Slučajevi Europskog prava

Stauder protiv City of Ulm (Hartley, str. 140.)

OSNOVNA LJUDSKA PRAVA

U tom je slučaju Europski sud obznanio novu doktrinu vezano uz osnovna ljudska
prava. Slučaj se odnosio na program Zajednice da se korisnicima socijalne pomoći osigura
jeftin maslac. Zahtjevatelj je u Njemačkoj dobivao socijalnu pomoć kao žrtva rata i stoga je
bio ovlašten dobiti jeftin maslac, međutim, on je prosvjedovao zbog činjenice što je bio
dužan pokazati bon sa svojim imenom i adresom da bi dobio maslac. Tvrdio je da je
ponižavajuće to što mora otkriti svoj identitet i dokazivao da to predstavlja povredu njegovih
osnovnih ljudskih prava. On je stoga tvrdio da je odluka Zajednice nevaljana utoliko što
sadrži odredbu o identitetu. Postupak je pokrenut pred njemačkim sudovima, Europskom sudu
je upućen zahtjev za odluku o prethodnom pitanju.
Europski sud je zauzeo stajalište da ispravno tumačenje mjere Zajednice ne zahtjeva
da ime korisnika pomoći bude navedeno na bonu. On je potom nastavio te istaknuo kako
odredba o kojoj je riječ ne sadrži ništa što bi moglo nanijeti štetu osnovnom ljudskim pravima
koja su sadržana u općim načelima prava Zajednice i koja štiti sud. Time je priznati da su
osnova ljudska prava opće pravno načelo Zajednice.

Internationale Handelsgesellschaft (Hartley, str. 141.)

OSNOVNA LJUDSKA PRAVA

Taj se slučaj odnosio na zajedničku poljoprivrednu politiku. Da bi se nadziralo

tržište određenim poljoprivrednim proizvodima, uveden je sustav prema kojem je izvoz bio
dopušten samo ako je izvoznik prethodno dobio izvoznu dozvolu. Prigodom podnošenja
zahtjeva za izvoznu dozvolu izvoznik je morao dati polog, bez kojega bi ostao ako u razdoblju
za koje je dozvola vrijedila ne bi ostvario izvoz. Zahtjevatelji su u ovom slučaju, međutim,
tvrdili da čitav sustav nije valjan jer je suprotan osnovnim ljudskim pravima. Jedno načelo na
koje su se pozivali bilo je načelo razmjernosti. Riječ je o doktrini njemačkog ustavnog
prava na temelju kojeg državne vlasti mogu građanima nametati samo one obveze koje su
nužne za ostvarenje javnog cilja o kojem je riječ. Postupak je pokrenut pred njemačkim
upravnim sudom i u njemu se tvrdilo da odnosna mjera Zajednice nije valjana jer predstavlja
povredu njemačkog Ustava te je Europskom sudu upućen zahtjev za odluku o prethodnom
pitanju njene valjanosti.
Europski sud je najprije kazao da se valjanost mjera Zajednice ne može prosuđivati
prema pravilima ili pojmovima nacionalnog prava, već da se mogu primijeniti samo kriteriji
Zajednice. Međutim, Sud je dodao kako se mora istražiti je li zanemareno neko analogno
pravo svojstveno pravu Zajednice. U stvari, poštovanje osnovnih prava predstavlja sastavni
dio opći pravnih načela koja štiti Sud. Zaštita takvih prava, premda je nadahnuta ustavnim
tradicijama zajedničkim državama članicama, mora se osigurati unutar okvira strukture i
ciljeva Zajednice. Stoga se mora utvrditi jesu li sustavnom pologa povrijeđena prava osnovne
naravi, prava čije se poštovanje mora osigurati u pravnom sustavu Zajednice.
Sud je tada iscrpno istražio sustav, ali je zaključio da njime nije povrijeđeno ni jedno
osnovno pravo. U navedenom pravorijeku navodi se da je pojam ljudskih prava koji
primjenjuje sud, premda svoju valjanost izvodi isključivo iz prava Zajednice, ipak nadahnut
nacionalnim ustavnim tradicijama.

