kao protivnici koji misle da e se pomiriti, a ne uvijek ratovati. -Ta mnogo je blae to miljenje od onoga. -to dakle - rekoh - ne e li drava, koju ti osniva biti helenska? -Treba svakako da bude. -to ne, njezini e graani biti i dobri i blage udi. -Sigurno. -A bit e prijatelji Helena, i smatrat e Heladu kao svoju, i sudjelovat e kod svetkovina, kod kojih e biti i ostali?

140

-Svakako. -to ne, razmiricu s Helenima, kao sa svojima srodnicima, drat

e za svau i ne e je ni zvati ratom? -Ta ne e. -Dakle e i zapoinjati razmirice u nadi, da e se pomiriti? -Svakako. -Prijateljski e ih dakle opameivati a ne e kazniti, da budu robovi ili da propadnu - kao uitelji, a ne kao neprijatelji. -Tako je. -Ne e dakle ni Helade pustoiti kao Heleni, ni stanova paliti, ni priznavati, da su im u svakoj dravi svi neprijatelji, i mukarci i ene i djeca, nego daje uvijek samo nekoliko neprijatelja, naime oni, koji su krivi razmirici. I radi svega toga niti e htjeti pustoiti njihovu zemlju, drei, daje vema prijateljska, niti e ruiti kue, nego e dotle biti u razmirici, dok krivci ne budu prisiljeni od onih, koji nekrivi trpe, dati zadovoljtinu.

-Ja

se slaem, da nai dravljani imaju tako postupati s protivnicima, a s barbarima onako, kako sada postupaju Heleni meu sobom. -Da postavljamo dakle i taj zakon za uvare, da ne pustoe zemlju ni kua ne pale? -Postavimo ga! Pa moemo rei daje svakako tono i to i ono utvreno prije. -Ali mi se ini, Sokrate, ako te se pusti tako govoriti, da se nikada ne e sjetiti onoga, to si prije mimoiao, da bi sve to rekao; naime, da se takvo dravno ureenje moe ostvariti, i na koji se nain moe. Jer ako bi to nastalo, drava, u kojoj bi se ostvarilo, imala bi sva dobra; ona bi se - to ti mimoilazi, istiem ja - s neprijateljima najbolje borila zato, to bi jedni druge najmanje ostavljali, budui da bi se poznavali i zvali onim imenima: braa, oci, sinovi. A ako bi i enski rod skupa vojevao, bilo u istom redu, bilo i otraga svrstan, na strah neprijateljima i ako bi kada nastala kakva potreba pomoi, znam, da bi po svemu tome bili nepobjedivi. Vidim i u mirno doba sve dobro, koje si ti mimoiao, to bi ga oni imali. Ali budui da sve to priznajem, naime da je sve to tako i drugo nebrojeno, ako bi se ve takvo dravno ureenje ostvarilo, ne govori vie o tome, nego nastojmo sada sami sebe upravo to uvjeriti, daje ono mogue, i kako je mogue, a ostalo pustimo na miru. -Iznenada si - rekoh ja - uinio ti kao prepad na moj govor i ne

141

prata mojemu vrludanju. Ta moda ne zna, da sam jedva utekao dvama valima, a sad tjera na me trei val najvei i najtei. Ali kad ga vidi i uje, sasvim e mi oprostiti, da sam se naime naravno acao i bojao govoriti i poeti razmatrati tako neobian govor. -to bude vie tako govorio, manje emo te pustiti, a da ne bi kazao, kako moe nastati to dravno ureenje; nego govori i ne zatei.

-to ne; najprije se treba sjetiti, da smo ovamo doli traei, stoje
pravednost i nepravednost. -Treba, ali emu to? -Nita; ali ako naemo, stoje pravednost, zar emo drati, da se ni pravedan ovjek ne smije nita od nje razlikovati, nego da na svaki nain bude takav, kakva je pravednost, ili emo biti zadovoljni, akojoj bude to najblie, i ako e je od ostalih najvie imati? -Tako je, bit emo zadovoljni. -Dakle smo uzora radi traili, stoje pravednost i potpuno pravedan ovjek, bi li on to postao, i kakav bi bio, kad bi postao, a opet to je nepravednost i posve nepravedan ovjek. Njih promatrajui, kakvi nam se pokazuju u odnosu prema srei i nesrei - da si onda budemo prisiljeni priznati, kako e onaj imati najsliniji udes njima, koji bude njima najsliniji, a nismo traili zato, da pokaemo, da se to moe ostvariti. -To kae istinito. -Misli onda, da bi bio manje dobar slikar, koji naslika uzor najljepeg ovjeka, i koji sve u sliku tono metne, a ne moe dokazati, da takav ovjek moe i postojati? -Zaista ne mislim. -to dakle, ne velimo li, da smo i mi rijeima stvarali uzorsliku dobre drave? -Svakako. -Misli onda, da mi manje dobro govorimo, ako ne moemo dokazati, daje mogue dravu tako urediti, kako se govorilo? -Nipoto. -Istina je dakle tako - rekoh ja. - Ali ako ve tebi za volju treba nastojati i to pokazati, kako i po emu bi najvema mogue bilo ostvarenje te drave, opet mi, da bih mogao to pokazati, isto priznaj. -to?

142

-Zar je mogue neto uiniti onako, kako se kae; ili je prirodno,

da in slabije dosee istinu od rijei, i ako se to moda ne ini? Nego priznajeli ti to ili ne? -Priznajem. -Na to me dakle ne goni, da bi trebalo pokazivati, da sasvim tako i u zbilji biva, kako smo raspravili; nego ako uzmogne nai, kako bi se drava uredila to vie nalik na ono, stoje reeno, onda moemo rei, da smo pronali da se to moe ostvariti, to si elio. Ili ne e biti time zadovoljan? Jer ja bih bio zadovoljan. -Ta i ja. -A iza toga, kako se ini, treba traiti i pokazati slabosti sadanjih drava, budui da nisu tako ureene kao naa drava, pa koju bi to neznatniju promjenu (i to poglavito jednu ili dvije, ali to manje i neznatnije) trebalo uiniti, da drava doe do takva ureenja. -Svakako. -Uz jednu promjenu ini se, moemo dokazati, da bi se drava preokrenula, makar to nije malena i laka nego znatna. -Koju? -Idem upravo na ono, to smo prije usporeivali s najveim valom; ali u rei, i ako e me na to upravo poklopiti valom smijeha i ruga. Pazi, to u rei. -Govori. -Ako ili filozofi ne postanu u dravama kraljevi, ili ako sadanji kraljevi i vladari ne postanu filozofi istinski i potpuno, i ako se to oboje ne sloi ujedno, naime dravna vlast i filozofija, te ako od onih, koji sada odjelito slijede bilo jedno bilo drugo, svi le budu prisilno odaleeni od vlasti, onda ne e, mili Glaukone, jrestati zlo u dravama, a mislim ni u rodu ljudskome. To Jravno ureenje, koje smo sada raspravili, ne e se zaista nikada Drije moi ostvariti ni svjetlo sunano ugledati. Nego to je ono, ;to me davno plai i ne da govoriti, videi, da u neto veoma leobino rei; teko je naime uvidjeti, da nema drugog puta do ree za nikoga ni za samca ni za dravu.

-Sokrate, izbacio si takvu rije i govor, radi kojega treba drati,

da e sada upravo veoma mnogi i ugledni ljudi odjeu odbaciti, uzeti svaki oruje, na koje se namjeri, i svom silom lako na te poletjeti mislei, da e udesa poiniti; a ako ih ne e rijeju odbijati i natjerati u bijeg, zaista e te stii rug i kazna. -Zar nisi - rekoh ja - ti tome kriv?

A on ree:

143

-Jesam, i dobro sam uinio; ali te ne u izdati nego u braniti,

im mogu, a mogu sklonou i poticanjem, a moda bih ti i prikladnije odgovarao nego tko drugi. S takvim pomonikom nastoj onima, koji ne vjeruju, pokazati, daje onako, kako ti veli. -Treba nastojati, kad ve i ti tako veliku pomo daje. Potrebno mi se dakle ini, ako se hoemo kako osloboditi onih, o kojima govori, da odredimo o kakvim filozofima govorimo, te se usuujemo rei da oni imaju vladati; da se onda, kad to bude jasno, svatko bude mogao braniti i pokazati, kako jednima prirodno pripada maati se filozofije i upravljati u dravi, a drugima ne maati se ve slijediti upravljae. -Bilo bi dosta to odreivati. -Hajde dakle poi za mnom ovuda, ne bismo li to nekako tono razjasnili. -Hajde. -Trebat e dakle da te sjetim, ili se sjea, da se za onoga, za kojega reemo, da neto ljubi, ne smije pokazati, kako neto od toga ljubi a neto ne ljubi, ako se pravo govori, nego da sve voli? -Kako se ini, treba me podsjetiti, jer ne poimam sasvim. -Drugome bi, Glaukone, pristajalo govoriti, to govori! No ovjeku za ljubav sposobnu ne pristaje zaboravljati, da svi lijepi mladii nekako uzbuuju i uzrujavaju prijatelja djeaka i zaljubljenika, jer se ini, da su vrijedni skrbi i ljubavi. Ili ne inite tako prema lijepima? Jednoga ete slaviti, da je aroban, to je tu ponos; za drugoga velite, da mu je krivi nos kraljevski; koji je medu ta dva po sredini, da ima jako pravilne crte; zatim da crnomanjasti izgledaju muevni a bijeli da su sinovi bogova; a medenouti i to ime, misli li, da je izum koga drugoga a ne ljubavnika, koji mazi i lako podnosi bljedou, ako je na lijepom mladiu; jednom rijeju, izgovarate se svim izgovorima i izmiljavate svakakve izraze, samo da ne izgubite nijednoga, koji je u cvijetu mladosti. -Ako hoe po meni suditi, da ljubavnici tako ine. doputam ti, govoru za volju. -to dalje, ne vidi, da ljubitelji vina to isto ine. naime da vole svako vino uz svakakve izgovore? -I te kako. -Vidi tako, mislim, i astoljubive: oni su satnici, ako ne mogu postati vojskovoe, pa ako ne mogu biti aeni od veih i uglednijih, zadovoljni su, ako ih aste nii i neznatniji, budui da

144

su uope astoljubivi. -Naravno. -To dakle reci ili poreci: za koga velimo, da neto eli, hoemo li rei da eli cijelu tu vrstu, ili da neto eli a neto ne eli. -Cijelu. -to ne, i za filozofa emo rei, da eli mudrost, ali ne samo jednu a drugu ne, nego cijelu? -Istina. -Za onoga dakle, koji za zlovoljom ui, osobito koji je mlad i jo ne zna kazati stoje dobro i to nije, rei emo, da nije eljan znanja ni mudroljubiv, kao to za onoga, koji je kod jela nezadovoljan, velimo, da nije gladan ni jela eljan ni sladokusac nego slab jeda. -I pravo emo rei. -A koji dakle rado hoe svaki nauk okusiti i veselo se ui te se lako ne zasiti, toga emo pravom nazvati filozofom; zar ne? I ree Glaukon:

-Onda e mnogi i udni ljudi biti filozofi. Jer i svi oni. koji rado
neto gledaju, ini mi se, da su takvi zato, to rado ue. a osobito mije udno metati medu filozofe one, koji rado sluaju, jer oni svojevoljno ne bi htjeli doi u takve razgovore i zabavu, ali kao da su iznajmili ui, da uju sve korove, skau okolo na Dionizove svetkovine i ne zakanjuju ni na gradske ni na seoske. Svi emo dakle te i druge, koji rado ue takve stvari i sitna umijea, zvati filozofima. -Nipoto, nego nalik na filozofe. -A koje zove pravima? -One, koji rado gledaju istinu. -I to je pravo; ali kako to misli? -Za drugoga nije to nipoto lako; ali za tebe mislim, da e mi ovo priznati. -to? -Da su lijepo i runo dvije stvari po broju, budui da je jedno drugome protivno. -Kako ne? -to ne, kad su dvije, svaka je za se jedno? -Naravno. -I o pravednom i o nepravednom, o dobru i o zlu, i o svim se pojmovima moe isto rei, naime daje svaki za sebe jedan, ali da se svaki priinja svuda kao mnotvo radi sveze s inima, tjele-sima i radi povezanost jednoga s drugim.

145

-Pravo veli. -Prema tome

dakle dijelim napose one, koje si upravo sada spominjao, naime koji vole gledanja, umijea i ina, a opet napose one, o kojima je govor i koje bi jedino pravo nazvao filozofima. -Kako veli? -Oni, koji rado sluaju i gledaju, jamano vole lijepe glasove, boje, oblike i sve, to se od toga stvara, ali njihov razum nije sposoban vidjeti i zavoljeti prirodu same ljepote.

-To jest zaista tako. -Zar ne bi dakle bili rijetki oni, koji mogu ii do same ljepote i
gledati je za sebe? -I te kako. -Tko dakle lijepe predmete priznaje, a samu ljepotu ne priznaje, niti moe koga slijediti, ako ga se vodi do njezine spoznaje, ini li ti se, da ivi u snu ili najavi? A gledaj: zar nije ovo drijem, ako netko bilo u snu bilo budan dri za neto, to mu je samo nalik nekoj stvari, da nije nallik nego da je to sama ta stvar? -Ja bih svakako rekao, da takav drijema. -to dalje: koji naprotiv dri, da ima ljepote po sebi i da moe vidjeti nju i predmete, koji imaju udio u njoj, te ne dri ni predmete ljepotom ni ljepotu predmetima, ini li ti se opet i za njega, da ivi najavi ili u snu? -I te kako najavi. -to ne, njegovo bismo poimanje pravo zvali spoznavanjem, jer spoznaje, a poimanje onoga prije mnijenjem, jer samo mnije? -Svakako. -to onda: ako se taj, za koga velimo, da mni, a ne spoznaje, stane na nas ljutiti, i prepirati da ne govorimo istinu, hoemo li ga moi kako miriti i pomalo potajno uvjeravati, da nije zdrav? -To zaista treba. -Hajde dakle pazi, to emo mu rei. Ili hoe da ga ovako pitamo i govorimo, naime, da nitko nita nema protiv toga, ako to zna, nego da bismo rado vidjeli, da to zna. Ali nam reci ovo: tko spoznaje, spoznaje li neto ili nita? Ti mi dakle odgovaraj mjesto njega. -Odgovorit u, da zna neto. -Je li ono, to jest, ili to nije? -Ono to jest; jer kako bi se spoznalo ono to nije?

-To nam je dakle stalno, i ako bismo istraili i drugim nainom,

146

naime da se ono, to svakako jest, moe svakako spoznati, a to nikako nije, da se nikako ne moe spoznati. -Veoma stalno. -Dobro; a ako je ve neto takvo, da i jest i nije, ne bi li to bilo u sredini medu onim to savreno jest, i opet onim, to nikako nije? -U sredini. -to ne, o onome to jest postojae znanje, a neznanje nuno o onome, to nije; a za ono u sredini treba traiti neto srednje meu neznanjem i znanjem, ako to takvo ima? -Svakako. -Imamo li onda mnijenje? -Ta kako ne. -Kao razliitoj sposobnosti od znanja, ili istoj? -Razliitoj. -Za drugo je dakle stvoren izraz mnijenja, a za drugo izraz znanje; svaki prema svojoj razlinoj sposobnosti. -Tako je. -to ne, znanje je stvoreno za bitak, naime da spozna, da bitak jest. Ili bolje, ovako mi se ini, da treba prije razloiti. -Kako. -Rei emo, da su sposobnosti jedna vrsta bitaka, kojima i mi moemo to moemo, kao i sve drugo, to god moe, napose velim, da su vid i sluh sposobnosti. Razumije li onda, to hou rei izrazom "pojam". -Ta razumijem. -uj dakle, to mi se o njima ini. Ja u sposobnosti ne vidim kao ni u mnogom drugome ni boje nikakve ni oblika ni to takvo, po emu neke predmete spoznajem, da su jedni ovakvi a drugi onakvi; kod sposobnosti gledam samo na svrhu i uinak, i u tome smislu dajem svakoj ime; onoj, koja slui istoj svrsi i koja proizvodi isti uinak dajem jedno te isto ime, a koja slui razliitim svrhama i proizvodi razliite uinke, dajem drugo ime. A to ti, kako ini? -Jednako tako. -Hajdemo opet na stvar, izvrsnie! Veli li, da je samo znanje neka sposobnost, ili u koju ga vrstu mee? -U tu, kao najjau od svih sposobnosti. -to dalje; hoemo li mnijenje uzeti kao sposobnost, ili emo je staviti u drugu vrstu? -Nipoto, jer ono, ime moemo mniti, nije nita drugo nego

147

mnijenje. -A eto malo prije si doputao, da znanje i mnijenje nije jedno te isto. -Ta kako bi ikada tko pametan rekao, da je ono, to je nepogreivo, i ono, to nije nepogreivo, jedno te isto? -Lijepo, i oito se slaemo, da je mnijenje razlino od znanja. -Razlino. -Dakle je svako od njih za drugo nastalo i drukije nekako djeluje. -Nuno. -Znanje je za bitak, da spozna kakav je bitak? -Da. -A mnijenje je, velimo, za to, da mni? -Da. -Zar da mni ono isto to znanje spoznaje, i hoe li se jedno isto moi i znati i mniti? Ili je to nemogue? -Nemogue je prema naem istraivanju, ako je za drugu stvar i druga sposobnost, a sposobnost je jedno i drugo, naime i mnijenje i znanje, ali svakako drukija sposobnost, kako velimo; odatle dakle izlazi, da ne moe biti jedno isto ono, to se moe spoznati, i ono to se moe misliti. -to ne, ako se bitak moe spoznati, onda bi ono, to se moe mniti. bilo neto drugo, a ne bitak? - Drugo. -Zar onda miljenje mni nebitak? Ilije nemogue i pomisliti nebitak? Samo se zamisli. Zar onaj, koji mni. ne upravlja svoje mnijenje na neto? Ili zar se opet moe mniti, a da se nita ne mni? -Nije mogue. -Nego neto mni onaj koji mni? -Da. -Ali nebitak nije neto, nego bi se najprvije zvao nita. -Svakako. - Nebitak odredismo nuno kao predmet neznanja, a bitak kao predmet znanja. -Upravo tako. -Mnijenje dakle ne misli ni bitka ni nebitka. -Ta ne. -Mnijenje dakle ne bi bilo ni neznanje ni znanje. -ini se, da ne bi. - Zar je onda iznad njih prelazei ili znanje jasnoom ili neznanje nejasnoom? - Ni jedno ni drugo. - Nego zar ti se mnijenje priinja mranije od znanja, a jasnije

148

od neznanja? - Mnogo. -Stoji dakle meu obojim? -Da. -Po tome bi mnijenje bilo izmeu toga u sredini? -Svakako. -to ne, prije smo rekli, ako bi se neto pokazalo, da ujedno jest i nije, da to stoji u sredini meu onim, stoje kristalno jasno, i onim to nikako nije, i da zato ne e biti ni znanje ni neznanje, nego opet ono, to se pokazalo u sredini meu znanjem i neznanjem? -U redu.

-A sad se pokazalo, da je meu time ono, emu velimo mnijenje. -Pokazalo se. -Ostalo bi nam dakle nai ono, kako se ini, to ima dio obojega,
i bitka i nebitka, i za to bi se pravo reklo, da nije tono nijedno ni drugo, da mu onda, ako se pokae, pravo reemo, da se moe samo mnijeti, dajui tako krajnjemu krajnje, a srednjemu srednje; ili nije li tako? -Tako je. -Postoje to ustanovljeno, rei u, neka mi govori i odgovara onaj mudraina, koji dri, da nema nikakve ljepote same za se i nikakve ideje same ljepote, koja bi bila uvijek jednaka, ali vjeruje, da ima mnogo lijepih predmeta; onaj, to rado gleda i nikako ne trpi, ako tko kae, da ima jedna ljepota i pravednost, i tako dalje. Jer zaista, izvrsnie, rei emo, od tih mnogih lijepih predmeta, zar ima koji, koji se ne e pokazati ruan? I od pravednih, koji se ne e pokazati nepravedan? I od svetih, koji se ne e pokazati nesvet? -Nema, nego e se oni nuno pokazati i lijepi i runi, kao i sve ostalo, za to pita. -to dalje; mnogi dvostruki predmeti zar se rjee pokazuju kao polovica nego kao dvostruki? -Nimalo. -I veliki dakle predmeti i maleni i laki i teki, zar e se s veim pravom zvati onako, kako mi reemo, nego li obrnuto? -Ne e, nego e uvijek svaki predmet imati dio i jednoga i drugoga. -Je li onda svaki od ono mnogo predmeta vie ono ili nije, to tko o njemu ree da jest? -Nalik je na dvolinosti, kojima se zabavljamo kod gozba i na zagonetku djece, kako je ukopljenik pogodio imia, naime

149

ime i na emu gaje pogodio po zagonetci. Jer i oni se predmeti ine dvolini i nijedan se od njih ne moe stalno pomisliti ni da jest ni da nije, dakle ni oboje ni nijedno. -Moe li onda s njima to ljepe uiniti ili ih kamo ljepe metnuti, nego meu bitak i nebitak? Jer se ne e pokazati ni mraniji od nebitka, da bi bili manje od nebitka, ni jasniji od bitka, da bi bili vie od bitka. -iva istina. -Nali smo dakle, kako se ini, da se mnoga shvaanja svijeta o lijepome i o ostalome motaju negdje izmeu savrenoga bitka i nebitka. -Nali smo. -A prije smo se sloili, ako se to takvo pokae, da treba rei, da se to moe samo mniti, a ne spoznati, kao neto to se mota po sredini i to shvaa sposobnost, koja je u sredini. -Sloili smo se. -Za one dakle, koji gledaju mnoge lijepe predmete, a samu ljepotu ne vide i ne mogu slijediti drugoga, koji ih do nje vodi, te mnoge pravedne ljude i samu pravednost ne vide i tako dalje, rei emo, da sve samo misle, ali da ne spoznaju nita od onoga, to misle. -Svakako. -A to emo opet rei za one, koji gledaju sve pojmove, po sebi vjeno jednake? Zar ne, da samo spoznaju a da ne misle? -Nuno i to. -to ne, rei emo, da ti i vode i ljube ono, za to postoji znanje, a oni ono, za to postoji mnijenje. Ili se ne sjeamo, kako smo govorili, da ti ljube i gledaju lijepe glasove i boje i slino, a za samu ljepotu i ne doputaju, da bi neto bila? -Sjeamo se. -Zar emo onda to pogrijeiti, ako emo im rei vema filodoksi (ljubitelji mnijenja) nego filozofi (mudroljupci), i zar e se jako na nas ljutiti, ako budemo tako govorili?

-Ne e, ako budu mene sluali, jer nije pravo ljutiti se na istinu. -One dakle, koji vole bitak svakoga predmeta, treba zvati filozofima (mudroljupcima), mnijenja)? - Svakako. a ne filodoksima (ljubiteljima

150

ESTA KNJIGA
-JEDVA se nekako pokaza, Glaukone, - rekoh ja - nakon duga
istraivanja, tko su filozofi a koji nisu filozofi. -Ta moda nije lako u nekoliko rijei. -ini se da nije; meni se ipak ini, da bi bilo jo jasnije, kako mi je trebalo samo o tome to rei, a ne dotai se mnogoga, dok sam htio vidjeti razliku izmeu pravednog i nepravednog ivota. -Sto nam dakle dolazi sada? -A to drugo, nego ono, stoje po redu. Kad su dakle filozofi oni, koji mogu domaati ono, to se uvijek u istome istovjetno nalazi, a oni, koji to ne mogu, nego lutaju meu mnotvom i raznolikou, nisu filozofi - koji onda trebaju biti voe drave? -Kako bismo dakle na to dobro odgovorili? -Tako, ako bismo govorili, da se postavljaju za uvare oni, koji se budu pokazivali sposobni uvati zakone i poslove drava. -Pravo je tako. -A zar je ovo oito: treba li uvati slijep uvar ili uvar otra oka? -A kako ne bi bilo oito? -ini li se onda, da se ita od slijepca razlikuju oni, koji su doista lieni spoznaje o bitku svake stvari i koji nemaju u dui nikakve jasne slike, te ne mogu, kao slikari, na pravu istinu pogledati i onamo uvijek oi upravljati i to tonije promatrati, pa si postavljati zakone za lijepo, pravedno i dobro, ako to treba utvrivati, i tako postavljene pojmove uvati, da se odre? -Zaista, nije nikakva velika razlika.

-Hoemo li dakle te ljude postavljati sebi za uvare ili one, koji

su spoznali svaki bitak, a iskustvom nita za onima ne zaostaju i ni u jednom drugom dijelu vrline nisu iza njih -Zaista bi bilo udno druge birati, ako oni samo inae ne bi zaostajali, jer bi upravo ona jedna sposobnost bila gotovo najvea prednost njihova. -Govorimo dakle upravo to, na koji e nain moi jedni te isti ljudi imati uz ono i ove osobine? -Svakako. -Govorimo dakle ono, to smo govorili u poetku naeg razmatranja o filozofima, naime da treba najprije spoznati njihovu narav; i mislim, ako se o njoj dovoljno sloimo, sloit emo se i tome, da mogu te osobine imati svi ti ljudi i da ne smiju drugi biti voe drava nego oni. -Kako to? -U tome se dakle sloimo o naravi filozofa: da oni uvijek ljube nauk, koji im kae neto od onoga bitka, koji uvijek jest i koji nije uznemiren u svom miru postajanjem i propadanjem. -Sloimo se. -Sloimo se nadalje - rekoh ja - i u tome, da ljube sav onaj bitak i da svojevoljno ne naputaju ni malena ni veega ni hitnijega ni nebitnijega dijela, kao to smo prije rekli o astolju-bivima i zaljubljenima. -Pravo govori. -Pazi dakle! Trebaju li osim toga imati sljedeu osobinu u svojoj naravi oni, koji imaju biti onakvi kako govorasmo. -to? -Da ne lau i svojevoljno nikako ne prihvaaju la, nego nju da mrze, a istinu ljube. -Prirodno. -Nije samo prirodno, prijatelju, nego je i sasvim nuno, da onaj, koji je od prirode u neto zaljubljen, voli sve, stoje tome drugome srodno i domae.

-Pravo. -Zar bi onda naao, daje mudrosti ita blie od istine? -A kako bih naao? -Nikako. -Tko je dakle zaista eljan znanja, treba odmah od mala to vie
eznuti za svom istinom? -Zar onda moe jedna ista narav ljubiti mudrost i ljubiti la?

152

-Posvema. -Ali zaista, kome elje na jedno silno naginju, znamo, da su mu

za ostalo slabije, kao potok naveden u drugo korito. -Dato. -Komu su dakle elje potekle za naucima i za svim, to je takvo, stavile bi se, mislim, u slubu naslade due same po sebi, a ostavljale bi naslade tjelesne, uz uvjet, da se bude istinski filozof, a ne patvoreni. -Sasvim nuno. -Takav je zaista trijezan i nikako nije blaga eljan; jer radi onoga, radi ega se blago s mnogo truda trai, drugome kome vie prilii nego njemu. -Tako je. -Pa doista i ovo treba ogledati, kad hoe prosuivati filozofsku i nefilozofsku narav. -to? -Da ti ne izbjegne, ako on ima u sebi prostu ud. Jer jamano je sitniavost najvie protivna dui, koja ima uvijek eznuti za cjelovitou, bila ona boanska ili ljudska. -iva istina. -Koja je dakle dua veliajna te ima zornu predodbu o svem vremenu, svem bitku, misli, da joj se moe ljudski ivot initi neim velikim? -Ne moe. -to ne, takav ne e drati ni smrt za neto strano0 -Najmanje.

-Dakle

u kukavnoj i prostoj naravi istinske ljubavi prema mudrosti, kako se ini, ne bi bilo? -ini mi se, da ne bi. -to dalje; koji je uredan, a nije eljan blaga te nije ni proste udi, ni hvastav ni kukavica, bi li kako postao nepouzdan ili nepravedan? -Ne bi nikako. -Dakle i to: kad e razmatrati filozofsku i nefilozofsku duu, pripazit e onda odmah od mala, je li ona pravedna i pitoma ili nepouzdana i divlja. -Svakako. -Ne e zaista ni ovo propustiti, kako ja mislim. -to? -Ui li lako ili teko. Ili oekuje, da bi ikada itko ita dovoljno zavolio, to bi s mukom i teko radio, a malo postizao?

-Nema toga. -to dalje; ako ne bi mogao nita pamtiti, to bi nauio, nego bi
sve zaboravljao, zar bi mogao ne biti prazan i bez znanja? -Kako i bi. -Ako se dakle bude beskorisno muio, misli, da napokon ne e nuno mrziti i na sebe i na takav rad? -Kako ne e! -Zaboravnu dakle duu nikada ne uvrstimo meu filozofske due, nego traimo, da ona mora dobro pamtiti. -Svakako. -Ali zaista ne bismo mogli rei, da nagnue neglazbene i nesklapne naravi drugamo kamo vue, a ne u neumjerenost. -Dato. -A istina je srodna neumjerenosti ili umjerenosti? -Umjerenosti. -Traimo dakle uz ostalo umjerenu i ugodnu ud za onu narav, koja e se sama po sebi lako povoditi za idejom svakoga bitka.

-Kako ne! -A to tada; moda ti se kako ini, da nisu sve osobine potrebne
ni medu sobom u svezi, to smo ih spomenuli za duu. koja ima dovoljno i potpuno poimati bitak? -Zaista su veoma potrebne. -Hoe onda moi kako kuditi takav posao, koji nikada nitko ne bi mogao kako treba obaviti, ako od prirode ne bi bio pametan, lako uio. bio plemenit, ugodan, prijatelj i srodnik istine, pravednosti, hrabrosti, trijeznosti? -Ni bog kuenja takva pokudio ne bi. -A kad bi takvi odgojem i godinama postali cijeli ljudi, zar ne bi jedino njima dravu povjeravao? Na to upade Adimant: - Sokrate, tome ti ne bi mogao nitko prigovoriti! Ali tako biva svagda onima, koji sluaju sline rijei kao to sada govori: dre, da ih radi neiskustva u pitanju i odgovaranju govor kod svakoga pitanja malo vodi na stranputicu, a na koncu raspravljanja, kad se nakupi sitnih zastranjenja, ukazuje se velika pogreka, protivna preanjim tvrdnjama. Kao to vjetaci u ahu nevjeste toj igri na koncu zatvore te ovi nemaju to micati, tako su i oni ljudi na koncu zatvoreni te nemaju to govoriti - i to je igra aha, ne dodue kameniima nego govorima - premda, uza sve to, nije tako istina. A velim to s obzirom na ono, to se sada raspravlja. Sada bi naime rekao tko, da ti se kod svakoga

154

pitanja ne moe govorom protiviti, ali da u zbilji ovo vidi: koji se posvete filozofiji i due se vremena njom bave, a ne samo radi odgoja u mladosti - veinom postaju veoma udni, da ne reem veoma loi; a i onima, koji se ine najestitiji. ipak od toga posla, koji ti hvali, biva to, da postaju za drave beskorisni. A ja uvi rekoh: -Misli onda da lau, koji to govore? -Ne znam, nego bih rado uo, to se tebi ini. -uo bi, da mi se ini, da istinu govore.

-Kako

je onda opravdano govoriti, da se drave ne e prije izbaviti zla nego to u njima filozofi postanu vladari, a za njih se ba sloismo, da su joj beskorisni? -Zadaje pitanje, na koje treba slikovito odgovoriti. -A ti, mislim, ne obiava slikovito govoriti! -Ne - rekoh - ruga se, a upleo si me u razmatranje, koje je tako teko dokazati! uj dakle ovo, da jo vie vidi, kako prianjam za slikovit govor. Tako je naime teak odnos, u kome se najestitiji nalaze prema dravi, da i nema nijedne druge stvari, koja bi to slino pokazivala; nego treba, poredei i branei ih, iz mnotva stanja sastaviti sliku za takvo jedno stanje, kao to rade slikari kad slikaju jelen-jarce i takve mjeovite slike. Pomisli, naime, da se ovo dogodi s vie laa ili s jednom. Vlasnik lae nadmauje sve ostale u lai veliinom i snagom, ali je nagluh, te jednako tako slabo vidi i slabo razumije pomorstvo. Ladari se meu sobom svaaju za kormilarenje, svaki misli da ima on biti kormilar, a nikada to umijee nije uio i ne moe oznaiti svoga uitelja ni vrijeme uenja; osim toga vele, da se to umijee i ne moe nauiti, pa su gotovi sasjei onoga, koji veli, da se moe. Samo se neprestance kupe oko vlasnika broda, mole i svata ine, da kormilo njima preda, a ako ga sami ne mogu nagovoriti nego ih preteku u tome katkada drugi, ili ih ubijaju ili bacaju iz lae, a plemenitoga vlasnika broda omame bunikom, piem ili im drugim, pa lau upravljaju sami, raspolaui svime, stoje u njoj, te plove, pijui i gostei se, kao to se uostalom moe od takvih ljudi samo oekivati. Osim toga onoga, koji moe predo-biti i svladati vlasnika broda, kako bi onda oni bilo milom bilo silom bili gospodari, hvale kao sposobna laara i kormilara i vjetaka na lai, a koji nije takav, kude ga, daje beskoristan. O pravom kormilaru nemaju ni pojma: da mu treba paziti na doba godine, vrijeme, nebo, zvijezde, vjetrove i sve, to tome umijeu pripada,

ako hoe biti zaista upravlja lae; naprotiv to se tie pravog umijea kormilarenja, bilo to milo nekim ili ne, dre, da nije i u isti mah dobiti posao kormilara. Kad bi se dakle na laama tako dogaalo, misli, da laari na tako ureenim laama ne bi pravoga kormilara zvali zvjezdarom, brbljavcem i beskorisnim za njih? -I te kako - ree Adimant. -Mislim zaista, da ti nije potrebno sliku rainjavati, te vidi, da se drave isto tako ponaaju prema pravim filozofima, pa drim, da razumije to mislim. -Naravno. -Ponajprije dakle onome, koji se udi, to se filozofi ne cijene u dravama, tumaei sliku i nastoj ga uvjeriti, da bi bilo mnogo udnije, kad bi se cijenili. -Ta tumait u. -Tumai dakle i to, daje istina, da su najestiji izmeu filozofa u oima svjetine beskorisni; ali to su beskorisni, zato. reci, neka okrivljuju one, koji se njima ne e sluiti, a ne estite. Jer nije prirodno, da kormilar moli laare, da i on vlada, ni da '"mudri idu na dvorove bogataa", nego je slagao onaj, koji je to rekao. Uistinu je prirodno, da i bogata i siromah, ako je bolestan, trebaju ii u dvorove lijenika, i da svaki, kojemu treba vlade, ide na dvor onoga koji je sposoban vladati, a ne da vladar, koji doista iole vrijedi, podlonike moli za vlast. Nego ne e pogrijeiti, ako dravnike, koji su sada na vladi, bude usporeivao s laarima o kojima smo netom govorili, a one, za koje ti kau da su beskorisni i brbljavi zvjezdari, s pravim kormilarima. -Posve pravo. -Po tome dakle i pod tim prilikama nije lako, da bude ugledan najplemenitiji posao kod ovih ljudi, koji protivno rade, ali kudikamo najvie dolazi na zao glas filozofija od onih, koji kau, da se njome bave i na koje upravo, prema svojim rijeima, kudilac filozofije misli, kad kae, da su pristae filozofije veinom posvema loi, a koji su estitiji, da su beskorisni; ja sam dopustio, da istinu govori, zar ne? -Da. - to ne, raspravili smo, zato su estiti beskorisni? -Da. -Hoe iza toga da raspravimo, kako je veina filozofa nuno loa i da nastojimo pokazati, ako uzmognemo, kako ni tome nije filozofija kriva?

156

-Svakako. -ujmo dakle i govorimo, sjetivi se poetka naeg raspravljanja,

kad smo odredili kakva mora daje priroda onoga, koji eli postati lijepim i dobrim ovjekom. Njega je najprije, ako se sjea, rukovodila istina, za kojom mu je svakako i na svaki nain trebalo ii, a u protivnom sluaju kao hvastavac nikakvog posla nije smio imati s pravom filozofijom. -Ta reklo se tako. -to ne, to se tako jako kosi sa sadanjim miljenjem o njemu? -Da. -Zar dakle ne emo u njegovu korist moi rei, daje pravi filozof od prirode stvoren da se bori oko bitka, a ne da ostaje kod mnotva svakoga predmeta, koji imadu samo prividan bitak. On bi iao naprijed bez umora s neprestanim oduevljenjem, sve dok ne bi shvatio bit svakoga predmeta, kako doista jest, onim dijelom due kojem pripada shvaati ono, to je takvo; a to pripada bitku srodnom dijelu. Njime bi se primakao i sastavio se s pravim bitkom, stvorio bi mudrost i istinu te dospio do spoznaje, pa tek tada istinski ivio, rastao i tako se rijeio muke, a prije ne bi. -To je zaista tono. -to dalje; hoe li biti u redu, da ljubi koju la ili sasvim protivno, da nju mrzi? -Da mrzi. -Kad dakle istina vodi, ne bismo, mislim, nikada rekli, da e za njom poi kolo zala? -Ta kako!

