Antigona

ANALIZA LEKTIRE / SOFOKLO

 1 Analiza djela
 2 Književni elementi
 3 Kratak sadržaj
 4 Analiza likova
 5 Bilješka o piscu

Analiza djela
Specifične okolnosti oko nastanka grčke drame bile su zagonetka još u 4.
stoljeću prije Krista. Do 6. stoljeća prije Krista, Atenjani su pretvorili ruralno
slavlje boga Dioniza u urbani festival s plesovima kojima su se natjecali za
nagrade.

Nakon poraza od Perzijanaca (480.-479. pr. Kr.), Atena se pojavila kao

supersila neovisnih grčkih gradova-država, a za to je vrijeme dramski
festival, popularno zvani Dionizija, postao spektakularan događaj. Dionizija
je trajala četiri do pet dana, a slavlje je cijeli grad shvaćao ozbiljno.

Otprilike 10.000 muškaraca, zajedno sa svojim robovima i slugama, gledalo

je predstave u ogromnom kazalištu na otvorenom koje je moglo smjestiti
17.000 gledatelja. U svakom od tri dana Atenjani su gledali tri predstave –
tragediju, satiru (lagana komedija na mitsku temu) koju je napisao jedan od
tri prethodno odabrana tragičara te jednu komediju komičnog dramatičara.

Trilogije nisu morale biti produžene drame koje su se bavile istom pričom,
iako su to često i bile. Na kraju festivala suci su dodijelili prvu, drugu i treću
nagradu tragičarima Dionizije.

Iako je Antigona grupirana zajedno s djelima Kralj Edip i Edip na Kolonu kao
trilogija (koja se ponekad naziva i Tebanska predstava ili Edipova trilogija),
ova tri djela zapravo uopće nisu napisana kao trilogija. Stoga bi bilo
potpuno pogrešno reći da Antigona, na temu trilogije, predstavlja neku vrstu
“posljednje riječi”. U stvari, iako se Antigona bavi događajima koji se
kronološki događaju u mitu, predstava je nastala 441. godine prije Krista –
otprilike 14 ili 15 godina prije kralja Edipa i punih 36 godina prije Edipa na
Kolonu.

U skladu s normama grčke drame, Antigona nije podijeljena na djela ili

prizore. Radnja neprekidno teče od početka do kraja i bazira se na
“očuvanju ispravnosti i reda u Tebi”. Antigona je čudan slučaj, jer “pokret
duha” argumentirano dolazi iz dva smjera: Antigona i Kreont zagovaraju ono
što je ispravno, ali oni ispravnost definiraju kroz različite skupove
vrijednosti. Ključni elementi uključuju trenutke preokreta i prepoznavanja,
iako svaka tragedija nema ovih trenutaka.

Antigona ne doživljava preokret, ali Kreont to čini: kad se zborovi na kraju

povuku i posluša savjet koji mu je dan, okrenuvši se protiv očuvanja vrste i
pravila koja njeguje. U Antigoni, Kreont napokon priznaje da je bio pogrešno
vođen i da su njegovi postupci doveli do smrti njegove supruge i sina. U
idealnom slučaju, prema Aristotelu, preokret i prepoznavanje dogodili su se
istog trenutka kao što je to učinjeno i u kralju Edipu.

Književni elementi
Književni rod: drama
Književna vrsta: tragedija
Mjesto radnje: Teba
Vrijeme radnje: vladavina kralja Kreonta
Tema: Antigonina borba za časno pokapanje brata; protivljenje zakonima
kralja Kreonta poštujući samo božje zakone

Ideja: Oholog čovjeka će napustiti sreća i sudbina će ga kazniti, a on će

shvatiti tek kad bude kasno.

Kratak sadržaj
S obzirom na to da radnja djela počinje in medias res, pa prije nego što
počnemo istraživati pojedinosti ove konkretne priče, pregledajmo što se sve
dogodilo prije početka radnje.
Uvod u kratak sadržaj

Grčka publika možda nije bila upoznata s pojedinostima priče o Antigoni, ali
prepoznali bi postavu predstave i početni kontekst njezine zavjere – naime
radi se o gradu Tebi i prividnog prokletstva koje pogađa sve članove
kraljevske obitelji.

Antigona je kći Edipa, najslavnije figure grčke drame. Edip je bio kralj koji se
oženio vlastitom majkom nakon što je ubio vlastitog oca – ne znajući da su
to i njegovi roditelji.

