INDŽILIR MLAKIĆ ŠTIJE BAŠESKIJU, A ŠTUJE IVA ANDRIĆA...

Josip Mlakić izaziva u meni poštovanje. Ne sa svoje pameti jer je nema, ne sa svoga dara
spisateljskog jer istoga takođe nema, ne sa svoje ljudskosti jer i nje nema itd., itd., itsl. ...On u
meni izaziva poštovanje sa svoje otvorene ustašîje. Najtačnije bi ga se opisalo kada bi se
kazalo da je on tupa varijanta―da ne kažem inačica, kako se to piše i veli na današnjem
kantonalnom FGR i SDA-bosanskom―Ivana Šušnjara. Jer Šušnjar je pametan i nadaren
klero-desničar a la ustašîja, a Mlakić tup. Jasnost i otvorenost stava koju pokazuju oboji
zaslužuje poštovanje u komparaciji sa onim moralno pljesnivim ciguli-miguli kojim su
odlikovani toliki brojni civilizirani bosansko-hrvatski šoveni; bojovnici na djelu i u BiH i u
Hrvatskoj a na čelu sa Ivanom Lovrenovićem-Baćom kao Velikim Žrecom; sa Miljenkom
Jergovićem kao društveno najmoćnijim djelatnikom toga udruženog poduhvata; sa Franjom
Šarčevićem kao uzor-junošom koji bi trebalo, svrstân, da produži sa one tačke na kojoj Baću
Usud jednog dana, ipak, zaustavi; sa Enverom Kazazom i Amirom Brkom te dijêtom
Alminom kao vječitim omladincima i ispisnicima toga poduhvata iz reda poštenog turćijâta,
sa svom silom našastrankačadi i kiflin-medžlisa kao relaksacijom sa kojom se Franjo
Šarčević i Gospodin Grigorije Diseldorfski osjećaju relaksiranim da zidaju građansku državu,
itd. Za Mlakića sam prvi put čuo kada je Mile Stojić u izbjegličkom Beču i Javorki Fincijevoj
i mojoj malenkosti tumačio kako se pojavio novi Andrić. Dao nam je neki zagrebački časopis
u kome su, u raznim brojevima, bile objavljene dvije Mlakićeve priče: jedna „turska“ i jedna
„savremeno-ratna“. Novi Andrić Mlakić sigurno nije, rekli smo jedno drugom Fincijeva i
moja malenkost u telefonskom razgovoru, ali jeste anahroni opštinski epigon velikog srpskog
i beha pisca Iva Andrića. Osim toga, druga, ratna, proza za Fincijevu bila je „odvratna“, a ja
sam se sa time složio i nismo to dalje razglabali. Ono što joj je bilo odvratno―siguran
sam―bilo je neprikriveno neo-ustaštvo te plakatne proze u kojoj su i Srbi i Bošnjaci bili
predstavljeni kao „necivilizirani“ monstrumi. Toliko su šovenske te proze bile, osim što su
književni pobačaji, da bi svakoga ko bi to proglašavao „antiratnim neo-realizmom“ trebalo
opisati ili kao književnu neznalicu ili kao književnu zlôću sa jasnim niskim pobudama. Mit o
Mlakiću krenuo je, iz niske pobude, od Ivana Lovrenovića, a podržavao ga je i gojio Miljenko
Jergović. Jergovića je, ne tako davno, Đorđe Krajišnik opisao kao, između ostalog, i najveću
namjensku štetočinu u beha književnosti. Jer―u tome je Krajišnik sasvim u pravu―Jergović
promoviše kao kvalitet ono najgore u beha književnosti―dodao bih kao primjer koji je
Krajišnik izostavio u svom komentaru: od Mlakića do dubravskog neo-orijentaliste Almina
Kaplana kome je Ivan Lovrenović veliki naučnik a Štefica Galić šovinista―a , nasuprot tome,
čini on, Jergović, sve da ono što vrijedi ili spreči ili uspori. Pošto je sebi već dodijelio sve
moguće nagrade (sjetimo se padobranskog desanta kojim je Jergović, taj nesretni i usamljeni
oporbenjak, skorcenijevski prizemljio životne mu družice brata, druga a zatim gospara, Vlaha
Bogišića u žiri Njegoševe nagrade, a ishod je dobro poznat), višestruko dobro sebeobdareni
Jergović , kao milosrdne dârke za ranije uzdârke, svojoj via facti familiji, svojoj podaničkoj
tevabiji te piscima u službi izdavača sa kojima ima dugotrajne poslovne sporazume
administrira raznolike nagrade, često finansijski ne tako beznačajne, naslovljene zvučno ali
koruptivnim razdjeljivanjem ipak moralno posrnule. Tako su druga pa gospara Vlaha
Bogišića vježbe u pisanju naslovljene Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska
razmatranja ―izdanje beogradskog SKG, objavljeno 2019―dobile uglednu nagradu Doma
kulture Studentski grad, kao najbolje „delo nefikcionalne književnosti objavljeno u 2019.
