2020.

GEOLOGIJA I

A. J.
 I. RAZUMIJEVANJE SUSTAVA ZEMLJE

GEOLOGIJA – prirodna znanost koja je bavi proučavanjem građe, razvitkom i dinamikom

Zemlje.
ZEMLJA – materija prekrivena stijenama i vodom, omotana je zrakom, a Sunce djeluje na
nju, to jest grije ju.
PODSUSTAVI ZEMLJE;
1. LITOSFERA/KRUTA (čvrsti pokrov)
2. ATMOSFERA (plin)
3. HIDROSFERA (voda)
4. BIOSFERA (život na Zemlji)
5. KRIOSFERA (led)
 djelovanje Sunca (fotosinteza), razni procesi, raspodjela oborina, vjetar
 led odbija Sunčevo zračenje
 led u obliku permafrosta; sadrži metan u Sibiru

U litosferi nalazi se ugljik koji ulazi u atmosferu, što je štetno (ugljikov dioksid). Biljke
troše/koriste ugljikov dioksid za proces fotosinteze, no to nije dovoljno.

VRSTE GEOLOGIJE;
1. OPĆA/FIZIČKA
2. STRATIOGRAFSKA
3. REGIONALNA

OPĆA GEOLOGIJA – bavi se strukturom i dinamikom Zemlje.

Dijeli se na;
1. geodinamika
2. geotektonika
1. GEODINAMIKA – vanjske i unutarnje sile na Zemlji.
 vanjske/egzodinamika (Sunce…)
 unutarnje/endodinamika (povišeni tlak i temperatura)
Grane;
a) PETROLOGIJA – bavi se stijenama (postanak, sastav, raspored, struktura)
b) MINEROLOGIJA – bavi se mineralima (postanak, sastav, raspored, struktura)

1
 c) SEDIMENTOLOGIJA –bavi se sedimentom, odnosno talogom (postanak,
sastav, raspored, struktura, klasifikacija, distribucija)
d) GEOKEMIJA – raspodjela, koncentracija i utjecaji kemijskih elemenata
(stijene, minerali, tlo) u geo. procesima, to jet strukturi
e) GEOFIZIKA –fizička stanja koji djeluju na Zemlju. Oslanja se na modeliranje
(prošli dokazi). Toplinski kapacitet, more, Sunce, vjetar, količina vode. Iznimno
je važna.
f) SEIZMOLOGIJA – potresi
g) HIDROLOGIJA – površinska voda
h) HIDDROGEOLOGIJA –podzemne vode (esencijalni dio geologije)
i) METEOROLOGIJA –bavi se procesima u atmosferi (temperatura, vlaga,
oborine)
j) ASTRONOMIJA – bavi se i proučava svemirska tijela. Jak utjecaj na Zemlju.
Dva tijela međusobno se privlače. Primjer su Mjesec i Zemlja, a posljedica toga
su plima i oseka.
2. GEOTEKTONIKA

Bavi se prostornim odnosima među kompleksima litosfere (tekstonske ploče) i događaja

među njima struktura. Na globalnoj razini obuhvaća velike prostore (npr. Afrička ploča
podvlači se pod Euroazijsku). Na manjoj razini, regionalnoj primjer je izdizanje Velebita.
Važan dio geologije je i GEOMORFOLOGIJA koja proučava reljef. Reljef je posljedica
svih egzogenih i endotermnih zbivanja, to jest posljedica geoloških zbivanja.
STRATIOGRAFSKA/HISTORIJSKA GEOLOGIJA proučava razvoj Zemlje i života
na njoj. Važan je fizički smisao. Stijene se razvrstavaju po starosti uz pomoć prepoznavanja
fosila.

a) PALEONTOLOGIJA (PALEOZOOLOGIJA I PALEOBOTANIKA)

b) PALEOGEOGRAFIJA – fizičko-geografske promjene
c) PALEOKLIMATOLOGIJA – proučava klimatske promjene
REGIONALNA GEOLOGIJA proučava svaki dio Zemlje kao zaseban dio. Na primjer
planinski sustai, oceani, rudne pojave. Problem usmjerenog interesa na mineralne sirovine,
vodu i geotehničke zahvate.
Sve geološke discipline se međusobno nadopunjuju, ali i s prirodnim znanostima (fizika,
kemija, biologija).

2
 II. RAZVOJ ISTRAŽIVANJA ZEMLJE
Na početku imamo neobjašnjive pojave poput školjaka u kamenu. Tijekom paleolitika
čovjekov predak otkrio je da od udaranja kremenom može dobiti vatru.
LEONARDO DA VINCI, 15. st.
Prvi je opisao geokemijski ciklus soli. Voda ispire sol s kopna i odnosi sol u more, dizanjem
dna mora stvaraju s lagune u kojima se sol taloži u slojevima koji se opet mogu otopiti, to
jest more ishlapi, a sol pređe u kruto stanje. Smatra da se biblijskim potopom ne može
objasniti široka rasprostranjenost fosilnih ostataka.
ROBERT HOOKE, 17. st.
Prvi je spoznao ulogu fosila u određivanju relativne starosti stijena.
NICOLAS STENO, 17. st.
Piše o načelu superpozije, to jest da se mlađe naslage nalaze nad starijima. Izvornog
horizontaliteta i bočnog kontinuiteta.
18. st.
NEPTUNISTI PLUTONISTI
Teorija prema kojoj je u nastajanju Teorija koja pretpostavlja da je
Zemljine kore utjecaj vode mnogo Zemljina kora nastala uglavnom
bitniji od drugih čimbenika, jer se djelovanjem užarenih podzemnih masa,
smatra da su taložne stijene nastajale a manje djelovanjem vode.
uglavnom u vodenom okolišu i
zastupljenije su u građi kore od
vulkanskih, odnosno magmatskih
stijena.

JAMES HUTTON, 18. st.

Otac moderne geologije. Zastupa UNIFORMIZAM to je pravac koji smatra da je Zemlja
nastajala dugo.
Princip aktualizma (uniformizma) je osnovni princip u geologiji koji predstavlja osnovno
polazište pri svim razmatranjima o razvoju Zemlje. On glasi: „Prošlost je ključ za
razumjevanije sadašnjosti“ odnosno procesi koji vladaju danas su vladali i u
prošlosti pa promatranjem današnjih zbivanja možemo zaključivati o geološkoj
prošlosti. To je temeljno geološko načelo, a ujedno je i suprotstavljeno crkvenim
vjerovanjima.

3
C. LYELL
AKTUZALIZAM – temelj suvremene geologije. Sadašnjost je ključ za razumijevanje
prošlosti (isti uvjeti i procesi danas i nekad).
G. CUVIER
Postavlja temelje znanstvenog proučavanja fosilnih ostataka.
W. SMITH
Sustavno primijenio fosile, to jest fosili se koriste za relativnu starost stijena.
EMILE HAUGH, 19. i 20. st.
francuski geolog i paleontolog poznat po doprinosu teoriji geosinklinale (rovovi koji
nakupljaju tisuće metara sedimenta, a kasnije se gužvaju i uzdižu u planinske lance).
Teorija je kasnije odbačena.
ALFRED WEGENER, 20. st.
U geologiji se smatra ocem teorije "pomicanja kontinenata" koja je opisala današnji izgled
Zemlje pomicanjem tektonskih ploča (kontinentalnih i oceanskih) kroz geološka
razdoblja. Tu mogućnost uočio je po skladu kojim se mogu spojiti oblici većine
današnjih kontinenata (npr. Afrike i J. Amerike, Afrike i Indije, Afrike i Arapske
ploče i sl.), a koji su u prošlosti tvorili i jedinstveni prakontinent Pangeu. Teorija je
prihvaćena 60./70. godina 20og stoljeća.
RUĐER BOŠKOVIĆ, 18. st.
Bošković je postavio osnove teorije izostazije (1742., 1755., 1785), premda naziv potječe
od američkoga geologa C. E. Duttona (1889). Prema toj teoriji, nagomilavanja masa
u Zemljinoj kori kompenzirana su odgovarajućim rasporedom masa u Zemljinoj
unutrašnjosti. Otkriće Mohorovičićeva diskontinuiteta između Zemljine kore i
Zemljina plašta (MOHO) 1910. u skladu je s Boškovićevim idejama o izostaziji.
G. PILAR, 19. st.
Njegova je nastava bila na razini tadašnje europske znanosti, što svjedoče sadržaji i drugih
udžbenika (u rukopisu, pohranjeni u HAZU) te različita nastavna pomagala i
instrumentarij (uz ostalo, goniometar i polarizacijski mikroskop). Pilar je bio vrlo
svestran geoznanstvenik; bavio se bezvodicom dinaridskoga krša, pa je zapravo
postavio temelje krškoj hidrogeologiji. Svoja je opažanja objavio 1874. u
djelu Oskudica vode po krasu u Hrvatskoj vojničkoj Krajini. U djelu Osnove
abisodinamike (1881.) izložio je teoriju o unutrašnjim silama Zemlje i njihovu
djelovanju. Potrese je dijelio na tri tipa: vulkanske, one koji nastaju urušavanjem

4
 stijenja u šupljine u tlu i one koji nastaju na dislokacijama u stjenovitoj Zemljinoj
kori.
Mnogobrojna geološka pitanja bila su predmetom Pilarovih istraživanja: uzroci oledbe,
speleološki objekti Gorskoga kotara, uzroci đakovačkoga potresa, rudarstvo u
Hrvatskoj, geografske koordinate Hrvatske i susjednih zemalja, raširenost ugljena u
glinskome Pokuplju, tercijarne okamine Pokuplja, geologija zapadne Bosne i dr.
Djelo Susedska fosilna flora (Flora fossilis Susedana, 1883) zauzima istaknuto
mjesto u njegovu ukupnom znanstvenom opusu.
A. MOHOROVIČIĆ, 19. I 20. st.
Osnovni poticaj za
proučavanje potresa Mohorovičić je
našao u jakom potresu koji je pogodio
Zagreb 9. XI. 1880. Već je 1901.
postavio u Zagrebu seizmološku
postaju, koja je 1908. i 1909. nabavila
dva tada najmodernija seizmografa.
Zabilježio je 28. XII. 1908.
katastrofalan potres što je pogodio talijanske gradove Messinu i Reggio.
Mohorovičić je objavio pionirski i vizionarski rad Djelovanje potresa na zgrade (1909), u
kojem upozorava na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u
potresnom području.
Na osnovi detaljnoga proučavanja podataka o više potresa, Mohorovičić je znatno pridonio
razvoju postupka određivanja epicentra potresa, pa se hiperbole koje se rabe u tom
postupku nazivaju Mohorovičićeve epicentrale. Radio je na usavršavanju
seizmografa pa je već 1917. izradio prijedlog za konstrukciju novoga seizmografa
za bilježenje horizontalnih gibanja tla, ali koji se zbog nedostatka novčanih
sredstava nikada nije ostvario.
Najveći doprinos znanosti Mohorovičić je ostvario otkrićem diskontinuiteta u Zemljinoj
kori i utemeljenjem primjene seizmoloških postupaka za upoznavanje građe duboke
Zemljine unutrašnjosti. Detaljno je proučavao pokupski potres koji se dogodio
8. listopada 1909. godine 39 km jugoistočno od Zagreba. Uspoređivao
je seizmograme koji su zabilježeni u Zagrebu i u mnogim europskim seizmološkim
postajama. Odredio je hipocentar tek kada je odustao od pretpostavke da se potresni

5
 valovi šire jednolikom brzinom. Izradio je hodokrone, krivulje koje pokazuju
ovisnost vremena širenja potresnoga vala o udaljenosti od epicentra.
Prema Mohorovičiću, u najgornjem dijelu Zemljine kore brzina potresnoga vala c
neprekidno raste s dubinom.
LJUDEVIT FARKAŠ VUKOTINOVIĆ, 19. st.
Bavio se minerologijom.
DRAGUTIN GORJANOVIĆ KRAMBERGER
hrvatski prirodoslovac svjetskoga glasa; geolog, paleontolog i
antropolog (Zagreb, 25. X. 1856 – Zagreb, 22. XII. 1936). Studirao paleontologiju
u Zürichu i Münchenu, a doktorirao u Tübingenu (1879). Nakon završenog studija
postaje (1880) pristav Mineraloško-geološkog odjela Hrvatskoga narodnog muzeja.
Godine 1882. promijenio prezime u Gorjanović. Od 1883. do 1924. radio na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 1883. docent, od 1894. izvanredni i od 1896.
redoviti profesor). Nakon Gj. Pilara postao predstojnik Katedre za geologiju i
paleontologiju (1893–1924). Bavio se paleontologijom (fosilne ribe krede i tercijara,
mekušci neogena, gmazovi, fosilni rilaši, nosorozi te primati – krapinski pračovjek),
stratigrafijom (izvršio podjelu pliocena sjeverne Hrvatske), tektonikom
(Medvednica), paleoklimatologijom, hidrografijom, primijenjenom geologijom i
geološkim kartiranjem (pregledna geološka karta Hrvatske i Slavonije 1 : 75 000).
Godine 1899. otkrio na Hušnjakovu brdu bogato nalazište pračovjeka (tzv. krapinski
pračovjek). Taj nalaz bio je odlučujući dokaz o postojanju fosilnoga pleistocenskog
čovjeka. Na temelju razjašnjavanja onoga što je otkrio na krapinskom nalazištu,
smatra se jednim od utemeljitelja svjetske paleoantropologije. Osnovao je Geološko
povjerenstvo za Hrvatsku i Slavoniju (1909) i časopis Vijesti geološkog
povjerenstva (1911), čime se geološka služba Hrvatske odvojila i osamostalila od
Geološkog instituta u Budimpešti. Napisao je 237 radova u hrvatskim i inozemnim
časopisima, od kojih je posebno značajna monografija Diluvijalni čovjek iz Krapine
u Hrvatskoj (Der diluviale Mensch von Krapina in Kroatien, 1905).
M. KIŠPATIĆ
Proučava petrologiju.
M. MILANKOVIĆ
Bavi se globalnim klimatskim promjenama.
BARIĆ
Bavi se kristalima.

6
V. KOCHANSKY-DAVIDE
Bavi se paleontologijom. hrvatska geologinja i
paleontologinja (Zagreb, 10. IV. 1915 – Zagreb, 26. II. 1990). Bila je profesorica
paleontologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predstojnica Geološko-
paleontološkoga zavoda, uvela je mikropaleontološka istraživanja u Hrvatskoj te
odgojila mnoge naraštaje geologa i paleontologa. Istraživala je fosilne mekušce
neogena, koralje krede i eocena, foraminifere (posebno fuzulinide) od paleozoika
do neogena, vapnenačke alge te paleofloru. Objavila je stotinjak znanstvenih radova
te više od stotinu stručno-popularnih radova i recenzija, kao i dva paleontološka
udžbenika, od kojih je posebno značajna Paleozoologija (1964). Opisala je
mnogobrojne nove fosilne taksone, a mnogi domaći i strani znanstvenici nazvali su
po njoj veći broj izumrlih vrsta. Zaslužna je za objavljivanje prve geološke
bibliografije u Hrvatskoj. Uređivala je časopise Geološki vjesnik, Palaeontologia
jugoslavica JAZU, Bulletin scientifique, izvještavala za Zentralblatt für Geologie
und Palaeontologie iz Stuttgarta.

Metode istraživanja;
1. neposredna → na terenu i laboratorijske analize
2. posredna → analiza satelitskih, avio i terenskih snimki, geofizička mjerenja koja mogu
biti vlastita i od nekog drugog

III. POSTANAK I GRAĐA ZEMLJE

ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJE

Temelji se na znanstvenim metodama: generalna istraživačka strategija

• obuhvaća promatranja, mjerenja i eksperimente na načelu po kojemu svaki
fizički događaj ima fizičko objašnjenje, čak i ako se to objašnjenje u određenom
trenutku ne može dati
• hipoteza → predloženo ili privremeno objašnjenje fenomena koji predlaže
moguću korelaciju između više fenomena, polazna pretpostavka
• teorija → hipoteza može prijeći u teoriju samo ako je hipoteza potvrđena
(ponovno se može dokazati)

7
 Veliki prasak - 13,7-13,8 mlrd. g

Zemlja - prije 4,6 mlrd. god.

diferencijacija

0,5-1 mlrd. god. do prvog života

rani hominidi prije 6 – 7 mil.god.

Homo sapiens - prije 200.000 god.

0,005% razvoja Zemlje

VELIKI PRASAK

 događaj stvaranja Svemira, što podrazumijeva prostor, vrijeme, materiju i energiju

• eksplozija samog Svemira kojom su nastali prostor i vrijeme
• sva materija i energija bili nakupljeni u jednoj nezamislivo gustoj točki
• prostor se počeo širiti, noseći sa sobom svemirsku materiju
• nastavlja se sve do danas
• 13,7 mlrd. godina
NEBULARNA HIPOTEZA
• začetnik je Immanuel Kant (1775.):
postanak Sunčevog sustava iz
rotirajućeg oblaka plinova i čestica –
nebule
• vodik i helij - elementi
najzastupljeniji u Suncu
• čestice prašine po kemijskom sastavu slične kao i na Zemlji
• masa takvog oblaka se zbog vlastite gravitacijeske sile koncentrirala u središtu oblaka,
a oblak je postupno postajao sve plosnatiji po ravnini okomitoj na os rotacije
• zbijanje difuznog i spororotirajućeg oblaka
• nagomilavanje materije u središtu u proto-Suncu (99,86% mase prvotne nebule)
• preostali materijal (obodni pojas): sudaranje i sraštanje u mala tijela - planetezimali
(protoplaneti)
• prirast (akrecija)
8
• formiran Sunčev sustav s 8 (ili 9?) planeta u svojim orbitama
• trajanje formiranja Sunčevog sustava 100 mil. god.

SUNČEV SUSTAV

 u jednom od krakova galaktike Mliječni put ili Kumova slama (spiralnog oblika s
4-5 krakova)
 SS se nalazi na 2/3 puta od središta galaktike

SUNCE

 jedna od 200-400 mlrd.

zvijezda galaktike Mliječni
put
 u središtu SS
 uglavnom od H (75%) i helija (25%)
 H + He = 99% , a ostalo teži elementi
 99,9% mase cijelog SS
 temp. površine 5500 °C, središta 15 mil. °C
 konvekcijsko strujanje materije i njeno otpuštanje u Svemir
Sunce je nastalo prije 4,65 milijardi godina kao treća zvjezdana generacija,
skupljanjem međuzvjezdane tvari, kojoj se gustoća povećala potpomognuta
vjerojatno udarnim valom bliske supernove. Složene atomske jezgre u Suncu i
planetima, ne bi mogle, zbog relativno male mase Sunca, nastati nuklearnim
procesima u Suncu. Danas Sunce zrači za trećinu više nego što je zračilo u početku,
a porast se nastavlja, pa se smatra da će Zemlja postati nenastanjiva za manje od

9
 milijardu godina. Nakon 4 do 5 milijardi godina Sunce će jako povećati volumen i
postati crvenim divom.
VS = 1 300 000 VZ
rS = 109 rZ = 696 000 km

mS = 330 000 mZ = 1,99 x 1030 kg

PLANETI SUNČEVOG SUSTAVA

Dvije skupine:
1. Zemljina skupina (mali, unutarnji, terestrički)
 Merkur, Venera, Zemlja, Mars
2. Jupiterova skupina (veliki, vanjski)
 Jupiter, Saturn, Uran, Neptun
 plinoviti divovi = led, plinovi i mala stijenska jezgra
9. planet?
? = asteroidni pojas između Marsa i Jupitera masa devetog planeta?
(milijuni asteroida i meteorida, →meteor, →meteorit)
 dnevno padne oko 900-1000 t na Zemlju (70 km/sek)
 oko 150 mineralnih vrsta (na Zemlji >3500 min. vrsta)
Pluton
 1930.-2006.
 ekscentrična putanja – tijekom revolucije od 248 Z. godina, čak 20 g je unutar putanje
Neptuna
 Me Ve Ze Ma Ju Sa U Ne – oko Sunca se kreću u približno istoj ravnini tj. putanje
većine planeta leže unutar 36°u odnosu na ravninu Sunčeva ekvatora
 gibaju se po eliptičnim putanjama, svi u istom smjeru

MJESEC

Zemljin prirodni satelit. Gledano sa Zemlje, najsjajnije nebesko tijelo nakon Sunca,
svjetlost kojega odražava. Zemlji okreće stalno istu stranu, jer se obilazak i vrtnja

10
 odvijaju u istome smjeru, a vremena
obilaska i okreta jednaka su, što je
posljedica Zemljina plimnog utjecaja.
Staza mu je nagnuta prema ravnini
ekliptike za 5°9´. Više od polovice
površine Mjeseca vidi se zbog libracije.
Mjesečeve mijene promjene su Mjesečeve
osvijetljenosti tijekom sinodičkoga
mjeseca (mlađak, prva četvrt, puni Mjesec
ili uštap i posljednja četvrt), a nastaju zbog
stalne promjene Mjesečeva položaja prema Zemlji i Suncu. Kada Mjesec uđe u
Zemljinu sjenu, nastaje pomrčina Mjeseca, a kada dođe u spojnicu između Zemlje i
Sunca, nastaje pomrčina Sunca. Privlačna sila Mjeseca (i Sunca) uzrokuje na Zemlji
morske mijene (plimu i oseku). Svojom privlačnošću
Mjesec utječe na Zemljinu stazu oko Sunca.
Starost Mjesečevih tala mjerena
je radioaktivnom metodom i ustanovljena je u rasponu
od 4,6 do 3,2 milijardi godina. Prije je već bila
izmjerena dob meteorita od 4,6 do 4,7 milijardi godina,
pa se smatra da je to starost planetskog sustava.
Najvjerojatnije je da su svi planeti nastali istodobno, iz
prasunčeve maglice. Na Zemlji je najstarije stijenje datirano s 3,8 milijardi godina,
što ne znači da je Zemlja mlađa, jer su promjene tla mogle i
Bazalt (olivin) s Mjeseca te kako sakriti tragove
starosti. Geološki procesi na Mjesecu odvijali su
se drukčije nego na Zemlji. Kemijski sastav
Mjesečeve i Zemljine tvari pokazuje sličnosti, ali i
razlike. Na primjer, izotopni je sastav kisika u kori
oba nebeska tijela jednak. No Mjesečevi materijali
razlikuju se od Zemljinih bitno u tome što su u
njima manje zastupljeni lako hlapljivi i lako taljivi elementi.
Nema vode ni željezovih oksida.

TEORIJA VELIKOG SUDARA

11
Dakle, ako Mjesec nije "izbačen" iz Zemlje i ako se nije formirao iz istog skupa materijala
kao Zemlja, kako je mogao nastati? Teorija velikog sudara možda ima jedan od najboljih
odgovora. Ova teorija predlaže kako materijal za Mjesec nije izbačen u rotaciji Zemlje već
se odvojio tijekom velikog sudara.
Pretpostavlja se da se to dogodilo kada se objekt veličine Marsa, kojeg su znanstvenici
nazvali Theia, sudario s planetom Zemljom na početku njegove evolucije.
Pri velikom sudaru materijal s vanjskih slojeva Zemlje izbačen je u svemir, no Zemljina
gravitacija je zadržala materijale unutar orbite. Još tako vruća materija nastavila se vrtiti oko
Zemlje te se sudarala međusobno, formirajući oblik Mjeseca kojeg danas svi dobro
poznajemo.

