Galib Šljivo, Omer-paša Latas

- Prikaz knjige -

I poglavlje: Prilike u Bosni i Hercegovini 1832-1847

Krahom Pokreta za autonomiju ograničena je moć bosanskih begova naspram centralne vlasti, ali ne
i naspram lokalnog stanovništva. Njihov položaj, posebno hrišćanske raje, bio je gori nego ikada.
Ujedno se bunilo i plemstvo, zbog ukidanja timrskog sistema i spahija 1834. i kapetanija 1835.
godine.

1839. godine Hatišerifom od Gilhane (sultan Abdul Medžid, sin Mahmuda II) predviđeno je
izjednačavanje pripadnika svih staleža i vjera. To je pdorazumijevalo brojne nove namete pa je
položaj i muslimana i hrišćana zapravo postao još gori. Uslijedile su pobune, najprije u Krajini.

II poglavlje: Tahir-paša u Bosni (1847-1850)

Porta je pokušavala naći valiju koji će umiriti situaciju, pa 1847. dolazi Tahir-paša, ranije vrhovni
komandant turske mornarice (kapudan-paša), izuzetno iskusan, učen, pošten ali i surov čovjek
(odrubio glavu svog sina). Pokušao je umanjiti poreze i u tu svrhu ukinuo beglučenje (obavezu
kmeta da besplatno radi u svako doba godine i na neograničen broj dana). Umjesto beglučenja uveo
trećinu (od onoga što se sije, žita) i polovinu (od onoga što samo niče, sijena), te proširio desetinu
na sve stanovnike. Ovo opterećenje dovodi raju i kmetove, a i muslimane (begove, spahije i
kmetove) u još gori položaj, pa ne čude pobune u Posavini, Krajini i Podrinju.

Kada je Tahir-paša pristupio reorganizaciji vojske, pobune su se dodatno intenzivirale. Protjerao je

27 begova, ali su oni mudriji (krišom radili protiv vlasti) ostali u Bosni. Pobune i naoružavanje
osmanske vojske i ustanika su uzrokovale strah Austrije, pa se zatežu odnosi između OC i Austrije,
koja negoduje i zbog novačenja hrišćana u osmansku vojsku.. Zvanični odgovor OC je bio da
novačenjem žele da pokažu da hrišćani sada imaju status ravnopravnih podanika carstva, a što se
tiče naoružavanja odgovoreno je da je upureno protiv svakoga i nikoga, odnosno da OC se neće
ugrožavati ničija prava, ali ni dozvoliti da neko ugrozi njegova.

Pobunu u Krijini je predvodio Muhamebeg Beširević, a duge borbe nisu dale rezultat ni na jednoj
strani, Niti su porezi ukinuti ili umanjeni, niti je stnovništvo umireno. Tahir-paša preminuo je 1850.
i sahranjen po vlastitom insisturanju u Carigradu (rijetko za namjesnike Bosne), čime je pokazao da
nije volio Bosance (niti su oni njega). Naslijedio ga Hafiz-paša, a poslan i serasker Omer-paša Latas

III poglavlje: Susjedi prema Bosni i Hercegovini

Najprisniji odnosi sa Austrijom, koja je poslije Bečkog kongresa zaposjela teritorij Mletačke
republike, odnosno Dubrovnika.Dobar dio Dalmacije i Jadranskog mora, izlaz prekinut jedino u
Sutorini i Kleku. Intenzivna trgovina, pa je Austrija težila uspostaviti što mirniji odnos sa OC i
spriječiti u njemu širenje ruskog utjecaja. Oslanjala se na franjevce, ali su isto rdili i Srbi
(Garašanin, Načertanije, tajni agenti...). Istovremeno je jak utjecaj Crne Gore na prostoru
Hercegovine. Zbog svega toga, Porta još više insistira na provođenju reformi u Bosni i njenom
jačem integrisanju u OC.