godini“. Pored anonimne predsjednice žirija i još anonimnijeg trećeg čovjeka, glavna čivija u
žiriju bio je Svetislav Basara. Javna je tajna da Jergović i Basara predstavljaju književno-
izdavački joint venture. U istom , jergovićevskom, ključu je žiri „višerodne“ nagrade nazvane
po Mirku Kovaču dodijelio Josipu Mlakiću nagradu za najbolji roman objavljen u 2018, a sve
to za njegov elementarno nepismeni „uradak“ Skica u ledu. Žiriju je predsjedavao niko drugi

1
doli drug pa gospar Vlaho Bogišić, a među žirijskim vedetama bijaše i Enver Kazaz, pjesnik,
doktor bošnjačkog romana, univerzitetski nastavnik hrvatske književnosti, principijelni
politički analitičar, stari kadar Ivana-Baća Lovrenovića. Schmidtov pridvorni analitičar i (ima
toga i još i još...). Roman je izdanje zagrebačke Frakture, Jergovićevog ekskluzivnog
poslovnog partnera. I druga nagrada iz istog reda „rodova“, ona za najbolju knjigu eseja,
dodijeljena je još jednom frakturinsko-jergovićevskom nadničaru, Sinanu Gudževiću, a za
zbirku memoarističkog crtičarenja koje ogleda ni vidjelo nije a nazivlje se Mirogoj i
Maksimir. (Gudžević, najuspješniji Srbin Muhamedove vere na privremenom radu u post-
tuđmanovskoj Hrvatskoj, decenijama nas, pored iskaza ljubavi prema umrlom Izetu Sarajliću,
davi i svojim fuzbalskim, te rjeđe košarkaškim, opservacijama! Sad se dohvatio i pisanja oda
jednom drugom svom poslovnom partneru Marku V. Vešoviću, čovjeku koji svojevremeno
najavljivaše u oficijelnim medijima svoj magnum opus Sedmi balija , posvećen značajnom
pitanju kako se od Vešovića, kao čovjeka koji je bljuvao i pljuvao po karadžiću i Nikoli
koljeviću, ne smije tražiti da plaća režije jer to ne bi bilo mopralno-gromadno! Takođe,
Gudžević, odnedavno, razglaba i o bošnjačkijem nesuvislostima o Homeru, Husu i Avdu, ali
mu ni na pamet ne pada da išta napiše o velikosrpskijem, kulturnorasističkijem,
marginalijama o Avdu i Husu, uz nešto Homera, u kojima su se se proslavili Vido Latković,
Nada Milošević, Svetozar Petrović, Miodrag Maticki, Nenad Ljubinković, Mirjana Detelić,
Boško Suvajdžić, uz malu, ali bitnu, bratsku pomoć Zdeslava Dukata!Štedi Gudžević mnogu
svoju negdašnju književno-ideološku sabraću, dok uživa na hvarskom vjetru smorcu, jer je
njegova strategija uvijek bila da održava sebi pied-à-terre u slavskom pojasu dok se prisjeća
po medijima Druga Tita i Nine Spirove, uz povremene ode bivšim karaburmansko-
crnogorskim urednicima nekih beogradskih izdavačkih kuća koji su se zakitili
urednikovanjem furgona karađorđevićevsko-dražinovskog revizionističkog smetlja! A ja se,
ipak, uvijek i na prvom mjestu prisjetim ranijeh radova Gudževićevijeh, u Književnim
novinama Perišićevijem, sredinom osamdesetih godina XX vijeka, gdje je pastoralni
Gudžević, pobliže: na marginama toga lista, kao neku vrstu licidarskih srdaca koja krase
glavnu poruku, objavljivao prevode već ranije a bolje prevedenih rimsko-grčkih klasika dok
su osnovni stupci bili posvećeni antišiptarskim, antimuslimanskim, antihrvatskim,
