║EDVARD MUNCH║

Povijest umjetnosti

SŠLU Gabrijela Jurkića Mostar

Nika Weber, 4.a

6-11-2020
 Sadržaj

 UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2

 Biografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3
1. Djetinjstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3
2. Susret s umjetnošću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .4
3. Traganje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
4. Rammet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .6
5. Grafike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
6. Odnos sa ženama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
7. Preobražaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
11
8. Fredelig død . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
13

 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
13
 Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
16
9.

1
 UVOD

“Moj strah od života mi je neophodan, kao i moja bolest. Bez

tjeskobe i bolesti, ja sam brod bez kormila.” -Edvard Munch

Edvard Munch, najpoznatiji norveški umjetnik, bio je slikar,

grafičar, litograf i drvorezac. Vječito nespokojan, pomalo
morbidan pesimist, u strahu od samoće ljudskog bića,
podjednako u gužvi velegrada kao i pred uznemirujućom
veličinom prirode – s takvim način izražavanja postao je jedan
od predvodnika ekspresionizma i simbolizma. Spomenuta
raspoloženja Munch prenosi i na platno, služeći se linijama koje se izdužuju i povijaju, kao i
tonovima boja koje djeluju melankolično. Takvu atmosferu stvorio je na svom najpoznatijem,
zapanjujućem djelu, Krik. Iako je stvoritelj jedne od danas najpoznatije slike u svijetu umjetnosti,
tvorac histeričnog lica nije toliko poznat kao njegovi suvremenici ekspresionisti, kao što su Van
Gogh, Henri de Toulouse-Lautrec i Paul Gauguin.

Već davno su impresionisti razbili tu dogmu „lijepe umjetnosti“ i ustanovili su da slika nužno ne
mora prikazivati stvari onakve kakve jesu nego kako ih umjetnik vidi. No, njima je u fokusu bila
perspektiva, pejzaž, svjetlost i prikaz trenutka više nego njihovih emocija. Zasigurno mogao se
razaznati svačji stil ali ne emotivno i burno kao kod Muncha. On je bez prikrivanja, dopustio da
njegov duh ispusti krik, dodirujući promatrača sve do danas.

Svoju melankoličnost nije od niotkuda posvojio – kroz život su ga uvijek pratile smrt i bolest, što
je i postalo ključan i prepoznatljiv motiv njegovog stvaralaštva. Zbog toga će Munch otvoriti
vrata ekspresionizmu. Kroz ovaj referat ću vam predstaviti Munchov ne tako bajan životopis,
njegove tjeskobne misli iznešene kroz djela, analize par djela, kako su ostala održana te kakav je
imao utjecaj na novije generacije umjetnika.

2
 Biografija
1. Djetinjstvo

Edvard Munch je rođen 12. prosinca 1863. u malom selu Adalsbruk-u, u Norveškoj. Njegov otac,
Kristian Munch, je bio vojni liječnik, koji je naglašavao važnost kršćanstva. Njegova majka,
Laura Katerin, je bila 20 godina mlađa od Kristiana i nezaposlena. Živjeli su od očeve zarade, ali
to im nije bilo lako jer Edvard nije bio jedino dijete – imao je tri sestre (Sofia, Laura, Inger) i
jednog brata (Peter Andreas).

Edvardovo djetinjstvo i obitelj su ključni za kasniji razvoj njegovog stila i odabiru motiva. Važno
je spomenuti da baš u ovo vrijeme je isplivala Freudova teorija o razvoju podsvjesnog uma i
uloge doživljaja iz djetinjstva na daljni razvoj čovjeka. Sagledavši Edvardov život, ta teorija bi
mogla biti i opravdana.

Najbolniji trenutak u njegovom životu bi bila smrt njegove majke. Oboljela je od tuberkuloze kad
je imao samo pet godina. Tragedija se nastavila kada je Sofia, njegova starja sestra koja mu je
nadoknadila ulogu majke, također umrla od tuberkuloze kad je imao trinaest godina. Pored ova
dva gubitka tokom njegovih presudnih godina razvitka, njegov otac je postao emocionalno
nedostupan okrenuvši se prekomjernom i psihopatskom religioznošću, koja se pojavila kao
posljedica depresije. Često je imao kvazi-spiritualne vizije u kojima je opravdavao obiteljske
probleme kao Božju kaznu. Nije ni pomagalo to što su živjeli u neimaštini usprkos očevom
zanimanju.