1
Nold protiv Commission (Hartley, str. 142.)
OSNOVNA LJUDSKA PRAVA

Taj se slučaj odnosio na odluku Komisije koja je predviđala da kupci na veliko ne

mogu kupovati ugljen iz Ruhra neposredno od zastupnika za prodaju ako ne pristanu kupiti
određenu minimalnu količinu. Nold je bio kupac ugljena na veliko iz Ruhra, koji nije bio u
stanju tom zahtjevu udovoljiti i stoga je morao kupovati preko posrednika. On je tvrdio da ta
odluka predstavlja povredu njegovih osnovnih ljudskih prava, dijelom zbog toga što su mu
njome uskraćena vlasnička prava, a dijelom zato što predstavlja povredu njegova
prava da se slobodno bavi gospodarskom djelatnosti. Stoga je pokrenu postupak pred
Europskim sudom za poništavanje odluke.
Sud je izgleda priznao ta dva prava kao načela prava Zajednice, ali je zauzeo stajalište
da se ne smiju smatrati apsolutnim i neograničenim, već da podliježu ograničenjima koja
opravdavaju svekoliko ciljevi Zajednice, a puki trgovinski interesi i mogućnosti izvan su
njegova dosega. Stoga nije bilo nikakve povrede prava.
U tom svom iskazu Sud je nedvosmisleno kazao da će mjera Zajednice koja je u
sukobu s osnovnim pravima biti poništena, a osim toga otkrio je novi izvor nadah nadahnuća
za ta prava – međunarodne ugovore.

Hauer protiv Land Rheinland – Pfaltz (Hartley, str. 143.)

OSNOVNA LJUDSKA PRAVA

U tom slučaju donesena je temeljna presuda o zaštiti prava vlasništva. Slučaj se

odnosio na pravilnik Zajednice kojim je nametnuta privremena zabrana svakog novog sađenja
vinove loze. Gospođa Hauer je posjedovala zemljište u Njemačkoj na kojem je htjela zasaditi
vinograd, u čemu ju se sprječavao pravilnik. Pokrenula je postupak pred njemačkim
sudovima, a Europskom sudu je upućen zahtjev za odluku o prethodnom pitanju koji je
prihvatio kao načela Zajednice pravo vlasništva i slobodu bavljenja gospodarskom
djelatnošću ili strukom, ali je, nakon što je istaknuo da ta prava nisu apsolutna, utvrdio
njihova ograničenja.
Ta presuda je od osobitog interesa jer se Europski sud ne samo pozvao na
odgovarajuće odredbe Ustava tri države članice da bi dokazao da pravo vlasništva podliježe
ograničenjima, nego je također donekle iscrpno raščlanio odgovarajuće odredbe Europske
konvencije o ljudskim pravima.
Raspravljeni slučaj pokazuje da se pristup Europskog suda osnovnim pravima donekle
razlikuje od onog koji primjenjuje na druga opća pravna načela. Razlog je da je priznanje
izričite doktrine osnovnih prava bilo potaknuto željom da se uvjeri njemačke sudove da
prihvate nadređenost prava Zajednice čak i u slučaju navodnog sukoba s odredbama o
osnovnim pravima njemačkih sudova. S obzirom na to, vjerojatno će nacionalna pravna
pravila imati veći utjecaj nego što imaju u slučaju drugih općih načela. Međutim, Europski
sud nikada neće priznati da primjenjuje nacionalno pravo kao takvo; to je i razlog zbog kojeg
je izložio i zamisao da je pojam o osnovnim pravima Zajednice samo nadahnut filozofijskim
koncepcijama na kojima se temelje nacionalne odredbe. Iz toga proizlazi da ne postoji pravno
pravilo prema kojem će Europski sud prihvatiti neko posebno pravo kao osnovno kad je
zaštićeno u ustavima nekih država članica, ili čak većine država članica.
Drugim riječima, sve ovisi o politici Europskog suda. Ako je pravo o kojem je riječ
opće usvojeno u čitavoj Zajednici i ne šteti osnovnim ciljevima Zajednice, vjerojatno je da će
ga sud, kao pitanje politike, usvojiti kao osnovno pravo na temelju prava Zajednice, čak i
kada je Ustavno zaštićeno samo u jednoj državi članici. Međutim, situacija će biti drugačija
ako je ono sporno.