Priča o kralju Edipu, Sofoklovu najpoznatijem djelu, korisna je za dati nam

uvid u Antigoninu osuđenu lozu i trebala bi biti pročitana prije čitanja
Antigone.

Međutim, da bi se čitatelja uvelo u radnju, u fusnoti se navode događaji koji

su uzrokovali početak same tragedije i kao pomoć u shvaćanju kasnije
radnje.

U danima prije početka radnje Antigone, Tebu je rastrgao rat. Kad je Edip
pao od milosti, njegovi su sinovi Polinik i Eteoklo bili premladi da bi mogli
vladati i kraljevstvo je bilo povjereno Kreontu, Jokastinom bratu.

Braća ubrzo dosežu odgovarajuću dob te žele preuzeti vladavinu, ali

nastavljaju povjeriti isto Kreontu, znajući da prokletstvo slijedi njihovu
obitelj. No, ubrzo se dogovore da će naizmjence vladati Tebom. Nakon što
taj čin ispadne neuspješan, počinju se boriti za prijestolje – Polinik, kao
stariji brat, vjeruje da ima rođeno pravo, ali Eteoklo ga istjeruje te ga šalje da
traži utočište u Argu.

Polinik se tamo oženi za kćerku kralja Adrasta te podiže moćnu vojsku koju
koristi za napad na Tebu. U prvoj opsadi, Tebanci odbijaju prvi krenuti u
juriš. Uvidjevši da time neće ništa postići, Polinik pristaje na bratov prijedlog
da se međusobno sukobe jer je uzrok ipak njihova osobna svađa što dovodi
do njegove vlastite smrti i smrti Eteokla. Među vojnicima izbija rasprava o
pobjedniku, a Tebanci pripisuju pobjedu sebi jer je Eteoklo prvi zadao smrtni
udarac, a Argivci su smatrali da oni trebaju odnijeti pobjedu jer je Eteoklo
prvi umro. Dolazi do sukoba u kojem pobjeđuju Tebanci.
Kreont se još jednom uzdiže na prijestolje. Upravo u ovom trenutku igra
počinje.

Prvi čin

Antigona i Izmena sastaju se noću ispred gradskih vrata. Antigona je

pozvala svoju sestru na tajni sastanak: ona spominje njihovu sudbinu kao
kćeri osuđene majke i oca i sestre dva muškarca koji su se međusobno
ubili. Zatim ju obavještava da je Kreont odbio Eteoklov časni sprovodu, dok
će tijelo Polinika biti prepušteno lešinarima. Onaj tko pokuša izvršiti
odgovarajuće pogrebne obrede za Polinika bit će ubijen javnim
kamenovanjem.

Antigona traži od Izmene da joj ga pomogne sahraniti, iako bi to osiguralo

njihovu smrt. Kreont “nema pravo da me čuva od svojih” (I. 47). Izmena to
odbija pod izgovorom da su žene i da se ne moraju boriti s muškarcima –
muškarci su jači i zato se moraju pokoriti. Nije njezina odgovornost kao
žena da “cilja previsoko, predaleko” (I. 67). Antigona je ljuta na svoju sestru i
kaže da više ne bi prihvatila njezinu pomoć, čak i ako ju Izmena moli.
Također govori da će voljno umrijeti za svog brata i osigurati da mu se pravi
ukop. Izmena ne može odvratiti Antigonu koja odlazi obaviti pokop. Ona se
ne boji smrti i vjeruje da će umrijeti s plemenito.

Izmena se boji za svoju sestru i ne može se nositi svojim postupcima ali

također shvaća da postoji nešto što Antigona želi učiniti: “Znajte to; da iako
vaši prijatelji nisu u pravu, vole vas” (l. 116-7).

U ulaznoj strofi, Zbor tebanskih starješina slavi pobjedu Tebe nad

Polinezijom, hvaleći Zeusa što je uništio arogantnog Polinika i osigurao da
“divljački par” umre kako bi “sveti vladali” i mogli biti slobodni. U drugoj
strofi, Zbor priča o sedam (7) vrata Tebe koje je napadala po jedna četa
neprijatelja. U drugoj antistrofi, Zbor spominje kralja Tebe Kreonta koji
ponovno postaje kralj jer više nema Edipovog muškog potomka i time se
prekida kraljevska loza.