Tragedija i nesreća nisu poštedjele ni ostatak članova obitelji; Peter Andreas je uspio oženiti se i
postati liječnik ali je i on ubrzo umro od tuberkuloze, Laura je imala šizofrenične epizode od rane
adolescencije te je do kraja života provela u mentalnim institucijama. Najmlađa kćer, Inger, je
uspjela nadživjeti Edvarda i objaviti knjigu obiteljskih pisama.

Kristian bi često čitao djeci priče o duhovima od Edgara Allan Poe-a, uz razna predavanja o
povijesti i religiji, što je mladom Edvardu usadilo tjeskobu i strah od smrti. Tragedije koje su
snašle njegovu obitelj i očeve priče su vividno utjecale njegovu psihički razvoj – nije ni čudo što
je postao sklon melankoličnim motivima.

3
 2. Susret s umjetnošću (1880.-85.)

Iako je gospođa Munch opisivala Edvarda kao „zdravog i živahnog dječačića“ u svojim pismima,
počeo je imati zdravstvene probleme nakon njene smrti. Edvard, sklon bolestima u hladnom
Norveškom podneblju, često izostajao iz škole te je svoje vrijeme kući provodio crtajući i
slikajući s akvarelama. Sa trinaest godina se upoznao s djelima grupe umjetnika pod imenom
Norske Kunstforeninger koji su tada bili vodeći umjetnici u Norveškoj. Pogotovo su mu se
svidjele njihove slike pejzaža koje je i sam počeo slikati. Time je lako i uveo uljane boje na svoja
platna. To mu je bio učestali hobi i utjeha kroz njegovu adolescenciju – sa 17 godina je napisao u
svom dnevniku: „Odsada sam odlučio da ću postati slikar“.

Ubrzo nakon smrti njegove majke, na njeno mjesto je došla njena sestra, Karen, koja je preuzela
ulogu majke u Munch obitelji. Karen je jako brižna bila te je podržavala Edvardovu naklonost
umjetnosti – pogotovo kada je napustio mašinsku školu da bi se upisao u Kraljevsku akademiju
umjetnosti i dizajna u Oslu.

U njegovom ranu boravku na akademiji eksperimentirao je s mnogim stilovima, ali ponajviše su

mu radovi spadali u naturalizam – po motivu, koji je najčešće bio kritički osvrt na društvo i po
realističnom stilu. Slikajući en plain air, često je volio slikati industrijske prizore uz obalu
Akerselve, prolaznike ulice Karl Johan te seljake koji se vraćaju kući – u tim motivima prolaznog
svijeta okušao se i s impresionizmom. Najveći utjecaj su na njega imali Christian Krohg i Julius
Middelthun. Nastranu njegovih akademskih slika, slikao je sebe i svoju obitelj. Počeo je slikati
autoportrete u svojoj kasnoj adolescenciji pa sve do kraja svog žiivota. Zadnja slika mu je upravo
i bila autoportret. Nije naslikao ni jedan autoportret na kojem se smije. Usvari, u većini su mu
usta prema dole, ramena obješena, i dosta puta je naglasio bore na čelu – slično Darwinovoj
definiciji „mišića tuge“.

3. Traganje

Pronavšivši se u boemskom društvu, Munch se upoznao s mislima anarhijskog filozofa Hans

Jæger-a, predvodnikom grupe zvane „Kristiania-Boheme“ (glavni princip im je bio liberalni
ljubavni odnosi i radikalno samoizražavanje ). Munch i Jæger su postali veoma bliski prijatelji te
je Jæger poticao Munch-a da malo više iznosi vlastita iskustva u svoj rad. Sa 22 godine je

4
naslikao što je shvaćena kao prva „ozbiljna slika“ – „Bolesno dijete (1885-1886),“. Smatra se
ozbiljnim jer se tek tu moglo vidjeti njegovo probijanje iz školskog načina slikanja u vlastiti stil.
Slika predstavlja scenu iz sjećanja njegovog djetinjstva kada mu je sestra Sofia umirala od
tuberkuloze. Munch je kasnije naslikao istu sliku još 5 puta i pisao je da je tek osjetio pravi
smisao tuge u ponovnom buđenju sjećanja na njegovu sestru.