2
Commission protiv Council (prvi slučaj Staff Salaries) (Hartley, str. 154.)
PRAVNA SIGURNOST

Taj slučaj predstavlja jedan od najpoznatijih slučajeva o zaštiti legitimnih očekivanja.

U tom slučaju Komisija je pokrenula postupak protiv Vijeća zbog toga što je smatrala da
potonje nije usvojilo dovoljno visoko povećanje plaća službenicima Zajednice. Vodili su se
dugi pregovori između Vijeća, Komisije i udruga službenika, te je konačno pronađena
formula za rješavanje tog pitanja. Kada je trebalo doći do novog povećanja plaća službenika,
Vijeće je ustanovilo nove raspone za koje je Komisija smatrala da predstavljaju povredu
formule.
Sud je morao odlučiti je li za Vijeće bila pravno obvezujuća odluka koja je sadržavala
formulu o plaćama. Pravobranitelj je zauzeo stajalište da nije – budući da slična odluka,
prema njegovu mišljenju, ne bi bila obvezujuća u nacionalnom pravnom sustavu. Sud je,
međutim, odlučio da je odluka obvezujuća. On je zauzeo stajalište da su službenici, s obzirom
na odnos poslodavac-zaposlenik između Vijeća i službenika, mogli razložno očekivati da će
se Vijeće držati svojih obveza u odnosu na formulu. Zbog toga su novi rasponi plaća bili
nevaljani u mjeri u kojoj su s njom u sukobu.

Sabbatini protiv European Parliament (Hartley, str. 157.)

JEDNAKOST

Kroz taj slučaj je Sud jednakost među spolovima utvrdio kao opće pravno načelo.
Slučaj se odnosio na jednu službenicu Zajednice kojoj je uskraćeno pravo na doplatak zbog
toga što nije bila "glava obitelji". Prema odgovarajućem propisu ženu je bilo moguće
smatrati glavom obitelji samo u iznimnim okolnostima. Odredba je, stoga, bila
diskriminacijska. Iz tog razloga je Sud odlučio da ta odredba ne može ostati na snazi.

Airola protiv Commission (Hartley, str. 157.)

JEDNAKOST

U tom slučaju, diskriminacijska odredba bila je dio nacionalnog prava.

Zahtjevateljica je izgubila pravo na doplatak jer je stekla talijansko državljanstvo udavši se za
Talijana. Na temelju talijanskog prava strana osoba ženskog spola koja se uda za Talijana
automatski stječe talijansko državljanstvo, čak i onda ako to ne želi; ali to se pravilo ne
primjenjuje na stranu osobu muškog spola koja se oženi Talijanskom. Pravo je Zajednice
prihvatilo tu odredbu uz cilju pravila koje je predviđalo da se doplatak za život u inozemstvu
neće isplaćivati ako službenik dobije državljanstvo zemlje u kojoj je zaposlen.
Međutim, Europski sud je smatrao tu odluku diskriminacijskom te je odlučio da pravo
Zajednice ne može uzeti u obzir državljanstvo koje je stečeno protiv želje osobe.

Prais protiv Councile (Hartley, str. 157)

JEDNAKOST

Kroz taj se slučaj pred Sudom postavilo pitanje vjerske diskriminacije.

