Professional Documents
Culture Documents
Krvavi Kapetan - Rafael Sabatini
Krvavi Kapetan - Rafael Sabatini
Peter Blood,1 doktor medicine i još štošta uz to, pušio je lulu i uređivao geranije, smještene u
sandučetu na podboju svog prozora, iznad ulice Water Lane u gradu Bridgewateru.
Sa suprotnog prozora gledale su ga strogo i prekorno neke oči, ali on se na njih nije obazirao. G.
Blood je svu svoju pažnju usredsrijedio na svoj posao a dijelom na ljudsku bujicu u uskoj ulici ispod
sebe. Ta bujica se već po drugi put u toku toga dana slijevala u pravcu Castle Field, gdje je Ferguson,
vojvodin kapelan, još u rano popodne održao govor u kome je bilo više izdaje nego božanske propo-
vijedi.
Te raštrkane i uzbuđene gomile sačinjavali su ponajviše ljudi sa zadjenutim zelenim grančicama
na šeširima, koji su imali najsmješnija oružja u rukama. Ponetko je, doduše, nosio pušku za ptice, a
ponetko je vitlao mačem; ali je većina bila naoružana toljagama ili su vukli koplja načinjena od kosa,
koja su isto toliko bila ružna izgledom koliko i nespretna za rukovanje. Ovu ovako skrpljenu vojsku
sačinjavali tu tkači, pivari, drvodjelje, kovači, zidari, građevinari, obućari i predstavnici svih ostalih
mirnodopskih zanata. Bridgewater je, kao i Taunton, širokogrudno davao vanbračno rođenom vojvo-
di2 svoje ljude. Svakog tko je ostao po strani, a po godinama i snazi bio je sposoban da nosi oružje,
žigosali su kao kukavicu ili papistu3.
Međutim, Peter Blood, koji je bio ne samo sposoban da nosi oružje nego i vješt i iskusan u ruko-
vanju njime, koji svakako nije bio kukavica i koji je bio papista samo kad je to odgovaralo njegovim
interesima, uređivao je ovog toplog julskog večera svoje geranije i pušio lulu ravnodušno kao da se
ništa pod nebom ne događa. Dapače, on učini još goru stvar. Za tim ratobornim zanesenjacima dobaci
jedan stih Horacea, pjesnika koga je još odmalena obožavao:
»Quo, quo, scelesti, ruitis?«4
Možda, poslije ovih stihova, pogađate zašto je vrela neustrašiva krv, koju je naslijedio od skit-
ničkih predaka svoje majke, rođene u Somersetshireu, ostala hladna usred ovog ludog i fanatičkog
žara pobune i zašto je nemirni duh koji ga je nekad istrgao iz okova akademske smirenosti, koju je
htio da mu nametne otac, ostao spokojan usred sveg ovog nemira. Shvaćate kako je on gledao ina ove
ljude koji su se kupili pod zastavom slobode, pod zastavama koje su istkale djevojke iz Tauntona,
učenice g-đice Blake i g-đe Musgrove koje su – kako balada kaže – rasparale svoje donje svilene
suknje da bi načinile barjake za vojsku kralja Monmoutha. Cjelokupna njegova misao bila je u ovom
latinskom stihu koji je prezrivo dobacio ljudima što su galamili, spuštajući se niz popločanu ulicu. Za
njega su to bili luđaci koji zahvaćeni zloćom i bjesnilom jure u vlastitu propast.
Da, on je previše znao o tome Monmouthu i o lijepoj mrkoj djevojčuri koja ga je donijela na
svijet, pa ga ne može prevariti priča da se rodio u zakonitom braku, priča na osnovu koje se digao
barjak pobune. Bio je pročitao besmislenu proklamaciju, izvješenu na raskršću kod Bridgewatera – a
isto tako i u Tauntonu i drugdje – u kojoj je stajalo da je »po smrti našeg Uzvišenog Vladara Charlesa
Drugog, pravo nasljedstva na krunu Engleske, Škotske, Francuske i Irske, sa dominionima i teritoriji-
ma koji im pripadaju, zakonito prešlo na presvjetlog i visokorođenog kneza Jamesa, vojvodu od
Monmoutha, sina i nasljednika spomenutog kralja Charlesa Drugog«.
To ga je nagnalo na smijeh, a isto tako nasmijalo ga i tvrđenje da je »James vojvoda od Yorka
dao najpre otrovati spomenutog pokojnog Kralja, a da je odmah zatim silom uzeo i prisvojio krunu«.
Nije znao koja je od ovih laži veća. G. Blood je, naime, trećinu svoga života proveo u Holandiji
u kojoj je, prije nekih trideset i šest godina, prvi put ugledao svijet ovaj isti James Scott – koji se
sada proglašavao Jamesom Drugim, po milosti božjoj kraljem itd. – i bila mu je poznata tamošnja ve-
oma raširena priča o tome tko je pravi otac. Ne samo da taj Monmouth, koji se sada proglašavao kra-
ljem, nije bio zakoniti sin – poticao je tobož iz tajnog braka Charlesa Stuarta i Lucy Walter – nego
nije možda bio čak ni vanbračni sin pokojnog vladara. I kako se drukčije moglo završiti to smiješno
polaganje prava na prijesto osim slomom i porazom? Otkuda bi se mogla pojaviti nada da će Engle-
ska ikad svariti takvog Perkina?5 A eto, ovi glupači iz zapadnog dijela Engleske sa nekoliko ratobor-
nih vigovaca6 na čelu dali su se zavesti i pobunili se, pružajući podršku tom fantastičnom zahtjevu.
»Quo, quo, scelesti, ruitis?«
On se nasmija i uzdahnu istovremeno; ali je smijeh prevladao nad uzdahom, jer u g. Bloodu nije
bilo suosjećaj a kao ni u većine samouvjerenih ljudi; a on je bio veoma samouvjeren. Tome su ga na-
učile nevolje koje je prošao. Čovjek mekša srca, s dalekovid i obrazovan kao što je on bio, imao bi
razloga da zaplače promatrajući ove vatrene, priproste, nonkomformističke7 ovčice kako idu na kla-
onicu – ove ovčice koje su do zbornog mjesta na Castle Fieldu pratile žene i kćeri, dragane i majke i
koje je podržavala obmana da kreću u boj za obranu prava, slobode i vjere. Jer, on je znao – a znao
je već nekoliko sati i sav Bridgewater – da Monmouth namjerava zapodjesti bitku još koliko ove
noći. Vojvoda je htio izvršiti iznenadni napad na rojalističku vojsku8 čiji je zapovjednik bio Fever-
sham i koja se ulogorila na Sedgemooru. G. Blood je pretpostavljao da će lord Feversham biti isto
tako dobro obaviješten, pa ako se u toj pretpostavci varao, imao je barem opravdanje. On nije mogao
pretpostavljati da je rojalistički zapovjednik samo osrednje vješt u zanatu kojim se bavio.
G. Blood istrese pepeo iz lule i povuče se da zatvori prozor. U tom času on podiže oči, pogleda
preko ulice i susrete se najzad sa pogledom onih neprijateljskih očiju koje su ga sve vrijeme motrile.
Bila su to, u stvari, dva para očiju i pripadala su gospođicama Pitt, dvjema prijatnim, sentimentalnim
starim djevojkama, koje u svom obožavanju lijepog Monmoutha nisu puštale nikog ispred sebe u
Bridgewateru.
G. Blood se nasmiješi i kimnu glavom, jer je bio u prijateljskim odnosima sa tim damama, od
kojih je jedna čak bila neko vrijeme njegov pacijent. Ali njegov pozdrav ostade bez odgovora.
Umjesto toga, te su oči gledale u njega s hladnim prezirom. Osmijeh njegovih tankih usana nešto se
malo razvuče, postade nešto manje ljubazan. Razumio je otkud to neprijateljstvo, koje je u toku proš-
log tjedna sve više raslo – upravo otkad je došao Monmouth i zavrtio pamet svim ženama bez razlike
na doba starosti. Gospođice Pitt su ga, shvatao je, prezirale zato što on, mlad i snažan čovjek, koji je
prošao ratna krštenja i koji bi sada mogao koristiti stvari, stoji po strani, i zato što mirno puši lulu i
uređuje geranije baš u ovu večer koja se više nikad neće ponoviti, kada se srčani ljudi okupljaju oko
protestantskog izabranika i nude mu svoju krv da bi ga popeli na prijesto koji mu pripada.
Da je g. Blood htio sići sa svojih visina i da je htio raspravljati o toj stvari sa ovim damama,
mogao bi im reći da se već zasitio lutanja i pustolovina, da je sada započeo karijeru kojoj se u počet-
ku i posvetio i za koju se studirajući spremao; da je liječnik, a ne ratnik; iscjeljivač, a ne ubica. Ali
one bi mu, znao je, odgovorile da u ovakvoj prilici svaki čovjek koji sebe smatra čovjekom treba da
se lati oružja. One bi mu ukazale da je i njihov nećak Jeremiah, po zanimanju mornar i vlasnik broda
– koji se, na svoju zlu sreću, tada usidrio u Bridgewaterskom zaljevu – napustio kormilo i uzeo mu-
sketu9 u odbranu Svetih prava. Ali g. Blood nije bio od onih koji raspravljaju. Kao što sam rekao, on
je bio samouvjeren čovjek.
Zatvori prozor, navuče zavjese i okrenu se udobnoj, svijećama osvijetljenoj sobi i stolu, na koji
je njegova domaćica, g-đa Barlow, upravo postavljala večeru. Pred njom on, ipak, izreče naglas svo-
ju misao.
– Pao sam u nemilost onih kiselih usidjelica preko puta.
Imao je ugodan, treperav glas, čiji je metalni zvuk umekšavao i prigušivao irski naglasak, koji se
nije izgubio ni poslije svih njegovih lutanja. Taj glas je umio da se ulaguje, da miluje i zavodi, ali i
da zapovijeda i goni na poslušnost. Zaista, sva narav ovog čovjeka bila je u njegovom glasu. Inače,
bio je visok i suhonjav, tamne puti kao u Ciganina, i na tom crnomanjastom licu, ispod ravnih crnih
obrva, nalazile su se začudo plave oči. Iznad orlovskog, neustrašivog nosa gledale su te oči neobično
prodorno, čvrsto i oholo. Njegove stisnute usne bile su u skladu s tim pogledom. Iako je bio obučen u
crno, kao što pristoji njegovom pozivu, nosio se elegantno; i ta elegancija poticala je iz ljubavi prema
lijepom odijevanju koja je bila svojstvenija prijašnjem pustolovu nego sadašnjem mirnom liječniku.
Kaput mu je bio od fine kamilje dlake, čiji su rubovi bili porubljeni srebrnim vezom. Na ručnim zglo-
bovima imao je nabore od meklinske čipke10, a oko vrata je nosio meklinsku kravatu. Njegova velika
crna vlasulja bila je pažljivo ukovrčena kao i one u Whitehallu.11
Budući ste vidjeli kako izgleda i shvatili njegovu pravu narav kojom je odisalo cijelo njegovo
biće, mogli biste pasti u iskušenje da nagađate koliko će se vremena takav čovjek zadovoljiti time što
će ostati ovdje bogu iza leđa, gdje ga je slučaj bacio prije nekih šest mjeseci, i koliko će vremena
nastaviti da se bavi poslom za koji se osposobio prije nego što je stupio u život. Mada bi čovjeku,
koji zna povijest njegovih prošlih i budućih dana, izgledalo malo vjerovatno da će on produžiti taj
tihi život, mogućno je da bi se on i potpuno pomirio sa životom liječnika u toj luci, da se sama Sudbi-
na nije upravo spremala da se poigra njime. Mogućno je, velim, ali nije izvjesno.
Bio je sin irskog liječnika i jedne gospe iz Somersetshirea, u čijim je žilama tekla skitnička krv
Frobishera;12 time bi se mogla objasniti izvjesna divljačnost koja se rano pokazala u njegovoj naravi.
Ta divljačnost je duboko uznemirila njegovog oca, koji je bio neobično pitom čovjek, kada se, narav-
no, ima na umu da je bio Irac. On je još zarana odlučio da dječak nastavi njegovo časno zanimanje.
Peter Blood, koji je brzo učio i neobično žudio za znanjem, stekao je, na zadovoljstvo svog oca, u
dvadesetoj godini svoga života titulu doktora medicine na koledžu Svete trojice u Dublinu. Njegov
otac je poslije tog zadovoljstva živio samo još tri mjeseca. Mati mu bijaše umrla još prije nekoliko
godina. Tako je Peter Blood dobio nasljeđe od nekoliko stotina funti. S tim novcem krenuo je da vidi
svijeta, puštajući na neko vrijeme uzdu onom nemirnom duhu koji ga je svega prožimao. Niz slučaj-
nosti dovede ga u službu Holandije, koja je tada ratovala s Francuskom. Zbog svoje naklonosti prema
moru izabrao je službu u mornarici. Imao je sreću da služi pod zapovjedništvom čuvenog de Ruyte-
ra13, te se borio u bici na Sredozemnom moru u kojoj je taj veliki holandski admiral izgubio život.
Poslije mira kod Nimeguena njemu se djelomično gubi trag. Znamo, ipak, da je proveo dvije go-
dine u španjolskoj tamnici, iako ne znamo kako je u nju dospio. Možda je to razlog što se, čim je iz
nje izišao, prihvatio mača u službi Francuske, i sa Francuzima ratovao protiv Španjolske Holandije.
Kada je najzad napunio trideset i dvije godine, a budući je žeđ za pustolovinama prestala da ga mori i
kako mu je zdravlje zbog jedne zanemarene rane sve više popuštalo, obuze ga najednom čežnja za do-
movinom. Krenuo je brodom iz Nantesa u namjeri da pređe u Irsku. Ali nepogoda otjera brod u Brid-
gewaterski zaljev. Kako mu je u putu pozlilo, Blood odluči da ovdje izađe na kopno. Na ovo ga je
ponukala i činjenica da je tu bio zavičaj njegove majke.
Tako je stigao u Bridgewater u januaru 1685. godine, bogat otprilike isto onoliko koliko je bio
prije jedanaest godina, kada je iz Dublina krenuo na put.
Mjesto mu se svidjelo i zdravlje mu se ovdje brzo povratilo, pa kako je uz to smatrao da je
učestvovao u dosta pustolovina za jedan ljudski vijek, odluči da se tu nastani i da se konačno prihvati
liječničkog zvanja, koje je bespotrebno napustio prije dvanaest godina.
To je čitava njegova povijest, odnosno to je ono što je potrebno znati o njemu do ove noći, kada
se, šest mjeseci kasnije, vodila sedgemoorska bitka.
Smatrajući da ga se događaji koji predstoje ne tiču, kao što ga se stvarno nisu ticali, ravnodušan,
isto tako, prema uzbuđenom iščekivanju koje je te noći obuzelo Bridgewater, g. Blood se ogluši o sve
to i ode rano u krevet. U jedanaest sati, kad je Monmouth, kao što znate, krenuo zaobilazno sa svojom
pobunjeničkom vojskom bristolskim drumom u namjeri da izbjegne močvare koje su se nalazile upra-
vo između njega i kraljevske vojske – g. Blood je već uveliko spavao. Bit će vam poznato da je Mon-
mouth još prije nego što se uhvatio ukoštac s Fevershamom, izgubio i svoju brojčanu nadmoć i pred-
nosti koje bi mu donio iznenadni napad na vojsku koja je vjerovatno spavala: brojčana nadmoćnost
je, doduše, gubila u važnosti zbog čvršće discipline regularnih trupa na drugoj strani, ali prednosti iz-
nenadnog napada izgubljene su zbog glupih grešaka i rđavog rukovodstva.
Vojske su se sukobile Oko dva sata ujutro. G. Blood je spavao, ne mareći za daleko gruvanje to-
pova. On se nije probudio iz svog mirnog sna sve do četiri sata ujutro, kad se sunce diglo da rastjera
posljednje pramenove magle nad tim tužnim razbojištem.
On se diže i sjede na krevet, protrlja oči da rastjera san i najzad se osvijesti. Netko je krvnički
lupao na vrata njegove kuće, dozivajući nerazgovijetno. Ta buka ga je probudila. Misleći da se radi o
nekom hitnom porođaju, on navuče domaći ogrtač i papuče i pođe da otvori vrata. Na stepeništu se
gotovo sudari sa g-đom Barlow, koja je, onako ružna i sva preplašena, tek ustala iz kreveta. On preki-
ne njeno kokodakanje jednom umirujućom riječi i krenu sam niz stepenice.
Pod kosim zracima tek izašlog sunca stajao je čovjek sav zapuhan, unezvijerena pogleda, a po-
red njega se pušio njegov konj. Prašina i prljavština su ga svega pokrivale, odijelo mu je bilo neured-
no, a lijevi rukav dolame visio mu je u krpama. Mladić otvori usta da progovori, ali ostade nijem či-
tav jedan trenutak.
U tom ga času g. Blood prepoznade. Bio je to mladi brodovlasnik Jeremiah Pitt, nećak onih usi-
djelica preko puta, jedan od onih koje je opći zanos povukao u vrtlog pobune. Probuđena bučnim
mornarevim dolaskom, ulica je oživljavala: vrata su se otvarala, rešetke na prozorima su se podizale,
a iza njih su provirivale zabrinute i radoznale glave.
– Stanite malo – reče g. Blood. – Ništa se ne postiže pretjeranom žurbom.
Ali mladićeve oči su sijale divljim sjajem; ne mareći za opomenu, gušeći se, skoro bez daha, on
poče govoriti:
– Lord Gildoy – mucao je on – teško je ranjen. Na Oglethorpeovom imanju, kod rijeke. Odnio
sam ga tamo... i... on me je poslao po vas. Hajdemo! Hajdemo!
Htio je zgrabiti liječnika i odvući ga onako u papučama i domaćem ogrtaču. Ali doktor se izma-
če od te suviše revnosne ruke.
– Budite sigurni, doći ću – reče on. Ova ga je vijest ožalostila. Otkad se nastanio u ovom kraju,
Gildoy mu je bio prijatelj i plemeniti zaštitnik. G. Blood je zato vatreno želio da učini sve što može
da bi se odužio, ali je u isto vrijeme bio žalostan što mu se ta prilika ukazala, i to na ovakav način –
jer on je dobro znao da je plahoviti mladi plemić bio aktivan vojvodin pomagač. – Svakako ću doći.
Samo me najprije pustite da uzmem nešto odijela i drugih stvari koje mi mogu zatrebati.
– Nemamo vremena da gubimo.
– Budite mirni. Neću ga ubiti. Ponavljam vam, najbrže ide tko polako ide. Uđite... sjednite... –
On otvori vrata od gostinske sobe.
Mladi Pitt odbi poziv mahnuvši rukom.
– Čekat ću ovdje. Požurite, za ime božje!
G. Blood ode da se odjene i da uzme kutiju sa instrumentima.
Nije postavio pitanje o pravoj prirodi rane lorda Gildoya, ostavljajući da to učini kada krenu na
put. Dok je navlačio čizme, dade g-đi Barlow uputstva za taj dan, između ostalog, šta će spremiti za
ručak, koji mu nije bilo suđeno da pojede.
Kad je, najzad, opet izišao, ovog puta u pratnji g-đe Barlow, koja je kvocala za njim kao neza-
dovoljna kokoš, nađe mladog Pitta okruženog gomilom preplašenog poluodjevenog gradskog svijeta –
ponajviše žena – koji je požurio da čuje kako je tekla bitka. A kakve su bile novosti koje im je saop-
ćio, moglo se zaključiti po kuknjavi koja je ispunila jutarnji zrak.
Kada ugleda doktora u čizmama i odijelu i s kutijom instrumenata pod pazuhom, glasnik se oslo-
bodi onih koji su se tiskali oko njega, uguši umor koji ga je morio i umiri dvije uplakane tetke koje su
se pripile uz njega, pa zgrabi uzdu svoga konja te se pope u sedlo.
– Haj’te, gospodine – uzviknu on. – Uzjašite iza mene.
G. Blood, ne trošeći riječi, učini kao što mu je rečeno. Pitt dotače konja ostrugom. Mala gomila
načini prolaz i tako na sapima ovog dvostruko natovarenog konja, držeći se za pojas svog druga, Pe-
ter Blood krenu na svoju odiseju. Jer ovaj Pitt, u kome je on vidio samo glasnika, bio je, u stvari,
pravi glasnik Sudbine.
KIRKEOVI DRAGUNI
Oglethorpeov posjed nalazio se jednu milju14 južno od Bridgewatera, na desnoj obali rijeke.
Bila je to trošna zgrada iz vremena Tudora, čiji je gornji dio bio sav siv, a čiji je donji dio pokrivao
bršljan. Približujući se kroz mirisne voćnjake toj kući, koja je izgledala kao da među njima drijema u
arkadijskom spokoju pored voda Parvetta, što su se prelijevale pod jutarnjim suncem, g. Bloodu je
teško bilo vjerovati da i ovaj dio svijeta muče razdor i krvoproliće.
Na izlasku iz Bridgewatera sretoše na mostu prvu grupu bjegunaca sa bojnog polja. Bili su to
umorni slomljeni ljudi, mnogi ranjeni i svi obuzeti užasom. Posljednjim ostatkom snage teturali su,
užurbano no ipak sporo, prema gradu, uzaludno se nadajući da će naći sklonište. Oči su im se staklile
od umora; g. Bloodu i njegovom drugu, koji su prolazili mirno njih, bilo je teško da gledaju strah na
njihovim izmučenim licima. Dovikujući promuklim glasovima, oni su opominjali njih dvojicu da ne-
milosrdni progonioci nisu daleko. Mladi Pitt je, ipak, neustrašivo jahao prašnjavim drumom, kojim je
poslije poraza na Sedgemooru u gomilama pristizalo sve više tih bijednih bjegunaca. Uskoro on skre-
nu u stranu i, napuštajući drum, pođe stazom između rosnih livada. Čak ovdje sretoše nekoliko grupa
tih ljudskih olupina koje su se rasturile u svim pravcima; idući kroz visoku travu obazirali su se plaš-
ljivo, očekujući svakog trenutka da ugledaju crvene bluze dragona.15
Međutim, kako je Pitt išao prema jugu, približujući se sve više Fevershamovom glavnom štabu,
on i Blood uskoro ostaviše za sobom te ljudske brodolomnike izgubljene bitke, i sad su jahali kroz
mirne voćnjake, pune plodova koji su dozrijevali i spremali se da uskoro dadu svoj godišnji prinos
jabukovače.
Kad su, najzad, u dvorištu, popločanom oblim kamenjem, sjahali s konja, Baynes, gospodar
kuće, ozbiljna lica i usplahirena izgleda, dočeka ih dobrodošlicom.
Doktor zateče lorda Gildoya – vrlo visokog i crnomanjastog mladog gospodina, istaknutog nosa
i brade – kako, okružen gospođom Baynes i njenom ljepuškastom kćerkom, leži u naslonjaču od trske,
u predsoblju, popločanom kamenom, pod jednim od visokih gotskih prozora Lordovi obrazi bili su
olovne boje, oči zatvorene, iz modrih usana, koje su teško visjele, otkidao se sa svakim dahom tihi
jauk.
G. Blood zastade za trenutak, promatrajući nijemim pogledom svog pacijenta. Zalio je što je
mladi lord Gildoy, pred kojim se otvarao život pun sjajne budućnosti, stavio na kocku sve, pa možda
i sam život, da bi pomogao slavoljubivost jednog ništavnog pustolova. On je volio i cijenio ovog hra-
brog mladića i zato mu odade priznanje uzdahom. Potom kleče i prijeđe na svoj posao: otkopča prs-
nik i košulju, otkrivajući lordov unakažen bok, i posla po vodu, rublje i ostalo što mu je trebalo pri
radu.
Pola sata kasnije, dok je još bio u poslu, u dvorište upadoše dragoni. Zveka potkovica i promuk-
li krikovi koji su najavili njihov dolazak ne uzbudiše ga nimalo – jedno stoga što se nije lako uzbuđi-
vao, a drugo što se bio udubio u svoj posao. Ali lord, koji se bješe vratio svijesti, pokaza prilično
uzbuđenje, a Jeremiah Pitt, još blatan od bitke, sakri se brzo u ormar za odijela. Baynes se osjećao
nelagodno, a njegova žena i kćerka su drhtale. G. Blood ih je umirivao.
– Šta je, čega se bojite? – reče on. – Ovo je kršćanska zemlja, a kršćani ne ratuju sa ranjenicima
ni sa onima koji ranjenicima daju utočišta.
Kao što vidite, on je još imao iluzija o kršćanima. On primače lordovim ustima čašu okrijeplju-
jućeg pića, koje su spremili po njegovim uputstvima.
– Umirite se, gospodaru. Najgore je prošlo.
U tom trenutku u predsoblje, popločano kamenom, uđe zveckajući i tandrčući visokim čizmama i
oklopima čitavo tuce vojnika Tangierskog puka. Vodio ih je krupan čovjek crnih obrva, čije je grudi
krasila sva sila zlatnih traka.
Baynes ostade na svom mjestu, držeći se pomalo prkosno, dok se njegova žena i kćerka ponovno
poplašiše i ustuknuše. G. Blood, klečeći kraj uzglavlja naslonjače, baci pogled preko ramena da bi
osmotrio napadače.
Oficir lanu neku zapovijed, na koju vojnici zauzeše stav mimo; zatim šepureći se istupi naprijed;
ruku u rukavici spusti na balčak svog mača, a ostruge su mu zvonile dok se kretao. On objavi seljaku
tko je i što je.
– Ja sam dragonski kapetan Hobart i služim pod zapovjedništvom pukovnika Kirka. Kakve ste to
buntovnike primili pod svoj krov?
Ova divljačka surovost zbirni seljaka. To se poznalo po njegovom drhtavom glasu.
– Ja... ja nisam primio buntovnike pod svoj krov, gospodine. Ovaj ranjeni gospodin ...
– Mogu da vidim i sam.
Kapetan pristupi naslonjači i mrgodno pogleda bljedolikog paćenika.
– Nije potrebno da pitam kako je dospio u to stanje i zadobio rane. To je prokleti buntovnik i
meni je to dosta. – On izdade zapovijest dragonima: – Izbacite ga napolje, momci.
G. Blood stade između naslonjača i vojnika.
– U ime čovječnosti, gospodine! – reče on s prizvukom ljutnje u glasu. – Ovo je Engleska, a ne
Tangier. Gospodin je težak bolesnik. Svako kretanje ugrozilo bi mu život.
Kapetana Hobarta ovo razveseli.
– Oho, treba da budem i nježan prema životima tih buntovnika! Sto mu muka! Mislite li da ga
uzimamo zato da mu popravimo zdravlje? Vješala su podignuta duž puta od Westona do Bridgewatera
i on će za njih poslužiti isto tako dobro kao i ma tko drugi. Pukovnik Kirke će poučiti te nonkomfor-
mističke blesane, da će ga se sjećati pokoljenja d pokoljenja.
– Vi vješate ljude bez suda? Onda sam stvarno ja pogriješio. Izgleda da smo ipak u Tangieru,
kamo pripada vaš puk.
Kapetan ga je gledao usplamtjelih očiju. On ga premjeri od đonova njegovih jahaćih čizama pa
do vrha vlasulje. Zapazio je vitki i okretan stas, oholo držanje glave, zapovjednički izgled g. Blooda:
vojnik je prepoznao vojnika. Kapetanove oči se suziše. Prepoznavanje se produži.
– Tko ste vi, do vraga? – prasnu on.
– Zovem se Blood, gospodine, Peter Blood, ako je po volji.
– Jest! Jest! Tako! To je to ime. Vi ste nekad bili u francuskoj službi, zar ne?
Ako se g. Blood iznenadio, nije to pokazao.
– Bio sam.
– Onda vas se sjećam. Prije pet godina, ili nešto više, bili ste u Tangieru.
– Tako je. Poznavao sam vašeg pukovnika.
– Bogami, mogli biste obnoviti poznanstvo. – Kapetan se neprijatno nasmija. – Što vas je dove-
lo ovamo, gospodine?
– Ovaj ranjeni gospodin. Doveli su me da mu pomognem. Ja sam liječnik.
– Doktor – vi? – U snažnom, prijetećem glasu osjećao se prezir zbog te laži – kapetan je bar
mislio da je to laž.
– Medicinae baccalaureus16 – reče g. Blood.
– Ne razbacujte se francuskim jezikom preda mnom, čovječe – presiječe ga Hobart. – Govorite
engleski.
Smiješak g. Blooda ga razljuti.
– Ja sam liječnik i vršim svoj poziv u gradu Bridgewateru.
Kapetan se podrugljivo nasmiješi:
– U koji ste došli preko Lyme Regisa17 u pratnji onog svog vojvode, kopilana.
Sada se g. Blood podrugljivo smiješio.
– Dragi moj, kad bi vam pamet bila tako krupna kao glas, onda biste bili veliki čovjek.
Za trenutak dragon zanijemi. Lice mu se zajapuri.
– Možda ćete se osvjedočiti da sam dovoljno veliki kad vas objesim.
– E za to ste kadri. I izgled i ponašanje vam je krvničko. Ali, ako taj krvnički zanat mislite oba-
viti na ovome pacijentu, stavit ćete uže oko svog vlastitog vrata. On nije baš čovjek kojega biste mo-
gli objesiti prije no što se raspitate tko je on. On ima pravo da bude izveden pred sud, i to da mu sude
jednaki njemu, članovi Gornjeg doma.18
Kapetan ustuknu na te tri riječi koje je g. Blood naglasio.
– Sigurno. Tko nije lud ili divljak pitao bi za ime prije nego što bi ga poslao na vješala. Gospo-
din je lord Gildoy.
Tada lord i sam progovori slabim glasom:
– Uopće ne skrivam svoje suučeništvo sa vojvodom od Monmoutha. Snosit ću posljedice. Ali,
molim vas, snosit ću ih tek poslije suđenja – i to da mi sude jednaki meni, kao što je rekao doktor.
Slabi glas umuče, a poslije toga za trenutak nastade tajac. Kao mnogi hvalisavi ljudi, i Hobart je
bio duboko u sebi prilična kukavica. Kada je čuo o kome se radi, on se u dubini duše uplašio. Bio je
puzavi skorojević i osjećao strahopoštovanje prema titulama. A osjećao je strahopoštovanje i prema
svome pukovniku. Percy Kirke nije imao milosti za one koji prave greške.
Jednim pokretom on zaustavi svoje ljude. Morao je razmisliti. Videći da se zaustavio, g. Blood
mu dade još materijala za razmišljanje:
– Vi ćete se dosjetiti, kapetane, da lord Gildoy vjerojatno ima prijatelja i rođaka na torryjev-
skoj19 strani i da bi ovi imali ponešto da primijete pukovniku Kirkeu, kad bi se s njegovom milošću
postupalo kao s običnim razbojnikom. Postupajte oprezno, kapetane, ili ćete ovog jutra pripremiti uže
za svoj vrat, kao što sam vam rekao.
Kapetan Hobart hvalisavo i prezrivo odbaci ovu opomenu, ali ipak postupi prema njoj.
– Podignite naslonjač – reče on – i odnesite ga na njemu u Bridgewater. Smjestite ga u tamnicu,
dok ne dobijem naređenje šta da radim s njima.
– On, možda, neće preživjeti taj put – usprotivi se g. Blood. – On nije u stanju da se kreče.
– Tim gore po njega! Moj je posao da hvatam buntovnike. – Jednom kretnjom on potvrdi svoje
naređenje. Dvojica njegovih ljudi podigoše naslonjač i pođoše.
Gildoy se nemoćno napregne da pruži ruku g. Bloodu.
– Gospodine – reče – ostajem vaš dužnik. Ako ostanem živ, gledat ću da vam se nekako odužim.
Umjesto odgovora, g. Blood se pokloni, a zatim zapovjedi ljudima:
– Nosite ga pažljivo. Od toga ovisi njegov život.
Kad lorda iznesoše, kapetan živnu. On se okrete seljaku:
– Kakve još proklete buntovnike skrivaš?
– Nikog drugog, gospodine. Njegova milost...
– S njegovom milošću smo zasad gotovi. Kad ti pretražimo kuću, pozabavit ću se i tobom. I tako
mi boga, ako si mi lagao...
On zastade, zareža i izdade neku zapovijest. Četvorica njegovih dragona iziđoše. Poslije jednog
trenutka začulo se kako se galameći kreću po susjednoj sobi. Kapetan je u međuvremenu pretraživao
predsoblje, udarajući drškom od pištolja po zidovima, obloženim drvetom.
G. Blood vidje da mu odugovlačenje neće koristiti.
– S vašim dopuštenjem zaželjet ću vam zbogom – reče on.
– S mojim dopuštenjem ostat ćete ovdje – naredi mu kapetan.
G. Blood sliježe ramenima i sjede.
– Vi ste dosadni – reče on. – Čudim se da vaš pukovnik to još nije uvidio.
Ali kapetan nije obraćao pažnju na njega. On se saže i podiže prljav i prašnjav šešir o koji je
bio prikačen svežnjić hrastovog lišća. Šešir je ležao blizu ormara u koji se bješe sakrio nesretni Pitt.
Kapetan se zlobno nasmija. On preleti oštrim pogledom prostoriju, zaustavivši se najprije podruglji-
vo na seljaku, zatim na dvjema ženama u dnu i, najzad, na g. Bloodu koji je sjedio prebacivši nogu
preko noge, praveći se ravnodušan, iako se, u stvari, osjećao potpuno drugačije.
Onda kapetan priđe ormaru i otvori jedno krilo njegovih teških hrastovih vrata. Uhvati stisnutog
stanovnika ormara za okovratnik od dolame i izvuče ga van.
– A tko je ovo, do vraga? – upita on. – Još neki plemić?
G. Blood vidje u svojoj uobrazilji vješala o kojima je govorio kapetan Hobart, vidje, isto tako,
kako ovaj nesretni mladi brodovlasnik ide, bez suđenja, da ih ukrasti umjesto one druge žrtve koja je
kapetanu izmakla. On smjesta izmisli mladom buntovniku ne samo titulu, već i čitavu obitelj.
– Bogami, kapetane, tako je kako ste rekli. Pred vama stoji vikont Pitt, bratić u prvom koljenu
sir Thomasa Vernona, koji se oženio onom droljom Moli Kirke, sestrom vašeg pukovnika, koja je ne-
koć bila kraljičina dvorska dama na dvoru kralja Jamesa.
I kapetanu i njegovom hapšeniku zastade dah u grlu. Ali dok mladi Pitt ostade diskretno miran,
kapetan ružno opsova. On se ponovno zagleda u hapšenika.
– On laže, zar ne? – upita on, uhvativši mladića za rame i piljeći mu u lice. – On mi se ruga, bo-
gamu!
– Ako vjerujete u to što govorite – reče Blood – objesite ga pa čekajte da vidite šta će vam se
dogoditi.
Dragon izbeči oči, buljeći čas u doktora, čas u zatvorenika. – Tja! – on gurnu momka u ruke svo-
jih ljudi. – Povedite ga u Bridgewater. A vežite i ovoga ovdje – pa pokaza na Baynesa. – Pokazat
ćemo mu šta znači davati utočište i njegovati buntovnike.
Za trenutak nastade zbrka. Baynes se otimao iz ruku vojnika, žestoko protestirajući. Uplašene
žene počeše vrištati, dok ih ne ušutka još veći užas. Kapetan se uputi k njima i uhvati djevojku za ra-
mena. Bilo je to lijepo zlatokoso biće, blagih plavih očiju, koje su molećivo gledale u dragon ovo
lice i izazivale sažaljenje. On je pogleda zlim, užagrenim očima, uhvati je rukom za bradu i grubo je
poljubi, od čega ona stade drhtati.
– Ovo je ozbiljno – reče on, smiješeći se grubo. – Neka te ovo umiri, mala buntovnice, dok ne
završim s tim lopovima.
On se opet odmače, ostavljajući je, slabu i drhtavu, u rukama zabrinute majke. Njegovi ljudi su
stajali i cerili se, očekujući daljnja naređenja. Dva zatvorenika bila su čvrsto vezana.
– Odvedite ih. Neka se o njima brine zastavnik Drake. – Njegovo oko s pritajenom vatrom po-
traži uplašenu djevojku. – Ja ću se malo zadržati – da pretražim ovo odjeljenje. Ovdje se, možda, kri-
je još koji buntovnik. – Pa dodade kao uzgred: – Povedite i ovoga sobom. – I pokaza na g. Blooda. –
Hajde!
G. Blood se trže iz svojih razmišljanja. Mislio je kako u svojoj kutiji za instrumente postoji lan-
ceta kojom bi mogao da na kapetanu Hobartu izvrši blagotvornu operaciju. Blagotvornu, naime, po
čovječanstvo. Dragon je, očevidno, bio punokrvan i dobro bi mu došlo puštanje krvi. Teško je samo
bilo naći priliku. On je baš počeo pitati, da li bi mogao odmamiti kapetana u stranu kakvom pričom o
skrivenom blagu, kad ga ova neočekivana upadica trže iz tih zanimljivih razmišljanja.
Pokuša da odugovlačenjem dobije u vremenu.
– Bogami, to mi baš odgovara – reče on. – Inače sam želio da se vratim u Bridgewater; već bih
bio na putu da me niste zadržali.
– Vratit ćete se, ali u tamošnju tamnicu.
– Ah, ah! Vi se sigurno šalite.
– Ako više volite, možemo vam naći i vješala. Pitanje samo, da li da to odmah učinimo, ili da
ostavimo za poslije.,
Grube ruke zgrabiše g. Blooda, a ona dragocjena lanceta ostade u kutiji na stolu, van njegovog
dohvata. On se izvi iz stiska dragona, jer je bio snažan i okretan, ali ga oni smjesta opet skoliše i
oboriše. Pritisnuše ga na zemlju, vezaše mu ruke, zatim ga opet surovo digoše na noge.
– Odvedite ga – reče Hobart kratko, pa se okrenu da izda naređenja ostalim vojnicima koji su
čekali. – Idite i pretražite kuću od tavana do podruma, a onda mi se javite ovdje.
Vojnici odoše jedan za drugim kroz vrata koja su vodila u unutrašnjost kuće. G. Blooda izguraše
njegovi čuvari u dvorište, gdje su Pitt i Baynes već čekali. S praga predsoblja on se, usplamtjelih
modrih očiju, osvrnu na kapetana Hobarta. Na usnama mu je lebdjela prijetnja šta će učiniti Hobartu
ako se dogodi da preživi ovo. Ipak se na vrijeme sjetio da bi, vjerojatno, izgubio svaku mogućnost da
izvrši prijetnju, ako je sad izgovori. Jer, danas su kraljevi ljudi gospodari zapadnog dijela Engleske i
gledaju neprijateljskim očima na ovaj kraj, koji pobjednička strana treba da podvrgne najgorem rat-
nom užasu. U ovom trenutku su u rukama kapetana konjanika život i smrt svakog bića.
U voćnjaku pod jabukama g. Blooda i njegove drugove po nesreći privezaše svakog za pojas od
stremena jednog vojnika. Zatim, na oštru zastavnikovu zapovijest, mala četa pođe u pravcu Brid-
gewatera. Kad su krenuli, potpuno se potvrdi ružna pretpostavka g. Blooda da se dragoni u ovom kra-
ju ponašaju potpuno kao neprijatelji. Svuda se uokolo čulo kako se lomi drvo, kako se razbija i baca
namještaj, kako kriče i kako se smiju divlji ljudi; sve je to pokazivalo da je ova hajka na buntovnike
bila običan izgovor za pljačku i razaranje. Najzad, sve ostale zvuke nadjačaše prodorni krici žena iz-
bezumljenih od straha.
Baynes zastade i poče da se grči i previ ja, lica sivog kao pepeo. Uže kojim je bio privezan za
pojas od stremena zateže se, on pade na zemlju i, tako bespomoćnog, konj nastavi da ga vuče jedno
metar-dva, sve dok vojnik, psujući gadno Baynesa i udarajući ga pljoštimice mačem, ne zaustavi ko-
nja.
U to mirisno, prekrasno julsko jutro, vukući se pod jabukama prepunim ploda, g. Bloodu se učini
– a odavno mu se ta misao vrzmala po glavi – da je čovjek najpodliji božji stvor i da se samo budala
može prihvatiti liječenja te gadne vrste koju bi najbolje bilo istrijebiti.
LORD VRHOVNI SUDAC
Tek dva mjeseca kasnije – 19. septembra, ako hoćete tačan datum – Petera Blooda izvedoše
pred sud da odgovara zbog veleizdaje. Znamo da on nije bio veleizdajnik; ali možemo slobodno reći
da je bio potpuno sposoban za to u vrijeme svoje optužbe. Ta dva mjeseca neizrecivo nečovječnog
zatvora ulila su u njegovu dušu ledenu, smrtnu mržnju prema kralju Jamesu i njegovim predstavnici-
ma. U takvim okolnostima samo je čovjek njegove duhovne snage mogao uopće da sačuva zdrav ra-
zum. Ipak, ma koliko da je bio strašan položaj ovog potpuno nevinog čovjeka, on je imao razloga da
bude zahvalan sudbini na dvjema stvarima. Prvo, što je uopće izveden pred sud, drugo, što mu je su-
đenje bilo baš toga dana a ne dan prije. Upravo u tom odlaganju, koje ga je ogorčavalo, bila je, iako
on to nije znao, jedina mogućnost da izbjegne vješala.
Da mu samo sreća nije bila naklonjena, mogao je i on da bude među onima koje su sutradan po
bici, manje-više slučajno, izvukli iz pretrpane bridgewaterske tamnice i, po naređenju krvožednog
pukovnika Kirkea, sve odreda povješali na trgu. Pukovnik Tangier-puka pokazao je silnu žurbu i na
sličan način bi postupio sa svim tim zatvorenicima, ma koliko ih je bilo, da se svom snagom svog
ugleda nije umiješao biskup Mews i učinio kraj svim tim prijekim vojnim sudovima.
I pored toga, Kirke i Feversham su, u toku tog prvog tjedna poslije Sedgemoora uspjeli pobiti
preko stotinu ljudi, i to poslije suđenja koja su bila tako površna da uopće nisu sličila na suđenje.
Njima su za njihova vješala, kojima su načičkali cijeli predio, bili potrebni samo tovari ljudskog
mesa, a malo su se brinuli kako će ih pribaviti i koliko će nevinih života oduzeti. Jer, na kraju kraje-
va, čemu životi tih gejaka? Dželati su imali pune ruke posla, bilo da se radilo o užetu, sjekiri ili kaza-
nima smole. Poštedjet ću vas pojedinosti te odvratne slike. Nas, uostalom, više zanima sudbina Pete-
ra Blooda nego sudbina Monmouthovih pobunjenika.
On je doživio da ga uključe u jedno od onih žalosnih zatvoreničkih stada koja su, sa ljudima
okovanim dva po dva, otjerali iz Bridgewatera u Taunton. One koji su bili tako teško ranjeni pa nisu
mogli koračati, povezli su kolima u koja su ih grubo strpali, ne vodeći računa o neprevijenim i zagno-
jenim ranama. Mnogi su od njih imali sreće i umrli na putu, Kad je Blood, pozivajući se na pravo da
vrši svoje zvanje, htio malo olakšati ovim paćenicima, odgovorili su mu da je drzak i zaprijetili mu
šibanjem. Ako je sada išta žalio, žalio je što nije i on bio s Monmouthom. To je, naravno, bilo nelo-
gično; ali od čovjeka u njegovom položaju teško možete očekivati logiku.
Na tom strašnom maršu bio mu je drug u okovima onaj isti Jeremiah Pitt, začetnik njegovih sa-
dašnjih nevolja. Poslije njihovog zajedničkog zarobljavanja, mladi brodovlasnik mu je ostao najbliži
drug. Poslije toga su bili slučajno okovani skupa u pretrpanoj tamnici, u kojoj su se u tim julskim,
augustovskim i septembarskim danima gotovo gušili od vrućine i smrada.
Iz vanjskog svijeta je dopirala u zatvor tek pokoja novost. Neke su, možda, i namjerno puštali da
prodru, na primjer, priču o Monmouthovom pogubljenju. Ona je porazila te ljude koji su stradali zbog
vojvode i zbog vjere koju je on, navodno, uzeo u zaštitu. Mnogi su odlučno odbijali da u to povjeruju.
Stala je da kruži neobična priča kako se neki čovjek, sličan Monmouthu, žrtvovao umjesto vojvode, a
da je Monmouth ostao živ i da će opet doći u svem svom sjaju da oslobodi Zion i uništi Babilon.
Blood je tu priču slušao isto tako ravnodušno kao što je primio vijest o Monmouthovoj smrti.
Čuo je, međutim, u vezi s tim, jednu sramnu stvar poslije koje nije mogao ostati tako ravnodušan i
koja je samo pojačala njegov prijašnji prezir prema kralju Jamesu. Njegovo veličanstvo pristalo je
da primi Monmoutha. Ono je to učinilo, iako nije htjelo da mu oprosti – bio je to, prema tome, postu-
pak do nevjerovatnosti gadan i za svaku osudu. Jer, time što ga je primio htio je sebi pribaviti samo
još jedno zadovoljstvo: da zlobno i podlo uživa u tome što će s prezrenjem odbiti ponizno kajanje
svoga nesretnog nećaka.
Kasnije su čuli da je lord Grey koji je poslije vojvode – a možda i prije njega – bio glavni vođa
pobune, kupio sebi oproštaj za četrdeset tisuća funti. Peter Blood zaključi da je to potpuno u suglas-
nosti sa svim ostalim. Njegov prezir prema kralju Jamesu planu, najzad, svom snagom.
– Da, na prijestolu sjedi prljavo i nisko biće. Da sam prije znao o njemu onoliko koliko danas
znam, nesumnjivo da ne bih bez razloga sjedio u ovoj tamnici. – Zatim se iznenada sjeti nečega. – A
šta mislite, gdje može da bude lord Gildoy? – zapita on.
Mladi Pitt, kome se bješe obratio, okrenu k njemu lice, sa koga je u toku ovih mjeseci tamnova-
nja, bilo gotovo sasvim iščezlo morsko brončano rumenilo. I sam je sebi, otvorivši širom svoje sive
oči, postavljao to pitanje. Blood mu odgovori.
– Mi, u svakom slučaju, nismo vidjeli njegovu milost od onog dana kad smo se rastali na Oglet-
horpeovom posjedu. A gdje su ostali uhvaćeni plemići, pravi vođe te proklete pobune? Mislim da
Greyov slučaj objašnjava zašto ih nema. To su bogati ljudi koji mogu sebe otkupiti. Vješala su ostala
samo za one nesretnike što su se poveli za njima, dok su oni, koji su imali čast da ih vode, slobodni.
Zanimljivo je i poučno kako se stvari izvrću u životu. Bogami, ovaj vam je svijet sasvim nesiguran.
On se nasmija i prezir se useli za vječita vremena u njegovu dušu. Prožet tim osjećanjem, on stu-
pi kasnije u veliku dvoranu Taunton Castlea na svoje suđenje. Sa njim su pošli Pitt i seljak Baynes.
Njima trojici trebalo je da se sudi skupno i njihov slučaj morao je biti prvi toga zlokobnog dana.
Dvorana i galerije bile su prepune gledalaca, ponajviše daima. Zidovi dvorane bili su – po za-
misli lorda vrhovnog suca, kome se, prirodno, najviše sviđala boja koja odražava njegovu krvavu
ćud – obloženi crvenim.
Na gornjem kraju, na uzdignutom podijumu sedjeli su lordovi članovi suda, pet sudaca u purpur-
nim haljinama i s teškim tamnim vlasuljama na glavama. U sredini između njih, na predsjedničkoj sto-
lici, sjedio je baron Jeffreys od Wema.
U dvoranu uvedoše jednog za drugim zatvorenike pod stražom. Pozivar viknu i pozva prisutne da
se umire, zaprijetivši zatvorom, i dok se šum glasova postepeno stišavao, g. Blood stade radoznalo
promatrati dvanaest čestitih i istinoljubivih ljudi koji su sačinjavali porotu. Nisu izgledali ni čestito
ni istinoljubivo. Izgledali su preplašeno, zbunjeno i podmuklo kao kakva lupeška banda koju su uhva-
tili u trenutku kada je spustila ruku u susjedov džep. Bilo je to dvanaest ljudi premrlih od straha. Sva-
ki od njih stajao je između mača nedavnih krvožednih uputstava, koje je lord vrhovni sudac dao poro-
ti, i zida svoje savjesti.
Mirni promišljeni pogled g. Blooda prijeđe sa njih na lordove članove suda, a naročito na pred-
sjednika suda, lorda Jeffreysa, o kojemu je strašni glas stigao u Taunton mnogo prije nego što je on
krenuo iz Dorchestera.
On je promatrao visokog, vitkog čovjeka od blizu četrdeset godina, finog i lijepog ovalnog lica.
Podočnjaci ispod nisko spuštenih kapaka odavali su patnju ili nesanicu, ističući sjaj i nježnu sjetu
očiju. Lice mu je bilo vrlo blijedo, samo su pune usne bile žive boje, a povisoke ali neupadljive ja-
godice bojilo je grozničavo rumenilo. U tim usnama bilo je nečeg što je kvarilo savršenost toga lica;
tu se skrivala neka, jedva uhvatljiva, ali neosporna greška, koja je bila u suprotnosti s finom osjetlji-
vošću tih nozdrva, nježnošću tih tamnih, vlažnih očiju i plemenitim mirom tog blijedog čela.
G. Blood je gledao u tog čovjeka s osobitom pažnjom svoga liječničkog zvanja; poznao je pod-
muklu bolest koja je mučila gospodina lorda i vidio je strahovito neuredni, raspusni život koji je vo-
dio usprkos bolesti – ili, možda, upravo zbog nje.
– Peter Blood, dignite ruku!
Grubi glas tužioca naglo ga podsjeti na njegov položaj. On mehanički posluša i tužilac poče mo-
notonim glasom da čita dugačku optužbu po kojoj je Peter Blood bio lažljivi izdajnik presvijetlog i
preuzvišenog vladara Jamesa Drugog, po milosti božjoj kralja Engleske, Škotske, Francuske i Irske,
svoga vrhovnog i prirodnog gospodara. Iz optužbe je doznao da se on, nemajući straha božjeg u svom
srcu, dao pokrenuti i zavesti podbadanjima sotone, da je izgubio ljubav i vjernu i dužnu prirodnu po-
kornost prema svom spomenutom gospodaru kralju, da je krenuo remetiti mir i spokojstvo kraljevstva
i da je podigao rat i pobunu kako bi svom gospodaru oduzeo njegovu titulu, čast i vladarsku krunu – i
još mnogo sličnih stvari, a na kraju svega pozivao se da izjavi je li kriv ili ne.
On odgovori i više nego što su ga pitali.
– Ja sam potpuno nevin.
Iza desnog stola skoči pred njega mali čovjek oštra lica. Bio je to g. Pollexfen, vojni sudac.
– Jeste li krivi ili niste? – prasnu taj ljutiti gospodin. – Morate u odgovoru da upotrijebite ove
riječi.
– Te riječi, jel’te? – primijeti Peter Blood. – O, nisam kriv. – I produži, obraćajući se sucima: –
Kad se već govori o riječima, ako dozvoljavaju vaše milosti, ja nisam kriv nizašta što bi moglo
opravdati one riječi upotrebljene radi opisivanja moje ličnosti – jedino sam, možda, kriv što nisam
imao dovoljno strpljenja kad sam bio, uz veliku opasnost po moje zdravlje, pa čak i po život, strogo
zatvoren dva mjeseca i više u smrdljivoj tamnici.
Htio je reći i više, ali u tom času umiješa se lord vrhovni sudac mekim, gotovo plačućim gla-
som:
– Vidite, gospodine, moram vas prekinuti, jer treba da se držimo stalnih i uobičajenih navika su-
đenja. Vi sigurno ne poznajete zakonske forme?
– Ne samo da ih ne poznajem, milorde, već sam dosad bio najsretniji čovjek što ih nisam pozna-
vao. Rado bih se odrekao svakog poznanstva s njime.
Zamišljeno lice vrhovnog suca osvijetli za trenutak blijedi osmijeh.
– Vjerujem vam. Bit ćete saslušani u potpunosti kad dođe red na vašu obranu. Međutim, sve što
sada kažete potpuno je nepravilno i neumjesno.
Ohrabren tom prividnom simpatijom i uvaženjem, g. Blood odgovori kao što se od njega tražilo,
da želi da mu sude bog i njegova zemlja Na to se tužilac pomoli bogu da ga oslobodi krivnje, a zatim
prozva Andrewa Baynesa i reče mu da digne ruku i da izjavi, je li kriv ili ne.
Pošto Baynes izjavi da nije kriv, tužilac prijeđe na Pitta koji smjelo priznade svoju krivnju. Lord
vrhovni sudac na to oživje.
– Vidi, vidi, ovo je bolje – reče on, a njegova četiri purpurna brata kimnuše glavama. – Kad bi
svi bili tako tvrdoglavi kao što su ova dva njegova buntovnička subrata, nikada ovome ne bi bilo kra-
ja.
Poslije te zloslutne upadice, izrečene ledenom nečovječnošću, tako da je sav sud zadrhtao, diže
se na noge g. Pollexfen. On veoma opširno izloži opći dio optužnice protiv ove trojice ljudi, a zatim
posebno protiv Petera Blooda čiji je slučaj bio prvi na redu.
Jedini pozvani svjedok od strane optužbe bio je kapetan Hobart. On brzo izloži kako je našao i
uhvatio trojicu zatvorenika, skupa s lordom Gildoyem. Prema naređenjima svoga pukovnika, on bi
Pitta odmah objesio, ali su ga spriječile laži zatvorenika Blooda, koji ga je naveo da povjeruje kako
je Pitt pair20 i važna osoba.
Kada kapetan završi sa svojim svjedočenjem, lord Jeffreys pogleda u pravcu Petera Blooda.
– Da li zatvorenik Blood želi postaviti svjedoku neko pitanje?
– Ne, milorde. On je tačno iznio ono što se dogodilo.
– Drago mi je da to priznajete, ne upotrebljavajući izvrdavanja kojima se obično služe ljudi
vaše vrste. Moram reći da bi vam izvrdavanja ovdje malo koristila, jer mi na kraju uvijek pronađemo
istinu. Budite u to sigurni.
Baynes i Pitt također potvrdiše tačnost kapetanovog iskaza, na šta se purpurnoj figuri lorda vr-
hovnog suca ote uzdah olakšanja.
– Kad je tako, pođimo dalje u ime božje, jer imamo mnogo posla. – U njegovom glasu nije više
bilo blagosti. Govorio je brzo i resko, a usne su mu se bile prezrivo iskrivile. – Gospodine Pollexfe-
ne, smatram da ništa više nema da se kaže: utvrdili smo zločinačku izdaju ove trojice lupeža, oni su je
čak i priznali.
Začu se krti glas Petera Blooda, čiji je ton bio takav da je skoro izgledalo kao da zadržava smi-
jeh.
– Neka oprosti vaša milost, ali ima još mnogo da se kaže.
Njegova milost ga pogleda, najprije prosto zaprepašteno njegovom smjelošću, zatim ga poče
postepeno obuzimati tupi bijes. Purpurne usne se skupiše i pretvoriše u neprijatnu, svirepu crtu koja
izmijeni čitavo lice.
– Šta ti to pričaš, lupežu? Zar hoćeš da tratiš naše vrijeme na nekakve suvišne priče?
– Želim da vaša milost i gospoda iz porote saslušaju moju obranu, kao što mi je vaša milost
obećala.
– Pa i bit ćeš, huljo, bit ćeš saslušan. – Lordov glas bio je hrapav kao turpija. Grčio se dok je
govorio, a crte lica su mu se za trenutak izobličile. Finom, mrtvački bijelom rukom, na kojoj su se vi-
djele modre vene, izvadio je maramicu i dotakao njome usne, a zatim čelo. Promatrajući ga liječnič-
kim okom, Peter Blood zaključi da ga hvata bol od one bolesti koja ga je potajno nagrizala.
– I bit ćeš saslušan, ali čemu obrana poslije priznanja?
– Vi ćete procijeniti, gospodine.
– Zbog toga i sjedim ovdje.
– A procijeniti ćete i vi, gospodo.
Blood skrenu pogled sa sudaca na porotu. Ova se nelagodno pokrenu pod samouvjerenim blije-
skom njegovih plavih očiju. Zastrašujući govor lorda Jeffreysa izbio je svaku hrabrost iz njih. Ne bi
ih mogao okrutnije napasti ni da su sami odgovarali zbog veleizdaje.
Peter Blood stupi smjelo nekoliko koraka naprijed, uspravan, ozbiljan, siguran u sebe. Bio je
svježe obrijan, a vlasulju je, iako na njoj više nije bilo kovrdža, brižljivo očešljao i dotjerao.
– Kapetan Hobart posvjedočio je ono što je znao – da me je našao na Oglethorpeovom posjedu
u ponedjeljak ujutro, poslije bitke kod Westona. Ali on vam nije rekao šta sam tamo radio.
Sudac ga opet prekide:
– Pa šta ste mogli raditi tamo, u društvu buntovnika od kojih su dvojica – lord Gildoy i ovaj vaš
drug – već priznali krivnju?
– To molim vašu milost da mi dopusti da kažem.
– To vas i ja molim i budite, zaboga, kratki, čovječe! Jer, kad bih morao otrpi ti sve što bi svaki
od vas, psećih izdajnika, htio reći, mogao bih da sjedim ovdje do Proljetnjeg zasjedanja.21
– Bio sam tamo u svojstvu liječnika, milorde, da liječim rane lorda Gildoy a.
– Šta? Vi nam kažete da ste liječnik?
– Svršeni učenik koledža Sv. Trojice u Dublinu,
– Blagi bože – uskliknu lord Jeffreys, podigavši naglo glas i pogledavši porotu. – Kakav besra-
man lupež! Ćuli ste kad je svjedok izjavio da ga je upoznao prije nekoliko godina u Tangieru i da je
tada bio oficir u francuskoj službi. Ćuli ste kad je zatvorenik priznao da je svjedok rekao istinu?
– Jest, tako je. Pa ipak je istina i ovo što sam vam kazao. Bio sam nekoliko godina vojnik, ali
prije toga sam bio liječnik; a od januara ove godine sam opet liječnik i to u Bridgewateru, što može
potvrditi stotinu svjedoka.
– Nije potrebno da oko toga gubimo vrijeme. Dokazat ću vam krivnju vašim vlastitim iskazima.
Kako ste mogli vi, koji se predstavljate kao liječnik koji mirno vrši svoje zvanje u gradu Bridgewate-
ru, da se nađete u vojsci vojvode od Monmoutha?
– Nisam nikad bio u toj vojsci. Nijedan svjedok se nije zakleo na to, a ja se mogu zakleti da se
neće naći nijedan da to potvrdi. Ta buna me nikad nije privlačila. Na tu sam pustolovinu gledao kao
na zločinačku ludost. Bit ću toliko slobodan, te zapitati vašu milost – njegov irski naglasak osjeti se
jače nego ikada – šta bih imao tražiti u vojsci protestantskog vođe, ja, koji sam rođen i odgojen kao
papist?
– Ti papist? – Sudac ga je jedan trenutak mračno gledao. – Više sličiš na kakvog licemjernog,
prezbiterijanskog cmizdravca.22 Kažem ti, čovječe, prezbiterijanca mogu po mirisu da osjetim na če-
trdeset milja razdaljine.
– Tada ćete dopustiti da se začudim što i pored tako osjetljivog nosa vaša milost ne može po mi-
risu osjetiti papistu na četiri koraka od sebe.
Na galerijama se podiže lak val smijeha, koji odmah utišaše sučev bijesni pogled i pozivarev
glas.
Lord Jeffreys se nagnu malo naprijed preko stola za kojim je sjedio. On podiže svoju nježnu, bi-
jelu ruku, koja je izvirivala iz pjene čipaka, stežući još uvijek rupčić.
– Ostavit ćemo, prijatelju, zasad po strani vašu religiju – reče on. – Ali obratite pažnju na ono
što ću vam reći. – Svoje riječi popratio je oštrim udaranjem kažiprsta po stolu. – Znaj, prijatelju, da
nema te religije koju bi čovjek mogao upotrijebiti da bi opravdao laž. Ti imaš dragocjenu besmrtnu
dušu kojoj ništa na svijetu nije ravno po vrijednosti. Neka ti stalno bude na umu da će ti se veliki bog
neba i zemlje, pred čiji ćemo sud i ti, i mi, i svi ljudi stati poslednjeg dana, osvetiti zbog svake laži i
da će te s pravom baciti u vječnu vatru, ispustiti u bezdanu jamu ognja i sumpora, ako pokušaš da se i
najmanje oglušiš o istinu i ništa drugo do istinu. Jer, kažem ti, boga ne možeš obmanuti. U ime svega
toga tražim da odgovoriš otvoreno i pošteno. Kako se dogodilo da su te uhvatili s tim buntovnicima?
Zaprepašteni Peter Blood je neko vrijeme blenuo u njega. Ovaj čovjek je bio nevjerojatan, nes-
tvaran, fantastičan, utvara od suca. On se, najzad, pribra i odgovori.
– Pozvali su me toga jutra da pružim pomoć lordu Gildoy u i smatrao sam da mi je dužnost da se
odazovem tome pozivu, jer mi to nalaže moje zvanje.
– Vi ste tako smatrali? – Sudac, strašna izgleda – blijeda lica, iskrivljenih usana crvenih kao
krv, koje je želio da se napije – unese se u njega zlobno se rugajući. Zatim se pribra uz napor. Uzdah-
nu. Pa postade opet nježno tugaljiv.
– Bože blagi, kako nam upropaštava vrijeme. Ali, bit ću strpljiv s vama. Tko vas je pozvao?
– Kapetan Pitt koji prisustvuje ovom suđenju i koji to može i sam potvrditi.
– O! Potvrdit će izvjesno kapetan Pitt jer je i sam izdajnik, kao što je osobno priznao. Je li to
svjedok na koga se pozivate?
– Tu je i gospodar Baynes koji može odgovoriti na to pitanje.
– Dobri gospodar Baynes imat će da odgovara za sebe i ne sumnjam da će se dosta namučiti da
spasi vlastiti vrat od užeta. Hajde, hajde, gospodine, jesu li to vaši jedini svjedoci?
– Mogao bih dovesti iz Bridgewatera druge svjedoke koji su me vidjeli tog jutra kako sam jahao
na sapima kapetan-Pittovog konja.
Njegova milost se nasmija.
– Neće biti potrebno. Jer, upozoravam vas, ne mislim više gubiti vrijeme s vama. Odgovorite mi
samo na ovo pitanje. Kada je kapetan Pitt došao da vas pozove, kao što ste sami izjavili, da li ste
znali da pripada Monmouthovim pristalicama, kao što ste maločas čuli da je sam priznao?
– Znao sam, gospodine.
– Znali ste! Ha! – Njegova milost pogleda puzavu porotu i nasmija se oštrim, kao mač britkim
smijehom. – I usprkos tome vi ste krenuli s njim?
– Krenuo sam da pomognem ranjenom čovjeku, što je bila moja sveta dužnost.
– Tvoja sveta dužnost, kažeš? – Iz njega ponovno šiknu bijes. – Dobri bože! U kakvom li zmij-
skom pokoljenju živimo. Tvoja sveta dužnost je, lupežu, da budeš vjeran svome kralju i bogu. Ali
pustimo to. Je li vam rekao kome ćete imati da pružite pomoć?
– Da. Lordu Gildoyu.
– A vi ste znali da je lord Gildoy bio ranjen u bici i na čijoj se strani borio?
– Znao sam.
– Pa ipak ste pošli da mu ukažete pomoć, iako nas uvjeravate da ste vjeran i odan podanik naše-
ga gospodara kralja?
Petera Blooda napusti strpljenje za trenutak.
– Moje je, gospodine, bilo da se brinem o njegovim ranama, a ne o njegovim političkim uvjere-
njima.
S galerije, pa čak i iz porote, začu se žamor odobravanja. Bloodovog strašnog suca to samo još
više razjari.
– Kriste bože! Je li ikad bilo na svijetu ovakve besramne hulje kao što si ti? – Blijed kao krpa
on se obrati poroti. – Nadam se, gospodo porotnici, da vašem opažanju ne izmiče užasno ponašanje
ovog izdajničkog lupeža i da istovremeno zapažate koliko je gadan i vražji duh u te vršite ljudi. Svo-
jim vlastitim ustima rekao je dovoljno da ga jedno dvanaest puta objesimo. I, što je najljepše, to još
nije sve. Odgovorite mi na ovo pitanje, gospodine: kada ste svojim lažima o društvenom položaju
ovog drugog izdajnika, Pitta, nasamarili kapetana Hobarta, o čemu ste se tada brinuli?
– Da spasem Pitta da ga ne objese bez suđenja, kao što su mu prijetili.
– Što se to vas ticalo da li će i kako će tog bijednika objesiti?
– Pravda se tiče svakog kraljevog vjernog podanika, jer ako netko u kraljevoj službi učini ne-
pravdu, taj u izvjesnom smislu sramoti njegovo veličanstvo.
Bio je to mudar, oštar udar koji je ciljao u porotu. Mislim da on otkriva hitrinu duha ovog čovje-
ka i njegovu prisebnost koja je postajala sve jača u trenucima veće opasnosti. Na svaku drugu porotu
taj bi udar proizveo dojam kakav se on nadao da će postići. Možda je djelovao i na ove jadne, pre-
plašene ovčice, ali je strašni sudac bio tu da potre dojam.
On udahnu zrak glasno, pa nastavi silovito:
– Gospode nebeski! – zagrmi on. – Postoji li igdje ovakav licemjeran, besraman podlac? Ali ja
sam s tobom završio. Vidim te, huljo, vidim te već sada s užetom oko vrata.
Izgovorio je to zureći zlurado, zlobno u njega, a zatim se opet zavali u stolicu i umiri. Bilo je
kao kad padne zastor. S njegova blijeda lica iščeznu svako uzbuđenje i lice mu se opet preli nježnom
sjetom. Kada je poslije jednog trenutka ponovno progovorio, glas mu je bio mek, gotovo nježan, pa
ipak se svaka njegova riječ razgovjetno čula u sudnici, koja je šutjela muklom tišinom.
– Ako poznajem dobro svoje srce, nije mi u naravi da ikome želim zlo, a još manje da se vese-
lim ma čijem vječnom prokletstvu. Sve ove riječi upotrijebio sam iz samilosti prema vama – jer sam
htio da vas navedem da se pobrinete za svoju besmrtnu dušu, umjesto što je vodite u sigurnu propast,
ostajući tvrdoglavo uporni u laži i smicalicama. Međutim, vidim da je uzailudno mučiti se oko vas,
sažaljevati vas i biti milostiv prema vama i zato vam ništa više neću reći. – On opet okrete poroti
lice, puno sjetne ljepote. – Gospodo, moram vam kazati – zbog zakona o kome mi sudimo, a ne vi –
da ako se netko dijelom pobuni protiv kralja, a neka druga osoba, koja djelomično doista ne učestvu-
je u pobuni, znajući to, ipak prima, sakriva, njeguje ili pomaže prvu osobu, da je takva osoba isti ta-
kav izdajnik kao i ona koja je zbilja nosila oružje. Naša zakletva i naše savjesti nalažu nam da vam
objasnimo šta je zakon; a vaša zakletva i vaše savjesti nalažu vam da nam, donoseći presudu, saopći-
te istinu o činjenicama.
Poslije toga on prijeđe na završnu riječ, dokazujući kako su i Baynes i Blood krivi za izdaju:
prvi zato što je sakrivao izdajnika, a drugi zato što je, previjajući mu rane, pomogao tome izdajniku.
Isprepleo je svoj govor ulizičkim aluzijama na svog jedinog gospodara i zakonitog vladara, kralja,
koga je bog postavio iznad njih, i pogrdama na račun nonkomformizma i Monmoutha, u odnosu na
koga se, po njegovim vlastitim riječima, može smjelo tvrditi da i najbeznačajniji podanik kraljevine,
rođen u zakonitom braku, ima veće pravo na krunu nego on.
– Isuse bože! Zar ćemo uvijek imati ovakav zmijski porod među nama – prasnu on u govornič-
kom bijesu.
Zatim se zavali u sjedište kao da ga je iscrpla vlastita žestina. Ostade tako miran jedan trenutak,
brišući opet usne; zatim se nelagodno pokrenu; crte lica mu se opet iskri više od bola, a potom s ne-
koliko režećih, skoro nejasnih riječi, otpusiti porotu da donese presudu.
Peter Blood je slušao ovu neumjerenu, bogohulničku, gotovo skaradnu psovačku tiradu kao da se
na njega uopće ne odnosi, čemu se kasnije, prelazeći u sjećanju događaje, čudio. Toliko ga je zapre-
pastio taj čovjek, toliko su reakcije između duha i tijela toga čovjeka bile različite, toliko su ga zbu-
nili njegovi načini zastrašivanja porote i prisiljavanja na krvoproliće, da je gotovo zaboravio da se
radi o njegovom vlastitom životu.
Odsustvo te opčinjene porote bilo je kratko. Presuda je glasila da su sva tri zatvorenika kriva.
Peter Blood pogleda po crveno obloženoj sudskoj dvorani. Za trenutak učini mu se da se ta pjena bi-
jelih lica diže i spušta pred njim. Zatim se opet osvijesti: neki glas ga je pitao, šta ima da kaže u svo-
ju obranu da ga ne bi stigla smrtna kazna, budući je njegova veleizdaja dokazana.
On se nasmija i njegov smijeh prodrma sablasnu smrtnu tišinu sudske dvorane. Sve je to bilo
tako smiješno, to tjeranje šege s pravdom koju je dijelio ovaj lakrdijaš sjetnih očiju, koji je i sam bio
ruglo svoje vrste – podmitljivo oruđe zvjerski zlobnog i osvetoljubivog kralja. Bloodov smijeh uvri-
jedi dostojanstvo tog lakrdijaša.
– Zar se smijete, rđo, s užetom oko vrata, na samom pragu one vječnosti u koju treba tako izne-
nada da uđete?
Tada Blood izvrši svoju osvetu.
– Vjere mi, imam više razloga da budem veseo nego vaša milost. Prije nego što izreknete presu-
du imam, naime, da kažem ovo. Vaša milost vidi mene – nevinog čovjeka, čija je jedina krivnja što je
vršio djelo milosrđa – s užetom oko vrata. Vaša milost, kao sudac, govori s poznavanjem o onome što
će se meni dogoditi. Ja, kao liječnik, mogu govoriti s poznavanjem o onome što će se dogoditi vašoj
milosti. I, kažem vam, ne bih želio mijenjati se s vama – da ne bih želio zamijeniti uže koje mi stav-
ljate oko vrata za kamen koji nosite u svom tijelu. Smrt na koju vi možete da me osudite prava je šala
prema smrti na koju je vašu milost osudio onaj veliki sudac čijim se imenom vaša milost tako olako
razbacuje.
Kad je Peter Blood prestao govoriti, mogli ste izbrojati do deset prije no što se čuo ikakav zvuk
u onijemjeloj sudskoj dvorani. Lord vrhovni sudac sjedio je uspravno, ukočen, pepeljasta lica, jedino
su mu se usne trzale. Svi koji su poznavali lorda Jeffreysa smatrali su to zatišjem pred buru i stali se
pripremati na eksploziju. Ali ona ne dođe. Sporo i mučno se povrati boja u pepeljavo sučevo lice.
Ukočena purpurna figura stade se kraviti i naže se naprijed. Njegova milost poče govoriti. Prigušenim
glasom i kratko, mnogo kraće nego što mu je bio običaj u takvim prilikama, sasvim mehanički, kao
čovjek čije usne govore, dok su mu misli na drugom mjestu – on izreče smrtnu presudu u propisanoj
formi i bez najmanje aluzije na ono što je rekao Peter Blood. Pošto izreče kaznu, on klonu iscrpljen,
poluzatvorenih očiju, a po čelu mu izbiše grašci znoja.
Zatvorenici iziđoše jedan za drugim.
Jedan od porotnika čuo je kako je g. Pollexfen – vigovac u srcu i pored toga što je zauzimao po-
ložaj vojnog suca – promrmljao u uho jednom kolegi:
– Tako mi duše, taj crnomanjasti lupež je utjerao strah u kosti gospodinu lordu. Šteta što će mo-
rati na vješala. Čovjek koji može zaplašiti Jeffreysa daleko bi dotjerao.
BIJELO ROBLJE
G. Pollexfen je imao pravo, ali je istovremeno i griješio – a to se događa mnogo češće nego što
se obično pomišlja.
Imao je pravo u onoj slučajno izrečenoj misli: da je čovjek, čiji su izraz i riječi mogli uplašiti
tako užasnog lorda kao što je Jeffreys, u stanju da snagom svoje volje da sasvim povoljan tok svojoj
sudbini. A griješio je – iako je ta njegova greška razumljiva – kad je mislio da će Peter Blood svršiti
na vješalima.
Već sam rekao da je on, u mukama koje su ga snašle, poslije posjete iz milosrđa Oglethorpe-
ovom posjedu, imao ipak razloga – iako ih, možda, još ni sam nije shvatio – da bude zahvalan sudbini
na dvjema stvarima: prvo, što su mu uopće sudili; drugo, što mu je suđenje bilo 19. septembra. Sve
do 18. septembra presude koje je izricao sud lordova izvršavane su bukvalno i brzo.
Ali 19. septembra ujutro u Taunton stiže glasnik lorda Sunderlanda, državnog sekretara, s pi-
smom za lorda Jeffreysa kojim mu je javljao, da se njegovom veličanstvu milostivo svidjelo zapovje-
diti da se jedanaest stotina buntovnika spremi za prijevoz na neke od južnih posjeda njegovog veli-
čanstva: na Jamaicu23, Barbadoes24 ili neko od Leewardskih otoka25.
Ne treba misliti da je ova zapovijest potekla iz neke samilosti. Lord Churchill je imao potpuno
pravo kad je govorio da je kraljevo srce bezosjećajno kao mramor. Shvatili su da se tim vješanjem
naveliko bezobzirno rasipa dragocjeni materijal koji se može korisno upotrijebiti. Robovi su bili
neophodni na plantažama, a računalo se da zdrav snažan čovjek vrijedi deset do petnaest funti sterlin-
ga. Osim toga, na dvoru je bilo dosta gospode koja su svaki čas moljakala njegovo veličanstvo da im
dodijeli sad ovo sad ono. I eto, njegovom veličanstvu ukazala se jedinstvena i jeftina prilika da se ri-
ješi tih molbi. Jedan dio osuđenih buntovnika mogao bi se odvojiti :i podijeliti toj gospodi koja će se
njima koristiti prema svojim potrebama.
U pismu lorda Sunderlanda nalazile su se tačne pojedinosti o toj kraljevskoj darežljivosti u ljud-
skom mesu. Tisuću zatvorenika trebalo je podijeliti između nekih osam dvorjana i drugih plemića, a u
dodatku svoga pisma lord je zatražio da se još stotinu njih stavi na raspolaganje kraljici. Ove zatvo-
renike trebalo je odmah poslati na južne plantaže njegovog veličanstva gdje će ostati deset godina, a
onda bi im se vratila sloboda. Osobe koje su dobile robove imale bi se postarati da se prijevoz
smjesta izvrši.
Sekretar lorda Jeffreysa saopćio nam je da je vrhovni sudac te noći, kad se napio, bjesnio i pso-
vao ovu besmislenu milost na koju su nagovorili njegovo veličanstvo. Znamo da je i pismenim putem
pokušao navesti kralja da ponovno razmotri svoju odluku. Ali James je ostao pri njoj. Ta milost je –
na stranu što je iz nje vukao posrednu korist – bila sasvim dostojna Jamesa. On je znao da štedjeti
ljude na ovaj način znači pretvoriti ljude u žive mrtvace. Mnogi će u mukama podleći užasima rops-
tva u Zapadnoj Indiji tako da će im drugovi koji prežive zavidjeti.
Tako se dogodilo da su Petera Blooda, Jeremiaha Pitta i Andrewa Baynesa, umjesto da ih objese
i rastrgnu na četvoro, kao što je stajalo u presudama, odvezli u Bristol i tamo, skupa s još pedesetak
ljudi, ukrcali na brod »Trgovac iz Jamaice«. Strogi zatvor pod palubom, slaba hrana i loša voda iza-
zvaše u njih bolest od koje ih umrije jedanaestorica. Među ovima je bio i nesretni seljak sa Oglethor-
peovog posjeda koga su, ni zbog kakvog drugog grijeha već zato što je učinio djelo milosrđa, zvjerski
otrgnuli od mirnog doma među mirisnim voćnjacima jabuka.
Da nije bilo Petera Blooda, pomrlo bi ih i više. Kad se doktor pobunio što se dopušta da ljudi
tako propadaju, i kad je navaljivao da mu se dozvoli da raspolaže brodskom apotekom i da liječi bo-
lesnike, kapetan broda mu je u početku odgovarao psovkama i prijetnjama. Ali kasnije kapetan Gard-
ner uvidje da bi ga mogli pozvati na odgovornost zbog prevelikih gubitaka u ljudima, i zato se, uz za-
kašnjenje, rado posluži vještinom Petera Blooda. Doktor se požrtvovano i sa zadovoljstvom prihvati
posla, prionuvši tako vješto da je uspio liječenjem i poboljšavanjem životnih uvjeta svojih drugova
robova spriječiti daljnje širenje bolesti.
Sredinom decembra »Trgovac iz Jamaice« spusti sidro u Carlisle26 zaljev i iskrca četrdeset i
dva preživjela osuđenika.
Ako su ovi nesretnici zamišljali – a, izgleda, mnogi jesu – da dolaze u neki pust i divlji kraj, ono
što su za trenutak ugledali, prije nego što su ih preko ograde broda izgurali i smjestili u čamce, bilo je
dovoljno da poprave dojam. Ugledali su prilično veliki grad s kućama zidanim po evropskim građe-
vinskim pojmovima, ali bez one gužve, uobičajene po evropskim gradovima. Zvonik crkve uzdizao se
gospodareći iznad crvenih krovova. Ulaz u prostranu luku čuvala je tvrđava, kroz čije su puškarnice
virile topovske cijevi. A s brežuljka, blagog uspona, iznad grada, gospodarila je široka fasada guver-
nerove kuće. Brežuljak je bio otvoreno zelene boje kao što su brežuljci u Engleskoj u aprilu, a dan je
bio od onakvih kakvi su aprilski dani u Engleskoj, odmah poslije velikih kiša.
Na širokom popločanom prostoru kraj mora zatekoše žandare u crvenim kaputima, postrojene da
ih prime, i gomilu radoznalog svijeta, privučenu njihovim dolaskom, koja se odijelom i ponašanjem
malo razlikovala od gomile u bilo kojoj engleskoj luci, osim što je u ovoj bilo manje žena, i što je
bio veliki broj crnaca.
Pošto su se postrojili na obali, dođe da izvrši smotru guverner Steed, nizak, krepak gospodin cr-
vena lica, odjeven u modri taft, na kome je bila nevjerovatna količina zlatnih vrpci. Hramao je malo i
svom se težinom oslanjao o jak štap od ebanovine. Iza njega se valjao visok, krupan čovjek u unifor-
mi pukovnika barbadoske policije koji je za čitavu glavu bio viši od guvernera. Na njegovom gole-
mom, žućkastom licu jasno se mogla čitati pakost. Pored njega, kao neobična suprotnost njegovoj nez-
grapnosti, stupala je lakim mladenačkim dražesnim korakom vitka mlada dama u pomodnoj jahaćoj
odjeći. Široki rub sivog šešira sa dugim crvenim nojevim perom sjenčio je ovalno lice, na kome kli-
ma sjevernog povratnika nije ostavila traga – toliko je bilo nježno i bijelo. Uvojci crveno-smeđe
kose spuštali su joj se niz ramena. Iz njenih širom otvorenih očiju lješnikove boje zračila je iskrenost.
Vragolasti izraz koji je obično titrao na njenim svježim mladim ustima pretvorio se sada u sažaljenje.
Peter Blood uhvati samog sebe kako s nekom vrsti zaprepaštenja pilji u njeno privlačno lice,
kome nikako nije bilo mjesta u ovom dijelu svijeta, pa se, spazivši da i djevojka njega gleda, nela-
godno pomače. Namah mu postade jasno kako bijedno izgleda. Već je bio zaboravio kada se posljed-
nji put oprao, kosa mu je bila prljava i razbarušena, crna brada ga je nagrđivala, a nekad sjajno odi-
jelo od crne devine dlake, u kome su ga uhvatili, bilo je sada u prnjama kojih bi se stidjelo i strašilo
za ptice. Zaista, bio je daleko od toga da se na njega spuste tako lijepe oči. Pa, ipak, te širom otvore-
ne oči su ga i dalje promatrale nekim, gotovo djetinjastim, čuđenjem i sažaljenjem. Osoba kojoj su
pripadale te oči pruži ruku i dotače purpurni rukav svoga pratioca. Ovaj sa zlovoljnim groktanjem
okrenu svoju tjelesinu, tako da se nađe licem u lice s njom.
Gledajući podignutim očima u njega, ona mu je nešto živo govorila, ali pukovnik ju je očevidno
slušao samo napola. Njegove sitne, svijetle oči, koje su se nalazile neposredno pored mesnatog, ok-
lembešenog nosa, prijeđoše s nje i uperiše se u svijetlokosog mladog Pitta, koji je stajao kraj Blooda.
Guverner se, također, zaustavi i cijela grupica zastade za trenutak u razgovoru. Peter nije mogao
nikako razabrati šta govori dama, jer je spustila glas, a pukovnikov glas je dopirao do njega kao neka
daleka tutnjava. Jedino guverner nije govorio ni tiho, ni nejasno; njegov se glas čuo nadaleko, a kako
je vjerovao da je duhovit, želio je da ga svi čuju.
– Ali, dragi moj pukovniče Bishope, vi treba prvi da birate iz ove krasne kite cvijeća i to po ci-
jeni koju sami odredite. A poslije ćemo one koji ostanu poslati na licitaciju.
Pukovnik Bishop potvrdi glavom. Odgovarajući, on podiže glavu.
– Vaša ekselencija je vrlo dobra. Ali, bogami, sve je ovo korov, ne izgleda da će biti od velike
koristi na plantaži.
Svojim svijetlim očicama on ih još jednom osmotri prezrivo i od toga mu lice postade još zlob-
nije. Izgledalo je kao da se ljuti na njih što nisu u boljem stanju. Zatim mahnu kapetanu Gardneru,
vlasniku »Trgovca iz Jamaice«, provede nekoliko minuta u razgovoru s njim nad spiskom koji je ovaj
na njegov zahtjev izvadio.
Zatim stavi na stranu spisak i uputi se osuđenicima, očiju uprtih u njih, napućenih usana. Zausta-
vi se kod mladog kapetana broda iz Somersetshirea i ostade časak odmeravajući ga. Zatim opipa mi-
šice mladog čovjeka i naredi mu da otvori usta da bi mu vidio zube. Onda ponovno napući krupne
usne i kimnu glavom.
– Petnaest funti za ovoga – dobaci preko ramena Gardneru.
Kapetan načini očajničko lice.
– Petnaest funti! To nije ni polovica od onog što sam mislio tražiti za njega.
– To je dvostruko od onoga što sam ja mislio dati – progunđa pukovnik.
Ali, i trideset funti je malo za njega, vaše gospodstvo.
– Za toliko mogu dobiti crnca. Ove bijele svinje ne žive dugo. Nisu sposobni za rad.
Gardner stade protestirati, navodeći Pittovo zdravlje, mladost i snagu. On nije raspravljao o čo-
vjeku, već o teglećoj marvi. Pitt, osjetljiv momak, stajao je nijem i nepomičan. Jedino se po promje-
nama boje na njegovom licu vidjelo s koliko napora zadržava vlast nad sobom.
Peteru Bloodu se smuči to odvratno cjenkanje.
U pozadini, krećući se polako duž stroja zarobljenika, koračala je dama, razgovarajući s guver-
nerom, koji se usiljeno osmjehivao i šepurio, hramljući pokraj nje. Ona nije bila svjesna odvratnog
posla koji je obavljao pukovnik. Da nije, pitao se Blood, ravnodušna prema svemu tome?
Pukovnik Bishop okrenu se da pođe.
– Dvadeset funti, toliko ću dati i ni penija više. To je dva put više nego što biste dobili od Crab-
stona.
Kapetan Gardner shvati po glasu da neće dobiti ni pare više, pa uzdahnu i pristade. Bishop je
već odlazio pokraj stroja. G. Blooda i kržljavog mladića kraj njega pukovnik odmjeri samo prezrivim
pogledom. Ali slijedeći čovjek, sredovjek div, po imenu Wolverstone, koji je na Sedgmooru izgubio
oko, privuče njegov pogled, i cjenkanje poče ponovno.
Peter Blood je stajao pod blještavim suncem i udisao mirisni zrak, različit od svih koje je ikada
osjetio. Bio je pun neobičnog mirisa, mješavine mirisa cvijeta nekog drveta, bibera i mirisnih cedro-
va. On utonu u nekorisna razmišljanja koja je izazvao taj osobiti miris. Nije mu bilo do razgovora, a
nije bilo do razgovora ni Pittu koji je nijemo stajao pored njega. Pitta je u tom času najviše žalostila
misao što se najzad približio trenutak rastanka s tim čovjekom s kojim je stajao rame uz rame u toku
svih ovih mučnih mjeseci, koga je zavolio i kod koga je uvijek nalazio savjeta i podrške. Obuze ga
osjećanje usamljenosti i bijede, prema kome mu se učini ništavnim sve što je dosad pretrpio. Za Pitta
je taj rastanak bio gorki vrhunac svih njegovih patnji.
Stigoše i drugi kupci koji su buljili u njih, prolazeći mimo njih. Blood na njih nije obraćao paž-
nju. Tada na kraju stroja nastade neko komešanje. Gardner je glasno govorio, obavješćujući skup
običnih kupaca koji su čekali da pukovnik Bishop izvrši svoj izbor ove ljudske robe. Kad Gardner
završi, Blood pogleda u tom pravcu i spazi kako djevojka govori nešto Bishopu i kako mu bičem sa
srebrnom drškom pokazuje na stroj. Bishop stavi dlan na oči i pogleda u pravcu koji mu je ona poka-
zivala. Zatim se polako opet približi svojim teškim hodom, kao da se valja. Pratio ga je Gardner, a za
njim su išli dama i guverner. Išli su duž stroja, dok pukovnik ne stiže pred Blooda. Prošao bi ga da ga
dama ne dodirnu bičem po ruci.
– Ovo je čovjek na koga sam mislila – reče ona.
– Ovaj? – U glasu zazvuča prezir. Peter Blood osjeti da u njega pilji par sitnih smeđih očiju,
utonulih u žuto, mesnato lice kao kad ribizle utonu u puding s voćem. On osjeti kako mu to uvredljivo,
prezrivo promatranje nagoni krv u lice. – The, vreća kostiju. Šta da radim s njim?