Munch je u ovo vrijeme imao želju da

umjetničkim vokabularom realizma
prikaže subjektivan doživljaj ili da
prepusti promatraču vlastitu interpretaciju
sadržaja. Kada je slika bila izložena kao
„studij“ u Oslu 1886., dočekana je
većinom negativnim kritikama ne samo od
strane kritičara nego i Munch-ovih kolega.
Motiv bolesti i smrti nije bio rijedak u to
vrijeme, no ono što je izazvalo
provokaciju jest način kako je urađeno –
grubo, šturo, bolno i nedovršeno. Munch
je smišljeno ostavio takvo platno, jer po nalogu svog kolege, ipak je uspio prikazati jedno bolno
iskustvo iz svog života. Samim intenzitetom boje se može vidjeti na čemu mu je fokus bio; u
zagušljivosti i napetosti sive prostorije, samo sestrina kosa prestavlja ono još malo života što joj
je ostalo. S njene strane tu je i Karen, koja ju drži pogrbljena od tuge. Načinom nanosa boja reklo
bi se da ide ka impresionizmu, čitav rad ima dojam neugodnog statičnog zujanja kao na
pokvarenom televizoru.

Munch je bio i pod jakim utjecajem pozorišnih drama. Osjetio je posebnu sklonost prema
Ibsenovim dramama, koje su tada šokirale buržoazijsku sredinu sa svojim kritičkim i
nekompromisnim analizama društvenih pitanja kao što su ludost, preljub i licemjerje – teme koje
je i on sam često koristio.

5
Zbog loših kritika, Munch se okrenuo na malo „uobičajan“ stil te je sa svojim platnom
„Proljeće(1889)“, kao više akademskom pristupu bolesnog djeteta, sebi osigurao stipendiju za
daljnje studiranje u Francuskoj.

4. Rammet (1889.-92.)

Tokom prvih mjeseci u Parizu, Munch je išao na razne

tečajeve slikanja, posjećivao galerije i komunicirao s
kolegama umjetnicima na okupljalištima kao što su
Café de la Régence. Tu je počeo slikati po uzoru
impresionista kao što je Manet, čije lepršave
kompozicije su znatno bile drugačije u odnosu na
Munch-ove česte teme kao što su smrt i tjeskoba. Iste
godine, njegov otac umire te Edvard, poražen, seli se u
predgrađe Saint-Cloud, gdje je provodio dane u
zatvoren u svom hladnom i oskudnom stanu. Svoje
sjećanje je ostavio tu i u slici „Noć u St.Cloud-u“, gdje
je bojama pokazao samu hladnoću, mraz i samotni
mrak u kojem tuguje. Figura je jednostavno prikazana, u par poteza, ali jasno se vidi obris
čovjeka koji sjedi pogrbljen – zamišljen.

Ubrzo se opet vratio na noge poslije svoje krize i to ovaj put s novim idejama. Htio je da njegova
djela budu subjektivna, temeljita, ogolišena do srži ljudske psihe.