U njemu je bila riječ o ženi židovske vjeroispovijedi koja je željela postati
službenicom Zajednice. U svom zahtjevu nije navela svoju vjeroispovijed. Međutim, kada je
saznala da određenog datuma treba polagati natječajni ispit, priopćila je Vijeću da je toga

3
dana židovski blagdan i da neće moći pristupiti. Tražila je od Vijeća da joj omogući polaganje
nekog drugog dana, ali je to odbijeno s obrazloženjem da je od bitnog značaja da svi
pristupnici polažu ispit istog dana.
Vezano uz to, ona je pokrenula postupak pred Europskim Sudom za poništavanje
odluke o održavanju ispita na židovski blagdan i poništavanje rezultata natječaja. Također je
tražila naknadu štete. Svoj je zahtjev temeljila dijelom na odredbi čl. 27. Pravilnika o
službenicima, koji je predviđao da se službenici biraju bez obzira na rasu, vjeroispovijed, ili
spol, a dijelom na zabrani diskriminacije na osnovi vjeroispovijedi.
Tuženik je prihvatio stajalište da je sloboda vjeroispovijedi opće načelo prava
Zajednice, ali je tvrdio da a svojim djelovanjem nije povrijedio.
Sud je zauzeo stajalište da tijelo za imenovanje nije bilo obvezno izbjeći održavanje
ispita na vjerski blagdan ako nije bio izviješteno o činjenici prije nego li je datum utvrđen.
Zbog tog je razloga gospođa Prais izgubila spor. Međutim, Sud je nastavio navodeći da kad je
tijelo za imenovanje unaprijed izviješteno, ono mora voditi računa o vjerskim zaprekama
pristupnika i nastojati izbjeći održavanje ispita na taj dan.

Transocean Marine Paint Association protiv Commission (Hartley, str. 159.)

PRAVO NA SASLUŠANJE

Vezano uz taj slučaj prvi puta se dogodilo da se Europski sud pozvao na englesko
pravo u razradi svojih općih načela. Slučaj se odnosio na pravo Zajednice o tržišnom
natjecanju. Ugovorom o Europskoj Zajednici zabranjeni su ugovori koji ograničavaju tržišno
natjecanje, ali njegove odredbe omogućuju Komisiji da u pojedinačnim slučajevima dopusti
izuzimanje od primjene. Ugovor o osnivanju Transocean Marine Paint Association bio je
prima facie suprotan odredbama UEZ-a, tako da je Komisiji upućen zahtjev za izuzimanje od
primjene. To je prvobitno bilo dopušteno, pod određenim uvjetima, za razdoblje od deset
godina. Kada je Udruga podnijela zahtjev za produženje, Komisija joj je priopćila određene
nove uvjete koje je Komisija imala na umu i dala joj mogućnost očitovanja. Ona je nije,
međutim, primjereno izvijestila o jednom uvjetu koji je ustvari bio postavljen. Udruga je iz
raznih razloga prigovorila tom uvjetu i pokrenula je postupak za poništavanje odluke kojom
se dopušta izuzimanje od primjene u onom dijelu u kojem se propisuje uvjet. Ona je navela
razne osnove nevaljanosti, ali povreda načela prava na saslušanje nije bila među njima.
Pravobranitelj Warner predložio je da se slučaj mora presuditi na toj osnovi. On je tvrdio da je
pravo na saslušanje opće načelo prava Zajednice i da ono obvezuje Komisiju, čak i ako ne
postoji posebna zakonska odredba. Zaključak je izveo nakon prikaza nacionalnih pravnih
sustava, u kojem je istaknuo značajnu ulogu koju prirodna pravednost ima u Engleskoj i bio u
stanju pokazati da se ona također primjenjuje u većini drugih država članica, premda često u
manje razvijenom obliku.
To je stajalište prihvatio sud, koji je presudio da postoji opće pravilo prava Zajednice
da osoba čiji su interesi osjetno pogođeni odlukom koju donosi javna vlast mora dobiti
mogućnost očitovanja. Sud je kazao da to pravilo zahtjeva da tuženici budu unaprijed jasno
izviješteni o osnovnim obilježjima svakog uvjeta koji Komisija namjerava postaviti. Budući
da to u ovom slučaju nije učinjeno, uvjet je ukinut.
Nakon tog slučaja Europski sud je razvio opću doktrinu koju je nazvao "prava
odbrane", što je dosta nespretan naziv za ono što engleski pravnici poznaju kao načela
prirodne pravednosti, a što američki pravnici nazivaju pravičan postupak.

