POSLOVNA EKONOMIJA 1.

MODUL
1. Skup aktivnosti kojima se ostvaruje neki trajni zadatak u procesu ostvarivanja cilja predstavlja
funkciju.
2. Funkcije se dijele na primarne i sekundarne.
3. Primarne funkcije u preduzeću su: funkcija upravljanja, rukovođenja i izvršenja.
4. Primarne funkcije nastaju vertikalnom podjelom rada.
5. Osnovni zadatak funkcije upravljanja je usmjeravanje preduzeća ka ostvarenju postavljenih
ciljeva.
6. Nosioci funkcije upravljanja su, po pravilu, vlasnici preduzeća.
7. Osnovni zadatak funkcije rukovođenja je pretvaranje upravljačkih odluka u konkretne
zadatke, kao i objedinjavanje pojedinačnih i drugih zadataka u procesu ostvarivanja utvrđenog
cilja.
8. Nosioci funkcije rukovođenja rukovodioci.
9. Osnovni zadatak funkcije izvršenja je samo operativno izvršenje zadataka preduzeća.
10. Nosioci funkcije izvršenja su svi zaposleni radnici u preduzeću.
11.U okviru funkcije izvršenja obavlja se veliki broj veoma različitih aktivnosti, stoga organizovanje
ove funkcije zahtjeva dalje grupisanja, odnosno kvalifikovanje aktivnosti u njenim okvirima, zato
se obavlja horizontalna podjela rada.
12. Sekundarne funkcije u preduzeću:
 Funkcija istraživanja i razvoja
 Funkcija planiranja
 Funkcija nabavke
 Funkcija proizvodnje
 Funkcija prodaje
 Finansijska funkcija
 Funkcija informisanja
 Kadrovska funkcija
 Funkcija kontrole
13. Organizacija funkcije izvršenja obavlja se u dvije faze. U prvoj fazi projektant izvršne funkcije
obavlja analizu, a u drugoj sintezu zadataka.
14. Analizom zadatka raščlanjuje se globalni zadatak na parcijalne zadatke, počev od najvišeg do
najmanjeg nivoa. Rezultat podjele globalnog zadatka predstavljaju elementarni zadaci koji se
dalje ne mogu dijeliti.
Sintezom zadataka objedinjuju se pojedinačni elementarni zadaci u jedan djelokrug ili jedan
pojedinačni zadatak.
15. Zadatak funkcije planiranja je predviđanje i definisanje aktivnosti preduzeća za određeni
vremenski period.
16. Prema periodu za koji se prave, planove dijelimo na:
 Dugoročne ( za 10 i više godina)
 Srednjoročne (za 3-5 godina)
 Kratkoročne ( period od godinu dana)
Ovdje takođe imamo i operativne planove
Planovi se mogu klasifikovati i prema predmetu planiranja. Globalno posmatrano predmet
planiranja su:
 Proces proizvodnje
 Rezultati
 Raspodjela rezultata
 Razvoj preduzeća
17. Dugoročni planovi predstavljaju sredstvo za ostvarenje dugoročnih ciljeva poslovanja
reduzeća. Njihov cilj je da odgovore na pitanje kako će i koliko brzo preduzeće da se razvija. Oni
predstavljaju osnov za izradu srednjoročnih i kratkoročnih planova.
18. Srednjoročni planovi predstavljaju most između dugoročnih i kratkoročnih planova. U okviru
njih se konkretizuju ciljevi i zadaci dugoročnog plana, te služe kao pouzdana podloga za izradu
kratkoročnih planova. Ovim planovima se utvrđuju mogući asortiman i obim proizvodnje, kao i
neophodna ulaganja da bi se planirana proizvodnja ostvarila. Kao i dugoročni imaju strategijski
karakter.
19. Kratkoročni planovi predstavljaju etapni plan srednjoročnog plana. U njima se planiraju
aktivnosti preduzeća s ciljem da se postigne najbolji odnos između obima proizvodnje, ukupnog
prihoda i troškova poslovanja. Njima se detanjno definišu obim, asortiman i mjesečna dinamika
proizvodnje, te sredstva koje je potrebno uložiti da bi se plan realizovao.
