Barok je stil u umetnosti i književnosti u XVI i XVII veku, koji se
nadovezuje na renesansu. Uglavnom obuhvata razdoblje između 1570. i 1670. godine. Književnost baroka razvija se u senci kontrole katoličke crkve odnosno njene reakcije na reformatorski pokret Na književno stvaralaštvo posebno utiču ideje katoličke crkve o čoveku i životu. Nasuprot renesansnom optimizmu, veri u život i čovekovu snagu, u baroku se pripoveda ljudska nemoć i ništavnost ovozemaljskog života. Misao i rasprave o smrti postaje centralna tema crkvene literature i snažno utiče na književnost baroka. Barok se u književnosti prvo javlja u Španiji, zatim u Italiji, Engleskoj i Francuskoj Književnost baroka dala je nove oblike književnog stvaralaštva. Neobičnost se postiže čudnim i originalnim izrazima i stilskim sredstvima.
Neguju se svi oblici književnosti poezija, proza i drama.
Stvara se i nova, neobična poezija koja izražava slobodno osećanje i koju karakteriše čudna forma. U poeziji prevladavaju sonet i epigram, a lirska pesma je sa temom ljubavne boli i prolaznosti ovozemaljskog života i zemaljskih vriednosti. Teme istorijskih epova, koji treba da pouče u duhu hrišćanstva su iz nacionalne istorije. U prozi dominiraju viteški i pikaški romani. Glavna tema drama je sukob pojedinca i društva. Nastaju melodrama i opera. Opšte odlike književnosti baroka: blistavost i snažni izrazi slike, neobičnosti, kontrast i metafora, pesničke figure antiteza, antimetabola, oksimoron, paradoks, hiperbola, groteska, apsurd, kao i obilje reči i detalja. Ovaj stil u književnosti je literaturi dao upečatljivo obeležje u jednom čitavom istorijskom periodu. Značajniji evropski književnici baroknog razdoblja bili su Luis de Gongora, Pedro Kalderon de la Barka, Đan Batista Marino, Džon Milton.