MORSKE MIJENE

Zemlja i Mjesec zajedno se okreću oko istog središta. Morske mijene su periodično dizanje
(plima) i spuštanje (oseka) morske i oceanske površine i
premještanje vodenih masa (plimne struje) prouzročeno gravitacijskom
silom kojom Mjesec i Sunce djeluju na vodene mase i Zemljinom vrtnjom
(rotacijom).[1] One su uz morske struje i valove jedini prirodni
pokretači vodenih površina. Razmak između jedne plime ili jedne oseke je 6 sati, 12
minuta i 30 sekundi. Plima i oseka utječu na stvaranje i kretanje
Zemljinih tektonskih ploča te na žive organizme na Zemlji.
Plima i oseka pojavljuju se zbog gravitacijskih sila koje djeluju između Zemlje, Mjeseca i
Sunca pri njihovom kretanju kroz svemir. Mjesec sa okreće oko Zemlje, te se
između njih javlja privlačna sila koja djeluje na Zemlju, a s obzirom na to da na
Zemlji ništa osim goleme vodene mase (71% Zemljine površine prekriveno je
vodom) nije dovoljno elastično da ga Mjesec privuče, on privlači vodenu masu na
velikim površinama (oceani, mora, velika jezera), što uzrokuje povlačenje razine
mora na obali. Razina mora opada kako utjecaj jača i to zovemo osekom. Postupno
slabljenje tog utjecaja dovodi do dizanja razine mora u prvotno stanje, što se naziva
plimom. Budući da je Mjesec glavni pokretač plime i oseke, do te promjene dolazi
dva puta u 24 sata i 50 minuta, odnosno plima i oseka se u jednom danu dvaput,
otprilike svakih 12 sati i 25 minuta.

IV. GRAĐA ZEMLJE

12
 Zemlja je od Sunca udaljena 149 600 000 km
promjer (d) je 13 000 km
Površina Zemlje je 510 milijuna km2
Opseg Zemlje je 40 000 km

Gibanje;
1. ROTACIJA – oko zamišljene osi od S prema J polu (izmjena dan/noć). Traje 23 h 56
min 4, 09 sec = 1 dan
2. REVOLUCIJA – gibanje ne oko Sunca, već gibanje cijele Zemlje i Sunca oko
zajedničkog središta koje se nalazi jako blizu središta Sunca. 365 dana 6 h 9 min i 9, 54
sec = 1 godina
3. 200 MILIJUNA GODINA – Zemlja se giba u Mliječnoj stazi

Zemlja je spljoštena zbog centrifugalne sile koja se javlja usred rotacije i to zbog
tangencijalne komponente centrifugalne sile koja uzrokuje pomak masa od polova
prema ekvatoru. Zbog toga radijusi nisu svuda jednaki, to jest, na polovima su
najmanji, a na ekvatoru najveći.
rpol – 6356, 7523 km
rekvator – 6378, 137 km
dpol – 12, 714 km
dekvator – 12, 756 km
Dpol – 40, 008 km
Dekvator – 40, 075 km
RAZLIKA JE 42 km → 1/300 je polarni radijus kraći od ekvatorskog
Dva različita radijusa čine elipsu, a tijelo koje dobivamo je:
1. KUGLA
2. ROTACIJSKI ELIPSOID
3. GEOID (najtočnije)
GEOID → predstavlja površinu određenu visinom srednje razine more duž oceana kao i
zamišljenim produžetkom te površinom kroz kontinente (ekvipotencijalna površina
gravitacijskog polja Zemlje predstavljena površinom mora).
Zemlja ima oblik koji bi zauzelo more da nema planina. More se može iskrivit jer je fluidno,
površina mora zauzme visine, tzv. ekvipotencijalnu plohu (spajaju se točke kao
plohe, uzmemo točke s istom gravitacijskom silom i spajamo ih).
13
Između mase Zemlje i mase mora nalazi se gravitacijska sila.
GEOID → nepravilna, grbava ploha koja je određena gravitacijskom silom na površini
mora
MAX. TEMP: pustinja u Libiji, 58 °C
MIN. TEMP: -89, 6 °C
PROSJEČNA TEMPERATURA: 14 °C
PROSJEČNA TEMPERATURA NA MERKURU I VENERI: 413 °C
MARS ZIMI: -124 °C MARS LJETI: -31 °C
 more prekriva 5/7 površine Zemlje, odnosno 70, 8 % je more, a kopno 29, 2 %
 masa mora: 1419 * 1021 kg, tek ¼ jednog promila mase Zemlje
 Zemlja ima jedan prirodni satelit, Mjesec, udaljen 384 405 km (poslana je laserska
zraka na Mjesec koja se odbila od prizme s Mjeseca, zatim se vratila i taj put
predstavlja udaljenost Mjeseca do Zemlje
 Mjesec se svake godine udalji od Zemlje 3, 8 cm
 POMRČINA MJESECA → kada je Mjesec između Sunca i Zemlje
 Mjesec će za milijardu godina biti 38 000 km udaljen od Zemlje
 Mjesec je nastao tako što je komad iz asteroidnog pojasa udario u Zemlju

14
ZEMLJA JE GRAĐENA SLOJEVITO, TO JEST ZONALNO (sastoji se od
lupina/zona)

I. zona – ATMOSFERA

to je zračni omotač koji je debeo oko 16 000 km

u prvih 20 km nalazi se 80% mase atmosfere
u prvih 80 km nalazi se 99% mase atmosfere
smjesa plinova: dušik (77%), kisik (21%), ugljik dioksid (0, 03%), plemeniti
plinovi (argon, helij, neon, kripton, ksenon), vodena para, amonijak, dušikovi
oksidi, ozon (O3), prašina, pepeo, mikroorganizmi itd.

II. zona - HIDROSFERA

vodeni prekrivač
vode tekućice, stajaćice, voda u
podzemlju, slane i slatke vode

III. zona – LITOSFERA

čvrsti Zemljin površinski omotač

stjenovito kameno područje
čine ju Zemljina kora i gornji
plašt
sačinjavaju ju litosferne ploče (raskomadani, čvrsti stjenoviti dijelovi) koji plutaju
na astenosferi
u litosferu spadaju;
 Zemljina kora
 Gornji plašt

IV. zona – SREDNJI DIO PLAŠTA (ASTENOSFERA)

na njoj plutaju litosferne ploče

donja granica litosfere

15
 na 400 km nalazi se granica između litosfere i astenosfere
astenosfera je klastična, a ne tekuća
srednji dio plašta, podatna je na klastične deformacije te je zbog toga žitka
donja granica je na oko 1000 km dubine

V. zona – MEZOSFERA (DONJI DIO PLAŠTA)

također je plastična, žitka, podatna za deformacije

VI. zona – BARISFERA (ZEMLJINA JEZGRA)

JEZGRA

→ nalazi se na 6371 km dubine, a prostire se do 2900 km dubine. Građena je od nikla i

željeza. Granica između VANJSKE i UNUTARNJE jezgre je na 5080 km dubine.
UNUTARNJA jezgra građena je uglavnom od željeza i čvrsta je. VANJSKA jezgra
je metalna tekućina pa dolazi do konvekcijskog strujanja mase koja stvara Zemljino
magnetsko polje koje se pruža i u Svemir (polarna svjetlost), zbog toga se naziva i
MAGNETOSFERA. Ima laganije elemente kao što su sumpor i kisik.
gustoća: 10, 7 g/cm3
tlak: 3-4 mil. bara
temperatura: 4-5000 °C

WIECHERT – GUTENBERGOVA ZONA DISKONTINUITETA

→ na 2900 km, granica između JEZGRE i PLAŠTA. Otkriven je tako što se uvidjela granica
između bitnih sredstva (j i p), val je prešao iz jedne gustoće u drugu = otkriće sloja.

PLAŠT

→ gustoće 2,3 – 6,5 g/cm3 , a dijeli se na:

1. DONJI (MEZOSFERA); od 2900-1000 km dubine. Graniči s jezgrom i plastičan je.
2. SREDNJI (ASTENOSFERA ILI PRIJELAZNA ZONA); od oko 400 km, to je
područje između mezosfere i litosfere. Plastična je i podložna promjenama.
3. GORNJI PLAŠT
Iznad astenosfere je litosfera (Zemljina kora + gornji plašt) debela 400-500 km, a naziva se
i TEKTOSFERA jer se sastoji od litosfernih ploča i u njoj se odvija tektonika.

16
U astenosferi se „kuha“, a u litosferi se sve odvija.

MOHO SLOJ

→ područje ispod Zemljine površine gdje su razgraničene kora od plašta (1909. prilikom
potresa u Pokuplju, 25 km južno od Zagreba, Mohorovičić je
otkrio zbog prijelaza valova iz jednog sredstva u drugo), na
dubini od 10 do 70 km.

KORA

→ gornji dio litosfere, male dubine. To je završna „lupina“ Zemlje. Nije svuda jednaka.
KONTINENTSKA – izgrađuje konsolidirane kontinentske mase (štitovi i
platforme). Debela je oko 70 km, a naziva se još i GRANITNA (po dominantnim
stijenama), ali i SiAl (silicij + aluminij). Gustoća joj je 2,7 g/cm3
OCEANSKA – debljine je10-12 km, ispod oceana u podmorju. Naziva se još
BAZALTNA ili SiMA (silicij + magnezij), Gustoća je 2,95 g/cm3. Prekrivena je
morskim sedimentom.
Ako se kontinentska i oceanska kora nađu u srazu, dolazi do sukoba, to jest ploča s
oceanskom korom se podvlači pod kontinentsku jer je gušća i teža – SUBDUKCIJA
(kontinentska nad oceansku – OBDUKCIJA).

V. ZEMLJINE SILE
1681. godine Newtonov zakon gravitacije

GRAVITACIJSKA SILA

→ privlačna sila među tijelima (F), proporcionalna njihovim masama (m1 i m2) i obrnuto
proporcionalna kvadratu njihove udaljenosti r.
G – univerzalna gravitacijska konstanta
G = 6,67 * 10-11 m3 kg s-2

Gravitacijska sila nije privlačna sila koja

nas vuče prema središtu, već je to
sila između dva tijela.

17
 GRAVITACIJSKA SILA IZMEĐU ZEMLJE I NEKOG TIJELA NA
ZEMLJI:

zaokruženo = g
g – gravitacijsko ubrzanje
g – 9,81 m/s2
𝐺 =𝑚∗𝑔
𝑘𝑔∗𝑚
𝑁= 𝑠2

TEŽINA

→ sila koja masi daje gravitacijsko ubrzanje (npr. na Mjesecu ili na nekoj drugoj planeti ćemo
imati istu masu, ali različitu težinu. Na Mjesecu bi težina bila manja).

CENTRIFUGALNA SILA

→ sila koja nastoji odbaciti tijelo od središta gibanja.

Na tijelo mase m koje se jednako vrti brzinom v po kružnici radijusa r djeluje centrifugalna sila.
𝑚 ∗ 𝑣2
𝐹𝑐 =
𝑟
Sila raste s:
povećanjem mase tijela
povećanjem kvadrata brzine
Sila se smanjuje s:
povećanjem radijusa

Na Zemlji je centrifugalna sila posljedica rotacije Zemlje:

2 komponente Fc:
1. RADIJALNA – usmjerena od središta prema van, suprotno od gravitacijske, umanjuje
iznos gravitacije
2. TANGENCIJALNA – okrzne rub kružnice, djeluje u smjeru tangente na Zemljinu
površinu prema ekvatoru. Uzrokuje posmak masa prema ekvatoru = spljoštenost Zemlje

18
Fc JE NAJMANJA NA POLOVIMA, A NAJVEĆA NA EKVATORU
SILA TEŽA → rezultanta sila između Fg i Fc usmjerena prema središtu Zemlje, ali malo
otklonjena od Fg (najmanja na ekvatoru, najveća na polovima jer je na ekvatoru najveća
udaljenost od središta mase, odnosno na polovima je udaljenost najmaja).
ZEMLJIN MAGNETIZAM → Zemlja proizvodi magnetsko polje koje je najsnažnije na
polovima gdje magnetske silnice napuštaju ili ulaze u Zemlju vertikalno. Os magnetskog polja
je otklonjena od osi rotacije.
MAGNETNA DEKLINACIJA → nepoklapanje magnetskih i geografskih polova. Kut
kojeg zatvara pravac magnetskog sjevera i geografskog sjevera danas iznosi 11°.
MAGNETSKA INKLINACIJA → kut kojeg smjer magnetskog polja zatvara s
horizontalnom ravninom na bilo kojem mjestu na Zemlji (0°na magnetskom polu, 90°na
magnetskom ekvatoru). Magnetsko polje se stvara u VANJSKOJ JEZGRI (vrela, tekuća,
željezna masa, široki konvekcijski tokovi brzine od više km/god).
Geodinamo – proizvodnja električne struje i magnetskog polja Zemlje.
Kroz geološku prošlost: promjena magnetskog polariteta – magnetska reverzija, zadnja
izmjena prije 780 000 godina, u fanerozoiku (570 mil. godina), više od 1000 izmjena,
znamo da se to događa po orijentaciji magnetičkih minerala (npr. magnetit) prema
postojećem magnetskom polju tijekom kristalizacije ili taloženja (kad mineral prelazi iz
tekućeg u kristalno stanje zauzima polaritet trenutnog stanja na Zemlji).
PALEOMAGNETIZAM → nekadašnja orijentacija magnetskog polja (pomicanje
kontinenata po Zemljinim širinama – (paleo)magnetska inklinacija, rotacija litosfernih ploča
(paleo)magnetska deklinacija.
 Curieva točka – 500-700 °C
MAGNETOSTRATIGRAFIJA → određivanje starosti stijena na temelju
paleomagnetskih značajki stijena.
MAGNETSKA EPOHA → dulje vremensko razdoblje u kojem je magnetiziran
dominanto jednog polariteta.
Zbog magnetizma dolazi do širenja morskog dna (Srednjooceanski hrbat = izlazi magma i
stvrdnjava se, a ono što sad izađe ima normalni polaritet, a ono što je izašlo prije 700 000 godina
ima reverzni polaritet).
ZEMLJINA TOPLINA → rezultat djelovanja Sunca (plitko pod površinom) i
termonuklearnih reakcija (unutrašnjost Zemlje).

19
NEUTRALNI TEMPERATURNI SLOJ → područje u Zemljinoj unutrašnjosti gdje
je temp. nepromjenjiva i odgovara prosječnoj godišnjoj temperaturi zraka promatranog
područja (na 20-30 m dubine).
 temperatura se od NTS prema površini mijenja sezonski
 temperatura raste s porastom dubine jer je bliže jezgri
GEOTERMIČKI STUPANJ → dubinski razmak u metrima u kojem se temp. promjeni
za 1 (u Europi svaka 32, 3 m promjena za 1°C)
GEOTERMIČKI GRADIJENT → mjera za koliko se stupnjeva promijeni temperatura
pri promjeni dubine od npr. 100 m ili 1 km (u Europi 3°C na 100 m)
GEOIZOTERME → linije koje spajaju mjesta iste temperature ispod Zemljine površine.

VI. MINERALOGIJA
Prapovijest:
- svojstva ‘kamenja’ (stijena i minerala)
- oruđe, oružje - kvarc
- iskra – vatra
- vatra – metal
- glina – gradnja
- drago kamenje, zlato – trgovina
Danas:
- gospodarski / strateški značaj
- Prvi dokument – Kina 500 g p.n.e. – 17 minerala (najviše samorodnih)
- Teofrast – grč. filozof – 300 g p.n.e. – „O kamenu”
- Prva klasifikacija – arapski liječnik i filozof Avicena (10.-11. st.)
- podjela na metale i sumporne minerale (važeća 800 g.)
16. st Georgius Agricola – saksonski liječnik i rudar
• Bermannus, sive De Re Metallica (1530.) - djelo iz geologije
• De ortu et causis subterraneorum (1546.) - prvo djelo iz opće geologije
• De natura eorum, quae effluunt ex terra - (1545.) - studija o podzemnim vodama i plinu
• De natura fossilium (1546.) - prva sistematizirana mineralogija
• De veteribus et novis metallis (1546.) - djelo posvećeno povijesti metala i mineralogiji
• De Re Metallica (1556.) - enciklopedija rudarstva i metalurgije (najopsežnije
Agricolino djelo)

20
- Prvi podjelio minerale na jednorodne i stijene kao raznorodne mineralne tvorevine
- O genezi minerala
Kraj 19. st. početak moderne mineralogije:
- Röntgen (x-zrake)
- Bekerel (radioaktivnost)
- Sorby (mikroskopska istraživanja minerala i stijena)
- Goldsmith (geokemija)
Hrvatska: Mišo Kišpatić, Fran Tućan
lat. minera – ruda tj. tvar iz koje se može dobiti ruda
lat. mineralis – pripadnost neke tvari rudniku

MINERALOGIJA

jedna od najstarijih prirodnih znanosti

znanost o mineralma, njihovim svojstvima, građi, sastavu, uvjetima postanka,
izmjenama...
(geometrijska kristalografija, kristalokemija, sistematska mineralogija)
MINERAL
sastavni dio stijena
produkt prirodnih procesa (prirodna tvorevina) koji se odlikuje homogenošću,
određenim kemijskim sastavom, (najčešće) kristalnom strukturom i stabilnošću u
određenim fiz. i kem. uvjetima
prirodna tvorevina određene unutrašnje građe (strukture), kemijskog sastava i
fizičkih svojstava
sintetički?

MINERALI

ne grade samo Zemlju već i ostala svemirska tijela

uglavnom spojevi (oksidi, karbonati, silikati, hidroksidi, sulfati, sulfidi...), ali i u
elementarnom stanju (Au, Ag, Pt, S, C...)
rast u obliku poliedara (omeđen ravnim plohama)
amorfne tvari (amorfos – grč. bezobličan) – opal, lašatelierit

21
 najviše anorganskog postanka, ali ima i organskog porijekla (uevelit i vedelit –
soli oksalne kiseline; jantar)
sintetski (dijamant C, kvarc SiO2, korund Al2 O3)
korisni (optika, abrazivi, vodiči / izolatori, staklarska ind., radio ind.)
rudni – iz njih se tehnološkim procesima dobiju metali
petrogeni – grade stijene (grč. petra – kamen; lat. petra - stijena)
Minerali
• jedinstven prema kombinaciji kemijskog sastava i kristalnoj strukturi
Kemijski sastav može biti fiksan ili varira unutar određenih granica
• kvarc: SiO2 – silicij i kisik 1:2
• kalcit: CaCO3 – ograničena zamjena Ca2+ s Mg2+ – Ca0,9Mg0,1CO3
• izomorfija i polimorfija
Evolucija minerala – rezultat različitih procesa na Zemlji, uključujući i razvoj života
• planetezimali: 60-ak minerala
• njihov prirast, termička alteracija, diferencijacija: 250
• diferencijacija Zemlje i tektonika – novorazvijeni geokemijski i petrološki
procesi: 1500
• razvoj života (PCm) – skeletalna biomineralizacija u hidrosferi, i sve više kisika
u hidrosferi i atmosferi (fotosinteza zelenih biljaka) .... : 6500
• ... i dalje ...
Postanak minerala = kristalizacija
1. precipitacijom iz otopine (prezasićene)
2. hlađenjem magme (prirodne silikatne taljevine)
3. metamorfozom (promjenom p i T uvjeta)
Minerali mogu biti:
PIROGENI – kristalizacijom iz magme
pneumatogeni – kristalizacijim iz plinova i para
hidrotermalni – iz vruće vodene otopine (>20 °C)
hidatogeni – iz vodene otopine (<20 °C)
metamorfni – preobrazbom već postojećih minerala
autigeni – pod djelovanjem vodenih otopina i atmosferilija na već postojeće min.
biogeni – životnim (biokemijskim) procesima
evaporitni – evaporacijom

22
 (halit NaCl, gips CaSO4x2H2O, anhidrit CaSO4)
Minerali se nalaze u prirodi kao kristalizirane (kristali) ili kao amorfne tvari
KRISTAL (LEDAC) – grč. krystallos – led
- čvrste mineralne tvari s pravilnom unutrašnjom građom
KRISTALOGRAFIJA - znanost koja proučava kristale i kristalno stanje
(vanjski geometrijski oblik kristala, prostorni periodički raspored čestica, fizička
svojstva, rast kristala...
Pravilna unutrašnja građa se može predočiti pravilnom prostornom
3-dimenzionalnom rešetkom u čvorovima koje se nalaze istovrsne materijalne čestice
(atomi, ioni, molekule) – KRISTALNA REŠETKA

skup periodički raspoređenih točaka u prostoru

čvorovi rešetke nalaze se u jednakim pravcima na jednakim udaljenostima

TEMELJNA SVOJSTVA KRISTALA:

1. HOMOGENOST – (grč. homos – jednak; genes – rođen)

 u svakom i najmanjem svom dijelu kristali imaju jednaku građu, kemijski sastav i
fizikalna svojstva
 kem. i fiz. svojstva jednaka u svim točkama
 međutim – svojstva u točki zauzetoj atomom jednog elementa različita su od svojstava
u točki zauzetoj atomom drugog elementa. Zato je KRISTAL HOMOGEN ako za bilo
koju točku u kristalu postoji točka istih svojstava na udaljenosti < 50 Å (10-10 m)
2. ANIZOTROPIJA – (grč. anisos – nejednak; tropos – smjer)
 svojstvo da kristal u svakom svom najmanjem dijelu u istim smjerovima ima
jednaka, a u različitim smjerovima različita svojstva
 - ovisnost nekog svojstva o smjeru (disten Al2SiO5 ; H=4-5 i 5-6 po Mohsu)
 zato jer su u različitim smjerovima različite sile i razmaci među česticama
3. SIMETRIJA – svaki kristal ima geometrijsku (vanjsku) i kristalografsku
(unutrašnju) simetriju
4. SPOSOBNOST RASTA – kristali se povećavaju ili ‘rastu’ pravilnim slaganjem
materijalnih čestica usporedno kristalnim plohama
23
 - rast u obliku poliedra

POLIMORFIJA

→ (grč. poly - mnogo, morfe - oblik) je postojanje kojega elementa, kemijskoga spoja ili
minerala u dva ili više oblika koji se razlikuju po kristalnoj strukturi te fizikalnim i kemijskim
svojstvima, a ne razlikuju se po kemijskome sastav. Polimorfi u mineralogiji su minerali koji
imaju istu kemijsku formulu ali imaju različitu kristalnu građu. Polimorfi pokazuju različita
fizikalna a djelomično i kemijska svojstva. Uzrok toj pojavi je kristalizacija tvari u različitim
uvjetima koncentracije, tlaka i temperature. Primjer, kalcijev karbonat ima dva kristalna
oblika: kalcit i aragonit (vidi slike). Ova dva kristala imaju isti kemijski sastav (CaCO3), ali
različit raspored jedinki u prostoru.
Najpoznatiji primjer:

UGLJIK (C)

 može kristalizirati kao grafit i kao dijamant

 istog su kemijskog sastava, ali različite kristalne rešetke, stoga su im i svojstva
različita

DIJAMANT GRAFIT
najtvrđi od svih prirodnih tvari (10 mekan je (1 po Mohsu)
po Mohsu)
služi za rezanje i poliranje miješa se s uljem i služi za
podmazivanje
proziran i bezbojan neproziran i crn
vodič elektriciteta vodič elektriciteta
gustoća = 3.52 g/cm3 gustoća = 2.1 g/cm3

24
 izolator slojevita rešetka, savršena kalavost
gusta rešetka (kristalna) kristalizira u heksagonskom sustavu
(odavde šesterokuti)
kristalizira u kubičnom sustavu uzrok svim tim različitim kristalnim
rešetkama
Drugi primjer:

KALCIJEV KARBONAT (CaCO3)

 ima 3 polimorfne modifikacije:

1. KALCIT – kristalizira u heksagonskom sustavu, stabilniji pri nižim temperaturama
2. ARAGONIT –kristalizira u rompskom sustavu, stabilniji u toplijim uvjetima
3. FATERIT –može doći do prijelaza kalcit → aragonit