-Nego da e poi zdrava i pravedna ud, koju i trijeznost prati. -Naravno. -Dakle i ostalo kolo osobina, koje se nalaze u naravi filozofa. A
to nam to treba opet iznova vrstati i dokazivati njihovu nunost? Ta sjea se, kako se pokazalo, da njima pripada hrabrost, plemenitost, lako uenje i pamenje. I kad si ti prihvatio, da e dodue svatko nuno pristati na ono, to govorimo, ali da bi, ostavivi rijei, a pogledavi na one, o kojima je govor, rekao, kako od njih jedne nalazi beskorisne, a veinu posvema lou, stali smo razmatrati uzroke klevete, te smo sada doli na to, zato je veina loa; upravo radi toga opet ponovismo i odredismo narav pravih filozofa prema unutranjoj nunosti. -Tako je. -Treba dakle - rekoh ja - razmotriti propadanja te naravi kako u

mnogima ona gine, a samo malen dio tome umie, kojima za to upravo i kau, da nisu loi nego beskorisni; zatim treba razmotriti kakve su duevne kakvoe opet one naravi, koje oponaaju filozofsku narav te zalaze u njezin posao, premda tome ne odgovaraju primjereno i nisu za to dorasle, pa tako one mnogostruko grijeei pribavie filozofiji svagdje i pred svima takav glas, kako spominje? -A kakva propadanja misli? -Ja u ti nastojati razloiti, ako uzmognem. Ovo e nam, mislim, zaista svatko priznati: da takva narav, koja bi sve imala, to smo upravo sada zahtijevali za savrena filozofa, rijetko kada medu ljudima nastaje i rijetko se u koga nalazi; ili misli, da ne? -Za te dakle rijetke naravi, gle, kako su mnoge i velike opasnosti! -Koje dakle? -Ponajprije ono, to je najudnije uti: naime, da svaka pojedina osobina te naravi, koju smo pohvalili, upropatava i od filozofije odvlai duu - mislim hrabrost, trijeznost i sve, to smo proli.

-udno je to uti. -Nadalje, zatiru i odvlae osim toga jo sva ona dobra, koja se
spominju: ljepotu, bogatstvo, tjelesnu snagu, moan rod u dravi i sve tome srodno; ta zna, koju vrstu mislim. -Da, ali bih rado tonije uo, to misli. -Prihvati se dakle stvari u cijelosti, pa e ti postati jasno i ne e ti se udno initi, stoje prije o tome reeno. -Kako to? -Za svako sjeme ili rase, bilo u zemlji bilo u ivotinja, znamo, da ono, koje ne dobije prikladnu hranu, pa vrijeme i mjesto, pokazuje veu nestaicu pristalih osobina to je samo jae; jer zlo je jamano protivnije onome, to je dobro, nego onome to nije dobro. -Kako ne! -Razloito je dakle, mislim, da vrjednija narav pri neprikladnoj hrani gore prolazi od loe. -Jest. -Dakle, Adimante, da reemo, da tako i osobito nadarene due uz lo odgoj osobito zle postaju? Ili misli, da velike nepravde i suta zloa nastaju od proste naravi, a ne od nadarene, koju je upropastio odgoj. Slaba narav nikada ne e biti uzrok ni veliku dobru ni veliku zlu. -Ne mislim, nego je tako.

158

- Dakle, mislim, narav, koju smo za filozofa odredili, ako dobije prikladan nauk, nuno se uspjeno razvija i dolazi do svake kreposti, a ako se dobro ne posije, ne posadi i ne uzgoji, razvija se u posve protivnom pravcu, ako joj upravo kakav bog ne pomogne. Ili i ti misli kao ostali svijet, da ima mladei, koju kvare nazovimudraci (sofisti), i da ima nekakvih zabitnih nazo-vimudraca, koji kvare mlade ba toliko koliko je vrijedno spomena. A nisu li najvei nazovimudraci upravo oni, koji to govore, i ne odgajaju li najsavrenije te stvaraju i mlado i staro i muko i ensko onakvim, kakvim hoe?

-Kada dakle? -Kada skupa sjede mnogi u skuptini, suditu, kazalitu, logoru,
ili na kakvom drugom sastanku, pa uz veliku viku neke govore ili ine kude a neke hvale, pretjerujui u obojemu, te odzvanja vika i pljesak, a peine i kraj, u kome se nalaze, jekom podvostruuju buno kuenje i hvalu. U takvim prilikama to misli, kako je mladiu, tono se kae, pri dui? Ili koji e pojedinaan odgoj tome odoljeti, a da ga ne e takvo kuenje i hvala potopiti i odnijeti niz struju, kuda ona tee? Ne e li mladi za isto rei za to i oni, daje lijepo i runo, ne e li raditi, to i oni, ne e li takav biti kao i oni? -Zaista nuno, Sokrate. -I zaista jo nismo spomenuli najvei pritisak. -Kakav? -Koji ti odgojitelji i nazovimudraci inom izvruju, kad rijeima ne mogu uvjeriti. Ili ne zna, da onoga, koji ih ne slua, kazne gubitkom graanske asti, novcem i smru? -I te kako dobro. -Sto misli, koji bi se onda drugi nazovimudrac ili kojeg bi se pojedinca rijei mogle s uspjehom njima suprotstaviti? -Mislim, nijednog. -Svakako ne, a veliko je bezumlje i pokuati to. Jer ud odgojena po njihovom odgoju niti postaje niti je postala niti e zaista postati drukija - barem ljudska ud, drue; boansku pak ud, kako kae poslovica, pustimo po strani. Jer treba dobro znati: to se spasi i postane u takvu dravnom ureenju kako treba, ne e krivo rei, daje boja volja spasila. -Ni meni se drukije ne ini. -Dakle osim toga jo i ovo uvidi. -to?

-Da

svaki pojedini uitelj, koji za novac pouava, a koje ljudi zovu sofistima i smatraju kao svoje takmace, ne ui drugo nego ono, to svijet misli kad je na okupu, i to zove mudrou. Upravo tako kao da tko upoznaje hirove i elje velike i jake ivotinje, koju si pripitomljuje: naime kako joj treba pristupiti i gdje je uhvatiti; kada postaje najljua, kada najmirnija i po emu je takva; kakvim se kada glasom oglauje i na kakve opet tue glasove postaje pitoma ili divlja; a upoznavi sve to druenjem i dugim iskustvom, nazvao bi mudrou, sastavio u umjetna pravila i dao se na pouavanje toga, a uistinu i ne znajui stoje na tome miljenju i eljama lijepo ili runo, dobro ili zlo, pravedno ili nepravedno, nego bi sve to zvao prema mijenju one velike ivotinje, zovui dobrim ono, emu bi se ona radovala, a zlim, na to bi se ljutila. O tome ne bi imao nikakva drugoga mjerila, nego bi pravednim i lijepim zvao ono, to se namee kao potrebno, a narav dobrog i potrebnog ne bi ni vidio ni mogao drugome kazati, koliko se uistinu bitno razlikuje jedno od drugoga. Ne ini ti se, Zeusa ti, da bi takav bio udan odgojitelj? -Da. -Zar ti se onda ini, da se od njega ita razlikuje onaj, koji smatra kao mudrost to je spoznao nagon i naslade kojekakva mnotva na njihovim skupovima, bilo u pogledu slikarstva, glazbe ili dravnitva? Jer ako se tko s gomilom drui i pokazuje joj ili pjesmu ili kakvu drugu tvorevinu ili daje dravniku uslugu, te ini preko potrebe mnotvo sucem o tome, onda je on, kako se kae, po Diomedovoj prinudi prisiljen initi ono, to ti hvale. A jesi li ve ikada koga od njih uo, gdje dokazuje, daje to uistinu i dobro i lijepo, a da mu dokaz ne bi bio smijean? -Mislim, da ne u ni uti. -Uzmi dakle sve to na um i sjeti se onoga to rekosmo: hoe li mnotvo kako dopustiti ili misliti, da ima ljepota po sebi, a ne mnogi lijepi predmeti: ili uope bilo koji predmet po sebi, a ne mnogi pojedini predmeti? -Najmanje. - Nije dakle filozofija za mnotvo? -Nije.

-Dakle oni prema tome kude filozofe? -Svakako. -Dakle kude i ti pojedinani uitelji, koji se sa svjetinom drue, te
joj nastoje omiljeti. -Oito. -Kakav dakle spas vidi odatle za filozofa, da bi on, ostavi

160

vjeran svome poslu, do cilja doao? A domisli se iz preanjega: ta mi smo se sloili, da toj naravi pripada lako uenje, pamenje, hrabrost i plemenitost. -Da. -to ne, takav e odmah meu djeacima biti u svemu prvi, osobito ako se tijelom rodi nalik na duu. -Ta kako ne e! -Htjet e se dakle, mislim, kad bude stariji, njime sluiti i ukuani i dravljani za svoje poslove? -Kako ne! -Dakle e ga ponizno moliti i astiti, elei ga unaprijed pridobivati, te se tako ulagivati buduoj moi njegovoj. -Tako obino biva. -to onda misli da e takav initi u takvim prilikama, osobito ako je iz mone drave, te je bogat i plemenita roda, a k tome jo lijep i stasit? Zar se ne e napuniti golemim nadama i misliti, da e biti sposoban voditi sudbinu Helena i barbara, i radi toga se visoko uzdizati, pun oholosti i prazna ponosa bez razuma? -I te kako! -Ako dakle onome, koji je u takvu raspoloenju, netko tiho pristupi i stane govoriti istinu, naime da u njega nema razuma, a potreban mu je, ali da ga ne moe stei onaj koji se ne podloi mukama stjecanja, zar misli, da mu je to lako uti uz tolike zapreke? -Ni izdaleka. -Ako dakle ipak jedan poslua to nekako te popusti i dade se privlaiti k filozofiji radi nadarenosti i srodnosti s njom, to misli da e uiniti oni koji dre da gube njegovu pomo i prijateljstvo? Ne e li se svega poduhvatiti i sve mu govoriti samo da to ne poslua, a onome, koji bi ga nagovarao, potajno bacati klipove pod noge i javno ga na sudove vui, samo da ne uzmogne nagovoriti? Bezuvjetno. -Ima li onda prilike, da e se takav baviti filozofijom? -Nema osobite. -Vidi dakle - rekoh ja - da nismo zlo govorili, naime, da su i same naravne osobine filozofa, ako dopadnu u zao odgoj, na neki nain krive, da on postane nevjeran svome zanimanju; zatim da su kriva takozvana dobra: bogatstvo i svake takve prednosti. -Ta nismo zlo, nego pravo rekli. -To je dakle, divotnie, tolika i takva propast i kvarenje, kojim su

izloene za najbolje zanimanje najbolje nadarene prirode, koje, kako mi velimo, i inae rijetko nastaju. I upravo od tih ljudi dolaze i oni koji ine najvea dobra, kad su ve poli tim smjerom; siuna narav ne ini nikada nijednome, ni pojedincu ni dravi, nita veliko. -iva istina. -Ovi dakle, kojih se to najvie tie, tako otpadaju i ostavljaju filozofiju pustu i nedovrenu, pa sami ne ive dostojnim i istinskim ivotom, a u filozofiju, naputenu i osirotjelu, nagrnue iza toga drugi nedostojni, osramotie je i pribavie joj prigovore, kakve i ti veli, da joj kuditelji predbacuju, naime, da su neki njezini pristae ni za to, a veina da zasluuje samo zlo. -Ta to se i govori. -Prirodno se govori - rekoh ja. - Jer kad drugi ovjeuljci vide, da to mjesto postaje prazno, a da je puno lijepih imena i izvanjskosti, veselo iskakuju, kao to se zatvorenici iz zatvora utjeu u svetita, iz svojega umijea u filozofiju, i to ba oni koji su najspretniji u svom siunom umijeu. Pri svemu tome filozofiji ostaje ipak diniji ugled naprama ostalim umijeima. Za njom upravo tee mnogi, koji su po prirodi nesavreni, a kao to su tjelesno nagreni od svoga umijea i obrta, tako ih je i duevno slomio i okrnjio njihov prosti rad; ili nije li nuno? -I te kako. -Misli onda, da je kakva razlika vidjeti njih ili kovaa, elava i malena, koji je stekao novaca, a tek nedavno iz zatvora osloboena, kako se kupa u kupalitu, oblai nove haljine, oprema se poput enika, i kani uzeti gospodarevu ker, koja je siromana i sama. -Nije velika razlika. -Stoje onda prirodno da takvi raaju? Zar ne, kopilad i lou djecu? -Svakako. -to dalje; kada do odgoja dolaze oni, koji ga ne zavrjeuju, te se njime nedostojno bave, to emo rei, kakve predodbe i misli raaju? Zar ne mudrovanja, koja zaista treba tako nazivati, i na kojima nema nita ispravnoga i u svezi s istinskom razboritou? -Dakako? -Ostaje dakle, Adimante, vrlo malen dio onih, koji se dostojno bave filozofijom; to su ili plemenite i dobro odgojene udi, koje su morale ii u progonstvo, te su prema naravi ostale vjerne

162

filozofiji, jer nije bilo tamo kvaritelja, ili kad se u malenoj dravi pojavi velik duh, koji dravnu djelatnost zabaci i prezre, a pogled vine u visine - a rijetko bi gdje doao filozofiji koji sposoban ovjek od drugoga umijea, koje bi potpuno zabacio. A mogla bi zauzdati koga i uzda, koja je na naem drugu Teagu; jer i kod Teaga je sve ostalo ureeno, da otpadne od filozofije, ali ga boleljivost tijela odvraa od dravnitva i sustavlja u tome. A mene, naime moj glas boanski, nije vrijedno spominjati - ta dogodilo se to rijetko kome ili nikome do sada. I od toga dakle maloga broja kad neki postanu filozofi i okuse kako je to slatka i blaena imovina, te opet dovoljno uvide mahnitost svjetine i vide, da, tako rei, nitko nita zdravo ne radi oko dravnih poslova, pa vide, da nema saveznika, s kojim bi tko iao pravdi u pomo i tako sam sebe spasao, osjea se kao ovjek koji je pao medu zvijeri, te koji niti hoe skupa s njima nepravdu initi niti moe sam svima divljima odolijevati, pa tako, jo prije nego bi ita pomogao dravi i prijateljima, mora propasti, ni od kakve koristi sebi ni drugima. Kad on to sve promisli, miruje i radi svoje; kao za nevremena, kad na vjetru leti praina i pljusak, stane pod zid; gleda ostale, kako se pune bezakonjem, te je zadovoljan, ako e ivot ovdje ivjeti ist od nepravde i grijenih djela i ostaviti ga miran i radostan s lijepom nadom. -Ta zaista ne bi ba neznatno postigao, kad bude jednom morao otii, kud se zauvijek ide. -Ali svakako ni najvee, ako se ne namjeri na dobro dravno ureenje; jer u dobrom e i sam bolje napredovati i sa svojim e probitcima spasiti i dravne. O tome dakle, zato je filozofija oklevetana, i da nije s pravom, meni se ini daje dovoljno reeno, ako ti jo to drugo ne veli. -Ta ne velim vie nita o tome; nego koje sadanje dravno ureenje veli, daje za nju prikladno? -Nijedno - rekoh - nego optuujem, da nijedan sadanji dravni ustav nije dostojan filozofske prirode; zato i velim, da se ona mijenja i kvari, te kao to tue sjeme u drugu zemlju sijano gine i obino se pod silu prilagouje novim prilikama, da tako ona sada gubi svoju mo i preobrauje svoju ud u tuu. Ali ako dobije najbolje dravno ureenje, kao stoje i sama najbolja, tada e pokazati, daje ona zaista bila boanska, a ostalo daje bilo ljudsko, i po naravi i po tenjama. Oito je dakle onda, da e iza toga pitati koje je to dravno ureenje.

-Nisi pogodio: ta nisam htio to pitati; nego je li to ono ureenje,

koje smo raspravili, dok smo osnivali dravu, ili drugo. -to se ostaloga tie, jest. A upravo je reeno i tada, da e trebati uvijek u dravi biti neto, to e potovati isti ideal dravnoga ureenja na koji si se i ti obazirao, kad si kao zakonodavac zakone postavljao. -Ta reeno je. -Ali nije potanje kazano iz straha, to ste vi prigovorili i pokazali, daje dokaz za to dug i teak. A i ostatak nije posve lako raspraviti. -Kakav? -Na koji e nain drava s filozofijom postupati, a da sama ne propadne. Jer je sve veliko izvrgnuto opasnosti, i tono se kae, ono stoje lijepo, doista je teko. -Ali ipak neka bude naem razmatranju kraj tek onda, kada to postane oito. -Ne e smetati to, to ne bih htio, nego e, ako ve bude, smetati to, to ne mogu, a spoznat e odmah sam moju dobru volju. A gledaj kako rado i uz kakvu opasnost i sada kanim govoriti; drava se treba prihvaati filozofije protivno nego to sada ini. -Kako? -Sada su i oni, koji se laaju filozofije, tek mladii, a da ne kaem djeaci, koji se jo prije nego to znadu neto o gospodarstvu i stjecanju novca, primiu najteem dijelu njezinu -najtei zovem nauk o dokaznim govorima (dijalektiku) - i ubrzo ga ostavljaju drei se vrsnim filozofima, a ako se kasnije dadu nagovoriti sluati druge koji se filozofijom bave, smatraju to ve za veliku stvar, mislei kako se time treba samo uzgred baviti; pod starost pak, osim upravo malo koga, gasi se u njima filozofsko svjetlo jae od Heraklitova sunca, koje se bar opet ponovno upali. -A kako treba? -Posve protivno: dok su mladii i djeaci, trebaju se baviti odgojem i filozofijom, koja prilii mladiima, a za tijelo, dok se razvija i jaa, jako se dobro brinuti i pribavljati tako potporu za filozofiju. A kada dob stane odmicati, kad se pone usavrivati dua, treba vie panje posvetiti njezinim vjebama. A kad snaga stane poputati, te ne bude za dravne i vojne slube, tada ve trebaju samo pasti na polju filozofije i nita drugo ne raditi, osim uzgredom, oni, koji kane sretno ivjeti i na ivot, koji su proivjeli, poslije smrti nastaviti primjeren udes na onom svijetu.

164

-Zaista mi se ini, Sokrate, da gorljivo govori, ali mislim, da se

veina sluaa jo gorljivije opire i da ne e nikako vjerovati, poevi od Trazimaha. -Nemoj - rekoh ja - zavadati mene i Trazimaha, koji smo netom postali prijatelji, a ni prije nismo bili neprijatelji. Jer ne emo nita popustiti u istraivanju, dok ili ne uvjerimo i njega i ostale, ili neto korisno uinimo za onaj ivot, kad se opet rode i namjere na takva razmatranja. -Zaista, za maleno si vrijeme govorio! -Zaista za nikakvo prema vjenosti. Ali nije nikakvo udo, to veina ne vjeruje ovim rijeima. Ta nikada nisu vidjeli, da bi se dogodilo ono o emu se govori, nego su mnogo prije vidjeli takve izraze, kako su prisilno na umjetni nain dovedeni do sklada, a nisu se, kao sada nai, sami od sebe usklaivali, to jest nikada nisu vidjeli ovjeka, ni jednoga ni vie njih, koji bi po mogunosti potpuno i rijeju i inom dostigao i izjednaio se s krepou, te bi vladao u dravi, koja je jednako takva; ili misli, da jesu? -Nipoto. -Nisu se opet, sretnice, dosta nasluali ni lijepih ni plemenitih rijei oni, koji mogu na svaki nain trajno traiti istinu radi spoznaje, nego su samo izdaleka sluali govore oni, koji vole mudrovanja, prepiranja i ono, to ne smjera ni na to drugo nego na prividnost i prepiranje pred sudovima i u drutvenom ivotu. -Nisu. -Ako smo se dakle toga radi i to unaprijed videi i bojali tada, ipak smo govorili, od istine prisiljeni, kako nikada ne e biti savrena ni drava ni dravno ureenje, a jednako tako ni ovjek. dok ti rijetki filozofi, koji nisu loi nego im samo sada kau. da su beskorisni, ne budu kako sluajem prisiljeni, da se, htjeli ili ne htjeli, poskrbe za dravu i stave njoj u slubu, ili dok sinove sadanjih vladara ili kraljeva ili njih same ne prisvoji po kakvu boanskom nadahnuu istinska ljubav za istinskom filozofijom. A velim, da nema nikakva razloga, da toboe jedno od toga ili oboje ne bi moglo nastati; ta tada bi nam se pravo smijali, da uzalud govorimo puste elje; ili nije li tako? -Tako je. -Ako su pak istaknuti filozofi ili u beskrajnoj prolosti bili kako prisiljeni pobrinuti se dobro za dravu, ili su to i sada u kojem barbarskom kraju, koji je negdje daleko izvan naega pogleda, ili

e to i kasnije biti, pripravni smo o tome govorom se boriti, daje spomenuto dravno ureenje bilo, jest i da e biti, kada ta Muza filozofije u dravi zavlada. Ta nije nemogue da nastane, niti mi govorimo ono stoje nemogue; ali i mi priznajemo, daje teko. -I meni se tako ini. -Za veinu e opet rei, da im se ne ini? -Moda. -O sretnice, nemoj sasvim tako optuivati veinu; oni e ti drukije misliti, ako se ne bude s njima pravdao nego ih bude mirio i pobijajui klevetu, kojoj je tenja za znanjem izloena, pokazivao o kojima filozofima govori, i ako bude kao malo prije odreivao njihovu narav i zanimanje. Inae bi moda drali, da ti govori o onima, na koje oni misle. Ili e rei, da e oni drugo misliti i drukije govoriti i onda, ako filozofe upoznaju s te strane? Ili misli, da se netko, koji je prostoduan i blag, ljuti na neljutita ili zavidi nezavidljivu? Ja te pretjeem i velim, kako drim da takva svadljiva narav ne dolazi u mnotvu, nego samo kod nekolicine. -Nemaj brige, drim to i ja.

-Dri

dakle i to, da su tome, to je mnotvo neprijazno prema filozofiji, krivi oni izvanjski nepozvani gosti, koji filozofe grde, s njima se mraze i uvijek o ljudima govore; sve stvari, to filozofiji najmanje pristaju? -Kudikamo. -Ta onaj, Adimante, koji miljenje svoje zaista upravlja na bitak, nema jamano ni kada gledati dolje na zanimanja ljudi, s ljudima se boriti i napunjati svoju duu zaviu i neprijateljstvom: pravi filozofi gledaju i promatraju neto stoje ureeno, vjeno jednako, to meu sobom nepravde ne ini i ne trpi, te je sve u razloitom redu; to oni oponaaju i to vie se s njime izjednauju. Ili misli daje mogue, da netko ne oponaa ono, s ime se drui iz udivljenja? -Nije mogue. -Druei se dakle filozof s boanskim i urednim postaje boanski i uredan, koliko kao ovjek moe. Alije klevete svuda mnogo. -Svakako. -Ako on dakle - rekoh - bude nekako prisiljen ono, to ondje vidi, usaditi u ljudski ivot, pojedinano kao i u dravni, a ne samo sebe obrazovati, zar misli, da e biti lo uitelj trijeznosti, pravednosti i svekolike kreposti dravljanske?

166

-Ali ako ve svijet opazi, da o filozofu istinu govorimo, zar e se

onda ljutiti na filozofe i ne e nam vjerovati, dok velimo, da drava ne bi drukije nikada mogla postati sretna, ako je ne bi nacrtali slikari, koji se slue boanskim uzorom? -Ne e se ljutiti, ako to opaze; nego o kakvu nacrtu govori? -Uzeli bi dravu i udi ljudske kao dasku i najprije je istili, ali to nije posve lako. U tome bi se odmah, kako svakako zna, pokazali drukiji nego ostali; ne bi se htjeli baviti ni pojedincem ni dravom ni pisati zakone prije nego li dravu istu ili prime ili sami uine. -Pravo rade.

-to

ne, misli, da bi iza toga nacrtali osnove dravnoga ureenja? -Dato. -Zatim bi, mislim, kod izraivanja esto pogledali na jednu i drugu stranu, naime na istinsku pravednost, ljepotu, trijeznost i sve, to je takvo, i opet na te osobine u ljudi; sastavljali bi i mijeali od tenja ljudskih smjesu nalik na ljude, pri emu bi se drali onog uzora, za koji i Homer ree, daje bogolik i nalik na bogove, kad se u ljudi pojavljuje. -Pravo je tako. -Ijedno bi, mislim, brisali, a drugo ponovno crtali, dok ne bi ljudske udi uinili to milije bogovima, koliko se moe. -To bi svakako bio najljepi nacrt. -Zar onda moemo uvjeriti nekako one - za koje ti ree, da e gorljivo protiv nas ii - daje takav slikar dravnih ureenja onaj, koga smo tada pred njima hvalili, a na koga su se oni ljutili, to smo mu drave predavali. I zar to sada neto pitomije sluaju? -I mnogo pitomije, ako su trijezni. -Ta kako e se dakle moi usprotiviti? Zar tako, to e rei, da filozofi nisu ljubitelji bitka i istine? -To bi zaista udno bilo. -A rei e, da njihova narav, koju smo mi raspravili, nije srodna s najboljim? -Ni to. -to dalje; zar da takva narav, dobivi prikladna zanimanja, ne e biti savreno dobra i prava prijateljica filozofije prije svake druge? Ili da e to prije rei za one, koje smo odijelili? -Jamano ne e. -Jo e se dakle estiti, dok emo govoriti, da ni za dravu ni za

dravljane nevolje ne e prestati i da se dravno ureenje, koje u govoru ocrtavamo, ne e ostvariti prije nego li zavlada u dravi rod filozofa. -Moda manje.

-Hoe onda, da ne reemo samo to, da se manje este, nego da

su posve pitomi postali i uvjerili se, pa da nam onda trebaju dati pravo, ako ne iz drugog razloga, a ono iz stida. -Svakako. -Ovi dakle-rekoh ja-neka budu tako uvjereni. A tko e se o tome prepirati, da sinovi kraljeva ili vladara ne mogu postati filozofi od prirode? -Nitko. -A moe li tko govoriti, da im je svakako propasti, ako takvi postanu? Jer i mi doputamo, daje teko ouvati se od toga; ali da se u sve vrijeme od svih nijedan ne bi nikada ouvao, ima li ovjeka koji e se o tome prepirati? -A kako e? -Ali zaista, ako se samo jedan pojavi, moe, imajui poslunu dravu, sve izvriti to se sada ne vjeruje. -Ta moe. -Jer ako on kao vladar postavlja zakone i zanimanja, koja smo raspravili, jamano nije nemogue, da dravljani nisu voljni pokoravati im se. -Nije nipoto. -Nego je dakle udno i nemogue, da bi se i drugima isto priinilo, to se nama priinja? -Ja ne mislim tako. -Pa zaista, dosta smo, kako ja mislim, ve raspravili, daje to najbolje, ako je samo mogue. -Dosta. -Sada nam dakle, kako se ini, izlazi sljedee: zakonodavstvo, o kojem govorismo, najbolje je, ako bi se ostvarilo; teko gaje meutim ostvariti, ali nije nemogue. -Da, to izlazi. -Kad smo ve onda to jedva negda dovrili, treba dakle iza toga govoriti ostalo, naime, na koji e nam nain nastati uvari dravnoga ureenja, po kojim naucima i zanimanjima, u kojoj e se dobi svi pohvaati pojedinoga predmeta? - Zaista treba govoriti. -Nita mi - rekoh ja - nije pomoglo, to sam prije mimoiao

168

tegobnu raspravu o posjedovanju ena i raanju djece i postavljanju vladara, znajui da je tegobno i teko ostvariti potpunu istinu o tome: jer sada svejedno doe potreba da se to raspravi. O enama je dakle i o djeci svreno, a o vladarima treba kao ispoetka poeti. A rekosmo, ako se sjea, da se trebaju pokazivati kao dobri domoljubi, iskuati se u radostima i u alostima, i kako se ne smije pokazati da bi to miljenje naputali ni u muci ni u strahu ni u ijednoj drugoj promjeni, a onoga, koji to ne moe, treba iskljuiti. A tko iz svega izae ist, prokuan kao zlato u ognju, da ga treba postavljati za vladara, te mu ivu i mrtvu davati poasti i nagrade. Tako se nekako govorilo, dok je raspravljanje uzmicalo i zaklanjalo se, bojei se taknuti sadanjeg istraivanja. -Posve istinito govori; ta sjeam se. -Jer je, prijatelju, svakoga strah rei ono, to smo se sada usudili. A sada neka bude to smjelo reeno: za najsavrenije uvare treba postavljati filozofe. -Ta neka bude reeno. -Promisli dakle, da e ti ih prirodno malo biti. Jer sve osobine, za koje rekosmo da ih moraju imati, rijetko e se na okupu nai, nego su veinom razasute. -Kako veli? -Zna da se elja za znanjem, pamet, dosjetljivost, otro-umnost, i druge osobine koje uz to idu, ne nalaze sve skupa, te, kao i snani i plemeniti duh, ne bi htjeli uredno u miru i postojanosti ivjeti, nego takve ljude strast baca amo-tamo, pa im je strana sva postojanost. -Istinu govori. -to ne, a opet te postojane i nepromjenjive udi, na koje bi se prije pouzdao i koje su u ratu prema strahu ravnodune, iste su takve meutim i prema uenju, trome i neuke kao da su ukoene, te samo drijemaju i zijevaju, kad im treba na tom podruju to s naporom uraditi. -Tako je. -A mi smo rekli, da treba oboje imati na dobar i lijep nain, ili da im se ne smije davati ni najizabraniji odgoj ni ast ni vlast. -Tono. -to ne, misli, da e to rijetko biti? -Kako ne! -Treba dakle prirodu kuati i u onome, o emu smo tada govorili, to jest u naporu, strahu i u nasladi, pa sada jo dakle velimo, to

smo tada propustili, naime da je treba vjebati i u mnogim naucima i pripaziti, hoe li moi i najvee nauke svaati ili e utati kao oni, to sustaju u borbama. -Ta zaista treba tako pripaziti; ali na kakve to misli najvee nauke? -Sjea se - rekoh ja - da smo tri dijela due razlikovali i usporeivali, te odatle odreivali pravednost, trijeznost, hrabrost i mudrost. -Ta ako se ne bih sjeao, ne bi bilo pravo, da sluam ostalo. -Zar se i onog sjea, stoje prije toga reeno? -to to? -Govorili smo, da bi to bilo mogue najljepe razmotriti i da bi to jasno postalo tek drugim duim obilaenjem, ali da se mogu za ono, to je prije reeno, nadovezati po redu dokazi. I vi rekoste, daje to dovoljno i tako je dakle tada ono reeno, kako se meni injae, nepotpuno, a je li bilo po volji, to ete rei. -Ali meni je reeno tono, a to se inilo zaista i ostalima. -Ali, prijatelju, u takvim stvarima mjera nije primjerena, ako ita zaostaje za bitkom; jer to god je nedovreno, nije mjera niega. Ali kadto se nekima ini, daje to ve dosta i da vie nita ne treba traiti. -I jako mnogima se tako dogaa radi lakoumnosti. -A to se treba dogaati najmanje uvaru drave i zakona.

-Prirodno. -Takvu ovjeku dakle, drue, treba obilaziti duim putom, i treba
se kod uenja jednako tako muiti, kao kod vjebanja, ili, kako smo upravo sada govorili, nikada ne e doi do kraja nauke, koja je najvea i koja ga se najvie tie. -Ta zar nije to najvee, nego ima jo neto vee od pravednosti i onoga, to smo raspravili? -Ima i vee! U tome se ne smije kao sada ogledati samo nacrt, nego se ne smije nita propustiti da nam izradba bude to savrenija. Ili nije li smijeno, kako kod drugih neznatnih stvari ustrajno nastojimo, da budu to tonije i ie, a ne traimo daje za najvee stvari potrebna i najvea tonost? -Sasvim sigurno; ali misli li, da bi te tko pustio a da ne zapita, koji je to nauk koji najveim naziva, i o emu radi? -to prije mislim. Jer esto si uo: daje najvei nauk ideja dobrote, pomou koje pravednost i ostale kreposti postaju potrebne i korisne. Sada dobro zna da o tome kanim govoriti, a

170

osim toga zna, da taj pojam dovoljno ne poznajemo. Ali ako ga ne poznajemo, zna, da nam bez njega nema nikakve koristi ako bismo ostalo kako i znali, kao to nam ni posjed ne koristi bez dobra. Ili misli, daje koja korist, ako ovjek sve posjeduje, ali ne dobro? Ili znati sve ostalo osim dobra, a ne znati nita, stoje lijepo i dobro? -Zaista, ne mislim. -Ali zaista i to zna, da se veini ljudi ini dobrim naslada, a mudrijima daje u spoznaji. -Kako ne! -Zatim zna, da oni, prijatelju, koji to dre, ne mogu kazati, koja je to razumnost, nego su napokon prisiljeni rei: spoznaja dobra. -Da, to je smijeno. -Ta kako ne! Predbacuju nam, da ne poznajemo dobra, a opet nam govore, kao da ga poznajemo. Ta kau, da je dobro "spoznaja dobra", kao da mi razumijemo, to govore, kad spomenu izraz "dobro". -iva istina. -to dalje; koji nasladu odreuju kao dobro, moda su manje u zabludi nego oni drugi? Ili nisu li i oni prisiljeni priznati kako su neke naslade zle? -I te kako. -Dogaa im se dakle, mislim, te priznaju, daje dobro i zlo isto; zar ne? -Dato. -to ne, oito je, da se o tome jako i mnogo prepire. -Ta kako ne! -Nadalje je oito, da bi mnogi prividnu pravednost i ljepotu (i ako nije prava), ipak voljeli nju imati, po njoj raditi i nje se drati, ali prividno dobro nikome nije dovoljno, nego trai pravo, a prividnost u tome svatko zabacuje. -I te kako. -Za tim dakle ide svaka dua i radi toga sve ini; za to sluti, da jest neto, ali ne zna i ne moe tono shvatiti stoje to, ni stalno se uvjeriti, kao o ostalome, pa joj radi toga izbjegava prava korist i ostaloga - zar dakle da reemo, da takva i tolika stvar smije biti nejasna i za one najbolje u dravi, kojima emo sve predati? -Nikako. -Ipak mislim, da ne bi onaj, koji ne zna kako li su dobre pravednost i ljepota, bio osobito vrijedan uvar. A slutim da to

nitko ne e prije tono znati. -Ta lijepo sluti. -to ne, drava e nam biti potpuno ureena, ako je bude nadgledao takav uvar, koji to znade? -Bezuvjetno; nego dakle ti, Sokrate, to veli, daje dobro: znanje ili naslada, ili neto drugo mimo to? -Gle ti njega - rekoh ja - lijepo se ve davno prije vidjelo, da ti ne e dosta biti, to ostali o tome misle.

-Ta

ne ini mi se ni pravo, Sokrate. da mogu kazati samo miljenja ostalih, a svoje ne. nakon to sam se bavio time toliko vremena. -to dakle; ini li ti se pravo, da netko govori o onome, to ne zna, kao da zna? -Nipoto kao da zna; nego da bude voljan govoriti ono, to misli, samo kao svoje miljenje. -to, nisi opazio, da su sva miljenja bez znanja runa! I najljepa su slijepa! Ili ti se ini, da se to razlikuju od slijepaca, koji putom pravo idu, oni koji pogaaju neto istinito bez razuma? -Ne razlikuju se nita. -eli li onda vidjeti ono, stoje nuno, naime stoje slijepo i nejasno, dok moe od drugih uti ono stoje svijetlo i lijepo? -Zeusa ti, Sokrate - ree Glaukon - ne sustani kao da si na koncu; ta bit e nam dosta, ako tako i o dobru raspravi, kao to si raspravio o pravednosti, trijeznosti i ostalome. -Ta i meni e, drue - rekoh ja - i te kako dosta biti. Ali moda ne u moi, te e moje nastojanje radi nespretnosti zasluiti da ga se ismije. Ali, o sretnici, pustimo za sada, stoje sama dobrota. Jer mi se ini vei posao ono, to mije sada na pameti, nego li ga bismo sadanjim zaletom dostigli. Ali sam voljan govoriti, to mi se ini edom dobra i najslinije njemu, ako je i vama drago, a ako nije, pustit u. -Ali govori, jer o ocu e kasnije pripovijedati. -Htio bih, da vam uzmognem vratiti i da vi primite ne samo, kao sada, kamate, nego i glavnicu. Primite dakle onda kamate i prinos same dobrote. Ali budite na oprezu, da vas kako nehotice ne prevarim i ne dadem kamate. -Bit emo, koliko moemo, nego samo govori. -Hou, kad se sloimo i sjetimo onoga, to je prije i esto ve drugdje reeno. -Na to?

172

-Velimo

i odreujemo u govoru, da postoji mnotvo lijepih i dobrih predmeta i tako dalje. -Da, velimo. -A opet i samu ljepotu i samu dobrotu i tako dalje, to smo tada uzimali u mnoini, uzimamo u jednini prema jednoj jedinoj ideji svakoga predmeta, te zovemo svaki onim, to jest. -Tako je. -I onda velimo, da se predmeti vide, a da se ne pomiljaju, a ideje opet da se pomiljaju, a da se ne vide. -Da. -Kojim onda dijelom svojim vidimo ono, to se vidi? -Vidom. -to ne, sluhom ono, to se uje, i ostalim osjetilima sve to se zapaa? -Dato. -Zar si onda opazio, koliko je stvaratelj osjetila jae izgradio mo, kojom vidi i biva vien? -Nisam posve. -Ali gledaj ovako. Treba li sluhu i glasu jo kakvo drugo sredstvo, da bi sluh uo a glas se uo, a u protivnom sluaju da sluh ne bi uo a glas se ne bi uo, ako ono sredstvo ne pristupi kao tree? -Ne treba nita. -A mislim, da ni mnogim drugim osjetilima, da ne reem nijednom, nita takvo ne treba. Ili ti zna spomenuti koje osjetilo? -Ne mogu. -A nema na umu, daje osjetilu vida potrebno i ono stoje vieno? -Kako? -Ako negdje u oima ima vid i ako se onaj, koji ga ima, hoe njime sluiti, a nazona je u vidljivim predmetima boja, zna, da ni vid ne e nita vidjeti, i da e boje biti nevidljive, ako ne pristupi tree sredstvo, stvoreno napose upravo za to.