On se već okrenuo, kad se umiješa Gardner.
– On je, možda, mršav, ali je žilav, žilav i zdrav. Kad je pol njih bilo bolesno, a druga polovica
kunjala, ovaj lupež je ostao na nogama i liječio svoje drugove. Mnogo bi ih više pomrlo da nije bilo
njega. Da kažemo petnaest funti za njega, pukovniče. To je dosta jeftino. On je žilav, kad vam kažem,
vaše gospodstvo, žilav i jak, iako je mršav. A kad dođe žega, baš će je taj podnositi. Klima ga nikad
neće ubiti.
Guverner Steed se zakikota.
– Ćuli ste pukovniče. Vjerujte vašoj nećakinji. Njen pol pozna čovjeka kad ga vidi. – On se na-
smija, jer mu se svidjela vlastita duhovitost.
Ali, smijao se sam. Preko lica pukovnikove nećakinje prijeđe oblak ljutnje, a sam pukovnik bio
je suviše zauzet razmatranjem ovog posla da bi obratio pažnju na guvernerovu šalu. On iskrivi malo
usne, gladeći rukom bradu. Jeremiah Pitt skoro prestade disati.
– Dat ću vam za njega deset funti – izjavi, najzad, pukovnik.
Peter Blood se molio bogu da odbije ponudu, iako nije znao pravi razlog. Bila mu je odvratna
pomisao da postane svojina ove grube životinje, a u neku ruku i svojina ove djevojke smeđih očiju.
Ali odvratnost nije bila dovoljna da ga spasi od njegovog udesa. Rob je rob, on nema moći da stvara
sebi sudbinu. Petera Blooda prodadoše pukovniku Bishopu – kupcu koji ga je prezirao – za uvredlji-
vu sumu od deset funti.
ARABELLA BISHOP
Jednog sunčanog jutra u januaru, mjesec dana poslije dolaska »Trgovca iz Jamaice« u Bridge-
town, gospođica Arabella Bishop izjaha iz divne kuće svoga strica, koja se nalazila na uzvišenju, sje-
verozapadno od grada. Pratila su je dva crnca, kaskajući za njom na pristojnom odstojanju. Bila se
uputila guvernerovoj kući. Išla je posjetiti guvernerovu gospođu koja je u posljednje vrijeme pobo-
ljevala. Kad se ispela na vrh blagog obronka, obraslog travom, susrete je visok, mršav čovjek, oz-
biljno i gospodski odjeven, koji je išao u suprotnom pravcu. On joj je bio stranac, a stranci su na oto-
ku dosta rijetki. A ipak joj se nekako činilo da joj nije sasvim nepoznat.
Gospođica Arabella zategnu uzdu, praveći se da je zastala da uživa u vidiku, koji je zaista bio
lijep. Međutim, ona je krajičkom svojih očiju lješnikove boje veoma pažljivo mjerila tog čovjeka
koji se približavao. Ona ispravi svoj prvi dojam o njegovom odijelu. Bilo je dovoljno ozbiljno, ali
ne baš gospodsko. Kaput i hlače bili su od običnog domaćeg sukna. Kaput mu je stajao vrlo dobro,
ali to je bilo više zbog prirodne elegancije čovjeka nego zbog kroja. Čarape su mu bile od grubog,
prostog pamuka, a šešir od dabrovine, koji je s poštovanjem skinuo kad je stigao do nje, bio je izno-
šen i nije ga krasilo nikakvo pero ni traka. A ono što je s rastojanja izgledalo kao vlasulja, bila je u
stvari čovjekova vlastita sjajna i kovrčava crna kosa.
Iz smeđeg, obrijanog, tužnog lica promatrala su je ozbiljno dva neobično plava oka. Čovjek je
htio produžiti, ali ga ona zaustavi.
– Čini mi se, gospodine, da vas poznajem – reče ona.
Glas joj je bio krt i dječački, a nešto dječačkog bilo je i u njenom ophođenju – ako se može pri-
mijeniti taj izraz na tako nježnu damu. To je, možda, dolazilo od neke lakoće, neposrednosti koja je
prezirala lukavstva svoga pola, i zbog koje je sa svakim bila u dobrim odnosima. Možda je to bio i
razlog što je gospođica Arabella napunila dvadeset i pet godina ostavši ne samo neudata, već i ne-
prošena. Ona se prema svim ljudima ponašala sestrinski iskreno, a to pomalo udaljuje muškarce i
zato je svakome bilo teško da joj postane udvarač.
Njeni crnci se zaustaviše na izvjesnoj udaljenosti i čučnuše u nisku travu, očekujući trenutak
kada će joj se svidjeti da produži put.
Stranac se zaustavi kad ču da mu se djevojka obraća.
– Trebalo bi da gospođica pozna svoje vlasništvo – reče on.
– Moje vlasništvo?
– Ili barem vašeg strica. Dopustite da vam se predstavim. Zovu me Peter Blood i vrijedim tačno
deset funti. To znam zato što je tu sumu platio za mene vaš stric. Nema svatko takvu mogućnost da ut-
vrdi svoju stvarnu vrijednost.
Sada ga je prepoznala. Vidjela ga je posljednji put prije mjesec dana, onoga dana na obali. Ne
treba se iznenaditi što ga nije odmah prepoznala i pored pažnje koju je onda bio pobudio u njoj. Tre-
ba uzeti u obzir da je izmijenio vanjštinu i da sada skoro i nije sličio na roba.
– Bože moj! – reče ona. – I vi još možete da se smijete!
– To je podvig – priznade on. – Doduše, i nisam se proveo tako loše kao što je moglo da se do-
godi.
– Čula sam o tome – reče ona.
Ona je, naime, čula kako se otkrilo da je ovaj osuđeni buntovnik – liječnik. Glas o tome dopro je
do ušiju guvernera Steeda, koji je grdno patio od kostobolje i guverner Steed je pozajmio čovjeka od
njegovog kupca. Vještinom ili srećom Peter Blood je uspio pružiti guverneru pomoć koju njegovoj
ekselenciji nije uspio da pruži svojim uslugama ni jedan od dvojice bridgetownskih liječnika. Zatim
je guvernerova gospođa zaželjela da je on liječi od glavobolje. G. Blood utvrdi da ona pati samo od
mrzovolje – što je poticalo od razdražljivosti, a tu razdražljivost je pojačavala dosada života u Bar-
badoesu, jer su gospođine društvene težnje bile znatno veće. Bez obzira na to, on joj je nešto prepi-
sao i ona je uobrazila da joj je bolje od njegovog recepta. Poslije toga pronio se glas o njemu kroz
sav Bridgetown i pukovnik Bishop ocijeni da će od tog novog roba imati više koristi ako ga pusti da
vrši svoje zvanje nego ako ga postavi da radi na posjedu, što mu je u početku, kad ga je kupio, bila
namjera.
– Upravo vama, gospođice, imam zahvaliti na relativno lakim i povoljnim uvjetima – reče g.
Blood – i sretan sam što mi se ukazala prilika da vam to izrazim.
Više je bilo zahvalnosti u njegovim riječima nego u njegovom glasu. Učinilo joj se da joj se
ruga, pa je zato stala da ga gleda ispitivački i otvoreno što bi nekog drugog zbunilo. On shvati taj po-
gled kao pitanje i odgovori na njega.
– Da me je kupio kakav drugi plantažer – objasni on – pitanje je, da li bi ikad moje sjajne spo-
sobnosti došle do izražaja, i ja bih u ovom času možda sjekao i kopao, kao što to čine oni jadni bijed-
nici koji su se iskrcali sa mnom.
– A zašto meni zahvaljujete na tome? Vas je kupio moj stric.
– Ali on to ne bi učinio da ga vi niste natjerali. Opazio sam vaše zanimanje. U ono vrijeme to me
je ljutilo.
– To vas je ljutilo? – U njenom dječačkom glasu bilo je jogunstva.
– Ja sam u svome životu prošao kroz različita iskustva; ali da me kupe i prodadu, bilo je za
mene jedno novo iskustvo, pa zato i nisam bio baš raspoložen da volim svog kupca.
– Ako sam navaljivala na svog strica, bilo je to stoga što sam vas sažaljevala. – U glasu joj se
osjetila mala strogost, kao da ga je korila zbog one mješavine podrugljivosti i drskosti kojom je on,
izgleda, govorio.
Ona nastavi:
– Moj stric vam možda izgleda grub čovjek. On to svakako i jest. Svi su plantažeri grubi ljudi.
Ja mislim da to donosi život. Ali ima ovdje i drugih koji su gori. Takav je, na primjer, Orabston, gore
u Speightstiownu. I on je bio tamo na obali, čekajući da kupi ono što ostavi moj stric i da ste pali u
njegove ruke... Užasan čovjek. Sad znate zašto sam navaljivala.
On se malo zbuni.
– Takvo zanimanje za stranog čovjeka... – započe on. Zatim promijeni pravac svog ispitivanja. –
Ali bilo je i drugih koji su isto tako zasluživali sažaljenje.
– Pa vi niste sličili sasvim na druge.
– Pa ja i ne sličim na druge – izjavi on.
– O! – ona se zagleda u njega, zatežući malo uzdu. – Mislite lijepo o sebi.
– Naprotiv. Oni drugi su svi valjani pobunjenici, a ja nisam. U tome je razlika. Nisam imao toli-
ko pameti da bih vidio da je Engleskoj potrebno da prođe kroz vatru čistilišta. Zadovoljavao sam se
time da vršim liječničko zvanje u Bridgewateru, dok su bolji od mene lili krv da bi protjerali pokva-
renog tiranina i njegovu lopovsku družinu.
– Gospodine – zaustavi ga ona. – Čini se da govorite kao izdajnik.
– Nadam se da se jasno izražavam – odvrati on.
– Ima ovdje nekih koji bi vas išibali kad bi vas čuli.
– Guverner ne bi to nikad dozvolio. On pati od kostobolje, a njegova gospođa od glavobolje.
– Zar se vi na to oslanjate? – prezirala ga je iz dna duše.
– Vi sigurno nikad niste patili od kostobolje, a vjerojatno čak ni od glavobolje – reče on.
Ona učini rukom lak, nestrpljiv pokret i za trenutak skrenu pogled od njega prema moru. Zatim
ga sasvim iznenada ponovno pogleda; sada su joj se obrve sastavile.
– Ali, ako niste buntovnik, kako ste dospjeli ovamo?
Bi mu jasno na šta misli, pa se nasmija.
– Bogami, to je dugačka priča – reče on.
– I koju biste, možda, više voljeli da ne ispričate?
On joj nato ukratko kaza sve o sebi.
– Bože, kakva sramota! – uzviknu ona kad on završi.
– O, lijepa li je zemlja Engleska, kada njome upravlja kralj James! Nema potrebe da me još sa-
žaljevate. Sve u svemu, više volim Barbadoes. Ovdje bar čovjek može vjerovati u boga.
– Govoreći, prešao je pogledom s desna na lijevo, od udaljene maglovite gromade Hillbayske
planine do beskrajnog oceana, čije su vode nabirali nebeski vjetrovi. Zatim se zamisli kao da ga je li-
jepi vidik učinio svjesnim sićušnosti i beznačajnosti vlastitih nevolja.
– Zar je drugdje to tako teško? – zapita ga ona. Bila je vrlo ozbiljna.
– Ljudi čine to teškim.
– Razumijem. – Ona se nasmija smijehom u kom je bio prizvuk tuge, kako mu se to učinilo. – Ni-
kad nisam smatrala da je Barbadoes zemaljsko ogledalo neba – priznade ona. – No, bez sumnje, vi
poznate ovaj svijet bolje nego ja. – Ona dotače konja malim bičem sa srebrnom drškom. – Drago mi
je što tako olakšavate svoju nesreću.
On se pokloni, i ona krenu. Crnci skočiše na noge i krenuše, kaskajući za njom.
Peter Blood ostade dosta dugo na mjestu na kom se rastao s njom, zagledan u suncem obasjane
vode Carlisleovog zaljeva i brodove u toj prostranoj luci, po kojoj su bučno lepršali galebovi.
Vidik je zaista lijep, razmišljao je on, ali je ovo ipak tamnica. Kad je izjavio da više voli ovo
nego Englesku, bilo je to razmetanje, ali gotovo dostojno svake pohvale, jer se sastojalo iz potcjenji-
vanja vlastitih nevolja.
On se okrenu i nastavi put. Dugim, brzim koracima uputio se gomilici koliba, napravljenih od
blata i pletera koje su sličile na malo seoce, okruženo ogradom od kolja, u kome su stanovali robovi
s plantaže, a sa njima i on.
U pameti mu iskrnuše Lovelaceovi27 stihovi:
»Nije tamnica kameno ziđe
Niti su kavez – željezne šipke.«
Ali on im dade novo značenje, sasvim suprotno od onoga koje im je davao pjesnik. Tamnica je
tamnica, mislio je on, čak i ako nema zidova i sipki, ma koliko inače bila prostrana. Shvatio je to
ovog jutra – i što je vrijeme više odmicalo, sve mu je više tako izgledalo. Iz dana u dan je sve više
razmišljao o svojim podsječenim krilima, o tome kako su ga isključili iz svijeta, a sve manje o slu-
čajnoj slobodi koju je uživao. Čak i poređenje svoje relativno lake sudbine sa sudbinom svojih dru-
gova kažnjenika nije mu davalo zadovoljstvo kakvo bi iz toga izvukao neki drugačije ustrojen duh.
Staviše, promatrajući njihovu bijedu, samo se pojačavala gorčina koja se skupljala u njegovoj duši.
Od četrdeset dvojice, koliko ih se s njim iskrcalo s broda, dvadeset pet je kupio pukovnik Bi-
shop. Ostali su pripali manjim plantažerima, neki su otišli u Speightown, a neki još dalje na sjever.
Peter Blood nije znao kakva je sudbina ostalih, ali među Bishopovim robovima on se slobodno kre-
tao i stanovao skupa s njima, pa je stoga znao da žive bijedno kao najobičnije životinje. On jutra do
mraka teglili su ti ljudi na šećernim plantažama; a ako su u radu posustali, bili su tu bičevi od nadzor-
nika i njegovih ljudi da ih podsjete na njihove dužnosti. Išli su u prnjama, neki gotovo goli, stanovali
su u prljavštini, a hranili se loše slanim mesom i kačamakom. Ta hrana je mnogima od njih, bar u
prvo vrijeme, bila tako odvratna da su dvojica oboljela i umrla prije nego što se Bishop sjetio da nji-
hovi životi imaju izvjesnu vrijednost budući se troše u radu na njegovom posjedu i popustio pred
Bloodovim navaljivanjem da se obrati pažnja na one koji obole. Da bi slomili nepokornost jednog od
njih, koji se pobunio protiv zvjerskog nadzornika Kenta, išibali su ga crnci na smrt naočigled njego-
vih drugova. Drugog jednog, koji se toliko zaboravio da je pobjegao u šume, pronašli su, vratili, iši-
bali, a zatim mu na čelo udarili žig sa slovima »B. I.«, kako bi svi, dokle god bude živ, znali da je
bjegunac i izdajnik. Na svoju sreću, jadnik je od šiba umro.
Poslije toga, preostale obuze tupa, bezosjećajna rezignacija. Najbuntovniji bili su savladani i
prihvatili su svoj čudovišni udes s tragičnom čvrstinom očajanja.
Peter Blood, koga nisu zadesile te velike patnje, jedini se izvana nije promijenio, dok je u njemu
jedina promjena bila ta što je svakog dana sve više mrzio ljudski rod, što je svakog dana sve više
čeznuo da pobjegne iz ovog mjesta u kome čovjek tako ružno kalja divno djelo svoga tvorca. Ta čež-
nja je bila previše neodređena da bi se pretvorila u nadu. Nada se ovdje nije mogla zamisliti – ali on
se ipak nije predavao očajanju. Stavio je krinku smijeha na svoje tužno lice i išao svojim putem, lije-
čeći bolesne u korist pukovnika Bishopa i oduzimajući sve više pacijenata dvojici drugih liječnika u
Bridgetownu.
Budući ga nisu stizale ponižavajuće kazne ti oskudice koje su podnosili njegovi drugovi osuđe-
nici, on je mogao održati svoje samopoštovanje, čak je i bezdušni plantažer koji ga je kupio postupao
s njim bez grubosti. Za sve to imao je zahvaliti kostobolji i glavobolji. Stekao je poštovanje guverne-
ra Steeda i, što je još važnije, guvernerove gospođe, kojoj se cinično i bez stida ulagivao i ugađao
joj.
Ponekad bi vidio gospođicu Bishop i rijetko bi se dogodilo da se susretnu a da ga ona ne zausta-
vi i ne porazgovara malo s njim, pokazujući koliko je on zanima. Što se njega tiče, nije mu bilo stalo
da se zadržava u razgovoru s njom. Ne smije ga, govorio je sebi, zavesti njena nježna vanjština, njena
mladenačka ljupkost, njeno slobodno dječačko ponašanje i njen prijatni dječački glas. U čitavom
svom životu – a znamo šta je sve prošao – on nije sreo čovjeka koji je bio bliže zvjeri od njenog stri-
ca, i u svojim mislima nije mogao nju odvojiti od njega. Ona je bila njegova nećakinja, krv njegove
krvi, i on je smatrao da i u tom njenom privlačnom tijelu mora biti nešto od nemilosrdne svireposti
bogatog plantažera. On je to veoma često dokazivao sebi, kao da odgovara nekom, kao da uvjerava
neki nagon koji je tvrdio suprotno. Raspravljajući tako sa sobom, on ju je izbjegavao kad god mu je
bilo moguće, ili je bio hladno pristojan.
Iako se to njegovo razmišljanje moglo pravdati, iako je moglo izgledati prihvatljivo, ipak bi za
njega bilo bolje da je povjerovao nagonu s kojim se borio. Premda je u njenim žilama i u žilama pu-
kovnika Bishopa tekla ista krv, ipak u njenoj krvi nije bilo poroka koji su kužili krv njenog strica, jer
ti poroci nisu toj krvi bili urođeni; u njegovom slučaju oni su bili stečeni. Njen otac, Tom Bishop,
brat ovog istog pukovnika Bishopa, bio je nježan, hrabar, plemenit, duševan čovjek koji je, kad mu je
prije vremena umrla mlada žena, napustio slomljena srca Stari svijet i potražio lijeka svome bolu u
Novom svijetu. Otišao je na Antile, poveo sobom malenu kćer, kojoj je tada bilo pet godina, i posve-
tio se plantažerskom životu. Od prvog trenutka stao se bogatiti kao što se ponekad događa ljudima
koji ne mare za bogaćenje. Kad se obogatio, sjetio se mlađeg brata, vojnika, na koga su kod kuće
malo poprijeko gledali zbog njegove obi jesti. On mu preporuči da dođe na Barbadoes. U ma koje
drugo vrijeme William Bishop bi prezrivo odbio takav savjet, ali ovoga puta je taj savjet dobio baš u
času kad je njegova razuzdanost počela da donosi takve plodove, da mu je promjena klime bila neop-
hodna. William je došao i njegov širokogrudi brat napravio ga je ortakom u posjedu koji je cvjetao.
Šest godina kasnije, kad je Arabelli bilo petnaest, umre joj otac, ostavivši je pod stričevim staratelj-
stvom. To je, možda, bila jedina njegova greška. Ali on je gledao na ljude polazeći od svoje dobrote.
Pored toga, on se sam brinuo o odgoju svoje kćeri i dao joj nezavisnost karaktera, na koji se, možda,
i suviše oslanjao. U stvari, bilo je malo ljubavi između strica i nećakinje. Ali ona ga je slušala, a on
je pazio kako se vlada pred njom. Pored sve svoje obijesti, on je čitavog života osjećao neko straho-
poštovanje prema svome bratu, jer je imao toliko pameti da shvati njegovu vrijednost. A sada, kao da
se dio tog strahopoštovanja prenio na dijete njegovog brata, koje mu je u neku ruku bilo i ortak, iako
nije aktivno sudjelovalo u poslovima oko posjeda.
Peter Blood je sudio o njoj na osnovu ono nekoliko podataka koje je o njoj znao, kao što smo
svi i suviše skloni da sudimo.
Vrlo se brzo pojavio razlog koji ga je natjerao da popravi taj sud.
Jednog dana, pred kraj maja, kada vrućina počinje da pritiskuje, uvuče se u Carlisleov zaljev ra-
njeni, razbijeni engleski brod »Ponos Devona«. Bokovi su mu bili izgrebani i razbijeni, kabina na
krmi zjapila je kao kakva olupina, a krmeni jarbol bio je tako prebijen da je od njega ostao samo na-
zubljeni panj, pokazujući mjesto gdje je jarbol prije stajao. On se kod Martiniquea28 sukobio s dva
španjolska broda koja su prevozila blago. Kapetan se, doduše, kleo da su ga Španjolci napali, iako ih
on nije izazivao, ali teško je oteti se sumnji da je do sukoba došlo na sasvim drugačiji način. Jedan
od španjolskih brodova utekao je iz bitke, a »Ponos Devona« nije krenuo za njim, vjerojatno samo
stoga što nije više bio u stanju da to učini. Drugi brod uspjeli su da potope, ali je prethodno engleski
brod prenio na svoju palubu dobar dio blaga. Bio je to, u stvari, jedan od onih gusarskih okršaja koji
su bili stalni izvor smutnji između dvorova Saint-Jamesa29 i Escoriala30. Tužbe o okršajima stizale su
čas s jedne čas s druge strane.
Prema običaju većine kolonijalnih guvernera, Steed je bio potpuno voljan da zažmuri i prihvati
priču engleskog kapetana, ne obazirući se ni na kakvo svjedočanstvo koje bi moglo pokazati njenu ne-
istinost. On je učestvovao u općoj i previše zasluženoj mržnji prema drskoj, nadutoj Španjolskoj,
mržnji koju su osjećali ljudi svih ostalih nacija od Bahamskih otoka31 do južnoameričke obale. Zato
je dao »Ponosu Devona« traženi zaklon u svojoj luci i sve mogućnosti za stavljanje broda u dok i vr-
šenje popravki.
Prije toga su, međutim, s engleskog broda skinuli preko dvadeset engleskih mornara, isto tako
slomljenih i razbijenih kao i brod, i skupa s njima, oko pola tuceta Španjolaca u sličnom stanju. To su
bili jedini ostaci grupe koja je sa španjolskog broda prešla u napad na engleski, a poslije se našla bez
mogućnosti za uzmak. Ove ranjene ljude prenijeli su u dugačku baraku na pristaništu i stavili im na
raspolaganje svu liječničku vještinu Bridgetowna. Peter Blood je dobio naređenja da pomaže u tom
poslu. Nešto zbog toga što je govorio španjolski – a govorio ga je tečno kao svoj rođeni jezik – a ne-
što zbog toga što je kao rob bio na nižem položaju, odrediše ga da liječi Španjolce.
Blood nije baš imao razloga da voli Španjolce. Dvije godine španjolske tamnice i njegovo rato-
vanje u Španjolskoj Holandiji pokazali su mu onu stranu španjolskog karaktera koja mu nije izgledala
nimalo jasna. Ipak je svoje liječničke dužnosti vršio s voljom i brižljivo – mada bez mnogo osjećanja
– pokazujući čak neko površno prijateljstvo prema svakom svom pacijentu. Ovi su se tako iznenadili
što ih uopće liječe, umjesto da ih kratkim postupkom povješaju, da su pokazivali poslušnost, neobič-
nu kod ljudi njihove vrste. Međutim, svi oni milosrdno raspoloženi građani Bridgetowna, koji su se s
darovima od voća, cvijeća i poslastica za ranjene engleske mornare jatili oko privremene bolnice,
mimoilazili su Španjolce. Doista, da se gledalo na želje nekih stanovnika, Španjolce bi ostavili da
pomru kao gamad. Peter Blood je već uskoro poslije početka rada doživio jedan primjer takvog shva-
tanja.
On je upravo, uz pomoć jednog od crnaca koje su za to poslali u baraku, namještao slomljenu
nogu, kad zaštekta duboki, osorni glas, koji je već poznavao i koji je mrzio više nego glas ma kog
drugog živog čovjeka.
– Šta radite tu?
Blood ne diže oči sa svog posla. Nije ni bilo potrebno: poznavao je glas kao što sam rekao.
Namještam slomljenu nogu – odgovori on, ne prekidajući posao.
– To mogu, budalo, i sam vidjeti. – Masivno tijelo postavi se između Petera Blooda i prozora.
Na slami je ležao polunag čovjek čije je lice imalo boju gline; on je buljio sa strahom u nezvanog
gosta. Nije trebalo da zna engleski pa da shvati da se pred njim nalazi neprijatelj. Tu činjenicu do-
voljno je izražavao opori, prijeteći ton glasa.
– To mogu, budalo, i sam vidjeti; a isto tako vidim i tko je taj lupež. Tko vam je dopustio da na-
mještate Španjolcima noge?
– Ja sam liječnik, pukovniče Bishope. Čovjek je ranjen. Nije moje da pravim razliku. Ja vršim
svoj posao.
– Doista! Da ste tako radili, ne biste sad bili ovdje.
– Naprotiv, ovdje sam baš zato što sam tako radio.
– Jest, znam tu vašu lažnu priču. – Pukovnik se zlobno nasmiješi; zatim, kad vidje kako Blood
mirno nastavlja posao, on se stvarno razljuti. – Hoćete li ostaviti to i slušati kad ja govorim?
Peter Blood zastade, ali samo za trenutak.
– Čovjeka boli – reče on kratko i nastavi rad.
– Boli ga, je li? I ja se nadam da ga boli, prokletog gusarskog psa. Ali hoćete li da me slušate, vi
nepokorni nitkove?
Smatrajući da mu Blood prkosi, pukovnik urliknu od bijesa i stade da psuje bez ikakvog obzira
prema svom dostojanstvu. Podiže svoj dugi, bambusov štap da ga udari. Plave oči Petera Blooda
spaziše bljesak štapa i on progovori brzo da bi zaustavio udarac.
– Kakav sam, da sam, nisam nepokoran, gospodine. Radim po izričitom naređenju guvernera
Steeda.
Pukovnik se zaustavi, njegovo krupno lice se zacrvenje. On otvori usta.
– Guvernera Steeda! – opetova on. Zatim spusti štap, okrenu se i, ne rekavši Bloodu više ni rije-
či, otkotrlja se prema drugom kraju barake gdje je, u tom trenutku, stajao guverner.
Peter Blood se smijao u sebi. Radovao se pobjedi ne toliko iz čovjekoljubivih pobuda koliko
zbog toga što je prevario svog surovog gospodara.
Španjolac, videći da se u toj prepirci, kakva god bila, doktor pokazao kao njegov prijatelj, usudi
se da ga prigušenim glasom zapita šta se dogodilo. No, liječnik šutke odmahnu glavom i produži po-
sao. Naprezao je sluh da uhvati riječi koje su izmjenjivali Steed i Bishop. Pukovnik je grmio i bučao,
pokrivajući svojom tjelesinom malu, uvelu, pretjerano odi je venu guvernerovu priliku. Ali, mali ki-
coš se nije dao poplašiti. Njegova ekselencija je znala da ima za sobom kao podršku snagu javnog
mnijenja. Možda ponetko i dijeli takva svirepa gledišta kao pukovnik Bishop, ali takvih nema mnogo.
Njegova ekselencija izjavi, da je to njegova odluka. Blood se po njegovom naređenju posvetio ranje-
nim Španjolcima, i njegova se naređenja moraju izvršavati. I tu nema ništa više da se kaže.
Pukovnik Bishop bio je drugog mišljenja. S njegove tačke gledišta trebalo je još mnogo da se
kaže. On to i reče, praveći se strašno važan, i to glasno, žestoko i nepristojno, jer je umio da bude još
i kako nepristojan kad se naljuti.
– Vi govorite kao Španjolac, pukovniče – reče guverner i tako zadade pukovnikovom ponosu
ranu koja ga je pekla mnogo tjedana. Trenutno ga to ušutka i on, koračajući snažno, izađe iz barake,
bijesan i bez riječi.
Dva dana kasnije, gospođe iz Bridgetowna, žene i kćeri gradskih posjednika i trgovaca, dođoše
prvi put u milosrdnu posjetu pristaništu, donoseći darove ranjenim mornarima.
Peter Blood je opet bio ovdje i pomagao nesretnim Španjolcima o kojima se brinuo i o kojima
nitko osim njega nije vodio računa. Sve milosrđe, svi darovi išli su članovima posade »Ponosa De-
vona«. Peter Blood je smatrao da je to potpuno prirodno. Ali kad se iznenada uspravio, nakon što je
nekoliko minuta bio zauzet previjanjem rane, primijeti uz iznenađenje kako neka gospođa, po strani
od glavne gomile, stavlja nešto banana i svežanj sočne šećerne trske na ogrtač koji je služio umjesto
pokrivača jednom od njegovih pacijenata. Bila je elegantno obučena u tamno-zelenu svilu. Za njom je
išao polunag crnac i nosio košaru.
Peter Blood zastade i zagleda se. Bio je bez kaputa, rukave grube košulje zavrnuo je do lakata, a
u ruci je držao krvavu krpu. Dama se okrete prema njemu i, prepoznavši ga, usne joj se razvukoše u
osmijeh. Bila je to Arabella Bishop.
– Taj čovjek je Španjolac – reče on glasom čovjeka koji želi ispraviti nesporazum, glasom čo-
vjeka u kome je isto tako bio prizvuk podrugljivosti koja je bila u njegovoj duši.
Osmijeh kojim ga je pozdravila nestade s njenih usana. Ona se namršti i zagleda se u njega po-
gledom u kome je bilo sve više nadmenosti.
– To vidim. Ali i pored toga on je ljudsko biće – odgovori ona.
Taj odgovor i prijekor koji je bio u njoj iznenadiše ga.
– Vaš stric, pukovnik, drugog je mišljenja – reče on kad se pribrao. – On gledaj na njih kao na
gamad koju treba ostaviti da propadne i umre od zagnojenih rana.
Ona još jasnije osjeti ironiju u njegovom glasu. I dalje ga je gledala svojim nadmenim pogle-
dom.
– Zašto mi to govorite?
– Da vas upozorim da bite se mogli zamjeriti pukovniku. Da je bilo po njegovom, meni nikad ne
bi dopustili da im previjam rane.
– I vi, naravno, mislite da ja moram biti istog mišljenja kao i moj stric? – Glas joj je bio krt, a
njene oči boje lešnjaka sijale su zloslutno izazivački.
– Ne bih svjesno htio uvrijediti damu ni pomišlju – reče on. – Ali da njima dijelite darove...
Kad bi vaš stric čuo to... On zastade, ne dovršivši rečenicu.
– Eto, to je – završi on.
Ali dama nije bila zadovoljna.
– Najprije me okrivljujete zbog nečovječnosti, a zatim zbog kukavičluka. Dosta, to nije loše za
čovjeka koji ne bi htio svjesno uvrijediti damu ni pomišlju.
– Zatreperi njen dječački smijeh, ali ovog puta zapara mu uši.
Učini mu se da je sada prvi put vidi. Shvati koliko je pogrešno sudio o njoj.
– Ali zbilja, kako sam mogao pogoditi da je nećakinja pukovnika Bishopa anđeo? – reče on br-
zopleto, jer je bio nagao kao što su često ljudi koje iznenada obuzme kajanje.
– Niste mogli pogoditi, naravno. Ne bih rekla da često pogađate tačno.
Kad ga je time i svojim pogledom ušutkala, ona se okrete crncu i košarici koju je nosio. Iz pune
košarice uze voće i poslastice i poče slagati sve to na krevete šestorice Španjolaca u takvim hrpama
da se košarica ispraznila kad je poslužila posljednjeg od njih, pa ne ostade ništa za njene zemljake.
Ovima, doduše, nije ni bila potrebna njena darežljivost, jer su ih drugi već obilno opskrbili. To je
ona, bez sumnje, i opazila.
Budući je tako ispraznila košaricu, ona, podigavši glavu i isturivši podbradak, pozva crnca i ode
iz prostorije, ne rekavši Peteru Bloodu više ni riječi i ne pogledavši ga.
Peter je gledao kako ona odlazi. Zatim mu se ote uzdah.
Gudio se kad je primijetio koliko ga brine pomisao da ju je naljutio. Još koliko jučer ne bi tako
bilo. To je nastalo tek onda kad je konačno upoznao njenu pravu narav. Utoliko gore, tako mi i treba.
Izgleda da ništa ne razumijem u ljudskoj prirodi. Ali, kako sam, do vraga, mogao pogoditi da obitelj
koja je rodila vraga kao pukovnika Bishop može roditi i sveticu kao što je ona?«
PLANOVI ZA BJEKSTVO
Poslije toga Arabella Bishop je svakodnevno dolazila u baraku na pristaništu i donosila darove
španjolskim zarobljenicima, a kasnije i novac i odijela. Međutim, vrijeme svojih posjeta podesila je
tako da je Peter Blood nije nikad više tamo sreo. Njegove posjete su, kako su mu bolesnici prezdrav-
ljali, bivale kraće. Ugled koji je ovaj osuđeni buntovnik uživao u Bridgetownu još se povećao jer su
svi Španjolci o kojima je on vodio brigu išli na bolje i povratili zdravlje, dok je dobra trećina ranje-
nika, koje su njegovala druga dva liječnika – Whacker i Bronson – umrla od rana. To je, možda, bila
samo obična sreća, ali stanovnici grada nisu htjeli tako gledati na to. To je dovelo do daljnjeg smanji-
vanja posla njegovih slobodnih kolega i do povećanja zarade njegovog vlasnika. Whacker i Bronson
odlučiše da smisle nešto kako bi učinili kraj tome nepodnošljivom stanju. Ali, nije još vrijeme da o
tome govorimo.
Jednog dana, slučajno ili namjerno, Peter Blood pruži korak, stiže na pristanište pol sata prije
nego obično i tako srete gospođicu Bishop baš u trenutku kada je izlazila iz barake. On skide šešir i
stade u stranu da je propusti. Ona to primi uzdignuta podbratka, okrećući oči da ne bi pogledala tamo
gdje bi ga mogla vidjeti.
– Gospođice Arabella – reče on glasom laske i molbe.
– Ona ga opazi i pogleda ga odozgo ispitivački, podsmijehujući mu se pomalo.
– Gle! – reče ona. To je onaj gospodin delikatne naravi.
Peter zamoli:
– Zar nema nade da ćete mi oprostiti? Vrlo vas ponizno molim da to učinite.
– Kakva snishodljivost!
– Svirepo je da mi se rugate – reče on i postade podsmješljivo ponizan. – Najzad, ja sam samo
rob. A vi biste se mogli razboljeti jednog dana.
– Pa šta onda?
– Ponizili biste se kad bi poslali po mene, ako me smatrate neprijateljem.
– Vi niste jedini liječnik u Bridgetownu.
– Ali sam najmanje opasan među njima.
Ona naglo stade prozirati njegove riječi. Postade svjesna da se on usuđuje rugati joj se i da je
ona to već donekle dopustila. Ona se ukruti i ponovno ga odmjeri.
– Vi sebi previše dopuštate, izgleda mi – ukori ga ona.
– Liječnička povlastica.
– Ja nisam vaš bolesnik. Molim vas da ubuduće imate to na umu. – Zatim ode, očigledno ljutita.
– Ili je ona vještica, ili sam ja budala, ili je i jedno i drugo tačno? – obrati se on pitanjem pla-
vom nebeskom svodu, a zatim ode u baraku.
Ovo je jutro imalo biti jutro uzbuđenja. Otprilike sat kasnije, kad je odlazio, pridruži mu se
Whacker, mlađi od one dvojice liječnika. To je bila neviđena milost, jer mu se dotle ni jedan od njih
nije obraćao, osim kakvim slučajnim i zlovoljnim »dobar dan«.
– Ako idete kući pukovnika Bishopa, poći ću s vama dio puta, doktore Bloode – reče on.
Bio je to onizak, plećat čovjek od četrdeset i pet godina, opuštenih obraza i neosjetljivih plavih
očiju.
Peter Blood se iznenadio, ali je prikrio to.
– Idem u pravcu guvernerove kuće – odvrati on.
– Ah, svakako. Guvernerovoj gospođi. – I on se nasmija, a možda se i podsmijevao. Peter Blood
nije bio sasvim siguran. – Kako čujem, ona vam oduzima mnogo vremena Mladost i lijepa vanjština,
doktore Blood! Mladost i lijepa vanjština. To su neocjenjive prednosti u našem zvanju, kao i u drugi-
ma, naročito kad su dame u pitanju.
Peter se zagleda u njega.
– Ako mislite ono što, izgleda, mislite, onda radije kažite to guverneru Steedu. To bi ga moglo
zabavljati.
– Vi me sigurno pogrešno shvaćate.
– Nadam se.
– No, vi ste baš veoma žestoki! – Doktor provuče svoju ruku ispod Peterove. – Uvjeravam vas
dà vam želim biti prijatelj, da vam budem koristan... Slušajte sada. – On instinktivno spusti glas. –
Ovo ropstvo u kome se nalazite mora biti osobito mrsko čovjeku vaših sposobnosti.
– Kakva pronicljivost! – uskliknu g. Blood podrugljivo. Ali doktor ga shvati doslovno.
– Ja nisam budala, dragi moj doktore. Poznam čovjeka čim ga vidim, a često umijem pogoditi i
njegove misli.
– Ako mi možete reći šta mislim, uvjerit ćete me u to – reče g. Blood.
Kad stigoše do pristaništa i kad zakoračiše duž obale, doktor Whacker mu se još više približi.
On utiša svoj glas i poče još povjerljivije govoriti. Njegove hladne, plave oči promatrale su ispiti-
vački sjetno, podrugljivo lice svog sugovornika koji je od njega bio za glavu viši.
– Koliko sam puta vidio kako gledate u more, a u pogledu se čitala čežnja vaše duše za slobo-
dom ! Zar mislite da ne znam o čemu razmišljate? Kad biste samo mogli da pobjegnete iz ovog pakla
ropstva, vršili biste zvanje, kome služite na čast, kao slobodan čovjek, koristeći se sami svojim zna-
njem i uživajući u njemu. Svijet je velik. Ima osim Engleske mnogo naroda u kojima bi čovjeka vaših
sposobnosti dočekali toplom dobrodošlicom. Ima i mnogo kolonija osim engleskih.
Glas postade još tiši dok ne prijeđe sasvim u šapat, iako nije bilo nikog tko bi mogao čuti.
– Odavde nije tako daleko do holandske kolonije Curacao32. U ovo doba godine na put se može
poći i lakom lađom. A Curacao bi mogao biti samo odskočnica za veliki svijet koji bi ležao otvoren
pred vama, kad biste se jednom oslobodili ovog ropstva.
Doktor Whacker završi. Bio je blijed i malo se zapuhao. Ali njegove stroge oči i dalje su gleda-
le ispitivački ravnodušnog sugovornika.
– Dakle? – reče on poslije stanke. – Šta kažete?
Blood nije odmah odgovorio. Duh mu se uzburkao i uznemirio, a on se naprezao da se utiša kako
bi mogao bolje razmotriti tu stvar koja je u njemu izazvala tako strahovito uzbuđenje. On započe oni-
me čime bi netko drugi završio:
– Nemam novaca, a za to bi bila potrebna lijepa svota.
– Zar nisam rekao da vam želim biti prijatelj?
– Zašto? – upita Peter Blood bez okolišenja.
Ali ne sasluša odgovor. Dok je doktor Whacker izlagao opširno, kako njegovo srce krvari za su-
bratom doktorom koji je u ropstvu i koji se ne može sam koristiti svojim darom, dotle Peter Blood
kao soko zgrabi istinu u letu. Whacker i njegov drug žele se otarasiti čovjeka koji će ih, ako ovako
potraje, upropastiti. Blood nije nikad patio od sporosti u odlučivanju. On je skakao tamo gdje je dru-
gi puzio. Zato misao o bjekstvu, koja mu nikad nije pala na pamet, dok je u njegovu dušu nije spustio
doktor Whacker, izraste odmah i rascvjeta se.
– Razumijem, razumijem – reče on, dok je njegov subesjednik još govorio i objašnjavao. Da
spase obraz doktora Whackera, on poče licemjerno izvijati. – To je veoma plemenito od vas, veoma
bratski, kao što i treba biti među liječnicima,. Isto bih i ja pokušao učiniti u sličnom slučaju.
Stroge oči onog drugog bljesnuše, a glas mu uzdrhta, postavljajući mu skoro i prebrzo pitanje:
– Vi, dakle, pristajete? Vi pristajete?
– Pristajem? – Blood se nasmija. Kad bi me uhvatili i vratili, onda bi mi podsjekli krila i žigo-
sali me za čitav život.
– Stvar svakako vrijedi malo rizika? – Glas liječnika koji ga je navodio na grijeh uzdrhta još
više.
– Svakako – složi se Blood. – Ali ona zahtijeva više nego hrabrost: zahtijeva novac. Jedna mala
jedrilica može se kupiti vjerojatno za dvadeset funti.
– Dobit ćete taj novac. To će biti pozajmica koju ćete nam vratiti... koju ćete mi vratiti kad bude-
te mogli.
Ovo izdajničko »nam«, koje je tako brzo povukao, obavijesti potpuno Blooda. I drugi liječnik
bio je umiješan u zavjeru.
Približavali su se dijelu pristaništa u kome je bilo dosta ljudi. Blood brzo, ali rječito izrazi svo-
ju zahvalnost, iako je znao da ne duguje nikakvu zahvalnost.
– Razgovarat ćemo još o tome, gospodine, sutra – zaključi on. – Otvorili ste mi vrata nade.
Time, doduše, nije kazao ništa drugo do golu istinu, ali ju je izrazio veoma smjelo. Bilo je, dois-
ta, kao da su se najednom otvorila širom vrata u sunčanu svjetlost, vrata kroz koja je čovjek mogao
uteći iz mračne tamnice u kojoj je mislio da će provesti cijeli život. Trebalo je i posavjetovati se s
nekim. Za takvo putovanje potreban je pomorac, a pomorca je imao pri ruci u liku Jeremiaha Pitta.
Prva stvar će biti da se posavjetuje s mladim kapetanom, koji mu se mora pridružiti u tom poduhvatu,
ako se riješi da ga poduzme. Ova nova nada ga nije cijelog tog dana ostavljala na miru; razbolio se
od nestrpljenja, očekujući noć kad će moći porazgovarati o svemu s drugom koga je odabrao. Zato je
Blood tog večera stigao na vrijeme u prostranu ogradu od kolja u čijem su se krugu nalazile kolibe
robova i velika, bijela nadzornikova kuća, i uhvatio priliku da neopažen od drugih izmijeni nekoliko
riječi s Pittom.
– Ove noći, kad svi zaspu, dođite u moju kolibu. Imam vam nešto reći.
Mladi čovjek se zagleda u njega, Značajan Bloodov glas trgnuo ga je iz duhovnog mrtvila u koji
je počeo padati u posljednje vrijeme zbog neljudskog života kojim je živio. Zatim kimnu glavom u
znak da razumije i da pristaje. Razdvojiše se.
Šest mjeseci života na plantaži u Banhadoesu ostavili su na mladog mornara gotovo tragičan žig.
Njegova negdašnja vesela živost sasvim je iščezla. Lice mu je postalo bezizražajno, oči tupe i bez
sjaja. Kretao se puzavo, kradomice, kao pretučen pas. Preživio je lošu ishranu, pretjerani rad na
plantažama šećera pod nemilosrdnim suncem, udarce nadzornikova biča kad bi popustio u poslu i
smrtonosni, ničim olakšani, život na koji su ga osudili. Ali, zato što je to preživio, imao je platiti
uobičajenu cijenu. Bio je u opasnosti da postane obična životinja, da se spusti na stupanj crnaca, koji
su katkad radili kraj njega. U njemu, ipak, još ne bješe utrnuo čovjek; bio je samo obamro od preveli-
kog očaja. Poslije prvih riječi koje je te večeri čuo od Blooda, čovjek u njemu brzo strese sa sebe
obamrlost i probudi se – probudi se i zaplaka.
– Bjekstvo? – mucao je. – O bože! – on se uhvati rukama za glavu i stade jecati kao dijete.
– Pst! Budi miran! Mir! – opomenu ga Blood šapćući, uznemiren mladićevim plačem. On priđe
Pittu i stavi mu ruku na rame da bi ga umirio. – Zaboga, obuzdajte se. Ako nas čuju, išibat će nas obo-
jicu.
Uz ostale povlastice Blood je imao i kolibu samo za sebe u kojoj su sada bili sami. Ali, ona je
bila od pletera, premazana tankim slojem blata, a vrata su joj bila od bambusa, kroz koji zvuk lako
prolazi. Iako su ogradu preko moći zaključavali, iako su svi već spavali – bila je prošla ponoć – ipak
nije bilo nemoguće da se nadzornik ne šunja unaokolo. Zvuk glasova mogao bi ih odati. Shvativši to,
Pitt obuzda izlive svojih osjećaja.
Sjedeći jedan kraj drugoga, proveli su poslije toga sat i više vremena, razgovarajući šapatom.
Za to vrijeme Pittov otupjeli um ponovno se oštrio na ovom dragocjenom brusu nade. Morat će uklju-
čiti i druge u poduhvat, bar pet – šest njih, ako je moguće i desetak, ali ne više. Moraju izabrati naj-
bolje između onih dvadeset preživjelih Monmouthovih ljudi koje je kupio pukovnik Bishop. Bili su
im potrebni ljudi koji poznaju more. Ali, u ovoj nesretnoj grupi, takva su bila samo dvojica i njihovo
iskustvo nije bilo naročito veliko. To je bio Hagthorpe, plemić koji je nekad služio u kraljevskoj
mornarici, i Nicholas Dyke, koji je za vladavine pokojnog kralja bio niži oficir. Bio je tu još jedan
čovjek, po imenu Ogle, koji je nekada bio topnik.
Prije nego što su se rastali, dogovorili su se da Pitt počne s tom trojicom, a poslije da priđe no-
vačenju još šest ili osam ljudi. Trebalo je da radi uz najveći oprez, provjeravajući dobro ljude prije
no što im ma šta otkrije od svojih namjera; čak ni poslije im ne bi trebalo sve otkriti, jer bi to moglo
pokvariti planove, koje dotle, treba razraditi do sitnica. Radeći s njima na plantaži, Pitt će imati dosta
prilika da porazgovara o toj stvari.
– Opreznost prije svega – bila je posljednja Bloodova preporuka kada su se rastali. – Tko pola-
ko ide, sigurno ide, kao što kažu Talijani. I zapamtite: ako se odate, upropastili ste sve, jer ste vi jedi-
ni moreplovac među nama, a bez vas nema bjekstva.
Pitt ga umiri, a zatim se odšunja do svoje kolibe i leže na slamu koja mu je služila kao postelja.
Kad je slijedećeg jutra došao na pristanište, Blood je zatekao doktora Whackera u velikodušnom
raspoloženju. Budući da je u toku noći razmislio o cijeloj stvari, bio je spreman pozajmiti kažnjeniku
bilo koju svotu do trideset funti, a to bi mu omogućilo da kupi brod kojim bi mogao otploviti s otoka.
Blood mu biranim riječima izrazi zahvalnost, ne pokazujući ni na koji način da mu je jasno zašto je
Whacker toliko darežljiv.
– Meni, u stvari, ne treba novac – reče on – nego brod. Jer, tko će meni prodati brod izlažući se
opasnosti da navuče na sebe kazne koje je guverner Steed pobrojao u svojoj proklamaciji? Vi ste je,
svakako čitali?
Tromo lice doktora Whackera se stušti. Razmišljao je i trljao bradu.
– Čitao sam je, da. Ne usuđujem se pribaviti vam brod. To bi se otkrilo – sigurno bi se otkrilo.
A kažnjava se i globom od dvije stotine funti. To bi me upropastilo. Da li me razumijete?
Velike nade u Bloodovoj duši počeše da se gase. Sjenka očajanja prekri mu lice.
– Ali onda... – On zastade. – Onda se ništa ne može učiniti.
– E, e, stvar nije tako beznadna. – Doktor Whacker se osmijehnu stisnutim usnama. – Mislio sam
na to. Pobrinut ćete se da čovjek koji kupi brod bude jedan od onih koji će poći s vama – tako da ne
bi poslije bio tu da odgovara kada počne istraga.
– Ali, tko će poći sa mnom osim ljudi koji su u istom položaju kao i ja? Ono što ja ne mogu uči-
niti, ne mogu ni oni.
– Ima na otoku i drugih kažnjenika osim robova. Ima ovdje nekoliko njih zbog dugova i oni bi
bili vrlo zadovoljni kad bi mogli razmahnuti krilima. Ima tu, eto, neki Nuttall koji se bavi brodograd-
njom. Za njega slučajno znam da bi rado pozdravio priliku koju biste mu vi mogli pružiti.
– Ali, kako može čovjek koji je zbog dugova na otoku doći s novcem i kupiti lađu? Pitat će ga,
otkud mu novac?
– Svakako da će ga pitati. Ali ako pametno upriličite, bit ćete svi daleko kad do toga dođe.
Blood kimnu glavom u znak razumijevanja. Doktor ga uze za ruku i izloži plan koji je zamislio.
– Novac ćete dobiti odmah od mene. Kad ga primite, zaboravit ćete da sam ga ja dao. Imate pri-
jatelja u Engleskoj – možda rođaka – koji su vam ga poslali, preko jednog od vaših bridgetownskih
pacijenata, čije ime vi, kao častan čovjek, ne možete saopćiti, da ne bi imao neprilika. To ćete reći,
ako vas budu pitali.
On se zaustavi, strogo gledajući u Blooda. Blood kimnu glavom u znak razumijevanja i pristan-
ka. Doktor s olakšanjem nastavi:
– Ali, neće morati doći do toga, ako budete pažljivo radili. Dogovorite se o cijeloj stvari s Nut-
tallom. Uključite ga u društvo, a brodograditelj će biti veoma koristan član vaše posade. Dajte mu za-
datak da pronađe zgodnu, malu jedrilicu, čiji je vlasnik sklon da je proda. Onda obavite sve pripreme
prije nego što se obavi kupovina tako da pobjegnete odmah poslije toga, prije nego što uopće dođe
do neizbježnih ispitivanja. Shvaćate me?
Blood ga je dobro shvatio, pa je već sat kasnije uspio vidjeti Nuttalla. Našao je da je ovaj ras-
položen za poduhvat, baš kao što je predskazao doktor Whacker. Kad se rastao s brodograditeljem,
bilo je ugovoreno da će ovaj potražiti potrebnu jedrilicu, za koju će Blood dati odmah novac.
Traženje je potrajalo duže nego što se nadao Blood, koji je nestrpljivo čekao s doktorovim zla-
tom skrivenim kod sebe. No, poslije otprilike tri tjedna, Nuttall, s kojim se sada sastajao svakog
dana, obavijesti ga da je našao upotrebljiv brodić, čiji je vlasnik spreman da ga proda za dvadeset i
dvije funte. Tog večera, na obali, daleko od svih očiju, Peter Blood predade tu svotu svome novom
drugu, i Nuttall, ode s uputstvom, da kupovinu izvrši kasno uvečer slijedećeg dana. Njegov je zada-
tak, isto tako, bio dovesti brod u luku, gdje bi mu se pod okriljem noći pridružili Blood i njegovi dru-
govi kažnjenici i skupa krenuli.
Sve je bilo spremno. U baraku, iz koje su upravo bili sklonili sve ranjene ljude i koju više nitko
nije čuvao, Nuttal je sklonio potrebne zalihe: centu33 kruha, izvjesnu količinu sira, bure vode i nekoli-
ko boca kanarskog vina34, kompas, kvadrant, geografsku kartu, pješčani polusat35, mjerilo brzine, ne-
promočivo platno, nešto drvodjelskog alata, svjetiljku i svijeće. U ogradi od kolja je, isto tako, sve
bilo u pripravnosti. Hagthorpe, Dyke i Ogle pristali su da se pridruže poduhvatu, a zatim su pažljivo
pridobili još osam ljudi. U Pittovoj baraci, u kojoj je živio s još pet kažnjenih buntovnika, svi su se
pridružili ovom poduhvatu da dođu do slobode. U toku tih noći očekivanja, krišom su načinili ljestvi-
ce pomoću kojih je trebalo da prijeđu ogradu i iziđu na slobodan prostor. Nije bilo mnogo izgleda da
ih otkriju, osim ako ne budu pravili mnogo buke. Nadzornik nije poduzimao nikakve naročite mjere
predostrožnosti prema njima, osim što je noću zatvarao vrata od ograde. Gdje se, uostalom, mogao na
otoku nadati da se sakrije itko tko bi bio tako lud pa pokušao da pobjegne? Glavna opasnost je bila
da ih otkriju oni njihovi drugovi koji će ostati. Zbog njih su morali raditi oprezno i u tišini.
Dan koji je morao biti njihov posljednji dan u Barbadoesu, bio je za dvanaestoricu učesnika po-
duhvata dan pun nade i nemira, kao što je, uostalom, bio i za Nuttalla, dolje u gradu. Pred zalazak
sunca, kad je vidio kako je Nuttall otišao da kupi brodić da ga dovede na određeno sidrište u luci,
Peter Blood se odšeta do ograde, baš kad su u nju ugonili iz polja robove. On stade kraj ulaza, pušta-
jući ih da prođu.
Nije govorio s njima ništa, osim što im je bljeskom očiju saopćio poruku nade.
On uđe za njima. Dok su se njihovi redovi rasturali, jer je svatko odlazio u svoju kolibu, on spa-
zi pukovnika Bishopa gdje razgovara s nadzornikom Kentom. Stajali su uz stubove koje su postavili
nasred livade i koji su im služili za kažnjavanje robova kada pogriješe.
Kad je stigao do njih, Bishop se okrenu i pogleda ga mrko.
– Gdje site bili dosad? – prodora se on. Pa, iako je pukovnikov glas normalno bio uvijek pun
prijetnje, Blood ipak osjeti kako mu se srce steže od straha.
– Bio sam na svom poslu u gradu – odgovori on. – Gospođa Patch ima groznicu, a gospodin
Dekker je iščašio nožni zglob.
– Slao sam Dekkeru po vas i niste bili tamo. Vi se predajete ljenčarenju, lijepi moj prijatelju.
Morat ćemo vas prodrmati jednog dana kako biste prestali zloupotrebljavati slobodu koju uživate. Vi
kao da zaboravljate da ste buntovnik i kažnjenik?
– Nemam prilike to zaboraviti – reče Blood koji se nije mogao naučiti da obuzda svoj jezik.
– Bogamu! Hoćete da budete drski sa mnom?
Osjetivši šta sve stavlja na kocku, postavši naglo svjestan da ga iz koliba slušaju zabrinute uši,
on odmah prijeđe u neuobičajenu poniznost.
– Nisam drzak, gospodine. Meni.. meni je žao što ste me morali tražiti...
– Da, i bit će vam još više žao. Guvernera je opet skolila kostobolja, on vrišti kao ranjen konj, a
vas nigdje nismo mogli naći. Odlazite, čovječe – požurite guvernerovoj kući! Čekaju vas kad vam ka-
žem. Posudite mu najboljeg konja, Kent, inače ova prostačina neće do ujutro stići tamo.
Oni su ga tjerali da požuri, a on bi ih najradije poslao do vraga, mada to nije smio pokazati.
Stvar je krenula lošim putem, ali se, ipak, mogla popraviti. Bjekstvo su ugovorili za ponoć, a dotle će
se on lako vratiti.
Pope se na konja koga mu je nabavio Kent, namjeravajući da požuri što više može.
– Kako ću ponovno ući u ogradu, gospodine? – zapita on na polasku.
– Nećete se ni vraćati – odgovori Bishop. – Završite posao u guvernerovoj kući, naći će vam,
valjda, tamo kakvu štenaru da prospavate u njoj do jutra.
Srce Petera Blooda potonu u njemu, kao kad kamen bace u vodu.
– Ali...
– Odlazi, kad ti kažem! Zar ćeš do mraka razgovarati ovdje, dok njegova ekscelencija čeka na
tebe. – I pukovnik Bishop raspali svojim štapom konja po sapima tako svirepo da životinja podskoči
i umalo što ne zbaci jahača.
Peter Blood ode u duševnom stanju koje se graničilo s očajanjem. Bilo je dosta razloga da se
tako osjeća. Sada se bjekstvo odlagalo bar do sutra navečer, a odlaganje će dovesti do otkrića Nuttal-
love kupnje i do ispitivanja na koje će biti teško odgovoriti.
Kad bude završio posao kod guvernera, mislio je, prikrast će se pod zaštitom noći ogradi, javit
će se Pittu i ostalima, i tako skupa s njima još uspjeti da ostvari plan. Ali, taj račun je pravio bez gu-
vernera koga je zaista našao u vlasti žestokog napada kostobolje i gotovo isto tako žestokog napada
zlovolje, što je bila posljedica Bloodovog zakašnjenja.
Doktor je morao biti stalno uz njega sve do kasno poslije ponoći, kad, najzad, uspije malo olak-
šati paćeniku time što mu je pustio krv. Mislio je poslije toga da se ukloni, ali Steed nije htio ni čuti.
Blood mora provesti noć u njegovoj sobi, da bi mu bio pri ruci u slučaju potrebe. Bilo je to kao da se
sudbina igra s njim. Bjekstva se bar te noći, morao odreći.
Tek u rane jutarnje sate Peter Blood uspije da se za neko vrijeme izgubi iz guvernerove kuće pod
izgovorom da su mu potrebni izvjesni lijekovi koje mora sam nabaviti u ljekarni.
Pod tim izgovorom on odšeta u grad, koji se budio, i pođe ravno Nuttallu koga nađe preblijede-
log od straha. Nesretni dužnik, koji je čitavu noć presjedio čekajući, uobrazio je da je sve otkriveno i
da mu je skoro kraj. Peter Blood razbi njegov strah.
– Bit će ove noći umjesto prošle – reče on s više sigurnosti nego što je stvarno osjećao – makar
pustio guverneru svu krv. Budite spremni kao i sinoć.
– Ali ako u međuvremenu stanu da se raspituju? – jauknu Nuttall. Bio je to mršav, blijed čovjek,
sitna lica, slabih očiju koje su sada očajnički žmirkale.
– Odgovorite kako najbolje znate. Mućnite glavom, čovječe. Ne mogu duže ostati. – I Peter ode
u ljekarnu po lijekove koji su mu poslužili kao izgovor.
Sat poslije njegovog odlaska u Nuttallovu baraku uđe jedan službenik uprave otoka. Vlasnik
brodića prijavio je po dužnosti prodaju upravi otoka. Tako je, otkad su kažnjenike doveli na otok, za-
kon nalagao da se postupi u slučajevima otuđivanja brodova, a morao je to uraditi i zato da bi dobio
natrag kauciju od deset funti, koju je morao uplatiti kao i svaki drugi brodovlasnik. Uprava je odloži-
la tu isplatu dok ne dobije potvrdu o kupoprodaji.
– Obaviješteni smo da ste kupili jedrilicu od gospodina Roberta Farrella – reče službenik.
– Tako je – reče Nuttall koji je mislio da je za njega ovo smak svijeta.
– Vi se, izgleda, ne žurite da prijavite kupovinu upravi. – Izaslanik je nastupao s pravom biro-
kratskom nadmenošću.
Nuttallove slabe oči zatreptaše dvaput jače.
– Da... da prijavim?
– Vi znate da tako nalaže zakon.
– Ni... nisam znao, molim vas.
– Ali to stoji u proglasu koji je objavljen u januaru.
– Ja... ja ne umijem čitati, gospodine. Ni... nisam znao.
– Pih! – Glasnik ga smrvi svojim prezirom. – Dobro, sad ste obaviješteni. Pobrinite se da prije
ručka budete u upravi s deset funti kaucije koju obavezno morate položiti.
Svečani službenik ode, a Nuttall ostade da se kupa u hladnom znoju usprkos jutarnjoj vrućini.
Zahvaljivao je bogu što mu taj tip nije postavio pitanje koga se najviše bojao, to jest, kako je on, duž-
nik, mogao doći do novaca da kupi jedrilicu. Ali znao je da je to samo odgođeno. Sad će mu sigurno
postaviti to pitanje i onda će se za njega otvoriti pakao. Proklinjao je sat kad se poveo za brbljarija-
ma Petera Blooda o bjegstvu. Mislio je da će cijelu zavjeru vjerojatno otkriti i da će ga onda, po svoj
prilici, objesiti ili, u najmanju ruku, žigosati i prodati kao roba, skupa s ostalim, prokletim kažnjeni-
cima, s kojima se zbog svoje lude glave udružio. Kad bi samo imao deset funti za tu vražiju kauciju, o
kojoj dosad nisu vodili računa, mogli bi stvar urediti brzo i pitanja odgoditi za kasnije. Kad je ovaj
službenik previdio činjenicu da je on dužnik, možda će to previdjeti i drugi u upravi, bar za dan ili
dva; a za to vrijeme nadao se da će biti izvan domašaja njihovih pitanja. Ali, u međuvremenu, gdje da
nađe taj novac? A treba da ga nađe do ručka!
Nuttall zgrabi šešir i pođe da traži Petera Blooda. No, gdje da ga traži? Tumarajući bez cilja ne-
pravilnom, nepopločanom ulicom, on se usudi da zapita jednog ili dvojicu ljudi, da li su vidjeli dok-
tora Blooda toga jutra. Pravio se da se ne osjeća najbolje, a njegov izgled je doista mogao prevariti.
Nitko nije znao ništa da mu kaže; a kako mu Blood nije govorio ništa o Whackerovom udjelu u tom
poslu, on u svom nesretnom neznanju prođe pokraj vrata jedinog čovjeka u Barbadoesu koji bi ga
rado spasio u toj nevolji.
Najzad se riješi da ode do posjeda pukovnika Bishopa. Blood će vjerojatno biti tamo. Ako ne
bude, Nuttall će naći Pitta i ostaviti mu poruku. Pitta je poznavao i znao je za njegovo učešće u tom
poslu. A ako ga budu pitali, zašto traži Blooda, reći će da mu je potrebna liječnička pomoć.
U isto to vrijeme, dok je on, onako zabrinut, ne vodeći računa o žezi koja je pržila, počeo da se
penje uzbrdo sjevernom stranom grada, Blood je najzad krenuo iz guvernerove kuće, pošto je guver-
neru bilo znatno bolje, pa mu je ovaj dopustio da ode. Bio je na konju i stigao bi do ograde prije Nut-
talla – a u tom slučaju mogli bi se izbjeći neki nesretni događaji – samo da ga nešto nije neočekivano
zadržalo. To nešto neočekivano što ga je zadržalo bila je gospođica Arabella Bishop.
Sreli su se na ulazu u raskošni vrt guvernerove kuće. Gospođica Bishop je jahala i začudi se kad
ugleda Petera Blooda na konju. Moramo reći da Je on u ovom trenutku bio vrlo dobro raspoložen. Či-
njenica da se guvernerovo zdravlje toliko popravilo da ga je ovaj pustio na slobodu, bila je dovoljna
da ukloni potištenost koja ga je mučila posljednjih dvanaest sati i više. Barometar njegovog raspolo-
ženja skočio je mnogo više nego što je odgovaralo prilikama. Bio je sklon optimizmu. Ono što nije
uspjelo prošle noći, sigurno će uspjeti ove. Najzad, šta je to jedan dan! Uprava otoka može im načini-
ti neprilike, ali ne mora to biti baš u toku prva dvadeset i četiri sata; a poslije će oni biti već daleko.
Ta njegova vesela samouvjerenost bila je njegova prva nesreća. Druga je bila ta što je i gospo-
đica Bishop bila dobro raspoložena i što ona nije bila osvetoljubiva. Te dvije stvari uvjetovale su za-
kašnjenje čije su posljedice bile žalosne.
– Dobro jutro, gospodine – pozdravi ga ona ljubazno. – Bit će skoro mjesec dana otkako sam
vas posljednji put vidjela.
– Dvadeset i jedan dan, tačno sat po sat – odgovori on. – Brojao sam ih.
– Priznajem da sam već počela vjerovati da ste mrtvi.
– Treba da vam zahvalim na vijencu.
– Vijencu?
– Kojim ste okitili moj grob – objasni on.
– Zar se uvijek morate rugati? – zapita ona, pogledavši ga ozbiljno; sjetila se da je posljednji
put otišla ljutita zato što joj se podsmjehivao.
– Čovjek se mora ponekad smijati samom sebi, inače bi poludio – reče on. – Malo ljudi to shva-
ća. Zato je tako mnogo luđaka na svijetu.
– Možete se smijati samome sebi koliko hoćete, gospodine. No, ponekad mi izgleda da se smije-
te meni, a to nije pristojno.
– U ovoj stvari, vjere mi, griješite. Ja se smijem samo smiješnim stvarima, a vi uopće niste smi-
ješni.
– A šta sam ja onda? – upita ona, smijući se.
Promatrao ju je razmišljajući nešto dulje. Bilo je prijatno gledati ovu lijepu i svježu djevojku,
tako sramežljivu i istovremeno tako otvorenu i slobodnu.
– Vi ste – odgovori on – nećakinja čovjeka čiji sam ja rob. – Ali, izgovorio je to veselo, tako
veselo da se ona ohrabrila i stala da navaljuje.
– Ne, gospodine, to je izvrdavan je. Ovog jutra ćete mi reći istinu.
– Istinu? Teško je vama uopće odgovoriti. A tek odgovoriti istinu! Pa dobro, eto, reći ću da će
biti sretan onaj kome postanete prijatelj. – Mislio je da doda i više, ali se tu zaustavi.
– To je vrlo pristojno – reče ona. – Laskate znalački. Netko drugi na vašem mjestu...
– Vjere mi, mislite da ne znam šta bi rekao netko drugi! Mislite da ne poznam muški rod?
– Katkad mislim da poznate, katkad opet da ne. U svakom slučaju, vi ne poznate ženski rod. Na
primjer, ona stvar sa Španjolcima.
– Zar je nećete nikad zaboraviti?
– Nikad.
– Tim gore po vaše pamćenje. Zar zbilja ne biste mogli umjesto toga pronaći nešto dobro u
meni?
– O, više stvari.
– Na primjer? – Bio je skoro nestrpljiv.
– Govorite odlično španjolski.
– Je li to sve? – On se pokunji, očajan.
– Gdje ste ga naučili? Jeste bili u Španjolskoj?
– Jesam. Bio sam dvije godine u španjolskoj tamnici.
– U tamnici? – U glasu joj je bila sumnja u kojoj je nije želio ostaviti.
– Kao ratni zarobljenik – objasni on. – Uhvatili su me kad sam se borio s Francuzima – odnosno,
u francuskoj službi.
– Ali, vi ste liječnik! – uzviknu ona.
– Liječnik sam, čini mi se, samo odmora radi. Po zanatu sam vojnik – tim zanatom sam se bavio
barem deset godina. Nije mi donio nikakve osobite koristi, ali mi je služio bolje nego medicina, koja
me je, kao što možete vidjeti, dovela u ropstvo. Sve mislim da je s gledišta neba bolje ubijati ljude
nego liječiti ih. Mora da je tako.
– Ali, kako to da ste postali vojnik i služili Francuze?
– Vidite, ja sam Irac i studirao sam medicinu. Stoga – a kako smo mi pokvaren narod – ... Oh, ali
to je duga priča, a pukovnik će čekati na moj povratak.
Ona nije htjela da tako lako izgubi njegovo zabavno društvo. Ako bi malo počekao, mogli bi se
skupa vratiti. Ona je došla po želji svoga strica, samo da se raspita o guvernerovu zdravlju.
Tako je on počeka, a zatim odjahaše do kuće pukovnika Bishopa. Jahali su veoma lagano, ho-
dom. Neki prolaznici čudili su se, videći liječnika – roba u takvom, naizgled, intimnom, odnosu s ne-
ćakinjom njegovog gospodara. Jedan ili dvojica su se vjerojatno u sebi zarekli da će o tome reći koju
više pukovniku.
Ali njih dvoje su jahali tog jutra zaboravivši sve na svijetu. On joj je pričao povijest svojih ra-
nijih, nemirnih dana, a na kraju je iznio opširnije nego što je ikada dosad učinio, kako su ga uhapsili i
kako su mu sudili.
Jedva da je priču završio, kad su stigli do pukovnikovih vrata i odjahali. Peter Blood predade
svoga konja konjušaru crncu koji ih obavijesti da pukovnik trenutno nije kod kuće.
I tom prilikom ostadoše još malo u razgovoru, jer ga je ona zadržavala.
– Žao mi je, gospodine Bloode, što nisam prije to znala – izjavi ona, i kao da se ovlažiše te jas-
ne oči boje lešnjaka. Ona mu pruži ruku, ovoga puta kao pravi prijatelj.
– Zašto, u čemu bi onda bila razlika? – zapita on.
– Mislim da bi bilo razlike. Vas je sudbina stavila na teška iskušenja.
– O, ne... – On zastade. Svojim oštrim plavim očima ispod ravnih crnih obrva promatrao ju je
uporno čitav trenutak. – Moglo je biti i gore – reče on, davši tako značenje onim riječima, da joj
obrazi porumenješe, a očni kapci stadoše treperiti.
On se saže i poljubi joj ruku prije no što ju je ispustio. Ona mu to ne uskrati. Zatim se okrene i
ode krupnim koracima u pravcu ograde, koja je bila na pola milje odatle, odnoseći sobom sliku nje-
nog lica koje je sve više oblivalo rumenilo, i njene iznenadne, neuobičajene sramežljivosti. I, namah
on zaboravi na sebe, zaboravi da je kažnjeni buntovnik, koji ima deset godina robovanja pred sobom;
zaboravi da je smišljao bjekstvo koje se trebalo ostvariti te noći; zaboravi čak i na opasnost koja mu
je zbog guvernerove kostobolje sada prijetila – da otkriju i njega i njegovo društvo.
GUSARI
Idući od Bridgetowna prema posjedu pukovnika Bishopa, gospodin James Nuttall se žurio koli-
ko god je mogao, ne vodeći računa o vrućini. A ako je bilo čovjeka koji je stvoren da korača brzo po
ovoj žezi, taj čovjek je sa svojim kratkim, mršavim tijelom i dugim nogama bez mesa bio g. James
Nuttall. Bio je toliko suh da je teško bilo povjerovati da su u njemu ostali ma kakvi sokovi; pa ipak,
mora da je bilo sokova, jer se bio žestoko oznojio kad je stigao do ograde.
Na ulazu umalo ne naletje na nadzornika Kenta, zdepastu, krivonogu životinju, herkulskih ruku i
čeljusti kao u buldoga.
– Tražim doktora Blooda – izjavi on zapuhan.
– Vi se neobično žurite – progunđa Kent. – Koji je vrag? Dvojke?
– A? O! Ne, ne. Nisam oženjen, gospodine. Radi se o mom bratiću, gospodine.
– A šta mu je?
– Zlo mu je, gospodine. – Nuttall je smjesta slagao, uhvativši se za izgovor koji mu je pružio
sam Kent. – Je li doktor ovdje?
– Ono tamo je njegova koliba – nemamo pokaza Kent. – Ako nije tamo, onda je negdje drugdje.
– I on se udalji. Uvijek je bio zlovoljan, neljubazna zvijer spremniji da radi bičem nego jezikom.
Nuttall ga je sa zadovoljstvom gledao kako odlazi i čak je zapazio kojim je pravcem otišao. Za-
tim upade u ogradu i sa žalošću se uvjeri da doktor Blood nije kod kuće. Razuman čovjek bi sjeo i
čekao, smatrajući da je to na kraju krajeva najbrži i najsigurniji način.
Nuttall nije imao razuma. On je opet izletio iz ograde, oklijevao malo, razmišljajući o tome ko-
jim pravcem da krene, i konačno odlučio da pođe bilo kojim putem, izuzev onim kojim je išao Kent.
On se požuri kroz sprženu savanu36 prema plantaži šećerne trske, koja je stajala čvrsta kao kakav be-
dem i blještala kao zlato pod zasljepljujućim junskim suncem. Kroz velike, kao ćilibar žute blokove
trske, koja je dozrijevala, bili su presječeni prolazi. Daleko dolje, u jednom od tih prolaza, ugledao
je nekoliko robova kako rade. Nuttall se uputi prolazom prema njima. Oni ga tupo pogledaše kada
prođe kraj njih. Pitt nije bio među njima i on se ne usudi upitati za njega. Nastavi tražiti još skoro či-
tav sat, sad ovom stazom, sad onom. Jedanput ga oslovi jedan nadzornik, pitajući ga šta traži. On od-
govori da traži doktora Blooda, jer mu je bratić obolio. Nadzornik ga posla do đavola i reče mu da se
gubi s plantaže. Blood nije tu. Ako je uopće negdje, onda je u svojoj kolibi, u ogradi.
Nuttall krenu dalje u namjeri da iziđe, ali je pošao pogrešnim pravcem, prema onoj strani plan-
taže koja je bila najdalja od ograde i gdje se graničila s gustom šumom. Nadzornik ga je previše pre-
zirao, a možda ga je pretjerano umarala zagušljiva pretpodnevna žega, da bi ga upozorio da je krenuo
pogrešnim pravcem.
Nuttall odluta do kraja prolaza, zatim zađe za ugao i naletje na Pitta, samog, koji je drvenom lo-
patom kopao neki kanal za natapanje. Nosio je opuštene i poderane pamučne hlače, koje su ga pokri-
vale od pojasa do koljena; iznad i ispod toga bio je nag, samo mu je široki šešir od pletene slame šti-
tio neočešljanu zlatno-žutu glavu od zraka tropskog sunca. Kad ga je ugledao, Nuttall zahvali naglas
svome stvoritelju. Dok je Pitt buljio u njega, brodograditelj je tužnim glasom sipao svoje tužne vijes-
ti. Zaključak je bio da mora još toga jutra dobiti od Blooda deset funti, ili su svi propali. Za sav taj
trud i znoj on dobi samo osudu od Jeremiaha Pitta.
– Prokleta budalo! – reče mu rob. – Ako tražite Blooda, zašto onda gubite vrijeme ovdje?
– Ne mogu ga naći – vrisnu Nuttall. Vrijeđao ga je takav prijem. Zaboravljao je rastrojenost Pit-
tovih nerava poslije noći koju je proveo u uznemirenosti i bdijenju i koja se u zoru završila očaja-
njem. – Mislio sam da vi...
– Mislili ste da ja mogu ostaviti lopatu i poći da ga tražim mjesto vas? Jeste li to mislili? Bože,
da naši životi moraju zavisiti od ovakvog glupaka! Dok vi ovdje gubite vrijeme, prolaze sati! A ako
vas neki nadzornik uhvati u razgovoru sa mnom? Kako ćete to objasniti?
Nuttallu se za trenutak oduže moć govora zbog takve nezahvalnosti. Zatim prasnu.
– Bolje je bilo, tako mi neba, da se nikad nisam upleo u taj posao. Želim da...
Šta je on još želio, nije se nikad doznalo, jer se u taj mah iza bloka trske pojavio krupan čovjek,
obučen u taft boje biskvita. Pratila su ga dva crnca u pamučnim hlačama, naoružana dugim noževima.
Nije bio ni deset jardi37 daleko, ali ga nisu prije čuli, jer je išao po mekoj, elastičnoj krečnoj glini.
G. Nuttall pogleda unezvijereno oko sebe, a onda jurnu kao zec u pravcu šume, učinivši tako naj-
luđu stvar koju je u tim prilikama mogao učiniti, i koja ga je najviše odavala. Pitt jeknu i ostade na
mjestu, oslonivši se o lopatu.
– Hej, tamo! Stoj! – zaurla pukovnik Bishop za bjeguncem, dodavši tome strašne prijetnje, ukra-
šene nekim govorničkim neprijatnostima.
Ali bjegunac je jurio pravo naprijed, ne okrećući glavu. Jedina nada koja mu je preostala bila je
da mu pukovnik Bishop nije vidio lice; jer, moć i utjecaj pukovnika Bishopa bili su dovoljni da obje-
se svakog čovjeka za koga on pomisli da treba da bude mrtav.
Tek kad je bjegunac iščezao u žbunju, pukovnika prođoše ljutina i zaprepaštenje i on se sjeti
dvojice crnaca koji su išli u stopu za njim kao hrtovi. To je bila tjelesna straža bez koje se nije kretao
po posjedu otkad ga je prije nekoliko godina napao i gotovo zadavio jedan rob.
– Za njim, vi, crne svinje! – prodera se on na njih. Ali kad su pošli, on ih zaustavi. – Čekajte!
Vratite se, đavo vas odnio!
Palo mu je na um da je nepotrebno juriti za tim čovjekom i hvatati ga, mučeći se s njim i tako iz-
gubiti možda čitav dan, loveći ga po toj prokletoj šumi. Ovdje je pri ruci Pitt. Pitt mu mora kazati tko
je taj njegov plašljivi prijatelj i šta je bio predmet tog prisnog i tajnog razgovora koji je on prekinuo.
Pitt, naravno, možda neće htjeti da govori. Utoliko gore po Pitta. Dovitljivi pukovnik Bishop znao je
desetak načina – od kojih su neki bili vrlo zabavni – da pobijedi tvrdoglavost tih kažnjeničkih pasa.
On se okrenu robu licem koje je gorjelo od unutrašnjeg i vanjskog ognja, a sitne očice sijale su
mu svirepošću. Uputi se k njemu, mašući lakim bambusovim štapom.
– Tko je taj bjegunac? – zapita on jezivo blago.
Naslonjen na svoju lopatu, Jeremiah Pitt spusti malo glavu i nelagodno se premjesti na svojim
bosim nogama. Uzalud se mučio da nađe neki odgovor u svojoj pameti, osim da proklinje idiotstvo g.
Jamesa Nuttalla.
Posjednikov bambusov štap pade na momkova gola ramena i zadade mu strašan bol.
– Odgovori mi, pseto! Kako se zove?
Jeremiah je gledao debelog posjednika natmurenim, gotovo prkosnim pogledom.
– Ne znam – reče on. U glasu mu je bio mali prizvuk prkosa, izazvan udarcem koji nije smio uz-
vratiti, ako je htio ostati živ. Tijelo mu nije popustilo pod njim, ali mu se duh previ jao od muka.
– Ne znaš? E, pa da ti onda prodrmam malo sjećanje. – Stap se opet spusti. Jesi li se sjetio nje-
govog imena?
– Nisam.
– Tvrdoglav si, a? – Pukovnik ga začas zlobno pogleda, a zatim ga obuze bijes. – Do vraga! Be-
sramno pseto! Zar ćeš se ti sa mnom igrati? Misliš da se meni možeš rugati?
Pitt sleže ramenima, prebaci se opet s jedne noge na drugu i ostade tvrdoglavo šuteći. Nema
stvari koja više izaziva čovjeka nego ovo; a pukovnika Bishopa nije trebalo mnogo izazivati. U njemu
se sada probudi životinjski bijes. On stade bijesno lupati po tim nezaštićenim leđima, prateći svaki
udarac psovkama i odvratnim pogrdama – sve dok se u Pittu, koga je neizdržljivo boljelo, učmale is-
kre muževnosti ne probudiše i ne pretvoriše u plamen – on skoči na svoga mučitelja.
Ali, čim on skoči, skočiše i brižljivi crnci. Mišićave brončane ruke saviše se oko nježnog bije-
log tijela lomeći ga i nesretni rob začas ostade nemoćan, ruku vezanih iza leđa kožnim pašom.
Bishop je teško disao, po licu su mu izbile pjege, promatrao je trenutak Pitta, a onda reče:
– Povedite ga.
Između zlatnih zidova od trske, koji su se uzdizali do osam stopa38 visine, crni čuvari krenuše za
pukovnikom, gurajući ispred sebe bijednog Pitta niz dugi prolaz. Njegovi drugovi robovi koji su tu
radili gledali su preplašeno u njega. Očaj ga je obuzimao. Nije mnogo mario za muke koje će uskoro
podnijeti, iako je znao da će biti užasne. Pravi izvor njegovih duševnih patnji bio je u tome što je bio
uvjeren da je brižljivo smišljeno bjekstvo iz ovog neopisivog pakla sada osujećeno u samom trenutku
izvršenja.
Izbiše na zelenu zaravan i uputiše se ogradi i bijeloj nadzornikovoj kući. Pittove oči pogledaše u
pravcu Carlisleovog zaljeva koji se s ove zaravni jasno vidio, s tvrđavom na jednoj i dugim lučkim
barakama na drugoj strani. Duž mola bilo je privezano nekoliko plitkih lađica i on uhvati sebe kako
se pita, koji je to brodić u kome bi uz malo više sreće bili sada na moru. Njegov pogled je žalosno
bludio nad morem.
Gonjena lakim vjetrićem, koji je jedva nabirao modru površinu Karipskog mora, plovila je pris-
taništem u pravcu obale dostojanstvena fregata39 crvenog trupa, koja je nosila englesku zastavu.
Pukovnik Bishop zastade da je osmotri, zaklanjajući mesnatom rukom oči. Mada je vjetrić bio
lak, brod je razapeo samo srednje jedro. Sva ostala jedra bila su savijena, tako da su se jasno vidjeli
obrisi njegovog veličanstvenog trupa, od visokog tornja na krmi do pozlaćenog kljuna, koji je blje-
štao na zasljepljujućem suncu.
Ovakvo sporo kretanje pokazivalo je da kapetan slabo pozna ove vode i da zbog toga više voli
oprezno ispitivati put. Ako se bude kretao sadašnjom brzinom, onda će se možda tek za sat usidriti u
luci. I dok je pukovnik tako gledao brod, diveći se, možda, njegovoj gracioznosti i ljepoti, Pitta su
odgurali u ogradu i ukliještili u klade koje su tu stajale spremne za robove koje treba kazniti.
Pukovnik Bishop pođe za njim, gegajući se lijenim korakom.
– Buntovno pseto koje pokazuje zube svom gospodaru mora se naučiti dobrom vladanju po cije-
nu vlastite kože – to je bilo sve što je rekao prije no što se prihvatio krvničkog posla.
O njegovom zvjerstvu govori dovoljno to što je htio vlastitim rukama činiti ono što bi većina
ljudi njegova položaja, iz poštovanja prema sebi, prepustila crncima. Gotovo s užitkom, kao da zado-
voljava neki divljački, svirepi nagon, šibao je svoju žrtvu po glavi i leđima. Lupao je toliko jako da
mu se štap uskoro sav izlomio. Možda vam je poznato kako bridi po tijelu od udarca elastičnog bam-
busovog štapa kad je čitav. Ali, shvaćate li koliko je strašan njegov udarac kad štap rascijepi na ne-
koliko dugih, gipkih vlati, čiji je svaki rub oštar kao nož?
Kad je najzad pukovnik Bishop, dobro se umorivši, bacio dršku s nekoliko vlati, jer je samo to
ostalo od njegovog štapa, leđa nesretnog roba su se od vrata do pojasa pretvorila u krvavu kašu.
Dokle god je bio pri punoj svijesti, Jeremiah Pitt nije davao glasa od sebe. Ali mada mu je bol
nemilosrdno otupljivala čula, on se povijao naprijed, dok, najzad, nije ostao tako viseći, sklupčan,
stenjući slabim glasom.
Pukovnik Bishop stavi nogu na prečku i nagnu se nad svoju žrtvu, sa svirepim osmijehom na
svom punom, grubom licu.
– Neka te ovo nauči pravoj pokornosti – reče on. – A što se tiče onog tvog sramežljivog prijate-
lja, ostat ćeš ovdje bez jela i pića – bez jela i pića, čuješ li me? – dok ti ne bude po volji da mi kažeš
njegovo ime i zanimanje. – On podiže nogu s prečke. – Kad ti bude dosta ovog, javi mi, pa ćemo ti
spremiti željezo za žigosanje.
Onda se okrenu i ode krupnim koracima iz ograde, a crnci za njim.
Pitt ga je čuo kao kroz san. U tom Času ova svirepa kazna ga je toliko iscrpla i on je pao u tako
duboko očajanje da nije više mario, je li živ ili mrtav.
Međutim, uskoro ga iz djelimične otupjelosti, u koju ga je nemilosrdno bacila bol, trže neka
nova vrst bolova. Jaram je stajao vani, pod punim bljeskom tropskog sunca i njegovih zraka koje su
padale pržeći u ta izobličena, krvava leđa tako da je osjećao kao da ga žari plamen. Tome se uskoro
pridruži još jedno neopisivo mučenje. Na njega su se spuštale muhe, čitav oblak svirepih antilskih
muha koje je privukao miris krvi.
Nije, dakle, čudno što dovitljivi pukovnik Bishop, koji se tako dobro razumijevao u vještini ra-
zvezivanja tvrdoglavih jezika, nije smatrao za potrebno da pribjegne drugim sredstvima mučenja. Ni
sva njegova đavolja okrutnost nije mogla izmisliti okrutnije, neizdržljivije mučenje od onoga koje je
sama priroda vršila nad čovjekom koji se našao u Pittovom položaju.
Rob se toliko previ jao u jarmu i vrištao u hropcu da je svakog trenutka mogao polomiti udove.
U tom položaju ga je zatekao Peter Blood, koji se, kako se Pittovom smućenom pogledu učinilo,
odjednom stvorio pred njim. G. Blood donese širok palmin list. Kad njime otjera muhe koje su napa-
le Jeremiahova leđa, on taj list jednom niti priveza mladiću za vrat, tako da ga je štitio od daljnjih na-
pada, kao i od sunčanih zraka. Zatim sjede do njega, privuče patnikovu glavu na svoje rame, opra mu
lice hladnom vodom iz zemljane zdjele. Pitt se strese i zastenja, uzdahnuvši duboko.
– Vode! – dahnu on. – Vode, tako vam Krista!
Blood primače zdjelu njegovim drhtavim usnama. Pio je žudno, bučno, sve dok nije ispraznio
posudu. Budući ga je napitak rashladio i povratio, pokuša sjesti.
– Leđa! – kriknu on.
Oči g. Blooda sjevnuše nekako neobično, a usne mu se stisnuše. Ali, kad ih je otvorio i progovo-
rio, glas mu je bio staložen i ravnomjeran.
– Budite samo mirni. Sve po redu. Vaša leđa zasad ne trpe, jer sam ih pokrio. Želio bih znati šta
vam se dogodilo. Mislite li da možemo biti bez moreplovca, kad ste dopustili sebi da izazivate tu
zvijer Bishopa do te mjere da vas je skoro ubio?
Pitt sjede i jeknu ponovno. Ali ovog puta mučio ga je duševni očaj više nego tjelesni.
– Ne bih rekao, Petere, da će ovog puta biti potreban moreplovac.
– Zašto? – viknu g. Blood?
Pitt iznese pojedinosti što je kraće mogao, prekidajući se u govoru i gubeći dah.