IZOMORFIJA

→ (izo- + -morfija), postoje tvari različitog, ali analognog (sličnog) sastava, koje imaju
slična kristalografska i fizička svojstva. Minerali koji nose tu pojavu čine IZOMORFNU
GRUPU – sposobnost kemijskih elemenata (njihovih atoma i iona) da zamjenjuju jedan
drugoga u kristalu bez narušavanja kristalne strukture. Uvjet za zamjenu je taj da su atomi
(ioni) koji se zamjenjuju sličnih svojstava (naboj i veličina).
NABOJ: +4 i +3 može, ali +4 i -2 ne može
Razlika u radijusu ne smije biti veća od 15%
Primjeri:
1. MAGNEZIT ↔ SIDERIT (karbonat željeza)
MgCo3 FeCO3
 Mg se može zamijeniti s Fe
 naboj će im biti isti (+2)
2. KALCIT ↔ RODOHROZIT
CaCO3 MnCO3
 Mg se zamjenjuje s Mn (mangan) ili obrnuto
Do izomorfije dolazi kad tvar kristalizira (prelazi iz tekućeg u kruto stanje), slaže se rešetka.
Ako zafali jedan element drugi će ga zamijeniti. Postoji neograničena sposobnost miješanja
elemenata – ČLANOVI IZOMORFNOG NIZA, KRISTALI MJEŠANCI (karakt. za sulfate,
kod njih je izomorfija pravilo, a ne iznimka)

25
Primjeri izomorfnog niza:
1. ALBIT ANORTIT
NaAlSi3O8 CaAl2Si2O8
 niz od albita do anortita (između njih je veći broj krisala mješanaca)
 prvo bude 4 SiO2 i fali Si pa uskače Al, ali je njegova valencija samo +3 pa treba
još i Na
2. FOSTERIT FAJALIT
Mg2SiO4 Fe2SiO4
 kako idu imaju manje Mg-a, a sve više Fe-a

KRISTALNA REŠETKA

Građevni elementi: ioni, atomi, molekule

STENSENOV ZAKON (o stabilnosti plošnih i bridnih kuteva) → neovisno o veličini i

porijeklu minerala kutova među istovrsnim plohama i bridovima su uvijek stalni i
nepromjenjivi.
IONSKA kristalna rešetka

Izgrađuju ju ioni elemenata koji lako otpuštaju svoje elektrone (i postaju pozitivno nabijeni
kationi) s onima koji lako primaju elektrone (i postaju negativno nabijeni anioni) – kationi i
anioni grade rešetke (pr. Na (+) Cl (-)). Svaki je ion u kristalu okružen s maksimalno mogućim
brojem iona suprotnog naboja, a broj najbližih suprotno nabijenih iona oko centralnog iona se
naziva KOORDINACIJSKI BROJ. Koordinacijski broj ovisi o radijusu iona koji grade
kristalnu rešetku i to na način – što je centralni ion veći to je potreban veći broj suprotno
nabijenih iona da bi se ostvarila odgovarajuća kombinacija.
(Si (+4) O4 (-2))-4 - mali silicijev ion je radijusa 42 pm, a okružen je s četiri velika kisikova
iona radijusa 152 pm. kisikovi ioni su centralnog rasporeda u obliku tetraedra → SiO4
TETRAEDAR (kao građevna jedinica silikata)
1. TETREAEDRIJSKA
 koordinacijski broj je -4
 koordinacijski broj → maks. broj suprotno nabijenih iona oko centralnog iona
 što je veći centralni ion, veći je i broj atoma oko njega
2. OKTAEDRIJSKA
 zove se ovako jer ima 8 ploha

26
  6 atoma oko centralnog iona (tj. 6 vrhova)
3. HEKSAEDRIJSKA
 ima 6 ploha, to jest 8 atoma oko centralnog iona
 oblik kocke

ATOMSKA KRISTALNA REŠETKA → dijamant, nisko talište, vrlo su tvrdi, atomi

vezani čvrstim vezama.
MOLEKULSKA KRISTALNA REŠETKA → glavni elementi su molekule, djeluju
slabe sile, kristali male tvrdoće, niskog tališta i vrelišta. Led.
METALNA KRISTALNA REŠETKA → gusto i čvrsto vezani atomi, metal u
elementarnom obliku.

SIMETRIJA KRISTALA

SIMETRIJA → rezultat pravilnog rasporeda čestica u kristalnoj rešetki. Pravilna unutarnja

simetrijska se najčešće manifestira pravilnim vanjskim rasporedom ploha, bridova,
kutova. Simetrija se izražava preko elemenata simetrije. Kristalni poliedri se
odlikuju simetričnom građom. A ona je odraz pravilnog rasporeda čestica u
kristalnoj rešetci.

1. Ravnina simetrije

 zamišljena ravnina koja dijeli kristal na dva zrcalno jednaka

dijela

2. Os simetrije ili gira

 zamišljena os koja prolazi središtem kristala oko koje možemo kristal zakrenuti 2,
3, 4 ili 6 puta unutar 360°, a da pritom kristal dođe u
istovrstan položaj (da vidimo 2, 3, 4 ili 6 puta istu sliku).
 DIGIRA → zamišljena os koja prolazi središtem kristala
oko koje možemo zaokrenuti kristal tako da u punom
krugu dva puta vidimo istu sliku
 TRIGIRA → svakih 120°
120° 90°
 TETRAGIRA → četiri puta ista slika, svakih 90°
 HEKSAGIRA → svakih 60°
60°

27
 SAMO SU OVE SIMETRIJE MOGUĆE JER SI JE PRIRODA TAKO

POSLOŽILA STVARI!

3. Centar simetrije

 zamišljena točka u središtu kristal koja raspolavlja spojnice nasuprotnih

istovrsnih geometrijskih elemenata (bridova, kutova, ploha).

Kombinacije elemenata simetrije ne mogu biti bilo kakve, već su strogo određene i relativno ih
je malo – svega 32 tj. 32 SIMETRIJSKE KLASE KRISTALA.
A njih se s obzirom na DULJINU i MEĐUSOBNI ODNOS KRISTALOGRAFSKIH OSI
može svrstati u 6 KRISTALNIH SUSTAVA.

KRISTALNI SUSTAVI

 definirani pomoću osnog križa (tri kristalografske osi)

 kristalografske osi - su zamišljeni smjerovi koji prolaze kroz središte kristala i tamo
se sijeku, a služe zato da pomoću njih odredimo položaj plohe na kristalu.
6 KRISTALNIH SUSTAVA:

1. KUBIČNI (TESERALNI)

 tri kristalografske osi

jednakih duljina koje
su međusobno
okomite (sijeku se
pod kutom od 90°)
 minerali čiji kristali
izgledaju poput
heksaedra (kocke),
oktaedra (6 vrhova, 8
stranica),
tetraheksaedra (24
plohe), tetraedra (piramida)
 primjer: granat

28
2. TETRAGONSKI

 tri međusobno okomite osi od kojih su dvije jednakih duljina te leže u horizontalnoj
ravnini, a treća je os dulja ili kraća od ostalih i okomita na njih
 tetragonska prizma, tetragonska piramida
 primjer: vezuvijan
 ovaj sustav ima jednu glavnu os simetrije

3. HEKSAGONSKI

 četiri kristalografske osi, tri su jednakih duljina te leže u horizontalnoj ravnini i

sijeku se pod 120°, a četvrta je okomita na njih i dulja je ili kraća
 heksagonska
prizma,
heksagonska
piramida
 primjer: apatit

4. ROMPSKI

 tri
kristalografske
osi različitih
duljina koje su
međusobno
okomite
 rompska
prizma, rompska piramida
 primjer: topaz

5. MONOKLINSKI

 tri kristalografske osi različitih duljina s time da je jedan kut različit od 90°(nije
pravi)

6. TRIKLINSKI

 tri kristalografske osi različitih duljina, sva tri kuta različita od 90°

29
PREMA BROJU KRISTALA U NEKOJ MORFOLOŠKOJ JEDINKI RAZLIKUJU SE:
I. zasebni kristali
II. sraslaci
III. agregati

ZASEBNI KRISTALI (kristali samci)

 pojedinačni kristali, vrlo rijetki u prirodi

1. SLOBODNI – sa svih strana omeđeni plohama; nastaje pri ravnomjernom
pritjecanju mineralne tvari kad niti s jedne strane nema zapreka za rast
2. PRIRASLI – raste s neke podloge u slobodni prostor, jedna stran prirasla je za
podlogu, a s druge strane je nastao (kvarc SiO2 – gorski kristal)

SRASLACI

 pravilna tvorevina dvaju ili više kristala jednake ili različite mineralne tvari, a
nastaje srastanjem dviju ili više jedinki
 s obzirom na površinu po kojoj su srasli:
 DODIRNI (jedan uz drugog)
 PRODORNI (struktura jednog prodire u strukturu drugog, pr. aragonit)
 s obzirom na broj sraslih pojedinaca:
 JEDNOSTRUKI (2 POJEDINCA)
 VIŠESTRUKI (VIŠE POJEDINACA)
→ SRASLIČKA OS – zamišljeni pravac oko kojeg treba zarotirati jedan kristal za 180°da
bi ga se dovelo u usporedni položaj s prvim
→ SRASLAČKA RAVNINA – dijeli sraslac na dva jednaka dijela
→ SRASLAČKI ŠAV – ploha po kojoj se jedinke dodiruju

AGREGATI

 nakupine minerala s nepravilnim međusobnim odnosom pojedinaca u skupini

KRISTALNI AGREGATI – svaki pojedinac ima manje ili više pravilan vanjski oblik s
razvijenim kristalnim plohama. Nastaju u uvjetima gdje ima dosta prostora za rast
nepravilnih kristala:
1. KRISTALNA DRUZA – kristali koji rastu jedan uz drugog, a drže se na
zajedničkoj podlozi u slobodnom prostoru. Pojedinci jedan do drugog na
zajedničkoj podlozi (ametist, kalcit, barit)

30
 2. GEODA – nastaje tako da u stijenskoj masi imamo šupljinu i onda kad
mineralna tvar prolazi kroz šupljinu ona je formira tak da minerali rastu s
oboda prema sredini i tako se zatvara šupljina (kvarc)
3. KORA ili PREVLAKA – puna je manjih kristala koji oblikuju slobodnu
površinu, mnoštvo sitnih kristala oblažu površinu stijene (azurit, malahit – karbonati
bakra)
KRISTALASTI AGREGATI – pojedinci nemaju pravilan vanjski oblik. Nedo-voljno
prostora za rast pravilnih ploha. Prema veličini sastojaka:
1. MAKROKRISTALASTI – granice među sastojcima se vide golim okom
2. MIKROKRISTALASTI – mikroskopom
3. KRIPTOKRISTALASTI – vide se samo elektronskim mikroskopom
AGREGATI AMORFNIH MINERALA – oni kojima sastojci nisu kristali, već amorfna
mineralna tvar. Nastaju iz koloidnih otopina. Amorfna tvar raste u svim smjerovima
jednakom brzinom pa su oblici kuglasti, bubrežasti, gomoljasti ili zauzimaju oblik
prostora u kojem nastaju.

FIZIKALNA SVOJSTVA MINERALA

Kao što morfologija kristala odaje pravilnost i simetriju kristalne rešetke, tako su i fizička
svojstva minerala odraz njegove građe.
1. GUSTOĆA
2. OBLIK
3. KALAVOST
4. LOM
5. KOVNOST
6. TVRDOĆA
7. BOJA
8. CRT (OGREB)
9. SJAJ
10. LUMINISCENCIJA
11. TOPLINSKA
12. ELEKTROPROVODLJIVOST
13. MAGNETIČNOST
14. ELASTIČNOST

31
15. RADIOAKTIVNOST
16. FIZIOLOŠKA
17. OPTIČKA
18. KEMIJSKA
KOHEZIJSKA SVOJSTVA: 3, 4, 5, 6
Kohezija – sila koja djeluje u kristalnoj rešetci održvajući materijalne čestice na stalnoj
udaljenosti (minimum energije uz određene kemijske veze).

1. GUSTOĆA

 masa jediničnog volumena tj. omjer mase tijela i njegova volumena g/cm3
 najveća – plemeniti metali do 23 g/cm3
 petrogeni min. 2,6-3,5 g/cm3
 rudni min. 4,0-7,5 g/cm3
 amorfne tvari imaju uvijek manju gustoću nego kristalizirana tvar istog sastava

2. OBLIK (HABITUS)

 ovisi prvenstveno o unutrašnjoj građi

(kristalnoj rešetci), ali i o uvjetima
nastanka (temp., tlak, veličina prostora,
konc. mineralne tvari, viskoznost
taljevine...)
 IDEALNI kristali – savršeno razvijene
forme u idealnim uvjetima – rijetki
 REALNI kristali – uobičajeni, s
greškama, uklopcima
Prema obliku:
 izometrični (kubični) – u sve tri
dimenzije, otprilike jednaki, minerali koji
kristaliziraju u kubičnom sustavu (pirit)
 prizmatični (izduženi po jednom pravcu)
 pločasti (filosilikati) - lističavi
 štapičasti (inosilikati) – grade lanac ili niz
 igličasti (inosilikati) – grade lanac ili niz
 vlaknasti (pesoniz)
32
 - veličina kristala
KOHEZIJSKA SVOJSTVA

3. KALAVOST

 sposobnost razdvajanja minerala na manje

dijelove omeđene ravnim međusobno
paralelnim plohama i to pod utjecajem vanjskih
sila
 pojavljuje kod minerala koji imaju veliku
razliku u koheziji u različitim smjerovima
 što je veća razlika u koheziji, to je bolje izražena kalavost
 savršena, jasna, dobra, slaba, nepotpuna

4. LOM

 nepravilno kidanje minerala na koji djeluje vanjska sila – kod onih kod kojih je
kohezija pojednaka u svim smjerovima
 neravan, školjkast, zemljast, kukast...

5. KOVNOST

 svojstvo metala (kovina) da se stanje, a ne pucaju, uslijed udarca tvrdim predmetom,

zbog metalne veze (pokretljivi oblaci elektrona omogućavaju klizanje slojeva atoma
bez kidanja veze)

6. TVRDOĆA

 otpor što ga mineral pruža zadiranju tvrdim predmetom u njegovu strukturu

 ovisi o strukturi – različita u različitim smjerovima (disten: 4-5 i 5-6 po Mohs-u)
 apsolutna – mjeri se instrumentima, tvrdoća prema utiskivanju, odskoku, brušenju
 relativna – tvrdoća prema paranju
 usporedna skala minerala prema mineralu, neovisno o apsolutnoj tvrdoći
 Mohs-ova skala - (poč. 19.st.) je nelinearni niz od 10 minerala poredanih po tvrdoći,
koji se koristi za procjenu tvrdoće drugih minerala ili tvari

MOHSOVA LJESTVICA TVRDOĆE

33
7. BOJA

 selektivna refleksija različitih valnih duljina bijele svjetlosti od površine minerala

 ako se dio svjetlosti pri prolazu kroz kristal apsorbira, preostale valne duljine daju
boju koje naše oko vidi
 bijelu svjetlost (spektar e.m. valova valnih duljina 400-750 nm) kristal može
 propustiti odbiti djelomično propustiti
 IDIOKROMATIČNI – obojeni bojom elementa koji je integralni dio kemijskog
sastava
 ALOKROMATIČNI – boja je rezultat neke strane supstance, često samo u
tragovima (npr. u kvarcu...)
Element odgovoran za boju:
- V – narandžasto-crven
- Cr – zelen, žutocrven
- Mn – ružičast
- Fe – crveno, zeleno
- Cu – modro, zeleno
34
8. CRT (OGREB)

 praškasti trag kojeg se dobije kad se mineralom

zapara po neglaziranoj porculanskoj pločici
 često indikativniji od boje minerala, posebno
alokromatskih
 kod idiokromatskih je isti kao boja
 primjer: sjajnožuti pirit (crn do zelen crt), crni
hematit (tamnocrveni crt), crni sfalerit (smeđi
crt)

9. SJAJ

 jačina odraza svjetlosti na površini kristala

 metalni – najjači (metali, sulfidi...)
 nemetalni – dijamantni (dijamant, cirkon)
 staklasti (silikati)
 sedefasti (tinjci)
 svilasti (gips)
 voštani
 masni

10. LUMINISCENCIJA

 pojava da mineral emitira svjetlo druge valne duljine nego što je u njega ušlo
 FLUORESCENCIJA – luminiscencija koja traje dok na mineral pada svjetlost
(npr. UV)
 FOSFORESCENCIJA – luminiscencija koja traje i nakon obasjavanja svjetlom

11. TOPLINSKA VODLJIVOST

 stanje posebnog kretanja materijalnih čestica neke tvari, njezinim dovođenjem i

odvođenjem materijalne čestice se udaljavaju ili približavaju i dolazi do deformacija
kristalne rešetke (toplinska rastezljivost)
 toplinska rastezljivost - deformacija (linijska) promjena duljine po jedinici porasta
temperature
 ovisi o strukturnoj građi

35
  dijamant ima najbolju toplinsku vodljivost

12. ELEKTROPROVODLJIVOST

 vodiči i izolatori
 kovine su zbog metalne veze bolji vodiči od nekovina
 neki minerali, inače izolatori, mogu zagrijavanjem ili pritiskom proizvesti mali
električni naboj (piroelektricitet i pijezoelektricitet)

13. MAGNETIČNOST

 sposobnost privlačenja minerala koji u sebi imaju Fe, Co ili Ni

14. ELASTIČNOST

 očituje se na 2 načina:
 elastični min. – nakon djelovanja tlaka vraćaju se u prvobitni oblik
 plastični min.– ne vraćaju se, deformacija ostaje

15. RADIOAKTIVNOST

 sposobnost minerala da odašilju α, β i γ zračenje uslijed poluraspada radioaktivnih

elemenata sadržanih u mineralu

16. FIZIOLOŠKA SVOJSTVA

 ona koja se opažaju neposredno osjetilima

 OKUS – imaju min. koji su topivi u vodi (npr. halit)
 MIRIS – može se osjetiti prilikom mrvljenja (neki sulfidi – miris H2S), zagrijavanja
(spojevi arsena – bijeli luk; pirit – miris S02), vlaženja (minerali glina – miris amonijaka)
 OPIP (masan – npr. talk, grafit – mekši minerali)

17. OPTIČKA SVOJSTVA

 indeks loma

18. KEMIJSKA SVOJSTVA

 sistematika minerala – na temelju kemijskog sastava i strukturne građe

VII. SISTEMATSKA MINERALOGIJA

36
UDIO NAJČEŠĆIH ELEMENATA U ZEMLJINOJ KORI

 Clark i Washington 1924. g analizirali >5000 uzoraka stijena

 99 % Zemljine kore izgrađuje samo 12 (8) elemenata - gotovo 75 % otpada na Si i
O

UDIO NAJČEŠĆIH MINERALA U ZEMLJINOJ KORI

SISTEMATSKA MINEROLOGIJA

37
  svrstava minerale na temelju njihovih zajedničkih svojstava
 poznato oko 6500 mineralnih vrsta - pokušaj sistematiziranja primjenom
biološkog klasifikacijskog modela (porodica, vrsta, rod...)
 1824. g švedski kemičar Berzelius predlaže da se sistematizacija minerala provede
na temelju njihovih kemijskih karakteristika
 nije uspjelo - dodan i kristalografski kriterij (nakon otkrića x-zraka 1912.)
Minerali razvrstani u grupe s obzirom na njihov kemijski sastav i strukturnu građu

Službena (općeprihvaćena) podjela – 9 grupa:

1. Elementi
2. Sulfidi
3. Halogenidi
4. Oksidi i hidroksidi
5. Nitrati, karbonati, borati
6. Sulfati, kromati, molibdati, volframati
7. Fosfati, arsenati, vanadati
8. Silikati
9. Organski spojevi

Pojednostavljena - 7 grupa:

1. Silikati
2. Oksidi i hidroksidi
3. Karbonati
4. Sulfati
5. Sulfidi
6. Minerali ostalih grupa
7. Elementi
Silikati i nesilikati

I. SILIKATI

 najrasprostranjeniji minerali
 1/3 svih poznatih minerala
38
  najvažiji petrogeni minerali
 glavni sastojci magmatskih stijena, ali ih je puno i u sedimentnim i metamorfnim
 ZAJEDNIČKE ODLIKE
 velika tvrdoća
 mala topljivost i taljivost
 kemijska postojanost
 vrlo složen kem. sastav
 najveći dio nastao iz magme pri visokim p i T
 manji dio iz hidrotermalnih otopina, metamorfozom, trošenjem
 osnovna značajka strukture silikata je čvrsta veza između velikih iona O 2- i malih
iona Si+4
 atomi O2- čine tetraedar (i dodiruju se), a u središtu je Si+4
(SIO4 )-4 TETRAEDRI SE DALJE VEŽU:
a) preko drugih iona
b) preko zajedničkih atoma kisika
OVISNO O NAČINJU SLAGANJA SIO4 TETRAEDARA U KRISTALNOJ
REŠETCI, RAZLIKUJE SE 6 OSNOVNIH STRUKTURNIH TIPOVA
SILIKATNIH MINERALA:
1.NEZOSILIKATI
2.SOROSILIKATI
3.CIKLOSILIKATI
4.INOSILIKATI
5.FILOSILIKATI
6.TEKTOSILIKATI

NEZOSILIKATI

grč. nezos - otok → građeni od slobodnih, samostalnih (SiO4 )-

4
tetraedara koji se vežu s pozitivno nabijenim kationima
metala
kristalna rešetka je vrlo zbijena
velika tvrdoća i gustoća, slaba kalavost
habitus: izometrični do kratkostupičasti

39
OLIVINI → izomorfna smjesa od FORSTERITA do FAJALITA
 Mg2 SiO4 (FORSTERIT) Fe2 SiO4 (FAJALIT)
 maslinasto-zelene boje
 magmatskog porijekla
 u bazičnim i ultrabazičnim stijenama
 pod utjecajem hidrotermalnih otopina prelaze u serpentin i talk
GRANATI → brojni minerali promjenjivih kationa
 vrlo tvrdi, abrazivi
 opća formula M+2 3M+3 2 (SiO4 )3
 M+2 dvovalentni metali Ca, Mg, Fe, Mn
 M+3 trovalentni metali Al, Fe, Cr
 CIRKON - ZrSiO4 - dijamantni sjaj, nakit
 DISTEN – Al2 SiO5 - tipičan metamorfni mineral
(Al2OSiO4)

SOROSILIKATI

 grč. soros - grupa

 nastaju povezivanjem dvaju (SiO4)-4 tetraedara u dvostruki

tetraedar preko zajedničkog atoma kisika i grade anionsku
skupinu (Si2O7)-6
 ostaje 6 atoma kisika s po jednom slobodnom valencijom na koje se vežu pozitivno
nabijeni kationi
 malo minerala u ovoj skupini

 često u kombinaciji (Si2O7)-6 i (SiO4)-4

grupa epidota:

 EPIDOT Ca2(Al,Fe)3[(Si2O7) (SiO4)O(OH)]

 COISIT - ako je epidot bez Fe
 KLINOCOISIT - Ca2Al3[(Si2O7) (SiO4)O(OH)]
- kristalizira drugačije od coisita, no formula je
ista
CIKLOSILIKATI

 grč. kyklos – krug, prsten

40
  nastaju kad se povežu 3, 4 ili 6 (SiO4)-4 tetraedra u
prstenove preko zajedničkog atoma kisika i grade
anionske skupine: od 3 tetraedra (Si3O9)-6 od 4
tetraedra (Si4O12)-8 od 6 tetraedra (Si6O18)-12
 na preostale slobodne valencije se vežu pozitivno
nabijeni kationi
 malo minerala u ovoj skupini
KOORDIJERIT
BERIL
TURMALIN (Na,
Ca)(Li,Mg,Fe,Mn,Al)3Al6(Si6O18)(BO3)3(OH,F)4 - u
poprečnom presjeku zaobljeni
trokut - u pegmatitima