20. Funkcija planiranja obično je organizovana kao zasebna organizaciona jedinica neposredno
podređena poslovnom organu. Njen zadatak je da na najcijeloshodniji način uskladi različite
interese i obezbjedi jedinostvo cilja, zato je važno da bude samostalna.
21. Tipovi proizvodnje određeni su:
 Vidom proizvodnje
 Stepenom proizvodnje i
 Ritmom proizvodnje
22. Osnovni vidovi proizvodnje su:
 Pojedinačna
 Serijska
 Masovna i
 Automatska
23. Karakteristike pojedinačne proizovdnje:
 Za svaki proizvod vrši se posebna tehnika pripreme proizvodnje
 Zahtjeva viši stepen stručnosti radnika
 Raspored radnika na poslove i radne zadatke vrši se zavisno od strukture proizvodnje i
objektivnih potreba procesa rada
 Promjene proizvodnog programa zahtjevaju grupni raspored mašina, korištenje
univerzalnih mašina i alata...
 Ograničena mogućnost planiranja
 Veći troškovi po jedinici proizvoda
24. Karakteristike serijske proizvodnje:
 U jednom ciklusu stvara se više istih proizvoda ili dijelova
 Broj istih proizvoda proizvedenih u jednom ciklusu čini jednu seriju
 Proizvodnja se obavlja po operacijama na svim proizvodima,
 Za svaki period vrši se detaljna tehnička priprema proizvodnje
 Troškovi pripreme proizvodnje raspoređuju se na više istih proizvoda koji se stvaraju u
jednoj seriji
 Niži stepen stručnosti radnika u odnosu na pojedinačnu proizvodnju
 Radna mjesta i zadaci pojedinih radnika unaprijed se definišu tehnološkom recepturom
 Obim i struktura serijiske proizvodnje prilagođavaju se objektivnoj mogućnosti prodaje
proizvoda na tržištu
25. Karakteristike masovne proizvodnje:
 U jednom proizvodnom ciklusu proizvodi se veći broj različitih proizvoda
 Radna mjesta grupišu se prema toku tehnološkog procesa
 Priprema radnih mjesta definiše se u fazi projektovanja postrojenja itd.
26. Karakteristike automatske proizvodnje:
 Proizvodne procese vrše roboti i automatizovana postrojenja
 Radna mjesta su vezana za izradu i korišćenje određenih softvera pomoću kojih se
upravlja tehničko-tehnološkim procesima
 Učešće radne snage u ukupnim ulaganjima je svedeno na minimum
 Pretežni dio troškova otpada na materijal i amortizaciju sredstava za rad
 Zbog visoke produktivnosti i mogućnosti masovne proizvodnje troškovi po jedinici
proizvoda su niži u odnosu na druge vidove proizvodnje
27. Optimalan tip proizvodnje je onaj koji na duži rok omogućuje ostvarenje maksimalnih rezultata
s minimalnim ulaganjima.
28. Planiranje obuhvata aktivnosti kojima se predviđa buduće stanje proizvodnje.
29. U okviru globalnog plana proizvodnje postoje i parcijalni planovi kao što su:
 Plan fizičkog obima proizvodnje
 Plan kadrova
 Plan materijala
 Plan angažovanih sredstava
 Finansijski plan
30. Planom kadrova utvrđuje se broj i struktura potrebnih kadrova u narednom planskom periodu.
31. Prvo se po tehnološkoj recepturi utvrdi koliko nam je potrebno vremena za proizvodnju jednog
proizvoda, taj broj se pomnoži sa planiranim obimom proizvodnje, zatim se podijeli sa brojem
časova koji rednik obavi u jednoj godini. Na taj način dobijamo potreban broj radnika za
proizvodnju planiranog obima proizvodnje.
32. Plan materijala se radi na bazi plana fizičkog obima proizvodnje i normativa potrebnog
materijala po jedinici proizvoda. Množenjem fizičkog obima proizvodnje odgovarajućim
normativima utroška materijala dobija se bilans potrebnog materijala. On se utvrđuje po vrstama
potrebnog materijala, proizvodima i periodima njihovog trošenja.