antibosanskim, antislovenačkim tiradama beogradske tzv. „demokratske opozicije“. Time je i
brđanski Marcijal Gudžević dao obol Miloševićevom usponu na tron „srpskog sveta“! Iako je
tražio krv Mila Stojića jer, navodno, Mile ne voli Izeta Sarajlića a inspiratora toj nepostojećoj
mržnji nalazio u Ivanu Lovrenoviću, Gudževiću nije bilo mrsko primiti nagradu koju je
uzdurisao, očito je, Lovrenovićev poznati saradnik, poslovni partner i emocionalni favorit
Miljenko Jergović!). Otkud tolika ljubav i odanost i u Ivana Lovrenovića i u Miljenka
Jergovića prema provincijalnom, očajno nenadarenom, Mlakiću? Ljubav ta proističe iz toga
što je Mlakić spreman napisati i potpisati mnoge rečenice koje su „mila glazba“ ušima
Baćinim i Miljenkovim, ali koje oni ne bi u životu sâmi ispisali, jer ne bi oni da se Vlasi i
Turci nečega još i dosjete. Slaba fajda od te krinke, moglo bi se reći. Možda bi bili sretniji da
već jednom, onako izravno i jasno, napišu šta zaista misle i šta im je zaista na srcu. Njihova
užasnutost oko PEN-ovog pisma povodom sarajevske bleiburške mise dovela ih je na sâmi
rub tog jasnog iskazivanja, ali su se, ipak, zabremzali. Koliko ih duševno košta to stalno
samobremzanje najbolje pokazuje porast njihove timonske mizantropije kao u Lovrenovićevoj
tiradi povodom jedne grobne vizite Željka Komšića. Jadni li su ljudi koji žive sa tolikom
zlobom u sebi! (Od Lovrenovićeve zlobe prema Komšiću ravan put vodi do zlobice Franja
Šarčevića prema Komšiću; deminutiv se ovdje odnosi na Šarčevićev plagijat Lovrenovića,a
ne na dimenzije, jer Lovrenovićeva sistemska zloba prema Komšiću u Šarčevićevoj glavici
pretvara se u kompulzivnu opsesiju, doduše ne kliničkog nego socijalnog podtipa).
Zdrugovni bojovnik od Gornjeg Vakufa i Bugojna, indžilir mašinstva i posjednik znatnog
broja književnijeh nagrada te otkupnijeh honorara, Josip Mlakić pribilježio se sa svojim

2
razmišljanjima o jednoj od njemu opsesivnih tema: srpskom i beha piscu Ivu Andriću koga
Mlakić ―kao dio jedne dosta moćne gomilice (Lovrenović, Jergović, Ivanković, brojni
saradnici lista lista Svjetlo riječi, Nemec, novopridošli Nebojša Lujanović, odskora i Saša
Ćirić itd.)― na svaki način pokušava ugurati i u hrvatstvo i u hrvatsku književnost. (Vid.
https://express.24sata.hr/kultura/ivi-andricu-jugoslaviju-nikada-nisu-oprostili-24927. Zapis je,
formalno, posvećen knjizi intervjua sa publicistom Martensom, skorim biografom Iva
Andrića. Svrha te knjige koja bi se samo uslovno mogla nazvati Martensovom jeste da izokola
kanonizuje navodni autoritet Martensov u pitanjima Andrićevog života i djela te
jugoslovenske kulturne historije u XX vijeku. Predgovornik je Nebojša Lujanović, maratonac-
amater i parafrazer, prečesto na rubu plagijata, knjige Zorana Milutinovića o Andriću i
bošnjačkom nacionalizmu). Loša i tendenciozna Martensova biografija Andrića postala je
Mlakićeva omiljenica. A kako i ne bi bila: i Mlakić i Martens dijele klerikalno-katolički desni
Weltanschauung, kao i netrpeljivost prema Titu i titoizmu. (Up.