IV poglavlje: Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini

Revolucionarni pokreti koji su zahvatili Evropu, posebno susjednu Austriju, 1848. godine dopirali
su i do OC. Porta je bila nezadovoljna učinkom Tahir-paše i već prije njegove smrti se spminjala
mogućnost angažovanja dokazanog vojskovođe Omer-paše Latasa u Bosni. To je urađeno 1850.

Osim što su ga njegovi uspjesi u umirivanju pobuna u Aziji i Albaniji činili logični izborom za
umirivanje pobuna u Bosni, veliku ulogu je sigurno odigralo i njegovo porijeklo i rani život. Rođen
je 1806. godine u Ogulinu u pravoslavnoh porodici (otac Sofronije, podicific, majka Manda) i dobio
ime Mihajlo. Bio je dobar đak u vojnoj školi a brzo je naučio i nekoliko svjetskih jezika. Ipak,
nezadovoljan napredovanjem i platom u austrijskoj vojsci, dezertirao je i napustio domovinu.
Postoje teorije o novčanim i ljubavnim problemima kao uzrocima njegovog bijega iz Austrije.

Skrasio se u Bosni, gdje je u Varcar Vakufu upoznao trgovca Aliju bojića i kasnije doselio kod
njegove porodice u Banja Luku. Tu je radio sve kućne poslove i ubrzo primi islam i postao Omer-
Lutfi efendija (kako bi lakše napredovao). U Banja Luci se zadržao od 1827-1829, nakon čega je
orišao u Vidin na dvor Ibrahim-paše, koji ga angažuje kao učitelja crtanja za svoju djecu. Ipak,
najviše se isticao po vojnom obrazovanju, a kako je to bio period reorganizacije osmanske vojske,
Ibrahim ga je preporučio velikom veziru Husref-paši u Carigradu. Ubrzo je upoznao i sultana
Mahmuda II i postao učitelj nejgovom sinu, budućem sultanu, Abdul Medžidu.

U Sarajevo je stigao u augustu 1850. godine i već pri dolasku se zamjerio Sarajlijama jer nije
ispoštovao određene običaje kao gost koji dolazi u njihov grad. Tako je poslao poruku da nije gost,
već da dolazi da ostane i sredi stanje sa svojom vojskom. Dok su hrišćani dočekali sa nadom,
muslimani se bune i istuču da Porta ne razumije situaciju u Bosni (biva obavještena ili od
namjesnika, koji stanje prikazuju boljim nego što jeste, ili od stranih konzula, koji ga prikazuju
gorim). Opšti stav Porte je bio da se stanje u Bosni može popraviti samo ograničavanjem utjecaja
krupnog plemstva i zato ih je veliki broj pozvan na ispitivanje u Carigrad.

Ostale je Omer okupio u Sarajevu i pročitao im carski ferman o svom imenovanju i reformama koje
treba sprovesti te najavio surov odnos prema onima koji su budu bunili. Neki velikaši su otali u
"časnom zatvoru" u Sarajevo, gdje je prenijeta i valijska stolica. Ipak, ubrzo je došlo do svađe
Omera i valije Hafiz-paše, a Porta staje na stranu Omera i smjenjuje Hafiza (dolazi Hajrudin-paša,
koji nem čin mušira, pa Porta na taj način želi izbjeći nesporazume između predstavnika vojne i
civilne vlasti).