33. U okviru plana angažovanih sredstava posebno se planiraju osnovna i obrtna sredstva. Ovi
planovi utvrđuju se po fazama angažovanih sredstava (novčana, početna robna, tehnološka,
završna robna i prometna)
U okviru plana osnovnih sredstava planiraju se obim i struktura angažovanih sredstava u
tehnološkoj fazi, zatim investicije u izgradnji i tehničke rekinstrukcije.
Plan obrtnih sredstava obuhvata angažovana sredstva na zalihama sirovina i materijala,
nezavrpenoj proizvodnji, gotovim proizvodima na zalihama i prelaznim prometnim oblicima, kao
što su nenaplaćena potraživanja od poslovnih partnera, ostala potraživanja i sl. (skratiti !)
34. Finansijskim planom planiraju se ekonomski rezultati preduzeća i njihova raspodjela. U okviru
njega planira se ukupan prihod, troškovi materijalne reprodukcije koje sačinjavaju materijalni
troškovi i amortizacija, dohodak, obaveze iz dohotka, čist dohodak, poslovni uspijeh, likvidnost i
raspodjela čistog dohotka. Ovi elementi finansijskog plana utvrđuju se po mjestima, odnsno o
obračunskim jedinicama, proizvodima i planskim periodima. Na osnovu njih se ocijenjuje kvalitet
plana proizvodnje. ( skratiti !)
35. Priprema proizvodnje obuhvata poslove kojima se obezbjeđuju normalni preduslovi za
uspješno obavljanje procesa proizvodnje, odnosno za ostvarenje njenih ciljeva.
36. Zahtjevi pripreme materijala su da obim, asortiman, kvalitet, cijena materijala i dinamika
njegovog pristizanja budu prilagođeni objektivnim potrebama procesa proizvodnje.
37. U okviru tehničke pripreme alata konstruišu se potrebni alati i utvrđuju njihove tehničke
karakteristike. Organizacionom pripremom alata utvrđuje se: nomenklatura alata, proizvođači
alata i zalihe alata.
38. Priprema mašina, opreme i drugih sredstava za rad se vrši na osnovu plana fizičkog obima
proizvodnje. Ovim planom se utvrđuje obim, struktura i dinamika fizičkog obima proizvodnje. Da
bi se ta proizvodnja mogla ostvariti potrebno je, pored ostalog, raspolagati i odgovarajućim
tehničkim kapacitetima. U tom cilju se vrši priprema sredstava za rad. U okviru pripreme
utvrđuje se prilagođenost postojećih instaliranih tehničkih kapaciteta u planslom fizičkom obimu
proizvodnje.
Usklađenost planiranog obima proizvodnje i instaliranih tehničkih kapaciteta zahtjeva
obezbjeđivanje tehničke isšravnosti mašina i postrojenja, što se postiže njihovim urednim
tehničkim održavanjem. (skratiti !)
39. Pripremom radnog mjesta obezbjeđuju se potrebni preduslovi da radnik može može izvršiti
radne zadatke za najkraće vrijeme s minimalnim psiho-fizičkim trošenjem. Priprema radnog
mjesta obuhvata:
 Definisanje poslova i radnih zadataka
 Uređenje prostora radnog mjesta
 Definidanje postupaka posluživanja radnog mjesta
40. Operativni plan je plan poslova, odnosno aktivnosti, kojima se ostvaruje osnovni plan
proizvodnje. Operativnim planom se definišu:
 Aktivnosti i operacije koje treba izvršiti u određenom planskom periodu da bi se ostvarili
postavljeni planski zadaci
 Redosljed izvršenja pojedinih zadataka i rokovi u kojima se započinju i završavaju pojedini
zadaci
 Broj radnika (sati rada) koje treba angažovati na pojedinim poslovima, njihova
profesionalna i stručna struktura i dr.
