Mozgovi u 

posudi

Mnogi filozofi razvijali su teorije po kojima stvarni svijet zapravo ne postoji ističući kako je svjetska
populacija zavarana vraljivim osjetilima koja zamagljuju istinu i predočavaju nekakav fabricirani svijet.
Prvu takvu teoriju razvio je R. Descartes koji iznosi stajalište da nas neki zli zloduh obmanjuje te da
umjetno u nama izaziva sve naše doživljaje. Descartesov argument razvio je i američki filozof Hilary
Putnam koji zlog zloduha zamjenjuje s mozgovima u posudama koje kontrolira neko napredno
superračunalo ili zli znanstvenik.

Sama pomisao kontroliranja ljudi, a kamoli provedba ovakvih pokusa djeluje nemoguće. Prvo,
s medicinske strane gledano nije moguće transplatirati mozak izvan ljudskog tijela i imati moć
upravljanja vizualizacijom. Također, zašto bi nekome bilo u interesu to raditi i održavati takav sustav.
Ipak, postoji varijanta da smo mi jedini mozak u posudi te da su svi ljudi i stvari lažni te da je naša
interpretacija samo proizvod nekakvog superračunala. No, zašto bi superračunalo čovjeku dalo
podražaj da misli da je mozak u posudi i toliko inzistiralo na tome da mislimo o tome. To dovodi
u pitanje može li mozak misliti i primati podražaje koje ne postoje u njegovom misaonom okolišu.
Jednako tako, Descartesova izjava cogito, ergo sum trebala bi pokazati da ako mislimo, zapravo
postojimo zato što imamo svijest o sebi. Ako nemamo izravne svijesti o vlastitom doživljavanju, onda
po Descartesu ne postojimo kao individua.

Kada ponovo sagledamo sve teorije i hipoteze, možemo zaključiti kako su one samo različiti pogledi
na problem spoznaje naših doživljaja i nas kao subjekata u ovome svijetu te da je svaka posebna na
svoj način.