https://radiogornjigrad.wordpress.com/2020/10/31/dorde-matic-zivotopisac-protiv-pisca/ ,
odličan, argumentovan a smiren, Matićev prikaz Martensove trač-knjige; potpisnik se u nekim
viđenjima Andrićevog djela te njegovog kulturno-historijskog konteksta ne slaže sa Đorđem
Matićem, ali to ni najmanje ne osporava validnost njegove ocjene Martensovog
senzacionalizma). Ono što je bitno za ovaj napis jeste sljedeći Mlakićev iskaz: „Teme koje
najviše zaokupljaju novinare iz Bosne i Hercegovine karakteristične su prije svega za tu
zemlju: Andrićev odnos prema muslimanima, a koji se odnosi prije svega na Andrićevu
doktorsku disertaciju. Martens, jer treba imati u vidu da se radi o historiografskom tekstu, to
objašnjava uobičajenim historiografskim diskursom koji je prevladavao u vrijeme kad je
nastajala Andrićeva disertacija, što je apsolutno točno. Međutim, postoji tu još jedan momenat
na koji se Martens tu nije osvrnuo. Treba postaviti pitanje koliko su muslimansko-bošnjački
povjesničari davali na značaju, primjerice, drugim kulturama, a koliko su bili autistično
zatvoreni u vlastitoj. Na primjer koliko su značenje pridavali ljetopisu Mula Mustafe
Bašeskije, jednom dragocjenom historiografskom dokumentu svoga vremena, u odnosu na
mnogo superiorniju franjevačku ljetopisnu zaostavštinu, a na koju se Andrić oslanjao. Andrić
u tome nije bio iznimka, čini mi se, on je zapravo pisao o svijetu koji je najbolje poznavao.
Ali je, za razliku od drugih, napravio i bitan iskorak prema drugim kulturama...“. Osim što je ,
formalno: i stilski i logički, poslovično ošljarsko-mlakićevski poredano , ništa u ovom citatu
ne može da se održi. Andrićeva doktorska radnja samo se uslovno može nazvati
historiografskim tekstom, i to prema kriterijima ne današnjice jedino, nego i svoga vremena.
Ona je bila anahronizam i onda kada je pisana. Andriću je doktorska titula trebala zbog
regulisanja njegovog zaposlenja kao diplomatskog činovnika i komisija mu je titulu dala iz
društvene samilosti, najvjerovatnije uz usmenu preporuku da tekst nije za objavljivanje, kako
se to radilo i kako se to radi i danas u sličnim slučajevima. Reklo bi se da je Andrić tu
preporuku, ako je zaista postojala, ispoštovao jer je teza objavljena tek poslije njegove smrti.
Usto je komisija u Gracu, 1924. godine, morala imati izvjesno poštovanje prema već
etabliranom književniku, što se i u referatu jednog od članova komisije kaže, kao što je
morala imati i izvjesnu naklonost prema Andriću kao bivšem crno-žutom sužnju budući da je
austrijska ranorepublikanska univerzitetska sredina nastojala stvoriti izvjestan otklon prema
Austro-Ugarskoj što će se promijeniti tek iza pobjede klerikalno-staleškog, dolfusovsko-
šušnigovskog, austrofašizma 1934. godine. Zašto Andrićeva doktorska radnja ne valja? Prije
svega, njena izvorna baza je tendenciozno skučena. To je najlakše ilustrovati poređenjem sa
Bašagićevom doktorskom tezom, branjenom na mnogo uglednijem Bečkom univerzitetu,
1912. godine. Bašagić je iskoristio sve tada dostupne izvore, i neobjavljene i objavljene, za
svoju tezu koja je obrađivala južnoslovenske pisce na orijentalnim jezicima od XV do XIX
vijeka. Savjesna heuristika dala je odličnu hermeneutiku-odnosno tumačenje koje je i danas,
djelomično a poslije ogromnog napretka nauke, validno. Andrić ne samo da nije obradio sve

3
dostupne a neobjavljene izvore za svoju tezu o razvoju duhovnog života u Bosni u vrijeme
osmanske vladavine, nego nije obradio ni sve objavljene izvore. Osim toga, on je
tendenciozno birao svoju građu. Sve ono što bi poljulalo njegovu osnovnu, banalnu kulturno-
filozofsku tezu―formulisanu na način uplivnih, a rasizmu bliskih, popularizatora na
njemačkom govornom području u razdoblju 1900-1920― Andrić je ignorisao. Može se
pokazati da je lako mogao i u Gracu doći do objavljenih izvora koje nije iskoristio, a za koje