-O emu dakle to govori? -0 onome, to ti zove svjetlom. -Istinu veli.

-Nisu dakle, neznatne stvari, osjetilo vida i vidljivost predmeta, vezani vezom vrednijom nego ostali spojevi; jer svjetlo nije bez cijene. -Zaista daleko od toga, da bi bilo bez cijene. -Kojega dakle boga na nebu moe spomenuti kao uzrok, ije

nam svjetlo pomae, da vid vidi najljepe i da se vidljivi predmeti vide? -Kojega i ti i ostali; ta pita oito za sunce. -Zar se dakle vid ovako odnosi prema tome bogu? -Kako? -Sunce nije sam vid ni ono mjesto gdje vid nastaje, to jest oko. - Ta nije. -Alije, mislim, od osjetila oko najslinije suncu. -Kudikamo. -to ne, i mo, koju ima, ima od sunca, te mu se ona namie, kao da od sunca pritjee. -Svakako. -Zar ne dakle, sunce nije vid, ali je njemu uzrok, i upravo se po njemu vidi? -Tako je. -Znaj dakle, da sunce zovem edom dobrote, to ga je dobrota rodila sebi slinim. to je sama dobrota u misaonom svijetu za um i predmete miljenja, to je sunce u vidljivom svijetu za vid i vidljive predmete. -Kako? Jo mi razloi. -Kada tko oi ne upravlja na one predmete, kojima na boje pada dnevno svjetlo, nego kojima na boje padaju noni kresovi, znarekohja-da se one zatupljuju i da se pokazuju gotovo kao slijepe, kao da nema u njima ista vida? te kako. kad ih tko, mislim, upravlja na one predmete koje sunce obasjava, onda oi jasno vide i pokazuje se, da u tim istim oima ima vid. -Dato. -Dakle misli, da tako radi i dua: kada se uperi u ono, na to sja istina i bitak, onda dua to opazi, spozna, te se ini da ima uma; ali kada se uperi u ono, stoje s mrakom pomijeano, naime u ono to postaje i propada, onda dua samo mnije, te se zatupljuje i poremeti misli, i ini se kao da nema uma. -Ta jest. -Dakle je ideja dobrote ono, to daje istinu predmetima spoznaje i mo spoznaje onome to spoznaje; ako bude drao, daje ideja dobrote uzrok znanja i istine, istine koja se spoznaje umom, te daje oboje, i spoznaja i istina, neto tako lijepo, ali da je sama

-A

-I

174

dobrota neto to je jo ljepe od toga obojega, onda e pravo drati. A kao stoje ondje pravo drati, daje svjetlo i vid samo nalik na sunce, a nije pravo drati ih za sunce, tako je i tu pravo drati, da je to oboje, znanje i istina, samo nalik na dobrotu, ali nije pravo drati nijedno od toga za samu dobrotu. Tad treba jo vema cijeniti dobrotu. -Golemu krasotu kae, ako dobrota daje znanje i istinu, a sama je ljepotom nad njima! Ta jamano ti ne veli, da je to naslada! -Ne grijei, nego ovako sliku dobrote bolje razmotri. -Kako? -Za sunce, mislim, ne e rei, da vidljivim predmetima daje samo osobinu, da se vide, nego da im daje i postanje, rastenje i hranu, a samo da nije postanje. -Ta kako u rei? -Misli dakle i o predmetima spoznaje, kako od dobrote nemaju samo osobinu da se mogu spoznati, nego kako im od nje dolazi jo i opstanak i bitak, a da dobrota ipak nije bitak nego je s onu stranu bitka, te po uzvienosti i moi via... Na to ree Glaukon u ali: - O boe, kolikog li nadmaivanja! -Ta ti si kriv - rekoh ja-kad me sili, da govorim ono, to o tome mislim. -Nipoto ne prestani, pa bar, ako ne to drugo, raspravi usporedbu sa suncem, ako jo to ima o tome rei. -Ta zaista imam o tome jo dosta. -Dakle ne izostavi ni sitnice. -Mislim, da u morati mnogo; ali ipak, kako zasad bude mogue, ne u hotimice netoan biti. -Ta nemoj. -Pomisli dakle, daje to, kao to rekosmo, dvoje, i da jedno vlada u vrsti i svijetu misaonom, a drugo opet u vidljivom - da ti se ne bi inilo, kako se igram rijeima, ako bih rekao "nebo'". Dakle zna ta dva svijeta, vidljivo, misaono? -Znam. -Uzmi dakle crtu na dvoje nejednakih dijelova razrezanu, te opet rei na isti nain, jedan i drugi dio, od kojih jedan predstavlja vidljivu, a drugi misaonu vrstu, i bit e ti u vidljivoj vrsti po meusobnoj jasnoi i nejasnoi jedan dio samo slike. A zovem slikama: prvo sjene, zatim odrazivanje u vodi i u predmetima, koji su guste, glatke i svijetle povrine, i sve takvo slino, ako

razumije. -Ta razumijem. -Za drugi dakle dio uzimaj ono, stoje nastalo prema spomenutim slikama, naime ivotinje oko nas, svaku biljku i svaku vrstu proizvoda ljudskoga umijea. -Uzimam - ree. -Bi li i htio rei, daje to razdijeljeno prema istini i neistini, to jest kako je mnijenje prema znanju, tako je slika prema svojemu predmetu? -Bih i te kako. -Pazi dakle opet, kako treba rezati i misaoni dio. - Kako? - Tako, daje dua prisiljena jedan svoj dio traiti pomou pretpostavaka, sluei se dijelovima tada odrezanima kao slikama, ne idui na poetak nego na konac; a drugi je opet dio prisiljena traiti idui od pretpostavke, koje ne uzima za gotove, na poetak i istraujui pomou ideja samih po sebi bez slika, a ne kao prvi dio. - To, to veli, nisam tono razumio. - Ali e razumjeti kasnije, jer iza tih rijei bit e ti lake. Mislim naime da zna, da oni, to se bave geometrijom, raun-stvom i takvim stvarima, pretpostave parni i neparni broj, likove, trovrsne kutove i drugo tome srodno kod svakoga istraivanja, pa pretpostavivi to kao da znaju, ne e vie nita o tome ni sebi ni drugima dokazuju, drei, kako je to svakome oito. Nego ve odatle poinju ostalo raspravljati i tako dolaze tono do onoga, to su poeli razmatrati. - Svakako to znam. - Sto ne, zna i to, da, premda se slue vidljivim likovima i o njima govore, ne misle o njima, nego o onome, na stoje to nalik, govorei o etverokutu samome po sebi i o njegovu premjeru, a ne o premjeru koji crtaju, i ostalo tako: same te likove, koje prave i crtaju, od kojih imaju i sjene i slike u vodi, uzimlju opet kao slike, i nastoje vidjeti ono samo, to se ne moe drukije vidjeti nego u razumu. - Istinu govori. -Za tu sam dakle vrstu govorio, daje misaona i daju je dua prisiljena traiti uz pretpostavke, te ne ide na poetak, jer se vie od pretpostavaka ne moe uspinjati, nego se slui kao slikama onim, to su stvorili oni dolje, i to se pomilja i cijeni kao potpuno tono prema onome gore. - Razumijem, da govori o postupku o mjerstvu i u znanostima njemu srodnim.

176

-Razumij dakle, da kao drugi dio misaone vrste zovem ono, to

dosee sam govor snagom raspravljanja (dialegesthai), ne uzimajui pretpostavke za poetke nego zbilja za pretpostavke, kao stube i zalete; da ide do poetka svega stoje bez pretpostavke i kad ga dosegne, da onda opet natrag silazi do kraja, drei se redom onoga, to je do poetka; a kod toga da se uope ne slui niim, to je osjetilno, nego idejama samima po sebi radi ideja samih po sebi i da zavri idejama. -Razumijem, ne dodue tono - ta ini mi se, da govori o velikoj stvari - nego samo toliko, da hoe odrediti, kako je jasniji onaj dio misaona bitka, to ga ogleda znanost raspravljanja, od onoga to ga ogledaju obine znanosti, kojima su pretpostavke kao poetci; u njima su oni, koji to razmatraju, prisiljeni dodue razmatrati razumom a ne osjetilima, ali se ipak priinja, da nemaju znanja o tome, premda se to moe spoznati pomou poetka. To je zato, to oni ne razmatraju uspevi se do poetka nego iz pretpostavaka. A ini mi se, da rad mjernika i slinih ljudi zove razumom, a ne umom, drei, da je razum izmeu mnijenja i uma. -Shvatio si sasvim potpuno - rekoh ja. - I uzmi, da za ta etiri dijela nastaju u dui etiri stanja: za najgornji dio um, za drugi razum, treemu daj ime vjerojatnost, a zadnjemu nagaanje, te ih poredaj razmjerno, promislivi, da onoliko, koliko je istine u onome za to su ta stanja, da toliko jasnoe i sama imaju. - Razumijem, uzimam to na znanje i redam, kako veli.

SEDMA KNJIGA
-IZA toga dakle - rekoh - usporedi nau narav prema tome. je li
ili nije obrazovana, sa sljedeim stanjem. Predoi naime sebi, da ljudi ive u podzemnoj pilji, koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; da su ljudi u njoj od mala s okovima na nogama i vratu tako, da ostaju na istom mjestu i gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leima; meu ognjem i sunje-vima zamisli put gore, a uza nj zid, kao to arobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije. -Predoujem si. -Predoi si dakle uz taj zid ljude, koji nose svakakve sprave, to iznad zida izviruju, kipove, druge ivotinje kamene, drvene i svakojako izraene; i kako je prirodno, da jedni nositelji govore a drugi ute. -udnu sliku veli i udne sunjeve. -Nalik na nas! Jer misli li najprije, da bi sunji od sebe samih ijedan od drugoga to drugo vidjeli osim sjena, to bi od ognja padale na stijenu peine pred njima? -Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli ivot drati glavu nepomino? -A to bi vidjeli od predmeta, koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto? -Dato. -Ako bi dakle mogli medu sobom razgovarati, misli da sjene, koje bi vidjeli, ne bi obiavali zvati jednako kao i prave predmete?

178

-Bez sumnje. -to dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi
koji od prolaznika progovorio, misli da bi oni drali kako netko drugi govori, a ne sjena, koja bi mimo prolazila? -Zeusa mi, ne mislim. -Sasvim bi dakle takvi ljudi drali, da nita drugo nije istina nego sjene predmeta? -Veoma nuno. -Gledaj dakle, to bi im se dogodilo, kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izlijeili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to dogaalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjeao bi kod svega toga bol, i radi blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono, od ega je do tada vidio sjenu - to bi, misli, rekao, ako bi mu tko govorio, daje tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budui daje neto blie bitku i okrenut prema predmetima, u kojima je vie bitka, i ako bi mu onda sve, to bi mimo prolazilo, pokazivao i pitanjima silio da odgovara stoje? Misli, da ne bi bio u zabuni i mislio, daje istinitije ono stoje do tada vidio, nego ono to mu se sada pokazuje? -Dakako. -to ne, i ako bi ga se sililo, da gleda u samo svjetlo, boljele bi ga oi, bjeao bi i okretao se prema onome, to moe gledati, i mislio bi daje to zaistajasnije od onoga, to bi mu se pokazivalo? -Da, tako. -A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunanoga svjetla, zar se ne bi kod tog namuio i ljutio, to ga se vue, i kad bi ve doao na svjetlo, zablijetenim oima ne bi mogao vidjeti nita od onoga, emu sada velimo, daje istinito? -Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada. -Dakle bi mu, mislim, trebalo priuiti se, ako bi htio vidjeti predmete gore. I najprije bi najlake opaao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Iza toga bi lake promotrio nou stvari na nebu i samo nebo, pogledajui u svjetlo zvijezda i mjeseca, nego li danju sunce i sunano svjetlo. -Kako ne! -Napokon bi dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo je, ne slike njegove u vodi i na tuem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu u punoj stvarnosti.

179

-Nuno. -I zatim bi ve o njemu zakljuivao, da ono daje godita i godine,

da sve upravlja na vidljivom svijetu i daje na neki nain uzrok svemu onome, stoje vidljivo. -Oito bi poslije onoga na to doao. -to onda, kad bi se sjeao staroga stana, mudrosti ondje i tadanjih supatnika, misli, da ne bi sebe drao sretnim radi te promjene, a one alio? -I te kako. - A ako je tamo imao kakve asti i pohvale od drugih i poasti onaj koji je najotrije vidio sjene, koje su mimo prolazile, i koji je najbolje pamtio, stoje obiavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogaao ono to e se dogoditi, misli, da bi eljan bio toga i zavidan radi asti i vlasti medu onima? Ili bi mu se dogodilo prema Homerovim rijeima, te bi ivo volio "kao teak sluiti drugome ovjeku siromanu" i bilo togod radije podnio, nego da bi onako morao misliti i ivjeti? - J a mislim tako, voliobih sve podnositi nego onako ivjeti. - I ovo dakle uzmi na um. Ako bi takav opet siao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oi bile pune mraka, doavi iznenada sa sunca? -I te kako. - A ako bi mu onda opet trebalo prepirui se s onim vjenim sunjevima prosuivati one sjene, dok je jo zablijeten, prije nego se oi ustale - a to vrijeme privikavanja ne bi bilo ba kratko - zar mu se ne bi ismijali, i zar se ne bi o njemu govorilo, da se gore uspeo samo zato, da se vrati s pokvarenim oima, te da nije vrijedno ni kuati gore ii? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga, koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili? -Zaista bi. -Dakle, mili Glaukone - rekoh ja - tu cijelu sliku treba nadovezati na predanje prikazivanje pa usporeivati svijet, to se preko vida ukazuje, sa stanom u tamnici; svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca; a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzima kao uzlazak due u misaoni kraj, ne e promaiti ono emu se nadam, kad ve to eli uti, a bog zna, je li moje miljenje upravo istinito. Meni se dakle kao ispravno ini, daje u svijetu spoznaje ideja dobrote zadnja i da je se jedva moe vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zakljuivati, da je ona uzrok svemu stoje ispravno i lijepo u svijetu; u vidljivom svijetu raa svjetlo i

gospodara njegova, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; zatim mi se ini, da nju treba vidjeti onaj, koji eli razumno raditi, bilo u posebnikom bilo u javnom ivotu. -Mislim i ja, dakako kako ve mogu. -Hajde dakle, pomisli i ovo, te se ne zaudi, to oni, koji ovamo dou, ne e brinuti se za ljudske poslove, nego njihove due uvijek tee boraviti gore; ta tako je prirodno, ako elimo, da to bude prema prije spomenutoj slici. -Zaista prirodno. -to dalje; misli, da je nekako udno, ako se tko od boanskoga gledanja svrati na ljudska zla, te se pri tom dri nespretno i ini vrlo smijean, budui da su mu oi jo zablije-tene, pa prije nego se dovoljno priuio na sadanji mrak, ve je bio prisiljen na sudovima ili gdje drugdje prepirati se o sjenama pravednosti i o likovima, kojih su to sjene, te se boriti o tome protiv shvaanja onih, koji same pravednosti nikada vidjeli nisu?

-Nije nikako udno. -Ali, ako bi tko imao pameti, sjeao bi se, da oi dvojako i iz dva
uzroka imadu smetnje; kad prelaze iz svjetla u mrak i iz mraka u svjetlo. A ako bi mislio; da se to isto dogaa dui. ne bi se nerazumno smijao, ako bi koju duu vidio smetenu i nesposobnu neto vidjeti, nego bi razmotrio, je li zbunjena zato to se jo nije navikla na tamu, budui daje dola iz svjetlijega ivota, ili je dola iz vee neukosti u svjetliji kraj te se napunilajasnijega sjaja. I tako bi istom jednu duu radi udesa i ivota nazvao sretnom, a drugu bi poalio, i ako bi joj se htio smijati, manje bi mu smijeh bio smijean nego kod one due, koja je dola odozgo iz svjetla. -Veoma tono govori. -Treba nam dakle, ako je to istina, pomisliti o tom da odgoj nije takav, kakav kau neki uitelji da jest. A kau, da u dui nema znanja, a oni ga usauju kao da u slijepe oi meu vid. -Ta kau zaista. -A sadanje razmatranje pokazuje da se ta mo, kao i sredstvo kojim svatko ui, nalazi u svaijoj dui. Ali kako se oko ne bi moglo drukije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta mo okretati s cijelom duom iz podruja postajanja, dok ne postane sposobna gledati i uzdii se do bitka i najsvjetlije toke bitka, a to je, velimo, dobrota. arne? -Da. -Upravo dakle za tu svrhu bio bi odgoj neka vrsta umijea

181

obrtanja, naime, kako e se tko najlake i najuspjenije okrenuti, ne da mu se usadi vid, nego kad ga ve ima te samo nije pravo okrenut i ne gleda kamo treba, da ga se na to navede. -Ta ini se. -Ostale su dakle vrline, kako se veli, duevne, ini se, blizu nekako vrlinama tjelesnim: zaista se naime isprva ne nalaze, a kasnije se usauju navikom i vjebom. Ali sposobnost spoznavanja nadasve pripada, kako se ini, neemu stoje vema boansko u nama, to nikada ne gubi svoju mo, a po onom obrtanju postaje potrebno i korisno, jer inae je nepotrebno i tetno. Ili nisi jo opazio, kako kod onih, koje zovu zlima ili mudrima, niska dua ljuto gleda i otro razbira ono, prema emu se okrenula, budui da nema lo vid, ali je prisiljena sluiti zloi, te to vie zla ini to otrije gleda. -Svakako. -Ali kad bi se ta priroda odmah od mala potkresivala, te bi joj se obrezali oni kao olovni utezi, srodni postajanju, koji upravo za jela i takve naslade i uitke prianjaju, te vid duevni okreu prema dolje - kad bi se ona toga rijeila, pa se stala okretati prema istini, ovu bi priroda tih ljudi najotrije vidjela, kao to i ono vidi, na stoje sada okrenuta. -Naravno. -to dakle, ne izlazi li iz preanjega razmatranja prirodno i nuno ovo: ni oni, koji su neobrazovani i nevjesti istini, nikada nisu sposobni za upravljanje dravom, ni oni, kojima se doputa, da se svojim odgojem bave do kraja ivota; prvi zato, to u ivotu nemaju neku svrhu, prema kojoj trebaju smjerati kod svakoga rada i svojega i dravnoga; drugi zato, to ne e htjeti uope svojevoljno raditi, mislei, da su jo za ivota naseljeni na otocima blaenika? -Istina. -Mi dakle kao osnivai imamo zadau najbolje prirode prisiliti da dou do nauka, za koji prije rekosmo, daje najvei, to jest da vide dobrotu i popnu se onim uzlaskom prema svjetlu, a kad se popnu i tono vide, ne doputati im, to se sada doputa. -to to? -Da ondje ostaju i ne ele natrag silaziti k onim sunjevima ni primati od njih muke i asti, bile neznatne bile vrednije. -Onda emo im krivo uraditi! Uinit emo, da gore ive, premda bi mogle bolje. -Opet si, prijatelju - rekoh ja - zaboravio, kako zakonu nije do

toga stalo, da jedan stale u dravi osobito sretan bude, nego

-Ta kako ne! -Koji bi onda, Glaukone, nauk vukao duu iz svijeta postajanja u
svijet bitka? A sada, dok govorim, dolazi mi ovo na um: nismo li govorili, da ti ljudi trebaju u mladosti biti ratni borci? -Ta rekli smo. -Treba dakle taj nauk, koji traimo, pokraj onoga imati jo i to. -to? -Da ratnicima ne bude beskoristan. -Treba zaista, samo ako je mogue. -Prije smo im dali tjelovjebeni i glazbeni odgoj. -Bijae tako. - Tjelovjeba se bavila onim, to raste i propada, jer nadgleda rastenje i propadanje tijela. -ini se. -To dakle ne bi bio nauk, koji traimo. -Ta ne bi. -Nego dakle glazbeni odgoj, kako smo ga prije raspravili? -Ali on bjee, ako se sjea, dopuna tjelovjebenog odgoja; odgajao je uvare navikama; davao je blagoglasjem skladnost, a ne znanje; davao je ritmom ritminost; a i u govorima je imao neto tome srodno, i to i u onima, koji su bili nalik na priu, i u onima, koji su bili vie istiniti. Ali za znanje koje vodi k spoznaji, to ti sada trai, nije u tome bilo nikakva nauka. -Veoma me tono podsjea, jer doista nije nita takovog imao. Ali, boanski Glaukone, gdje bi bilo to takvo? Jer sva su se umijea priinila rukotvornima. -Kako ne? I zaista, to nam jo drugo ostaje, osim glazbenog i tjelovjebenog odgoja, te umijea? -Hajde - rekoh ja - ako vie ne moemo uzeti nita osim tih, uzmimo ono, to se protee na sve njih. -to? - Primjerice ono, ime se zajedniki takoer slue sva umijea, umovanja i znanja. To i treba svatko kao prvo uiti. - to to? - Tu sitnicu: raspoznavati jedan, dva i tri, a zovem to ukratko brojem i raunom. Ili nije li kod toga tako da se svako umijee i znanje treba time baviti? -I te kako.

183

-Dakle i ratno umijee? -Bezuvjetno.

- Svakako prikazuje Palamed svakom zgodom u tragedijama Agamemnona veoma smijenim vojskovoom. Ili nisi opazio, kako veli, daje izumio broj, pa uspostavio tada redove u taboru pred Trojom, prebrojio lae i sve ostalo, a prije toboe nisu znali brojiti niti je, kako se ini, Agamemnon znao, koliko je noga imao. Ta nije znao brojiti! to misli, kakav je tad bio vojskovoa? - Zaista udan, ako je to bila istina. -to ne, dakle - rekoh ja - odredit emo, da je za ratnika potreban nauk, da zna raunati i brojiti? -Nadasve, ako iole kani razumjeti vrstanja vojske, a bolje rei, ako kani i ovjek biti. - Ima dakle o tome nauku isto na umu to ja? -to? -ini se, da pripada meu nauke, koji od prirode vode do spoznaje onoga to traimo, ali da se nitko njime pravo ne slui, premda posvema vue k bitku. -Kako veli? -J a u nastojati pokazati, to mi se ini. Naime, razlikujem predmete, koji vode k bitku od predmeta, koji ne vode onamo. Razmotrimo ih sada zajedno, pa mi ih potvrdi ili poreci, kako bi jasnije vidjeli, je li onako, kako slutim. -Kazuj. -Kazujem dakle, ako samo vidi: jednom sjetilna opaanja ne potiu miljenje na razmatranje, jer se tu, kako se ini, opaanje dovoljno prosuuje samim osjetilom, a drugi put osjetilna opaanja svakako potiu miljenje na razmatranje, jer, kako se ini, samo osjetilo ne zadovoljava. -Oito veli za predmete, koji se izdaleka ukazuju i kao obrisi. -Nisi sasvim pogodio, to govorim. -to misli zapravo? -Uzimam da ne potiu osjetila ona opaanja, koja ne prelaze ujedno u protivno opaanje. Ona, koja prelaze, uzimam da osjetila potiu, budui da tad opaanje pokazuje upravo tako ovo kao i protivno, dolazilo ono izbliza ili izdaleka. A pomou primjera e jasnije razumjeti, to govorim. To bi, velimo, bila tri prsta, najmanji, drugi, srednji. -Svakako. Misli dakle, da se oni vide izbliza; ali pripazi! -to? -Svaki se od njih jednako pokazuje kao prst i u tome se nita ne

razlikuje, vidilo ga se u sredini ili na kraju, bio on crn, debeo ili mrav i tako dalje. Jer u svemu tome nije prisiljena dua veine ljudi zapitati miljenje, to li je prst, jer joj vid nikad ne oznauje, da bi prst bio ujedno neto protivno od prsta. -Ta zaista ne. -to ne, takva stvar prirodno ne bi poticala i budila miljenje. -Prirodno ne. -A to dalje; zar vid tono vidi, kako su veliki i mali i nita mu nije stalo, stoji li koji prst u sredini ili na kraju? I tako jednako, osjea li opip tono debljinu i tankou, ili mekou i tvrdou? I zar ne pokazuju ostala osjetila takove pojave netono? Ili zar ne radi svako osjetilo ovako: ponajprije je osjetilo, koje je odreeno za tvrdou, odreeno da slui i za mekou, te osjea tvrdou i mekou kao isto i javlja tako dui? -Tako je. -to ne, u takvim opet prilikama dua nuno ne zna, to oznauje to osjetilo kao tvrdo, ako to isto oznauje i kao meko; zatim ne zna dua, to osjetilo za lako i teko oznauje kao lako i teko, ako ono oznauje teko kao lako i lako kao teko? -Ta i jesu to udna obmanjivanja za duu i potrebna, da se razmotre. -Prirodno dakle nastoji dua u takvim prilikama najprije prizvati u pomo raunstvo i miljenje, te razmotriti, je li u svakom pojedinom sluaju, to se dojavljuje, jedno ili dvoje0 -Kako ne! -to ne, ako se ini dvoje, svako se pokazuje kao jedno i kao drugo? -Da. -Ako je dakle svako kao jedno, a zajedno ine dva, onda e dua odjelito oboje pomiljati; jer da nije odjelito, ne bi pomiljala kao dvoje, nego kao jedno. -Tono. -I vid je, velimo, vidio veliko i maleno, ali i ne odjelito, nego kao neto pomijeano; zar ne? -Da. -A radi jasnoe bijae opet miljenje prisiljeno vidjeti veliko i maleno, ne pomijeano, nego odjelito, protivno od vida. -Istina. -Dakle nam odatle nekako dolazi prvotno pitanje: to je zapravo veliina i majunost?

185

-Svakako. -Posve pravo. -To sam dakle

-I tako dakle nazvasmojedno misaonim a drugo vidljivim.

netom htio govoriti, naime, da jedna opaanja potiu miljenje, a druga da ne potiu, odreujui da potiu ona opaanja, koja u osjetila dolaze zajedno s opaanjima sebi protivnima, a koja ne dolaze tako, ona da ne bude miljenje. -Razumijem dakle sad, i ini mi se, daje tako. -to dakle, kamo se ini da pripada broj i jedinica? -Ne domiljam se.

-Ta domiljaj se iz predanjega. Jer ako se jedinica sama po sebi

tono vidi, ili ako se kojim drugim osjetilom poima, ne bi ona vukla k bitku, isto kao stoje bio sluaj kod prstiju. Ali ako se uz nju uvijek zajedno vidi i njezina suprotnost, te se ona ini upravo tako jedinica kao protivno, onda bi ve trebao netko, tko e to prosuditi. Dua je tu nuno u dvojbi, te mora traiti i pitati, budei u sebi miljenje, to li je jedinica sama po sebi. Tako bi nauk o jedinici vodio i obraao na gledanje bitka. -Ali zaista tu osobinu nema ba vid, kada se tie onoga, to je isto: ta jedno isto vidimo ujedno i kao jedno i kao beskrajno mnotvo. -Dakle, ako to biva kod jedinice, biva isto i kod svakoga broja? -Kako ne! -A raunstvo i brojenje tie se broja? -I te kako. -A to, ini se, vodi do istine. -U najveoj mjeri. - Pripadalo bi dakle medu nauke, koje traimo. Jer ratniku je to potrebno nauiti radi vrstanja eta, a filozofu zato, to mu treba izroniti iz postajanja i dosei bitak, ili inae ne e nikada postati mislilac. -Tako jest. -A na je uvar ratnik i filozof. -Dato. - Dakle bi, Glaukone, prikladno bilo taj nauk zakonom odrediti i nagovarati one, koji e u dravi imati najvee slube, da se late raunstva i da se ne bave njime povrno nego dotle, dok sami miljenjem ne dou do gledanja prirode brojeva. Ali da se ne vjebaju radi kupovanja i prodavanja, kao trgovci i trgovii, nego radi rata i zato, da se sama dua moe lako okretati od postojanja do istine i

bitka. - Prelijepo govori. - I zaista, sad i sam razbiram, poto smo spomenuli nauk o raunstvu, kako je krasan i mnogostruko koristan za ono, to hoemo, samo ako se tko njime bavi radi spoznaje, a ne radi trgovanja. - Kako to? - Po tome, to smo upravo sada govorili. On snano prema gore vodi duu i nuka je, da govori brojeve same po sebi, a nikako ne doputa da se u govoru uzimaju brojevi od predmeta, koji se mogu vidjeti ili opipati. Ta zna, ako tko stane u govoru ralanjivati jedinicu samu po sebi, da se strunjaci tome smiju i ne doputaju to. Nego ako ti nju rainjava, oni je uzimaju mnogostruko, pazei, da se ne bi tada jedinica pokazala kao jedinica nego kao mnotvo dijelova. - Posve istinito govori. -to tada; to si ve promotrio, da su ljudi, koji su divotnici, o kakovim brojevima razgovarate? U kojima je jedinica takva, kakvu vi hoete, naime svakoj drugoj posvema jednaka, bez ikakve sitne razlike, bez ijednoga dijela u sebi? to misli da bi odgovorili? -Ja mislim, da govore o onim brojevima, koji se mogu samo pomisliti, a nikako se drukije ne mogu shvatiti. -Vidi dakle, prijatelju, da nam se zaista ini potreban taj nauk. On goni duu da se samim miljenjem pribliuje samoj istini. - I zaista to osobito ini. - to tada; to si ve promotrio, da su ljudi, koji su nadareni za raunstvo, tako rei za sve nauke otroumni. A ako se spori u tome odgoje i izvjebaju, onda ipak imadu bar tu korist, da postaju otroumniji, nego to su bili. - Tako jest. -I zaista, kako ja mislim, ne bi lako naao koju nauku kao tu, koja bi vie muke zadavala kod uenja i vjebanja. - Ta ne bi zaista. - Dakle radi svega toga taj se nauk ne smije naputati nego treba one, koji su od prirode najsposobniji, u njemu obrazovati. - Slaem se. - To nam dakle - rekoh - neka bude jedan nauk; a razmotrimo drugi, koji je s onim u svezi, je li za nas pogodan. -Kakav? Ili govori o geometriji? -Upravo o tome - rekoh ja.

187

se tie rata, oito je pogodno. Jer za udaranje tabora, zauzimanje mjesta, prikupljanje i rasprivanje vojske, i kako se ve inae vrstaju vojske u samim bitkama i na hodovima, znai mnogo, je li ovjek vrstan u mjerstvu ili nije. -Ali zaista, za takve bi stvari dosta bio kakav malen dio mjerstva i raunstva. Ali treba razmotriti, slui li vei i dalekoseniji dio mjerstva naem cilju, naime da pomogne lake vidjeti ideju dobrote. A tom cilju slui, velimo, sve, to nuka duu, da se okree prema onom kraju, gdje je najblaeniji bitak izmeu svih bitaka, koji dua treba na svaki nain vidjeti. - Pravo govori. - Dakle ako nuka vidjeti bitak, pogodno je, a ako nuka vidjeti postojanje, nije pogodno. - Da, velimo. - Ne e se dakle s nama prepirati ni oni, koji su makar malo mjerstvu vjeti, da to znanje ima neto posve protivno nego to kau oni, koji se njime bave. - Kako? - Oni govore veoma smijeno i prisiljeno. Naime, kao daje sve njihovo raspravljanje rad i poradi rada; govore o pravljenju etverokuta, pretvaranju likova, dodavanju, i sve slinim nazivima. A taj se sav nauk jamano radi spoznaje goji. -Svakako. -Dakle treba jo da se sloimo u tome? -U emu?

-Koliko

-Da se goji radi onoga, to uvijek jest, a ne radi onoga to jednom

neim postaje i propada. -Lako se sloiti; ta mjerstvo je spoznaja vjenoga bitka. -Vuklo bi dakle, plemeniti ovjee, duu k istini i stvaralo bi filozofsko miljenje, da tada gore upravimo ono, to sada nedoputeno dolje upravljamo. -Najodlunije. -Dakle, treba najodlunije nalagati, da ti se graani u uzornoj dravi na nikakav nain ne budu uklanjali mjerstvu. Jer i njegove uzgredne posljedice nisu neznatne. -Kakve? -Koje si i ti ve rekao: rad za rat; pa znamo, da e sve ostale nauke bolje shvatiti i onaj koji se bavio mjerstvom, od onoga koji nije u njega upuen. -Zeusa mi, sasvim.

-Da odredimo dakle to kao drugi nauk za mladie? -Odredimo. -to dalje, kao trei da odredimo zvjezdoznanstvo? Ili misli da
ne? -Mislim, da odredimo, jer bolje opaati doba mjeseca i godina ne prilii samo ratarstvu i brodarstvu, nego jednako tako i ratnitvu. -Drag si mi, jer kao da se boji svijeta, da se ne bi inilo kako nalae beskorisne nauke! A to nije mala stvar, nego je samo teko povjerovati, da se u tim naucima kod svakoga ovjeka neko duevno osjetilo isti i osvjeuje, koje inae po ostalim zanimanjima gine i slijepi, a vrjednije je da se sauva, nego tisue i tisue tjelesnih oiju, jer se jedino njime istina vidi. Onima dakle, koji tako takoer misle, init e se, da neizmjerno lijepo govori; a koji to nikako nisu opazili, prirodno e drati da nita vrijedna ne govori, jer druge znatne koristi od toga ne vide. Zato gledaj prema tome, s kojima razgovara. A ako ne razgovara ni s jednima nego raspravlja poglavito radi sebe, ne krati to ni drugome, ako bi se mogao odatle neto koristiti. nacrtane i izraene nacrte Dedalove ili kojega drugoga umjetnika ili slikara. Jer ako bi tko bio vjet mjerstvu, pa takve stvari vidio, pomislio bi, da su po izradbi veoma krasne, ali daje smijeno promatrati ih ozbiljno, kao da e toboe u njima nai istinu o jednakome, dvostrukome, ili o drugom kojem odnosu. -A kako ne e smijeno biti? -Pravome dakle zvjezdoznancu misli, da se ne e dogoditi isto gledajui kretanje zvijezda? Mislit e daje, stoje najljepe mogue sastaviti takva djela, tako sastavljeno od nebeskog stvoritelja, i samo nebo i predmeti na njemu. Ali kod odnosa noi prema godini i ostalih zvijezda prema tome i meu sobom - ne e mislim, udnim smatrati onoga, koji dri, daje to uvijek jednako i da nikad nimalo ne odstupa, premda se radi o tjelesnim i vidljivim predmetima; zatim ne e udnim smatrati nastojanje, da se na svaki nain shvati istina o tome? -Meni se, sluajui sada tebe, svakako ini tako. -Mi emo dakle, kao mjerstvo, tako i zvjezdoznanstvo izuavati, sluei se kao zadatcima za vjebanje; a pustit emo predmete na nebu, ako se hoemo zaista zvjezdoznanstvom baviti, te od beskorisna korisnim uiniti onaj dio due, koji je od prirode razuman. -Zaista nalae mnogostruko vie posla, nego kako ga sada imadu oni, koji se bave zvjezdoznanstvom.

189

-A mislim - rekoh - da emo mi i ostalo na isti nain nalagati, ako

elimo kao zakonodavci biti od koristi. Nego moe li spomenuti jo koji prikladan nauk? -Sad ovako samo ne mogu. -Kretanje ne pokazuje zaista jednu vrstu, nego vie, kako ja mislim; sve e vrste kretanja moi moda rei onaj, koji je mudar, ali dvije su koje se i nama ukazuju. -Kakve dakle? - Osim spomenute vrste kretanja, njezino nalije. -to? to su oi uperene na vidljivo kretanje zvijezda, tako su, ini se, i ui naperene na ujno skladno kretanje; a ta su znanja nekako meu sobom srodna, kako kau pitagorovci i kako mi, Glaukone, doputamo. Ili kako inimo? -Tako. -Dakle, kad je ve posao velik, njih emo pitati, kakvo je njihovo miljenje o tome, i o drugim stvarima osim toga. Ali emo kod svega toga paziti na nae naelo. -Kakvo? -Da nam ne bi nai gojenci pokuali uiti samo napola neto od toga to smo govorili, i na takav nain to ne dopire uvijek onamo, kamo treba sve ciljati, kao to smo netom govorili o zvjezdoznanstvu. Ili ne zna, da i kod glazbe jednako tako ine? Ta mjere opet skladove meu sobom i glasove, koji se uju, te se kao zvjezdoznanci beskrajno mue. -Zaista, to je i smijeno: spominju nekava gustoglasja, prislanjaju ui, kao da od susjeda glas love, te jedni kau, da jo u sredini izmeu glasova uju neku jeku i daje to najsitniji razmak, kojim treba mjeriti, a drugi prigovaraju, da glasovi jednako zvue; jedni i drugi stavljaju ui ispred razuma. -Ti govori o dobrim ljudima, koji icama dodijavaju, te ih mue i oko klinaca navijaju. A da slika ne bude preduga, naime da ne priam o udarcima perom i o optuivanju, zatajivanju i prejakom zvuenju ica, ostavljam se slike i velim da ne govorim 0tima, nego o onima koje maloprije rekosmo, da emo zapitati o harmoniji. Ta ine isto, to i zvjezdoznanci. Trae naime brojeve u tim skladovima, to se uju, ali se ne uzdiu do zadataka, da bi razmotrili koji su brojevi skladni i koji nisu, i zato su takvi jedni 1drugi. -Ta boanski zadatak veli.

