Paranoidni stil u američkoj politici prema povjesničaru Richardu Hofstadteru

Esejsko pitanje: Što je paranoidni stil u američkoj politici i koje su njegovi učinci na
demokraciju?

Sažetak:
U knjizi The Paranoid Style of American Politics, objavljenoj 1964. godine, američki
povjesničar Richard Hofstadter, upotrijebio je psihijatrijski termin, ne za dijagnozu
pacijenata, već za istraživanje američke političke povijesti s fokusom na kulturu paranoje
koja nastaje u nekim dijelovima američke politike.
Prema njemu, osnovne karakteristike paranoidnog stila u američkoj politici su teška skepsa,
predrasude, dramatiziranje, nerealni ciljevi, nepoželjan dogovor, teorije urota i interpretacija
povijesnih događaja ne kao procesa već nečijeg djelovanja u državi ili međunarodnoj
zajednici. Zbog svega toga, dolazi do paranoidnih optužbi prema nekim grupama ili
individualcima za izmišljena fiktivna ili pretjerana zločinačka djelovanja. Takvo ponašanje
može ispoljiti manjina, a može se pretvoriti i u masovni pokret koji može biti štetan za
demokraciju, jer dovodi do polarizacije društva, onemogućava dijalog i dovodi do
nepoželjnih, oštrih i negativnih pojava u politici.

Ključne riječi: američka politička povijest, kultura paranoje, demokracija, polarizacija

društva, negativne pojave u politici

Uvod:
U ovom eseju, prikazat ću kratak osvrt, na rad The Paranoid Style of American Politics,
američkog povjesničara Richarda Hofstadtera, u kojem nam autor, opisuje paranoju, te
mogućnost njenog korištenja u političkoj retorici kojom dolazi do političke patologije.
Kroz rad, koji je podijeljen u tri sekcije, najprije ću u prvoj sekciji opisati što je paranoja
općenito, a što je prema Hofstadteru paranoidni stil i kako nastaje, zatim ću u drugoj sekciji
ukratko opisati teorije zavjere kroz povijest i njihovo širenje u američkoj političkoj povijesti,
od masonskih, katoličkih do komunističkih zavjera. U trećoj ću sagledati generalnu sliku
osnovnih elemenata paranoidnog stila prema autoru.
Na kraju, analizirajući autorovu tezu o paranoidnom stilu u američkoj politici, zaključujem da
paranoidni stil nije svojstven samo američkoj politici već je on globalna pojava koja nije
ograničena samo na suvremeno vrijeme, te da paranoidni stil u politici, kad se počne bacati
sumnja na skupine ljudi ili cijele populacije donosi veliku štetu demokraciji.

1
Glavni dio:

Što je paranoja općenito, a što je paranoidni stil prema Hofstadteru?

Paranoja i paranoidno razmišljanje u literaturi se najčešće definira kao vjerovanje da smo
proganjani ili da se neko urotio protiv nas i da nam želi zlo. Obično je motivirano depresijom
i strahom, a može se razviti do razine halucinacija pa se stoga vjerovanje u teorije zavjere
često smatra paranoidnom formom mišljenja.
Prema Hofstadteru u paranoidninom stilu je: „ osjećaj progonstva središnji, i doista je
sistematiziran u grandioznim teorijama zavjera. Ali postoji bitna razlika između paranoičnog
glasnogovornika u politici i kliničkog paranoika: iako oboje imaju tendenciju da budu
pregrijani, sumnjičavi, pre agresivni, grandiozni i apokaliptični u izrazu, klinički paranoičan
vidi neprijateljski i zavjerenički svijet u kojem se osjeća da živi usmjereno specifično protiv
njega; dok glasnogovornik paranoičnog stila smatra da je usmjeren protiv nacije, kulture,
načina života čija sudbina ne utječe samo sebi: ali milijunima drugih.“ ( Hofstadter, 1964: 1).
„Njegov osjećaj da su političke strasti nesebične i patriotske, zapravo, ide daleko da pojača
njegov osjećaj pravednost i njegovu moralnu ogorčenost. Naravno, termin „paranoidni stil“ je
pogrdan, i tako treba biti; paranoidni stil ima veću sklonost lošim nego dobrim stvarima.“
(Hofstadter, 1964: 1).
„Stil ima veze s načinom kako se u ideje vjeruje i zagovara, a ne sa istinitosti ili lažnosti
njihovog sadržaja.“ ( Hofstadter, 1964: 1).
Također mnogi autori (Holm, 2009; Ramsay, 2006; prema Darwin i sur., 2011) ukazuju na to
da je paranoidno razmišljanje i uvjerenost u neku zavjeru usko vezano jer za paranoičnog
pojedinaca nesreće nikada nisu slučajne.1
Nadalje o razlici o teoriji zavjere i paranoji možemo reći da unatoč mogućim sličnostima,
teorije zavjere najčešće uključuju manju grupu moćnih aktera koji urotnički djeluju protiv
svih ili većine drugih, dok paranoidni način razmišljanja dovodi do sumnjičavosti prema svim
ljudima i sama osoba je pod rizikom posljedica zavjere (Imhoff i Lamberty, 2018; prema
Turjačanin i sur., 2019).2