INOSILIKATi

 grč. inos – nit, vlakno

 nastaju povezivanjem (SiO4)-4 tetraedara u nizove

 PIROKSENI → silikati s jednostrukim lančastim vezom (SiO4)-4 tetraedra u lanac

od n povezanih skupina aniona (SiO3)-2

 AMFIBOLI - silikati s dvostrukim lančastim vezom (SiO4)-4 tetraedra u lanac od

n povezanih skupina aniona (Si4O11)-6

 habitus: prizmatičan, stupičast, štapičast, vlaknast - savršena kalavost

41
 PIROKSENI
 -silikati Mg, Fe, Ca, Al
 -u stijenama uglavnom u obliku nepravilnih zrna
 -nisu stabilni; metamorfozom prelaze u amfibole, talk, klorit
 -važni u bazičnim stijenama
-ENSTATIT MgSiO3, BRONCIT (Mg,Fe)SiO3, AUGIT, HIPERSTEN, DIOPSID,
DIJALAG...
AMFIBOLI
 -silikati Mg, Fe, Ca s nešto Al i Na
 -izduženi kristali, jako obojeni
 -tipični magmatski minerali, neki metamorfni
 -nestabilni, prelaze u bioti, klorit
 -opća formula: X2Y5Z8O22(OH)2
X=Ca, Na, Mg, Fe
Y=Mg, Fe+2, Al, Fe+3, Ti
Z=Si, Al
TREMOLIT Ca2Mg5Si8O22(OH)2
AKTINOLIT Ca2(Mg,Fe)5Si8O22(OH)2
HORNBLENDA (Ca,Na)2-3(Mg,Fe)3-2(Fe,Al)2-3Si6Al2O22(OH)2

FILOSILIKATI

 grč. fyllon – list

 nastaju povezivanjem (SiO4)-4 tetraedra preko tri iona O u ravnini, a jedan
ostaje slobodan, tvoreći vez od n grupa (Si2O5)-2, odnosno (Si4O10)-4
 preko slobodnog O se veže za kation i dalje za sljedeću ravninu
 habitus: pločast, listićav, uz savršenu kalavost TALK
TALK (MILOVKA)
 Mg3(Si4O10)(OH)2 - listićav, blijedo-zelen, tvrdoća 1 -
metamorfit
TINJCI
MUSKOVIT KAl3(AlSi3O10)(OH)2
MUSKOVIT
 jako otporan (u sedim. stijenama)
 u granitima (magm.) i metam. (pretvorbom feldspata)

42
  bezbojan ili slabo obojen BIOTIT
BIOTIT K(Mg,Fe)3(AlSi3O10)(OH)2
 magm. i metam. porjekla - prelazi u klorit i epidot - taman,
smeđ do crn
KLORITI
 zeleni
 hidratizirani alumosilikati Mg i Fe
 -najčešće u metamorfnim stijenama (sekundarni minerali)
 metamorfozom iz biotita, amfibola SERPENTIN

SERPENTIN - Mg3(Si2O5)(OH)4
 nastaje metamorfozom (serpentinizacijom) iz
olivina i drugih Mg-silikata bez Al iz
ultrabazičnih i bazičnih stijena
MINERALI GLINA
 KAOLINIT – Al2(Si2O5)(OH)4 , za porculan
 MONTMORILONIT - bubri kad primi vodu
 ILIT
 VERMIKULIT
 PALIGORSKIT
KAOLINIT

TEKTOSILIKATI

 grč. tektoneia – pleter

 nastaju povezivanjem (SiO4)-4 tetraedra preko sva 4 iona O i tvore trodimenzionalni,
električno neutralan kostur od n grupa SiO2
 -KVARC
 -FELDSPATI
 -FELDSPATOIDI
 -ZEOLITI

KVARC (kremen) - SiO2

 jedan od najvažnijih petrogenih minerala
 T = 7; ρ = 2,65 g/cm3

43
  izrazito otporan na atmosferilije
 najčešći u magm. st., ali i u metam. i sed.
 najčešće u formi zrna, šesterostrane prizme...
 više modifikacija:
KVARC (stabilan do 867 °C)
TRIDIMIT (stabilan 867-1470 °C)
KRISTOBALIT (stabilan 1470 – 1713 °C; taljenje)

Varijeteti kvarca:
GORSKI KRISTAL (PROZIRAC)

AMETIST

CITRIN

ČAĐAVAC

44
 MORION

RUŽIČNJAK

MLIJEČNJAK

OBIČNI Q
S uklopcima:
AVANTURIN

MAČJE OKO

TIGROVO OKO

45
 SOKOLOVO OKO

Mikro do kriptokristalasti:
KALCEDON

AHAT

OPAL SiO2 x nH2O - amorfni SiO2 s vodom - nastaje trošenjem

silikata ili biokemijski (dijatomeje) ili uz tople izvore
 nekad dio Si+4 može biti zamijenjen Al+3 pa se manjak valencija
kompenzira drugim kationima
 tako nastaju silikati kompleksnijeg kemizma (feldspati,
feldspatoidi, zeoliti)

FELDSPATI (GLINENCI)

 alumosilikati K, Na i Ca
 jedna od najvažnijih mineralnih grupa posebno za magm. stijene (na temelju njih se
klasificiraju stijene)
 ALKALNI FELDSPATI – kalijski i natrijski
ORTOKLAS KAlSi3O8
SANIDIN KAlSi3O8
MIKROKLIN KAlSi3O8

46
  PLAGIOKLASI – natrijsko-kalcijski

 izomorfni niz od ALBITA do ANORTITA NaAlSi3O8 CaAl2Si2O8

 ALBIT
 OLIGOKLAS
 ANDEZIN
 LABRADOR
 BITOUNIT
 ANORTIT

II. OKSIDI I HIDROKSIDI

OKSIDI

→ spojevi kisika najčešće s metalom, a rjeđe s polumetalom ili nemetalom - relativno velika
tvrdoća i gustoća - najčešće tamnih boja - brojne rude, ali i drago kamenje - KVARC
SiO2 i LED H2O su najrašireniji

→ željeza (Fe)

HEMATIT Fe2O3 - crno-crvene boje, ogreb crven, metalni sjaj

MAGNETIT Fe3O4 (FeO ∙ Fe2O3) – oksidiranjem prelaze u LIMONIT

KROMIT FeCr2O4 (FeO ∙ Cr2O3)

ILMENIT FeTiO3

→ aluminija (Al)
KORUND Al2O3

47
  tvrdoća 9, abraziv, dragi kamen kad je čist
 leukosafir – bezbojni
 safir – modri
 rubin – crveni
 žuti safir,
 ljubičasti safir,
 zeleni safir...

→ titana (Ti)
RUTIL TiO2
→kositra (Sn)
KASITERIT SnO2
→bakra (Cu)
KUPRIT Cu2O
→uranija (U)
URANINIT UO2

HIDROKSIDI

 spojevi kojima je anion hidroksid –ion (OH)¯

 relativno male tvrdoće i gustoće
 brojne rude

LIMONIT

 nije mineral, već koloidna smjesa hidratiziranih

Fe-oksida (Fe2O3 × H2O)
 nastaje u oksidacijskoj zoni ležišta ruda željeza
 GETIT FeOOH je jedan od sastojaka limonita

Hidroksidi aluminija (Al):

GIBSIT Al(OH)3
Hidroksidi mangana (Mn):
MANGANIT MnOOH

48
BOKSIT

 nije mineral, već rezidualna sedimentna stijena

(ostatak trošenja stijena)
 sastoji se prvenstveno od Al-hidroksida, Fe- i Al-oksida i hidroksida, te
alumosilikata
 crvenkaste boje; čisti je bijeli

TERRA ROSSA –

ZEMLJA CRVENICA

 netopivi ostatak vapnenca

 sastoji se pretežno od od Al-hidroksida, Fe-oksida i hidroksida
 crvenkasto-smeđe boje
 u pukotinama, ponikvama u kršu

III. KARBONATI

 soli ugljične kiseline H2CO3

 karbonatni (an)ion (CO3)-2
 na njih se najčešće vežu Ca, Mg, Sr, Ba, Fe, Cu, Zn, Mn i Pb
 nastaju taloženjem iz toplih i hladnih voda
 rjeđe raspadanjem minerala nastalih iz magme koji sadrže Ca, Mg i Fe
 izgrađuju najveći dio sedimentnih stijena (vapnenac i dolomit)

KALCIT CaCO3
ARAGONIT CaCO3
DOLOMIT CaMg(CO3)2
MAGNEZIT MgCO3

49
 SMITSONIT ZnCO3
SIDERIT FeCO3
RODOKROZIT MnCO3
CERUZIT PbCO3

KALCIT CaCO3

 kristalizira u trigonskom sustavu (heksagonski)

 kristal kalcita – romboedar
 najčešće u stijenama u zrnatim formama
 boja mliječno-bijela
 čist – proziran; s primjesama – žućkast, smeđ
 T= 3
 ρ = 2,7 g/cm3
 gradi sedimentnu stijenu vapnenac i metamorfnu stijenu
mramor (metamorfozom vapnenca)
 gradi sedre, sige
 s glinom gradi lapore
 može nastati biokemijski - posredstvom organizama –
skeleti, kućice (koralji, foraminifere...)
 nastaje taloženjem iz otopine – iz mora, krških voda
 u vodi je teško topiv; lakše u vodi s otopljenim
CO2 H2O + CO2 → H2CO3 ugljična kiselina
CaCO3 + H2O + CO2 → Ca(HCO3)2 kalcij-
hidrogenkarbonat

ARAGONIT CaCO3

 polimorfna modifikacija CaCO3

 kristalizira u rompskom sustavu
 T= 3,5-4
 ρ = 2,9 g/cm3

50
  pločasti i igličasti kristali
 bezbojan, bijel ili zelenkast od primjesa
 nastaje iz otopina bogatih Ca(HCO3)2 – u toplim morima
 i biokemijski (aragonitni skeleti)

DOLOMIT CaMg(CO3)2 CaCO3 x MgCO

 nije izomorfna smjesa, već dvosol s omjerom CaCO3 : MgCO3 = 1:1

 kristalizira u trigonskom sustavu
 T= 3,5-4
 ρ = 2,9 g/cm3
 gradi stijenu dolomit
 ne otapa ga hladna HCl

MALAHIT Cu2CO3(OH)2

 zemljasti agregati i prevlake, rjeđe igličasti kristali

 zelen kao sljez (grč. malache – sljez)
 T= 4
 ρ = 4 g/cm3
 nastaje u gornjim dijelovima oksidacijske zone
ležišta ruda bakra, ako su ta ležišta u kontaktu
s karbonatnim stijenama
 primjena: slikarska boja, kozmetika

AZURIT Cu3(CO3)2(OH)2

 zemljasti agregati, prevlake i impregnacije,

rijeđe igličasti i debelopločasti kristali

51
  azurno plav
 T= 3,5
 ρ = 3,8 g/cm3
 nalazi se zajedno s malahitom uz ležišta ruda bakra
 manje zastupljen od malahita, jer prelazi u malahit
 primjena: slikarska boja
 može za dobivanje Cu, ali ga je relativno malo

IV. SULFATI

 soli sulfatne (sumporne) kiseline H2SO4

 -sulfatni (an)ion (SO4)-2
 -spaja se s 2-valetnim kationima Ca, Sr, Ba...
 nastaju u oksidacijskoj zoni pri relativno niskim temperaturama
 -iz vodenih otopina
 -većinom male tvrdoće

GIPS (sadra) CaSO4 x 2H2O

 hidratizirani sulfat kalcija

 zrnat (bijel – alabaster), pločast (proziran – Marijino ili
Gospino staklo), lećast (pustinjska ruža)
 najčešće nastaje iz mora usljed prezasićenja (hidatogeno)
 u pustinji evaporacijom nakon pljuskova
 zagrijavanjem na >120 °C otpušta vodu i prelazi u anhidrit
 primanjem vode bubri
 T= 2
 ρ = 2,4 g/cm3

ANHIDRIT CaSO4

 ili BEZVODNI GIPS

52
 zrnati agregat
 bijel, plavkasto-siv
 -nastaje iz mora uslijed prezasićenja (hidatogeno)
 -T= 3-3,5
 ρ = 3 g/cm3

BARIT BaSO

 ili TEŽAC
 pločasti i stupićasti kristali (kao pustinjska ruža) ili
bijeli zrnati agregati
 bijel, žućkasto-smeđ
 tipičan hidrotermalni mineral, ali nastaje i
hidatogeno
 T= 3-3,5
 ρ = 4,3 g/cm3
 za izradu opeka / apsorbira radioaktivno zračenje
 za dobivanje barija

EPSOMIT MgSO4 x 7H2O

 ili GORKA SOL

 vlaknasti agregati; na zraku gubi vodu i raspada se

V. SULFIDI

 spojevi sumpora s metalima (Fe, Cu, Zn, Pb, Ag, Au, Co, Ni...) i polumetalima (As, Sb,
Bi...)
 sudjeluju u izgradnji stijena i vrlo važni rudni minerali
 jednostavan sastav
 osim pirita, relativno male tvrdoće
 velike gustoće

53
 neprozirni
 metalnog sjaja
 većinom nastaju hidrotermalno ili sedimentno u redukcijskim uvjetima
 u uvjetima oksidacije prelaze u sulfate

PIRIT FeS2
MARKAZIT FeS2
ARSENOPIRIT AsFeS2
HALKOPIRIT CuFeS2
GALENIT PbS
SFALERIT ZnS
CINABARIT HgS
ANTIMONIT Sb2S3

PIRIT FeS2

 kristalizira u svim uvjetima

 u kubičnom sustavu, u obliku heksaedra ili
pentagonskog dodekaedra
 nastaje magmatski (pirogeno i hidrotermalno),
sedimentno (hidatogeno i organogeno) i metamorfno
 biokemijski uz pomoć anaerobnih bakterija
 štetan – ako je zahvaćen trošenjem prelazi u limonit i sulfatnu kiselinu, pa otapa
okolne karbonate, feldspate...
 T= 6-6,5
 ρ = 5,0-5,2 g/cm3
 zlatno-žute boje (fool’s gold)
 crt tamnozelen do crn
 udaren čekićem iskri i otpušta miris po SO2
 za dobivanje H2SO4, ne za Fe

54
MARKAZIT FeS2

 polimorfna modifikacija FeS2

 zrakasti, igličasti

ARSENOPIRIT AsFeS2

 srebrno-bijeli metalnog sjaja

 najvažnija ruda arsena

HALKOPIRIT CuFeS2

 najčešće čist, ali može sadržavati Au, Ag...

 najvažnija ruda Cu (70% svjetske proizvodnje)
 za dobivanje Au i Ag

GALENIT PbS

 olovni sjajnik
 jak metalni sjaj
 ρ = 7,6 g/cm3
 ruda Pb, ali i Ag
 sa sfaleritom, hidrotermalno

SFALERIT ZnS

 žućkasto-smeđ
 s galenitom
 ruda Zn

CINABARIT HgS

55
  crvenkasta ruda
 Hg impregnirana
 Idrija

VI. MINERALI OSTALIH GRUPA

Neke grupe ostalih petrogenih minerala:

HALIDI
FOSFATI
NITRATI
BORATI
MOLIBDATI
VOLFRAMATI
ARSENATI
VANADATI

HALIDI

- soli klorovodične kiseline HCl – KLORIDI

- soli fluorovodične kiseline HF - FLUORIDI
- soli jodovodične kiseline HI - JODIDI
- soli bromovodične kiseline HBr – BROMIDI
- najčešće kristaliziraju iz morske vode ili pneumatolitskog porijekla
- često prozirni i bezbojni

HALIT NaCl

- klorid
- kuhinjska sol
- kristalizira u kubičnom sustavu – heksaedar

56
 - tipičan hidatogeni mineral, evaporacijom mora
- T= 2
- ρ = 2,1-2,2 g/cm3
- topiv u vodi, slan

FLUORIT CaF2

- fluorid
- netopiv u vodi, gorak

VII. ELEMENTI

Elementi – minerali koji se nalaze kao kemijski elementi, nespojeni s drugim

kemijskim elementima, u elementarnom ili samorodnom stanju
Kovine (metali): Au, Ag, Cu
Nekovine (nemetali): C, C, S
Srebro (Ag)

Zlato (Au)

 kristaliziraju u kubičnom sustavu

 dendritični habitus
 odlični vodiči topline i električne energije
 mogu se kovati i izvlačiti u tanke žice i listiće
 nakit, novac, medalje

Zlato (Au)

 primarna ležišta – gorsko zlato (kvarcne žile; hidrotermalnog postanka

57
  sekundarna ležišta – naplavine, zlatonosni
pijesci
 zlatnožuti ogreb
 T= 2,5 – 3
 ρ = 15,5 - 19,3 g/cm3
 mjera čistoće – karat (24 K = 100 % Au; 12
K = 50% Au + Ag....)
 ne oksidira na zraku

Srebro (Ag)

 vrlo rijetko čisto – često s Au, Cu, Hg, Sb

 na svježem prijelomu srebrnobijel
 bijeli ogreb, metalni sjaj
 na zraku zbog reakcije s H2S prevlači se
crnosmeđom patinom srebrova sulfida
 T= 2,5 – 3
 ρ = 10-12 g/cm3
 upotreba: zrcala, fotografije, optički instrumenti

Bakar (Cu)

 nastaje trošenjem sulfidnih ruda bakra

 bakrenocrvene boje kad je svjež
 na zraku se prevlači zelenom patinom malahita
 T= 2,5 – 3
 ρ = 8,9 g/cm3
 94% Cu + 6% Sn = bronca
 Cu:Zn = 2:1 mjed ili mesing

Nekovine (nemetali):

58
  nisu kovni
 u pravilu ne provode električnu struju
 češće su prozirni
 tvore kristale

SUMPOR S

 kristalizira u 6 polimorfnih modifikacija

 T= 2
 ρ = 2 g/cm3
 nastaje sublimacijom sumpornih para pri vulkanskim aktivnostima, i sedimentno u
kori trošenja

DIJAMANT C

 nastaje pirogeno, visoki p i T uvjeti

 u kimberlitima
 ρ = 3,5 g/cm3
 karat – 200 mg

GRAFIT C

 T=1
 ρ = 2,3 g/cm3
 nastaje metamorfozom organske tvari

VIII. PETROLOGIJA
PETROLOGIJA → grana geologije koja se bavi stijenama i uvjetima pod kojima stijene
nastaju. Proučava postanak, sastav, raspored i strukture stijena u okviru geodinamike.
STIJENE → mineralni agregati. Samostalno geološko tijelo stalnog mineralnog sastava i
odgovarajućeg petrografskog sklopa (tekstura, struktura i način pojavljivanja).
S obzirom na to od koliko je mineralnih vrsta agregat, stijene mogu biti:
a) MONOMINERALNE (npr. vapnenac i kalcit CaCO3)

59
b) POLIMINERALNE (npr. granit: kvarc SiO2, ortoklas KALSiO3, biotit (Mg, Fe)3
(AlSi3O10) (OH)2)

Prema postanku:

1. MAGMATSKE – nastaju kristalizacijom magme pod površinom (intruzivne) ili lave

na površini (efuzivne) ili na putu prema površini (žične, žilne).
2. SEDIMENTNE – nastaju taloženjem čestica drugih stijena (klastične), kristalizacijom
iz otopine (kemogene) ili nakupljanjem organskih i anorgenskih dijelova organizama
(organogene).
3. METAMORFNE – nastaju preobrazbom (metamorfozom) magmatskih, sedimentnih
ili već postojećih metamorfnih stijena pod utjecanjem povišenih p i T uvjeta.
4. PIROKLASTIČNE – nastaju dijelom kao magmatske, a dijelom kao sedimentne
stijene, sedimentacijom vulkanskog (piroklastičnog) materijala.
 površinsko pojavljivanje stijena: sedimentne: 95%
magmatske: 5%
 ukupno litosfera: magmatske: 98%
sedimentne: 2%

60
 I. MAGMATSKE STIJENE

MAGMA → prirodna homogena silikatna taljevina karakterističnog:

a) KEMIJSKOG SASTAVA
- smjesa oksida Si, Al, Fe, Ca, Na, Mg, Ti, K te volatilnih (para + plinovi) spojeva (H 20,
SO2…)
- volatili imaju značajnu ulogu jer određuju mineralne zajednice koje zajedno
kristaliziraju u određenim p i T uvjetima i tako tvore različite vrste stijena
- volatili određuju viskoznost magme, pospješuju njeno prodiranje kroz pukotinu
- plinovi i pare imaju odlučujuću ulogu pri stvaranju rudnih ležišta
b) TEMPERATURE
- 1500 – 1900 °C
- potpuno se hladi i minerali se kristaliziraju
- kad izađe na površinu postaje LAVA i naglo se hladi ili brza nepotpuna kristalizacija ili
očvršćivanje bez kristalne strukture
c) VISKOZITET
- ovisi o kemijskom sastavu i temperaturi
- viskozne – kisele magme/ lave teku sporo, eksplozivne, puno vodene pare; tektosilikati
(kvarc/feldspati)
- fluidno – bazične magma/lave teku brzo (do 25 km/h), izljevne, ne eksplozivne,
nezosilikati (olivini)
LAVE MOGU BITI:
- bazične → fluidne, brze/spore, nisu eksplozivne, mirni izljevi (npr. Hawaii)
- kisele → viskozne, guste, spore, eksplozivna erupcija (npr. Vezuv)

Podjela magm. stijena s obzirom na mjesto nastanka:

1) INTRUZIVNE (DUBINSKE, PLUTONSKE)

Kristaliziraju na određenoj dubini unutar Zemlje (nekoliko km). Kristalizacija je spora i uz

povećani tlak – pogoduje nastanku krupnozrnatih agregata. Pouspješuje ju lakohlapljiva
komponenta (plinovi i pare). Na površini se pojavljuju uslijed tektonike ili intenzivnom
erozijom pokrovnih stijena.
2) EFUZIVNE (POVRŠINSKE, IZLJEVNE)

61
Nastaju vrlo brzom kristalizacijom i očvršćivanjem lave na površini. Na putu prema
površini do magme iskristalizira dajući FENOKRISTALE, a preostali se dio lave skrutne
na površini u amorfnu masu koja uključuje fenokristale.
3) ŽILNE (ŽIČNE, HIPABISALNE)
Veza između intruzivnih i efuzivnih stijena. Nastaju kristalizacijom magme u pukotinama
duž kojih se magma probija prema površini.

Podjela magmatskih stijena s obzirom na kemijski sastav (% SiO2 – ne odnosi se na udio

kvarca, već na udio silikatne komponente):
a. kisele ( > 63% SiO2)
b. neutralne (52% - 63% SiO2)
c. bazične (45°- 52° SiO2)
d. ultrabazične (< 45% SiO2)
Podjela magmatskih stijena s obzirom na mineralni sastav:
a. felsičke – bogate silicijskim mineralima, a siromašne Fe i Mg (granit, riolit).
Svjetlije su i kisele.
b. neutralne – prijelazne između felsičkih i nafitnih (dacit, diorit, andezit)
c. nafitne – siromašne silicijskim mineralima, a bogate Fe i Mg (gabro, bazalt).
One su tamne boje i bazične.
d. ultranafitne – vrlo nizak sadržaj silicijskih minerala i prvenstveno sadrži
nafitne minerale (peridotit). Najtamnije ultrabazične.