41. Zadaci kontrole u proizvodnji su da pronalazi i sprečava greške u funkcionisanju procesa
proizvodnje. Na taj način se utiče na poboljšanje ekonomskih rezultata proizvodnje.
42. Kontrola proizvodnje obuhvata kontrolu mašina, alata, materijala i kvaliteta proizvoda.
43. Kontrolom mašina obezbjeđuje se njihova ispravnost i pouzdanost – prilagođenost potrebama
tehnološkog procesa. Kontrola mašina može biti:
 Prijemna kontrola-provjera tehničkih i funkcionalnih karakteristika, zatim pratećih
uređaja i oprema
 Održavanje mašina-omogućuje njihovu ispravnost. Tu imamo redovnu kontrolu,
povremenu i planski generalni remont
44. Kontrolom alata prilagođavaju se broj, asortiman i tehničke karakteristike alata potrebama
procesa proizvodnje. Ona obuhvata kontrolu početnog stanja alata, kontrolu promjena tehničkih
karakteristika i kontrolu skladištenja i izuzimanja alata.
45. Kontrolom materijala sagledava se stanje raspoloživih materijala – sklopova i poluproizvoda.
Kontrola materijala može biti:
 kvantitativna – utvrđuje se količina primljenih materijala, sklopova i poluproizvoda. Nju
obavljaju službe skladištenja i predstavnici isporučioca. Takođe se vrši i kroz magacinsko i
materijalno knjigovodstvo.
 Kvalitativna - utvrđuje se kvalitet primnjenog materijala. Nju vrše službe tehničke
kontrole u prisustvu isporučioca materijala
46. Cilj kontrole kvaliteta proizvoda je što veće prilagođavanje njihovih karakteristika zahtjevima
kupaca, najveće moguće smanjenje troškova po jedinici, a maksimalno uvećanje prihoda. Zavisno
od metode kontrole proizvoda, ona može biti tehnička, statistička i komercijalna.
47. Pod nabavkom se podrazumjeva snabdjevanje preduzeća materijalnim činiocima neophodnim
za obavljanje njihove proizvodnje, trgovinske ili uslužne djelatnosti.
48. Zadaci nabavke:
 Ispitivanje i praćenje tržišta nabavke
 Izrada materijalnog bilansa i plana nabavke
 Utvrđivanje količina nabavki prema planu nabavki i politici zaliha
 Izbor dobavljača
 Stupanje u kontakt sa dobavljačima, pregovaranje i sklapanje ugovora o kupovini
 Preuzimanje isporuka i kontrola njihovog skladištenja
 Vođenje evidencije: materijala, nabavnih cijena, dobavljača itd
 Kalkulacija nabavnih cijena i drugi obračuni
 Saradnja sa ostalim službama u preduzeću i
 Analiza nabavnog poslovanja
49. Dva osnovna sistema organizovanja nabavne službe su: sistem centraliziracije i sistem
decentralizacije. U slučaju sistema centralizacije, sva nabavka se nabavlja iz jednog mjesta, a to je
nabavna služba. U slučaju decentralizacije funkcije nabavljanja se prepuštaju radnim jedinicama
proizvodnih, odnosno trgovinskih preduzeća.
50. U sklopu privredne organizacije nabavna služba može se nalaziti:
 U okviru proizvodnog sektora,
 U okviru komercijalnog sektora,
 U okviru privredno-računskog sektora,
 Kao samostalna organizaciona jedinica i
 Kao podfunkcija u okviru marketing sektora
51. Nosioci rada u nabavnoj službi su tkz. referenti, a posao koji objedinjuje radno mjesto jednog ili
više referenata naziva se referat.
Posao između referenata u nabavci može se podjeliti po raznim osnovama, a najčešće po vrstama
robe, dobavljačima i po dijelovima tržišta.
52. Nabavna politika je dio komercijalne politike preduzeća. Čini je skup načela kojih se treba držati
prilikom snabdjevanja, kao i izbor načina i sredstava u izvršenju zadataka nabavki koje će najblje
odgovarati interesima preduzeća i društva.
