Zajednička agrarna politika nejednakosti

Nedjelja, 06 Ožujak 2011 23:27

Mario Kikaš
 Periodična (a opet višegodišnja) blokada cesta i prosvjedi hrvatskih poljoprivrednika te
prošlotjedno ponovno dizanje ribara u lukama jadranskih gradova jasno upućuju na to da resor
poljoprivrede i ribarstva nije zaobišao tranzicijski diktat provođenja strukturnih prilagodbi u
procesu integracije u Evropsku uniju i samim tim Zajedničku poljoprivrednu politiku (Common
Agricultural Policy) koja je jedna od starijih invencija “europskog projekta”, a cilj joj je bio
stvaranje stabilnog tržišta hranom uz zadržavanje visokih poticaja seljacima (kao svojevrsnu
kompenzaciju za smanjenje cijena). Međutim, širenje “europskog projekta” na bivše
komunističke države značilo je i promjenu europske politike u svim sektorima pa i u onom
agrarnom. Zapravo, nije se toliko radilo o prilagodbi europskih administrativnih i ekonomskih
rješenja zemljama u procesu pristupanja koliko se radilo o stvaranju politike dvostrukih mjerila
na jedinstvenom tržištu: dakle zadržavanju (dosada) stabilne politike visokih subvencija za stare
zemlje članice (EU 15) i promjenu, tj. prilagodbu pa i značajno smanjenje subvencija za zemlje
Nove Europe (u briselskom birokratskom pojmovniku: EU 12) u kojoj je u nekim zemljama
primarni sektor pri ulasku u EU činio 30% zaposlenih što je bio slučaj s Rumunjskom (Bugarska
20%, Poljska 17%).   Vjera u koga i seljačka sloga?  Kad govorimo o Hrvatskoj, onda i
pregovori u području poljoprivrede i ruralnog razvoja (poglavlje broj 11) nisu ništa manje zavijeni
velom birokratske tajne od ostalih poglavlja, što je jedan od razloga neočekivano (za političke
elite) male potpore naroda pristupanju ovoj, prije svega ekonomskoj, zajednici država. Međutim,
poglavlje 11 jedno je od onih šest poglavlja koja još nisu zatvorena, a prema iskustvu
postsocijalističkih zemalja koje su prošle ovaj proces, ispregovarano zasigurno neće biti u
interesu malih proizvođača koji prema rješenjima u agrarnoj politici svoju budućnost moraju
tražiti u diversifikaciji ekonomske aktivnosti ili proletarizacij koja se kod nas već događa kao
posljedica masovne privatizacije PIK-ova, što hrvatska Vlada u doku- mentima i analizama ovog
sektora (prema EU) ističe kao najveće uspjehe u području industrije hrane (pa samim tim i
poljoprivrede). Naravno, uspjeh se prije svega mjerio rastom proizvodnje s obzirom na ratne
devedesete bez usporedbe s periodom prije novog društveno-ekonomskog ustroja u kojem su
PIK-ovi bili uspješniji radni kolektivi. Naznake smjera agrarne politike u budućnosti postaju sve
jasnije s obzirom na smanjenje državnih poticaja (koji se ne mogu tek tako zamijeniti
pretpristupnim fondovima IPARD, a prije toga SAPARD) u ukupnom iznosu od malo više od
milijardu kuna s obzirom da navedene subvencije nisu uvjetovane nacionalnim socijalnim i
ekonomskim pokazateljima nego za svrhu, prije svega, imaju prilagodbu malih i srednjih
gospodarstava uvjetima EU-a. To ne znači i zagovaranje trenutnog načina subvencioniranja
poljoprivrede, koje je često kratkoročno i u politikantske svrhe, prije svega, održavanja relativno
stabilne glasačke baze stranke koja se voli kititi apozicijama “zaštitnika” sela (HSS). Sličan
princip održavanja tradicionalne glasačke baze vidljiv je i u najvećem agraru EU 15 –
Francuskoj, gdje vladajuća degolistička UMP zajedno s manjim regionalnim seljačkim
strankama “umiruje” ili preciznije - “potplaćuje” konzervativno glasačko tijelo francuskog sela.
Visoka razina razvijenije petnaestorice, a to vidimo iz iskustva članica koje su u EU ušle 2004. i
2007., neće biti dosegnuta ni poticajima, a ni administrativnim rješenjima koji će proizaći iz
pregovora s Europskom komisijom. U konačnici, riječ je o matrici kojoj svjedočimo i u drugim
sektorima: prilagodba bez uzimanja u obzir pojedinačnih socijalnih i ekonomskih specifičnosti
zemalja pristupnica. Iza ponavljanih egida o modernizaciji, tehnološkom i održivom razvoju kriju
se, bez ustezanja – kolonizatorska rješenja, koja se prešućuju u medijskom diskursu jer je lakše
provariti narativ o tobožnjem progresu i ruralnom razvoju, nego se upustiti u analizu stanja i
neuravnotežene politike EU-a koja produbljuje razlike između novih i starih članica, a i