NAČINI POJAVLJIVANJA MAGMATSKIH STIJENA

62
a) DUBINSKE INTRUZIJE ILI PLUTONI

(DUBINSKI OBLICI POJAVLJIVANJA MAGMATSKIH STIJENA)

Sporo hlađenje – nepravilna tijela različitih dimenzija. Do nekoliko stotina km3. Pojavljuju
se na površini nakon izdizanja i erozije stijena u krovini:
a) BATOLIT – površina najmanje
100 km2
b) ŠTOK (GREDA) – manje od
100 km2
c) LAKOLIT – gljivasti oblik,
podiže stijene u krovini

b) PUKOTINSKE

INTRUZIJE

a) DAJK (ŽILA, ŽICA, DIKE) – pločasto, diskordatno tijelo – pod nekim kutom siječe
strukturu taložnih stijena u koje je intrudiralo.
b) SKLAD (SILL) – u konkordantnom odnosu (u skladu s postojećom skulpturom) sa
stijenama u koje je intrudiralo.

c) POVRŠINSKI OBLICI

63
a) PLOČA – izlijevanjem lave na veću površinu, ploča na ploču
b) SLIV, TOK, TIJEK – dug izljev, male širine
c) VULKANSKI STOŽAC – izmjena slojeva lave i piroklastičnog materijala

d) NA MORSKOM DNU

a) PILLOW (JASTUČASTE) LAVE – izljev

bazične lave na srednjooceanskom hrptu

STRUKTURA MAGMATSKIH

STIJENA

Međusoban odnos i raspored minerala s obzirom na njihovu veličinu, oblik i stupanj

kristaliniteta. Ovisi o načinu postanka stijene.
Kod magmatskih stijena – posljedica načina kristalizacije je izražena; STUPNJEM
kristaliniteta (holokristalne, hijaline, hipohijalne), VELIČINOM (fenokristalna,
mikrokristalna, kriptokristalna), OBLIKOM (idiomorfni, hipidiomorfni, alotriomorfni).
Međusobnim odnosom minerala;

1. ZRNATA

Minerali u obliku nepravilnih zrna koja se dodiruju i otprilike su jednake veličine.

Karakteristično za intruzivne stijene. Granitska struktura. Najčešće se mineralna zrna u
ovakvim stijenama mogu razlikovati golim okom i sva su približno iste veličine, zrnata
struktura.

2. PORFIRNA

64
Relativno krupni, dobro razvijeni kristali (fenokristali), nepravilno razmješteni po staklastoj
ili sitnokristalastoj masi – matriksu. Karakteristična za efuzivne stijene. Već kristalizirana
krupnija mineralna zrna nastala u dubini Zemlje ostaju nepravilno razasuta u sitno
zrnatoj kristaliziranoj masi, porfirna struktura. Najčešća efuzivna stijena je bazalt.

3. OFITSKA

Prijelaz između zrnate i porfirne. Karakteristični štapići plagioklasi između kojih je augit
(piroksen). Dijalazna struktura. Plagioklas predstavlja izomorfnu seriju minerala, čiji su
krajnji članovi albit (NaAlSi3O8) i anortit (CaAl2Si2O8). Serija plagioklasa pripada
grupi silikata, podgrupi tektosilikata, klasi feldspata.

4. HIJALINSKA (STAKLASTA)

Nastaje kad se lava naglo skrutne („sledi“) u kojoj su štapićasti

minerali (najčešće feldspati) u staklenoj masi orijentirani u
smjeru toka lave.

TEKSTURA

Predstavlja način na koji su minerali ispunili prostor u stijeni. Ovisi o uvjetima kristalizacije
i utjecaju vanjskih faktora za vrijeme i nakon nastanka stijena.
Može biti:

65
a) HOMOGENA

Mineralna zrna su u čitavoj stijeni raspoređena jednolično, bez

vidljive orijentacije. Karakteristično za intruzivne i većinu
žičnih stijena.

b) FLUIDNA
c)

Mineralna se zrna štapićastih i lisitčavih minerala postave u

smjeru toka lave, tj. zauzmu privilegiranu orijentaciju.
Karakteristična za bazične efuzivne stijene koje nastaju od
bazične (fluidne) lave.

d) VEZIKULARNA

Takvu teksturu imaju stijene koje imaju kuglaste šupljine

zaostale nakon izlaska plinova i para za vrijeme kristalizacije.
To je posljedica naglog hlađenja. Karakteristična za efuzivne
stijene. Ako se šupljine ispune sekundarnim mineralima (kvarc, kalcit, opal) onda se takva
struktura naziva MANDULASTA (AMIGDALOID).

RAZRADBA (SISTEMATIKA) MAGM. STIJENA

- s obzirom na mjesto nastanka; INTRUZIVNE, EFUZIVNE, ŽIČNE

- s obzirom na kiselost, tj. prema količini SiO 2 komponente (maseni udio);
a) kisele → veći udio kvarca i drugih silikata (kiseli plagioklasi)
b) neutralne → malo kvarca, a nešto više feldspata (neutralni plagioklasi)
c) bazične → nemaju kvarc, samo bazične feldspate (anortit)
d) ultrabazične → SiO2 od olivina i drugih silikata: nema kvarca

66
DETALJNA RAZRADBA NA OSNOVI MINERALNOG I

KEMIJSKOG SASTAVA

- sve magmatske stijene potječu od jedne izvorišne magme → BAZIČNE, iz koje se

kristalizacijskom diferencijacijom formiraju stijene → postavio Bowen 1956.
- BOWEN → magma se diže, temperatura pada pa tako redom kristaliziraju određene
vrste minerala – svrstao minerale u 2 niza:
1. FEROMAGNEZIJSKI
teku paralelno
2. FELDSPATI

- u bazičnoj magmi prvo kristalizacijom nastaju bazični minerali, a ostatak je manje

bazičan (postaje kiseliji) OLIVIN
PRVI ILI MAGMATSKI STADIJ

67
U okviru geneze magmatskih stijena. Prvo kristaliziraju DUNIT
OLIVINI, a kada ga se dovoljno nakupi, formira se stijena
DUNIT. Kristalizacijom Mg – piroksena nastaje ultrabazična
stijena PERIDOTIT.

PERIDOTIT
Ca – pirokseni + Ca plagioklsi (anortit) – nastaje GABRO

Ako ima olivina – OLIVINSKI GABRO

GABRO - bazična intruzivna stijena velike čvrstoće, koristi se kao ukrasni i građevni
kamna
CaNa plagioklasi + amfibol – nastaju DIORITI i SIJENITI

neutralni intruzivi

DIORIT SIJENIT

Na plagioklas + biotit
nastaju GRANITI
K feldspati + muskovit + kvarc

68
DRUGI ILI PEGMATITSKI STADIJ

Najviši dijelovi se ohladili i skrutnuli. Ispod su užareni dijelovi bogati parama (volatilima),
pritišće gornji dio koji puca, užareni dio prodire kroz pukotine – PEGMA (kiseli ostatak
magme, pokretan, fluidan) – prodire kroz pukotine te se formira žična kisela stijena
PEGMATIT – pogoduje formiranju velikih kristala (pegma je puna plinova).

PEGMATIT S
TURMALINOM

PNEUMATOLITSKI STADIJ

Kristali, plinovi i vodena para bogata metalnim ionima – PNEUMA, kristalizirajući

minerali na putu prema površini tvore rudna
ležišta. Brzo je pokretna, pod visokim tlakom, lako
prodire kroz pukotine. Vrlo reaktivna kemijska
otopina. Ulazi u pukotine i izaziva
METASOMATOZU – promjenu kemijskog
sastava okolnih stijena. Ako pneuma prodire kroz
vapnenac i dolomit, nastaje SKARN. Ako su
pneumom zahvaćene granitne stijene, nastaju GRAJZENI. Temperatura je 400 °C.

HIDROTERMALNI STADIJ

Temperatura ispod kritične temp. vode (373 °C) – iznad te temperature ne postoji tlak koji
bi vodu mogao držati u tekućem stanju. Umjesto pneume imamo HIDROTERMALNU
OTOPINU – vrlo je pokretljiva i agresivna, bogata je metalnim ionima – bogata
hidrotermalna ležišta metala.

EKSHALACIJSKI

Završno izlijevanje plinova i para na površini litosfere.

FUMAROLE – pukotine iz kojih izbija vodena para (H2O)

69
SOLFATARE – pukotine iz kojih izbija sumporovodik (H2S)

MOFETE – pukotine iz kojih izbija ugljikov dioksid (CO2)

Završava magmatska aktivnost ili najava nove aktivnosti.

II. PIROKLASTIČNE STIJENE

Stijene koje imaju više od 25% sastojaka vulkanskog podrijetla. Na početku vulkanskog
karaktera, a na kraju sedimentnog. Vulkanski materijal je transportiran i litificiran kao da
se radi o sedimentnoj stijeni. Nastaju od materijala izbačenog kroz vulkanske erupcije –
komadići očvrsnute lave, komadići očvrsnutih magmatskih stijena, dijelovi stijena kroz koje
se odvija erupcija. Negdje se istaloži (slojevito, litificirano, veće-manje udaljenosti od
izvora).
Različite dimenzije, nevezani materijal:
a) BLOKOVI → veliki uglati komadi, >32 mm

b) VULKANSKE BOMBE – veliki zaobljeni komadi, >32 mm

70
 c) LAPILI – 4-32 mm

d) VULKANSKI PEPEO - <4 mm

Kad se materijal poveže, nastaju:

a) VULKANSKI KONGLOMERATI – bombe + lapili
b) VULKANSKE BREČE – uglati komadi lave
c) TUF – litificirani, povezani vulkanski pepeo
d) TUFITI – litificirani vulkanski pepeo + stari materijal (nevulkanski)
TEFRA = bilo što, što je vulkan izbacio (laički naziv za sve materijale)
Tuf može biti:
a) VITROKLASTIČNI – čestice od vulkanskog stakla
b) KRISTALOKLASTIČNI – kristali
c) LITOKLASTIČNI – nakupine sitnog stjenskog materijala

STRUKTURA TUFOVA

Klastična zbog fragmenata stijena i minerala različitih oblika i

veličina.

71
TEKSTURA

Tufitska – ima različite smrvljene fragmente stijena i ostalog materijala.

DODATAK! BOWENOV NIZ KRISTALIZACIJE

III. SEDIMENTNE STIJENE

Sedimentne stijene nastaju dugotrajnim i složenim procesima koji se odvija u više faza: 1.
TROŠENJE → kemijsko ili mehaničko trošenje postojećih sedimentnih, magmatskih ili
eruptivnih stijena. 2. TRANSPORT → prijenos kemijski otopljenih ili mehanički usitnjenih
fragmenata. Prijenos materijala u čvrstom ili otopljenom stanju. 3. TALOŽENJE →

72
odlaganje i nakupljanje
transportnog materijala. 4.
LITIFIKACIJA → može, ali se i
ne mora dogoditi.
Nastaju
taloženjem/sedimentacijom
čestica drugih stijena
(KLASTIČNE), kristalizacijom
i otopine (KEMOGENE) ili
nakupljanjem organskih i anorganskih dijelova organizama (ORGANOGENE).

1. TROŠENJE

MEHANIČKO TROŠENJE ILI DEZINTEGRACIJA STIJENA

Dovodi do komadanja stijenske mase u fragmente, li bez promjene kemijskog sastava.

Uzrok raspadanja mogu biti sile iz: atmosfere (Sunce – glavni pokretač + vjetar),
hidrosfere (voda, led), biosfere (organizmi), sile iz unutrašnjosti Zemlje. NE DOLAZI
DO PROMJENE KEMIJSKOG SASTAVA,
VEĆ SE SAMO MIJENJA VELIČINA
ZRNA, TJ. SMANJUJE SE.
Događa se najčešće zbog:
 Smrzavanja - voda se smrzavanjem
širi i do 9%. Glacijalni prostori -
voda ulazi u pukotine, smrzavanje,
širenje leda i pukotina. Višestruko
ponavljanje - pucanje i raspadanje stijene.
 Termičke oscilacije - različito širenje minerala zbog zagrijavanja stvara pritiske u
stijeni i ona puca. Klimatski vruća područja - za vrijeme zalaska Sunca. Temperatura
zraka može pasti sa 43 °C na samo 15 °C u samo jednom satu. Nagla promjena
temperature slabi stijenu – visoke temperature - širenje; niske temperature –
kontrakcija.
Trošenje uslijed TERMIČKE OSCILACIJE → oscilacija događa se u pustinjama. Stijene
se mehanički usitnjavaju (drobe) na čestice dimenzije pijeska.

73
KEMIJSKO TROŠENJE ILI DEKOMPOZICIJA STIJENA

Otapaju se komponente koje su topive u vodi. Moć, to jest sposobnost otapanja ovisi o
temperaturi (toplija voda brže otapa), Ph faktor (što je manji, to je vodena otopina kiselija.
Ph ovisi o otopljenim organskim i anorganskim kiselinama). Moć otapanja ovisi o
KISELOSTI VODE, odnosno o količini otopljenog ugljik dioksida u vodi, a KISELOST
mogu dodatno pojačati anorganske/humusne kiseline i količina kisika, klorida i drugih soli.
Silikatni minerali koji kristaliziraju prvi višim temp. imaju manju otpornost na kemijske
agense. Ako radimo usporedbu s BOWENOVIM NIZOM, vidimo da je niz kristalizacije
obrnut (kalijski feldspati su najotporniji, prema vrhu otpornost pada…). Silikatni minerali
su otporniji od drugih minerala, teže se troše. Najteže se troše i otapaju kamene soli (halit),
sulfati (gips, anhidrit), karbonati (otopit će se ako se izloži agresivnoj otopini), kvarc
(praktički netopiv).
Trošenje je proces obrnut slijedu Bowenovog niza:
najlakše se troši olivin koji nastaje > 10000 °C zatim - pirokseni - amfiboli - biotit - ortoklas
- muskovit - kvarc koji nastaje na oko 6000 °C
 promjena kemizma minerala i stijena
 promjena volumena, ispiranje
 voda + otopljeni plinovi (O2, CO2, H2S,…) + otopljene krutine (organske i
anorganske)

2. TRANSPORT

a) TRANSPORTA NEMA (stijena se potroši i rastrošni materijal ostane na mjestu

dezintegracije)
b) TRANSPORTA IMA (kinetička energija, voda, led, vjetar…)

VODA → najvažnije transportno sredstvo (npr. bujicom/rijekom). Transportira materijal u

usitnjenom i otopljenom obliku. Transport vodom može biti rezultat: vučenja, saltacije
(kratki skokovi), transport turbulentnim tokom (čestice se dižu s dna u obliku suspenzije
– mutna i moćna voda, suspenzija vode i stijenskih čestica).

ALUVIJALNI SEDIMENT → sediment koji se istaloži nakon transporta vodenim tokom.

MARINSKI SEDIMENT → materijal istaložen nakon transporta vodenim tokom u moru.

74
VJETAR → isto može prenositi velike
količine materijala na velike udaljenosti
(karakteristično za aridnu klimu – malo vlage,
vjetar diže i prenosi preko Sredozemnog mora
i u Europu). Krupne čestice vjetar uspijeva
samo kotrljati po podlozi i na taj način stvara
dine. Sitnije čestice vjetar diže i na nekoliko km
u zrak i prenosi i do 1000 km (žute kiše, saharski pijesak).
EOLSKI SEDIMENT → materijal istaložen nakon transporta vjetrom. Najpoznatiji eolski
sediment je PRAPOR (LES) – najviše se transportirao u razdoblju kvartara za vrijeme
hladnijih razdoblja. U hladnijim razdobljima vjetrovi su nosili ogromne količine materijala
koje su se stvarale u periodu interglacijala, to jest u vrijeme
toplijih razdoblja. Na prostor S Hrvatske donesen je
materijal s prostora Alpa, a na prostor J Hrvatske materijal
s prostora rijeke Po.
Tijekom toplijih razdoblja, puno je vode u hidrološkom
ciklusu te se ona izlijeva iz korita i ostavlja svoj mulj oko
korita. Kad nastupi glacijal, to jest hladno razdoblje, rijeke
se povlače u svoja korita, a materijal biva raznesen vjetrom.
Glacijali su suhi i vjetroviti.
Praporna (lesna) područja: Kina, srednja Europa, S i I Hrvatska, neki otoci (na slici je
prikazan otok Susak i lesne naslage). Eolski sediment je dobro sortiran → čestice su
ujednačene veličine. Vjetar može podići samo čestice određene veličine, najsitnije i
najfinije.
LED → transport ledom u glacijalnim i periglacijalnim područjima. Ledenjaci mehanički
razaraju stijene svojom masom, mrve stijensku masu ispod i iznad ledenjaka (taj materijal
nije sortiran). Materijal bude transportiran sve do mjesta gdje ledenjak počinje nestajati, a
to se počinje dešavati u toplijim krajevima, tada se transportirani materijal istaloži.

GLACIJALNI SEDIMENT → materijal istaložen ledenjakom (odmah nakon otapanja

ledenjaka materijal se istaloži). Ledeni brijeg isto može transportirati materijal koji će biti
istaložen na morskom dnu. Ako se nakon otapanja ledenjaka nastavi transport vodom (koja
nastaje otapanjem ledenjaka) – GLACIJALNO – FLUVIJALNI SEDIMENT → nakon

75
transporta led se otopi i postane potok, a materijal se nastavi kretati. On će biti jako sortiran
(miran tok – najfiniji materijal).
BOČNICA – voda nastala otapanjem leda.
MARINSKI SEDIMENT → materijal istaložen u moru nakon transporta morskom vodom
(taj materijal može nastati: razaranjem putem abrazije, rijeke ga mogu na svojim ušćima
predati moru, ledeni brijeg, vjetar ga može istovariti na pučini).

3. TALOŽENJE

Do taloženja čestica nastalih mehaničkim trošenjem dolazi zbog djelovanja sile teže i to
kada dođe do opadanja kinetičke energije transportnog sredstva. Do opadanja kinetičke
energije dolazi zbog promjene dinamičkih uvjeta koji su omogućavali transport, to jest,
transport materijala je moguć dok vjetar ili voda imaju dovoljno energije. Otopljeni minerali
će se taložiti kad se promijene fizičko-kemijski uvjeti koji su uvjetovali njihovu topivost ili
će se taložiti pod utjecajem organizama (biokemijski).

TALOŽENJE VAPNENCA → optimalni uvjeti za nastanak vapnenca su plitka mora s

relativno visokom temperaturom vode (25 °C), malim donosom terigenog materijala
(materijal s ušća rijeke) i s povoljnim ekološkim uvjetima za život organizama koji svoje
skelete i ljušture grade od karbonatnih minerala. Ta plitka i topla mora su prezasićena
kalcijevim hidrogenkarbonatom Ca(HCO3)2 i on se u tom području može izlučiti u obliku
kalcijevog karbonata CaCO3

CCD – KALCITNA KOMPENZACIJSKA DUBINA → (calcite compensat depth).

Područje, dubina u moru gdje je otapanje i izlučivanje kalcita u ravnoteži. Otprilike 4 500
– 5 000 m, iznad te dubine more je prezasićeno na kalcijev hidrogenkarbonat. Do te dubine
kalcit može egzistirati, a ispod te dubine ne može. Isto tako i organizmi do te dubine mogu
imati kućice, a ispod te dubine ne. KALCIT SE TALOŽI DIREKTNO IZ OTOPINE.
ACD – ARAGONITNA KOMPEZACIJSKA DUBINA → iznad nje se očekuje taloženje
aragonita i kućica organizama građenih od njega, a ispod ne (1700/1800 m dubine). Kalcij
se taloži iz otopine kalcijevog hidrogenkarbonata: anorganski (kristalizira iz otopine, npr.
kamenac) i biokemijski (kalcit nastaje tako što ga organizmi koriste za izgradnju ljuštura i
skeleta tako da kalcijev hidrogenkarbonat svojim metabolizmom pretvara u kalcit). Kalcit
se iz otopine istaloži kad ona postane nestabilna – 1. na toplim izvorima zbog isparavanja
vode nalazimo kalcit, 2. ugljikov dioksid zna otići iz otopine kada ga fitoplanktoni i zelene

76
biljke potroše za potrebe fotosinteze te otopina postaje sklonija taloženju kalcita – odvija se
u FOTIČKOJ ZONI (najplići dio mora, područje prodiranja Sunčeve svjetlosti i odvijanja
fotosinteze).

Istraživanja na Jamajki = morska trava na 1 m2 u jednoj godini potakne proizvodnju 2, 8

kg kalcita
U toplim, plitkim morima, organizmi svoje ljušture grade od kalcita. Oni ugibaju, a ljušture
se talože na dnu i bivaju povezane kalcitom istaloženim iz otopine. Organizmi koji sudjeluju
u izgradnji vapnenca se mogu naći u različitim dijelovima hranidbenog lanca;
o ALGE (zelene, crvene, modrozelene)
o FORAMINIFERE – jednostanični životinjski organizmi
o VAPNENAČKE SPUŽVE
o RAMENONOŠCI
o MEKUŠCI (puževi, školjkaši, glavonošci)
o RAČIĆI

IV. LITIFIKACIJA

Rezultira stvrdnjavanjem sedimenta. Do nje može, ali i

ne mora doći. Prilikom stvrdnjavanja može doći i do
promjene kemijskih mineralnih svojstava –
DIJAGENEZA. Primjer za dijagenezu = DOLOMIT
(nastaje na račun vapnenca – to jest kad se mladi
vapnenac nađe izvan mora, ali povremeno biva zaljevan morem, događa se da kalcij ili
kalcit biva zamijenjen magnezijem iz svježe vode te dolazi do dijageneze gdje mineral kalcit
prelazi u dolomit, a stijena vapenanac u dolomit). I STIJENA I MINERAL SE ZOVE
DOLOMIT.

MINERALE SEDIMENTNIH STIJENA MOŽEMO PODIJELITI U 2 GRUPE:

1. ALOTIGENI MINERALI – potječu od mehaničkog razaranja stijena (materijal

transportiran dalje od matične stijene). Otporniji materijali (kvarc, tinjac, muskovit,
čvrste jedinke, korund).
2. AUTIGENI MINERALI – minerali nastali na mjestu taloženja, bilo kristalizacijom
vodene otopine, bilo dijagenezom (gips, anhidrit, dolomit).

77
STRUKTURA

Definirana veličinom i oblikom koji sudjeluju u njenoj građi. Može biti:

KLASTIČNA – sedimentne stijene građene od fragmenata stijena i minerala. Dijeli se

prema veličina zrna na:

PSEFITSKA (GRUBOZRNATA) KLASTIČNA STRUKTURA → veličina zrna

(klasta) veća od 2 mm. Karakteristično za šljunke i kršje i od njih nastale vezane stijene
konglomerati i breča. Šljunak i kršje = su nevezani (zaobljena, uglata zrna).
KONGLOMERAT – povezani šljunak
BREČA – povezano kršje

KONGLOMERAT – čvrsto vezana stijena koja se uglavnom sastoji od dobro zaobljenih

valutica (stijena, rožnjaka, kvarca) dimenzija šljunka s/bez pješčane i muljevite
komponente, odnosno veziva, okrugle valutice
BREČA – manje ili više čvrsto vezana stijena koja se sastoji od uglastog do poluzaobljenog
stijenskog kršja i veziva, uglati klasti

PSAMITSKA (SREDNJEZRNATA) KLASTIČNA STRUKTURA → zrna 2-0, 02 mm.

Karakteristična za pijesak i od njih nastale vezane sedimentne stijene = PJEŠČENJACI
(kvarcni ili karbonatni).
PIJESAK – nevezani, on akumulira na nekom mjestu ovisno o snazi transportnog
sredstva
PJEŠČENJAK – vezani, ujednačena zrna

78
SILTITSKA (SITNOZRNATA) KLASTIČNA
STRUKTURA → zrna 0, 02-0, 002 mm.
Karakteristične za prah i od njega nastale vezane
sedimentne stijene siltit i prapor (les).

PELITSKA (FINOZRNATA) KLASTIČNA STRUKTURA → zrna manja od 0, 002

mm. Karakteristično za glinovite sedimente (stijene gline i lapora).