Drugi čin
Kreont ulazi i obraća se Zboru, najavljujući da je grad još jednom siguran.
Kaže starješinama da su bili lojalni Laju, odani Edipu i Edipovim sinovima te
da se može samo nadati da će biti odani i njemu. Kreont govori da se vladar
ne smije bojati reći onoga što je ispravno – ma koliko bili nepopularni
njegovi stavovi. Kaže da nikada neće nazvati čovjeka prijateljem koji je
neprijateljski raspoložen prema Tebi te da je grad njihov čamac za
spašavanje.

Teba nema prijatelja, ali pobrinut će se da se grad digne visoko. Dalje

objašnjava svoj edikt da Polinik ne smije biti sahranjen ili oplakivan, već je
pticama i psima ostavljen kao prikaz sramote.

“A brata njegova Polinika,

Što ko bjegunac vratio se u svoj zavičaj
I roda našeg bogove do temelja
Popalit vatrom htjede, krvi naše se nasititi,
Nas kao roblje odvesti-
Za njega evo ja proglasih sad,
Da grob mu nitko ne spravi ni ožali…”

Kreont naređuje Zboru da se ne divi nikome tko ga ne poštuje. Zbor vjeruje

da nitko nije dovoljno blesav da traži smrt, ali Kreont kaže da su nada – i
podmićivanje – često doveli ljude do propasti.

Dolazi stražar, očito nervozan zbog toga što nosi loše vijesti Kreontu.
Zapravo, kaže da gotovo nije došao iz straha da će Kreont na njega iznijeti
bijes zbog vijesti – ali tada je shvatio da će Kreont, ako vijest čuje od
drugog čovjeka, biti još više ljut. Kreont kaže stražaru da “ispljune” vijest, a
stražar kaže da je Polinikovo tijelo pravilno pokopano. Čuvari su otkrili tijelo
– u potpunosti zakopano, sa svom ceremonijom, ne ostavljajući tragove iza
sebe. Kaže da nema divljih životinja, niti pasa koji njuše oko leša. Čuvari su
se počeli međusobno optuživati prije nego što su shvatili da će jedini način
pronalaska krivca biti obavijestiti Kreonta.

Održali su lutriju o tome tko će biti glasnik loših vijesti, a stražar je izgubio.
Zbor starješina naglas se pita jesu li Bogovi iza pokopa. Kreont je ogorčen,
sugerirajući kako je Zbor starješina jednako glup kao i star. Kaže da Bogovi
nikada ne bi imali brižnu misao za Polinika – oni znaju da je on izdajnik, a
zločinci se nikada ne časte. Kreont kaže da novac mora biti uključen kao
motivacija za ukop i poručuje čuvaru da će on, ako on i njegovi stražari,
pronaći osobu koja je zakopala Polinika, objesiti. Čuvar inzistira na tome da
je nepravedno smatrati ga odgovornim za ukop i uskoro odlazi, izjavljujući
da će pobjeći, da se više nikada neće vratiti.

Drugi čin se završava “Prvom stajaćom pjesmom” u kojoj Zbor veliča

prirodu ljudi – njihovu sposobnost da savladaju sve zvijeri, osvajaju zemlju,
more i zrak, koriste jezik i um i žive u zakonitim gradovima. Zbor vjeruje da
čovjek ima sredstva za rješavanje svake potrebe i nikada ne poduzima
korake prema budućnosti a da nema sredstava za to. Jedino što čovjek ne
može savladati je smrt.

Treći čin

Ulazi stražar, vodeći Antigonu. Zbor je zgrožen mogućnošću da je Antigona

dovršila ukop Polinika, ali stražar to potvrđuje. Kreont se vraća, a stražar ga
obavještava o krivici Antigone. Kreont zahtijeva detalje, a stražar kaže da su
stražari otkrili prethodno pokopano tijelo i ostavili ga na suncu. Ubrzo su
uhvatili Antigonu pored brata i obnovili sahranu. Čuvari su je uhvatili, a ona
se nije čak ni svađala. Kreont pita Antigonu je li to učinila, a Antigona kaže
da nikada neće poreći svoju krivnju. Kreont odbacuje stražara, a zatim pita
Antigonu zašto je to napravila kada je i sama znala da je zakapanje tijela
zabranjeno. Antigona kaže da je znala, ali nije vjerovala da je to održiv
zakon. Kaže da odgovara Zeusu, a ne Kreontu.