– Moram trunuti ovdje dok mu ne kažem kako se zove moj posjetilac i čime se bavi.
G. Blood ustade, mumljajući nešto u sebi.
– Neka đavo nosi smrdljivog trgovca robljem – izjavi on. – Ali to ipak moramo izvesti. Do vra-
ga i Nuttall. Platio on kauciju za brodić ili ne platio, objasnio ili ne objasnio, brodić ostaje i mi odla-
zimo, i vi zajedno s nama.
– Vi sanjate, Petere – reče kažnjenik. – Ovog puta ne odlazimo. Vlasti će zaplijeniti brodić, ako
se ne plati kaucija; a još ako Nuttall, kad ga pritisnu, otkrije plan, svi ćemo dobiti žig na čelo.
G. Blood se okrenu i s teškim bolom u očima baci pogled na more, na plave vode, po kojima se
čvrsto nadao da će se uskoro vratiti u slobodu.
Veliki crveni brod bio se već znatno približio obali. Polako i veličanstveno ulazio je u luku. Sa
pristaništa su mu već kretale u susret dvije jedrilice. Sa svog mjesta g. Blood je mogao vidjeti kako
se blistaju bakreni topovi, postavljeni na prednjem dijelu broda iznad zavinutog kljuna i mogao je
kod prednjih jedeka koji pridržavaju jarbole na lijevoj strani broda raspoznati lik mornara koji se sa-
ginjao da izmjeri dubinu.
Iz tih tužnih misli trže ga ljutit glas:
– Šta, do vraga, radite ovdje?
Pukovnik Bishop se krupnim koracima vraćao u ogradu, a za njim su išli crnci.
G. Blood se okrenu licem njemu. Na njegovo mrko lice – koje je sada preplanulo i dobilo zlat-
no-smeđu boju, kao u meleza – spusti se maska.
– Šta radim? – reče on blagim glasom. – Pa, eto, vršim ono što mi nalaže moj poziv.
Približavajući se bijesno, krupnim korakom, pukovnik vidje dvije stvari: praznu zemljanu zdjelu
na sjedištu kraj kažnjenika i palmin list koji mu je štitio leđa.
– Zar ste se usudili da to učinite? – Na posjednikovom čelu iskočiše žile debele kao užad.
– Svakako da sam se usudio. – U glasu g. Blooda bilo je male iznenađenosti.
– Rekao sam da ne dobija ni jela ni pića dok ja ne zapovjedim.
– Nisam vas čuo kada ste to rekli.
– Niste me čuli? A kako biste me mogli čuti, kad niste bili ovdje?
– A kako onda mažete očekivati da znam kakve ste zapovijesti izdali? – Glas g. Blooda bio je
izrazito tužan. Znao sam samo da jednog od vaših robova ubijaju sunce i muhe. Onda sam rekao sebi:
ovo je pukovnikov rob, a ja sam pukovnikov liječnik i moja je, svakako dužnost, da pripazim na pu-
kovnikovu svojinu. Zato sam, eto, dao čovjeku žlicu vode i pokrio mu leđa od sunca. Zar nisam imao
pravo?
– Pravo? – Pukovniku se skoro presiječe moć govora.
– Umirete se, ta, umirite se! – preklinjao je g, Blood. – Mogla bi vas udariti kap, ako se toliko
prepuštate srdžbi.
Posjednik ga opsova i gumu u stranu, pa priđe i otrže palmin list s kažnjenikovih leđa.
– U ime čovječnosti, ja... – započe g. Blood.
Posjednik zamahnu bijesno na njega:
– Gubite se odavde! – naredi on. – I ne približujte mi se dok ne pošaljem po vas, ako nećete da i
vas stigne ista sudbina.
Prijetnja, tjelesina i moć bili su mu strašni. Ali, g. Blood nikad nije uzmicao. Pukovnika su čvr-
sto gledale svijetloplave oči, tako neobične i čudne na tom tamnom licu; podsjećale su na blijede sa-
fire umetnute u bakar. Pade mu na um da ovaj lupež u posljednje vrijeme postaje drzak. Morat će to
ispraviti. U međuvremenu g. Blood opet progovori mirnim i upornim glasom.
– U ime čovječnosti – opetova on – dozvolit ćete mi da učinim što mogu da bih mu olakšao bo-
love, ili ću, kunem vam se, odmah napustiti liječničku dužnost i neka me vrag odnese ako se prihvatim
da ijednog bolesnika još liječim na tom nezdravom otoku.
Za trenutak pukovnik se zaprepasti, pa nije mogao progovoriti. Zatim riknu:
– Bogamu! Usuđuješ se, pseto, da takvim tonom razgovaraš sa mnom? Usuđuješ se da mi postav-
ljaš uvjete?
– Usuđujem se. – Neustrašive plave oči gledale su ponovno u pukovnikove; iz njih je virio đavo,
đavo nepromišljenosti, koju rađa očajanje.
Pukovnik Bishop promatrao ga je podulje, šuteći.
– Bio sam previše blag prema vama – reče najzad. – Ali to ćemo popraviti. – On stisnu usne. –
Naredit ću da vas šibaju, dok vam ni palac kože ne ostane na tim prljavim leđima.
– To ćete uraditi? A šta će onda biti s guvernerom Steedom?
– Vi niste jedini liječnik na otoku.
G. Blood se nasmija.
– A hoćete li to reći njegovoj ekselenciji, kome je kostobolja obuzela noge u toj mjeri da ne
može stajati na njima? Vi znate veoma dobro da on ni po koju cijenu neće trpjeti nekog drugog liječ-
nika, jer je razuman čovjek i zna šta je dobro za njega.
Ali pukovnikov zvjerski nagon, koji se potpuno probudio, nije se dao lako ukrotiti.
– Ako preživite šibu mojih crnaca, možda ćete se urazumiti.
On mahnu crncima u želji da im izda zapovijest. Ali ona ne bi nikad izdata. Tog trenutka razlije-
že se strahovita grmljavina, koja zaguši njegov glas, potresajući i sam zrak. Pukovnik Bishop skoči,
skočiše i crnci, a to učini i naizgled hladnokrvni g. Blood. Sva četvorica upriješe oči k moru.
Od velikog broda, koji je sada stajao oko dvije stotine metara daleko od tvrđave, mogli su se
dolje, u zaljevu, vidjeti samo njegovi glavni jarboli kako strče iz oblaka dima koji je obavijao brod.
Preplašene morske ptice poletjele su s grebena i sada su kružile nebeskim plavetnilom, izražavajući
naglas svoje uzbuđenje: žalostive ugare bile su najbučnije.
Ovi ljudi su još gledali s uzvišen ja na kome su stajali, ne shvaćajući šta se događa, kad spaziše
kako se britanska zastava spušta s vrha glavne katarke i nestaje dolje u oblaku koja se peo sve više.
Trenutak kasnije iz oblaka se namjesto engleske zastave diže zlatna i purpurna zastava Castille40.
Tada shvatiše.
– Gusari! – riknu pukovnik i opetova – Gusari!
U glasu su mu se pomiješali strah i nevjerica. Njegovo preplanulo lice poblijede i dobi boju ilo-
vače, a sitne očice ispuniše mu se divljim bijesom. Njegovi crnci ga pogledaše, keseći se idiotski,
tako da su im iskočili zubi i očne jabučice.
ŠPANJOLCI
Veličanstveni brod, koji su pustili da pod lažnom zastavom tako bezbrižno uplovi u Carlisleov
zaljev, bio je španjolski gusarski brod. On je dolazio da osveti teške dugove koje je imala na svom
računu pljačkaška Obalska bratija41. Dolazio je, isto tako, da osveti nedavni poraz koji je »Ponos De-
vona« nanio španjolskim galijama koje su nosile blago za Cadiz42. Dogodilo se da je onom galijom,
koja je pobjegla manje-više razbijena, zapovijedao rođeni brat španjolskog admirala don Miguela od
Espinose, don Diego od Espinose i Valdesa, koji je bio veoma nagao i vatren gospodin.
Nervirajući se zbog vlastitog poraza, svjesno zaboravljajući da je do toga došlo zbog njegovog
vlastitog ponašanja, on se zakleo da će Englezima održati žestoku pridiku koju će zapamtiti. Htio je
istrgnuti list iz knjige Morgana43 i drugih morskih razbojnika i izvršiti kazneni pohod, protiv neke en-
gleske kolonije. Zbog toga je u mjestu San Juan na otoku Porto Rico44 pripremio brod »Cinco Lla-
gas«, a njegov brat admiral, na nesreću njegovu i mnogih drugih, nije bio tu da ga odvrati. Cilj mu je
bio otok Barbadoes, koji je priroda tako jako utvrdila da su njegovi branioci mogli bezbrižno spava-
ti. Izabrao ga je zato što je, prema izvještajima njegovih uhoda, »Ponos Devona« tu pristao, te je u
svoju osvetu želio unijeti i nešto pjesničke pravde. A izabrao je trenutak kad u Carlisleovom zaljevu
nije bio usidren nijedan ratni brod.
Uspio je u svojoj namjeri tako dobro da nije izazvao nikakvu sumnju sve dok nije s kratke razda-
ljine pozdravio tvrđavu bočnim plotunom iz dvadeset topova.
Promatrajući razjapljenih usta, ona četvorica u ogradi na uzvišen ju vidješe kako veliki brod
sada puzi naprijed u oblaku dima koji se dizao, kako razvija veliko jedro da bi ubrzao hod i kako se
gotovo sasvim okrenuo vjetru da bi uperio na tvrđavu topove svoje lijeve strane.
Poslije rike i tri ješka drugog plotuna, pukovnik Bishop se trže iz preneraženosti i sjeti se svoje
dužnosti. Dolje u gradu udarali su bijesno u bubanj i trube su ječale, kao da je još trebalo upozoravati
na opasnost. Mjesto pukovnika Bishopa, kao zapovjednika barbadoske policije, bilo je u onoj istoj
tvrđavi koju su španjolski topovi pretvarali u djeliće.
Sjetivši se toga, on odjuri udvostručenim korakom,, usprkos svojoj tjelesini i usprkos vrućini, a
crnci krenuše kasom za njim.
G. Blood se okrenu Jeremiahu Pittu i nasmija se strašnim smijehom.
– E, ovo bih nazvao prekidom u pravo vrijeme – reče on. – Mada sam vrag zna šta će se iz ovog
izleći – dodade on poslije razmišljanja.
Kad zagrmi treći plotun, on podiže sa zemlje palmin list i ponovno ga pažljivo stavi na leđa svo-
ga druga.
U ogradu upade Kent, znojan i zadihan, a za njim dvadesetak radnika s plantaže, među kojima i
nekoliko crnaca. Svi su bili u panici. On ih uvede u nisku,, bijelu kuću i poslije nepunog minuta izve-
de ih naoružane musketama, kratkim noževima, a neke i fišeklijama.
U to vrijeme počeše stizati i kažnjenici u grupama, po dvojica – trojica. Napustili su posao kad
su vidjeli da ih nitko ne čuva i kad su nanjušili opću pomutnju.
Dok je njegova, na brzinu naoružana straža, jurila naprijed, Kent se za trenutak zaustavi i dobaci
robovima zapovijed:
– U šume! Držite se šuma i sakrijte se tamo dok se ovo ne završi i dok ne povadimo crijeva tim
španjolskim svinjama.
Poslije ode žurno sa svojim ljudima. Oni su se trebali priključiti ljudima koji su se sakupljali u
gradu, da bi se zajednički suprotstavili španjolskim odredima i savladali ih.
Da nije bilo g. Blooda, robovi bi ga odmah poslušali.
– Zašto se žurite, i još po ovoj vrućini? – reče on. Bio je neobično miran, kako im je izgledalo.
– Možda uopće neće biti potrebno da se ide u šume, a, na svaki način, bit će dosta vremena za to kad
Španjolci budu gospodari grada.
Pridružiše im se još neki zaostali, tako da ih je bilo ukupno oko dvadesetak – sve sami kažnjeni-
ci – pobunjenici. Stajali su i sa svog pogodnog položaja pratili razvoj bijesne bitke koja se dolje vo-
dila.
Protiv iskrcavanja borila se policija i svi otočani sposobni za oružje s bijesnom odlučnošću lju-
di koji znaju da u slučaju poraza ne mogu očekivati milost. Svirepost španjolskih vojnika bila je pos-
lovična; Morgan ili L’Ollonais45, ni kad su bili najgori, nisu činili takve užase za koje su bila sposob-
na ova kastiljanska gospoda.
Ali ovaj španjolski zapovjednik znao je svoj posao, a to se ne bi moglo reći za barbadosku poli-
ciju, ako hoćemo kazati istinu. Kad je iznenadnim napadom izbacio tvrđavu iz borbe i tako stekao
prednosti, pokazao im je uskoro da je on gospodar situacije. Njegovi topovi uperiše se na otvoren
prostor iza obale gdje je nesposobni Bishop postavio svoje ljude. Pretvoriše policiju u razderane kr-
vave krpe i zaštitiše odrede za iskrcavanje, koji su išli prema obali svojim čamcima i čamcima nekih
od onih koji su prišli velikom brodu, ne utvrdivši prethodno čiji je brod.
Bitka je trajala čitavo to vrelo popodne. Čegrtanje i praskanje musketa prodiralo je dublje u
grad, pokazujući da su branioce stalno potiskivali. U sumrak su dvije stotine i pedeset Španjolaca bili
gospodari grada. Otočani su bili razoružani. Zatočen u svojoj kući, guverner Steed je od prevelikog
straha zaboravio na svoju kostobolju, i dok su ga pukovnik Bishop i neki niži oficiri pridržavali, don
Diego ga, s učtivošću, koja je bila istovremeno i poruga, obavijesti o svoti koju će tražiti za otkup.
Don Diego je tražio da ne pretvori grad u prah i pepeo da mu se preda sto tisuća španjolskih
zlatnika46 i pedeset grla stoke. I dok je ovaj uglađeni i pristojni zapovjednik ugovarao te pojedinosti s
oduzetim britanskim guvernerom, dotle su Španjolci razbijali i pljačkali, veselili se, pili i pustošili
kako su samo oni umjeli.
G. Blood se u sumrak, veoma smjelo, usudi da siđe u grad. Jeremiah Pitt, kome je poslije pričao
šta je tamo vidio, zabilježio je to u svom opsežnom dnevniku, iz koga potiče najveći dio mog izlaga-
nja. Nemam namjeru da ma šta od toga ponavljam ovdje. Sve je to previše odvratno i gadno; nevjero-
jatno je, zaista, da se ljudi, koliko god se predavali svojim nagonima, mogu spustiti u takav ponor
zvjerske svireposti i pohote.
Poslije onoga što je vidio, požurio je da što prije, preblijedjela lica, izađe iz tog pakla, kad u
uskoj ulici naletje na njega djevojka, unezvijerenih očiju, raspletene kose, koja se lepršala za njom
dok je trčala. Za njom je jurio, smijući se i psujući istovremeno, Španjolac koji je na nogama imao
teške čizme. Gotovo ju je stigao, kad mu odjednom prepriječi put g. Blood. Doktor je upravo prije
nekoliko trenutaka skinuo mač s boka jednog mrtvaca i naoružao se njime za svaki slučaj.
Ljutit i iznenađen, Španjolac se zaustavi spazivši u polumraku blijedi odsjaj mača, koji je g.
Blood brzo izvukao iz korica.
– Ah, perro ingles!47 – viknu on i poletje u susret svojoj smrti.
– Nadam se da ste se pripremili za susret sa svojim tvorcem – reče g. Blood i probode mu tije-
lo. Izveo je to vješto: spojivši vještinu mačevaoca s vještinom liječnika. Čovjek se skljoka bez ijed-
nog jauka.
G. Blood se okrenu djevojci, koja se zadihana naslonila na zid i jecala. On je uhvati za ruku.
– Hajdemo – reče joj.
Ali ona ustuknu, odupirući se svojom težinom.
– Tko ste vi? – upita ga divlje.
– Hoćete li čekati da vidite moje isprave? – prasnu on. Začu se topot koraka koji su dolazili iz
ulice iza čijeg ugla je ona zavila, bježeći ispred španjolskog lupeža. – Hajdemo – požurivao je on.
Ovog puta ona krenu ne postavljajući nova pitanja, jer ju je vjerojatno umirio njegov jasni engleski
govor.
Pohitaše jednim drvoredom, pa drugim; na svoju veliku sreću, nisu susreli nikog, jer su već bili
na kraju grada. Izišli su iz grada; g. Blood blijeda lica i fizički premoren, vukao ju je gotovo trkom
uzbrdo, prema kući pukovnika Bishopa. Reče joj ukratko tko je i šta je i poslije toga nisu više razgo-
varali sve dok nisu stigli do velike bijele kuće. Kuća je bila u potpunom mraku, i to je, u neku ruku,
bio dobar znak. Da su Španjolci stigli do kuće, bilo bi svjetlosti. On zakuca, ali je morao ponoviti ku-
canje još nekoliko puta, dok se konačno ne odazva neki glas ozgo s prozora.
– Tko je tamo? – Bio je to glas gospođice Bishop; malo je podrhtavao, ali je neosporno bio
njen.
G. Blood se gotovo onesvijesti od olakšanja. Šta mu sve nije prošlo kroz glavu. Zamišljao je da
je dolje, u onom paklu, iz koga je upravo došao. Uobražavao je da je, možda, pošla sa svojim stricem
u Bridgetown ili učinila neku drugu nesmotrenost, i sav se bio sledio od glave do pete na samu pomi-
sao, šta joj se moglo dogoditi.
– To sam ja, Peter Blood – odgovori on dašćući.
– Šta želite?
Nije izvjesno da li bi sišla otvoriti. U ovakvo vrijeme nije bilo nimalo nevjerojatno da se bijed-
ni robovi s posjeda pobune i postanu isto tako opasni kao, i Španjolci. Ali na zvuk njenog glasa dje-
vojka koju je g. Blood izbavio pogleda kroz mrak naviše.
– Arabella! – pozva je ona. – To sam ja, Mary Traill.
– Mary! – Poslije tog uzvika glas ušutje i glava se povuče. Nakon kratkog čekanja, vrata se ši-
rom otvoriše. Iza njih, u prostranom trijemu, stajala je gospođica Arabella; njen vitki, djevičanski lik,
sav u bijelom, tajanstveno se ocrtavao pri svjetlosti jedne svijeće koju je držala u ruci.
G. Blood uđe unutra, a za njim njegova izbezumljena suputnica; ona pade na Arabelline nježne
grudi i stade liti gorke suze. Ali on nije gubio vrijeme.
– Koga imate uza se? Koliko imate slugu? – zapita odsječno?
Jedini muškarac bio je James, stari crnac konjušar.
– Čovjek koji je upravo potreban – reče Blood. Zapovjedite mu da izvede konje, a onda krenite
odmah u Speightstown, ili još dalje na sjever, gdje ćete biti sigurni. Ovdje ste u opasnosti – u užasnoj
opasnosti.
– Ali ja sam mislila da je borba završena... – započe ona blijeda i uzbuđena.
I jeste. Ali đavolska igra tek sad počinje. Gospođica Traill će vam ispričati uz put. Za ime bož-
je, gospođice, vjerujte mojoj riječi i učinite što vam kažem.
– On... on me je spasio – jecala je gospođica Traill.
– Spasio te? – Gospođica Bishop je bila izvan sebe od straha. – Od čega te je spasio, Mary?
– Ostavite to za kasnije – presiječe ih g. Blood skoro ljutito. – Imate čitavu noć za pričanje, kad
budete izvan ovog mjesta i izvan njihovog dohvata. Hoćete li biti ljubazni pa zovnuti Jamesa i postu-
piti kao što sam vam rekao – i to smjesta!
– Vi se ponašate veoma zapovjednički...
– O, bože blagi! Ponašam se zapovjednički! Govorite, gospođice Traill, recite joj, da li imam
razloga što zapovijedam.
– Da, da – viknu djevojka dršćući – Učini što ti kaže, oh, učini, tako ti boga, Arabella!
Gospođica Bishop ode, ostavljajući g. Blooda i gospođicu Traill opet same.
– Ja... ja nikad neću zaboraviti ono što ste učinili, gospodine – reče ona kroz suze, stišavajući se
malo-pomalo. Bilo je to jadno djevojče, skoro dijete.
– Činio sam i bolje stvari u svoje vrijeme. Zbog toga sam i ovdje – reče g. Blood, koji je, izgle-
da, bio razdražljivo raspoložen.
Ona se nije pretvarala da ga razumije, a nije ni pokušavala.
– Jeste li... jeste li ga ubili? – upita ona bojažljivo.
On se zagleda netremice u nju pri žmirkavoj svjetlosti svijeće.
– Nadam se da jesam. Vrlo je vjerojatno i nije uopće važno – odgovori on. – Važno je da taj Ja-
mes dovede konje. – Htio je već krenuti da ubrza pripreme za odlazak, kad ga zaustavi njen glas.
– Ne ostavljajte me! Ne ostavljajte me ovdje samu! – kriknu ona obuzeta užasom.
On stade, okrene se i vrati se laganim korakom. Nadnese se nad nju i nasmiješi.
– De, de! Nemate razloga da se uzbuđujete. Sve je to prošlo. Uskoro ćete biti daleko odavde, u
Speightstownu, gdje ćete biti sasvim sigurni.
Najzad stigoše konji – četiri konja – jer je gospođica Bishop, osim Jamesa, koji je trebalo da im
bude vodič, imala i jednu ženu koju nije htjela ostaviti.
G. Blood podiže laku gospođicu Traill na konja, zatim se okrenu da pozdravi gospođicu Bishop,
koja je već bila uzjahala. On izgovori pozdrav i učini mu se da treba nešto da doda. Ali to što je tre-
balo da doda, ma šta to bilo, ostade neizgovoreno.
Konji krenuše i iščezoše u safirnoj zvjezdanoj noći, a on ostade, stojeći pred vratima kuće pu-
kovnika Bishopa. Posljednje što je čuo od njih bio je djetinji glasić Mary Traill, koji je podrhtavaju-
ći dovikivao:
– Neću nikad zaboraviti ono što ste učinili, gospodine Bloode! Nikad neću zaboraviti!
Ali to nije bio glas koji je on želio čuti i zato mu te riječi doniješe malo zadovoljstva. Stajao je
u mraku, promatrajući sviće na ružama sve dok jek kopita nije iščezao. Tada uzdahnu i prenu se. Imao
je mnogo posla. On nije sišao u grad samo iz dokone radoznalosti da vidi kako se Španjolci ponašaju
kao pobjednici. Sišao je zbog sasvim određenih razloga; u toku boravka u gradu skupio je sva oba-
vještenja koja je tražio. Te noći on će imati još mnogo posla pred sobom i zato mora krenuti.
On hitro pođe u pravcu ograde gdje su ga njegovi drugovi, robovi, očekivali duboko zabrinuti i
uz nešto nade.
OSUĐENICI – ODMETNICI
Kad se purpurna tama tropske noći spustila na Karipsko more, na brodu »Cinco Llagas« bilo je
na straži svega deset ljudi, jer su Španjolci, i s parno razloga, bili uvjereni u potpunu pokornost oto-
čana. Kad kažem, da je na straži bilo deset ljudi, onda prije govorim o namjeri s kojom su ih ostavili
na brodu, nego o dužnosti koju su vršili. U stvari, dok je glavnina Španjolaca pirovala i lumpala na
kopnu, dotle su se tobdžija i njegova posada – koji su tako viteški izvršili svoju dužnost i osigurali
laku pobjedu ovoga dana – gostili na palubi kraj topova, služeći se vinom i svježim mesom, donese-
nim s otoka. Iznad njih su stražarila samo dva stražara, na pramcu i na krmi. A ni oni nisu bili tako
oprezni kao što je trebalo da budu, jer bi inače opazili dvije barke koje su se pod zaštitom mraka
otisnule iz pristaništa i, zahvaljujući dobro podmazanim ležištima vesala, nečujno se približavale
stražnjem dijelu velikog broda.
Na zadnjoj ogradi još su visile ljestvice po kojima je don Diego sišao u čamac kojim se odve-
zao na kopno. Stražar na krmi, obilazeći baš tu ogradu, naiđe najednom na crnu sjenku čovjeka koji je
stajao pred njim, na vrhu ljestvica.
– Tko je tamo? – upita on, ali bez uzbuđenja, jer je mislio da je to neki njegov drug.
– To sam ja – odgovori Peter Blood tečnim kastiljanskim jezikom kojim je potpuno vladao.
– Jesi li ti to, Pedro? – Španjolac priđe korak bliže.
– Ime mi je Peter, ali bojim se da nisam onaj Pedro koga očekuješ.
– Kako? – izusti stražar i zastade.
– Ovako – reče g. Blood.
Drvena ograda bila je niska, a Španjolac se nije nadao ovom kolaču. Nikakav zvuk nije objavio
njegovu zlu sreću, osim pljuska kad je dotakao vodu – zamalo da nije pogodio u jedan od krcatih ča-
maca koji su čekali pod krmom. Kako je imao na sebi šljem, oklop i nabedrenice, potonuo je da im
više ne bi zadavao brige.
– Pst! – zviznu g. Blood svojim drugovima osuđenicima koji su čekali. – Hajdete, ali bez buke.
Za pet minuta stvoriše se na brodu; njih dvadeset preplavilo je uski prostor, a neki su odpuzali i
na krmenu palubu. Naprijed su se vidjele svetiljke. Pod velikom svjetiljkom na pramcu spaziše prili-
ku drugog stražara koji je koračao po gornjem mostu. Odozdo su do njih dopirali zvuci orgija na pa-
lubi s topovima; snažan muški glas pjevao je neku pogrdnu baladu, dok su ostali u koru pripijevali:
Y estos son los usos de Castilla y de Leon! 48
– Mogu vam vjerovati, sudeći po onom što sam danas vidio – reče g. Blood i prošapta: – Napri-
jed, za mnom!
Pognuvši se nisko, bešumno kao sjenke, klizili su do ograde zadnje gornje palube, a odatle, bez
zvuka, skliznuše dolje, na srednji dio broda. Dvije trećine njih bilo je naoružano musketama koje su
dijelom našli u nadzornikovoj kući, a dijelom uzeli iz tajnog skrovišta koje je g. Blood tako brižljivo
opskrbio za dan bjekstva. Ostali su imali noževe i sablje.
Na srednjem dijelu broda pričekali su izvjesno vrijeme, dok se g. Blood nije uvjerio da na palu-
bi nema nijednog stražara osim one nezgodne osobe na pramcu. Morali su prvo njemu posvetiti svoju
pažnju. Blood odpuza naprijed s dva druga, ostavljajući ostale pod zapovjedništvom onog Nathaniela
Hagthorpea, kome je njegova nekadašnja služba u kraljevskoj mornarici davala najveće pravo da vrši
tu dužnost.
Odsustvo g. Blooda trajalo je kratko. Kad se vratio drugovima, na palubama španjolskog broda
više nije bilo stražara.
U međuvremenu, društvo se pod palubom i dalje veselilo do mile volje, uvjereno da je potpuno
sigurno. Garnizoni u Barbadoesu bio je savladan i razoružan, na kopnu su potpuni gospodari grada
bili njihovi drugovi koji su se s odvratnom pohlepom bacili na uživanje plodova pobjede. Čega su se
onda imali bojati? Španjolci nisu mogli vjerovati svojim očima ni kada ih je opkolio dvadeset div-
ljih, kosmatih, polunagih ljudi, koji su prije sličili na neku divljačku hordu. Samo se naziralo da su
nekad bili bijeli. Tko bi mogao i u snu pomisliti da će se šačica zaboravljenih robova usuditi da po-
duzme nešto slično?
Polupijanim Španjolcima se začas presječe smijeh, a pjesma im zamre na usnama. Kao da ih je
grom udario, oni su zabezeknuto buljili u naperene muskete, od kojih su ovisili njihovi životi.
Iz gomile nezgrapnih divljaka, koja ih je opkolila, istupi vitak, visok čovjek svijetloplavih očiju
na preplanulom licu. U očima su mu svjetlucali obijest i podrugljivost On im se obrati na najčišćem
kastiljanskom jeziku:
– Uštedjet ćete sebi patnje i neprilike, ako shvatite da ste moji zarobljenici i ako dopustite da
vas mirno učinimo neškodljivim.
– Bogamu! – opsova tobdžija, ne uspjevši, naravno, time nimalo izraziti svoje neizrecivo zapre-
paštenje.
– Ako je po volji – reče g. Blood. Poslije tih riječi i bez daljih nezgoda, osim dva – tri udarca
musketom, povedoše španjolsku gospodu i spustiše ih kroz kapak pod palubu.
Zatim se osuđenici-odmetnici potkrijepiše onim istim jelima koja su zastala u grlu Španjolcima.
Poslije slane ribe i kačamaka okusiti pristojnu božju hranu bila je prava blagodat za ove nesretnike.
Ali nisu smjeli pretjerati. Za to se pobrinuo g. Blood, iako je morao upotrijebiti svu svoju odlučnost.
Prije nego što se prepuste užicima pobjede, morali su se bez oklijevanja pripremiti za ono što je
još moralo doći. Sve ovo dosad bila je, u stvari, samo uvodna čanka, iako im je ona donijela ključ si-
tuacije. Trebalo je urediti stvari tako da se iz toga izvuče najveća korist. Tim pripremama posvetili su
dobar dio noći. Ipak su ih završili prije nego što je sunce izvirilo iznad Mount Hillbaya49 i najavilo
dan u kome je trebalo da se dogodi nekoliko iznenađenja.
Uskoro poslije izlaska sunca osuđenik, koji je u španjolskom oklopu i šljemu i s španjolskom
musketom o ramenu, koračao po stražnjoj gornjoj palubi, javi da se približava jedan čamac. Bio je to
čamac don Diega od Espinose i Valdesa, koji se vraćao na brod s četiri velika sanduka puna novca.
Svaki od tih sanduka sadržavao je dvadeset i pet tisuća španjolskih zlatnika – otkup koji mu je u zoru
predao guverner Steed. Pratili su ga njegov sin, don Esteban, d još šest ljudi koji su veslali.
Na fregati je sve bilo mirno i uredno, kao što i treba da bude. Bila je usidrena, lijevom stranom
okrenuta obali, a s desne su visile glavne ljestve. Čamac s don Diegom i njegovim blagom obiđe
brod i priđe tim ljestvama. G. Bloob je izvršio valjanje pripreme. Nije uzalud služio pod de Ruyte-
rom. Dizalice su bile spremne, a uz čekrk su bili pripravni ljudi. Posada topova bila je dolje u pri-
pravnosti pod zapovjedništvom Oglea, koji je – kao što sam rekao – bio tobdžija u kraljevskoj mor-
narici prije no što se počeo baviti politikom i vezao svoju sudbinu za sudbinu vojvode od Monmout-
ha. Bio je to snažan odlučan čovjek, koji je ulijevao drugovima povjerenje već i zato što je imao po-
vjerenja u sebe.
Don Diego se pope uz ljestve i stupi na palubu, sam, ne sumnjajući ni u šta. I u šta bi, jadnik,
mogao sumnjati?
Prije nego što je mogao pogledati oko sebe i vidjeti lice stražara koji se uspravio pred njim,
Hagthorpe ga tako vješto lupi šipkom od vitla po glavi, da se on onesvijesti, ne uspjevši niti pisnuti.
Odnesoše ga u njegovu kabinu a zatim ljudi iz čamca natovariše na dizalicu sanduke s blagom i
poslaše ih na palubu. Kad i to uspješno izvršiše, don Esteban i ljudi koji su veslali, popeše se jedan
po jedan uz ljestve; njih, isto tako, mimo i uspješno udesiše. Peter Blood je bio nadaren za ove stvari,
čak bih rekao je da je imao i osjećaj za dramatično. Prizor, koji se sada pružao onima koji su preži-
vjeli španjolski napad, svakako je bio dramatičan.
S pukovnikom Bishopom na čelu i kostoboljivim guvernerom Steedom koji je sjedio na ruševi-
nama jednog zida kraj njega, ti ljudi su potišteno promatrali kako natovareni u osam čamaca odlaze
umorni španjolski razbojnici, siti grabeža, ubistava i neizrecivih nasilja.
Gledali su tako, ne znajući da li da se raduju odlasku nemilosrdnih neprijatelja ih da očajavaju
zbog bijesnog pustošenja, koje je, bar privremeno, uništilo napredak i sreću ove male kolonije.
Čamci su se odmicali od obale, natovareni Španjolcima koji su se smijali, šalili, i čak i preko
vode nastavili ružiti svoje preživjele žrtve. Kada su bili na sredini između obale i broda, iznenada se
zrakom prolomi pucanj topa.
Metak pade u vodu na jedan hvat od prvog čamca, i pjena zapljusnu ljude u njemu. Oni spustiše
vesla, nijemi od zaprepaštenja. Tada iz njih izbi prava eksplozija govora. Od ljutnje su postali rječiti
i proklinjali su opasnu nebrižljivost svog tobdžije koji je toliko lud da u znak pozdrava puca iz topa
nabijenog pravim metkom. Dok su ga tako kleli, drugi pucanj, precizniji nego prvi, razbi na komadiće
jedan čamac, a njegovu posadu baci u vodu.
Ali ako ovi umukoše, posade ostalih sedam čamaca, ne znajući u čemu je stvar stadoše vikati,
ljuteći se i bjesneći još više. Zaustaviše i podigoše iz vode vesla svih čamaca, zatim skočiše na noge
od uzbuđenja i stadoše vrištati i kleti, moleći nebo i pakao da im objasne, kakvog su to luđaka pustili
iz ludnice među njihove topove.
Kraj njih tresnu treći metak i, izazvavši strašnu pogibiju, smrvi drugi čamac. Opet nasta trenutak
stravične tišine, a zatim španjolski gusari zažagoriše, zagalamiše i zariše vesla u vodu, pokušavajući
odjednom da krenu na sve moguće strane. Jedni su bili za to da se ide na obalu, drugi za to da se ves-
la pravo ka brodu i da se vidi šta tamo nije u redu. Nije moglo biti sumnje da nešto nije u redu, i to
nešto krupno – jer dok su oni raspravljali, kleli i pjenili, preko vode stigoše još dva metka i uništiše i
treći čamac.
Odlučni Ogle radio je izvrsno i potpuno dokazao svoje tvrđenje da se razumije nešto u topove.
Španjolci su mu u svojoj pomutnji olakšali zadatak, jer su sabili svoje čamce u gomilu.
Poslije četvrtog metka, među njima nije više bilo razlike u mišljenju. Kao po dogovoru, svi po-
češe zaokretati, odnosno pokušaše učiniti to, jer prije nego što su zaokrenuli, odoše im pod vodu još
dva čamca.
Tri preostala čamca, ne vodeći brigu o svojim nesretnim drugovima, koji su se koprcali u vodi,
požuriše natrag prema obali.
Ako Španjolci nisu razumjeli ništa od svega toga, jadni otočani su razumjeli još manje; njihovim
mozgovima bilo je nešto pomognuto tek kad su vidjeli kalio se niz glavni jarbol broda spušta španjol-
ska zastava, a na njeno mjesto uzdiže engleska. Pa i tada ostadoše prilično zbunjeni, opazivši sa stra-
hom kako se vraćaju njihovi neprijatelji i bojeći se da ovi na njima ne iskale svoj bijes zbog ovih
neobičnih događaja.
Ogle, međutim, nastavi davati dokaze kako njegovo poznavanje artiljerijske vještine nije od ju-
čer. On nastavi svojim mecima progoniti Španjolce koji su bježali. Njihov poslednji čamac ode u ti-
suću krhotina kad dotače obalu; ostaci tog čamca ostadoše pokopani pod komadima razbijenog zida,
koji se rasprštio na sve strane.
Tu je bio kraj ovoj gusarskoj posadi koja se još prije nekoliko minuta smijala, računajući, koli-
ko će zlatnika dobiti svaki od njih za sudjelovanje u tom sramnom djelu. Blizu šezdeset preživjelih
uspjeli su dokopati se obale. Ne bih umio reći, da li su imali razloga da se tome raduju, jer nema ni-
kakvih podataka iz kojih bi se vidjela njihova sudbina. Taj nedostatak podataka rječit je već sam po
sebi. Poznato je da su ih pohvatali čim su stigli na obalu, a uzevši u obzir nedjela koja su počinili, ne
sumnjam nimalo da su imali dosta razloga da požale što su ostali živi.
Tajnu te pomoći koja je stigla u dvanaesti sat, povratak iznuđenog otkupa od sto tisuća zlatnika
na otok i osvete nad Španjolcima, trebalo je tek objasniti. Nije više bilo dvojbe da je »Cinco Llagas«
sada u prijateljskim rukama, budući da je to dokazao. Ali, tko su ti ljudi koji drže brod i odakle su
došli, pitali su se stanovnici Bridgetowna. Jedina moguća pretpostavka bila je vrlo blizu istine. Mora
da je neka odlučna grupa otočana otišla u toku noći na brod i zauzela ga. Trebalo je još utvrditi tačno
tko su ti tajanstveni spasioci i odati im dostojnu počast.
Da to izvrši, krenu u pratnji dva oficira pukovnik Bishop kao guvernerov zamjenik – jer stanje u
kome se nalazio nije dopuštalo guverneru Steedu da on ode.
Kad se popeo na ljestve i stupio na srednji dio palube, pukovnik spazi, do glavnog otvora na pa-
lubi, četiri kovčega s blagom, od kojih je jedan napunio gotovo sasvim sam. Bio je to radostan prizor
i njegove oči zasjaše.
Na palubi je stajalo, poredano poprijeko u dva reda, dvadesetak ljudi s oklopima na grudima i
leđima, sa sjajnim španjolskim kacigama na glavama, koje su im bacale sjenku preko lica, i s muske-
tama pokraj sebe.
Od pukovnika Bishopa nije se moglo očekivati da u tim urednim, uspravnim vojničkim prilikama
prepozna na prvi pogled ona poderana zapuštena strašila koja su još koliko jučer argatovala na njego-
vim plantažama. Još manje se moglo od njega očekivati da odmah prepozna otmjenog gospodina koji
mu je pošao u susret – mršavog, lijepog gospodina, obučenog u španjolsko ruho: svega u crnom, sa
srebrnim širitima, a sa zlatom vezenim pojasom prebačenim preko ramena, o kome je visio mač sa
zlatnim balčakom, i brižljivo počešljanim uvojcima potpuno crne kose, koju je pokrivao široki šešir
od dabrove dlake u koji je bilo utaknuto dugo pero.
– Dobro došli na »Cinco Llagas«, dragi pukovniče – obrati se plantažeru glas koji mu se učini
nekako poznat. – Iskoristili smo što smo bolje umjeli španjolsku odjeću da bismo počastili vaš po-
sjet, mada smo mu se jedva smjeli nadati. Nalazite se među prijateljima – među svojim starim prija-
teljima.
Pukovnik je blenuo, zabezeknut. G. Blood se bio nakitio i sijao je svim svojim sjajem, unijevši,
naravno, u to i svoj urođeni ukus: glatko obrijan, brižljivo očešljan, sličio je na kakvog mladića. U
stvari, sličio je na Čovjeka od trideset i tri godine, koliko ih je i imao.
– Peter Blood! – uskliknuo je zaprepašten. Odmah zatim dodade sa zadovoljstvom: – Dakle, to
ste vi...
– Da, to sam bio ja; – ja i ovi moji dobri prijatelji, moji i vaši. – G. Blood zadiže finu čipku sa
svog ručnog zgloba i mahnu rukom prema postrojenim ljudima, koji su stajali u stavu mimo.
Pukovnik pogleda bolje.
– Boga ti tvoga! – zagrakta on, radujući se glupo. I s tim ljudima vi ste zauzeli španjolski brod i
prevarili te pse! Do vraga! To je bilo herojski!
– Herojski, je li? Bilo je to epski, bogami! Vi počinjete shvaćati širinu i dubinu mojih sposob-
nosti.
Pukovnik Bishop sjede na ogradu od otvora na palubi, skide svoj široki šešir i obrisa čelo.
– Vi me zadivljujete! – izgovori on zapuhano. – Zadivljujete me, tako mi duše! Vratiti blago i za-
plijeniti ovako divan brod sa svim što je na njemu! To će, donekle, nadoknaditi druge gubitke koje
smo pretrpjeli. Tako mi boga, vi mnogo zaslužujete.
– Vašeg sam mišljenja.
– Do vraga! Svi vi mnogo zaslužujete, i, bogami, vidjet ćete da umijem biti zahvalan.
– Tako i treba da bude – prihvati g. Blood. – Pitanje je koliko mi zaslužujemo i kakvu ćemo za-
hvalnost vidjeti od vas?
Pukovnik Bishop zagleda se u njega. Preko lica mu prijeđe sjenka iznenađenja.
– Pa, njegova ekselencija će poslati u domovinu izvještaj o vašem podvigu, pa će vam se možda
oprostiti dio kazne.
– Darežljivost kralja Jamesa dobro je poznata – podsmjehnu se Nathaniel Hagthorpe, koji je sta-
jao nedaleko. Među postrojenim osuđenicima-odmetnicima netko se osudi da se nasmije.
Pukovnik Bishop se trže. On je osjetio prvi ubod nelagodnosti. Obuze ga misao da sve ovo mo-
žda i nije tako prijateljski kao što izgleda.
– Ima tu još jedna stvar – poče opet g. Blood. – Radi se o mom šibanju. Vi ste čovjek od riječi u
tim stvarima, pukovniče – ako možda niste i u drugim – i rekli ste, mislim, da nećete poštedjeti ni je-
dan komadić kože na mojim leđima.
Plantažer mahnu na to rukom. Izgledalo je da ga to skoro vrijeđa.
– Ho’ te, ho’ te! Zar smatrate da bih poslije ovog vašeg sjajnog podviga mogao i pomisliti na to?
– Drago mi je što tako mislite. Samo mi se čini da je velika sreća za mene što su Španjolci došli
jučer, a ne danas, jer bih inače u ovom času bio u istom stanju u kome je i Jeremiah Pitt. A u tom slu-
čaju, gdje bi bile sposobnosti kojima smo prevarili te lupeže, Španjolce?
– Zašto sada govorimo o tome?
– Moramo, dragi pukovniče. Vi ste počinili dosta zla i svireposti u svoje vrijeme i ja želim da
vam ovo bude pouka, pouka koje ćete se sjećati – zbog drugih koji bi mogli doći poslije nas. Eno Je-
remiaha u kabini pod palubom, leđa su mu išarana svim duginim bojama; jadni mladić neće doći k
sebi još mjesec dana. A da nije bilo Španjolaca, on bi već možda bio mrtav, a možda i ja s njim.
Hagthorpe priđe lijenim korakom. Bio je to povisok, snažan čovjek, pravilnog i privlačnog lica
koje je samo po sebi govorilo o njegovom porijeklu.
– Zašto trošite riječi na tog vepra? – stade se iznenađivati taj nekadašnji oficir kraljevske mor-
narice. – Bacite ga preko ograde i završite s njim.
Pukovnik iskolači oči.
– Šta vi to, do vraga, mislite? – prodera se on.
– Vi ste zbilja sretan čovjek, pukovniče, iako ne možete pogoditi otkuda vam ta sreća.
Sad se umiješa drugi čovjek – snažni jednooki Wolverstone, manje milosrdno raspoložen nego
njegov gospodski odgojen drug.
– Objesite ga o jarbol – viknu on hrapavim i ljutitim, dubokim glasom, a veći dio naoružanih ro-
bova ponovi to kao odjek.
Pukovnik Bishop uzdrhta. G. Blood se okrene. Bio je potpuno miran.
– Dozvolite Wolverstone – reče on – ja vodim poslove kako hoću. Takav je ugovor. Molim vas
da to imate na umu. – On pogleda duž postrojenih ljudi, pokazujući time jasno da se obraća svima nji-
ma. – Želim da pukovnik Bishop ostane živ. On nam je potreban kao talac. Ako budete i dalje htjeli
da ga objesite, morat ćete objesiti i mene skupa s njim ili ću otići na kopno.
Zastade. Nitko mu ne odgovori, ali ostadoše stojeći pred njim, tvrdoglavi i napol buntovni osim
Hagthorpea koji sleže ramenima i umorno se nasmija.
Blood nastavi:
– Molim vas da shvatite da na brodu postoji samo jedan kapetan. Tako. – Opet se okrene pres-
trašenom pukovniku. – Iako obećavam da ću vam sačuvati život, ipak moram, kao što ste čuli, da vas
zadržim na brodu kao taoca da bi se guverner Steed i ono što je ostalo od tvrđave dobro ponašali dok
mi ne isplovimo na more.
– Dok vi... – pukovnik Bishop od užasa ne ponovi do kraja, kao odjek, završetak ovog nevjero-
jatnog govora.
– Upravo tako – reče Peter Blood i okrenu se oficirima koji su dopratili pukovnika. – Čamac
čeka na vas, gospodo. Ćuli ste šta sam rekao. Prenesite to, s mojim pozdravom, njegovoj ekselenci-
ji...
– Ali gospodine... – poče jedan od njih.
– Nemamo više šta razgovarati, gospodo. Moje ime je Blood – kapetan Blood, molim, ja sam
kapetan broda »Cinco Llagas« koji sam zaplijenio od don Diega od Espinose, koji je moj zarobljenik
ovdje, na brodu. Treba da shvatite, da ja nisam prevario samo Španjolce, već i vas. Ovdje su ljestve.
Shvatit ćete da su one prikladnije nego da vas bacimo preko ograde, a to će vam se dogoditi, ako bu-
dete oklijevali.
Oni pođoše žurno, ne obazirući se na urlanje pukovnika Bishopa. Njegov čudovišni bijes poja-
čavao je užas što ga ostavljaju na milost i nemilost ljudima za koje je dobro znao da imaju razloga da
ga mrze.
Osim Jeremiaha Pitta, koji je zasad bio potpuno nesposoban da ma šta radi, pol tuceta njih imalo
je neke površne pojmove o mornarskim poslovima. Hagthorpe, koji je bio aktivni oficir i koji nije
imao prakse u pomorskim stvarima, znao je, ipak, rukovati brodom, i pod njegovim nadzorom stadoše
se spremati da zaplove.
Podigavši sidro i razvivši glavno jedro, oni uz lak vjetrić krenuše prema otvorenom moru; tvr-
đava ne dade glasa od sebe.
Kad su prolazili kraj kopna, istočno od zaljeva, Peter Blood se vrati pukovniku, koji je izvan
sebe od straha, pod stražom, snuždeno sjedio na ogradi glavnog otvora palube.
– Umijete li plivati, pukovniče?
Pukovnik Bishop diže pogled. Njegovo veliko lice bilo je žuto i u tom času izgledalo neprirodno
opušteno; sitne očice bile su mu sitnije no ikad.
– Kao vaš liječnik preporučujem vam plivanje da biste ohladili pretjeranu vrelinu svoga raspo-
loženja. – Blood dade ovo objašnjenje s puno ljubaznosti i, kako mu pukovnik ništa ne odgovori, on
nastavi: – Sreća je vaša što ja nisam tako krvožedan kao neki moji prijatelji ovdje. Bio je to đavolski
posao dok sam ih privolio da ne budu osvetoljubivi. Sumnjam da zaslužujete muke koje sam imao
zbog vas.
Lagao je. Nije nimalo sumnjao. Da se poveo za vlastitim željama i nagonima, svakako bi oba-
vjestio pukovnika i smatralo bi to pohvalnim djelom. Bio je milosrdan samo zbog toga što je mislio
na Arabellu Bishop. Ta misao ga je navela da se suprotstavi prirodnoj osvetoljubivosti svojih drugo-
va, robova i da dođe u opasnost da izazove pobunu. To što je ostao u životu, pukovnik je imao zahva-
liti samo činjenici što je bio njen ujak, mada on to nije znao i nije mu bilo na kraj pameti da u to po-
sumnja.
– Imat ćete priliku da mi plivanjem odužite muke koje sam zbog vas imao – nastavi Peter Blood.
– Do one obale tamo nema više od četvrt milje i pod uvjetom da vas prati najobičnija sreća, vi ćete
tu razdaljinu prijeći. Vjere mi, dovoljno ste masni da biste se održali na vodi. Hajde! Nemojte oklije-
vati jer biste s nama krenuli na dug put i vrag zna, šta bi se s vama dogodilo. Nitko vas ne voli više
nego što zaslužujete.
Pukovnik Bishop se savlada i ustade. Nemilosrdnog despota, koji godinama nije znao za potrebu
da se suzdržava, ironija sudbine prisilila da se uzdrži baš u trenutku kad su njegovi osjećaji bili baš
najnapregnutiji.
Peter Blood izdade naređenje. Preko debelog ruba, kojim se završava ograda lađe, staviše dasku
i privezaše je.
– Ako je po volji, pukovniče – reče on, pozvavši ga dražesnim pokretom.
Pukovnik ga odmjeri paklenskim pogledom. Zatim, odlučivši se i trudeći se da što dostojanstve-
nije izgleda, jer mu ništa drugo nije preostajalo, zbaci cipele, skide fini kaput od tafta boje biskvita i
pope se na dasku.
Za trenutak se zaustavi, uhvativši se za uže kojim se vezuje velika užad što drže jarbole i pogle-
da sa strahom u zelenu vodu koja je promicala ispod njega brzinom od oko dvadeset i pet stopa na
sat.
– Pa, prošetajte se malo, dragi pukovniče – začu se miran, podrugljiv glas iza njega.
Držeći se i dalje, pukovnik Bishop pogleda oklijevajući oko sebe i spazi duž svih ograda pre-
planula lica – lica ljudi koji bi još koliko jučer preblijedjeli kad bi se on namrštio, lica koja su se
sada, sva bez razlike, cerila.
Za trenutak bijes nadvlada strah. Ne povezavši ih međusobno, on sruči naglas sve psovke koje
mu padoše na um, a onda se pusti i zakorači po dasci. Načinio je tri koraka, zatim izgubio ravnotežu i
odletje strmoglavce u zelene dubine.
Kada je, skoro bez daha, izbio na površinu, »Cinco Llagas« je bio izmakao već nekoliko stotina
metara, iako je vjetar puhao u suprotnom smjeru. Ali preko vode dopriješe do njega podrugljivi
oproštaji osuđenika, koji su urlali izvan sebe od radosti, i u njegovu dušu zariše još dublje oštricu ne-
moćnog bijesa.
DON DIEGO
Don Diego od Espinose i Valdeza probudi se s glavoboljom i pogleda umornim očima po kabini
koju je preplavila sunčana svjetlost s četvrtastih prozora iza njega. Zatim jauknu i ponovno sklopi oči
jer je u glavi osjećao strahovitu bol. Ležeći tako, pokušao je misliti i postaviti sebe u vremenu i pros-
toru. Ali, s jedne strane bol u glavi, a s druge zbrka u mislima – tek, nikako nije mogao da se sabere.
Neko neodređeno osjećanje opasnosti natjera ga da opet otvori oči i da još jednom pogleda oko
sebe.
Nema sumnje da leži u velikoj kabini svog vlastitog broda »Cinco Llagas« i zato njegov neodre-
đeni nemir mora da je bez osnova. Pamćenje mu se poče vraćati i pritjecati u pomoć razmišljanju, pa
mu se opet nametnu osjećanje da ovdje nešto nije u redu. Nizak položaj sunca, koje je kroz četvrtaste
otvore iza njega preplavljivalo kabinu zlatnom svjetlošću, navede ga najprije na pomisao da je rano
jutro ukoliko brod ide u pravcu zapada. Onda mu pade na um druga mogućnost. Možda plove prema
istoku, i u tom slučaju, sad je kasno popodne. Da plove, to je osjećao, jer se prednji dio broda lako
podizao pod njim. Ali, kako to da oni plove, u da on, zapovjednik, ne zna da li idu na istok ili na za-
pad i da se ne može sjetiti kuda su krenuli?
Vrati se u mislima na jučerašnji doživljaj – ako se taj događaj uopće dogodio. Sjećao se jasno
svega što je bilo u vezi s lako uspjelim pohodom na otok Barbadoes: svaka pojedinost bila mu je živa
u sjećanju, sve do trenutka kad je, vraćajući se, stupio opet na palubu svog broda. Tu se sjećanje naj-
edanput nerazjašnjivo prekidalo.
Baš kad je počeo mučiti svoj mozak nagađanjima, vrata se otvoriše. Čudeći se sve više, don Di-
ego vidje kako u kabinu ulazi njegovo najljepše odijelo. Bilo je to posebno elegantno i karakteristič-
no španjolsko odijelo od crnog tafta sa srebrnim širitima, načinjeno za njega prije godinu dana u Ca-
dizu; poznavao je na njemu svaku sitnicu, tako da je bilo nemoguće da se prevario.
Odijelo zastade da zatvori vrata, zatim se uputi prema postelji na kojoj je ležao don Diego. U
odijelu je bio visok, vitak gospodin, otprilike istog stasa i obličja kao i don Diego. Videći da ga Špa-
njolac gleda zabezeknuto, širom otvorenih očiju, gospodin pruži korak.
– Budni ste, a? – reče on na španjolskom.
Čovjek koji je ležao zagleda se zbunjeno u par svijetloplavih očiju koje su ga gledale s prepla-
nulog, podsmješljivog lica koje je okruživala kita crnih uvojaka. Bio je, ipak, previše zbunjen da bi
ma šta odgovorio.
Strančevi prsti dodirnuše vrh don Diegove glave, na što ovaj uzdrhta i jauknu od boli.
– Nježni ste, a? – reče stranac. On uze don Diegov ručni zglob među svoj palac i srednji prst.
Tada, najzad, radoznali Španjolac progovori.
– Jeste li vi liječnik?
– Između ostalog. – Preplanuli gospodin nastavi proučavati bolesnikovo bilo. – Čvrsto i pravil-
no – izjavi on, najzad, i pusti zglob. – Niste pretrpjeli mnogo štete.
Don Diego se napregnu i uspije sjesti na krevet od crvenog somota.
– Tko ste vi, do vraga? – zapita on. – I koga đavola radite u mom odijelu i na mom brodu?
Ravne crne obrve podigoše se, a velika usta razvukoše u neprimjetan osmijeh.
– Bojim se da ste još u bunilu. Ovo nije vaš brod. Ovo je moj brod i ovo je moje odijelo.
– Vaš brod? – reče drugi zaprepašten, pa i još zaprepaštenije dodade: – Vaše odijelo? Ali...
Onda... – On divlje pogleda oko sebe. Pretraži očima još jednom kabinu, proučavajući svaki dobro
poznati predmet. – Jesam li lud? – zapita on, najzad. – Ovaj brod je svakako »Cinco Llagas«?
– Jeste, »Cinco Llagas«.
– Onda... – Španjolac zastade. Pogled mu postade još zabrinutiji. – Valga me Dios!50 – uzviknu
on kao čovjek na samrtnim mukama. – Hoćete li mi reći i to da ste vi don Diego od Espinose?
– Oh, ne, moje je ime Blood – kapetan Peter Blood. Ovaj brod, a isto tako, i ovo lijepo odijelo,
moji su po pravu pobjednika. Kao što ste i vi, don Diego, moj zarobljenik.
Ma koliko potrebno bilo ovo objašnjenje, ono ipak umiri don Diega, jer je bilo mnogo manje uz-
budljivo nego stvari koje je počeo zamišljati.
– Ali... Onda vi nište Španjolac?
– Vi laskate mom kastiljanskom naglasku. Imam čast da budem Irac. Vi ste mislili da se dogodilo
čudo. Tako i jeste – dogodilo se čudo koje je načinio moj genije, a on je priličan.
Zatim kapetan Blood razjasni tajnu, izloživši sažeto činjenice. U toku pričanja Španjolac je čas
blijedio, čas crvenio. On opipa rukom zadnji dio svoje glave i tamo, u znak potvrde strančevog priča-
nja, otkri čvorugu veliku kao golubi je jaje. Na kraju se zagleda unezvjerenim pogledom u podsmješ-
ljivog kapetana Blooda.
– A moj sin? Šta je s mojim sinom? – kriknu. On je bio u čamcu koji me je dovezao na brod.
– Vaš sin je zdrav i živ; on, posada čamca, a isto tako i vaš tobdžija i njegovi ljudi. Svi su u
okovima pod palubom.
Don Diego se spusti natrag u postelju, uprijevši svoje sjajne tamne oči u preplanulo lice nad so-
bom. On se pribra. Na kraju krajeva, i u njemu je bilo stoicizma svojstvenog očajničkom zanatu kojim
se bavio. Ovog puta sudbina je bila protiv njega. U samom trenutku uspjeha izmakli su mu stolicu. On
prihvati položaj s čvrstinom čovjeka koji vjeruje u sudbinu.
S najvećim mirom upita:
– A sada, gospodine kapetane?
– A sada – reče kapetan Blood (pustimo mu titulu koju je sam izabrao) kako sam po naravi čo-
vjekoljubiv, žao mi je što vidim da niste umrli od udarca koji smo vam zadali. To, naime, znači da
ćete se morati pomučiti da umrete još jedanput.
– Ah! – Don Diego duboko uzdahnu zrak. – Ali, je li potrebno? – upita on, ne zbunivši se naiz-
gled.
Plave oči kapetana Blooda suglasiše se s njegovim ponašanjem.
– Upitajte sami sebe – odgovori on. – Recite mi, kao iskusan i krvožedan gusar, šta biste vi uči-
nili da ste na mom mjestu?
– E, tu ima razlike. – Don Diego stade razmatrati cijelo pitanje. Razlika je u tome što se vi hva-
lite da ste po naravi čovjekoljubiv.
Kapetan Blood sjede na rub dugog hrastovog stola.
– Ali nisam budala – reče on – i neću dozvoliti da me urođena irska osjećajnost spriječi da izvr-
šim ono što je potrebno i što je pravo. Vi i vaših deset preživjelih lupeža predstavljate opasnost za
ovaj brod. Staviše, brod nije naročito opskrbljen vodom i namirnicama. Doduše, vas je, srećom,
malo, ali vi i vaši ljudi neugodno povećavate naš broj. Kao što vidite, razboritost nam sa svih strana
nalaže da se lišimo vašeg prijatnog društva i očeličimo svoja nježna srca, kako bismo podnijeli ono
što je neminovno – da vas pozovemo da budete tako ljubazni da zakoračite preko ograde.
– Vidim – reče Španjolac zamišljeno. On spusti noge s postelje, naslonivši laktove na koljena.
Shvatio je kakav se čovjek nalazi pred njim, pa je odlučio da mu se suprotstavi podrugljivom učti-
vošću i blagom ravnodušnošću, koja neće nimalo izostati iza njegove. – Priznajem – složi se on – da
je razložno to što govorite.
– Skinuli ste mi teret s duše – prihvati kapetan Blood. – Ne želim izgledati nepotrebno grub, na-
ročito zbog toga što vam ja i moji prijatelji dugujemo vrlo mnogo. Jer, nezavisno od toga šta je značio
za druge, za nas je vaš pohod na Barbadoes bio upravo ono što nam je trebalo. Zato mi je drago što
se slažete s tim da nemam izbora:
– Ali, prijatelju moj, ne idem tako daleko.
– Ako možete predložiti ma kakav drugi izlaz, bit ću sretan da ga razmotrim.
Don Diego pogladi svoju šiljatu, crnu bradu.
– Možete li me pustiti do jutra da razmislim? Glava me tako đavolski boli da sam nesposoban
da mislim. A, ovo je, priznat ćete, stvar o kojoj treba ozbiljno razmisliti.
Kapetan Blood ustade. Uze s police pješčani polusat, okrenu ga tako da kugla s crvenim pije-
skom dođe gore, i stavi ga na stol.
– 2ao mi je što vas požurujem u ovoj stvari, don Diego, ali mogu vam dati samo pola sata. Ako
mi, dok ovaj pijesak ne isteče, ne date nikakav prihvatljiv prijedlog, bit ću, na svoju veliku žalost,
primoran zamoliti vas da sa svojim prijateljima zakoračite preko ograde.
Kapetan Blood se pokloni, iziđe i zabravi vrata.
S laktovima na koljenima i licem u šakama, don Diego je sjedeći promatrao kako se crvenkasti
pijesak slijeva iz gornje u donju kuglu. Što je duže gledao, crte njegovog mršavog, smeđeg lica su se
dublje urezivale. Tačno kad posljednja zrnca istekoše, vrata se ponovno otvoriše.
Španjolac uzdahnu i sjede uspravno licem u lice s kapetanom Bloodom i dade mu odgovor po
koji je došao.
– Razmišljao sam o mogućnosti, gospodine kapetane – ali ona ovisi o vašem milosrđu da nas is-
krcate na jedan od otoka ovog kružnog arhipelaga i da nas prepustite našoj sudbini.
Kapetan Blood napući usne.
– To ima svojih teškoća – reče on laganim glasom.
– Plašio sam se da će tako biti – uzdahnu opet don Diego i diže se. – Ne govorimo više o tome.
Svijetloplave oči upriješe se u njega kao čelični šiljci.
– Vi se ne bojite smrti, don Diego?
Španjolac zabaci glavu, a između očiju mu iskoči bora.
– Pitanje je uvredljivo, gospodine.
– Onda mi dozvolite da ga postavim drugačije – možda sretnije: vi ne želite živjeti?
– O, na to mogu da odgovorim. Ja želim da živim, a još više želim da živi moj sin. Ali ta me že-
lja neće načiniti kukavicom vaše zabave radi, podrugljivi gospodine. – Bio je to prvi znak po kome
se vidjelo da se uzbudio i rasrdio.
Kapetan Blood ne odgovori odmah. Kao i maloprije sjede na rub stola.
– Da li biste željeli, gospodine, da zaslužite život i slobodu – za sebe, za svoga sina i za ostale
Španjolce koji su na brodu?
– Da zaslužim? – upita don Diego. Pažljivim plavim očima nije izbjegao drhtaj koji prođe kroz
njega. – Da zaslužim, kažete? Pa, ako usluga koju predložite ne vrijeđa moju čast...
– Zar bih mogao to učiniti? – usprotivi se kapetan. – Razumijem da čak i gusar ima svoju čast. –
Zatim izloži svoj prijedlog. – Ako pogledate kroz ove prozore, don Diego, vidjet ćete nešto slično
oblaku. To je otok Barbadoes koji ostaje iza nas. Čitav dan smo plovili niz vjetar, u pravcu istoka, s
jedinom namjerom da se što više udaljimo od Barbadoesa. Ali sada, kad nas skoro ne mogu opaziti s
kopna, našli smo se u teškoći. Jedini čovjek među nama koji se razumije u brodarsku vještinu ima
groznicu, čak je u bunilu. To je posljedica izvjesnog zlostavljanja koje je pretrpio na otoku prije nego
što smo ga poveli sobom. Mogu upravljati brodom kad je u pokretu, a na brodu su jedan ili dva čo-
vjeka koji bi mi mogli pomoći; ali o višim tajnama pomorstva, o vještini kako pronaći pravac u bes-
putnim prostorima oceana, o tome mi ne znamo ništa. Priljubiti se uz obalu, lutati oko tog, kako ste vi
dobro rekli, kružnog arhipelaga, za nas znači tražiti propast kao što možete, možda, primijetiti. Iz sve-
ga izlazi ovo: mi želimo stići u holandsku koloniju Curacao što je brže moguće. Hoćete li se obaveza-
ti svojom čašću da ćete nas odvesti tamo, ako vas oslobodim na vašu riječ? Ako tako bude, oslobodit
ćemo i vas i vaše preživjele ljude, čim stignemo tamo.
Don Diego spusti glavu na grudi i ode, zamišljen, krupnim koracima do stražnjih prozora. Stajao
je uz njih, gledajući u more obasjano suncem i u jednoličnu brazdu vode koju je brod ostavljao za so-
bom, brod koji je bio njegov i koji su mu oteli ovi engleski psi. A sada traže od njega da odvede taj
brod u luku u kojoj će ga potpuno izgubiti i u kojoj će ga, možda, opremiti za rat protiv njegovog na-
roda. To je bilo na jednoj strani vage; a na drugoj bili su životi šesnaest ljudi. Za četrnaest od tih ži-
vota malo mu je bilo stalo, ali preostala dva – bili su njegov život i život njegova sina.
On se, najzad, okrenu, ali kako je leđa bio okrenuo prema svjetlosti, kapetan nije mogao vidjeti
koliko mu je lice bilo blijedo.
– Prihvaćam – reče on.
SINOVLJEVA LJUBAV
Budući je dao obavezu, don Diego od Espinose uživao je slobodu kretanja po brodu koji je do-
nedavna pripadao njemu, a upravljanje brodom bilo je potpuno u njegovim rukama. Ljudi s broda
postupali su s njim pristojno. Na to ih je navodila njegova uglađenost i učtivost. Oni su bili novajlije
u morima južnoameričkog kopna, pa zato ni događaji koji su se odigrali u Bridgetownu nisu bili do-
voljni da ih pouče da u svakom Španjolcu gledaju izdajničkog, okrutnog psa koga treba ubiti čim ga
vide. On je jeo u velikoj kabini zajedno s Bloodom i trojicom oficira koje su odabrali da mu pomažu:
Hagthorpeom, Wolverstoneom i Dykeom.
Mislili su da je don Diego prijatan, čak i zabavan drug; njihova prijateljska osjećanja prema
njemu pojačala su se zbog njegove čvrstine i hrabre mirnoće kojom je podnosio svoju nesreću.
Bilo je nemoguće pretpostaviti da don Diego igra nepoštenu igru. Staviše, nije se moglo zamisli-
ti zašto bi to učinio. On je s njima razgovarao potpuno iskreno. Ukazao im je na pogrešku koju su uči-
nili kada su isplovili iz Barbadoesa i prenuli niz vjetar. Trebalo je ići u suprotnom smjeru od vjetra,
u smjeru Karipskog mora, udaljujući se na taj način od arhipelaga. Po onom kako su učinili, morat će,
da bi stigli na Curacao, opet proći arhipelagom, a to se nije moglo izvesti bez izvjesne opasnosti po
njih. Između otoka mogu svuda sresti kakav brod, jednak njihovom ili jači od njihovog; bio brod špa-
njolski ili engleski, za njih bi to bilo podjednako loše, a kako imaju premalo ljudstva, ne bi bili spo-
sobni za borbu. Da bi se ta opasnost što više smanjila, don Diego krenu prvo u pravcu juga, a zatim
zapada. Tako su, izabravši srednju liniju između otoka Tobaga i Grenade51, prošli kroz opasnu zonu i
stigli u relativno sigurno Karipsko more.
– Ako ovaj vjetar podrži – reče im on za večerom, kad im je označio sadašnji položaj broda –
stići ćemo na Curacao za tri dana.
Vjetar se održao tri dana, čak se drugog dana malo i pojačao pa ipak, kad se na njih spustila tre-
ća noć, nisu još ugledali nikakvo kopno. »Cinco Llagas« je brazdao more, okružen sa svih strana pla-
vom nebeskom kupom. Uznemireni kapetan Blood primijeti to don Diegu.
– Bit će sutra ujutro – odgovori mu ovaj mimo i uvjereno.
– Tako mi svih svetaca, kod vas, Španjolaca, uvijek je »sutra ujutro«, a to sutra nikako ne stiže,
prijatelju moj.
– Ali, ovo sutra će stići, budite sigurni. Ma koliko rano ustali, vidjet ćete zemlju pred sobom,
don Pedro.
Kapetan Blood prođe zadovoljan i ode da posjeti svog bolesnika, Jerryja Pitta52 – čijem je sta-
nju don Diego imao zahvaliti što mu se ukazala prilika da ostane živ. Već dvadeset i četiri sata groz-
nica je prestala moriti patnika, a rane na leđima počele su se sasvim lijepo zacjeljivati zahvaljujući
Bloodovim zavojima. Bio je već toliko prezdravio da se počeo žaliti što ga po ovoj vrućini drže za-
tvorenog u kabini. Da bi mu izišao u susret, kapetan Blood mu je dozvolio da prožeta palubom. I tako,
Jeremiah Pitt, dok je posljednja dnevna svjetlost iščezavala s neba, iziđe van, oslanjajući se na kape-
tanovu ruku.
Sjedeći na ogradi otvora, somersetšireski mladić je zahvalno punio pluća svježim noćnim zra-
kom i izjavljivao da mu to vraća snagu. Onda mu se oči, po mornarskom nagonu, same digoše ka po-
tamnjelom nebeskom svodu, već posutom tisućama zlatnih, svijetlih tačaka. Izvjesno vrijeme proma-
trao ga je bezbrižno, dokono, ali zatim oštro usredsrijedi pažnju. On se osvrnu i pogleda kapetana
Blooda koji je stajao uz njega.
– Razumijete li se vi iole u astronomiju, Petere? – upita ga on.
– Astronomiju? Bogami, ne bih umio razlikovati Orionov pojas od Venerinog.
– Ah, pretpostavljam da su i ostali članovi ove nespretne posade iste takve neznalice kao i vi.
– Bilo bi ljubaznije kad biste pretpostavili da su još veće.
Jeremiah mu pokaza svijetlu tačku na nebu, iznad desne strane pramca. – Ono je Sjevernjača –
reče on.
– Je li? Bože moj, čudim se kako možete da je pronađete među tolikim zvijezdama.
– A Sjevernjača pred nama, gotovo sasvim nad desnom stranom pramca, znači da plovimo smje-
rom sjever-sjeverozapad, ili, možda, sa sjevera na zapad, jer sumnjam da smo više od deset stupnje-
va u smjeru zapada.
– A zašto ne bismo bili? – začudi se kapetan Blood.
– Rekli ste mi, zar ne, da smo prošli zapadno od arhipelaga, između otoka Tobaga i Grenade i da
plovimo ka Curacao. Kad bi to bio naš sadašnji smjer, Sjevernjača bi nam bila na boku, onamo.
Za tren oka se g. Blood trže iz svoje duhovne lijenosti. On usredotoči pažnju i htjede progovori-
ti, ali u tom trenutku mrak iznad njihove glave presiječe trak svjetlosti. To je dolazilo otuda što su se
vrata na krmi upravo otvorila. Vrata se opet zatvoriše i uskoro se začuše koraci na stubama. Don Di-
ego im se približavao. Kapetan Blood pritisnu značajno prstima Jerryjevo rame. Zatim pozva don Di-
ega i obrati mu se na engleskom, jer su tako običavali govoriti u prisustvu drugih.
– Hoćete li da riješite našu malu raspru, don Diego? – upita ga ovlaš. – G. Pitt i ja se prepiremo
o tome, koja je zvijezda Sjevernjača.
– Tako? – Španjolčev ton bio je miran, skoro bi se reklo da je bio spreman na smijeh; a da je
zbilja bio takav, posvjedočila je slijedeća rečenica: – Ali, vi ste mi rekli da je g. Pitt vaš komandant
broda?
– U nedostatku boljeg – nasmija se kapetan s dobroćudnim potcjenjivanjem. – Spreman sam da
se kladim s njim u sto zlatnika da je ovo Sjevernjača – i pokaza rukom prema svijetloj tački na nebu
koja se nalazila upravo na boku broda. Kasnije je pričao Pittu da je tog trenutka bio spreman probosti
don Diega, samo da je ovaj to potvrdio. Španjolac, međutim, umjesto svega toga, slobodno izrazi
svoj prezir.
– Budite sigurni, don Pedro, da se u to ništa ne razumijete; i zato ste izgubili. Sjevernjača je ono
– i on je pokaza.
– Jeste li sigurni?
– Ali, dragi moj don Pedro! – bunio se veselo Španjolac – zar mogu pogriješiti? Osim toga, zar
nemamo kompas? Hodite sa mnom do postolja za busolu, pa sami pogledajte kojim smjerom plovimo.
Njegova potpuna otvorenost i bezbrižno držanje čovjeka koji nema šta da krije otkloniše odmah
sumnju koja se tako iznenadno pojavila u glavi kapetana Blooda. Pitta je bilo teže zadovoljiti.
– U tom slučaju, hoćete li mi reći, don Diego, zašto idemo u ovom smjeru, ako želimo stići u Cu-
racao?
Don Diego ni ovog puta ne pokaza ni najmanje oklijevanje.
Imate razloga da pitate – reče on i uzdahnu. – Nadao sam se da se to neće zapaziti. Bio sam ne-
maran – o, čak kažnjivo nemaran. Ne promatram dovoljno. Uvijek se tako ponašam. Previše sam si-
guran. Previše se oslanjam na procjenu položaja broda samo na osnovu brodskog dnevnika. I tako,
danas, kad sam najzad uzeo kvadrant, vidio sam da smo za pol stupnja otišli na jug, tako da je Cura-
cao sada gotovo prema sjeveru. Odatle zakašnjenje. Ali sutra ćemo biti tamo.
Ovo objašnjenje, koje je tako brzo i iskreno dao, potpuno je zadovoljavalo. Ono nije više dopu-
štalo da se iole posumnja u don Diegovu vjernost datoj riječi. A kad se don Diego ubrzo povukao,
Blood priznade Pittu da je bilo besmisleno sumnjati u njega Ma kakva bila njegova prošlost, on je
dokazao svoju vrijednost, izjavivši da je spremniji umrijeti nego ući u ma kakav pothvat koji bi štetio
njegovoj časti ili njegovoj zemlji.
Novajlija na morima južnoameričkog kopna i nenaviknut na postupke pustolova koji plove po
njima, Blood se još obmanjivao. Ali, već slijedeće jutro rastjeralo mu je te obmane grubo i zauvijek.
On iziđe na palubu prije rađanja sunca i ugleda pred sobom zemlju, kao Što im je Španjolac si-
noć obećao. Ona je ležala na nekih deset milja ispred njih; duga crta obale ispunjavala je zapadni i
istočni vidik, dok je pravo ispred nje izbio masivan rt. Gledajući u tu zemlju, on se namršti. Nije mis-
lio da je Curacao takvih razmjera. Zbilja, ovo je prije sličilo kopnu nego otoku.
On spazi desno veliki brod kako jedri protiv vjetra, boreći se s lakim povjetarcem koji je puhao
u pravcu kopna. Učini mu se da je taj brod udaljen od njih tri do četiri milje. Koliko je mogao ocije-
niti na toj daljini, brod je bio jednak njihovom po nosivosti, ako ne i veći. Dok ga je promatrao, brod
promijeni smjer, obrnu se i krenu ravno prema njima. Ovog puta potpuno pod vjetrom.
Na prednjoj gornjoj palubi bdio je desetak njegovih drugova koji su radoznalo gledali naprijed.
Njihovi glasovi i smijeh dopirali su do njega preko čitave dužine dostojanstvenog broda »Cinco Lla-
gas«.
– Eno onamo – reče iza njega mek glas na tečnom španjolskom – onamo je obećana zemlja, don
Pedro.
Bilo je nešto u tom glasu, bila je neka prigušena nota likovanja, koja izazva u njemu podozrivost
i pojača sumnju koju je već u znatnoj mjeri osjećao. On se naglo okrenu i pogleda u lice don Diega –
tako naglo da se sa Španjolčevog lica još nije bio izbrisao lukavi osmijeh kad se Bloodove oči mu-
njevitom brzinom sukobiše s njegovim.
– Sve u svemu, vi osjećate neko čudno zadovoljstvo gledajući ga – primijeti kapetan Blood.
– Naravno – Španjolac protrlja ruke i g. Blood opazi da one drhte. – Zadovoljstvo mornara kad
stiže na kopno.
– Ili izdajnika. – Koje je od toga? – zapita ga mimo Blood. Španjolac uzmaknu pred njim, pro-
mijenivši naglo izraz lica, i to potvrdi sve sumnje. Blood naglo pruži ruku u pravcu udaljene obale i
upita?
– Koja je ono zemlja? Hoćete li biti toliko drski da mi kažete da je to obala otoka Curacao? –
On se ustremi na don Diega, a ovaj stade uzmicati ispred njega. – Hoćete li da vam ja kažem koja je
to zemlja? Hoćete li da vam ja to kažem? – govorio je tako uvjerljivo da je izgleda uspio zasjeniti i
zbuniti Španjolca. Jer, don Diego nije nikako odgovarao. Onda kapetan Blood odape luk na sreću – u
stvari, ne sasvim na sreću. Ovakvu crtu obale može imati, ako ne samo kopno – to, znao je, ne može
biti – onda ga mogu imati otoci Cuba53 ili Hispaniola54. Znao je da od ta dva otoka Cuba leži više na
sjever i zapad; prema tome, zaključi on brzo, ako je don Diego mislio na izdaju, on je plovio prema
bližoj španjolskoj teritoriji.
– Izdajnički, krivokletni Španjolče, ova zemlja pred nama je otok Hispaniola!
Rekavši to, on se unese u preplanulo, a sada preblijedjelo Španjolčevo lice da bi po njemu vi-
dio, je li pogodio istinu ili nije. Međutim, Španjolac je u svom uzmicanju došao do sredine zadnje
gornje palube, gdje ih je jedro na krmi zaklonilo od pogleda Engleza ispod njih. Usne mu se iskriviše
u osmijeh koji je sličio na režanj e.
– Ah, perro ingles! Ti znaš previše – izusti on tiho, skoči i zgrabi kapetana za grlo.
Stegnuvši se međusobno čvrsto rukama, njihali su se neko vrijeme, zatim kapetan Blood svojom
desnom nogom izbi noge Španjolcu i obojica se srušiše na palubu. Španjolac je računao na svoju
znatnu snagu. Pokaza se, međutim, da nije dorastao čvrstim mišicama Irca, koga su u posljednje vrije-
me očeličile teškoće ropstva. Španjolac se nadao da će zadaviti Blooda i tako dobiti pola sata koji su
mu bili potrebni da bi im prišao onaj sjajni brod koji je plovio prema njima – španjolski brod, svaka-
ko, jer ni jedan drugi ne bi tako smjelo krstario španjolskim vodama Hispaniole. Ali don Diego je
postigao samo to da se potpuno odao, i to bez ikakve koristi po sebe. Shvatio je to kad se našao na le-
đima i kada mu je, pritisnuvši ga, Blood kleknuo na grudi, dok su se ljudi, koji su potrčali na kapeta-
novu viku, peli bučno uz stepenice.
– Da li da sada, u ovom položaju, očitam molitvu za spas vaše prljave duše? – podsmijehnu mu
se razjareni kapetan Blood.
Ali Španjolac, iako je bio poražen, iako više nije bilo nikakve nade za njega, prisili sebe da se
nasmiješi i na podsmijeh odgovori podsmijehom:
– Pitam se tko će se moliti za vašu dušu kad vam ta galija priđe s boka?
– Ta galija – ponovi kapetan Blood kao odjek, shvativši naglo i s užasom da je sad već prekasno
da se izbjegnu posljedice don Diegove izdaje.
– Ta galija – ponovi don Diego i dodade podsmjehujući se sve više. – Znate li koji je to brod?
Reći ću vam. To je »Sveto utjelovljenje«, admiralski brod don Miguela od Espinose, glavnog admi-
rala Castille, a don Miguel je moj brat. Ovo je veoma sretan susret. Kao što vidite, svemogući bdi
nad sudbinom katoličke Španjolske.
U kapetanu Bloodu nije više ostalo ni traga humora ili pristojnosti. Svijetle oči su mu gorjele, a
lice mu je bilo odlučno.
On se diže, prepuštajući Španjolca svojim ljudima.
– Vežite ga – zapovjedi im on. – Stegnite mu i ruke i noge, ali nemojte povrijediti – ni dlaku s
njegove dragocjene glave.
Ova napomena je bila veoma potrebna. Pobjesnjeli pri pomisli da će, možda, morati ropstvo iz
koga su nedavno utekli zamijeniti još gorim ropstvom, oni bi sa Španjolca na licu mjesta trzali ud po
ud. A kako su se sada pokorili svome kapetanu i uzdržali se da to učine, bilo je to samo zato što im je
iznenadni čelični zvuk u njegovom glasu obećavao da će don Diego iskusiti nešto mnogo uzbudljivije
nego što je i sama smrt.
– Izmetu! Prljavi gusaru! Časni čovječe! – obraćao se kapetan Blood svom zarobljeniku.
Ali don Diego ga pogleda i nasmija se.
– Potcijenili ste me – govorio je engleski da bi ga svi razumjeli. – Rekao sam da se ne bojim
smrti i dokazujem vam da se ne bojim. Vi ne razumijete. Baš ste engleski pas.
– Irski, ako nemate ništa protiv – popravi ga kapetan Blood. – A vaša španjolska riječ, vi, špa-
njolsko pseto!
– Mislite da dajem svoju riječ zato da bih ostavio vama, smrdljivcima, ovaj lijepi španjolski
brod, pa da s njim ratujete protiv drugih Španjolaca. Ha! – don Diego se nasmija iz grla. – Budalo!
Možete me ubiti! Pih! Vrlo dobro. Umirem pošto sam dobro izvršio svoj posao. Neće proći ni pun
sat, a vi ćete biti španjolski zarobljenici i »Cinco Llagas« će opet pripadati Španjolskoj.
Kapetan Blood ga je uporno gledao. Iako se to na njemu nije moglo primijetiti, preplanulo lice
mu je poblijedjelo. Bučeći i bjesneći divljački oko zarobljenika su se sakupili kažnjenici – odmetni-
ci, gotovo doslovce »žedni njegove krvi«.
– Čekajte – naredi zapovjednički kapetan Blood, okrenu se i ode u stranu, kraj ograda Dok je tu
stajao, duboko se zamislivši, pridružiše mu se Hagthorpe, Wolverstone i topnik Ogle. Šuteći gledali
su s nevjericom onaj drugi brod. On se malo okrenu od vjetra i sada je jurio smjerom prema »Cinco
Llagas« tako da je susret bio neminovan.
– Neće proći ni pola sata – progovori, najzad, Blood – a on će biti pred našim otvorima za užad
i udariti svojim topovima po našim palubama.
– Možemo se boriti – odgovori jednooki div, opsovavši.
– Boriti! – podsmijehnu se Blood. – Kako ćemo se boriti ovako malobrojni, s jedva dvadeset
ljudi? Ne, tu postoji samo jedan način. Uvjeriti ih da je na brodu sve u redu, da smo Španjolci i da
nas puste da produžimo svojim putem.
– Ali, kako je to moguće? – upita Hagthorpe.
– To nije moguće – odgovori Blood. – Kad bi bilo... – Tu zastade zamišljen, gledajući u zelenu
vodu. Ogle, sklon ruganju, ubaci s puno gorčine prijedlog:
– Mogli bismo poslati don Diega od Espinose čamcem kojim će upravljati njegovi Španjolci da
uvjeri svog brata admirala da smo mi svi odani podanici njegovog katoličkog veličanstva.
Kapetan se naglo okrenu i pogleda topnika kao da će ga udariti šakom. Zatim mu se izraz promi-
jeni; u pogledu mu se pojavi izraz nadahnuća.
– Bogami! Tako je. Ovaj prokleti gusar ne boji se smrti, ali njegov sin će možda drugačije
gledâti na to. Sinovljeva ljubav je veoma jaka u Španjolskoj. – On se brzo okrenu i vrati se krupnim
koracima ljudskom klupku oko zarobljenika.
– Ovamo! – doviknu im on. – Dovedite ga ovamo dolje! – I on ih odvede do srednjeg dijela pa-
lube, a zatim podiže oba kapka otvora na palubi i siđe u mračnu međupalubu gdje je zrak bio ispunjen
smradom katrana i usukane pređe. Idući prema krmi, on otvori vrata prostrane oficirske sobe i uđe s
desetinom ljudi koji su vodili vezanog Španjolca. Za njim bi krenuli svi, da nije oštro naredio nekoli-
cini da ostanu na palubi s Hagthorpeom.
U oficirskoj sobi stajala su tri ručna topa, namještena, nabijena, s ždrijelima isturenim kroz
otvorene puškarnice, onako kako su ih ostavili španjolski topnici.
– Evo, Ogle, posla za vas – reče Blood. Kad se krupni topnik progura kroz gomilu unezvijerenih
ljudi, Blood mu pokaza srednji top. – Povucite taj top nazad – zapovjedi on.
Pošto to učiniše, Blood dade mig onima koji su držali don Diega.
– Privežite ga preko otvora – zapovjedi im on. I, dok su ovi, uz pomoć još dvojice, požurili da
to izvrše, on se okrenu ostalima. – Neka nekoliko vas ode do kabina na krmi i dovedu španjolske za-
robljenike. A vi, Dyke, otiđite gore i recite im da istaknu španjolsku zastavu.
Don Diego, tijela savijena u luku preko topovskog ždrijela, ruku i nogu privezanih za kotače na
obje strane topa, prevrtao je očima i luđački piljio u kapetana Blooda. Čovjek može i da se ne boji
smrti, pa da se ipak poplaši kad vidi u kom mu obliku dolazi smrt.
Pjena mu izbi na usta i on stade dobacivati svome mučitelju psovke i uvrede.
– Odvratni barbarine! Divlji nečovječe! Prokleti heretiče! Zar ti ne bi bilo dovoljno da me ubi-
ješ na neki kršćanski način?
Kapetan Blood ga udostoji neprijateljskog osmijeha, a zatim se okrenu petnaestorici okovanih
španjolskih zarobljenika, koje su dogurali pred njega.
Približavajući se, ovi su čuli don Diegove krike, a kada priđoše, oni užasnuti vidješe u kakvom
se položaju nalazi. Iz njihovih redova iskoči jedan mio mladić maslinaste puti, koji se odijelom i dr-
žanjem razlikovao od svojih drugova; od bolno kriknu: – Oče!
Previjajući se u rukama koje su ga žurno dohvatile i zadržale, on je pozivao nebo i pakao da ot-
klone ovaj užas i najzad se obrati kapetanu Bloodu, moleći ga da se smiluje, molbom u kojoj je bilo
žestine i tuge. Kapetan Blood ga je promatrao zadovoljno, utvrdivši da je u dovoljnoj mjeri pokazao
sinovljevu ljubav.
Kasnije je Blood priznao da je u jednom trenutku bio u opasnosti da popusti, da se u jednom tre-
nutku njegov razum pobunio protiv nemilosrdne stvari koju je smislio. Da bi se odupro tome osjećaju,
on se sjetio onoga što su ti isti Španjolci počinili u Bridgetownu. Ponovno je ugledao bijelo lice onog
djeteta, Mary Traill, kako u užasu bježi ispred podrugljivog razbojnika koga je ubio; pred njegove oči
iskrsnuše i druge, još gore stvari koje je vidio one strašne večeri, i učvrstiše ga u njegovoj pokoleba-
noj namjeri. Španjolci su pokazali da su bez milosrđa, bez osjećaja, bez pristojnosti ma koje vrste.
Nabijeni pobožnošću, nisu imali u sebi ni trunke onog kršćanstva čiji je simbol stajao na vrhu glav-
nog jarbola na brodu koji se približavao. Maloprije je ovaj svirepi, poročni don Diego uvrijedio
svemogućeg drskom pretpostavkom da on s posebnom naklonošću bdi nad sudbinom katoličke Špa-
njolske. Don Diego treba da shvati da je u zabludi.
