Türk Edebiyatı Tarihi ( [ Kültür Bakanlığı Yayınları] Türk Edebiyatı Tarihi 1-2 : Free Download,

Borrow, and Streaming : Internet Archive )

-čuvaški je jedini preživjeli jezik iz bulgarske (Bulgari su plemena potencijalnog turkijskog porijekla
koja su se naselila na području rijeka Volge i Dunava) jezične skupine
-bulgarski jezik odvojio se od zajedničkog turkijskog jezika sredinom 5. st. što pokazuju neke posebne
karakteristike tog jezika (ono što je u zajedničkom turskom z u bulgarskom je r)
-u 6. st. turska su plemena na zapadu bila u službi bizantske aristokracije koja ih je koristile u borbi
protiv perzijskih Sasanida, a na istoku se iz ostataka avarske konfederacije počinje izdvajati jedna
skupina poznata pod nazivom Turci, čiji kagan u 8. st. postaje Bumin-kagan
-u kineskim izvorima ovoga perioda spominju se mnoge legende o postanku Turaka, od kojih je
najpoznatija ona o vučici koja se parila s muškarcem koji je bio predak mitske Ašine
-najstariji izvor koji su Turci ostavili iza sebe su bugutski natpisi na sogdijskom jeziku koji datiraju iz
6.st. iz perioda Göktürk
-turkijski element avarske konfederacije uzrokovao je njihovu propast nakon što su se otkinuli od te
države te se počeli miješati s kineskim dinastijama koji su im zauzvrat davali svoje princeze, zemlju,
oružje, itd.
-nakon Bumin kagana turkijska plemena počela su se širit prema zapadu gdje su došli u kontakt i
uspostavili veze s Irancima, međutim to je kratko trajalo te su se kasnije s Bizantincima okrenuli
protiv Irana zahvaljujući naporima sogdijskog diplomata kojemu je cilj vjerojatno bio uspostava
stabilnosti na Putu Svile budući da su Sogdijci bili među glavnim akterima na tom polju
-prvi i drugi turkijski kaganat bili su podijeljeni na istočni dio (koji je nominalno bio nadređen) i
zapadni dio, međutim neki zapadni kagani proglasili su se vladarima cijele zemlje, na što je istočni dio
reagirao približavanjem kineskim dinastijama u potrazi za potporom, što je rezultiralo asimilacijom
obitelji Ašina s kineskim dinastijama
-Ujguri, pleme koje je došlo na čelo konfederacije Tokuz Oguz, uspjeli su uspostaviti vladavinu nad
istočnim dijelom turkijskog kaganata (postali su Manihejci pod utjecajem sogdijskih saveznika)
-Turci Kirgizi potekli su iz područja rijeke Yenisey te su uspjeli srušiti i preuzeti ujgurski kaganat
sredinom 9.st., međutim nisu bili zainteresirani za područje Mongolije koje je bilo političko i vjersko
žarište turkijskih plemena i konfederacija, zbog čega su preci Mongola Džingis-kana uspjeli zauzeti to
područje u 10.st.
-ujgursko pismo oslanja se na aramejsko pismo kojim su se koristile različite sogdijske skupine (to je
pismo posredstvom Ujgura postalo i mongolsko pismo), a Ujguri su kasnije prešli i na budizam te
nestorijansko kršćanstvo
-Turci Karluci su sredinom 8.st. preuzeli pozicije kagana zapadnog turkijskog kaganata te su vladali
područjem od rijeke Talas do Balkaškog jezera
-najzapadniji turkijski kaganat bio je Hazarski kaganat, istočno od njih nalazili su se Pečenezi koji su
kasnije počeli, pod pritiskom drugih plemena, ulaziti u hazarsko tlo, a na tlu Kazahstana nalazili su se
Oguzi koji su se tamo nastanili sredinom 8.st., dok je na području Sibira bila prisutna Kimečka država
u kojoj su važan element bili Kipčaci
-kao rezultat svih tih migracija i kretanja turski jezik proširio se na široko geografsko područje, čak i
do urbanih centara Irana, pa tako Mahmut Kašgari koji piše krajem 11.st. navodi da je iranski jezik
imao velikog utjecaja na neke dijalekte turskog
-prva turkijska plemena koja su prihvatila islam bila su volška bulgarska plemena koja su prešla na
islam 920. dok je prva turkijska država koja je prihvatila islam kao službenu religiju bila Karahanidsko
Carstvo (osnovana krajem 10.st., bila podijeljena na zapadni i istočni dio prema starom turkijskom
običaju, na čelu svake polovice bio je vladar iz obitelji 'Hakanije')
-Seldžuci (jedno od oguskih plemena) sredinom 11.st. pretvorili su se u jednu od najutjecajnijih sila u
pokrajini Horasan (sjeverni Iran) nakon što su porazili vladara Gaznevidske Države
-vjerojatno najvažnija godina u povijesti zapadnih Turaka je bitka kod Malazgirta 1071. godine kada
je seldžučki vladar Alp Arslan porazio Bizantince te otvorio Anadolija turkijskim plemenima (tako je
došlo do turcifikacije lokalnog stanovništva Anadolije ali i značajno dijela Bliskog Istoka)
-seldžučka država bila je podijeljena na Državu Velikih Seldžuka i na Državu anadolskih Seldžuka
koja je imala glavni grad u Konji (najveći vladar je bio Kejkubad II. koji je vladao sredinom 13. st.)
-rumski Seldžuci osnovali su državu Hvarezmskih Šahova na zapadu današnjeg Uzbekistana (bili su
duboko povezani s konfederacijom kumana i kipčaka koji su vladali širokim područjem od rijeke
Dunava i stepa Crnoga Mora do Sibira)
-ti Kipčaci činili su velik udio u ratnicima robovima (Mamelucima) koje su Ejubidi u Egiptu (podanici
Velikih Seldžuka) koristili kao ratnu snagu
-država Velikih Seldžuka pala je pod vladavinu Mongola Džingiskana 1277. godine, ta mongolska
najezda ubrzala je migraciju Turaka prema zapadu i prema Anadoliji gdje su glavna sila bili Mameluci
-kako je mongolska vojska poražavala turkijska plemena, tako su se poraženi priključivali
pobjednicima pa je na kraju unutar 'mongolske' vojske koja se kretala prema zapadu važan udio činio
turkijski element
-nakon smrti Džingiskana njegova je država podijeljena na četiri dijela kojim su upravljali njegovi
sinovi (Batu zapadnim dijelom carstva, Çağatay cijelim nekadašnjim Turkestanom), a turkijska
plemena koja su pala pod njihovu vojsku postala su odana svojim vođama, a ne svojim plemenima, te
su počeli koristiti imena tih vođa kao plemenska imena (kao što će kasnije učiniti Osmanlije)
-sa propašću Države anadolskih Seldžuka i slabljenjem mongolskih vladara na političku scenu se
nameću anadolski bejlici u 14.st. od kojih je najvažniji primarno ratnički osmanski bejlik sa svojim
središtem u Bitinji
-u to vrijeme u CA dolazi do islamizacije Özbek-hana čiji primjer slijede i brojni drugi plemenski
vođe te se hvarezmski turski nameće kao književni jezik
-tada na scenu stupa Timur koji se proglašava vladarem čagatajskog kaganata (veliki dijelovi
nekadašnjeg Turkestana) te Transoksijane i Irana
-jedna od kipčaških grupa koji su činili važan dio nogajske vojske bili su Uzbeci koji su baštinili
tradicije nekadašnje Zlatne Horde čiji je vladar Özbek-han prihvatio islam
-nakon što su se Uzbeci (koji su pričali kipčačkim jezikom) naselili na područje Transoksijane
(potjerani od strane Kazaka) kao književni jezik počeli su koristiti čagatajski turski (sredina 15.st.)

-oguski turkijski jezici su: turski, gagauski, azerski, južni oguski, horasanski turski i turkmenski
-kipčački (sjeverozapadni) turkijski jezici su: kumički, karačaj-balkarski, karajimski, tatarski,
baškurtski, kazački, karakalpački, i kirgiški
-ujgurski (jugoistočni) turkijski jezici su uzbečki i novoujgurski
-u pismenoj povijesti Turaka i turkijskih naroda često se dogodilo da se kao službeni jezik i pisani
jezik ne koristi materinji jezik vladara, nego neki prestižni jezik (najčešće je to bio perzijski ne samo
na osmanskom dvoru, nego i na dvoru npr. Mongolsko-turkijskih hanova koji su vladali centralnom
Azijom) koji je uvelike utjecao na stvaranje lokalnog pisanog jezika, pa su tako osmanski i čagatajski
pisani turski bili puni perzijskog i arapskog vokabulara
-staro ujgursko runsko pismo koristilo se za zapisivanje budističkih, manihejskih i nestorijanskih
vjerskih tekstova
-Codex Cumanicus sastavili su europski putnici i misionari te se sastoji od rječnika, gramatike,
vjerskih tekstova (o kršćanstvu) i zagonetki
-Kutadgu Bilig (vodič za sreću) sastavljen je na hakanijskom (karahanidskom) turskom jeziku od
strane Yusuf Has Hacipa iz Balasaguna (kraj 11.st.)