-Kao

-Zaista -A

koristan za traenje ljepote i dobrote, a ako se drukije postupa, beskoristan. -Prirodno. mislim, ako i postupak kod svega toga, to smo raspravili, vodi k meusobnoj zajednici i srodnosti nauka, i ako se to u misli sastavi po toj meusobnoj srodnosti, onda e taj rad doprinijeti postignuu naeg cilja i muka oko toga ne e biti beskorisna; inae je beskorisna. -I ja tako slutim; nego spominje veoma velik zadatak, Sokrate. -O predigri govori ili o emu? Ili ne znamo, daje to sve samo predigra za samu svetu pjesmu, koju treba nauiti? Jer ne ini ti se, da su oni, koji su u tome vrsni, "dijalektiari". -Zeusa mi, nisu, osim vrlo malo onih, na koje sam se ja namjerio. -Nego ti se ve ini, da e neki, budui nesposobni kazivati i prihvaati razlog, ikada ita znati od onoga najviega to velimo, da treba znati? -Opet ni to. -Dakle je to, Glaukone, ve sama sveta pjesma, koju razgovaranje provodi? Nju bi, premda je misaona, prikazivala ona mo vida, za koju rekosmo, da nastoji gledati na same stvorove i na same zvijezde, i napokon ve na samo sunce. Tako i onda, kad se tko daje na razgovaranje (dijalektiku), bez osjetila samo razumom smjera na svaku stvar samu po sebi, i ako ne odustane prije nego li samim miljenjem pojmi dobrotu samu po sebi, dolazi na sam kraj misaona svijeta, kao to onaj tada dospijeva na kraj vidljiva svijeta. -Svakako. -to dakle, ne zove taj put dijalektikom? -Dato! -A oslobaati se okova - rekoh ja - okretati se od sjena do slika i svijeta; uzlaziti iz podzemlja do sunca i ondje ne moi jo odmah gledati ivotinje, rae i svjetlo sunano nego njegove boanske odraze u vodi i sjene bitaka, a ne sjene slika koje se odrazuju na drugom takvu svjetlu donekle slinom suncu - sav taj rad znanosti, koje smo proli, ima takvu mo i vodi prema gore najbolji dio due do gledanja najboljega bitka, kao to se tada uzdie najosjetljiviji dio na tijelu do gledanja najjasnijega predmeta u tvarnom i vidljivom kraju. -Ja prihvaam to. Premda mi se ini, daje posvema teko prihvatiti, a opet na drugi nain teko ne prihvatiti. Ali ipak-ta ne

191

treba sada samo uti, nego i kasnije esto ponavljati - uzmimo, da je to tako, kako se sada govori, pa onda idimo na samu svetu pjesmu i proimo je tako, kako smo proli predigru. Govori dakle, kakva je mo dijalektike, na koje se dakle vrste dijeli i koji su putovi do nje. Jer bi to ve kako se ini bili oni putovi, koji vode na samo ono mjesto, gdje bi bilo mjesto poinka od puta i konac putovanja. -Ne e vie, mili Glaukone, moi tako lako slijediti, ali to je do mene, dobre volje ne e ponestati; ne bi trebao vie vidjeti slike o onome, to govorimo, nego samu istinu, kakva se ve meni ukazuje. A je li zaista istina ili nije, nije na nama da tvrdimo; ali daje zaista vidimo kao neto takvo, to tvrdimo; zar ne? -Dato! -to ne, i to treba tvrditi, da bi jedino mo dijalektike pokazala onome, koji zna, put, to smo upravo sada proli, a da drukije nikako nije mogue? -I to je vrijedno tvrditi. -Svakako nam nitko ne e prigovarati, dok emo rei, da neko drugo istraivanje od spomenutih nastoji sustavno poimati o svakoj pojedinoj stvari, to li je svaka; sva ostala umijea odnose se ili na miljenja i poude ljudi ili su se okrenula na postojanje i sastavljanje ili na njegovanje onoga, to postaje i sastavlja se. A preostale znanosti, za koje rekosmo, da doseu neto bitka, naime mjerstvo i koje su iza njega po redu, vidimo da sanjaju o bitku, ali ga ne mogu vidjeti na javi, dok uzimaju pretpostavke i njih ostavljaju nepromijenjene, ne mogui ih dokazivati. Jer tko poinje onim to ne zna, a konac je i sredinu spleo od onoga to ne zna, kako je mogue, da njemu takva tvrdnja ikada znanje postane? -Nikako. -to ne - rekoh ja - postupak dijalektike, ukidajui pretpostavke, jedini ide pravim putom, naime do samoga poetka, da ga utvrdi, te oko due, zaista zakopano u glib neznanja, pomalo vue i uzvodi prema gore. Za pomonike kod toga uzima umijea, koja smo proli. Ta smo umijea esto iz navike nazvali znanjima, ali im treba dati drugo ime, jasnije od mnijenja, a mranije od znanja. A samo smo miljenje prije negdje odredili; ali, kako se meni ini, ne trebaju se prepirati o imenu oni, kojima je zadaa razmatrati o tolikim stvarima, o kakovim je nama. -Ta ne treba.

-Nego

je dovoljno ono ime, koje jedino jasno istrauje misao, koju imademo o tome u dui. -Da. -Najbolje je kao prije, prvi dio zvati znanjem, drugi predoivanjem, trei vjerovanjem i etvrti nagaanjem; zatim to potonje oboje miljenjem, a ono prvo poimanjem; nadalje da se miljenje bavi postajanjem a poimanje bitkom. Kako se poimanje odnosi prema miljenju tako se bitak prema postajanju; a znanje prema vjerovanju, i predoivanje prema nagaanju, kao poimanje prema miljenju. A odnos i diobu na dvoje tih duevnih djelatnosti, za to to etvero postoji, naime predmeta za miljenje i poimanje, pustimo, Glaukone, da nas ne zaspu s mnogostruko vie raspravljanja, nego ih je bilo do sada. -Ali zaista, meni se za ostalo, koliko mogu pratiti, takoer to ini. -Zar dijalektiarem zove i onoga, koji shvaa odreenje bitka svake stvari? A koji to ne moe, za njega e rei, da o tome utoliko nema pojma, ukoliko to ne moe sebi i drugome razloito kazati?

-Ta kao ne bih rekao? -to ne, isto e tako

rei i o dobroti: koji pojmovno ne moe ideju dobrote od svega ostaloga odijeliti i tako je odrediti, i kao u boju probijati se kroza sve dokaze, nastojei dokazivati ne prema miljenju nego prema bitku, a u svemu tome u raspravljanju ne ide k cilju bez posrtanja, za takva e rei, da ne poznaje same dobrote ni koje drugo pojedino dobro. Ako nekako koji odraz o njoj dosegne, dosegne je mnijenjem a ne znanjem. Sanjajui i spavajui ivi on svoj ivot, i prije nego to se na njem probudi, doe u Had i tamo konano potpuno usne. -Zeusa mi, osobito u sve to istai. -Ali zaista, ako bi svoju djecu, koju samo u dijalektici izobrazuje i odgaja, zbilja odgojio, ne bi pustio, kako ja mislim, da nerazloni kao crte vladaju u dravi i odluuju o najveim stvarima. -Ta ne bih. -Naloit e im dakle zakonom, da se poglavito bave tim odgojem, kojim e se osposobiti najvjetije stavljati pitanja i davati odgovore. -Naloit u zajedno s tobom. -Zar ti se onda ini, da nam umijee raspravljanja (dijalektika) lei odozgo na naukama kao kruna i da se vie druga nauka ne bi

193

nad njeg s pravom mogla postaviti, pa bi rasprava o naukama imala kraj. -ini mi se. -Ostaje ti dakle - rekoh ja - podjela: koje emo u tim naukama poduavati i na koji nain. -Oito. -Sjea se onda preanjega izbora, kakve smo vladare izabrali? -Ta kako se ne bih sjeao? -Dakle, uostalom, dri, da onakve prirode treba izbirati; treba naime osobito uzimati najstalnije i najhrabrije i prema mogunosti najljepe. A osim toga, treba traiti ne samo one, koji su po udi plemeniti i ozbiljni, nego trebaju imati i ono, to pomae ovakav odgoj. -to dakle napose odreuje? -Treba, sretnice, da su umom otri za nauke i ne ue s tekoom. Jer dua ti mnogo vema sustaje kod naporna uenja nego kod naporna vjebanja; napor je naime vie njezin, jer je na nju ogranien, a nije zajedniki s tijelom. -Istina. -Treba dakle traiti i ovjeka s dobrim pamenjem, postojana i u svakom smislu marljiva. Ili na koji nain misli, da e netko htjeti muiti se tjelesno i obavljati jo toliko uenje i duevno vjebanje? -Nitko, ako nije posve krasno nadaren. -Svakako su sadanje pogreke i zao glas zadesili filozofe zato, kako i prije rekoh, to ga se ne laaju dostojno. Jer se ne bi smjeli njime zanimati izrodi, nego pravi ljudi. -Kako? -Ponajprije, koji e se njim zanimati, ne smije biti hrom u radljivosti, to jest pola ljubitelj, a pola mrzitelj rada. A to bude onda, kada se tko rado vjeba i lovi i voli sve tjelesne napore, ali rado ne ui, rado ne slua razgovore i ne istrauje, nego mrzi na svaki takav napor. A hrom je i onaj, koji je svoju marljivost udesio protivno tomu. -Govori posve istinito. -Dakle isto emo tako i kod istine uzeti kao kljastu onu duu, koja dodue na svojevoljnu la mrzi i sama je ne trpi i osobito se ljuti, dok drugi lau, ali meutim nehotinu la lako prima i ne ljuti se, ako je gdje uhvate u neznanju, nego se udobno kao svinja u neznanju prlja?

-Svakako. -I kod trijeznosti i hrabrosti i veledunosti i svih dijelova kreposti

treba osobito paziti na prave ljude i izrode. Jer kad koji pojedinac i drava ne zna takve stvari razlikovati, uzimaju, sve ne znajui, hrome i izrode to za prijatelje a to za vladare. -Upravo je tako. -Mi se dakle trebamo svega toga dobro uvati, jer ako toliki nauk i toliko vjebanje propisujemo i stanemo odgajati tjelesno i duevno itave ljude, sama nam pravda ne e prigovarati, dravu emo i dravno ureenje sauvati; a ako emo tako odgajati druge ljude, posve e nam se protivno dogoditi i na filozofiju emo jo vie smijeha sasuti. -Zaista bi to bila sramota. -Svakako, a ini mi se, da mi se i sada neto smijeno dogodilo -Kako? -Zaboravih, da se zabavljasmo i poeh govoriti ee. Jer govorei, pade mi opet na um filozofija, i vidjevi, daje nedostojno u blato baena, ini mi se da sam se ozlovoljio i kao gnjevan na krivce ee govorio. -Zeusa mi, meni se kao sluatelju to nije inilo. -Ali jest meni kao govorniku. No ne zaboravljajmo, da smo prvotno izbirali starije ljude, a sada to ne emo moi. Jer Solonu ne treba vjerovati, da netko moe starei mnogo uiti, nego drimo, da moe manje uiti ve i onda, kad jo moe trati. Mladima pripadaju svi veliki i trajniji napori. -Bez sumnje. -Trebamo im dakle kao djeacima zadavati nauke iz raun-stva, mjerstva i svega pripravnoga obrazovanja, kojim se treba obrazovati prije nauka o raspravljanju. Ali ne smijemo postupati kod pouavanja tako, da ih silimo na uenje. -Zato to? -Zato to slobodan ovjek ne smije nijedan nauk uiti ropski. Jer tjelesni poslovi, ako se obavljaju pod silu, nita ne kvare tijela, ali u dui ne ostaje nijedan nauk pod silu. -Istina.

-Nemoj

dakle, izvrsnie, obuavati djeake pod silu u nauci, nego po djeaku, kao u igri, da uzmogne tako bolje opaziti, za stoje svaki stvoren. -Razumno je, to govori. -to ne, sjea se, kako smo govorili, da djeake treba i u rat

195

voditi na konjima kao gledatelje, i ako je gdje bez opasnosti, treba ih voditi blizu i dati da omiriu krvi, kao tenci. -Sjeam se. -Koji se dakle, u tim svima naporima, naucima i opasnostima uvijek najokretniji pokazuje, treba ga uvrstiti u neku skupinu. -U kojoj dobi? -Kad proe doba za potrebne tjelesne vjebe. Jer za to vrijeme, trajalo ono dvije ili tri godine, nije se sposobno neto drugo uraditi. Umornosti se i sni protive naucima, a ujedno je i to jedno ne najmanje iskuavanje, kakav e se svaki u vjebama pokazivati. -Ta kako ne! -Dakle e poslije toga vremena izabrani izmeu dvadesetgodinjih dobivati i vee asti nego ostali, te nauke, koje su kao djeaci uili bez sustava, treba njima tako sastavljati, da uvide meusobnu srodnost nauka i prirode bitka. -Svakako je jedino takav nauk stalan u onima, koji ga steku. -I najvei je dokaz raspravljake sposobnosti i nesposobnosti; jer koji ima uvid, dijalektian je, a koji ga nema, nije. -I ja mislim tako. -Na to e ti dakle trebati pripaziti, pa koji u tome najvema takvi budu, to jest stalni u naucima, stalni u ratu i u ostalim dunostima, njih e opet. kad stanu prelaziti tridesetu godinu, trebati izbirati izmeu izabranih, postavljati ih u vee asti, te ih ogledati i iskuavati u sposobnosti raspravljanja, naime utvrditi, koji se od njih moe bez pomoi oiju i ostalih osjetila uputiti s istinom do samoga bitka. I tu zaista treba, drue, velike panje. -Zato osobito?

-Ne opaa, koliko sada zlo prijeti raspravljanju? -Kakvo? -Postaju nekako - rekoh ja - puni prijezira za zakone. -I te kako. -Misli onda daje udno, ako se to tako zbiva i ne oprata
im? - Kako to? kad bi se tko othranio kao podvaljeno dijete u velikom bogatstvu, u mnogom i velikom rodu i meu mnogim laskavcima, a kad bi postavi muevan opazio, da ne pripada tima tobonjim roditeljima, a pravih roditelja ne bi naao; moe li naslutiti, kako bi bio raspoloen prema laskavcima i nazovi-roditeljima u ono

-Kao

vrijeme, kad jo nije znao za to i poslije, kad je opet saznao? Ili hoe uti, kako ja slutim? -Hou. -Slutim dakle - rekoh - da bi on vema tovao oca i majku i ostale tobonje roake nego laskavce manje bi doputao, da budu bez ega; manje bi uinio ili rekao to nezakonito protiv njih; manje bi bio u velikim stvarima neposluan njima nego laskavcima, i to onda, kad jo ne bi znao istine. -Naravno. -Kad bi dakle opazio, kako jest, slutim opet, da bi mu za njih popustilo tovanje i mar, a za laskavce bi poraslo; bio bi im posluniji nego prije, i ivio bi onda po njihovu, druei se s njima otvoreno, a nita ne bi mario za oca i ostale tobonje roake, ako od prirode ne bi bio posve estit. -Govori sve upravo onako, kako bi se dogodilo. Ali ta ima ta slika zajednikog s dijalektiarima? -Ovako. Mi od mala imamo odreene nazore o pravednom i lijepom, u emu smo odgojeni od roditelja, da ih sluamo i tujemo. -Ta imamo.

-to

ne, imamo i druge pobude, onim nazorima protivne, pune ugodnosti, koje naoj dui laskaju i k sebi je vuku, ali koje ne mogu nagovoriti one, koji su ikako uredni; oni tuju one oinske nauke i njima se pokoravaju. -Tako je. -to dakle: kad se takvog ovjeka zapita "stoje lijepo" i on odgovori onako, kako je uo od zakonodavca, a dijalektiar ga stane pobijati i pobijajui mnogo puta i na mnogo naina dovede na miljenje, daje neto upravo tako runo kao lijepo; tako isto i o pravednom i dobrom i onome, to je najvema cijenio, to misli, kako e se iza toga odnositi njegovo tovanje i pokoravanje prema onome? -Nuno ne e vie jednako ni cijeniti ni sluati. -Kad dakle to ne bude drao vrijednim ni svojim, kao prije, i istine ne bude nalazio, hoe li pristati uz kakav drugi ivot nego li prirodno uz onaj, koji mu laska? -Ne e. -Dakle e se, mislim, initi, da je od zakonita ovjeka postao bezakon? -Svakako.

197

-to ne, prirodno to biva onima, koji se tako bave dijalektikom, te

to sam netom govorio, zasluuje potpuno oprotenje? -I saaljenje. - Dakle da ne bude toga saaljenja, trebaju ti se laati raspravljanja tridesetogodinji uz posvemanju opreznost. -I te kako. -Zar onda nije velika opasnost, da to ne okuse mladi? Ta nije ti, mislim, nepoznato, da se mladii, kada prvi put okuse govore, njima slue kao za zabavu: slue se uvijek njima da prigovaraju, oponaaju pobijatelje i sami druge pobijaju, kao to tenad uvijek rado natee i natrgava prolaznike. -Zaista prekomjerno.

-Kad ve dakle mnoge sami pobiju, a mnogi pobiju njih, jako i

brzo izgube vjeru i pouzdanje u ono to su prije vjerovali, pa su odatle onda i oni sami i cijelo nastojanje oko filozofije na zlu glasu kod ostalih. -iva istina. -A stariji ne bi htio takve mahnitosti; radije e oponaati onoga, koji hoe razgovarati i razmatrati istinu, nego onoga koji se ali i prigovara radi ale; sam e biti umjereniji i ono e zanimanje uiniti uglednijim a ne neuglednijim. -Pravo. -Dakle je i ono, to je prije reeno, sve reeno radi te opreznosti, naime da po prirodi budu uredni i stalni oni koj ima e se dati pristup do dijalektike, a ne kako se sada njome bavi ma tkogod i kojemu to nimalo ne dolii. -Svakako. -Dosta je dakle ostati kod dijalektike neprekidno i gorljivo dvostruko toliko godina kao tada kod tjelovjebenog odgoja, ne radei nita drugo nego vjebajui kao nastavak vjebanja tjelesnoga? -Veli li est godina ili etiri? -Slobodno - rekoh - metni pet. Jer poslije toga trebat e, da se vode opet dolje u onu peinu i prinude se, da zapovijedaju u ratu i vre slube, koje su za mladie, kako ni iskustvom ne bi zaostajali za ostalima. I jo i u tome treba iskuavati, hoe li biti postojani, kad budu na sve strane vueni ili e to i zastranjivati. -A koliko vremena za to treba? -Petnaest godina. A kad dou do pedesete godine, onda treba one, koji ostanu i istaknu se u svemu u svakome smislu, u djelima

i znanjima, do kraja ve voditi i siliti, da vid duevni uprave gore i pogledaju u ono, to svemu svjetlo daje. A kad vide samu dobrotu, da, uzimajui nju za uzor, ostali dio ivota ureuju dravu, pojedine dravljane i sami sebe, svaki redom; da se veinom bave filozofijom, ali kad doe red, da se mue dravnim poslovima i da svaki vlada radi drave, ne kao da rade neto lijepo nego kao potrebno; da u tom smislu uvijek odgoje druge, da ih ostave mjesto sebe dravi za uvare, te tada odu na otoke blaenika i ondje trajno stanuju. Zatim treba dravu siliti, da im spomenike i rtve javno ini kao boanstvima, ako i Pitija bude doputala, inae kao blaenima i boanskima. -Prekrasne si vladare stvorio, Sokrate, kao kipar. -I vladarice, Glaukone; jer dri, to sam rekao, da nisam mislio nita vie o mukarcima nego o enama, koje medu njima po prirodi budu sposobne. -Naravno, ako e ve svejednako imati kao mukarci, kako smo ve raspravili. -to onda, doputate, da o dravi i o dravnom ureenju nismo upravo samo elje rekli, nego da smo rekli stvar dodue teku, ali nekako moguu, i to ne drukije nego onako, kako smo rekli: naime onda moguu, kad pravi filozofi, bilo vie njih, bilo jedan, u dravi postanu vladarima; kad sadanje asti prezru pomislivi da su proste i niega vrijedne; kad istinu nadasve stanu cijeniti i asti, koje ona daje, a kao najvee i najpotrebnije pravednost, pa svoju dravu urede tako, da slue pravednosti i nju unapreuju. -Kako? -Kad sve one, koji su u dravi stariji od deset godina, poalju na sela, a njihovu djecu odalee od sadanjih obiaja, koje njihovi roditelji imaju, te ih odgoje po svojim obiajima i zakonima, koji su onakvi, kako smo raspravili. I tako doputate, da e se najbre i najlake ustaliti drava i dravno ureenje, koje smo spominjali; da e sama sretna biti i najvie koristiti narodu, u kojemu nastane? -Kudikamo; i dobro si, ini mi se, Sokrate, rekao, kako bi se ostvarila, ako bi ve kada postajala. -Dakle nam je - rekoh ja - dosta govora o toj dravi i o ovjeku njoj jednaku! Jer je oito, kakvo emo miljenje imati o njemu. -Oito, i to pita, gotovo je, kako mi se ini.

199

OSMA KNJIGA
- NEKA, dakle smo se sloili, Glaukone, da su za dravu, koja se ima savreno upravljati, zajednike ene, djeca i sav odgoj; tako isto da su zajedniki poslovi u ratu i miru, a kraljevi da su im oni, koji su se najbolji pokazali u filozofiji i u ratnom umijeu. - Sloili smo se. -Pa i to smo dopustili, da e se ratnici, pod vodstvom vladara, nastaniti u stanovima, kakve smo prije opisali, u kojima ne e nita biti ni za koga kao osobno vlasnitvo, nego e biti svima zajedniko; a osim takvih stanova sloili smo se negdje, ako se sjea, kakva e im i imovina biti. -Ta sjeam se: mislili smo, da nitko ne smije nita posjedovati od onoga, to sada ostali imaju, nego da kao ratni borci i uvari primaju od ostalih hranu na godinu kao plau za uvanje, te da se imaju skrbiti za se i za ostalu dravu. -Pravo veli - rekoh. - Ali kad smo to svrili, deder se sjetimo, odakle smo amo skrenuli, kako bismo opet nastavili istim putom. -Nije teko; ta govorio si gotovo kao sada, svrivi raspravu o dravi, da uzima kao dobru onakvu dravu, kakvu si tada proao, i kao dobra ovjeka onoga koji je na nju nalik, i to dok si. kako se ini, mogao spomenuti jo ljepu dravu i ovjeka; ali si onda govorio, da su ostale drave pogrene, ako je ta prava. Za ostala dravna ureenja rekao si, kako se sjeam, da ih ima etiri vrste, na koja se vrijedno osvrnuti i vidjeti njihove pogreke i

200

opet ljude na njih nalik. Sve bismo te ljude morali tono ogledati i sporazumjeti se, tko je najbolji a tko najgori, da bismo ispitali, bi li najbolji bio najsretniji, a najgori najjadniji ili je kako drukije. I kad sam ja zapitao, koja etiri dravna ureenja misli, tada se upletoe u razgovor Polemarh i Adimant, neto si ponovio svoj govor i dotle doao. -Posve si pravo zapamtio - rekoh. -Opet se, dakle, daj kao hrva stavi u napadaki stav i kad ponovim pitanje, nastoj odgovoriti, to si tada htio rei. -Samo ako budem mogao. -I zaista elim i sam uti, koja si etiri dravna ureenja mislio. -Ne e to teko biti. Dravna ureenja naime, na koja mislim, imaju poznate nazive: prvo kretsko i spartansko, koje veina hvali; drugo imenom oligarhija (vlada nekolicine), koju se kao drugu po redu hvali, puna je mnogoga zla; trea po redu i razlina od toga demokracija (puka vlada), a onda slavna tiranija (nasilnitvo), razliita od tih svih ureenja, etvrta je i krajnja bolest drave. Ili zna kakav drugi oblik dravnoga ureenja, koje bi bilo kakva oita vrsta? Jer nasilnitva vie njih i kupovna kraljevstva i neka slina dravna ureenja stoje jamano nekako u sredini od ovih, a naao bi ih isto toliko kod barbara, koliko kod Helena. -Spominju se svakako mnoga i udna. -Zna dakle, da nuno ima toliko vrsta i ljudskih udi, koliko ima vrsta dravnih ureenja? Ili misli, da dravna ureenja nastaju odnekuda iz drva ili kamena, a ne iz ljudskih udi u dravama. Te udi povlae sve ostalo za sobom kao uteg na vagi. -Da, niotkuda nego ba odatle. -Dakle ako je ureenje drava peterovrsno, bilo bi petero-vrsno i duevno ureenje pojedinaca. -Dato!

-O ovjeku dakle, nalik na plemiku vladu, ve smo govorili, a

za njega pravo velimo, daje dobar i pravedan. -Govorili smo. -Zar dakle iza toga treba proi gore ljude, naime svadljive i astoljubive, koji stoje nasuprot spartanskom dravnom uredenju, zatim opet ovjeka prikladna za vladu nekolicine, za puku i sil-niku vladu, kako bismo vidjeli i usporedili najnepravednijega s najpravednijim, a na kraju da razmotrimo kako stoji ista pravednost prema istoj nepravednosti s obzirom na sreu i

201

nesreu onoga, u koga se nalazi; da onda idemo ili s Trazimahom za nepravednou ili sa sadanjim raspravljanjem za pravednou? -Svakako treba tako initi. -Kao to smo dakle poeli razmatrati oblike dravnih ureenja prije nego pojedinaca, budui daje to jasnije, i sada tako treba najprije razmotriti astoljubivo ureenje dravno - ne znam naime za drugo zgodno ime; treba rei vlast ili vlada po asti (timokracija ili timarhija) - a prema njemu emo razmotriti odgovarajueg ovjeka. Hoemo li zatim razmotriti vladu nekolicine i ovjeka prikladna za vladu nekolicine, hoemo li se opet osvrnuti na puku vladu i razmotriti ovjeka za puku vladu; hoemo li, etvrto, doi i do silnike drave i zagledati opet u silniku duu, te tako nastojati dovoljno prosuditi ono, to smo se zapitali? -Tako bi zaista bilo razumno i razmatranje i sud. -Hajde dakle - rekoh ja - nastojmo razmotriti na koji bi nain aristokracija prela u timokraciju. Ili nije li to jednostavno tako, da se svako dravno ureenje mijenja prema onima, koji su na vladi, kad meu njima nastane razdor; kad su sloni, pa makar ih bilo posve malo, ne moe doi do poremeenja. -Ta jest tako. -Kako e nam se dakle, Glaukone, drava poremetiti i kako e se posvaditi pomonici i vladari jedni s drugima i sami sa sobom? Ili hoe, da se kao Homer molimo Muzama, da nam reknu, kako je ono najprije svaa nastala, i pustimo da nam Muze tragiki uzvieno govore, u potpunoj ozbiljnosti, a zapravo alei se kao s djecom, s nama se poigravaju? -Kako? -Ovako nekako: "Teko se poremeti drava tako sastavljena; ali kad propada sve, to postane, ni takav sastav ne e ostati svekoliko vrijeme nego e se raspasti. A raspadanje je ovako. Ne samo za rae u zemlji nego i za iva stvorenja na zemlji postoji doba plodnosti i neplodnosti due i tijela, naime kad se obrtanja sastavljaju u krune putanje za sve, za kratkovjeke u kratkotrajne a za dugovjeke u obrnuto. A premda su mudri oni, koje ste odgojili za voe dravne, ipak ne e razumom uz iskustvo pogoditi plodnost i neplodnost roda vaega, nego e im to umai i rodit e nekada djecu, kad se ne e smjeti. A za boanski porod vai obrtanje, koje obuhvaa savren broj; za ljudski porod

202

obrtanje, koje obuhvaa broj, u kojemu najprije mnoenje korijena i potencije u tri dimenzije a s etiri lana prouzrokuju jednakost i nejednakost, poveanje i umanjenje i sve se odreuje meu sobom u razlomku i cijelim brojem. Njihova 4:3 osnova, sastavljena s peticom, a tri puta pomnoena, daje dva proizvoda. Jedan je proizvod isto toliko puta tolik, naime stotinu puta po stotinu. Drugi proizvod ima imbenike donekle jednake, a donekle nejednake: stotinu brojeva dobivenih od premjera petice; svaki je broj umanjen za jedan, ako je premjer reen cijelim brojem, a za dva, ako je premjer reen razlomkom; a onda stotinu kocki trojke. Od sveg tolikog mjerstvenog broja zavisi to, naime bolja i gora raanja. Kad nam uvari za ta raanja ne budu znali, a budu vjenavali enike i mlade u nevrijeme, onda djeca ne e biti nadarena ni sretna. Istina, uvari e od te djece postavljati za nasljednike najbolje, ali e oni, budui nedostojni, kad dou u vlast otaca, kao uvari poeti odnemarivati najprije nas Muze. tujui zahtjeve glazbenog odgoja manje nego treba, a zatim i tjelovjebeni odgoj; odatle e vam mlade biti neodgojenija. Od njih e tada doi na vlast vladari ne osobito dorasli zadai uvara, da prosuuju pokoljenja, koja su kod Hesioda kao i kod vas, naime zlatno, srebrno, mjedeno i eljezno. A kad se pomijea eljezo sa srebrom i mjed sa zlatom, nastat e nejednakost i neskladna nejednolinost, a to uvijek stvara rat i neprijateljstvo, gdje god nastane. Treba dakle rei, da je razdor uvijek takva podrijetla, gdje god nastane." -Rei emo, da i pravo odgovaraju. -Ta i nuno, kad su Muze. -to vele dakle Muze dalje? -Kad je nastao razdor, onda su svaka ona po dva pokoljenja vukla: eljezno i mjedeno na novac i stjecanje zemlje, kue, zlata i srebra, a ona dva, zlatno i srebrno, budui da nisu bila siromana nego od prirode bogata, vodila su duu do kreposti i onoga prvobitnoga poretka. Nakon to su se meusobno silom natezala, sloie se, da e zemlju i kue zajedniki podijeliti i uiniti vlasnitvom pojedinaca, a da e prijatelje i hranitelje, koje su prije kao slobodne uvali, tada uiniti robovima, imati za tienike i sluge, i sami se brinuti za rat i njihovu zatitu. -ini mi se, da taj prijelaz odatle nastaje. -Dakle bi to dravno ureenje bilo nekako u sredini izmeu aristokracije i oligarhije?

203

-Svakako. -Prijelaz e

dakle biti takav, a kakva e poslije prijelaza biti drava? Ili je oito, da e donekle oponaati preanje dravno ureenje, a donekle oligarhiju, budui daje u sredini, a neto e imati i kao svoje osobine. -Dakako. -to ne, time, to e astiti vladare, to e se njegovi ratnici kloniti ratarstva, rukotvorstva i ostaloga stjecanja novca, to e urediti zajednike ruke, nastojati oko tjelovjebe i ratne borbe -u svemu e tome oponaati preanje ureenje. -Da. - Ali e se bojati davati mudracima vlast, budui da vie ne e imati takve mueve u pravom smislu te rijei, nego pomijeane; naginjat e tu na sranost i oni ljudi, koji su jednostavniji, naime oni, koji su vie stvoreni za rat nego za mir; cijenit e varke i spletke u tim stvarima; bit e vjeno ratom zabavljeni, pa e odatle opet mnoge takve osobine imati kao svoje vlastite? -Da. -A bit e takvi ljudi eljni blaga, kao oni u oligarhiji, i strastveno e cijeniti zlato i srebro u potaji, budui da e imati blagajne i svoje riznice, kamo bi ga spravili i sakrili, i opet ograde oko stanova, upravo kao vlastita gnijezda, u kojima bi rasipno mnogo troili na ene i druge, na koje bi htjeli. -iva istina. -Budui da e cijeniti blago i tajno ga tei, tedjet e ga, a tue e rado troiti iz poude; naslade e tajno uivati, bjeei od zakona kao djeca od oca. Nisu odgojeni dobrom rijeju nego silom, budui da su pravi odgoj, koji uz raspravljanje ukljuuju i filozofiju, odnemarili, te e tjelovjebeni odgoj biti u veoj cijeni od glazbenog. -Govori o dravnom ureenju, koje je sasvim pomijeano zlom i dobrim. -Ta pomijeano je; ali se jedno u njemu najjasnije istie, radi pretezanja sranosti, i to: natjecanja i astoljublja. -Naravno. -Dakle bi - rekoh ja - to dravno ureenje tako nastalo i takvo bi nekakvo bilo, davi mu samo nacrt i ne izradivi ga tono, budui daje dosta vidjeti savrena pravednika i nepravednika i iz nacrta, a golem je i dug posao proi sva ureenja, sve znaaje, a nita ne izostaviti.

204

-I pravo je tako. -Koji je dakle ovjek prema tome dravnom ureenju? Kako je
postao i kakav lije?

-Mislim - ree Adimant - da je po elji za prepiranjem nekako

blizu naem Glaukonu. -To moda - rekoh ja - ali mi se ini, da u ovome nije stvoren prema Glaukonu. -U emu? -Treba biti neto vie samoljubiv; za glazbu da je manje sposoban, ali daje voli; da rado slua, ali nipoto nije za govornika. Takav bi prema robovima bio nekako surov, ali ne bi robove prezirao kao onaj, koji je potpuno odgojen; prema slobodnima bi bio pitom, vladarima veoma posluan. eljan je vlade i asti, ali ne bi htio domoi se vlasti govorima ni iim, to je takvo, nego ratnim djelima i slinima. Ljubi tjelovjebu i lov. -Ta jest to znaaj onoga dravnog ureenja. -to ne, takav bi u mladosti i novce prezirao, ali to bi postajao stariji, uvijek bi ih veina ljubio: samo zato, to bi imao u sebi narav eljnu novaca i to ne bi bio ist za krepost, budui da bi ostao bez najboljeg uvara. -Bez kojega? - ree Adimant. -Bez razuma, koji je pomijean s odgojem: jedino on, ako se u koga razvije, prebiva za ivota u onome koji ga ima. kao uvar kreposti. -Lijepo govori. -I mladi, koji bi bio u timokraciji, jest takav, nalik na takvu dravu. -Svakako. -Postaje pak on, ovako nekako. Kadto je mlad sin, od dobra oca, koji ivi u dravi bez dobre uprave, pa se stoga kloni asti, slubi, parnica i svake takve prevelike poslenosti, i voljan je tetovati, samo da nema neprilika. -Kako dakle postaje? -Onda, kad prvo uje, kako se mati ljuti, to joj mu ne pripada meu vladatelje; kad ona radi toga medu ostalim enama zaostaje; zatim kad ona vidi. da mu ne nastoji osobito oko blaga niti se bori i ne grdi po sudovima u osobnim ili u javnim stvarima, nego sve slino lakoumno podnosi; kad mati opaa, da mu uvijek samo na se gleda, a nju niti osobito cijeni niti ne cijeni; kad se mati radi svega toga ljuti i govori sinu, da mu je

205

otac nemuevan i odvie mlitav, i ostalo, koliko i kako ve ene rado o takvim stvarima gude. -I kako mnogo i na njih nalik! -Zna onda, da i sluge takvih gospodara, za koje se ini, da su odani, kadto sinovima tajno tako govore. Ako oni vide, da netko ili novce duguje, a otac ga ne tui, ili je to drugo kriv, nukaju sina, neka se osveti svima takvima, kad postane mu, i neka bude muevniji od oca. A vani uje i vidi drugo to slino, naime da zovu ludima i malo cijene u dravi one, koji se bave samo svojim poslom, a da cijene i hvale one, koji se bave svime i svaime. Tada dakle mladi sve to uje i vidi, i uje opet oeve govore i vidi njegova zanimanja izbliza, usporeujui ih sa zanimanjima ostalih; privlai ga to jedno i drugo; otac mu u dui podupire i unapreuje razumnost, a ostali poudnost i sranost; i budui da nije od ovjeka zla po prirodi, ali se sluio zlim drutvima ostalih, bude vuen od ta dva protivna pravca i zadri se u sredini i vladu u sebi predade sili, kojaje srijedi, volji, to jest astoljubivosti i sranosti, te postane ponosan i astoljubiv ovjek. -ini mi se, da si posve razloio postanje toga ovjeka. -Imamo dakle drugo dravno ureenje i drugoga ovjeka. -Imamo. -Dakle iza toga govorimo prema Eshilu "o drugome ovjeku, drugoj dravi dodijeljenog" ili bolje, govorimo prema osnovi prije o drugoj dravi. -Svakako. -A bilo bi, kako ja mislim, ono dravno ureenje, koje je iza takva ureenja, oligarhija. -A kakav ustav zove oligarhijom?