Najznačajnije povijesne teorije zavjere u svijetu i zavjere protiv američkih vrijednosti

Povijesno teorije zavjere nisu nov koncept. Prema autoru politička patologija nije samo
svojstvena povijesnoj Americi već se slični primjeri mogu pronaći globalno: fašistička
Njemačka, Staljinova Rusija, i sl.
Uvjerenja o zavjeri koje općenito podrazumijeva sumnju i strah od vanjskih faktora poznat je
kroz mnoga događanja u prošlosti, samo se način prenošenja mijenja od usmenog do
modernog širenja informacija internetom i sl. Neki od primjera u prošlosti su npr. priča o
paljenju Rima 64. godina nove ere, o požaru koji je iz nepoznatih razloga proširivši se
velikom brzinom izazvao velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Nakon požara širile su se
teorije zavjere da je požar izazvao car Neron iako on u trenutku požara uopće nije bio u
1
Valerija Madjar, Zagreb, rujan, 2022.,Diplomski rad, Individualne i socijalne odrednice vjerovanja u teorije
zavjere:43
2
Valerija Madjar, Zagreb, rujan, 2022.,Diplomski rad, Individualne i socijalne odrednice vjerovanja u teorije
zavjere:43

2
Rimu. Budući su mu te priče štetile, on je izmislio priču, za požar okrivivši kršćansku
zajednicu. To je imalo za njih pogubne posljedice, od progona, paljenja i dr.
Kao reakcija na Francusku revoluciju u zapadnoj Europi, sve potpomognuto svećenstvom,
javlja se panika protiv iluminizma kojeg je 1776. utemeljio Adam Weishaupt u Bavarskoj.
Iluminizam je pokret odnosno prosvjetiteljsko društvo koje je zagovaralo humani
racionalizam među čijim je obraćenicima bilo mnogo uglednih osoba (Herder, Goethe i
Pestalozzi). Pokret je razbijen i progonjen u kneževini nastanka ali je navodno njegov utjecaj
jako velik u masonskim ložama. 1797. godine u djelu Dokazi zavjere protiv svih religija i
vlada Europe, škotski znanstvenik, John Robison, u tipičnom paranoidnom stilu, optužujući
prosvjetiteljstvo za urotu da želi zamijeniti sve religije humanizmom, a nacije svjetskom
vladom, piše da su oni osnovani :
"s izričitom svrhom iskorijenjivanja svih vjerskih ustanovljivanja i rušenja svih postojećih
vlada Europe." Najaktivniji vođe Francuske revolucije, tvrdio je, bili su članovi; postao je
"jedan veliki i zao projekt koji fermentira i djeluje po cijeloj Europi", i pripisao mu je
središnju ulogu u donošenju Francuske revolucije. Vidio ga je kao razvratan, antikršćanski
pokret, usmjeren na kvarenje žena, njegovanje čulnih užitaka i kršenje vlasničkih prava.
Njegovi su članovi planirali napraviti čaj koji uzrokuje pobačaj, tajnu tvar koja "zasljepljuje
ili ubija kad se prsne u lice" i uređaj koji zvuči poput smrdljive bombe - "metoda za punjenje
spavaće sobe isparenjima kuge." (Hofstadter, 1964: 4).
Slično Robinsonovim pogledima, opat Barruel, 1798. napisao je knjigu Memoari povijesti
jakobinizma, objavljenu i u Engleskoj i u Sjedinjenim Državama, u kojoj je također optužio
antikršćane, slobodne zidare i iluminate za zavjeru kojom žele uništiti religiju i postojeći
sustav. Po njemu su to sve djela tajnih društava koji biraju povoljan trenutak za uništenje
kršćanskih vrijednosti i građanskog poretka .
U svibnju 1798., istaknuti svećenik kongregacije Massachusettsa u Bostonu, Jedidiah Morse,
u svojoj propovijedi narodu, podijeljenom izmeđe raznih utjecaja, na temelju Robinsonove
knjige, žestoko je osudio iluminate. To su širom Nove Engleske u propovijedima prenosili
drugi.
Citat:„da današnji dan razotkriva najopsežniji, najoštriji i dijaboličniji plan koji su ljudska
umjetnost i zloba ikada izmislili. Njegov cilj je potpuno uništenje svih religija i građanskog
poretka. Ako se to ostvari, Zemlja ne može biti ništa bolje od sudopera nečistoća, kazališta
nasilja i ubojstava i pakla bijede. Ovi pisci ilustriraju središnju predrasudu paranoičnog stila -
postojanje goleme, podmukle, nadprirodno učinkovite međunarodne zavjereničke mreže
osmišljene da počini djela najđavolskijeg karaktera.“ (Hofstadter, 1964: 5).
Citirajući djela Robinsona, Baurela i dr. anti masonski pokreti kasnih 1820-ih i 1830-ih
preuzeo je i proširio opsjednutost zavjerom.
1835. godine pojavljuju se dvije knjige kojim se u američkim državama, nakon bojazni od
masonskih zavjera, prebacuje na antikršćanske.
Proslavljeni slikar i izumitelj telegrafa, S. F. B. Morsea u svom djelu objavio je da urota
postoji optuživši za nju Austriju koja želi na vlast postaviti Habsburgovce tako što je poslala
isusovce da putuju zemljom. Slobodna Amerika je po njemu meta papa i despota.
Lyman Beecher, napisao je iste godine svoju Molbu za Zapad, u kojoj po njemu
protestantizam vodi borbu na život ili smrt s katolicizmom. Antikatolici su širili priče o
nastranim svećenicima, ispovjedaonici kao prilici za pohotu, raskalašenim samostanima i sl.

