Alhamijado književnost

Do 1878. godine književno stvaranje

Bošnjaka odvijalo se u tri različita toka.Uz
narodno stvaralaštvo i književnost na
orjentalnim jezicima, a kao treći oblik javlja
se alhamijado književnost. Sam termin
alhamijado izveden je od arapske riječi el-
adžemije, što znači tuđ,stran,nearapski.
Alhamijado književnost javlja se kao
civilizacijski fenomen kulturološkog
preplitanja istoka i zapada.Ona predstavlja
pisano izražavanje na bilo kom nearapskom
jeziku,uz upotrebu ortografski prilagođenog
arapskog pisma.Alhamijado književnost
nastala je u 16. vijeku u Španiji, a prva djela
nastala su na našem podneblju u Bosni i
Hercegovini početkom 17.vijeka. Uticaj
alhamijado književnosti među sandžačkim
stvaraocima posebno je primjetan u
19.vijeku,kada veliki broj učenjaka,posebno
iz Novog Pazara i Bijelog Polja,počinje pisati
poučna djela u poeziji i prozi
arebicom.Reformu arebice izvršio je
Mehmed Džemaludin Čaušević,koja je po
njegovom nadimku prozvana u narodu
“matufovača”. Proza alhamijado stvaralaca
nerijetko se odlikuje dijaloškim oblicima,dok
su u poeziji zastupljeni različiti stihovi koji se
protežu od peterca do osamnaesterca.
U alhamijado književnost spadaju:
kaside,ilahije,mevludi,avdije i nasihati. Oni
uglavnom govore o moralnim
vrijednostima,slave Boga,imaju
historijski,poučni i vrlo satirični sadržaj.
Divan-u književnosti,zbirka pjesama jednog
pjesnika koja sadrži više pjesničkih
oblika(kasida,gazel,rubaija,mesnevija,tarih.)
Kaside su poučne pjesme i pohvalnice bliske
svjetovne književnosti i njena pouka se
zasnivala na religijskome moralu.
Ilahije su duhovne lirske pjesme,koje
predstavljaju jedan kolektivan sadržaj.
Mevlud-sama riječ “mevlud” znači
proslava,posvećena poslaniku Muhammedu
alejhi selam. U narodu se mevlud
upražnjava i u trenucima žalosti i u
trenucima radosti.
Poslednje djelo alhamijado stvaralaca
predstavlja Fikhul-ibadet,koje je napisao
Muhamed Seid Serdarević 1941. godine.

Sulejman Tabaković
Sulejman Tabaković je jedan od tipičnih
alhamijado pjesnika. Pisao je na svom
maternjem jeziku, bosanskom jeziku.
Tabaković je živio u 19.vijeku.Rođen je u
Novom Pazaru što u svom nasihatu i
sapoštava:
“Ovaj ćitab što je bio
u Pazar se baš rodio”
Poznata njegova djela su divan iz dva dijela:
Prvi dio: “Ovo je na bosanskom nasihat
Sulejmanov” (317 stihova)
Drugi dio:”Ibrahim Terzija”(265 sedmeričkih
stihova)
“Abdija”(261 stih)
“Car Mustafa nastade”(87 stihova).
Njegova djela imaju poučnu i odgojnu svrhu
za djecu, ali i za starije. On je bio i kritičar
svog vremena,oštro upućujući prekore
negativnim pojavama. Kao dosljedni vjernik,
Sulejman vidi izlaz u vraćanju izvornim
islamskim načelima i vrijednostima. U tom
duhu neprestano savjetuje, opominje i
kritizira.

Hafiz Salih Gašević

(1885-1899)
Hafiz Salih Gašević autor je najpoznatijeg
Mevludi šerifa na bosanskom jeziku, a
ujedno i prvo djelo te vrste na bosanskom
jeziku. Rođen je u Nikšiću 1885. godine,
školovao se u Istanbulu i dobro je poznavao
turski,arapski i perzijski jezik. 1876. godine
zauvijek napušta Nikšić i odlazi u Prizrenski
sandžak. Kao kolašinski kajmekam,preveo je
i prepjevao Mevlud Sulejmana
Čelebije(Brusalije) na bosanski jezik i osobno
štampao njegovo prvo izdanje, 1879.
godine, a drugo izdanje 1893/94. godine.
Pred smrt je iz Šahovića,gdje nije bilo lekara,
prenesen u Bijelo Polje, gdje je umro
1898/99. godine.

Ibrahim Biočak Pačariz

(1852-1922)
Pačariz je rodom iz sela Bioče, mjesta na
istoimeno rijeci između Bijeloga Polja i
Berana. Osnovno obrazovanje je stekao u
mektebu u rodnome mjestu, a potom
nastavio školovanje u medresi u Đakovici.
Savladao je turski,arapski i albanski jezik.
Biočak je stvarao u vrijeme kada se Turska
carevina bližila kraju, a raslo buđenje ideje o
nacionalnome potvrđivanju, kada snaži
pokret balkanskih naroda za pisanjem i
radom na vlastitim jezicima. U skladu sa tim,
od sedme decenije 19.stoljeća javio se niz
bošnjačkih pisaca, koji stvaraju na
bosanskom jeziku, a među njima i Ibrahim
Biočak.
Najpoznatije Biočakovo djelo je Kasida,
poetski rad u 16 dijelova i Naslihati napisani
u prozi.

Nazif Šušević
(1860-1923)
Krajem 19. stoljeća kada alhamijado
literature zamire, javlja se jos jedan pjesnik
raskošnog talenta Nazif-efendija Šušević. U
cjelokupnom opusu ovoga pjesnika
centralno mjesto zauzima pjesmama nema
bola, nema mraka ni tegobe. Pjesnik, kao
istinski vjernik opominje, savjetuje, prijeti.
Na veoma slikovit i uvjerljiv način dočarava
trenutak kada se duša rastaje od
ovozemaljskog “oklopa” – tijela i prema
zasluzi odlazi u Božije okrilje ili u
Džehennem. Pjesnik upozorava na način na
koji se živi ovaj život, na ponašanje prema
slovu Kur’ana.
Šta god radiš-radi, brate, misleći
Pa će lako tvoja duša izaći.