Omer se posvetio regurotavnja nove vojske i gušenju buna u Krajini, Hercegovini i Posavini
(Mahmud-paša Tuzlić) koje su izbile zbog regrutovanja. Ocijenio je da je najopasniji ustanak u
Posavini jer se brzo iz Tuzle širio na Zvornik, Brčko, Gradačac, Derventu, Doboj i Bijeljinu. Ako
brojčano slaviji, imao je topove pa je postizao pobjede, a vođe ustanka nisu se pokazali doraslim da
mu se odupru i poslije nekoliko teških poraza (Vranduk, Žepče, Podnvolje) su se razbježalipo
Autsriji i Srbiji. To je djelovalo poražavajuće po preostale ustanike pa je bez problema ušao u
Gradačac i Modriču odakle se zaputio u Tuzlu. Šator razapeo na Kicelju sa kojeg se dobo vidjela
cijela Tuzla. Hažiefendić i Azabagić ga mole da bude blag prema Tuzlacima. Zaplijenio ogromno
ilegalno stečeno blago Mahmud-paše Tuzlića. Izvršio odrešene adm promjene: sve kaze ujedinio u
zvornički sandžak sa sjedištem u Tuzli (do tada u Zvorniku) i za kajemakama postavio svog čovjeka
Fehim-pađu, a za kadiju pomenutog Tuzlaka Jusufa Hadžiefendiča. Kolovođe ustanka (30) poslao u
Carigrad, a Mahmud-pašu sa sobom u Sarajevo.

Poslije ove ugušio je i pobunu u Mostaru (Ali-paša Rizvanbegović i njegova nedefinisana uloga,
Ibrahim Pilulija, kasnija njegova izjava). Ova dva ustanka vjerovatno su dogovorena istovremeno za
vrijeme zarobljeništva begova u Sarajevu (zato nije bilo pomoći iz Krajine, jer tada nije bio
zaroboljen nijedan Krajišnik). Istovremeno je došlo i do mnajih pobuna u Sarajevu (zbog
premještanja određenih državnih ustanova i vojne bolonice u Travnik), te u Travniku (zbog naredbe
da se obezbjedi stnovi strancima). Rizvabnbengović je uhapšen u februaru 1851. i optužen da je
inicirao ustanak (Piluliija izjava poslije privođenja). Omer ga smjenio i prije sultanovog fermana.
Iz Hercegovine se zaputio u Krajinu ugušiti pobunu zbog ubiranja danka i obezbjeđenja 600 kuća za
vojsku. Ustanici uspjeli zauzeti Banja Luku, ali Omerove snage je ubrzo vraćaju (najprije zauzeo
Jajce). Na putu od Jajca do Travnika "slučajno" je ubijen Ali-paša Rizvanbegović. Zauzevši Banja
Luku, došla je delegcija iz Bihaća da ga moli da ih poštedi, ali je odbio: kada je Bošnjacima drago
ratovati, neka barem nauče. Zauzimanjem Bihaća, ugušene su sve pobune i stanje se smirilo.

V poglavlje: Austrija i Omer-pašin progon begova

Austrija imala otvorene interese i teritorijalne pretenzije na BiH. Kao prirpeme za preuzimanje
održava dobre odnose i sa hrišćanima ali i muslimanima, te radi na suzbijanju svake konsolidacije,
odnosno podržava stanje nemira (jer BiH može biti samo ili turska ili austrijska). Radi i na
sprječavanju stranih interesa: Rusije, Srbije, Engleske. Zvanični stav je: dobiti mandat ili bar
pristanaka sila za okupaciju. U tu svrhu otvara konzulat u Travniku – kasnije Sarajevu (već postojao
od 1814-21) i vicekonzulat u Mostaru. Istovremeno, dkle, dvije bitne stvari u BiH: Porta riješila da
je pacifizira, a Austrija otvara konzulat. Istovremeno sa Omer-pašom stiže austrijski konzul
Dimitrije Atanasković.

Njihov prvi susret desio se u augustu 1850. u Travniku.U dvosatnom razgovoru se dotakli mnogih
otvorenih pitanja, Atansković tražio bolji položaj hrišćana, da se umiri stanje na granici i poruše
neke utvrde koje su davno izgubile svoju svrhu i služe samo kao utočište za odmetnike. Omer
obećao da svakako slijedi administratvno preuređenje BiH i skrenuo pažnju na sve prisutnije
panslavinističke tendencije u BiH propagirane u Zagrebu.