-u isto vrijeme Mahmut al-Kašgari na arapskom pismu sastavlja Divanu-ül lügati Türk u kojemu daje
informacije o gramatici karahanidskog turskog
-hvarezmski turski bio je u 13.st. pisana varijanta koju su koristili Zlatna Horda i egipatski Mameluci u
svojim kulturnim centrima
-zapadne (oguske) varijante turskog jezika postale su pisani jezici s raspadom Države anadolskih
Seldžuka u 14.st. kada nastaju bejlici čiji vođe ne poznaju perzijski i arapski jezik te u administraciji
koriste turski, a u isto vrijeme zahtijevaju da se velika kulturna baština na tim jezicima prevede na
turski, što otvara put k tome da i sam turski postane književni jezik
-čagatajski je bio službena pismena varijanta cijele centralne Azije (svih turkijskih naroda koji nisu
bili Oguzi) ne samo u centrima moći nego i u provincijalnim dijelovima
-'olga-bolga' jezici je termin koji se koristi za jezik koji se koristio u tekstovima iz perioda 12.-14. st. a
koji pokazuje karakteristike i zapadnog oguskog turskog i istočnog srednje turskog
-u 19.st. na područjima kojima je kao književni jezik vladao čagatajski njegovo mjesto zauzimaju
pisane varijante regionalnih jezika kao što su uzbečki, tatarski, kazački i turkmenski
-pred-moderni turkijski pisani jezici bili su osmanski turski, azerski, tatarski (koji je bio književni
jezik cijele CA) i sartski
- İsmail Gaspıralı bio je jedan od vodećih pan-turkista koji je podržavao ideju stvaranja zajedničkog
turskog pisanog jezika kao sredstva komunikacije za sve turkijske narode
-sovjetska politika za kontrolu turkijskih naroda koje su imali pod svojim okriljem bila je stvaranje
standardnih varijanti koje su ograničene samo na područje na kojemu prevladava određeni narod i
stvaranje što je više moguće razlika između tih varijanti kako bi se otežala komunikaciju između
turkijskih naroda

-termin destan potekao je iz perzijskog jezika i danas se koristi u brojnim turkijskim jezicima,
uključujući i turski Republike Turske u značenju herojskog narativa, ali i u značenju ljubavne priče
-neki turkijski destani kao što su Köroğlu, Manas, Alpamış preživjeli su u svom oralnom obliku, dok
su neki kao što su Dede Korkut Kitabı, Oğuz Kağan Destanı ili Divanu-ül Lugat-i Türk izgubili svoj
oralni oblik i preživjeli samo u zapisu
- vjeruje se da su anadolski destani (poznati kao 'Gazavatname') kao što su Danişmendname,
Saltukname, Battalname izvorno nastali kao pisana djela jer nema nikakvih izvora o njihovim
usmenim oblicima
-destani se mogu podijeliti na povijesne destane koji se dotiču povijesnih događaja i na arhaičke
destane koji se dotiču događaja kojih se datum ne može odrediti (često sadrže mitske elemente ili se
odnose na mitove o postanku nekog plemena, itd. pa se nazivaju i mitski destani)
-destani su skladani u obliku stiha kako bi se mogli izvoditi u pratnji instrumenata te u izvedbi
pjesnika
-neki destani, kao što su Gazavatname skladani su pretežito u obliku proze dok su samo neki dijelovi u
stihu jer su ta djela na turski preveli s arapskog ne-izvorni govornici izvornog jezika djela (kao što je u
slučaju Battalname) ili su stvoreni po primjeru takvih djela (kao što je u slučaju Saltukname ili
Danişmendname)
-Firdevsijeva Šahnama primjer je destana koji je nastao u stihu i kojega je kasnije izvorni govornik
jezika na kojemu je nastalo to djelo uspješno zapisao u stihu
-hoće li neki destan biti zapisan u obliku proze ili poezije ovisi o jezičnom identitetu pripovjedača,
dakle je li izvorni govornik jezika na kojemu je izvorno djelo nastalo, o njegovim namjerama (piše li
ga za dvor ili da ga izvodi uz pratnju glazbe) i o njegovim umjetničkim sposobnostima i tradiciji iz
koje je potekao
-Dede Korkut Kitabı tipični je primjer djela u kojemu su izmiješani prozni i poetski dijelovi, ali je
prozni dio napisan s određenim metrom i ritmom
-Manas Destan jedan je od najvećih epova u povijesti sa preko 500 tisuća misra (stihova)
-glavne karakteristike destana su da su usmena ili pismena djela napisana u stihu ili kombinaciji stiha i
proze koja tematiziraju junaštvo pojedinaca koji predstavljaju cijelu zajednicu kojoj se destan obraća i
koja nastoje prenijeti zajedničke vrijednosti nauštrb pojedinačnih
-turkijski narodi imaju dugu i snažnu usmenu tradiciju, a njihovi prvi pripovjedači bili su šamani koji
su prenosili priče vezane za vjeru i vjerovanja (može se reći da su pripovjedači destana njihovi
nasljednici i da su u svojim narativima koristili brojne elemente iz šamanskih narativa)
-Kirgizi za pripovjedače destana koriste termin Manasçı prema nazivu njihovog velikog nacionalnog
destana
-Uzbeci za pripovjedače destana koriste stari termin bahşı koji dolazi iz starog ujgurskog turskog i
nosi značenje 'učitelj, znanstvenik' (taj termin izvorno je bio vezan uz šamanizam)
-termin Molla koristio se među turkmenskim narodima za pripovjedače destana koji su bili slabije
obrazovani i koji su izvodili destane u dijelovima u kojima nije bilo bolje obučenih pripovjedača (oni
nisu sami skladali destane nego su ih jednostavno prenosili)
-ozani su više bili pripovjedači fokusirani na herojske destane, dok su ašici bili pripovjedači fokusirani
na ljubavne priče i destane koje su nazivali halk hikayeleri (najpoznatija od njih bila je Köroğlu koju
je gotovo svaki ašik morao znati)
-iako se tradicija ašika razvila nakon prihvaćanja islama među Turcima (u 16.st. u Anadoliji i
Azerbajdžanu), ona se ipak može smatrati nastavkom tradicije pripovjedača destana
-institucija meddaha je pak specifična za Osmansko Carstvo, oni su naučili svoj zanat od ašika te su u
kulturnim centrima carstva organizirali izvedbe većinom za elitno društvo
-turski destani mogu se podijeliti na one koji su poznati među većinom turkijskih naroda (Köroğlu,
Oğuz Kağan, Dede Korkut, Alpamış) i one koji pripadaju samo jednom narodu (Manas, Kırk Kız
Destanı, Ötegen Batır Destanı, Battal Gazi Destanı, Danişmend Gazi Destanı)
-postoje tekstovi koji su potencijalno napisani na nekoj zapadnoj varijanti starog turkijskog jezika
međutim oni nisu dešifrirani, samo je istočna varijanta dešifrirana
-jedno od najstarijih djela napisanih na runskom pismu je Irk Bitig napisan na nekoj varijanti istočnog
turkijskog jezika a sadržaj se sastoji od uputa za prorokovanje
-naziv orhonski spomenici odnosi se na cijeli jedan kompleks spomenika iz različitih razdoblja Prvog
turkijskog kaganata koji pokazuju velik stupanj sličnosti po pitanju stila i sadržaja
-vjeruje se da su preci Huna bili konfederacija Hisung-nu koji su u 3.st. pr. Kr. privukli pažnju
kineskih povjesničara
-Huni su bili podijeljeni na azijske (za koje se vjeruje da su turkijskog porijekla) i europske Hune, nije
sigurno koje je porijeklo europskih Huna i jesu li koristili isti jezik kao azijski, ako jesu to bi moglo
značiti da je jezik europskih Huna preteča starog zapadnog turskog
-preci dunavskih Bulgara bila su turkijska plemena koja su s Atilom krenula prema zapadu te se
smjestila u dolini rijeke Dunav gdje su osnovali Veliku Bugarsku uz potporu Bizanta koji su kasnije i
napadali, bila su to dva plemena Kutrigur i Utigur koja su se smjestila na području Azovskog mora
-Zlatna Horda može se smatrati nastavkom Bulgarskog kaganata koji su uspostavila turkijska
plemena na području rijeke Volge i koji je bio povezan s Hazarskim carstvom i sa islamskim
zemljama u okolici
-Hazarsko Carstvo, čiji je centar bio na obali Volge, bio je najsnažnija tvorevina na području
CA od sredine 7. – 10.st. (njihov vladarski sloj prešao je na judaizam)
-Bizantski izvori potvrđuju da su europski Avari koristili ogursku varijantu turkijskog
dijalekta (jezik povolških Bulgara), velik broj avarskih ratnih titula (tarkan je među njima) je
CA porijekla
-Kumani (Polovci) prvi puta su zabilježeni u CA u 11.st., a živjeli su i na području današnje
Mađarske gdje su ostavili neke pisane spomenike (u 13.st. su pred mongolskom invazijom
pobjegli u Mađarsku i zatražili zaštitu Bele IV.)