DETRITIČNA STRUKTURA → ovom se strukturom odlikuju karbonatne stijene nastale

mehanički. Ako u strukturi karbonatnih stijena, nastalih mehanički, sudjeluju ostaci
organizama, takva se struktura naziva ORGANODETRITIČNA. Ovisno o veličini zrna
razlikuju se:

1. KALKRUDITI – zrna veća od 1 mm

2. BIOKALKRUDITI - vapnenac + ostali organski materijali
3. KALKARENITI – 1-0,06 mm
4. BIOKALKRENITI – 1-0,06 mm
5. KALKLUTITI – manje od 0,06 mm
6. BIOKALKLUTITI – manje od 0,06 mm

KRISTALASTA → sedimentne stijene kemijskog podrijetla. Ovisno o veličini zrna

razlikuju se:

a) KRUPNOKRISTALASTA – zrna se vide golim okom

b) SITNOKRISTALASTA – zrna se vide mikroskopom
c) AFANITSKA – zrna se vide samo elektronskim mikroskopom

AMORFNA STRUKTURA → silicijski sedimenti nekristalizirane stijene, to jest

silikatni materijal kad slojevi sedimenta se istalože iz otopine u pukotine.
ORGANOGENA STRUKTURA → sedimentne stijene izgrađene većinom od
netransportiranih biljnih i životinjskih ostataka (koraljni greben koji je nekad bio živ).

79
Grebeni su dobri kolektori za naftu (šupljikave sedimentne stijene). U plićacima imamo
stijensku masu obloženu cijanobakterijama i na to se lijepi anorganska tvar.

TEKSTURA

Govori o unutrašnjoj građi, raspored čestica i njihov međusobni odnos.

HOMOGENA – minerali jednolično zauzeli prostor (primjer je pješčenjak).

TRAKASTA (SLOJEVITA) – slojevite sedimentne stijene kod kojih se izmjenjuju slojevi
različitih zrna ili boja. Mijenjaju se uvjeti sedimentacije (brzina, neka primjesa i slično).
BREČASTE – sastavljena od vezanih većih i manjih čestica. Takvu strukturu također može
imati i konglomerat ako su valutice različite veličine.
Postoje sedimentne stijene koje u sebi sadrže različita tijela:

a) NODULE = grudasta, nepravilna tijela, različitog su sastava od

sastava stijena u kojoj se nalaze, nastale nakupljanjem tvari u šupljini bez
inicijativne jezgre – često se radi o amorfnoj
tvari koja nema kristalnu strukturu (module
rožnjaka u vapnencima). Taloženje iz otopine.
b) GEODE = nastaju kad mineralna tvar
ispunjava šupljine na način da raste od rubova
prema središtu šupljine, često su kvarcne geode (nekad to zna GEODA AMETISTA
biti ametist – ljubičasti, ali i kalcit)
c) SFELURITI = kuglasta tijela, a u presjeku su radijalna najčešće silikatnog sastava.
d) KONKRECIJE = kuglaste, gomoljaste tvorevine, nastaju koncentričnim nakupljanjem
mineralne tvari. FEROMANGANSKE KONKRECIJE – željezo + mangan, koji u
kuglastom obliku leži razbacan na morskom dnu (kontakt vode IZ i NA samom
sedimentu)
Nevezani pijesak bit će:
KARBONATNI = nastaje usitnjavanjem ljušturica od karbonata
KVARCNI = iz magme se kristalizacijom formira magmatska stijena (intruziv koji izbija
na površinu), atmosferilije djeluju na stijenu i troše joj različite materijale, a kao
najotporniji mineral ističe se kvarc (zrnca kvarca su kvarcni pijesak, ako su ona
litificirana, tj. stvrdnuta nastaje kvarcni pješčenjak).
Organogeni vapnenci:

80
 FORAMINIFERSKI VAPNENAC =
FORAMINIFERE – jednostanični životinjski
organizmi čije su kućice izgrađene od kalcita ili
aragonita (u toplim, plitkim morima kada organizmi s
ljušturicama, izgrađenima od kalcita ili aragonita
ugibaju i dolazi do povezivanja tih ljušturica kalcitnim
vezivom). To je kemogeno-organogeno.
RUDISNI (RUDISTI) = školjkaši koji su živjeli tijekom krede.

SISTEMATSKA (RAZRADBA) SEDIMENTNIH STIJENA

1. KLASTIČNE (fragmenti nastali mehaničkom destrukcijom)

 nastale su mehanički, to jest ulomci razvaljenih stijena ili minerala. Prema stupnju
litifikacije mogu biti nevezane, poluvezane i vezane)
2. NEKLASTIČNE (nastale: a) kemijski ili iz prezasićene otopine i b) organogeno)

samo vezane prema litifikaciji:

nevezane,
poluvezane i
vezane

KLASTIČNE SEDIMENTNE STIJENE

VELIČINA NAZIV NEVEZANE POLUVEZANE VEZANE

ČESTICA ČESTICA
>2 mm PSEFITI ŠLJUNAK - KONGLOMERAT,
(RUDITI) (zaobljen) i BREČA
KRŠJE
(uglati)
2-0,06 mm PSANITI PIJESAK - PJEŠČENJAK
(ARENITI)

81
0,06-0,04 SILTOVI PRAH (SILT) PRAPOR (LES) SILTIT (ŠEJL –
mm (ALEVRITI) MULJ vidljivo uslojen)
<0,04 mm PELITI - GLINE LAPOR (glina +
(LUTITI) karbonat)

PRAPOR → pleistocenski sediment nastao posredovanjem vjetra u periglacijalnim

prostorima. To je zemljasti drobljivi sediment žućkaste boje građen uglavnom od kremena
(do 70%) i glinenaca (do 20%), i to većinom ortoklasa.
U praporu ima katkad do 25% kalcita, a ostali su
mineralni sastojci najčešće muskovit, glina, limonit,
rogovača, epidot, cirkon, rutil, turmalin, apatit i granat.
Pri djelomičnom otapanju i sljepljivanju kalcita s
glinom nastaju u praporu konkrecije različitih
oblika: praporne lutke,
praporni patuljci (na obali Dunava kraj Vukovara).
Približno 4% kontinentalne površine Zemlje, a 7% Europe,
pokriveno je praporom. On se proteže, u gotovo
kontinuiranu pojasu, od Francuske do Kine, gdje doseže
debljinu od nekoliko stotina metara, a nastao je nanosom
prašine iz azijskih pustinja. Europski prapor znatno je tanji. Kod nas ga ima u Slavoniji i
Srijemu, od Požeške gore do Vukovara, gdje je nastao nanosom prašine u pleistocenu za
interglacijalnih razdoblja, a debljina mu znatno varira: na Čorkovu brdu kraj Erduta iznosi
99 m, a kraj Vukovara 22,6 m. Riječ je o eolskom sedimentu u kojem su čestice poprilično
ujednačene te kad padnu na neku površinu onda će se pomiješati s tim materijalom.

LAPOR → (predrimsko *albarus, u vezi s keltskim korijenom *alb-: bijel)

ili tupina, taložna smjesa minerala gline i kalcita (rjeđe dolomita) u različitim omjerima,
sive ili žućkaste boje, bez naglašene slojevitosti. S povećanjem udjela kalcita povećava mu
se i tvrdoća. Nastao je taloženjem u prostranim, mirnim i razmjerno dubokim morskim ili
slatkovodnim sredinama. Upotrebljava se kao osnovna sirovina za proizvodnju portland
cementa. Hrvatska raspolaže velikim ležištima odličnoga lapora. Najbogatija su ležišta u

82
Dalmaciji i Istri (morskoga podrijetla, nastala tijekom
eocena). Ležišta kraj Podsuseda slatkovodnoga su
podrijetla i miocenske starosti. Gdje imamo fliš imamo i
lapor.
LAPOR
 hibridna ili miješana klastično -kemogena pelitna
stijena
 mora i jezera → taloženje glinovitih čestica klastičnog podrijetla i kemogeno
izlučenog kalcita koji povezuje čestice gline
 sadrži i manje od 10% silta
 veće mase lapora se nalaze kod Omiša, Splita i Pule
 sirovina za proizvodnju različitih vrsta cementa
 klastično kemogena stijena (nakupina klasta, t. gline) nastala u morima ili jezerima
FLIŠ → je pojam za redoslijed slojeva sedimentnih stijena taloženih u dubokom bazenu
formiranom na kontinentalnom rubu planinskog masiva. Karakteristika fliških naslaga je
progresivno taloženje dubokovodnih turbiditnih slojeva do plitkovodnih šejlova (glinjaka i
prahovnjaka) i pješčenjaka.
U sastavu fliša se najčešće uočavaju kontinuirane
izmjene slojeva pješčenjaka i šejlova, dok se
turbiditne breče i konglomerati pojavljuju pri dnu
fliškog redoslijeda. Šejlovi i pješčenjaci su
najčešće sastavljeni od zrna kvarca ili kalcita.
Kalcitični šejlovi su poznatiji pod nazivom lapori.
Česte su i pojave leća i uložaka vapnenaca i breča
kao posljedica lokalnih promjena sedimentacijskih uvjeta.
Na području Hrvatske, naslage fliša su taložene u sklopu tzv. alpske orogeneze, koja je
formirala planinske masive na području današnje Europe i Azije, od Pirineja na zapadu do
Himalaja prema istoku, uključujući Alpe i Dinaride. Kontinentalni rub novoformiranih
planinskih masiva karakteriziraju naslage fliša, koje se na području Hrvatske mogu pratiti
u uskim pojasevima od sjeverne Istre i primorja prema jugoistoku preko otoka sve do
Dubrovnika. Fliš je klastična sedimentna stijena građena od karbonatnih karbonata, breča,
pješčenjaka, lapora i glina. Slabije je propustan od krša. Glinovita komponenta daje lapor.

83
 Krš je poprilično propustan, no u kombinaciji s flišom – fliš drži vodu i služi kao hidrološka
barijera.

KLASTIČNE SEDIMENTNE STIJENE

KEMIJSKE ORGANOGENE
VAPNENAC NEVEZANE POLUVEZANE VEZANE
KARBONATI

DOLOMIT VAPNENAČKI, - -
GIPS GLOBIGERINSKI - VAPNENAC
SIGE MULJ - -
SEDRA SPIKULNI MULJ POROZNI SPIKULIT
SPIKULIT SPONGIT
SILIKATI

ROŽNJAK DIJATOMEJSKI DIJATOMEJSKA DIJATOMIT

MULJ ZEMLJA
RADIOLARIJSKI RADIOARIJSKA RADIOLARIT
MULJ ZEMLJA

GLOBIGERINA – jedna od vrsta foraminifera

SPIKULE – građevni element je spužva, silikatne iglice. Prava spužva mora se istući da se
izbiju te iglice i one se talože na dnu.
DIJATOMEJE – alge kremenjašice, silikatni sediment
RADIOLARIJE - slične floraminiferama, sitni i jednostanični organizmi koji svoje
ljušture grade od silikata, a ne karbonata
- najveća količina ovih sedimenta je na morskom dnu
- ispod 4000 – 5000 m u slikatnim elementima
SEDRA → šupljikavi kamen vapnenac, građen od kalcitovih kristala (→ KALCIT). Stvara
se na podnožju rječnih slapova tako da kalcijev bikarbonat, Ca(HCO 3)2, otopljen u vodi,
zbog mehaničkog udara slapa gubi ugljikov dioksid (CO2) i prelazi u teško topljiv kalcijev
karbonat (CaCO3) u obliku minerala kalcita, koji se taloži. Često i izvorska voda, osobito
topla, sadrži veće količine otopljena kalcijeva bikarbonata, koji se dolaskom vode na
površinu taloži u blizini izvora. Sedra krških slapova nastaje i biogenim procesom, u kojem
biljke sedrotvorci (alge i mahovine) uzimaju CO2 iz otopljena kalcijeva bikarbonata pa se
tada sedra taloži. Sedra je dobar građevni materijal.

84
Postoje mnogobrojne definicije sedre (eng. tufa), a jedna od
općenitih, koja se uobičajeno koristi kod opisa sedre na
Plitvičkim jezerima je: „Sedra je šupljikava, porozna stijena
koja nastaje taloženjem u vodi otopljenog kalcijevog
karbonata pomoću biljaka, algi i mahovina“. Druga, koja
nešto preciznije definira i uvjete osedravanja, glasi: „Sedra
je produkt istaloženog kalcijevog karbonata pri temperaturnim uvjetima bliskim temperaturi
okoliša i često sadrži ostatke mikrofita i makrofita, beskralješnjaka i bakterija“.
Vode Plitvičkih jezera prezasićene su otopljenim kalcijevim karbonatom u obliku
kalcijevog bikarbonata. Iz ovako mineralizirane vode, na brzacima i osobito na sedrenim
barijerama, dolazi do izlučivanja kalcijevog karbonata (kalcita) u obliku sitnih kristala koji
se talože. Osnovna kemijska formula taloženja sedre izgleda ovako:

Tri glavna kemijska uvjeta koja moraju

biti zadovoljena su:
prezasićenost vode kalcijevim
karbonatom, odnosno indeks zasićenja
– Izas> 3
pH – vrijednost vode mora biti iznad 8,0
koncentracija otopljene organske tvari u
vodi mora biti niža od 10 mg L-1 ugljika
Ono što nama nije vidljivo, a vrlo je bitno za ovaj specifičan i složen proces stvaranja sedre,
su modrozelene alge (Cyanobacteria), alge kremenjašice (Diatomeae), razne bakterije,
Protozoa (jednostanični organizmi) i višestanični organizmi mikroskopske veličine. Ti
organizmi predstavljaju životnu zajednicu koja se razvija na kamenju, biljkama
(mahovinama) i predmetima uronjenim u vodu.
SIGE → Nastanak siga dio je procesa okršavanja kojim nastaju špilje i jame. Sige su
sekundarni kemijski talozi koji nastaju djelovanjem vode. Sige mogu sadržavati
jedan ili kombinaciju preko 300 poznatih minerala. Karbonati su najčešći mineralni
talozi koji se nalaze u špiljama. Od sekundarnih karbonatnih minerala najčešći su
kalciti i aragonit, koji predstavljaju oko 95% svih špiljskih minerala. Istaknimo
definiciju špiljskih minerala P.Fortija kojom se oni jasno razlikuju od ostalih
minerala na svijetu:

85
Špiljski minerali: sekundarni minerali formirani u
špilji
Pri tome sekundarni znači da je mineral produkt
kemijske reakcije od primarnog minerala koji postoji
u stijenama ili u talogu. Špilja je prirodna šupljina čija
je veličina pogodna za direktno istraživanje čovjeka i
koja se pruža iza granice dnevnog svjetla.
Minerali u špiljama u svijetu: 97% karbonati, 2.5% sulfati, 0.5% ostali. Sistematske studije
špiljskih mineraloško-genetskih mehanizama su počele tek zadnjih godina. Do sada je u
svijetu znanstveno proučavan tek mali broj špilja, u kojima je do sada opaženo preko 300
špiljskih minerala, a neki od njih su novi za znanost.
Mehanizam odgovoran za preko 95% svih kemijskih taloga u špiljama baziran je na procesu
u kojem oborinska voda otapanjem CO2 iz zraka i prolaskom kroz naslage humusa postaje
blago kisela te otapa vapnenac. U tom procesu korozije vapnenac se rastavlja na ione kalcija
(Ca2+) i hidrogen karbonata (HCO3-). Prolaskom kroz pukotine, procjedna voda dolazi u
špilju. Jednom izložena špiljskoj atmosferi u kojoj je manji
parcijalni tlak CO2 nego u vodi, voda će uspostavljati ravnotežu s
novim okolišem i CO2 će u plinovitom stanju izlaziti iz otopine.
To povećava razinu saturacije otopine obzirom na kalcit (ili drugi
mineral u otopini) te vodi do nužnog preduvjeta za taloženje, odnosno kristalizaciju
minerala kalcijevog karbonata koji nazivamo kalcit (CaCO3).

Ca2+ + 2HCO3- CaCO3 +H2O + CO2

Isparavanjem vode ili kapanjem, ovim procesom
nastaju sige. Isparavanje vode također povećava
koncentraciju preostalog CO2 u vodi, što također
diže razinu saturacije i pospješuje kristalizaciju
kalcita. Kalcit formiran pod uvjetima isparavanja
vode, koji se obično može naći u blizini ulaza u
špilje ili u jako suhim špiljama je mikrokristaličan
i mekan. Za razliku od njega kalcit formiran
isparavanjem CO2 je tvrd i masivan.

DOLOMIT → kalcijev magnezijev karbonat, CaCO3 · MgCO3. Sličan vapnencu,

obično je bijele boje, ali može biti i crvenkast, siv ili smeđ od primjesa željeza (tada se

86
naziva ankerit) ili mangana. Nalazi se u pukotinama
eruptivnih stijena i u rudnim žilama kao pratilac
nekih ruda. Mnogo je češći kao glavni sastojak
istoimenih stijena koje zajedno s vapnencem
izgrađuju cijele planine. Takve stijene sadržavaju
različite omjere CaCO3 i MgCO3 i mogu
predstavljati sve prijelaze od čistoga kalcita do pravoga dolomita. Dolomitske stijene lako
se drobe; upotrebljavaju se u građevinarstvu (dolomitski pijesak) i kao sirovina za dobivanje
magnezija. Prerađeni dolomit služi kao vatrostalni materijal za gradnju metalurških peći.
Nazvan je po D. de G. de Dolomieuu.

Dolomit je naziv i za mineral i za sedimentnu stijenu, a oboje su izgrađeni od kalcij-

magnezijeva karbonata (CaCO3 x MgCO3) u kristalnome stanju. Obično je bijele boje, ali
može biti i crvenkast, siv ili smeđ od primjesa željeza ili mangana.
Mineral dolomit je sličan vapnencu, kemijskog
sastava kalcij-magnezijev karbonat (CaCO3 x
MgCO3). Kristalizira u trigonskom kristalnom
sustavu. Formira bijele, sive do roze. često
zaobljene kristale, iako se obično nalazi u
masivnim agregatima.
Fizička svojstva su mu jako slična fizičkim
svojstvima kalcit, ali možemo ih razlikovati po tome što dolomit ne reagira s 3%-tnom
klorovodičnom kiselinom.
Relativna tvrdoća dolomita je 3.5 do 4, a gustoća 2.85 g/cm3. Vrijednosti indeksa loma su
nω = 1.679 - 1.681 te nε = 1.500. Sraslaci su česti.
Serija čvrstih otopina postoji između dolomita i željezom bogatog ankerita.
Male količine željeza u strukturi boje mineral žuto do smeđe. Strukturne primjese mangana
mogu doseći vrijednosti i do 3%, što
mineralu daje ružičastu boju. Može postojati
i serija čvrstih otopina između dolimita i
manganom bogatog kutnahorita.
Olovo i cink također se izmjenjuju s
magnezijem u strukturi.

87
Dolomitne stijene su jedne od najčešćih sedimentnih stijena (čak 10% svih sedimentnih
stijena su dolomiti), koje se pojavljuju od prekambrija do kenozoika, ali rijetko ih se nalazi
u recentnim okolišima. Međutim, laboratorijskom sintezom dolomit se dobiva na
temperaturama većim od 100°C, uvjetima tipičnim za ukopavanje sedimentnih bazena - što
je u suprotnosti s geološkim dokazima koji upućuju da se formirao pri nisko-temperaturnim
uvjetima.
Izgleda da visoka temperatura ubrzava kretanje kalcijevih i magnezijevih iona tako da
pronađu svoje mjesto u uređenoj strukturi u razumnom vremenu.
To upućuje na zaključak da je manjak dolomita koji bi se trebao formirati danas posljedica
kinematičih faktora, tj. ne može se uočiti formiranje dolomita jer se taj proces odvija
presporo da bismo ga mogli uočiti.
Recentni dolomit se pojavljuje kao sedimentni mineral u posebnim uvjetima današnje
Zemljine površine. U 1950-ima i '60-ima, nađeno je da se formira u visoko salinim jezerima
regije Coorong u južnoj Australiji. Minerali dolomita također se javljaju u dubokomorskim
sedimentima, gdje je visok udio organske komponente. Takav dolomit naziva se organogeni
dolomit.
TRAVERTIN → Travertino vodi poreklo od mineralne stijene nazvane sedra. Radi se o
monomineralnoj sedimentnoj stijeni iz grupe karbonatnih stijena koja je izgrađena
od kalcita. Ima kriptokristalastu strukturu sa šupljikastom (rupičstom) teksturom.
Nastaje oko hladnih izvora izlučivanjem kalcij karbonata iz zasićenog kalcij
hidrogenkarbonata. Prema mjestu nastanka, sedra može biti: jezerska, rječna i
izvorska. Karakteristična rupičasta tekstura nastaje uslijed taloženja kalcita oko
biljaka, a nakon njihovog izumiranja ostaju šupljine. Za Tišljara (1987) travertin je
šupljikava, slojevita stijena koja nastaje anorganskim izlučivanjem kalcita, na
primjer na slapovima i u blizini vodopada (područje prskanja vode), dok je sedra
(tufa, vapnenački sinter) spužvaste građe i predstavlja produkt izlučivanja na
biljkama u vodi i cijanobakterijama. Sedrom ili
travertinom Stilinović ( ), Stilinović i Plenković-Moraj (1999)
i Horvatinčić (1999) nazivaju i sedru barijera i jezerski sediment Plitvičkih jezera.
Postoji još nekoliko riječi u hrvatskom jeziku (iz stručne literature i dijalekata) kao
sinonima za sedru: bigar, vodeni kamen, lehnjak, vodeni mačak.

88
IV. METAMORFNE STIJENE

Nastale preobrazbom (metamorfozom) magmatskih, sedimentnih ili već postojećih

metamorfnih stijena pri povišenom tlaku i temperaturi. Posljedice povišenog tlaka i
temperature su različite minerološke i strukturne promjene. Metamorfoza se odvija u svim
dijelovima litosfere do 1500 °C dubine kad se stijenska masa već tali.
Proces metamorfoze – toplina, tlak i fluid
Toplina – promjena strukture stijena
Tlak – smanjuje se veličina prostora u stijeni
Stres – usmjereni tlak i on uzrokuje deformaciju stijena i preraspodjelu materijala

REGIONALNA METAMORFOZA

Dublji slojevi litosfere. Stijenske mase su izložene jačim p i T uvjetima, zahvaćeni veliki
dijelovi stijena.

KONTAKTNA METAMORFOZA

Manja područja zahvaćenosti. Događa se prilikom prodora magme prema površini. Dolazi
do povišenja temp. samo jednog manjeg dijela stijenske mase = prostorno ograničenje. Tlak
kod metamorfoze može biti: usmjeren (stres) i svestran (hidrostatski)

PROGRADNA METAMORFOZA

Odvija se zbog povećanja tlaka i temperature pri tome mineralna asocijacija koja je stabilna
na nižim p i T uvjetima, postaje nestabilna i prelazi u mineralne asocijacije viših p i T uvjeta.

RETROGRADNA METAMORFOZA

Uslijed pada temp. i smanjenja tlaka uz prisutnost određenih otopina nastaje nova
asocijacija koja je stabilna u promijenjenim uvjetima. Odvija se vrlo sporo u odnosu na
pregradu.

Polimetamorfoza = ako je neka stijena prolazila kroz više metamorfoza

Zone u kojima se zbiva metamorfoza stijena:

a) EPIZONA – najplića i najbliža površini. Odlikuje se umjerenim tlakom i temp. s time

da je tlak najčešće usmjeren (stres).

89
b) MEZOZONA – dublje u litosferi. Metamorfoza veće mase stijena- Temp. je visoka, a
tlak može biti i hidrostatski i stres.
c) KATOZONA – najdublji dijelovi atmosfere. Vrlo visok tlak i temp., tlak j isključivo
hidrostatski.

KATAKLASTIČNA (KINETIČKA)

Odvija se u gornjim dijelovima litosfere (u epizoni) uz relativno niske temp. i jake

usmjerene tlakove, dolazi do drobljenja minerala i stijena.

TERMALNA METAMORFOZA

Stijene su na relativno malim tlakovima, ali su izložene visokim temp. najčešće zbog
prodora magme – kontaktna.

DINAMOTERMIČKA

Odvija se u mezozoni uz povišenu temperaturu i usmjereni tlak. Dolazi do prekristalizacije

minerala i promjena strukture i teksture.