Dalje tvrdi da Bogovi nisu postavili te zakone za ljudsku upotrebu i

manipulaciju te da će ona podnijeti božju presudu o pokopu, a ne
Kreontovu, bez obzira na to što će sada biti kažnjena. Antigona dodaje da je
ljudima koji žive u bijedi poput nje bolje da su mrtvi. Zbor izjavljuje da je
Antigona jednako nesretna kao i njen otac, ali Kreont kaže da je ona samo
tvrdoglava, arogantna i bahata. Ako je ne kazni, onda nije čovjek. Kaže da
ga nije briga je li Antigona dijete njegove sestre – ona i Izmena moraju
platiti za pokop.

Zbor je iznenađen što bi Kreont optužio Izmenu, ali Kreont kaže da su obje
krive, jer su zajedno zanijekale djelo.
Izmena ulazi, a Kreont je optužuje da je sudjelovala u pokopu Polinika.
Izmena priznaje i kaže da su ona i Antigona bili partneri u zločinu. Antigona,
međutim, odbija Izmenino priznanje i kaže da neće dopustiti da kazna
padne na njenu sestru. Dapače, kaže da ima svjedoke bogova i da neće
riječima prihvatiti prijatelja koji je samo prijatelj.

Izmena je opustošena i govori Antigoni da je ne prezire. Kaže da bi trebale

umrijeti zajedno kako bi mogli posvetiti svoje mrtve. Izmena pita Kreonta bi
li stvarno ubio mladenku svog sina – budući da se Kreontov sin Hemon
trebao vjenčati s Antigonom. Kreont kaže da će se možda naći druge žene 
za Hemona, a smrt će prekinuti brak. Čuvari odvode dvije sestre.

U drugoj stajaćoj pjesmi, Zbor oplakuje tragedije u kući Labdaka – kući

Edipove nesretne loze. Kažu da ludilo bez problema proganja obitelj,
stvarajući katastrofu za mnoge generacije poput velikog slanog vala. Oni
vide tugu s početka Labdakove povijesti i da ih bogovi nastavljaju bez
ikakvog olakšanja. Čak će i štedno svjetlo Antigone sada ugasiti, osuđeno
na glupe riječi i impulzivne radnje. Oni ludilo vide kao proizvod smrtnika, a
svi prokletnici podliježu ovom prokletstvu.

Četvrti čin

Hemon ulazi i čini se da je isprva voljan podvrgnuti se prosudbi svog oca.

Kreont se upušta u dugu raspravu govoreći da sin mora uvijek biti odan
svome ocu, zanemariti suprugu koja je neprijateljska ili zločinačka, paziti na
svu neposlušnost i izdaju zakona, a ponajviše osigurati da ih ne porazi
žena. Zbor je zaslijepljen Kreontovim govorom i sada u potpunosti
suosjećaju. Hemon, međutim, govori svome ocu da narod Tebe suosjeća s
Antigonom – i da, iako se slaže s ocem, volju ljudi treba poštovati.

Hemon govori da, iako nikad ne bi dovodio u pitanje vodstvo svog oca i
slaže se s filozofijom njegove vladavine, trebao bi biti otvoren i za drugačija
gledišta. Zbor se također slaže s Hemonom i izjavljuje da su obojica u
pravu. Kreont se još jednom naljuti i pita Zbor treba li ih učiti dječak mlad
kao Hemon.

Hemon kaže svom ocu da ga nikada ne bi nagovarao da pokaže poštovanje

prema zločincu, što je natjeralo Kreonta da upita misli li on uopće da je
Antigona počinila zločin. Hemon govori da on to ne misli jer ljudi iz Tebe to
negiraju.

Kreont se pita trebaju li mu ljudi reći što treba, a Hemon kaže da mjesto
samo za jednog čovjeka nije grad. Kreont optužuje Hemona da je ženin rob,
na što njegov sin jednostavno odgovara da Antigona neće umrijeti dok je on
u blizini i da Kreont više nikada neće vidjeti njegovo lice. Izlazi, a Zbor
upozorava na impulzivnost mladosti.