Zatim stavi opet na sebe onaj oklop cinizma s kojim je započeo svoje djelo, cinizma koji je bio
od bitnog značaja za njegov poduhvat, pa zapovjedi Oglu da zapali šibicu i da skine olovni poklopac
s otvora topa za koji su vezali don Diega. A kada je mladi Espinosa opet stao da ga preklinje, miješa-
jući i kletve, on se oštro okrenu njemu:
– Mir! – škrgutnu on. – Mir i slušajte! Ne želim poslati vašeg oca u pakao kao što zaslužuje, niti
mi je uopće namjera da mu oduzmem život.
Ovo obećanje toliko iznenadi mladića da on umuknu; a takvo obećanje bi u svakoj prilici izne-
nadilo. Zatim nastavi izlaganje svojih ciljeva onim besprijekornim i otmjenim kastiljanskim jezikom
kojim je, na sreću, odlično vladao – na sreću don Diegovu i svoju.
– Izdajstvo vašeg oca dovelo nas je u ovaj položaj. On je učinio sve da nas dovede u opasnost
da postanemo zarobljenici i da umremo na onom španjolskom brodu. Kao što je vaš otac prepoznao
admiralski brod svoga brata, tako je i njegov brat, vjerojatno, već prepoznao »Cinco Llagas«. Dosad
je sve u redu. Ali će »Sveto utjelovljenje« uskoro doći dovoljno blizu i vidjeti da ovdje nije sve kao
što treba. Prije ili kasnije on će pogoditi ili otkriti šta nije u redu, a onda će otvoriti vatru ili pristati
uz nas. Mi, međutim, nismo u stanju da se borimo što je vaš otac znao kad nas je uvukao u ovu klopku.
Ali, ako nas prisile, borit ćemo se. Nećemo se kao ovčice predati divljim Španjolcima.
On stavi ruku na zatvarač topa o kome je visio don Diego.
– Shvatite jasno ovo: na prvi pucanj sa »Svetog utjelovljenja«, ovaj top će mu odgovoriti. Na-
dam se da sam se jasno izrazio.
Blijeda lica od užasa i dršćući buljio je mladi Espinosa u nemilosrdne plave oči koje su ga
uporno gledale.
– Da li je to jasno? – promuca on prekinuvši potpunu tišinu, koja je odjednom zavladala. – Ali,
imena mu božjeg, kako da to bude jasno? Kako da to razumijem? Možete li vi otkloniti bitku? Ako
znate koji način i, ako ja, ili ovi ovdje, možemo pomoći u tome – ako na to mislite – onda nam ga,
tako vam neba, saopćite!
– Do bitke ne bi došlo kad bi don Diego od Espinose otišao na brod svoga brata i kad bi ga oba-
vijestio da je na brodu »Cinco Llagas« sve u redu, da je to još španjolski brod, kao što to sada poka-
zuje i njegova zastava. Ali, naravno, don Diego ne može otići osobno, jer je on... zauzet na drugoj
strani. On ima – da tako kažemo – malu groznicu zbog koje ne može napustiti kabinu. Međutim, vi bis-
te, kao njegov sin, mogli saopćiti sve to i još neke stvari svom stricu i ujedno ga pozdraviti. Vi biste
pošli čamcem kojim bi veslala šestorica ovih španjolskih zarobljenika, a ja – ugledan Španjolac,
koga ste oslobodili iz zarobljeništva u Barbadoesu u toku vašeg nedavnog napada – pratio bih vas da
bih vam se našao pri ruci. Ako se pratim živ, bez ikakve nezgode koja bi ometala našu daljnju slo-
bodnu plovidbu, don Diego će ostati živ, kao svi vi. Ali, ako se dogodi i najmanja nezgoda, bilo zbog
izdajstva ili zle sreće – to mi je svejedno – mi ćemo započeti bitku pucnjem iz ovog topa, kao što sam
već imao čast da vam objasnim, i vaš otac će biti prva žrtva sukoba.
On zastade za trenutak. Među njegovim drugovima začu se mrmor odobravanja, a španjolski za-
robljenici se zabrinuto uskomešaše. Mladi Espinosa stajao je pred njim, a na licu su mu se smjenjiva-
le boje. Očekivao je neko uputstvo od svoga oca, ali ga ne dobi. Izgleda da je don Diegova hrabrost
bijedno iščezla pred ovim surovim ispitom. Visio je mlitavo u svojim strašnim vezama i šutio. Oči-
gledno, nije se usuđivao da ohrabri svog sina da odbije, a vjerojatno se stidio podstaći ga da popusti.
Tako je potpuno mladiću prepustio odluku.
– Hajde – reče Blood. – Mislim da sam bio dovoljno jasan. Šta vi kažete?
Don Esteban ovlaži svoje sasušene usne i nadlanicom obrisa kapi znoja s čela. Njegove oči za
trenutak unezvijereno pogledaše u očeva ramena, kao da mole za savjet. Ali, njegov otac ostade ni-
jem. Dječaku se ote nešto slično jecaju.
– ... Primam – odgovori on, najzad. I okrenu se Španjolcima. I vi – i vi ćete pristati – navaljivao
je strastveno. – Zbog don Diega i zbog vas – zbog nas svih. Ako ne učinite tako, ovaj će nas čovjek
sve poklati bez milosti.
Kad je on popustio i kad im ni njihov vođa ne savjetuje nikakav otpor, čemu da oni, nepotrebnim
junaštvom, sami sebe upropaste? Bez mnogo oklijevanja oni odgovoriše da će učiniti što se od njih
bude tražilo.
Blood pođe prema don Diegu.
– Žalim što vam stvaram neprilike na ovaj način, ali... – zastade za sekundu i namršti se, proma-
trajući pažljivo zarobljenika. Poslije ovog, jedva primjetnog, zastoja, on nastavi:
– Ali mislim da osim ove neprilike nećete morati pretrpjeti ništa drugo, a možete se osloniti na
mene da ću učiniti sve da ona potraje što kraće.
Don Diego mu ne odgovori.
Peter Blood počeka trenutak promatrajući ga; zatim se pokloni i odstupi.
DON PEDRO SANGRE
Bilo je oko deset sati sutradan ujutro, na čitav sat prije vremena određenog za polazak, kad se
laki čamac zaustavi kraj »Groma« i jedan urođenik-melez iziđe iz njega i pope se uz ljestvice. Imao
je na sebi hlače od dlakave, neuštavljene kože, a umjesto ogrtača, crveni pokrivač od vune. Potražio
je kapetana Levasseura i predao mu savijen komadić papira.
Kapetan razvi pismo, koje je melez gadno izbrljao svojim nečistim prstima. U grubim potezima
sadržaj tog pisma može se prevesti ovim riječima:
»Ljubljeni moj, nalazim se na holandskom briku »Plemićeva kći«, koji treba da krene svakog
trenutka. Odlučivši da nas zauvijek rastavi, moj svirepi otac šalje me u Evropu, u pratnji mog brata.
Preklinjem te, dođi i spasi me! Oslobodi me, ljubljeni moj junače! Tvoja tužna Madeleine, koja te
voli.«
Ovaj strasni poziv uzbudio je do dna duše ljubljenog junaka. Svojim mrgodnim okom pretražio
je zaljev ne bi li ugledao holandski brik za koji je znao da treba da krene za Amsterdam s tovarom
kože i duhana.
Nije ga ugledao nigdje među lađama u tom uskom, stijenama ograđenom pristaništu. Dreknuvši,
postavio je naglas pitanje koje ga je mučilo.
Umjesto odgovora, melez upre prstom prema valovima koji su se pjenili u daljini, pokazujući
time da se tu nalazi jedan od grebena koji su služili kao glavna brana susjednoj tvrđavi. U tom smje-
ru, ali još dalje, otprilike oko jedne milje, vidio se brod koji se uputio na pučinu.
– Pa on odlazi – reče on.
– Odlazi! – Francuz pogleda i iskolači oči, a lice mu preblijedje. Sva mu zla krv jurnu u glavu i
sruči se na glasnika.
– A gdje si ti dosad bio, kad si tek sad uspio da s ovim stigneš do mene? Odgovaraj !
Melez izgubi prisustvo duha pred bijesom gusara. Od straha nije mogao dati nikakvo razjašnje-
nje, ako ga je uopće imao. Levasseur ga zgrabi za vrat, prodrma dvaput, režeći u međuvremenu. Zatim
ga baci u otvor na brodu za otjecanje vode. Čovjek pri padu udari glavom o ogradu lađe i ostade tako
ležeći, potpuno nepomičan, dok mu je iz ustiju tekao trak krvi.
Levasseur udari dlanom o dlan, kao da stresa prašinu s njih.
– Izbacite to smeće s broda – naredi jednom od onih što su stajali besposleni na srednjem dijelu
palube. – Zatim dignite sidro i krenite za holandskom lađom.
– Polako, kapetane. U čemu je stvar? – I Levasseur osjeti kako mu se spušta na rame neka ruka
koja ga pokušava zauzdati, a zatim ugleda pred sobom blesavo, široko lice svog poručnika Cahusaca,
debelog, zadriglog, bretonskog nitkova.
Levasseur mu objasni svoj cilj, proprativši to objašnjenje nepotrebnom besramnošću.
Cahusac zavrtje glavom.
– Holandski brik – reče on. – Nemoguće! Nikada nam neće dopustiti.
– A tko će nam, do vraga, zabraniti? – Levasseur se napol čudio, a napol bjesnio.
– S jedne strane, neće na to pristati vaša vlastita posada. S druge strane, tu je i kapetan Blood.
– Šta me se tiče kapetan Blood!
– Ali treba da vas se tiče. On je moćan, ljudi ga visoko cijene, i, koliko ga poznam, prije će nas
potopiti nego što će pristati da se sukobimo s Holanđanima. Kapetan Blood ima, kao što sam već
upozorio, posebne nazore u pogledu gusarenja.
– Ah – nasmija se Levasseur, iskezivši zube. Međutim, njegove oči, prikovane za tu daleku lađu,
bile su tužno zamišljene. Ali ne zadugo. Mašta i dovitljivost, te dvije osobine koje je kapetan Blood
već zapazio u njemu, natuknuše mu uskoro rješenje.
Proklinjući u dubini svoje duše, i čak prije nego što je digao sidro, ugovor koji je sklopio, on je
već razmišljao kako će ga prekršiti. Ono što mu je Cahusac stavio do znanja bilo je tačno. Blood neće
nikad dopustiti da se ma kakva povreda nanese Holanđanima u njegovom prisustvu; ali to može da se
učini kad on nije prisutan i kad se već jednom učini, Blood će morati – htio ili ne – oprostiti, jer će
biti prekasno da se suprotstavi.
Ne prođe ni jedan sat, a »Arabella« i »Grom« krenuše skupa na otvoreno more. Ne razumijeva-
jući, zašto se mijenja utvrđeni plan, kapetan Blood ipak prihvati tu promjenu i diže sidro prije utvrđe-
nog vremena, čim spazi da tako čini njegov ortak.
Preko cijelog dana mogli su vidjeti pred sobom holandski brod, ali im pred večer iščezne ispred
očiju i pretvori se u jednu jedinu tačku na sjevernom vidiku. Blood i Levasseur bili su odredili sebi
da plove u istočnom pravcu duž sjeverne obale Hispaniole. U toku cijele noći »Arabella« se strogo
držala tog pravca. A kada osvanu novi dan, ona vidje da je potpuno sama. Koristeći se plaštom noći,
»Grom« je skrenuo na sjeveroistok, stavivši u pokret svaki dronjak od platna na svojim jarbolima.
Cahusac je, ipak, pokušao da ponovo izrazi svoje negodovanje.
– Neka te đavo nosi! – odgovorio mu je Levasseur. – Lađa je lađa, bila ona holandska ili špa-
njolska, a lađe su ono što nam sada treba. To će biti dovoljno da se da ljudima kao objašnjenje.
Njegov poručnik ne izusti ni riječi. Ali koliko je mogao u brzini da uhvati od pisma, znao je da
pravi cilj njegovog kapetana nije neka lađa, već neka djevojka; zato sumorno kimnu glavom i odgega
na svojim krivim nogama da izda potrebna naređenja.
U zoru se »Grom« nalazio za krmom holandske lađe, ni milju iza nje, a kada ga je ugledala, po-
sada »Plemićeve kćeri« se očigledno jako uzbudila. Nema sumnje da je gospođičin brat, prepoznavši
Levasseurov brod, bio odgovoran što su se Holanđani tako uznemirili. Ljudi s »Groma« vidješe kako
Holanđani razvijaju sva jedra u uzaludnom pokušaju da ubrzaju jedrenje i pobjegnu. Oni, zbog toga,
skrenuše udesno i zaploviše svom brzinom, dok ne dođoše u položaj da s prednjeg dijela broda ispa-
le, u znak opomene, metak. »Plemićeva kći« se obrnu, okrete im krmu i otvori paljbu iz svojih ručnih
topova. Hitac zviznu kroz užad koja spaja vrh jarbola s bokovima broda, oštetivši neznatno neka je-
dra. Zatim nastade brza, kratka bitka u toku koje Holanđani grunuše svom silinom jednim plotunom
topova s jedne strane svog broda.
Pet minuta kasnije oni su se nalazili jedan kraj drugog: »Grom« se čvrsto zakačio svojim čakija-
ma za »Plemićevu kćer«, dok su gusari s bukom prekrili prednji dio njene palube.
Kapetan holandskog broda, crven u licu, stajao je ispred ostalih, želeći da se nađe licem u lice s
gusarom, a kraj njega se nalazio elegantan, bljedolik gospodičić u kome je Levasseur prepoznao svo-
ga dragog šurjaka.
– Kapetane Levasseur, ovo je nasilje zbog kojega ćete odgovarati! Šta tražite na mojoj lađi?
– U početku sam tražio ono što mi pripada, nešto što su mi ukrali. Ali budući da ste se vi odluči-
li na rat i budući da ste otvorili paljbu na mene, oštetivši nešto malo moj brod i nanijevši mi gubitke
od pet ljudi, žalim, u ratu kao u ratu, vaša lađa je ratni plijen.
Stojeći kraj ograde zadnjeg dijela broda, gospođica d’Ogeron je gledala bez daha u grudima i s
divljenjem u užarenim očima u svoga ljubljenog junaka. Stajao je tu, hrabar, lijep i, nadvisujući zapo-
vjednički sve oko sebe za čitavu glavni, sličio je na kakvog čuvenog junaka.
On je ugleda i, kriknuvši radosno, poleti k njoj. Kapetan broda prepriječi mu put, digavši ruke
da bi ga zaustavio. Levasseuru nije bilo do objašnjenja: bio je i previše nestrpljiv da stigne što prije
do svoje dragane. On zamahnu mornarskom sjekirom koju je nosio sa sobom i Holanđanin se sruši na
pod, rascijepljene lubanje. Vatreni ljubavnik prekorači tijelo i krenu naprijed s izrazom radosti na
licu. Ali gospođica se sada sva zgrči od užasa. Bila je to djevojka koja je upravo bila na pragu da se
rascvjeta u osobu prekrasne ženstvenosti, divnog stasa i otmjenih oblika, teških sjajnih vitica iznad i
oko lica, koje je bilo boje stare slonovače. Cijeli izraz njenog lica odavao je nadmenost, a to su još
više podvlačili kratki kapci njenih kao zift crnih očiju.
Za tren oka se njen ljubljeni stvori kraj nje. Bacivši krvavu sjekiru, on raširi ruke da bi je zagr-
lio. Ali ona je, što se ni na koji način ne može poreći, i u zagrljaju još drhtala; na licu joj se čitao
užas, koji je imao samo tu dobru stranu što je ublaživao urođenu nadmenost njenog, skoro savršenog,
lica.
– Moja si, najzad si moja, i to usprkos svemu! – povika Levasseur radosno, uzbudljivo, kao pra-
vi junak.
A ona je, pokušavajući da ga odgurne od sebe i stavivši svoje ruke na njegove grudi, mogla jedi-
no promucati :
– Zašto si ga, zašto si ga ubio?
On se nasmija smijehom junaka i odgovori joj junački, sa strpljivošću bogova naspram smrtnih
kad se odluče da se spuste do njih:
– Bio se ispriječio između nas. Neka njegova smrt bude znamenje, opomena. Neka svi koji žele
da se stave između nas zapamte to i neka to drže na umu.
Ove su riječi bile tako veličanstvene i strašne, on ih je izgovorio s takvim širokim i otmjenim
pokretom ruke, i njegova privlačnost je djelovala tako snažno, da se ona pokorila, prestala drhtati
kao kakva glupača i bacila se slobodno, opijeno u njegov nježan zagrljaj. Zatim ju je podigao i, kora-
čajući lako s tim teretom, odnio je kao pobjednik, uz gromoglasne pozdrave svojih ljudi, na palubu
svog broda. Njen nepromišljeni brat mogao je upropastiti taj romantični prizor, da nije bilo predos-
trožnog Cahusaca, koji ga ščepa oko pasa, a zatim sveza kao kokoš.
Zatim, dok je zaljubljeni kapetan ćućorio s gospođicom u kabini, Cahusac stade se zanimati rat-
nim plijenom. Holanđanima narediše da prijeđu u veliki brodski čamac i da se gube s milim bogom.
Srećom, budući ih je bilo manje od trideset, mogli su, iako je veliki čamac bio pretrpan, ipak stati u
njega. Potom Cahusac pregleda sav plijen i postavi jednog kaplara i dvadesetak ljudi na palubu »Ple-
mićeve kćeri«, izdavši im naređenje da plove za »Gromom«, koji se uputi na jug, ka Leewardskim
otocima.
Cahusac je bio raspoložen da pravi neslane šale. Opasnost kojoj su se izložili napadajući holan-
dski brod i povrede koje su nanijeli članovima obitelji guvernera Tortuge nisu bili nimalo u srazmjeri
s vrijednošću plijena koji su dobili. On to i reče, zlovoljno, Levasseuru.
– Zadrži to mišljenje za sebe – odgovori mu kapetan. – Nemoj misliti da sam ja čovjek koji će
štaviti sebi uže oko vrata, a neće znati kako da ga odriješi. Ponudit ću guverneru da se izmirimo i on
će pristati. Okreni u pravcu otoka Djevice Magre77. Tu ćemo se iskrcati i odatle ćemo stupiti u prego-
vore. I reci tamo da mi dovedu u kabinu tog maminog sina, Ogerona.
Zatim se Levasseur okrene obožavanoj gospođici. Uskoro dovedoše i gospođičinog brata. Kape-
tan ustade u znak pozdrava, povijajući svoj snažni stas, da ne bi udario glavom o strop kabine. Ustade
i gospođica.
– Šta je to? – upita Levasseur, ugledavši na bratovljevim rukama lisice – rezultat Cahusacove
opreznosti. – Žalim što se to dogodilo – reče on. Želim da se sve to privede kraju. Ako mi gospodin
d’Ogeron da časnu riječ ...
– Neću vam ništa dati – planu bljedoliki mladić, kome nije nedostajala srčanost.
– Vidite – Levasseur slegnu duboko ramenima s žaljenjem, a gospođica se s negodovanjem okre-
ne bratu.
– Henry, pa to je prava ludost! Ti se ne ponašaš kao moj prijatelj! Ti...
– Ludo mala – odgovori joj brat. Ono »maja« nije bilo na svom mjestu; ona je bila viša od nje-
ga. – Ludo mala, zar misliš da ću se ponašati kao tvoj prijatelj, ako se izmirim s ovim gusarskim nit-
kovom?
– Samo naprijed, mladi moj pjetliću! – Levasseur se nasmija. Ali mu smijeh nije bio ni malo
prijatan.
– Zar ne uviđaš do kakvog je sve zla dovela tvoja prokleta ludost? Ljudi su izgubili živote, ljudi
su pomrli – da bi mogla pripasti ovom čudovištu. I, zar još nisi shvatila gdje se nalaziš – u kandžama
ove životinje, u štenari ovog psa« rođenog da krade i ubija?
Sigurno bi i više rekao, da ga Levasseur nije udario preko usta. Levasseur se, kao što vidite, nije
nimalo razlikovao od drugih ljudi, jer nije volio čuti istinu o sebi.
Gospođica priguši krik, a mladić se zatetura od udarca. On se nasloni na pregradu i nagnu, a iz
usta mu stade teći krv. Ali mu se duh nimalo ne pokoleba; preko njegovog blijedog lica prijeđe uža-
san osmijeh, dok je očima tražio sestrin pogled.
– Vidiš – reče on jednostavno – udara čovjeka čije su ruke svezane.
Te obične riječi i, više nego te riječi, neizreciv prezir kojim ih je izgovorio, podstaknuše Leva-
sseurovu jarost, koja i inače nije spavala previše duboko u njemu.
– A šta bi ti, gizdavče, učinio da su ti ruke slobodne? – On uhvati svog zarobljenika za prsluk i
stade ga drmusati. – Odgovori! Šta bi učinio? The! Praznoglava čegrtaljko! Ti... – I zatim iz njegovih
usta pokulja bujica riječi koje gospođica nije poznavala, ali čiju je odvratnost mogla naslutiti.
Stajala je kraj stola, obrazi su joj podrhtavali i ona viknu Levasseuru da prestane. On, u znak
poslušnosti, otvori vrata i izbaci njenog brata iz kabine.
– Spustite ovo smeće ispod otvara na palubi i ostavite ga tamo dok ga ponovno ne potražim! –
dreknu i zatvori vrata.
Umirivši se, Levasseur se okrene gospođici s osmijehom punim sažaljenja. Ali mu ona ne odgo-
vori osmijehom na svome odlučnom licu. Ona je sagledala svu narav svog ljubljenog junaka i zaklju-
čila je da je strašan i odvratan. Sjetila se divljačkog ubistva holandskog kapetana i za tren oka je
shvatila da je sve ono što je maločas rekao njen brat bila sušta istina. Na licu joj se čitao strah, koji
se pretvorio u paniku, dok je bespomoćno stajala, oslonjena o stol.
– Šta je, mila moja, šta ti je? – Levasseur se uputi k njoj. Ona ustuknu. Preko njegovog lica pri-
jeđe osmijeh, a oči mu sijevnuše sjajem od kojeg joj zastade dah u grlu.
Dotjeravši je do zida, on je uhvati, zgrabi svojim dugim rukama i privuče sebi.
– Ostavi me! Ostavi me! – otimala se ona uzbuđenim glasom.
– Uzmi me, uzmi – rugao se on, a od njegovog ruganja nije bilo ničeg strasnijeg. On je grubo pri-
vi uza se, ne vodeći računa što će je povrijediti, jer mu se opirala, i poljubi je, dok se ona previjala u
njegovom zagrljaju. Onda se – jer je strast sve Više počela da ga obuzima – razjari i skide sa svog
lica i zadnju krpu herojske obrazine koja mu se, možda, još držala lica. – Ludice mala, zar nisi čula
kad ti je brat rekao da se nagaziš u mojim kandžama? Sjeti se toga i sjeti se da si došla svojom vo-
ljom. Nisam čovjek s kojim žena može da se igra kao mačka s mišem. Zato se urazumi, curice moja, i
primi ono što si sama tražila. – Zatim je ponovno poljubi, više iz prezira, pa je odgurnu. – Ne ljuti se
više – reče joj. – Inače ćeš se kajati.
Netko zakuca. Opsovavši što ga uznemiravaju, Levasseur ode krupnim koracima da otvori vrata.
Cahusac je stajao pred njim. Bretončevo lice je bilo ozbiljno. Došao je izvijestiti da lađa propušta
vodu blizu gornje granice gaza, što je bila posljedica jednog od holandskih hitaca. Zabrinut, Levasse-
ur ode s njim. Pukotina nije bila opasna sve dok je vrijeme lijepo; ali, ako ih uhvati oluja, mogla bi
brzo postati pogibeljna. Spustili su preko ograde broda jednog čovjeka da začepi otvor komadom je-
dra, a istovremeno stupiše i pumpe u rad.
Na vidiku, u daljini pred njima, ukaza se niski oblak za koji Cuhusac reče da je jedno od najsje-
vernijih Djevojačkih otoka.
– Moramo se skloniti tamo, da očistimo i popravimo brod – reče Levasseur. Nemam povjerenja
u ovu omorinu. Oluja se može dići prije no što se dohvatimo kopna.
– Oluja ili što drugo? – reče grubo Cahusac. – Jeste li opazili ono? – i pokaza prstom na desnu
stranu broda.
Levasseur pogleda i dah mu zastade u grlu. Na oko pet milja od sebe spazio je dva broda koji
su, izgleda, bili dobro natovareni i koji su plovili ravno u njihovom smjeru.
– Šta će se dogoditi, ako krenu za nama? – upita Cahusac.
– Borit ćemo se, pa bili u stanju da to učinimo ili ne – opsova Levasseur.
– Tako govori očajnik. – Cahusac je bio pun prezira. I da bi to jače podvukao, pljunu na palubu.
– Tako ti je to kad se otisneš na more sa zaljubljenom budalom. A sada, zauzdaj svoju narav, kapeta-
ne, jer ćemo i inače imati dosta posla, ako nam se što dogodi zbog one holandske lađe.
Sve ostalo vrijeme u toku dana Levasseur je mislio samo na ljubav. Ostao je na palubi i gledao
čas u kopno, čas u one dvije lađe koje su se polako približavale. Da se otisne na otvoreno more, ne bi
mu ništa pomoglo, a u stanju u kome se nalazila njegova lađa samo bi mu pogoršalo položaj. Morat će
se braniti kao očajnik i boriti se. A zatim, pred večer, kada su se nalazili skoro tri milje od kopna i
kada je Levasseur upravo htio izdati naredbu da se spremi sve za bitku, on umalo što se ne onesvijesti
od radosti kada ču glas stražara na jarbolu, kako objavljuje da je ona veća od dviju lađa što se pribli-
žavaju »Arabella«. Ona druga svakako je bila ratni plijen.
Ali ništa nije moglo da obori Cahusacov pesimizam.
– To je samo manje zlo – gunđao je on. – Šta će Blood reći za holandski brod?
– Pusti ga, neka kaže šta hoće! – Levasseur se smijao od srca, radostan što mu se teret skinuo s
duše.
– A šta ćemo s djecom guvernera Tortuge?
– On ne mora znati.
– Ali on će ipak saznati.
– Eha, dotle, sto mu muka, stvar će se već urediti. Ja ću se izmiriti s guvernerom. Rekao sam ti
da znam kako ću prisiliti Ogerona da prihvati moje uvjete.
Uskoro se četiri lađe usidriše na sjevernoj obali Djevice Magre, uskog, neplodnog i golog oto-
čića, dugog oko dvanaest, a širokog oko tri milje, čiji su stanovnici bili ptice i kornjače i na kome
nije bilo ničeg drugog do soli, čija su se znatna ležišta nalazila na jugu otoka.
Levasseur, u društvu Cahusaca i još dvojice oficira, sjede u čamac i ode da posjeti kapetana
Blooda na palubi »Arabelle«.
Kapetan Blood ga pozdravi ovim riječima:
– Naš kratki rastanak donio nam je velikih koristi. Ovog jutra smo obojica imali pune ruke pos-
la.
On ih, u ne može biti boljem raspoloženju, povede u veliku kabinu da tamo izvedu račune na čis-
tinu.
Visoka lađa, koja je plovila za »Arabellom«, bio je španjolski brod sa dvadeset i šest topova.
Nosio je ime »Santiago« i bio s otoka Puerto Rico. Nosio je na sebi tovar od sto dvadeset tisuća cen-
ti kakaoa, četrdeset tisuća španjolskih zlatnika i dragog kamenja u vrijednosti od preko deset tisuća
zlatnika. Bogat plijen, čije su dvije petine pripale, kao što je ugovorom bilo predviđeno, Levasseuru i
njegovim ljudima. Podijeliše odmah novac i drago kamenje. Za kakao odlučiše da ga odvezu u Tortu-
gu i da ga tamo prodaju.
Zatim dođe red na Levasseura i na Bloodovo se čelo počeše spuštati sve tamniji oblaci, ukoliko
se Francuzevo izlaganje bližilo kraju.
Kad je ovaj završio, Blood mu otvoreno izrazi svoje nezadovoljstvo. Holanđani su se prijatelj-
ski ponašali prema njima i bilo je ludo okrenuti ih protiv sebe, a naročito zbog tako tričavih stvari
kao što su te kože i duhan, za koje će, u najboljem slučaju, moći izvući bijednih dvadeset tisuća zlat-
nika.
Ali mu Levasseur odgovori, kao što je već odgovorio Cahusacu, da je lađa lađa i da su njima
potrebne lađe radi ostvarenja zamišljenog poduhvata. Možda zbog toga što mu je tog dana sve išlo za
rukom, tek Blood odluči da više o tome ne vodi računa. Zatim Levasseur predloži da se »Arabella« s
plijenom vrati u Tortugu, da tamo istovari kakao i da pokupi nove pustolove za koje je sada bilo
mjesta na brodovima. Levasseur će u međuvremenu izvršiti neke neophodne popravke, a zatim krenuti
na jug i čekati svog admirala kod Saitatudosa, otoka sa zgodnim položajem – ležalo je na 11° 11’ Sje-
verne širine – za njihov poduhvat protiv Maracayba.
Na Levasseurovu veliku radost, kapetan Blood ne samo da se odmah suglasio, već je izjavio da
je i sam voljan smjesta razviti jedra.
Čim je »Arabella« otplovila, Levasseur odvede brodove u lagunu i dade posadi zadatak da na
obali sagradi privremena prebivališta za njega, njegove ljude i za nasilu dovedene goste – prebivali-
šta u kojima će boraviti dok ne poprave »Grom«.
Kad sunce zađe tog večera, puhnu svjež povjetarac, koji se uskoro pretvori u jak vjetar, a zatim
u takvu oluju da je Levasseur bio presretan što se zatekao na kopnu i što su mu lađe bile u dobrom
zaklonu. Kratko vrijeme pitao se s čuđenjem, kako li je sada kapetanu Bloodu na otvorenom moru,
prepuštenom na milost i nemilost toj strašnoj oluji. Ali, on nije bio čovjek koji je dopuštao sebi da se
pretjerano uzrujava.
OTKUP
Slijedeće jutro, poslije oluje, bilo je sjajno, blistavo i jasno. Zrak je imao okrijepljujući slani
okus jezera s juga otoka. Na obali Djevice Magre, na podnožju lanca izbijeljelih pješčanih bregova,
kraj rasprostrtih jedara, od kojih je Levasseur na brzinu napravio šator, odigrao se čudan prizor.
Na praznom buretu, kao na prijestolju, sjedio je francuski gusar u namjeri da obavi važan posao:
da osigura svoj položaj kod guvernera Tortuge.
Oko njega se nalazila počasna straža, koja se sastojala od oko šest oficira; petorica su bili grubi
gusari u zaprljanim kaputima i kožnim hlačama. Šesti je bio Cahusac. Pred njim, pod stražom dva po-
lunaga crnca, stajao je mladi d’Ogeron, u košulji s riševima, uskim satenskim hlačama i u finim cipe-
lama od cordobanske kože. Prsnik su mu bili skinuli, a ruke vezali odostrag. Mladi gospodičić, lije-
pog lica, gledao je unezvijereno. Nedaleko, i ona pod stražom, mada slobodnih ruku, sjedila je njego-
va sestra, sklupčana na pješčanom brežuljku. Bila je vrlo blijeda i uzalud je pokušavala da drskim
ponašanjem prikrije strah koji ju je obuzimao.
Levasseur se obrati d’Ogeronu. Razvlačio je riječi.
– Na kraju – reče on podrugljivo – ljupkim glasom – nadam se, gospodine, da sam govorio sa-
svim jasno. Da ne bi, ipak, bilo nekog nesporazuma, ponovit ću. Vaš otkup je utvrđen na dvadeset ti-
suća zlatnika. Pustit ću vas na riječ da odete u Tortugu da ih nabavite. Zapravo, ja ću se postarati za
sredstvo kojim ćemo vas tamo prebaciti i ostavit ću vam mjesec dana za odlazak i povratak. U među-
vremenu vaša sestra ostat će kod mesne kao talac. Vaš otac ne bi trebalo da smatra ovu svotu pretje-
ranom s obzirom da je to cijena za slobodu njegovog sina i, u isti mah, miraz njegove kćeri. Ako ništa
drugo, ja sam, zaista, isuviše skroman, pardi!78 Gospodin d’Ogeron je na glasu kao bogat čovjek.
Gospodin d’Ogeron mlađi podiže glavu i pogleda kapetana drsko u oči:
– Odbijam, potpuno i odlučno, razumijete li me? A sada počinite sva zla koja možete i neka ste
prokleti, odvratni gusaru, koji nemate ni časti, ni pristojnosti.
– Kakve riječi! – nasmija se Levasseur. – Kakva žestina i kakva ludost! Izgleda da niste razmis-
lili o drugoj mogućnosti. Kad to učinite, nećete biti tako uporni u svom odbijanju. To nikako nećete
biti. Imamo i mamuze za tvrdoglave konje. Ali vas opominjem da mi ne dajete pod pritiskom svoju ri-
ječ koju ćete poslije pogaziti. Znat ću već da vas pronađem i da vas kaznim. Podsjetite se u međuvre-
menu da je čast vaše sestre zalog u mojoj ruci. Ako biste slučajno zaboravili da se vratite s mirazom,
nećete se čuditi što ću ja zaboraviti da se oženim njome.
Levasseurove podsmješljive oči, uprte u lice mladog čovjeka, srele su užas koji je ispunio mla-
dićev pogled. Gospodin d’Ogeron pogleda divlje gospođicu i primijeti duboko očajanje koje je sko-
ro uništilo ljepotu njenog lica.
Njegovo lice dobi izraz gađenja i bijesa.
On se tada isprsi i odgovori odlučno:
– Ne, pseto! I tisuću puta ne!
– Pa to je ludost što i dalje ostajete uporni. – Levasseur je govorio bez ljutine s izrazom hladno
podrugljivog sažaljenja. Prsti su mu bili zauzeti vezivanjem dugačkog biča u uzlove. On podiže bič. –
Da li vam je poznato ovo? To su brojanice bolova, koje su preobratile mnoge tvrdoglave heretike.
Pomažući čovjeku da sagleda pravi put, one su u stanju da mu istjeraju oči iz glave. Kako god hoćete.
On dobaci ovaj bič s uzlovima jednom od crnaca, koji ga za tren oka pričvrsti oko zatvoreniko-
vog čela.
Zatim, između biča i lubanje umetnu kratku, metalnu šipku, oblu i tanku kao što je kamiš od lule.
Kad je to učinio, on zakoluta očima prema Levasseuru čekajući na kapetanov znak.
Levasseur promatraše svoju žrtvu i zapazi kako se mladić napregnuo i ukrutio. Lice mu je bilo
unezvjereno i imalo je olovnu boju, a kapi znoja su mu blistale na blijedom čelu, baš ispod biča.
Gospođica uzviknu i htjede ustati, ali je njeni stražari zadržaše i ona, cvileći, opet sjede.
– Molim vas da budete razumni – reče kapetan – da poštedi te sebe i svoju sestru. Najzad, kakva
je to svota koju sam zatražio? Za vašeg bogatog oca to je sitnica. Ponavljam, bio sam preskroman.
Ali kad sam već rekao dvadeset tisuća zlatnika, neka bude tako.
– A, za šta ste to, molim vas lijepo, rekli dvadeset tisuća zlatnika?
Na veoma lošem francuskom jeziku, ali izgovoreno svježim i prijatnim glasom, u kome kao da se
još čuo odjek Levasseurove podrugljivosti, ovo pitanje je lebdjelo nad njihovim glavama.
Levasseur i njegovi oficiri se trgoše i pogledaše naviše i oko sebe.
Na vrhu duna iza njih oštro se ocrtavala prema nebu silueta tamne kobalt boje. Oni spaziše viso-
ku, mršavu osobu, brižljivo obučenu u crno, sa srebrnom čipkom, dok je jedini ukras u boji bilo gri-
mizno nojevo pero, obavijeno oko širokog oboda šešira. Pod tim šeširom bilo je preplanulo lice ka-
petana Blooda. Levasseur se pribra, opsovavši od iznenađenja.
On je zamišljao da je kapetan Blood već odavno daleko na putu za Tortugu, pod uvjetom da je
imao toliko sreće da prebrodi buru prošle noći.
Spuštajući se niz meki pijesak, u koji je upadao do polovine sara svojih finih čizama od španjol-
ske kože, kapetan Blood sletje pravo na obalu. Za njim su išli Wolverstone i još dvanaestorica. Kad
se zaustavio, skide šešir i širokim pokretom ruke pozdravi gospođicu. Tada se okrene Levasseuru:
– Dobro jutro, gospodine kapetane – reče on i počne objašnjavati otkud to da se i on ovdje nala-
zi.
– Uragan nas je prošle noći primorao da se vratimo.
Ništa nam drugo nije preostalo nego da plovimo pred njim spuštenih jedara, i tako nas je dotje-
rao natrag istim putem kojim smo i pošli. A da bude još gore – kao da se sam vrag umiješao! – na
»Santiagu« je pukao veliki jarbol tako da sam bio sretan da se sklonimo u jedan zaljev na zapadnoj
strani otoka, na oko dvije milje odavde. Sad smo se malo prošetali da opružimo noge i da vam pože-
limo dobar dan. Ali, tko su ovi ljudi? – I on pokaza na muškarca i ženu.
Cahusac sliježe ramenima i podiže svoje duge ruke k nebu:
– Voila!79 – doviknu on tragično nebesima.
Levasseur je grickao usnu i mijenjao boje. Vladao je ipak sobom toliko da je mogao pristojno
odgovoriti:
– Kao što vidite, dva zarobljenika.
– O! Izbacio ih vjetar na obalu prošle noći, je li tako?
– Nije tako. – Levasseur se jedva uzdržao da ne plane na ove ironične primjedbe. – Bili su u ho-
landskoj lađi.
– Ne sjećam se da ste ih prije pominjali.
– I nisam. Oni su moji vlastiti zarobljenici – radi se o jednoj privatnoj stvari. Oni su Francuzi.
– Francuzi! – Kapetan Blood prostrijeli svojim svijetlim očima Levasseura, a potom zarobljeni-
ke.
Gospodin d’Ogeron stajaše napregnut i krut kao i prije, samo ne bješe više onog strašnog užasa
na njegovom licu. Ovaj preokret, koji je nesumnjivo bio isto tako neočekivan za njegovog mučitelja
koliko i za njega, probudio je nadu u njemu. Njegova sestra, pobuđena sličnim osjećanjem, sjedila je
nagnuta naprijed, otvorenih usta i razrogačenih očiju.
Kapetan Blood dodirnu prstom usnu, pa pogleda namrgođeno i zamišljeno Levasseura.
– Jučer ste me iznenadili kad ste napali Holanđane koji su nam prijatelji. Ali sada mi izgleda da
čak ni vaši zemljaci nisu sigurni od vas.
– Zar vam nisam rekao da su ovi... da je ovo moja privatna stvar?
– O! A oni se zovu?
Odlučno, zapovjedničko, a u isto vrijeme i pomalo prezrivo ponašanje kapetana Blooda uzbur-
kalo je Levasseurovu plahovitost. Krv se lagano vraćala u njegovo smrknuto lice i pogled mu postade
drzak, skoro prijeteći. U međuvremenu zarobljenik odgovori umjesto njega:
– Ja sam Heri d’Ogeron, a ovo je moja sestra.
– D’Ogeron? – kapetan Blood pogleda zaprepašteno. – Da niste možda u srodstvu s mojim do-
brim prijateljem guvernerom Tortuge?
– On je moj otac.
Levasseur se okrene u stranu, opsovavši uz put. Kapetan Blood za trenutak nije osjećao ništa
osim preneraženosti.
– Neka su vam svi sveti u pomoći! Jeste li vi sasvim poludjeli, Levasseur? Prvo ste povrijedili
Holanđane, koji su nam prijatelji, zatim ste zarobili dvije osobe koji su Francuzi, vaši zemljaci, i sad
još, vjere mi, te osobe nisu nitko drugi do djeca guvernera Tortuge, koja je za nas jedino sigurno sklo-
nište na ovim otocima...
Levasseur ga prekide ljutito:
– Moram li vam ponoviti da je to moja privatna stvar? Ja ću jedini za to odgovarati guverneru
Tortuge.
– A dvadeset tisuća zlatnika? Je li i to vaša privatna stvar?
– Jeste!
– Ovog puta se uopće ne slažem s vama. – Kapetan Blood se spusti na bure na kome je Levasse-
ur maloprije sjedio i diže ljubazno pogled. – Mogu vam reći, da ne bismo gubili vrijeme, kako sam
sve čuo što ste predložili gospođici i ovom gospodinu, a podsjetit ću vas isto tako da mi plovimo pod
izvjesnim uvjetima u kojima nema nikakvih dvosmislenosti. Vi ste odredili njihov otkup na dvadeset
tisuća zlatnika. Ta svota pripada, znači, vašoj i mojoj posadi, u srazmjerama koje smo utvrdili našim
ugovorima. To tek valjda nećete poricati! Ali, ono što je daleko ozbiljnije, to je da ste vi prikrili od
mene ovaj dio dobiti s vašeg posljednjeg krstarenja, a za povrede kao što je ova uvjeti predviđaju iz-
vjesne kazne koje su malo oštrije naravi.
– Ho! Ho! – Levasseur stade da se grko smije. Zatim dodade: – Ako vam se moje ponašanje ne
sviđa, možemo i prekinuti naš savez.
– To i namjeravam. Ali ćemo ga prekinuti kada i kako ja to budem htio, a to će se dogoditi čim
budete ispunili uvjete pod kojima smo krenuli na ovo krstarenje.
– Šta hoćete time da kažete?
– Bit ću što mogu kraći – odgovori kapetan Blood. – Zasada ću ostaviti po strani činjenicu da je
veoma nezgodno što ste napali Holanđane, zarobili Francuze i izazvali gnjev guvernera Tortuge. Pri-
mit ću stanje stvari onakvo kakvo je. Sami ste odredili otkup za ovo dvoje na dvadeset tisuća i, ako
sam dobro razumio, gospođica je vaš uzgredni dobitak. Samo ne razumijem, zašto bi trebalo da baš
ona bude vaša, a ne nekoga drugog, kad je po našim uvjetima jasno da ona pripada svima nama kao
ratni plijen.
Levasseur se natušti kao nebo pred oluju.
– Mada vam je – dodade kapetan Blood – neću osporiti, ako ste spremni da je kupite.
– Da je kupim?
– Po cijeni koju ste sami odredili za nju.
Levasseur uzdrža svoj bijes da bi mogao pregovarati s Ircem.
– Ta svota je otkup za mladića. Guverner Tortuge treba da ga isplati za njega.
– Ne, ne! Vi ste njih dvoje strpali u jednu vreću, što me, priznajem, vrlo iznenađuje. Vi ste njiho-
vu vrijednost procijenili na dvadeset tisuća i možete ih dobiti za tu svotu kad to zaželite. Ali morate
platiti za njih tih dvadeset tisuća zlatnika, koje ćete, uostalom, nadoknaditi jer ćete ih dobiti u vidu ot-
kupa za njega i miraza za nju. I tu sumu ćemo podijeliti našim posadama. Ukoliko to učinite, postoji
mogućnost da naši ljudi gledaju blažim očima na to što ste prekršili uvjete koje smo zajednički potpi-
sali.
Levasseur stade divljački da se smije.
– Dakle, tako! Credieu!80 Odlična šala!
– Potpuno se slažem s vama – prihvati kapetan Blood.
Za Levasseura se šala sastojala u tome što je kapetan Blood s dvanaestak ljudi došao ovamo i
pokušao da izazove njega koji ima sto ljudi na dohvatu ruke. Ali izgleda da je iz svoje računice izos-
tavio nešto na šta je njegov protivnik računao. Jer, kad se Levasseur, još uvijek rugajući se, okrenuo
svojim oficirima, vidio je nešto što mu je presjeklo smijeh u grlu. Kapetan Blood je lukavo igrao na
kartu pohlepe, koja je vrhovni pokretač ovih pustolova. I Levasseur pročita sada jasno na njihovim
licima do koje se mjere potpuno slažu s prijedlogom kapetana Blooda – da svi moraju sudjelovati u
podjeli otkupa koji je njihov vođa mislio prisvojiti samo za sebe.
Razmetljivi razbojnik stade malo i dok je u sebi proklinjao svoje suradnike, koji su jedino bili
odani svojoj gramzivosti, on je shvatio – i to u pravi čas – da će mu bolje biti, ako postupi pažljivo.
– Niste me dobro shvatili – reče on, uspjevši da savlada svoj bijes. – Otkup ćemo podijeliti,
kad ga dobijemo. U međuvremenu djevojka ostaje meni po tom sporazumu.
– U redu! – progunđa Cahusac. Po takvom sporazumu sve je na svom mjestu.
– Vi tako mislite? – upita kapetan Blood. – Ako gospodin d’Ogeron odbije da isplati otkup? Šta
onda? – On se nasmija i lijeno se podiže. – Ne, ne. Ako kapetan Levasseur želi da u međuvremenu
djevojka ostane kod njega, kao što on to predlaže, onda neka isplati otkup i neka šteta bude njegova
ako otkup ne stigne.
– Tako je! – povika jedan od Levasseurovih oficira.
A Cahusac dodade:
– To je sasvim pametno! Kapetan Blood ima pravo. Tako je predviđeno našim ugovorom.
– Šta je predviđeno ugovorom, budale jedne? – Levasseur je bio u opasnosti da izgubi moć vla-
danja sobom. – Sacre Dieu!81 A gdje da nađem dvadeset tisuća? Kad bi se sabrala sva dobit koja mi
je pala u dio s ovog krstarenja, ne bi iznijela niti polovicu te svote! Bit ću vaš dužnik dok ne zaradim
taj novac. Je li vam to dovoljno?
Kad se sve razmotri, svakako da bi se time uredila cijela stvar da kapetan Blood nije imao dru-
gih namjera.
– A ako umrete prije no što ga zaradite? Naš poziv je pun opasnosti, gospodine kapetane!
– Neka vas đavo nosi! – obrecnu se Levasseur, zelen od bijesa. – Zar ništa ne može da vas zado-
volji?
– O, može. Na primjer dvadeset tisuća zlatnika koje bismo na licu mjesta podijelili.
– Nemam ih.
– Onda, dozvolite da zarobljenike otkupi onaj tko ih ima.
– A tko mislite da ih ima, kad ih ja nemam?
– Ja ih imam – odgovori kapetan Blood.
– Vi ih imate! – Levasseur zinu od čuda. – Vi, vi želite djevojku za sebe?
– Zašto da ne? I još ću vas nadmašiti u plemenitosti jer ću podnijeti žrtve da bih je dobio i bit ću
pošteniji jer sam spreman da platim za ono što želim.
Levasseur je budalasto buljio u njega. Njegovi oficiri su se podrugivali iza njega, gledajući isto
tako zabezeknuto.
Kapetan Blood sjede ponovno na bure i izvuče iz unutrašnjeg džepa svog prsluka malu kožnu
kesu.
– Milo mi je što sam u stanju da otklonim teškoću koja je jednog trenutka izgledala nepremosti-
va. – I pred iskolačenim očima Levasseura i njegovih oficira, on odriješi kesu i istrese na lijevi dlan
četiri, pet bisera velikih kao vrapčije jaje. Bilo ih je dvadesetak u kesi – bili su to najodabraniji pri-
mjerci bisera koje su zadobili prilikom napada na flotu ronilaca bisera.
– Ti se hvališ da se razumiješ u bisere, Cahusac. Koliko cijeniš ovo?
On pruži sjajno zrno koje se prelijevalo nježno u duginim bojama. Bretonac ga uze između gru-
bog prsta i palca i stade ga procjenjivati pronicljivim očima.
– Tisuću zlatnika – odgovori on kratko.
– Mnogo više mogu dobiti u Tortugi i na Jamaici – dodade kapetan Blood – a još dvaput više u
Evropi. Ali ću ipak prihvatiti vašu procjenu. Skoro su svi, kao što vidite, iste veličine. Evo vam dva-
naest, što iznosi dvanaest tisuća zlatnika, a to pretstavlja tri petine dobiti, upravo onoliko koliko i tre-
ba »Gromu« da pripadne prema ugovoru. Što se tiče osam hiljada zlatnika koji pripadaju »Arabelli«,
uzimam na sebe odgovornost prema svojim ljudima. A sad, Wolverstone, molim te lijepo, budi ljuba-
zan, pa ukrcaj moju svojinu na »Arabellu«. – On opet ustade i pokaza rukom na zarobljenike.
– A to ne! – Levasseurov bijes pokulja, probivši sve brane koje su ga dotad zadržavale. – E, to,
bogami, neće biti! Nju mi nećete uzeti... – Bio je spreman da skoči na kapetana Blooda, koji je stajao
po strani, spreman na napad, stisnutih usana, oprezan.
Ali jedan od Levasseurovih oficira spriječi ga u tome.
– Nom de Dieu82, gospodine kapetane! Šta hoćete sad? Sve je uređeno, časno je uređeno i svi su
za dovoljni!
– Svi? – planu Levasseur – Ah ça83. Svi vi, životinje jedne! A šta je sa mnom?
Držeći čvrsto bisere u ogromnoj šaci, Cahusac mu priđe s druge strane.
– Ne budi lud, kapetane! Zar hoćeš da izazoveš nered među posadom? Brojno je jači od nas. Ima
skoro po dvojicu na našeg jednog. Šta znači, najzad, jedna djevojka više ili manje? Tako ti boga, pus-
ti je neka ide. Platio je dobro za nju i s nama je pošteno postupio.
– Pošteno postupio? – riknu razbješnjeli kapetan. – Ti – sve gadne riječi kojima se služio nisu
bile dovoljne da mu dadu neki epitet kojim bi mogao da opiše svog poručnika. On ga udari tako jako
da ovaj pade skoro ničice na zemlju. Biseri se rasuše po pijesku.
Cahusac zaroni za njima, a drugovi mu pritekoše u pomoć. Na osvetu se moralo pričekati. Pipali
su i tražili nekoliko trenutaka na rukama i koljenima, zaboravivši sve ostalo. Međutim, za tih nekoliko
trenutaka odigrale su se veoma krupne stvari.
Levasseur, s rukom na maču, lica pobijeljelog od bijesa, stajao je pred kapetanom Bloodom i
htio ga spriječiti da ode.
– Nećete je odvesti dokle god sam ja živ! – povika on.
– Onda ću je odvesti, kad budete mrtvi – odvrati kapetan Blood i oštrica njegova mača bijesnu
na suncu. – Prema našem ugovoru, svaki onaj koji, bez obzira na položaj, sakrije ma koji dio plijena,
pa on i ne bio veći od jednog pezosa, mora biti obješen o jedan od dva križa na jarbolu. To sam i na-
mjeravao da učinim s tobom na kraju. Ali, budući da ti se, prljavi bijedniče, više sviđa ovako, učinit
ću ti, vjere mi, po volji!
On dade znak ljudima, koji htjedoše da se umiješaju, da se maknu i mačevi se ukrstiše.
Gospodin d’Ogeron je promatrao i razmišljao. Nije bio u stanju izvesti zaključak šta će mu bilo
koji ishod donijeti. U međuvremenu, dvojica Bloodovih ljudi, koji su došli na mjesto Levasseurovih
crnaca – stražara, skinuše mu s čela krunu od biča s uzlovima. A što se gospođice tiče, ona je ustala,
nagnula se naprijed, pritiskujući rukom uzburkane grudi. Lice joj je bilo samrtnički blijedo, a u očima
joj se čitao divljački strah.
Nije dugo prošlo i sve je bilo gotovo. Gruba snaga, na koju je Levasseur tako samouvjereno ra-
čunao, nije se uopće mogla mjeriti s Irčevom vještinom. Ležao je ničice na bijelom pijesku s probo-
denim plućima, završavajući u hropcu svoj lupeški život. Kapetan Blood pogleda mimo Cahusaca
preko mrtvog tijela.
– Ovim se, mislim, poništavaju svi ugovori koje smo sklopili – reče on.
Bezdušnim i besramnim pogledom Cahusac je promatrao posljednje trzaje svog dojučerašnjeg
vođe. Da je Levasseur bio drugačiji čovjek, cijela stvar bi se, možda, sasvim drugačije i završila.
Ali sigurno je da bi se u tom slučaju i kapetan Blood sasvim drugačije ophodio prema njemu. Ali
onakav kakav je bio, Levasseur nije ulivao ni ljubav, ni odanost. Njegovi ljudi su bili sve sami goli
ološ ovog ionako prljavog zanata, a pohlepa je bila njihov jedini pokretač. Tu pohlepu je kapetan
Blood vješto iskoristio i doveo ih dotle da su i sami uvidjeli da se Levasseur ogriješio o onu jedinu
stvar koju su oni smatrali neoprostivom – a to je zločin prisvajanja nečega što bi moglo da se pretvo-
ri u zlato i da se svima podijeli.
I tako sada Cahusac s nekoliko riječi umiri razjarenu rulju gusara koja je žurno došla kao u kaza-
lište da vidi ovu tragikomediju koja se tako brzo odigrala.
Dok su ovi još uvijek oklijevali, Blood dodade nešto što ubrza njihovu odluku.
– Ako hoćete da pođete sa mnom do mjesta gdje smo se ukotvili, dobit ćete odmah svoj dio pli-
jena sa »Santiaga«, tako da možete s njim raspolagati po miloj volji.
Prešli su preko otoka, vodeći sobom dva zarobljenika. Kasnije istog dana, kad su izvršili diobu,
oni bi rasturili družinu da nije Cahusac na zahtjev ljudi koji su ga izabrali za Levasseurovog nasljed-
nika, ponudio ponovno kapetanu Bloodu usluge ovog francuskog dijela gusara.
– Možete, ako hoćete, opet ploviti sa mnom – odgovori mu kapetan Blood – ali pod uvjetom da
se izmirite s Holanđanima i da im vratite brod zajedno s plijenom.
Oni pristadoše na ovaj uvjet i kapetan Blood ode svojim gostima, djeci guvernera Tortuge.
Gospođica d’Ogeron i njen brat – ovome su odvezali ruke – sjedjeli su u velikoj kabini »Ara-
belle« gdje su ih doveli.
Na stolu je stajalo vino i jelo koje je donio crnac Benjamin, sluga i kuhar kapetana Blooda, po-
zvavši ih da se slobodno prihvate. Međutim, oni ih nisu ni pipnuli. Brat i sestra su sjedjeli u samrt-
nom strahu, razmišljajući o tome da im se položaj samo utoliko promijenio što nisu više u tavi, nego
su upali u vatru. Najzad, iscrpljena neizvjesnošću, gospođica se baci na koljena pred svog brata, mo-
leći ga da joj oprosti za svu nesreću koju mu je nanijela svojom ludošću i nevaljalstvom.
Gospodin d’Ogeron nije nimalo bio raspoložen da oprašta.
– Milo mi je što bar shvaćaš šta si počinila. A sada te je ovaj drugi gusar kupio i pripadaš nje-
mu. Nadam se da ti je i to jasno.
Možda bi i više rekao, ali zastade jer primijeti da se vrata otvaraju. Kad je sve uredio s Leva-
sseurovim ljudima, kapetan Blood zastade na pragu. Gospođin d’Ogeron se nije trudio da utiša svoj
povišeni glas i kapetan Blood je čuo njegove dvije posljednje rečenice. Tako je potpuno shvatio, za-
što je gospođica skočila kad ga je ugledala i preplašeno se povukla.
On skide svoj šešir s perom i priđe stolu.
– Mademoiselle84 – poče on na svom lošem, ali tečnom, francuskom jeziku. – Molim vas da od-
bacite svaki strah. Na ovom brodu ukazat će vam se svaka počast. Čim budemo mogli poći, uzet ćemo
smjer prema Tortugi i vratit ćemo vas kući, vašem ocu. I, molim vas, nemojte smatrati da sam vas ku-
pio, kako vaš brat maloprije reče. Sve što sam učinio bilo je zato što sam htio da stvorim potreban ot-
kup kojim bih potkupio bandu zlikovaca da odreknu poslušnost najvećem zlikovcu koji ih je predvo-
dio i da vas tako spasim. Smatrajte to, molim vas, kao prijateljski zajam koji ćete mi u cjelosti vratiti
kada vama to bude zgodno.
Gospođica ga je zaprepašteno gledala, ne vjerujući svojim ušima. Gospodin d’Ogeron ustade.
– Monsieur85, je li moguće da vi to ozbiljno govorite?
– Najozbiljnije. Danas se to ne događa često. Možda sam gusar, ali se ne ponašam kao Levasse-
ur za koga bi bolje bilo da je ostao u Evropi gdje bi usavršio lopovski zanat. Imam neku vrstu časti –
recimo, neke ostatke časti – koje sam sačuvao iz boljih dana. – Zatim, malo oštrijim glasom dodade:
– Večera je za jedan sat i nadam se da ćete mi ukazati čast da budete gosti za mojim stolom. U među-
vremenu Benjamin će se, gospodine, pobrinuti da dobijete bolje odijelo.
On se nakloni i okrene u namjeri da iziđe, ali ga gospođica zadrža.
– Monsieur! – viknu ona.
On zastade i okrene se, a ona mu priđe laganim korakom, gledajući ga sa strahom i divljenjem u
isto vrijeme.
– Oh, vi ste plemeniti!
– Ne bih se potpuno složio s vama – dodade on,
– Ali vi jeste plemeniti, jeste! I, ako ništa drugo, pravo je bar da doznate sve.
– Madelon! – poviče njen brat, pokušavajući da je spriječi.
Ali ona nije htjela da je ma tko spriječi. Njeno prepuno srce moralo je pred nekim da se izlije i
povjeri.
– Monsieur, za ono što se dogodilo ja sam velikim dijelom kriva. Taj čovjek... taj Levasseur.
Sad se Blood zaprepasti, gledajući je s nevjericom.
– Bože moj, je li to moguće? Ta životinja!
Ona najednom pade na koljena, uhvati mu ruku i poljubi je prije no što je mogao da je istrgne.
– Šta to radite? – poviče on.
– To je pokajanje. U sebi sam povrijedila vašu čast, jer sam smatrala da ste isti kao on i vaša
borba s Levasseurom učinila mi se kao borba dva šakala. Na koljenima vas, gospodine, molim da mi
oprostite!
Kapetan Blood spusti pogled prema njoj, a na usnama mu se pojavi osmijeh, koji ozari njegove
plave oči, tako neobično svijetle u poređenju s njegovim preplanulim licem.
– Pustite, dijete moje – odgovori on. – Možda bi mi bilo teško da vam oprostim što ste bili toli-
ko glupi da drugačije mislite.
Pružio joj je ruku da ustane, uvjeravajući samog sebe da se prilično dobro ponio. Zatim uzdah-
nu. Ta njegova sumnjiva slava koja se tako brzo pronijela Karipskim morem svakako da je dosada
doprla do ušiju Arabelle Bishop. Nema sumnje da će ga ona prezirati i da će vjerovati da nije ništa
bolji od ostalih lupeža koji su se bavili odvratnim gusarskim poslom. Zato se nadao da će, možda,
koji odjek ovog dobrog djela stići i do nje. Jer, pravi razlog zbog kog je on stavio svoj život na kocku
da bi spasio gospođicu d’Ogeron – što njoj, naravno, nije rekao – bila je misao da bi se to djelo mo-
ralo svidjeti gospođici Bishop, da ga je samo mogla vidjeti.
KLOPKA
Utučeni kapetan Blood je predsjedavao sjednici koju su na brzinu sazvali i održali u kabini
»Arabelle«, na blistavom jutarnjem suncu. Kasnije je izjavio da je to bio jedan od najtežih trenutaka
u njegovu životu. Nakon što je vodio borbu vještinom kojom se s pravom mogao ponositi, nakon što
je uništio silu toliko nadmoćniju u lađama, topovima i ljudima, koju je don Miguel opravdano sma-
trao neodoljivom, morao se pomiriti s činjenicom da se zbog tri sretna pogotka jedne nezapažene ba-
terije, koja ih je iznenadila, njegova pobjeda izjalovila. Njihova će pobjeda morati ostati jalova sve
dok ne savladaju tvrđavu koja je branila prolaz.
U prvo vrijeme kapetan Blood je bio za to da se lađe dovedu u red i da se okuša sreća gdje i kad
se bude moglo. Ali drugi su ga odvratili od te plahovitosti, koju obično nije pokazivao i koja je bila
rezultat isključivo jada i poniženja. A to su bila osjećanja koja oduzimaju razboritost i najrazumnijem
čovjeku. Kad se ponovno pribrao, mimo je razmotrio položaj. »Arabella« nije više bila u stanju da
plovi morem, »Infantkinja« se samo čudom održavala na vodi, a i »Sveti Filip« je bio skoro isto toli-
ko teško oštećen vatrom koju je pretrpio od gusara prije nego što se predao.
Jasno je da je na kraju morao priznati da ništa drugo nije ostalo nego da se vrate u Maracaybo i
da tamo poprave lađe prije no što pokušaju da se probiju kroz prolaz.
I tako su se ovi poraženi pobjednici kratke, ali strašne bitke vratili u Maracaybo. Ako je išta
bilo potrebno da još više razdraži njihovog vođu, to je bio Cahusacov pesimizam, koji je ovaj nešte-
dimice rasipao. Kad ga je brza i laka pobjeda njihovih slabijih snaga tog jutra prvo ponijela u visine
vrtoglavog zadovoljstva, Francuz je sada opet potonuo, i to dublje nego ikad, u provaliju beznađa. A
njegovo raspoloženje je djelovalo zarazno, bar na veći dio njegovih ljudi.
– Sad je kraj – reče on kapetanu Bloodu. – Ovog puta su nas potpuno dotukli.
– Bit ću tako slobodan da vas podsjetim da ste to isto rekli i prije – odgovori kapetan Blood što
je strpljivije mogao. – Međutim, vidjeli ste ono što ste vidjeli i ne možete poreći da se vraćamo jači
u lađama i topovima nego kad smo krenuli. Pogledajte našu sadašnju flotu, čovječe.
– Upravo to i činim – odgovori Cahusac.
– Fuj! Vi ste na kraju krajeva plašljivi bijednik!
– Nazivate me kukavicom?
– Uzet ću sebi tu slobodu.
Bretouac ga bijesno pogleda, dišući s naporom. Ali nije mu ni na kraj pameti bilo da potraži za-
dovoljenje za uvredu. On je i previše dobro znao kakvu bi mu vrstu zadovoljenja kapetan Blood mo-
gao pružiti. Sjećao se Levasseurove sudbine. Zato se zadržao na riječima.
– To je previše! Idete predaleko! – žalio se on ogorčeno.
– Slušajte, Cahusac, meni je već dosta vašeg vječitog jadikovanja i žaljenja kad stvari ne idu
glatko kao po loju. Ako ste htjeli da vam sve ide lako i glatko, nije trebalo da se odate moru i nije ni-
kako trebalo da plovite sa mnom, jer sa mnom nije nikad ni glatko ni lako. I to je, čini mi se, sve što
bih za danas imao da vam kažem.
Cahusac odmagli, psujući, i ode da vidi šta njegovi ljudi misle.
Kapetan Blood ode da svoju kiruršku vještinu stavi na raspolaganje ranjenicima i s njima ostade
do kasno poslije podne. Najzad, budući je odluku već bio donio, ode na kopno i vrati se u kuću gu-
vernera da nakiti ljutitu, ali vrlo učenu poslanicu, na najčišćem kastiljanskom jeziku, don Miguelu.
»Pokazao sam jutros vašoj ekselenciji šta umijem – pisao je on. Iako ste po broju ljudi, lađa i
topova bili jači za više nego dva prema jedan, ja sam potopio ili zarobio brodove te velike flote s
kojom je trebalo da pođete u Maracaybo da nas uništite. Sada se više ne možete hvaliti, čak i kad
vam iz La Guayre stigne kao pojačanje »Sveto novorođenče«. Prema onome što se dogodilo, možete
procijeniti šta će se tek dogoditi. Ne bih uznemiravao vašu ekselenciju ovim pismom da nisam human
čovjek koji se grozi krvoprolića. Zbog toga, prije nego što krenem da se obračunam s vašom tvrđa-
vom, koju, možda, smatrate nepobjedivom, kao što sam se već obračunao s vašom flotom, koju ste ta-
kođer smatrali nepobjedivom, poslednji puta vam nudim ove uvjete iz čisto čovječanskih obzira. Po-
štedjet ću grad Maracaybo, odmah ga evakuirati i ostaviti za sobom četrdeset ljudi koje sam zarobio,
pod uvjetom da mi isplatite svotu od pedeset tisuća zlatnika i isporučite sto goveda kao otkup, a pos-
lije toga da mi dozvolite miran prolaz kroz tjesnac. Moje zarobljenike, od kojih su većina ugledne
osobe, zadržat ću kao taoce i poslije svog odlaska, s tim što ću ih vratiti čamcima koje ćemo uzeti so-
bom samo u tu svrhu. Ako vaša ekselencija bude toliko nepromišljena da odbije ove uvjete i da me
time natjera da uništim vašu tvrđavu po cijenu nekoliko života, opominjem vas da ne očekujete od nas
nikakvu milost i izjavljujem da ću početi time što ću lijep grad Maracaybo pretvoriti u gomilu pepe-
la.«
Kad je završio pismo, naredi da mu dovedu vice-guvernera Maracayba koga su zarobili u Gi-
braltaru. On mu saopći sadržinu pisma i posla ga s njim don Miguelu.
Glasnika je izabrao veoma lukavo. Ako je ijednom čovjeku bilo stalo da se grad oslobodi, to je
svakako bio vice-guverner. On je bio jedini čovjek koji bi se iz vlastitih razloga na j vatreni je zala-
gao da se grad po svaku cijenu sačuva od sudbine kojom mu je prijetio kapetan Blood.
Kako je očekivao, tako se i dogodilo. Vice-guverner je prijedlozima iz pisma dodao svoju vlas-
titu plamenu molbu.
Ali don Miguel je bio tvrđeg srca. Istina je da su mu flotu djelomično uništili, a djelomično za-
plijenili. Ali to je zbog toga, objašnjavao je on, što su ga sasvim iznenada napali. A to se više neće
dogoditi. S tvrđavom neće biti iznenađenja. Neka kapetan Blood učini sve najgore što može s Mara-
caybom, ali će zato teško platiti u slučaju da se riješi – a prije ili kasnije morat će se odlučiti – da iz-
iđe.
Vice-guvernera spopade paničan strah. On se zaboravi i reče nekoliko uvrijedljivih riječi admi-
ralu. Ali one još uvijek nisu bile takove kao riječi kojima mu je admiral odgovorio.
– Da ste vi tako pokazali svoju odanost prema kralju, spriječivši ove proklete gusare da uđu kao
što ću je ja pokazati kad ih budem spriječio da ponovno izađu, ne bismo sada bili u ovakvom škripcu.
Zato nemojte me više zamarati svojim kukavičkim savjetima. S kapetanom Bloodom ne pregovaram
ni o kakvim uvjetima. Znam svoju dužnost prema kralju i imam namjeru da je izvršim. A znam, isto
tako, i za svoju dužnost prema sebi. Imam svojih vlastitih računa s tim nitkovom, računa koje namje-
ravam prečistiti. Možete mu odnijeti tu poruku.
I tako se vice-guverner s admiralovim odgovorom vratio u Maracaybo, u svoju vlastitu lijepu
kuću u kojoj se kapetan Blood smjestio. I baš zato što se postidio svoje malodušnosti pred admiralo-
vom odlučnom hrabrošću, on prenese poruku tako grubo kako je admiral samo poželjeti mogao.
– Tako, dakle? – reče kapetan Blood, smiješeći se mirno, mada mu je srce drhtalo što mu nije
uspjela ova bučna prijetnja. – Eh, eh, šteta što je admiral tako tvrdoglav. Zbog tvrdoglavosti je izgu-
bio flotu, ali je ona bar bila njegova, pa ju je mogao izgubiti. Ali ovaj lijepi grad Maracaybo nije
njegov. Prema tome, nema sumnje da će se manje kajati, ako ga izgubi. Žao mi je. Podjednako mi je
odvratno da razaram kao i da prolivam krv. Ali, šta mogu! Ujutro ću narediti da donesu drva u grad,
Pa kad sutra uvečer bude vidio plamen, možda će početi vjerovati da je Peter Blood čovjek od riječi.
Vice-guverner je izlazio, vukući noge, u pratnji stražara. Sav njegov trenutni bijes potpuno je iš-
čezao.
Tek što on ode, kad skoči Cahusac, koji je dolazio u ime cijelog savjeta da sazna admiralov od-
govor. Lice mu je bilo blijedo, a ruke su mu se tresle kad ih je ispružio u znak negodovanja.
– Života mi moga, šta ćete sada na ovo reći? – povika on promuklim glasom. I ne čekajući da
sasluša ono što bi bio odgovor, on nastavi: – Znao sam da nećete tako lako uplašiti admirala. Drži nas
u klopci i on to zna, pa ipak ste snivali da će popustiti pred vašom bestidnom porukom. Vaše ludo pi-
smo nam je svima zapečatilo sudbinu.
– Jeste li završili? – upita kapetan Blood mirno, kad je Francuz zastao da predahne.
– Nisam još.
– Onda me poštedi/te ostalog. Neka me đavo nosi, ako ne bude sve isto, a neće nam pomoći da
riješimo zagonetku koja je pred nama.
– Ali šta namjeravate učiniti? Hoćete li mi to reći? – Nije to bilo pitanje, to je bio zahtjev.
– A, otkuda, do vraga, da znam? Nadao sam se da ćete vi sami nešto predložiti. Kad se vi, me-
đutim, tako očajnički borite da samo svoju kožu spasite, bilo bi vrlo poželjno da nas napustite, i vi i
svi koji misle kao vi. Nimalo ne sumnjam da će španjolski admiral jedva dočekati da nam se broj lju-
di smanji, čak i sada, poslije svega. Dobit ćete od nas, kao dar na rastanku, malu jedrenjaču i, što se
mene tiče, možete se slobodno pridružiti don Miguelu u tvrđavi, jer ne vjerujem da biste nam bili od
neke koristi u sadašnjem položaju.
– To će moji ljudi odlučiti – odvrati Cahusac, savlađujući bijes, pa izađe oholo da porazgovara
s njima, ostavljajući ostale da se savjetuju na miru.
Sutradan rano ujutro on ponovno potraži kapetana Blooda. Zateče ga samog u dvorištu, kako ko-
rača tamo-amo, nisko oborene glave. Cahusac shvati pogrešno njegovo razmišljanje kao potištenost.
Svatko od nas nosi u sebi izvjesna mjerila prema kojima procjenjuje svoje bližnje.
– Držimo vas za riječ, kapetane – saopći mu on poluzlovoljno, poluizazivački. Kapetan Blood
zastade, pognutih ramena, s rukama na leđima, pogledavši blago, bez riječi, gusara. Cahusac objasni.
– Sinoć sam poslao jednog od svojih ljudi španjolskom admiralu s pismom. Ponudio sam mu kapitu-
laciju, ako nam dozvoli častan prolaz, kakav nam prema ratnim propisima pripada. Jutros sam dobio
odgovor. On nam dozvoljava prolaz pod uvjetom da ništa sobom ne ponesemo. Moji ljudi se ukrcava-
ju na jedrenjaču. Krećemo odmah.
– Bon voyage!92 – reče kapetan Blood i, kimnuvši glavom, okrene se da nastavi svoja razmišlja-
nja u kojima su ga prekinuli.
– Je li to sve što imate da mi kažete? – povika Cahusac.
– Ima i drugih stvari – odgovori Blood preko ramena – samo znam da vam se ne bi svidjele.
– Ha! Onda ostajte zbogom, gospodine kapetane! – Zatim dodade zlobno: – Duboko sam uvjeren
da se više nećemo sresti.
– Vaše uvjerenje je moja nada – odgovori kapetan Blood.
Cahusac otrča, psujući nepristojno. Nije još bilo ni podne, a on je već plovio sa svojim sljedbe-
nicima. Bilo je to šezdeset razočaranih ljudi koji su dozvolili da ih navede na ovaj jalov poduhvat –
čak usprkos svemu što je Yberville učinio da ih u tome spriječi. Admiral održa riječ ovog puta i do-
zvoli slobodan prolaz na more. Za kapetana Blooda, koji Je poznavao Španjolce, ovo je bilo više
nego što je očekivao.
Međutim, tek što bjegunci digoše sidro, kapetana Blooda izvjestiše da vice-guverner moli za do-
zvolu da ga opet vidi. Kad ga uvedoše, don Francisco otpoče odmah izlagati, kako se poslije cijele
noći razmišljanja pojačala njegova strepnja za Maracaybo i kako sve više osuđuje admiralovu nepo-
pustljivost.
Kapetan Blood ga sasluša ljubazno.
– Želim vam dobro jutro, don Francisco. Odložio sam vatromet do mraka. Ljepše će noću izgle-
dati.
Don Francisco, sitan, nervozan, stariji gospodin, koji je po porijeklu stajao visoko, ali po život-
noj snazi nisko, prijeđe odmah na posao.
– Došao sam vam reći, don Pedro, da ću se, ako počekate tri dana, postarati da se sakupi otkup
koji tražite, a koji vam je don Miguel od Espinose odbio.
Kapetan Blood ga pogleda u oči, naturajući svoje tamne obrve nad svijetlim očima.
– A gdje ćete ga sakupiti? – odajući on pomalo svoje iznenađenje.
Don Francisco zavrtje glavom.
– To mora ostati moja osobna stvar – odgovori on. – Znam gdje se može naći i moji zemljaci
moraju priložiti. Pustite me na riječ tri dana i ja ću se pobrinuti da vas potpuno zadovoljim. Moj sin
ostaje u vašim rukama kao talac za moj povratak. – I tada poče da moli, ali kapetan ga odsječno pre-
kide.
– Tako mi svih svetih! Vi ste drzak čovjek, don Francisco, kad možete doći k meni s takvom pri-
čom – da mi pričate kako znate gdje možete skupiti otkup, a ipak da odbijete da kažete gdje je to. Mo-
žda biste bili govorljiviji, ako bi vam stavili upaljeno drvo između prstiju?
Iako don Francisco malo preblijede, on i po drugi put zavrtje glavom.
– Time su se služili Morgan, Ollonais i drugi gusari. Ali to neće učiniti kapetan Blood. Da sam u
to sumnjao, ne bih ovoliko rekao.
Kapetan se nasmija.
– Ti, stari lupežu – reče on. Pothranjuješ moju sujetu, je li?
– Vašu čast, kapetane.
– Čast gusara? Mora da si lud!
– Čast kapetana Blooda – uporno nastavljaše don Francisco. – Kruži glas o vama da ratujete kao
gospodin.
Kapetan Blood se ponovno nasmija, ali grko i podrugljivo, tako da don Francisco poče strepjeti
od najgoreg. On se nije mogao sjetiti da se to kapetan sam sebi ruga.
– To je samo stoga što se to na kraju više isplati. Zato ćete i vi dobiti svoja tri dana. Toliko o
tome, don Francisco. Dobit ćete mazgi koliko je potrebno. Pobrinut ću se za to.
Don Francisco ode na put, ostavljajući kapetana Blooda da razmišlja – i s gorčinom i sa zado-
voljstvom – kako nije nekorisno biti poznat po viteštvu u onoj mjeri u kojoj to odgovara gusaru.
Trećeg dana vice-guverner se vrati u Maracaybo s mazgama natovarenim srebrom i novcem u
traženom iznosu i s krdom od stotinu goveda, koje su gonili crni robovi.
Volove su predali onima iz družine koji su se prije bavili lovom na bivole, te su stoga bili vični
sušenju mesa. Tako su oni i veći dio narednog tjedna proveli na obali komadajući i usoljavajući
meso.
Dok se to radilo s jedne strane, a lađe osposobljavale za more s druge, kapetan Blood je pro-
učavao zagonetku od čijeg je rješenja ovisila njegova vlastita sudbina. Urođeničke uhode, koje je
upotrijebio, obavijestile su ga da su Španjolci, koristeći oseku, izvukli trideset topova sa »Spasioca«
i tako dodali još jednu bateriju svojoj već ionako nadmoćnoj sili. Najzad, u nadi da će mu nadahnuće
doći na licu mjesta, kapetan Blood ode i sam u izvidnicu. Po cijenu života, a u pratnji dva pouzdana
Indijanca, on pod okriljem noći prijeđe čamcem na otok. Sakriše se skupa s čamcem u nisko žbunje,
kojim je ta strana otoka bila gusto pokrivena, i provedoše tu noć, ležeći do zore. Tada Blood krenu
naprijed sam, krajnje oprezno, da izvrši pregled. Krenu da provjeri sumnju koja se rodila u njemu, pa
zbog toga priđe tvrđavi što je bliže mogao, čak nešto bliže nego što je uopće pametno učiniti.
Na sve četiri uspuzao se na vrh jednog visa, udaljenog otprilike oko jedne milje, odakle je mo-
gao lijepo vidjeti unutrašnji raspored tvrđave. Pomoću dalekozora koji je ponio sobom mogao je ut-
vrditi, kao što je već sumnjao i kao što se nadao, da je sva tvrđavska artiljerija okrenuta prema moru.
On se vrati zadovoljan u Maracaybo i pred šestoricom, koji su sačinjavali njegov savjet – Pit-
tom, Hagthorpeom, Ybervilleom, Wolverstoneom, Dykeom i Ogleom – izloži svoj prijedlog koji se
sastojao u tome da izvrše juriš na tvrđavu s kopna. Kada bi, zaklonjeni, noćnom tamom, prešli na
otok, iznenadili bi Španjolce i pokušali bi ih savladati prije nego što ovi premjeste topove i suprot-
stave se napadu.
Izuzev Wolverstonea, koji je po svojoj naravi bio od one vrste ljudi što vole očajničke poteze,
svi ostali oficiri primili su prijedlog hladno. Hagthorpe je otvoreno istupio protiv njega.
– Ta zamisao je luda, Petere – reče on ozbiljno, vrteći svojom lijepom glavom. Moraš shvatiti
da ne možemo biti sigurni da nas nitko neće primijetiti, ako se približimo na razdaljinu s koje može-
mo izvršiti juriš na tvrđavu prije no što uspiju okrenuti topove. Pa čak i kad bismo bili u to sigurni,
mi ne možemo ponijeti nijedan top; moramo se isključivo osloniti na svoje ručno oružje. A kako ćemo
mi, kojih ima samo tri stotine – jer su na taj broj spali poslije Cahusacove izdaje – potajno prijeći
preko otvorenog mora da bismo napali vojsku koja je više nego dvaput jača od nas?
Ostali – Dyke, Ogle, Yberville, čak i Pitt, koji je možda iz odanosti prema Bloodu mogao da se
ne složi – glasno su mu povlađivali. Kad su završili, kapetan Blood reče:
– O svemu sam razmišljao, ocjenjivao opasnosti i ispitivao kako da ih umanjim. U ovom beziz-
laznom tjesnacu...
On naglo zastade. Načas se namršti i duboko zamisli; onda mu se lice odjednom ozari od neke
nove misli. Zatim lagano obori glavu i ostade tako sjedeći, naslonivši bradu na grudi, razmišljajući,
odmjeravajući. Kimnu glavom i promrmlja: – Da – i opet – Da. – Podiže glavu i pogleda drugove. –
Slušajte – povika on – možda imate pravo. Možda je rizik prevelik. Bio velik ili ne bio, ja sam smis-
lio nešto bolje. Ono što je trebalo da bude pravi napad, bit će samo obična varka. Evo, dakle, mog
plana.
Govorio je brzo i jasno i dok je govorio, vidjelo se na licima njegovih oficira kako se jedan za
drugim oduševljavaju njegovim prijedlogom. Kad je završio, svi kao jedan povikaše da ih je spasio.
– To još mora da se dokaže na djelu – odgovori on.
Kako je već dvadeset i četiri sata sve bilo spremno za polazak, nije bilo ničeg što ih je zadrža-
valo i oni odlučiše da krenu sutradan ujutro.
Kapetan Blood je bio toliko siguran u svoj uspjeh da je istog časa oslobodio zarobljenike koje
je držao kao taoce, pa čak i crnce – robove, za koje su ostali smatrali da su dio zakonitog plijena. Je-
dina predostrožnost u vezi s oslobođenim zarobljenicima bila je ta što je naredio da ih zaključaju u
crkvu gdje će čekati da ih oslobode oni koji treba uskoro da dođu u grad.
Zatim, kad su se svi ukrcali na tri lađe, kad su blago smjestili na sigurna mjesta ispod paluba i
kad su pozatvarali robove – gusari digoše sidra i krenuše u pravcu tjesnaca, vukući za sobom, uz sva-
ku lađu, još po tri piragve.
Kad admiral spazi kako dostojanstveno plove pod punom podnevnom svjetlošću, s bijelim jedri-
ma koja su blistala na suncu, on zadovoljno poče da trlja svoje duge i mršave ruke i da se smije kroz
zube.
– Najzad! – povika on. – Bog ga predaje meni u ruke. – On se okrene grupi oficira koji su stajali
iza njega, gotovo ne vjerujući svojim očima. – Prije ili kasnije moralo se to dogoditi – dodade on. –
Sad mi kažite, gospodo, zar mi se nije strpljenje isplatilo? Danas će ovdje biti kraj nevoljama koje je
ovaj besramni don Pedro Sangre, kako mi se jednom predstavio, zadavao podanicima katoličkog kra-
lja.
On se okrene da izda naređenja i tvrđava oživi kao košnica. Utvrđivali su topove, topnici su već
palili fitilje; zatim primijetiše da gusarska flota, koja je još uvijek išla u pravcu Palomasa, skreće
prema zapadu. Španjolci su je radoznalo promatrali.
Na milju i pol zapadno od tvrđave i na pol milje od obale – što znači na samom rubu plićaka,
gdje se Palomasu s obje strane mogu približiti samo brodovi s vrlo malim gazom – četiri lađe baciše
sidra tako da su ih Španjolci mogli dobro vidjeti, ali su bili tačno izvan domašaja njihovih najtežih
topova.
Admiral se podrugljivo smijao.
– Aha, Oklijevaju, psi engleski! Por Dios! 93 Neka ih, neka oklijevaju.
– Čekat će noć – reče njegov nećak koji je stajao uz njega dršćući od uzbuđenja.
Don Miguel ga pogleda i osmijehnu se.
– A šta im vrijedi noć u ovom uskom prolazu, pod samim čeljustima mojih topova? Budi sigu-
ran, Estebane, noćas ćemo osvetiti tvoga oca!
Podiže dalekozor i nastavi promatrati gusare. Vidje kako potežu piragve koje su vukli brodovi i
pomalo se čudio, šta bi taj manevar mogao značiti. Ne prođe ni trenutak, s piragve iščezoše iza trupa
brodova. Zatim se jedna po jedna pojaviše, zaobiđoše brodove i otploviše dalje. Primijeti da je sva-
ki čamac bio pun naoružanih ljudi. Kretali su se prema obali do tačke gdje je bila gusto pošumljena,
sve do samog ruba. Začuđeni admiral pratio ih je pogledom sve dok ih lišće nije zaklonilo.
Tada spusti dalekozor i pogleda svoje oficire.
– Šta li to, do vraga, znači? – upita.
Nitko mu ne odgovori jer su se svi isto toliko zbunili kao i on.
Poslije izvjesnog vremena Esteban, koji ne skidaše očiju s vode, povuče strica za rukav.
– Eno ih! – povika i pokaza prstom.
I, doista, ugledaše piragve kako se vraćaju prema lađama. Ali sada primijetiše da u njima osim
veslača nema nikoga. Naoružane ljude ostavili su na obali.
Plovili su nazad prema lađama da bi se uskoro vratili s novim teretom naoružanih ljudi, koje su
na isti način prebacivali na Palomas. Najzad se jedan od španjolskih oficira usudi objasniti:
– Napast će nas s kopna; pokušat će da jurišaju na tvrđavu.
– Naravno – admiral se osmijehnu – to sam i mislio. Kad bog hoće nekog da uništi, on mu prvo
oduzme pamet.
– Hoćemo li jedan juriš – navaljivao je Esteban, sav uzbuđen.
– Juriš? Kroz to žbunje? To bi značilo pasti im u ruke. Ne, ne, sačekat ćemo da nas napadnu.
Bilo kako bilo, mi ćemo ih potući i to do nogu. U to ne sumnjaj!
Pred večer admiral, međutim, nije bio više toliko spokojan. Piragve su dotad šest puta prešle
svoju stazu s ljudima i iskrcale su isto tako – kako je don Miguel jasno vidio kroz dalekozor – bar
dvanaest topova. Lice mu se više nije smiješilo; bilo je pomalo ljutito i zabrinuto, kad se opet okrene
svojim oficirima.
– Tko je bila ta budala koja mi je rekla da ih ima samo tri stotine? Iskrcali su dosad bar dvaput
toliko ljudi.
Bio je vrlo iznenađen, ali da je znao istinu, njegovo bi zaprepaštenje bilo još veće: na obali Pa-
lomasa nije bilo ni jednog jedinog gusara i ni jednog jedinog topa. Frevara je potpuno uspjela. Don
Miguel se nije mogao dosjetiti da su ljudi koje je vidio u piragvama bili uvijek isti; da su ploveći
prema obali sjedjeli ili stajali uspravno, tako da ih svatko može vidjeti, a da su pri povratku ležali
nevidljivi na dnu čamaca koji su, tako, izgledali prazni.
Admiralu počeše stizati vijesti da se španjolska vojska sve više plaši noćnog napada s kopna,
koji je bio u izgledu. Pogotovu što je cjelokupna gusarska sila, kojom je zapovijedao opasni kapetan
Blood, bila dvaput jača nego što su oni pretpostavljali.
Pri posljednjim zrakama dnevne svjetlosti Španjolci su učinili baš ono na što je kapetan Blood
tako sigurno računao – baš ono što su morali učiniti da bi dočekali napad, čije su im pripreme tako
vješto predstavljene. Baciše se kao očajni na posao da premjeste glomazne topove, koji su bili us-
mjereni prema uskom prolazu na more.
Stenjući i znojeći se, gonjeni psovkama, pa i bičevima oficira, radili su bijesno u paničnoj žurbi
da prebace što veći broj moćnijih topova u pravcu kopna, da ih tamo ponovno postave i da budu
spremni za napad što se svakog časa mogao sručiti na njih iz šume, koja nije bila ni pola milje dale-
ko.
Tako, kada pade noć, iako u samrtnom strahu od napada ovih divljih đavola, čija je bezobzirna
hrabrost postala legendarna na oceanu, Španjolci su se bar prilično spremili da ga dočekaju. Očeku-
jući ga, stajali su kraj svojih topova.