-Zovem

ono urednje, koje se temelji na procjeni imovine, u kojem vladaju bogati, a siromah nema prava na vladu. -Razumijem. -to ne, najprije treba govoriti, kako se prelazi iz timo-kracije u oligarhiju? -Da. -I slijepcu je, rekoh, jasno kako prelazi. -Kako? -Blagajna ona, koja se za svakoga zlatom puni, upropauje takvo dravno ureenje. Jer najprije iznalaze sebi prilike za troenje i za to preokreu zakone, a u stvari ih ne sluaju ni oni ni

206

ene njihove. -Prirodno. -Zatim, mislim, videi jedan drugoga i nadmeui se, na-pravie sami, da su svi takvi. -Prirodno. -Odatle dakle, jo jae gramze za novcem i koliko to vie cijene, toliko manje cijene krepost. Ili zar nije krepost tako daleko od bogatstva, da kad bi jedno i drugo stajalo na zdjelici vage, uvijek bi nastojalo jedno pretegnuti na protivnu stranu0 -I te kako. -Kad se dakle u dravi cijeni bogatstvo i bogati, manje se cijeni krepost i dobri. -Oito. -Vjeba se dakle ono, to se svagda cijeni, a odnemaruje se ono, to se ne cijeni. -Tako. -Dakle mjesto ljubitelji natjecanja i asti postanu napokon ljubitelji teenja novca i novaca, pa bogata hvale, dive mu se i vode ga u slube, a siromaha ne cijene. -Svakako. -to ne, tada istom izdaju zakon, kojim odrede kao kamen mea za oligarhiju odreenu svotu novaca i reknu unaprijed, da nema prava na slube onaj, u kojega imovina ne dosee odreenu svotu, i to gdje je oligarhija jaa vie novaca, a gdje je slabija manje novaca. A postiu to ili oruanom silom ili i prije toga zaplae, i onda postave takvo ureenje. Ili nije moda tako? -Zaista je tako. -Ustav je dakle tako rei takav. -Da; nego koji je onda znaaj dravnoga ureenja i kakve su pogreke, koje rekosmo da ima? -Prva je pogreka - rekoh - upravo to, kakvo mu je odreenje. Ta pazi, ako bi tko tako postavljao kormilare laa po imovini, a siromahu ne bi dao, ako bi bio i sposobniji za kormilara. -Zlo bi oni plovili. -to ne, tako je i kod drugoga ega ili kod koje slube? -Ja mislim. -Osim kod drave, ili i kod drave? -Kudikamo najvie, kad je ta sluba najtea i najvea. -Dakle bi vlada nekolicine imala prvo tu toliku pogreku. -ini se.

207

-to dakle, zar je ova pogreka od te neto manja? -Kakva? -Da takva drava nije jedna nego nuno dvije, jedna siromaha, a
druga bogataa, koji prebivaju na istome prostoru i uvijek jedni druge napadaju. -Zeusa mi, nije nita manja pogreka. -Ali zaista ni ovo nije lijepo, da ne mogu moda nikakva rata ratovati, prvo zato, to bi trebalo ili da uzimaju oruano mnotvo, te da ga se vie boje nego neprijatelja, ili, ako ga ne bi uzimali, da se doista pokau u samoj borbi kao oligarsi; drugo pak zato, to ujedno ne ele davati novane prinose, budui da ljube novce. -Nije lijepo. -to dalje, zar se ini, da je pravo, to smo davno kudili, naime kako u takvu dravnom ureenju jedni isti vre mnoge poslove kao ratari, novari i ratnici?

-Nipoto. -Pazi dakle, ne doputa li to ureenje kao prvo ovo najvee od

svih tih zala? -Kakvo? -Da netko smije sve svoje prodati, a drugi od njega stei, i kad proda, da prebiva u dravi, a zapravo njezin lan nije ni novar ni obrtnik ni konjanik ni teki oruanik, nego se zove siromah i beskunik. -Da, doputa prvo. -Takva se pojava nipoto ne brani u oligarhijskim dravama; ta ne bijedni bili prebogati, a drugi posve siromani. -Upravo tako. -A gledaj ovo: dok je takav ovjek bio bogat i troio, zar je bio tada to korisniji dravi za ono, o em smo upravo sada govorili? Ili se samo inilo, da pripada medu vladare, a u istinu nije bio ni vladar ni sluga drave, nego samo troilac gotovine? -Tako, samo se inilo, a nije bio nita drugo nego troilac. -Hoe onda, da reemo o njemu, da kao stoje u sau trut bolest konice, da je tako i takav ovjek trut u kui, bolest dravna? -Svakako, Sokrate. -to ne, Adimante, bog je sve krilate trutove stvorio bez alca, ali od tih, koji hode, neke je stvorio bez alca, a neke sa silnim alcima? I od onih bez alaca postaju napokon pod starost prosjaci, a od onih sa alcima svi oni, to su nazvani zlikovci? -iva istina.

208

-Oito je dakle, gdje u dravi vidi prosjake, da su u tom kraju

sakriveni tati, depokradice, svetokradice i znalci svih takvih zloina. -Oito. -to onda, ne vidi, da ima prosjaka u oligarhijskim dravama? -Osim vladara gotovo samo prosjaci.

-Zar onda da ne mislimo, da u njima ima i mnogo zlikovaca sa

alcima, koje oblasti pomno silom obuzdavaju? -Mislimo doista. -Zar onda ne emo rei, da tu postaju takvi ljudi radi neodgojenosti, loe skrbi i ustava? -Rei emo. -Nego dakle takva bi bila oligarhijska drava i toliko bi zla imala, a moda i vie. -Gotovo toliko. -Neka nam dakle bude gotovo i to dravno ureenje koje zovu oligarhijom (vladom nekolicine), a ima vladare po visini imovine. A poslije toga ogledajmo ovjeka na nj nalik, kako postaje, i kakav je kad postane. -Svakako. -Zar se onda poglavito ovako mijenja ovjek timokracije u ovjeka oligarhije. -Kako? -Kad se njegov sin najprije ugleda u oca i ide njegovim stopama, a zatim ga vidi, kako je iznenada posrnuo o dravu kao o greben, izgubio svoje blago i sebe, pa bilo kao vojvoda bilo u kojoj drugoj velikoj slubi pao na sud, muen od tuitelja, te bio osuen na smrt ili na progonstvo ili na gubitak graanskih prava i svoje imovine. -Prirodno. -A kad to, prijatelju, vidi i pretrpi i imovinu izgubi, onda. mislim, od straha odmah naglavce rui s prijestolja u svojoj dui astoljubivost i sranost. Ponien siromatvom, dade se na teenje novca, ilavo i pomalo tedi i radi te novce sabira. Zar ne misli, da takav tada poudnost i ljubav za blagom na onaj prijesto posauje i ini velikim kraljem u sebi, meui krune, ogrlice i pripasujui sablje? -Mislim.

-A razumnost, mislim, i sranost posadi lijevo i desno, do nogu

poudnosti, i podloi ih njoj, te razumnosti ne da nita drugo

209

promiljati ili gledati nego li to, odakle e manje novaca biti vie, a sranosti opet ne da niemu se drugome diviti ili nita cijeniti osim bogatstvo i bogatae, i diiti se niim drugim nego teenjem novca, i drugim ime to do toga vodi. -Nema druge promjene, koja bi tako brzo i jako mijenjala mladia astoljubiva u mladia pohlepna za novcem. -Zar je dakle taj za oligarhiju? -Svakako je ta promjena nastala od ovjeka, koji je nalik na dravno ureenje, iz kojega se razvila oligarhija. -Ogledajmo dakle, bi li bio nalik. -Ogledajmo! -to ne, prvo bi nalik bio time, to bi novce najvie cijenio? -Kako ne! -Zaista i time, to bi bio tedljiv i radljiv, to bi zadovoljavao samo potrebne poude u sebi, a drugih trokova ne bi inio, nego bi ostale poude kao lude obuzdavao. -Svakako. -Bio bi nekako suhonjav - rekoh ja - od svega traei svoju korist, i mislio bi samo na zgrtanje blaga; takve upravo i hvali svijet; ili ne bi taj bio nalik na takvo dravno ureenje? -Meni se svakako ini; novce ipak najvema cijeni i drava i ovjek takav. -Ta nije, mislim, takav mario za odgoj. -Mislim, da nije; ta ne bi slijepa za kolovou kora postavio i najvie cijenio. -Dobro, ali gledaj ovo. Zar ne emo rei, da u njemu radi nedostatka odgoja nastaju trutovske poude, to prosjake to zlotvorske, one se obuzdavaju silom iz brige za ostalim stvarima. -I te kako. -Zna onda kamo e pogledati i vidjeti njihova zlotvorstva? -Kamo -Na skrbnitvo sirota, te uope tamo, gdje se daje prilika, da mogu krivo initi. -Istina. -Zar onda nije po tome jasno, da takav ovjek u ostalim poslovima, u kojima je na glasu toboe kao pravedan, svojom samostegom obuzdava ostale zle poude u sebi, ne nagovaranjem, da nije bolje, ni pitomei govorom, nego nudom i strahom, drui za svoju ostalu imovinu. -Posve.

210

-Zeusa mi, prijatelju, nai e, da su u veine njih poude srodne

trutu, kad treba tude troiti. -I te kako jako. -Ne bi dakle takav bio u sebi sloan ni jedinstven, nego nekako kao dvojako bie, s boljim i gorim poudama, ali bi imao bolje poude veinom jae od gorih pouda. -Jest tako. -Upravo bi se zato, mislim, takav inio pristaliji od mnogih; ali bi istinita krepost slone i skladne due daleko bila od njega. -ini mi se. -I zaista, tedia je kao posebnik slab borac u dravi za kakvu pobjedu ili drugo lijepo natjecanje, budui da ne e troiti novce radi slave i takvih borbi, jer se boji buditi poude za troenjem i pozivati ih na savez pri natjecanju; bori se samo s nekoliko svojih osobina, kako prilii za vladu nekolicine, a veinu podjarmljuje i tako ostaje bogat. -I te kako. -Sumnjamo li jo dakle, da tedia i stjecatelj novaca spada po slinosti uz oligarhijsku dravu? -Nipoto. -Treba dakle, kako se ini, poslije toga ogledati demokraciju, kako nastaje i kakav znaaj ima kad nastane, da zatim opet spoznamo znaaj, koji joj odgovara, te ga podloimo usporedbenom sudu.

-Svakako bismo tako postupali dosljedno sami sebi. -to ne - rekoh ja - ovako nekako prelazi oligarhijska drava u
demokratsku: to se ne moe zasititi onim, to se smatra odabranim dobrom, naime da ima postati to je vie mogue bogata? -Kako dakle? -Budui da vladari, mislim, ondje, gdje je vlada nekolicine, vladaju zato jer su vrlo bogati, to oni ne e mladiima, koji postaju razuzdani, zakonom braniti, da ne smiju troiti ni zatirati svoje imovine: samo zato, da bi njihovu imovinu kupovali i na nju novce posuivali, te jo bogatiji i ugledniji bili. -Svakako. -Dakle je ve to oito u dravi, da nije mogue graanima cijeniti bogatstvo i ujedno postizavati dovoljno trijeznosti, nego treba ili jedno ili drugo odnemarivati. -Prilino oito.

211

-Kada se dakle u oligarhijskim dravama na to ne mari i doputa,

da kadto vrli ljudi budu razuzdani, te ih se tako nuno tjera u siromatvo. -Da. -Oni dakle, mislim, sjede u dravi oboruani alcima i orujem, jedni duni novaca, drugi bez graanskog prava, a trei jedno i drugo, te eljni prevrata mrze i snuju o glavi onih, koji su stekli njihovu imovinu, kao i ostalih. -Jest tako. -A bogatai se onda prignu, kao da onih toboe i ne vide, i svakoga ostaloga, koji im se ne opire, obasipaju novcem, te ga iscijede mnogostrukim kamatima, djecom glavnice, pa stvaraju u dravi mnogo trutova i prosjaka. -Ta kako ne mnogo? -Ne e nikako da ispaljuju i gue takvo zlo; ne suprotstavljaju se, da svatko rasipa svoju imovinu onako, kako hoe. niti nastoje, da se opet po kakvom drugom zakonu takva zla uklanjaju.

-Po kakvu dakle? -Po zakonu, koji dolazi iza onoga i koji sili dravljane drati se
kreposti. Jer ako tko naloi, da se svojevoljno posuuje veinom na vlastitu tetu, onda bi se manje bezobrazno bavili u dravi posuivanjem, pa bi manje u njoj bilo takvih zala, kakva upravo sada spomenusmo. -Mnogo manje. -Ali sada, poradi svega toga, to stvaraju vladari u dravi od podlonika. A to stvaraju od sebe i od svojih? Ne stvaraju li mladie raskone, tjelesno i duevno neotporne, mlitave i lijene, da bi odolijevali nasladama i alostima? -Dato! -A ne postaju li nemarni za sve ostalo osim stjecanja novca. Za krepost isto tako malo mare, koliko i siromasi? -Ta da. -Kad se dakle sastaju takvi vladari i podlonici na putovanjima ili u drugim kakvim sastancima, kao poklonici ili ratnici, skupa na brodu ili kod vojnitva, ili kad se vide i u samim pogiblima, pa kada bogati tu nigdje ne preziru siromane, nego naprotiv kad esto suh opaljen siromah, uvrstan u boju do bogataa - koji je u hladu odgojen i koji je od tuega mesa postao gojan - vidi njega puna sipnje i muke, zar misli, kako siromah ne dri, da su takvi ljudi bogati samo po svojoj pokvarenosti, i kad se siromasi

212

nasamo sastaju, misli, kako ne kazuju jedan drugome: "Nai ljudi nisu ni za to?" -Ja doista dobro znam, da tako ine. -to ne, kao to boleljivo tijelo treba izvana samo malo poticanja dobiti pa da oboli, a kadto je i bez izvanjskoga utjecanja samo sa sobom neslono; upravo tako i drava, koja je u istom stanju kao ono tijelo, zbog neznatnog povoda, naime kad izvana prizivaju saveznike i to ili jedni iz oligarhijske drave ili drugi iz demokratske drave, razboli se i bori se sama sa sobom, a kadto dolazi razdor i bez izvanjskoga utjecanja?

-Dakako. -Dakle demokratska

vlada nastaje, mislim, kad siromasi pobijede, te jedne od protivnika ubiju, druge prognaju, a s ostalima jednako podijele graanska prava i slube; zatim kad se u njoj ovlasti veinom drijebom biraju. -Ta jest to ustav puke vlade, nastala ona oruanom snagom ili tako, da druga stranka umakne radi straha. -Kako onda dakle - rekoh ja - ive takvi ljudi i kako li je opet takvo dravno ureenje? Jer oito e se takav ovjek pokazati kao stvoren za demokraciju. -Oito. -to ne, najprije su toboe slobodni, i drava se napunja slobode i bezstege, i doputeno je u njoj initi sve, to tko hoe. -Ta veli se. -A gdje je sve doputeno, oito bi u njoj svatko ureivao svoj ivot na osobit nain, koji bi mu se sviao. -Oito. -Dakle bi, mislim, najvie u tom dravnom ureenju nastajali svakovrsni ljudi. -Ta kako ne bi! -ini se, kao daje to najljepe dravno ureenje: kao areno odijelo, svim cvijeem iarano, tako bi se i to dravno ureenje, iarano svim znaajima, inilo najljepe, i moda bi i njega mnogi ocijenili kao najljepe, kao djeca i ene, kad gledaju arene predmete. -I te kako. -I moe se, sretnice, u njemu po volji traiti dravno ureenje. -Zato dakle? -Zato, to radi slobode ima sve vrste ureenja, i tko hoe ureivati dravu, to smo upravo sada mi inili, ini se, da mu

213

treba samo doi u demokratsku dravu, pa izabrati onaj nain, koji mu se svia, kao daje doao u trgovinu, gdje se prodaju sva dravna ureenja. A kad je izabrao, moe se dati na osnivanje. vladar, ni onda, ako si sposoban za vladu, a opet ti nije sila ni pokoravati se, ako ne e ni ratovati, kad ratuju, ni mirovati, kad ostali miruju, ako ne eli mira, a opet ako ti koji zakon brani vladati ili suditi, svejedno vlada i sudi, ako te je samo volja; dakle zar nije boanski ugodno takvo ivljenje u onaj as? -Moda, u onaj as. -to dalje, nisu li otmjeno bezbrini neki osuenici? Ili jo nisi vidio u takvu dravnom ureenju, da ljudi osueni na smrt ili progon svejedno ostaju i vrzu se u javnosti, kako da to nitko i ne mari i ne vidi? Zbog toga ide takav okolo kao kakav junak. -I mnoge sam vidio. -A kako to dravno ureenje samo prata i nipoto nije sitniavo, nego prezire ono, to smo mi, kad smo dravu osnivali, uzvieno govorili: naime da bez izvanredne prirode nitko ne postaje dobar ovjek, ako se ne bi odmah kao dijete u igri upoznao s lijepim i sve tako i dalje radio. Kako lije ono veliajno sve to pogazilo, te nita ne mari od kakvih tko zanimanja prilazi k dravnim poslovima, nego ga asti, ako samo veli, daje mnotvu sklon! -To je sasvim plemenito pratanje! -Te bi dakle oznake imala demokracija i druge tome srodne, i bila bi, kako se ini, ugodno dravno ureenje, bez vlade, arena, te bi bez razlike dijelila neto kao jednaka prava jednakima i nejednakima. -Kako poznate stvari govori! -Gledaj dakle, kakav je takav ovjek za sebe. Ili treba prije gledati, kako postaje, kao to smo gledali za to dravno ureenje? -Da. - Zar onda ne ovako? tedii onome, prikladnu za vladu nekolicine, rodio bi se, mislim, sin, othranjen pod ocem u njegovim navikama?

-Svakako ne bi bio u neprilici za uzore! -A nije ti u toj dravi nikada sila biti

-Ta zato ne bi? -Dakle bi on silom

vladao poudama u sebi, koje nagone na troenje, a ne na priraivanje i koje su, dakle, nazvane nepotrebne. -Oito.

214

-Hoe onda, da najprije odredimo potrebne i nepotrebne poude,

da nam razgovor ne tapa u mraku? -Hou. -to ne, poude, bez kojih ne bismo mogli biti, pravo bi se zvale potrebne, kao i one, koje nam koriste, ako se zadovoljavaju? Jer potrebno je prirodi naoj zahtijevati te obadvije poude; ili nije? -I te kako. -Pravo emo dakle za njih rei, da su "potrebne". -Pravo. -to dalje, za one poude, koje bi svatko odbio, ako bi se od mala vjebao, i koje ljudima, dok su u njima, nisu ni za kakvu korist kod posla, a neke su dapae tetne - zar ne bismo lijepo govorili, ako bismo rekli za sve te poude da su nepotrebne? -Zaista lijepo. -Hoe dakle da odaberemo kakav primjer za jedne i druge kakve su, da ih slikovito shvatimo? -Dakle treba. -Zar dakle ne bi potrebna bila pouda pojesti i samoga kruha i prismoka toliko, koliko je za zdravlje i dobro osjeanje? -Mislim. -Pouda za kruhom jamano je potrebna za oboje: to koristi i to moe ivot prekinuti. -Da. -A pouda je za prismokom potrebna, ako daje kako korist neku za dobro osjeanje. -Svakako. -to dalje, pouda za odabranijim jelom i za drukijima uitcima od takvih, koja se u mnogima moe od mala uklanjati kaznom i odgojem, a tetna je tijelu, tetna dui za razumnost i trijeznost zar bi se pravo nepotrebnom zvalo? -Zaista posve pravo. -to ne, rei emo, da su te poude i rastrone, a one prve da prirauju, jer su korisne za rad? -Dato! -Tako emo dakle rei i za putenost i ostale poude? -Tako. -Rekli smo dakle i za onoga, kojega smo upravo sada nazvali trutom, to ime kao za ovjeka, koji je pun takvih naslada i strasti, te gospodare njime nepotrebne poude, a za onoga, kojim gospodare potrebne poude, da je tedia i prikladan za vladu

215

nekolicine? -Nego dato! -Opet dakle - rekoh ja - govorimo, kako od oligarhijskog ovjeka postaje demokratski ovjek; a ini mi se, da veinom ovako postaje. -Kako? -Kad se mladi othrani, kako smo upravo sada govorili, bez odgoja i tedljivo; kad okusi trutskoga meda; kad se sastane sa estokim i silnim zvjerima, koje znaju pripremati naslade svakovrsne, arene i na svaki nain: onda ti misli, da tu negdje poinje u njemu oligarhija prelaziti u demokraciju. -Veoma nuno. -Kao to se dakle drava mijenjala, kad su jednaki saveznici izvana pritekli u pomo jednome jednakome dijelu, zar se i mladi tako mijenja, to opet izvana srodna i jednaka vrsta pouda pritjee u pomo jednoj vrsti pouda kod njega? -Svakako. -I ako, mislim, onome dijelu u njemu, koji je za vladu nekolicine, takoer priteknu u pomo kakvi saveznici - bilo odnekle od oca, bilo i od ostalih roaka, koji ga opominju i grde -tada dakle u njemu nastaje buna, otpor i borba sa samim sobom.

-Dato! -I kadto,

mislim, demokratska stranka uzmakne pred oligarhijskom strankom i neke od pouda poginu, a neke budu i prognane, naime kad neki stid nastane u dui mladia, i opet sve doe u red. -Ta biva kadto. -A opet se, mislim, druge poude, srodne prognanima, tajno othranjuju. Oevo nepoznavanje odgajanja mnoi ih i jaa. -Svakako rado tako biva. -One dakle povuku mladia k starim znancima i u potajnom drubovanju nrrod? mnotvo pouda. -Dato. -Napokon dakle, mislim, zauzmu tvru u dui mladia; tad opaze, da je prazna, bez lijepih nauka i zanimanja i istinitih govora, to su upravo najbolji straari i uvari u duama ljudi bogu milih. -Kudikamo. -Mjesto njih dakle, mislim, uzlete lani i hvastavi govori i miljenja, te zauzmu isto mjesto u dui mladia.

216

-Naravno. -Zar onda ne doe opet medu one Lotojede i ne prebiva li oito
meu njima? I ako tedljivome dijelu due njegove dolazi kakva pomo od roaka, zatvore oni hvastavi govori vrata kraljevskoga zida u njemu, te ne putaju ni same saveznike niti primaju kao poslanike govore starijih pojedinaca; ovako sami su u boju jai; stid zovu ludou i sramotno ga turaju van u progon; trijeznost nazivaju kukavtinom, gaze je i tjeraju; dokazuju, daje umjerenost i razumno troenje prostota i krtost, te ih gone preko mea uz pomo mnogih i beskorisnih pouda. -Svakako. -A kad to sve isprazne i iiste iz due onoga, kojega zauzimaju i velikim ga reenjem zareuju, onda ve sjajno ovjenanu natrag vode obijest, bezakonje, raskonost i bestidnost uz veliko kolo, te ih hvale i maze: obijest zovu odgojenou, bezakonje slobodom, raskonost velikim sjajem, bestidnost hrabrou. arne prelazi tako nekako mladi, odgojen u potrebnim poudama, u slobodu i rasputenost nepotrebnih i beskorisnih pouda? -I te kako oito. -ivi dakle, mislim, takav poslije toga troei novce, trud i vrijeme za nepotrebne poude jednako kao za potrebne. Ali ako je sretan, to se ne zanese preko mjere, nego ako i neto stariji, kad silna pomama proe, neke prognane poude natrag primi, a ne preda se posve poudama, koje nanovo dou, onda se nekako poude izjednae i tako on ivi; uvijek kao kockom predaje vladu u sebi nasladi, koja mu dolazi, dok se ne zasiti; zatim predaje opet drugoj, te nijednu ne prezire, nego sve jednako potie. -Svakako. -A istinita govora ne puta u tvrdu; naime ako tko govori, da su jedne naslade od lijepih i dobrih pouda, a druge od zlih; da one treba uivati i cijeniti, a ove kanjavati i drati na uzdi - sve to odbija i veli, da su sve naslade jednake i da ih treba jednako cijeniti. -Ta radi to zaista, dok je tako raspoloen. -Dakle i ivi tako danomice i ugaa poudi, koja mu dolazi: sad je pijan i omamljen od svirke, a sad opet pije vodu i mravi; sad opet vjeba tijelo, a kadto besposlici i sve odnemaruje, a sad kao da se bavi filozofijom; esto eli biti dravnik, skae gore na govornicu te govori i radi togod; ako se kada ugleda u kakve

217

ratnike, leti onamo; ako se ugleda u novare, leti opet za tim poslom: za njegov ivot nema nikakva reda ni dunosti; on zove takav ivot slatkim, slobodnim i blaenim, i uiva ga sve vrijeme. -Posve si razloio ivot ovjeka, koji je za ravnopravnost. -A mislim, da mu je ivot svakovrstan, a sam je pun najveega mnotva znaaja; to je onaj lijepi i areni ovjek kao i ona drava. Njemu bi mnogi ljudi i ene postali zavidni radi ivota, budui da on ima najvie primjera za dravna ureenja i znaaje. -Ta jest tako. -to dakle; neka takav ovjek bude uvrstan uz demokraciju, budui da bi mu se s pravom govorilo, da je za demokraciju roen? -Neka bude. -Ostalo bi nam dakle - rekoh ja - da prodemo najljepe dravno ureenje i najljepega ovjeka, tiraniju i tiranina. -Hajde dakle, kakav je znaaj tiranije, mili drue? Jer je prilino jasno, da proizlazi iz demokracije. -Jasno. -Zar onda nekako jednako postaje demokracija iz oligarhije i tiranija iz demokracije? -Kako? -Ono dobro, koje sebi odredi i po kojemu nastajae oligarhija, bijae preveliko bogatstvo; zar ne? -Da. -Dakle nesitost u bogatstvu i zanemarivanje ostaloga radi stjecanja novca upropastie oligarhiju. -Istina. -Zar onda nesitost u onome dobru, to ga sebi odreuje demokracija, i nju rastvara? -A to veli, da ona sebi odreuje? -Slobodu. Ta uo bi, da je to najljepe u demokratskoj dravi i daje radi toga jedino u njoj vrijedno ivjeti onome, tko god je od prirode slobodan. -Ta govori se doista i esto ta tvrdnja. -Zar onda, to sam htio upravo sada rei, neogranienost u tome i odnemarivanje ostaloga, pretvara i to dravno ureenje, te mu stvara potrebu za tiranijom? -Kako?

-Kad se, mislim, demokratska drava, edna slobode, namjeri na

poglavare, koji su loe vinotoe, te se preko potrebe opije istom

218

slobodom, onda vladare, ako nisu posve popustljivi i ako ne daju mnogo slobode, kazni i okrivljuje, da su opaki i skloni oligarhiji. -Ta rade to. -A one, koji vladare sluaju, prezire kao svojevoljne robove i nitavce; ali vladare, koji su osobno i javno jednaki podlonicima, i podlonike, koji su jednaki vladarima, hvali i cijeni. Zar se ne narivava nuno u takvoj dravi naelo slobode svakamo0 -Ta kako ne! -I ne zalazi li, prijatelju, bezakonje u kue pojedinaca, te napokon dopire i do zvijeri? -Kako to misli? -Primjerice da se otac priui biti jednak sinu i pone se bojati sinova a sin da se priui biti jednak ocu, te se roditelj ne stidi i ne boji, toboe da bude tako slobodan; da se doselica izjednauje s graaninom i graanin s doselicom, a i tuinac jednako tako. -Ta biva tako. -To biva, i druge ovakve sitnice: uitelj se u takvu kraju boji uenika i laska im, a uenici uitelje slabo cijene, a tako i odgojitelje. I uope se mladii sa starcima usporeuju, natjeu se s njima rijeju i djelom, a starci mladiima poputaju, te su puni susretljivosti i ale, i oponaaju mladie, samo da se ne bi inili neugodni i gospodstveni. -Dakako. -A krajnja je granica, prijatelju, tog mnotva slobode, koje u takvoj dravi nastaje, postignuta onda, kad ve kupljeni robovi i robinje nisu nita manje slobodni nego kupci. A kolika ravnopravnost i sloboda nastaje za ene u odnosima prema mukarcima i za mukarce prema enama, gotovo smo zaboravili rei. Dakle emo s Eshilom rei, to nam sada doe na jezik.

-Svakako;

i ja tako velim. Jer koliko su tu ivotinje, koje su ljudima podlone, slobodnije nego gdje drugdje, nitko ne bi vjerovao, koji ne bi sam iskusio. Jer upravo, kako veli poslovica, kakve su gospodarice, takve postaju i kuje; a i konji i magarci vikli su posve slobodno i dostojanstveno okolo hodati, te udaraju po putovima onoga, na koga sretaju, ako im se ne uklanja; i tako sve postaje puno slobode! -Govori mi moj san: ta to mi samome esto biva, kada idem u polje. -A uope dakle, kad se sve to, to rekosmo, skupi, vidi kako to osjetljivom ini duu dravljana, tako da se razbjesni i ne

219

podnosi, ako tko namee samo ita stege? Jer zna, da napokon ne mare ni za zakone pisane ili nepisane, samo da im nikako nitko ne bude gospodar. -I te kako znam. -To je dakle, prijatelju - rekoh ja - tako lijepi i mladenaki poetak, odakle nastaje tiranija, kako se meni ini. -Dakako, mladenaki; nego stoje iza toga? -Ona ista bolest, koja nastade u oligarhiji, te je upropasti, nastaje i u toj dravi, u kojoj je vea i jaa radi slobode, te demokraciju stavlja u ropstvo. I doista, pretjerivanje u emu rado dovodi do velike promjene u protivno, kod vremena, raa i tjelesa, pa i kod dravnih ureenja, i to ne najmanje. -Naravno. -Jer prevelika sloboda ne prelazi, ini se, ni u to drugo nego u preveliko ropstvo i za pojedinca i za dravu. -Ta prirodno. -Vjerojatno je dakle, da tiranija ne nastaje iz drugoga dravnog ureenja nego iz demokracije - iz krajnje slobode, mislim, najvee i najljue ropstvo. -Ta oito je. -Ali nisi, mislim, to pitao, nego to, koja jedna te ista bolest nastaje prvo u oligarhiji i zatim u demokraciji, te je predaje u ropstvo.

-Istinu veli. -Govorio sam dakle o onome staleu besposlenih i rasipnih ljudi,
meu kojima najhrabriji vode, a vrlo kukavni slijede; a usporeivali smo ih s trutovima: jedne s trutovima, koji imaju alce, a druge s trutovima bez alaca. -I s pravom. -Kada se dakle te dvije vrste ljudi nau, prave smutnju u svakome dravnome ureenju, kao u tijelu sluz i u. Toga se dvojega upravo i trebaju dobar lijenik i dravni zakonodavac izdaleka uvati, ne manje nego mudar pelar, da uope ne nastanu, a ako se pojave, da ih se to bre sa samim saem izree. -Zeusa mi, svakako. -Ovako dakle uzmimo, da bismo razgovjetnije vidjeli ono, to hoemo. -Kako? -Rastavimo u govoru demokratsku dravu na troje, kao to doista i jest. Nastaje naime u njoj radi neograniene slobode jedan takav stale, koji nije nita manji nego u oligarhijskoj dravi.

220

-Tako jest. -Ali mnogo ei u demokraciji. -Kako? -Ondje se on ne cijeni i iskljuuje

se od slubi; zato je neuvjeban i neojaan. Ali u demokraciji taj je stale na elu, osim gdjekojeg izuzetka; najei od njih govore i rade, a ostali sjede blizu oko govornica pa zuje i ne trpe onoga, koji drugo govori: tako taj stale imade cjelokupnu upravu u takvom dravnom ureenju, uz male izuzetke. -Uz veoma male izuzetke. -Zatim se svagda od mnotva odvaja ovakav drugi stale. -Kakav? -Premda se svi bave stjecanjem, ipak veinom postaju najbogatiji oni, koji su od prirode najuredniji.

se ne mijeaju u dravne poslove, i nemaju osobito mnogo imovine. Taj je stale upravo najvei i najznatniji u demokraciji, a i odluujui, kad se samo skupi. -Ta jest; ali ne e da to esto ini, ako ne dobiva neto meda. -Dobiva dakle uvijek, koliko samo mogu poglavari imunima otimati imovinu, dijeliti puku i - sami najvie zadrati. -Ta dobiva zaista tako. -Oni dakle, mislim, kojima se otima, prisiljeni su braniti se te govoriti i raditi u skuptini, kako samo mogu. -Ta kako ne! -Ako dakle imuni i ne ele prevrata, oni im drugi predbacuju, da puku rade o glavi i da su za oligarhiju. -Dato. -I napokon dakle, kad ve vide, da puk, ne hotimice nego iz neznanja i prevaren od klevetnika, nastoji njima krivo initi, tada ve, htjeli ili ne htjeli, doista postaju skloni vladi nekolicine, ne svojevoljno, nego jer to moraju, budui da i to zlo zamee onaj trut, koji bode. - Svakako. -Nastaju dakle tuakanja, sudovi i parnice meu njima. -I te

-Prirodno. -Odatle dakle, mislim, siu trutovi najvie meda i najlake. -Ta kako bi tko isisao od onih, koji malo imaju? -Takvi se dakle bogatai, mislim, zovu hrana trutova. -Otprilike. -A puk bi pripadao u trei stale, koliko su radnici, te

221

kako. -to ne, puk obiava uvijek dati prednost jednome kao svome zastupniku, te ga hraniti i uzdizati? -Ta obiava. -Oito je dakle, da tiranin nie iz tog zastupnika naroda, a ne od druguda, kada god postaje. -I kako oito.

-Kako se dakle poinje mijenjati od zastupnika u tiranina? Ilije

oito da se poinje mijenjati onda, kada on pone raditi ono, to kae pria o rtvi za Zeusa Likejskoga u Arkadiji. -Koja? -Da naime onaj, koji okusi ljudske utrobe, koja je narezana meu utrobe drugih rtvenih ivotinja, toboe nuno postane vuk; ili nisi uo za tu priu? -Jesam. -Zar je dakle tako i s onim, koji zastupa puk? Kad se on, oslanjajui se na vrlo posluno mnotvo, ne ustee ni od krvi suplemenika, te ih nepravedno okrivljuje, kako je ve to obiaj, na sudove vodi i krvlju se kalja unitujui ljudima ivot, pa opakim jezikom i ustima kua srodnu krv, tjera graane u progonstvo i ubija, i pri tome govori o ukidanju dugova i diobi zemlje - zar je dakle takvu ovjeku nuno i sueno poslije toga, da ili propadne od protivnika ili da bude tiranin i postane od ovjeka vuk? -Zaista nuno. -Taj dakle postaje buntovnik protiv imunika? -Da. -Kad ga prognaju, a on se vrati protiv volje protivnika, zar se onda vraa kao gotov tiranin? -Oito. -A ako ga ne mogu prognati ili ocrniti pred dravom te ubiti, onda vrebaju, da ga silovitom smru iz potaje ubiju. -Zaista obino tako biva. -Na to dakle svi, koji su dotle doli, iznalaze onaj poznati zahtjev tiranina: naime trae od puka tjelesnu strau, da im zatitnik ostane nepovrijeen! -Dakako. -Daju dakle, mislim, iz straha za njega, a s nadom za sebe! -Dakako.

222

- Kada to dakle vidi ovjek, koji ima novaca, i uz novce je osumnjien, da mrzi na puk, tada on dakle, drue, prema pro-rotvu, koje je dano Kreu, "kraj Herma pjeskovita, vele. bjei i ne ekaj, te se ne stidi kukavan biti."

-Ta ne bi imao prilike, po drugi se put zastidjeti! -A ako se, mislim, dade uhvatiti, predaje se smrti. -Nuno. -A onda oito sam onaj zastupnik, kako je dug i irok ne lei na
tlu nego, oborivi mnoge druge, stoji sam na dravnim kolima; od zastupnika puka sad je dogotovljen za tiranina. -A kako ne e? -Da proemo dakle - rekoh ja - blaenstvo ovjeka i drave, u kojoj takav smrtnik nastane? -Svakako proimo. -Zar se onda u prve dane i vrijeme ne smjeka svima i ne pozdravlja koga sreta? Ne kae li, da i nije tiranin, ne obeaje li mnogo i pojedincu i dravi? Zar nije oslobodio od duga, nije li razdijelio zemlju puku i onima oko sebe, ne gradi li se, da je svima milostiv i blag? -Bez sumnje. -A kada, mislim, neprijatelje izvana bilo sa sobom izmiri bilo uniti, te od njih nema vie opasnosti, onda najprije uvijek zamee ratove, kako bi puk trebao vodu. -Prirodno. -to ne, zamee ratove i zato, da bi graani morali davati novane prinose, te tako siromaili i bili prisiljeni baviti se oko svakidanjega kruha, te mu manje raditi o glavi? -Oito. -Zatim, mislim, ako za koje sumnja, da e mu kao slobodoumni smetati pri vlasti, zamee ratove, da bi imao izliku unititi ih tako, da ih preda neprijateljima? Poradi svega toga tiraninu je uvijek nuno zapletati se u rat! -Nuno. -Dakle, dok to ini, postaje sve omraeniji kod dravljana? -Ta kako ne! -A sigurno e i nekoji, koji su mu pomogli pri usponu te su sami postali moni, otvoreno govoriti i pred njime i medu sobom, i koriti ovakove prilike; dakako oni, koji su najmuevniji.

223

-Prirodno. -Tiranin dakle, ako e vladati, treba sve te ljude uklanjati, dok ne
ostane nijedan ni od prijatelja ni od neprijatelja, ako je za to. -Oito. -Treba mu dakle otro gledati, tko je hrabar, ponosan, razuman, bogat; i tako je sretan, da mora svima tima, htio ili ne htio, biti neprijatelj i progoniti ih, dok dravu ne oisti. -Lijepog li ienja! -Da, protivno nego to lijenici oiuju tijelo. Oni oduzimaju najgore i ostavljaju najbolje, a on protivno. -Ta da, mora onako raditi, kako mu je, ini se, nuno, ako eli vladati. -U blaenu je dakle - rekoh ja - prinudu sputan, koja mu nalae, ili prebivati s loim mnotvom, koje ga mrzi, ili ni ne ivjeti. -Da, tako je. -Zar onda ne e trebati to veu i vjerniju tjelesnu strau, to ga vie mrze dravljani zbog njegovih djela? -Ta kako ne e? -Koji su onda vjerni i odakle e ih pozvati? -Mnogi e sami od sebe doletjeti, ako bude davao plau. -Zaista, ini mi se, da opet govori o nekakvim stranim i svakovrsnim trutovima. -Ta istinito ti se ini.