je sigurno morao znati jer se navode u literaturi koju i sam koristi. Toliko o Andrićevoj
intelektualno nepoštenoj heuristici-istraživačkom metodu. Na nivou historijske hermeneutike,
tj. objašnjenja, Andrić je iznevjerio osnovni postulat historizma-vladajuće historiografske
škole onoga vremena, a taj postulat prihvata i današnja historiografija. Historizam kaže da
historiografija proučava kako je nešto bilo i zašto je nešto bilo. Historiografija ne smije da
spekuliše kako je trebalo da bude, ne smije da se raduje što je nešto bilo ili da kukumavči što
nešto nije bilo, isto tako ne smije ni da navida što je nešto bilo nasuprot našim željama i
procjenama. Historiografiji je izričito zaprečeno da upotrebljava vrednosne sudove. Ona mora
da bježi k’o đavo od krsta od onoga što se zove prezentizam-suđenje prošlosti vrednosnim
sistemima današnjice. Andrić otvara svoju tezu pretpostavkom šta je Bosna, navodno, trebalo
da bude u evropskom sistemu država kasnog srednjeg vijeka i šta je, navodno, značilo
osmansko osvajanje: pretpostavljeno izglobljavanje iz tog sistema. Iz takvog niza spekulacija
Andrić izvodi svoje pojedinačne postavke a nalazi im potvrdu u selektivno napabirčenim
pisanim izvorima, u krnjim citatima. To je krajnja travestija historiografskog istraživačkog
metoda. Spisatelj i diplomatski činovnik Andrić ide do toga da će se usuditi da napiše kako
je , navodno, čuo izreku prilikom hranjenja djece a kojom se, navodno, djeca bodre da gutaju
poparen hljeb kao sirotinjsku hranu slikama o Turčinovom sunovratu u pakao! (U
cjelokupnoj, bilo neobjavljenoj bilo objavljenoj, građi o umotvorinama koju je potpisnik
savjesno preglêdao tokom trideset godina nije nađen niti jedan sličan citat te se radi o
Andrićevoj mašti očito; sličan motiv pojavljuje se u opisu one babe-pijandure sa latinlučkog
dijela Bistrika što se truje mješavinom upržena šećera i špiritusa, jednog od paradnih uzoraka
Andrićeve mizoginije, u inače generalno mizoginoj noveli Mara milosnica a koja nije lišena i
nekih partija književno boljih od predstave pomenute babe-pijandure). Andrićeva doktorska
radnja jeste uzor orijentalističkog, u saidovskom klasičnom smislu, viđenja te poimanja
Islama i Drugoga uopšte. Stvar postaje još interesantnija ako se podsjetimo da sâm Andrić u
doktorskoj radnji kaže da njegov izlet u historiografiju ima suštinsku vezu sa onim što on
preduzima na nekim drugim poljima i u drugačijoj formi, dakle: sa njegovim pripovijetkama.
Drugim riječim, Andrić je sâm ocrtao duhovni svijet svojih proza i njihovo ideološko te
kulturno-filozofsko ishodište. Andrićev orijentalizam Milutinović je svojevremeno pokušao ,
dosta jadno, da ospori pozivajući se na jedan biologističko-esencijalistički argument. Za
Milutinovića, Andrić ne može biti orijentalista u saidovskom smislu riječi jer je i sam sa tog
Orijenta, budući bîvši rođen u Bosni. Vjerujem da Milutinović, koji zna strane jezike i koji je
prilično načitan čovjek, ovdje pribjegava namjernom šmirantovanju, a da se ne radi o
neznanju ili slabom sudu. Teško je povjerovati da su Milutinoviću nepoznati zaključci vrsnih
analiza na engleskom jeziku koje primjerima i tumačenjima pokazuju kako i rođeni istočnjak
može zastupati najklasičniji zapadnjački orijentalizam. Pomenuo bih samo neke od takvih
analiza: Usama Makdisi o Čarlsu Isaviju; Žozef Masad i Hamid Dabaši o Fuadu Adžamiju;
Pankadž Mišra o Najpaulu, Rušdiju, Hanifu Kurešiju i Faridu Zakariji, itd. Paradni primjeri
istočnjačkog orijentalizma su ozbiljni književnik Orhan Pamuk (posebno Moje ime je crvena
koje je preplavljeno orijentalističkim binarnim opozicijama) te proizvođačica petparačkih
romana Elif Šafak, omiljena i među sarajevskim ženama sa platama između 1000-7000 KM,
te alem-kamen znamenite izdavačke kuće za petparačku i njoj blisku autofikcijsku književnost
a ta se izdavačka kuća zove Buybook, Radićeva 4, 71 000 Sarajevo. O Andrićevoj doktorskoj
radnji dobro i trezveno davno je pisao Midhat Šamić, on je i ukazao na potrebu da se djelo

4
shvati i u svom društvenom i u svom ideološkom kontekstu. Kasnije je Muhsin Rizvić u
svojoj generalno kritikovanoj knjizi o Andriću zapravo vrlo odgovorno analizirao taj tekst i to
poglavlje je vjerovatno najbolji dio te Rizvićeve prevelike ali i prečesto napadane, a
neiščitane, knjige. Generalno se može reći da to što način kako Andrića čita npr. Esad
Duraković ne može izdržati kriterije ozbiljnog akademskog diskursa ne znači da nije krajnja
potreba da se Andrić pretrese i sa stanovišta orijentalizma i postkolonijalne teorije te novijih
trendova analize tzv. kulturnih filozofija Zapada u XX vijeku. Svaka kritika ideološke potke
Andrićevog opusa ne znači i da je takva kritika intelektualno nedopustiva niti znači da
potpisnik takve kritike slijedi ideološku matricu organizacija kao BZK Preporod, SDA ili
AKP. Kada bi se, da dodam, Lujanovićeve klimave kategorije „legitimnog“ i „nelegitimnog“
čitanja―inače izvedene Lujanovićevim prema plagijatu klizećim parafraziranjem, a
istovremeno neshvatanjem, Milutinovića koje dovodi do dodatne distorzije Milutinovićevog
argumenta―primijenile na čuveni Berlinov ogled-knjigu Jež i lisica , Ser Isaija Berlin bio bi
iskritikovan zbog na lujanovićevsku „nelegitimnog“ čitanja Tolstojevih proza, a posebno u
vezi Berlinovog poređenja Tolstojeve filozofije historije i kompletnog mišljenja velikog anti-
prosvjetitelja i konzervativca Žozefa de Mestra.
Zatim Mlakić tvrdi kako su „muslimansko-bošnjački“ historičari neskloni interesovanju
drugim kulturama i da su, autistično, zatvoreni u svoju. (Mlakić nam ne kaže šta su to za
njega „nemuslimansko-bošnjački“ autori!). Jasno je iz ove njegove budaleštine, da Mlakić, u
vezi sa Bosnom, ništa nije ni pročitao osim sabranog Andrića, pa onaj više puta izdavani i
neznatno mijenjani Ivana Lovrenovića predgovor za slikovnicu-monografiju Bosna i
Hercegovina namišljenu po volji druga Branka Mikulića koji je i odabrao Lovrenovića za
predgovornika, te niz izdanja sarajevsko-zagrebačke kuće Synopsis (radi se o izdanjima,
najčešće preotimanjima, biblioteke Kulturno nasljeđe, a prema kriteriju Ivana Lovrenovića).
Stvarno bi bilo nepotrebno da nabrajamo da je Hamdija Kreševljaković dao važne radove o
fra-Martinu Nediću, Salko Nazečić o Ignjatu Đurđeviću i dubrovačkoj književnosti uopšte,
Midhat Šamić o Ivu Andriću te o nizu umjetnički manje značajnih ali kulturno-historijski
bitnih „nemuslimanskih“ autora, Midhat Begić o fra-Divkoviću i fra-Martiću, itd., itd.,
itsl. ...Poenta nije u tome. Poenta je u tome da su, do 1992. g., ljudi bili skrupulozni: pošteno
su i ozbiljno odgajani možda staromodnim metodama, ali bez ikakvog intelektualnog
hohštapleraja. Ljudi su morali znati izvore i literaturu. Danas to opada, ali nije nestalo i mora
se vratiti punim krugom u svoju raniju heurističku skrupuloznost. Svako je ranije, kao i
drugdje diljem Svijeta, imao svoj primarni fokus interesovanja, ali su publikacije
konsultovane i recenzenti su tražili njihovo i korištenje i navođenje. Zato Ćorović rabi ne
samo pravoslavne izvore, nego i dubrovačke, osmanske, franjevačke. Jedan od najranijih ljudi
koji je govorio o medžmuama-osmanskim privatnim bilježnicama u svjetskoj nauci bio je
upravo Ćorović. Do znanja o njima došao je posredstvom svoga prijatelja šejha-Sejfuddin
Fehmi-efendije Kemure. Franjevačke ljetopise i Fojničku regestu koristili su svi koji su se
bavili osmanskom Bosnom na ozbiljan način (Skarić, Kreševljaković, Šabanović, Nedim
Filipović, Đurđev, Avdo Sućeska, Milan Vasić) sve do današnjih generacija istraživača. Nisu
toliki mrtvi i živi ljudi krivi što indžilir Mlakić ne čita.
U sljedećem Mlakićevom stavu trijumfuje njegovo poštenje, izražavanje animozitetâ i
simpatijâ bez uvijanja, ruku pod ruku sa njegovim, ovaj put naglašenim, lupetanjem. Mlakić
se obara na autistične „bošnjačko-muslimanske“ historičare a jer su, misli taj indžilir
mašinstva, preveliki značaj pridavali Bašeskijinom (u. 1809 u Sarajevu) Ljetopisu , i prema
Mlakiću važnom dokumentu ali koji nije ni do koljenâ franjevačkim ljetopisima. Ti su
ljetopisi Andrićevi glavni izvori i inspiracija, tvrdi Mlakić, i oni su, prema Mlakiću, pomogli
Andriću da vidi bolje od drugih svoj navodni svijet, ali i da kroči u druge kulture i u druge
sredine. Hvalevrijedna je Mlakićeva iskrenost! Njemu su franjevački ljetopisi nešto najbolje
napisano u osmanskoj Bosni jer su franjevački i jer su katolički i jer su, misli on, njegovi, i

5
basta. To je sâmo po sebi jasno, nema tu šta da se objašnjava, argumentima tu nema mjesta.
Tako je indžilir Mlakić dao najbolje dokaze za kvalifikaciju njegovog angažmana, i
književnog i publicističkog i političkog, kao projekta proisteklog na predrasudama i građenog
na predrasudama. Mlakić je kultur-rasista, vjersko-nacionalni suprematista prvog reda.
Priroda Bašeskijinog Ljetopisa sasvim je drugačija od prirode franjevačkih hronika. Ali kako
su nastale u isto odnosno relativno približno vrijeme (XVIII-XIX vijek) i u istom podneblju
komparacija između tih hronika je metodološki opravdana. Na Mlakićevu veliku žalost, u
svakoj ozbiljnijoj komparaciji njemu dragi franjevački ljetopisi sigurno izvlače deblji kraj.
Bašeskijin ljetopis je autorsko djelo, ego-dokument proizišao iz jedne posebne mističke,
pijetističke i kvijetističke, slike Svijeta i sebe sâmoga. Franjevački ljetopisi nisu ego-
dokumenti nego skupnospisi, u njima nema autorskog individualizma nego se sve posmatra i
tumači kroz manastir. Ne pišu ljetopise pojedini fratri nego manastir kao zajednica a pojedinci
samo obavljaju zadatu im dužnost. To nisu ego-dokumenti; tu ne preovladava ja nego mi. U
franjevačkim ljetopisima se mnogo prepisuje a malo piše; u Bašeskije je sve samo njegovo.
Bašeskija pokazuje, pored sve pripadnosti jednoj drevnoj kulturi i jednoj drevnoj slici Svijeta,
empatiju prema Drugome, u franjevačkim ljetopisima mi su dati kao mala, zaokružena i
skučena, zajednica, a Drugi je ogroman kao pusto široko more, a stran i neprijatelj po
definiciji. Drugi su u franjevaca i muslimani i Bošnjaci i Osmanlije i pravoslavci (prljavi
starovirci i shizmatici) i Jevreji i framasoni itd.; čak su i katolici izvan provincije Bosne
Srebrene Drugi. Izuzetak su rimski papa i bečki ćesar, jer su moć i milostinja u njih. Pored sve
svoje interesantnosti kao izvorâ za jedno vrijeme i jedan kraj, franjevački ljetopisi su djela
lokalnog karaktera i teško da imaju univerzalniju relevantnost, osim kao kuriozitet iz
određenog kraja. Bašeskijina hronika pripada samom vrhu ego-dokumenata na osmanskom
jeziku uopšte i ona je dio svjetske baštine. Uz Dositejev Život i priključenija, Bašeskija je
najbolje od te vrste što smo dali Svijetu u vremenu prije 1900. A ako se hoće tjerati mak na
konac, moglo bi se pokazati da neposrednost riječi u starim srpsko-pravoslavnim, ćirilskim,
natpisima sa bosanskog tla, upisivanim „u ljuta i priskrbna vremena kad su živi zavidjeli
mrtvima“ kvalitativno, a iz raznih uglova gledanja, nadmašuje franjevačke hronike.