A.M. & S vs. Commission (Hartley, str. 160.)

4
 U tom slučaju, povlaštena narav komunikacije između odvjetnika i stranke, prvi je
put priznata kao opće načelo.
Pitanje se nametnulo kada su inspektori Komisije došli u ured britanskog trgovačkog
društva i tražili na uvid njegove poslovne knjige. Inspekcija je bila dio opće istrage u vezi s
navodnom praksom suprotnom pravilima o tržišnom natjecanju u industriji cinka. Trgovačko
društvo je odbilo dati na uvid određene dokumente na osnovi toga da su oni zaštićeni.
Komisija je donijela odluku kojom se traži predaja dokumenata, a trgovačko društvo
pokrenulo je postupak pred Europskim sudom za njeno poništavanje.
Sud je presudio da će tajnost dopisivanja između odvjetnika i stranke, koja je u
pravnim sustavima država članica opće priznata, biti potvrđena u pravu Zajednice pod dva
uvjeta: mora biti riječ o dopisivanju u vezi s "pravom na obranu stranke",
a pravnik mora imati privatnu praksu, a ne biti zaposlen kod stranke.
Stoga, ako se stranka želi pozvati na povlasticu, ona mora – bez otkrivanja sadržaja
dokumenta – pružiti Komisiji dovoljno informacija da bi pokazala kako su uvjeti bili
ispunjeni. Ako Komisija to ne prihvati, donijet će odluku kojom traži predaju dokumenata i,
kad je nužno, utvrditi kaznu ako se to ne učini. Stranka može tu odluku pobijati pred Sudom,
koji će odlučiti o pitanju, ako je to nužno, nakon uvida u dokument.
Samo pokretanje postupka za poništavanje ne obustavlja izvršenje odluke, ali Sud
može, ako to smatra potrebnim, donijeti odluku o privremenoj mjeri u tom smislu.

Natural Rubber Agreement (Hartley, str. 176.)

Taj slučaj predstavlja primjer za postupak sudskog nadzora pri zaključivanju ugovora.
Radilo se o nacrtu međunarodnog ugovora o prirodnom kaučuku unutar okvira UNCTAD-a.
Pregovore su u početku zajednički vodili Komisija i nacionalne Vlade, međutim, Komisija je
bila mišljenja da to pitanje spada unutar isključive nadležnosti Zajednice i shodno dome
smatrala da države članice ne smiju sudjelovati u pregovorima. Stoga je podnijela zahtjev i
tražila od Suda mišljenje je li suglasno UEZ-u da predloženi ugovor bude zaključen u
mješovitom obliku.
Sud je rješavao pitanje sudjelovanja država članica. Države članice su prigovorile
samom podizanju takvog zahtjeva, no Sud je odlučio da je zahtjev dopušten.
Odluka Suda ipak je bila da države članice mogu biti stranke ugovornice, međutim
samo ako se konačno postigne dogovor da će program biti financiran iz nacionalnih fondova.

ILO Convention (Hartley, str. 177)

Taj slučaj predstavlja primjer za postupak sudskog nadzora pri zaključivanju ugovora.
Odnosio se na konvenciju o mjerama sigurnosti pri korištenju kemikalija u radu, izrađene pod
okriljem Međunarodne organizacije rada. Komisija je tvrdila da to potpada pod isključivu
nadležnost Zajednice, a nekoliko država članica to je pobijalo.
Komisija je pitanje podnijela Sudu pozivajući se na članak UEZ-a. Međutim,
Zajednica nije bila članica ILO, a budući se UEZ primjenjuje samo kada ugovor ima zaključiti
Zajednica, vlade su Njemačke i Nizozemske pobijale nadležnost Suda.
Sud je ignorirao takvo njihovo stajalište. Naveo je da se njegovo mišljenje odnosi
samo na pitanje je li Zajednica imala isključivu nadležnost na temelju prava Zajednice, a ne
na to dopuštaju li pravila Međunarodne organizacije rada Zajednici da zaključi konvenciju.
Sud je zauzeo stajalište da su zahtjevi UEZ-a u pogledu nadležnosti bili ispunjeni.