-A to, zar domain ne bi htio. -Kako? -Da dravljanima uzme robove,

oslobodi ih i uvrsti u svoju tjelesnu strau. -Osobito, jer ti su mu i najpouzdaniji. -Zaista je blaen tiranin, ako ima takve prijatelje i pouzdanike, pogubivi one preanje! -Ali zaista ima takve. -I dive se dakle ti drugovi njemu i drue se s njime novi dravljani, a estiti na njega mrze i klone ga se? -A kako ne e? -Ne dri se bez razloga pisce tragedija uope mudrim ljudima, a Euripida meu njima prvakom. -Zato dakle? -Zato, to je mudru rije rekao, da su tirani mudri radi druenja s mudracima. I oito ree, da su mudraci ti ljudi, s kojima se tiranin drui.

224

-I taj i ostali pjesnici slave tiraniju kao neto bogoliko i kao mnogo drugo to. -Upravo zato, to su tragici mudri, oprataju nama i onima, koji imaju slino dravno ureenje kao mi, to ih u dravu ne emo primiti, budui da slave tiraniju. -Oprataju, mislim ja, oni koji su uglaeni. -A obilaze, mislim, po ostalim dravama, sabiru mnotvo, unajmljuju lijepa, jaka i izvjebana grla za svoje izvedbe i mame dravna ureenja u demokraciju i tiraniju. -Veoma. -to ne, osim toga primaju i plau i cijenjeni su, najvema, kako je prirodno, od tirana, a zatim od demokracije. A to vie idu prema gore u dravna ureenja, sve im vema sustaje ta njihova ast, kao da im dah nestaje i ne mogu ii dalje. -Svakako.

-Nego dakle - rekoh - tu se udaljismo; ali govorimo opet o onoj

lijepoj, velikoj, arenoj i nikada istoj vojsci tiranina: tko e ju hraniti. -Oito e troiti blago hramova tako dugo, dok ga u dravi bude, a jednako tako imutak unitenih protivnika, kako bi se puku nametnulo to manje prinose. -A to onda, kad ve toga pone nestajati? -Oito e se hraniti oevinom, on, supilci, drugovi i druice. -Razumijem; puk, koji tiranina rodi, hranit e njega i drugove. -Nije druge. -A to misli, ako puk postane nezadovoljan i stane govoriti, kako nije pravo da otac hrani odrasla sina, nego obrnuto, da sin hrani oca; kako ga nije zato rodio i postavio, da onda, kad sin odraste, sam otac - puk bude rob svojim robovima, da hrani sina i robove s drugim smeem, nego da gaje rodio i postavio zato, da se oslobodi od bogataa i, kako se kae, "gornjih slojeva" u dravi, kad on stupi na vladu? Ako dakle puk stane zahtijevati, neka odlazi iz drave i on i drugovi njegovi, gonei ga tako kao otac sina iz kue s dosadnim supilcima? -Onda e ve, zaista, puk spoznati, kakav li je, kakvo li je gojenika raao, mazio i uzdizao; spoznat e, da kao slabiji tjera jaega. -Kako veli? Zar e se tiranin usuditi dignuti silu na oca i tui ga, ako ne bude sluao? -Hoe i uzet e mu ponajprije oruje.

225

-Ocoubojicom zove tiranina i nemilim hraniteljem u starosti! To

bi ve, kako se ini, bio priznati znaaj tiranije, te bi puk, kako kae poslovica, bjeei od dima robovanja slobodnima upao u oganj robovanja robovima; namjesto one silne i neumjesne slobode bio bi obuen u ruho najljueg i najgorijeg robovanja robovima. -I zaista to tako biva.

-to dakle - rekoh - nije li skladno reeno, ako reemo, da smo

dovoljno prikazali kako proizlazi tiranija iz demokracije, i kakva je kad postane? -Svakako dovoljno.

226

DEVETA KNJIGA
- OSTAJE dakle - rekoh ja - sam tiranin, da ga ogledamo, kako proizlazi iz demokratskog ovjeka, a kad postaje, kakav je i kako ivi, bijedno ili sretno. - Da, ostaje. - Zna dakle to jo elim? -to? -ini mi se, da nismo dovoljno raspravili o poudama, kakve su i koliko ih ima. Ako dakle to bude nepotpuno, manje e jasno biti nae istraivanje. -Dakle, jo moemo? -Svakako. Pazi to u njima hou vidjeti, naime ovo. Neke mi se nepotrebne naslade i poude ine protuzakonite, koje, ini se, nastaju u svakoga, ali ako se obuzdavaju zakonima i boljim poudama uz pomo razuma, u nekim se ljudima posve uklanjaju ili ostaju samo malobrojne i slabe, a u drugima jae i brojnije. -A koje to poude misli? -One, koje se bude za sna, naime onda, kada ostali dio due, koji je razuman, pitom i gospodar onome, spava, a zvjerski i divlji dio, ojaan jelom ili pilom, skae, strese san sa sebe, razbudi se, te nastoji zasititi svoje strasti. Zna, da se taj dio u takav as usuuje sve initi, osloboen i rastavljen od svega srama i razuma. Jer nieg se ne ustruava, te misli skrvniti se s majkom, bilo s kojim god drugim ovjekom, bogom i ivotinjom, ne aca se ubijati ni ustezati se ni od kakva jela; jednom

227

rijeju, nema takve bezumnosti i besramnosti, koje on ne bi poinio. -Veli ivu istinu. -A drugo je, mislim, kad je tko u sebi zdrav i trijezan; kada tko na poinak ide tako, da razumnost svoju probudi i nahrani je lijepim govorima i razmatranjima, te tako postade svjestan sama sebe. On poudnosti ne daje ni premalo ni prepuno, samo da bi poivala i ne bi radou ili alou smetala najboljemu dijelu, te da bi ga ostavila sama za se ista, da gleda, trai i opaa ono, to ne zna ili neto iz prolosti ili sadanjosti ili budunosti; kada tko jednako tako ublai i volju, te ne zaspi uzrujana srca, kad se na nekog rasrdio, nego kada spomenuta dva dijela umiri a trei, u kojemu nastaju misli, razbudi, pa onda tako poiva - zna, da u takav as najvie dosee istinu i da se tada najmanje ukazuju u snu bezakone prikaze. -Posve tako mislim. -Tu se dakle zanijesmo i vie rekosmo, a ovo je eto, to hoemo spoznati: u svakoga ima silna, divlja i bezakona vrsta pouda, i ako se za neke od nas ini, da su posve umjereni; to oito biva u sanjama. Gledaj dakle, ima li neto na tome, o emu govorim, i slae li se. -Ta slaem se. -Sjeti se dakle, kakav smo rekli daje demokratski ovjek. Bjee nakon roenja othranjen od mala pod tedljivim ocem. koji je cijenio samo teevne poude, a prezirao je nepotrebne poude, koje su samo za zabavu i gizdanje; zar ne? -Da. - A kad se namjerio na otmjenije ljude, pune pouda, koje smo netom proli, i kad se odao svakoj obijesti i njihovoj vrsti pouda iz mrnje na oevu tedljivost - a imao je bolju prirodu od kvaritelja vuklo ga je na obje strane i stao je u sredinu izmeu obadva naina ivota, te kuajui toboe oboje umjereno, kako miljae, ne ivi ni prostaki ni bezakono, poto je od oligarhijskog ovjeka postao demokratski ovjek.

-Ta bjee i jest takvo miljenje o takvu ovjeku. -Uzmi dakle, da se opet takvu ovjeku, kad je ve stariji postao,
othranio mlad sin u njegovim navikama. -Uzimam. -Uzimaj dakle, da se i njemu dogaa ono isto, to njegovu ocu: vue ga se u svako bezakonje, a oni, koji ga vuku, kau tome "potpuna sloboda"; otac i ostali roaci pomau srednjim pou-

228

dama, a oni prvi opet odmau. A kada ti zlodusi i stvaratelji tirana naslute, da mladia ne e drukije osvojiti, snuju o tome, da mu Ljubav usade kao nadstojnika onih pouda, koje su besposlene i rasipne poput nekakvoga krilatog i velikog truta; ili misli, daje ljubav takvih neto drugo? -Nita drugo nego to. -Kada dakle oko toga truta zuje ostale poude pune kadova, pomasti, vijenaca, vina i rasputenih naslada u takvim drutvima, te kada, krijepei ga i hranei do skrajnosti, usade trutu alac eznua, tada ve uhvati tog nadstojnika due mahnitost za tjelesnom straom te bjesni s njome okolo, i ako u sebi uhvati kakva miljenja i poude, koje se smatraju kao dobre, te jo imadu srama, ubija ih odnosno tjera od sebe, dok ne oisti duu od trijeznosti, a napuni je uvezene mahnitosti. -Sasvim tono govori o nastanku tiranina. -Zar se onda zato i naziva ljubav ve odavna tiraninom. -ini se. -to ne, prijatelju, i napit ovjek ima nekako silnike misli? -Ta ima. -Zaista, i mahnit i sulud ovjek eli i misli, kako moe vladati ne samo ljudima, nego i bogovima. -I te kako. -A potpun tiranin, sretnice, postaje onda, kad od prirode ili od naina ivota ili od obojega postane pijanac, zaljubljenik i suludast. -Svakako.

-Postaje, kako se ini, tiranin tako i takav ovjek; a kako dakle

ivi? -Kao u igri, to e ti i meni rei. -Posluaj dakle - rekoh. - Mislim naime, ima kod njih svetkovina, veselih povorka, gozba, milosnica i tome slinog, kad u njima tiranin Ljubav prebiva, te upravlja cijelim carstvom due. -Svakako. -Zar onda ne niu svaki dan i no mnoge i silne poude, kojima mnogo treba? -Zaista mnoge. -Ako dakle ima kakvih dohodaka, brzo se troe. -Kako ne! -I onda se poslije toga posuuje i otkida od imanja. -Dato?

229

-A kad ve svega nestane, ne udare li nuno u dreku poude, koje

su se gusto i jako ugnijezdile, a ti ljudi gonjeni kao bodlji-kama bodljikama i ostalih pouda i osobito bodljikama same Ljubavi, koja ostale poude vodi kao tjelesnu strau - bjesne i gledaju, tko li to ima, komu se moe oteti prevarom ili silom. -Osobito. -Treba dakle tiranin odasvuda grabiti, ili ga steu veliki trudovi i boli. -Treba. -Kao to su dakle ove nove naslade u njemu vie imale od predanjih i njihovo otimale, zar e tako i sam htjeti kao mlai vie imati od oca i matere i otimati, ako ve svoj dio oevine uzme i potroi? -Nego kako drukije? -A ako mu dakle ne budu doputali, zar ne bi isprva nastojao krasti i varati roditelje? -Svakako. -A kada ne bi mogao, poslije toga bi grabio i na silu?

-Mislim. -Ako bi se dakle, divotnie, starac i starica opirali i borili, zar bi

se oprezno sustezao, da ne uini kakvo od silnikih djela? -Nisam posve bez straha za roditelje takva ovjeka. -Ali Adimante, tako ti Zeusa, ini li ti se, da bi takav, radi milosnice netom omiljene i nepotrebne, odavno milu i potrebnu majku, ili radi nepotrebna lijepa mladia netom omiljela, oronula i potrebna starca oca, najstarijega svog prijatelja, zlostavljao i podloio ih tima, ako bi ih doveo u istu kuu? -Bi, zaista. -ini se, daje osobito blaenstvo roditi sina silnika. -Sigurno. -A to onda, kad ve takvu pone nestajati imovine oeve i materine, a ve je u njemu sabran velik roj naslada? Ne e li se najprije maati zida kakve kue ili haljine nekoga, koji e kasno nou ii, a zatim kakav hram pomesti? I pri svemu tome dakle one nazore o lijepom i sramotnom, koje imaae davno od mala, a smatraju se kao pravedni, svladat e, uz pomo Ljubavi, koja ih ima kao svoju tjelesnu strau, nagoni iz ropstva netom osloboeni, koji se prije oslobaahu samo u snu, kad sam silnik bijae pod zakonima i pod ocem, te je bio demokratski ovjek. Ali kad doe pod tiraniju Ljubavi te postane zauvijek takav na javi, kakav

230

rijetko kada postajae u snu, ne e se ustezati ni od kakva strana ubojstva, jela ni djela, nego e Ljubav u njemu ivjeti silniki u svakome neredu i bezakonju, budui sama kao samo-vladar, te e onoga, koji je ima, tjerati, kao to tiranin tjera dravu u svaku smionost koja bi njemu i bunom mnotvu oko njega donijelo koristi, pa tako i onom mnotvu nagona, koje je to izvana ulo od zla drutva, to iznutra od istoga znaaja, i koje je od Ljubavi puteno i osloboeno. Ili nije to ivot takva ovjeka? -Zaista to je. -A ako su takvi ljudi u dravi rijetki i ako je ostalo mnotvo trijezno, odu oni iz drave, pa su tjelesna straa drugomu kome tiraninu ili su pomonici za plau, ako je gdje rat; a ako nastanu za mirna i tiha vremena, onda prave ondje u dravi mnoga neznatna zla. -Kakva dakle zla veli? -Primjerice kradu, provaljuju u kue, odrezuju novarke, kradu odijela, plijene hramove, prodaju ljude u roblje; kadto tuakaju, ako su sposobni govoriti, krivo svjedoe i primaju mito. -Neznatna zla spominje, ako su samo takvi ljudi rijetki. -Jer su ta neznatna zla samo prema velikima neznatna; i ta dakle sva zla obzirom na tiranina ne dopiru, kako se kae, ni blizu u pokvarenosti i bijedi do drave. Naime kad ve u dravi postanu mnogi takvi ljudi i drugi kao njihova pratnja, te opaze svoje mnotvo, tada oni uz bezumnost puka stvaraju tiraninom onoga, koji od njih osobito ima sam u sebi u dui najveega i najsnanijega tiranina. -Prirodno, jer bi bio najsposobniji za to. -to ne, to onda, ako se drava svojevoljno preda; ali ako drava ne da, on e, kao stoje tada kaznio majku i oca, tako opet. ako bude mogao, kazniti domovinu, dovodei mlade drugove, i pod njima e dakle drati i hraniti u ropstvu prije milu majinu zemlju - kau Kreani, i djedovinu. I to bi dakle bila svrha poude takvog ovjeka. -To svakako. -to ne, ve kao posebnici i prije dolaska na vlast postaju oni takvi. Oni, s kojima se drue, moraju im laskati i na svaku slubu spremni biti, a ako sami od koga to trebaju, ponize se i ne srame se svakojako pretvarati kao prijatelji, ali kad postignu, to hoe, prestaje i prijateljstvo. -U cijelome dakle ivotu nisu nikada nikome prijatelji, nego

231

uvijek nekome gospoduju ili robuju drugome, a slobode i istinskoga prijateljstva tiranska priroda nikada ne okusi. -Svakako.

-Zar dakle ne bismo pravo takve zvali nevjernima? -Kako ne! -I zaista nepravednima u najveem stupnju, samo

ako smo se prije pravo sloili o tome, stoje pravednost. -Ta jesmo zaista pravo. -Dovrimo dakle najgorega ovjeka: koji je najavi takav, kakva smo promatrali daje u snu - to je taj. -Svakako. -to ne, takav postaje onaj, koji je od prirode najsposobniji za tiranina pa postane samovladar, i to due kao tiranin ivi, to je vie takav. -Bez sumnje - ree Glaukon prihvativi rije. -Zar e se dakle - rekoh ja - pokazati i najjadnijim onaj, koji se bude pokazivao najopakijim? I koji bude najdue tiranin i najvei, da je u istinu najvie i najdue nesretan bio? Ali u mnogih su i mnoga miljenja o tome. -Bez sumnje je tako. -to ne, dakle, tiranin bi po slinosti odgovarao tiranskoj dravi, a demokratski ovjek demokratskoj dravi, i tako ostali? -Dato! -Dakle, kakav je odnos jednog oblika drave prema drugome po kreposti i srei, takav je odnos ovjeka prema ovjeku? -Naravno! -Kako dakle stoji po kreposti tiranska drava prema kraljevskoj, kakvu smo najprije prikazali? -Posve protivno: jedna je najbolja a druga najgora. -Ne u pitati, za koju veli - ta oito je; nego o srei opet i nesrei sudi li isto tako ili drukije? I nemojmo se zbunjivati gledajui na jednog tiranina ili nekolicinu ljudi, koji ga okruuju, nego kao to treba ui i cijelu dravu razgledati, tako zadimo i ogledajmo svu, pa kaimo, to mislimo. -Ta pravo zahtijeva; i oito je svakome, da od tiranske drave nema jadnije, a od kraljevske sretnije.

-Zar bih dakle pravo zahtijevao, ako bih i o tim ljudima jednako
tako zahtijevao, naime, ako bih traio da o njima sudi onaj, koji moe razumom zaci u ovjeji znaaj i razgledati ga, a ne gleda kao dijete izvana, te se ne zbunjuje od sjaja tiranske izvanjskosti,

232

kojom se zaodijevaju za one izvana, nego koji moe tono stvar razvidjeti? Ako bih dakle mislio, da svima nama treba sluati onoga, koji moe prosuditi: koji je bio skupa u stanu, te koji je bio nazoan kod ina u kui, naime, kakav je silnik sa svakim od ukuana, gdje se najvema moe vidjeti bez glumake opreme, te opet kod opasnih trenutaka u javnosti, i ako bih njemu, postoje sve to vidio, naloio da izjavi kakav je tiranin po srei i po jadnoi prema ostalima? -Posve bi pravo i to zahtijevao. -Hoe onda, da se uinimo kao da mi pripadamo medu one, koji bi mogli prosuditi i koji su se na takve ljude namjerili? Tako bismo imali nekoga, koji e odgovarati, to pitamo. -Svakako. - Hajde mi dakle - rekoh - ovako razmatraj: sjeaj se slinosti drave i ovjeka, pazi tako svakog napose redom i usporeduj znaajke jednoga i drugoga. - Kakve? - Najprije da reemo za dravu; hoe li tiransku dravu nazvati slobodnom ili ropskom? -Ropskom u najveem stupnju. -Pa ipak vidi u njoj i gospodare i slobodne. -Vidim toga neto malo, ali vidim da, tako rei, cjelina i najestitiji dio u njoj sramotno i jadno robuje. -Ako je dakle ovjek slian dravi, nije li nuno isti red i u njemu? Nije li nuno dua njegova puna mnogoga ropstva i neslobode, ne robuju li oni dijelovi njezini, koji su bili najestitiji, a ne gospoduje li malen dio, najopakiji i najmahnitiji? -Nuno. -to dakle, hoe takvu duu nazvat ropskom ili slobodnom?

-Zaista ropskom. -to ne, ropska i tiranska drava opet najmanje ini, to hoe? -Kudikamo! -Dakle e i tiranska dua najmanje initi, to bude htjela -da
uzmemo duu u cjelini; a kao od obada uvijek silom bockana, bit e puna pometnje i kajanja. -Ta kako ne! -A je li tiranska drava bogata ili siromana? -Siromana. -Dakle je i tiranska dua nuno uvijek siromana i nesita.

233

-Tako je. -to dalje, zar nije takva drava i takav ovjek nuno pun straha? -Veoma nuno. -Misli, da e u kojoj drugoj dravi nai vie naricanja, jecanja,
tubalica i bolova? -Nipoto. -A dri da takvih zala vie ima u kojemu drugome ovjeku, nego u tiraninu tome, mahnitome od pouda i ljubavi? -Ta kako bih mislio? -Kad si dakle, mislim, pogledao na sve to i drugo takvo slino, prosudio si, daje to najjadnija drava meu dravama. -to ne, to je pravo? -Dakako. Ali to veli opet o ovjeku sposobnu za tiranina, s obzirom na to isto? -Daje daleko najjadniji od svih ostalih. -To vie ne veli pravo - rekoh ja. -Kako? -Jo mislim, nije taj najvie takav. -Nego tko? -Ovaj e ti se moda initi jo jadniji od njega. -Koji?

-Koji je sposoban za tiranina, ali koji ne proivi ivot posebnika,

nego ima nesreu da mu se kojom nezgodom prui prilika postati tiraninom. -Iz preanjega govora sudim kako istinu govori. -Da; ali o takvim stvarima ne treba samo misliti nego posve dobro razmotriti u govoru. Ta razmatra se o najveoj stvari, o dobru i zlu ivotu. -Posve pravo. -Gledaj dakle, kazujem li onda tono. ini mi se naime, da nam treba poi od ovih toaka, dok o njemu razmatramo. -Od kojih? -Sjeti se svakog pojedinog od posebnika, koji su u dravama bogati te imaju mnogo robova. Jer oni su u tome donekle nalik na tiranine, to vladaju mnogima; a razlikuje se tiraninovo mnotvo samo brojem. -Da, tim se razlikuje. -Zna dakle, da su oni bez straha, te se ne boje svojih ukuana. -Ta to bi se bojali? -Nita, ali uzrok poima?

234

-Da,

to cijela drava pomae svakome pojedinome od ovih posebnika. -Lijepo veli. A to ako bi koji bog jednoga ovjeka, u kojega je pedeset ili vie robova, digao iz drave, njega, enu i djecu, te stavio u samou s cijelom imovinom i robovima, gdje mu ne bi imao nitko od slobodnih pomagati - to misli, u kakovu bi i kolikom strahu bio za sebe, djecu i enu, da ne poginu od robova? -Mislim, u veliku. -Dakle bi ve prisiljen bio laskati nekima od samih robova i obeavati mnogo i oslobaati ih bez ikakve potrebe, te bi se sam pokazao laskavcem svojih slugu? -Bezuvjetno, ili bi poginuo.

-A to, ako bi mu bog i druge mnoge susjede okolo nastanio, koji

ne bi podnosili, ako bi tko htio drugome gospodovati, nego bi takvog ovjeka krajnjim kaznama kaznili, ako bi ga gdje uhvatili? -Jo bi, mislim, vie bio u svakoj nepogodi, pod paskom svih neprijatelja unaokolo. -Zar dakle nije tiranin okovan kao u kakvoj tamnici, ako je od prirode onakav, kako smo raspravili, pun mnogoga i svakovrsna straha i ljubavi? A premda je u dui poudan, jedini on u dravi ne smije nikamo otputovati ni vidjeti, to i ostali slobodni ljudi ele, nego se zavlai i ivi veinom u kui kao ena, zavidan i ostalim dravljanima, ako tko van putuje i neto dobro vidi? -Zaista je tako. -to ne, takva se zla nalaze u ovjeku, koji se zlo u sebi upravlja, i kojega si ti upravo sada razluio kao najjadnijega, naime onoga, koji je sposoban za tiranina, ali koji ne proivi ivot kao posebnik, nego ga kakav sluaj prisili, da postane tiranin; koji pokua vladati drugima, premda ne vlada sobom, kao kad bi tko prisiljen bio provoditi ivot tijelom, koje je bolesno i koje nema vlasti nad sobom, ne kao posebnik, nego u natjecanju i borbi s drugim tijelima. -Svakako veoma tonu usporedbu daje i istinito govori, Sokrate. -to ne, mili Glaukone, posve je jadno njegovo stanje, i tko je tiranin, ivi jo munije od onoga, za kojega ti ree da najmunije ivi0 -Svakako. -Jest dakle doista - i ako se kome ne ini - pravi tiranin pravi rob

235

ve po najveem ulagivanju i robovanju, a laskavac je najgorima. I nipoto se ne vidi, da bi poude mogao zasititi, nego se oituje daje oskudniji i siromaniji uistinu, samo ako tko zna cijelu njegovu duu razmotriti; pokazuje se. daje za cijela ivota pun straha, pun trzanja i bolova, ako ve nalii na stanje drave, kojom vlada. A nalii, arne?

-to ne, osim toga jo emo tome ovjeku dati i ono, to prije
rekosmo, naime da mu radi tiranske vlade treba biti i jo vie nego prije zavisan, nepouzdan, nepravedan, nemio, opak. Svaku zlou on prima i hrani, te je poradi svega toga nuno najvie sam nesretan, a zatim takvima ini i blinje svoje. -Nitko ti pametan ne e prigovoriti. -Hajde mi dakle ve sada i ti tako kai, kao sudac, koji sudi u natjecanjima o svemu, tko je po tvome miljenju prvi u srei, i tko drugi, i ostale redom sudi, svu petoricu: ovjeka kraljevskoga, astoljubiva, iz vlade nekolicine, pukoga, silnikoga. -Ta lak je sud: ja ih sreujem kao kor - onako kako su nastupili, to se tie vrline i zloe, kao i sree i obrnuto. -Da najmimo dakle glasnika ili da sam oglasim, daje sin Aristonov najboljega i najpravednijega za najblaenijega proglasio, a taj daje onaj, koji je najkraljevskiji i kraljuje u sebi, a najgorega i najnepravednijega za najjadnijega, a taj da je opet onaj, koji je najsposobniji za tiranina, te je tiranin najvema sebi i dravi? -Oglasi. -Zar onda da jo dodam, daje tako i onda, i ako nije i ako jest poznato svima ljudima i bogovima, daje ovjek takav? -Oglasi i to. -Neka dakle - rekoh - to bi nam bio jedan dokaz; a drugi treba biti ovo, ako samo bude valjao. -Koji to? -Budui da je i dua svakoga pojedinca tako na troje razdijeljena, kao stoje drava razdijeljena na tri stalea, to e se dopustiti, kako se meni ini. i drugi dokaz. -Koji to? -Ovaj. Za tri dijela ini mi se, da su i naslade trovrsne, za svaki pojedini jedna osobita; tako isto i kod pouda i vlasti. -Kako veli?

-I

te kako.

236

-Jedan dio bijae, rekosmo, kojim ovjek ui (sijelo uma); drugi,

kojim se srdi (sijelo volje); a trei radi mnogolinosti ne mogasmo nazvati jednim imenom njemu osobitim, nego mu dadosmo ime po onome, to u sebi kao najvee i najjae imaae. Nazvali smo ga naime poudnou radi estine pouda za jelom, piem, putenou, za novcem i drugim, koliko je s time u svezi; zatim smo ga nazvali i lakomnim na novac, jer se takve poude najvie novcima ispunjuju. -Pravo je tako. -Ako bismo onda rekli, da i naslada i elja njegove due ide za dobitkom, bismo li se mogli u govoru najvema oslanjati na tu toku, te bi nam samima neto znailo, kad bismo govorili o tom dijelu due, i bismo li ga pravo zvali, zovui ga lakomim za novcem i dobitkom? -Meni se tako ini. -A to, ne velimo li, da je volja uvijek pregnula, da bude jaa, pobjednica i na glasu? -Dakako. -Ako bismo je dakle zvali eljnom pobjede i astoljubivom, zar bi to bilo skladno? -Zaista posve skladno. -A svakome je oito, da ono, ime uimo, uvijek tei prije svega za znanjem o istini: i njemu je od ona tri dijela najmanje stalo do novaca i glasa. -Kudikamo. -Prikladno bismo ga dakle zvali eljnim znanja i filozofskim? -Ta kako ne? -Dakle i vlada jednim ljudima jedan dio u dui, a drugima drugi, koji se ve dogodi? -Tako je. -Radi toga dakle recimo ponajprije, da ima i tri vrste ljudi: filozofska, eljna pobjede, eljna dobitka.

-Naravno. -Dakle i tri vrste naslada, po jedna odreena za svaku onu vrstu? -Svakako. -Zna onda, ako bi htio takva tri ovjeka svakoga redom pitati,
koji je od ona tri ivota najugodniji, da e svaki najvema hvaliti svoj? Novar e rei, da naslada od asti ili uenja nita ne vrijedi prema dobitku, osim ako to novaca pribavlja? -Istina. -A to e astoljubivi? Ne smatra li nasladu, koja dolazi od novaca, nekako kao prostaku? I opet nasladu uenja dimom i tricama, ako nauk ne nosi asti? -Tako je. -A filozofa hoe da sebi pomislimo tako, da on nita ne dri do ostalih naslada prema nasladi znanja, znanja o istini i stalnoj tenji prema njoj, u uenju provodei vrijeme. Sve e to biti jako daleko od svake naslade, pa e on sve naslade zvati doista nudom, jer bi ih on trebao samo onda, kad su one nune. -To treba dobro znati o njemu. -Kad postoji dakle - rekoh - prepirka o nasladama i o samome ivotu svake vrste - ne samo, ivi li se ljepe i sramotnije ili gore i bolje, nego upravo to, ivi li se ugodnije i bezbolnije - kako bismo znali, koji od njih najistinitije govori? -Ne mogu upravo rei. -Ali gledaj ovako: po emu treba suditi ono, to se ima lijepo prosuditi? Zar ne po iskustvu, razumu i zakljuivanju? Ili bi to imao bolje mjerilo od toga? -A kako bi? -Pazi dakle: tri su ovjeka - koji je od njih najiskusniji u svim nasladama, koje spomenusmo? ini li ti se, daje ljubitelj dobitka, dok se bavi spoznavanjem istine, iskusniji u nasladi znanja nego filozof u nasladi dobitka? -Velika je razlika. Ta ovaj mora od mala kuati jedno i drugo;

naprotiv dok ljubitelj dobitka ui, kakva je priroda bitka.

nije mu potrebno kuati, kako je slatka ta naslada, ni iskusan o tome postati. Dapae i ako hoe, nije mu lako. -Mnogo se dakle razlikuje filozof od ljubitelja dobitka iskustvom u obim nasladama. -Zaista mnogo. -A od astoljupca? Zar je neiskusniji u nasladi asti nego onaj u nasladi znanja? -Ne, jer ih ast sve prati, ako izvruju ono, na to su pregnuli. Ta svijet asti i bogata i hrabra i mudra; zato su svi iskusni u tome, kakva je naslada asti. Ali kakvu nasladu ima gledanje bitka, ne moe drugi okusiti osim filozofa. -Po iskustvu, dakle, od ona tri ovjeka najbolje sudi taj, mudroljubac. -Kudikamo. -I jedino on e biti iskusan u znanju? -Dato. -Ali i sredstvo, kojim treba suditi, nije sredstvo ljubitelja dobitka ni astoljupca, nego je sredstvo filozofa. -Kakvo? -Rekosmo negdje, kako treba suditi zakljuivanjima; zar ne? -Da. -A zakljuivanja su poglavito njegovo sredstvo. -Kako ne! -Kad bi se dakle bogatstvom i dobitkom najbolje prosuivalo ono, to se prosuuje, onda bi nuno najistinitije bilo ono, to bi hvalio i kudio ljubitelj dobitka. -Svakako. -A kad bi se prosuivalo au, pobjedom i hrabrou, zar ne ono, to bi hvalio i kudio astoljubac i ljubitelj pobjede? -Oito. - Ali kad se prosuuje iskustvom, znanjem i zakljuivanjem?

-Nuno

je najistinitije ono, to hvali filozof i ljubitelj zakljuivanja. -Dakle bi od troje naslade najslaa bila naslada onoga dijela due, kojim uimo, i najslai bi bio ivot onoga od nas, u kojem taj dio vlada? -A kako ne bi? Svakako razumnik hvali svoj ivot kao pravi hvalilac. -A za koji ivot i za koju nasladu veli taj sudac, daje druga?

240

- Oito za nasladu ratnika i astoljupca, jer mu je blie nego naslada novara. - Dakle veli, daje zadnja naslada ljubitelja dobitka, kako se ini. - Dato. - To bi dakle bio drugi dokaz. Po drugi bi put pobijedio pravednik nepravednika; a trei put neka bude na ast Zeusa Spasitelja i Olimpijskoga kao u Olimpiji. Pazi: osim naslade razumnika i nije ni posve istinita ni ista naslada ostalih, nego je neka sjena, kako sam, ini mi se, uo od nekoga mudraca. A to bi bio najvei i najodluniji poraz. -Kudikamo; nego kako veli? -Ovako u - rekoh - iznai istraivajui, dok e ti odgovarati. -Pitaj dakle. -Govori dakle: ne velimo li, daje bol protivan ugodnosti? -Dakako. -to ne, velimo, da ima neto, to nije ni radost ni bol? -Zaista ima. - Da je u sredini izmeu ovoga dvojega; tu je dua nekako mirna od ona dva uvstva; ili ne veli to tako? - Tako. - Zar se ne sjea to bolesnici govore, kad su bolesni? -to? - Da naime nita nije ugodnije od zdravlja; ali oni prije bolesti nisu znali, daje to najugodnije. - Sjeam se. - to ne, uje, kako kau i oni, koje steu bolovi, da nije nita ugodnije nego da im bolovi prestanu? - ujem. - Opaa, mislim, da ljudi dolaze i u mnoga druga takva stanja, u kojima, kad osjeaju bol, hvale, da je najugodnije neosjeanje bola i mir od toga, a ne radovanje. - Ta to moda tada postaje ugodno i prijatno, naime mir. -I kad se dakle netko prestane radovati, prestanak ugodnosti bit e bolan. - Moda. - to smo dakle upravo sada rekli, da je izmeu obojega -naime mir - to e jednom biti i bol i ugodnost. - ini se. - Zar je mogue, to nije nijedno ni drugo, da bude oboje? -Ne ini mi se.

241

- I ugodnost, kad u dui nastaje, i bol: to je oboje neko gibanje ili nije? -Da. -A nije li se netom pokazalo daje ono, to nije ni bolno ni ugodno, mir i sredina izmeu ona dva uvstva? -Ta pokazalo se. -Kako je dakle pravo; bezbolnost smatrati ugodnom ili neradovanje bolnim? -Nikako. -Nije dakle mirovanje zaista takvo, nego se tada uz bol samo ini kao ugodno, a uz ugodnost kao bolno, i takve tlapnje nisu za istinsku ugodnost nimalo zdrave, nego su neka obmana. -Svakako, kako nam govor pokazuje. -Odaberimo dakle ugodnosti koje ne dolaze iz bolova. Inae bi lako pomislio, da je to prirodno tako, da je naime ugodnost prestanak bola. a bol prestanak ugodnosti. -Gdje dakle i na kakve naslade misli?

-Postoje

i mnoge druge naslade, a osobito ako bi pomislio na ugodnost mirisa. Ta naime ugodnost odmah postaje neizmjerna, i ako prije nije boljelo, a kad prestane, ne ostavlja nikakva bola. -Posve istinito. -Ne vjerujemo dakle, da je odlazak bola ista ugodnost i odlazak ugodnosti ist bol. -Ta nemojmo. -Ali zaista, najee i najvee ugodnosti, koje preko tijela dopiru do due i kojima velimo ugodnosti, jesu te vrste, naime nekakvo oslobaanje od bolova. -Ta jesu. -to ne, isto su takva i ona prethodna osjeanja i boli, koje nastaju iz oekivanja, prije nego e se ono oslobaanje zbiti. -Isto takva. -Zna onda - rekoh ja - kakva su ono osjeanja i na to su najvema nalik? -Na to? -Dri, da u prirodi ima neto gore, neto dolje a neto u sredini? -Drim. -Ako bi dakle tko letio odozdo prema sredini, misli kako bi to drugo mislio, a ne da leti gore? I kad bi stao u sredini i gledao onamo, odakle je uzletio, zar bi mislio, daje negdje drugdje, a ne gore, kad nije jo vidio, stoje doista gore?

242

-Zeusa mi, ne mislim, da bi takav drukije pomislio. -Ali, ako bi natrag letio, mislio bi, da leti dolje

i istinito bi mislio? -Ta kako ne? -to ne, to bi mu sve zato bivalo, to istinski ne zna, to je gore, u sredini i dolje? -Ta oito.

-Bi li se dakle udio, to oni, koji ne znaju istine, o mnogome

drugom tono ne misle, i to su prema ugodnosti, bolu i stanju, koje je izmeu toga, tako raspoloeni, te istinito misle i doista osjeaju bol, kada padaju u bolno stanje, a kad od bola padaju u srednje stanje, tvrdo su uvjereni, da dolaze do zadovoljstva i ugodnosti, pa kao to se vara netko kada gleda na crnu boju uz sivu, ne poznajui bijele boje, tako se varaju i oni, kada uz bezbolnost pogledaju na bol, ne poznajui naslade. -Zeusa mi, ne bih se tome zaudio, nego bih se mnogo vie zaudio, da nije tako. -Ovako dakle pomiljaj: nisu li glad, ea i takve pojave neka pranjenja u stanju tjelesnom? -Dato. -A zar nije opet neznanje i nerazumnost praznoa u stanju duevnom? -Jest. -Dakle bi se punio i onaj, koji bi dobivao hrane, i onaj, koji bi dolazio k pameti? -Kako ne! -Je li istinitije punjenje stvari, koja ima manje bitka, ili koja ga ima vie? -Oito one, koja ga ima vie. -Za koje dakle vrste dri da imaju vie ista bitka, je li primjerice za vrste jela, pia, prismoka i svekolike hrane, ili za vrstu istinita miljenja, znanja, uma i opet uope sve kreposti? A sudi ovako: ini li se tebi da vie postoji ono, to je u svezi s vjeno jednakim, besmrtnim i s istinom, te je i samo takvo i u takvu postaje, ili ono. stoje u svezi s nikada jednakim i smrtnim, te je i samo takvo i u takvu postaje? -Mnogo se razlikuje ono, stoje u svezi s vjeno jednakim. -Ima li onda bit onoga stoje uvijek nejednako vie udjela u bitku od znanja? -Nikako.