53. Osnovni principi nabavne politike su sledeći:
 Nabaviti odgovarajuću robu,
 Nabaviti u pravo vrijeme,
 Nabavljati u potrebnim količinama,
 Nabavljati što povoljnije i
 Prilikom nabavke ispunjavati sve primljene obaveze, biti korektan u odnosu na poslovne
partnere i gajiti dobre poslovne odnose sa njima, te tako doprinijeti dobrom glasu i ugledu
preduzeća na tržištu.
54. Na tržištu nabavke predmet istraživanja je ponuda robe posmatrana iz tri ugla: kolike se
količine robe nude, kakvog kvaliteta i po kojoj cijeni.
55. Metode istraživanja tržišta nabavke su metoda internog i metoda eksternog proučavanja.
56. U proizvodnim preduzećima obrtna sredstva vezana u meterijalu na skladištu i nedovršenoj
proizvodnji predstavljaju zalihe materijala.u trgovinskim preduzećima roba koja se nalazi na
skladištima i u prodavnicama predstavlja zalihu trgovinske robe. Takođe zalihama se smatra i sva
poručena, a još neprispijela roba.
57. Na visinu zaliha pojedinih artikala utiču sledeći faktori: mogućnost nabavke, tendecija
kretanja cijena, mogućnost promjena u potrošačkoj tražnji, dinamika prodaje, prirodna roba,
odnos troškova nabavke i troškova skladištenja, raspoloživi smještajni prostor, raspoloživa
finansijska sredstva...

58. Nužnost zaliha leži u činjenici da kontinuitet proizvodnje, kao i kontinuitet prodaje u trgovini, ne
trpe nestašicu materijala ili robe. Međutim, zalihe se dvostruko negativno odražavaju na
 poslovanje preduzeća. Prvo što angažuju njihova obrtna sredstva, a drugo što izazivaju čitav niz
troškova.
59. U troškove osnovnih sredstava ubrajaju se:
 Amortizacija
 Osiguranje
(mislim da ima još)
60. Kategorije zaliha: početne i krajnje, prosječne, minimalne, maksimalne i optimalne...
61. Količina materijala (robe) kojom preduzeće raspolaže na početku nekog vremenskog perioda su
početne zalihe.
Ostatak materijala (robe) na kraju nekog vremenskog perioda nazivaju se krajlje zalihe.
62. Minimalnim zalihama naziva se najmanja moguća količina materijala (robe) na zalihama kojom
se može održavati kontinuitet poslovanja.
63. Minimalne zalihe dobijemo množenjem potreba (P) I vremenom neophodnim za nabavku (V).
Zmn=P*V
64. Prednosti posjedovanja minimalnih zaliha:
 Angažovana su najmanja moguća obrtna sredstva, održava se kontinuitet proizvodnje
(prodaje) i
 Ostvaruju se najmanji mogući troškovi posjedovanja zaliha
Nedostatak minimalnih zaliha je to što su, po pravilu, troškovi veći po jedinici nabavljene robe,
pošto se često kupuje u malim količinama.
65. Maksimalno opravdanje za ulaganje u zalihe jednog artikla bila bi nabavka potrebna u njemu za
cijelu godinu. Tako se ova gornja granica opravdane nabavke naziva i maksimalne zalihe.
66. Sve što je nabavljeno iznad maksimalnih zaliha naziva se prekomjerne zalihe. Dakle nabavljeno
je više nego što je u jednoj poslovnoj godini potrebno, a uložena su obrtna sredstva kojima treba
finansirati poslovanje u toj godini.
67. Prednosti maksimalnih zaliha su: pri njihovom formiranju roba se nabavlja po nižim cijenama,
a i drugi troškovi nabavke su niži jer su u pitanju veće količine. One štite od eventualnih prekida u
snabdjevanju usljed neštašice robe, ili smetnji u saobraćaju. Najizad, kada su cijene nekoj robi u
porastu, kupovine unaprijed su uvijek ekonomičnije.