Od 1890-ih, Munch je razvio svoj ekspresionistički stil

tako što je slikao veliki broj slika koje su bile vezane za
njegove unutarnje doživljaje i djetinjstvo. Česti motivi su
mu bili; ljubav, gubitak, smrt, očaj, osamljenost,
ljubomora, tjeskoba, gubitak nevinosti, zahvatanje i
rastanak. Kasnije je napravio ciklus slika pod imenom
„Friz života“ koji je sadržio 22 slike u navedenim

6
motivima. Ciklus je sadržio radove primjerice „Očaj“, „Melankolija“, „Tjeskoba“, „Pubertet“,
„Madonna“... Najpoznatije djelo, ne samo iz ciklusa nego u općem Munchovom stvaralaštu,
„Krik“ , prikazuje dezintegriranu figuru nalik na fetus koja stoji na mostu, s uznemirujućim
zalaskom sunca na obali i dvoje šturo naslikanih figura u pozadini kako se odmiču. Iako se slika
može na više načina interpretirati, najvjerojatnije predstavlja gubitak; gubitak sebe (izobličena
figura), gubbitak dana (zalazak sunca) i gubitak roditelja (dvije figure u pozadini). Munch je
sasvim direktno prikazao vlastitu egzistencijsku krizu. Sa žarkom bojom neba i nemirnim
linijama prikazao je osjećaj tjeskobe i uznemirenosti. S ovom slikom je pojam aksioznosti doveo
na kozmičku razinu, povezana s pormišljanju o smrti i njegovom besmislu što će kasnije postati i
poimanje egzistencijalizma. Po njegovim spisima, rekao je da je jednog dana hodao preko mosta
sa svojim kolegama i odjednom je zastao u čuđenju jer je čuo kako je priroda ispustila krik.
Prema psihološkim istraživanjima, to je često nešto što bi osobe s depresijom ili anksioznosti
opisale da doživljavaju. Munch se je sigurno borio s tim poteškoćama ali i naučio je prihvatiti ih
jer je sam priznao da bez njih njegovi radovi ne bi bili ono što jesu. Ovaj ciklus mu je donio
spoznaju u umjetničkom svijetu i nakon smrti. Iako je ovo samo mali dio njegovih najboljih
radova, svi oni ipak najbolje pokazuju i razlikuju ga stilski od drugih umjetnika – karakteristika
profinjenog, poetična melankoličnost u motivu izolacije, smrt i trulost.

„Friz života“ je čisti produkt osobnog iskustva, sa univerzalnim temama: ne radi se o određenim
muškarcima ili ženama nego o njima općenito, i o čovjeku koji se suočava s prirodnim pojavama.
Gledano u slijedu, pojavljuje se implicitna pripovijest o ljubavnom buđenju, cvjetanju i uvenuću,
popraćena očajem i smrću.

5. Grafike

Da bi svoja djela učinio pristupačnijim većoj masi, Munch je 1894. počeo praviti otiske – od
linoreza, suhe igle, bakropisa, litografije pa do drvoreza. Tehnika grafičkog otiska mu je bila
privlačna jer mu je dala velik prostor za eksperimentiranje. Njegovo prethodno neiskustvo s
grafičkom umjetnošću je sigurno bio faktor koji ga je dovodio do novih inovativnih tehnika. Kao
i mnogi njegovi suvremenici, crpio je inspiraciju od japanskih drvoreza, ali je on dosta
pojedostavio proces – radio bi na samo jednoj ploči koju bi raskomadao na više dijelova.
Uporaba prirodne teksture drveta mu je bio uspješan eksperiment koji će kasnije i nove
7
generacije umjetnika koristiti, pogotovo efekat magljenja s manjim pritiskom (koji se najbolje
vidi u otisku „Poljubac IV“). Također je kombinirao razne medije ili ih postavljao jedno preko
drugog. Munchove grafike su izgledale stilski i tehnički nalik njegovim slikama. Iznosio je
vlastitu tenziju prema burnoj urbanizaciji i moralnim dilemama svijeta koji se mijenja iz dana u
dan, kao i prema novim medicinskim i znanstvenim otkrićima. Kao osoba s anksioznošću,
neizbježni pojam vremena koje uvijek teče mu je sigurno činilo još veču tjeskobu koju je vješto
prikazivao s vijugavim potezima, čineći dojam neprestalne kretnje. Njegova uporava grubih
tekstura, neobičnih boja i kontraverznih tematika su odjekivale nečim novim, promjenom
stavova, pobunom na tradicionalnost – i obilježile su ga kao jedan od prvim „modernih
umjetnika“.