-glavni grad Karahanidskog Carstva Kašgar bio je najistočnija točka islama te sjecište kultura,
religija i jezika
-Karahanidi su u turkijskom svijetu odigrali ulogu sličnu Samanidima u iranskom time što su
postali prvi pripadnici te rase koji su prešli na islam (Samanidi su pehlevijsku kulturu
zamijenili islamsko-iranskom)
-karahanidski je tako bio prvi turkijski književni jezik koji je bio vezan za islamsku
civilizaciju (u 14. st. Zamijenio ga je hvarezmski turski)
-Kutadgu Bilig napisan je na karahanidskom jeziku u periodu kada je arapski bio lingua
franca cijelog islamskog svijeta (to je po žanru siyasetnama pisana u stilu mesnevije od 6 500
bejtova, smatra se kombinacijom kulture CA i iransko-islamske tradicije, pisan je u obliku
dijaloga između 4 ličnosti koje raspravljaju o najboljem načinu upravljanja državom)
-djelo sadrži kasidu pisanu vladaru kojemu je posvećeno, molitve prema bogu, proroku i
halifima te prikaz proljeća
-jezik kojim je napisan Kutadgu Bilig odgovara staroj varijanti istočnog turskog koju je
koristila vladajuća elita ('Hakanijski turski') iako sadrži puno vokabulara iz arapskog i
perzijskog jezika kada se dotiče religijske tematike
-u određenim dijelovima djela autor je koristio narodne izreke, četvero stihove (koji su
karakteristični za pučku književnost), ali je veći dio djela napisan stilom karakterističnim za
islamsko-iranske šahname (u aruz stihu)
-KB ima i veliku umjetničku vrijednost (iako po pitanju stila nije izrazito uspješno djelo) zbog
tematike i načina na koji je ona obrađena i poosobljena, ali i zbog činjenica da je obrađivao
turski materijal i ponudio temelj tursko-islamske književne tradicije
-Divanü Lügati’t-Türk je enciklopedijski rječnik napisan na turskom i arapskom s ciljem
podučavanja turskog strancima i pokazivanja kvalitete i snage toga jezika naspram arapskom
(jedan je od najiscrpnijih prikaza života turkijskog svijeta toga perioda)
-Kašgari ga je napisao s namjerom da se ponudi abasidskom vladaru Bagdada koji je bio pod
kontrolom turkijskih vojnih zapovjednika

-autor prepoznaje utjecaj i snagu oguske konfederacije i njihovog jezika te u djelu najviše
govori o oguskom jeziku, naravno nakon hakanijskog turskog
-u djelu se nalaze važne informacije o mitologiji, povijesti, društvenoj strukturi, etnografiji,
književnosti, narodnoj predaji turkijskih naroda
-Mahmut je napravio prvu klasifikaciju turkijskih jezika, također u DLT se prvi puta spominje
ime prvog pjesnika tursko-islamske tradicije
-u djelu se nalazi i nacrtana karta Euroazije, pa se Mahmut smatra prvim turskim kartografom
-poezija karahanidskog perioda bila je podijeljena na pučku (glavna jedinica je četverostih) i
visoku poeziju (glavna mjera je aruz vezni pisan u bejtovima), u DLT se može naići i na jedno
i na drugo iako prevladava visoka poezija
-velik dio priča iz DLT se odnosi na borbe protiv nevjernika, dok su religijsko-mističke teme
iznenađujuće rijetke
-Atebetü’l-Hakayık je treće poznato djelo karahanidske književnosti koje se sastoji od 40
bejita i 101 četverostiha, a napisao ga je Yüknekli Edip Ahmet u 12. ili 13.st.
-djelo je napisano aruz metrom u stilu poznatom kao slog šahname (kao što je slučaj s KB),
prevladavaju četverostihovi nauštrb bejtova, te obiluje arapskim i perzijskim vokabularom što
pokazuje da je napisano nakon KB i DLT
-djelo je sinteza pučke tradicije (glavni dijelovi stiha pisani u obliku četverostiha) i islamsko-
turske tradicije (naslovi pisani bejtovima, a cijeli tekst aruz metrom)
-brojne su stilske pogrješke prisutne u djelu jer je nastalo u periodu kada se turski jezik tek
počeo navikavati na aruz metar
-djelo je moralizatorskog karaktera te nema visoku umjetničku vrijednost, za razliku od KB s
kojim se često uspoređuje jer obrađuju sličnu tematiku
-sufisti turkijske tradicije dijele se na tri ogranka: horasanski, turkistanski i rumski, Ahmet
Yesevi je bio utemeljitelj turkistanske tradicije
-u stvaranju anadolske sufıjske tradicıje važnu ulogu igrali su sufije iz CA pa se tako prema
nekima Ahmet Yesevi kao glavni predstavnik te tradicije može smatrati utemeljiteljem
anadolske tradicije jer je širio islam među turkijskim plemenima kada su se ona naselila u CA
koristeći heterodoksni pristup (kombiniranje elemenata njihovih starih vjerovanja s islamom)
-djela kao što su Yesevijev Divan, Haci Bektaš Velijev Makalat nisu bila djela namijenjena
osnivanju novih struja (dakle doktrinska djela) nego širenju sufijskih ideja i islama među
neobrazovanim, polu-nomadskim turkijskim plemenima pa se na temelju njih ne može puno
toga zaključiti o učenjima ličnosti koje su ih napisale
-na području CA puno utjecajniji od jesevijskog bio je vefaijski tarikat (osnovan u 11.st.) na
čije se tragove nailazi i u osmanskim dokumentima
-jesevijsko učenje prošilo se iz CA prema Anadoliji s mongolskim osvajanjima u 13.st. te je to
učenje utjecalo na bektašijsko učenje

-za razliku od prethodno spominjanih djela Yesevijev Divan je primjer djela koje je izvorno
nastalo u usmenom obliku da bi kasnije bilo zapisano
-naziv hikmet se koristio za tekstove koji podučavaju islamski moral i objašnjavaju put kojim
se može dospjeti do misaone i duhovne zrelosti
-u djelu se spominju anegdote i epizode iz života proroka Muahmeda i drugih proroka, koriste
se simboli iz islamske tradicije kako bi se slušateljima olakšalo razumijevanje apstraktnih
vjerskih i mističkih koncepata, povijesne i mitske ličnosti služe kao primjeri i utjelovljenja
dobrih i loših vrlina
-poeme u Divanu pisane su u obliku četverostiha i u narodnom slogovnom metru zbog čega su
bile atraktivne ciljnoj publici i značajno doprinijele širenju heterodoksnog islama među njima
-Divan je po pitanju sadržaja djelo islamske mističke tradicije, dok po pitanju stila, jezika i
metra pripada narodnoj tradiciji
-Hacı Bektaş Veli bio je sljedbenik Lokmana Perendea, koji je pak bio nasljednik Ahmeta
Yesevija i 6. šejh jesevijskog tarikata
-sa slabljenjem centralne arapske vlasti u Iranu je došlo do ponovnog pobuđivanja svijesti o
pred-islamskoj iranskoj tradiciji, o takozvanon Velikom Iranu među dinastijama kao što su
Samanidi i Gaznevidi (turkijskog porijekla)
-Država Velikih Seldžuka obuhvaćala je područje cijelog nekadašnjeg Velikog Irana pa je
tako iranski utjecaj na tu turkijsku dinastiju bio značajan (bili su glavni voditelji birokracije i
oživjeli su staru iransku tradiciju te napravili sintezu između nje i islama)
-Kalila ve Dimna je bila nasihatname (ogledalo za prinčeve) porijeklom iz tradicije drevnog
Irana koja je ponovni zaživjela na dvorovima turkijskih vladara koji su u svojim granicama
držali Horasan, Transoksijanu i Hvarezm te bili pod velikim utjecajem Irana i iranske
birokracije
-vladari na arapskim dvorima su zahvaljujući prijevodima sa pahlevijskog iranskog upoznali
dvorsku, visoku kulturu drevne Grčke (koja je bila utemeljena na didaktičko-enciklopedijskim
djelima) te su tražili da se takva djela pišu i na njihovom jeziku; kasnije djela takvog
karaktera postaju norma na dvorovima vladara Bliskog Istoka te im se kasnije osim poučnog
dodaje i zabavan sadržaj koji se, kako bi se olakšalo usmeno izvođenje pred vladarem, piše u
obliku poezije (mesnevijski stil)
-osmanska dvorska tradicija u 14. i 15.st. čiji su glavni predstavnici Şeyhoğlu, Ahmedi i
Ahmedi Dai nastavlja se na tu tradiciju didaktičkih mesnevija
-turkijski vladari u CA i Anadoliji baštinili su kulturu ortodoksnog islama (gradili su džamije,
medrese, kulliye), heterodoksnog islama (podržavali su rad mističkih redova) i iranske
svjetovne tradicije (organizirali su proslave u pratnji glazbe i alkohola na dvorovima)
-iranizirana turkijska elita je još od 10. stoljeća tražila prijevode djela s pehlevijskog, grčkog i
hindskog jezika (kultura koja je nastala na toj baštini zvala se 'adap') a najtraženija djela
bila
su Firdevsijeva Šahnama i Nizamijeva Hamse
-neki od najpoznatijih autora siyasetnama su Keykavus (koji je bio nedim gaznevidskom
vladaru) sa svojom Kabusnamom, Ahmedi sa svojom Iskendernamom

-neki od najučestalijih prikaza i motiva u tim djelima koja obrađuju pred-islamsku iransku
tradiciju (kao što je Šahnama) su raskošne pijanke na dvorovima vladara
-razlog zašto se drevna iranska tradicija nastavila za vladavine turkijskih hanova poslije 11.st.