3
Hofstadter se u radu zatim osvrće na suvremenu desnicu u Americi za koje kaže da je
karakteriziraju tri osnovne misli i to da postoji zavjera protiv slobodnog kapitalizma, a u
korist komunizma koja traje već dugi niz godina, zatim da su državni čelnici radili na prodaji
nacionalnih interesa i da je država puna komunističkih agenata ( tisak, obrazovanje, ...)
Najkarakterističniji primjer ove faze bajkovite, nerealne etape je optužba senatora
McCarthyeva protiv državnog tajnika Georgea C. Marshalla, iznesena u Senatu 14. lipnja
1951. optuživši ga za povezanost sa svakim američkim fijaskom tipično za teoriju zavjere da
krivicu za negativne događaje pridodaju drugom.
Generalna slika osnovnih elemenata paranoidnog stila
Hofstadter navodi primjere paranoidnog ponašanja u američkoj političkoj povijesti od
propovijedi održane u Massachusettsu 1798. u kojoj se govori o zavjeri i potkopavanju
američkih vrijednosti, zatim teksaškog novinskog članak iz 1855. u kojem se piše paranoično
protiv katolika koji uništavaju američke institucije te senatora McCarthyja, koji je u lipnju
1951. govorio o lošoj situaciji u Sjedinjenim Državama da ih ljudi na visokim položajima
usljed zavjere vode u propast te na kraju rada zaključuje i sumira glavne značajke
paranoidnog stila. Prva i centralna je postojanje velike mračne, zavjere koja je započeta da bi
uništila postojeći način i ustroj života. Nju smatraju silom koja pokreće povijesne događaje
Te sile imaju nadnaravne moći pa se protiv njih ne bori političkim metodama već općim
ratom.
Citat: „Paranoični glasnogovornik vidi sudbinu ove zavjere u apokaliptičnim terminima - on
trguje rađanjem i umiranjem čitavih svjetova, cijelih političkih poredaka, čitavih sustava
ljudskih vrijednosti. On uvijek stoji na barikadama civilizacije. On stalno živi na prekretnici:
to je sad ili nikad u organiziranju otpora zavjeri. Vrijeme zauvijek samo istječe. (Hofstadter,
1964: 11).
„Budući da se za neprijatelja smatra da je potpuno zao i potpuno nepomirljiv, on mora biti
potpuno eliminiran - ako ne iz svijeta, barem iz ratišta na koje paranoik usmjerava svoju
pozornost.“ (Hofstadter, 1964: 11).
Citat:“ Vrlo često se smatra da neprijatelj posjeduje neki posebno učinkovit izvor moći: on
kontrolira tisak; on usmjerava javni um kroz “upravljane vijesti”; ima neograničena sredstva;
ima novu tajnu za utjecaj na um (ispiranje mozga); ima posebnu tehniku zavođenja (katolička
ispovjedaonica); on preuzima kontrolu nad obrazovnim sustavom.“ (Hofstadter, 1964: 12).
U paranoidnom stilu ti kvazi stručnjaci pažljivo, strpljivo i detaljno najprije obrađuje neku
temu (iluminati) s istinitim informacijama i onda se odjednom dogodi izmišljeni događaj za
koji ih se okrivi, bez nekog razumnog obrazoženja i bez ikakvih dokaza.
Opisujući paranoika i njegovog neprijatelja autor kaže: „Temeljni paradoks paranoičnog stila
je imitacija neprijatelja.“ (Hofstadter, 1964: 12). pa je prema njemu neprijatelj za paranoika
njegova projekcija kojoj su pridodane i savršene i nesavršene karakteristike sebe samog.
Autor također zaključuje da je paranoidni stil pojam koji nije karakterističan samo za
Ameriku već je međunarodni. Niti je vezan za doba. Njegove pojave bilježimo kroz povijest
sve do suvremenog doba.