PLUTONSKA

U najdubljim dijelovima litosfere (katozona). Visoka temp. i hidrostatski tlak. Rezultira

promjenom kemizma stijena i strukture i tekstura.

Mineralni sastav:

a) kvarc, tinjci, feldspati, olivini u metamorfitima nastalih u magatskim stijenama

b) kalcit i dolomit u sedimentnim stijenama

Minerali tipični za:

1. kinetičku metamorfozu – stress minerali (disten)

2. termalnu metamorfozu – antistress minerali (hipersten, olivin, kalijski feldspat)

STRUKTURA

MOŽE BITI:

1. BLASTIČNA – tipične strukture metamorf. stijena. Rezultat su prekristalizacije (rasta

minerala u čvrstom stanju). Dijelu se na:

90
a) HOMEOBLASTIČNA – mineraln sastojci istih su veličina
b) GRANOBLASTIČNA (ZRNATA) – mramor i kvarcit ju imaju
c) LIPIDOBLASTIČNA (LISTIČAVA) – tinjčev škriljavac
d) NEMATOBLASTIČNA (ŠTAPIČASTA) – amfibioti
e) HETEROBLASTIČNA – mineralna zrna raznih veličina
f) PORFIROBLASTIČNA – neki minerali izrastu veći od drugih (kao porfirna struktura
kod magmatskih stijena)

2. KLASTIČNA – rezultat drobljenja dijelova ili čitave stijenske mase zbog sile i tlakova.
Može biti:

a) PORFIROKLASTIČNA – manji fragmenti ili veća mineralna zrnca nalaze se u

sitnozrnatoj zdrobljenoj masi.
b) KATAKLASTIČNA – mineralna zrna smrvljena zbog usmjerenog tlaka.
c) MORTARSKA (BREČASTA) – ostale sačuvanje jezgre primarnih minerala, ali su
obrubljene sitnozrnatim, zdrobljenim agregatima.

TEKSTURA

1. ŠKRILJAVOST

Najtipičnija tekstura metamorfnih stijena. Mineralna su zrna zauzela paralelan raspored i to

okomito na smjer djelovanja tlaka.

2. HOMOGENA

Zrna jednoliko raspoređena u prostoru bez vidljive orijentacije. Karakteristična za mramor

i kvarcit.

3. ČVORASTA (OKASTA, FLASERSKA)

Veća masa sitnih minerala unutar koje se nalazi jedan veći ili ledasta nakupina kvarca ili
feldspata, na većim dubinama.

SISTEMATIKA MRAMORNIH STIJENA

MRAMOR

91
Metamorfna stijena koja nastaje kontaktom i
regionalnom metamorfozom vapnenca i dolomita.
Struktura joj je granoblastična, a tekstura homogena.
Boja je mliječno bijela s primjesama je obojen, a kad je
mramor potpuno čist onda je proziran. Mramor je
primjer IZOKEMIJSKE METAMORFOZE (kemijski
sastav je isti, ali mineralni ne rast u čvrstom stanju).
Zrnasto-kristalični vapnenac s primjesama. Čisti mramor snježnobijele je boje, primjese
metalnih oksida daju mu žutu, smeđu ili crvenkastu boju, grafit, ugljen i bitumen sivu ili
crnu, a klorit zelenkastu boju. Mramor se može dobro rezati, obrađivati
i polirati i zbog toga se odavna upotrebljava u kiparstvu i graditeljstvu.
Od mramora s grčkog otoka Parosa načinjena su najljepša kiparska
djela antike. Najpoznatiji je mramor iz Carrare u Italiji. U Hrvatskoj
mramora ima u okolici Sinja, dok se hvarskim i bračkim mramorom
naziva vrlo kvalitetna vrsta sitnozrnatoga vapnenca koji se mnogo
upotrebljava u građevinarstvu. – Umjetni mramor, koji se proizvodi od finoga bijeloga
gipsa, pigmenata i ljepila, prema mehaničkom trošenju i djelovanju kiselina otporniji je od
prirodnoga.

KVARCIT

Nastaje kontaktnom i regionalnom metamorfozom iz

kvarcitnih pješčenjaka. Struktura mu je
granoblastična, a tekstura homogena ili škriljava. Boja
je bijela ili siva, a odlikuje ga iznimna tvrdoća. Isto je
primjer izokemijskog metamorfizma. Nastaje na način
da se magma hladi, formiraju se stijene (neutralne pa
kisele) te stijene dospiju na površinu…
Stijena svijetlosive ili smeđaste boje, sastoji se uglavnom od zrnastoga kremena s malim
količinama grafita, tinjca, epidota i dr. Vezan je uz gnajse i tinjčeve škriljevce. Kvarcitom
se naziva i prekristalizirani pješčenjak. Zbog izrazite vatrostalnosti upotrebljava se za
izradbu dinas-opeka, kojima se oblažu talioničke peći. Važan je u industriji stakla i
građevinarstvu.
Kvarcit je neplodna metamorfna stijena gotovo u cijelosti sastavljena od kvarca. Nastaje
kada se pješčenjak bogat kvarcem mijenja toplinom, pritiskom i kemijskom aktivnošću

92
metamorfizma. Ovi uvjeti prekristaliziraju zrnca pijeska i silicij-cement koji ih veže
zajedno. Rezultat je mreža isprepletenih kvarcnih zrna nevjerojatne čvrstoće.
Isprepletena kristalna struktura kvarcita čini je tvrda, žilava Kvarcit je obično bijele do sive
boje. Neke kamene jedinice obojene željezom mogu biti ružičaste, crvene ili ljubičaste boje.
Ostale nečistoće mogu uzrokovati da kvarcit bude žuta, narančasta, smeđa, zelena ili plava.
Sadržaj kvarca u kvarcu daje tvrdoću od oko sedam na Mohsovoj skali tvrdoće. Njegova
ekstremna žilavost učinila ga je omiljenim stijenom za rane ljude kao udarno sredstvo.
Konkoidni lom omogućio je da se oblikuje u velike rezne alate kao što su glava sjekire i
strugači. Zbog grube teksture manje je pogodan za izradu alata s finim rubovima, poput
noževa noža i točaka projektila.
i izdržljiva stijena.
Toliko je tvrd da se probija kroz zrno kvarca, a ne da probija granice među njima. Ovo je
karakteristika koja odvaja pravi kvarcit od pješčenjaka.
Većina kvarcita formira se tijekom događaja na
izgradnji planina na granicama konvergentnih ploča.
Tamo se pješčenjak metamorfozira u kvarcit dok je
duboko ukopan. Sile kompresije na granici ploče
presavijaju se i raspadaju stijene i zadebljavaju koru u
planinski lanac. Kvarcit je važna stijena u presavijenim
planinskim lancima širom svijeta.

SKARN

Nastaje kontaktnom metamorfozom karbonatnih sedimenata

s kiselim i neutralnim magmama. Primjer je za
ALOKEMIJSKI METAMORFIZAM = mijenja se kemizam
stijena. Pneuma se može pribijati kroz pukotine – kontaktna
metamorfoza.

SLET I FILITI

Stijene niskog stupnja metamorfoze. Nastaju iz glinovitih sedimenata. SLET = najniži

stupanj metamorfoze. FILITI = nešto viši stupanj metamorfoze.

93
GLINENI ŠKRILJAVCI

Nastaju u nizu iz glinovitih

sedimenata.

TINJČEV
ŠKRILJAVAC

Srednjeg ili visokog

stupnja metamorfoze.
Kontaktna metamorfoza ili
regionalna metamorfoza
gline. Škriljavost izražena
jer se radi o tinjcima, lističavim mineralima. Sastoji se od tinjaca
i kvarca. Struktura je lepidoblastična, a tekstura je škriljava. Boja
je siva i crna.

KLORITNI I ZELENI

Zelenih ima na Medvednici.

AMFIBIOTI

Srednji do visoki stupanj metamorfoze. Nastaju metamorfozom

tufova, lapora i ranije nastalih metamorfnih stijena.

GNAJS

Metamorfit visokog stupnja metamorfoze. Nastaje

metamorfozom kiselih eruptiva, tj. granita. Sastav
je kvarc, feldspati i tinjci. Struktura može biti
granoblastična, lapidoblastična i nematoblastična.
Tekstura je ili škriljava ili okasta, a boja je crna ili
siva.

IX. TEKTONIKA

TEKTONIKA

disciplina koja proučava prostorne odnose među stijenama litosfere, kao i procese koji
94
 dovode do deformacije stijena.
Ako su stijene ostale u svom primarnom položaju, mogu poslužiti za rekonstrukciju
geoloških događaja na širem području.
Međutim, stijene su najčešće poremećene ili premještene uslijed Z. dinamike kroz geološku
prošlost.
Stoga su međusobni prostorni odnosi među stijenama litosfere posljedica primarnog
položaja i sekundarnih strukturnih poremećaja.

Primarni oblici pojavljivanja magmatskih stijena

Stijene se rijetko kad pojavljuju u primarnom obliku. Prvo pojavljivanje magmatskih stijena

batholith

je onakav kakav priroda napravi.

Dubinski oblici: batolit, greda, lakolit, masiv, fakolit

Batolit – veliko intruzivno tijelo nepravilnog oblika koje vidljivim dijelom zauzima
površinu veću od 100 km2 i koje dopire u veliku dubinu
Greda (štok) – slična batolitu, izdužena i površine manje od 100 km2, nađe se na manjim
dubinama
Lakolit – gljivasta ili zvonolika forma, nastala
fakolit
prodorom magme u slojevit stijene pri
čemu izdiže gornje naslage
fakolit

95
Masiv – izbočena, okruglasta, eliptična ili nepravila forma
Fakolit – lećasta forma intrudirana u tjemenu antiklinale ili dnu sinklinale

Hipabisalni oblici: žila, sklad, dimnjak

Žila, žica, dyke – tanak pločasti oblik pretežito ustrmljenog položaja nastao
utiskivanjem magme u pukotinu
Sklad, sill – pretežito pločast oblik sukladan slojevima, debljine od nekoliko cm do više
stotina metara, magma se utisne u međuprostore
Dimnjak, neck – cijevasto tijelo, uglavnom ostatak vulkanskog kanala, završava
vulkanom

Površinski oblici pojavljivanja: ploča, vulkanski stožac

Ploča – nastala razmjerno mirnim izlijevanjem lave kroz veće pukotine ili kroz krater. Ako
se to odvijalo kroz dulji vremenski period ili povremeno tada su mogli nastati sustavi ploča
velike debljine. Razlijevanje lave na sve strane oko nekakvog izvora/pukotine.
Tok – izduženi izljev lave
Vulkanski stošci – stožaste strukture izgrađene od slojeva lave i vulkanoklastičnog
materijala

96
Primarni oblici pojavljivanja sedimentnih stijena

SLOJ – mineralna/stijenska masa omeđena s dvije plohe, najčešće susrećemo u prirodi

kad se radi o sedimentnim stijenama
GREBENI – gromadastog izgleda – veće duljine od širine, nisu prepoznatljivi uvjeti
taloženja kao kod sloja (nemamo finu sedimentaciju).
NEPRAVILNE NAKUPINE klastičnog materijala (različitih dimenzija, nesortiran,
npr. materijal klizišta, urušavanja i sl.), npr. moenski materijal.
SLOJ - primarni oblik pojavljivanja sedimentnih stijena
 stijenska masa nastala u istim uvjetima sedimentacije
 omeđen s dvije slojne plohe – gornja i donja slojna ploha predstavljaju PROMJENU
u načinu sedimentacije (sedimentacija u jednim uvjetima, zatim prekid i ponovno
taloženje na neki drugi način)
 puno veća duljina i širina u odnosu na debljinu
 gornja i donja slojna ploha predstavljaju prekid / promjenu uvjeta taloženja
 primarno: - horizontalni
 mlađi slojevi na starijim (princip superpozicije); vrlo važan geološki princip
 sekundarno: - mogu biti poremećeni tektonikom

97
 Ostali u primarnom položaju, slojne plohe - prekidi u sedimentaciji
 promjena
uvjeta
taloženja

DUGI OTOK – uslojeni strmci, pod određenim kutom. Tektonika ih je malo izobličila.
OTOK TALJURIĆ – to je hrid, vide se slojevi vapnenca u svom primarnom, horizontalnom
položaju. Slojevi iz različitih razdoblja taloženja.
Ponekad nismo sigurni da je riječ o primarnom položaju, no postoje pojave koje nam
mogu pomoći da se razlikuje primarni od sekundarnog položaja:
 na gornjoj slojnoj plohi mogu se pronaći nekakvi tragovi koji su ostali na tom mjestu
dok je sloj bio u završnoj fazi taloženja
1. VALNE BRAZDE (RIPLOVI) – male dine koje se nađu na
pješčanim plažama koje val formira, a takvi se oblici mogu
zadržati ako neka fina glina to prekrije i vrlo brzo sedimentira
taj prostor.
2. TRAGOVI KAPLJICA – imamo fini glinoviti materijal i kišne
kapi udaraju i relativno brzo se to prekrije zaštitnim slojem gline
te se te kapi sačuvaju.
3. DESIKACIJSKE PUKOTINE – kad se zemlja isušuje,
dno nekog jezera/lokve i slično i onda
mogu nastati ovakvi poligonalni oblici

98
 (d. pukotine). To je u tom trenu gornja slojna ploha i ako se to prekrije opet mogu ostati
sačuvani
4. TRAGOVI UBUŠAVANJA – pojedini organizmi
(infauna) oni se ubušuje u nekad potpuno tvrdi, a
nekad poluvezani supstrat. U to vrijeme to je bila
gornja slojna ploha.
Sloj nije ograničen samo vertikalno donjom i gornjom
slojnom plohom, nego i horizontalno. Bočno slojevi završe tamo gdje završavaju uvjeti
taloženja, a bočno se slojevi stanjuju. Npr. Imamo morsko dno i ono je neke visine i na
jednom dijelu će se taložiti marinski sedimenti i to će se sve taložiti do mjesta di more
prestaje. A prema kraju će se sediment stanjivati, a to stanjivanje se naziva isklinjavanje.
Također, prestaje tamo gdje prestaju određeni
sedimentacijski uvjeti
ISKLINJAVANJE – horizontalni završetak
sloja koji se manifestira stanjivanjem.
VERTIKALNI ZAVRŠETCI SLOJA –
gornja i donja slojna ploha koje su isto tako ili završetak neke faze sedimentiranja
ili nagla promjena u načinu sedimentacije.
KAKO BI SE ODREDIO POLOŽAJ SLOJA BITAN NAM JE IZDANAK JER SE
ON TAMO ODREĐUJE.
IZDANCI – dio sloja izložen ili vidljiv na površini.
Većina slojeva je ispod površine zemlje, a mi vidio manji dio, a
onaj dio koji mi vidimo je izdanak sloja.
Sve što možemo doznati je iz tog površinskog dijela, tj. izdanka.
Mjerenje debljine sloja na izdanku
DEBLJINA SLOJA – okomita između gornje i donje slojne
plohe.
 na izdanku najčešće prividna debljina sloja
 prividna debljina je
uvijek veća od stvarne debljine
 postoje situacije kad nam se prividna i stvarna
debljina podudaraju → to kad imamo okomito
izbijanje sloja na površinu

99
  kad nemamo okomito izbijanje sloja na površinu → onda je prividna debljina
uvijek VEĆA od stvarne

d = prava debljina sloja

d' = prividna debljina sloja
U prirodi su slojevi rijetko u primarnom (horizontalnom) položaju – takve situacije su
rijetke.
Češće su poremećeni, pod nekim kutom to je rezultat tektonike. U nekom razdoblju će ih
tektonika poremetiti, prvo nakositi.
Na izdanku mjerimo POLOŽAJ SLOJA, tj. 3 osnovna ELEMENTA SLOJA:
1. pravac pružanja sloja

2. smjer nagiba sloja

3. kut nagiba sloja

 po cijelom terenu treba izmjeriti ta
tri elementa i unijeti na kartu i
onda na temelju različitih položaja
slojeva dobijemo strukturni oblik i
što se dešavalo u prošlosti s tim
slojevima
PRAVAC PRUŽANJA SLOJA – njegovo sjecište s horizontalnom ravninom.
SMJER NAGIBA SLOJA – definira stranu svijeta na koju je sloj nagnut. Uvijek je
okomit na pravac pružanja sloja. Onda se to KOMPASOM očita.
 azimut smjera nagiba - kut kojeg zatvara smjer nagiba sloja sa smjerom sjevera.

100
 SMJER
NAGIBA

KUT NAGIBA

KUT NAGIBA SLOJA – kut što ga sloj zatvara s horizontalnom ravninom.

SVA TRI ELEMENTA SE MJERE NA TERENU NA IZDANKU UZ POMOĆ
GEOLOŠKOG KOMPASA

pravac pružanja: jug -sjever

smjer nagiba: istok
kut nagiba: 30

J
VAŽNO JE RAZLIKOVATI PRAVAC I SMJER
PRAVAC PRUŽANJA nema završetke i on će uvijek biti S-J ili I-Z ili SI-JI…
SMJER NAGIBA ima izgovorenu, označenu samo jednu stranu, J, S, I, Z, JI…

101
 Za smjer nagiba nam je pomoćno sredstvo VODA, npr. ako ju prolijemo po izdanku i
tamo u kojem smjeru voda krene to je SMJER NA

KUT NAGIBA
GEOLOŠKI KOMPAS → dva
temeljna dijela; tijelo + poklopac, to
jest ploha koja se položi na nagnuti
sloj. Na stijensku masu, slojnu plohu
se položi poklopac, a ostata kompasa
se drži horizontalno. Za to pomaže

102
 vaservaga/livela/libela. I zatim na kotačiću
očitamo pod kojim kutom je nagnuta
određena ploha.

Smjer nagiba očitamo, a pravac

pružanja sloja preručanamo (p.p.
okomit na s.n.)

Geološki kompas ima skalu u suprotnom

smjeru, tj. zamijenjeni su istok i zapad, radi lakšeg očitavanja smjera nagiba na
terenu (bez odbijanja od 360°kako bi trebalo s geografskim kompasom).
KOMPAS S MAGNETNOM IGLOM
Gdje nam je nagnut sloj tu stavimo i oznaku S, a magn. igla se sama okrene prema pravom
sjeveru. Na geološkom kompasu očitamo smjer nagiba ispod sjevernog kraka igle. To piše
na kompasu, ali igla se otklonila i htjela je otići prema pravom sjeveru, no mi očitamo
položaj na kojem je igla u tom trenutku.
S KOMPASA OČITAMO SMJER NAGIBA, A ZA PRUŽANJE SLOJA ZNAMO DA JE
OOMITO NA SMJER NAGIBA (to ne iščitavamo s kompasa)

GEOLOŠKI KOMPAS

Skala sa stupnjevima je u OBRNUTOM smjeru od skale na normalnom, geografskom

kompasu. Zbog lakšeg očitavanja na terenu je to u suprotnom smjeru. Istok i Zapad

su zamijenjeni. Razlog tome je da bi se odmah u prirodi mogao pročitati AZIMUT,

a ne odbijati od 360°što bi morali da imamo normalnu skalu.

103
PRIKAZ POLOŽAJA SLOJA NA KARTI ZAPIS POLOŽAJA

SLOJA

KOSI smjer nagiba azimut smjera nagiba / kut nagiba

(NAGNUTI) npr. 90/45
SLOJ
45
pružanje
90/45
- sloj je nagnut prema istoku kut nagiba pod kutom nagiba 45°
DUŽA CRTA – pravac pružanja sloja
MANJA – smjer nagiba, ovdje na istok

HORIZONTALNI SLOJ – nema ni smjera ni kuta nagiba, oznaka je 0/0

VERTIKALNI SLOJ - ima pravac pružanja, ali nema nagib (ni smjer, ni kut)

azimut s.n. = 0°–360° kut nagiba = 0°–90°

PREBAČENI SLOJ

4 4
5 5
104
Kako znamo da su ovo prebačeni slojevi?

Svi slojevi koji se nalaze iznad promatranog sloja zovu se KROVINA, a slojevi ispod su
PODINA. Prvi iznad promatranog je NEPOSREDNA KROVINA, a prvi ispod
promatranog je NEPOSREDNA PODINA
S obzirom da u prirodi slojevi mogu biti poremećeni, prebačeni, PODINA I KROVINA
mogu biti:
TOPOGRAFSKA podina i krovina određuje se s obzirom na položaj slojeva u prostoru,
bez obzira na njihovu starost.
Topografska podina je uvijek ispod, a topografska krovina iznad promatranog sloja
STRATIGRAFSKA podina i krovina određuju se s obzirom na starosni slijed naslaga
Stratigrafska podina je uvijek starija, a krovina mlađa od promatranog sloja, neovisno
položaju u odnosu na promatrani sloj.

starije naslage su ispod

starije naslage su iznad mlađih

starije naslage su iznad
mlađih

Međusobno paralelni slojevi koji su vremenski kontinuirani (bez obzira na njihov nagib)
nazivaju se KONKORDANTNI ili KONFORMNI slojevi

105
 1
09
8 istaloženi su svi slojevi od 1 do 10
7 bez prekida sedimentacije
6
5
4
3
2
1
a - horizontalni, b - borani, c - uspravni (vertikalni), d - prebačeni

Međutim, ako nakon mirne sedimentacije (npr. 1-8) dođe do izdizanja Z. kore ili povlačenja
mora i erozija odnese dio slojeva (npr. 5-8), pa se opet dolaskom mora počne taložiti
sljedeća serija (npr. 9-12), dobije se DISKORDANTNA serija slojeva.
Dva niza slojeva nisu vremenski kontinuirana. Između je HIATUS ili STRATIGRAFSKA
PRAZNINA – diskontinuitet u taloženju, neovisno je li bila erozija ili samo prekid
taloženja.

14
13
12
11
10
9 HIATUS
4
3
2
1
106
Kad položaj slojeva nije bitno promijenjen, već samo nedostaje dio naslaga zbog erozije,
radi se o EROZIJSKOJ DISKORDANCIJI
S obzirom da je nastavak taloženja paralelan prethodnim slojevima, radi se o PRIVIDNOJ
KONKORDANCIJI

A – područje tijekom taloženja sedimenata

ispod morske razine

B – izdizanja

C – nagnuti (ukošeni) slojevi sedimentnih stijena,

strelice pokazuju mogućnost razmještaja sila,
a njihova dužina ukazuje na relativnu snagu sila

stratigrafska praznina, hijatus

označava vremenski raspon

koji nije zabilježen u stijenama
EROZIJSKA DISKORDANCIJA
(prividna konkordancija)

107
 Ako postoji razlika u nagibu mlađih i starijih slojeva,
odnosno kad se mlađi slojevi talože na starije
tektonski poremećene i erodirane slojeve, radi se
KUTNOJ ili TEKTONSKO-EROZIJSKOJ
DISKORDANCIJI.

erozijska

Često su slojevi ili skupine slojeva

međusobno položeni pod nekim kutom
kutna
divergencije – DISKORDANTNI
SLOJEVI
 uzrok – različit, svodi se na izdizanje i poremećaje vezane za prekid
sedimentacije, a zatim spuštanje i nastavljanje sedimentacije
 u prekidu sedimentacije može doći i do erozije jednog dijela naslaga – između
donje i gornje skupine slojeva postoji STRATIGRAFSKA PRAZNINA
(hijatus) (prilog a-d)

a - prividno konkordantni (pseudokonkordancija) i

b-d diskordantni slojevi;
b - erozijska diskordancija;
c, d kutna diskordancija: A i C - morski sedimenti, B - kopneni sedimenti

108
 X. BORE
Geološke strukture su posljedica primarnog položaja stijena i sekundarnih tektonskih
poremećaja.
Sekundarne geološke strukture nastale djelovanjem tektonike na primarno istaložene/
formirane stijene:
BORE, RASJEDI, NAVLAKE

Bore

 strukturne jedinice litosfere koje nastaju savijanjem slojeva uslijed bočnih pritisaka
 strukturne jedinice litosfere koje nastaju savijanjem slojeva najčešće pod utjecajem
sila kompresije – bočni pritisak
 mogućnost boranja ovisi o sastavu, strukturi, plastičnosti, tvrdoći i drugim fizičko-
mehaničkim svojstvima stijena, ali i o debljini slojeva te položaju u litosferi (u
unutrašnjosti Zemlje zbog ↑ p i T uvjeta stijene su podložnije boranju nego na
površini
 potpuna bora sastoji se od 1 izbočenog /konveksnog dijela (ANTIKLINALA) i 1
udubljenog /konkavnog dijela (SINKLINALA)

109
Elementi bore: potpuna bora sastoji se od 1 izbočenog /konveksnog dijela
(ANTIKLINALA) i 1 udubljenog /konkavnog dijela (SINKLINALA). Antiklinala i
sinklinala povezane su SREDNJIM KRAKOM bore.