243

-A na istini? -Ni
to. -A ako ima manje istine, nema li bitka manje? -Nuno. -Dakle uope stvari za njegu tjelesnu imaju manje istine i bitka nego opet stvari za duevnu njegu? -Mnogo manje. -A ne misli, da i samo tijelo ima manje istine i bitka od due? -Mislim. -to se dakle puni stvarima u kojima je vie bitka, i to samo ima vie bitka, vema se puni nego ono, to se puni stvarima u kojima je manje bitka, i to samo ima manje bitka? -Ta kako ne! -Ako je dakle ugodno puniti se onim, to po prirodi pripada, onda bi ono, to se puni vema bivstveno i stvarima u kojima je vie bitka, pomou istine naslade stvaralo bivstveniju i istinitiju radost, a ono, to dobiva stvari u kojima je manje bitka, punilo bi se manje istinito i manje stalno, i dobivalo bi nasladu manje pouzdanu i manje istinitu. -Bezuvjetno. -Koji su dakle bez razumnosti i kreposti, a uvijek su na gozbama i u slinim uitcima, oni, kako se ini, lete dolje i natrag prema sredini i tu se motaju za ivota. To ne prekorauju, nikada doista gore ne pogledaju niti uzlete, ne napune se pravoga bitka, ne okuse stalne i iste naslade. Kao blago gledaju uvijek dolje, sagnuti su na zemlju i na stolove, hrane se krmom i pare se, i radi te lakomosti udaraju i bodu jedni druge eljeznim rogovima i kopitima, te se iz nesitosti ubijaju, budui da bitka svojega i posude svoje ne pune pravom hranom. -Sasvim tono, Sokrate, pogaa ivot mnotva - ree Glaukon.

-Zar

onda nije nuno da se nalaze u nasladama, koje su pomijeane s bolovima, u nasladama, koje su utvare istinske naslade, u nasladama, koje su kao sjena, koje stojei jedne uz druge dobivaju boju tako, da se ine jedne i druge ive, te u nerazumnima raaju pomamnu enju prema sebi i predmet su borbe, kao to Stesihor veli, daje utvara Helenina postala onima u Troji predmet borbe, jer nisu znali pravo stanje stvari? -To je posve nuno tako nekako. -A to, ne nastaju li nuno kod voljnog dijela due, to jest sranosti, sline takve pojave, ako je tko bio zavidan iz astolju-

244

bivosti ili silovit iz elje za pobjedom ili srdit iz mrzovoljnosti, te bez promiljanja i razuma ide za tim, da se nasiti asti, pobjede i srdbe? -Takve pojave nuno nastaju i tu. -to dakle - rekoh ja - zar da slobodno govorimo i za poude, koje prate koristoljubiv i astoljubiv dio due, da e one od njih, koje e slijediti znanje i razum i koje e uza znanje i razum ii za nasladama, na koje e putiti razbor, te ih postizati -da e one, budui da slijede istinu, postizati najistinitije naslade, kako ve istinite naslade one mogu postii, i naslade sebi najsvo-jstvenije, ako je svakome i najsvojstvenije, to mu je najbolje? -Ta jest zaista najsvojstvenije. -Ako dakle cijela dua slijedi svoj filozofski dio te se ne buni protiv njega, onda svaki dio moe i inae svoje raditi i pravedan biti, pa i uivati svaki naslade svoje i najbolje i po mogunosti najistinitije. -Svakako. -A kad dakle prevlada koji drugi dio. ne moe ni sam svoje naslade nalaziti, te druge dijelove tjera, da idu za tuom i neistinitom nasladom. -Tako je. -to ne, stoje najdalje od filozofije i razuma, najvie bi tako radilo? - Svakako. - A nije li najdalje od razuma ono, stoje najdalje i od zakona i reda? - Ta oito. - A nije li se pokazalo, da su najdalje ljubavne i tiranske poude? - Kudikamo. - A da su najmanje udaljene kraljevske i uredne poude? -Da. -Dakle e, mislim, tiranin biti najvie udaljen od istinite i svojstvene naslade, a kraljevski ovjek najmanje? -Bez sumnje. -I ivjet e, dakle, silnik najneugodnije, a kralj najugodnije. -Bezuvjetno. -Zna onda - rekoh ja - koliko neugodnije ivi tiranin od kralja? -Da, ako e rei. -Kako se ini, tri su ugodnosti; jedna je prava, a dvije su lane. A tiranin je prekoraio lane, budui da je odbjegao razumu i zakonu, te prebiva medu ropskim nasladama kao meu tjelesnom

245

straom, pa koliko time gubi, nije ni posve lako rei, osim moda ovako. -Kako? -Od oligarhijskog ovjeka trei je po udaljenosti bio tiranin: njima je u sredini bio demokratski ovjek. -Da. -Dakle bi, ako se pazi na istinu, brojei od onoga, njegova naslada bila tek trea utvara prave naslade, ako je istina ono, to rekosmo maloas? -Tako je. -A opet je oligarhijski ovjek trei iza kraljevskoga ovjeka, ako ujedno meemo plemikoga i kraljevskoga ovjeka. -Ta trei. za sve skupa; sprijateljit e jedno s drugim i sa sobom i tako e sve odgajati. -Ta svakako to opet govori onaj, koji hvali pravednost. -Dakle bi na svaki nain onaj, koji bi hvalio pravdu, istinu govorio, a koji bi hvalio nepravdu, lagao bi. Jer ako bi gledao na nasladu, na dobar glas i na korist, hvalilac pravednosti govori istinu, a to god kudilac kudi, nije tono ni pametno. -Nije, ini mi se, nikako. -Nagovarajmo ga dakle blago - ta ne grijei svojevoljno - i pitajmo ga: sretnice, ne bismo li rekli, da i lijepi i sramotni obiaji imadu svoje podrijetlo, pa je lijepo ono, kad se zvijer u nama podlae ovjeku, ili moda bolje boanskom u nama, a sramotno ono, kad se pitomi dio podlae divljemu? Hoe li pristati ili ne? -Hoe, ako me bude sluao. -Ima li dakle nekoga, komu prema tome izlaganju koristi nepravedno uzimati zlato, ako ve ovako ne, kako biva kako rekosmo, te on, dok zlato uzima, ujedno najbolji dio sebe mee u ropstvo najgoremu? Ili ako bi prodao za zlato sina ili ker u ropstvo, i to u ropstvo divljim i zlim ljudima, ne bi mu donijelo koristi, pa dobio ne znam kako mnogo. A ako najboanskiji svoj dio prodaje u ropstvo najbezbonijemu i najopakijemu dijelu i nita ga ne ali, nije li tada jadan i ne prima li zlatno mito za mnogo strasnija zlodjela nego Erifila, kad je primila zlatan lanac za ivot mua? -Zaista za mnogo strasnija - ree Glaukon. - Ja u ti naime mjesto njega odgovoriti.

246

-Dakle

se, misli, i razuzdanost zato odavna kudi, to u njoj preko potrebe postaje rasputeno ono zlo, onaj veliki i mnogoliki skot? -Oito. -A ne kudi li se samovoljstvo i mrzovoljnost onda. kada nerazmjerno poraste i nategne se lavlji zmijinji dio? - Svakako. - A ne kudi li se rasko i mlitavost radi slabljenja i poputanja upravo toga lavovskoga dijela, naime, kad u njemu stvaraju kukavtinu? - Dato. - A ne kudi li se laskanje i ropsko vladanje onda, kada tko taj isti dio, to jest volju, podlae mnogoglavoj zvijeri, te ga radi novaca i nesitosti one zvijeri od mala zlostavljanjem privikava da postaje majmun mjesto lava? - Dakako. - A to misli, zato nas sramoti prljavo rukotvorstvo? Ili emo rei, da radi neega drugoga, a ne radi toga, to je tu od prirode slab najbolji dio, tako da ne bi mogao vladati skotovima u sebi, nego bi ih morao dvoriti i uiti samo to kako e im se ulagivati? - ini se. - Dakle, da bi i takav ovjek bio podjednakom vladom kao i najbolji ovjek, velimo, da mu treba robom biti onome najboljemu ovjeku, to u sebi ima boansku vlast. Ne mislimo, kako on ima biti podloan na svoju tetu kao rob, kako je Trazimah mislio za podlonike, nego drimo, da je svakome korisnije stajati pod boanskom i razboritom vladom, a najbolje pod vladom koju ima sam u sebi, a ako ne, pod vladom izvana, koja nad njim stoji. Tako bismo po mogunosti svi bili jednaki i prijatelji pod istim vodstvom. - Tako je. -A i zakon pokazuje-rekoh ja-da mu je to namjera, jer je saveznik svima u dravi; pokazuje to i rukovoenje djece, naime to, to im ne damo slobode dok i njihovu duu kao i dravu ne uredimo, dok ne odgojimo njihov najbolji dio kao naknadu za svoj najbolji dio, koji ih je do sada vodio, te im time dajemo jednakoga uvara i vladara, i tada ih istom putamo na slobodu. - Ta pokazuje.

-Kako

emo onda dakle, Glaukone, i iz kojega emo razloga rei, da nekome koristi raditi krivo, biti razuzdan ili to sramotno initi, dakle sve, po emu e biti gori, a moi stei vie novaca ili

247

koju drugu mo? -Nikako. -A kako emo rei, da koristi tajno initi krivo i ne biti kanjen? Ili zar ne postaje jo gori, za kojega se ne zna? A za kojega se zna te biva kanjen, zar se u njemu ne umiruje i ne pitomi zvjerski a oslobaa pitomi dio? I dok cijela dua prelazi u najbolju prirodu time, to stjee trijeznost i pravednost s razumnou, ne dobiva li vrjednije stanje nego tijelo, koje dobiva snagu i ljepotu sa zdravljem; toliko vrjednije, koliko je dua vrjednija od tijela? -Zaista svakako. -Dakle e pametan sve svoje sile na to uperiti, te e ponajprije cijeniti nauke, koje e mu duu takvu uiniti, a ostale ne e toliko cijeniti? -Oito. -Zatim e cijeniti tjelesno stanje i hranu, ali ne zato, da bi se predao zvjerskoj i nerazumnoj nasladi, pa u tome smjeru ivio, nego e nastojati i na zdravlje paziti i cijeniti ne stoga da bi bio jak, zdrav ili lijep, ako od toga ne e biti trijezan, nego da tjelesni sklad uvijek stavi u slubu duevnog sklada. -Zaista svakako, ako ve hoe doista odgojen biti. -Dakle e cijeniti red i skladnost i u stjecanju blaga? I gomilanje svog imutka ne e beskrajno uveavati, zbunjen udiv-ljavanjem svijeta za to, i time si pribavljati samo beskrajna zla. -Mislim da ne e. -Nego e ga uveavati mislei na ureenje u sebi i pazei, da ondje u sebi nita ne poremeti radi mnogo ili malo imovine. Prema tome e postupati, pa poveavati i troiti toliko imovine, koliko bude mogao. -Svakako.

-Ali

zaista, i kod asti e na isto paziti, pa e jedne primati i kuati svojevoljno, za koje bude mislio da e ga boljim uiniti, a za koje bude mislio da e razoriti stanje koje postoji, njih e se kaniti nasamo i javno. -Ne e dakle htjeti ii u dravne slube, ako se za to bude brinuo. -Naprotiv, i te kako u svojoj dravi - ali moda ne u onoj, u kojoj se rodio, osim ako se ne dogodi kakav znak od boga. -Razumijem: misli u dravi koju smo sada izgradili i osnivali samo u mislima; jer na zemlji, mislim, nigdje je nema. -Ali - rekoh ja - moda je na nebu kao uzor za onoga, koji je

248

hoe vidjeti i videi nju sebe ureivati. A nema nikakve razlike, je li gdje stvarno ili e biti takva drava; ta obavljao bi poslove samo te drave, a nijedne druge. -Naravno.

249

DESETA KNJIGA
-I DOISTA - rekoh ja - i po mnogo emu drugom dolazi mi na um, da smo dravu nadasve pravo osnivali, ali osobito po tome, kad pomislim na pjesnitvo. -Kako? -Da ne primamo nikako onoga dijela njegova, koji oponaa. Jer sada, kad smo sve dijelove due napose raspravili, vidi se, kako se meni ini, i oito je, da ga nipoto ne treba primati. -Kako veli? -Da vama reem - ta ne ete me tuiti pjesnicima tragedija i ostalim svima pjesnicima oponaateljima - sve to, ini se, nagruje duu sluatelja, koji nemaju ustuka. naime spoznaje pravog stanja stvari. -U kojem dakle smislu? -Moram rei, premda mi ne da govoriti neka ljubav i potovanje, koje me od mala obuzima prema Homeru. ini se naime, daje on bio prvi uitelj i voa svih tih divnih tragika. Ali ne smije se vie cijeniti ovjek od istine i to velim, treba rei. -Svakako. -Sluaj dakle, ili bolje, odgovaraj. -Pitaj. -Bi li mi mogao uope rei, stoje oponaanje? Jer ni sam se sasvim ne domiljam, stoje ono. -Zaista u se onda nekako ja domisliti! -Ne bi bilo nimalo udno; jer mnogo toga prije vide kratko-vidi nego otrovidi.

250

-Jest tako; ali dok si ti tu, ne bih imao odlunosti da reem, ako
mi se to i ukazuje; nego gledaj sam. -Hoe dakle da ponemo razmatrati obiajnim postupkom? Obino naime uzimamo svaki pojedini pojam za svako pojedino mnotvo predmeta, kojima nadijevamo isto ime; ili ne razumije? -Razumijem. -Da uzmemo dakle i sada mnotvo predmeta, koje hoe, primjerice, ako hoe, mnogo ima postelja i stolova. -Kako ne? -Ali samo su dva pojma za te predmete, jedan za postelju a drugi za stol. -Da. -Dakle obino i govorimo, da obrtnik jednoga i drugoga toga predmeta, gledajui uzor, jedan pravi postelje a drugi stolove, kojima se mi sluimo, i ostale predmete jednako tako? Ta ne pravi nijedan obrtnik sam uzor; ta kako bi? -Nikako. -Ali pazi dakle, kakvim zove ovoga obrtnika? -Kojega? -Koji pravi sve one predmete, koje i svaki pojedini obrtnik! -Silna nekakva i udnovata ovjeka kae. -Ubrzo e o tom jo vie rei. Jer taj isti rukotvorac moe ne samo napraviti one predmete, koje i ljudi, nego pravi i sve rae iz zemlje i stvara sve ivotinje, i sve ostalo pa i sama sebe, a osim toga stvara zemlju, nebo, bogove, sve na nebu i sve pod zemljom u Hadu. -Sasvim udnovata mudraca spominje. -Ne vjeruje? I reci mi: ini li ti se, da uope ne bi postojao takav obrtnik ili da bi bio na neki nain stvoritelj svega toga, a na neki nain ne bi? Ili ne vidi da bi, na neki nain, mogao i ti sam sve to stvoriti? -A koji je to nain?

-Nije teak, pa se moe mnogovrsno i brzo obavljati, a najbre

tako, ako uzme zrcalo i svuda ga okree. Brzo e napraviti sunce, predmete na nebu, zemlju, sebe, ostale ivotinje, predmete, rae i sve stvari, o kojima se upravo sada govorilo. -Da, prividno, ali ne tako, da bi sve to negdje doista bilo. -Lijepo i zgodno dolazi tvoj odgovor naem istraivanju. Jer, mislim, medu takve obrtnike pripada i slikar; zar ne? -Ta kako ne?

251

-Ali e, mislim, rei, da ne pravi istinito ono to pravi. Premda i

slikar pravi postelju na neki nain; ili ne pravi? -Da, prividnu pravi i on. -A to tvorac postelja? Nisi li netom govorio, da ne pravi "uzora" (ideju), za koji upravo velimo daje ono, to postelja jest, nego da pravi "neku" postelju? -Ta govorio sam. -Dakle ako ne pravi ono to jest, ne bi pravio bitka, nego neto stoje kao bitak, a nije sam bitak; a ako bi tko govorio, daje djelo tvorca postelja ili kojega drugoga rukotvorca potpuni bitak, ini se, da ne bi istinu govorio? -Ne bi zaista, bar ne onima, koji se bave ovakvim razmatranjima. -Ne udimo se dakle nita, ako je i to nekako nejasno prema istini. -Ta nemojmo. -Hoe dakle - rekoh ja - da potraimo upravo kod tih predmeta bit toga oponaatelja, koga traimo? -Da, ako hoe. -to ne, tu nastaju nekakve tri postelje: jedna u stelje i neki rukotvorac, stvorio je jednu po prirodi, bog je napravio; ili tko drugi? -Nitko drugi, mislim. -Jedna, koju pravi stolar. -Da. -Jedna, koju pravi slikar; zar ne - Neka bude. - Dakle slikar, tvorac postelja, bog, tri su to znalca za tri vrste postelja. - Da, tri. - Bog dakle ili nije htio ili mu je bio kakav zakon, da u prirodi ne napravi vie nego jednu postelju, i tako je napravio samo jednu, upravo ono, to postelja jest; dvije takve ili njih vie niti je stvoreno od boga niti e se stvoriti. - Kako to? - Zato, ako bi samo dvije napravio, opet bi se jedna nad njima pokazala, od koje bi opet one obadvije imale svoj oblik, i ta bi postelja bila ono, to postelja jest, a ne one dvije. - Tono je tako. - To je dakle, mislim, bog znao, i hotei biti doista tvorac postelje, koja doista jest, a ne tvorac neke postelje i neki rukotvorac,

252

stvorio je jednu po prirodi. - ini se. - Hoe dakle, da njega zovemo pratvorcem toga predmeta, ili tako nekako? - Svakako je to pravedno, kad je ve to i sve ostalo stvorio. -A kako da zovemo stolara, zar ne obrtnikom postelje? -Da. -Zar i slikara obrtnikom i tvorcem takva predmeta? -Nikako. -Nego to e rei, daje on za postelju? -Meni se ini, da bi se najprimjerenije zvao tako: opona-atelj predmeta, za koji su ona dva obrtnici. -Neka; oponaateljem zove tvorca tvorevine tree iza prirode? -Svakako. -To e dakle biti i tragedijski pjesnik, ako je doista opona-atelj, naime nekako trei iza kralja i istine kao i svi ostali oponaatelji.

-ini se. -Za oponaatelja smo se dakle sloili. A reci mi za slikara ovo:
ini li ti se, da on nastoji oponaati upravo svaki prapredmet ili djela obrtnika? -Djela obrtnika. -Zar onako, kakva jesu, ili kakva se ine? Jer odredi jo to. -Kako misli? -Ovako: ako postelju gleda postrance, sprijeda ili kako god hoe, zar se to razlikuje sama od sebe? Ili se nita ne razlikuje, nego se samo ini drukija; i ostalo tako isto? -Ta samo se ini, a ne razlikuje se nita. -Pazi dakle upravo to: kako postupa slikarstvo kod svakoga predmeta? Je li prema bitku, naime da oponaa, kako jest; ili prema privianju, kako se privida? Kao oponaanje prividanja ili istine? -Prividanja. -Daleko je dakle oponaanje od istine, i kako se ini, zato sve izrauje, to samo malo dosee od svakoga predmeta, i to utvaru. Primjerice slikar e nam, velimo, slikati postolara, stolara, ostale obrtnike, a ne razumije se nita u te vjetine. Ali ipak, ako bi bio dobar slikar, pa bi naslikao stolara i izdaleka ga pokazivao, varao bi djecu i nerazumne ljude time, to bi se prividalo, daje ono doista stolar. -A to ne bi? -Ali, prijatelju, ovo, mislim, treba o svim tim stvarima imati na umu. Kad nam tko pria o nekome, naime da se namjerio na

253

ovjeka, koji zna sve obrte i koji sve drugo, to zna svaki pojedini, zna tonije od koga god, takvu treba rei ovako: da je lud ovjek; da se, kako se ini, dao prevariti od nekakva opsjenara i oponaatelja, na koga se namjerio, te mu se taj ovjek priinio premudrim, a to zato, to sam ne moe razlikovati znanje, neznanje i oponaanje. -iva istina.

-to ne - rekoh ja - poslije toga treba ogledati tragediju i prvaka

njezina Homera, kad ve ujemo od nekih da ti pjesnici sva umijea znaju i sve ljudske stvari i njihovu krepost i zlou, kao i sve boanske stvari. Jer, kako se kae, treba dobar pjesnik sa znanjempjevati, ako hoe lijepo pjevati o onome to pjeva, ili ne smije pjevati. Treba dakle razmotriti: jesu li se ti ljudi prevarili, kad su se namjerili na te oponaatelje; zatim, ne opaaju li, gledajui djela tih oponaatelja, da su ta djela trostruko daleko od bitka, i da ih je lako stvarati bez znanja i istine? Ta oni stvaraju utvare, a ne ono to jest. Ili, dobri pjesnici i kau neto, i doista znaju ono, o emu se svijetu ini da dobro pjevaju? -Svakako treba istraiti. -Misli dakle, ako bi tko mogao oboje stvarati, i predmet oponaanja i utvaru, da bi se pustio u nastojanje oko izraivanja utvara, i da bi to ozbiljno postavio za zadau svoga ivota, kao najbolje to ima? -Ne mislim. -Nego ako bi ve, mislim, doista imao znanje o tim stvarima, koje i oponaa, mnogo bi prije ozbiljno uznastojao oko djela nego oko oponaanja, gledao bi mnoga i lijepa djela ostaviti kao spomen iza sebe i volio bi biti hvaljen nego hvaliti. -Mislim, da bi, jer nije jednaka ast i korist. -Za ostale dakle stvari ne traimo odgovora od Homera ili od koga god drugoga izmeu pjesnika; ako je koji od njih bio sposoban za lijenika, a ne samo oponaatelj lijenikih govora, ne pitajmo ga, koji su to ljudi, za koje se kae, da ih je ozdravio koji stari i novi pjesnik, poput Asklepija; ne pitajmo, koje lije on uenike lijenitva ostavio, kao Asklepije svoje potomke, ne pitajmo ih opet ni za druga umijea, nego pustimo na miru. Ali za najvee i najljepe stvari o kojima Homer govori, za ratove, voenje bitaka, dravnu upravu i odgoj ljudi, pravedno je pitati ga: "Mili Homeru! Ako nisi, kad se govori o kreposti, trei od istine, dakle ako nisi obrtnik utvare, kojega eto odredismo kao

254

oponaatelja. nego ako si i drugi i ako si mogao znati, koja zanimanja ine ljude boljima ili gorima pojedince i javno, reci nam: koja se drava radi tebe bolje upravljala, kao to se Lakedemon bolje upravljao radi Likurga i kao to su se mnoge velike i malene drave bolje upravljale radi mnogih drugih? Koja drava spominje tebe. da si bio dobar zakonodavac i da si im koristio? Italija i Sicilija spominje Harondu, a mi Solona; a tko tebe?" Hoe li Homer moi koga rei? -Ne mislim - ree Glaukon - ne kau zaista ni sami oboavatelji Homera. -Nego se dakle spominje kakav rat iz Homerova vremena, koji se pod njegovim vodstvom ili po njegovu savjetu dobro ratovao? -Nikakav. -Nego se dakle, kao od ovjeka mudra za djela, spominju mnoge i uspjene domisli za umijea ili za druge kakve radove, kao opet od Tala Mileanina i Anaharsida Skianina? -Nikako, nita takvo. -Nego dakle, ako se nije isticao javno, a ono se veli, daje Homer pojedince bio sam za ivota kao voa pri odgoju nekima, koji su njega voljeli radi drutva i koji su potomcima predali neko homersko pravilo ivota, kao to su i samoga Pitagoru osobito radi toga voljeli i kao to se jo i sada ini, da se njegovi sljedbenici istiu meu ostalim ljudima takozvanim Pitagorinim nainom ivota? -Ne govori se opet ni takvo to. Jer kreofil, Sokrate, drug Homerov, pokazao bi se moda po odgoju jo smjeniji od svoga imena, ako je istina, to se o Homeru govori. Govori se naime, da je Homer dok je ivio bio jako nemaran za svoga prijatelja. -Ta govori se zaista-rekoh ja. - Ali Glaukone, daje Homer doista mogao ljude odgajati i boljima ih initi, i kao sposoban to znati, a ne samo oponaati, ne bi li, misli, onda bio mnoge drugove sebi pribavio, i od njih bio cijenjen i ljubljen? Nego Protagora iz Abdere i Prodik iz Keje i premnogi drugi mogli su osobnim dodirom suvremenike svoje uvjeriti, da ne e moi ni kue svoje ni drave upravljati, ako ne budu oni rukovodili njihovim odgojem; i radi te mudrosti tako su jako ljubljeni da ih drugovi gotovo na ramenima nose. A Homera ili Hesioda bi li onda, da su ve bili ljudima korisni za promicanje kreposti, putali suvremenici da obilaze kao rapsodi, i ne bi li se otimali za njima vie nego za zlato i silili ih, da ostanu kod njih. ali ako ih ne bi mogli nagovoriti, ne bi li ih bili

255

sami pratili, kuda god bi ili, dok ne bi dovoljno odgoja stekli? -Svakako mi se ini, Sokrate, da istinu govori. -Uzimajmo dakle, da su svi pjesnici, poevi od Homera, oponaatelji utvara kreposti i ostaloga o emu pjevaju, a istine da se ne maaju? Nego, kako smo upravo sada govorili, slikar e nainiti prividna postolara, premda se sam ne razumije u postolarstvo, i to za ljude, koji se sami ne razumiju, nego gledaju samo na boje i oblike. Svakako. -Tako emo dakle, mislim, i za pjesnika rei: on bojadie svakakvim bojama od svakoga umijea svoje imenice i glagole, a ne zna nego samo oponaati. Zato se drugima takvima, koji sude prema govorima, ini, da se veoma dobro govori, govorio tko o postolarstvu u stihovima, ritmu i harmoniji, o voenju bitaka ili o emu god drugome. Nekakav velik ar imaju od prirode ta sredstva! Jer kako pjesnika djela izgledaju kad im se oduzmu umjetnike boje, te se govore sama za se. mislim da zna; ta vidio si ve. -Jesam. -to ne, nalik su na lica mladih ali nelijepih ljudi, kakva se prikazuju oku, kad je prolo njihovo mladenako doba -Svakako. -Hajde dakle pripazi: tvorac utvare, oponaatelj, velimo, nita ne zna o bitku, ali zna za prividanje; nije li tako?

-Ne ostavimo to dakle napola reeno nego ispitajmo tono. -Govori. -Slikar e, velimo, slikati vodice i uzdu? -Da. -A pravit e ih remenar i kova? -Svakako. -Zar dakle razumije slikar, kakve trebaju biti vodice i uzda? Ili
ne zna to ni onaj, koji ih pravi, nego jedino onaj, koji to zna upotrebljavati, jaha? -Posve istinito. -Zar dakle ne emo rei, daje kod svega tako? -Kako? -Da za svaku stvar postoje ta tri umijea: koje e je upotrebljavati, praviti, oponaati? -Da. -to ne, valjanost, ljepota i ispravnost svake stvari, ivotinje i

-Da.

256

ina ne odnosi se ni na to drugo nego na upotrebu, za koju je svako to nainjeno ili stvoreno? -Tako je. -Dakle je na svaki nain najiskusniji onaj, koji svaku stvar upotrebljava, i on obavjeuje tvorca, kako je, dobra ili loa, kod upotrebe stvar koju upotrebljava. Primjerice svira kazuje tvorcu svirala o sviralama, koje upotrebljava kod sviranja, te e mu naloiti, kakve treba praviti, a on e to izvriti. -Kako ne! -to ne, onaj "zna", pa kazuje o dobrim i loim sviralama, a ovaj e vjerovati to, te praviti? -Da. - Dakle e kod iste stvari tvorac, budui daje skupa s onim koji zna, i prisiljen je uti od onoga koji zna, imati samo pravu vjeru o vrsnoi i nevrsnoi te stvari, a upotrebljavatelj e imati stvarno znanje.

-Svakako. -A hoe li

oponaatelj, sam upotrebljavajui neku stvar, imati znanje o onome, to slika, je li lijepo i pravo ili nije, ili e imati samo ispravno mnijenje, budui da je nuno u drutvu s onim koji zna, i budui da prima nalog, kako treba slikati? -Ni jedno ni drugo. -Oponaatelj dakle ne e ni znati ni ispravno mniti o vrsnoi ili nevrsnoi predmeta, koje bude oponaao. -ini se, da ne e. -A krasan bi bio pjesniki oponaatelj po mudrosti u stvarima, o kojima bude pjevao! -Ne bi osobito. -Ali e zaista ipak oponaati, premda ne zna, stoje na stvari loe a to dobro; nego e, kako se vidi, oponaati to onako, kako se ini lijepo mnotvu i onima, koji nita ne znaju. -Ta to drugo? -To smo se dakle, kako se ini, prilino sloili: oponaatelj nema nikakva znatna znanja o stvarima koje oponaa, nego je oponaanje nekakva igra a ne ozbiljan rad; zatim su oni, koji se bave traginim pjesnitvom u jambima i estercima, svi oponaatelji u potpunom smislu rijei. -Svakako. -Zeusa ti - rekoh ja - ne bavi li se dakle to oponaanje neim, stoje tree iza istine? Zar ne?

257

-Da. -A dok dakle to oponaanje ima mo, koju ima, na kakav dio due ovjeka djeluje? -O kakvu dijelu govori? -O ovakvu. Nama se ista veliina, ako je gledamo, ne ukazuje jednaka izbliza i izdaleka. -Ta ne. -I isti su predmeti, kad gledamo u vodi i vani, svinuti i ravni, i opet su radi varke vida pomou boja uleknuti i izboeni; i sve to upuuje na zbunjenost u naoj dui. Tom se dakle naom priroenom slabosti koristi slikarstvo, kome ne manjka ni jedno sredstvo obmanjivanja, a jednako tako i udotvorstvo i mnoge ostale sline vjetine. -Istina. -Zar se onda nije pokazalo, daje najbolja pomo protiv toga mjerenje, brojenje i utezanje, da ne bi vladalo u nama ono stoje prividno, to jest vee, manje, vie, tee, nego raun, mjera ili utezanje. -Ta kako ne! -Ali zaista, to bi bio posao razumnoga dijela u dui. -Ta zaista njegov. -A njemu se esto, nakon to izmjeri i oznauje, da su neke stvari jedne od drugih vee, manje ili jednake, u isti mah o istima stvarima protivno ini. -Da. - to ne, rekosmo, da je nemogue jednim istim dijelom u isti mah o istim stvarima protivno misliti? -I pravo rekosmo. -Dakle onaj dio due, koji pomilja protiv mjera, ne bi bio isti kao onaj, koji pomilja po mjerama. -Ta ne bi. -Ali bi zaista onaj dio due, koji vjeruje mjeri i raunu, bio najbolji. -Dato. -Onaj dakle dio, koji se tome dijelu protivi, bio bi neki od loih dijelova u nama. -Bezuvjetno. -To sam dakle htio govorom utvrditi: da slikarstvo i uope oponaanje izrauje svoje djelo daleko od istine, a da opet suobraa, drui se i prijateljuje s dijelom u nama koji je daleko od

258

razumnosti - a sve to bez ikakvog zdravog i istinskog temelja. -Svakako. - Dakle se oponaanje kao loe sastaje s loim i rada loe. ini se. -Je li samo oponaanje po vidu ili i oponaanje po sluhu, kojemu dakle velimo pjesnitvo? -Prirodno i to. -Ne povjerujmo dakle samo onom, to nam slikarstvo ini vjerojatnim, nego dodirno opet i na sam onaj dio razuma, s kojim suobraa pjesniko oponaanje, i vidimo, je li lo ili plemenit. -Ta treba. -Ovako dakle odredimo: oponaanje oponaa ljude, koji rade pod silu ili svojevoljno; pa radei misle, da su dobro ili zlo proli i onda se na sve to ili aloste ili raduju. Da nema to drugo osim toga? -Nema nita. -Zar je onda ovjek u svima tim prilikama u skladu sa samim sobom? Ili, kao to se kod vida bunio i imao u sebi u isti mah protivna miljenja o istim stvarima, zar se tako i u djelatnosti buni i bori sam sa sobom? Ali sjeam se, da nam se sad ne treba nita o tome sporazumjeti. Ta u predanjim smo se raspravljanjima dovoljno sloili o tome, daje naa dua puna na tisue takvih protivnosti, koje nastaju u isti mah. -Tono. -Da, tono; ali to smo tada ostavili, sad mi se ini da treba raspraviti. -to0 -Kad estita ovjeka ovakav udes snae, te izgubi sina ili neto drugo, to najvema cijeni, govorili smo negdje tada, da e on to najlake od ostalih ljudi podnositi. -Svakako. -A sada razmotrimo ovo: zar se ne e nita alostiti; ili e, budui daje to nemogue, biti samo nekako umjeren u alosti? -To prije, uistinu.

-A sada mi reci o njemu ovo: misli, da e se vie opirati alosti i

potiskivati je, kad ga budu vidjeli drugi ljudi ili kad bude sam sa sobom, u samoi? -Mnogo vie, kad ga budu drugi vidjeli. -A kad, mislim, ostane sam, mnogo e se usuditi rei, to bi se stidio, ako bi ga tko uo, a mnogo e uiniti, to ne bi htio da ga

259

tko vidi gdje radi. -Tako je. -to ne, razum i zakon nalae opirati se, a samo uvstvo vue k alosti? -Istina. -A kad u ovjeku nastaje istodobno kod jedne iste stvari protivna tenja, velimo, daje nuno u isti mah dvoje u njemu. -Kako ne! -to ne, jedno je pripravno zakon sluati, kako zakon puti? -Kako? -Zakon veli, daje najljepe pokazivati to veu mirnou u nesreama i ne uzrujavati se. Jer niti je oito, to je u takvim zgodama dobro i zlo, niti ima kakva poboljanja za onoga koji se ljuti, niti ikoja ljudska stvar vrijedi da se ovjek oko nje suvie mui, a alost smeta onome, to nam treba u tim prilikama najbre dolaziti. -to to? -Treba - rekoh - svatko o nezgodi promiljati, pa, kao kod bacanja kocke, prema onome to je palo, ureivati svoje stvari onako, kako razum kae da bi bilo najbolje, a da ne bi, kad postrada, kao djeca drao se udarena mjesta i dugo vikao, nego da bi uvijek privikavao duu, da to bre ide na lijeenje i popravljanje onoga, to padne i oboli, i da bi lijeenjem uklanjao kuknjavu. -Svakako bi bilo najbolje, da se svatko u nezgodama tako vlada. -to ne, velimo, najbolji dio hoe sluati razum?

-Ta oito. -A zar ne emo rei, daje nerazuman, mlitav i kukavtini sklon
onaj dio, koji se ne moe otrgnuti od sjeanja na nesreu i od naricanja, te je toga nesit? -Rei emo zaista. -to ne, taj dio doputa svakako mnogovrsna oponaanja? Ali razumnu i mirnu ud, koja je uvijek sama sebi jednaka, nije lako oponaati i ako se oponaa, nije ju lako razumjeti, osobito okupljenom mnotvu i svakakvim ljudima, koji se u kazalita kupe: ta oponaa se uvstvo njima tue! -Svakako. -Oito dakle pjesnik oponaatelj nije stvoren za takav dio due, i mudrost njegova ne nastoji tome dijelu ugaati, ako hoe biti na glasu kod mnotva, nego je stvoren za uzbudljivu i aroliku ud,

260

zato to se ta ud lako oponaa. -Oito. -Dakle bismo ga ve pravedno korili, te ga usporeivali sa slikarom? Jer i time je na njega nalik, to stvara djela loa prema istini, i jednak mu je tako, to suobraa s prostijim dijelom due, a ne s najboljim. I tako bi onda pravedno bilo, kad ga ne bismo primali u dravu, koja hoe imati dobre zakone, zato to on taj prosti dio due budi, hrani i jakim ini, aunituje razumnost. Kao to biva u dravi onda, kada tko opakima daje vlast i predaje im dravu, a estite ljude ubija: isto emo tako rei, da i pjesnik oponaatelj mee, svakome napose, zlo ureenje u duu, jer ugaa bezumnome dijelu njezinu, koji ne raspoznaje ni to je veliko ni to je malo, nego iste stvari dri sad velikima a sad malenima. On stvara utvare, a od istine je veoma daleko. -Zaista jo nismo spomenuli najvee optube protiv pjesnitvu. Jer sasvim je strano, kako ono moe nagrivati i estite ljude, uz neke posve rijetke izuzetke. -A kako ne e biti strano, ako ono to ini.