4
Na kraju, iz svega navedenog zaključuje te tvrdi: „Svi smo mi patnici iz povijesti, ali
paranoik je dvostruki patnik, jer ga ne pogađa samo stvarni svijet, s nama ostalima, nego i
njegove fantazije.“ (Hofstadter, 1964: 15).
Zaključak
Richard Hofstadter, u ovom radu, analizirajući američku političku povijest, za teoriju zavjere
tvrdi da je plod političke paranoje, a u opisima zavjereničkih vjerovanja kaže da je to
paranoidni stil kojem je glavna karakteristika osjećaj progona koji nastaje pod utjecajem
bajkovitih, iracionalnih teorija zavjere o nekim događajima i procesima iz prošlosti. Također
tvrdi da se paranoidni stil pojavljuje kroz različite dijelove američke politike, kako
konzervativne tako i liberalne političke skupine.
Promatrajući i analizirajući trenutno stanje, slažem se s autorom. Teorije zavjere nisu samo
tvorevina prošlosti nego se protežu sve do modernog doba. U našem društvu, među općom
populacijom, također su prisutne svakodnevno razne teorije zavjere koje se jako brzo šire
putem raznih medija i interneta. Najsvježije su razne teorije zavjere u odnosu na cjepiva
protiv Covid-19, od teorija da se s njim čipira ljude, teorije da je Kina kriva za stvaranje
virusa i za njegovo namjerno širenje do toga da je namjerno stvoren kako bi se smanjila
populacija u svijetu.
Dok je to sve na teoriji zavjere i uključuje manji broj aktere koji djeluju protiv drugih nije
toliko zabrinjavajuće za društvo ali kad prijeđe u paranoidni način razmišljanja i počne
dovoditi do sumnje u sve ljude, to generaliziranje, postaje velika opasnost za demokraciju za
koju je povjerenje kako društveno tako i institucionalno temelj. Paranoidni političari su
radikalni i isključivi, za njih ne postoji kompromis, već potreba da se njegov proicirani
neprijatelj koji je zlo potpuno uništi što ima pogubne učinke na demokraciju u društvu.

5
Literatura:

Hofstadter, R. (1964). The Paranoid Style in American Politics, and Other Essays.
https://hrcak.srce.hr/170724
Marijanić,Suzana. (2016). Teorije zavjera kao urbane predaje//legende s paranoidnom
matricom. NU53/2:111-131
https://repozitorij.erf.unizg.hr/islandora/object/erf%3A1167/datastream/PDF/view
Madjar, Valerija.(2022).Diplomski rad, Individualne i socijalne odrednice vjerovanja u
teorije zavjere
https://www.matica.hr/vijenac/484/istine-i-lazi-teorija-zavjere-18904/
Vuić, Jure. (2012). Istine i laži teorija zavjere. Vijenac 484: