Petra Alimović 1.F Hrvatska ćirilica 24. travnja 2020.

Hrvatska ćirilica – nastanak

Hrvatska ćirilica, još poznata kao i bosančica, je morfološki i ortografski osobita inačica ćirilice.
Ćirilično pismo je istočnokršćansko ili grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima koje je dobilo
ima u čast svetog Ćirila, koji je zaslužan da su Hrvati stoljećima imali liturgiju na narodnome jeziku.
Iako ćiriličnim pismom pišu većinom pravoslavni narodi, i hrvatski ga je katolički narod vrlo rano
prihvatio jer je stoljećima bio u doticaju s bizantskom kulturom. U Hrvatskoj se koristilo od 12. do 19.
stoljeća, a negdje i u 20. stoljeću. Bilo je rasprostranjeno u Bosni, Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji, ali
su i u Istri pronađeni natpisi pisani ćirilicom. U našim krajevima ćirilično pismo nije služilo u liturgiji.
Pod utjecajem glagoljice, hrvatska ćirilica je razvila poseban grafem kojim se bilježe glasovi ć i đ, a u
glagoljaškim sredinama nađeni su spomenici u kojima se glagoljica i ćirilica miješaju jer su Hrvati
istodobno koristili oba pisma. Tri su osnovna tipa hrvatske ćirilice: poljički, dubrovački i bosanski.
Hrvatska ćirilica se naslanja na bosansko-humsku diplomatičku kurzivnu ćirilicu. Udaljena je od
ostalih oblika kurzivne ćirilice i na trenutke odaje sliku sasvim drugačijeg pisma. Bosančica je
izgledom otežalo pismo čvrstih i oštrih poteza te je jako izražen utjecaj glagoljice. Lako je čitljiva jer
svako slovo prikazuje uvijek jedan, isti glas. Povaljska listina (1250.) najstarija je ćirilična isprva na
tlu današnje Hrvatske.

Literatura:
bosančica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.
Pristupljeno 24.4.2020. <https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=8874>

HRVATSKA BAŠTINA ̶ Hrvatska ćirilica. Hrvatska udruga Benedikt. Michael Jukić, 2020.

Pristupljeno 24.4.2020. https://hu-benedikt.hr/?p=121785