68. Loše strane maksimalnih zalihe su te što stvaraju nepotrebne i velike troškove posjedovanja
zaliha, prijete da postanu nekurentne, zauzimaju drgocijen prostor, angažuju sredstva, zahtjevaju
kontrolu, inventarisanje, daju iskrivljenu sliku stvarnog stanja aktive u preduzeću.
69. Optimalne zalihe su najekonomičnije zalihe za preduzeće. To je onaj nivo zaliha pri čijem se
formiranju i posjedovanju realizuju najmanji ukupni troškovi. Odnosno, zalihe čija je cijena
koštanja u momentu ulaska materijala u proizvodnju , odnosno u mementu prodaje robe, najniža.
Izračunavaju se kalkulacijom troškova nabavki i troškova posjedovanja zaliha za razne nivoe
zaliha. Nivo zaliha pri kom je najniži zbir predstavlja optimalne zalihe.
70. Prosječne zalihe su količina materijala (robe) kojom se prosječno raspolagalo u nekom
vremenskom periodu. Da bi se izačunale prosječne zalihe u nekom vremenskom periodu
neophodno je znati najmanje dva stanja zaliha, na početku i na kraju tog vremenskog perioda.
Snimljena stanja se saberu i dobijen zbir se podijeli sa brojem snimaka.
71. Koeficijent obrta zaliha

72. Planom nabavki daje se odgovor na pitanje: šta i kojim količinama treba nabaviti, kako te
nabavke rasporediti po količinama i vremenu u toku poslovne godine, pa i kod koga će se
nabavljati ukoliko je moguće da se već pri izredi plana odrede i budući dobavljači.
73. U proizvodnim preduzećima pri planiranju nabavke se polazi od plana proizvodnje. Redoslijed
rada je sledeći: prvo se izrađuje materijalni bilans, zatim se postavlja plan materijala i naizad,
razrađuje se plan nabavke.
74. Pregled materijala potrebnog za izvršavanje planirane proizvodnje naziva se materijalni bilans.
On daje podatke o tome kojim sve materijalima i u kojim količinama preduzeće mora da
raspolagati da bi moglo obaviti proizvodni zadatak koji mu je postavljen planom proizvodnje. Da
bi se izradio materijalni bilans potrebno je raspolagati sa dva podatka, a to su: koje su vrste i
količine materijala potrebne za izradu jedinice mjere proizvoda i koji je obim proizvodnje
planiran. Prvi podatak dobija se iz normativa materijala koji mora da postoji za svaki proizvod.
Množenjem normativa materijala sa planiranim obimom proizvodnje dobija se materijalni bilans.
75. Da bi se dobio plan materijala, treba od materijalnog bilansa oduzeti one količine materijala koje
se posjeduju, te dodavanjem prelaznih zaliha dobija se plan materijala, odnosno pregled vrsta i
količina materijala koji se u jednoj poslovnoj godini mora nabaviti.
76. Planiranje nabavki u trgovinskim preduzećima vrši se slično kao kod proizvodnih preduzeća.
Postoje ogređene razlike kao što su: ne dolazi do plana proizvodnje nego do plana prodaje, nema
normativa materijala već samo vrste i količine robe čija je prodaja planirana u toku naredne
poslovne godine. U trgovinskim preduzećima vodi se računa o raspoloživim zalihama na početku
godine. One se moraju odbiti od plana prodaje isto kao što se moraju dodati prelazne zalihe
artikala kojima se mora raspolagati na početku naredne poslovne godine.
77. Nabavna cijena izračunava se po troškovnom principu. Formira se od fakturne cijene uvećena
za troškove nabavke (zavisne troškove nabavke).
78. Prosta kalkulacija se primjenjuje kada se zavisni troškovi nabavke odnose na samo jedan robni
artikal, pa se i u cijelom iznosu samo na njega zaračunavaju.
79. Direktna metoda proste kalkulacije-prvo se izračunava cijena za cijelu količinu kupljene robe,
pa se, da bi se dobila nabavna cijena po jedinici mjere, dobijeni iznos dijeli sa količinom robe.