je činjenica da su birokratski sloj tih država činili lokalni Iranci
-autor Siyasetname je Nizamülmülk koji je služio na dvoru Države velikih Seldžuka, u djelu
obrađuje kulturnu i političku tradiciju drevnog Irana (kao i Firdevsi, materijale za svoje djelo
je crpio iz predaje starijih Iranaca)
-neki osmanski povjesničari i suvremenici iz 17.st. navode da je jedan od razloga propasti
Osmanskog Carstva to što je veliki vezir izgubio svoj autoritet nauštrb nedima koji se ne
razumiju u državne poslove nego u hedonizam
-turkijski vladari prvi puta su se upoznali s djelom Kalila ve Dimna u vrijeme države
Anadolskih Seldžuka nakon provale Mongola u CA koja je potjerala mnoge iranske
intelektualce u Anadoliju
hami = pokrovitelj
-ta sklonost turkijskih vladara prema tradiciji drevnog Irana smetala je ortodoksnim islamskim
krugovima koji su nerijetko kritizirali vladare zbog njihovog hedonizma i kršenja vjerskih
pravila
-u tim ranim turkijskim državama vjerski i državni elementi bili su striktno odvojeni te nije
često dolazilo do miješanja tih dvaju elemenata
-seldžučki vladari su svoja imena i titule uzimali iz Šahname
-veliki seldžučki pjesnik Hoca Dehhani napisao je Šahnamu od 20 000 bejtova na zahtjev
sultana Alaeddina Keykubada (smatra se prvim pjesnikom klasične turske književnosti koji je
osim Šahame kao uzor uzeo i druga djela drevnog iranskog pjesništva)
-prvi bitni predstavnici turske književnosti kao što su Ahmedi, Ahmedi Dai, Şeyhoğlu
Mustafa, Şeyhi pisali su za germijanske vladare didaktičke enciklopedije u stilu mesnevija
prema pravilima adaba
-dvorske pijanke bile su povod ne samo za izvođenje umjetničkih djela nego i za osnaživanje
veza između pripadnika vladarskog sloja kao što su birokrati, vojska, vladajuća dinastija
-institucija meliku şu’uara potiče još iz države Anadolskih Seldžuka, kasnije je prešla i na OC
-seldžučki vladari njegovali su i staru turkijsku tradiciju pa su se tako u proslavama otvorenim
za narod i vojnike izvodila djela kao što su Battalname, Dede Korkut, Oguzname itd.
-menakibname i destani su djela koja prenose crte iz života alpova i alp-erena (ali i mističkih
derviša) koji su se posvetili gazi na rubovima Seldžučke države
-najveći utjecaj na djela turskih autora u periodu Seldžuka imala je Mevlanina Mesnevija, pa
je tako Aşık Paşina Garibnama napisana u obliku i stilu mesnevije na turskom jeziku
-Gülşehri je bio jedan od najutjecajnijih seldžučkih pjesnika 13. i početka 14.st. koji je svojim
prijevodom na turski Attarovog djela Govor ptica započeo trend pisanja poezije na turskom
jeziku, također je napisao i Feleknamu koja govori o raznim temama koje religija brani

-veliki azerski pjesnik Nizami bio je inspiracija za dvorske pjesnike koji su djelovali na
seldžučkim dvorovima (napisao je Iskendernamu, Husrev i Širin, Leyla i Mencun, Haft-
Payker), ali je pisao i didaktičke enciklopedije za vladare
-mesnevija (koja je prva velika djela dala u 9. i 10. st. sa Firdevsijem i Rudekijem u istočnon
Iranu) se može smatrati svojevrsnom mješavinom romana i kratkih priča napisanom u
bejtovima koja se obraća ukusima visokih klasa, ali neke mesnevije su skladane i kao vjersko-
didaktička djela koja poučavaju islamske vrijednosti, moral, prošlost, kulturu, itd.
-germijanski vladari su najviše preferirali žanr mesnevije, iako su njihovi pjesnici ponekad
ubacivali i gazele i terci-i bende
-početkom 13. st. s mongolskom provalom došlo je do velike sobe turkmenskih plemena iz
CA i Irana prema Anadoliji, tada nastaju turkmenski bejlici koji su okruženi mongolskim i
kršćanskim osvajačima pa se tako ideologija bejlika oslanja na borbu protiv nevjernika,
odnosno u bejlicima je vladala ideologija gaze (isprva su bili podanici seldžučko-mongolske
države, ali sa njenim slabljenjem postaju samostalni)
-u širenju religije među turkmenskim bejlicima glavnu ulogu igrali su Abdali i Kalenderije (to
mističko shvaćanje islama može se smatrati nastavkom srednjoazijske mističke kulture),
vladari bejlika nisu bili upoznati s iranskom kulturom, tu su im tradiciju predstavili pjesnici
musahibi preko prijevoda i adaptacija iranske književnosti (pogotovo Kabusnama koju je prvi
na turski preveo Şeyhoğlu)
-u periodu anadolskih bejlika započinje širenje utjecaja talijanskih trgovaca na Levantu gdje
uspostavljaju najznačajnije luke na svijetu
-kraj anadolskih bejlika uzrokovao je Murat I. koji ih je svojim osvajanjima podredio svojoj
državi te je doveo predstavnike te nove tursko-iranske kulture na svoj dvor
-Kütahya je bila centar Germijanskog bejlika i najvažniji kulturni centar cijele Anadolije u 13.
i 14.st.
-sve do sredine 16.st. osmanski su se vladari ženili princezama iz okolnih kraljevstava kako bi
mogli lakše uspostavljati diplomatsku nadmoć nad svojim suparnicima putem ženidbenih
veza
-najvažniji predstavnici germijanske dvorske književnosti su Şeyhoğlu Mustafa, Şeyhi,
Ahmedi i Ahmedi Dai (većina njih bili su musahibi princa Sulejmana nakon bitke kod Ankara
1402. godine); zadnja trojica smatraju se utemeljiteljima klasične osmanske divanske
književnosti zahvaljujući originalnosti koju su uveli u svojim djelima
-Şeyhoğlu Mustafa bio je pod velikim utjecajem pjesnika iz perioda Seldžuka kao što su Hoca
Dehhani i Gülşehri te je svom djelu Hurşid ve Ferahşad koje je napisao za germijanskog
vladara, ali ga potom predao princu Bajezidu citirao Attara, Nizamija, Senaija
-Şeyhijeva didaktičko enciklopedijska mesnevija Hüsrev ü Şirin njegovo je najpoznatije djelo
(uzeo je inspiraciju iz Nizamijeve Hamse), a autor je i za taj period jedinstvene hicviye (bajke,
basne) Harname
-Ahmedi Daijeva mesnevija Çengname jedno je od najstarijih djela na turskom jeziku koje obrađuje
tematiku svjetovnog užitka, po žanru se može smatrati sakinamom
-Ahmedi u svojoj Gazavatnami iz prvog lica pripovijeda o osvajanjima Murata I. u Karamanu, kao i o
bitci na Kosovu, a u Iskendernami koju je posvetio princu Sulejmanu opisuje bitku kod Ankare i
proglašava Sulejmana vječnim vladarem
-u svojoj kronologiji osmanske dinastije Tevarih-i Mülük-i Al-i Osman (koja je samo jedan dio velike
Iskendername, povijesti cijeloga svijeta) Ahmedi hvali princa Sulejmana i njegove vrline, dok za
njegovu propast krivi nesposobne savjetnike kao što je bio veliki vezir Çandarlı Ali Paşa
-nakon što je princ Musa porazio princa Sulejmana, Ahmedi traži zaštitu kod princa Mehmeda i njemu
daje podršku zajedno s mnogim drugim Musinim službenicima zbog njegove pretjerane okrutnosti
prema onima koji su ranije podržavali princa Sulejmana (uključujući i prema bizantskom vladaru)
-u periodu Bejazida I. osmanska je država bila poznata po svojim raskošnim dvorskim proslavama i
pijankama, o čemu govore brojni bizantski i arapski izvori, no tome je došao kraj s dolaskom na vlast
Mehmeda I. koji se ponovno posvetio ideologiji gaze i vjerskoj ortodoksiji
-Iskendernama je mesnevija koja pripovijeda povijest kako Aleksandra Velikoga kao idealnog vladara,
tako i cijeloga svijeta, pa uključuje i proroka Muhameda, kalifate, drevni Iran, Mongole i turkijske
vladare, a završava sa sultanom Ahmedom Bahadırom
-Aşık Paşazade je bio jedan od prvih turskih kroničara koji je pisao o prošlosti osmanske dinastije
-Neşri je bio važan kroničar koji je u svojem djelu uključio dijelove iz kronologija Aşık Paşazade i
Ruhija, ali vjeruje se da je dijelove u kojima priča o osvajanjima Niša i bitku na Kosovskom polju
preuzeo od Ahmedija
-neki od glavnih kreatora osmanskog klasičnog književnog izražaja bili su azerski učenjaci (edipi) koji
su poznavali kako turski tako i perzijski jezik i njegovali iraniziranu tursku kulturu
-germijanski su pjesnici udarili temelj klasične turske književnosti kroz imitiranje Nizamija i
prilagođavanje turskog jezika aruz metru
-u početku su pjesnici musahibi na dvorovima Seldžuka i anadolskih begova koristili jednostavni
turski jezik u svojim djelima, ali kako to nije odgovaralo dominantnom aruz metru došlo je do
masovnog ulijeva perzijskog i arapskog leksika, osobito u periodu sultana Fatiha koji je bio
obožavatelj tradicije drevnog Irana
-Gülşehri u svojoj mesneviji Feleknami koristi brojne mističke motive, pa tako vino opisuje kao
sredstvo koje je Bog podario čovječanstvu kako bi olakšao dostizanje duhovne zrelosti i konačno
sjedinjenje s Njim
-sakiname su djela koja tematiziraju dvorske pijanke u stilu tradicije drevnog Irana te su prisutna u
književnosti od iranskog perioda, preko arapskih kalifata, do turkijskih bejlika
-surname su književna vrsta u kojoj se opisuju ceremonije i proslave pripremljene za puk i vojsku na
kojima je prisustvovao i sam vladar (te se proslave nazivaju sur i organiziraju se povodom ratne
pobjede, sunećenja prinčeva, ženidbe princeza, itd.)