I dok isu oni tako čekali i voda počela da opada, flota kapetana Blooda, zaštićena mrakom, diže
lagano sidra; i, kao što su već jednom bili učinili, razapevši samo onoliko jedara koliko im je bilo
potrebno da kormilare brodovima – a ove su obojili u crno – četiri broda, ne paleći uopće svjetla,
pronalazila su svoj put po izmjerenim dubinama do kanala koji je vodio u uzani izlaz na more.
Tek kad su »Elisabeth« i »Infantkinja«, koje su plovile uporedo, bile skoro pred samom tvrđa-
vom, Španjolci, koji su dotad svu svoju pažnju upravili na drugu stranu, primijetiše njihove tamne
trupove i tiho žuborenje vode ispred pramaca. Tada se noćnim zrakom prolomiše takvi krici bijesa
prevarenih ljudi kakvi su se, valjda, samo mogli čuti u babilonskoj zbrci jezika. Da zbrka bude još
veća i španjolska vojska u još gorem neredu, »Elisabeth« ispali svoje topove s lijeve strane i sruči
sve na tvrđavu, dok ju je brza oseka odnosila dalje.
Shvativši, najednom, da su ga prevarili, mada još nije znao kako, i da mu, na kraju, ispred nosa
izmiče plijen, admiral stade mahnito izdavati naređenja da se topovi, koje su teškom mukom premjes-
tili, dovuku nazad, na svoja prvobitna mjesta i zapovjedi topnicima da u međuvremenu prijeđu na ma-
nje baterije, koje su još jedine, od sveg njegovog moćnog, ali sada neupotrebljivog naoružanja, ostale
okrenute prema kanalu. Poslije izgubljenih nekoliko dragocjenih trenutaka, tvrđava, najzad, osu palj-
bu.
Kao odgovor na to, »Arabella«, koja je sada bila pred tvrđavom i podizala jedra na svojim jar-
bolima, ispali užasan plotun iz svih svojih topova. Razbješnjeli Španjolci, koji više nisu znali ni šta
govore, ugledaše je samo načas, kad iz njenog crvenog boka izbi niz plamenova, a grmljavina plotuna
zaguši škripu jedara, koja su se dizala. Poslije toga je više nisu vidjeli. Progutane prijateljskim mra-
kom, kroz koju su manji španjolski topovi nasumce gađali, lađe umakoše i ne ispališe ni jedan plotun
više, da ih njihovi prevareni i pometeni neprijatelji ne bi otkrili.
Bloodova flota je pretrpjela nešto štete. Ali dok su se Španjolci sabrali i pripremili za ozbiljan
napad, njegova je flota već bila prošla kroz tjesnac i, zahvaljujući južnom povjetarcu, bila na pučini.
I, tako je don Miguel od Espinose ostao da se, kad je propustio priliku, kuha u vlastitom sosu i
da smišlja, kako će obavijestiti Vrhovno vijeće katoličkog kralja, da je Peter Blood pobjegao iz Ma-
racayba, povukavši sobom dvije fregate sa po dvadeset i dva topa, a da ne govorimo o dvije stotine
pedeset tisuća zlatnika i o drugom plijenu. A to se sve dogodilo iako je don Miguel imao četiri galije
i teško naoružanu tvrđavu, koja je izvjesno vrijeme držala gusare tako sigurno u klopci.
Doista je račun Petera Blooda mnogo porastao, pa nije čudo što se don Miguel svim žarom svo-
je duše zakleo nebu da će ga u cijelosti naplatiti, pa ma šta ga to stalo.
Ovim, naravno, nisam pobrojao sve gubitke koje je španjolski kralj tom prilikom pretrpio, jer je
sutradan uvečer, nedaleko od obale Orube94, na ulazu u zaljev Venezuele, flota kapetana Blooda naiš-
la na zakašnjeli brod »Sveto novorođenče«, koji je punim jedrima plovio kao pojačanje don Miguel u
Maracaybo.
Španjolci su prvo mislili da idu u susret pobjedničkoj floti don Miguela, koji se vraća, uništivši
gusare. Kad su se približili zastava sv. Georga diže se na vrh »Arabelline« katarke, da im razbije ob-
manu, a »Sveto novorođenče« zaključi da je pametnije popustiti, pa zato spusti svoju zastavu.
Kapetan Blood naredi španjolskoj posadi da siđe u čamce i da se iskrca na Orubu ili gdje joj
drago. Bio je čak toliko pažljiv da im je pružio pomoć i poklonio nekoliko piragvi koje je još imao
sa sobom.
– Vidjet ćete – reče kapetanu »Svetog novorođenčeta« – da je don Miguel vrlo loše raspoložen.
Pozdravite ga s moje strane i recite mu da se usuđujem da ga podsjetim da je sam kriv za sve zlo koje
mu se dogodilo. Osvetilo mu se ono zlo koje je počinio, kad je neslužbeno poslao svog brata da na-
padne otok Barbadoes. Poručite mu da sad dobro razmisli prije nego što ponovno nahuška svoje vra-
gove na neku englesku naseobinu.
Tim riječima otpusti kapetana, koji se iskrca sa »Svetog novorođenčeta«, pa nastavi da utvrđuje
vrijednost novog plijena. Kad otvoriše palubu, pronađoše u zatvoru ljude.
– Robovi – reče Wolverstone, pa, psujući španjolske đavole, ostade u čvrstom uvjerenju u to,
sve dok iz mračne utrobe broda ne izmilje Cahusac i stade da trepće na sunčevoj svjetlosti.
Imao je bretonski gusar da trepće na još nešto drugo osim na sunčevu svjetlost. A ljude koje su
iznijeli poslije njega – bili su to ostaci njegove posade – proklinjali su ga užasno zbog kukavičluka,
koji im je nanio tu sramotu da ih oslobode baš oni koje su napustili kao ljude za koje više nema nade.
Njihova se šalupa susrela sa »Svetim novorođenčetom« koji ju je potopio, a Cahusac se jedva
spasio da ga ne objese, valjda jedino zato da bi Obalskoj bratiji mogao da služi neko vrijeme kao
meta za podsmijeh.
Mnogo mjeseci poslije toga morao je u Tortugi slušati podrugljivo zadirkivanje:
– Gdje li to trošiš zlato koje si donio iz Maracayba?
»ČUDOTVORNA«
Bitku kod Maracayba treba smatrati kao gusarsko remek-djelo kapetana Blooda. Ova je bitka
bila jedna od mnogobrojnih koje je vodio – Pitt nas je o njima podrobno obavijestio – ali nijedna
nam od njih ne daje određene primjere o njegovom daru kao pomorskom taktičaru. Neosporno je, me-
đutim, da se taj dar nije nigdje tako sjajno ispoljio kao u ova dva sukoba kod Maracayba, u kojima je
uspio izaći kao pobjednik iz klopke koju mu je namjestio don Miguel od Espinose.
Ma koliko da je slava koju je već stekao bila velika, nju je zasjenila slava koja je tek sad stigla.
Bila te to slava kakvom se ni prije ni poslije njega nije mogao pohvaliti nijedan gusar – čak ni Mor-
gan.
U toku slijedećih mjeseci koje je proveo u Tortugi, popravljajući tri lađe koje je zaplijenio od
flote što je bila krenula da ga uništi, postao je u očima divlje Obalske brati je, čiji su svi članovi
sada smatrali za čast da služe pod njegovim zapovjedništvom, pravi predmet obožavanja. To ga je
stavilo ü izuzetan položaj da može polagano tražiti i birati posadu za svoju povećanu flotu – i on se
ponašao kao pravi probirač. Kad se prvi put poslije toga otisnuo na more, imao je pod svojom ko-
mandom pet divnih lađa, na kojima je bilo nešto više od tisuću članova posade. Kao što vidite, nije
više bio slavan, već silan. Prekrstio je tri zaplijenjene španjolske lađe i dao im imena »Clotho«,
»Lachesis« i »Atropos«95. Bio je to tužno-šaljivi način da stavi do znanja cijelom svijetu kako te lađe
određuje za, sudbinske suce svakom Španjolcu koga ubuduće sretne na moru.
U Evropi su vijesti o ovoj novoj floti, koje su stigle poslije vijesti o porazu španjolskog admira-
la kod Maracayba, izazvale znatno uzbuđenje. Španjolska i Engleska su se iz različitih razloga zabri-
nule i osjećale nelagodno, i ako vam je stalo da prelistate diplomatsku prepisku koju su ove dvije
zemlje izmijenjale o tome, naći ćete da je prilično velika i ne uvijek prijateljska.
Za to vrijeme se za španjolskog admirala u Karipskom moru može reći da je – upotrijebimo iz-
raz koji nije postojao u njegovo doba – bio prosto krvav od muka. Nemilost u koju je pao poslije po-
raza koji mu je nanio kapetan Blood otjerale su admirala u ludilo. Nemoguće je, ako samo želimo biti
nepristrani, uskratiti izvjesnu simpatiju don Miguelu. Mržnja je bila svakodnevni kruh ovog nesretnog
čovjeka, a nada da će se osvetiti – napast za njegov razum. Lutao je kao pravi luđak tamo-amo po Ka-
ripskom moru, tražeći svog neprijatelja, a u međuvremenu je – bila je to neka vrst predjela za njego-
vu osvetoljubivu glad – spuštao šapu na svaku englesku ili francusku lađu koja bi se pojavila pred
njim na vidiku.
Mislim da poslije svega ovoga nije naročito potrebno reći, da je ovaj poznati pomorski kapetan
i veliki kastiljanski gospodin sasvim izgubio pamet, pa je i sam postao gusar. Kastiljansko Vrhovno
vijeće moglo ga je smjesta osuditi zbog takvog njegovog rada. Ali kakvog bi to utjecaja imalo na čo-
vjeka koji je već na drugi način, i mnogo strasnije, bio osuđen? Naprotiv, ako mu je životni cilj pos-
tao da tog smjelog i riječima neopisivog Blooda stavi u okove, bilo bi moguće da Španjolska pogleda
malo blažim očima na sadašnje njegove nepravilnosti i na prijašnje njegove gubitke.
I tako je, ne vodeći računa o činjenici da Su Bloodove snage sada kudikamo brojnije, Španjolac
tražio kapetana Blooda po svim ovim morskim putevima, koji ne ostavljaju traga za sobom. Ali, čita-
vu godinu dana tražio ga je uzalud. Okolnosti pod kojima su se, najzad susreli, vrlo su zanimljive.
Inteligentno promatranje činjenica iz ljudskog života okrit će šupljoglavim ljudima, koji se po-
druguju upotrebi podudarnosti u romanu ili drami, da čitav život i nije ništa drugo do niz podudarnos-
ti. Otvorite povijest prošlih dana na kojoj god hoćete strani i vidjet ćete kako je podudarnost dovela u
vezu događaje koje je najobičniji slučaj mogao spriječiti. Odista, za podudarnost bi se moglo reći, da
je pravo oruđe kojim se Udes služi da bi uobličio sudbine ljudi i naroda.
Pogledajmo, kako se to odrazilo na slučaju Petera Blooda i na nekoliko drugih slučajeva.
Na dan 15. septembra 1688. godine – nezaboravne u životu Engleske – plovile su Karipskim
morem tri lađe koje su, kada su se pomiješale međusobno, dale posebne vidove sudbinama nekoliko
osoba.
Prva od ovih lađa bila je »Arabella«, admiralski brod kapetana Blooda, koga je oluja odvojila
od ostalog dijela njegove gusarske flote, nešto udesno od Malih Antila. Držeći se uglavnom 17° sje-
verne širine i 74° dužine, »Arabella« je plovila u smjeru Windwardskog prolaza, gonjena na mahove
jugoistočnim lahorima tog zagušljivog godišnjeg doba, ploveći ka Tortugi, zborno mjesto raspršenih
lađa.
Druga lađa bila je velika španjolska galija, »Čudotvorna«, koja je zajedno s manjom fregatom
»Plemenita«, bila u zasjedi kod Caymitesa96 i vrebala duž sjeverne obale dugog poluotoka kojim se
završavao jugozapadni ugao Hispaniole. Na »Čudotvornoj« se nalazio osvetoljubivi don Miguel.
Treća i posljednja od lađa koje nas u ovom trenutku interesiraju bio je jedan engleski ratni brod
koji se tog dana usidrio u francuskoj luci Sveti Nikola, na sjeverozapadnoj obali Hispaniole. On je
plovio iz Plymoutha97 ka Jamaici. Na njemu se nalazio vrlo ugledan putnik po imenu lord Julian
Wade, kome je njegov rođak lord Sunderland povjerio značajan i delikatan zadatak, koji je proistekao
iz nimalo prijatne prepiske između Engleske i Španjolske.
Francuskoj vladi, a isto tako i engleskoj, bila su dozlogrdila nedjela gusara, s jedne strane, a s
druge, njeni su odnosi sa Španjolskom postali zbog toga sve više zategnuti. Zato je uzaludno pokuša-
vala da im stane na put time što je raznim svojim prekomorskim guvernerima naređivala da prema
njima poduzimaju najveću strogost. Ali, ovi su se ili bogatili, stupivši u skoro javne ortakluke s gusa-
rima, kao što je to bio slučaj s guvernerom Tortuge, ili su bili uvjereni da gusare treba pomagati, jer
se samo tako moglo stati na put španjolskoj sili i pohlepi, čije bi, inače, štetne posljedice imale da is-
kuse kolonije ostalih naroda, kao što je to bio slučaj s guvernerom francuske Hispaniole. Oni su, do-
ista, gledali sa strepnjom na poduzimanje energičnijih postupaka, koji bi se morali završiti time što bi
mnogi gusari bili prisiljeni potražiti nova lovišta po Južnom moru.
Da bi zadovoljio težnju kralja Jamesa II, koji je želio da živi u miru sa Španjolskom, i da bi od-
govorio na neprekidne i mučne optužbe španjolskog ambasadora, državni sekretar lord Sunderland
postavio je jednog jakog čovjeka za vice-guvernera Jamaice. Taj jaki čovjek bio je onaj isti pukovnik
Bishop, koji je već nekoliko godina bio najutjecajniji plantažer u Barbadoesu.
Pukovnik Bishop je napustio plantaže, na kojima je nagomilao ogromno bogatstvo, i primio se
položaja s revnošću koja je vukla svoje korijene iz želje da se jednog dana obračuna s Peterom Blo-
odom.
Već od prvog dana po dolasku pukovnika Bishopa na Jamaicu, gusari su osjetili njegovo prisus-
tvo. Ali i pored svega što je poduzimao, jedan mu je gusar do koga mu je naročito bilo stalo – riječ
je, naravno, o Peteru Bloodu, njegovom nekadašnjem robu – neprekidno izmicao i nastavljao da bez
straha i velikom silom uznemirava Španjolce na moru i kopnu, održavajući na taj način odnose izme-
đu Engleske i Španjolske u stanju neprekidne napetosti, stanju naročito opasnom u tim danima, kada
je mir u Evropi visio, tako reći, o koncu.
Očajan, ne samo zbog svog nagomilanog jada, već i zbog prijekora koji su mu zbog neuspjeha
stizali iz Londona, pukovnik Bishop je u danima o kojima je ovdje riječ išao tako daleko da je pomiš-
ljao da svoju divljač potraži u samoj Tortugi i da, na taj način, očisti od gusara otok koji im je služilo
kao sklonište. Srećom po njega, on je odustao od tog nezdravog poduhvata. U tom ga je spriječila ne
samo prirodna utvrđenost samog mjesta, već i pomisao da bi se pohod protiv jedne bar prividno fran-
cuske naseobine, smatrao ozbiljnom uvredom nanesenom Francuskoj. U nemogućnosti, međutim, da
pribjegne takvoj mjeri, pukovniku Bishopu se činilo da je njegova zadaća uzaludna. Zato je sjeo i dr-
žavnom sekretarijatu napisao pismo u kome mu se od srca iz jadao.
Ovo pismo, a isto tako i situacija o kojoj je u tom pismu bilo riječi, učinili su da je lord Sunder-
land počeo očajavati što ne može ovo neugodno pitanje riješiti običnim putem. Zato je počeo razmiš-
ljati o izvanrednim načinima, pa se prisjetio slučaja s Morgan om, koji je ušao u službu njegovog ve-
ličanstva u vrijeme Charlesa II. Pade mu na um da bi se na isti način moglo postupiti i s kapetanom
Bloodom. Njegovo lordovsko gospodstvo nije zaboravilo na činjenicu da Blood nije možda stavio
sebe izvan zakona zato što je to sam tako želio, već zato što su ga okolnosti na to nagnale; da je morao
to učiniti zato što ga je na to natjerala okolnost što je bio prebačen kao rob u kolonije i da bi on poz-
dravio dobrodošlicom mogućnost da izađe iz položaja u kome je bio.
U suglasnosti s tim zaključkom Sunderland je poslao svog rođaka lorda Juliana Wadea i stavio
mu na raspolaganje nekoliko nepopunjenih ukaza; zatim mu je dao podrobna uputstva kako, po njego-
vom mišljenju, treba da postupi; i, najzad, podsjetio ga je da sve treba učiniti s najvećom opreznošću.
Prepredeni Sunderland bio je majstor u zapetljavanju intriga. Zato je svom rođaku i dao ovaj savjet u
slučaju da Blood ostane uporan ili u slučaju da iz bilo kojih drugih razloga zaključi da ga ne bi treba-
lo uzeti u kraljevu službu, trebalo bi da svoju pažnju posveti oficirima koji služe pod njim, pa da ih
odvoji od njega i tako oslabljenog prepusti pukovniku Bishopu koji će već sa svojom flotom znati
kako da mu dođe glave.
»Uzvišena Mary« – brod na kome se nalazio taj oštroumni, prilično uglađen, umjereno razuzda-
ni, potpuno elegantni izaslanik lorda Sunderlanda – sretno je uplovio u luku Sveti Nikola98, posljed-
nju luku prije Jamaice, u kojoj se zadržao kratko vrijeme. Bili su se sporazumjeli da će se lord Julian
prethodno prijaviti vice-guverneru u Port-Royalu99 odakle će, ako bude potrebno, otići osobno u Tor-
tugu. Dogodilo se, međutim, da je vice-guvernerova nećakinja došla prije nekoliko mjeseci u posjetu
nekim svojim rođacima, u želji da izbjegne nepodnošljive vrućine u Jamaici u to godišnje doba. Bu-
dući je sada došlo vrijeme da se vrati kući, zatražila je da joj dopuste da to učini brodom »Uzvišena
Mary«, što joj je, obzirom na položaj njenog strica, bilo dozvoljeno.
Lord Julian je bio vrlo zadovoljan njenim dolaskom. Taj dolazak je dodavao putovanju, koje je
za njega bilo vrlo zanimljivo, upravo onaj začin koji je bio potreban iskustvu da postane savršeno.
Gospodin lord je bio od onih gizdavaca za koga je život obično mrtvilo, ako ga ne ukrasi ženska oso-
ba.
Gospođica Arabella Bishop – ta otvorena djevojka s dječačkim glasom i lakoćom kretanja –
nije možda bila dama koja bi u Engleskoj privukla posebnu pažnju znalačkih očiju gospodina lorda.
Njegov vrlo izopačen, brižljivo odnjegovan ukus u tim stvarima birao je punačke, sentimentalne i
potpuno bespomoćne članice ženskog roda. Čari gospođice Bishop se nisu mogle poricati. Ali, one su
bile takve naravi da je bio potreban čovjek delikatnog ukusa koji bi ih umio ocijeniti; a gospodin lord
Julian nije imao u sebi potrebni stupanj delikatnosti, mada je njegov ukus bio daleko od toga da bude
prost. Molim vas, da ovim što sam sada rekao ne shvatite da želim ma šta natuknuti protiv njega.
Ostajala je, međutim, činjenica da je gospođica Bishop bila mlada žena i dama i da je na ge-
ografskim širinama na koje je zalutao lord Julian ovo bila dosta rijetka pojava, pa je zbog toga priv-
lačila opću pažnju. S njegove strane, s njegovom titulom i položajem, njegovim osobnim čarom i šar-
mom uvježbanog dvorskog čovjeka, bilo je u njegovoj osobi nešto od velikosvjetske atmosfere u ko-
joj je obično provodio svoj život – od atmosfere koja je za nju bila samo obično ime, jer je najveći
dio svoga života provela na Antilima. Nije, prema tome, čudnovato što su privukli pažnju jedno dru-
gog još prije no što se »Uzvišena Mary« otisnula od Svetog Nikole. Oboje su mogli reći mnogo jedno
drugom o stvarima koje su ih interesirale. On je mogao zabavljati njenu maštu pričama s dvora engle-
skog kralja – dodijelivši sebi u većini od njih ulogu junačku ili u najmanju ruku značajnu – a ona ga je
mogla obogatiti obavještenjima o novom svijetu u koji je došao.
Još prije no što je s vidika iščezao Sveti Nikola, oni su bili dobri prijatelji i gospodin lord je
počeo ispravljati svoje prve dojmove o njoj i otkrivati čar tog otvorenog, poštenog, drugarskog drža-
nja, zbog čega se prema svakom muškarcu ponašala kao prema bratu. Kad uzmemo u obzir, u kojoj je
mjeri njegov um bio zauzet mislima o poslovima koje mu je nametnulo njegovo poslanstvo, nije neo-
bično da je počeo razgovarati s njom i o kapetanu Bloodu. Doista, ukazala se okolnost koja je uvjeto-
vala razgovor o tome.
– Pitam se – reče on, dok su šetali po stražnjem dijelu broda – da li ste ikada vidjeli tog Blooda,
koji je neko vrijeme bio rob na plantažama vašeg strica.
Gospođica Bishop zastade. Nasloni se na ogradu, gledajući u kopno koje se sve više gubilo s vi-
dika i pustivši da prođe čitav trenutak; odgovori čvrstim glasom :
– Cesto sam ga viđala. Vrlo dobro sam ga poznavala.
– Ta, nemojte reći! – Gospodin lord prestade za trenutak gospodariti svojom ravnodušnošću koju
je inače brižljivo njegovao. Bio je to mlad čovjek od oko dvadeset i osam godina, po stasu je bio
znatno iznad osrednjeg, a izgledao je još viši, jer je bio nevjerojatno mršav. Lice, koje su uokviravali
uvojci njegove plave perike, bilo je nježno, blijedo, prijatno, glatko kao oštrica noža; čulna usta i bli-
jedoplave oči davali su njegovom licu izraz sanjivosti, skoro sjetne zamišljenosti. Ali, bile su to, i
pored svega toga, žive, pažljive oči ma da su ovom prilikom propustile zapaziti, kako se poslije nje-
govog pitanja boja obraza gospođice Bishop malo promijenila i kako je njen odgovor postao sumnji-
vo uzdržan.
– Ta, nemojte reći! – opetovao je on i naslonio se na ogradu do nje. – Kakav je to čovjek bio po
vašem mišljenju?
– U te dane sam ga cijenila kao nesretnog čovjeka.
– Jeste li znali povijest njegovog života?
– Ispričao mi je. I zato sam ga i cijenila – zbog mirne postojanosti kojom je podnosio svoj ne-
sretni udes. Poslije sam, imajući na umu šta je u međuvremenu učinio, počela skoro sumnjati da li je
ono što mi je pričao bila istina.
– Ako mislite na muke koje je prepatio dok je bio u rukama kraljevske komisije koja je sudila
Monmouthovim pobunjenicima, ima malo sumnje da vam je rekao punu istinu. Izvjesno je da se nikad
nije borio na Monmouthovoj strani. A proglašen je krivim po odredbi zakona koju je mogao savršeno
ne znati kada je učinio ono zbog čega su ga okrivili kao izdajnika. Ali, vjere mi, on je, u izvjesnom
smislu, doživio da se osveti.
– To je ono – reče ona pritajenim glasom – što mu se ne može oprostiti. To ga je upropastilo – i
s pravom.
– Upropastilo? – Gospodin lord se nasmija. – Nisam baš tako siguran. Čujem da se obogatio.
Pretvorio je, priča se, ono što je od Španjolaca opljačkao u francuske zlatnike koje pažljivo čuvaju
za njega u Francuskoj. Njegov budući tast, gospodin d’Ogeron pobrinuo se za to.
– Njegov budući tast? – upita ona i zagleda se u njega razrogačenih očiju i rastavljenih usana.
Zatim dodade: – Gospodin d’Ogeron? Guverner Tortuge?
– On osobno. Kao što vidite, dobro je zaštićen. Ove sam vijesti pokupio u Svetom Nikoli. Ni-
sam siguran da mi se sviđaju jer nisam siguran da olakšavaju zadatak zbog koga me je moj rođak lord
Sunderland poslao čak ovamo. Ali tako stoje stvari. Niste znali?
Ona kimnu glavom, ne odgovorivši. Okrenula je lice na drugu stranu i gledala ukočenim pogle-
dom u vodu što se blago dizala i spuštala. Kad je, malo nakon toga, progovorila, glas joj je bio čvrst
i siguran.
– Ali, ako je to tačno, znači da će biti i kraj njegovom gusarenju. Ako... ako voli tu ženu i ako se
zaručio, i ako je toliko bogat koliko kažete, on će sigurno htjeti da napusti ovaj očajnički život, i...
– Tako sam i ja mislio – prekide je gospodin lord – prije no što su mi objasnili. D’Ogeron je
tvrdica i prema sebi i prema svom djetetu. A što se djevojke tiče, čuo sam da je prava divljakinja,
upravo ono što je potrebno čovjeku kao što je Blood. Čak se čudim da se nije vjenčao s njom i poveo
je sobom na lutanja po moru. To ne bi za nju bilo ništa novo. I divim se, također, Bloodovom strplje-
nju. Ubio je jednog čovjeka da bi je dobio za sebe.
– Ubio je, kažete, čovjeka da bi je dobio za sebe? – Glas joj je bio pun užasa.
– Da, francuskog gusara po imenu Levasseur. Bio je djevojčin ljubavnik i Bloodov ortak prili-
kom jednog krstarenja. Blood je priželjkivao djevojku i ubio je Levasseura da bi je dobio. The! Pri-
ča, priznajem, nije mnogo ukusna. Ali ljudi se u ovim krajevima pridržavaju u životu različitih zako-
na.
Prenula se i pogledala ga u lice. Bila je blijeda, čak su joj i usne bile blijede, a njene oči, boje
lešnjaka, sjajile su se kad je počela ispričavati Blooda.
– Primorani su, doista, da ih se pridržavaju, ako im njihovi ostali ortaci dopuštaju da žive posli-
je toga.
– O, stvar se odigrala po svim pravilima borbe, kako su mi ispričali.
– Tko vam je ispričao?
– Neki čovjek koji je plovio skupa s njima, neki Francuz po imenu Cahusac koga sam upoznao u
jednoj krčmi na obali u Svetom Nikoli. Bio je poručnik kod Levasseura i bio je prisutan na otoku kad
se cijela stvar odigrala i kad je Blood ubio Levasseura.
– A djevojka? Je li rekao da je i djevojka bila prisutna?
– Jeste. Ona je prisustvovala susretu. Blood ju je odnio kad je završio sa svojim drugom-gusa-
rom.
– I pokojnikovi ljudi su to dozvolili? – Zapazio je u njenom glasu prizvuk nevjerovanja, ali nije
zapazio prizvuk olakšanja s kojim se pomiješao. – Oh, ne vjerujem u tu priču. Ne želim vjerovati u
nju!
– Smatram da vam to čini čast, gospođice Bishop. To je povrijedilo i moju vjeru u ljude, nisam
mogao vjerovati da ljudi mogu biti toliko neosjetljivi, ali Cahusac mi je pružio objašnjenje.
– Kako? – Ona zauzda svoje nevjerovanje, nevjerovanje koje ju je trglo iz neizrecivog užasa.
Uhvatila se čvrsto za ogradu i okrenula se da pogleda u lice gospodina lorda kada mu je postavila
ovo pitanje. Poslije se sjetio i shvatio da je njeno tadašnje držanje bilo nešto neobično, ali on to ovog
puta nije zapazio.
– Blood je dobio njihov pristanak i oni su mu dopustili da je odvede. On im je platio u biserima
koji su vrijedili više od dvadeset tisuća zlatnika. – Gospodin lord se ponovno nasmija, a u njegovom
smijehu je bilo nečeg što je sličilo na prezir. – Lijepa šumica. Vjere mi, sve su to nitkovi, pravi raz-
bojnici, podmitljive hulje. I, vjere mi, lijepa vam je ovo priča za nježne ženske uši.
Ona prestade da ga gleda, a on primijeti da joj se pogled zamaglio. Ne prođe ni trenutak, a ona
ga manje čvrstim glasom no maloprije upita:
– Zašto vam je taj Francuz ispričao takvu priču? Je li mrzio kapetana Blooda?
– Nisam došao do tog zaključka – odgovori tihim glasom gospodin lord. – On mi je to ispričao...
oh, kao nešto što je obična, svakodnevna pojava u životu gusara. ,
– Svakodnevna pojava! – reče ona. Bože blagi! Svakodnevna pojava!
– Usuđujem se reći da smo svi mi divljaci i pored plašta koji civilizacija prebacuje preko naših
ramena – primjeti gospodin lord. – Ali ovaj Blood je čovjek znatnih sposobnosti, prema svemu što
mi je Cahusac o njemu ispričao. On je završio medicinu.
– To je istina, koliko i sama o tome znam.
– I bio je u mnogim stranim službama na moru i kopnu. Cahusac mi je rekao – mada u to slabo
vjerujem – da se borio pod zapovjedništvom de Ruytera.
– I to je istina – reče ona i duboko uzdahnu. – Podaci koje vam je dao vaš Cahusac izgleda da su
dosta tačni. Na žalost!
– Izgleda da vas to žalosti?
Ona ga pogleda. Bila je, zapazio je, vrlo blijeda.
– Kao što smo ožalošćeni kad čujemo o smrti nekog koga smo vrlo cijenili. Nekada sam smatra-
la da je nesretan, ali da je gospodin dostojan pažnje. A sada... – Ona zastade i nasmija se grkim smi-
jehom. – Bolje je zaboraviti takvog čovjeka. – Poslije tih riječi povede razgovor o drugim stvarima.
Prijateljstvo, koje je ova djevojka um jela sklapati sa svim ljudima s kojima bi se upoznala,
postalo je za kratko vrijeme veoma prisno između ova dva mlada bića i postalo bi, svakako, još sr-
dačnije da se nisu dogodile izvjesne stvari koje su pokvarile ono što je obećavalo da bude najprijat-
niji doživljaj u putovanju gospodina lorda.
Čovjek koji se umiješao i pokvario njihovo prijateljstvo bio je ono pobjesnjelo pseto, španjol-
ski admiral, koga su sreli drugog dana svoga putovanja, kada su bili na sredini Gonavskog zaljeva100.
Kapetan »Uzvišene Mary« nije se dao zastrašiti čak ni kad je don Miguel otvorio vatru na njegov
brod. Španjolčeva se ogromna lađa izdizala visoko iznad vode i bila je odlična meta; zato je i engle-
ski kapetan bio pun prezira. Ako taj gospodin, na čijem se jarbolu leprša zastava Castille, želi bitku,
»Uzvišena Mary« će mu rado izaći u susret. Možda bi se ispostavilo da je imao pravo što se tako hra-
bro pouzdao u sebe i možda bi taj dan bio stvarno posljednji u divljačkoj karijeri tog don Miguela od
Espinose, da nije jedan sretan pogodak sa »Čudotvorne« pao u barut što se nalazio na gomili na pred-
njem dijelu broda i rastrgao dobru polovicu broda prije no što je bitka i počela. Otkud se barut tu
stvorio, nikada se neće doznati, a hrabri kapetan nije preživio ovaj događaj da bi se pozabavio ovim
pitanjem.
Prije nego što su se ljudi sa »Uzvišene Mary« pribrali od zaprepaštenja – kapetan im je poginuo,
a uz njega je izginula i trećina njegove posade, osakaćena lađa im se bespomoćno valjala i posrtala –
Španjolci su se iskrcavali na njenu palubu.
U kapetanovoj kabini, na krmi broda, u koju su je sigurnosti radi odveli, lord Julian se trudio da
utješi i ohrabri gospođicu Bishop, uvjeravajući je da će sve biti u redu onog trenutka kad don Miguel
stupi nogom na palubu njihovog broda. Sam lord Julian nije bio toliko siguran, a lice mu je nesumnji-
vo bilo blijedo. No, ne zbog toga što je bio kukavica, već zbog toga što je ova borba u ograničenom
okviru lađe, na nepoznatom elementu kao što je more, u drvenoj kutiji koja može svakog časa potonuti
ispod njegovih nogu u dubine oceana – uznemiravala čovjeka koji bi na kopnu, inače, bio dosta hra-
bar. Srećom gospođica Bishop nije izgledala tako da joj je bila neophodno potrebna bijedna utjeha
koju je on mogao u ovom slučaju da joj pruži. Svakako, i ona je bila blijeda i njene su oči boje leš-
njaka bile nešto šire nego obično. Ali ona je dobro gospodarila sobom. Upola sjedeći i upola se os-
lanjajući na kapetanov stol, uspjela je sačuvati dovoljno hrabrosti da pokuša umiriti svoju sobaricu, u
čijoj je krvi jedna osmina bila crnačkog porijekla, i koja se sva prestrašena srušila kraj njenih nogu.
Zatim se vrata od kabina širom otvoriše i u nju krupnim koracima uđe visoki, suncem opaljeni i
orlovskog lika don Miguel. Lord Julian se stade vrtjeti oko njega, zagledajući ga i spustivši ruku na
mač.
Španjolac hitro i tačno shvati o čemu se radi.
– Ne budalite – reče mu na svom jeziku – ili ćete završiti kao budala. Vaša lađa tone.
Kraj njega su stajala još tri ili četiri čovjeka sa šljemovima na glavama i lordu Julianu bi jasan
njegov položaj. On spusti balčak i nekoliko stopa čelika skliznuše natrag u korice. Don Miguel se na-
smija tako da mu iza prosjede brade sinuše bijeli zubi i ispruži svoju ruku.
– Ako je po volji – reče on.
Lord Julian je oklijevao. Oči mu odlutaše do gospođice Bishop.
– Mislim da bi bilo bolje – izjavi pribrano mlada dama, nakon čega se, slegnuvši ramenima, i
gospodin lord povinova.
– Prijeđite, prijeđite svi na moju lađu – pozva ih don Miguel i iziđe.
Oni, naravno, prijeđoše. S jedne strane, Španjolac je mogao da ih primora na to, s druge strane,
lađa, za koju im je rekao da tone, slabo ih je privlačila da ostanu. Ostali su samo onoliko vremena
koliko je bilo potrebno da pomognu gospođici Bishop da pokupi nekoliko rasutih dijelova odjeće i
gospodinu lordu da uzme svoju putničku torbu.
Što se tiče engleske posade koja je preživjela ovu strašnu klaonicu na »Uzvišenoj Mary«, Špa-
njolci su je ostavili da se snalazi kako zna. Neka se spašava čamcima, a ako ovih nema, neka pliva ili
neka se topi. Ako je lorda Juliana i gospođicu Bishop zadržao, to je bilo stoga što je don Miguel
shvatio njihovu očiglednu vrijednost. Primio ih je u svoju kabinu s mnogo uglađenosti. I, kao svaki
uglađen čovjek, zatražio je da mu se učini čast da ga upoznaju sa svojim imenima.
Lord Julian, koji se razbolio od užasa zbog prizora čiji je svjedok bio, s mukom se savladao i
odgovorio na postavljeno pitanje. Zatim je nadmeno zatražio da se i njemu saopći ime čovjeka koji ih
je napao. Bio je krajnje loše raspoložen. Shvatio je da, ako nije učinio ništa očigledno nečasno u neo-
bičnom i teškom položaju u koji ga je sudbina stavila, nije, isto tako, učinio ništa časno. Sve bi ovo
bilo manje značajno, da očevidac njegovog ravnodušnog ponašanja nije bila jedna dama. Stoga je od-
lučio da se sada bolje vlada.
– Ja sam don Miguel od Espinose – glasio je odgovor. – Admiral Mornarice katoličkog kralja.
Lord Julian je teško disao od uzbuđenja. Ako Španjolska pravi takvu buku zbog pljački jednog
odmetnika i pustolova kao što je kapetan Blood, zašto Engleska ne bi sada stala da i sama postavlja
pitanje.
– Hoćete li, onda, da mi kažete, zašto se ponašate kao običan gusar? – upita ga on. I dodade: –
Nadam se da shvaćate kakve će biti posljedice i kako će izgledati izvještaj koji ćete morati podnijeti
za ono što ste danas učinili, za krv koju ste, kao obični ubica, prolili, i za nasilje koje ste izvršili nad
ovom damom i nada mnom.
– Ne nudim vam nasilje – odgovori admiral smijući se, kao što se smije samo čovjek koji drži
adute u svojoj ruci. – Naprotiv, spasao sam vam živote...
– Spasio naše živote! – Lord Julian za trenutak zanijemi pred ovakvom neosjetljivom bestidnoš-
ću. – A koliko ste života uništili u bezobzirnom klanju? Tako mi boga, čovječe, ovo će vas skupo sta-
ti.
Don Miguel se i dalje smiješio.
– To je moguće. Sve je moguće. Ali dok se to ne dogodi, vaši životi će vas skupo stati. Pukovnik
Bishop je bogat čovjek, a i vi ste, milorde, nesumnjivo bogati. Razmislit ću i odredit ću svotu za vaš
otkup.
– Vi ste, znači, stvarno odvratni ubica i gusar kao što sam pretpostavljao – grmnu gospodin lord.
– I vi se ne sramite nazivati sebe admiralom mornarice katoličkog veličanstva? Vidjet ćemo šta će
vaš katolički kralj reći na ovo.
Admiral prestade da se smije. On progovori i onim što je rekao izrazio je dio bijesa koji ga je
potajno mučio.
– Vi ne shvaćate – odgovori on. – Ponašam se prema vama, heretičkim engleskim psima, isto
onako kako ste se vi, heretički engleski psi, ponašali na morima prema Španjolcima – kao razbojnici
i lupeži, kao pravi sinovi pakla. Toliko sam častan da to radim u svoje vlastito ime, ali vi, prijetvorne
životinje, vi šaljete svoje kapetane Bloode, svoje Hagthorpe i svoje Morgane protiv nas i odbijate da
primite odgovornost za ono što oni čine. Perete ruke, kao Pilat. – Zastade i nasmija se divljački: –
Neka Španjolska uzme ulogu Pilata, Neka ona odbije da primi odgovornost za mene, kada vaš amba-
sador u Escorialu ode do Vrhovnog vijeća i stade da cvili zbog ovog gusarskog čina don Miguela od
Espinose.
– Kapetan Blood, a ni ostali, nisu engleski admirali! – povika lord Julian.
– Zar nisu? A kako ću to znati? Kako će Španjolska znati? Zar vi, engleski heretici, niste svi
odreda lašci?
– Gospodine! – glas lorda Juliana bio je oštar kao sječivo, oči su mu sijale. Ruka mu nagonski
poletje mjestu gdje je obično visio mač. Zatim, slegnu ramenima i reče podrugljivim glasom:
– Naravno, to se potpuno slaže sa svim što sam čuo o španjolskoj časti i sa svim što sam vidio
od vaše časti: da vrijeđate nenaoružanog čovjeka i svog zarobljenika.
Admiralu udari vatra u obraze. Zamahnu rukom da ga udari. Ali se zaustavi možda zbog toga što
je lord Julian spomenuo da je goloruk i zarobljenik, te se naglo okrene i izađe, ne odgovorivši.
SUSRET
Kad admiral ode, zalupivši vrata za sobom, lord Julian se okrene Arabelli i iz srca joj se osmi-
jehnu. Osjećao je da je bio jači i zbog toga je bio zadovoljan kao dijete – kao dijete kad čovjek po-
misli na okolnosti u kojima su se nalazili.
– Mislim da nema sumnje da je moja riječ bila posljednja – reče on, zabacujući zlatne uvojke
svoje perike.
Gospođica Bishop, koja je sjedila za stolom u kabini, gledala ga je netremice, ali mu na osmijeh
ne odgovori osmijehom.
– Zar je toliko važno da čovjek ima posljednju riječ. Mislim na one jadnike s »Uzvišene Mary«.
Mnogi su od njih doista rekli svoju posljednju riječ. A zbog čega sve to? Jedna divna lađa potoplje-
na, dvadesetak ljudi izgubilo živote, a triput ih je toliko sada u opasnosti da ih izgube, i sve to zbog
čega?
– Vi ste premoreni, gospođice. Ja...
– Premorena! – Ona se oporo nasmija. – Vjerujte mi, da sam mirna. Postavljam vam jedno pita-
nje, lorde Julian. Zašto je ovaj Španjolac sve to počinio? S kakvim ciljem?
– Ćuli ste ga. – Lord Julian sleže ljutito ramenima. – Krvožednost – objasni on ukratko.
– Krvožednost? – upita ona. Bila je zapanjena. – Zar postoji tako nešto? To je bezumno, čudo-
višno.
– Pakleno – složi se gospodin lord. – Đavolja posla...
– Ne razumijem. Prije tri godine Španjolci su izvršili napad na Bridgetown i tom prilikom su se
dogodile stvari za koje je nemoguće povjerovati da su ih počinili ljudi, užasne stvari kojih se čovjek
gnuša, koje ubijaju vjeru u čovjeka, koje sliče, kad ih se sada sjetim, na ružan san. Zar ljudi nisu ništa
drugo do životinje?
– Ljudi? – upita lord Julian, razrogačivši oči. – Recite, Španjolci, pa ću se složiti. – Iz njega je
govorio Englez o svom vjekovnom neprijatelju, mada je bilo i nešto istine u onome što je rekao. –
Tako se Španjolci ponašaju u Novom svijetu. Vjere mi, čovjek bi rekao da je skoro ispravno ono što
rade ljudi kao Blood.
Ona uzdrhta kao da joj je hladno, nalakti se na stol, stavi bradu u šake i ostade tako sjedeći i bu-
ljeći ispred sebe.
Promatrajući je, gospodin lord zapazi kako joj je lice postalo blijedo i umorno. Bilo je dovoljno
razloga što tako izgleda. Čak je čudo što nije izgledala gore. Nijedna od njegovih znanica ne bi saču-
vala prisebnost duha pri ovakvom okršaju; a što se straha tiče, gospođica Bishop nije ni jednog časka
pokazala ni trun straha. Bilo je nemoguće da joj se ne divi.
Utom uđe neki Španjolac, brodski konobar, noseći čokoladu na srebrnom poslužavniku i kutiju
peruanskih slastica, koje stavi na stol pred damu.
– Admiral vam šalje izraze svog poštovanja – reče, pokloni se i povuče.
Gospođica Bishop ne obrati pažnju ni na njega, ni na ono što je donio, već nastavi buljiti ispred
sebe, zanijeta svojim mislima. Lord Julian se prošeće po dugoj, niskoj kabini, koja se ozgo osvjetlja-
vala prozorima na tavanici, a sa stražnje strane velikim, četvrtastim prozorima. Bila je luksuzno ure-
đena: po podu su bili bogati istočnjački tepisi, kraj zida su se nalazile pregrade pune knjiga, a bio je
tu i jedan ormar od orahovine u drvorezu, pun srebrnog posuđa. Na dugačkom, niskom kovčegu ispod
srednjeg prozora ležala je gitara okićena vrpcama veselih boja. Lord Julian je uze, prijeđe prstima po
žicama, više iz nervoze i razdraženosti, i opet je spusti.
Zatim se ponovno okrene gospođici Bishop:
– Došao sam ovamo – reče on – da učinim kraj gusarenju. Ali, neka me đavo odnese – počinjem
da mislim da su Francuzi u pravu što žele da i dalje održe gusarenje, jer se samo tako mogu zauzdati
ovi španjolski lupeži.
Nije prošlo mnogo sati, a njegovo mišljenje je bilo potpuno potvrđeno. Ali dok se to nije dogo-
dilo, prema njima su se kod don Miguela ponašali pažljivo i uljudno. To je opravdalo mišljenje koje
je gospođica Bishop prezrivo rekla gospodinu lordu, da ne treba da se plaše nikakvog nasilja ili po-
vrede, jer će ih držati samo zato da bi dobili otkup za njih. Dami i njenoj prestrašenoj pratilji stavili
su kabinu na raspolaganje, a lordu Julianu drugu. Dozvolili su im da se slobodno kreću po brodu i po-
zvali ih da večeraju za admiralovim stolom; niti je tko pominjao admiralove daljnje namjere u vezi s
njima, niti kamo namjeravaju ići.
»Čudotvorna«, sa svojom pratiljom »Plemenita«, koja je plovila za njom, kretala se prema jugu
zapadnim pravcem, zatim skrenu prema jugoistoku oko rta Tiburona101, a poslije toga, kad je bila na
pučini, tako da se s lijeve strane broda zemlja samo nazirala kao mali oblak, ona se uputi ravno na is-
tok i naletje ravno na kapetana Blooda, koji je, kao što znademo, plovio prema Windwardskom prola-
zu. To se dogodilo rano ujutro slijedećeg dana. Nakon što je uzalud čitavu godinu dana sistematski
tragao za svojim neprijateljem, don Miguel naiđe sasvim slučajno i neočekivano na njega. Ali, eto,
takva je ironija sudbine. Sudbina je htjela i to da don Miguel sretne »Arabellu« baš u trenutku kad je
bila potpuno sama, odvojena od ostalog dijela flote, pa, prema tome, u nepovoljnom položaju. Don
Miguelu je izgledalo da se sreća, najzad, osmjehnula i njemu, pošto je toliko dugo bila na Bloodovoj
strani.
Gospođica Bishop, koja je tek bila ustala, izašla je na zrak na stražnju gornju palubu u pratnji
gospodina lorda, kao što bi se već moglo očekivati od tako otmjenog gospodina, kad primijeti crvenu
lađu koja se nekada zvala »Cinco Llagas«. Nošen vjetrom, brod je plovio prema njima; njegova kao
planine snježna jedra nadimala su se, duga zastava s križem sv. Georga lepršala se na glavnom koplju
pri jutarnjem povjetarcu, a pozlaćeni otvori na crvenom trupu i pozlaćeni pramac blještali su na sun-
cu...
Gospođica Bishop nije mogla prepoznati »Cinco Llagas« kog je već vidjela – onog tragičnog
dana u Barbadoesu prije tri godine. Za nju je to samo bila velika lađa koja se kretala odlučno i dosto-
janstveno prema njima, a sudeći po zastavi koja se vila, bila je to engleska lađa. Ovaj prizor zagolica
njenu radoznalost i, ne obazirući se na opasnost što joj je prijetila od susreta koji je sada bio neizbje-
žan, probudi u njoj neko poletno osjećanje ponosa.
Kraj nje je, na krmi, kamo su se popeli da bi bolje vidjeli, isto tako zastao i netremice proma-
trao lord Julian. Ali se on nije zanosio kao ona. On je jučer doživio svoju prvu borbu na moru i vje-
rovao je da će mu to iskustvo biti dovoljno za prilično dugo vrijeme. Podvlačim, da ova misao ni u
kom slučaju ne pokazuje njegovu hrabrost.
– Pogledajte – reče gospođica Bishop, pokazujući prstom; i lord na svoje beskrajno iznenađenje
primijeti kako joj se oči sijaju. Da li je ona shvatila, pitao se on, šta ih čeka? Njena slijedeća rečeni-
ca razbi mu svaku dvojbu. – To je engleska lađa i plovi odlučno naprijed. Ima namjeru da se bori.
– Onda, neka joj je bog u pomoći – reče tmurno gospođin lord. – Njen kapetan mora da je lud.
Kakvih izgleda na uspjeh može imati u borbi protiv dvije ovakve grdosije? Kad su mogli onako lako
uništiti »Uzvišenu Mary«, šta li će tek učiniti s ovim brodom? Pogledajte samo onog vraga don Migu-
ela! Kako se samo odvratno veseli!
S gornje palube, gdje se kretao, usred luđačkih priprema, admiral se okrene i baci munjevit po-
gled na zarobljenike. Oči su mu sijevale, lice mu se preobrazilo. On pruži ruku i pokaza na lađu koja
se približavala, prodera se nešto na španjolskom, ali ga oni nisu mogli čuti od buke koju je posada
stvarala svojim radom.
Oni se pomjeraše ka ogradi od krme i stadoše promatrati žurbu. S dalekozorom u ruci, na straž-
njoj gornjoj palubi, don Miguel je izdavao naređenja. Topnici su već palili fitilje; mornari su se peli i
skidali jedra, drugi su prostirali mrežu od čvrstog užeta iznad srednje palube broda da bi se zaštitile
od greda koje bi mogle pasti. U međuvremenu, don Miguel je davao signale svom pratiocu. Odgova-
rajući na signale, »Plemenita« je neprestano išla naprijed dok nije sustigla »Čudotvornu«, tako da je
od njene desne strane bila udaljena oko stotinu metara. S visoke krme milord i gospođica Bishop mo-
gli su vidjeti i na njoj žurbu i pripreme. A mogli su isto to naslutiti i na engleskoj lađi koja se pribli-
žavala. Savijala je koševe na jarbolu i glavno jedro, ostavljajući za predstojeću akciju samo jedro na
krmi i sohi. I, tako, skoro u tišini, bez izazivanja i izmjene signala, uzajamno odlučiše da stupe u bor-
bu.
Zbog smanjenog broja jedara, »Arabella« je plovila laganije, ali je pri svem tom uporno plovila
dalje. Bila je već na domaku topovskog metka i mogli su razaznati ljude kako se kreću po prednjoj
palubi i bakarne topovske cijevi kako se presijavaju na njenom pramcu. Topnici na »Čudotvornoj«
dizali su upaljače i puhali u fitilje koji su se pušili, gledajući nestrpljivo u admirala.
Ali admiral je vrtio glavom.
– Budite strpljivi – ukori ih on. – Štedite vatru dok ne bude sasvim u našim rukama. Ide pravo u
naručje svojoj kazni – pravo na jarbol i uže, koji već odavno čekaju na njega.
– Života mi moga! – uzviknu gospodin lord. – Ovaj Englez je možda dovoljno hrabar da primi
bitku s tako neravnomjernim snagama, ali ima slučajeva kad je razboritost zapovjednika bolja osobi-
na nego junaštvo.
– Junaštvo često pobjeđuje na kraju, čak i u borbi s nadmoćnim snagama – odvrati gospođica
Bishop. On je pogleda i vidje da je uzbuđena. Od straha nije bilo ni traga. Gospodin lord se više
nego zaprepastio. Ona, ni u kom slučaju, nije sličila na žene kakve je on u životu sretao.
– Sada ćete mi dozvoliti – reče on – da vas smjestim u sklonište.
– Bolje vidim odavde – odgovori mu ona. Zatim mirno dodade: – Molimo se bogu za ovog En-
gleza. Mora da je veoma hrabar.
Lord Julian je proklinjao u sebi hrabrost ovog čovjeka.
»Arabella« je sada plovila smjerom koji će je, ako nastavi njime, dovesti upravo između dvije
španjolske lađe. Milord ukaza na to.
– Mora da je lud! – poviče on. – Ide pravo u zagrljaj smrti. Bit će smrvljen između ova dva bro-
da. Nije ni čudo što ovaj gospodin crnog lica ne počinje paljbu. Ja bih to isto učinio da sam na njego-
vom mjestu.
Ali baš u tom trenutku admiral diže ruku; na srednjem dijelu palube, ispod njega, razliježe se
zvuk trube, a odmah zatim topnik na pramcu opali iz svojih topova. Dok se grmljavina razlijegala,
gospodin lord vidje kako se dva teška metka rasprskavaju malo ulijevo iza engleske lađe. Skoro isto-
vremeno dva uzastopna plamena liznuše iz bakarnih topova na »Arabellinom« pramcu i promatrači na
krmi opaziše kako se kraj njih podiže uvis ogroman vodoskok. Ne prođe ni jedan trenutak, a već drugi
metak udari uz užasno razoran prasak na prednju palubu i prodrma »Čudotvornu« od pramca do krme.
Da se osveti za ovaj pogodak, »Plemenita« otvori vatru na engleski brod iz oba svoja prednja topa.
Ali čak i na tako kratkoj razdaljini – nije bilo više od dvije do tri stotine yardi između njih – nijedan
metak ne pogodi cilj.
Kada su bili na razdaljini od sto yardi, »Arabellini« prednji topovi, koje su u međuvremenu po-
novno napunili, otvoriše novu paljbu na »Čudotvornu« i ovog puta smrskaše u paramparčad jarbol na
pramcu, tako da se brod za trenutak strašno zanjiha i nagnu na lijevu stranu. Don Miguel opsova kao
pravi bezbožnik, a zatim, kad postaviše kimu i kad je vratiše u prijašnji položaj, odgovoriše topovi s
pramca njegove lađe. Ali su nišanili prenisko, te tako jedan metak zakači »Arabellinu« užad i ošteti
njen glavni jarbol, a drugo ode u vodu, ne nanijevši nikakve štete. A kada se rasprši dim, vidješe da
se engleska lađa nalazi skoro između Španjolaca – njeni prednji dijelovi bili su u istoj liniji na kojoj
i prednji dijelovi španjolskih brodova, napredujući uporno ka onome što je gospodin lord smatrao
klopkom smrti.
Lord Julian nije disao, a gospođica Bishop je gubila dah, držeći se grčevito za ogradu broda.
Ona u jednom trenutku spazi kako se don Miguel zlobno ceri i kako se topnici na srednjem dijelu bro-
da isto tako zlurado smiju.
Najzad se »Arabella« nađe tačno između španjolskih lađa, pramcem uz krmu i krmom uz pra-
mac. Don Miguel se obrati trubaču, koji se popeo na gornju stražnju palubu i stajao sada uz samog
admirala. Čovjek podiže srebrni rog, kojim je trebalo dati signal da oba broda otvore paljbu iz svih
topova sa strana okrenutih prema »Arabelli«. Ali samo što je stavio rog na usne, admiral ga zgrabi za
ruku u želji da ga zaustavi. Tek tada je shvatio ono što je bilo očevidno – ili što je bar trebalo biti
očevidno jednom iskusnom borcu na moru: predugo je odlagao i kapetan Blood ga je nadmudrio. Ako
bi pucale na engleski brod, »Čudotvorna« i njena pratilja bi istovremeno pucale jedna na drugu. On
prekasno naredi kormilaru da okrene što više kormilo i nagne brod na lijevu stranu kako bi izveli ma-
nevar koji je trebalo da im omogući malo bolji položaj za napad. Baš toga trenutka »Arabella« je
prolazila kraj njih i izgledalo je kao da ju je zahvatila eksplozija jer je iz ove, neposredne, blizine
sručila iz osamnaest topova na svakom svom boku sve metke u bokove oba španjolska broda.
Napola zaglušena grmljavinom koja se razlijegala i izgubivši ravnotežu, jer lađa poče naglo da
joj se ugiba pod nogama, gospođica Bishop pade svom težinom na lorda Jultana koji se držao na no-
gama samo zahvaljujući ogradi na koju se bio naslonio i za koju se sad grčevito uhvatio. Na desnoj
strani broda sve je bilo obavijeno oblacima dima koji su se valjali kao ogromni valovi. Oštar miris
dima počeo je da im se uvlači u grla, da ih davi i goni na kašalj.
Na srednjem dijelu broda nastade strašna gužva i metež. Otuda se podiže buka u kojoj su se mi-
ješale bijesne psovke Španjolaca i krici osakaćenih ljudi. »Čudotvorna« je plovila teturajući lagano
naprijed, a na boku joj je zjapila ogromna pukotina; prednji jarbol joj je bio polomljen, ostaci križe-
va sa jarbola visili su na mreži koja je ispod njih bila rasprostrta. Pramac joj je bio razmrskan u pa-
ramparčad, a jedan metak je probio u veliku kabinu, smlavilo je i pretvorilo u gomilu ruševina.
Don Miguel je izdavao naređenja derući se divljački i pokušavajući zabrinuto s vremena na vri-
jeme da kroz zastor od dima, koji se lagano povlačio prema zadnjem dijelu broda, sagleda kako je
prošla »Plemenita«.
Kroz maglu što se dizala počeše se iznenada pokazivali obrisi broda koji je u početku sličio na
utvaru; postepeno su obrisi njegovog crvenog trupa postajali sve jasniji ukoliko se »Plemenita« više
približavala; na njoj su svi jarboli bili potpuno bez jedara, izuzev sohe, na kojoj je jedino bilo raza-
peto jedro.
Umjesto da se drži svog pravca, kao što je don Miguel računao da će učiniti, »Arabella« ga je
pod okriljem dima zaobišla i plovila sada u istom smjeru u kome i »Čudotvorna«. Nošena vjetrom
ona se tako jako naginjala prema »Čudotvornoj« da je ova počela da se ljulja pod razornim udarcem
koji joj je zadala »Arabella« kad je udarila o nju tako reći prije no što je razjareni don Miguel uopće
shvatio u kakvom se položaju nalazi njegov brod. Zatim se začu zveka i škripa metala i desetak čaklji
zari se u rebra »Čudotvorne« obuhvativši je svojim kracima. I tako je sad engleski brod čvrsto držao
Španjolca u svojim kandžama.
Najzad se rasturi veo dima koji se sada nalazio sasvim iza engleske lađe i »Plemenita« se poja-
vi u očajnom stanju. Ona se brzo punila vodom, a lijeva strana joj se opasno naginjala, tako da je bilo
samo pitanje trenutaka kada će sasvim potonuti. Sva pažnja njene posade usredotočila se na očajnički
napor da se na vrijeme spuste čamci.
S bolom u očima don Miguel brzo pogleda na sve ovo i sve mu odjednom postade jasno. U is-
tom se trenutku na njegovu vlastitu palubu poče, uz dreku, iskrcavati divlja rulja s broda koji ih je
ščepao. Nikada se pouzdanje nije tako brzo pretvorilo u očaj, nikada gonilac nije tako brzo postao
bespomoćni plijen. A Španjolci su doista bili bespomoćni. Ovaj manevar iskrcavanja, koji su Englezi
tako brzo izveli, bio je sasvim neočekivan. On je stigao u trenutku dok je još vladala zbrka koja je
nastala kad im je »Arabella« s tako kratkog razmaka sručila za kaznu sve svoje metke. U prvom tre-
nutku nekoliko don Miguelovih oficira hrabro pokušaše da sakupe ljude i da se odupru ovim osvaja-
čima. Ali su Španjolci, koji se nikada nisu odlikovali u borbi prsa o prsa, bili klonuli duhom, jer su
znali s kakvim neprijateljem imaju posla. Njihovi na brzinu stvoreni redovi bili su uništeni prije no
što su stigli da se učvrste. Borba se vodila između srednjeg dijela broda i otvora za krmu s jedne i iz-
među srednjeg dijela broda i početka prednje palube s druge strane, pretvarajući se sve više u niz
čarki između grupica. Dok se to gore događalo, druga horda gusara provali kroz otvor na brodu na
donju glavnu palubu u namjeri da savlada posadu oko topova koja se nalazila na svojim mjestima.
Na zadnjoj gornjoj palubi, prema kojoj je nadirao nadmoćni val gusara, predvođen jednookim
divom, koji je bio nag do pasa, stajao je don Miguel nijem od bijesa i očaja. Iza njega, gore na krmi,
stajali su lord Julian i gospođica Bishop i promatrali: njegova milost se izbezumila gledajući bijes
kojim se vodila ova borba na tom malom djeliću prostora, a gospođica, čiju je hrabru mirnoću pobi-
jedio najzad užas bitke, onesvijestila se od muke i slabosti.
Uskoro se, međutim, utiša žestina ove kratke bitke. Vidješe kako zastava Gastille lepršajući sila-
zi s vrha jarbola. Neki gusar je sabljom presjekao uže za podizanje zastave. Osvajači su bili potpuni
gospodari, a na gornjoj palubi grupice razoružanih Španjolaca stajale su šćućurene kao stado ovaca
Iznenada slabost gospođice Bishop prestade i ona se naže naprijed, promatrajući unezvijerenih
očiju, kad joj obrazi odjednom postadoše skoro samrtnički blijedi.
Probijajući se dostojanstvenim korakom kroz razbojište na srednjem dijelu broda, približi im se
visok čovjek, tamnog, preplanulog lica, na koje je padala sjenka španjolskog šljema koji je nosio na
glavi. Bio je u oklopu crnog čelika, koji su divno ukrašavale zlatne arabeske urezane na damaški na-
čin. Preko toga, kao kakvu stolu, nosio je komad materije od skrletne svile s čijih je krajeva visio po
jedan revolver ukrašen srebrom. Peo se širokim stubama prema gornjoj palubi, krećući se lagano i si-
gurno i, najzad, stade pred španjolskog admirala. Nakloni se kruto i službeno. Svježi metalni glas,
koji je govorio savršeno španjolski, dopre do dva promatrača na krmi i poveća divljenje i čuđenje
lorda Juliana koji je sve vrijeme gledao dolazak ovoga čovjeka.
– Najzad smo se ponovo sreli, don Miguel – reče on. – Nadam se da ste zadovoljni. Mada ovaj
susret nije, možda, baš onakav kako ste vi to zamišljali, vi ste ga žarko željeli i tražili.
Nijemi, pomodreo don Miguel od Espinose, iskrivljenih usta i teško dišući, slušao je podruglji-
ve riječi ovog čovjeka koga je okrivljavao za svoju propast i za mnogo štošta uz to. Na usta mu poku-
lja nerazgovjetni uzvik bijesa, a ruka mu se maši mača. Ali tek što mu prsti zgrabiše balčak, Bloodovi
prsti se nađoše na njegovom zglavku i zaustaviše ga u njegovoj namjeri.
– Smirite se, don Miguel! – glasila je mirna i odlučna zapovijest. – Ne tražite tako nerazborito
ružne krajnosti koje biste vi sami svakako upotrijebili da smo u obrnutom položaju.
Stajali su tako jedan trenutak, gledajući se oči u oči.
– Šta namjeravate sa mnom? – upita, najzad, Španjolac promuklim glasom.
Kapetan Blood sleže ramenima. Stisnute usnice mu se malo nasmiješiše.
– Sve što sam namjeravao, postigao sam. A da se ne biste previše ljutili, molim vas da se sjetite
da ste svu nesreću sami sebi nanijeli. Vi ste tako htjeli. – On se okrene i pokaza na čamce koje su nje-
govi ljudi dizali s grede na kojoj su se nalazili, na sredini broda. – Vaše čamce spuštaju u vodu. Slo-
bodni ste da se ukrcate na njih sa svojim ljudima prije no što potopimo ovu lađu. Tamo je obala His-
paniole. Svakako ćete doći zdravi i čitavi. A, ako hoćete moj savjet, gospodine, bolje će biti da me
ne gonite ponovno. Čini mi se da vam ne donosim sreću. Idite kući, u Španjolsku, don Miguel, i bavi-
te se nečim u što se bolje razumijete nego u ovaj pomorski posao.
Očima punim mržnje potučeni admiral je promatrao šutke nekoliko trenutaka svog neprijatelja, a
zatim, bez riječi, siđe niz stube, posrćući kao pijan čovjek, dok je nekorisni mač zveckao za njim.
Njegov pobjednik, koji se čak nije potrudio ni da ga razoruža, promatrao ga je kako odlazi, zatim se
okrene i pogleda ono dvoje što stajahu odmah iznad njega, na krmi. Da je bio manje obuzet drugim,
lord Julian bi primijetio kako se ovaj čovjek iznenada ukočio i poblijedio ispod svoje tamne boje. Za
trenutak on zastade ukočeno; onda se naglo i brzo pope uz stepenice. Lord Julian mu pođe u susret.
– Ne mislite, valjda, gospodine, da pustite na slobodu ovog španjolskog lupeža? – povika on.
Izgleda da je gospodin u ornom oklopu tek sada primijetio da postoji njegova milost.
– A tko biste, do đavola, vi mogli biti? – upita on osjetnim irskim naglaskom. – I, šta li se to vas
uopće tiče?
Gospodin lord je zamišljao da mu je dužnost ispraviti grubost i potpuno odsustvo dužnog pošto-
vanja ovoga čovjeka prema njemu. Stoga reče:
– Ja sam lord Julian Wade.
Ova izjava kao da ne ostavi nikakav dojam.
– Doista! Onda ćete mi, možda, objasniti, koga vraga tražite na ovoj lađi?
Lord Julian se savlada i pruži objašnjenje koje mu je Blood zatražio. On to učini kratko i nestrp-
ljivo.
– On vas je zarobio, zar ne, skupa s gospođicom Bishop?
– Poznate gospođicu Bishop? – uzviknu gospodin lord čudeći se sve više.
Ali ovaj neodgojen čovjek prođe mimo njega i pokloni se dami, koja sa svoje strane ne dade ni-
kakvog odgovora, držeći se hladno gotovo prezirno. Kad to vidje, on se okrene i odgovori na pitanje
lorda Juliana:
– Imao sam jednom čast – reče on. – Ali, izgleda da gospođica Bishop ima slabije pamćenje.
On se jetko nasmiješi, a u plavim očima koje su se tako živo sijale pod njegovim ornim obrvama
pojavi se bol koji se miješao s podrugljivošću njegova glasa. Od svega toga gospođica Bishop osjeti
samo podrugljivost; ona se uvrijedi.
– Ne ubrajam lopove i gusare među svoje znance, kapetane Blood – izjavi ona. Uzbuđenje gos-
podina lorda pope se tada do vrhunca.
– Kapetan Blood! – poviče on. – Vi ste kapetan Blood!
– A šta ste drugo mislili?
Blood je postavio to pitanje umornim glasom, misleći na sasvim nešto drugo. »Ne ubrajam lopo-
ve i gusare među svoje znance.« Ta svirepa rečenica nije mu izlazila iz pameti, nego se ponavljala i
odzvanjala u njegovim ušima.
Ali lord Julian uhvati ga jednom rukom za rukav, a drugom pokaza na obeshrabrenog don Migu-
ela, koji se povlačio.
– Treba li da razumijem da nećete objesiti ovog španjolskog nitkova?
– A zašto da ga objesim?
– Zato što on nije ništa drugo do jedan prokleti gusar, što mogu dokazati i što sam već dokazao.
– O! – izusti Blood, a lord Julian se začudi kad vidje kako mu lice iznenada dobi izraz iscrplje-
nosti, dok je do prije nekoliko trenutaka bilo tako bezbrižno. – Pa i ja sam samo prokleti gusar, zbog
toga imam milosti prema svojoj subraći. Don Miguel je slobodan.
Lordu Julianu zastade dah.
– I nakon svega što sam vam rekao da je učinio? Nakon toga što je potopio »Uzvišenu Mary«?
Nakon toga kako se ponašao prema meni, prema nama? – Lord Julian je ogorčeno protestirao.
– Nisam u službi Engleske, niti ma koje druge zemlje, gospodine. Ne tiču me se nepravde koje
se nanose njenoj zastavi.
Gospodin lord ustuknu pred bijesnim pogledom kojim ga prostrijeli podivljali kapetan Blood.
Ali ta jarost iščeze isto onako brzo kao što se i pojavila. Kapetan Blood dodade smirenim glasom :
– Bit ću vam vrlo zahvalan, ako otpratite gospođicu Bishop na moju lađu. Molim vas, da požuri-
te. Imamo namjeru da potopimo ovu olupinu.
On se okrene lagano u namjeri da ode. Ali lord Julian se opet ispriječi. Savlađujući svoju ozlo-
jeđenost i zaprepaštenje, gospodin lord izjavi hladno:
– Kapetane Blood, razočarali ste me. Polagao sam velike nade u vas.
– Idite do vraga! – odvrati kapetan Blood, okrene se i ode.
RAZBOJNIK I GUSAR
Kapetan Blood je koračao gore-dolje po krmi svoje lađe. Spuštao se mlaki sumrak i miješao se
sa sve jačim zlatnim sjajem velike krmene svjetiljke koju je jedan mornar upravo palio. Svuda oko
njega vladao je mir. Iščezli su znaci današnje bitke, palube su bile oprane, a red je vladao svuda una-
okolo. Jedna grupica se šćućurila kraj glavnog otvora na palubi i pjevušila pospanim glasovima; mo-
žda su mir i ljepota ublažili njihove ogrubjele naravi. Bili su to članovi posade na lijevoj strani bro-
da; očekivali su svakog trenutka da izbije osam sati.
Kapetan Blood ih nije čuo; on nije čuo ništa drugo osim odjeka onih svirepih riječi koje su ga
unaprijedile u čin razbojnika i gusara.
Razbojnika i gusara!
Čudna je čovjekova narav. Čovjek može godinama znati da izvjesna stvar mora biti izvjesnog
oblika, a da se, međutim, taj isti čovjek iznenadi kada vlastitim ušima otkrije da se ta stvar i njegovo
shvaćanje te stvari potpuno poklapaju. Kada su prije tri godine navalili na njega da se prihvati pusto-
lovnog života, što je kasnije i učinio, on je dobro znao šta će o njemu misliti Arabella Bishop ako
podlegne tom navaljivanju. Jedino uvjerenje da ju je za vječita vremena izgubio, uvjerenje koje je
unijelo u njegovu dušu izvjesnu očajničku bezbrižnost, dalo mu je posljednji podstrek da se otisne u
ovaj skitnički život.
Nikada mu nije palo na um, nikada nije ni u snu pomislio da će se ikada ponovno s njom susres-
ti. Oni su se, zamišljao je, neopozivo i za vječita vremena rastali. Međutim, usprkos tome, usprkos
uvjerenju, da ova misao, koja je njega mučila, nju neće žalostiti, pred njegovim je očima, za ove tri
godine divljačkog gusarskog života, njena slika neprekidno lebdjela. Njemu je ta slika pomogla ne
samo da bi zauzdao sebe, nego da bi zauzdao i one koji su pošli s njim. Nikada nitko nije gusare tako
strogo držao u ruci, nikada ih nitko nije tako čvrsto obuzdavao, nikada im nitko nije zabranjivao da
pretjeruju u pljački i pohlepi – a to je bila obična pojava među njima – kao što je to Činio kapetan
Blood s gusarima koji su plovili pod njegovim zapovjedništvom. Bilo je to, kao što ćete se sjetiti,
predviđeno njihovim ugovorima da se u ovim i drugim stvarima moraju potčinjavati zapovjestima
svoga vođe. A zahvaljujući tome, što je njegovo zapovjedništvo bilo tako sretne ruke, on je bio u mo-
gućnosti da nametne tu strogu disciplinu, koja je dotad bila nepoznata među gusarima. Kako li bi se
ovi ljudi smijali kad bi im ispričao da je sve ovo činio samo iz poštovanja prema jednoj djevojčici u
koju se zaljubio kao kakav dječak. Kako li bi tek taj smijeh narastao, kada bi dodao da ga je baš na
današnji dan ta djevojčica obavijestila da ona ne ubraja u svoje znance razbojnike i gusare!
Razbojnike i gusare!
Kako su se riječi lijepile, kako su ujedale i pekle!
Nije bio psiholog, a nije se ni razumijevao u krivudave puteve ženske naravi, pa mu nije ni pa-
dalo na um da je već sama po sebi zanimljiva činjenica da mu je sručila na glavu te pogrde upravo u
trenutku kada su se pod ovim naročitim okolnostima sreli. Cijelo to pitanje on nije vidio u ovoj svje-
tlosti; prema tome, nije ga pod ovim kutom mogao ni ispitivati. Inače, morao bi zaključiti da je gorči-
na kojom ga je srela u trenutku kad ju je oslobodio iz zarobljeništva morala biti starijeg datuma i du-
boko usađena u njoj, jer je prirodno da bi mu u ovakvom trenutku oslobođena morala biti samo za-
hvalna. Mora da se ta gorčina usadila u njenu dušu, kada je čula kojim je putem krenuo njegov život.
Ali zašto? On to pitanje nije postavljao sebi, jer bi se pojavio neki tračak svjetlosti koji bi obasjao
njegovu mračnu, njegovu krajnje zlu obeshrabrenost. Sigurno da se nikada ne bi tako uzbudila da joj
nije stalo, da u onome što je učinio nije osjećala vlastitu uvredu koju joj je on nanio. Sigurno, mogao
je tako razmišljati, ništa od svega ovoga ne bi u njoj pobudilo takvu gorčinu i prezir, da nisu bila u
pitanju njena intimna osjećanja.
Tako bi svatko od nas rasuđivao. Ali tako, međutim, nije rasuđivao kapetan Blood. U stvari, te
noći on uopće nije rasuđivao. Njegova se duša lomila između svete ljubavi koju je u toku svih ovih
godina gajio prema Arabelli i zlosretnog bijesa koji je ona pobudila sada u njemu. Krajnosti se dodi-
ruju i dodirujući se mogu se začas pomiješati, ispreplesti. A krajnosti ljubavi i mržnje su se noćas
tako izmiješale u duši kapetana Blooda, da su svojim spajanjem rodile u njemu čudnovati bijes.
Razbojnik i gusar!
Na to ga je osudila, ne ublaživši nimalo te riječi, zaboravivši sve nepravde koje je prepatio,
očajnički položaj u kome se našao poslije svog bjekstva iz Barbadoesa, i sve ostalo što je doprinije-
lo da postane ono što je. Nije joj ni pala na um milosrdna misao da je sav taj gusarski posao vodio
onako čistih ruku koliko je to bilo moguće čovjeku koji se poduhvatio tog posla, a ta misao mogla je,
međutim, ublažiti njen sud o čovjeku koga je nekad cijenila. Ona nije imala milosrđa za njega, nije
imala sažaljenja. Ona je njega cijelog sažela u tu jedinu rečenicu, dokazala njegovu krivicu tom jedi-
nom rečenicom i osudila ga na osnovu nje. U njenim očima on je bio razbojnik i gusar; ništa više, ni-
šta manje. A šta je, onda, ona bila? Šta su svi oni – obraćao se ovim pitanjem zvijezdama rasutim po
nebeskom svodu – koji nemaju milosrđa?
Pa lijepo, kad je tako odlučila, neka tako i bude. Utisnula je vrelim željezom u njega pečat raz-
bojnika i gusara. I on će se potruditi da dokaže da je ona bila u pravu. Pokazivat će odsada da je do-
ista razbojnik i gusar; ni više ni manje; bit će svirep, bit će nemilosrdan kao što su bili svi oni koji su
se s pravom nazivali ovim imenom. Odbacit će lude ideale pomoću kojih je želio da svemu da izvjes-
tan pristojan tok, prestat će da se bori i ispravlja nepravde. Ona mu je jasno pokazala kome društvu
pripada. A sada će zasukati rukave i pokazati da je ona imala pravo. Ona se nalazila na njegovoj lađi,
bila je u njegovoj vlasti, a on ju je strasno želio.
Nasmijao se pritajenim, podrugljivim smijehom i naslonio na rub ograde zadnjeg dijela lađe,
gledajući u fosforno svjetlucanje vodene brazde broda, pa se i sam iznenadio zlobi koja je bila u nje-
govom glasu. Zaustavio se naglo i stresao od glave do pete. Zajecao je iz dna duše, presjekavši na taj
način u sebi tu besramnu navalu veselja. Uhvatio se objema rukama za glavu i osjetio kako su mu po
čelu izbile ledene kapi znoja.
Za to vrijeme je lord Julian, koji se mnogo bolje razumijevao u žensku narav od kapetana Blo-
oda, zasjeo i pokušavao riješiti zanimljivi problem od koga gusar ništa nije shvatio. Na to ga je goni-
la, rekao bih, i neka potajna ljubomora. Ponašanje gospođice Bishop u opasnostima koje su prošli
pomoglo mu je, najzad, da shvati da žena može biti bez glupih manira koje društvo zahtijeva od obra-
zovane žene, a da upravo zbog tog nedostatka bude privlačnija. Postavljao je sebi pitanje, kakvi su,
zapravo, mogli biti prijašnji njeni odnosi s kapetanom Bloodom i bio je potpuno svjestan izvjesne ne-
lagodnosti koju je osjećao što se tako pomno interesira za to.
Blijede, sanjive oči gospodina lorda bile su, kao što sam već rekao, naučile da promatraju stvari
oko sebe, a i duh mu je bio prilično oštar.
Prekoravao je sebe što izvjesne stvari nije prije opazio, ili bar što ih nije proučavao podrobnije,
pa je stoga sav utonuo u posao i dovodio ih u vezu sa svježim zapažanjima do kojih je došao tog
dana.
Zapazio je, na primjer, da se Bloodova lađa zove »Arabella« i znao je da se i gospođica Bishop
tako zove. Zapazio je također sve neobične pojedinosti prilikom susreta između kapetana Blooda i
gospođice Bishop. Zapazio je, najzad, zanimljivu promjenu koju je taj susret izazvao u svakome od
njih.
Dama je bila užasno nepristojna prema kapetanu. I, bilo je krajnje ludo za jednu damu, u položa-
ju u kome se nalazila, da se tako ponaša prema čovjeku kao što je kapetan Blood; gospodinu lordu,
međutim, nije bilo ni na kraj pameti da smatra da je gospođica Bishop u običnom životu pomalo luda.
S druge strane, usprkos njenoj grubosti, usprkos činjenici da je ona nećakinja čovjeka koga Blood
mora smatrati svojim neprijateljem, prema gospođici Bishop i prema gospodinu lordu na lađi kapeta-
na Blooda ophodili su se s najvećim uvaženjem. Svaki od njih je dobio na raspolaganje jednu kabinu
u koje su prenijeli svoje bijedne ostatke, a isto tako prenijeli su i pratilju gospođice Bishop. Dopusti-
li su im da dolaze u veliku kabinu, sjedjeli su za stolom skupa s Pittom, koji je bio glavna ličnost pos-
lije kapetana Blooda, i Wolverstoneom, koji je bio Bloodov poručnik, i obojica su se ophodili prema
njima krajnje pristojno. Postojala je, uz to, još jedna činjenica: Blood je sve činio da ne izgleda da
im se nameće.
Um gospodina lorda se hitro, ali obazrivo šetao ovim prolazima svojih misli, promatrajući ih i
dovodeći ih u vezu. Kad ih je razgledao sa svih strana, odlučio je da potraži naknadna obavještenja
od gospođice Bishop. Ali je za to morao pričekati dok se Pitt i Wolverstone udalje. Na to je, iako mu
to nije bilo drago, morao prilično dugo da čeka, jer je gospođica Bishop zadržala Pitta, kad se ovaj
digao od stola i krenuo za Wolverstoneom, koji je već izašao, ovim pitanjem:
– Gospodine Pitte, da niste i vi bili jedan od onih koji su pobjegli sa Barbadoesa s kapetanom
Bloodom?
– Bio sam. Ja sam također bio jedan od robova vašeg strica.
– A jeste li poslije toga bili neprekidno s kapetanom Bloodom?
– Da gospođo, kao navigacioni oficir.
Ona kimnu glavom. Bila je vrlo mirna i vladala je odlično sobom, ali gospodin lord zapazi da je
bila neobično blijeda, mada se tome nije trebalo čuditi kad se uzme u obzir šta je sve doživjela toga
dana.
– Jeste li nekad plovili skupa s nekim Francuzom koji se zvao Cahusac?
– Cahusac? – Pitt se nasmija. Ovo je ime probudilo u njemu smiješne uspomene. – Jeste, bio je s
nama u Maracaybu.
– As jednim drugim Francuzom koji se zvao Levasseur?
Gospodin lord se divio kako je zapamtila ova imena
– Jesam, Cahusac je bio Levasseurov poručnik prije no što je umro.
– Prije no što je umro?
– Levasseur. Ubijen je na jednom od Djevojačkih otoka prije dvije godine.
Nastade tajac. Zatim, čak mirnijim glasom nego prije, ona upita:
– Tko ga je ubio?
Pitt joj Smjesta odgovori. Nije bilo razloga da joj ne odgovori, mada poče nalaziti da je ovo is-
pitivanje samo im) sebi čudnovato.
– Kapetan Blood ga je ubio.
– Zašto?
Pit je nešto zatezao. Ova priča nije bila za djevojačke uši.
– Posvadili su se – odgovori kratko.
– Jesu li se svađali zbog jedne... jedne dame? – gospođica Bishop ga je uporno progonila.
– Može se i tako reći.
– Kako se zvala dama?
Pittove se obrve digoše, zatim odgovori i na to.
– Gospođica d’Ogeron. Bila je to kći guvernera Tortuge. Pobjegla je bila za tim Levasseurom,
a... a Peter ju je iščupao iz njegovih prljavih kandži. Bio je propalica i bitanga koji je potpuno zaslu-
žio ono što mu je Peter priredio.
– Razumijem. A... a kapetan Blood se ipak nije oženio njome?
– Nije se ipak oženio – nasmija se Pitt koji je znao koliko je bilo neosnovano opće brbljanje u
Tortugi da je gospođica d’Ogeron bila buduća žena kapetana Blooda.
Gospođica Bishop kimnu šutke glavom, a Jeremiah Pitt se okrene i krenu, a na duši mu laknu jer
se ispitivanje završilo. Zastade na vratima i saopći još jednu pojedinost:
– Možda će vam biti ugodno čuti da je kapetan promijenio pravac naše plovidbe u vašu korist.
Njegova je namjera da vas oboje iskrca na obalu Jamaice, onoliko blizu Port Royal a koliko mi smi-
jemo da mu se približimo. Već plovimo u tom smjerni i ako produži ovaj vjetar, vi ćete biti skoro kod
svoje kuće, gospođice.
– Vrlo pažljivo od njega – rastegnu gospodin lord, vidjevši da se gospođica Bishop nije ni po-
makla da bi odgovorila. Sjedjela je mutnog pogleda, gledajući unezvijereno.
– I ja mislim da tako možete reći – prihvati Pitt. – Uzeo je na sebe rizik koji bi rijetko tko uzeo
na njegovom mjestu. Ali, takav je on.
Iziđe, a gospodin lord zastade zamišljen. Ma koliko da su njegove plave oči bile pospane, ipak
su pažljivo motrile lice gospođice Bishop. Po glavi su mu se vrzmale sve nelagodnije misli. Najzad,
gospođica Bishop pogleda u njega i progovori:
– Izgleda da vam je vaš Cahusac ispričao suštu istinu.
– Shvatio sam da ste provjeravali njegove iskaze – reče gospodin lord. – Ali, pitam se, zašto ste
to učinili?
Budući nije dobio odgovor, nastavio je da je šutke promatra, igrajući se dugim, šiljatim prstima
jednim uvojkom zlatne vlasulje, koja mu je pokrivala dugo lice.
Gospođica Bishop je sjedila predajući se sanjarijama, obrve su joj bile sastavljene, a zamišljen
pogled izgledao je kao da proučava fini španjolski porub kojim se završavao stolnjak. Najzad, gos-
podin lord prekide šutnju.
– Zapanjuje me ovaj čovjek – reče on svojim tihim, čežnjivim glasom, koji se nije nikada ni di-
zao ni spuštao. – Dosta je već ;i to da se čovjek začudi što radi nas mijenja smjer svoje plovidbe; ali
da zbog nas navlači na sebe rizik – da se usuđuje da uplovi u vode oko otoka Jamaice... Zapanjuje
me, kao što sam već rekao.
Gospođica Bishop podiže oči i pogleda u njega. Izgledala je vrlo zamišljena. Zatim joj usna za-
drhta, skoro s puno prezira, kako se lordu učinilo. Svojim tankim prstima kuckala je po stolu.
– A ono što još više iznenađuje, to je da nas ne zadržava radi otkupa – reče ona.
– Neće da vam učini tu čast.
– Oh, a zašto, molim?
– Zato što ste se loše ponijeli prema njemu.
– Obično nazivam stvari njihovim imenom.
– Doista? Glave mi, ne bih se hvalio. To su znaci krajnje mladosti ili krajnje ludosti. – Gospo-
din lord je, kao što vidite, pripadao filozofskoj školi lorda Sunderlanda. Poslije nekoliko trenutaka
on dodade: – Tako vam je i s nezahvalnošću.
Obrazi joj malo porumenješe.
– Gospodin lord se svakako ljuti na mene. Očajna sam zbog toga. Nadam se da gospodin lord
svojom ljutnjom ima više prava nego svojim pogledima na život. Prvi put čujem da je nezahvalnost
svojstvo samo mladih i ludih.
– Nisam tako rekao, gospođice. – Glas mu je bio malo ljutit, a to je bila posljedica ljutine nje-
nog glasa. – Ako biste mi učinili čast da me saslušate, vi me ne biste krivo razumjeli. Jer, ako ja ne
kažem uvijek tačno ono što mislim – a što nije vaš slučaj – bar kažem tačno ono što hoću da rečem. U
čovjekovoj naravi je da bude nezahvalan, ali da pokaže nezahvalnost, osobina je djeteta.
– Ja... ja ne mislim da razumijem. – Obrve su joj se bile sasvim sastavile. – Kako sam to bila
nezahvalna i prema kome?
– Prema kome? Prema kapetanu Bloodu! Zar nas on nije spasio?
Zar nas je on spasio? – Glas joj je bio leden. Nije mi poznato da je on znao da se nalazimo ha
»Čudotvornoj «.
Gospodin lord dopusti sebi da pokaže mali znak nestrpljenja.
– Vama je, svakako, jasno da nas je on oslobodio. A kako ste živjeli u ovim divljim predjelima,
vama ne može biti nepoznato ono što se čak i u Engleskoj zrna: da ovaj Blood ratuje samo protiv
Španjolaca. Prema tome, nazvati ga razbojnikom i gusarom, kao što ste to vi učinili, znači pogoršati
položaj u trenutku kada je bilo pametnije popraviti ga.
– Pametnije? – upita ona prezrivim glasom. – A šta se mene tiče šta je pametnije?
– Baš ništa – kao što vidim. Ali pokušajte bar da proučavate plemenitost. Kažem vam otvoreno,
gospođice, da, kad bih ja bio na Bloodovom mjestu, ne bih bio tako ljubazan. Sto mu muka! Kad uz-
mete u obzir šta je sve prepatio dok je bio u vlasti svojih zemljaka, začudit ćete se – kao što se i ja
čudim – što uopće pravi razliku između Španjolaca i Engleza. Biti prodan kao rob! Uh! – Gospodin
lord se strese. – I to još jednom prokletom kolonijalnom plantažeru ! – Zatim se naglo zaustavi. – Mo-
lim vas da mi oprostite gospođice Bishop. Za trenutak sam se...
– Ponio vas je žar kojim ste branili ovog morskog razbojnika. – U preziru gospođice Bishop
bilo je žestine.
Gospodin lord se zagleda ponovno u nju. Zatim sklopi upola svoje široke, blijede oči i povi
malo glavu u stranu.
– Pitam se, zašto ga tako mrzite – reče on blagim glasom.
– Zašto ga mrzim? Gospode bože, kakva pomisao! Uopće ne vodim brigu o njemu!
– Onda bi trebalo, gospođice, da povedete brigu.