„Autoportret s kosturom ruke“ (1895.) – njegova prva grafika – otkriva šta se može postići kad se
talent za crtanje suočava s osebujnim stilističkim mogućnostima medija. Sablasna košturava ruka
koja leži ispod umjetnikovog lebdećeg lica su više nego memento mori – već u svojim prvim
otiscima, Munch se prisjećao na ikoničnu tradiciju koja je datirala od renesanse.

Tri verzije zadimljenog kafića pripadnika Kristiane Bohemians, sa suptilno izraženim tonom i
teksturom, su dokaz da je Munch učio od Whistler-a i Degas-a kako uhvatiti svjetlost i dubinu
interijera u tehnici bakropisa.

No, i grafike su mu se s vremenom mijenjale, kao i slike. Usporedimo dvije njegove verzije
otiska „Poljubac“ iz ciklusa Friza;

8
Prvi (desno) je atmosferičan otisak iz 1895. koji prikazuje dvoje ljubavnika u zanosu ispred
prozora sa navučenim zavjesama, kao na pozornici. Sedam godina kasnije, Munch je opet
razradio ovaj motiv ali sa drugalijim pristupom. Iako se vidi sličnost u položaju likova, ova
kasnija ipak dolazi iz drugog umjetničkog univerzuma, s novijim i renoviranim mislima. Tijela
ljubavnika, nalik na Rodin-ova, postaju silueta, njihova tijela su malo pa nepropoznatljiva u
jednoličnoj crnoj masi. Jedino tri linije, i par mrlja koje predstavljaju njihova lica i ruke nam
mogu reći da se radi o dvoje ljudi u zagrljaju. Preko zaljubljenika, Munch je otisnuo teksturu
drveta s malo pritiska, prolazeći kroz njihovu sjenu kao kiša.

Ostale grafike koje su vrijedne spomenuti su; „Vampir II“, „Madonna“, „Glava uz glavu“,
„Mjesečina I“ te mnoge obrade slika iz „Friza života“.

Zapravo, zahvaljujući litografskom otisku „Krika“ – a ne slici – Munch je postao poznat kao
umjetnik. Kad je 1895. objavljen u pariškom umjetničkom časopisu La Reuve Blanche, probudilo
je impresiju i zanimanje za ovog Edvarda Muncha. Njegovi otisci su najviše imali utjecaj na
njemačke ekspresioniste, pogotovo drvorezi sa svojim jednostavnim kompozicijama izadiranjem
u vlastite doživljaje.

6. Odnos sa ženama

Dok je Munch bio u boemskom društvu, na početku svoje karijere, imao je par opsesija sa
starijim, udanim ženama. Čak je jedna izgledaom naličila na njegovu majku, još uzevši činjenicu
što je bila udana za liječnika. Uznemiren njihovim supružnicima, naslikao je niz slika u kojima se
nalazio s njima.

Buđenje njegovih ljubavnih motiva se vidi u slici „Glas“(1893.), gdje se u ljetnoj noći čini da
djevojku koja stoji među drvećem više priziva unutarnji glas nego bilo koji zvuk s čamca na
moru iza nje. Gledajući u smislu kompozicije, ovo je jedna od nekoliko slika u „Frizu“ na kojima
se vijugava horizontala obalne crte uspoređuje s okomicama drveća, likova ili odrazom poput
stupa preko mora sunca ili mjeseca. Procvat mu se vidi u „Poljubcu“(1892.), u kojem su
muškarac i žena zatvoreni u nježnom i strastvenom zagrljaju, a tijela im se stapaju u jedan valovit
oblik, a lica su toliko stopljena jedno u drugo da niti jedno ne zadržava vlastite crte.

9
Posebno snažna slika predaje, ili
transcendencije, individualnosti je
„Madonna“ (1894–95), koja prikazuje golu
ženu zabačene glave u ekstazi, zatvorenih
očiju i crvenog oreola iznad valovite crne
kose. To se može shvatiti kao trenutak
začeća, ali na licu lijepe žene se više
očituje predosjećaj smrti ili poraza. U
Munchovoj umjetnosti, žena je "druga" s
kojom se očajnički želi sjediniti, ali se boji,
jer prijeti uništenjem kreativnog ega.

U istom periodu, Munch se spetljao s

bogatom Norvežankom, Tullom Larsen,
koja ga je silila da se oženi njom. Odnos je
tragično završio uz slučajnu pucnjavu, koja
ga je koštala gubitkom dva gornja zgloba s
prsta, koja mu je nanijela znatnu fizičku i psihičku bol.

U njegovoj slici „Djevojka s crvenom kosom i zelenim očima: grijeh“ vidi se njegov strah od
ženske moći. Očito je ovdje mislio na Tullu. U stvarnosti, boemski odnosi su bili zabavni,
zavodnički ali teški. Munch je osjećao privlačnost
prema ženama ali nije mogao ostati vjeran nijednoj.
Njegovi razočarajući odnosi sa ženama su kao
posljedicu stvorile niz emocionalno povedenih slika.
1893., naslikao je „Smrt i Djevu“ koja prikazuje ženu
kako grli kostura, na slici „Vampir“, žena je prikazana
uronjene glave na muškom vratu, a u slici „Harpija“,
naslikao je ženu nalik ptici kako otkida muškarčevo
tijelo.

Slikao je i učestale slike žena/majki kako umiru dok ih dijete promatra, implicirajući da njegov
najneostvarivi odnos sa ženom je upravo gubitak njegove majke. Munchova želja za ponovnim

10
susretom sa svojom majkom i njegova nesposobnost da je se odrekne se očitava u njegovim
učestalim slikama nje (simboličkog prikaza) u pokušaju da povrati svoj izgubljeni voljeni
objekat. Unatoč svojim naporima da uskrsne izgubljenu majku, kako u svojoj umjetnosti, tako i u
odnosima sa starijim, oženjenim ženama, Munch je bio osuđen na beskrajno ponavljanje
neuspjeha kad se nije dogodilo ponovno ujedinjenje. Iako je Munchovo potisnuto neprijateljstvo
prema majci zbog napuštanja njega prebačeno na druge žene (kako u stvarnosti tako i u njegovoj
umjetnosti), kroz postupak razdvajanja uspio je sačuvati dobru majku s kojom će se ponovno
spojiti na nebu (ona im je obećala neposredno prije njene smrti), dok je istovremeno napadao lošu
majku (uključujući žene s kojima se susreo u svom odraslom životu) koja ga je napustila. Munch
je jedinstvo muškarca i žene vidio kao put ka propasti ega ili smrti. Stoga su žene, kroz projekciju
vlastitih usmenih agresivnih želja, viđene kao sadistički vampiri koji isisavaju životnu krv
muškarcima.

7. Preobražaj (1990.-40.)

Svojim priznanjem u umjetničkoj sredini, pronašao je ono malo sreće u svom inače boemskom
životu obojanim pretjeranim pijenjem, obiteljskom nesrećom i mentalnim uznemirućem. Iako mu
je financijsko stanje postalo bolje, njegovo psihičko stanje je skretalo suprotno – počelo je i
utjecati na njegov posao kao umjetnik. Zbog halucinacija potaknute alkoholizmu i nesreća
obiteljskih, Munch je doživio nervni slom te je poslan na psihijatriju u Copenhagenu, gdje je
osam mjeseci primao elektro-šok terapiju. Za vrijeme boravka tamo, napravio je litografski ciklus
„Alfa i Omega“(1908.), predstavljajući razne odnose sa svojim prjateljima ili neprijateljima.

Nakon oporavka vratio se slikarstvu i povratio svoj ugled. Preselio se u malenu seosku kuću u
Norveškoj gdje će ostati do kraja života u samoći. Ovog puta je tražio inspiraciju u Norveškom
pejzažu, svakodnevnim aktivnostima seljaka i radnika u njegovom susjedstvu. Održavajući novu
optimističku perspektivu, Munchovo stvaralaštvo iz ovog perioda je sadržavalo svijetliju paletu
(uključujući bijeli ili negativni prostor, odlika koja je prije neprisutna bila u njegovim slikama),
labavi potezi kista, i teme o životu, radu i rekreaciji na selu. Najistaknutiji radovi; „Proljeto
oranje“(1916.), „Čovjek koji se kupa“(1918.) i „Sunce“(1912.).

11
 Sunce je možda jedno od
najvećih postignuća modernog
zidnog slikarstva. Simetrično
strukturiran, zauzimao je
ogroman pročelni prostor
skupštinske dvorane Sveučilišta
u Oslu, dominirajući veličinom,
neograničenom frontalnošću i
snažnim prikazom.

Munch je proširio sunčevu sliku na ovom fresci sa sporedne na glavni motiv, prvo predloživši
Nietzsche-ovu planinu koja bi se uzdizala prema sunčanom nebu. Nakon daljnjeg razmišljanja, i
u skladu s savjetima prijatelja, napustio je problematični simbol da bi zadržao sunčevu sliku u
čistoj, intenzivnoj i snažnoj dominaciji. Svjetlosni snopovi slični su njemačkom ekspresionizmu
druge vrste od Der Bruckera; apstraktniji i univerzalniji jezik Wassilyja Kandinskog u
minhenskom Der Blaue Reiteru. Hodlerove alpske vizije također dočaravaju simetrija i
centralnost. Poput Kandinskog, Munch je ovdje i romantičan i avangardan, a sunce je zaista Bog.
Obasjani sunčanim zrakama su voda oceana, gole stijene sjevernog krajolika i tanka traka zelene
boje koja razdvaja zemlju i more. Čista, ravna linija horizonta dijeli vodu od neba. Veliko sunce
je sveprožimajuće, sjaji s nebesa na kopno i more, a njegove zrake sežu do vječnosti. Iako
jenehumano, ono je izvor cjelokupnog života.

Munch je nastavio slikati prizore iz svog svakodnevnog života, kao i u ono vrijeme kad je tek
krenuo u likovnu akademiju, sada izbjegavajući pretežite morbidne teme. Izuzetak je bio fokus na
vlastitu smrtnost i prolaznost vremena, koje se
mogu prepozati u mnogim namrštenim
autoportretima iz 1930-40.-ih.

Njegova samoanaliza se vidi pogotovo u

„Autoportretu ispred prozora“. Iskoristio je
kontrast komplementarnih boja kao prikaz
toplote kao živog ljudskog bića u kući i
hladnoće norveške zime vani. Blaga narančasta

12
se polako stapa u plavu, što bi se moglo protumačiti kao njegova pomisao kako će se i on jednog
dana vratiti prirodi, tj. postati hladan. Čovjek je u suštini, jako malen i nemoćan naspram prirodi i
njezinim pojavama.

1940. Norvešku su preplavili Nacisti; ubrzo, dosta Munchovih slika su prihvaćene kao
neprikladne te su ih njemačke galerije uklonile. Od 82 slike, norveški kolekcionari su uspjeli
sačuvati 71 sliku (uključujući „Krik“) poslije rata i vratiti ih u Oslo gdje se danas još čuvaju.

8. Fredelig død

19. prosinca 1943., točno tjedan nakon njegovog osamdesetog rođendana, došlo je do masovne
eksplozije u Oslu. Probuđen bukom, Edvard je izašao u mračnu zimsku noć da bi kasnije uhvatio
taj prizor s akvarelama. Sutradan se razbolio u nikad nije ozdravio. Umro je u bezbolno, u snu,
23. siječnja 1944. u selu Ekely, nedaleko od Osla.

Za Edvarda povratak u krajolik njegove domovine, u srednjoj dobi i starosti, pružio je

metaforični jezik kojim je mogao izraziti svoju temu usamljenosti i izolacije, ljubavi i čežnje te
pomirenja sa smrću. Pejzaž ga je napokon oslobodio.

Nakon njegove smrti, Munch je oporučno ostavio svoje imanje i sve slike, grafike i crteže u svom
posjedu gradu Oslu, koji je 1964. godine podigao Munchov muzej. Mnoga njegova najljepša
djela nalaze se u Nacionalnoj galeriji u Oslu. Ostavio je 1100 slika, 4500 crteža i 18000 otisaka.