-sultan Mehmet Fatih natjecao se u pokroviteljstvu sa Hüseyinom Baykarom, unukom Timura
Hromog, te je pozvao brojne pjesnike (najveći uspjeh bio je Cami), arhitekte, slikare i druge umjetnike
na svoj dvor u Istanbul, a u Topkapı palači dao je izgraditi Çinili Köşk kako bi se tamo održavali işret
meclisi (pijanke) => s njime je počelo istinsko imitiranje iranskog stila u klasičnoj književnosti
-do perioda vladavine Mehmeda Fatiha za državničke poslove birali su se pripadnici uleme, međutim
sultan Mehmed preferirao je ljude dovedene putem devširme i obučene na Enderunu za te poslove
-pjesnik Baki je bio nedim sultana Sulejmana Zakonodavca, njihov odnos bio je toliko snažan da ga je
Sulejman želio promovirati u šejhulislama, čemu se usprotivila ulema
-brojni su turski učenjaci svoje obrazovanje stekli u kulturnim centrima islamskoga svijeta kao što su
Egipat i Transoksanija sve do procvata medresa u OC-u u 16.st.
-prema mističkom vjerovanju prva ljepota koju su ljudske duše vidjele bila je Allahova ljepota koju
pokazuje jedno od njegovih imena 'Cemal' te je svaka ljubav koju čovjek osjeća kao tjelesno biće
(mecazi, beşeri aşk) zapravo sjeta za tom božjom ljepotom (hakiki, ilahi aşk)=> to je glavna tema
divanske poezije koja se s vremenom klišeizirala ponavljanjem istih kalupa, kao što je trstika otkinuta
od trstenjaka koja kasnije postaje sviralo koje plače za svojom istinskom domovinom
-divanski pjesnici koriste otprije pripremljene kalupe i izraze, ali na drugačiji način, u drugačijem
poretku, to je njihova kreativnost; glavni uvjet za pisanje divanske poezije bio je da riječi i izrazi
odgovaraju tradiciji, a da u isto vrijeme nisu nikad prije korišteni
-osmanski su umjetnici (ne samo pjesnici) stoljećima stvarali u stilu nekog umjetnika koji se smatrao
vrhuncem toga područja i nisu osjećali potrebi inovirati (većina tih vrhunaca dosegnuta je u 16.st. kada
je osmanska umjetnost nadmašila čak i iransku, koja je za njih bila vrhunac umjetnosti, te više nije
posjedovala nadmetački duh) sve do 18.st. kada postaje sve jasnija nadmoć Zapada u mnogim
područjima te kreću kritike na račun osmanske tradicije iz samih krugova te tradicije (npr. Namık
Kemal i njegove kritike divanskog pjesništva iako je sam bio divanski pjesnik)
-ideja da je divanska književnost nerazumljiva, besmislena, neoriginalna i imitatorska razvila se u
periodu raspada OC-a i osnivanja RT iz političke potrebe sukoba s tradicijom i njenog negiranja i
odbijanja
-u divanskoj poeziji ljubljena osoba često je prikazana kao muškarac, jedno od objašnjenja za to je
činjenica da su u takvoj poeziji zemaljske ljubljene osobe zamjena za Boga, proroke, sultane ili
šejhove pa su iz toga razloga muškoga roda; to što su pjesnici pisali ljubavne pjesme o mladim
muškarcima ne znači da su u privatnom životu imali homoseksualne sklonosti (to je bilo vjerski
zabranjeno, a divanske je poezija ipak vjerske naravi), nego su se samo pridržavali tradicije
-čak i u predislamsko doba u arapskom je društvu pjesništvo imalo važnu ulogu, pleme koje je
proizvelo najutjecajnijeg pjesnika bilo je u vrlo dobroj poziciji u pogledu statusa i utjecaja (ta se
poezija vrtjela oko ljubavi, vina, herojstva, bogatstva, žena i bila je pisana u obliku gazela pa su se te
teme prebacile i u islamsko pjesništvo)
-prorok Muhamed i njegova nova religija nisu bili protiv tog pred-islamskog pjesništva, zapravo su ga
poticali, pa je tako taj oblik umjetnosti doživio golemi razvoj
-velik broj mističkih islamskih pokreta utemeljen je na ideji da je za sjedinjenje s Bogom potrebna
nadljudska ljubav koja se može ostvariti samo u stanju opijenosti, samo kroz napuštanje ljudskih
osobina, dok neke škole koje su slabije zastupljene uče da je razum pravi put do spoznaje Boga
„Bu görüşte olan sufilere göre aşk, sevgiliden ayrı düşenin hâli olup kul da bu dünyada Allah’tan ayrı
kaldığından, ona ulaşmak için çektiği sıkıntılara "aşk” demek caizdi. XII. yüzyılda hararetle
benimsenen bu görüş, Senâî (ö. 535 /ıı 3 ı), Feridüddîn Attâr, Mevlana Celalettin ve Molla Gâmî gibi
büyük mutasavvıf şairlerin eserlerinde işlenmeye başlandı“
-Ibn Arabi je pak iznio pogleda da je, budući da je Bog stvorio sve i da sve sadrži Njega, svaki oblik
ljubavi prema bilo čemu zapravo ljubav prema Bogu, te da je onaj koji nešto ljubi Bog sam, također je
iznio ideju da je jedina religija koja postoji ljubav, nešto što su kasnije prisvojili veliki mistički
pjesnici poput Rumija i Yunus Emrea
-u sufijskim ritualima su se počele izvoditi poeme u sklopu ceremonija zazivanja Boga i drugi
mističkih praksi pa je tako došlo u samom početku osnivanja derviških redova do poveznice između
pjesništva i misticizma
„Allah’a giden yolda aklı kullanmak, âdeta sarp bir kayalığa topal bir beygirle tırmanmaya çalışmak
gibi değerlendirilir”
-u mističkoj poeziji zemaljska ljubav koristi se kao sredstvo dostizanja božanske ljubavi, ona je samo
jedan od koraka u procesu pronalaženja sjedinjenja sa istinskom Ljubavlju
-budući da se vjerovalo da bi ljubavna poezija usmjerena prema ženskoj osobi, kolikogod platonska ta
ljubav bila, uvijek sadržavala elemente erotike takva se tematika nije mogla obrađivati u umjetnosti za
visoke krugove kao što je bila divanska književnost
-Kada je Kanuni pisao svoje poeme za sultaniju Hürrem držao se tradicije i koristio je klišeizirane
epitete i asocijacije koji se odnose na muški rod bez obzira što je pisao o ženi; takva je bila većina
poezije, na površini je bila namijenjena muškom rodu ali se mogla čitati i interpretirati i kao
namijenjena ženi
„Eski edebiyatın mahsullerini mutlaka bir cinsiyet ayrımı gözetmeksizin, idealize edilip yüceltilmiş,
Allah’ın yeıyüzündeki halifesi olmakla onurlandırılmış ideal "insan” için yazılmış eserler olarak kabul
edip o şekilde okumak gerekir.“
-na početku arapske, perzijske i turske poezije osoba kojoj se posvećivalo djelo bila je žena, ne
muškarac, te su ti prikazi žena bili vrlo jasni i eksplicitni, no kasnije kada se poezija počela izvoditi
kao pratnja nekim mističkim ceremonijama ta osoba kojoj je poema posvećena sve se više apstrahirala
(zbog nametnute zabrane da se direktno navode karakteristike ženske osobe) te se mogla tumačiti ili
kao žena ili kao muškarac; karakteristike ljubljene osobe u poeziji sve su se više idealizirale i tako
podsjećale na proroka Muhameda ili na samoga Alaha
-u arapskoj poeziji muškarci su postali eksplicitnom temom u periodu abasidskog kalifata kada su se
pisale poeme vrlo eksplicitnog sadržaja o raskošnim dvorskim zabavama i mladim muškarcima i
dječacima koji su posluživali hranu i piće na tim zabavama
-budući da se vjeruje da se žensku osobu može voljeti samo uz iščekivanje nekoga uzvrata, takva
ljubav nikada ne bi mogla biti korak prema božanskoj ljubavi koja ne smije sadržavati nikakvu osobnu
korist niti očekivanje uzvrata
-za identitet ljubljene osobe u divanskoj poeziji može se reći da je najčešće nejasan i da se može
interpretirati i kao muško i kao žensko, pjesnici su koristili kalupe koji su se odnosili na karakteristike
koje se mogu primijeniti i na jedno i na drugo
-budući da je u islamskoj shvaćanju čovjek najuzvišenije biće, hvaliti njega i njegove karakteristike
isto je kao hvaliti Alaha
-brojni su divanski pjesnici u svojim djelima poistovjećivali ljubljenu osobu s Alahom te su išli toliko
daleko da su omalovažavali ili ignorirali vjerska pravila te stavljali tu idealiziranu, fiktivnu ljubljenu
osobu iznad Boga u svojim poemama, pa su se tako umjesto prema kibli usmjeravali prema obrvama
ljubljene osobe, itd.