– Gospodin lord je govorio sasvim otvoreno. – On zaslužuje da se o njemu povede briga. Kakva
bi dobit bila za Kraljevsku mornaricu, kad bi u nju stupio čovjek koji može izvesti stvari kakve je ju-
tros on izveo! Njegovo službovanje pod de Ruyterom nije bilo uzaludno. Taj, de Ruyter je bio veliki
pomorac, a učenik je – vjere mi – dostojan učitelja, ako se iole u to razumijem. Sumnjam da bi mu
Kraljevska mornarica mogla naći ravnog. Baciti se onako slobodno između njihove dvije lađe, biti na
njihovom neposrednom dometu i tući ih vlastitim oružjem! Za to se traže hrabrost, dovitljivost, mašta!
A mi, glupani s kopna nismo bili jedini koje je prevario svojim manevriranjem. Onaj španjolski ad-
miral prozreo je njegove namjere tek kad je bilo prekasno i kad mu je Blood dao »šah«. Veliki čo-
vjek, gospođice Bishop! Čovjek koji zaslužuje da se o njemu povede briga.
Gospođica Bishop je bila puna sarkazma.
– Trebalo bi da se poslužite utjecajem koji imate kod lorda Sunderlanda, pa da mu kralj ponudi
da stupi u njegovu službu.
Gospodin lord se nasmija blago.
– To je već, vjere mi, učinjeno. Njegovo naimenovanje se nalazi u mom džepu.
Ona se zaprepasti i to zaprepaštenje se samo poveća, kad joj lord izloži okolnosti zbog kojih je i
sam krenuo na put u Zapadnu Indiju. Kad ju je dovoljno zaprepastio, on je ostavi da se čudi, a sam
krene da potraži kapetana Blooda. Ali još mu neki vrag nije davao mira. Da je bila malo manje nepo-
mirljiva u svom držanju prema kapetanu Bloodu, gospodin lord bi bio sretniji.
Zateče kapetana kako se šeće gore-dolje po stražnjoj gornjoj palubi. Bio se živčano već sasvim
iscrpio boreći se s nečastivim, iako gospodin lord nije mogao ni po čemu zaključiti kakvim se poseb-
nim mislima bavi kapetan. S urođenom intimnošću, lord podvuče svoju ruku ispod kapetanove i po-
ravna svoj korak s njegovim.
– Šta to treba da znači? – istrese Blood koji je bio bijesan i grub. Gospodin lord se ne uznemiri.
– Želio bih, gospodine, biti prijatelj s vama – reče mu umiljatim glasom.
– Vi ste predobri prema meni.
Lord Julian prijeđe preko ove ironije.
– Čudan je sticaj okolnosti da se sretnemo na ovaj način, kada se uzme u obzir da sam ja došao u
Zapadnu Indiju posebno radi toga da bih vas potražio.
– U svakom slučaju, niste vi prvi koji je to učinio – podsmijehnu mu se onaj drugi. – Ali ti su
poglavito bili Španjolci, i nisu bili vaše sreće.
– Vi me potpuno pogrešno razumijete – odgovori lord Julian. I poslije toga stade da govori o
sebi i o zadatku koji mu je povjeren.
Kad je završio, kapetan Blood, koji je do tog trenutka stajao iznenađen i kao omamljen, oslobodi
svoju ruku od lordove ruke i stade pred njega.
– Vi ste moj gost na ovoj lađi – reče mu on – i meni su, ma koliko bio razbojnik i gusar, iz starih
dana ostali neki pojmovi o pristojnom ponašanju. Zato vam neću reći šta mislim o vama zbog vaše
smjelosti da mi donesete ovakvu ponudu, ili o lordu Sunderlandu – jer je vaš rođak – zbog drskosti
da je pošalje. Ali me ni najmanje ne iznenađuje što čovjek koji je ministar Jamesa Stuarta zamišlja da
se svaki čovjek može potkupiti do te mjere da izda ljude koji imaju povjerenja u njega – On pruži
ruku u smjeru prednjeg dijela palube, odakle je dopirale melankolično pjevanje gusara, koji su se od-
marali.
– Opet ste me pogrešno razumjeli – povika lord Julian, rastužen i rasrđen. – To se ne želi. Vaši
ljudi se uključuju u vaše naimenovanje.
– I vi zamišljate da će oni poći u lov na svoju braću na Obalsku bratiju? Tako mi duše, lorde Ju-
lian, vi ste taj koji sve krivo razumije. Zar u Engleskoj nisu ostali ni najmanji pojmovi o časti? O, o
tome, uostalom, ima da se kaže još mnogo štošta. Da li mislite da mogu primiti naimenovanje iz ruku
kralja Jamesa? Kažem vam da neću prljati svoje ruke primanjem tog naimenovanja – ma koliko one
bile ruke razbojnika i gusara. Ćuli ste kako me je danas gospođica Bishop nazvala razbojnikom i gu-
sarom – čovjekom koga treba prezirati, čovjekom koga je društvo odbacilo od sebe. A tko me je na-
pravio takvim? Tko me je napravio razbojnikom i gusarom?
– Ako ste bili pobunjenik... – poče gospodin lord.
– Vi morate znati da nisam to bio – da nisam uopće bio pobunjenik. Čak nisam ni namjeravao
biti. Da sam to bio, mogao bih da im oprostim. Ali čak ni tu krinku oni ne mogu staviti preko svog ne-
poštenja. O, ne; nije bilo greške. Meni su sudili zbog onoga što sam radio, ni manje ni više. Onaj kr-
vavi vukodlak Jeffreys – neka ga đavo nosi – osudio me je na smrt, a njegov zaslužni gospodar James
Stuart poslao me je poslije toga u ropstvo zato što sam učinio djelo milosrđa, zato što sam pun sa-
učešća, ne misleći ni na vjeru, ni na politiku, htio ublažiti patnje jednog ljudskog bića, zato što sam
previo rane čovjeku koji je bio okrivljen kao veleizdajnik. U tome je bila sva moja krivnja. O svemu
tome naći ćete opširnije u izvještajima sa suđenja I zbog toga su me prodali kao roba. Zato što je po
zakonu Engleske – onako kako ga tumači James Stuart – čovjek koji pruži pomoć pobunjeniku kriv
kao da je i sam pobunjenik. Da li vam je i u snu, čovječe, palo na um šta znači biti rob?
Zatim se naglo zaustavi, jer je bijes njime potpuno ovladao. Ostao je šuteći nekoliko trenutaka,
zatim je zbacio sve to sa sebe kao da skida krinku s lica. Glas mu potonu. Nasmija se smijehom pu-
nim umora i prezira.
– Ali čemu sve ovo? Naljutio sam se ni zbog čega. Objašnjavao sam, mislim, samom sebi, a bog
mi je svjedok da mi je takav običaj. Zahvalan sam vam, lorde Julian, na vašim plemenitim namjera-
ma. Doista sam vam zahvalan. Ali vi ćete me, možda, ipak razumjeti. Izgleda da me razumijete.
Lord Julian je stajao šuteći. Duboko su ga uzbudile Bloodove riječi, duboko ga je uzbudio stras-
ni, rječiti izliv koji je s nekoliko oštrih, jasnih poteza tako uvjerljivo iznio svu gorčinu koju je nosio u
sebi protiv ljudskog roda, kojim je opravdao i razjasnio sve što bi se moglo navesti protiv njega.
Gospodin lord pogleda u to oštroumno, neustrašivo lice, o koje se odbijala blijeda svjetlost velike
krmene svjetiljke; u očima lorda Juliana moglo se pročitati uzbuđenje. Stidio se samog sebe. Duboko
uzdahnu.
– Nesreća – reče on razvlačeći riječi. – O, sto mu muka! Prokleta nesreća! – Obuze ga iznenadna
plemenitost i on pruži svoju ruku.
– Ne zamjerite, kapetane Blood.
– Oh, bez ikakve zamjerke. Ali... ja sam gusar i razbojnik. – Nasmija se kiselo i, ne vodeći raču-
na o pruženoj ruci, okrene se i ode.
Lord Julian je stajao nekoliko trenutaka, gledajući kako se visoka kapetanova prilika udaljuje
prema kraju krme. Zatim bespomoćno i s tugom u srcu spusti ruku i krenu.
Našao je gospođicu Bishop upravo na vratima prolaza koji je vodio ka kabini. Ona nije pošla
van, jer je bila njemu okrenuta leđima, već je išla u istom smjeru kao i on. Pošao je za njom, preza-
uzet svojim mislima o kapetanu Bloodu da bi se u tom trenutku obazirao na smisao njenih kretnji.
Kad je stigao u kabinu, bacio se na stolicu i stao vikati tako silovito da to nimalo nije sličilo
njemu.
– Da sam proklet, ako sam ikada susreo čovjeka koji mi se više svidio ili bar čovjeka koji mi se
toliko svidio! Međutim, ništa se ne može postići s njim.
– Čula sam vaš razgovor – reče ona tihim glasom. Bila je potpuno blijeda u licu, a oči je uperila
u svoje sklopljene ruke.
Iznenađen, on podiže pogled i stade proučavati njeno zamišljeno lice.
– Pitam se – reče on uskoro – da li sve ovo zlo nije vaše djelo. Vaše su ga riječi razdražile. Ne-
prekidno mi ih je bacao u lice. Neće da primi kraljevo naimenovanje, neće čak mi ruku da mi pruži.
Šta da radimo s takvim čovjekom? Ma koliko ga sreća pratila, završit će jednog dana na križu jarbo-
la. I ova donkihotska budala i sada se izlaže opasnostima – nas radi.
– Kako? – upita ona odjednom kao da ju je odjednom sve to zainteresiralo.
– Kako? Zar ste zaboravili da plovimo u pravcu Jamaice, a na Jamaici je glavni štab engleske
flote? Doduše, vaš stric je njen zapovjednik...
Ona se naže preko stola i prekide ga, a on primijeti da sve teže diše i da su joj se oči raširile od
užasa.
– Ali od toga se ne treba nadati nikakvom dobru! – poviče ona. – Oh, ne mislite na to! On nema
goreg neprijatelja u svijetu od moga strica! Moj stric je okrutan, nemilosrdan čovjek. Mislim da je
pristao da napusti svoje plantaže na Barbadoesu i da se primio položaja vice-guvernera Jamaice
samo zbog toga što se nada da će uhvatiti i objesiti kapetana Blooda. Kapetan Blood to, naravno, ne
zna... – Zastala je i učinila jedan mali bespomoćni pokret.
– Ne mislim da bi bilo ma kakve razlike kad bi i doznao – odgovori ozbiljnim glasom gospodin
lord.
– Čovjek koji je u stanju da oprosti takvom neprijatelju kao što je don Miguel i da se ovako ne-
pomirljivo ponaša prema meni, ne može se procjenjivati na osnovu svakodnevnih pravila. Njegovo
viteštvo se graniči s ludošću.
– Pa ipak, on je za ove tri godine bio ono što je bio i učinio ono što je učinio – reče ona, ali je
ovog puta to rekla s puno tuge, bez svog prijašnjeg prezira.
Lord Julian je volio da se izražava jezgrovito, kao što su mi rekli da je to često činio.
– Život je đavolski složen – uzdahnu on.
U SLUŽBI KRALJA JAMESA
Vrlo rano slijedećeg jutra gospođicu Arabellu Bishop probudi metalni zvuk roga i uporno zvo-
njenje zvona. Ležeći budna i promatrajući lijeno žubor zelene vode, koja kao da proticaše kraj teško
zastakljenih otvora, ona postepeno poče razaznavati zvuke užurbanog rada i meteža – topot mnogih
nogu, viku promuklih glasova i neprestano kotrljanje teških predmeta u oficirskoj sobi, koja se nalazi-
la baš ispod kabine. Pretpostavljajući da ovi zvuci znače nešto više nego običnu zaposlenost, ona se
uspravi, prožeta nekim nejasnim uzbuđenjem i probudi svoju sanjivu pratilju.
U svojoj kabini s desne strane broda lord Julian, uznemiren istim zvucima, već je bio na nogama
i brzo se oblačio. Kad se uskoro pokazao ispod otvora na krmi, on ugleda čitavo brdo jedara nad so-
bom. »Arabella« je razvila sva jedra na svojim jarbolima da bi iskoristila jutarnji povjetarac. Ispred
i s obje strane lađe pružala se beskrajna širina oceana, koji se prelijevao kao zlato na suncu, čiji se
plameni polukrug tek pojavljivao na vidiku ispred njih.
Oko njega, na srednjem dijelu broda, gdje je čitave prošle noći bilo tako mimo, radilo je žurno
oko šezdeset ljudi. Gore, kraj ograde, odmah iznad lorda Juliana, stajao je kapetan Blood, prepirući
se s jednookim divom, čija je glava bila povezana crvenim pamučnim rupcem, a plava raskopčana
košulja visila mu niz tijelo. Kad gospodin lord zakorači, oni ga primijetiše, glasovi se zaustaviše i
Blood se okrene da ga pozdravi.
– Dobro vam jutro – reče on i dodade: – Napravio sam grubu grešku. Mogao sam biti malo pa-
metniji i ne približiti se toliko Jamaici u toku noći. Ali, žurio sam da vas iskrcam. Dođite gore. Nešto
ću vam pokazati.
Čudeći se, lord Julian se pope uza stube, kao što mu je Blood rekao. Stojeći uz kapetana Blooda,
on pogleda unazad, u smjeru kapetanove ruke i uz viknu od iznenađenja. Tamo, ni tri milje daleko,
bilo je kopno – neravan zid živog zelenila, koji je ispunjavao zapadni vidik. A na par milja u tom
pravcu, ploveći za njima, približavale su se žurno tri velike bijele lađe.
– Ne ističu nikakvu zastavu, ali pripadaju floti Jamaice – progovori Blood bez uzbuđenja, skoro
nemarno. – Kad je svanulo, vidjeli smo da im plovimo u susret. Zaokrenuti smo i otada utrka ne pres-
taje. »Arabella« je sva ova četiri mjeseca na moru i dno joj je previše propalo da bi mogla razviti
brzinu koja nam je potrebna.
Wolverstone zakači palce za svoj široki kožni pojas i pogleda podrugljivo lorda Juliana sa svo-
je visine, mada ni lord nije bio mnogo niži.
– I, tako, izgleda da ćete doživjeti još jednu borbu na moru prije no što se riješite brodova, mi-
lorde.
– To je baš ono o čemu smo raspravljali – reče Blood. – Jer smatram da ni u kom slučaju ne bi-
smo smjeli da se borimo s tako nejednakim snagama.
– Do đavola s nejednakim snagama! – viknu Wolverstone i isturi svoju glomaznu čeljust. – Neće
nam biti prvi put. U Maracaybu je bila još veća razlika u snazi, pa smo ipak pobjedili i uzeli tri bro-
da. I jučer je bila veća, kad smo se sukobili s don Miguelom.
– Da, ali to su bili Španjolci.
– A šta su ovi bolji? Zar da se plašiš jednog glupog vlasnika plantaže s Barbadoesa? Šta te
muči, Peter? Nikada dosad nisam vidio da se plašiš.
Top zagrmje iza njih.
– Daju znak da se zaustavimo – reče Blood istim nemarnim glasom; zatim uzdahnu.
Wolverstone se isprsi izazivački pred svojim kapetanom.
– Prije ću vidjeti pukovnika Bishopa u paklu nego što ću se zaustaviti pred njim! – reče i pijunu,
vjerojatno radi jačeg utiska.
Gospodin lord se umiješa.
– O, ali dozvolite mi, svakako da nema razloga da se plašite pukovnika Bishopa, kad se uzme u
obzir koliku ste uslugu učinili meni i njegovoj nećakinji.
Wolverstone se grohotom nasmija, prekinuvši ga.
– Slušajte samo ovog gospodina! – rugao se on.
– Ne poznate vi pukovnika Bishopa, to je jasno. Ni zbog svoje nećakinje, ni zbog svoje kćeri, ni
zbog svoje rođene majke, ne bi taj prešao preko krvi za koju misli da mu se duguje. To je krvopija i
ništa drugo. Gadna životinja. Pitajte vi, samo, kapetana i mene. Mi smo bili njegovi robovi.
– Ali tu sam ja – reče lord Julian veoma dostojanstveno.
Wolverstone se opet nasmija, a gospodin lord na to pocrvenje. To ga pobudi da napusti svoj mir-
ni ton i da podigne glas.
– Uvjeravam vas da moja riječ nešto vrijedi u Engleskoj.
– O, da, u Engleskoj. Ali ovo nije Engleska, sto mu muka!
Puče i drugi top i jedno tane pljusnu u vodu iza broda na sto metara razdaljine. Blood se naže
preko ograde da govori s plavokosim mladićem koji je stajao odmah ispod njega kraj kormilara,
– Recite im da spuste jedra, Jeremiah – reče on mimo. Zaustavljamo.
Ali Wolverstone se ponovno umiješa.
– Stani malo, Jeremiah – grmnu on. – Čekaj!
– Zatim se naglo okrene i stade pred kapetana koji stavi ruku na njegovo rame, smiješeći se po-
malo sumorno.
– Smiri se, stari vuče! Smiri se! – pokušavao je kapetan Blood da ga umiri.
– Smiri se ti, Peter! Ti si poludio! Zar hoćeš da nas sve pošalješ u pakao zato što ti se sviđa ta
hlad na djevojčica?
– Prestani! – dreknu Blood koji se odjednom, razbjesni.
Ali Wolverstone nije htio prestati.
– To je istina, budalo jedna! Zbog te proklete suknje postao si kukavica. Za nju ti strahuješ. A
ona je nećakinja pukovnika Bishopa! Tako mi boga, čovječe, doživjet ćeš da ti se posada pobuni i ja
ću se staviti na njeno čelo radije nego što ću se predati da bih poslije visio u Port Royalu.
Pogledi im se sukobiše. Namrgođeni izazivački pogled prkosio je pogledu punom mračne ljut-
nje, iznenađenja i boli.
– Ne postavlja se pitanje predaje – reče Blood – ni za jednog čovjeka na brodu, osim mene. Ako
Bishop bude mogao javiti u Englesku da me je uhvatio i objesio, on će se proslaviti, a u isto vrijeme
zadovoljiti svoju mržnju prema meni. To će mu biti dovoljno. Poslat ću mu poruku kojom ću mu ponu-
diti da mu dovedem gospođicu Bishop i lorda Juliana, ali samo pod uvjetom da se »Arabelli« dozvo-
li nesmetan prolaz. Na te će uvjete on pristati, koliko ga ja poznam.
– Te uvjete mi nikada nećemo ponuditi! – odvrati Wolverstone, koji tek sada pade u jarost. – Ti
mora da si izgubio pamet, kad možeš na tako nešto uopće pomišljati, Peter!
– Nisam ja toliko izgubio kao ti, kad možeš govoriti o borbi protiv ovoga – reče on i pokaza ru-
kom lađe koje su išle za njima i koje su se polako ali sigurno primicale sve bliže. – Još pola milje i
bit ćemo na dohvatu njihovih topova.
Wolverstone opsova vrlo rječito i naglo se zaustavi. Krajem svog jedinog oka on opazi lijepo
obučenu osobu, u sivoj svili, koja se pela uz stube. Bili su se toliko zanijeli da nisu vidjeli gospođicu
Bishop kako izlazi iz hodnika koji vodi u kabinu. I bilo je još nešto što ova tri čovjeka na krmi, ni
Pitt, ispod njih nisu primijetili. Nekoliko trenutaka prije, Ogle se u pratnji većine svojih topnika poja-
vio iz otvora donje palube i započeo kroz zube da vodi ljutitu i žestoku prepirku s onima koji su na-
pustili topove i došli da bi uvećali gomilu oko Blooda.
Čak ni sad Blood nije ništa zapažao. On skrenu pogled prema gospođici Bishop, čudeći se malo
kako se odlučila da dođe na gornju palubu, kad ga je jučer toliko izbjegavala. Kad se pomisli zbog
čega se prepirao s Wolverstoneom, njeno prisustvo baš u tom trenutku bilo je vrlo nezgodno.
Vrlo ljupka i nježna, ona stade pred njega u svojoj sivoj haljini koja se blistala. Neprimjetno uz-
buđenje bojilo je njene lijepe obraze i davalo sjaj njenim svijetlim očima boje lešnjaka, koje su gle-
dale otvoreno i pošteno. Bila je bez šešira, a uvojci zlatnosmeđe kose lepršali su joj slobodno na ju-
tarnjem povjetarcu.
Kapetan Blood skide šešir i nakloni se bez riječi, na šta ona odgovori mirno i službeno.
– Šta se to događa, lorde Julian? – upita ona.
Kao da htjede da joj odgovori, treći top grunu iz lađa, koje je ona začuđeno i pažljivo promatra-
la. Ćelo joj se nabra. Gledala je čas u jednog, čas u drugog čovjeka, koji su stajali namršteni i oče-
vidno u neprilici.
– Ove lađe pripadaju floti Jamaice – odgovorio je gospodin lord.
Ovo objašnjenje bješe u svakom slučaju dovoljno.
Ali prije nego što je lord mogao još nešto dodati, njihovu pažnju privuče Ogle, koji se u skoko-
vima peo uz široke stube. Ljudi su ostali iza njega kao straža i u svima njima se nagonski osjećala
neka nejasna prijetnja. Na vrhu stuba Blood se ispriječi i zaustavi Oglea, a na licu i u svakoj njego-
voj crti pojavi se odjednom strogost.
– Šta je to? – upita kapetan oštro. – Vaše mjesto je na palubi kraj topova. Zašto ste ga napustili?
Poslije ovakvog ukora, očigledna grubost Ogleovog ponašanja iščeze i umiri se po staroj navici
poslušnosti, a isto tako i zbog urođene nadmoći koja je bila tajna kapetanovog upravljanja nad ovim
divljim suradnicima. Ali to ne izmijeni topnikovu namjeru, već samo poveća njegovo uzbuđenje.
– Kapetane – reče on, i dok je govorio upirao je prstom u lađe koje su ih gonile. – Pukovnik Bi-
shop nas ima u ruci. Mi ni u kom slučaju ne možemo ni pobjeći, ni boriti se.
Izgledalo je kao da Blood postaje još viši, još strožiji.
– Ogle – reče on glasam hladnim i tvrdim kao čelik – vaše mjesto je na palubi, kraj topova. Ili
ćete se odmah tamo vratiti, i povesti svoju posadu, ili, inače...
Ali Ogle ga prekide bijesnim pokretom i izrazom lica:
– Prijetnje ti neće pomoći, kapetane!
– A, tako?
Bilo je to prvi put u njegovoj gusarskoj karijeri da se neka njegova naredba ne posluša ili da
netko od ljudi prekrši pokornost na koju su se svi obavezali, kad su mu se pridružili. Već sama činje-
nica da je ta nepokornost poticala od jednog od ljudi kojima je najviše vjerovao, od jednog od njego-
vih starih supatnika s Barbadoesa, bila je gorka za njega i sprječavala ga je da učini ono što mu je na-
gon govorio da mora učiniti. On spusti ruku na dršku jednog od pištolja koji su mu visili o pasu.
– Ni to ti neće pomoći! – opomenu ga Ogle još bješnje – ljudi dijele moje mišljenje i bit će ona-
ko kako oni hoće.
– A kako oni hoće?
– Oni hoće da se spasimo. Nećemo ni da nas unište, ni da nas objese sve dok se možemo boriti.
Oko šezdeset ili osamdeset ljudi, sakupljenih dolje, na srednjem dijelu broda, zagrajaše u znak
odobravanja. Kapetan Blood osinu pogledom redove ovih odlučnih ljudi, čije su oči sijevale od bije-
sa, zatim se opet zaustavi na Ogleu. U zraku su se sasvim jasno osjećali prijetnja i buntovnički duh,
koji on nije mogao shvatiti.
– Znači, vi dolazite da dadete savjet, zar ne? – progovori on, ne umanjujući nimalo svoju stro-
gost.
– Tako je, kapetane; savjet. Ona djevojka tamo – on ispruži golu ruku u njenom smjeru – Bisho-
pova djevojka, nećakinja guvernera Jamaice... Zahtijevamo da ona bude talac naše sigurnosti.
– Tako je! – zagrmješe u jedan glas gusari dolje, a jedan ili dvojica dodadoše još ponešto tom
odobravanju.
Kapetanu Bloodu sinu odjednom kroz glavu šta oni smjeraju.
I mada je naizgled ostao potpuno staložen i strog, srce mu se steže od straha.
– A kako vi to zamišljate? – upita on. Kako to zamišljate da gospođica Bishop postane talac?
– Samo proviđenje poslalo ju je na naš brod; samo proviđenje. Zaustavi ih, kapetane, daj im
znak da pošalju čamac i da se uvjere da je gospođica ovdje. A tada im stavi do znanja da, ako poslije
toga pokušaju spriječiti našu plovidbu, prvo ćemo objesiti ljepoticu, a poslije ćemo preći na borbu.
Možda će to rashladiti oholog pukovnika Bishopa.
– A možda i neće – začu se spor i podrugljiv glas Wolverstonea, kao odgovor na samouvjerenost
i uzbuđenje njegovog predgovomika. Dok je govorio, približavao se Bloodu, koji tako dobi neočeki-
vanog saveznika. – Ima takvih glupana koji će i povjerovati u takvu priču. – On prezrivo pokaza pal-
cem prema ljudima na srednjem dijelu broda, čiji su se redovi neprestano povećavali dolaskom dru-
gih s prednje palube. – Mada čak i među njima ima takvih koji bi mogli malo bolje znati stvari, jer
još uvijek ima među nama nekoliko koji su bili s nama na Barbadoesu i koji poznaju pukovnika Bi-
shopa isto tako dobro kao ti i ja. Ako računaš na to da ćeš dirnuti Bishopovo srce, onda si veća buda-
la, Ogle, nego što sam mislio, jer sam vjerovao da si sposoban samo da stojiš kraj topova. U ovak-
vom poslu nema zaustavljanja, osim ako želiš da nas sigurno potope. Iako vučemo njegovu nećakinju
sobom, to neće zadržati Bishopa. Baš kao što sam maloprije rekao ovom lordu ovdje, koji je kao i ti
mislio da smo sigurni zato što imamo gospođicu Bishop na brodu, ne bi taj prljavi trgovac robljem
prešao preko onoga što mu dugujemo ni kad bi se radilo o njegovoj rođenoj majci. A da nisi budala,
Ogle, ne bi bilo potrebno da ti sve ovo govorim. Nego, moramo se tuči, djeco moja...
– Ali kako se možemo boriti, čovječe? – zagrmi Ogle na njega, ustajući bijesno protiv dojma
koji su Wolverstoneovi razlozi nametali njegovim slušaocima. Možda imaš pravo, a možda ne. Mora-
mo staviti sve na kocku. To nam je jedina mogućnost...
Ostatak njegovih riječi iščeze u povicima posade, koja je htjela po svaku cijenu da se djevojka
ostavi i zadrži kao talac. A tada još glasnije nego prije grunu top u pravcu vjetra i oni vidješe kako
kraj desne strane broda prsnu voda uvis od metka koji nije pogodio cilj.
– Sad smo im na domaku – poviče Ogle. Naslonivši se na ogradu, on zapovjedi: – Pitte, pusti
kormilo.
Pitt, koji je stajao na svom mjestu okrene se neustrašivo prema razdraženom topniku.
– Otkad ti izdaješ zapovijesti na glavnoj palubi, Ogle? Ja primam naređenja od kapetana.
– Ovo naređenje ćeš primiti od mene, ili ćeš, tako mi boga...
– Čekaj! – prekide ga Blood i stavi šaku na topnikovu ruku u namjeri da ga zaustavi. – Postoji,
čini mi se, bolji način.
On pogleda nazad preko ramena na lađe koje su napredovale i od kojih je prva bila udaljena je-
dva četvrt milje. Uzgred baci pogled na gospođicu Bishop i lorda Juliana koji su stajali jedno kraj
drugog, na nekoliko koraka iza njega. On primijeti njeno bljedilo i napregnutost lica; usne su joj bile
rastavljene, a oči zaplašene i prikovane za njega, koji je zabrinuto prisustvovao rješavanju njene sud-
bine. Razmišljao je brzo, procjenjujući kakve bi imao izglede, ako bi pucanjem u Oglea izazvao po-
bunu. Bio je siguran da će neki ljudi pristati uz njega. Ali nije bio ništa manje siguran da će glavni
dio ljudi biti protiv njega i da će nadjačati, pa ma šta on učinio, koristeći priliku koja im se ukazivala
da zadrže gospođicu Bishop kao taoca. Ako bi to učinili, na ma koji način to bilo, gospođica Bishop
bi bila izgubljena. Jer, čak kad bi Bishop i izašao u susret njihovom traženju, oni bi je zadržali kao ta-
oca.
U međuvremenu Ogle postade nestrpljiv. Dok mu Blood čvrsto držaše ruku, on mu se unese u
lice.
– Koji je to bolji način? – upita on. – Nema boljeg. Neće mene Wolverstone zavarati onim što je
rekao. Možda je u pravu, a možda nije. Vidjet ćemo. To nam je jedina mogućnost, rekoh, i moramo je
iskoristiti.
Bolji način koji je kapetan Blood imao na umu bio je onaj koji je već predložio Wolverstone.
Da li će ljudi među koje je Ogle unio paniku biti različitog mišljenja od Wolverstonea, to nije znao.
Ali mu je sada bilo sasvim jasno da, čak ako i pristanu, oni ni u tom slučaju neće odustati od svoje
namjere u pogledu gospođice Bishop; oni će Bloodovu predaju iskoristiti samo kao adut u svojoj igri
protiv guvernera Jamaice.
– Zbog nje smo upali u ovu klopku – grmio je Ogle. – Zbog nje i zbog tebe. Bacio si na kocku
sve naše živote da bi nju doveo u Jamaicu, a mi nećemo da gubimo naše živote sve dok postoji mo-
gućnost da se pomoću nje spasimo.
Opet se okrene dolje, a Blood mu još čvršće steže ruku. Ogle je izvi i oslobodi se, psujući. Ali
Blood se ovog puta odlučio. Pronašao je jedini izlaz i, mada mu je bio odvratan, morao se njime pos-
lužiti.
– Vaš je prijedlog očajnički pokušaj! – poviče on. – Predlažem siguran i lak put. Čekajte! – On
se naže preko ograde: – Spusti kormilo – zapovjedi on Pittu – zaustavi brod i daj im znak da pošalju
čamac.
Svi su bili zapanjeni. Na brodu zavlada tišina – od iznenađenja i sumnje zbog tog iznenadnog
popuštanja. Pitt, iako je dijelio osjećanje ostalih, brzo posluša naredbu. Zaori se njegov glas, kojim
je izdavao potrebna naređenja, i, poslije jednog trenutnog zastoja, dvadesetak ljudi skoči da ih izvrši.
Začu se škripa čekrka i lupa jedara koja su se nadimala na vjetru. Kapetan Blood se okrene i pozva
lorda Juliana da mu priđe. Gospodin lord, nakon kratkog oklijevanja, pođe naprijed, iznenađen i s ne-
vjericom – nevjericom koju osjećaše i gospođica Bishop, koja je, kao i gospodin lord i svi ostali na
brodu, mada malo drugačije, bila zapanjena Bloodovim iznenadnim popuštanjem pred zahtjevom da
se zaustavi.
Stojeći sada kraj ograde s lordom Julianom uz sebe, kapetan Blood se izjasni.
Kratko i jasno on svima objavi zašto je lord Julian doputovao i Karipsko more i obavijesti ih o
ponudi koju je jučer dobio od lorda Juliana.
– Odbio sam tu ponudu, kao što će vam njegova milost potvrditi, jer sam smatrao da je to uvreda
za mene. Oni koji su propatili pod vladavinom kralja Jamesa razumijet će me. Ali sada, u beznadnom
položaju u kome se nailazimo – s neprijateljem iza leđa i vjerojatno pred porazom, kao što reče Ogle
– spreman sam učiniti isto što i Morgan: primiti kraljevo postavljenje, pa da se svi iza njega zakloni-
mo.
Bio je to grom iz vedra neba. Za trenutak ostadoše svi zbunjeni. Onda Babilon ponovno oživje.
Većina pozdravi ovu vijest kako samo ljudi, koji su se spremali da umru, mogu pozdraviti novu mo-
gućnost života. Ali se mnogi nisu mogli odlučiti ni za jedno od dva rješenja, sve dok nisu dobili od-
govore na nekoliko pitanja, a naročito na ono koje postavi Ogle.
– Hoće li Bishop poštovati postavljenje koje je u vašim rukama?
Sad lord Julian progovori:
– Teško njemu, ako pokuša da se igra s kraljevim autoritetom! A čak, i ako se usudi to pokušati,
budite sigurni da njegovi oficiri neće smjeti učiniti ništa drugo nego da mu se odupru.
– Da – reče Ogle – to je istina.
Ali bilo je nekoliko njih koji su se još uvijek otvoreno i iskreno bunili protiv ovakvog rješenja
Među njima je bio i Wolverstone, koji se odmah izjasnio protiv.
– Prije ću sagorjeti u paklu nego što ću služiti kralja – razdera se on, užasno bijesan.
No, Blood umiri i njega i sve ostale koji su mislili kao on.
– Nijedan čovjek kome se ovo ne sviđa ne mora stupiti sa mnom u kraljevu službu. To ne ulazi u
pogodbu. Ono što je u pogodbi to je da ja primam ovu službu zajedno s ljudima koji se riješe da pođu
za mnom. Nemojte misliti da ml je milo što to primam. Što se mene osobno tiče, ja sam potpuno Wol-
verstoneovog mišljenja. Primam ovo kao jedini način da spasim sve nas od sigurne propasti, do koje
smo, možda, došli mojom krivnjom. A čak i oni koji se ne riješe da pođu za mnom, uživat će ista pra-
va sigurnosti kao i mi svi i bit će poslije toga slobodni da idu. To su uvjeti pod kojima se predajem
kralju. Neka lord Julian, predstavnik engleske vlade, kaže da li se s tim slaže.
Gospodin lord se suglasi brzo, živo i jasno s riječima kapetana Blooda. I to je bio kraj cijele
stvari. Lord Julian, koji je sada bio meta veselih, masnih šala i polupodrugljivog klicanja, otrča do
svoje kabine po postavljenje, radujući se potajno preokretu događaja koji mu je omogućio da tako us-
pješno završi posao, radi koga su ga poslali.
U međuvremenu dadoše znak lađama Jamaice da pošalju čamac, a ljudi na srednjem dijelu bro-
da odoše larmajući da se načičkaju oko ograde i da vide velike dostojanstvene lađe koje su plovile
prema njima.
Kad Ogle ode sa stražnje palube, Blood se okrene i nađe oči u oči s gospođicom Bishop. Oči su
joj se sijale promatrajući ga, ali kad opazi njegovo potišteno lice i duboku boru koja mu se urezala na
čelu, promijeni i ona izraz lica. Priđe mu oklijevajući, što nikako nije sličilo njoj. Neosjetno mu tače
ruku.
– Mudro ste se opredijelili, gospodine – pohvali ga ona – ma koliko to bilo protiv vašeg raspo-
loženja.
Gledao je sumornim očima djevojku zbog koje je učinio ovu žrtvu.
– Dugovao sam vam to ili sam bar mislio da vam dugujem – reče on.
Nije razumjela.
– Vaša odluka oslobodila me je užasne opasnosti – priznade ona i zadrhta pri samoj pomisli na
to.
– Ali ne razumijem, zašto ste oklijevali kad vam je bilo prvi put predloženo? Ta služba je časna.
– Služiti kralja Jamesa? – podsmjehnu se on.
– Englesku – popravi ga ona prijekorno. – Domovina je sve, gospodine; kralj nije ništa. Kralj
James će proći, i drugi će doći i otići, ali Engleska će ostati da je njeni sinovi časno služe, ma kako
bili ogorčeni na čovjeka koji njome trenutno upravlja.
Blood je bio malo iznenađen. Zatim se blago nasmiješi:
– Mudra obrana – potvrdi on. – Trebalo je da vi govorite posadi. A, zatim, pojačavajući ironiju
u svom glasu: – Da li sad pretpostavljate da će ova časna služba moći, možda, popraviti čovjeka koji
je bio gusar i razbojnik?
Ona spusti pogled. Odgovorila mu je nesigurnim glasom :
– Ako mu je... uopće potrebno da se popravi. Možda... možda su ga prestrogo osudili.
Plave oči sijevnuše, a čvrsto stisnuta usta popustiše u svojoj oštrini.
– Pa... ako vi mislite – reče on, promatrajući je nekom čudnom glađu u očima – da bi život ipak
mogao još nešto vrijediti, onda bi čak i služba kralju Jamesu mogla postati podnošljiva.
Gledajući iza nje, preko vode, primijeti kako se jedan čamac otisnu od jedne od velikih lađa
koje su se zaustavile i blago njihale na rastojanju od oko tri stotine yardi. Najednom se sav izmijeni.
Bio je kao čovjek koji se vraća u život, koji ponovno vlada sobom.
– Molim vas, siđite, ponesite svoje stvari i povedite svoju pratilju da bismo vas odmah poslali
na jednu od lađa ove flote. – Dok je govorio, pokazivao joj je čamac.
Ona ga zaustavi i on se zatim nasloni na ogradu i stade s Wolverstoneom promatrati kako se ča-
mac približava. U njemu je bilo oko dvanaest mornara pod zapovjedništvom neke crvene osobe koja
je sjedila ukočeno između kormilara i veslača. On usmjeri dalekozor prema toj osobi.
– To neće biti Bishop – reče Wolverstone više tvrdeći nego pitajući.
– Ne – Blood spusti dalekozor. – Ne znam tko je to.
– Ha! – viknu Wolverstone i dade sebi oduška rugajući se veselo. – Koliko god da čezne za
nama, Bishop ipak nije baš voljan da dođe sam. Bio je on već na ovom brodu pa je morao plivati.
Mora da to dobro pamti. Zato sad šalje izaslanika.
Ovaj izaslanik je bio oficir po imenu Calverley, čovjek snažan, samozadovoljan, koji je nedavno
stigao iz Engleske. Po njegovom ponašanju bilo je jasno da ga je pukovnik Bishop potpuno uputio
kako da se ophodi s gusarima.
Kad je stupio na srednji dio »Arabelline« palube, držao se oholo, grubo i prezrivo.
Blood, sada s kraljevim naimenovanjem u džepu, i lord Julian, koji je stajao do njega, čekali su
njegov dolazak, a kapetan Calverley se malo začudi kad se nađe pred dvojicom ljudi koji su po vanj-
štini djelovali sasvim drugačije nego što je on zamišljao. No, on nimalo nije promijenio svoje drža-
nje i jedva udostoji pogledom rulju divljih, polunagih ljudi, koji su besposleno stajali u polukrugu
kao neka vrsta pozadine.
– Dobar vam dan želim, gospodine – pozdravi ga Blood ljubazno. – Čini mi čast što vam mogu
poželjeti dobrodošlicu na »Arabelli«. Moje je ime Blood – kapetan Blood, vama na službi. Možda
ste čuli za mene.
Kapetan Calverley je gledao strogo. Nemamo ophođenje ovog groznog gusara bilo je najmanje
čemu se nadao od jednog očajnog čovjeka koji je primaran na sramnu predaju. Umišljeni oficir kiselo
razvuče usne u neprimijetan smiješak.
– Ukrasit ćete vješala svojim imenom, svakako – reče on prezrivo. – Pretpostavljam da se tako
radi u vašem društvu. Tražim vašu predaju, čovječe, a ne vašu drskost.
Kapetan je izgledao iznenađen, pozlijeđen. On se okrene lordu Julianu za pomoć.
– Čujete li vi sad ovo? Jeste li ikad nešto slično čuli? Što sam vam ja govorio? Vidite, ovog
mladog gospodina je potpuno zaveo nesporazum. Da ne bi bilo mrtvih i ranjenih, možda bi bolje bilo
da mu vaša milost objasni tko sam i što sam.
Lord Julian stupi jedan korak naprijed i nakloni se kao od bijede, skoro prezrivo, ovom vrlo
prezrivom ali sada zanijemjelom oficiru. Pitt, koji je promatrao cijeli prizor s ograde stražnje palube,
kaže nam da je gospodin lord bio ozbiljan i svečan kao što su obično svećenici prigodom vješanja.
Ali sve mi se čini da se pod tom krinkom ozbiljnosti lord Julian potajno zabavljao.
– Čast mi je izvijestiti vas, gospodine – reče on kruto – da je kapetan Blood službenik kralja En-
gleske i da se u to možete uvjeriti, ako zagledate njegov ukaz, na kome se jasno vidi pečat lorda Sun-
derlanda, ministra njegovog veličanstva.
Lice kapetana Calverley a pocrvenje; on iskolači oči. Gusari u pozadini pritajeno su se smijali,
vrištali i psovali među sobom, uživajući u ovoj šali. Vrlo dugo Calverley je buljio bez riječi u gospo-
dina lorda, promatrajući njegovu skupocjenu i elegantnu odjeću, njegovo mimo samopouzdanje i slu-
šajući njegov hladni, prezrivi govor. Sve je to odavalo visoki krug kome je pripadao.
– A tko ste vi, do đavola? – prasnu on, najzad.
Još hladnijim glasom i s još veće visine lord Julian odgovori:
– Vi niste jako pristojni, gospođine, kao što sam već zapazio. Moje ime je Wade – lord Julian
Wade. Dolazim u ove barbarske krajeve od strane njegovog veličanstva, a u bliskom sam srodstvu s
milordom Sunderlandom. Pukovnika Bishopa su obavijestili o mom dolasku.
Nagla promjena u Calverleyevom ponašanju kad lord Julian spomenu svoje ime pokaza da su ih
doista obavijestili i da je i njemu to bilo poznato.
– Ja... ja mislim da jest – reče Calverley sumnjajući i ne vjerujući. – To jest. Obaviješten je o
dolasku lorda Juliana Wadea. Ali... ali na ovoj lađi? – Oficir diže bespomoćno ruke i, potpuno zbu-
njen, ušuti.
– Krenuo sam na »Uzvišenoj Mary«...
– Tako su i nas obavijestili.
– Ali »Uzvišena Mary« je bila žrtva španjolskog gusarskog broda i možda uopće ne bih nikako
stigao da nije bilo hrabrog kapetana Blooda, koji me je spasio.
Najzad se rasturi tama i Calverleyu sinu.
– Shvaćam. Razumijem.
– Dozvolite mi, da u to ne povjerujem. – Gospodin lord ne umanji nimalo oštrinu svoga tona. –
Ali to sad nije važno. Ako bi kapetan Blood bio ljubazan da vam pokaže svoje naimenovanje, to bi,
možda, otklonilo sve sumnje, pa bismo mogli preći na samu stvar. Volio bih stići u Port Royal.
Kapetan Blood mu stavi pod nos komad pergamenta, koje je Calverley gledao iskolačenih očiju.
Oficir ga pregleda, naročito potpise i pečat. On ustuknu, poražen i nemoćan. Zatim se pokloni bespo-
moćno.
– Moram se vratiti pukovniku Bishopu po naređenja – reče im on.
U tom trenutku ljudi načiniše prolaz da bi propustili gospođicu Bishop, za kojom je išla njena
mulatkinja.
– Budući da je pukovnik Bishop s vama, možda biste mogli prevesti i njegovu nećakinju. Gospo-
đica Bishop je također bila na »Uzvišenoj Mary« i nju sam spasio zajedno s gospodinom lordom.
Ona će moći upoznati svog strica s pojedinostima i sadašnjim stanjem stvari.
Skačući s iznenađenja na iznenađenje, kapetanu Calverley u nije preostalo ništa drugo do da se
još jednom pokloni.
– Što se mene tiče – reče lord Julian, u namjeri da zaštiti odlazak gospođice Bishop od ma kak-
vog miješanja od strane gusara – ja ću ostati na »Arabelli« dok ne stignemo u Port Royal. Isporučite
moje pozdrave pukovniku Bishopu i recite mu da očekujem da se s njim tamo upoznam.
NA RATNOJ NOZI
U velikoj luci Port Royal, koja je bila dovoljno prostrana da se u njoj usidre sve lađe svih mor-
narica svijeta, »Arabella« baci sidro. Sličila je tako na zarobljenika, jer se na četvrt milje pred njom,
s desne strane, uzdizala uzvišena, masivna izdvojena okrugla kula tvrđave, dok se na dužini od neko-
liko stotina metara iza nje, s njene lijeve strane, nalazilo šest ratnih brodova, koji su sačinjavali eska-
dru Jamaice.
Prema »Arabelli«, preko puta pristaništa, dizale su se bijele, jednoobrazne zgrade ovog veli-
čanstvenog grada koji se spuštao do samog ruba mora. Iza ovih zgrada peli su se terasasto crveni kro-
vovi, koji su svojim položajem obilježavali blagi nagib na kome je grad bio podignut. Tu i tamo neka
mala kula ili toranj je nadvisivao zgrade, a iza svega toga pružao se lanac zelenih brda; krajnju poza-
dinu predstavljalo je nebo, koje je sličilo na kupolu od sjajnog čelika.
Na krevetu od trske, koji su mu postavili na krmenoj gornjoj palubi, zaklonjen od žarkog i blje-
štavog sunca jednim na brzu ruku načinjenim zastorom od komada jedra tamne boje, leškario je Peter
Blood. U rukama je držao – ali ih nije čitao – Horacijeve »Ode«, povezane u teleću kožu, s vidnim
tragovima čestog čitanja.
Odmah ispod njega čulo se kako peru palube i kako voda otiče kroz otvore jer je bilo još rano
jutro, i pod nadzorom Haytona, podoficira koji je vodio brigu o tome, čistači su radili na prednjem i
srednjem dijelu broda. Usprkos žezi i zaparnom zraku, jedan od mornara našao je snage da otkrekeće
prostačku gusarsku pjesmu:
»Palubu njenu osvojismo mi,
Bitku ljutu dobismo na mač,
I potopismo je u more duboko.
O-ruk i haj-ho!
Tko će sa mnom na kopno široko.«
Blood uzdahnu i na njegovom oštroumnom, mršavom i preplanulom licu zaigra skoro neprimje-
tan osmijeh. Zatim se crne obrve sastaviše iznad živih plavih očiju i on se najednom zamisli, ne zapa-
žajući više stvari oko sebe.
Za posljednje dvije sedmice, otkad je primio kraljev ukaz, stvari se nisu nimalo povoljno razvi-
jale po njega. Od trenutka kad su se iskrcali, Bishop je počeo praviti neprilike.
Kad su Blood i lord Julian stupili zajedno na obalu, dočekao ih je čovjek koji se nimalo nije tru-
dio da prikri je svoj jad zbog preokreta što se dogodio, niti svoju odluku da izmijeni stanje stvari.
Čekao ih je na pristaništu opkoljen grupom oficira.
– Ako sam dobro razumio, vi ste lord Julian Wade? – pozdravi on lorda grubo. Blooda samo
zlobno pogleda.
Lord Julian se nakloni:
– Čini mi se da imam čast da govorim s pukovnikom Bishopom, vice-guvernerom Jamaice. –
Malo je trebalo pa da izgleda kao da gospodin lord drži pukovniku pouku iz ponašanja. Pukovnik je
prihvati i s malim zakašnjenjem se nakloni, skidajući svoj široki šešir. Zatim nastavi gdje je stao.
– Čuo sam da ste povjerili kraljev ukaz ovom čovjeku ovdje – Dovoljno je bilo samo čuti kako
je izgovorio ove riječi, pa osjetiti koliko je bio ogorčen i bijesan. – Nema sumnje da su vaše pobude
bile časne ... vaša zahvalnost što vas je izbavio od Španjolaca. Ali, stvar je sama po sebi gotovo ne-
pojmljiva, milorde. Ukaz se mora poništiti.
– Mislim da ne razumijem o čemu govorite – reče lord Julian s visine.
– Siguran sam da ne razumijete, inače nikada ovo ne biste učinili. Ovaj čovjek vas je prevario.
Što da vam kažem. On je, prije svega, pobunjenik, zatim odbjegli rob i, najzad, krvavi gusar. Čitavu
prošlu godinu proveo sam u potjeri za njim.
– Uvjeravam vas, gospodine, da sam bio potpuno obaviješten o svemu. Ne dodjeljujem kraljevo
naimenovanje tako lako!
– Ne dodjeljujete, ako boga znate! Kako vi ovo nazivate? Ali kao vice-guverner njegovog veli-
čanstva uzet ću tu slobodu da ispravim vašu grešku, kako budem našao za shodno.
– O! A kako će to biti?
– U Port Royalu vješala čekaju na ovog lupeža ovdje.
Blood htjede na to da se umiješa, ali ga lord Julian preduhitri.
– Vidim, gospodine, da vam nisu sasvim jasne okolnosti u kojima se nalazite. Ukoliko je greška
povjeriti kapetanu Bloodu naimenovanje, greška nije moja Radim prema uputstvima lorda Sunderlan-
da i budući je bio potpuno upoznat sa svim činjenicama, milord je naročito odredio kapetana Blooda
za ovo postavljenje, pod uvjetom, naravno, da pri volimo kapetana Blooda da ga primi.
Pukovnik Bishop zinu od čuda i užasa.
– Lord Sunderland je odredio njega? – pitao je on zapanjen.
– Izričito njega.
Gospodin lord počeka nekoliko trenutaka na odgovor. Kad ga ne dobi od zanijemjelog vice-gu-
vernera, postavi on pitanje:
– Da li biste se sada usudili, gospodine, da kažete da je sve ovo greška? I smijete li riskirati da
popravljate tu grešku?
– Ja... j a ni u snu...
– Razumijem vas, gospodine. Dozvolite mi da vam predstavim kapetana Blooda.
Bishop morade na silu biti što ljubazniji. Ali svima bješe jasno da je to samo maska ispod koje
su se krile njegov bijes i zloba.
Od tog zlosretnog početka stvari se nisu poboljšale, čak su se prilično pogoršale.
O tome i još o nečem drugom razmišljao je Blood, leškareći na krevetu od trske.
Već dvije sedmice boravio je u Port Royalu, a njegova lađa sada je bila samo jedna jedinica
eskadre Jamaice. Kad ova vijest bude stigla u Tortugu, do ušiju gusara koji su očekivali njegov po-
vratak, ime kapetana Blooda, koje je Obalska bratija tako visoko cijenila, postat će predmet podsmi-
jeha, prokleta stvar, a prije no što se cijela priča završi, on može i životom platiti nešto što će se
smatrati izdajom i nevjerstvom. Zbog čega je upao u taj položaj? Zbog ljubavi prema jednoj djevojci
koja ga je namjerno i tako uporno izbjegavala da je morao doći do zaključka da joj je još uvijek od-
vratan. U toku ove dvije sedmice jedva je imao prilike da je samo na brzinu vidi, mada je to bio
glavni razlog zbog koga je obilazio svakodnevno stan njenog strica i svakodnevno izazivao otvoreno
neprijateljstvo i podbadao neistrošeni bijes koji je pukovnik Bishop gajio prema njemu. Ali to još
nije bilo najgore. On je jasno mogao zapaziti da je ona sve vrijeme provodila sa zgodnim, elegant-
nim, mladim londonskim gizdavcem, lordom Julianom Wadeom. Pa, kakve je izglede onda imao on,
očajnički pustolov, koga su u prošlosti stavljali izvan zakona, protiv ovakvog jednog suparnika koji
je, štaviše, bio sposoban čovjek, što je Blood morao samom sebi priznati?
Sad možete zamisliti gorčinu koju je osjećao u duši. Sličio je sebi na onog psa iz basne koji je
ispustio pravi zalogaj da bi posegnuo za varavom sjenkom.
On potraži utjehu u jednom stihu na strani koja je ležala otvorena pred njim:
»Levius fit patientia quicquid corrigere est nefas«102
Potraži je, ali da ga to slabo utješi.
Jedan čamac, koji se neprimjetno približio s obale, stiže do »Arabelle«, tarući se i udarajući o
njen veliki crveni trup, a jedan promukli glas prodera se u znak pozdrava. Zvono s lađe javi se s dva
oštra i jasna srebrnasta zvuka, a malo kasnije začu se piskavo i dugačko zavijanje zviždaljke.
Ovi zvuci trgoše kapetana Blooda iz sumornih misli. On ustade, onako visok, nemiran i neobično
elegantan u skrletno crvenom kaputu protkanim zlatom, koji je nosio otkad je dobio nov položaj. Spu-
štajući tanku knjižicu u džep, on krenu prema rezbari jama ukrašenoj ogradi gornje krmene palube baš
u trenutku kad Jeremiah Pitt stupi na stube.
– Pismo od vice-guvernera za tebe – reče on kratko, pružajući mu savijen list.
Blood razdera pečat i poče čitati. Pitt, nemamo obučen, u košulji i hlačama, nasloni se za trenu-
tak na ogradu i stade ga promatrati, dok mu se na svijetlom, otvorenom licu jasno ocrtavala zabrinu-
tost.
Blood se malo nasmija i napući usta.
– Ovo je vrlo odlučan poziv – primijeti on i pruži pismo svom prijatelju.
Mladi oficir ga preletje svojim sivim očima. Gladio je zamišljeno svoju zlatno-plavu bradu.
– Ti nećeš ići – više potvrde radi nego pitanja reče on.
– A zašto da ne? Zar ne odlazim u tvrđavu svakog dana?
– Ali ovog puta on hoće da te vidi radi Starog vuka. Najzad ima nešto u rukama protiv tebe. Ti
znaš, Peter, da jedino lord Julian stoji između Bishopa i njegove mržnje prema tebi. Ako on sad može
dokazati...
– Pa šta, ako može? – prekide ga Blood nemamo.
– Zar mi prijeti veća opasnost na obali, nego na brodu, sada, kad imamo samo još pedeset ljudi i
to pedeset lupeža i mlakonja koji su gotovi da služe kralju isto koliko i meni? Jeremiah, dragi moj
mladiću, » Arabella« je ovdje zarobljenik, tako mi boga, između ove tvrđave i onih brodova tamo.
Ne zaboravi to.
Jeremiah stisnu šake.
– Zašto si pustio Wolverstonea i ostale da odu? – uzviknu on pomalo ogorčeno. – Trebalo je
predvidjeti opasnost.
– Zar bi bilo pošteno da sam ih zadržao? Tako smo se bili pogodili. A, osim toga, šta bi mi oni
pomogli, čak i da su ostali? – Kako mu Pitt ne odgovori ništa, on nastavi. – Vidi? – reče on i s/leže
ramenima.
– Idem po šešir, štap i mač, pa ću na obalu čamcem. Pobrini se za ljude koji će me pratiti.
– Predaješ se ravno Bishopu u ruke – opomenu ga Pitt.
– Hajde, hajde, možda mu neće biti baš tako lako da me uhvati kao što on to misli. Ostao je još
po koji trn na meni. – I Blood smijući se ode u svoju kabinu.
Jeremiah Pitt odgovori na ovaj smijeh psovkom. Stajao je nekoliko trenutaka neodlučan na mjes-
tu na kome ga je Blood ostavio. Zatim polako, vukući bezvoljno noge, siđe niza stepenice da izda na-
ređenje za čamac.
– Ako ti se ma šta dogodi, Petere – obrati mu se on, dok je Blood silazio u čamac – neka se pu-
kovnik Bishop pripazi. Ovih pedeset mladića mogu sada biti i mlakonje, kako si rekao, ali – dabogda
potonuo! – ako oni ne postanu sve drugo osim mlakonja samo ako Bishop pogazi vjeru!
– A šta se može meni dogoditi, Jeremiah? Sigurno ću se vratiti za ručak, ne brini.
Blood siđe u čamac koji ga je čekao. Ma koliko se smijao, on je znao, isto tako dobro kao Pitt,
da je odlazeći tog jutra na obalu odnosio vlastitim rukama i svoj život. Zbog toga je, možda, kad je
stupio na uzani gat, koji se nalazio u sjeni tankog vanjskog zida tvrđave kroz čije su puškarnice virile
crne njuške teških topova, izdao naređenje da ga čamac sačeka na tom istom mjestu. Shvatio je da će,
možda, morati da se povlači na brzinu.
Idući lagano, on krenu duž zida načičkanog puškarnicama i prođe kroz velika ulazna vrata u dvo-
rište. Tu se odmaralo šest vojnika, a u sjenci zida polako je koračao zapovjednik tvrđave major Mal-
lard. On se naglo zaustavi, kad spazi kapetana Blooda i pozdravi ga po dužnosti, ali osmijeh koji mu
podiže krute oficirske brkove bio je užasno podrugljiv. Petera Blooda je, međutim, zaokupilo nešto
drugo.
S njegove desne strane pružao se prostrani vrt iza koga se dizala bijela kuća u kojoj je stanovao
vice-guverner. U vrtu, na glavnoj aleji, oivičenoj palmama i sandalovim drvetom, opazio je gospođi-
cu Bishop samu. On odjednom poče krupnijim koracima prelaziti dvorište.
– Želim vam dobro jutro, gospođice – pozdravi je on kad joj je prišao; zatim, sa šeširom u ruci,
dodade malo kao protestirajući: – Morate priznati da je baš nemilosrdno tjerati me da trčim po ovoj
žezi.
– A šta onda trčite? – upita ona hladno. Stajala je pred njim vitka i prava, obučena sva u bijelo i
djevojački čedna. Jedino njen neprirodni stav nije bio u skladu s cijelom pojavom. – 2iurim – objasni
mu ona.
– Oprostit ćete mi što ne mogu ostati.
– Niste toliko žurili, dok nisam došao – pobuni se on i, mada su mu se tanke usne smiješile, nje-
gove plave oči bile su čudno tvrde.
– Kad ste to već primijetili, gospodine, čudim se da još uvijek pokušavate biti uporni.
Ovim odgovorom oni ukrstiše mačeve, ali Blood izbjegavaše da se upusti u borbu, iako mu to
nije bilo u prirodi.
– Vjere mi, vi umijete reći šta mislite – reče on.
– Ali, budući da sam više-manje zbog vas navukao kraljevu uniformu, sigurno ćete trpjeti gleda-
jući je na razbojniku i gusaru.
Ona sleže ramenima i okrene se u stranu malo ljutito, a pomalo i s tugom. Plašeći da on ne pri-
mijeti da joj je žao, ona zauze ljutit stav.
– Trudim se da to činim koliko god mogu – reče ona.
– Pa u vama ima, ipak, nekog milosrđa! – On se nasmija blago. – Slava bogu! Treba da budem
zahvalan i na tome. Možda sam previše umišljen. No ne mogu nikako zaboraviti da ste bili prilično
ljubazni prema meni u vrijeme kad sam bio samo običan rob na imanju vašeg strica u Barbadoesu.
– A zašto ne bih bila? U to vrijeme imali ste pravo na moju dobrotu. Tada ste bili samo nesretnik
i ništa više...
– A kako biste me sad nazvali ?
– Svakako ne nesretnikom. Ćuli smo kako vam je sve polazilo za rukom na moru – kako je vaša
sreća prelazila u poslovicu. A čuli smo i druge neke stvari – kako vas je sreća poslužila i na drugim
poljima.
Govorila je brzo, misleći na gospođicu d’Ogeron. Samo što ih je izgovorila, zaželjela je povući
te riječi. Ali Peter Blood nije obraćao naročitu pažnju na njih, niti je uopće shvatio na šta je ona ci-
ljala, kao što se ona plašila da će se dogoditi.
– Da, to su sve same laži, sto mu muka! A mogu vam i dokazati da je tako.
– Ne mogu razumjeti zašto se mučite da se obranite – odgovori mu ona, pokušavajući ga obes-
hrabriti.
– Zato da malo popravite svoje mišljenje o meni.
– Nije vam puno stalo, gospodine, do onog šta ja mislim o vama.
Ovaj ga udarac potporno razoruža. On napusti bitku i poče je razuvjeravati.
– I vi to meni sada kažete? Zar možete tako nešto da mi kažete kad me vidite u ovoj uniformi, u
službi koju prezirem? Zar mi niste rekli da mogu okajati prošlost? Uostalom, što se mene tiče, vrlo mi
je malo stalo do toga da popravljam prošlost. Želio bih je popraviti jedino u vašim očima. Mislim da
nisam učinio ništa čega bi trebalo da se stidim, kad se uzme u obzir, kako su me izazvali.
Ona zatrepta i obori pogled pred njegovim očima koje su je tako uporno gledale.
– Ja... ja ne mogu razumjeti zašto morate sa mnom tako razgovarati – započe ona s manje sigur-
nosti nego do tada.
– Eto sad! Zar doista ne možete razumjeti? – uzviknu on. – E, ja ću vam onda svakako reći.
– Oh, molim vas! – ona to reče s iskrenim strahom u glasu. – Potpuno razumijem šta ste vi sve
učinili i razumijem da ste na to, možda, bili podstaknuti, bar djelomično, i iz obzira prema meni. Vje-
rujte mi, ja sam vam vrlo zahvalna. Uvijek ću vam biti zahvalna.
– Ali, ako namjeravate da me, isto tako, uvijek smatrate razbojnikom i gusarom, onda zadržite
svoju zahvalnost za sebe, pa ma koliko mi ona dobro donijela!
Obrazi joj se malo zarumenješe. Pod tankom bluzom od bijele svile moglo se vidjeti kako joj se
male grudi nadimaju. Iako se ljutila na glas kojim je govorio i na riječi koje je upotrijebio, ona je gu-
šila tu ljutnju u sebi. Osjećala je da je ona sama, možda, izazvala njegov gnjev. Iskreno je željela da
popravi grešku.
– Vi griješite – poče ona. – Nije o tome riječ.
Ali bilo im je suđeno da ne razumiju jedno drugo.
Ljubomora, koja pomuti svaki razum, previše je obuzimala i njegov i njezin duh.
– A u čemu je onda? – upita on, pa dodade: – Lord Julian?
Ona se trže, a zatim ga pogleda razrogačenih očiju, zbunjeno i bijesno.
– Oh, budite iskreni prema meni – navaljivaše on, ne popuštajući. – Učinit ćete mi uslugu, vjere
mi!
Za trenutak je stajala pred njim, dišući brzo, čas blijedeći, čas crveneći. Zatim pogleda kraj nje-
ga i diže uvrijeđeno glavu:
– Vi... vi ste nepodnošljivi! – reče ona. – Dozvolite mi, molim vas da prođem!
On se pomače u stranu i svojim širokim šeširom s perom, koji je još uvijek držao u ruci, pozdra-
vi je, mahnuvši u pravcu kuće.
– Neću vas više zadržavati, gospođice. Na kraju krajeva, ova prokleta stvar koju sam učinio ni
zbog čega može još uvijek da se pokvari. Sjećat ćete se kasnije da ste me vi svojim tvrdim srcem na
to natjerali.
Ona htjede poći, pa stade i pogleda ga opet u oči. Ovog puta se ona branila, a glas joj je drhtao
od bijesa.
– I vi govorite tim glasom! Vi se usuđujete da govorite tim glasom! – poviče ona iznenađujući ga
svojom žestinom. – Imate drskosti da me korite što neću da primim vašu ruku, kad znam koliko je
umazana, kad znam da ste ubica i još gore od toga?
On je gledao zaprepašteno, otvorenih usta.
– Ubica? Ja? – Izusti on, najzad.
– Zar moram imenovati vaše žrtve? Zar niste ubili Levasseura?
– Levasseura? – On se malo nasmija. – Dakle, ispričali su vam i to?
– Poričete li?
– Ubio sam ga, istina je. Sjećam se da sam ubio još jednog čovjeka pod vrlo sličnim okolnosti-
ma. To se dogodilo one noći kad su Španjolci napali Bridgetown. Mary Traill bi vam mogla o tome
nešto reći. Bila je prisutna.
On navuče šešir na glavu, razbjesnivši se odjednom i krupnim koracima ode ljuti to prije no što
je mogla da mu odgovori ili čak da shvati pravo značenje onoga što je rekao.
TAOCI
Peter Blood je stajao pod stupovima trijema guvernerove palače i tupim pogledom punim bola i
srdžbe zurio preko velikog pristaništa Port Royala u zelene bregove koji su se uzdizali na drugoj oba-
li i u udaljene vrhove Plavih planina koje su se u treperavoj jari jedva nazirale.
Trže ga povratak crnca koji je bio otišao da ga najavi. Idući sada za ovim robom, uputi se kroz
kuću ka prostranoj galeriji iza nje u čijoj su sjeni pukovnik Bishop i lord Julian Wade udisali ono
malo zraka što je ostalo.
– Došli ste, dakle – dočeka ga vice-guverner, proprativši pozdrav gunđanjem, čije je značenje
bilo nejasno, ali je očevidno izražavalo rđavo raspoloženje.
On se nije potrudio da ustane, čak ni onda kad mu je lord Julian, pokoravajući se nagonu dobrog
odgoja, dao primjer. Bogati posjednik s Barbadoesa promatrao je namrštena čela svog nekadašnjeg
roba, koji se, sa šeširom u ruci, oslanjao na svoj dugi, ukrašeni štap, ne pokazujući svojim držanjem
ni traga ljutine, koja je zbog ovakvo nadmenog dočeka rasla u njemu.
Najzad, namrštena čela i ohola glasa, pukovnik Bishop progovori:
– Poslao sam po vas, kapetane Blood, zbog izvjesnih vijesti koje sam maloprije čuo. Obavijesti-
li su me da je sinoć napustila pristanište jedna fregata na kojoj su se nalazili vaš suradnik Wolversto-
ne i sto ljudi od ukupno sto i pedeset koji su služili pod vašim zapovjedništvom. Gospodin lord i ja
željeli bismo da nam objasnite kako je došlo do toga da dozvolite taj odlazak.
– Dozvolim? – ponovi Blood. – Ja sam im naredio da odu.
Poslije tog odgovora Bishop je za trenutak zanijemio. Zatim, s nevjericom u glasu, reče, dok je
lord Julian nabirao obrve.
– Vi ste im naredili da odu? Do đavola! Možda ćete nam objasniti kuda je otišao Wolverstone?
– U Tortugu. Odnio je poruku oficirima pod čijim su zapovjedništvom ostala četiri broda flote
koja me tamo očekuje i u kojoj im javljam šta se dogodilo i zašto više ne treba da me očekuju.
Bishopovo veliko lice kao da postade još veće, a rumenilo jače. On se okrene lordu Julianu:
– Čujete li ovo, milorde? Namjerno je pustio Wolverstonea koji je poslije njega najgori u cijeloj
toj gusarskoj bandi. Nadam se da vaša milost počinje, najzad, uviđati ludost koju je, i pored svih mo-
jih savjeta, učinila, uručujući kraljev ukaz ovakvom čovjeku. Ta, to je... pobuna... izdaja. Bogami, ta
stvar zaslužuje prijeki sud!
– Hoćete li prestati s vašim glupostima o pobuni, izdaji i prijekom sudu? – Blood stavi šešir na
glavu, pa iako ga nisu pozvali da to učini, sjede. – Poslao sam Wolverstonea da obavijesti Hagthor-
pea, Christiana Ybervillea i ostale moje momke da imaju dobrih mjesec dana na raspolaganju da se
riješe, hoće li krenuti mojim primjerom, napustiti gusarenje i vratiti se svojim šumama i ognjištima ili
će isploviti iz Karipskog mora. Eto, to sam učinio.
– A mornari? – umiješa se gospodin lord svojim ravnomjernim glasom naobraženog čovjeka. –
Onih sto mornara koje je Wolverstone poveo sobom?
– To su oni iz moje posade kojima se ne sviđa da služe kralja Jamesa i više vole da potraže pos-
la na drugoj strani. Tako smo se, kao što se sjećate, milorde, dogovorili da se neće vršiti nikakva pri-
nuda nad mojim ljudima.
– Ne sjećam se toga – odgovori gospodin lord iskreno.
Blood ga pogleda začuđeno. Zatim sleže ramenima.
– Vjere mi, nisam kriv što vaša milost ima slabo pamćenje. Kažem da je tako bilo, a ja ne lažem.
Nikad nisam smatrao da je potrebno lagati. U svakom slučaju niste mogli pretpostaviti da bih ja pris-
tao na nešto drugo.
Ali tada vice-guverner prasnu :
– Vi ste te proklete lupeže u Tortugi opomenuti da bi mogli pobjeći! Eto šta ste učinili! Tako vi
zloupotrebljavate naimenovanje koje vam je spasilo glavu!
Peter Blood ga je promatrao netremice, ali mu se na licu ništa nije moglo pročitati.
– Podsjetit ću vas – reče, najzad, vrlo mirnim glasom – da je cilj bio da se – ne vodeći računa o
vašim ličnim prohtjevima, koji su, kao što svatko zna, samo prohtjevi jednog dželata – Karipsko more
oslobodi gusara. I, eto, izabrao sam najbolji način da postignem taj cilj. Sama vijest da sam ušao u
kraljevu službu, mnogo će doprinijeti rasturanju flote čiji sam admiral doskora bio.
– Razumijem – podsmijehnu se zlovoljno vice-guverner. – A, ako ne bude tako?
– Onda ćemo imati dosta vremena da razmislimo šta bi drugo trebalo učiniti.
Lord Julian spriječi nov izljev Bishopovog bijesa.
– Moguće je da će lord Sunderland biti zadovoljan pod uvjetom da se cijela stvar riješi onako
kako obećavate.
Bile su to pristojne, pomirljive riječi. Podstaknut prijateljstvom prema Bloodu i uviđajući teški
položaj u kome se ovaj gusar nalazio, gospodin lord je bio valjan da se doslovno drži uputstava koje
je dobio. Stoga mu prijateljski pruži ruku kako bi mu pomogao da prijeđe ovu posljednju i najtežu
prepreku koju je Bishop, zahvaljujući samom Bloodu, stavio na put njegovog spasenja. Na žalost, po-
sljednja osoba od koje je Peter Blood želio pomoć bio je mladi plemić kojeg je promatrao neprija-
teljskim očima ljubomore.
– U svakom slučaju – odgovori on s prizvukom izazivanja i više nego s prizvukom podsmijeha –
to je najviše što možete od mene očekivati, a to je sigurno i najviše što ćete od mene dobiti.
Gospodin lord se namršti i obrisa usne rupčićem.
– Mislim da mi se baš ne sviđa vaše objašnjenje. U stvari, kapetane, razmislivši malo, siguran
sam da mi se ne sviđa.
– To mi je vrlo žao – odgovori Blood bezobrazno. – Ali, tako je. Zbog toga ga neću mijenjati.
Blijede oči gospodina lorda se otvoriše malo jace; on tromo podiže obrve.
– Ah – reče on – vi ste izvanredno nepristojan čovjek. Razočarali ste me, gospodine. Stekao sam
bio mišljenje da možete doista biti gospodin.
– A to nije jedina greška vaše milosti – prekide ga Bishop. – Činili ste veću grešku kad ste mu
uručili kraljevo naimenovanje i tako ovog lupeža spasli vješala koja sam za njega spremio u Port
Royalu.
– Da, ali najteža greška od svih, kad je već riječ o naimenovanjima – reče Blood gospodinu lor-
du – učinjena je onog dana kad je ovaj mali vlasnik robova postavljen za vice-guvernera Jamaice
umjesto za njihovog dželata, posao koji mu je priroda odredila.
– Kapetane Blood – prekide ga oštro gospodin lord – tako mi duše i časti, vi ste, gospodine,
mnogo pretjerali. Vi ste...
Ali ga prekide Bishop. Digao se na noge i svoj bijes počeo izražavati psovkama koje se ne
mogu napisati. Kapetan Blood, koji je također ustao, čekao je, ne pokazujući uzbuđenje, da se bura
stiša. Kad se, najzad, i to dogodilo, on se mimo obrati lordu Julianu, kao da pukovnik Bishop nije ni
govorio.
– Vaša milost je htjela reći? – zapita ga s izazivačkom pristojnošću.
Ali lord je već bio vratio svoju uobičajenu mirnoću i još jednom bio spreman da bude pomir-
ljiv. On se nasmija i sleže ramenima.
– Vjere mi, ovdje ima mnogo nepotrebnog žara – reče on. – A bog zna da nam ova kužna klima
ne ide u tome na ruku. Možda ste vi, pukovniče Bishope, pomalo nepopustljivi, a vi, gospodine, pre-
više žestoki. Rekoh da sam, govoreći u ime lorda Sunderlanda, spreman čekati ishod vašeg pokušaja.
Ali je Bishopov bijes dosegao takav stupanj da ga nitko nije mogao stišati.
– Jeste li doista spremni? – urlao je on. – Dobro, onda ja nisam. Vaša milost mora priznati da u
ovoj stvari bolje prosuđujem. A u svakom slučaju uzimam na sebe rizik da radim na vlastitu odgovor-
nost.
Lord Julian napusti borbu. I u znak mirenja sa sudbinom umorno se osmijehnu, sleže ramenima i
odmahnu rukom. Vice-guverner je i dalje bjesnio.
– Budući da vam je gospodin lord, koji je ovdje prisutan, uručio naimenovanje, ne mogu vas od-
mah goniti zbog gusarenja kao što bi trebalo da činim. Ali odgovarat ćete pred prijekim sudom zbog
svog udjela u događaju s Wolverstoneom i snositi posljedice.
– Sad mi je jasno – reče Blood. – Tu smo. A vi ćete, kao vice-guverner, predsjedavati tom istom
prijekom sudu. Da biste naplatili stare račune, htjeli biste me objesiti, a kako ćete to postići, malo
vas se tiče. – Onda se nasmija i dodade: – Praemonitus, praemunitus.
– Šta treba to da znači – upita oštro lord Julian.
– Mislio sam da vaša milost ima izvjesno obrazovanje.
Kao što vidite, trudio se da izaziva.
– Ne pitam za bukvalno značenje, gospodine – reče lord Julian s ledenim dostojanstvom. – Že-
lim znati, šta hoćete da pod tim razumijem.
– Ostavljam vašoj milosti da pogodi – odgovori Blood. – I obojici vam želim zbogom. – Skide
svoj šešir, ukrašen perom, pa im se veoma elegantno pokloni.
– Prije nego što odete – reče Bishop – a da bih vam uštedio uzaludnu nepromišljenost, reći ću
vam da sam lučkom kapetanu i zapovjedniku izdao naređenja. Nećete isploviti iz Port Royala, ptičice
moja neobješena! Sto mu muka! Namjeravam da vas zauvijek usidrim ovdje, u Doku krivaca.
Peter Blood se ukoči, dok su njegove žive plave oči strijeljale nadmeno lice svog neprijatelja.
On premjesti svoj dugi štap u lijevu ruku i, zavukavši desnu nemarno u grudi svog prsluka, okrete se
lordu Julianu koji se mrštio.
– Mislim da mi je vaša milost obećala da ću biti zaštićen od ovakvih stvari.
– Ono što sam vam, možda, obećao – odgovori gospodin lord – vaše držanje otežava da izvršim.
– On se diže. – Vi ste mi, kapetane Blood, učinili uslugu i nadao sam se da ćemo moći biti prijatelji.
No, budući da više volite drugačije... – pa, slegnuvši ramenima, mahnu rukom prema vice-guverneru.
Blood završi rečenicu na svoj način:
– Hoćete reći da nemate snage da se oduprete navaljivanjima jednog grubijana. – Izgledao je
miran i čak se osmijehivao. – Da, da, kao što sam prije rekao – praemonitus, praemunitus. Čini mi se
da niste dovoljno obrazovani, Bishope, jer biste inače znali da to znači: opomenut – naoružan.
– Opomenut? Ha! – Bishop skoro zanijemi. – Opomena stiže malo kasno. Nećete izaći iz ove
kuće.
– On koraknu u smjeru vrata i podiže glas. – Hej, tamo... – poče zvati.
Zatim zašutje, a dah mu iznenada zastade u grlu. Kapetan Blood izvuče desnu ruku iz prsluka i
izvadi dugačak pištolj, bogato ukrašen srebrom, pa nanišani u vice-guvernerovu glavu na odstojanju
od jedne stope.
– I naoružan – reče on. – Ne mičite se s mjesta, milorde, jer se može dogoditi nesretan slučaj.
Milord, ikoji je bio pošao u pomoć Bishopu, odmah stade. Zbunjena lica, s koga je najednom
nestala zajapurenost, vice-guverner je posrtao na nesigurnim nogama. Peter Blood ga je promatrao
tako mračno, da mu je strah neizmjerno rastao.
– Pitam se, zašto da vas, debeli razbojnice, ne ubijem bez daljnjih razgovora. Ako to ne učinim,
to će biti iz istih razloga s kojih sam vam već jednom prije darovao život, kad je bio u mojim rukama.
Vi, sigurno, niste svjesni razloga, ali ćete se utješiti kad znate da on postaji. U isto vrijeme, opomi-
njem vas da ne tražite mnogo od moje plemenitosti koja se u ovom trenutku nalazi u mome prstu na
obaraču. Vi namjeravate da me objesite i budući je to ionako najgore što mi se može dogoditi, shvatit
ćete da neću oklijevati da povećam račun time što ću proliti vašu odvratnu krv.
– On odbaci štap i oslobodi tako svoju lijevu ruku.
– Budite dobri da mi date ruku, pukovniče Bishop. Hajde, hajde, čovječe, vašu ruku.
Natjeran tim odlučnim glasom, tim oštrim pogledom i blještavim pištoljem, Bishop posluša, ne
trepnuvši. Njegova skorašnja bujica pogrdnih riječi prestade. Nije se usuđivao govoriti. Kapetan
Blood lijevom rukom uhvati vice-guvernera pod ruku. Zatim desnu s pištoljem zavuče natrag u prsluk.
– Mada se ne vidi, ipak je uperen u vas i dajem vam časnu riječ da ću vas ubiti, ako me i najma-
nje izazovete, bilo vi ili tko drugi. Imajte to na umu, lorde Julian. A sada, masni dželate, krenite što
brže i življe možete i budite što prirodniji, inače ćete ugledati crni potok Cocytus103.
Prođoše ruku pod ruku kroz kuću i niz vrt, gdje se Arabella zadržala očekujući povratak Petera
Blooda.
Razmislivši o njegovim riječima na rastanku, ona se najprije zbunila, a zatim shvatila šta je do-
ista istina o smrti Levasseura. Shvatila je da se ona može tumačiti slično kao i Bloodovo spašavanje
Mary Traill. Kad čovjek tako izlaže opasnosti svoj život radi jedne žene, ostalo se lako može pret-
postaviti. Jer malo je ljudi koji će to učiniti bez nade da i sami uz put ne postignu neki mali dobitak i
za sebe. Blood je pripadao tom malom broju kao što je dokazao u slučaju Mary Traill.
Nije bilo potrebno da je dalje razuvjerava, uvidjela je da mu je nanijela strašnu nepravdu. Sjeti-
la se riječi koje je izgovorio – riječi koje je slučajno čula na njegovu brodu (a brod je nosio njezino
ime) one noći kad ju je oslobodio od španjolskog admirala; riječi koje je izgovorio, kad mu je ona
odobrila što je prihvatio kraljevo naimenovanje, riječi koje je tog istog jutra rekao i koje su samo iz-
azvale njeno negodovanje. Sve te riječi imale su za nju novo značenje, sada bez neopravdanih predu-
vjerenja.
Stoga se, očekujući njegov povratak, zadržala u vrtu da bi to popravila; da bi prekinula sve nes-
porazume.
S nestrpljenjem ga je očekivala. Izgledalo je, međutim, da njeno strpljenje čekaju nova iskuše-
nja. Jer, kad se, najzad, pojavio, bio je u društvu – neobično bliskom i prisnom društvu – s njenim
stricem. Sa žaljenjem je shvatila da se objašnjenje mora odložiti. Da je mogla naslutiti koliko će to
odlaganje trajati, žaljenje bi prešlo u očajanje.
On je sa svojim pratiocem iz mirisnog vrta prešao u dvorište tvrđave. Tu je zapovjednika, koga
je vice-guverner obavijestio da bude u pripravnosti s potrebnim ljudima u slučaju da bude potrebno
hapšenje kapetana Blooda, iznenadio čudnovat prizor: vice-guverner Jamaice šetao je ruku pod ruku i
naizgled bio u najvećem prijateljstvu s čovjekom koga je trebalo uhapsiti. Jer se Blood, idući s Bi-
shopom, živo smijao i pričao.
Nesmetano su izašli i stigli na gat gdje je čekao čamac s »Arabelle«. Sjeli su na krmu jedan do
drugog i u prijateljskom razgovoru odvezli se do velikog crvenog broda na kome je Jeremiah Pitt
brižno očekivao vijesti.
Možete zamisliti Jeremiahovo zaprepaštenje kad je ugledao vice-guvernera kako se teško penje
uz ulazne ljestvice i Blooda kako ga u stopu prati.
– Dabome, upao sam u klopku kao što si se i plašio, Jeremiah – doviknu mu Blood. – Ali sam se
ipak izvukao i doveo onog koji mi je klopku namjestio. Mio je život tom debelom nitkovu.
Pukovnik Bishop stajao je na srednjem dijelu palube, lica blijedog kao zid, opuštenih usana,
plašeći se skoro i da pogleda u snažne momke koji su se vrzmali oko glavnog otvora palube.
Blood izdade naredbe nadmornaru koji se bio naslonio na pregradu prednjeg dijela broda.
– Prebaci konop s pokretnom omčom preko jednog križa na jarbolu da mi se nađe za svaki slu-
čaj. No, no, ne uzbuđujte se, dragi pukovniče, to se ja samo osiguravam u slučaju da budete uporni, a
to, vjerujem, ipak nećete biti. Razgovarat ćemo o tome uz objed, jer se nadam da nećete odbiti da
svojim prisustvom učinite čast mom stolu.
On uvede bezvoljnog, ukroćenog grubijana u veliku kabinu. Crnac Benjamin, nadzornik blagova-
onice, požuri da izda naređenja za ručak.
Pukovnik Bishop sruši se na sanduk pod prozorskim otvorima i progovori:
– Mogu li pitati š... šta namjeravate? – promuca on.
– Zašto ne, ništa strašno, pukovniče. Iako ne zaslužujete ništa drugo nego taj konop, uvjeravam
vas da ću ga se latiti samo kao krajnjim sredstvom. Rekoste da je gospodin lord pogriješio što mi je
predao naimenovanje koje mi je ministar, učinivši mi čast, uputio. Spreman sam da se složim s vama,
stoga ću opet zaploviti. Cras ingens iterabimus aequor104. Znat ćete dobro latinski kad završimo s
vama. Vratit ću se u Tortugu svojim gusarima koji su bar pošteni i pristojni ljudi. Stoga sam vas, kao
taoca, doveo na brod.
– Bože – poče jaukati vice-guverner. – Vi... vi ne mislite valjda da me odvedete u Tortugu?
Blood se nasmija.
– O, toliko vam neću nikad podvaliti. Ne, ne. Želim samo da mi vi omogućite odlazak iz Port
Royala. I, ako budete pametni, ovog puta neću tražiti od vas da plivate. Izdala ste neka naređenja
svom lučkom kapetanu, a druga zapovjedniku svoje proklete tvrđave. Bit ćete dobri da pošaljete po
njih i da ih u mom prisustvu obavijestite da će »Arabella« danas poslije podne isploviti u kraljevoj
službi i da joj ne treba ometati izlaz. A da bismo osigurali njihovu poslušnost, povest ćemo i njih s
nama na malo putovanje. Ovdje je sve što vam treba. A sada pišite... osim, ako ne vodite više jarbol.
Pukovnik Bishop se srdito diže.
– Vi me prisiljavate... – otpoče on.
Blood ga mimo prekide.
– Doista vas nimalo ne prisiljavam. Ostavljam vam da sasvim slobodno birate između pera i ko-
nopa. To je potpuno vaša stvar.
Bishop ga ljutito pogleda, zatim duboko uzdahnu, pa uze pero i sjede za stol. Nesigurnom rukom
napisa pozive svojim oficirima. Blood ih otpremi na obalu, a zatim ponudi svojeg gosta da sjednu za
stol.
– Nadam se, pukovniče, da ste pri dobrom teku, kao i obično.
Nesretni Bishop sjedne na mjesto koje su mu pokazali. Što se jela tiče, nije mu, u položaju u
kome se nalazio, bilo baš lako da ga se prihvati. A ni Blood nije navaljivao. Sam kapetan bacio se na
jelo s dobrim tekom. Ali prije nego što je došao do polovine objeda, dođe Hayton s viješću da se tog
trenutka lord Julian Wade popeo na brod i da ga želi vidjeti.
– Očekivao sam ga – reče Blood. – Uvedi ga ovamo.
Lord Julian stiže. Bio je vrlo strog i dostojanstven. Dok je kapetan Blood usta jao da ga pozdra-
vi, on je jednim pogledom razumio situaciju.
– Vrlo je prijateljski od vas što ste nam se pridružili, milord e.
– Kapetane Blood – reče oštro gospodin lord – nalazim da je vaša šala malo pretjerana. Ne
znam kakve su vaše namjere, ali se pitam, da li shvaćate kakvim se opasnostima izlažete.
– A ja se pitam, da li vaša milost shvaća kakvoj se opasnosti izlaže kad je za nama došla na
brod – mada sam računao da ćete to učiniti.
– Šta to znači, gospodine?
Blood dade znak Benjaminu koji je stajao iza Bishopa.
– Donesite stolicu za njegovu milost, Haytone, i pošaljite lordov čamac na obalu. Red im da se
još neće vratiti.
– Šta je to? – uzviknu gospodin lord. – Grom i pakao! Da ne mislite zadržati me? Jeste li ludi?
– Bolje pričekaj, Haytone, u slučaju da se lord razjari – reče Blood. – A ti, Benjamine, čuo si
poruku. Saopći je.
– Gospodine, hoćete li mi reći šta namjeravate? – upita lord dršćući od ljutine.
– Namjeravam sebe i svoje momke spasiti vješala koja nam je pripremio gospodin Bishop. Vje-
rujući u vaše viteštvo, mislio sam da ga nećete ostaviti u škripcu, već da ćete doći ovamo za njim. Na
obalu je otišlo njegovom rukom napisano pismo kojim poziva lučkog kapetana i zapovjednika tvrđa-
ve. Kad oni stignu na brod, imat ću sve taoce koji su mi potrebni da bismo bili sigurni.
– Nitkove! – procjedi kroz zube gospodin lord.
– No, no, to potpuno ovisi od tačke gledišta koju čovjek zauzme. Obično ne podnosim da me itko
naziva tim imenom. Ali, uzevši u obzir da ste mi jednom voljno učinili uslugu i da ćete mi sada ne-
voljno učiniti drugu, preći ću preko vaše nepristojnosti.
Gospodin lord se nasmija.
– Ludi ste – reče on. – Zar mislite da sam došao na vaš gusarski brod ne poduzevši nikakve mje-
re? Tačno sam obavijestio zapovjednika o tome, kako ste natjerali pukovnika Bishopa da pođe s
vama. Prosudite sada, da li će se on ili lučki kapetan odazvati pozivu, ili će vam dozvoliti da otplovi-
te kao što pomišljate.
Bloodovo se lice uozbilji.
– Žao mi je zbog toga.
– Mislio sam da će vam biti žao – odgovori gospodin lord.
– O, ali ne zbog mene. Žao mi je vice-guvernera. Znadete li šta ste učinili? Eto, vi ste ga vjero-
jatno objesili.