Atanaskovićevi izvjaštaji austrijskoj vladi o nemirima u Bosni i Omerovim akcijama su najbolji

izvor za taj period. U početku Austrija zadovoljna Omerovim djelovanjem, ali kasnije dolazi do
nesuglasica (razoružavanje hrišćana, ograničavanje trgovine austirjskim podanicima, planovi o
napadnu na Crnu Goru). Najveći nesporazum u vezi enklava Sutorina i Klek, kada su na njih
iskrcava turska vojska. Problem je i što obje zemlje pružaju utočisšte bjeguncima: Austrija
bosanskim begovima, a OC poljskim i mađarskim revolucionarima.

Nova adm podjela: pet okruga: BL, Bihać, Zvo (Tuzla), Travnik i NP. Stranci na čelu, osim u BL.
Uvošenje poštnskog saobraćaja. Veliko vijeće: 12 članova (samo 1 hrišćanin) – nije se osjetio
napreda u sporovima jer su ugl vođeni protiv begova, a begovi su bili članovi. Vremenom uklanja
bosanske begove sa svih položaja pa i iz Velikog vijeća. Sve osimnjičeni je kaznio: jedne smrću,
druge u Carigrad na suđenje (Bipčević, Šerifović), a treće na batinjanje. Neki su uspjeli pobjeći u
Austriju. Stanje se normalizovalo, gradi se put Sarajevo-Travnik – angažovani svi staleži i vjere pa
se stiče dojam da je Omer ipak išao predaleko u izjednačavanju stanovništva.

Odnos Omera i Atanaskovića se pogoršao u vezi pitanja zbrane trgovine Austrijancima, kao
odgovor na širenje panslavizam. Atanasković zaključuje kako su stranci daleko gori od prognanih
bosanskih kapetana.

VI Poglavlje: Omer-pašina intervencija protiv hrišćana i hrišćanski susjedi Turske

Mada je hrišćana u Bosni bilo znatno više, imalu su znatno manje prava. Stog nisu stali uz
musliamane u borbama protiv Omer-paše, niti su to ovi od njih očekivali. Netrpeljivost velika:
hrišćani žele reforme zbog boljeg položaja a muslimani ne žele da izgub privilegije. Hrišćni su
polagali nade u Omera ali i u hrišćanske susjede, posebno Austriju, pa je stoga čin isticanja
austrijske zastave po uspostavljanju konzulata u Sarajevu bio prihvaćen sa oduševljenjem. U
početku je, prvih godinu dana, Omer imao blagonaklon odnos prema njima, ohrabrivao ih da mu se
žale, ali kasnije promijenio kurs i kritikovao franjevce da treba da se bave samo religioznim
stvarima a ne da se miješaju u politiku (čak je uhapsio Ivana Franu Jukića, kojemu Austrija nije
mogla pomoći jer se nije radilo o vjerskom pitanju a ona je samo vjerski zaštitnik, a do kraja i 70
sveštenika i trgovaca). Atanasković zaključuje da se polaj hrišćana zapravo pogoršao. Uzrok
ovakvom stavu Omera je širenje panslavizma pa onr kao kontra mjere razoružava hrišćane i zatvara
granice.

Učestale optužbe primorale su Prtu da pozove Omera u Carigrad da obrazloži način svog rada, a
krajem aprila 1852. je opozvan i napustio Sarajevo. To je bio jedan od načina Porte da uspostavi
bolje odnose sa Austrijom. Ipak se pitanje Kleka i Sutorine pokazalo kao nepremostivo, a Austrija
svakako nije bil sigurna da li je serasker povučen na njen zahtjev ili zato što je Porta smatrala da je
dobro obavio posao. Bilo kako bilo, uprkos obećanju, Omer se više nije vraćao u Bosnu.

Zaključak: uništenjem bosanskog plemstva (završetkom procesa započetog krahom Pokreta za

autonomiju), muslimani su ostali bez lidera a istovremno se hrišćani vežu za susjede. Tako je
zapravo olakšan posao Austriji u okupaciji.