 Zaključak
Munch je imao dubok utjecaj na buduće slikare u Europi i Sjedinjenim Državama, čak iako je
njegov osobiti stil brzo nastao nakon Prvog svjetskog rata. Pionirski njemački slikari
ekspresionisti kao što su Kirchner, Kandinsky, Beckmann i drugi koji se bave izražavanjem
individualne psihologije intenzivnom bojom i poluastrakcijom pronašli su znatnu inspiraciju u
Munchovim melankoličnim, a ipak žustrim platnima. Munchova sumorna, rezonantna boja, kao i
njegovo prikazivanje ljudske figure u poluastraktnim tonalitetima, pokazalo bi se trajnim
izražajnim i stilskim obilježjima simbolizma, ekspresionizma, fovizma, pa čak i nadrealizma.
Munchov prošireni utjecaj vidi se čak i u djelima kasnijeg slikara poput Francisa Bacona, čiji

13
portreti odražavaju psihološka previranja pojedinca koja se očituju u iskrivljenim crtama lica i
tijela.

Često je u svim spisima nazivao svoje slike „djecom“.On sam je bio neoženjen i bez djece ali
točno je znao šta je značila bliskost stvaratelja i djela. Slikanje - i stvaranje nećeg novog -
nevjerojatan je osjećaj. Sjećate se vremena i energije potrebne za njegovo stvaranje. 1 Što je slika
bolja, to ste više zaprepašteni. Očaravajuće je i ponizno. Zahvalni ste što su u svijetu.

Njegovo najdublje naslijeđe moderne umjetnosti, međutim, ležalo je posebno u njegovom smislu
umjetnosti da se pozabavi univerzalnim aspektima ljudskog iskustva. Munch je bio nasljednik
tradicionalne mističnosti i tjeskobe sjevernoeuropskog slikarstva, koje je ponovno stvorio u vrlo
osobnoj umjetnosti arhetipskog i simboličkog. Munchova popularnost zaslužna je zbog njegove
izvanredne sposobnosti da na platno prenese duboke i sirove osjećaje iz nesvjesnog ostavljajući
gledateljima da ih tumače, osjećaju i odražavaju na njima. Isticao se od ostalih umjetnika svoga
vremena, jer se odmaknuo od normi i usredotočio na osjećaje i stanje djela, a ne na detalje i
savršenstvo. Tjeskoba se razvila kao glavna poanta Munchove umjetnosti . Njegov rad nastavlja
govoriti o tipično modernoj situaciji pojedinca koji se suočava s neizvjesnošću suvremenog
svijeta koji se brzo mijenja.

“Što je umjetnost? Umjetnost raste iz radosti i tuge, ali

najviše iz tuge. Raste iz ljudskih života."

-Edvard Munch

1
Susan Darwin –Munch's legacy

14
  Literatura

https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_paintings_by_Edvard_Munch

https://www.biography.com/artist/edvard-munch

https://www.munchmuseet.no/en/edvard-munch/what-can-munch-teach-us-about-creativity/

https://www.munchmuseet.no/en/the-collection/between-us-and-the-sun/

https://www.thefamouspeople.com/profiles/edvard-munch-5537.php

https://www.edvardmunch.org/biography.jsp

https://fliphtml5.com/giros/usji/basic

https://www.znanje.org/i/i24/04iv07/04iv0701m/04iv0701m.pdf

https://www.smithsonianmag.com/arts-culture/edvard-munch-beyond-the-scream-111810150/

https://www.studiointernational.com/index.php/munch-the-problem-with-women

https://www.visitnorway.com/things-to-do/art-culture/edvard-munch/munch-and-women/

https://www.notablebiographies.com/Mo-Ni/Munch-Edvard.html

https://blog.britishmuseum.org/who-was-edvard-munch/

Jansonova povijest umjetnosti, sedmo izdanje, str. 536.-537.

Istorija evropskog slikarstva, Michael Levi, 1962., str. 285.-287.

Meridijani br. 138, str. 21.-22.

15