-u divanskoj književnosti su i najsvakodnevnije teme obojane mističkim motivima i referencama na
sufijska vjerovanja
-glavni izvor inspiracije za divanske pjesnike bile su ljubavne mesnevije kao što su Nizamijeva Hüsrev
ü Şirin ili Fuzulijeva Leyla ve Mecnun koje sadrže snažne elemente misticizma, u njima se junak
zaljubljuje u nešto što nikada nije osobno vidio ali je vidio tragove te ljubljene osobe kao što je odraz
ili prikaz u snu te uz pomoć duhovnog vođe koji mu pomaže kroz brojne kušnje nastoji ostvariti
sjedinjenje s ljubljenom
-brojni su se divanski pjesnici okoristili mističkim metaforama na kojima se temeljilo divansko
pjesništvo kako bi se borili protiv konzervativnih krugova koji su kritizirali njihov način života i
uživanje u ovozemaljskim stvarima; tvrdili su da u svojoj poeziji samo koriste inspiraciju koju su
pokupili od svojih prethodnika, da u stvarnosti ne konzumiraju alkohol i ne sudjeluju u raskošnim
dvorskim proslavama, te da su njihovi kritičari neuki što to ne razumiju
-prva samostalna saki-nama u osmanskoj povijesti je Revanijeva İşret-name
-u arapskoj i iranskoj, a zatim i turskoj književnosti može se naići na primjere stihova koji
omalovažavaju religijske koncepte, a njihova svrha je barem u divanskoj književnosti bila provocirati
konzervativne ulemanske krugove, a u njima su se često koristile igre riječi kako bi se izbjegle takve
optužbe
-mladi pjesnik Baki, koji je kasnije postao nedim sultana Sulejmana, posjećivao je obrt za
prorokovanje pjesnika Zatija kako bi od njega dobio povratne informacije i savjete za svoje pjesništvo
-u orijentalno-islamskoj poeziji, koja je utemeljena na aruz metru i bejtovima kao temeljnim
funkcionalnim jedinicama poezije, bilo je moguće da svaki stih, odnosno bejt, obrađuje potpuno
drugačiju temu, ali unatoč tome brojni su pjesnici obrađivali istu temu kroz cijelu poemu
-pri pisanju nazira bilo je bitno koristiti isti metar i rimu iz izvornoga djela, a opet ne koristiti iste
izraze, zbog čega je pisanje nazira možda bilo i teže od stvaranja novih djela
-divanski je pjesnik, bila mu to namjera ili ne, pisao o vjeri i ljubavi prema Alahu, jer je za pisanje
poezije u osmanskom društvu bilo nužno pridržavati se tradicije, a mistička i religijska poezija ne da
su bile neizostavan dio te tradicije, nego su bile ta tradicija
‘Akimda son derece kaideci bir edebiyatın ürünü olan klasik Türk şiiri, en be¬ lirgin şahsiyetleri tarif
ve tasvir ederken dahi daima klişeleşen malzemeleri kul - lanmayı âdeta prensip hâline getirmiştir’
-razlog zašto ljubljena osoba u divanskoj poeziji uvijek ima dugu crnu kosu, crne obrve, zube kao
bisere, itd. je što su ti motivi s vremenom postali klišeizirani mistički simboli i samim time
neizostavan dio tradicije (npr. Crna kosa simbolizira uniju sa istinskom ljubavlju, kosa se sastoji od
bezbroj vlasi koje čine cjelinu, a crna je jer se čovjek gubi u tami kao što se mistik želi izgubiti u
Alahu)
-učeni ljudi su često pisali poeme kako bi dokazali svoje poznavanje pravila i tradicije i dokazali da su
vrijedni neke pozicije i dobili promaknuće, ili kako bi, nakon što su dobili promaknuće, dokazali da su
ga i zaslužili
-za divanski poeziju ne može se reći da je pripadala isključiv dvorskim krugovima jer se izvodila,
predstavljala i vrednovala u kavanama, kıraathanama, rezidencijama uglednika, tekijama, vjerski
okupljanjima, itd… bila je to poeziju učenih slojeva osmanskog društva (str. 400)
-mazmun se kao književni termin odnosi na metaforu, asocijaciju, značenjsko povezivanje dvaju
naizgled nespojivih termina na razini cijeloga djela, po tome se razlikuje od klišeiziranih metafora
koje su u 16.st. dominirale poezijom; zahvaljujući toj praksi pjesnik se mogao izdvajati od ostalih te je
svoj vrhunac doživio u stilu Sebk-i Hindi u 17.st.
-mazmun se u perzijskoj književnosti prihvaćao kao izraz koji su pjesnici mogli posuđivati jedan od
drugih, dok je u turskoj književnosti on morao biti originalan i neiskorišten (često su se u kasnijim
periodima mazmuni stvarali iz jedinstvenih životnih iskustava ili doživljaja nekog pjesnika pa ih je
bilo gotovo nemoguće dešifrirati)
-za stil Sebk-i Hind može se reći da je u njemu riječ žrtvovana u ime značenja, metafore odnosno
mazmuni koji se koriste u tom stilu nemaju gotovo nikakve veze sa doslovnim značenjem tih riječi i
izraza, za njihovo dešifriranje potrebno je poznavati klišeizirane metafore, pravila divanske
književnosti, autorov privatni i profesionalni život, itd.
-konsenzus književnih kritičara je da je divanska književnost elitna književnost odvojena i otuđena
od stvarnoga života, unatoč pokušajima nekih istraživača da revidiraju tu činjenicu; glavni elementi
divanske poeme bili su glas i izgled, bila je to poezija čvrsto povezana s muzikalnošću a ne sa
značenjem zbog čega mnogi ljudi mogu uživati u njoj čak i ako ju ne razumiju
-aruz metar utemeljen je na izmjeni dugih i kratkih vokala te je primjeren za arapski i perzijski jezik,
ali ne i za turski koji nema duge vokale, pa su turski pjesnici i intelektualci bili primorani posuđivati
riječi iz tih jezika te ih prilagođavati sintaksi turskoga kako bi mogli skladati svoju poeziju u tom stilu;
bilo je pjesnika koji su pokušali aruz metrom pisati poeme koristeći izvorno turske kratke vokale kao
što je Nazmi iz Edirnea (Diva-ı Türki-i Basit ) ali nisu bili vrlo uspješni u tome
'Düzyazı şiirin en güzel örnekleri tezkirelerde bulunur’
-u klasičnoj osmanskoj umjetnosti imitiranje i originalnost nisu bili kontradiktorni termini,
originalnost se sastojala od imitiranja nekog starijeg djela na novi način, koristeći nove elemente i
nove kombinacije starih elemenata
-u 16.st. su u svim oblicima umjetnosti koji su se prakticirali u OC-u počeli nastajati jedinstveni
osmanski stilovi zahvaljujući snažnoj pokroviteljskoj mreži
-nakkaşhane su se počele pojavljivati u 15.st., a stoljeće kasnije postale su najutjecajnije umjetničke
institucije u OC-u čiji su se proizvodi koristili u svrhu legitimizacije moći vladajuće dinastije i pred
narodom i pred drugim carstvima
-Nişancı Celalzade Mustafa (sredina 16.st.) bio je zaslužan za izgradnju inşa stila koji se koristio u
službenoj dvorskoj korespondenciji
-1550.g službeno je ustanovljena institucija şehnameci koje je zadatak bio pisanje djela o pobjedama i
postignućima vladajuće dinastije, najpoznatiji službenik na toj funkciji bio je Arifi koji je napisao
slavnu Süleymanname a na kojoj su radili i minijaturisti iz nakkaşhane
-velik dio trendova koji su činili klasični osmanski stil bio je nastavak timuridske tradicije koja je
dominirala u CA, između ostalog i jer je veliki broj umjetnika koji su formirali taj stil bio doveden s
dvorova timuridskih vladara
-şehrengiz je posebni žanr književnog djela u kojemu se opisuju ljepote i ljepotice nekoga grada, tako
je poznat Lami Çelebijev šehrengiz o Bursi
-nakon 16.st. pokroviteljstvo arhitekture i pjesništva počinje se u ozbiljnoj mjeri širiti izvan granica
dvorskih krugova te novi kulturni centri postaju tekije, obrti, trgovačke lože, kuće velikodostojnika,
itd., u istom periodu dolazi i do prakse spominjanja imena arhitekta neke građevine u pločama na tim
građevinama te do korištenja poema kao ukrasa u arhitekturi, što se nije radilo prije 16.st.