Kreont kaže da će sada biti ubijene obje djevojke, ali Zborova razborita
pitanja natjeraju Kreonta da shvati da Izmenu treba poštedjeti. Međutim, on
kaže da će Antigona biti pokopana živa u podzemlju sa samo toliko hrane
koliko je propisano vjerskim zakonom kako grad ne bi bio proklet zbog
ubojstva. Dolje, Antigona može moliti Hada, budući da je on jedini bog kojeg
poštuje. Možda će ona moliti njega da joj spasi život – i naučit će da troši
vrijeme pokazujući poštovanje prema onome što leži u podzemlju. Kreont
izlazi.

Zbor uzvikuje snagu ljubavi koja utječe na sva bića – uključujući bogove.
Ljubav ima moć natjerati čak i najjaču osobu da poludi i izobliči čak i
najbolje umove – a Zbor vjeruje da se borba između Kreonta i njegovog sina
može pratiti do zloće ljubavi. Afrodita, božica ljubavi, nenadmašna je i čini
svim muškarcima igračke u njenim rukama. Ljubav pogađa i Zbor: plaču
kako se Antigona približava.

Peti čin

Ovaj čin obilježavaju dvije (2) antistrofe, završna pjesma Zbora (epoda,
popularni naziv u starogrčkim dramama) i četvrta “stajaća pjesma”.

Antigona ulazi, koračajući prema svojoj smrti. Njezin suprug treba biti
Aheron, “Gospodar smrti” (l. 810.), i ona će se odmarati s njim, lišena
bračnih himni.

Zbor ju pokušava utješiti govoreći joj da će je počastiti hvalospjevima, jer je

ostala vjerna svojim zakonima. Antigona to negira, uspoređujući svoju
sudbinu s božicom Niobom koja je bila zatvorena u “stjenovitom rastu” i
pokorena u smrt. Zbor ovo vidi kao prekrasnu usporedbu – dokaz da je
Antigona sada besmrtna, poput božice, ali Antigona ih optužuje da joj se
rugaju i pokušavaju naći način da opravdaju ovu okrutnu smrt tamo gdje
nema mjesta s ljudskim bićima, živim ili mrtvim i nema grada koji bi nazvao
dom.

Napokon, Zbor zauzima stav i kaže da je Antigona ekstremna i bezizražajna

te da zaslužuje svoju sudbinu jer je otišla predaleko. Prešla je preko visoke
pravde i sada mora podnijeti očevu ostavštinu, a to je vječna bol i kazna.
Antigona plače za svojim osuđenim precima.

Kreont ulazi i kaže da Antigonu treba odmah odvesti – i ostaviti je samu u

njezinom grobu. Antigona se priprema za smrt i kaže da se sada zauvijek
vraća kući, da bude s vlastitim ljudima, od kojih je većina mrtvih sada pod
prokletstvom svog obiteljskog stabla. Zna da je učinila ispravno, ali još
uvijek smatra da je kazna previše okrutna. Nikad nije imala muškarca, nikad
nije imala vjenčanje, nikad nije dijelila ljubav s mužem niti odgajala dijete.
Otići će u šupljinu mrtvih, a da nikad ne zna zašto – jer nije prekršila
božansku pravdu i zna da joj bogovi neće pomoći u njezinoj bijedi.

Kaže da ne zna kome se moliti, samo što se ne želi pokajati za svoj navodni
grijeh. Nada se da će i oni koji su je osudili patiti koliko i ona.

Zbor vidi njezine riječi kao znakove svog nepromijenjenog vatrenog

karaktera, dok Kreont nestrpljivo ide prema stražarima. Antigona kaže
“princezama iz Tebe” da je pogledaju, posljednju liniju, kažnjenu jer je dala
“poštovanje prema onome što tvrdi pobožnost” (ll. 1000-1).

Vode je dok Zbor govori o drugima koji su stradali od ruku Sudbine

(Kleopatra, Danaja, Ideja).

Šesti čin

Ulazi slijepi prorok Teresia, a pod ruku ga vodi dječak. Stari mudrac moli
Kreonta da posluša njegove savjete kao što je to činio u prošlosti. Znakovi
govore da bogovi ne odobravaju tretman Polinikovog tijela koji je naredio.

Bogovi ne uzimaju molitvu ili žrtvu Tebanaca, a plač ptica je prigušen jer su
grla ptica prekrivena krvlju Polinika. Tiresije objašnjava važnost
savjetovanja i kaže da čovjek koji pogriješi, a zatim to ispravi, ne donosi
sramotu. Kreont optužuje Tiresija da je pohlepni manipulator. Vladar
insinuira da je stari mudrac podmićen.

