Simpozij ili O ljubavi, Platon

U današnjem svijetu je, baš kao i u razdoblju kada je stvarao Platon, na ljubav stavljen veliki
naglasak. Ona je izvor naših sreća i užitaka, uzrok naših patnji i boli. Ljubav je jedinstveni i
kompleksan osjećaj koji prihvaća ili podržava ljudska djela i aktivnosti, predmet je svih naših
težnji, a rezultira znatiželjom i javljanjem popratnih emocija. Sa njome ćemo se susretati,
iskušati ju, sumnjati u nju te ju veličati ili grditi, ovisno o vlastitom iskustvu i mišljenju.
Platon u širokom luku radi sve od navedenoga. On gradi most između filozofije i ljubavi i
pokazuje njihov međusobni odnos, u kojemu je filozofija nadređena ljubavi.

Ljubav je osjećaj, koliko i dar božanski. Bogovi koji nad nama bdiju, u naše živote poslali su
ljubav, dar Boga Erosa. Dar koji nam je podaren s visina i koji nas tjera da njima i stremimo.
Ljubav je osjećaj koji se temelji na požudi i strasti. Željom za nečim što u nama pobuđuje
upravo niz takvih emocija. Požudom za nečime što nemamo razvija se najteži oblik ljubavi.
Hoćemo li žuditi za kruhom ako ga jedemo, za vodom ako ju pijemo, za zrakom ako ga
dišemo, za snagom/moći ako ju posjedujemo ili ljepoti ako ju imamo. Osjećaj požude za
nečime što nije nam ne pripada najjača je vrsta ljubavi. Takva ljubav zadat će nam najjače
udarce i najteže rane. Zamislimo da uspijemo doći do predmeta za kojim smo silno žudili ili
osobe čiju smo pažnju i ljubav htjeli, kako ćemo postupiti i kako ćemo se osjećati izgubimo li
ih. Htjeli mi to ili ne, sve što imamo jednom ćemo izgubiti. Bez svakog kog volimo ostati
ćemo u jednom trenutku. Takva je sudbina, a nju ne možemo mijenjati.

Ljubav je objekt svih naših želja i izvor najvećeg dobra. Tjera nas na razmišljanje i
promišljanje o vlastitim postupcima i pogledu na svijet iz neke potpuno druge perspektive.
Osvrnula bih se na pitanje koje je Sokrat upitao Agatona jer smatram kako je ono ključ
Platonovog stajališta o ljubavi. Sokrat je Agatona zamolio da „Pokušaj sad, rekao je Sokrat, i
o ljubavi reći. Je li Eros ljubav prema nikome ili prema nekome?“. bilo je i ostalo, izvor
velikih dilema i predmet razmišljanja brojnih velikih umova. Postoji li ljubav samostalno ili
ona je postojana samo kada je usmjerena prema nekome? Odgovor na ovo pitanje nije
jednostavan, te smatram kako ne postoji samo jedan. Svatko od nas ima drugačije poimanje
ljubavi jer ona na svakog drugačije utječe, stoga će pojedinci imati različita razmišljanja o
navedenom pitanju. Moje osobno mišljenje je da je ljubav je objekt, no nikada subjekt. Ona
ne postoji samostalno, već je usmjerena prema nekome ili nečemu. Ljubav je ljubav prema
nekome, a ne prema nikome – izrekao je Sokrat. Slažem se sa njegovim stajalištem u
potpunosti. Smatram da osjećaj, a ljubav kao jedan nepredvidljivi, ne može postojati niti
nastati ako nas netko ili nešto nije potaknulo na njega. Svaki se osjećaj u nama javlja
spontano, na temelju trenutačne životne situacije ili okoline u kojoj se nalazimo. Iz tog
razloga da se ljubav javi do nas mora doći neki podražaj. Povežimo ovu tezu sa psihologijom.
Čovjek je okružen s mnoštvo podražaja, a kako bi na njih mogao primjereno reagirati mora ih
opaziti. Osjeti su doživljaji koji nastaju kao posljedica djelovanja podražaja na naše osjetne
organe. Naše tijelo percipira vanjske podražaje, a na njih onda spontano reagira. No, kako je
naš fizički svijet sposoban na dobivanje i reagiranje na podražaje, ja smatram da je naš
duševni svijet sposoban za isto.
Svaka prisutna emocija i svaki osjećaj koji se u nama javi urok je nečega u čemu smo
sudjelovali ili bili prisutni. Vidimo li ozlijeđenu ili napuštenu životinju na cesti , u nama se
kao posljedica javlja osjećaj tuge i želja za pružanjem pomoći. Podražaj koji je izazvao
osjećaj tuge je nesretna situacija. Laganje nekoga koga volimo dovodi do osjećaja krivnje. U
ovom je slučaju podražaj, koji je izazvao negativan osjećaj krivnje, laganje. Isto tako, razne
fizičke ili psihičke karakteristike pojedinca (osmijeh, zagrljaji, govor tijela, zrelost,
inteligencija,…), u nama mogu probuditi/potaknuti osjećaj sviđanja koji kasnije, ukoliko je
dovoljno snažan, može dovesti do ljubavi.