-neki su velikodostojnici i regionalni upravitelji podržavali pjesnike i umjetnike koji nisu bili u skladu
s ukusima toga perioda, pa su tako bili pokrovitelji pjesnicima šijitskog porijekla ili su dali izgrađivati
tekije za heterodoksne derviške redove, međutim iako je njihov identitet bio drugačiji od očekivanog,
njihov stil se ipak poklapao sa stilom divanske umjetnosti, pa su tako ti pjesnici pisali aruz metrom i u
bejtovima, dok narodni pjesnici koji su pisali samo slogovnim metrom kao što je Pir Sultan Abdal nisu
uživali službenu potporu
-dok je nakon 16.st. Carstvo na vojnom, političkom i teritorijalnom planu doživljavalo teške poraze, u
kulturnoj produkciji došlo je do velikog procvata i rasta jer se pokroviteljstvo počelo širiti izvan
dvorskih krugova te su u umjetničkim proizvodima mogli uživati i obični ljudi
-nakon što je seldžučki vladar Alp Arslan 1071. godine porazio Bizant u bici kod Malazgirta otvorila
su se vrata Anadolije turkijskim plemenima
-Država Anadolskih Seldžuka bila je najdugotrajnija seldžučka država koja je nakon poraza u bici kod
Kösedağa 1243. potpala pod ilhanidsku dinastiju
-u vrijeme sultana Orhana koji je osvojio Bursu osmanski bejlik postaje država koja ima prijestolnicu,
vojsku, granice i sjedilačko stanovništvo; u to vrijeme Osmanlije prelaze preko Dardanela i počinju
osvajati po Balkanu te postaju pravo Carstvo
-proces podređivanja anadolskih bejlika dovršio je sultan Bajezid I. koji je ugušio njihove bune nakon
smrti oca Murata, namjeravao je teritorije zapadno od Eufrata podrediti svojoj državi pa su se begovi
obratili Timuru za pomoć
-Murat drugi je istinski dovršio podređivanje anadolskih bejlika te se okrenuo u borbu protiv sila koje
su prijetile turskom teritoriju na Balkanu
-u periodu sultana Murada II. ratuje se protiv zapadnih sila dok se na kulturnom planu pažnja okreće
prema istoku, prema centralno-azijskog kulturi i baštini, kulturi timuridskih dvorova, osmansku
dinastiju povezuje se sa Oğuz Kağanom, nastoji se turski pretvoriti u jezik znanosti i kulture
-Osmanlije u Anadoliji stvaraju idealno okruženje za razvijanje umjetnosti i kulture, zbog čega brojni
učenjaci i umjetnici iz CA dolaze u Anadoliju; anadolski su Seldžuci po uzoru na Gaznevide i Velike
Seldžuke bili snažni pokrovitelji
-centri anadolijskih prinčeva kao što su bili oni iz dinastije Danişmend postali su kulturni centri
Anadolije (Sivas, Tokat, Amasya, Kayseri, Malatya), u njima su nastala djela kao što su
Danişmendname ili Dede Korkut Kitabı
-Malatya je i prije dolaska Turaka bila važan kulturni centar Sirjaka, kasnije su seldžučki prinčevi
tamo stjecali svoje obrazovanje, pretvorena je u važan islamski centar te su brojne slavne ličnosti
islamske kulture se tamo smjestile
-dok je u Malatyi prevladavao iranski utjecaj, u Tokatu je dominirao turkijski kulturni element, pa je
često dolazilo do neslaganja između ličnosti iz tih dvaju različitih krugova
-seldžučki državnici i vladari koji su se obrazovali u Malatyi imali su snažne pro-iranske i protu-
turkmenske tendencije te su se često sukobljavali sa turkmenskim elementom unutar državnog aparata,
a osobito s pokretom Ahija (derviški pokret koji je nastojao proširiti turkmenske vrijednosti i prakse
po Anadoliji a koji je bio najaktivniji u Tokatu)
-pobuna Babaija iz 1239. godine bio je turkmenski pokret protiv seldžučke vlasti, na njegovom čelu
bio je Baba Ilyas, derviški šejh koji se predstavljao kao obećani spasitelj potlačenih polu-nomadskih
Turkmena, taj pokret i nestabilnost koju je on izazvao otvorili su put mongolskom osvajanju Anadolije
-Mongoli su u sukobima između iranskog i turkmenskog utjecaja u Anadoliji uvijek stajali na stranu
iraniziranih pretendenata jer su u turkmenskom elementu vidjeli puno veću opasnost za svoje širenje
-osim institucije Ahija koji su bili usmjereni na poboljšanje životnih uvjeta i radnog okruženja
turkmenskih zajednica te na njihovo prihvaćanje znanstvenih metoda i tehnika u svakodnevnom
životu, važna društvena institucija bile su i Bacayan-ı Rum koje su bile usmjerene na unaprjeđenje
žena i njihove uloge u zajednici
-mongolska provala je prema Anadoliji potjerala kako predstavnike visokog, urbanog, filozofskog
misticizma, tako i predstavnike popularnog, plemenskog misticizma; dok su se ovi prvi smještali
ponovno u urbanim krugovima i tražili pokroviteljstvo visokog društva, ovi drugi širili su islam među
turkmenskim plemenima u Anadoliji
‘Eski Türklerin eski putperest ananeleriyle müfrit Şi’iliğin -haricen tasavvuf rengine boyanmış- basit
ve popüler bir şeklinin ve bazı mahallî bakıyyelerin imtizacından hasıl olmuş bir Syncretisme”
niteliğinde olan bir İslami anlayışı yaymaya çalışan Baba, Dede ve Abdal lakaplı Türkmen şeyh ve
dervişler olduğu görülmektedir’
-ti su derviši bili svojevrsna poveznica između različitih sustava vjerovanja i načina života u islamskoj
svijetu 13.st.
-Ibn Arabi (rodom iz Andaluzije) vjerojatno je najpoznatijih derviš toga perioda koji je sistematizirao
vjerovanje Vahdet-i Vücut, to shvaćanje se počelo širiti u Anadoliji u 14.st. te je ubrzo postalo
dominantno tumačenje islama
-Mevlanin otac Bahaettin Velet bio je pripadnik kubrevijskog mističkog reda koji je bio urbanog
karaktera i čije su tekije bile prisutne u svim velikim gradovima Anadolije
-mevlevijski red uspostavio je Mevlanin sin Sultan Veled, a nakon propasti anadolskih bejlika taj je
red počeo uživati službenu potporu vladajućeg režima u OC-u
-iako je Hacı Bektaş Veli živio u 13.st., bektašijski tarikat osnovan je tek u 16.st. kada je Balım Sultan
odlučio uspostaviti granu odvojenu od dominantnog hajdarijskog tarikata, taj red častio je Ahmeda
Yesevija, Kubettina Haydara, Dede Garkina te Baba Ilyasa, a u isto vrijeme je uključio i elemente
starih vjerovanja polu-nomadskih turkmenskih plemena kojima je bio usmjeren
-Hacı Bektaş Veliju pripisuju se mnoga djela, najpoznatije od kojih je Makalat, a Vilayet-name koja
prikazuje legende o njegovom životu napisana je tek u 15.st.
-bektašijski je red u OC-u bio blisko povezan s janjičarima te se zahvaljujući tome proširio po cijeloj
Anadoliji i Balkanu i opstao sve do danas, a pjesnici koji su odgojeni u tom stilu koristili su narodnog
slogovni metar
-u doba Anadolskih Seldžuka glavni književni oblici bili su mesnevija, kasida i rubaija, te su u tom
periodu napisana prva djela na turskom jeziku u Anadoliji na prostoru kojim su vladali Danişmendi
-prve poeme na turskom jeziku skladao je Şeyh Evhadüttin-i Kirmanî kako bi se mogao obraćati
turkmenskim plemenima na njihovom vlastitom jeziku; većina djela iz tog ranog perioda seldžučke
vladavine bila su znanstvenog karaktera, da bi nakon pada seldžučke države pod mongolsku vlast
počela u prvi plan izlaziti mistička i filozofska djela (međutim većina tih djela bila su pisana na
perzijskom jeziku)
-najpoznatije mesnevije iz ovog perioda su Mevlanina Mesnev-i Ma’nevi, Sultan Veledova Ibtida-
name koja prikazuje Mevlanin život i vjerovanja, njegova Rebab-name koja prikazuje duhovne i
misaone temelje mevlevijskog reda, njegova posljednja mesnevija Intiha-name, Kani-i Tusijev
prijevod Kelile ve Dimne te Yunus Emreova Risaletü-n Nushiyye napisana na turskom
-u ovom periodu pisali su se i divani od kojih je najpoznatiji Mevlanin Divan-ı Kebir te Sultan
Veledov Divan te Yunus Emreov Divan napisan na turskom jeziku
-iako se islam među Turcima širio posredstvom Samanida koji su vladali Transoksijanom i Horasano
turkmenska su plemena bila pripadnici sunitskog islama te su prisvojili hanefitsku pravnu školu po
uzoru na Seldžuke koji su bili tolerantniji prema turkmenskim plemenima
-anadolski begovi koji su bili više zainteresirani za turkmenske tradicije, običaje, kulturu i jezik nego
za arapski i perzijski, počeli su graditi svoje države nakon mongolske provale i podređivanja
seldžučke države te je zahvaljujući njihovom pokroviteljstvu znanosti i umjetnosti turski jezik doživio
procvat
-najvažnija mistička imena iz perioda anadolskih bejlika bili su Gülşehri i Aşık Paşa koji su se
obrazovali u Kırşehiru, centru turkmenske kulture u Anadoliji
-u ranom periodu OC-a glavni kulturni i znanstveni centri bili su Iznik, Bursa i Edirne, a najveći rast
na kulturnom planu zabilježen je u periodu sultana Murata II. koji je i sam bio pjesnik te se natjecao u
pokroviteljstvu i privlačenju umjetnika s timuridskim vladarima (većina mislioca iz toga perioda
obrazovali su se u važnim kulturnim centrima islamskog svijeta izvan OC-a pa su svoja djela pisali
pretežito na arapskom i perzijskom jeziku)
-prvi turski mistički red Bajramija osnovana je u Ankari od strane Haci Bayram Velija u periodu
Murata II.