1/3
Zajednička agrarna politika nejednakosti
Nedjelja, 06 Ožujak 2011 23:27

proizvođača unutar njih. Masovne reakcije seljaka i ribara, samo su početak borbe protiv
jedinstvenog tržišta na koje seljak iz Danske i onaj iz Rumunjske ulaze s drugačijih startnih
pozicija. Drugim riječima, jedinstveno tržište ne podrazumijeva jednakost. Posljedice takvog
“jedinstvenog tržišta s različitim startnim pozicijama” jasne su i iz
Izvješća EU-a o ruralnom razvoju
prema kojem se u novim zemljama članicama (npr. Poljska i Litva) značajnije smanjuje broj
zaposlenih u ovom sektoru.
 
Ruralni (i globalni) razvoj za velike igrače
 
Najveći dio proračuna EU-a (oko 40% s tendencijom smanjenja) se izdvaja za Zajedničku
poljoprivrednu politiku, tj. za poticaje (što izravne što proizvodne) i provedbu politike, ili
preciznije: projekta ruralnog razvoja. Distribucijski učinak ZPP-a je takav da veliki proizvođači
(što uključuje i velike prehrambene korporacije) ubiru najviše novca dok srednjima i malim
proizvođačima ostaju mrvice. Socijalna dimenzija, dakle, nikad nije bila bitan element u ovakvoj
politici. U Hrvatskoj veliki proizvođači nisu čekali ulazak u EU da bi pokušali zahvatiti iznose iz
pretpristupnih fondova. Još u veljači prošle godine Hrvatska udruga poslodavaca je tražila od
Ministarstva poljoprivrede da izmijeni politiku plasiranja sredstava iz IPARD-a koja su dotad bila
rezervirana samo za male i srednje proizvođače i to odlukom Europske komisije. Ministarstvo
poljoprivrede prihvatilo je ovu “sugestiju” i poslalo odluku na odobrenje u Bruxelles. Ako su
domaći tržišni igrači odlučili već u ranoj fazi strukturnih prilagodbi drsko tražiti od države pristup
sredstvima koja nisu namijenjena prehrambenoj industriji nego seoskim gospodarstvima (i to ne
svima nego onima koji ispunjavaju vrlo stroge uvjete EU-a), onda je jasno kamo će ovakva
državna politika i bez europskih nametanja tržišnih principa, dovesti. Najveća (prehrambena)
korporacija u državi, neovisno o europskim fondovima, i danas uzima najveći dio proračunskog
kolača za poticaje u poljoprivredi – tako su brojni PIK-ovi, sada u vlasništvu Todorićeva
Agrokora, u 2007. od države dobili 108 milijuna kuna poticaja. Ministarstvo poljoprivrede na
svom europskom putu se ponaša kao uzoran štreber koji gradivo uči unaprijed što bi nam
trebalo, valjda, olakšati porodiljne muke izlaska na jedinstveno tržište. Domaći provoditelji
europskih politika revno prate izjave europskih povjerenika i odluke koje vode dodatnoj
deregulaciji i promicanju konkurentnosti. Baš na tim principima se gradi i tzv. politika ruralnog
razvoja na koju bi se prema dugoročnim proračunskim procjenama Povjerenstva za
poljoprivredu i ruralni razvoj EU-a trebala oslanjati daljnja proračunska izdvajanja za ZPP.
Drugim riječima, dogodit će se smanjenje izravnih poticaja i provoditi politika koja za
deklarativan cilj ima stvaranje održivih seoskih zajednica s kompetitivnim i diverzificiranim
gospodarstvima koja će držati do zaštite okoliša. Takva projekcija budućnosti seoske zajednice
u Europi bazirana je na ideji stvaranja malobrojnih seoskih poljoprivrednih kućanstva koja će po
mogućnosti biti i turističke atrakcije jer u idealnim seoskim zajednicama Europe budućnosti
seljak ne može biti samo seljak, već i menadžer i uslužni djelatnik. Na- ravno, realno stanje
bitno je drugačije od navedenog i to ne samo u već spomenutom odnosu Istoka i Zapada
Europe, nego i unutar samih članica. Politika neuravnoteženosti i nejednakosti u izdvajanju
poticaja kao i logika maksimizacije profita (korporacija i velikih obiteljskih gospodarstava) vodi
pauperizaciji sela. Umjesto da ih se zaštiti od jače konkurencije, mali se proizvođači ostavljaju
tržištu. Ovakvu logiku europske agrarne politike valja, stoga, staviti u kontekst katastrofalnih
neoliberalnih rješenja u prehrambenom sektoru. Zajedno sa SAD-om i Japanom, EU je svojom
protekcionističkom politikom i istovremenim zagovorom liberalizacije tržišta hrane u zemljama

2/3
Zajednička agrarna politika nejednakosti
Nedjelja, 06 Ožujak 2011 23:27

Trećeg svijeta dovela do sada sve učestalijih nestašica i poskupljenja hrane te propasti lokalne
poljoprivrede u pojedinim dijelovima svijeta (npr. Africi). Riječ je o primjeni vrlo slične logike kao
one koja se implementira na unutarnje odnose novih i starih članica EU-a: visoke subvencije
vlastitim proizvođačima i zagovaranje liberalizacije tržišta tehnološki nerazvijenijih
gospodarstava u kojima većina stanovništva radi u primarnom sektoru što je u konačnici dovelo
do stvaranja nekolicine velikih moderniziranih farmera i eliminacije nekompetitivnih malih
proizvođača. Globalna slika sektora proizvodnje hrane je dihotomija između dominantnog
Sjevera i marginaliziranog Juga (kako primjećuje ekonomist Samir Amin) – riječ je o
nejednakosti većoj nego u drugim privrednim sektorima. U oba slučaja – odnosa prema Trećem
svijetu i prema novim članicama – europska politika se postavila odveć ignorantski ne uzimajući
u obzir strukturne, geografske i historijske razlike i činjenicu da zemlje Trećeg svijeta nisu imale
europski gospodarski model i razvoj kroz stoljeće i pol, kao ni specifičnosti postsocijalističkih
zemalja koje su se pokušale zatomiti naglom tranzicijskom privatizacijom i liberalizacijom što je
propagirala i europska parlamentarna desnica i trećeputaška ljevica, uz provedbu vlastitih
nacionalnih korporacijskih perjanica.
 
Subvencija nije regulacija

 
Bez obzira na poticaje proizvođačima, kao što vidimo, europski agrarni sektor je sve samo ne
reguliran. Riječ je o poticajima koji su jasno raspoređeni po principu produktivnosti pri čemu se
socijalna dimenzija i činjenica da ovakav sustav poticaja (koji će u budućnosti biti dodatno
unakažen) vodi uništenju većine poljoprivrednih proizvođača i koncentraciji profita u
prehrambenim korporacijama i malobrojnim poljoprivrednim kućanstvima, nisu uzeti u obzir.
Prateći najnovije dokumente i projekcije, kao i izjave povjerenika za poljoprivredu i ruralni razvoj
Daciana Ciolosa (čija je zemlja – Rumunjska - vjerojatno najpogođenija ovakvim “strukturnim
rješenjima”) unapređenje ZPP-a bi trebalo voditi stvaranju uvjeta za ravnopravno natjecanje
proizvođača iz budućih zemalja članica na jedinstvenom europskom tržištu (dakle provođenje
iste, ako ne i gore politike prema sadašnjim državama kandidatima) te izgradnja triju “stupova”
politike ruralnog razvoja: kompetitivnost, diversifikacija i zaštita okoliša. Uvažavajući zaštitu
okoliša kao bitan politički doseg, teško je vidjeti društveni progres u zelenim i relativno praznim
krajobrazima u kojima će malobrojni uživati u blagodatima i ponudama ruralnog turizmu.
Možemo bez puno ustezanja ustanoviti da će hrvatski poljoprivrednici biti, doslovno, progutani
pri izlasku na europsko jedinstveno tržište, a tome svjedoči današnje stanje u, npr. mađarskim
selima i tržištu hrane koje su preplavili proizvođači i proizvodi iz Zapadne Europe onemogućivši
domaćim proizvođačima ne samo ravnopravnu tržišnu utakmicu na jedin- stvenom europskom
tržištu, nego i u domaćim okvirima. Spomenuti nemiri i prosvjedi naših seljaka tek su početak
jedinstvene bune protiv jedinstvenog tržišta i mjera deregulacije i liberalizacije. Jedino pitanje
koje ostaje otvorenim u kontekstu stalnog odugovlačenja ulaska u tzv. “zajednicu europskih
naroda”: u kojem će se trenutku ovog procesa artikulirati otpor naših radnika i seljaka na način
da će odigrati historijsku ulogu za budućnost ovog društva i moguće okončavanje budućnosti
ovakve “zajednice europskih naroda”.

3/3