Porodični ambijent gdje se pruža zaštita bespomoćnom djetetu na način da roditelji preuzimaju

potpuno svoju odgovornost, zadovoljavaju se dječije potrebe za emocionalnu stabilnost i ravnotežu,

obezbedjuje se psihosocijalni razvoj djeteta, izgradjuje vlastiti pogled na svijet, upoznaje se sa
svojom tradicijom, kulturom, je ambijent u kome dijete bude prihvaćeni član porodice a kasnije i
društva.

Roditelji koji pružaju djeci toplinu u svom domu i odnosu, otvorenu komunikaciju ima pozitivan
uticaj na socio-emocionalni razvoj djeteta, ima bolje prosocijalne vještine, uči se reakcijama i
prihvatljivim oblicima ponašanja i prilagodjavajućim oblicima komunikacije s ljudima, pokazuju
želju za komunikacijom, posjeduju vještine i sposobnosti implementiranja vlastitih emocija bez obzira
da li poželjne ili nepoželjne emocije.
„način na koji roditelji reagiraju na djetetove potrebe uspostavlja temelj za djetetov razvoj i
kasnije funkcioniranje te se razvija jedan od tri tipa privrženosti: sigurna, nesigurna ili
anksiozna. Uspostavljanje sigurne privrženosti, koju karakterizira odnos pun povjerenja,
topline, zadovoljavanje djetetovih potreba, osjećaj zaštićenosti i sigurnosti, povezano je s
optimalnim ishodima za dijete“

Od kvaliteta odnosa djeteta prema roditelju zavisi koliko će dijete biti sugurno u sebe i osobe koje su
u njegovoj blizini, „ako je dijete u odnosu na roditelja razvilo nesigurnu privrženost, koju
karakterizira osjećaj nepovjerenja, nemogućnost oslonca na roditelja, nedostatak podrške, topline i
utjehe kada je potrebno, dijete u odnosu s roditeljem ne može razviti tehnike prepoznavanja,
prihvaćanja i reguliranja neugodnih emocija zbog čega će imati teškoća u razvoju socio-emocionalne
kompetencije“
Samouvjerenost, čvrstu emocionalnu vezu, „sigurnu privrženost kod djeteta roditelji razvijaju
odgovaranjem na djetetove potrebe, pokazivanjem nježnosti, glasom, dodirom, zagrljajem i svim
drugim načinima koji djetetu mogu pokazati da su tu za njega svaki put kada ih zatreba. Sigurnu
privrženost karakterizira dosljednost roditelja pri reagiranju na djetetove pozitivne i negativne
emocije. Na primjer kada dijete plače, roditelj osim što mimikom i vokalizacijom pokazuje da u
djetetu prepoznaje tugu, uznemirenost i bol, on svojom reakcijom (šaputanje, ljuljanje i sl.) pruža
djetetu utjehu“
Ukoliko roditelji ne uspiju odgovoriti u smislu interakcije na djetetove potrebe i zahtjeve, dolazi do
stresne, frustrirajuće reakcije od strane djeteta, tada dolazi do nesigurnog odnosa prema roditeljima,
kasnije prema drugim osobama iz svoje blizine i okruženja, koji može ugroziti pozitivan razvoj
djeteta. Privržena djeca koja imaju sa roditeljima dobar i utemeljen odnos kasnije će takva djeca
uspostaviti dobre i efikasne odnose i sa svim drugim osobama u svojoj okolini.
empatiju obilježava mentalna fleksibilnost za zauzimanje tuđeg kuta gledanja. Ta mogućnost
zauzimanja tuđe perspektive ukazuje na potpuno razvijenu sposobnost razlikovanja vlastitih od
tuđih unutarnjih stanja. Sposobnost gledanja situacije iz tuđe perspektive razvija se postupno, s tim
da se prvi znaci brige za drugoga javljaju oko dobi od 3 godine, nastavlja se intenzivno razvijati
tijekom djetinjstva i postiže vrhunac do kraja adolescencije“
Jedan od bitnih faktora za emocionalni razvoj i emocionalnu stabilnost djeteta su roditelji. Za potpun i
kvalitetan emocionalni razvoj djeteta neophodna je zdravo-osećanja atmosfera u porodici, pozitivni i
dobri odnosi izmedju članova porodice a posebno osjećaj pripadnosti, ljubavi, podrške, poštovanja i
razumijevanja među roditeljima i ostalim članovima porodice.