Domaći uradak

Analiza - Pablo Picasso

I prije nego što je završio školovanje, Picasso je ušao u krug najuglednijih barcelonskih slikara.
Bio je čudo od djeteta. U četrnaestoj godini, gotovo bez ikakve formalne izobrazbe, ispunio je
zahtjeve cijenjene akademije La Lonja.
Njegovo prvo veliko platno iz 1895./96. „Prva pričest“ bilo je izloženo pokraj slika Santiaga
Rusinola i Isidra Nonella na jednoj od najvažnijih izložbi dotad održanih u Barceloni. Odabrao je
religioznu temu, ali umjesto da izabere temu iz evanđelja, on prikazuje prvu pričest – iznimno
važan događaj u životu jednog katolika. Ulazak u kršćansku zajednicu prikazan je kao scena iz
obiteljskog života; pretpostavlja se da je naslikao svoju sestru Lolu na prvoj pričesti, no
vjerojatno je i istina jer je uzeo figuru i obrise lica vlastitog oca za jednog od likova na slici. Iako
na prvi pogled izgleda kao da je samo htio uhvatiti trenutak sentimentalnosti, ovaj rad je
predstavljao i posebnu preokretnicu u Picassovom životu. Prilagođavao se kriterijima
akademskog slikarstva krajem 19. stoljeća naglašavajući dramatičan trenutak u životu jedne
katoličke djevojke – dok kleči pred oltarom i tako izvršava simbolički prijelaz iz djetinjstva u
odraslu dob. Picasso je tu tranziciju prikazao tako što je naglasio Lolinu bijelu haljinu i draperiju
na oltaru da se osjeća povezanost – tj. doticanje s Bogom u religijskom smislu. Uz to podao je i
pažnju na osvjetljenje koje su dolazilo iz blago naglašenih svijeća s desna. Jasne kontraste
svijetlog i tamnog je nastavio koristiti i u svojim daljnim radovima. Nije slučajnost što je Picasso
usredočio na neki oblik promjene ili tranzicije jer time je možda i htio prikazati svoj vlastiti
prijelaz iz umjetničkog djetinjstva u zrelost – ipak je to bila prva slika koju je izložio javno među
ostale zrele umjetnike. Iako je tako mlad već bio vješt u akademskom slikanju, na ovom stilu se
nije zadržao dugo – s vremenom je postao još mlađi.
Prošavši kroz svoje modro i ružičasto razdoblje - sam Picasso, naravno, nikada nije želio
oponašati stvarnost i zavaravati ljude. Prije njega već su impresionisti i njihovi nasljednici
potkopali ovu stoljetnu dogmu, no ipak je Picasso učinio krajnji napor i srušio zastarjelo
poimanje umjetnosti. Umjesto da predmet promatra iz jedne točke, on ga istodobno promatra iz
više kutova. Geometrijska struktura slike više nije zasnovana na načinu na koji uobičajeno
promatramo predmete, ego se stvara samostalna struktura koja je razumljiva jedino u samom
području slike. Umjesto realnog svjetlosnog izvora koji osvjetljava sve predmete, Picasso uvodi
više izvora svjetla za svaki predmet na slici.
Među prvim radovima njegove kubističke faze spadaju njegovi autoportreti i eksperimenti na
skicama za sliku „Gospođice iz Avignona“ (1907.). Nije se promijenio samo njegov način
slikanja, nego i njegova samospoznaja. Usporedivši ovo s njegovim akademskim, „čistim“
radovima, ovdje je počeo ostavljati dijelove platna praznim. Glave i tijela su odvojena na posebne
dijelove i nema glatkih prijelaza. Iako dame na slici nisu izgledale realistično (čak više kao da su
rasčetvorene sjekirom) i po tadašnjim standardima atraktivne, Picasso je ipak uspio dočarati
erotsku senzualnost ženskog tijela. Svaka pojedina dama je sastavljena od potpuno različitih
elemenata. One se gotovo stapaju sa stražnjim planom slike koja je puna sličnih, izlomljenih
pukotina. Prisjećajući se njegovog prikaza prve pričesti, ovdje ne vidimo taj odnos svijetlog i
tamnog koji bi mogao oblikovati ova tijela, već nas dovodi do prostorne dezorijentacije.
Picasso je želio uništiti gotovo sve. Njegova pobuna protiv mita ženske ljepote relativno je
nevažna u usporedbi s drugom pobunom: razaranjem već stvorene predodžbe o njegovu
slikarstvu. Bunio se protiv cjelokupne zapadnoeuropske umjetnosti, počevši od rane renesanse.
Pa ipak, slika nije nastala ni iz čega. Picasso je izučavao ibersku i afričku skulpturu koja je imala
upravo takve arhaične oblike, a koji su ga potaknuli na stvaranje stiliziranih, prirodnih oblika , na
njihovo raspoređivanje u stroge geometrijske okvire te, na kraju, na njihovo radikalno
deformiranje.
Kroz Picassove faze vidimo njegovo traganje za vlastitim sobom ili zapravo odrastanje i
napredak ljudskog duha jer on je već pronašao i prikazao sebe kroz bilo plavu fazu ili kubizam.
No, najzanimljiviji je zapravo redoslijed tog napretka - zrelo je slikao kao dijete, a u njegovim
djelima iz zrelih godina vidi se element djetinjastog.