U čovjekovoj je prirodi da za njome žudi. No, možemo li žuditi za nečime što nam nije
ugodno oku, ili nečemu što nas ne ispunjava strašću. Možemo li žuditi za nečime što već
posjedujemo? Sve su to pitanja na koja Platonov Simpozij pokušava odgovoriti. Platonovo
viđenje ljubavi je kroz ljepotu. Padne li nam, stoga na pamet ljubav, povezujemo ju s nečim
božanstvenim, uzvišenim, a ponajviše lijepim. Ljepota nije, i ne mora biti samo tjelesna.
Čovjek razvija ljubav prema lijepim tijelima jednako kao prema lijepim dušama i mudrosti.
Ljepota je zato temelj ljubavi. Ona je ta koja u nama budi osjećaj požude i želju za njezinim
posjedovanjem. Ne možemo posjedovati ljepotu samu po sebi, već želimo ono što u njoj
sudjeluje. Samo po sebi, tijelo ne mora nužno biti lijepo. No, ako ono sudjeluje u ljepoti tj.
posjeduje ljepotu koju mi nemamo i ne posjedujemo, za njime ćemo žuditi. Uzmimo za
primjer običnu ogrlicu. Nađemo li običnu ogrlicu na ulici ili u javnom prijevozu, prema njoj
nećemo imati sentimentalne osjećaje. Ta nam ogrlica ništa ne znači te ju ne povezujemo ni sa
kim. No, kako ćemo reagirati ako istu takvu ogrlicu dobijemo kao poklon za 18. rođendan? Ta
je ogrlica sada povezana s osobom od koje smo ju dobili. Ona ima značenje i sentimentalnu
vrijednost. Ne mora biti lijepa, no ukoliko ju povezujemo s lijepim osjećajem koji nas je
obuzeo kada smo ju dobili, ona nam se odmah čini vrjednijom. Naša je ljubav usmjerena
prema toj ogrlici jer ona sudjeluje u nečemu lijepom. Ljepota emocija koje su nas preplavile
dobivajući tu ogrlicu, ljepota izraza lica osobe koja nam je poklonila tu ogrlicu.

Htjela bih se osvrnuti na Aristofanov govor o Erosu kao stremljenju k iskonskoj moći.
Aristofan spominje mit o životu na Zemlji kada su ljudi živjeli istodobno u vidu muškarca i
žene, u obliku androgina. Ljudi s dvije glave i četiri uda imali su veliku moć i snagu koja ih je
dovela do vlastite propasti, okomivši se na bogove.

Možemo li ovaj mit povezati sa ljubavi koja se javlja zbog koristi tj. egoizma ili ljubavi koja
je puna žudnjom i strašću? Prije smo bili sjedinjeni sa svojom polovicom, a sada smo
razdvojeni. Izgubili smo svoju polovicu, ona nam više ne pripada. Mi žudimo za nečime što
nam je prije pripadalo, a sada nam je oduzeto. U zajedništvu sa svojom drugom polovicom
osjećali smo se moćnije, snažnije i upotpunjeno. Ona je bila dio nas