– Gospode bože! – uzviknu Bishop, uplašivši se još više.
– Ako pokušaju da me ometu, njihov vice-guverner će otići na vješala. Vaša je jedina nada, pu-
kovniče, u tome što ću im javiti za tu namjeru. I da biste popravili, koliko možete, štetu koju ste nači-
nili, vi ćete im, milorde, sami odnijeti tu poruku.
– Bio proklet, ako je izvršim! – bjesnio je gospodin lord.
– Zašto, to je ludo i nepromišljeno. Ali, ako ostajete pri tome, dobro, jedan drugi glasnik može
to učiniti, a još jedan talac na mom brodu – kao što sam u početku namjeravao – učinit će moj položaj
jačim.
Lord Julian je buljio u njega, shvaćajući tačno šta je odbio.
– Predomislit ćete se kad shvatite – reče Blood.
– Ja, za ime božje, milorde, idite! – promuca Bishop. – Natjerajte ih da vas poslušaju. Ovaj
prokleti gusar me je ščepao za gušu.
Gospodin lord ga je promatrao pogledom u kome nije bilo nimalo divljenja.
– Dobro, ako je to vaša želja... – otpoče on. Zatim sleže ramenima i opet se okrene Bloodu.
– Pretpostavljam da vam mogu vjerovati da se neće ništa dogoditi pukovniku Bishopu, ako vam
dozvole da isplovite?
– Imate moju riječ – odgovori Blood. – Isto tako, ja ću ga bez odlaganja iskrcati na obalu.
Lord Julian se usiljeno nakloni preplašenom vice-guverneru.
– Nadam se, gospodine, da shvaćate da postupam samo onako kako vi želite – reče on hladno.
– Da, čovječe, da – Bishop požuri da pristane.
– Vrlo dobro – Lord Julian se ponovno nakloni i pođe. Blood ga isprati do ulaznih ljestvica is-
pod kog se još uvijek ljuljao čamac »Arabelle«.
– Ovo je rastanak, milorde – reče Blood. – A ima još nešto. – On pruži pergament koji je izvu-
kao iz džepa. – To je naimenovanje. Bishop je bio u pravu kad je rekao da je to bila greška.
Lord Julian ga je promatrao i promatrajući ga njegov se izraz ublaži.
– Žao mi je – reče on iskreno.
– U drugim prilikama – reče Blood. – O, ali ... razumijet ćete... Čamac vas čeka.
Ali je lord Julian, s nogom na prvoj prečki ljestvica, još oklijevao.
– Ipak ne vidim – Ubio me bog ako vidim! – zašto niste našli nekog drugog da odnese vašu poru-
ku zapovjedniku, a mene zadržali na brodu kao jednog taoca više da će se on pokoriti vašim željama.
Bloodove žive oči pogledaše u bistre i poštene oči lorda Julian a, pa se osmjehnuše malo tužno.
Za trenutak je izgledalo da oklijeva. Zatim sve razjasni.
– Zašto vam ne bih rekao? Iz istog razloga koji me je nagnao da započnem svađu s vama, kako
bih imao zadovoljstvo da vam zarijem u trbuh dvije-tri stope čelika. Kad sam prihvatio vaše naime-
novanje, pomišljao sam da me to može iskupiti u očima gospođice Bishop – radi koje sam ga, kao što
ste mogli naslutiti, i prihvatio. Ali sam uvidio da je to neostvarljivo. Trebalo je da znam da je to san
bolesnog čovjeka. Uvidio sam, također, da će ona, ako izabere vas, kao što vjerujem da će učiniti,
pametno izabrati između nas dvojice i stoga neću da izlažem opasnosti vaš život, zadržavajući vas na
brodu, a da poruku prepustim nekom drugom koji bi mogao sve pokvariti. Sada ćete, možda, razumi-
jeti.
Lord Julian ga je zaprepašteno gledao. Njegovo dugo, aristokratsko lice bilo je veoma blijedo.
– Gospode bože! – reče on. – I vi to kažete meni?
– Kažem zato... do đavola... da biste joj vi mogli reći, da bi mogla shvatiti da je ispod razbojni-
ka i gusara, za kakvog me ona smatra, ostalo još nešto od nesretnog džentlmena i da je njena sreća
ono do čeg mi je najviše stalo. Ako to bude znala, možda će me se radije sjećati – makar samo u mo-
litvama. To je sve, milorde.
Julian je šuteći i dalje gledao u gusara. Najzad, bez riječi, pruži ruku. Blood je, bez riječi, pri-
hvati.
– Pitam se, da li ste u pravu – reče gospodin lord – i da li od nas dvojice vi niste bolji čovjek.
– Kad je ona u pitanju, gledajte da ja budem u pravu. Zbogom.
Lord Julian mu šutke steže ruku, siđe niz ljestvice i odveze se na obalu. Izdaleka je mahao Blo-
odu koji je, naslonjen na ogradu, promatrao čamac koji se udaljavao.
Ne prođe ni jedan sat, a »Arabella« isplovi, klizeći niz lagani vjetrić koji je nadimao njena je-
dra. Tvrđava se nije čula, a flota se nije pomakla da joj osujeti odlazak. Lord Julian je uspješno pre-
nio poruku i dodao joj svoja naređenja.
RAT
Na pet milja od Port Royala, kada su obrisi obale Jamaice počeli da gube od svoje oštrine,
»Arabella« se zaustavi i privuče uz svoj bok šalupu koju je, privezanu konopom, vukla za sobom.
Kapetan Blood isprati svog prisilnog gosta do vrha ljestvica. Pukovnik Bishop, koji je preko
dva sata premirao od straha, disao je, najzad, slobodno; ukoliko se oseka njegovog straha povlačila,
utoliko se njegova duboko ukorijenjena mržnja prema ovom hrabrom gusaru sve više vraćala u svoje
normalno korito. Ali morao je biti obazriv. Ako se u duši zaricao da, čim stigne u Port Royal, neće
žaliti nikakav napor, da će sve sile napregnuti samo da Petera Blooda za vječita vremena usidri u
Doku krivaca, on je zasad tu zakletvu duboko skrivao u sebi.
Peter Blood nije obmanjivao samoga sebe. On nije bio, niti će ikada biti potpuni gusar. U cije-
lom Karipskom moru nije bilo nijednog drugog gusara koji bi uskratio sebi to zadovoljstvo da vidi
kako pukovnik Bishop visi o jednom od križeva na jarbolu. Tako bi se, najzad, ugasila osvetoljubiva
plantažerova mržnja i postigla vlastita sigurnost. Ali Blood nije bio od tih ljudi. Dapače, u slučaju
pukovnika Bishopa bio je jedan naročiti razlog koji ga je sprečavao. Zato što je bio stric Arabelle
Bishop, njegov je život morao ostati svet kapetanu Bloodu.
Zato se kapetan Blood nasmiješio žućkastom, naduvenom licu i sitnim očima koje su ga gledale s
neprikrivenim neprijateljstvom.
– Želim vam da se zdravi i čitavi vratite u svoj dom, mili pukovniče – reče mu on u znak opro-
štaja, a sudeći po njegovoj ljubaznosti i nasmijanosti nikada čovjeku ne bi pao na um bol koji je ti-
štao njegove grudi. – Već ste mi po drugi put poslužili kao talac. Savjetovao bih vam da izbjegnete
treći susret. Ne donosim sreću, pukovniče, kao što primjećujete.
Jeremiah Pitt, koji je stajao kraj Blooda, gledao je mračno na odlazak vice-guvernera. Iza njih
nalazila se mala grupa mrkih, snažnih, suncem opaljenih gusara. Ove je samo njihova potčinjenost
gospodarećoj volji njihovog kapetana sprečavala da ne smrve Bishopa kao buhu. Oni su još u Port
Royalu doznali od Pitta u kakvoj se opasnosti nalazi njihov kapetan, pa, iako su bili voljni da se sku-
pa s njim odreknu službe engleskom kralju koje su se primili, bili su bijesni zbog razloga koji ih je
sada gonio da to učine i zato su se čudili šta je Bloodu da se ovako ophodi prema Bishopu. Vice-gu-
verner pogleda unaokolo i susrete se s mračnim, neprijateljskim pogledima ovih divljih očiju. Nago-
nom je osjetio da mu život visi o koncu i da bi jedna nepromišljena riječ mogla izazvati eksploziju
mržnje od koje ga ne bi spasila nikakva ljudska sila. Zato ne reče ništa. Kimnu šutke glavom kapeta-
nu, pa, posrćući i spotičući se, požuri niz ljestvice da što prije stigne do šalupe i njene crnačke posa-
de.
Prihvativši se dugih i teških vesala, otisnuše šalupu od crvenog trupa »Arabelle«, a zatim raza-
peše jedro i krenuše u Port Royal, s namjerom da tamo stignu prije no što se spusti mrak. Bishop,
sklupčavši svoju ogromnu tjelesinu, sjede bez riječi na sanduke na krmi šalupe, nabra crne obrve, is-
turi svoje grube usne, toliko obuzet neprijateljstvom i osvetoljubivošću, da potpuno zaboravi svoj
skorašnji strah, jarbol i pokretnu omču.
Na gatu u Port Royalu, ispod niskog zida tvrđave načičkane puškarnicama, major Mallard i lord
Julian očekivali su s velikom zabrinutošću povratak pukovnika Bishopa, pa zato s uzdahom olakšanja
pohitaše da mu pomognu izaći iz šalupe.
Major Mallard se stade izvinjavati.
– Milo mi je da vas vidim čitavog i zdravog, gospodine – reče mu on. – Što se mene tiče, imao
sam namjeru potopiti Bloodov brod i pored toga što ste se vi nalazili na njemu, da mi lord Julian nije
prenio vaše naredbe i da me gospodin lord nije uvjeravao da vam je Blood dao riječ da vam se ni-
kakvo zlo neće dogoditi, ako se njemu ne dogodi nikakvo zlo. Priznajem da sam mislio da je gospo-
din lord bio malo nesmotren, kada je povjerovao riječi jednog prokletog gusara ...
– Smatrao sam da njegova riječ vrijedi koliko i riječ svakog drugog čovjeka – odgovori gospo-
din lord, potkresavši na taj način pretjeranu majorovu rječitost. Govorio je s neobično ledenom dos-
tojanstvenošću kojom se služio s vremena na vrijeme. Činjenica je da je gospodin lord bio krajnje
loše raspoložen. Pošto je pobjedonosno obavijestio svog rođaka lorda Sunderlanda da je uspješno
završio povjereni mu zadatak, sada se našao primoran da ponovno piše i prizna da je njegov uspjeh
bio kratkog vijeka. Kad ufitiljeni brkovi majora Mallarda poletješe uvis, jer ovaj stade da se ceri na
primjedbu da riječ gusara vrijedi koliko i riječ svakog drugog čovjeka, on dodade još oštrije: – Da
sam imao pravo što sam tako mislio, dokaz je što se pukovnik Bishop vratio zdrav i čitav. U poređe-
nju s tim dokazom, gospodine, snaga vašeg mišljenja je vrlo slaba. Trebalo bi da to shvatite.
– Oh, da, kao što je vaša milost izvoljela reći. – Ponašanje majora Mallarda bilo je krajnje iro-
nično. – Svakako, pukovnik se vratio čitav i zdrav. A tamo na moru nalazi se kapetan Blood također
čitav i zdrav, spreman da počne ispočetka sa svojim gusarskim pustošenjem.
– Ne bi htio da raspravljam s vama o tim stvarima, majore Mallarde.
– U svakom slučaju ta pustošenja neće hiti dugog vijeka – promumla pukovnik kome se najzad
vrati moć govora. – Ne, tako mi... – On podvuče svoje uvjerenje s nekoliko psovki. – Makar morao
potrošiti svoj zadnji groš i makar morao izgubiti zadnju lađu svoje flote, nataći ću tom lupežu prije no
što umrem kudeljnu ogrlicu oko šije. A to će biti uskoro. – Sav se bio zajapurio od bijesa, a po čelu
mu iskočiše žile debele kao konopi. Zatim se naglo zaustavi. – Dobro ste učinili što ste se držali uput-
stava lorda Juliana – obrati se starješinski majoru. – Okrene se od njega i uze pod ruku gospodina
lorda. – Hajdemo, milorde. Treba zajednički razmotriti šta ćemo dalje poduzeti.
Pođoše skupa uz tvrđavu i zakrenuše kroz dvorište i vrt do kuće u kojoj ih je brižno očekivala
Arabella. Kad ugleda svog strica, njoj laknu na srcu, ali ne samo njega radi već i radi kapetana Blo-
oda.
– Vi ste mnogo stavili na kocku, gospodine – reče ona ozbiljno lordu Julianu, kad izmijenjaše
uobičajene pozdrave.
Ali joj lord Julian odgovori kao što je odgovorio majoru Mallardu.
– Nisam ništa stavio na kocku, gospođice.
Ona ga pogleda s čuđenjem. Njegovo dugo aristokratsko lice bilo je potištenije i zamišljenije
nego obično. On odgovori na pitanje koje pročita u njenim očima.
– Kad su pustili Bloodovu lađu da prođe, nikakvo zlo se nije moglo dogoditi pukovniku Bisho-
pu. Blood mi je dao svoju časnu riječ.
Usne, koje su dotad bile sumorne, razvukoše se u neprimjetan osmijeh, a obrazi joj se malo zaru-
menješe. Htjela je nastaviti razgovor, ali vice-guverner nije bio raspoložen da to dopusti. Podsmjehi-
vao se i cerio, govoreći da Bloodova riječ ne vrijedi ni lule duhana, zaboravljajući da toj istoj riječi
duguje što je još u životu.
Za večerom, a i dugo nakon nje, nije govorio ni o čemu osim o Bloodu – o tome kako će ga sta-
viti u okove i kakve će sve gadosti izvoditi nad njegovim tijelom. I što je više pio, riječi su mu posta-
jale prostačkije, a prijetnje užasnije, tako da se Arabella blijeda lica i očiju punih suza pokupila i iz-
ašla iz odaje. Nije se često događalo da se pukovnik Bishop prikazuje u pravoj svjetlosti pred svo-
jom nećakinjom. Iako izgleda dosta neobično, ovaj grubi, samovlasni plantažer ophodio se s izvjes-
nim poštovanjem prema ovoj nježnoj djevojci. Izgleda da je poštovanje koje je gajio prema njenom
ocu bilo prešlo i na nju.
Lord Julian, kome se Bishop toliko smučio da ga nije mogao više slušati, uskoro se i sam oprosti
i krenu da potraži Arabellu. I inače joj je imao saopćiti poruku kapetana Blooda, pa je vjerovao da je
sad pogodan trenutak. Ali, gospođica Bishop se povukla u svoje odaje da otpočine, te je tako lord Ju-
lian morao ukrotiti svoje nestrpljenje – bila je to prava riječ za njegovo raspoloženje – i počekati do
sutrašnjeg dana.
Vrlo rano slijedećeg dana, prije no što je dnevna žega postala nepodnošljiva za gospodina lorda,
ovaj je spazio Arabellu sa svojih prozora kako se šeće među azalejama105 u vrtu. Bio je to odgovara-
jući okvir za jednu osobu koja je, u usporedbi s ostalim ženama, bila za njega novina, kao što su i
azaleje bile za njega novina u odnosu na ostalo cvijeće. Pohita da joj se pridruži. Ona se trže iz svoje
zamišljenosti i poželi mu, nasmijano i otvoreno, dobro jutro. On joj objasni svoje prilaženje time, što
joj donosi poruku kapetana Blooda.
Zapazi kako su joj tijelo i usnice neprimjetno uzdrhtale, a potom je zapazio ne samo da je blije-
da i da su joj se podvukli podočnjaci, nego da je i neobično zamišljena, što sinoć nije bio primijetio.
Skloniše se od sunca na jednu od terasa koja je sva bila prekrivena granama naranči i tako stva-
rala svjež i mirišljiv hladnjak u čijoj su sjeni mogli ugodno šetati gore-dolje. Dok su tako išli, on ju
je promatrao s divljenjem i sam se sebi čudio, zašto mu je tako dugo bilo potrebno da shvati njenu
nježnu, neobičnu draž i otkrije, kao što mu se to sada dogodilo, svu njenu privlačnost, da shvati da je
to žena čiji čar mora obasjati sav život jednog muškarca i da obični, svakodnevni život pretvori u za-
čarano carstvo.
Zapazio je sjaj njene zagasitocrvene kose, opazio je kako se s puno draži spuštaju niz njen nježni
mlječnobijeli vrat gusti uvojci kose. Imala je na sebi haljinu od blistave sive svile, a jedna purpurna
ruža, svježe ubrana, koju je prikačila sebi na grudi, sličila je na krvavu mrlju. Kad god je poslije
mislio o njoj, današnja njena slika izlazila mu je pred oči, jer nikada do toga dana nije takvu vidio.
Šutke su koračali jedno uz drugo po zelenoj hladovini. Zatim ona zastade i pogleda ga u lice.
– Govorili ste o nekoj poruci, gospodine – podsjeti ga ona, odajući na taj način svoje nestrplje-
nje.
On se poče igrati uvojcima svoje vlasulje, ne nalazeći riječi kojima bi se izrazio, pitajući se
kako da počne.
– Tražio je od mene – progovori najzad – da vam prenesem poruku koja će vam pokazati da je u
njemu još ostalo od nesretnog džentlemena koji je... koji je ... kakvog iste ga nekada znali.
– To sada nije potrebno – odgovori ona vrlo ozbiljno.
Nije je, naravno, razumio jer nije ništa znao o onome što se jučer u njoj zbilo i što joj je skinulo
zastor s očiju.
– Mislim ... Znate ... znam da ste bili nepravedni prema njemu.
Ona nastavi da ga gleda svojim očima boje lešnjaka.
– Ako biste htjeli da mi saopćite poruku, to bi mi moglo pomoći da sama prosudim.
Sve ga je ovo zbunilo. Nije joj odmah odgovorio. Bilo mu je jasno da nije dovoljno razmislio o
izrazima koje će upotrijebiti, a cijela stvar je, sve u svemu, bila veoma delikatna i zahtijevala da joj
se i delikatno pristupi. Nije se radilo samo o tome da prenese jednu poruku, već je trebalo i zastupati
svoju stvar. Lord Julian, koji se dobro razumijevao u žene i koji se nije zbunjivao pred ljepšim spo-
lom, primijeti kako se osjeća nelagodno pred ovom otvorenom i čistom nećakinjom kolonijalnog
plantažera.
Otišli su šutke, kao da su se sporazumjeli, do suncem obasjane putanje koja je presijecala hlad-
njak i vodila ka kući. Nasred ove sunčane staze lepršao je veličanstveni leptir, sličan crnoj i purpur-
noj kadifi, a velik kao čovječji dlan. Zamišljene oči gospodina lorda išle su za njim sve dok nije iš-
čezao s vidika, a zatim odgovori.
– Nije lako to izvesti. Vjerujte mi, nije lako. Bio je to valjan čovjek. I, među nama budi rečeno,
mi smo ti koji smo pokvarili njegove izglede da se popravi – vaš stric, zato što nije mogao prijeći
preko svoje srdžbe, vi – zato što... zato što ste mu rekli da će, ako se prihvati kraljeve službe, otkupiti
svoje prijašnje grijehe, a zatim, kad se te službe prihvatio, niste htjeli da se suglasite s tim da je te
pogreške i otkupio. A tako ste se ophodili, iako ste znali da se te službe prihvatio samo da bi vas spa-
sio.
Okrenula mu je leđa tako da nije mogao vidjeti njeno lice.
– Znam, sada znam – reče ona blagim glasom.
Nakon kratke stanke ona postavi pitanje:
– A vi? Kakav je bio udio vaše milosti u svemu ovome – te optužujete i sebe skupa s nama?
– Moj udio? – Opet se stao kolebati, zatim se strmoglavio, kao što to čine ljudi koji se odluče da
izvedu stvari kojih se plaše. – Ako sam ga pravilno razumio, ako je on pravilno razumio sebe, moj
udio, iako potpuno pasivan, nije zbog toga bio manje djelotvoran. Preklinjem vas da imate na umu da
ja prenosim samo njegove riječi. Ne govorim ništa svoje. – Neobična uzrujanost gospodina lorda ne-
prekidno je rasla. – On je pomislio – tako mi je rekao – da je moje prisustvo doprinijelo što nije mo-
gao da se otkupi u vašim očima; a ako se tako ne bi otkupio, otkupljenje ne bi ništa značilo za njega.
Pogledala ga je u lice, a obrve joj se iznad uzbuđenih očiju nabraše od iznenađenja.
– Mislio je da ste vi doprinijeli? – opetova ona kao odjek. Bilo je jasno da traži da joj on objas-
ni. On se ponovno strmoglavi u želji da joj pruži to objašnjenje; oči su mu bile malo preplašene,
obrazi nešto rumeni.
– Eto, i on je govorio o nečem do čega mi je neobično stalo, a u šta ne smijem vjerovati, jer bog
će sveti znati, ja nisam umišljen, Arabella. Rekao mi je... Ali dopustite prije da vam opišem okolnos-
ti pod kojima je to rekao. Otišao sam na njegov brod u namjeri da tražim da odmah pusti na slobodu
vašeg strica koga je zarobio. On mi se nasmijao. Pukovnik Bishop će biti talac kako bi on mogao biti
siguran da mu se neće ništa dogoditi. Time što sam nesmotreno otišao na njegov brod, pružio sam mu
priliku da dobije još jednog taoca, vrijednog bar koliko i pukovnik Bishop. On je, međutim, zatražio
da napustim brod, ne zbog toga što se plašio posljedica – jer se on ničega ne plaši – niti zbog toga što
bi me osobno cijenio, jer mi je otvoreno rekao, da me je, na kraju krajeva, počeo prezirati, i to upra-
vo iz istog razloga zbog koga mu je bilo stalo da ostanem zdrav i čitav.
– Ne razumijem – reče ona poslije kratke stanke. – Zar to ne protivuriječi jedno drugom?
– Samo tako izgleda. Činjenica je, Arabella, da je ovaj nesretni čovjek imao... imao drskosti da
vas voli.
Ona kriknu na te riječi i uhvati se za grudi, čiji se mir odjednom poremeti. Oči joj se raširiše,
gledajući s nevjernicom u njega.
– Ja sam vas... ja sam vas preplašio – reče on brižno. – Strahovao sam da ću vas preplašiti. Ali
to je bilo neophodno da biste mogli shvatiti.
– Nastavite – reče mu ona.
– Pa, eto, smatrao je da sam mu ja prepreka što ne može da vas dobije za sebe – tako mi je re-
kao. Zato bi me sa zadovoljstvom ubio. Ali, budući bi moja smrt mogla vama nanijeti bol i jer više no
išta na svijetu želi vašu sreću, odbio je da se posluži sa mnom da bi mogao isploviti slobodno iz luke.
Jer, ako bi došlo do toga da mu spriječe izlazak, a ako bih ja u onome što bi poslije toga nastalo izgu-
bio život, postojala je opasnost da biste... da biste vi žalili za mnom. A on nije htio da do toga dođe.
Vi ste ga nazvali razbojnikom i gusarom, rekao mi je, i dodao je – stalno vam navodim njegove riječi
– da će, ako birajući između nas dvojice, vaš izbor, kao što je vjerovao, padne na mene, da će u tom
slučaju vaš izbor, po njegovom mišljenju biti pravilan. Zato je i tražio od mene da napustim lađu i
zato me je poslao na kopno.
Pogledala ga je očima punim suza. Zakoračio je u pravcu nje, dah mu je bio stao u grlu, ruke je
pružio naprijed.
– Da li je imao pravo što je to učinio, Arabella? Sreća mog života ovisi od tog odgovora.
Ali je ona nastavila da ga šutke gleda, očima punim suza i prije no što je progovorila on nije
smio da joj priđe bliže.
Sumnja, strašna sumnja, poče da ga obuzima. Kad je uskoro progovorila, bilo mu je jasno da ga
nije prevario nagon iz koga se rodila ona sumnja, jer se iz njenih riječi vidjelo da je od svega što je
rekao do njene svijesti doprlo i taklo je jedino Bloodovo držanje u odnosu na nju.
– To je rekao! – poviče ona. – To je učinio! Oh! – Okrenula se u stranu i kroz nježna, zbijena na-
rančina stabla pogledala preko vode koja se bljeskala u luci, i u daleke bregove. To nije dugo potra-
jalo, a milord je za to vrijeme stajao nepomičan, pun strepnje, očekujući da ona potpuno izrazi svoje
mišljenje. Najzad je to i učinila, lagano, slobodno, glasom koji se s vremena na vrijeme skoro gušio.
– Prošle noći, kad je moj stric pokazao svoju srdžbu i svoj bijes, u meni se počela rađati misao da je
takva osvetoljubivost svojstvena samo onima koji su u životu samo zlo činili. Ljudi sebe šibom natje-
ruju u takvu jarost samo da bi opravdali kakvu svoju zlu strast. Zbog toga sam morala znati, kad ih
već nisam naučila, da sam previše vjerovala svim nevjerojatnim pričama koje su pripisivali Peteru
Bloodu. Jučer mi je on sam objasnio priču o ubistvu Levasseura, koju ste vi čuli u Svetom Nikoli, A
danas me ovo... ovo samo utvrđuje u uvjerenju da je istinoljubiv i pošten. Jedan lupež, za kakvog sam
bila spremna da ga smatram, nikada ne bi učinio to što ste mi vi upravo ispričali da je učinio.
– Tako i ja mislim – reče gospodin lord ljubazno.
– Tako i treba misliti. Ali, čak, i ako ne bi tako bilo, to danas ne bi bilo važno. Ono što je važno
– i zbog čega se teško i gorko kajem – jeste misao da sam ga mogla spasiti umjesto da ga od gurnem.
Da sam samo mogla razgovarati ponovno s njim prije no što je otišao! Čekala sam ga, ali moj stric je
bio s njim a meni nije bilo ni na kraj pameti da će se opet otisnuti u svijet. A sad je izgubljen – opet
je stavio sebe izvan zakona, opet se vratio gusarskom životu i završit će tako što će ga na kraju kraje-
va uhvatiti i ubiti. A krivnja će biti moja, moja!
– Šta vi to govorite! Jedini razlozi zbog kojih je otišao su neprijateljsko držanje vašeg strica i
njegova vlastita tvrdoglavost, koja nikako nije htjela potražiti neko srednje rješenje. Vi ne treba da
sebe zbog toga prekoravate.
Ona se okrene prema njemu uz prilično nestrpljenje i s očima punim suza.
– Kako možete to reći, kad ste mi sami donijeli njegovu poruku iz koje se jasno vidi koliko sam
kriva!
Odgurnula sam ga svojim ponašanjem prema njemu, pogrdama kojima sam ga zasipala! On vam
je sve to rekao. I znam da je sve to tačno.
– Vi nemate razloga da ma šta sebi predbacujete – reče on. – A što se tiče vaše tuge – eto, ako to
može da vas utješi, možete računati da ću učiniti sve što je u ljudskoj moći da ga spasim iz položaja u
kome je.
Njoj stade dah u grlu.
– Vi ćete to učiniti? – poviče ona uz puno strasti i nade. – Obećavate? – Ona mu spontano pruži
obje svoje ruke. On ih uze u svoje.
– Obećavam vam – odgovorio joj je. A zatim je upita vrlo nježnim glasom, držeći stalno njene
ruke u svojima: – Arabella, ostalo je još ono drugo pitanje na koje mi niste odgovorili.
– Ono drugo pitanje? – Je li on lud – pitala se u sebi. Zar je moglo uopće postojati kakvo drugo
pitanje u ovom trenutku?
– Ono pitanje koje se odnosi na mene, na svu moju budućnost, oh, koje je tako prisno povezano
sa mnom, mislim na ono što je Blood vjerovao, što ga je podstaklo da vjeruje... da... da niste ravno-
dušni prema meni. – On vidje kako njeno lijepo lice promijeni boju i kako se još jednom uzbudi.
– Ravnodušna prema vama? – upita ona. – Ne, nisam ravnodušna. Bili smo dobri prijatelji i nas-
tavit ćemo biti dobri prijatelji, milorde.
– Prijatelji, dobri prijatelji! – Obuze ga užas i očaj. – Ne tražim samo vaše prijateljstvo, Ara-
bella! Ćuli ste šta sam rekao, šta sam prenio. Nećete reći da je Peter Blood bio na pogrešnom putu?
Pokušala je nježno osloboditi svoje ruke, a nemir joj se sve više čitao na licu. Pokušao joj se
oduprijeti, a zatim ih, shvativši šta čini, pusti.
– Arabella! – kriknu on s puno iznenadnog bola.
– Ja imam mnogo prijateljstva za vas, milorde. Ali samo prijateljstva.
Svi se njegovi dvorci nada, koje je u mašti podigao, odjednom srušiše kraj njega i on ih je zbu-
njeno promatrao. Kao što je rekao, nije bio budala. Međutim, bilo je nešto što nije razumio. Ona se
opredijelila za prijateljstvo, a u njegovoj je moći bilo da joj pruži visok položaj, na koji ona, kao ne-
ćakinja kolonijalnog plantažera, ma koliko inače bila bogata, nije mogla ni u snu pomisliti. Međutim,
sve je to odbacila, odlučivši se za prijateljstvo. Znači da se Peter Blood prevario. Pitanje je samo
bilo, koliko se prevario. Da li se prevario u njenim osjećajima prema sebi, kao što se očigledno pre-
vario u njenim osjećajima prema lordu? U tom slučaju... Prevario se u svojim razmišljanjima. A na-
gađati, značilo bi zadavati sebi ranu uzalud. Mora, međutim, saznati. Zato je upita otvoreno i tužno:
– Je li Peter Blood?
– Peter Blood? – opetova ona. Nije odmah shvatila smisao njegovog pitanja. A kada je shvatila,
lice joj se prelilo rumenilom.
– Ne znam – odgovorila je oklijevajući malo.
Teško se moglo vjerovati tom odgovoru. Jer kao da su tog jutra skinuli zamračujući veo ispred
njenih očiju, ona je najzad ugledala Petera Blooda onakvog kakav je stvarno bio, a zato što ga je
ugledala s dvadeset četiri sata zakašnjenja, njeno je srce bilo puno sažaljenja, tuge i čežnje.
Lord Julian je dovoljno poznavao žene da bi mu bilo potrebno još sumnjati. On pognu glavu da
ona ne bi primijetila gnjev u njegovim očima, jer kao čovjek koji poštuje sebe, on se stidio tog gnjeva
koji, kao ljudsko biće, nije mogao ugušiti.
Pa, budući da je priroda i u njemu – kao što je slučaj s većinom od nas – bila jača od odgoja,
lord Julian je od tog trenutka počeo, tako reći protiv svoje volje, raditi nešto što je sličilo na podlost.
Meni je žao što moram zabilježiti ove stvari o čovjeku o kome ste vi – ako sam samo uspio da ga do-
bro ocrtam – počeli sticati izvjesno lijepo mišljenje. Ali istina je da je u njemu želja da istisne i uni-
šti suparnika počela sve više potiskivati ostatke uvaženja koje je gajio prema Peteru Bloodu. Bio je
dao riječ Arabelli da će svoj moćni utjecaj upotrijebiti u Bloodovu korist. Vrlo žalim što moram sa-
općiti to, ali on ne samo da je zaboravio riječ koju je dao nego je potajno počeo pomagati i potsticati
Arabellinog strica u njegovim poduhvatima da Bloodu namjesti klopku i da ga uništi. Da ga je netko
optužio zbog toga, on bi, naravno, odgovorio da se ponaša upravo onako kako mu dužnost nalaže. Ali,
na to se moglo dodati da dužnost kod njega nije ništa drugo do robinja ljubomore.
Kada se flota, koja je pripadala otoku Jamaici, otisnula poslije nekoliko dana na more, lord Juli-
an se nalazio uz pukovnika Bishopa u admiralskom brodu vice-admirala Craufurda. Ne samo da nije
bilo potrebno da oni krenu, nego su trenutne dužnosti vice-guvernera zahtijevale da on ostane na kop-
nu, a lord Julian je, kao što znamo, bio savršeno nekoristan čovjek na brodu. Međutim, obojica su
krenuli u lov na kapetana Blooda, služeći se svojim dužnostima kao izgovorom za zadovoljenje vlas-
titih ciljeva. I ta zajednička svrha postade karika između njih koja ih je povezivala u neku vrst prija-
teljstva, inače nemogućeg između ljudi tako različitih po odgoju i težnjama.
Hajka se završila. Dotakli su se u jednom trenutku obala Hispaniole, nadgledajući Windwardski
prolaz i podnoseći neugodnosti kišovitog vremena koje je nastupilo. Ali uzalud. Poslije mjesec dana
vratiše se praznih ruku u Port Royal gdje su ih očekivale vrlo zabrinjujuće vijesti iz Starog svijeta.
Louis XIV, koga je uhvatilo ludilo veličine, upalio je u Evropi požar rata. Francuski legionari
pustošili su Rajnsku oblast, a Španjolska se pridružila narodima koji su se ujedinili radi zajedničke
obrane od divljačkih ambicija francuskog kralja. A osim toga, bilo je i gorih stvari: šuškalo se o gra-
đanskom ratu u Engleskoj jer je narodu dozlogrdila tiranija vjerskog fanatizma kralja Jamesa. Pričalo
se da je Williamu Oranskom poslata poruka da se iskrca na englesko tlo.
Sedmice su prolazile i sa svakom lađom iz domovine stizale su i nove vijesti. William je prešao
na englesko tlo i u martu 1689. godine doznali su u Jamaici da je prihvatio krunu, a da se James bacio
u naručje Francuzima, u nadi da će mu oni vratiti prijesto.
Za jednog Sunderlandovog rođaka ovo su, zaista, bile zabrinjujuće vijesti. Zatim su stigla pisma
Williamovog državnog sekretara. U njima je pukovnik Bishop dobio potvrdu o ratu s Francuskom, a
istovremeno bio obaviješten da će, radi pojačanja utjecaja u kolonijama, stići generalni guverner Za-
padne Indije u ličnosti lorda Willoughbyja i da će s njim stići i jedna eskadra pod zapovjedništvom
admirala van der Kuylena sa zadatkom da pojača flotu otoka Jamaice.
Bishop shvati da će ovo svakako značiti kraj njegove vrhovne vlasti čak i ako bude ostao u Port
Royalu kao vice-guverner. Lord Julian, koji nije dobio nikakvih posebnih obavještenja, nije znao šta
će promjena na prijestolju značiti za njega. Ali se vrlo zbližio s pukovnikom Bishopom i povjerio mu
svoje nade u odnosu na Arabellu, a pukovnik Bishop je sada, kada su politički događaji dovodili u
pitanje njegov položaj, bio sklon, više no ikada, da se koristi preimućstvom što će steći za rođaka čo-
vjeka takvog značenja kao što je lord Julian.
Potpuno su se složili o tome, a lord Julian je smatrao da je potrebno da kaže sve što zna.
– Postoji jedna smetnja – reče on. – To je kapetan Blood. Djevojka je zaljubljena u njega.
– Vi ste ludi! – poviče Bishop kad mu se od iznenađenja vrati moć govora.
– Razumijem vas i stoga vam neću zamjeriti što ste nepristojni – odgovori mu tužnim glasom
gospodin lord. – Ali nesreća je u tome što sam čitav i što govorim kao čovjek koji je upućen u stvar.
– Upućen u stvar?
– Sama Arabella mi je to povjerila.
– Drske drolje! Tako mi boga, ja ću je vratiti pameti! – Progovorio je iz njega vlasnik robova,
čovjek koji je upravljao bičem.
– Ne budite ludi, Bishope. – Prezir gospodina lorda učinio je više za pukovnikovo smirivanje
nego ma šta drugo. – Tako se ne može ništa postići s djevojkom kao što je Arabella. Osim ako ne že-
lite pokvariti moje izglede za vječita vremena, vi ćete zavezati jezik i nećete se ni u šta miješati.
– Neću se miješati? Bože blagi, a šta onda da činim?
– Slušajte, čovječe. To je postojana djevojka. Ne bih rekao da poznate svoju nećakinju. Sve dok
Blood bude u životu, ona će ga čekati.
– Znači da će se kad Blood bude mrtav vratiti svojoj zdravoj pameti!
– Vidite da počinjete pokazivati znake inteligencije – odade mu hvalu lord Julian. – To je prvi
bitni korak.
– A to je i prilika koju moramo zgrabiti. – Bishop se zapali od oduševljenja. – Ovaj rat s Fran-
cuskom oslobađa nas svih obzira prema Tortugi. Smijemo je opsjesti radi zaštita interesa engleske
krune. A kada budemo pobijedili, zasjest ću u Tortugi kao njen novi guverner.
– Ah – reče lord Julian i prijeđe zamišljeno jezikom preko usana.
– Vidim da shvaćate. – Bishop se nasmija prostački. – Dvije muhe jednim udarcem, je li? Ulovit
ćemo tu hulju u njegovom skrovištu, pred samim nosom francuskog kralja, a ovog nam puta neće iz-
maći, samo ako Tortugu pretvorimo u gomilu pepela.
Na taj pohod krenuli su dva dana kasnije – što će reći tri mjeseca poslije Bloodovog odlaska,
pokupivši sve brodove, uzevši u pomoć i više manjih lađa. Arabelli i svim ostalim su rekli da idu
protiv francuske Hispaniole, a to je doista bio pohod koji je jedini mogao opravdati Bishopa što uop-
će napušta Jamaicu u ovakvo vrijeme. Da je u njemu stvarno bilo osjećanja dužnosti, ne bi se micao
iz Port Royala, ali je njegovo osjećanje dužnosti prigušila mržnja – to najneplodnije i najizopačenije
od svih osjećanja. U velikoj kabini admiralskog broda »Imperator« vice-guverner se napio te noći u
slavu skorašnjeg uništenja kapetana Blooda.
U SLUŽBI KRALJA LOUISA
Za to vrijeme, otprilike tri mjeseca prije nego što je pukovnik Bishop krenuo da uništi Tortugu,
kapetan Blood je, teško ojađene duše, uplovio u njenu stijenama okruženu luku. Bilo je nekoliko dana
prije početka zimskih bura i dva dana prije dolaska fregate kojom je Wolverstone otplovio iz Port
Royala.
U toj skrovitoj luci čekala ga je njegova flota – četiri broda koja su se odvojila u onoj buri na
obalama Malih Antila i oko sedam stotina ljudi koji su sačinjavali njihovu posadu. Bili su već počeli
da se brinu za njega, pa su mu zato priredili buran doček. Topovi su gruvali u njegovu čast, a na bro-
dovima su se vijorile zastavice. Buka iz luke zahvatila je i grad i on se sručio na obalu; ogromna
masa ljudi i žena svih vjera i narodnosti sakupila se da prisustvuje iskrcavanju velikog gusara.
Iskrcao se, vjerojatno, samo zbog toga da bi udovoljio općem očekivanju. Bio je šutljiv, namr-
štena i podrugljiva lica. Neka samo Wolverstone stigne, kao što će se uskoro i dogoditi – pa će se
ovo slavlje junaka pretvoriti u gnušanje.
Pred njega su izašli njegovi kapetani, Hagthorpe, Christian i Yberville, a s njima i nekoliko sto-
tina gusara. On presiječe njihove pozdrave, a kad su ga zasuli pitanjima, gdje se tako dugo zadržao,
zamoli ih da sačekaju dolazak Wolverstonea koji će potpuno utoliti njihovu radoznalost – Potom se
otrže od njih i stade se probijati kroz šarenu gomilu užurbanih trgovaca raznih naroda – Engleza,
Francuza i Holanđana – plantažera i mornara raznih vrsta, gusara koji su važili kao lovci bi vola na
otoku Hispaniola i gusara koji su otvoreno bili gusari pljačkaši, drvosječa i Indijanaca, meleza, pro-
davača voća, nekoliko sumnjivih žena i drolja iz Starog svijeta i svih drugih vrsta ljudskog roda koje
su obale Cayone pretvarale u sramotnu sliku Babilona.
Kad je poslije mnogih teškoća izbio na čistinu, kapetan Blood se sam uputi otmjenoj kući gospo-
dina d’Ogerona u namjeri da izrazi poštovanje svojim prijateljima, guverneru i guvernerovoj obitelji.
Gusari su u prvi mah shvatili da Wolverstone dolazi za njim s nekim rijetkim ratnim plijenom,
ali se malo-pomalo iz usta smanjene posade »Arabelle« isprela sasvim drugačija priča koja j£ pre-
sjekla njihovo zadovoljstvo i zamijenila ga zabunom. Nešto iz odanosti prema svom kapetanu, nešto
zato što su osjećali da su za nevjerstvo, ako je on kriv, krivi i oni s njim, nešto zato što njima, jednos-
tavnim ljudima, ni samima nije bilo jasno šta se sve dogodilo – tek, članovi posade »Arabelle« bili
su u toku ta dva dana prije dolaska Wolverstonea uzdržljivi prema svojoj subraći u Tortugi. Ali nisu
bili dovoljno uzdržljivi da bi spriječili širenje nekih neugodnih glasova i fantastičnih priča o kom-
promitiraj učim podvizima – kompromitirajućim s gusarske strane gledišta – pripisivanim kapetanu
Bloodu.
Da je Wolverstone stigao nešto kasnije, možda bi došlo i do eksplozije. Ali je već poslije dva
dana stari morski vuk bacio sidro u zaljev, pa su se njemu obratili da im objasni ono što su htjeli čuti
od Blooda.
Wolverstone je imao samo jedno oko, ali je tim jednim vidio mnogo više nego većina ljudi sa
dva; a uz svoju prosi jedu glavu – koju je tako živopisno obavijao turbanom zelene i skrletne boje –
imao je zdravo srce dječaka i u tom srcu mnogo ljubavi za Petera Blooda.
Ploveći oko stjenovitog rta na kome je bila tvrđava, iznenadio se kad je ugledao »Arabellu«,
usidrenu u zaljevu. Protrljao je svoje jedino oko kao da bi s njega htio skinuti koprenu i opet pogle-
dao. Nikako nije mogao vjerovati onom što je vidio. A zatim ga jedan glas kraj njega – Glas Dykea,
koji je bio odlučio da pođe s njim – uvjeri da se nije samo on zaprepastio.
– Za ime božje, je li ono »Arabella« ili njen duh?
Stari vuk zakoluta svojim jedinim okom prema Dykeu i otvori usta da nešto kaže. Zatim ih, ne
progovorivši, zatvori; čvrsto ih steže. Imao je dar obazrivosti naročito kad nešto nije razumijevao.
Nije više mogao sumnjati da je ono »Arabella«. A kad je tako, mora razmisliti prije no što bilo šta
kaže. Kog bi vraga »Arabella« tražila ovdje kad ju je ostavio na Jamaici? I da li je kapetan Blood
bio na brodu, kao njegov zapovjednik, ili je preostali dio mornara otplovio brodom, ostavivši kape-
tana u Port Royalu?
Dyke ponovi pitanje. Ovog mu puta Wolverstone odgovori. +
– Ti imaš dva oka da gledaš, a pitaš mene koji imam samo jedno; vidiš šta je.
– Ali ja vidim »Arabellu«.
– Naravno kad se tu usidrila. Šta si drugo očekivao?
– Šta sam očekivao? – Dyke ga zabezeknuto pogleda. – Ti si očekivao da ćeš ovdje naći »Ara-
bellu«?
Wolverstone ga pogleda prezrivo, a zatim se nasmija i odgovori dovoljno glasno da bi ga čuli
svi oko njega:
– Naravno! Nego šta? – I opet se nasmija tako da se Dykeu činilo da mu se ruga. Zatim se Wol-
verstone okrenuo i svoju pažnju posvetio usidravanju.
Kad je stigao na kopno, opkolili su ga radoznali gusari i po samim njihovim pitanjima shvatio je
kako stvari stoje; zaključio je da je sam Blood, iz straha ili kog drugog razloga, odbio da objasni šta
je radio kad se »Arabella» odvojila od grupe brodova. Wolverstone je bio zadovoljan uzdržljivošću
koju je pokazao prema Dykeu.
– Kapetan je uvijek bio skroman čovjek – objasni on Higthorpeu i drugima koji se okupiše oko
njega. – Nije to čovjek koji će sam sebe hvaliti. Pa, eto, bilo je to ovako. Sukobili smo se sa starim
don Miguelom i kad smo ga potopili, primili smo na brod jednog londonskog posrednika koga je dr-
žavni sekretar poslao kapetanu s ponudom da stupi u službu engleskog kralja pod uvjetom da se osta-
vi gusarenja i da se dobro vlada. Umjesto odgovora, kapetan ga je poslao do đavola. A onda smo se
uhvatili u koštac s flotom s Jamaice kojom je zapovijedala ona sijeda hulja Bishop i bilo ti je to tako
da bi tu sigurno završio i kapetan Blood i svaki majčin sin. Zato odah njemu i rekoh: prihvati tu ponu-
du, pređi na kraljevu stranu, pa spasi svoju i naše glave. On me posluša, a londonski posrednik mu na
licu mjesta uruči naimenovanje, a Bishop, kad za to ču, umalo što ne crče od muke. Ali tako se zbilo i
morao je progutati. Svi smo tako bili u kraljevoj službi, te tako uplovismo u Port Royal, skupa s Bi-
shopom. Ali Bishop nije imao povjerenja u nas. I previše nas je dobro poznavao. Da nije bilo lorda,
onog iz Londona, objesio bi kapetana i pored kraljevog ukaza. Blood bi se iste one noći izvukao iz
Port Royala. Ali je onaj pas Bishop izdao naređenje da se s tvrđave budno motri. Na kraju, mada mu
je trebalo za to petnaest dana, Blood ga je nadmudrio. Poslao je mene i većinu mornara na put na fre-
gati koju sam kupio. Zamisao mu je bila – kako mi je u povjerenju rekao – da krene za mnom da me
tobože goni. Da li je to tako izveo ili ne, ne bih vam znao reći, ali, evo ga tu, pred nama, kao što sam i
očekivao.
Šteta što Wolverstone nije bio povjesničar. Imao je maštu koja je tačno znala dokle smije da se
udalji od istine i koliko da je oboji da bi joj promijenio oblik prema svojim ciljevima.
Kad je ispričao svoju smjesu činjenica i izmišljotina i time uvećao broj podviga kapetana Blo-
oda, raspitao se gdje može naći Petera Blooda. Wolverstone sjede u čamac i pođe da se, kao što je
rekao, javi na raport.
U velikoj kabini »Arabelle« zatekao je Petera Blooda samog i već prilično pri piću; u tom stanju
ga nitko nije vidio. Kad Wolverstone uđe, kapetan Blood podiže zakrvavljene oči i pogleda ga. Po-
gled njegovih očiju postade za časak oštriji, jer se trudio da raspozna svog posjetioca. Potom se na-
smija neumjerenim, luđačkim smijehom koji je uz to bio i nekako podrugljiv.
– A, stari vuče – reče on – najzad si stigao, je Li? Šta ćeš učiniti sa mnom? – Zatim glasno štuc-
nu i opet se lijeno zavali u stolicu.
Stari Wolverstone ga je netremice gledao namršten i šuteći. U svom životu je gledao mnoge uža-
se mirnog oka, ali je sad odjednom osjetio bol ugledavši kapetana Blooda u ovakvom stanju. Da bi
dao oduška svom osjećanju, on opsova. To je bio jedini način kojim je izražavao sve vrste uzbuđenja.
Zatim odgega do stola i sjede prema kapetanu.
– Petere, sto mu muka, šta je to?
– Rum – odgovori Peter. – Rum s Jamaice. – I dodade Wolverstoneu bocu i čašu.
Wolverstone ih i ne pogleda.
– Pitam te šta te muči – zaurla on.
– Rum – reče opet kapetan Blood i osmijehnu se. – Baš rum. Odgovaram na sva tvoja pitanja.
Zašto ti ne odgovaraš na moja? Šta ćeš učiniti sa mnom?
– Već sam učinio – odgovori Wolverstone. – Bogu hvala, bio si pametan pa si šutio do mog do-
laska. Jesi li toliko trijezan da me razumiješ?
– Pijan ili trijezan, uvijek te razumijem.
– Onda slušaj! – I Wolverstone ispriča svoju priču. Kapetan se napregnuo da bi ga razumio.
– Može zamijeniti istinu – reče on kad Wolverstone završi. – I... o, ne smeta! Mnogo sam ti za-
hvalan, stari vuče, vjerni stari vuče! Da li je to vrijedilo? Ja nisam više gusar; nikad više neću biti
gusar. Gotovo je! – Udari rukom o stol, a pogled mu odjednom postade divlji.
– Doći ću opet na razgovor, kad budeš imao manje ruma u glavi – reče Wolverstone i diže se. –
A dotle ćeš biti ljubazan da zapamtiš priču koju sam ti ispričao i ne kažeš ništa što bi me načinilo laž-
ljivcem. Svi mi vjeruju, čak i ljudi koji su doplovili sa mnom iz Port Royala. Uvjerio sam ih. Kad bi
bili uvjereni da si kraljevo naimenovanje primio ozbiljno s namjerom da činiš ono što je činio Mor-
gan, možeš zamisliti šta bi nastupilo.
– Nastupio bi pakao – reče kapetan – a jedino je to za mene.
– Dosta si se nakresao – primijeti Wolverstone ljutito. – Sutra ćemo opet razgovarati.
Razgovarali su, ali bez mnogo uspjeha i toga i ostalih dana dok su lile kiše koje su počele te
noći. Uskoro je pronicljivi Wolverstone otkrio da Blooda ne muči rum. Rum je bio posljedica, ali ne
i uzrok kapetanove ravnodušnosti. Neka rana mu je nagrizala srce. Stari vuk je imao dovoljno iskus-
tva da tačno pogodi kakve je vrste ta rana. Proklinjao je sve suknje na svijetu, a budući je znao dosta
o životu, čekao je da boljka prođe.
Ali ona nije prolazila. Kad se nije kockao, ni pio po krčmama Tortuge u društvu koje je u svojim
boljim danima prezirao, Blood se zatvarao u svoju kabinu na »Arabelli«, sam i povučen u sebe. Nje-
govi prijatelji iz guvernerovog doma, zaprepašteni ovom promjenom, pokušavali su da ga iz nje izvu-
ku. Gospođica d’Ogeron je naročito bila ožalošćena, pa mu je slala skoro svakog dana pozive na koje
je on rijetko odgovarao.
Kasnije, kad su kiše počele da se bliže kraju, dolazili su mu njegovi oficiri s prijedlozima da
napadnu španjolske naseobine, jer bi im to donijelo koristi. Ali je on prema svemu pokazivao ravno-
dušnost, koja je, ukoliko su dani prolazili i vrijeme se proljepšavalo, izazivalo prvo nestrpljenje, a
zatim i ogorčenje. Christian, koji je zapovijedao brodom »Clotho«, dođe jednog dana bijesan, pred-
bacujući mu nerad i tražeći da mu izda naređenja.
– Idi do vraga! – odgovori mu Blood, kad ga je saslušao.
Christian ode ljutit, a sutradan »Clotho« diže sidro i otplovi, dajući tako primjer i drugima da ga
napuste; ostali kapetani, iako odani Bloodu, uskoro nisu više mogli zadržati svoje ljude.
Blood se ponekad pitao, zašto se uopće i vraćao u Tortugu. On je neprekidno mislio na Arabellu
i na njeno prezren je prema njemu kao razbojniku i gusaru. Bio se zbog toga zakleo da se nikad više
neće baviti gusarenjem. Pa šta će sada ovdje? Na to pitanje odgovarao je drugim pitanjem: kuda hi,
inače, otišao? Činilo se da nema kud, ni naprijed, ni natrag.
Očigledno je propadao. Sasvim je nestalo njegove skoro kicoške brige o vanjskom izgledu; bio
je nemaran i aljkav u odijevanju. Po obrazima, koje je uvijek brižljivo brijao, izbila je crna brada;
duga, gusta, crna kosa, koju je nekada tako marljivo uvijao, visila je sada prava i čupava niz lice koje
je od zdravog i preplanulog postalo suho i blijedo, a njegove nekad žive i neodoljive oči sada su se
ugasile, bile su bez sjaja.
Wolverstone, koji je jedini znao zašto je do svega toga došlo, usudi se još jednom – samo jed-
nom – da mu otvoreno o tome govori.
– Sto mu gromova, Petere! Zar tome nikad neće biti kraja? – urlao je div. – Zar ćeš provesti ži-
vot u tuzi i pijanstvu zato što te neće jedna guska iz Port Royala? Trista mu muka! Ako tu djevojku že-
liš, zašto ne pođeš po nju?
Ispod kao ugalj crnih obrva plave oči ga srdito pogledaše i u njima zaplamsa malo one stare va-
tre. Ali je Wolverstone nastavljao ne obraćajući na to pažnju:
– Rio bih ljubazan s djevojkom dok time mogu da je pridobijem. Ali me slobodno ubi, ako bih
ikad upropaštavao rumom zbog ičeg što nosi suknju. To ne priliči starom vuku. Ako te već neki drugi
pohod ne privlači, zašto ne bismo krenuli na Port Royal? Kog je vraga važno što je to englesko nase-
lje? Zapovjednik mu je pukovnik Bishop, a među tvojim ljudima nema čovjeka koji ne bi pošao za to-
bom u pakao, samo ako bi mogao ščepati Bishopa za vrat. Treba samo vrebati priliku kad flota ne
bude u luci. Za momke će u gradu biti dosta pljačke, a tebi će pripasti djevojka. Da ispitam šta misle
o tome?
Blood je ustao na noge, oči su mu sijevale, a ispijeno lice mu se iskrivilo.
– Gubi se iz moje kabine, smjesta se gubi ili će, vjere mi, iznijeti iz nje tvoju lješinu. Kako si,
pseto šugavo, smio da mi dođeš s takvim prijedlozima?
Psovao je svog vjernog oficira s žestinom kakvu nitko nije pamtio. Wolverstone se uplaši i iziđe
bez ijedne riječi. To pitanje više nitko nije pokrenuo, a Blooda su ostavili njegovim sanjarijama.
Najzad, dok su njegovi gusari postajali sve očajniji, dogodilo se nešto što je bila zamisao kape-
tanovog prijatelja d’Ogerona. Jednog sunčanog jutra guverner Tortuge dođe na brod s jednim malim,
zdepastim gospodinom prijatnog izgleda, ljubaznog i oholog ponašanja.
– Gospodine kapetane – reče gospodin d’Ogeron – doveo sam vam gospodina de Cussya, guver-
nera Francuske Hispaniole, koji želi razgovarati s vama
Iz obzira prema svom prijatelju, kapetan Blood izvadi lulu iz usta, otrijezni se malo od ruma, us-
tade i pokloni se gospodinu de Cussyu.
– Serviteur106 – reče on.
Gospodin de Cussy uzvrati pozdrav i sjede na podboj ispod prozora nad krmom.
– Gospodine kapetane, vi ovdje pod vašom komandom imate priličan broj ljudi – reče on.
– Oko osam stotina.
– Čujem da već postaju ćudljivi od nerada.
– Mogu ići do vraga kada god to zažele.
De Cussy otmjeno šmrknu burmut.
– Želim vam predložiti nešto bolje od toga – izjavi on.
– Pa predložite – odgovori Blood, ne pokazujući neko naročito interesiranje.
De Cussy pogleda gospodina d’Ogerona i podiže malo obrve. Odgovor kapetana Blooda nije ga
ohrabrio. Ali d’Ogeron napući usta i odsječno kimnu glavom i guverner izloži svoj prijedlog.
– Iz Francuske nam je stigla vijest da smo u ratu sa Španjolskom.
– A, vijest, je li? – promrmlja Blood.
– Govorim službeno, gospodine kapetane. Ne govorim o neslužbenim čarkama i o neslužbenim
pljačkaškim mjerama koje smo ovdje opraštali. Vodi se rat – rat po svim propisima – između Francu-
ske i Španjolske u Evropi. Namjera je Francuske da se taj rat prenese u Novi svijet. U tom cilju dola-
zi iz Bresta flota pod zapovjedništvom baruna Rivarola. U pismima koje sam od njega dobio, on izra-
žava želju da opremim još jednu eskadru i sakupim bar tisuću ljudi kojima bi pojačao svoje snage
kad stigne. Cilj mog dolaska, kapetane, po prijedlogu našeg dobrog prijatelja gospodina d’Ogerona,
to je ukratko ponuda da se s vašim brodovima i ljudima stavite pod zastavu gospodina de Rivarola
Blood ga pogleda s nešto probuđenim interesom.
– Nudite da nas primite u francusku službu? – upita. – Pod kojim uvjetima, gospodine?
– Vi ćete dobiti čin kapetana bojnog broda, a oficiri pod vašim zapovjedništvom odgovarajuće
činove. Imat ćete plaće prema činovima, a skupa s vašim ljudima imat ćete pravo na desetinu od sva-
kog plijena.
– Moji ljudi to neće smatrati vrlo izdašnim. Reći će vam da sutra mogu isploviti te staviti nož
pod neko španjolsko naselje i zadržati sve što opljačkaju.
– Da, ali uz opasnosti koje idu uz gusarenje. S nama, vaš će položaj biti uredan i služben, a
uzevši u obzir moćnu flotu gospodina de Rivarola, poduhvati koji će se poduzimati bit će mnogo ve-
ćeg obima nego ma šta što biste vi mogli pokušati na svoju ruku. Tako da desetina u ovom slučaju
može biti više nego sve u onom drugom.
Kapetan Blood je razmišljao. Ovo što mu se predlaže nije više gusarstvo. To je časno zaposle-
nje u službi francuskog kralja.
– Vidjet ću šta misle moji oficiri – odgovori on i posla po njih.
Oni dođoše i gospodin de Cussy im izloži stvar. Hagthorpe odmah izjavi da prijedlog dolazi u
dobar čas. Ljudi gunđaju zbog dugog nerada i bili bi svakako voljni da prihvate službu koju im u ime
Francuske nudi de Cussy. Dok je govorio, Hagthorpe je gledao u Blooda. Blood namršteno kimnu gla-
vom u znak odobravanja. Ohrabreni ovim, oni nastaviše da pregovaraju o uvjetima. Mladi francuski
gusar Yberville imao je čast izložiti de Cussyu kako je ponuđeni dio premalen. Ako dobiju petinu pli-
jena, oficiri jamče da će njihovi ljudi pristati, za manje neće.
Gospodin de Cussy se ožalosti. On je dobio uputstva. Uzet će na sebe veliku odgovornost, ako ih
prekorači. Gusari su bili nepopustljivi. Ako gospodin de Cussy ne može pristati na jednu petinu, onda
nema više šta da se kaže. Gospodin de Cussy je najzad pristao da prekorači dobijena uputstva, pa na-
pisaše i potpisaše ugovor još istog dana. Gusari su morali biti u Malom Goavu107 pred kraj januara,
ikad je gospodin de Rivarol javio da ga mogu očekivati.
Poslije toga nastali su u Tortugi dani rada, popravljanja brodova, sušenja mesa, spremanja zali-
ha hrane. U svemu tome, što bi nekad sasvim obuzelo njegovu pažnju, kapetan Blood nije učestvovao.
On je i dalje bio ravnodušan i usamljen. Pristao je na ovaj poduhvat, ili bolje, pustio da ga želje nje-
govih oficira uvuku u njega – samo zato što je ponuđena služba bila redovna i časna i što nije bila ni
u kakvoj vezi s gusarenjem, s kojim je, kako se zakleo, prekinuo. Ali je njegov pristanak ostao bez
oduševljenja. Služba u koju je sad ušao nije u njemu probudila nikakvu revnost. Bilo mu je potpuno
svejedno – kao što je rekao Hagthorpeu, koji se jednom usudio da ga prekori – da li će ići u Mali
Goav ili u pakao i da li je u službi Louisa XIV ili sotone.
GOSPODIN DE RIVAROL
Kapetan Blood je još uvijek bio zle volje kad su krenuli iz Tortuge, i to ga je raspoloženje drža-
lo i kad su se usidrili u zaljevu Mali Goav. Nije se promijenio ni kad je trebalo da pozdravi gospodi-
na baruna de Rivarola, kad je ovaj plemić najzad stigao sa svojom flotom od pet ratnih brodova i
spustio sidro kraj gusarskih lađa sredinom februara. Francuz je, kako je sam izjavio, putovao šest
sedmica jer ga je spriječilo rđavo vrijeme.
Kad su mu javili da ga očekuju, kapetan Blood pođe u tvrđavu Malog Goava, gdje je trebalo da
održe sastanak. Barun, visok čovjek od četrdeset godina, lica kao u ptice grabljivice, vrlo hladan i na
odstojanju, odmjeri kapetana Blooda očima u kojima se jasno vidjelo kakvo loše mišljenje ima o nje-
mu. Na Hagthorpea, Ybervillea i Wolverstonea, koji su se poredali iza svoga kapetana, nije uopće
obraćao pažnju. Gospodin de Cussy ponudi kapetanu Bloodu stolicu.
– Dočekajte malo, gospodine de Cussy. Čini mi se da gospodin barun nije primijetio da nisam
sam. Dozvolite mi, gospodine, da vam predstavim svoje suradnike: Hagthorpea, kapetana »Elisabet-
he«, Wolverstonea, kapetana »Atroposa« i Ybervillea, kapetana »Lachesisa«.
Barun je promatrao netremice i s visine kapetana Blooda, a zatim sasvim izdaleka i skoro nepri-
mjetno kimnu glavom svakome od trojice. Njegovo ophođenje je jasno kazivalo da ih prezire i da je
želio da to oni odmah shvate. To je vrlo čudnovato uticalo na kapetana Blooda. Probudi se đavo u
njemu, a u isto vrijeme oživi i samopoštovanje koje je u zadnje vrijeme bilo pridrijemalo u njemu.
Obuze ga iznenada stid što je izgledao neuredno i nedotjerano, pa možda zbog toga poče još više pr-
kositi. On kao da htjede staviti nešto važno do znanja kad pomače svoj opasač preko struka tako da se
mogao bolje vidjeti lijepo izrađen balčak njegovog spretnog tankog mača. Zatim dade znak svojim
kapetanima da posjedaju na stolice.
– Priđite stolu, momci. Zadržavamo baruna.
Oni ga poslušaše. Wolverstone se cerio kao da je htio pokazati kako potpuno razumije u čemu je
stvar. Gospodin de Rivano! poče ih promatrati još prezrivije. Sjediti za stolom s ovim pljačkašima
značilo je, prema njegovom mišljenju, izjednačiti se s njima i okaljati svoju čast. On je zamišljao da
oni treba da stoje dok primaju njegova naređenja – izuzimajući, možda, kapetana Blooda – kao što
priliči takvoj vrsti ljudi kad su u prisustvu osoba kao što je on. Tada učini nešto što mu je još jedino
ostalo da bi napravio neku razliku između sebe i njih. On stavi šešir na glavu.
– To vam je vrlo pametno – primijeti Blood ljubazno. – I ja osjećam propuh. – Zatim i sam stavi
na glavu šešir od dabrove dlake, ukrašen perima.
Gospodin de Rivarol promijeni boju. Vidjelo se kako drhti od bijesa; zato je morao za trenutak
da se uzdrži prije nego što se usudio progovoriti. Gospodinu de Cussyu bilo je očigledno vrlo ne-
ugodno.
– Gospodine – poče barun ledenim glasom – primoravate me da vas podsjetim da ste vi po činu
kapetan bojnog broda i da se nalazite pred generalom pomorskih i kopnenih francuskih snaga u Ame-
rici. Primoravate me da vas isto tako podsjetim da čovjek vašeg čina duguje izvjesno poštovanje
mome činu.
– Milo mi je što mogu da vas uvjerim – odgovori kapetan Blood – da nije potrebno da me pod-
sjećate. Sebe smatram džentlmenom, mada sada vrlo malo sličim na to. Ne bih imao takvo mišljenje o
sebi, pa da sam ma kako sposoban za sve drugo, kad ne bih umio poštovati ljude koje je priroda ili,
možda, sreća postavila iznad mene. Isto tako, ne bih imao takvo mišljenje o sebi, kad ne bih umio po-
štovati ljude koji su ispod mene po činu i koji ne bi imali mogućnosti da negoduju, ako se ne bih op-
hodio s njima kao džentlmen. – Bio je to prijekor učinjen tako prikladno da mu se ništa nije moglo
prigovoriti. Gospodin de Rivarol se ugrize za usnu. Kapetan Blood nastavi brzo, ne dajući mu vreme-
na da odgovori. – Budući je sve ovo jasno, hoćemo li preći na posao?
Gospodin de Rivarol ga pogleda oštro.
– Možda bi to bilo najbolje – odgovori on. Zatim uze list papira. – Imam ovdje primjerak ugo-
vora koji ste zaključili s gospodinom de Cussyem. Prije nego što krenemo dalje, moram primijetiti da
je gospodin de Cussy prekoračio uputstva koja je dobio kad vam je odobrio jednu petinu zadobijenog
plijena. Nije bilo u njegovoj vlasti da vam odobri više od jedne desetine.
– To je stvar koja se tiče vas i gospodina de Cussya, gospodine generale.
– O ne, to je stvar koja se tiče mene i vasi.
– Oprostite, gospodine generale. Ugovor je potpisan. Što se nas tiče, stvar je okončana. A iz ob-
zira prema gospodinu de Cussyu ne bismo željeli prisustvovati kada ga budete prekoravali za ono što
vi, možda, smatrate da on zaslužuje.
– To se vas uopće ne tiče šta bih ja imao da kažem gospodinu de Cussyu.
– Pa, to vam i kažem, gospodine generale.
– Ali, mon de Dieu! Pretpostavljam da će vas se ticati to što vam ne možemo odobriti veći udio
od jedne desetine. – Gospodin de Rivarol se bio toliko razdražio da je udario rukom o stol. Ovaj gu-
sar je znao đavolski vješto ukrstiti mačeve.
– Jeste li sasvim sigurni, gospodine barune, da ne možete?
– Sasvim sam siguran da neću.
Kapetan Blood sleže ramenima i obori glavu.
– U tom slučaju – reče on – ne ostaje mi ništa drugo nego da vam podnesem svoj mali račun za
naše troškove i da utvrdim svotu koju treba da nam nadoknadite zato što smo izgubili vrijeme i uzne-
miravali se da dođemo ovamo. Kad to uredimo, možemo se rastati kao prijatelji, gospodine barune. I
sve će biti u najboljem redu.
– Šta hoćete, do vraga, time da kažete? – Barun je ustao i naslonio se svom težinom preko stola.
– Je li moguće da govorim nejasno? Moj francuski jezik nije, možda, baš najčišći, ali...
– O, vi govorite francuski dosta tečno, poneki put i previše tečno, ako smijem staviti tu primjed-
bu. A sada me slušajte, gospodine gusaru. Nisam čovjek pred kojim možete bez opasnosti izigravati
budalu u što ćete se, možda, vrlo brzo uvjeriti. Vi ste se primili da služite francuskom kralju – vi i
vaši ljudi; dobili ste položaj kapetana bojnog broda, a ovi vaši oficiri položaj poručnika. Ovi položa-
ji donose sobom obaveze koje ne bi bilo loše da malo proučite, a donose i kazne za one koji ne uspiju
izvršiti obaveze, što biste također mogli proučiti. One su prilično stroge. Prva obaveza jednog oficira
je pokornost. Preporučujem vam da obratite na to pažnju. Nemojte nikako zamišljati, kao što izgleda
da stalno činite, da ste vi moji saveznici u poduhvatima koji mi predstoje. Vi ste samo moji potčinje-
ni. Gledajte u meni zapovjednika koji vas vodi, a ne druga ili čovjeka ravnog sebi. Nadam se da me
razumijete.
– O, budite sigurni da vas razumijem – nasmija se kapetan Blood. Bilo je gotovo nevjerojatno
kako mu se pod utjecajem sukoba vraćala stara narav. Jedino što mu je kvarilo uživanje bila je pomi-
sao da se nije obrijao. – Ništa nisam zaboravio, uvjeravam vas, gospodine generale. Nisam, na pri-
mjer, zaboravio, kao što izgleda da je kod vas slučaj, da je ugovor koji smo potpisali uvjet pod kojim
smo ušli u službu, a odredbe ugovora predviđaju da dobijemo jednu petinu. Ako odbijete to, samim
tim poništavate ugovor i tako poništavate našu službu prema tom ugovoru. Od tog časa nećemo više
imati čast da držimo položaje u mornarici francuskog kralja.
Njegova tri kapetana izraziše svoje odobravanje više nego poluglasno.
Rivarol je buljio u njih potpuno poražen.
– Zaista... – započe gospodin de Cussy stidljivo.
– Zaista, to je vaše maslo, gospodine – okrene se žestoko barun k njemu, sretan što postoji bar
netko na kome može iskaliti svoj bijes. – Trebalo bi da vas degradiram zbog ovoga. Vi ste osramotili
kraljevu službu, vi dovodite mene, predstavnika njegovog veličanstva, u nemoguć položaj.
– Zar je nemoguće da nam odobrite udio od jedne petine? – upita kapetan Blood vrlo uglađeno.
– U tom slučaju nema potrebe da se žestite i da vrijeđate gospodina de Cussya. Gospodin de Cussy
zna da ne bismo došli da ste nam odredili manji udio. A otići ćemo, ako dobijemo vaše uvjerenje da
nam ne možete odobriti više. Tako će stvari stajati isto onako kao što bi stajale čak i da se gospodin
de Cussy strogo pridržavao naređenja. Nadam se, gospodine barune, da vas je zadovoljilo moje
objašnjenje, prema kome, ako odbacite ugovor, nećete imati pravo zahtijevati naše usluge, niti ćete
moći onemogućiti nam da odemo – bar ne časno.
– Ne časno, gospodine? Do vraga s vašom drskošću! Zar vi želite reći da ja mogu učiniti ma šta
što nije časno?
– To neću reći jer to ne bi bilo moguće – odgovori kapetan Blood. Mi bismo se već za to pobri-
nuli. Na vama ostaje, gospodine generale, da kažete, da li ugovor odbacujete ili ne.
Barun sjede.
– Razmislit ću o cijeloj stvari – reče on zlovoljno. – Obavijestit ću vas o svojoj odluci.
Kapetan Blood ustade, a za njim i njegovi oficiri. Kapetan Blood se pokloni i samo reče:
– Gospodine barune!
Zatim se sa svojim gusarima povuče iz odaje uzvišenog i rasrđenog generala kraljevskih pomor-
skih i kopnenih snaga u Americi.
Možete zamisliti šta je sve imao da preživi gospodin de Cussy slijedećih četvrt sata. On u stvari
zaslužuje da ga sažaljevate. Obijesni gospodin de Rivarol otpuhao je njegovu umišljenost kao što
vjetrovi otpušu paperje sa čkalja u jesen. General kraljevskih snaga korio je njega – čovjeka koji je
bio guverner Hispaniole – kao da je običan sluga. Gospodin de Cussy se branio, uzimajući u pomoć
objašnjenje koje je već kapetan Blood tako sjajno upotrijebio u njegovu korist – da nikakve štete
neće biti od toga ako se ne potvrde odredbe koje je on zaključio s gusarima. Gospodin de Rivarol ga
ušutka zastrašivanjima i prijetnjama.
Kad više nije imao zbog čega da ga kori, počeo ga je ponižavati. Smatrajući da se gospodin de
Cussy pokazao nedostojnim položaja na kome je bio, gospodin de Rivarol preuze odgovornost tog
položaja za sve vrijeme dok bude ostao u Hispanioli, a da bi to proveo u djelo, poče time što dovede
vojnike sa svojih lađa i postavi svoju stražu u tvrđavi gospodina de Cussya.
Iz toga se ubrzo izrodi nesreća. Kad je sutradan Wolverstone izašao na obalu u svom živopisnom
odijelu koje je volio, sa šarenim rupcem na glavi, neki oficir francuskih trupa, koje su se baš prije
toga iskrcale, poče mu se podsmjehivati. Wolverstone, koji nije bio naučio da mu se rugaju, odgovori
istom mjerom, dodavši malo i sa svoje strane. Oficir ga stade vrijeđati, a Wolverstone ga jednim
udarcem obori na zemlju i ostavi ga tako skoro bez svijesti. Nakon jednog sata obavijestili su gospo-
dina de Rivarola o tome i, prije nego što je izbilo podne, zatvorili su Wolverstonea u tvrđavu prema
naređenju gospodina de Rivarola.
Baš kad su barun i gospodin de Cussy sjeli da večeraju, crnac, koji ih je služio, najavi kapetana
Blooda. Gospodin de Rivarol naredi osorno da ga uvedu i tada se pojavi pred njim nakićen i brižlji-
vo dotjeran čovjek, bogato odjeven, sav u crnom i u srebru. Njegovo mrko lice oštrih crta bilo je paž-
ljivo izbrijano, uvojci njegove duge, crne kose padali su na okovratnik od fine čipke. U desnoj ruci
nosio je široki crni šešir sa skrletnim nojevim perom, a u lijevoj štap od ebanovine. Imao je svilene
čarape, vrpce je vezao u široki uzao, pa su mu tako skrivale podvezice, a crni ukrasi na cipelama bali
su neupadljivo optočeni zlatom.
U prvi mah gospodin de Rivarol ga nije prepoznao, jer je Blood izgledao deset godina mlađi
nego prethodnog dana Ali tu su bile žive plave oči pod ravnim crnim obrvama koje se nisu mogle za-
boraviti i koje su ga odale prije no što je progovorio. Njegov ponos, koji je uskrsao, zahtijevao je od
njega da se izjednači s barunom i da to izjednačenje objavi svojim vanjskim izgledom.
– Došao sam u nezgodno vrijeme – ispriča se on pristojno. – Oprostite. Moj posao je hitan. Tiče
se, gospodine de Cussy, Wolverstonea, kapetana broda »Lachesis«, koga ste uhapsili.
– Ja sam naredio da ga uhapse – reče gospodin de Rivarol.
– Zaista! Ali ja sam mislio da je gospodin de Cussy guverner Hispaniole.
– Dok sam ja ovdje, gospodine, ja sam vrhovna vlast. Isto to treba i vi da znadete.
– Odlično. Ali vi, vjerojatno, niste svjesni kakvu ste grešku počinili.
– Vi to nazivate greškom?
– Da, greškom. Na kraju krajeva još je i pristojno s moje strane što upotrebljavam tu riječ. Ali
to je zato što žurim i što hoću da skratim prepirku. Vaši ljudi nisu zatvorili pravog krivca, gospodine
de Rivarol. Uhapsili su Wolverstonea umjesto francuskog oficira koji ga je prostački izazivao. Molim
vas da ovu stvar ispravite bez odlaganja.
Lice gospodina de Rivarola, koje bješe kao u ptice grabljivice, planu poput vatre. On iskolači
svoje tamne oči.
– Gospodine, vi... vi ste drski! I to nepodnošljivo drski! – Bio je to čovjek koji je obično potpu-
no vladao sobom, ali ovo ga je tako strašno uzbudilo, da je skoro počeo mucati.
– Gospodine barune, vi uzalud trošite riječi. Ovo je Novi svijet i ne samo da je nov, nego je i
neobičan za čovjeka koga su odgajali usred sujevjerja Starog svijeta. Možda još niste imali vremena
da shvatite koliko je sve to neobično; zbog toga ću i preći preko uvrede koju ste mi nanijeli. Ali prav-
da je pravda u Novome kao i u Starom svijetu, a nepravdu nećemo trpjeti ni ovdje, ni tamo. Pravda
zahtijeva da oslobodite mog oficira, a da uhapsite i kaznite svog. Pozivam vas pokorno da izvršite tu
pravdu.
– Pokorno? – obrecnu se barun pun bijesa i prezira.
– S najdubljom pokornošću, gospodine. Ali u isto vrijeme želim podsjetiti gospodina baruna da
mojih gusara ima osam stotina; vaših trupa ima pet stotina; a gospodin de Cussy će vam objasniti za-
nimljivu činjenicu da svaki gusar vrijedi u borbi bar koliko trojica običnih vojnika. Bit ću savršeno
iskren s vama, gospodine, da ne bismo izgubili vrijeme i da ne bi došlo do oštrih riječi. Ili ćete
smjesta osloboditi kapetana Wolverstonea, ili ćemo mi morati poduzeti mjere da ga sami oslobodimo.
Posljedice mogu biti užasne. Ali bit će onako kako se vama sviđa, gospodine barune. Vi ste vrhovna
vlast. Na vama je da odlučite.
Gospodin de Rivarol je bio blijed kao smrt. Nikad mu se u životu još nitko nije tako otvoreno
suprotstavio, niti ga je itko dosad tako izazivao. Ali on se savlada.
– Hoćete li biti tako ljubazni da počekate u predsoblju, gospodine kapetane? Želio bih progovo-
riti riječ-dvije s gospodinom de Cussy em. Uskoro ćete saznati moju odluku.
Kad su se vrata zatvorila, barun sruči sav svoj bijes na glavu gospodina de Cussy a.
– Dakle tako, ovo su ljudi koje ste primili u kraljevu službu, ljudi koji treba da služe pod mojim
zapovjedništvom – ljudi koji ne služe nego naređuju, i to prije nego što smo krenuli na posao radi ko-
jeg sam došao iz Francuske! Kako vi to objašnjavate, gospodine de Cussy? Napominjem vam da sam
nezadovoljan s vama. U stvari, kao što možete primijetiti, užasno sam ljut.
Guverner kao da htjede da se otrese svoje okrugline, ispravi se i ukruti.
– Vaš položaj, gospodine, ne daje vam pravo da me korite; niti vam to pravo daju činjenice.
Uzeo sam vam ljude koje ste željeli da uzmem. Nisam kriv što vi ne znate kako treba s njima postupa-
ti. Kao što vam je rekao kapetan Blood, ovo je Novi svijet.
– Vidi, vidi! – smiješio se zlobno gospodin de Rivarol. – Ne samo da mi niste ništa objasnili,
nego se još usuđujete da mi kažete da nisam u pravu. Skoro se divim vašoj smjelosti. Ali pustimo
sada to! – On ostavi to po strani. Bio je krajnje podrugljiv. – Kažete mi da je ovo Novi svijet, a novi
svjetovi, pretpostavljam, stvaraju nova ponašanja. Možda ću vremenom prilagoditi svoje poglede
ovom novom svijetu ili ću, možda, prilagoditi ovaj novi svijet svojim pogledima. – Htio je time da
primijeti. – Zasad moram prihvatiti ono što sam zatekao. Ostaje još jedino da me vi, gospodine, posa-
vjetujete šta da činim, jer imate iskustva s ovim divljim i neuobičajenim načinom ophođenja.
– Gospodine barune, bilo je ludo hapsiti gusarskog kapetana. Bilo bi bezumno ostati uporan pri
tome. Mi nemamo takve sile koja bi im mogla odoljeti.
– U tom slučaju, gospodine, možda ćete mi reći šta treba ubuduće učiniti. Treba li kod svake te-
škoće da se pokorim zapovijedima ovog Blooda? Ukratko, hoću li ja, kraljev predstavnik u Americi,
biti ostavljen na milost i nemilost ovim lupežima? Hoće li se ovaj poduhvat, zbog koga smo svi kre-
nuli, izvoditi po njegovim naređenjima?
– Oh, ni u kom slučaju! Upisujem dobrovoljce ovdje u Hispanioli i osnivam crnački korpus. Kad
to bude gotovo, računam da ćemo imati oko tisuću ljudi, ne računajući u njih gusare.
– Ako je tako, zašto se onda ne odijelimo od njih?
– Zato što će oni uvijek ostati oštrica svakog oružja koje mi iskujemo. Oni su tako vješti ovoj
vrsti ratovanja koja nam predstoji da nije nimalo pretjerano ono što je čas prije rekao kapetan Blood.
Jedan gusar vrijedi koliko tri obična vojnika. U isto vrijeme imat ćemo dovoljno veliku vojsku da
možemo motriti na njih. Uostalom, gospodine, oni imaju i neki pojam o časti. Oni će se držati svog
ugovora i ako budemo postupali s njima pravično, i oni će postupati pravično s nama, tako da neće
dolaziti do nesuglasica. Imam iskustva s njima i dajem vam svoju riječ za to.
Gospodin de Rivarol je izvolio umilostiviti se. Sad je samo bilo potrebno da se spasi forma, a
guverner mu je donekle pomogao i u tome, kao što mu je pružio osiguranost za budućnost time što je
povećao njihovu vojnu snagu.
– Vrlo dobro – reče on. – Budite tako dobri, pa pozovite opet toga kapetana Blooda.
Kapetan uđe, siguran u sebe i vrlo dostojanstven. Gospodinu de Rivarolu je bio odvratan; ali on
je to prikrivao.
– Gospodine kapetane, posavjetovao sam se s gospodinom guvernerom. Iz onoga što mi on kaže
vidim da je moguće da su pogriješili. Možete biti uvjereni da će pravda biti zadovoljena. Da bismo
bili sigurni, osobno ću predsjedavati vijeću koje će se sastojati od dva moja viša oficira, vas i jed-
nog vašeg oficira. Ovo vijeće će odmah nepristrano ispitati cijelu stvar i kaznit će krivca, odnosno
čovjeka koji je počeo izazivati.
Kapetan Blood se pokloni; nije htio tjerati mak na konac.
– Odlično, gospodine barune. A sada da pređemo na pitanje ugovora jer ste imali vremena raz-
mišljati čitavu noć. Treba li da shvatim da potvrđujete ugovor ili ga odbijete?
Gospodin de Rivarol zažmiri. Stalno mu se vrtjelo po glavi ono što mu je de Cussy rekao – da
ovi gusari moraju biti oštrica svakog oružja koje bi on mogao iskovati. Nije mogao da ih se oslobodi.
Uvidio je da je napravio taktičku grešku, kad je pokušao da smanji udio dobiti koji im je prema ugo-
voru pripadao. Povući se s takvog položaja znači svakako žrtvovati svoje dostojanstvo. Ali tu su bili
dobrovoljci koje je gospodin de Cussy upisivao da podupru kraljevog generala. Kad ih budu sakupi-
li, moći će to pitanje ponovno postaviti. U međuvremenu morao se povlačiti u što je moguće većem
redu.
– Razmišljao sam i o tome – reče on. – I, mada nisam promijenio svoje mišljenje, moram priz-
nati da nam ne preostaje ništa drugo nego da ispunimo datu riječ na koju nas je gospodin de Cussy
obavezao. Ugovor je potvrđen, gospodine.
Kapetan Blood se opet pokloni. Uzalud je gospodin de Rivarol pokušavao pronaći i najmanji
znak pobjedonosnog osmijeha na ovim stisnutim usnama. Gusarevo je lice ostalo krajnje ozbiljno.
Wolverstonea su oslobodili isto to poslije podne, a njegovog napadača su osudili na dva mjese-
ca zatvora. Tako su povratili mir. Ali ovakav početak nije mnogo obećavao. Uskoro su se slični suko-
bi ponovili.
Sedmicu dana kasnije pozvali su Blooda i njegove oficire na savjetovanje zakazano zato da bi
se odlučilo o napadu na Španjolce.
Gospodin de Rivarol izloži pred njima svoj plan kako da se napadne bogati španjolski grad Car-
tagena108. Kapetan Blood odgovori da ga to vrlo iznenađuje. Gospodin de Rivarol ga dosta kiselo po-
zva da iznese razloge za to svoje iznenađenje, što on i učini potpuno otvoreno.
– Da sam general kraljevske vojske u Americi – poče on – ne bih se ni trenutka dvoumio ili pi-
tao, koji je najbolji način da poslužim kralju i francuskom narodu. Mislim da će gospodinu Cussyu
biti isto toliko jasno kao što je i meni da prvo što treba učiniti to je odmah udariti na Španjolsku His-
paniolu i pretvoriti čitav taj plodni i divni otok u posjed francuskog kralja.
– Bit će i to – reče gospodin de Rivarol – Ali želim početi s Cartagenom.
– Hoćete reći, gospodine, da treba krenuti u jednu pustolovinu preko Karipskog mora, a zanema-
riti ono što nam je ovdje, pred nosom? Vrlo je moguće da Španjolci, kad budemo otišli, osvoje Fran-
cusku Hispaniolu. Ako počnemo time što ćemo pokoriti Španjolce ovdje, ta će mogućnost otpasti.
Osim toga, dat ćemo francuskoj kruni posjed za kojim se najviše žudi u Zapadnoj Indiji. Taj poduhvat
ne predstavlja nikakvu naročitu teškoću; može se brzo izvesti, a kad to završimo, imat ćemo dovoljno
vremena da vidimo šta ćemo dalje. To bi bio logičan red stvari prema kome bi ova borba imala da se
odvija.
On zastade. Svi su šutjeli. Gospodin de Rivarol je sjedio zavaljen u svojoj stolici i grickao kra-
jeve guščijeg pera. Malo kasnije on se nakašlja i postavi pitanja
– Da li netko dijeli mišljenje kapetana Blooda?
Nitko mu ne odgovori. Njegovi oficiri su ga se previše plašili. Bloodovi ljudi su, prirodno, više
voljeli Cartagenu jer je pružala veće mogućnosti za pljačku. Nisu htjeli ništa primijetiti iz odanosti
prema svom vodi.
– Izgleda da ste usamljeni – reče barun i, po svom običaju, kiselo se nasmija.
Na to se i kapetan Blood nasmija sasvim otvoreno. Odjednom mu je bilo jasno kakav je čovjek
bio barun. Njegovo dostojanstveno i oholo držanje toliko je zavaralo Blooda da je tek sad uspio sa-
gledati kakva se sitna duša krije iza svega toga. Zato se i smijao; to je doista bilo jedino što je mogao
učiniti. Ali u njegovom smijehu bilo je čak više ljutine nego prezira. On se zavaravao da je s gusare-
njem raščistio. I jedini razlog koji ga je naveo da primi ovu francusku službu bilo je uvjerenje da u
njoj nema ničeg sličnog. Međutim, tu je bio ovaj umišljeni, naduveni gospodin, koji naziva sebe gene-
ralom francuske vojske, a predlaže pljačkaški i lopovski pohod koji ne predstavlja ništa drugo, kad
se s njega smakne bijedni i providni veo zakonitog ratovanja, nego gusarenje najsramnije vrste.
Gospodin de Rivarol, ponukan njegovom veselošću, namršti se na njega kao da mu nešto nije
pravo.
– Zašto se smijete, gospodine?
– Zato što sam otkrio ovdje ironiju koja je nevjerojatno smiješna. Vi, gospodin barun, general
kraljevskih kopnenih i pomorskih snaga u Americi, predlažete napad čisto gusarske naravi, dok se ja,
gusar, zalažem za borbu koja je više usmjerena na to da obrani čast Francuske. Zar ne vidite, koliko
je to smiješno?
Gospodin de Rivarol nije vidio ništa smiješno u tome. Gospodin de Rivarol je bio, u stvari, vrlo
ljut. Skoči na noge, a isto to učiniše i njegovi oficiri – osim gospodina de Cussya, koji je i dalje sje-
dio i cerio se za svoj račun. I on je pročitao baruna kao otvorenu knjigu i poslije toga počeo ga prezi-
rati.