80. Po procentnoj metodi proste kalkulacije troškovi nabavke se izražavaju u procentima u odnosu
na ukupnu fakturnu cijenu robe. Primjenom izračunatog procenta na fakturnu cijenu robe dobija
se nabavna cijena po jedinici robe.
81. Složena kalkulacija sastavlja se kada se zavisni troškovi nabavke dijele na više artikala.
82. Ključ za podjelu zavisnih troškova nabavke kod složene kalkulacije može biti ili količina robe ili
vrijednost robe. Postoje i troškovi koji se posebno zaračunavaju za posebne vrste robe Troškovi
po težini dijele se ručnom diobom, troškovi po vrijednosti dijele se prema fakturnoj cijeni ........
83. Pod prodajom u užem smislu podrazumjeva se trenutak usaglašavanja volja prodavca i kupca
da pod određenim uslovima razmjene robu ili usluge za novac.
Prodajajom, u širem smislu, naziva se skup poslova koji pored samog čina prodaje, obuhvataju
niz poslova koji mu prethode i koji slijede iza njega. Među poslovima koji prethode prodaji treba
pomenuti: istraživanje tržišta, planiranje, pronalaženje potencijalnog kupca i pregovaranje sa
njim; a među poslovima koji slijede otpremu i fakturisanje prodate robe, praćenje reagovanja
potrošača pri korištenju robe i obradi njihovih reklamacija, vođenje različitih evidencija i analiza i
dr.
84. Ponuda je akt kojim se prodavac obraća kupcu, predlažući mu sklapanje ugovora.
85. Porudžbina je, u stvari, kupčev nalog za isporuku robe.
86. Kupoprodajnim ugovorom naziva se postignuta saglasnost volja kupca i prodavca o razmjeni
robe za novac.

87.Način sklapanja ugovora o kupoprodaji:

  Prisutni kupac i prodavac, odnosno lica koja su oni ovlastili, stavljaju svoje potpise na
pisani ugovor. Oblik ugovora nije propisima uređen. Ugovor se obično sastavlja za to
štampanom obrascu.
 Pregovori vođeni usmeno. Saglasnost je postignuta. Ugovor se smatra sklopljenim iako
nikakva pisana potvrda nije izdata.
 Poslije usmeno ostvarenih pregovora i postignute saglasnosti svaka strana od druge može
zahtijevati da joj pisano potvrdi usmeno sklopljen ugovor.
 Prodavac šalje kupcu pisanu ponudu koju ovaj prihvata takođe pisanom izjavom
(porudžbinom).
 Kupac šalje pisanu porudžbinu, a prodavac odgovara (takođe pismeno) da je prihvata.
88. Bitni elementi kupoprodajnog ugovora su: vrsta, količina i cijena robe
89. Količina robe u kupoprodajnom ugovoru može se odrediti na tri načina:jedinicama mjere,
komadima i jedinicama standardnog pakovanja.
90. Kvalitet robe u kupoprodajnom ugovoru može se odrediti uzorkom, opisivanjem, oznakom i
standardom.
91. Prema tome da li je u ugovoru unijeta dogovorena cijena po jedinici robe ili je cijena izražena za
cijelu količinu u jednom iznosu, razlikuju se jedinična i ukupna cijena. Prema tome da li je pri
sklapanju ugovora utvrđena definitivna cijena ili će se njena visina naknadno odrediti, razlikuju
se čvrsta i tekuća cijena.
92. Odredbama o pakovanje robe u ugovoru može se odrediti da li će se roba isporučiti bez omota ili
sa omotom.
93. U kupoprodajnom ugovoru, odredbama o isporuci robe, regulišu se pitanja u vezi sa mjestom,
načinom i rokom isporuke. Tako da tu imamo rok isporuke, promptne isporuke i terminske
isporuke.
94. Odredbama o plaćanju regulišu se tri pitanja: gdje će se izvršiti isplata (mjesto plaćanja), kada
će se izvršiti isplata (rok plaćanja) i na koji način će se izvršiti isplata (način plaćanja).
95. Prodajna cijena u trgovini izračunava se dodavanjem nabavnoj cijeni razlike u cijeni.