-oguski Turci su se još od 10.st. naselili na prostor Sir-Darje, Transoksijane, Hvarezma i Horasana te
se tako na tom području raširila oguska (zapadna) varijanta turskog jezika koja se sve više počela
razlikovati od istočnih da bi se u 13.st. potpuno odvojila od karahanidskog turskog
-na području Anadolije u periodu od 11-13.st. koristili su se perzijski, arapski, turski, armenski i
asirski jezici od kojih je svaki imao posebnu svrhu te se u nju koristio (bilo je to višejezično okružje)
-neki su autori pisali djela kombinirajući elemente različitih jezika, ne iz osjećaja etičke pripadnosti i
odanosti kao što neki tvrde, nego jer je takav oblik umjetničkog stvaranja također imao specifičnu
kulturnu ulogu
-prvo djelo napisano u Anadoliji u periodu vladavine turkijskih država napisano je na perzijskom
jeziku i znanstvenog je karaktera (knjiga o astronomiji), a najstarija poema napisana je isto na
perzijskom od strane pjesnika Tiflisija u Malatyi
-jedno od najstarijih djela napisanih u Anadoliji na turskom jeziku je Ahmet Fakihova Çark-name,
može se reći da je tradicija pisanja djela na turskom jeziku u Anadoliji započela u 13.st.
-u periodu nakon mongolske provale ne nalazi se gotovo nimalo djela napisanih na turskom jeziku niti
u Anadoliji niti u CA jer je ta provala zaustavila na neko vrijeme kulturnu produkciju u tim
područjima, a ne jer su Turci počeli zastajati na kulturnom planu za svojim prethodnicima
-Hoca Dehhani je prvi predstavnik svjetovne književnosti u Anadoliji (napisao je Şah-namu na
perzijskom, ali i mnoge poeme na turskom jeziku), dok su Sultan Veled i Yunus Emre prvi turski
predstavnici mističke i religijske književnosti
-u velikom broju djela iz 13.st. nalaze se tragovi istočne varijante turkijskog jezika, vjerojatno jer su
njihovi autori bili intelektualci koji su bježali iz CA prema Anadoliji pred mongolskom provalom i
zadržali te nastavili koristiti elemente svog starog jezika
-Karamanoğlu Mehmet Beğ je 1277. godine izdao proglas u kojem je zabranio uporabu perzijskog
jezika u svim sferama života i naredio da se umjesto njega koristi turski jezik, to naravno nije zaživjelo
ali je dokaz predanosti nekih turkijskih vladara turkmenskoj kulturi i jeziku te je utrlo put za stvaranje
književnog turskog jezika
-autor najstarije poeme napisane ne turskom jeziku u Anadoliji je Evhadüttin Kirmani, sadrži elemente
i perzijskog i turskog jezika, Yunus Emre je pak napisao prvi divan na turskom jeziku u Anadoliji; on
je u svom djelu ujedinio pučki misticizam Ahmeda Yesevija i filozofski misticizam Ibn Arabija
-Yunusova mesnevija je iz tehničkog pogleda manjkava, no njena prava vrijednost krije se u temi koju
obrađuje, daje savjete za duhovno napredovanje i uzvišenje, borbu sa tjelesnim požudama itd., ali ipak
je on najpoznatiji po svom divanu
-Mevlana je rođen u gradu Belhu koji se danas nalazi u Afganistanu, ali je cijeli život proveo u Konyi i
tamo pisao svoja djela, a njegovo najpoznatije djelo Mesnevija sastoji se od preko 25 000 bejtova, ona
se sastoji od brojnih različitih priča koje asociraju jedna na druge, a pisana je s ciljem širenja
mističkog islama među narodom te sadrži objašnjenja raznih sufijskih koncepata
-Mevlanin Divan je važan jer se u njemu prvi puta pojavljuju stihovi na miješanom jeziku, kombinaciji
turskog i perzijskog; dijelovi koji su pisani na turskom pretežito se odnose na svakodnevni život; isto
je činio i njegov sin Sultan Veled u svojim divanima i mesnevijama pisanim pretežito na perzijskom
-krajem 14.st. İshak b. Murat napisao je prvu gramatiku oguske varijante turskoga jezika s ciljem
podučavanja arapskog jezika Turcima
-mesnevije koje su pisane krajem 14.st. od strane autora kao što su Gülşehri i Aşık Paşazade imale su
za cilj ponovno oblikovati identitet višeg sloja ljudi u Anadoliji pri ulasku u novi kulturno-
civilizacijski krug; u istom periodu nailazi se na vrlo malen broj kasida i gazela jer još nije bio razvijen
sustav dvorske kulture koji je poticao produkciju tih žanrova (taj razvoj događa se tek početkom
14.st.)
-brojni su se autori iz perioda anadolskih bejlika u uvodima u svoja djela ispričavali što koriste turski
jezik te navodili kako nisu imali drugoga izbora jer njihova publika ne razumije arapski i perzijski, što
pokazuje da je turski tada bio nedovoljno razvijen za književnu produkciju
-Çelebi Mehmet je na osmanski dvor doveo germijanske pjesnike Ahmedija, Ahmedi Daija i Şeyhija
te tako obogatio dvorsku kulturu
-Murat II. bio je prvi osmanski sultan koji je pisao poeziju, također je s njim započela tradicija davanja
plaća pjesnicima
-Sultan Veled je poseban po tome što u svom divanu ima čak 12 gazela koji su u potpunosti napisani
na turskom jeziku, dok je njegov otac Mevlana turski koristio samo u miješanim gazelima i kasidama
-u 15.st. dolazi do masovnog ulijeva arapskih i perzijskih riječi i konstrukcija u turski, paralelno s
porastom u produkciji kasida i gazela na turskom jeziku
-veliki pisci mesnevija na turskom jeziku iz 14.st. su Gülşehri i njegovo djelo Mantiku't Tayr te Aşık
Paşa i njegovo djelo Garip-name
-Ahmet Fakihova kasida Çarh-name važna je jer je jedna od prvih kasida napisanih na turskom jeziku
s ciljem da se pouči puk o putu prema spasenju
-Kadı Burhanettin bio je pjesnik i državnik iz 14.st. koji se krajnje posvetio turskom jeziku te je čak
dodavao lokalne elemente u svoja mistička djela
-pjesnik Ahmedi prvo je bio u službi aydınidskih, zatim germijanskih, pa osmanskih, onda timuridskih
te na kraju opet osmanskih vladara i pokrovitelja; bio je prvi pjesnik koji je uspješno koristio turske
riječi i izreke u aruz metru i stilu perzijske poezije, u njegovom divanu na turskom jeziku nalazi se
preko 700 gazela, i oko 70 kasida, u njegovoj poeziji dominiraju riječi i izrazi iz narodnog jezika
ukrašeni jednostavnim metaforama
-Nesimi je jedan od najliričnijih i najživahnijih pjesnika turske književnosti, bio je predstavnik
bektašijskog mističkog reda i koncepta vahdet-i vucut, pjesnici poput Avnija, Muhibbija, Ahmedija,
Aşık Paşe pisali su nazire na njegova djela
-najvažnija djela Ahmedi Da'ija su njegov Divan na turskom jeziku i Çeng-name
-većina pisaca ovoga perioda su počeli inkorporirati ljubavne teme u svoje mesnevije te ih tumačiti u
skladu sa mističkim učenjima
-Şeyhi je prvi pjesnik u čijim se djelima naziru karakteristike klasičnog stila turskog pjesništva
-u 14.st. najbrojnije i najkvalitetnije mesnevije pisane su na temu religije, morala, misticizma, glavni
autori tih mesnevija tog perioda bili su Gülşehri (Mantiku’t Tayr) i Aşık Paşa (Garib-name)
-Aşık Paşa se u svojoj Garib-name žalio na nezainteresiranost intelektualnih krugova za turski jezik te
je svjesno koristio taj jezik, kojega je književni aspekt bio tek u začetku, u svojoj mesneviji od preko
10 000 bejtova
-Ahmedi Da'ijeva liričko-didaktička mesnevija Çeng-name napisana je za germijanskog princa
Sulejmana te je inspirirana raskošnim dvorskim proslavama, ali sadrži i elemente misticizma (za
razliku od ostalih mesnevija toga perioda nije adaptirana niti iz jedne druge, sadržajem je vrlo
originalna)
-mesnevija je dobila svoje ime od posebnog instrumenta koji su koristili Turci, a u priči poprima
mističko značenje i postaje simbol (isto kao i ney u Mevlaninoj Mesneviji)
-Ahmedi je napisao prvi mevlit, posebnu književnu vrstu koja se ne nalazi u drugim islamski
književnostima a koja pripovijeda o rođenju proroka Muhameda i hvali njegove karakteristike (to
djelo nalazi se u sklopu Iskender-name); najpoznatiji, najomiljeniji i najizvođeniji primjer te vrste je
Süleyman Çelebijev Vesiletü’n-Necat
-Yazıcıoğlu Mehmetova mesnevija Muhammediyye je najopsežnija i prva poetska kompilacija nastala
u Anadoliji koja se rado čitala i izvodila u cijelom islamskoj svijetu
-miracname su poeme koje tematiziraju put na nebo proroka Muhameda i koje su se među Turcima
pisale najviše u 15.st.