Jesu franjevačke hronike osnovni Andrićev izvor za njegov franjevački ciklus, pretežno
onaj raniji, ali i to samo djelimično. Kasniji po postanku, „Fra-Petrov“ ciklus (Prokleta avlija,
Čaša, Trup itd.), najbolji njegov fratarski ciklus koji je samo djelomice fratarski prije svega,
nije zasnovan na tim hronikama nego na raznolikim izvorima, većinom nebosanskim i na
tuđim jezicima. Svoj najvažniji doprinos poznavanju bosanskog katoličkog miljea Andrić je
zapravo dao mimo franjevačkih ljetopisa. Radi se o njegovom sarajevskom katoličkom
ciklusu, prozama o Pamukovićima i Bademlićima, a koje zapravo tretiraju zajednicu na
potezu katolička sela Sarajevskog polja-sarajevski Latinluk, a koje gotovo da i nema u
franjevačkim ljetopisima. Brzi uspon i još brži pad njegovog roda od seoskog domaćinstva
Sarajevskog polja do latinlučke čorbadžijske kuće u samo tri generacije (Pamukovići su očito
izvedeni od nadimka Pamuk koje ima svoje mjesto u Andrićevoj porodičnoj historiji)
najinteresantnije je kulturno-historijski što je Andrić dao na temu bosanskog katolicizma, a
nedvosmisleno je da je jedna specifična usmena hronika tu glavni izvor na kome se gradi
književno djelo (npr. Nevenkina historija u noveli Mara milosnica). A to blage veze nema sa
ljetopisima fratarskim! U Andrića se mogu naći i jasni tragovi Bašeskije, npr. u Anikinim
vremenima i nekim dijelovima u romanu Na Drini ćuprija te u prozi Put Alije Đerđeleza. S
druge strane, Anikina vremena i protinska loza od Hadži-Melentija do zlosretnog pop-
Vujadina i opet neki dijelovi romana Na Drini ćuprija potvrđuju Andrića kao vrsnog
hroničara srpskog bosanskog građanstva o čemu se obično nije pisalo. O Jevrejima u Andrića,
posebno o Atijasima u romanu Travnička hronika, nasuprot gore iznesenom, čak i previše, ali
po plićini i gotovo uvijek isto. Jedno je jasno: nije bosanski katolički svijet ono što je Andrić
najbolje znao, ali je bošnjački svijet, posebno bošnjački dom i sve oko toga doma, ono što on

6
nikako nije znao. Zato su među njegovim slikama muslimana u Bosni Osmanlije-državni
funkcioneri uvijek dati življe i istinitije jer je on, u diplomatskim spisima, našao lupu za
prodor u njihov svijet. Alihodža Mutevelić je izuzetak koji potvrđuje pravilo, a Avdagina Fata
je došla iz balade i ona je balada ostvarena drugim sredstvim.
Indžilira Mlakića mogli bismo opisati kao Poluksa kome je Kastor jedan drugi indžilir:
Rusmir MahmutČehajiČ. Na ovom se mjestu treba prisjetiti davne persiflaže
MahmutČehajiČevih metafizičkih putopisa po Mediteranu koju je u Licima, još 1987. godine,
objavila Jasna Šamić. Šamićeva je tada, povodom MahmutČehajiČevih vrhunjenja (tada mu
je to bila omiljena riječ, kasnije će njeno mjesto zauzeti pridjev zločest i poznato arapsko ime
Hval) napisala da tako tankoćutno, proćućeno metafizički a u stalnom kontaktu sa Duhom i
svetim otajstvima u svojim spisima mogu biti samo inžinjeri. Mlakić i MahmutČehajiČ, dva
klerikalna antimodernistička desničara, zapravo su ne toliko Kastor i Poluks koliko lice i
naličje jednog te istog novčića. Ali taj novčić, nije presvijetla i prečista, žeženim zlatom
pravljena, rušpa. (Prisjetimo se naših starih: Čist k’o rušpa). Prije će biti da su oni lice i
naličje sitne, krte, popljesnivljele bakrene parice, gotovo bezvrijedne, koja se u Bosni nekada
zvala mangura. Nije bila uvijek u opticaju. A kada bi je teftedari-pokrajinski blagajnici puštali
u opticaj narod je znao da dolaze teška i ružna vremena i da će se najdonji te najnedostojniji
uspeti na mjesto najboljeg i najzaslužnijeg. Svako vrijeme ima svoje mangure.