S
A
OSNOM PLOHOM (RAVNINOM) boru se dijeli na dva dijela

110
Presjecište osne plohe s bilo kojim slojem bore je OS BORE i ona definira njezino pružanje

ELEMENTI BORE:
1. antiklinala
2. sinklinala
3. srednji krak
4. krila
5. osna ploha
6. os bore
7. jezgra
8. tjeme
9. dno
JEZGRA – središnji dio bore koji se nalazi između dva krila
jezgra sinklinale – najmlađa
jezgra antiklinale – najstarija
TJEME – najizbočeniji dio antiklinale
 najmlađi slojevi
DNO – najniži dio sinklinale
 najstariji slojevi

111
 Odnos geoloških struktura i morfologije terena

A – NORMALAN RELJEF – podudarnost geologije i geomorfologije:

antiklinala = morfološka uzvisina, a sinklinala = morfološka depresija

B – INVERZNI RELJEF – nepodudarnost površinske morfologije i geoloških

struktura u podzemlju.
 površinska uzvisina = sinklinala, a antiklinala = udolina

112
113
 DOMA – antiklinala kojoj su duljina i širina približno jednake
BAZEN – sinklinala kojoj su duljina i širina približno jednake

Bore u prirodi nisu idealnog oblika, već su često deformirane, poremećene. Podjela prema:
1. položaju osne plohe prema horizontalnoj ravnini
2. položaju krila u odnosu na osnu plohu

114
115
POSEBNI TIPOVI BORA

FLEKSURE ili MONOKLINE ili KOLJENIČASTE BORE – krila u obliku koljena.

Nastaju pod radijalnim pritiscima. Ako pukne srednji, istanjeni krak, ona prelazi u rasjed

DIJAPIRSKE bore – nije pravi tektonski postanak. Ležišta soli (gipsa, anhidrita) manje su
gustoće od pokrovnih naslaga i pod geostatskim tlakom su. Kreću prema površini i pri tom
boraju pokrovne sedimente.

SUSTAVI BORA

ANTIKLINORIJ i SINKLINORIJ – kao antiklinala i sinklinala, samo su puno većih

dimenzija. Imaju isto jezgru, dno, tjeme i sekundarno borana krila.

116
MIKROBORE – sekundarne bore
 kod izmjene krtih i plastičnih (glinovitih) slojeva
 krti slojevi u podini i krovini – različito relativno kretanje – odražava se na plastični
sloj

117
 XI. RASJEDI

Tangencijalni pomaci Zemljine kore stvaraju BORE Radijalni pokreti vertikalnim

deformacijama stvaraju RASJEDE.
RASJED – osnovna strukturna jedinica litosfere nastala pomicanjem stijenske mase duž
rasjedne pukotine – paraklaze. Rasjed nije samo ako imamo pucanje (naravno, prvo treba
doći do pucanja), no naglasak je na pomicanju, to jest pomaku. U podzemlju djeluju jaka
natezanja – kopresije. Stijene su do jedne mjere elastične, no u trenutku kad pritisak neke
sile nadjača elastičnost stijena, dolazi do njihova pucanja i stvaranja dvaju stijenskih
blokova - krila. Krila se počinju kretati duž rasjedne plohe – paraklaze.

KRILO KRILO

ELEMENTI RASJEDA:
1. KRILA - pomaknuti tereni s obje strane paraklaze, stjenske mase čiji se pomak vrši duž
pukotine koju nazivamo paraklaza.
2. PARAKLAZA – rasjedna ploha duž koje je došlo do pucanja - može biti uspravna,
okomita paraklaza (VERTIKALNI RASJEDI) ili nagnuta u različitim smjerovima
(KOSI RASJEDI) - ima pravac pružanja, a ako je kosa ima i nagib (smjer nagiba i kut
nagiba. Paraklaza je slična slojevima jer ima svoj položaj u prostoru – ima pravac
pružanja (precjesište sa horizontalnom ravninom), a ako je ta paraklaza nagnuta onda
govorimo i o smjeru nagiba i kutu.
Razlikujemo PODINSKO i KROVINSKO krilo paraklaze. Kosi rasjed → podinsko i
krovinsko krilo definirani u odnosu na paraklazu. Podinsko je ispod paraklaze, a krovinsko
iznad.

118
 KOSI RASJED
Kod kosog rasjeda:
-krovinsko krilo – iznad
KROVINSKO paraklaze - podinsko krilo – ispod
PODINSKO paraklaze
KRILO KRILO

VERTIKALNI RASJED
Kod vertikalnog rasjeda krila se
KRILO nazivaju prema stranama svijeta,
npr. SI - JZ

KRILO
Prema relativnom pomaku rasjednih
krila u odnosu na pružanje paraklaze
razlikuju se rasjedi s pomakom:
a. okomito na pružanje (niz i uz nagib rasjedne plohe)
b. po pružanju
c. dijagonalno na pružanje
d. po uspravnoj paraklazi

a) po nagibu

Kretanje po nagibu paraklaze:

SKOK – vertikalni pomak A-B
A
HOD – horizontalni pomak između krila B-C
Dolazi do vertikalnog pomaka (razlike) A-B,
B C no i horizontalni pomak (razdvajanje točaka od
B-C).

119
b) po pružanju
Kretanje po pružanju paraklaze: -
nema hoda, nema skoka - samo
D UZDUŽNI POMAK – nema
verikalnog pomaka ni
C horizontalnog

3. dijagonalno na pružanje d) po uspravnoj paraklazi

Najkompleksnije gibanje je dijagonalno na pružanje. Dijagonalni pomak po pružanju. Tu

imamo i vertikalni pomak (skok), horizonatalni pomak (hod), uzdužni pomak (po pravcu
pružanja paraklaze) i to sve zajedno kad zbrojimo je trodimenzionalni pomak od A-D.

VRSTE RASJEDA – PREMA RELATIVNOM POMAKU KRILA

- rasjedi s pomakom KRILA PO NAGIBU

120
 NORMALNI (GRAVITACIJSKI) –
jer je ovaj pomak prema dolje nešto što bi se
normalno očekivalo prilikom gravitacije

REVERZNI – pomak u suprotnom smjeru od

normalnog, suprotno od gravitacije

- rasjedi s pomakom PO PRUŽANJU

HORIZONTALNI (lijevi i desni)

121
 1. NORMALNI ili GRAVITACIJSKI RASJEDI

 obuhvaćaju sve - vertikalne rasjede i kose

→ kod kojih se krovinsko krilo relativno
spustilo u odnosu na podinsko krilo.
 javlja se vlačno naprezanje – ekstenzija,
širenje
 na bloku – ovo desno je krovinsko krilo
koje je relativno spušteno u odnosu na
podinsko s lijeve strane. Važna je riječ
relativno → nekad podina može biti
aktivnija, a krovinsko npr. stajati na mjestu, no ukupni pomak izgleda kao da se
krovinsko spustilo.

NORMALNI RASJED → je jedan kosi rasjed koji je reperni sloj razdvojio. Reperni sloj
= zamislimo da je to sloj ugljena u slojevima vapnenca i možemo ga pratiti na
profilima. To je karakterisitčni proslojak/dio zemljine kore. Dolazi do pomaka dijela
stijenske mase prema gore ili prema dolje.

122
 2. REVERZNI RASJEDI

 kosi rasjedi kod kojih se krovinsko krilo relativno

izdiglo u odnosu na podinsko krilo, no opet može
biti da je krovina bila relativno mirna, a podina se
spuštala, to jest podvlačila. REZULTAT je isti –
bilo da se krovina spuštala ili podizala rezultat je

123
 takvi da da izgleda kao da se krovina relativno izdigla u odnosu na podinu.
 javlja se tlačno naprezanje – kompresija, skraćivanje

3. HORIZONTALNI RASJEDI (ili TRANSKURENTNI)

 obilježeni samo kretanjem po pravcu pružanja paraklaze koja može biti kosa ili
vertikalna
 javlja se posmično naprezanje – pucanje stijena i horizontalno pomicanje
 mogu biti LIJEVI i DESNI
 pri odredbi vrste rasjeda s pomakom po pružanju promatra se kamo se relativno
pomaknulo krilo na suprotnoj strani rasjedne plohe u odnosu na mjesto opažanja rasjeda
 uzdužni pomak u desno ili u lijevo
 veliki sustavi transformnih rasjeda nalaze se u podmorju duž srednjeoceanskog hrbta.
I na svakom tom rasjedu imamo pomak u lijevo ili u desno.
 Najpoznatiji od svih transformnih rasjeda – rasjed sv. Andrije. Ovaj transformni rasjed
je na kopnu – dio divergentne zone koji ovdje slučajno zahvaća i dio kopna.

124
Najveći sustav velikih horizontalnih TRANSFORMNIH rasjeda - poprečno na
srednjeoceanski hrbat

Rasjed Sv. Andrije San Andreas Fault

125
 VRSTE RASJEDA

- S OBZIROM NA SMJER NAGIBA PARAKLAZE I SMJER NAGIBA

SLOJEVA - promatramo u profilu (presjeku)

126
S OBZIROM NA PRUŽANJE PARAKLAZE U

ODNOSU NA PRAVAC PRUŽANJA SLOJEVA

- promatramo na površini (u tlocrtu) (na karti)

127
 VRSTE RASJEDA

Dokazi rasjedanja

RASJEDNE BREČE - tektonske breče, zdrobljen i naknadno cementiran materijal krila

rasjeda. Breče su klastične stijene nastale od nekih
ranije nastalih i mehanički zdrobljenih stijena. Taj
zdrobljeni mat. je pao ili se nataložio na paraklazi i
tu se litificirao i na taj način se dobe rasjedne ili
tektonske breče. Ovo između je rasjedna breča
(ulomci koji su litificirani i nastali trenjem).

128
STRIJE (PRUTANJE) – upućuju na
smjer kretanja blokova. Na gorskom
zrcalu se mogu pojaviti i strije, to su
kao male ogrebotine i na tome se mogu
naći kao finije ogrebotine i strije nam
govore o smjeru putovanja blokova.
GORSKO ZRCALO - glatka
“polirana” ploha rasjedanja, paraklaza
uglačana trenjem blokova (primjer: Medvednica). Ona je glatka zbog trenja blokova.

SEIZMOGENI RASJEDI

 aktivni rasjedi koji uzrokuju potrese

 uslijed regionalnih pritisaka u Zemljinoj kori dolazi do međusobnog sučeljavanja
velikih kilometarskih blokova stijena u podzemlju
 povremenim naglim smicanjem blokova stijena jedan o drugi, kad se prijeđe granična
točka trenja duž rasjedne plohe, u žarištu (hipocentru) potresa gotovo trenutno se
oslobađa golema energija koja se manifestira u obliku potresnih valova. Potresni valovi
kreću se kroz stijene do površine gdje ponekad izazivaju i štetu.

129
 Sustavi rasjeda

 kao i bore, i rasjedi se u prirodi rijetko nalaze pojedinačno, češće se govori o

rasjednoj zoni i/ili sustavima rasjeda
 najčešće su posljedica tektonskih poremećaja regionalnih razmjera

Sustavi:
a) stepeničasta struktura
b) tektonska graba ili rov
c) timor ili horst ili stršenjak
d) prodor
e) ljuskava struktura

1. STEPENIČASTA STRUKTURA

 nastaje kao posljedica većeg broja više-manje paralelnih normalnih rasjeda duž
kojih dolazi do istosmjernog spuštanja terena
 serija normalnih rasjeda – paralelne normalne rasjede, a po repernom sloju vidi se
da se teren spušta i na taj način je dobivena stepeničasta struktura

2. TEKTONSKA GRABA ili ROV

 nastaje spuštanjem terena između 2 ili više normalnih rasjeda

130
  središnji dio je relativno spušten u odnosu na bočne dijelove
 nastaje u starijim stijenama
 često su tu riječne doline
 ako je većih razmjera – RIFT – najveći u istočnoj Africi (Afrika se praktički
razdvaja)
 jedna depresija koja je nastala spuštanjem terena između dva ili više normalnih
rasjeda – središnji dio je spušten u odnosu na bočne (bočni na višim zonama, a
središnji je spustio)

3. TIMOR ili HORST ili STRŠENJAK

 nastaje spuštanjem terena duž serije paralelnih normalnih rasjeda s tim da središnji
dio ostaje izdignut dok se bočni blokovi spuštaju

131
4. PRODOR

 morfološki analogna struktura (istog oblika) – isto je neka uzvisina, ali je postanak
drugačiji
 nastaje izdizanjem starijih naslaga prema površini, pri čemu se duž rasjeda izdiže
središnji dio
 riječ je o normalnim rasjedima i dolazi do izdizanja središnjeg dijela

132
5. LJUSKAVA STRUKTURA
 posljedica reverznog rasjedanja
 naslage između dvije paraklaze čine LJUSKU
 ako su nastale reverznim rasjedanjem izoklinalnih bora, u svakoj se ljusci ponavljaju
isti elementi

XII. NAVLAKE

NAVLAKE
 strukturne jedinice litosfere kod kojih se stijenske mase koje su primarno bile jedna
pored druge sad nalaze jedna na drugoj
 tj. naslage koje su bile u lateralnom položaju, sad se nalaze u superpoziciji
 često starije na mlađim naslagama
 najčešće im prethode bore ili reverzni rasjedi koji mogu prerasti u navlake:
 pod utjecajem pojačanih jednostranih tangencijalnih pritisaka i pokreta
 gravitacijskim klizanjem: premještanje klizanjem na manju ili veću udaljenost – klizne
navlake

133
 ranije su se koristili nazivi alohton za gornji navučeni pokretni dio navlake i autohton
za donju fiksnu podlogu
 međutim, primijetilo se da je često donji ‘autohtoni’ bio pokretljiviji od gornjeg
‘alohtona’
 sad se koristi KROVINA i PODINA tj. krovinski i podinski dio navlake

Elementi navlake:
- KROVINA
- PODINA
- KORIJEN – ishodišno područje navlake
- ČELO – najudaljeniji dio navlake
-TEKTONSKO OKNO – mjesto gdje je erozijom odnesen dio krovine, pa se vidi podina
- NAVLAČAK ili TEKTONSKA KRPA – erozijom odvojen dio navlake

134
PUKOTINE

135
PUKOTINE
nisu strukturne jedinice litosfere, ali mogu biti prateće pojave nastanka sekundarnih
geoloških struktura (bora, rasjeda, navlaka)
s obzirom na veličinu:
- paraklaze – rasjedne pukotine, širine i do nekoliko metara, velike dužine, sijeku velik
broj slojeva; duž njih dolazi do pomaka
- dijaklaze – velike pukotine duž kojih nije došlo do kretanja stijenskih masa; u
sedimentnim stijenama presijecaju dva ili više slojeva
- leptoklaze – manje pukotine, u sedimentim stijenama unutar jednog sloja

klasificiraju se prema položaju u odnosu na sloj u kojem se nalaze:

- poprečne
- uzdužne
- dijagonalne

ZA DEFINIRANJE I RAZLIKOVANJE PUKOTINA POTREBNO JE ZNATI:

1.način postanka
2.položaj u prostoru
3.orijentacija
4.oblik
5.dimenzija
6.vrsta i karakteristike ispune

1. Način postanka – geneza

PRIMARNE – nastale u fazi formiranja stijene: pri formiranju magmatskih stijena nastaju
zbog hlađenja magme/lave zbog promjene volumena, prilkom sušenja vlažnih sedimenata,
tijekom dijageneze, zbog prekida sedimentacije (slojne pukotine)...
SEKUNDARNE ili TEKTONSKE – uslijed različitih poremećaja u litosferi tj. zbog
djelovanja jakih pritisaka prilikom boranja, rasjedanja, navlačenja

PREMA DINAMICI NASTANKA, SEKUNDARNE PUKOTINE SE DIJELE NA:

- tenzijske
- relaksacijske

136
 -
smičuće

TENZIJSKE – nastaje dok tlak djeluje na stijenu. Usporedne su sa smjerom najjačeg

naprezanja σ1, a okomito na smjer djelovanja najmanjeg naprezanja σ 3.
- obično otvorene, lećaste, nepravilne, često bez ispune
RELAKSACIJSKE – nastaju okomito na smjer djelovanja najjačeg naprezanja σ 1, , i to
kad on prestane djelovati, tj. u fazi relaksacije - obično su zatvorene i ravne

SMIČUĆE – nastaju pod tlakom koji je pod nekim kutem

-najčešće stisnute, glatke, no u slučaju pomaka strije mogu odati smjer djelovanja tlaka

2. Položaj u prostoru - geodetski položaj, koordinate x, y, z

3. Orijentacija - određuje se pravac pružanja, smjer nagiba, kut nagiba (kao kod sloja)

4. Oblik pukotine - određuje se oblik po pružanju (ravna, valovita, stepeničasta) i

oblik površine (glatka, hrapava) - tenzijske: lećaste - relaksacijske: uglvnom ravne i glatke
- smičuće: uvijek ravne i glatke

5. Dimenzije - definiramo širinu (zijev), duljinu i dubinu (cm, m...)

6. Vrsta i karakteristika ispune - prvo: ima li je ili je nema - pukotina može biti
ispunjena troševinom te iste stijene u kojim je nastala ili nekom drugom supstancom -
tenzijske znaju biti ispunjene sekundarnom supstancom (glina, crvenica) koju donosi voda
- kod tektonskih pukotina, ako je materijal isti: zaliječena pukotina.

Geološko kartiranje i geološke karte

137
Osnovna metoda terenskih istraživačkih radova kojim se utvrđuje sastav stijena i strukturni
odnosi određenog terena.
3 faze:
1. pripremni radovi
2. rad na terenu
3. kabinetski i laboratorijski radovi

1. Pripremni radovi

a) Proučavanje postojećih podataka o terenu (objavljeni radovi, fondovska dokumentacija)

b) Fotogeološka obrada (aerofotogrametrija; samo orijentacijske naznake → provjeriti na
terenu)
c) Određivanje koncepcije kartiranja (metoda kartiranja, raspored, specijalističke analize)
d) Sređivanje terenske opreme, priprema topografskih podloga, organiziranje smještaja,
prehrane...

2. Rad na terenu

a) Detaljno kartiranje
-bilježenje podataka na točkama opažanja (vrsta stijene, starost, položaj sloja, pukotine,
kontakt dviju jedinica /superpozicijski, transgresivni, rasjedni.../)
-uzimanje uzoraka za laboratorijska ispitivanja
b) Rad u terenskoj bazi
-ažuriranje podataka na karti obilazaka i u terenskom dnevniku
-spremanje uzoraka

3. Kabinetski i laboratorijski radovi

c) Ispitivanja uzoraka (paleontološka, mineraloška, petrološka, kemijska, fizičko-

mehanička)
d) Izrada grafičke dokumentacije (geološka karta, geološki stup, profili..)
e) Izrada tekstualnog dijela (tumač, izvještaj)

138
Metode geološkog kartiranja

 Profiliranjem
 Praćenjem geoloških granica
 Kartiranje praćenjem izdanaka

Kartiranje profiliranjem
Primjenjuje se na terenima sa zonalnim
rasporedom geoloških jedinica (npr. Vanjski
Dinaridi). Trase profila okomito na pružanje
struktura. Unaprijed određen razmak između
profila (npr. 1:25000 razmak 250 m).

+
-dobra orijentacija (kretanje po ranije određenom azimutu)
-najbrža metoda

-
- neistražen prostor između profila (poprečni rasjedi!) (treba pretpostaviti, interpolirati)
- nesavladiv teren

Kartiranje praćenjem geoloških granica

Za praćenje transgresivnih i navlačnih odnosa, te eruptivnih tijela i dijapira. Za izradu
detaljnih i namjenskih karata mjerila > 1:10000.

139
 jedan geolog rad u paru

+
točnost praćenja kontakta (profiliranjem se granica pređe samo jednom!)

-
-problem s orijentacijom (GPS)
-najteža i najdugotrajnija metoda

Kartiranje praćenjem izdanaka

Za pokrivene terene (prekriveni kvartarnim
naslagama s malo izdanaka primarne stijene)
Izdanci: jarci, strme padine, zasjeci i usjeci
prometnica, kamenolomi, iskopi temelja, iskopi
bunara, groblja...
+ (GPS)
- “točkasti” podaci (granice se pretpostavljaju)

Geološka karta

 Grafički prikaz građe terena, starosti stijena, njihova sastava i međusobnih odnosa,
te ostalih bitnih geoloških pojava
 Topografska karta u koju su unešeni geološki podaci
 Rezultat kartiranja na terenu, kabinetskih radova i laboratorijskih istraživanja

140
Prema sadržaju:
a) opće (standardne) – izrađene po općeprihvaćenim standardima; sadrže podatke o
sastavu, starosti i strukturnoj građi terena
b) specijalne (namjenske) – prikaz terena sa stajališta jedne geološke grane
(inženjersko-geološke, hidrogeološke, tektonske...).
Standardna g.k. + rezultati specijalističkih istraživanja

Prema mjerilu:
pregledne (1:100 000 i manje)
osnovne (1:100 000 – 1:10 000)
detaljne (1:10 000 i veće)

OGK 1:100 000 SFRJ

Geološka karta sensu stricto

 geološke granice
 položaji slojeva
 strukture
 nalazišta fosila
 nalazišta mineralnih sirovina i sl.

sensu lato

 karta
 legenda kartiranih jedinica
 legenda oznaka
 geološki stup
 geološki profil(i)

Tumač geološke karte

141
 a) pojašnjenje grafičkih prikaza
b) opis struktura i pojedinih litoloških članova
c) razrađuje problematiku koju nije moguće grafički prikazati na karti

1.Uvod
2.Pregled dosadašnjih istraživanja
3.Opis izdvojenih geoloških jedinica
4.Tektonika
5.Povijest stvaranja terena
6.Sažetak
7.Literatura
8.Sažetak na engleskom i ruskom jeziku

Legende

Legenda kartiranih jedinica

142
Legenda oznaka

Geološki stup
 Grafički prikazani primarni položaji
stijena, tj. redosljed njihova taloženja
 Debljina naslaga
 Kratak opis značajki litoloških članova

143
Geološki profil(i)
Grafički prikaz svih utvrđenih geoloških elemenata i njihovih odnosa po dubini u
određenom vertikalnom presjeku

Geološki profil mora sadržavati:

oznaku orijentacije (azimut)
na krajevima pravce s apsolutnim visinama (dubinama)
nazive važnijih lokaliteta
ucrtane litološke oznake za pojedine vrste stijena

Brojčano-slovne oznake i boje

Na svim dijelovima geološke karte! (legende, geološki stup, geološki profil, sama karta)
Različit princip označavanja za sedimentne, magmatske i metamorfne stijene

144
Sedimentne stijene

Magmatske stijene

145
Metamorfne stijene

Litološke oznake

Oznake granica i slojeva

146
Tektonske pojave

Fosilni sadržaj i hidro(geo)loške pojave

147
148