– Gospodine gusaru – poviče de Rivarol grubim glasom – izgleda da vas moram opet podsjetiti
da sam vaš starješina.
– Moj starješina! Vi! O, svemogući bože! Pa vi ste samo običan gusar. Ali ovog puta čut ćete is-
tinu pred svom ovom gospodom, koja imaju čast da služe francuskog kralja. Trebalo je da ja, gusar,
morski razbojnik, dođem ovamo i kažem šta će koristiti francuskoj časti i francuskoj kruni. Dok vi,
general koga je postavio francuski kralj, zanemarujete sve to i hoćete da potrošite kraljev novac da
biste napali jedno udaljeno naselje koje nema nikakvog značenja, hoćete da prolijete francusku krv da
biste zauzeli mjesto koje ne možete sačuvati, samo zato što ste čuli da u Cartageni ima mnogo zlata i
da ćete se obogatiti kad to zlato opljačkate. To sasvim sliči na lupeža koji je pokušao da se pogađa s
nama oko našeg udjela i da nam smanji dobit, iako je već bio potpisan ugovor koji vas je obavezivao.
Ako ne govorim istinu – evo gospodina de Cussya, pa neka kaže on. Ako ne govorim istinu, neka se
dokaže da nisam u pravu i molit ću vas za oproštenje. U međuvremenu, gospodine, povlačim se s
ovog savjetovanja. Neću više sudjelovati u vašim planovima. Pristao sam da služim francuskom kra-
lju s namjerom da to činim časno. Ne mogu vršiti tu službu časno, ako pomažem nekome tko ne štedi
živote i traći novac da bi napadao gradove koji nisu od bitnog značenja, jer mu je pljačka jedini cilj.
Vi, i jedino vi, morate snositi odgovornost za ovakve odluke. Želio bih da gospodin de Cussy obavi-
jesti o ovome francuske ministre. Što se ostalog tiče, gospodine, ostaje jedino da mi izdate svoja na-
ređenja. Očekivat ću ih na svom brodu – kao i sve drugo osobne naravi što, možda, smatrate da sam
zaslužio za riječi za koje sam osjećao da ih moram upotrijebiti na ovom savjetovanju. Gospodine ba-
rune, čast mi je pozdraviti vas!
On iziđe dostojanstveno, a za njim njegova tri kapetana, ne progovorivši ni riječi, jer su mu htje-
li biti vjerni, mada su u sebi mislili da je potpuno poludio.
Gospodin de Rivarol je drhtao kao riba izbačena iz vode. Zanijemio je pred golom istinom. Kad
je došao k sebi, trebalo je da od sveg srca zahvali nebu što kapetan Blood po svojoj volji nije više
učestvovao u planovima koji su se smišljali na ovom savjetovanju. Gospodin de Rivarol je gorio u
sebi od stida i bijesa. Zderali su krinku s njega i izložili ga poruzi – njega, generala kraljevskih kop-
nenih i pomorskih snaga u Americi.
Usprkos svemu tome, oni su sredinom marta krenuli prema Cartageni. Dobrovoljci i crnci sači-
njavali su sada snagu od tisuću i dvije stotine ljudi koji su bili pod neposrednim zapovjedništvom
gospodina de Rivarola. On je vjerovao da će ovom silom moći održati red i pokornost i u gusarskim
redovima.
Predstavljali su uglednu flotu na čelu s admiralskim brodom gospodina de Rivarola »Pobjedni-
com«, silnom lađom od osamdeset topova. Od ostala četiri francuska broda svaki je bio bar toliko
jak koliko i Bloodova »Arabella«, koja je imala četrdeset topova. Zatim su dolazili manji gusarski
brodovi, »Elisabeth«, »Lachesis« i »Atropos«, kao i dvanaest fregata natovarenih namirnicama, a
osim toga vukli su čamce i malo brodovlje.
Malo je trebalo da se susretnu s flotom Jamaice i njenim pukovnikom Bishopom koji je plovio
na sjever prema Tortugi, dva dana kasnije no što je barun de Rivarol otplovio prema jugu.
CARTAGENA
Kad je usprkos suprotnim vjetrovima prošla Karipsko more, francuska flota je stigla nadomak
Cartagene tek prvih dana aprila i gospodin de Rivarol sazva savjet na svom admiralskom brodu da bi
odredio način napada.
– Gospodo – reče im on – važno je da grad zauzmemo iznenada, ne samo prije no što bi mogao
da se pripremi za obranu, već i prije no što bi mogao sakriti svoje blago u unutrašnjost zemlje. Pred-
lažem, da u tom cilju večeras kad padne mrak iskrcamo dovoljan broj vojnika sjeverno od grada. – I
on im potanko objasni plan koji je bio plod njegove oštroumnosti.
Njegovi oficiri ga saslušaše s poštovanjem i odobravanjem, kapetan Blood s prezrenjem, a osta-
li prisutni gusarski kapetani s ravnodušnošću. Jer, ne treba zaboraviti da se Bloodovo odbijanje da
prisustvuje sastancima odnosilo samo na sastanke na kojima se određivalo kakav će se poduhvat po-
duzeti.
Jedini među njima koji je znao šta ih očekuje bio je kapetan Blood. Dvije godine prije i sam je
razmišljao o napadu na to mjesto, čak je vršio i izviđanja pod okolnostima koje će uskoro izložiti.
Prijedlog onakav kakav je učinio barun mogao se i očekivati od zapovjednika koji je Cartagenu
znao samo na osnovu geografskih karata.
Geografski i strateški gledano, to je bilo čudno mjesto. Oblika je skoro četvrtastog, s istočne i
sjeverne strane zaklonjeno brdima, a okrenuto je, može se reći, prema jugu dvjema lukama kroz koje
se normalno prilazi gradu: jednom vanjskom i jednom unutarnjom.
U vanjsku luku, koja je u stvari laguna široka oko tri milje, ulazi se kroz tjesnac poznat pod ime-
nom Boca Chica – ili »Mala Usta« – a koji brani jedna tvrđava. Pojas gusto pošumljenog zemljišta
duž zapadne strane služi kao prirodan nasip, i, ukoliko se približuje unutarnjoj luci, nailazi se na dru-
gi pojas zemlje koji čini sastavni dio s prvim pojasom, ali koji je isturen pod pravim uglom prema
kopnu na istočnoj strani. On se pruža skoro do kopna, ostavljajući dubok ali vrlo uzani kanal, prava
vrata, u sigurnu, zaštićenu, unutarnju luku. Druga tvrđava brani ovaj drugi prolaz. Istočno i sjeverno
od Cartagene nalazi se kopno koje u ovom slučaju nema nikakva značenja. Ali je sa zapadne i sjeve-
rozapadne strane ovaj grad, koji je inače tako zaštićen odasvud, otvoren neposredno prema moru. On
se pruža duž obale, široke oko pola milje, i između nje i jakih zidova utvrđenja izgleda kao da nema
drugih obrana. Ali je taj izgled varljiv i on je sasvim obmanuo gospodina de Rivarola kad je smišljao
svoj plan.
Ostalo je još da kapetan Blood objasni te teškoće, kad ga je gospodin de Rivarol obavijestio da
će gusarima biti dodijeljena čast da otpočnu napad onako kako je on to odredio.
Svojim podrugljivim osmijehom kapetan Blood je pokazao kako cijeni tu čast ukazanu njegovim
ljudima. To je bilo baš ono što je i mogao očekivati: za gusare opasnost, za gospodina de Rivarola
čast, slava i dobitak poduhvata.
– To je čast koju moram odbiti – reče on sasvim hladno.
Wolverstone mu je gunđajući odobravao, a Hagthorpe je kimnuo glavom. Yberville, koga je kao
i sve njih vrijeđala nadmenost njegovog otmjenog sunarodnika, nije se nikad kolebao u svojoj oda-
nosti kapetanu Bloodu. Francuski oficiri su – bilo ih je ukupno šest – s visine i s čuđenjem pogledali
vođu gusara, a barun ga je izazivački oštro zapitao:
– Kako? Vi odbijate, gospodine? Odbijate da izvršite naređenje? Je li to smisao vaših riječi?
– Shvatio sam, gospodine barune, da ste nas pozvali da se posavjetujemo o tome kako ćemo iz-
vesti napad. »
– Onda ste pogrešno shvatili, gospodine kapetane. Vi ste ovdje da primite moja naređenja. Već
sam razmislio i odlučio. Nadam se da sad razumijete.
– O, razumijem – nasmija se Blood. – Ali se pitam, da li vi razumijete. – I, ne dajući barunu vre-
mena da postavi ljutito pitanje koje mu je bilo na usnama, on brzo produži: Kažete da ste razmislili i
odlučili. Ali, pretpostavljajući da vaša odluka ne počiva na želji da uništite moje gusare, mislim da
ćete je promijeniti, kada vam kažem ono što znam. Ovaj grad Cartagena izgleda nezaštićen sa sjever-
ne strane, otvoren prema moru. Zapitajte se, gospodine barune, zašto su se Španjolci, koji su ga sa-
gradili, toliko trudili da ga utvrde s južne strane, ako se on tako lako može napasti sa sjevera.
Gospodin de Rivarol je šutio.
– Španjolci nisu – nastavi Blood – takve budale kao što vi zamišljate. Dozvolite, gospodo, da
vam kažem da sam prije dvije godine vršio izviđanja Cartagene, pripremajući napad na nju. Došao
sam u nju s trgovcima Indijancima, svojim prijateljima, prerušivši se i sam u Indijanca, i tako sam
proveo sedmicu dana u gradu i brižljivo proučio sve njegove prilaze. Sa sjeverne strane, koja izgleda
tako privlačna za napad, nalazi se plićak dug nešto preko milje – dovoljno dug, uvjeravam vas, da ni-
jedan brod ne priđe tako blizu da bi mogao bombardirati grad. Kopnu se sa sigurnošću ne može prići
više od tri četvrt milje.
– Ali mi ćemo se iskrcati u čamcima i piragvama i lakim čunovima – uzviknu nestrpljivo jedan
oficir.
– U najmirnije doba godine valovi su takvi da će omesti takav poduhvat. Imajte, isto tako, na
umu da, i kad hi bilo moguće iskrcavanje kakvo vi predlažete, ono se ne bi moglo izvesti pod zašti-
tom brodskih topova. Vojnici koji se iskrcavaju našli bi se u položaju da ih tuče vlastita artiljerija.
– Ako se napad vrši noću, kao što predlažem, zaštita je nepotrebna. Vi ćete se iskrcati u dovolj-
nom broju prije no što se Španjolci osvijeste.
– Pretpostavljate da je Cartagena grad slijepih, da ovog trenutka oni ne prate naše kretanje i da
se ne pitaju tko smo i šta namjeravamo?
– Ali ako se osjećaju sigurnim sa sjevera, kao što vi kažete – uz viknu barun nestrpljivo – sam
taj osjećaj će ih uspavati.
– Možda, ali onda su sigurni. Svaki pokušaj iskrcavanja s te strane osudila je na propast sama
priroda.
– Ipak ćemo pokušati – reče uporni barun, kome njegova oholost nije dozvoljavala da popusti u
prisustvu svojih oficira.
– Ako poslije ovog što sam rekao još uvijek hoćete da to učinite, vi ste, naravno, taj koji odluču-
je. Ali ja svoje ljude ne vodim u uzaludnu pogibiju.
– Ako vam naredim – poče barun. Ali ga Blood prekide, ne izvinivši se.
– Gospodine barune, kad nas je gospodin de Cussy u vaše ime uzeo u službu, on je to učinio
zbog naše snage, a isto tako, i zbog našeg znanja i iskustva u ovoj vrsti ratovanja. Ja sam vam u ovoj
stvari stavio na raspolaganje svoje znanje i iskustvo. Dodat ću da sam napustio svoj plan da napad-
nem Cartagenu, jer u to doba nisam bio dovoljno jak da prodrem u luku koja je jedini put u grad. Sna-
ga koja se sad nalazi pod vašim zapovjedništvom dovoljna je za ostvarenje tog cilja.
– Ali dok mi to budemo izvodili, Španjolci će imati dovoljno vremena da sklone veliki dio bo-
gatstva koje ima ovaj grad. Maramo ih iznenaditi.
Kapetan Blood sleže ramenima.
– Ako je ovo samo gusarski napad, to je, naravno, od prvenstvenog značenja. Za mene je bilo.
Ali, ako vam je stalo da slomite gordost Španjolske i zabodete krinove Francuske na tvrđavi ovog na-
selja, gubitak jednog dijela blaga ne treba da igra značajnu ulogu.
Gospodinu de Rivarolu je bilo ovo tako krivo da se ugrizao za usnu. Njegove namrštene oči si-
jevale su dok je posmatrao gusara koji je bio tako siguran u sebe.
– A ako vam naredim da pođete i pokušate? – zapita on. – Odgovorite mi, monsieur, da jednom
znamo na čemu smo i recite mi, molim vas, tko komandira ovim pohodom.
– Mislim zbilja da ste zamorni – odvrati kapetan Blood i okrete se gospodinu de Cussyu koji je
sjedio tu i grizao usnu, osjećajući se veoma nelagodno. – Obraćam se vama, monsieur, da me oprav-
date kod generala.
Gospodin de Cussy se trže iz svojih mračnih razmišljanja. Iskašlja se. Bio je vrlo nervozan.
– S obzirom na ono što je izložio kapetan Blood...
– Do đavola s tim! – odvrati de Rivarol ljutito. – Izgleda da sam sobom poveo kukavice. Slušaj-
te, gospodine kapetane. Budući se plašite poduzeti ovu stvar, sam ću je poduzeti. Vrijeme je mimo i
računam da ću uspjeti da se iskrcam. Ako to učinim, dokazat ću da niste bili u pravu, a sutra ću imati
da vam kažem nešto što možda nećete voljeti čuti. Gospodine, vrlo sam velikodušan prema vama. –
On kraljevski mahnu rukom. – Možete ići.
Na to su ga natjerali čista upornost i prazna oholost I zato je dobio lekciju kakvu je i zaslužio. U
toku popodneva flota je stigla na milju od obale i pod zaštitom mraka tri stotine ljudi, od kojih su dvi-
je stotine bili crnci – ubacio je u ovaj pohod sve crnce kojima je raspolagao – pošli su prema obali u
lakim čunovima, piragvama i brodskim čamcima. Ma koliko da mu se poduhvat nije sviđao, Rivarola
je njegova gordost natjerala da ih osobno predvodi.
Prvih šest čamaca upalo je među valove, koji su se s tri ješkom razbijali o obalu, i smrskali se u
paramparčad prije nego što su ljudi, koji su se u njima nalazili, mogli da se izvuku. Tutnjava valova i
krici brodolomnika bili su opomena za one iza njih i tako ih spasili iste sudbine. Barun je izdao hitna
naređenja da se izvuku iz opasnosti i ostanu u blizini kako hi spasili one preživjele mornare koji se
uspiju probiti do njih. U ovom poduhvatu izgubili su oko pedeset ljudi i oko deset čamaca, opskrblje-
nih municijom i lakim topovima.
Barun se vrati bijesan na svoj komandni brod, ali ne izvuče iz ovog iskustva nikakvu pouku. Mu-
drost, čak ni ona tužna mudrost koja je posljedica iskustva, nije za ljude kao što je bio gospodin de
Rivarol. On je bio ljut na sve, ali najviše na kapetana Blooda. Nekim izopačenim tokom razmišljanja,
zaključio je da je gusar na, prvom mjestu kriv za ovaj neuspjeh, pa je legao u postelju i bijesno smiš-
ljao šta će sutradan reći kapetanu Bloodu.
U zoru ga je probudila tutnjava topova. U noćnoj kapi d papučama izišao je na krmu i ugledao
prizor koji je uvećao njegov nerazumni i slijepi bijes. Četiri gusarska broda razvila su svoja jedra i
izvodila čudnovate manevre na pola milje ispred Boce Chice, i na nešto više od pola milje od ostale
flote. S bokova njihovih lađa pokuljali su plamenovi i dimovi svaki put kad bi se bokovima okrenuli
prema velikoj okrugloj tvrđavi koja je branila ovaj ulaz. Tvrđava je snažno i bijesno odgovarala na
vatru. Ali su gusari izvanredno procijenili i podesili svoju paljbu. Oni su tukli protivničku artiljeriju
onda kad je ova punila topove. A kad bi Španjolci htjeli da svoju vatru sruče na njih, oni bi se okre-
nuli, nastojeći ne Samo da budu stalno u pokretu, već i da u času u kojem očekuju najžešću paljbu
budu prema tvrđavi okrenuti samo pramcem ili krmom i to tako da sve lađe dođu jedna iza druge.
Gospodin de Rivarol je stajao mumljajući i psujući i promatrao ovaj poduhvat koji je Blood
tako drsko otpočeo :na svoju vlastitu odgovornost. Oficiri s broda »Pobjednica« okupili su se oko
njega, ali je on dao oduška svome bijesu tek kad im se pridružio i gospodin de Cussy. A de Cussy je
sam izazvao bujicu koja, se sad sručila na njega. Prišao je trljajući ruke i s izrazom iskrenog zado-
voljstva što su ljudi koje je prikupio tako energični.
– Aha, gospodine de Rivarole – nasmija se on. – Razumije se u svoj zanat ovaj kapetan Blood.
Još prije doručka zabost će krinove Francuske na ovu tvrđavu.
Barun mu se okrene sikćući.
– Razumije se u svoj zanat? Njegov je zanat, dozvolite mi da vam kažem, gospodine de Cussy,
da sluša moje naredbe, a ja, ovo nisam naredio. Par le Mordieu!109 Kad se završi sve ovo, dobit će on
već za svoju prokletu samovolju!
– Gospodine barune, ako uspije, njegova će samovolja samu sebe opravdati.
– Opravdati! Oh, parbleu!110 Zar se može vojnik opravdati, ako postupa bez naređenja? – I on
produži da bijesni, a u tome ga podržaše oficiri koji su mrzili Blooda.
Za to vrijeme bitka se živo nastavljala. Tvrđava je podnosila teške udarce. Ali ni gusari, uz sve
manevriranje, nisu izbjegli kaznu. Ograda na desnoj strani »Atroposa« bila je smrskana, a jedan me-
tak udario je u krmeni dio broda, u kabinu za savjetovanja. Prednji dio »Elisabeth e« bio je teško
oštećen, a veliki križ na jarbolu »Arabelle« odletio je u zrak. »Lachesis« je pred kraj bitke morao na-
pustiti borbu jer mu je kormilo bilo polomljeno, pa ga je morao zamijeniti drugim, teškim veslima.
Divlje oči glupog baruna zasijale su od zadovoljstva.
– Molit ću se bogu da mu potopi sve njegove proklete brodove! – uzviknu on u svom bijesu.
Ali ga bog nije čuo. Tek što je završio, prolomi se strašna eksplozija; pola tvrđave ode u zrak.
Jedan sretan pogodak gusara uletio je u slagalište baruta.
Dva-tri sata kasnije kapetan Blood, miran i dotjeran, kao da dolazi s kakvog jutarnjeg prijema,
stiže na palubu admiralskog broda »Pobjednica« i stade pred gospodina de Rivarola koji je još imao
na sebi kućnu haljinu i noćnu kapu.
– Čast mi je izvijestiti vas, gospodine barune, da smo zauzeli tvrđavu na Boca Chici. Francuska
zastava vije se s ostatka njene kule, a prolaz u vanjsku luku otvoren je vašoj floti.
Gospodin de Rivarol je bio primoran savladati bijes koji ga je gušio. Među njegovim oficirima
vladala je takva radost da ni on nije mogao nastaviti kao što je počeo. Oči su mu ipak bili pakosne, a
lice blijedo od ljutine.
– Sretni ste, gospodine Blood, što ste uspjeli – reče on. – Loše biste prošli da niste. Drugi put
budite dobri pa počekajte moja naređenja, da ne biste kasnije ostali bez izvinjenja ikoje vam je jutros
sreća pružila.
Blood se osmijehnu tako da mu se vidješe bijeli zubi i pokloni se.
– Radovat ću se, gospodine generale, što ću sada čuti vaše zapovijesti koje ćete izdati u cilju is-
korištavanja naše premoći. Vi shvaćate da je brzina napada od najhitnijeg značaja
Rivarol se začas zabezeknu. Obuzet svojim smiješnim gnjevom, on ni o čemu nije razmišljao.
Ali se brzo pribra.
– Izvolite u moju kabinu – naredi zapovjednički, a zatim htjede da okrene i pođe prvi, ali ga
Blood zadrža.
S vašim dopuštenjem, gospodine generale, ovdje će nam biti bolje. Odavde se vidi poprište na-
šeg slijedećeg poduhvata: pruža se pred vama kao na geografskoj karti – pa pokaza rukom na lagunu,
na zemljište lijevo i desno od nje i na veliki grad koji je ležao uz obalu. – Ako s moje strane nije pre-
više smjelo da predložim... – On zastade. Gospodin de Rivarol ga oštro pogleda, podozrijevajući da
mu se podruguje. Ali je mrko lice bilo blago, a oštre oči mirne.
– Čujmo vaš prijedlog – reče Rivarol.
Blood pokaza tvrđavu na ulazu u unutarnju luku, koja se jedva nazirala iznad palmi na onom je-
zičku između tvrđave i njih. Reče da je ova slabije naoružana nego vanjska tvrđava, koju su osvojili,
ali, s druge strane, prolaz je mnogo uži nego što je Boca Chica i prije no što pokušaju proći, treba je
svladati. Predloži da francuski brodovi uplove u vanjsku luku i otpočnu odmah s paljbom. Za to vrije-
me on će iskrcati tri stotine gusara i nešto artiljerije na istočnoj strani lagune, iza mirisnih, rodnih
voćnjaka i odmah pristupiti jurišu na tvrđavu s leđa. Ako ih napadnu tako istovremeno s obje strane,
Španjolci, koje je obeshrabrila sudbina vanjske, mnogo jače tvrđave, neće, prema njegovom mišlje-
nju pružiti dug otpor. Tada bi gospodin de Rivarol imao da zaposjedne tvrđavu, dok bi kapetan Blood
požurio dalje sa svojim ljudima i zauzeo crkvu, koja se jasno mogla vidjeti na brijegu, odmah istočno
od grada. Taj vis im je pružao ne samo dragocjeno strateško preimućstvo, već je i gospodario jedinim
putem koji je iz Cartagene vodio u unutrašnjost; kad ga jednom zauzmu, Španjolci više uopće neće
moći skloniti blago koje imaju u gradu.
To je za gospodina de Rivarola bio – kao što je kapetan Blood pretpostavljao da će biti – vr-
hovni razlog. Dok je dotle bio obijesan i spreman da gusareve prijedloge dočeka s nadmenim pri-
mjedbama, on odjednom izmijeni držanje. Posta živahan i raspoložen, ode čak toliko daleko da po-
hvali plan kapetana Blooda i izdade naređenje da prema tom planu odmah otpočne borba.
Nije potrebno da tu borbu pratimo u stopu. Greške koje su Francuzi napravili pokvarile su lako
izvođenje plana; brodovima su upravljali nebrižljivo, te je tako topovska paljba s tvrđave u toku po-
podneva uspjela potopiti dva broda. Ali, zahvaljujući dobrim dijelom neodoljivoj žestini kojom su
gusari jurišali s kopna, tvrđava se do večera predala, tako da su Blood i njegovi ljudi, uz pomoć ne-
što artiljerije, koju su izvukli na mazgama, zagospodarili gradom prije no što je pao mrak s visina
Nuestra Senora de la Pupa.
Budući da je ostala bez zaštite i budući se plašila bombardiranja, Cartagena je sutradan u podne
ponudila da se preda gospodinu de Rivarolu.
Ohol i gord zbog pobjede koju je sam sebi pripisivao i zaslugu, barun je diktirao uvjete. Zahtije-
vao je da mu se preda sva državna imovina zajedno s računima, da trgovci predaju sav novac i sva
dobra svojih mušterija; stanovnici mogu birati, hoće li ostati u gradu ili izići, ali oni koji odlaze mo-
raju predati svu imovinu, a oni koji odluče da ostanu moraju dati polovicu i postati francuski podani-
ci; vjerski domovi i crkve bit će pošteđeni, ali moraju položiti račune o cjelokupnom novcu i vrijed-
nostima u svom posjedu.
Budući je mogla birati, Cartagena pristade i slijedećeg dana – bio je to 5. april – gospodin de
Rivarol uđe u grad, proglasi ga francuskom kolonijom i postavi gospodina de Cussya za guvernera.
Potom ode u katedralu, gdje održaše misu zahvalnicu zbog zauzeća grada. Bila je to neka vrsta pri-
mirja poslije čega je gospodin de Rivarol krenuo dalje da pljačka grad. Jedina pojedinost kojom se
francusko osvajanje Cartagene razlikovalo od običnog gusarskog napada sastojala se u tome što je
vojnicima pod prijetnjom strogih kazni bilo zabranjeno ulaziti u kuće stanovnika. Ali se ovo prividno
poštovanje ličnosti i svojine pokorenih građana zasnivalo u svari na brizi gospodina de Rivarola da
se ne izgubi neki zlatnik od blaga koje je počelo da se sliva u kasu otvorenu u ime kralja Francuske.
Kad je zlatna rijeka najzad presušila, on je ukinuo sva ograničenja i prepustio grad otimačini svojih
vojnika koji su sad počeli pljačkati onaj dio imovine za koje je stanovnicima koji su postali francuski
podanici bilo obećano da će ostati netaknut. Plijen je bio ogroman. Preko sto mazgi, natovarenih zla-
tom, izlazilo je četiri dana iz grada, prenoseći blago do čamaca, koji su s obale prevozili plijen na
brodove.
ČAST GOSPODINA DE RIVAROLA
Za vrijeme kapitulacije i još neko vrijeme iza toga kapetan Blood i veći dio njegovih gusara os-
tali su na svome položaju na visovima Nuestra Senora de la Pupa, nemajući pojma šta se oko njih
odigrava. Iako je zasluga za brzo osvajanje grada, koji se pokazao kao prava riznica, pripadala skoro
potpuno Bloodu, ako ne i jedino njemu, Francuzi nisu imali ni toliko obzira da ga pozovu na savjeto-
vanje oficira na kome su sa gospodinom de Rivarol om odlučivali o uvjetima kapitulacije.
To je bila uvreda kakvu prije kapetan Blood ne hi trpio ni časa. Ali sada, kad je bio čudno ras-
položen i kako je htio raščistiti s gusarenjem, dovoljno mu je bilo da se samo krajnje prezrivo nasmi-
je pri pomenu francuskog generala. To svakako nije bilo dovoljno kapetanima, a još manje njegovim
ljudima Nezadovoljstvo je prvo tinjalo među njima, dok najzad nije žestoko buknulo krajem te sedmi-
ce u Cartageni. Tek kad je odlučio da prenese njihovu žalbu barunu, uspio je njihov kapetan da ih za
kratko vrijeme umiri. Poslije toga, on odmah potraži de Rivarola.
Pronašao ga je u kancelarijama, koje je gospodin barun smjestio u gradu, s čitavim štabom služ-
benika koji su popisivali doneseno blago i prikupljali računske knjige što su im predali da bi tačno
ustanovili kolike još svote novaca treba da prime. Barun je sjedio i pregledavao knjige kao neki trgo-
vac, obilježavajući brojke da bi bio siguran da je sve ispravno do posljednje pare. Ovo je doista bilo
ugledno zanimanje za generala kraljevskih pomorskih i kopnenih snaga On diže ljutito pogled kad ga
dolazak kapetana Blooda prekide u poslu.
– Gospodine barune – pozdravi ga Blood. – Moram govoriti otvoreno i morate to otrpjeti. Među
mojim ljudima može svakog časa buknuti pobuna.
Gospodin de Rivarol ga je promatrao, uzdignuvši malo obrve.
– Kapetane Blood, i ja ću govoriti otvoreno, i vi, isto tako, morate to otrpjeti. Ako dođe do po-
bune, vi i vaši kapetani bit ćete osobno odgovorni za to. Vaša greška je što se prema meni ponašate
kao prema savezniku, a ja sam vam od početka sasvim jasno stavio do znanja da ste vi samo stupili u
moju službu. Ako tu činjenicu dobro shvatite, nećemo morati mnogo da se objašnjavamo oko toga.
Blood se jedva uzdrža. Osjećao je da će morati jednog lijepog dana, ako ni zbog čega drugog, a
ono čovječnosti radi, da podreže krila ovom naduvenom i drskom pjetliću.
– Možete vi određivati naš položaj kako vam god drago – reče on – ali vas moram podsjetiti da
ne možete promijeniti prirodu stvari time što ćete joj dati drugo ime. Držim se činjenica, a najviše či-
njenice da smo stupili u suradnju s vama pod određenim uvjetima Moji ljudi to zahtijevaju. Oni nisu
zadovoljni.
– Čime nisu zadovoljni? – zapita barun.
– Vašim poštenjem, gospodine de Rivarol.
Teško da bi udarac u lice više zaprepastio Francuza.
On se ukoči, uspravi, oči su mu sijevale, a lice bilo samrtnički blijedo. Pisari za stolovima is-
pustiše pera, očekujući u strahu nagle izljeve njegovog gnjeva.
Tajac potraj a duže. Najzad, ovaj veliki gospodin progovori glasam koji je kiptio od bijesa.
– Zar ste zbilja toliko drski, vi i te pogane lopuže koje idu za vama? Sto zrnu muka! Odgovarat
ćete mi za tu riječ, pa makar se zbog toga morao poniziti i otići na dvoboj s vama! Fuj!
– Podsjetit ću vas – reče Blood – da ne govorim u svoje ime, već u ime svojih ljudi. Oni su ti
koji nisu zadovoljni, oni prijete da će zadovoljenje sami sebi pribaviti, ako im se ono ne da, i to
brzo.
– Da ga pribave? – reče Rivarol dršćući od ljutine. – Neka samo pokušaju, pa...
– Nemojte prenagliti! Moji momci traže ono na što imaju pravo, i vi to dobro znate. Oni žele
znati, kada će se izvršiti podjela plijena i kada će primiti petinu koja im prema sporazumu pripada.
– Bože moj, daj mi strpljenja! Kako da podijelimo plijen koji još nismo potpuno sakupili?
– Moji ljudi s razlogom vjeruju da ste ga sakupili, a u svakom slučaju, oni nerado gledaju na to
što se sve to blago smješta na vaše lađe i što ostaje u vašem posjedu. Oni kažu da se poslije toga
neće moći utvrditi koliki je plijen.
– Ali – grom i pakao! – pa vodio sam knjige o tome. Svatko ih može vidjeti.
– Oni ne žele gledati knjige. Malo ih je koji znaju čitati. Oni žele vidjeti samo blago. Oni znaju –
kad me već primoravate da govorim otvoreno – da su te knjige neistinite. Prema vašim knjigama, kar-
tagenski plijen iznosi nekih deset milijuna funti. A oni znaju – dobro su se izvježbali u tim proračuni-
ma – da taj plijen premaša svotu od četrdeset milijuna. Oni samo zahtijevaju da se blago pokaže i
pred njima izmjeri, kao što je običaj među Obalskom bratijom.
– Ne poznam gusarske običaje. – Gospodin je bio pun prezren ja.
– Ali ih brzo učite.
– Šta hoćete time da kažete? Predvodim vojsku, a ne razbojnike.
– O, razumije se. – Blood mu se u oči ironično smijao. – Ali, ma šta vi bili, opominjem vas da
možete imati neugodnosti, ako ne popustite pred zahtjevom, koji smatram pravednim, pa ga zato i po-
državam. Ne bih se začudio da vam se dogodi da se nikad ne izvučete iz Cartagene i da ni jedan zlat-
nik ne pošaljete u Francusku.
– Ah, pandieu! Vi mi prijetite?
– No, no, gospodine barune! Opominjem vas da ne dođete u nezgodu koju s malo opreznosti mo-
žete izbjeći. Vi ne znate na kakvom vulkanu sjedite. Ne znate šta su gusari. Ako ostanete uporni, Car-
tagena će se natopiti krvlju, a kralj Francuske neće time ništa dobiti, ma kakav bio ishod borbe.
Ovim se raspra prenijela na mirnije zemljište. Ona je trajala još neko vrijeme i najzad se završi-
la time što se gospodin de Rivarol preko volje obavezao da zadovolji gusarske zahtjeve. On je na to
pristao vrlo teška srca i sarmo zato što ga je Blood najzad uvjerio da bi bilo opasno ako ne popusti.
Ako hi došlo do borbe, možda bi i mogao pobijediti Bloodove ljude. A možda i ne bi. Pa čak, ako bi
i uspio, to bi ga toliko skupo stajalo da poslije toga ne bi bio dovoljno snažan da održi i očuva ono
što je zauzeo.
Završilo se time što je obećao da će odmah poduzeti potrebne pripreme tako da sutra ujutro ka-
petan Blood i njegovi oficiri mogu da mu se jave na palubi »Pobjednice«, gdje će im pokazati blago,
izmjeriti ga u njihovom prisustvu i odmah im predati petinu.
Gusari su se te noći od srca smijali kad su čuli kako je naglo splasnula oholost gospodina de Ri-
varola. No kad je nad Cartagenom osvanuo slijedeći dan, oni su shvatili zašto je to bilo. U luci su se
nalazili samo »Arabella« i »Elisabeth«, a na obali su bili nasukani »Atropos« i »Lachesis« jer ih je
trebalo popraviti od štete koju im je bombardiranje pričinilo. Francuski su brodovi otplovili. Oni su
se nečujno, tajno, pod okriljem noći, izvukli iz luke i sad su se od njih mogla vidjeti zapadno, na vidi-
ku, jedino tri jedva primjetna jedra. Gospodin de Rivarol je iščezao s blagom, pokupivši vojsku i
mornare koje je doveo iz Francuske. Za sobom, u Cartageni, ostavio je ne samo gusare praznih ruku,
nego i gospodina de Cussy a, i dobrovoljce, i crnce s Hispaniole, koje je također prevario.
Ove dvije grupe ujedinio je zajednički bijes od koga su se stanovnici ovog zlosretnog grada sad
prestrašili više nego ikad otkad je stigla ova vojska u njihov grad.
Kapetan Blood je jedini održao svoju hladnokrvnost, prigušujući svoje duboko ogorčenje. Spre-
mio se bio da se prije rastanka naplati na gospodinu de Rivarolu za sve one sitne uvrede i poniženja
što mu ih je nanio ovaj nemogući čovjek koji je sad jasno pokazao da je nitkov.
– Moramo za njima – reče on – za njima da ih kaznimo.
U prvi čas bio je to opći poklič. Potom su razmislili da su samo dva gusarska broda sposobna za
plovidbu, a ova dva ne bi mogla primiti cjelokupnu momčad, naročito kad se ima u vidu da u tom
času misu dovoljno snabdjeveni za dužu plovidbu. Posade »Lachesisa« i »Atroposa« i njihovi kape-
tani Wolverstone i Yberville odustali su od te namjere. I na kraju krajeva, u Cartageni će se još sigur-
no naći sakrivenog bogatstva. Oni će ostati tu i, pripremajući svoje brodove, iščupat će to blago.
Neka Blood i Hagthorpe i oni koji su s njima rade kako god hoće.
Tek tada je Blood shvatio, koliko je njegov prijedlog bio promišljen, i, dok je on pokušavao da
ga povuče, umalo da nije došlo do bitke između dvije strane na koje je gusare podijelio njegov pri-
jedlog. Za to vrijeme su se francuska jedra na vidiku sve više smanjivala. Blood je očajavao. Ako
sad ode, bogzna šta će biti s gradom, s obzirom na raspoloženje onih koje ostavlja. Ako ostane, to bi
samo značilo da će se njegovi i Hagthorpe ovi momci pridružiti općem razvratu i uvećati grozotu do-
gađaja koji su postali neizbježni. I dok on tako nije mogao da se odluči, njegovi i Hagthorpeovi ljudi
uzeše stvar u svoje ruke, nestrpljivi da krenu u lov na Rivarola. Ne samo da ga treba kazniti za ovu
podlu prevaru, nego je tu i ogromno blago koje treba prigrabiti na taj način što će smatrati neprijate-
ljem ovog francuskog zapovjednika koji je sam tako nitkovski raskinuo savez.
I dok je Blood, rastrzan protivrječnim razlozima, oklijevao, oni ga skoro silom odvukoše na
»Arabellu«.
Za jedan sat, pošto su samo napunili ćupove vodom i smjestili ih na brod, »Arabella« i »Elisa-
beth« krenuše u potjeru.
»Kad smo već sasvim bili izišli na otvoreno more i kad je određen pravac „Arabelli” – zapisao
je Pitt u svoj dnevnik – odem da potražim kapetana, znajući da je u velikom duševnom nespokojstvu
zbog ovih događaja. Nađem ga gdje sjedi u svojoj kabini, sam, s glavom među rukama i s očima, koje
su, pune užasa, buljile naprijed, ne videći ništa.«
– Šta je sad, Petere? – poviče mladi mornar iz Somerseta. – Zaboga, čovječe, šta te sad muči?
Nije valjda Rivarol?
– Ne – prevali Blood teško preko jezika. I ovog, jedinog puta on otvori svoje srce. Možda je
morao dati oduška onome što ga je mučilo da ne bi pao u bezumlje. A Pitt je, uostalom, bio njegov
prijatelj koji ga je volio, te je bio pravi čovjek pred kojim se mogao povjeriti. – Kad bi ona znala!
Kad bi ona znala! O, bože! Mislio sam da sam prekinuo s gusarenjem; mislio sam da sam s tim zauvi-
jek završio. A eto, taj nitkov me je prinudio na hajdučiju goru od svih za koje sam ikada dosad bio
kriv. Pomisli na Cartagenu! Pomisli na onaj pakao koji sad tamo prave oni đavoli! I sve će to pasti na
moju dušu!
– Ne, Petere, to neće pasti na tvoju, već na Rivarolovu dušu. Sve je to učinio taj odvratni lupež.
Zar si mogao nešto učiniti da to spriječiš?
– Da sam mogao pomoći, ostao bih.
– A pomoći nisi mogao, kao što znaš. Prema tome, šta jadikuješ?
– Nije samo to u pitanju – ječao je Blood. – Šta sad? Šta mi preostaje? Onemogućili su mi da
vjerno služim Engleskoj. Vjerna služba Francuskoj dovela je do ovoga; poslije ovoga ni ona nije više
moguća. Šta onda preostaje? Gusarenje? S tim sam završio. Neka me đavo odnese, ali da bih pošteno
živio, ostalo bi mi jedino da svoj mač ponudim španjolskom kralju.
No, ostalo je još nešto, nešto što je najmanje mogao očekivati, nešto ka čemu su oni brzo jedrili
po sunčanom, tropskom moru. Sve to što je on sada gorko proklinjao bio je samo neophodan put ko-
jim je moralo da prođe stvaranje njegove neobične sudbine.
Uputivši se prema Hispanioli, jer su bili sigurni da Rivarol mora prvo tamo otići da hi se opre-
mio prije no što bi pokušao preći u Francusku, »Arabella« i »Elisabeth« su, uz umjereno povoljan
vjetar, dva dana i dvije noći živo isjekle valove u pravcu sjevera, ne smotrivši nijednom svoj željeni
plijen. Treći dan je osvanuo s maglom koja im je smanjila vidik na dvije do tri milje i pojačala njiho-
vo nestrpljenje i bojazan da bi gospodin de Rivarol mogao sasvim izmaći.
Prema Pittovom brodskom dnevniku, oni su se tada nalazili približno na 75° 30’ zapadne dužine
i 17° 45’ sjeverne širine tako da im je Jamaica ostala s lijeve strane, na nekih trideset milja u smjeru
zapada, a daleko na sjeverozapadu nazirao se, jedva vidljiv, kao kakav sprud od oblaka, veliki vije-
nac Plavih planina čiji su vrhovi parali gornji jasni zračna sloj iznad niske izmaglice. Jedrili su po
zapadnom vjetru, a ovaj je donosio do njihovih ušiju nekakav šum od tutnjave koji hi manje iskusne
uši mogle pripisati lomljenju valova uz obalu.
– Topovi! – reče Pitt koji je s Bloodom stajao na krmenoj palubi. Blood kimnu glavom, oslušku-
jući.
– Deset, možda petnaest milja daleko, negdje prema Port Royalu, kako mi se čini – dodade Pitt.
Potom pogleda kapetana. – Je li to važno za nas? – zapita.
– Topovska paljba ispred Port Royala... to navodi na pomisao da se pukovnik Bishop bacio na
posao. Ali protiv koga hi on vodio borbu, ako ne protiv naših prijatelja? Mislim da to može biti zna-
čajno za nas. U svakom slučaju približit ćemo se da bismo to ispitali. Naredi da okrenu kormilo.
Dotle nošeni vjetrom, oni okretaše brod u smjeru odakle je vjetar puhao, upravljajući se po pot-
muloj jeki bitke koja je postajala sve glasnija i određenija, ukoliko su se više približavali. Plovili su
tako možda čitav sat. Potom, dok je Blood pretraživao magloviti vidik, očekujući da svakog trenutka
ugleda brodove u borbi, topovska paljba odjednom umuče.
Oni ipak nastaviše tim smjerom, motreći, nestrpljivo i brižno, sa svom posadom na palubi, more
pred sobom. Najednom se pred njihovim očima ukaza nešto što se ubrzo jasno pokazalo šta je: veliki
brod u požaru. I dok se »Arabella« i »Elisabeth«, koja je plovila na malom odstojanju, sve više pri-
bližavala, držeći se sjeverozapadnog smjera, obrisi broda koji je gorio sve jasnije su se ocrtavali.
Jednog trenutka iznad dima i vatre oštro izbiše crne katarke broda i Blood kroz svoj dalekozor razaz-
na jasno zastavu svetog Georga, koja se lepršala s glavne katarke.
– Engleski brod! – uzviknu on.
Promatrao je po moru ne bi li ugledao pobjednika u ovoj bici, o kojoj je pored tutnjave kaju su
čuli govorio i ovaj žalosni dokaz; a kada su najzad, pošto su se više približili zapaljenom brodu, na
daljini od tri do četiri milje raspoznali blijede obrise tri visoke lađe koje su plovile ka Port Royalu,
prva i prirodna pretpostavka bila je da te lađe pripadaju floti s Jamaice, a da je zapaljeni brod gusar-
ski, te stoga požuriše da prihvate tri čamca ikoja su se udaljavala od zapaljenog broda. Ali je Pitt da-
lekozorom ispitivao eskadru koja se gubila i zapazio stvari koje je samo oko iskusnog mornara moglo
primijetiti: on objavi nevjerojatnu vijest, da je najveći od ta tri broda Rivarolova »Pobjednica«.
Skupiše jedra, ostavivši samo veliko, i stadoše izvlačiti čamce koji su do krajnje mjere bili na-
tovareni preživjelim ljudima. A trebalo je spašavati i druge koji su se držali za grede i sav ostali krš
što se rasuo po pučini.
U SLUŽBI KRALJA WILLIAMA
Jedan od čamaca udari o bok »Arabelle« i uz ljestvice pope se prvo neki nizak, slabašan i dotje-
ran gospodin u zlatom optočenom mundiru od satina; njegovo uvelo, žuto, sitno, mrzovoljno lice uok-
virivala je gusta, crna vlasulja. Njegovo pomodno, skupocjeno odijelo nije nimalo stradalo u opas-
nosti koju je preživio, a on se kretao samouvjerenošću čovjeka na položaju. Očigledno nije bio gusar.
Za njim je stigao čovjek koji je prema svemu, osim po godinama, bio fizički sušta suprotnost njemu,
krupan, snažan i energičan, punog, Okruglog, opaljenog lica, podsmješljivih usta i plavih, žmirkavih
očiju. Lijepo se nosio, ali bez kićanja, a ostavljao je snažan dojam čovjeka koji zna šta hoće.
Spustivši se s ljestvica na srednji dio palube, gdje ga je kapetan Blood već čekao, čovječuljak
preletje pronicljivim, tamnim očima kao u lasice preko grubih likova sakupljene posade »Arabelle«.
– Kuda li sam to sad zapao? – zapita ljutito. – Jeste li Englezi ili koji ste vrag?
– Imam čast da budem Irac, gospodine. Moje je ime Blood – kapetan Peter Blood, a ovo je moj
brod »Arabella«, i mi vam oboje stojimo na raspolaganju.
– Blood! – pisnu čovječuljak. – Sad još i on! Gusar! – Okrene se kolosu koji ga je pratio. – Onaj
prokleti gusar van der Kuylen. Sva mi se utroba prevrće; bili smo na Scili, a sada smo na Haribdi.
– Tako? – reče drugi iz grla. Zatim opet: – Tako? – A, onda ga, pošto je sve shvatio sa šaljive
strane, spopade smijeh kome se potpuno prepusti.
– Grom i pakao! Šta ti je smiješno, morska svinjo? – mumlao je čovječuljak u mundiru. – Bit će
to krasna priča kod nas u Engleskoj. Admiral van der Kuylen prvo u toku noći gubi flotu, zatim mu
francuska eskadra potapa njegov admiralski brod, a na kraju postaje zarobljenik jednog gusara. Milo
mi je što nalazite da je to smiješno. Pošto me je gospodin bog kaznio zbog mojih grijehova da budem
s vama ovdje, da sam proklet, ako mi je to smiješno!
– Posrijedi je nesporazum, ako smijem da vam skrenem pažnju – umiješa se Blood mirnim gla-
som.
– Vi, gospodo, niste zarobljeni, vi ste spaseni. Kad to uvidite, možda ćete biti dobri da prihvati-
te gostoprimstvo koje vam pružam. Ono je, možda, siromašno, ali to je sve čime raspolažem.
Ljutiti mali gospodin gledao ga je ukočenim pogledom. ,
– Sto mu muka! Vi sebi dozvoljavate da budete ironični? – primijeti on s negodovanjem i vjero-
jatno da bi preduhitrio takvu daljnju namjeru, on se predstavi: – Ja sam lord Willoughby, generalni
guverner Zapadne Indije, službenik kralja Williama, a ovo je admiral van der Kuylen, zapovjednik
zapadno-indijske flote njegovog veličanstva, koja u ovom trenutku luta negdje u ovom glupom Karip-
skom moru.
– Kralja Williama? – upita Blood ,i osjeti kako su Pitt i Dyke koji su stajali iza njega, prišli bli-
že, jer su se začudili kao i on. – A tko je taj kralj William i čega je on kralj?
– Šta to znači? – Lord Willoughby ga je promatrao čudeći se više nego i on sam. Najzad progo-
vori:
– Mislim na njegovo veličanstvo kralja Williama III
– Williama Oranskog – koji s kraljicom Mary vlada Engleskom već više od dva mjeseca.
Nastade trenutak šutnje, dok Blood ne shvati ono što mu rekoše.
– Znači li to, gospodine, da su se kod nas u Engleskoj pobunili i zbacili onu hulju Jamesa i nje-
govu lupešku bandu?
Admiral van der Kuylen gurnu laktom gospodina lorda, a plave oči mu veselo zatreptaše.
– Ima vrlo zdrave političke poglede – promrmlja on.
Na mrkom licu gospodina lorda osmijeh je pravio bore koje su sličile na ožiljke.
– Zar to još niste čuli? Pa gdje ste, do vraga, bili?
– Nismo bili u vezi sa svijetom posljednja tri mjeseca – odgovori Blood.
– Grom i pakao! Mora da je tako bilo! A za ta tri mjeseca u svijetu su se dogodile izvjesne pro-
mjene.
On mu ih ukratko ispriča. Kralj James je pobjegao u Francusku i tamo živi pod zaštitom kralja
Louis a, zbog čega je, kao i zbog drugih razloga, Engleska stupila u savez koji je obrazovan protiv nje
i sada je u ratu s Francuskom. Zato se dogodilo da je tog jutra flota gospodina de Rivarola napala za-
povjednički brod holandskog admirala, iz čega je jasno proizilazilo da je na svom putu iz Cartagene
Francuz saznao tu vijest od nekog broda koga je uz put susreo.
Zatim ih Blood ponovno uvjeri da će se na njegovom brodu s njima postupati s poštovanjem, pa
odvede generalnog guvernera i admirala u svoju kabinu, a rad na spašavanju se nastavi. Blood se nije
mogao osvijestiti od vijesti koju je čuo. Ako su kralja Jamesa svrgnuli i prognali, onda je kraj njego-
vom, Bloodovom, progonstvu zbog njegovog tobožnjeg učešća u ranijem pokušaju zbacivanja ovog ti-
ranina. Mogao je sada da se vrati ikući i nastavi svoj život tamo gdje ga je prije četiri godine tako ne-
sretno prekinuo. Bio je zasjenjen mogućnostima koje su se tako iznenada otvarale pred njim. Ove su
ga toliko obuzele da ih je morao saopćiti naglas. Pri tome, rekao je malom, lukavom gospodinu, koji
ga je svo vrijeme pažljivo promatrao, više o sebi no što je i sam znao ili namjeravao reći.
– Vratite se kući – reče lord, kad je Blood zastao. – Možete biti sigurni da vas nitko neće uzne-
miravati zbog vašeg gusarenja, jer će uzeti u obzir ono što vas je natjeralo da se njime bavite. Ali za-
što se žuriti? Mi smo, naravno, čuli za vas i znamo šta sve možete učiniti na moru. Ukazuje vam se
odlična prilika, jer kažete da ste siti gusarenja. Ako bi se odlučili da služite kralja Williama ovdje, za
vrijeme ovog rata, vaše poznavanje Zapadne Indije učinilo bi vas vrlo cijenjenim službenikom njego-
vog veličanstva, a ono vam neće ostati nezahvalno. Treba da razmislite o tome. Sto mu muka, gospo-
dine, opetujem, pruža vam se odlična prilika.
– Vaša milost mi je pruža! – popravi ga Blood.
– Veoma sam zahvalan. Ali u ovom trenutku ne mogu misliti ni o čemu osim o toj velikoj novos-
ti. Ona mijenja izgled svijeta. Moram se naučiti da ga gledam onakvog kajkav je sada prije no što
odredim svoje mjesto u njemu.
Pitt uđe i javi da su završili spašavanje i da se spaseni ljudi – njih četrdeset i pet – nalaze na
dva gusarska broda. On zatraži daljnja naređenja. Blood se diže.
– Obuzet vlastitim brigama, zanemario sam brigu o vašoj milosti. Vi želite da vas iskrcam u Port
Royalu?
– Port Royalu? – Čovječuljak se srdito promeškolji na svojoj stolici. On ljutito i potanko ispriča
kapetanu Bloodu kako su prethodne večeri pristali u Port Royalu i kako nisu našli guvernera. – Otišao
je ka Tortugi u neku besmislenu potjeru za gusarima i poveo cijelu flotu sobom.
Blood je časak gledao u čudu, a onda je morao da se nasmije.
– Otišao je, pretpostavljam, prije nego što je čuo za vijest o promjeni kralja u Engleskoj i o ratu
s Francuskom.
– Nije – odvrati odlučno Willoughby. – Prije nego što je krenuo, bio je obaviješten i o jednom i
o drugom, a isto tako i o mom dolasku.
– Nemoguće!
– Tako sam i ja mislio. Ali to obavještenje dobio sam od nekog majora Mallarda koga sam na-
šao u Port Royalu i koji, izgleda, upravlja, u odsustvu te budale.
– Zar je on toliko lud da napusti svoju dužnost u ovakvo vrijeme? – čudio se Blood.
– I to, imajte na umu, poveo cijelu flotu, izlažući tako grad francuskom napadu. Takvog guverne-
ra je prošla vlada našla da postavi; time je ukratko rečeno i kakva je to vlada bila! Ostavlja Port
Royal bez zaštite, osim jedne trošne tvrđave koja se za jedan sat može pretvoriti u ruševinu. Grom ga
spalio! To je nevjerojatno!
S Bloodovog lica nestade osmijeha.
– Zna li za to Rivarol? – uzviknu on oštro.
Odgovorio mu je holandski admiral:
– Zar bi išao tamo da ne zna? Gospodin de Rivarol je zarobio neke naše ljude. Možda su mu oni
rekli. Možda ih je natjerao da mu kažu. To je dobra prilika.
Gospodin lord je režao kao divlja mačka.
– Ona bitanga Bishop odgovarat će svojom glavom, ako se ikakvo zlo dogodi zbog njegovog na-
puštanja dužnosti. A šta ćemo, ako je on to namjerno učinio? Šta ćemo, ako je on više hulja nego bu-
dala? Šta ćemo, ako je ovo njegov način da posluži kralju Jamesu od koga je dobio položaj ?
Kapetan Blood je bio velikodušan.
– Teško će biti da je to. Nagnala ga je osvetoljubivost. On trasi mene u Tortugi, milorde. Ali,
dok se on time bavi, ja mislim da se pobrinem za Jamaicu kralja Williama. – On se nasmije s više ve-
selosti nego što je pokazao za sva ova protekla dva mjeseca. – Okreni u smjeru Jamaice, Jeremiah, i
što brže. Stići ćemo još de Rivarola i istovremeno prečistiti druge račune.
I lord Willoughby i admiral bili su kao na iglama.
– Ali, vi niste toliko jaki! – uzviknu gospodin lord. – Svaki od francuska tri broda vrijedi koliko
vaša dva, prijatelju.
– Po broju topova, da – odgovori Blood i osmijehnu se. – Ali u ovim stvarima igra ulogu još ne-
što osim topova. Ako vaša milost želi da vidi jednu bitku na moru vođenu onako kako treba da se
vodi, imat će priliku.
Obojica su ga gledala s čuđenjem.
– Ali kakvi su vaši izgledi! – navaljivao je gospodin lord.
– To je nemoguće – reče van der Kuylen, mašući svojom velikom glavom. Mornarska vještina je
važna. Ali topovi su topovi.
– Ako ga ne mogu pobijediti, mogu potopiti svoje brodove u kanalu da ga zadržim dok se Bishop
sa svojom eskadrom ne vrati sa svog uzaludnog gonjenja, ili dok se ne pojavi vaša flota.
– A kakva će korist biti od toga? – zapita Willoughby.
– Sad ću vam reći. Rivarol je budala ako se koristio ovom prilikom s obzirom na ono što ima na
brodu. On nosi blago koje vrijedi četrdeset milijuna funti i koje je opljačkao u Cartageni. – Oni po-
skočiše pri pomenu te ogromne svote. – S tim blagom je otišao u Port Royal. Bilo da me pobijedi ili
ne, neće izići iz Port Royala s njim, a prije ili kasnije blago će dospjeti u kasu kralja Williama pošto
se mojim gusarima isplati, recimo, jedna petina. Jesmo li se sporazumjeli, lorde Willoughby?
Gospodin lord ustade i, zabacivši unazad bogate čipke na rukavu, pruži mu svoju nježnu, bijelu
ruku.
– Kapetane Blood, otkrio sam u vama velikog čovjeka – izjavi on.
– Vaša milost ima, sigurno, vrlo pronicljivo oko kad je to opazila – nasmija se kapetan.
– Da, da! Ali kako ćete to izvesti ? – mumlao je van der Kuylen.
– Hajdemo, na palubu, pa ćete prije no što sunce zađe i sami imati prilike da vidite kako to iz-
gleda.
POSLJEDNJA BITKA »ARABELLE«
Kad je došao trenutak da se sračuna cijena te pobjede, pokazalo se da su od tristo dvadeset gu-
sara, koji su s kapetanom Bloodom napustili Cartagenu, jedva stotinu njih ostali živi i zdravi. »Elisa-
beth« je bila teško oštećena, tako da se postavljalo pitanje hoće li ikad opet moći zaploviti, a Hagt-
horpe, njen junački zapovjednik u toj posljednjoj bici je poginuo. Nasuprot tome, na drugoj strani
obračuna stajale su činjenice da su Bloodovi gusari, iako brojno mnogo slabiji, samo vještinom i
očajničkom hrabrošću spasili Jamaicu od bombardiranja i pljačke, zarobili flotu de Rivarola i za ra-
čun kralja Williama zaplijenili sjajno blago koje je ta flota nosila.
Devet brodova lutalačke flote van der Kuylena stiglo je u luku Port Royal tek sutradan uvečer i
njeni holandski i engleski oficiri imali su prilike čuti šta njihov admiral misli o njihovoj vrijednosti.
Od te flote šest brodova su smjesta ponovno opremili za plovidbu. Bilo je još naselja u Zapad-
noj Indiji koje je novi generalni guverner htio posjetiti i zato se lord Willoughby žurio da krene ka
Antilima.
– Ali – žalio se on admiralu – moram ostati ovdje dok ne dođe taj ludi vice-guverner.
– Mislite? – reče van der Kuylen. – Ali zašto bi vas to zadržavalo?
– Da bih tu hulju lišio čina kao što zaslužuje i da bih za njegovog nasljednika postavio nekog tko
zna šta je dužnost i tko je sposoban da je obavlja.
– A tako! Ali nije potrebno da zbog toga ostanete. Francuzi će za to vrijeme vrebati pogodnu pri-
liku da ugrabe Barbadoes koji nije dobro zaštićen. Ovdje imate čovjeka onakvog kakav nam treba.
Njemu neće biti potrebna nikakva uputstva. Znat će osigurati Port Royal bolje i od mene i od vas.
– Mislite na Blooda?
– Razumije se. Može li itko biti bolji? Vidjeli ste šta je sve u stanju učiniti.
– I vi tako mislite? Dobro. Pomišljao sam na to i, sito mu muka, zašto da ne? Bolji je od Morga-
na, a Morgan je bio postavljen za guvernera.
Poslaše po Blooda. On dođe dotjeran i gizdav, iskoristivši za to sredstva koja je pružao Port
Royal. Kad mu je lord Willoughby saopćio o čemu je riječ, malo ga zasjeni počast koju su mu ponu-
dili. To je prelazilo sve o čemu je sanjao; a zatim ga napadne sumnja, je li sposoban preuzeti tako vi-
soku dužnost.
– Do vraga! – presiječe ga Willoughby – zar bih vam to ponudio da nisam zadovoljan vašim
sposobnostima? Ako vam je to jedina primjedba...
– Nije jedina, milorde. Računao sam da ću poći kući, zaista sam na to računao. Čeznem za zele-
nim livadama Engleske. – On uzdahnu. – Jabuke će biti u cvatu u voćnjacima Somerseta...
– Jabuke u cvatu! – Lordov glas poletje kao kakva raketa i prsnu na tu riječ. – Koga vraga!... Ja-
buke u cvatu! – On pogleda van der Kuylena.
Admiral nabra obrve i stisnu debele usne. Oči su se na njegovom širokom licu sjajile podsmješ-
ljiva
– Tako – reče on. – Vrlo poetično.
Lord se okrene kapetanu Bloodu sav uzrujan.
– Pa zar vi, čovječe, nemate naplatiti neki stari račun? – stade ga koriti. – Priznajem da ste tu ne-
što učinili i pri tome ste pokazali svoje sposobnosti. I zato vam u ime njegovog veličanstva nudim da
postanete guverner Jamaice jer smatram da ste za taj položaj pogodniji od svih koje poznam.
Blood se duboko pokloni.
– Lorde, vi ste vrlo dobri, ali...
– Koješta! Nema tu »ali«... Ako hoćete da se vaša prošlost zaboravi, a budućnost osigura, ovo
vam je prilika. I ne treba da je olako propuštate zbog jabuka u cvatu ili ma kojih sentimentalnih buda-
laština. Vaše mjesto je ovdje, bar dok traje rat. Kad se rat završi, možete se vratiti u Somerset na ja-
bukovaču ili u vašu rodnu Irsku na njen potin, ali se dotle zadovoljite Jamaicom i rumom.
Van der Kuylen prsnu u smijeh. Ali Blood se nije čak ni nasmiješio na ovu šalu. Ostao je ozbi-
ljan, skoro mračan. Mislio je na gospođicu Bishop koja je bila tu negdje u ovoj zgradi u kojoj su se
oni nalazili, a on je još nijednom nije vidio otkako je stigao. Da je pokazala bar malo samilosti pre-
ma njemu...
Zatim se opet začu hrapavi glas Willoughbya koji mu je prebacivao što se usteže, objašnjavajući
mu, kako je beskrajno glupo ne iskoristiti ovako dragocjenu priliku. On stade mimo i pokloni se.
– Milorde, u pravu ste. Lud sam. Ali nemojte me smatrati i nezahvalnikom. Ako sam se ustezao,
to je bilo zato što ima razloga kojima neću da zamaram vašu milost.
– Valjda jabuke u cvatu? – progunđa lord.
Ovog puta Blood se nasmija, ali mu je u očima još ostala neka sjeta.
– Bit će kao što želite i uvjeravam vašu milost da sam vrlo zahvalan. Znat ću zaslužiti priznanje
njegovog veličanstva. Možete računati na moju vjernost u službi.
– Da na to ne računam, ne bih vam ni ponudio da budete guverner.
I tako to bi odlučeno. Napisaše rješenje o Bloodovom postavljenju i udariše pečat u prisustvu
zapovjednika Mallarda i drugih oficira garnizona, koji su razrogačili oči od iznenađenja, ali su svoje
misli zadržali za sebe.
– A sad možemo preći na naš posao – reče van der Kuylen.
– Sutra zorom dižemo jedra – objavi gospodin lord.
Blood se iznenadi.
– A pukovnik Bishop? – zapita on.
– Njega prepuštamo vama. Vi ste guverner. Kad se bude vratio, postupit ćete s njim kako budete
našli za potrebno. Objesite ga o njegov vlastiti jarbol. Zaslužio je.
– Da nije ta dužnost malo neugodna? – upita Blood.
– Dobro. Ostavit ću za njega pismo. Nadam se da će mu se svidjeti.
Kapetan Blood preuze odmah dužnost. Dosta je trebalo učiniti da bi se valjano osigurala obrana
Port Royala nakon svega što se dogodilo. On pregleda upropaštenu tvrđavu i izdade naređenja za ra-
dove na njoj koji su trebali odmah otpočeti. Potom naredi da se poduzme popravak one tri francuske
lađe kako bi opet mogle ploviti. Najzad, s odobrenjem lorda Willoughbya, sakupi svoje gusare i pre-
dade im petinu zaplijenjenog blaga, ostavljajući im na volju da odu ili stupe u službu kralja Williama.
Oko dvadeset njih odlučiše da ostanu, među ovima i Jeremiah Pitt, Ogle i Dyke, čija su se pro-
gonstva, isto kao i Bloodovo završila padom kralja Jamesa. Izuzev starog Wolverstonea, koji je ostao
u Cartageni, ovi su bili jedini preživjeli članovi te družine osuđenika-buntovnika koji su prije tri go-
dine napustili Barbadoes brodom »Cinco Llagas«.
Slijedećeg jutra, dok je van der Kuylenova flota dovršavala pripreme za polazak, Blood je sje-
dio u prostranoj, bijelo okrečenoj sobi koja je služila kao guvernerov ured, kad se pojavi Mallard s
viješću da je na vidiku Bishopova eskadra.
– Vrlo dobro – reče Blood. – Veseli me što stiže prije odlaska lorda Willoughbya. Naređenje je,
majore, da ga uhapsite čim stupi na obalu. Potom ga dovedite meni. Počekajte. – On žurno nešto napi-
sa. – Ovo predajte lordu Willoughbyu na zapovjedničkom brodu admirala van der Kuylena.
Major Millard pozdravi i ode. Peter Blood se namršti i zavali u stolicu, gledajući u strop. Vrije-
me je prolazilo. Začu se kucanje na vratima, a zatim se pojavi jedan stariji crnac rob. Da li bi njego-
va ekselencija primila gospođicu Bishop?
Njegova ekselencija problijedje. Za trenutak je bio potpuno nepomičan i buljio u crnca, svjestan
da mu srce bije na sasvim neuobičajeni način. A potom mirno dade pristanak.
Ustao je kad je ušla. Izgledao je manje blijed od nje samo zato što je to skrivala preplanulost
njegova lica. Šutjeli su časak, stojeći i gledajući se. Potom ona pođe naprijed i poče govoriti, zastaj-
kujući i nesigurnim glasom, čudnim za nekog tko je obično bio tako spokojan i smišljen.
– Ja... ja... meni je maločas rekao major Mallard...
– Major Mallard je prekoračio svoju dužnost – reče Blood; uslijed naprezanja da mu glas izgle-
da siguran, zvuk glasa bio je prejak i opor.
On primijeti da se ona trgla i zastala, pa se odmah ispriča.
– Nema razloga de se brinete, gospođice Bishop. Ma šta stajalo između mene i vašeg strica, mo-
žete biti sigurni da neću poći za primjerom koji mi je on pružio. Neću zloupotrijebiti svoj položaj
radi osvete. Naprotiv, zloupotrijebit ću ga da bih ga zaštitio. Lord Willoughby mi je preporučio da s
njim postupim bez milosti. A ja namjeravam da ga pošaljem natrag na njegovu plantažu u Barbadoes.
Ona mu se sada lagano još više približi.
– Meni... meni je milo što ćete to učiniti. Milo mi je, iznad svega, baš vas radi. – Ona mu pruži
svoju ruku.
On je promatrao tu ruku podozrivo. Potom se nakloni.
– Neću biti tako drzak da je prihvatim rukom razbojnika i gusara – reče s gorčinom.
– Vi to više niste – odgovori ona i pokuša da se nasmiješi.
– Da ali ne zahvaljujući vama – odgovori on. – Mislim da bi to bilo sve što bih imao da vam ka-
žem, osim što mogu još da vas uvjerim i u to da ni lord Julian Wade nema čega da se plaši od mene.
Mislim da će vam i ovo nesumnjivo biti potrebno radi vašeg spokojstva.
– Zbog vas – da. Ali samo zbog vas. Ne bih htjela da učinite ma šta nisko ili nečasno.
– Iako sam razbojnik i gusar?
Ona stisnu svoju ruku i odmahnu nestrpljivo i očajno.
– Zar mi nikada nećete oprostiti te riječi?
– Priznajem da mi izgleda dosta teško. Ali, na kraju krajeva, zar je to od ikakvog značenja?
Njene oči boje lješnjaka promatrale su ga časak s tugom. Zatim mu ponovno pruži ruku.
– Kapetane Blood, odlazim. Budući da ste tako velikodušni prema mom stricu, vratit ću se s
njim na Barbadoes. Nije vjerojatno da ćemo se ikad opet susresti. Zar je nemoguće da se rastanemo
kao prijatelji? Jednom sam vas uvrijedila, znam. I ispričala se. Zar mi nećete... nećete reći zbogom?
Izgledalo je da se on nekako podiže i stresa sa sebe ogrtač namjerne grubosti. Uze pruženu ruku.
Zadržavajući je u svojoj, govorio je i promatrao ju je sjetno, sumornim očima
– Vraćate se na Barbadoes? – reče on laganim glasom. – Hoće li i lord Julian poći s vama?
– Zašto me to pitate? – odvrati mu ona smjelo.
– Da, zbilja, je li vam on prenio moju poruku, ili je možda nešto zatajio?
– Ne, nije zatajio. Prenio mi je vašu poruku. Ona me je duboko dirnula. Tada sam uvidjela svoju
grešku i nepravičnost. Dužna sam vam to reći kao neku vrst naknade. Prestrogo sam sudila o stvarima
o kojima je suditi već samo po sebi bila drskost.
On je još držao njenu ruku.
– A lord Julian? – upita on, gledajući je očima koje su sjale kao safiri na njegovom bakarnom
licu.
– Lord Julian će se svakako vratiti svojoj kući, u Englesku. On nema više šta da radi ovdje.
– Zar vas on nije pozvao da pođete s njim?
– Pozvao me. Opraštam vam tu drskost.
Njega obuze luda nada.
– A vi? Preblagi bože, znači li to da ste odbili da postanete miledi?
– O, vi ste nemogući! – Ona iščupa svoju ruku i odmače se od njega. – Nije trebalo da dođem...
Zbogom! – Ona pohita ka vratima.
On skoči za njom i uhvati je. Njeno lice planu, a oči ga probodoše kao bodeži.
– Dini mi se da su to gusarski postupci! Pustite me!
– Arabella! – uzviknu on preklinjućim glasom. – Da li to zbilja mislite? Treba li da vas pustim?
Zar da vas pustim da odete i da vas nikad više ne vidim? Ili ćete ostati i ovo izgnanstvo učiniti pod-
nošljivim, sve dok ne budemo mogli zajedno kući? O, vi sad plačete! Šta sam to rekao da sam vas
rasplakao, mila moja?
– Ja... ja sam mislila da to nikad nećete reći – osmijehnu mu se ona kroz suze.
– Pa, bio je tu lord Julian, otmjen...
– Nikad, nikad nije bio nitko drugi osim vas, Petere...
Razumije se da su poslije toga imali jedno drugom mnogo da kažu, toliko mnogo da su sjeli da
bi to rekli, a vrijeme je prolazilo i guverner Blood je zaboravio na dužnosti svoje službe. On je, naj-
zad, stigao svome domu. Njegova se odiseja završila.
Za to vrijeme flota pukovnika Bishopa prispjela je u luku i pukovnik se iskrcao na obalu; bio je
to razočaran čovjek, koga su čekala i daljnja razočarenja. Pratio ga je lord Julian Wade.
Jedna desetina vojnika je bila postrojena radi dočeka i pred njom je stajao major Mallard i dvo-
jica koje guverner nije poznavao; jedan vitak i elegantan, a drugi krupan i snažan.
Major Mallard priđe:
– Pukovniče Bishop, imam naređenje da vas uhapsim. Dajte mač!
Bishop je buljio sav crven.
– Šta vam pada na pamet! Mene da uhapsite, rekoste? Mene da uhapsite?
– PO naredbi guvernera Jamaice – dodade mali i elegantan čovjek iza majora Mallarda. Bishop
se okrene njemu.
– Guvernera? Vi ste ludi! – On pogleda jednog, pa drugog. – Ja sam guverner.
– Vi ste bili guverner – odgovori mali čovjek suho. – Ali smo to u vašem odsustvu izmijenili.
Smijenjeni ste zbog napuštanja dužnosti bez dovoljnog razloga, jer ste, na taj način, ugrozili sigurnost
naseobine koja vam je bila povjerena. To je, pukovniče Bishop, ozbiljna stvar, kao što ćete i sami
uvidjeti. S obzirom na to da vam je zvanje dala vlada kralja Jamesa, protiv vas se može podignuti i
optužba zbog veleizdaje. Potpuno ovisi od vašeg nasljednika, da li ćete biti obješeni ili ne.
Bishop opsova, a potom, obuzet najednom strahom, upita:
– A koji ste vi đavo ovdje?
– Ja sam lord Willoughby, generalni guverner kolonija njegovog veličanstva u Zapadnoj Indiji.
Mislim da ste bili obaviješteni o mom dolasku.
Preostali bijes spade s Bishopa kao ogrtač. Obli ga znoj straha. Iza njega je lord Julian sve ovo
promatrao svojim lijepim licem koje je postalo blijedo i neodlučno.
– Ali, milorde... – poče pukovnik.
– Gospodine, ne zanima me da čujem vaše razloge – prekide ga gospodin lord oštro. – Sad mo-
ram otploviti odavde i nemam vremena. Guverner će vas saslušati i svakako će pravično postupiti
prema vama. – On mahnu rukom majoru Mallardu, a Bishop, namršten i slomljen, dopusti da ga pove-
du.
Kad je unekoliko došao k sebi, Bishop saopći svoje mišljenje lordu Julianu, koji je s njim po-
šao, jer ga nitko u tome nije spriječio.
– Ovo je još jedan zarez na raboš onog nitkova Blooda – reče on kroza zube. – Bože, kad se bu-
demo našli, al’ ćemo se obračunati!
Major Mallard okrenu lice da bi sakrio osmijeh i bez riječi ga odvede kao zatvorenika u guver-
nerov dom, u kome je sam Bishop toliko vremena boravio. Ostavili su ga da čeka u predsoblju pod
stražom, a major Mallard ode naprijed da ga prijavi.
Gospođica Bishop je još bala sa Peterom Bloodom, kad je major Mallard ušao. Njegova vijest
ih vrati u stvarnost.
– Budite milostivi prema njemu. Mene radi, Petere, poštedi te ga koliko god možete – molila je
ona.
– Razumije se da hoću – odgovori Blood. – Ali bojim se da ga same okolnosti neće poštedjeti.
Ona pobježe u vrt da ne bi bila prisutna, a major Mallard uvede pukovnika.
– Njegova ekselencija guverner primit će vas odmah – reče on i otvori širom vrata.
Pukovnik Bishop uđe teturajući i stade.
Za stolom je sjedio čovjek od koga se vidjelo samo tjeme crne, kovrdžave kose. Potom se glava
podiže i dva plava oka ozbiljno pogledaše uhićenika Pukovnik
Bishop zakrklja, ukoči se od čuda i izbulji oči gledajući lice njegove ekselencije guvernera Ja-
maice, lice čovjeka koga je gonio u Tortugi sve do svoje sadašnje propasti.
Ovu okolnost najbolje je izrazio lordu Willoughbyu van der Kuylen kad su stupili na palubu ad-
miralskog broda.
– Vrlo poetično! – reče on žmirkajući svojim plavim očima. – Kapetan Blood voli poeziju sje-
ćate se jabuka u cvatu. Je li? Ha, ha!
KRAJ
Chita(m) team
Napomene
[←1] Blood, na engleskom znači »krv«, pa je otud i naziv »Captain Blood« dvosmislen, jer može
značiti i »Krvavi kapetan«.
[←2] Vojvoda James Scott, duke of Monmouth (1649-1685), vanbračni sin engleskog kralja Charlesa
II, koji je pretendirao na prijesto svoga oca, na prijesto koji je dobio James II, brat pokojnog kralja.
[←3] Papista – pristalica rimske crkve i papske vlasti.
[←4] Quo, quo, scelesti, ruitis? = Kuda, kuda, nasrnuste lopovi?
[←5] Aluzija svakako na Williama Henrya Perkina (1838-1907), engleskog kemičara, pronalazača
anilinskog, vještačkog bojenja.
[←6] Vigovci – engleski liberali, pristalice liberalnih reformi.
[←7] Nonkonformisti – Englezi koji se nisu htjeli potčiniti anglikanskoj crkvi.
[←8] Rojalistička vojska – vojska kralja Jamesa II.
[←9] Musketa – kratka ručna puška pješaka.
[←10] Meklinska čipka – prema belgijskom gradu Mechlinu u kome su se izrađivale.
[←11] Whitehall – jedna od glavnih londonskih ulica u kojoj se nalaze državna nadleštva; otuda i ova
aluzija.
[←12] Frobisher – sir Martin Frobisher (1525-1594) čuveni engleski moreplovac i istraživač.
[←13] Michiel Adrianszoon Ruyter (1607-1676) čuveni holandski pomorski junak.
[←14] Milja – engleska mjera za dužinu ili razdaljinu. Obična engleska milja iznosi 1.609,31 metara.
Geografska engleska milja jednaka je šezdesetom dijelu jednog stepena = 1852 metra.
[←15] Dragon – vojnik, nekada konjanik ili pješak, danas samo konjanik
[←16] Medicinae baccalaureus – latinski izraz, u današnjem značenju prvi stupanj koji se dobija na
univerzitetu.
[←17] Lyme Regis – mjesto na južnoj obali Engleske.
[←18] Članovi Gornjeg doma – Gornji dom obrazuju lordovi.
[←19] Torryjevci – u početku pristalice kraljevske vladavine; kasnije konzervativci.
[←20] Per (pair) – lord, član Gornjeg doma.
[←21] Proljetno zasjedanje – u Engleskoj se suci viših sudova sastaju povremeno u svim grofovija-
ma radi prosuđivanja građanskih i kriminalnih slučajeva; otuda ovdje Proljetno zasjedanje.
[←22] Prezbiterijanci – crkvena sekta koja svu duhovnu vlast predaje starima, ne priznajući iznad
sebe vlast nikakvih viših crkvenih zvanja (prelata, biskupa, nadbiskupa itd.).
[←23] Jamaica – otok iz grupe Velikih Antila u Karipskom moru; Karipsko more se nalazi između
Centralne Amerike, Južne Amerike, Velikih Antila i Malih Antila.
[←24] Barbadoes – otok u Malim Antilima.
[←25] Leewardski otoci – otočje u Malim Antilima; glavni otoci: Sv. Christof, Barbadoes, Domini-
ca, Djevojački otoci itd.
[←26] Carlisle zaljev – zaljev na otoku Barbadoes.
[←27] Richard Lovelace (1618-1658), predstavnik dvorsko-aristokratske poezije, poznate pod nazi-
vom »pjesnici-kavaliri«. Bio je vatreni rojalista i sav svoj imutak utrošio je na pomaganje kralja za
vrijeme njegove borbe s parlamentom, čiji su ga predstavnici dva puta bacili u tamnicu. Bio je vrlo
lijep čovjek i čitav niz avantura vezan je za njegovo ime. Kao pjesnik bio je nejednak. Ali je napisao
dvije do tri vrlo uspjele pjesme u kojima su došla do punog izražaja dva osjećanja kojima je bio is-
punjen njegov kratki život: osjećanje plemićke časti i ljubavno osjećanje. Takva je njegova »Poslani-
ca Alteji iz Zatara«, iz koje su ova dva stiha; takva je i njegova »Poslanica Lukasti pred polazak u
rat«.
[←28] Martinique – otok iz grupe Malih Antila.
[←29] Saint James – dvorac engleskih kraljeva.
[←30] Escorial – prostrani dvorac španskih kraljeva na 40 kilometara od Madrida.
[←31] Bahamski otoci – otočje u Atlantskom oceanu, sjeverno od Antilskih otoka, od kojih ih odvaja
Bahamski kanal. Na jedno od ovih otoka iskrcao se Columbo (1492) kada je otkrio Novi svijet.
[←32] Curacao – jedan od Antilskih otoka.
[←33] centa – mjera za težinu, 112 funti, odnosno 50 kilograma i 802 grama.
[←34] Canarysko vino – vino s Canaryskih otoka – otočje u Atlantskom oceanu, sjevero-zapadno od
Sahare.
[←35] pješčani polusat – uz pješčani sat postoji i pješčani polu-sat; on se upotrebljava na brodovi-
ma.
[←36] Savana – prostrana ravnica ili prerija bez drveća, prekrivena travom.
[←37] Jard (yard) – engleska mjera za dužinu = 0,914 metara.
[←38] stopa – mjera za dužinu koja iznosi dvanaest palaca, odnosno 0,30479 metra.
[←39] Fregata – ratna lađa, obično s dvije palube naoružana sa 28 do 30 topova.
[←40] Castilla – predio u španjolskoj čiji su glavni gradovi Burgos i Toledo. Od IX. do XV. stoljeća
jedna od višebrojnih španskih kraljevina. Ovdje u značenju španjolska.
[←41] Obalska bratija – opći naziv za gusare.
[←42] Cadiz — grad na jugu španije, u Andaluziji, ratna i trgovačka luka na Atlantskom oceanu za
prekomorsku plovidbu.
[←43] Morgan — sir Henry Morgan (1635—1688) veliki gusar i guverner Jamaice, poznat po mno-
gobrojnim gusarskim podvizima, pretežno u Karipskom moru. Vrlo je vjerovatno da se Sabatini u
mnogome poslužio Morganovim životom da bi stvorio svoju fiktivnu ličnost kapetana Blooda .
[←44] Porto Rico – otok iz grupe Velikih Antila. Glavno mjesto i pristanište San Juan.
[←45] L’Ollonais – francuski gusar.
[←46] španjolski zlatnik – ili španjolski dolar (peso duro) na kome je bio broj 8 i vrijedio osam re-
ala (vjerojatno da je znak j za američki dolar odavde došao).
[←47] Perro ingles – španjolski: pseto englesko.
[←48] Y estos son los usos de Castilla y de Leon – I, eto, takvi su običaji u Castilli i u Leonu (Leon
– oblast na sjevero-zapadu Španjolske).
[←49] Mount Hillbay – planina na otoku Barbadoesu.
[←50] Valga me Dios – španjolski, pogrdna izreka.
[←51] Tobago i Grenada – otoci u Malim Antilima.
[←52] Jerry – diminutiv za osobnu imenicu Jeremiah.
[←53] Cuba – najveći otok u Antilima.
[←54] Hispaniola – starinski naziv za otok Haiti; jedan od otoka iz Velikih Antila. Naziv Hispaniola
je otoku dao Columbo koji ga je otkrio 1492. godine.
[←55] Leon – pokrajina u Španiji.
[←56] Benedicamus Domino – latinski: Hvalimo gospoda!
[←57] Ex hoc nunc et usque in seculum – latinski: I od sada u sve vjeke vjekova!
[←58] Malaga – poznato špansko vino, po Malagi, glavnom gradu Andaluzije, na Sredozemnom
moru.
[←59] Virgen santissima – na španskom: Sveta djevice.
[←60] San Domingo – glavno mjesto na otoku Haiti.
[←61] Tortuga – otok koji leži sjeverno od Haitija; ne treba ga miješati s istoimenim otocima na sje-
vernoj obali Venezuele i u Californijskom zaljevu. Na španjolskom »tortuga« znači kornjača. To ime
je otoku dao Columbo (koji ga je otkrio) zbog mnoštva kornjača kojih oko njega ima u moru.
[←62] Comerton – gradić u Engeskoj.
[←63] A. O. E. Exquemelin, a ne Exquemeling – kako kaže Sabatini – jedan je od Morganovih gusara
čija je knjiga »Američki gusari« objavljena 1684 (preštampana 1891).
[←64] Tannattova zbirka državnih procesa – poznata zbirka ovakvih dokumenata.
[←65] Zapadno-indijski, a isto tako, i pojam Zapadna Indija, koji će se javiti u kasnijem tekstu – iz-
razi koji se upotrebljavaju umjesto »antilski«, tj. Veliki i Mali Antili. Ne treba ih nikako miješati s
pojmom Indije, azijskog poluotoka.
[←66] Dovde je knjigu preveo Dušan Puhalo; ostali dio teksta preveo je Slobodan A. Jovanović.
[←67] Fata viam invenerunt – latinski, pogrešno umjesto Fata viam invenient – Sudbina je našla put.
[←68] Windwardski prolaz – prolaz između otoka Cube i Haitija.
[←69] Piragva – urođenički čamac od izdubljenog drveta.
[←70] Rio de la Hacha – mjesto na Tahirskom poluotoku, u Columbiji.
[←71] Sancta Maria – mjesto na Tahirskom poluotoku.
[←72] Windwardski otoci – otočje u Karipskom moru, sjeveroistočno od Venezuele.
[←73] Nova Nada – jedno od Bahamskih otoka.
[←74] Trinidad – otok na sjeveroistočnoj obali Južne Amerike.
[←75] C’est vous qu’on appelle Le Sang – francuski: Da li se vi zovete Krv?
[←76] Maracaybo – mjesto i luka u Venezueli.
[←77] Djevica Magre – jedan od otoka u grupi Djevojačkih otoka.
[←78] Pardi! – francuska riječ: zaboga.
[←79] Voila – francuska riječ: eto.
[←80] Credieu – francuska riječ: psovka.
[←81] Sacre Dieu – francuska riječ, psovka.
[←82] Nom de Dieu – francuski: Za ime boga.
[←83] Ah ça – francuski: E, pa to, Ah, tako.
[←84] Mademoiselle – francuski: gospođica.
[←85] Monsieur – francuski: gospodin.
[←86] Gibraltar – Do 1688. godine Gibraltar je bio stovarište za kopnenu trgovinu na dnu jezera
Maracaybo; te su ga godine gusari uništili.
[←87] Mort de Dieu! – Francuski: Boga mu milog!
[←88] Ah, sangdieu! Tu ris, animal? – francuski: Ah, sto mu muka! Ti se smiješ, životinjo!
[←89] Ah, ca! Nom de Dieu! – Francuski: Ah tako! Božjeg mu imena!
[←90] La Guayra – Mjesto na obali Karipskog mora, blizu Capacaca.
[←91] Audaces fortuna juvat – latinski: Sreća pomaže smjelima.
[←92] Bon voyage – francuski: Sretan put.
[←93] Por Dios! – španjolski: Tako mi boga!
[←94] Oruba – jedno od Leewardski otoka, na ulazu u zaljev danas poznato po imenu Zaljev Mara-
caybo.
[←95] gospodarice ljudskih života. Clotho, najmlađa, nalazila se kraj glave novorođenčadi, držala
preslicu u ruci i plela mu sudbinu; Lachesis je okretala vreteno, a Atropos je sjekla konac života.
[←96] Caymites – mjesto na isturenom poluotoku Haitija,
[←97] Plymouth – luka na jugozapadnoj obali Engleske.
[←98] Sveti Nikola – luka na obali Hispaniole.
[←99] Port-Royal – luka i grad na Jamaici.
[←100] Gonavski zaljev – Veliki zaljev na zapadnoj obali Hispaniole.
[←101] Rt Tiburon – rt na donjem dijelu Paname u Darmenskom zaljevu.
[←102] Levius fit patientia quicquid corrigere est nefas – latinski: Pomirenje sa sudbinom ublažava
sve one bolove kojima nema lijeka.
[←103] Cocytus – mitološki: tužna i blatnjava rijeka koja protiče kroz pakao i opkoljava Tartar.
[←104] Cras ingens iterabimus aequor – latinski: Sutra ćemo se ponovo otisnuti na beskrajno more.
[←105] Azaleja – jedna vrst cvjetnog vrijesa.
[←106] Serviteur – francuski: službenik.
[←107] Mali Goav – luka na otoku Hispaniola.
[←108] Cartagena – grad, luka i glavno mjesto oblasti Bolivar u državi Columbia na sjeverozapad-
noj obali Južne Amerike.
[←109] Par le Mordieu – francuski: Sto mu muka.
[←110] Ah, parbleu – francuski: Zaboga.
Sadržaj
GLASNIK
KIRKEOVI DRAGUNI
LORD VRHOVNI SUDAC
BIJELO ROBLJE
ARABELLA BISHOP
PLANOVI ZA BJEKSTVO
GUSARI
ŠPANJOLCI
OSUĐENICI – ODMETNICI
DON DIEGO
SINOVLJEVA LJUBAV
DON PEDRO SANGRE
TORTUGA
LEVASSEUROVI PODVIZI
OTKUP
KLOPKA
NASAĐENI
»ČUDOTVORNA«
SUSRET
RAZBOJNIK I GUSAR
U SLUŽBI KRALJA JAMESA
NA RATNOJ NOZI
TAOCI
RAT
U SLUŽBI KRALJA LOUISA
GOSPODIN DE RIVAROL
CARTAGENA
ČAST GOSPODINA DE RIVAROLA
U SLUŽBI KRALJA WILLIAMA
POSLJEDNJA BITKA »ARABELLE«
NJEGOVA EKSELENCIJA GUVERNER
Napomene