-uj

i gledaj. Kad naime sluamo Homera ili kojega drugoga tragikoga pjesnika, kako oponaa kojega junaka, koji tui i bez kraja i konca jadikuje, ili lica, koja alosno pjevaju i u prsa se biju, zna, da onda i mi najbolji to rado sluamo, podajui se takoer sami uvstvu, i koji nas pjesnik najvie tako raspoloi, hvalimo ga ozbiljno, daje dobar. -Znam; a kako ne? -A kad kojega od nas zadesi alost, onda opet opaa, da se resimo suprotnim vladanjem i nastojimo biti mirni i pregorjeti, drei, da se ovo pristoji muu, a ono, to smo tada hvalili, eni. -Opaam. -Je li dakle - rekoh ja - to u redu? Gledati takva ovjeka, kakav nitko ne bi htio sam biti, nego bi se sramio, a ipak se tome radovati i hvaliti to, te ne osjeati odvratnost? -Zeusa mi, ne ini se razborito. -Da, ako bi to onako gledao. -Kako? -Ako bi uzeo na um, da se nerazumni dio due tada u svojoj nesrei silom ustee i ostaje gladan: ne naplae se, ne najadikuje se dosta, ne nasiti se, a trai inae takvu hranu od prirode; a tada ga pjesnici site i veseo je. A najbolji na dio od prirode, poto nije dovoljno odgojen poukom i navikom o svojim vladarskim

261

dunostima, poputa uzde tome plaljivome dijelu, jer gleda tue bole, te za njega nije nikakva sramota hvaliti i aliti, ako drugi neumjesno tui, iako se ukazuje dobrim ovjekom; dapae dri, kako je na dobitku poradi uitka, i ne bi htio prezreti cijelo to pjesnitvo pa se liiti toga uitka. Jer, mislim, samo se neki rijetki mogu domiljati kako je nuno da tui bolovi utjeu i na nae: tko naime na onim tuim bolovima othrani do jakosti saaljenje, nije mu lako zadravati ga u svojim bolovima. -Veoma istinito. -Zar se ne moe isto govoriti i o smijenome, naime da ini ono isto, to i kod saaljenja, ako se sam srami zbijati ale, ali ih za komike predstave ili u zasebnom drutvu veoma rado slua i nije ti mrsko kao neto loe? Jer to si opet razumom u sebi zadravao, kad je htjelo zbijati ale, bojei se, da e ti se ljudi rugati kao lakrdijau, tome opet tada poputa, i kad ga tako uini jakim, onda esto u svojim alama ne opaa, da si se zanio do lakrdijatva. -Dakako. -Zar se ne moe govoriti, da nam pjesniko oponaanje takvu tetu pravi i kod putenosti, srdbe i kod svih uvstava u dui: kod poude i bola i naslade, za koja uvstva upravo velimo, da prate svaki na in? Ono naime ta uvstva zalijeva, a trebalo bi ih suiti; postavlja nam ih za gospodare, a trebala bi ona biti podlona, da bismo postajali bolji i sretniji, a ne gori i jadniji. -Ne mogu drukije rei. -Dakle, Glaukone, kad se namjeri na hvalitelje Homerove, gdje govore, da je taj pjesnik odgojio Heladu; da je njega za upravljanje i odgoj ljudskih prilika vrijedno ponovno uzeti i uiti, te sav svoj ivot prema tome pjesniku urediti i ivjeti -treba ih ljubazno pozdravljati kao ljude, koji su po mogunosti najbolji, i treba im doputati, daje Homer najvrsniji pjesnik i prvi od tragika, ali treba znati, da se u dravu smije primiti samo toliko pjesnitva, koliko su slavospjevi za bogove i pohvale za dobre. Ali ako e primati zaslaenu Muzu u lirsko-dramskim ili epskim pjesmama, kraljevat e ti u dravi naslada i bol mjesto zakona i razuma, za koji se svagda inilo, daje najbolji. -iva istina. -To nam dakle - rekoh - neka bude obrana u pogledu pjesnitva, kad smo ga se sjetili, naime da smo ga tada prirodno otpravljali iz drave, kad je takvo; ta razum nas je na to silio. A da nas ne

262

osudi radi nekakve surovosti i prostote, recimo mu jo. da postoji stara razmirica izmeu filozofije i pjesnitva. Jer i ona "lajava kuja, to na gospodara teke" i "velik u praznorjeju bezumnika" i "mnotvo tih mudraca" i da "trae mislioci paljivo uzrok svojoj gladi" - to su i drugi uz to nebrojeni dokazi njihova staroga protivljenja. Ali ipak budi reeno, da bismo ih veselo primali, kad bi pjesnitvo i oponaanje, koje ide za nasla- dom, moglo dati kakav dokaz, daje prijeko potrebno u dravi dobrih zakona. Jer samo za sebe znamo da nas opinjava. Ali nije sveto izdavati ono, to se ini istinito. Ta zar, prijatelju, ne opinjava ono i tebe, osobito kad ga ogleda na Homeru? -Veoma. -to ne, ima pravo vraati se u nau dravu samo tako, ako se kani opravdati lirskom pjesmom ili pjesmom u kojem drugom mjerilu. -Svakako. -A bismo li i njegovim zagovornicima, koji nisu pjesnici nego prijatelji pjesnika, da reknu za njega u nevezanom govoru, kako ono nije samo slatko nego i korisno za dravna ureenja i ljudski ivot, i sluat emo milostivo. Ta bit emo na dobitku, ako se pjesnitvo ne pokae samo kao slatko nego i kao korisno. -A kako ne emo biti na dobitku? -Inae, mili drue, kao to se oni, koji se kada u to zaljube, silom dodue ali ipak usteu, ako pomisle, da ta ljubav nije korisna, tako e nam, iz ljubavi prema takvu pjesnitvu, koju nam je usadio odgoj i nae divno dravno ureenje, biti drago, ako se ono pokae najboljim i najistinitijim; ali dok se ne bude moglo opravdati, koristit emo se, sluajui ga, onim to smo rekli, i arobnom izrekom, koju to imade, pazei da ne zapa-dnemo opet u djetinjastu ljubav, koju ima mnotvo prema pjesnitvu. Spoznajmo dakle, da se ne treba ozbiljno baviti takvim pjesnitvom, kao da bi se ticalo istine i da bi bilo ozbiljno, nego da sluatelj treba biti oprezan pred njim iz straha za ureenje u sebi i da mu o pjesnitvu treba drati ono, to smo rekli. -Posvema se slaem. -Ta velika je to borba, mili Glaukone, postati dobar ili zao, vea nego to se ini; zato nije vrijedno zanijeti se ni au ni novcima ni slubom nikakvom, a ni pjesnitvom, pa odnemariti pravednost i ostalu krepost. -Po onome, to smo proli, slaem se s tobom; a mislim, da se

263

slae i drugi, bilo tko. -I zaista - rekoh ja - najveu plau kreposti i odreene nagrade nismo jo proli. -Neizmjernu nekakvu kae veliinu, ako ima drugo vee od onoga, stoje reeno. -A to bi u kratko vrijeme postalo veliko? Ta itavo to vrijeme od djetinjstva do starosti bilo bi jamano nekako neznatno prema svemu vremenu. -Zaista nita. -to dakle, misli, da besmrtnoj stvari treba ozbiljno nastojati oko tolinoga vremena, a ne oko vjenosti? -Mislim, oko vjenosti; ali to e ti to? -Nisi opazio, da je naa dua besmrtna i da nikada ne propada? On me pogleda i u udu ree: -Zeusa mi, nisam; a ti to moe govoriti? -Mogu, ako nije krivo; a mislim, da moe i ti; ta nije nita teko. -Meni jest; ali od tebe bih rado uo tu neteku stvar. -uj - rekoh ja. -Samo govori. -Neto zove dobrim, a neto zlim? -Da. -Zar dakle o tome umuje kao ja? -Kako? - Daje zlo sve ono, to upropauje i oteuje, a dobro ono, to spaava i koristi. -Da. - to dalje; za svaku stvar ima neto zlo i dobro. Primjerice ona bolest za oi i uope bolest za cijelo tijelo; snijet za ito. gnjiloa za drvo, hrda za mjed i eljezo; i to velim, gotovo za svaku stvar priraslo zlo i bolest? -Da. -to ne, kad emu neto od toga pristupi, ini loim ono, emu pristupi, i napokon cijelo rastvori i upropasti? -Ta kako ne! -Dakle upropauje svaku stvar njezino zlo i nevaljalost, koja se s njome srasla; ili ako je to ne e upropastiti, drugo je vie ne bi unitilo. Jer Dobro zaista ne e nikada nita upropastiti; ni opet ono, to nije ni zlo ni dobro. -Ta kako bi? -Ako dakle naemo koju stvar, za koju dodue ima zlo. koje nju ini loom, ali je ne moe rastvarati, dok je nastoji upropastiti; ne emo li onda znati, da stvar tako stvorena ne moe propasti?

264

-Vjerojatno je tako. -to dakle, zar nema za duu zlo, koje nju ini loom? -I te kako, naime sve ono, to smo upravo sada spominjali:
nepravednost, razuzdanost, kukavnost i neukost. -Zar nju onda to od toga rastvara i upropauje? I promisli, da se ne prevarimo, pomislivi da je nepravedan i bezuman ovjek, kad se uhvati u nepravdi, tada propao od nepravednosti, koja je pokvarenost due. Nego ini ovako: kao to tijelo tjelesna pokvarenost, bolest, rastae, upropauje i dotle vodi, da i ne bude tijelo, tako i sve ono, to smo upravo sada spominjali, nestaje po vlastitoj zloi, koja ga unitava izvana i iznutra; nije li tako? -Jest. -Hajde dakle ogledaj i duu na isti nainje li nepravednost i ostala zloa u dui, tim samim to se u njoj nalazi, nju unitava i gasi, dok je ne dovede do smrti i od tijela ne odijeli? - To nikako.

-Alije

besmisleno, da bi tua pokvarenost neto unitavala, a vlastita ne bi. -Besmisleno. -Ta promisli, Glaukone; tijelo, mislimo, ne treba propadati ni od pokvarenosti jela, koja pripada upravo njemu, bilo zato to je staro, bilo za to to je gnjilo, bilo zbog bilo ega. Ali ako pokvarenost samih jela uzrokuje u tijelu tjelesnu pokvarenost, rei emo, daje tijelo posredstvom jela propalo od svoje pokvarenosti, bolesti; a nikada ne emo misliti, da tijelo, koje je neto drugo, propada od pokvarenosti jela, koje je opet neto drugo, dakle da tijelo propada od tuega zla, koje nije uzrokovalo vlastitoga zla. -Posve bi pravo govorio. -Radi istoga dakle razloga - rekoh ja - ako tjelesna pokvarenost ne uzrokuje u dui duevnu pokvarenost, nikada nemojmo misliti, da dua propada od tuega zla bez vlastite pokvarenosti, od zla koje pripada drugome, tijelu. -Ta razborito je. -Ili dakle pobijmo to kao netono ili, dok to nije pobijeno, nikada ne govorimo, da bi - ili od vruice ili opet od druge bolesti ili opet od nasilnog usmrenja ili ako bi tko cijelo tijelo to sitnije sasjekao - radi toga ikada i najmanje dua propadala, prije nego tko dokae, da radi tih trpnja tijela sama ona nepravednija i

265

opakija postaje. A nikome ne dajmo govoriti, da propada dua ili to drugo onda, ako ovamo tue zlo prodre, a ne prouzrokuje u svakome vlastito zlo. -Ali zaista, to ne e nikada nitko pokazati, da due pri umiranju i radi smrti postaju nepravednije. -A ako se tko bude usuivao udarati na tu tvrdnju i govoriti, da onaj, koji umire, postaje opakiji i nepravedniji - samo da ne bude prisiljen priznati, da su due besmrtne - mislit emo, ako je istina to taj govori, daje nepravednost smrtonosna za onoga koji je ima. kao bolest, zatim da upravo ona svojom prirodom ubija, te umiru oni, koji nju steknu - bre oni, koji je steknu najvie, a koji je manje steknu, sporije - a ne emo misliti, da nepravednici umiru radi te nepravednosti onako, kao sada: od drugih, koji kanjavaju. -Zeusa mi, ne e se dakle nepravednost pokazati posve strana, ako e biti smrtonosna za onoga, koji nju ima; ta bila bi izbavljenje od zala. Ali e se ona, mislim, pokazati prije kao posve protivno, to jest da ostale ubija, ako je doista to mogue, a da onoga, koji nju ima, ini i veoma snanim za ivot, i ne samo snanim nego jo besanenim: tako je negdje daleko, kako se ini, od toga da bi bila smrtonosna. -Lijepo govori - rekoh. - Jer kad ve ne moe svojstvena pokvarenost i svojstveno zlo ubiti i unititi duu, teko e duu, ili to drugo, osim onu stvar za koju je odreeno, upropastiti ono zlo, koje je odreeno drugome na propast. - Teko, kako je bar vjerojatno. - Dakle kada dua ne propada ni od kakva zla, ni od svojstvena ni od tuega, oito je ona nuno vjeni bitak, a ako je vjeni bitak, nuno je besmrtna. - Nuno. - To dakle neka bude tako. A ako jest tako, zna, da bi bio uvijek isti broj dua. Jer ako nijedna ne propada, ne bi ih postalo manje; ni opet vie, jer ako bi iega, to je besmrtno, vie postajalo, zna, da bi postajalo od smrtnoga i napokon bi bilo sve besmrtno. - Istinu govori. - Nego nemojmo misliti to, jer se protivi onom to smo rekli, ni opet to, da bi dua po svojoj najistinitijoj prirodi takva bila, te bi sama u sebi bila puna mnogoga arenila, nejednakosti i razlike. - Kako veli? - Nije lako, da bi vjeno bilo ono, to je sastavljeno od mnogo

266

esti i to nema najljepi sastav, kako se sada nama pokazao za duu.

-Nije nipoto vjerojatno. -Da je dakle dua besmrtna,

dokazalo bi i netom reeno raspravljanje i ostalo. Ali kakva je dua doista, ne smije se razmotriti onda, kada je nagrena od zajednice s tijelom i drugim alima, kako je mi sada razmatramo, nego je treba dovoljno duhom ogledati takvu, kakva je onda kad postaje ista, i svatko e nju nai mnogo ljepu i jasnije e razabrati pravednost i nepravednost i sve, to sada proosmo. A sad rekosmo istinu o njoj, kakva nam se za sada ukazuje; ali smo je gledali u onakvu stanju, u kakvu stanju motritelji morskoga boga Glauka vide; oni ne bi vie lako vidjeli njegovu prvobitnu prirodu, budui da su mu stari dijelovi tijela to istrgnuti a to smrvljeni i svakojako nagreni od valova, a drugi su mu dijelovi prirasli: koljke, mulj i kamenje, te je vie nalik na kakvu ivotinju, nego kakav bjee od prirode. I mi gledamo duu u takvu stanju radi nebrojenih zala, koja su je zadesila; ali treba paziti na sljedee, Glaukone. -Na to? -Treba paziti na njezinu ljubav prema znanju i gledati, za im se obraa, za kakvim drutvima ezne, budui daje srodna boanskome, besmrtnome i vjenome; zatim treba paziti kakva bi postala, ako bi za tim sva pola, ako bi u tome pregnuu izila iz mora, u kojemu je sada, i ako bi otresla kamenje i koljke stoje sada oko nje, budui da se gosti zemljom, pa ju je zemljano i kameno u divljoj mnoini obraslo radi slavljene gozbe. I tada bi svatko vidio njezinu pravu prirodu, naime je li mnogovrsna, jednovrsna, kakva lije, kako lije. A sada smo, kako ja mislim, prilino proli njezine promjene i oblike u ljudskome ivotu. -Svakako. -Dakle - rekoh ja - u raspravljanju sve ostalo uklonismo, i ne pridasmo plae i slave pravednosti, kako vi rekoste da uinie Hesiod i Homer, nego naosmo, daje pravednost sama po sebi za samu duu najbolja i da dui treba initi pravedno, imala Gigov prsten ili ne imala, i pored takva prstena, jo i Hadovu kapu.

-Posve istinito govori. -Zar se dakle, Glaukone,

sada jo moe zamjeriti, ako uz ono dajemo pravednosti i ostaloj kreposti takoer nagrade, kolike i kakve ona dui pribavlja od ljudi i od bogova, dok jo ovjek ivi i kad umre? -Svakako.

267

-Zar ete mi dakle povratiti, to ste u govoru posudili? -to upravo? -Dadoh vam, da se pravednik ini nepravednim, a nepravednik
pravednim. Jer iako ne bi bilo mogue, da bi to tajno ostalo bogovima i ljudima, ipak miljaste vi. da to treba dopustiti radi raspravljanja, da bi se usporedila i prosudila sama pravednost sa samom nepravednou. Ili se ne sjea? -Zaista bih krivo inio, kad se ne bih sjeao. -Kad su dakle ve usporeene, natrag zahtijevam u ime pravednosti, da i mi priznamo, da se nju cijeni onako, kakav glas ona doista ima kod bogova i ljudi, da dobije i dobiti, koje ona radi glasa postie, pa daruje time one koji nju imaju, kad se ve pokazalo da ona daje i dobar bitak i da ne vara one, koji nju zaista primaju. -Pravo zahtijeva. -to ne, najprije ete opozvati, da bogovima nije poznato za jednoga i drugoga od njih kakav je? -Opozvat emo. -A ako nije to tajno, jedan bi bio bogovima mio, a drugi mrzak, kao to se i u poetku slagasmo. -To jest. -A ne emo priznati, da bojem ugodniku sva dobra, koja od bogova dolaze, dolaze najbolja, ako mu ve nije bilo dodijeljeno kakvo zlo radi preanje pogreke? -Svakako. -Tako dakle treba misliti o pravednu ovjeku: ako pada u siromatvo, bolesti ili neto drugo, to se ini daje zlo, da e se to za njega svriti na dobro za ivota ili i poslije smrti. Jer zaista bogovi nikada ne odnemaruju onoga, koji hoe nastojati biti pravedan i vrei krepost, koliko ovjek moe, postajati jednak bogu. -I prirodno je, da se takav ne naputa od onoga kome slii. -to ne, o nepravedniku treba misliti protivno od toga? -Dakako. -Takve bi dakle bile nagrade od bogova za pravednika. -Po mojem miljenju svakako. -A to od ljudi? Zar nije ovako, ako treba uzimati ono, to jest? Ne ine li se silni nepravednici jednako to i oni trkai, koji od poetka dobro tre, a pri kraju ne? Isprva otro odskakuju, a na koncu bivaju ismijani, kad spuste ui do ramena i odlaze bez

268

vijenca. A pravi trkai dou do kraja i primaju nagrade i vijenac. Nije li tako veinom i s pravednicima? Nisu li na glasu, kad dou na kraj svakoga pothvata, druenja i ivota, i ne dobivaju li nagrade od ljudi? -Dakako. -Hoe li onda dati govoriti meni o njima ono, to si sam govorio o nepravednicima? Ta rei u naime, da pravednici, kad postanu stariji, u svojoj dravi vre slube, ako hoe; da se ene, odakle hoe; da udaju keri, kome hoe; i sve, to si ti govorio o onima, ja sada govorim o ovima. I opet i o nepravednicima govorim, da se veina njih, i ako u mladosti umaknu, na koncu utrkivanja dostignu i da su tad ismijani; da ih jadne starce zlostavljaju tuinci i graani; da e biti ibani i doivjeti ono, to ti s pravom ree, daje surovo; zatim da e biti mueni i paljeni; za sve to misli, da si i od mene uo, da trpe nepravednici. Nego. kako velim, pazi, hoe li to dopustiti. -I posve u dopustiti, jer pravedno govori. -Takve bi dakle - rekoh ja - bile nagrade, plae i darovi, koje pravedniku dolaze za ivota od bogova i ljudi, osim onih dobara, koja davae sama pravednost. - I kako lijepi i stalni. dakle nagrade nisu mnotvom i veliinom nita prema onima, koje jednoga i drugoga poslije smrti ekaju. A treba to uti, da jedan i drugi uje ono, to treba od govora da se uje. -Govori; jer za mene nema mnogo drugih stvari, koje radije sluam - ree Glaukon. -Ali ne u ti zaista-rekoh ja-kazivati prianje Alkinojevo, nego prianje junaine Era, sina Armenijeva, rodom iz Pamfilije. On jednom pogibe u ratu, i kad mrtvace poslije deset dana odnijee ve raspale, njega odnijee itava. Donesen kui imao se dvanaestoga dana sahraniti, ali leei na lomai oivje, a oivjevi priae, stoje ondje vidio. Kad je ve njegova dua izala, ree, daje iao s mnogima i da su doli u neki demonski kraj, u kojemu su bila dva otvora u zemlji jedan uz drugi, i opet gore na nebu druga dva otvora nasuprot. U sredini medu tima otvorima sjeahu suci, i kad bi oni presudili, nalagahu pravednima, da idu desno i gore kroz nebo i da sprijeda priveu znakove presuda, a nepravednicima nalagahu, da idu lijevo i dolje i da oni imaju otraga znakove svega, to su uinili. A njemu, kad je pristupio, rekli su, da on ima biti glasnik ljudima o onome svijetu, i

-Te

269

govorahu mu, neka slua i gleda sve u onome kraju. Vidio je tu dakle, kako su na jedan i drugi otvor neba i zemlje odlazile due, kad im se izrekla presuda, a od druga dva otvora na jedan su ulazile due iz zemlje pune suhote i praine, a na drugi su s neba silazile druge due iste. I koje su due dolazile, inilo se, da su dole s daleka putovanja. Veselo odlaahu na travnik; razapinjahu atore kao na zboru; pozdravljahu se meu sobom, koje bijahu poznate; koje su dolazile iz zemlje, pitahu one druge za prilike ondje, i one s neba za prilike njihove; dok su jedne drugima priale, jedne su naricale i plakale, sjeajui se, koliko su i kako su trpjele i to su vidjele na putovanju pod zemljom - a putovanje je tisuu godina! - a opet one s neba priahu o uitcima i prizorima beskrajno lijepima. Da se dakle mnogo ispripovijeda, Glaukone treba mnogo vremena; ali glavno je, ree Er, ovo. Koliko je svaki pojedinac ikada ikome krivo uinio i kolikima, za sve je kanjen redom, za svakoga deseterostruko - i to za svaku stotinu godina, jer je tolik ovjeji vijek - da bi trpio za nepravdu deseterostruku kaznu. I ako je primjerice tko skrivio mnoge smrti time to je izdao i u ropstvo turio ili drave ili vojske, ili stoje bio sukrivac kakve druge nevolje, radi svega je toga dobio desetorostruke muke za svako zlodjelo. I opet ako je kakva dobroinstva uinio i ako je bio pravedan i sve, jednako je tako plau dobivao. A o onima, koji su se netom rodili i kratko vrijeme ivjeli, govorae drugo, to nije vrijedno spomena. Ali za netovanje i tovanje bogova i roditelja i za vlastitoruno ubojstvo spominjae jo vee odmazde. Ree naime Er, daje bio nazoan, kad je netko nekoga pitao, gdje je Ardijej Veliki. A taj Ardijej bijae silnik u nekome gradu u Pamfiliji - ve je tisuu godina odonda - i ubio je starca oca i starijega brata, i mnogo je inae grijeha uinio, kako se kazivae. Ree dakle Er, daje onaj zapitani rekao: "Nije amo doao niti e doi. Jer gledasmo zaista i ovaj straan prizor. Kad ve bijasmo blizu izlaska, hotei uzai, i kad smo bili sve ostalo pretrpjeli, ugledasmo i Ardijeja iznenada i druge ljude, gotovo veinu njih silnike; a bijahu i neki posebnici meu velikim grjenicima. Oni su ve mislili, da e uzai, ali ih otvor nije htio primiti, nego se zauje rika, kad je htio uzai netko, koji je po zloi bio tako nepopravljiv, ili koji nije bio dovoljno kanjen. To su po strani -ree-stajali blizu divlji, ognjeni ljudi, i kad su uli taj glas, jedne su, obujmivi ih, odvodili, a Ardijeju s i drugima sputali ruke, noge i glavu, oborili ih i oderali im kou. pa

270

su ih postrance du puta vukli i na trnju grebenali, i svagda su prolaznicima kazivali, zato se odvode, i da e biti baeni u Tartar." Tada dakle ree Er, daje za svakoga od mnogih i svakakvih strahota osobito strana bila ta, da ne bi zajeknuo, kad se budu penjali, onaj glas, i kad je glas utio, da je svaki veoma veseo uzaao. Presude su dakle i kazne takve nekakve, i prema njima su opet nagrade. Kad onima na travniku protee svakome sedam dana, treba im osmi dan odanle ustati i ii dalje; dolaze etvrti dan onamo, odakle vide odozgo preko svega neba i zemlje protegnuto svjetlo u pravcu kao vrpca, najvema nalik na dugu, ali jasnije i ie. Do svjetla su doli poavi naprijed dan hoda i ondje su vidjeli prema sredini svjetla napete s neba krajeve njegovih veza. To je naime svjetlo sveza neba, kao potpaaji troveslica: tako ono dri skupa cijelo obrtanje. A od krajeva je napeto vreteno Nude (Ananke), pomou koga se obru sva obrtanja. Tome je vretenu drak i kuka od nada, a prljen od smjese nada i drugih kovina. A priroda je prljena ovakva. Oblikom je kao zemaljski prljen; a prema onome stoje govorio Er, treba pomisliti da je prljen ovakav nekakav, kao kad bi u jedan velik prljen, probuen i potpuno izduben, umetnut bio drugi manji takav, koji pristaje, kao posude koje jedna u drugu pristaju; i tako dalje trei, etvrti i druga etiri. Ima naime u svemu osam prljena, jedni su u druge umetnuti, odozgo pokazuju rubove kao okruge, a oko drka ine suvislu boinu jednoga prljena; drak je kroz i izvanjski prljen ima najiri okrug ruba; drugi je okrug estoga prljena, trei etvrtoga, etvrti osmoga, peti sedmoga, esti petoga, sedmi treega, osmi drugoga. A 7 najveega je prljena okrug aren; sedmoga je najsvjetliji; okrug osmoga prljena dobiva sjaj od sedmoga prljena; okrug drugoga i petoga prljena imaju boju nalik jednu na drugu, vie su ukasti nego drugi okrui; trei imaju najbjelju boju; etvrti je crvenkast, a esti je po bjeloi drugi. A vrti se dakle cijelo vreteno naokolo istim tokom. Ali u njegovu cjelokupnu okretanju sedam okruga unutra okree se pomalo protivnim smjerom od cjeline, a od tih samih sedam okruga najbre ide osmi; kao drugi i skupa idu sedmi, esti i peti; kao trei brzinom ide naokolo, kako se njima inilo, etvrti, a trei kao etvrti i drugi kao peti. A okree se vreteno u krilu Nude. Na svakome njegovu okrugu stoji odgozgo i skupa se vrti Sirena, te daje svaka jedan svoj posebni glas; od svih osam slae se jedna ljestvica glasova. A druge tri ene sjede naokolo jednako razdaleko, svaka na prijestolju; Suenice (Moire), keri Nude, u bjelini, s vijencima na glavi i to Davalica (Lahes), Prelja (Kloto) i Neobrnuta (Antropa) i pjevaju uz

271

glasove Sirena, Davalica prolost, Prelja sadanjost, a Neobrnuta budunost. I Prelja se na mahove desnicom maa i pomae okretati izvanjsko obrtanje vretena, Neobrnuta opet unutarnja obrtanja ljevicom jednako tako, a Davalica se jednom pa drugom rukom redom maa jednoga pa drugoga obrtanja. Kad su oni dakle doli, odmah su imali ii k Davalici. Onda ih je nekakav glasnik najprije postavio u red, zatim je uzeo s koljena Davalice kocke i uzorke ivota, uspeo se na nekakvu visoku govornicu i rekao: "Govori djeva Davalica, ki Nude. Due jednodnevne, poinje se drugi vijek, smrtonosan za smrtan rod. Ne e Usud vas kockom birati, nego ete vi Usuda birati. Na koga prva kocka padne, prvi neka bira ivot, u kojemu e nuno biti. Ali krepost nije niije vlasnitvo. Nju e svatko cijeniti ili ne cijeniti, i imat e je vie ili manje. Krivnja je na birau, bog nije kriv." Kad je to glasnik rekao, bacio je kocke na sve, a svatko je dizao kocku, kojaje pala kraj njega, samo nije Er; njemu nije dao glasnik. A koji je kocku digao, bijae mu jasno, koji je po kocki bio na redu. Zatim je opet glasnik metnuo pred njih na zemlju uzorke ivota, mnogo vie, nego je njih ondje bilo, a uzorci su bili svakakvi: metnuo je naime ivote svih ivotinja, pa i svekolike ljudske. A bijahu meu njima i silnitva. Jedna su silnitva bila trajna, a druga su sred vijeka propadala i svravala se siromatvima, progonima i prosjaenjima. Bilo je ivota i za ugledne ljude, te su bili jedni ugledni radi oblija, po ljepoti i po drugi i skupa idu sedmi, esti i peti; kao trei brzinom ide naokolo, kako se njima inilo, etvrti, a trei kao etvrti i drugi kao peti. A okree se vreteno u krilu Nude. Na svakome njegovu okrugu stoji odgozgo i skupa se vrti Sirena, te daje svaka jedan svoj posebni glas; od svih osam slae se jedna ljestvica glasova. A druge tri ene sjede naokolo jednako razdaleko, svaka na prijestolju; Suenice (Moire), keri Nude, u bjelini, s vijencima na glavi i to Davalica (Lahes), Prelja (Kloto) i Neobrnuta (Antropa) i pjevaju uz glasove Sirena, Davalica prolost, Prelja sadanjost, a Neobrnuta budunost. I Prelja se na mahove desnicom maa i pomae okretati izvanjsko obrtanje vretena, Neobrnuta opet unutarnja obrtanja ljevicom jednako tako, a Davalica se jednom pa drugom rukom redom maa jednoga pa drugoga obrtanja. Kad su oni dakle doli, odmah su imali ii k Davalici. Onda ih je nekakav glasnik najprije postavio u red, zatim je uzeo s koljena Davalice kocke i uzorke ivota, uspeo se na nekakvu visoku govornicu i rekao: "Govori djeva Davalica, ki Nude. Due

272

jednodnevne, poinje se drugi vijek, smrtonosan za smrtan rod. Ne e Usud vas kockom birati, nego ete vi Usuda birati. Na koga prva kocka padne, prvi neka bira ivot, u kojemu e nuno biti. Ali krepost nije niije vlasnitvo. Nju e svatko cijeniti ili ne cijeniti, i imat e je vie ili manje. Krivnja je na birau, bog nije kriv." Kad je to glasnik rekao, bacio je kocke na sve, a svatko je dizao kocku, kojaje pala kraj njega, samo nije Er; njemu nije dao glasnik. A koji je kocku digao, bijae mu jasno, koji je po kocki bio na redu. Zatim je opet glasnik metnuo pred njih na zemlju uzorke ivota, mnogo vie, nego je njih ondje bilo, a uzorci su bili svakakvi: metnuo je naime ivote svih ivotinja, pa i svekolike ljudske. A bijahu meu njima i silnitva. Jedna su silnitva bila trajna, a druga su sred vijeka propadala i svravala se siromatvima, progonima i prosjaenjima. Bilo je ivota i za ugledne ljude, te su bili jedni ugledni radi oblija, po ljepoti i po ostaloj jakosti i vrsnoi, a drugi su bili ugledni radi roda i vrsnoe predaka; a bilo je ivota i za neugledne ljude u tim svojstvima, a jednako je tako bilo ivota i za ene. A vrstanja za duu nije tu bilo, jer time to odabire drugi ivot postaje ona drukija. Ostali su uzorci ivota bili smjesa jednoga s drugim, bogatstva i siromatva, bolesti, zdravlja, a neki su bili u sredini od toga. Tu je dakle, kako se ini, mili Glaukone, sva opasnost za ovjeka, i radi toga treba najvie nastojati, kako e svaki od nas ostale nauke odnemariti, a taj nauk traiti i uiti, samo ako ga bude mogao odakle nauiti i iznai, naime: tko e mu dati mo i znanje, da raspoznaje dobar i lo ivot, pa da uvijek svuda po mogunosti odabira bolji ivot; da promilja sve, to je upravo sada reeno, tako da jedno s drugim usporeuje i razlae o vrijednosti toga prema kreposti ivota, pa da onda zna, koja smjesa ljepote i siromatva ili bogatstva i uz koji duevni znaaj ini ivot zao ili dobar; da zna to ini odlian i prost rod, posebnitvo i slubovanje, jakost i slabost, uenost i neukost, i to ine sva takva dui priroena i steena svojstva, ako se jedna s drugima mijeaju. Onda bi, pazei na prirodu due, iz svega toga mogao zakljuak stvoriti i odabirati gori i bolji ivot, zovui gorim onaj ivot, koji e duu voditi da postaje nepravednija, a boljim onaj ivot, koji e je voditi da postaje pravednija, a ostalo sve da puta na miru; ta vidjeli smo, daje takav izbor za ivota i poslije smrti najbolji. Treba dakle to miljenje svatko elino drati i takav doi u Had da ga ni ondje ne zabunjuju bogatstva i slina zla, da ne zapadne u silnitva i druga takva djela te ne poini mnoga i nepopravljiva zla, a jo vea sam ne pretrpi, nego da naui uvijek odabirati srednji takav ivot i kloniti se po mogunosti

273

jedne i druge krajnosti i u ovome ivotu i u svemu buduemu, jer tako postaje ovjek najsretniji. Pa zatim priae dalje Er, vjesnik s onoga svijeta, da je glasnik tako rekao: "I onoga, koji posljednji pristupa, eka ivot zadovoljan, ne zao, samo ako pametno odabere i ako ivi skladno; ni prvi neka ne bude u izboru nemaran ni posljednji neveseo." A kad je glasnik to rekao, odmah je, ree Er, prvi na koga je kocka pala, pristupio i odabrao najvee silnitvo, te radi bezum-nosti i prodrljivosti nije kod izbora sve dovoljno razmotrio, nego mu je umaklo, da je u onome zao udes, naime da jede vlastitu djecu i druga zla. Ali kada je prvi bira u dokolici to gledao, udarao se i naricao je radi izbora i nije se drao onoga, to je glasnik prije rekao. Nije naime sebe okrivljavao radi zala nego sudbinu, bogove i sve prije mjesto sebe. A pripadao je on medu one, koji su s neba doli; ivio je u preanjem ivotu u ureenoj dravi, a krepost je stekao navikom, a ne filozofijom. A da se i to ree: nisu se u tome manje isticali oni, koji su doli s neba, budui da se nisu muka namuili; ali oni iz zemlje veinom nisu birali prenaglo, budui da su se i sami namuili i druge u nevolji vidjeli. Upravo zato i nastaje promjena zla i dobra za veinu dua; zatim nastaje ta promjena radi sree u kocki. Jer ako bi se tko uvijek trijezno bavio filozofijom, kada god bi dolazio u ovaj ivot, i ako mu kocka izbora ne bi padala meu posljednjima, prema vijestima odanle ini se, da ne bi bio samo ondje sretan, nego da mu i put odavle onamo i natrag ovamo ne bi bio podzemni i neravan nego gladak i nebeski. - Ree naime Er, daje vrijedno bilo vidjeti taj prizor, kako su pojedine due birale ivote: bio je prizor jadan, smijean i udan, jer su due veinom birale prema navici preanjega ivota. Jer vidio je, ree Er, duu, kojaje nekada bila Orfejeva, kako je odabirala ivot labuda, a nije se htjela roditi od ene, mrzei na ene zato to su je ene usmrtile. Vidioje duu Tamira, kako je odabrala ivot slavuja; vidioje i labuda, kako se preobraava, da odabere ljudski ivot, a tako jednako i druge ptice pjevice. A dvadeseta po kocki dua odabrala je ivot lava; bila je to dua Ajanta Telamonova, koja se klonila da postane ovjek, jer se sjeala svae radi oruja. Iza njega je bila Agamemnonova dua. a i ona je u zamjenu uzela ivot orlov, mrzei na ljude radi stradanja. Srednja je kocka pala na duu Atalantinu, i kad je ona vidjela velike asti, kojima se obasipa borac, nije mogla mimoii to, nego ih je uzela. Poslije nje vidio je duu Epeja Panopejeva, kako ide u prirodu ene, nadarene za umijea, a daleko

274

medu posljednjima vidio je duu aljivca Tersita, kako ulazi u majmuna. A sluajno je ila na izbor i dua Odisejeva, po kocki od sviju posljednja. Pamtei preanje muke odrekla se astoljublja, dugo je vremena obilazila i traila ivot dokona posebnika i jedva gaje nala, gdje negdje lei odnemaren od ostalih. Kad ga je vidjela, rekla je, da bi isto bila uinila i onda, daje prvu kocku dobila; i veselo gaje uzela. Jednako su tako ile due i iz ostalih ivotinja u ljude ijedne u druge, te su se nepravedne pretvarale u divlje ivotinje a pravedne u pitome, i mijealo se svakojako. A kada su ve sve due ivot odabrale, onda su, kako im je kocka pala, u redu pristupale k Davalici, a ona je sa svakim slala onoga Usuda, kojega je odabrao, da ga u ivotu uva i da mu ispuni to je odabrao. Usud je duu vodio najprije pred Prelju, pa stupio pod njezinu ruku i pod vreteno, to se vrti, potvrujui tako udes, koji je svatko kockom odabrao. A kad se ovjek dotakao vretena, vodio ga je Usud opet do predenja Neobrnute, da zapredenu preu izabrane sudbine uine nepromjenjivom. A odanle je onda iao ne obazirui se pod prijesto Nude i kroz njega je proao, i kad su ve i ostali proli, ili su svi na polje Zaborava kroz silnu egu i omaru, jer i bijae polje bez drvea i raa. Oni su tu, kad je ve veer nastajala, razapinjali atore kraj rijeke Nehaja, a njegove vode nikakva posuda nije mogla drati. Potrebno je dakle bilo, da svatko ispije mjericu one vode, a oni koje ne uva razumnost, da piju vie od mjerice. A kako bi svagda koji ispio, sve je zaboravljao. Kad su usnuli, te je dola pono, nastala je grmljavina i potres i odanle je najednom svaki drugamo gore letio, da se rodi, treperei kao zvijezde. A njemu nisu dali piti vode; kuda je pak i kako je doao u tijelo, ne zna, nego je najednom otvorio oi i vidio, daje zora i da lei na lomai. I tako se, Glaukone, pria spase i ne propade, i nas e spasiti, ako budemo nju sluali, i sretno emo prijei rijeku Zaborava, i due ne emo okaljati. Nego ako mene sluamo, drat emo, daje dua besmrtna i da moe podnositi sva zla, sva dobra, pa emo se uvijek drati puta prema gore i pravednost emo razumno na svaki nain vriti, da budemo mili i sami sebi i bogovima, i dok smo ovdje i kad budemo dobivali nagrade za pravednost, kao dobitnici, to naokolo nagrade kupe; da budemo sretni i ovdje i na putovanju od tisuu godina, koje smo pripovijedali.

275