International Friut Company (Hartley, str. 184.)

5
 Taj slučaj predstavlja presedan kroz koji je Europski Sud ustanovio da međunarodni
ugovori koje zaključe države članice mogu također obvezivati Zajednicu.
U tom slučaju postavilo se pitanje obvezuje li Zajednicu Opći ugovor o carinama i
trgovini (GATT). GATT je zaključen prije osnivanja Zajednice i sve su države članice
njegove stranke ugovornice. On se odnosi na carine i trgovinu te tako spada unutar područja u
kojem Zajednica ima izričite ovlasti zaključivanja međunarodnih ugovora. Zbog tih razloga
Europski Sud je presudio da Ugovor o GATT obvezuje Zajednicu. Stajalište je Suda da je, s
obzirom na ispunjavanje obveza na temelju GATT, Zajednica "zamijenila države članice te je
naslijedila prava i obveze država članica. Stoga je GATT dio prava Zajednice na isti način
kao što su to ugovori koje je zaključila sama Zajednica.

Van Gend en Loos (Hartley, str. 55, 95, 197, 199)

NADLEŽNOST; NEPOSREDAN UČINAK

Taj slučaj predstavlja najuočljivije obilježje procesa kroz koji je Europski sud uzdigao
status prava Zajednice do točke gdje, što se pravnog sustava tiče, Zajednica posjeduje najveći
dio svojstava federacije. Kroz taj slučaj evidentan je razvoj doktrine neposrednog učinka,
odnosno načela da nacionalni sudovi moraju primjenjivati pravo Zajednice kao pravo svoje
zemlje. Drugim riječima, radi se o utemeljenju nadređenosti prava Zajednice nad nacionalnim
pravom. Time je, posljedično, Zajednica postaja bliža federaciji u području prava nego
politike.
Također je, kroz taj slučaj, Europski sud potvrdio opće mišljenje da pravo Zajednice
predstavlja poseban pravni sustav, različit kako od međunarodnog prava tako i od nacionalnog
prava država članica te je naglasio da osnivački ugovori Zajednice predstavljaju nešto više od
običnih međunarodnih ugovora. Naime, pored toga što su ugovori, oni predstavljaju i ustavnu
povelju Zajednice, a pravna pravila koja iz njih proizlaze tvore unutarnje pravo Zajednice.
Konkretno, radilo se o tome da se privatno trgovačko društvo pozvalo na pravo
Zajednice u sporu pokrenutom protiv carinskih vlasti Nizozemske pred nizozemskim
tribunalom. Tribunal je Europskom sudu uputio zahtjev za odluku o prethodnom pitanju ima
li propis o kojem je riječ neposredan učinak. Vlade su Nizozemske i Belgije tvrdile da
Europski sud nije nadležan rješavati pitanje koje uključuje pitanja ustavnog prava
Nizozemske. Međutim, Europski sud je odbacio taj argument na osnovi toga da se on bavi
samo odlučivanjem unutar konteksta prava Zajednice, a ne utvrđivanjem primjene ugovora
prema načelima nizozemskog unutarnjeg prava. Drugim riječima, Europski sud može
legitimno kazati da, što se tiče prava Zajednice, dani pravni propis Zajednice ima neposredan
učinak.
U slučaju Van Gend en Loos, Europski sud je odlučio da propis o kojem je riječ ima
neposredan učinak – i to su nizozemski sudovi prihvatili.
Također, proizlazi da su ustanovama Zajednice dana suverena prava, čije se
izvršavanje odnosi na države članice i njihove građane.
Ovaj slučaj prva je odluka Europskog suda o neposrednom učinku te je jedna od
najznačajnijih presuda koje je Sud ikada donio.