Tiresije kaže da bi mudraci trebali naučiti paziti na savjete, a on optužuje

plemiće da vole iskorištavati ljude. Tada mu Tiresije daje proročanstvo: u
roku od nekoliko dana jedno će njegovo dijete umrijeti jer je Kreont držao
jednoga iznad zemlje koji je trebao biti pokopan, dok je ispod zemlje stavio
onoga koji bi trebao hodati među živima. Bogovi će, kao rezultat toga,
razmijeniti “život za život”.

Prema Tiresiji, Kreont je prekršio pravilan tretman i živih i mrtvih. Svi će

gradovi prezirati Kreonta, a ptice će svuda nositi smrad smrti.

Zbor je prestravljen Tiresijinim proročanstvima, jer tvrde da nikada prije nije

pogriješio. Kreont je također prvi put uzdrman – i kaže kako zna da bi
odbijanje bilo strašno, ali čvrsto stajanje u tijeku takve prognoze moglo bi
dovesti do katastrofe. Pita Zbora za savjet, a oni mu kažu da pusti djevojku i
da sagradi grobnicu za Polinika. Kažu mu da i on to mora učiniti sam.

Kreont uzima svoje pratitelje i odlazi sljedeći njihove upute. Dok odlaze,
Zbor pjeva Hakhove pohvale i moli ga da pogleda njihov grad Tebu te čuje
njihove pjesme hvale. Treba im netko tko će nadvladati kugu nad
porodicom Labdak i narodom Tebe, a oni mole Bakusa da dozvoli
stanovnicima grada da konačno uživaju u ekstazi.

Sedmi čin

Dolazi Glasnik, otkrivajući Zboru da je Kreonta zadesila velika nesreća.

Hemon se ubio. Euridika, Kreontova supruga, siđe da vidi Glasnika. Čula je
da je njezin užas zadesio kuću, ali želi čuti cijelu priču. Kreont i njegovi ljudi
pružili su Poliniku pravi obred sahrane, kao što ga je Zbor nagovarao. Nakon
što su pokopali tijelo, otišli su osloboditi Antigonu, ali prije nego što su sišli
u njezin grob, čuli su zvukove Hemona.

Otvarajući grobnicu, otkrili su da se Antigona objesila, a Hemon ju njeno

držao oko struka. Kreont je molio svog sina da izađe iz pećine, ali Hemon je
umjesto toga otrova i mržnje pogledao oca i izvukao svoj mač. Ne
uspijevajući raniti oca, Hemon je mač okrenuo na sebe.

Kad Glasnik dovrši svoju priču, Zbor primjećuje da Euridike više nema.
Glasnik krene za njom. Kreont se vraća noseći Hemonovo tijelo, razoren
krivnjom, znajući da je ovu nesreću nanio svojoj obitelji. Odmah se
pojavljuje drugi Glasnik koji će obavijestiti Kreonta da se Euridika ubila.

Dok je počinila samoubojstvo, psovala je muža. Plačući i oplakujući svoju

sudbinu, Kreont moli sluge da ga vode. Više nije tvrdoglav ili ponosan, zna
da je donio smrt svoje žene i sina. Stajao je pri svojoj koncepciji pravde, ali
čineći to prkosio je božjim zakonima i izgubio sina i ženu.

“Vodite odavde čovjeka ništava,

Tebe što, sinko, nehote pogubi,
Tebe i onu, a jadan ja! Ne znam kud,
Na kog li da svrnem, kamo da sklonim se.
Što je u ruci, sve nakrivo ide mi,
Na glavu se teški udes gle obori.”

Zbor izlazi naprijed da upozori da ponos donosi odmazdu i izjavljuje da je

najveći oblik mudrosti odricanje od ponosa.

Analiza likova
Likovi: Antigona i Izmena (Edipove kćeri), Kreont (njihov ujak i tebanski
kralj), Euridika (Kreontova žena), Hemon (Kreontov i Euridikin sin, a
Megerajev brat), Tiresija (prorok), Stražar, Prvi glasnik, Drugi glasnik, Zbor
tebanskih staraca, Kreontova i Euridikina pratnja, Tiresijin dječak

Bilješka o piscu
Kao i kod svih drevnih pisaca, i o Sofoklovu životu ne možemo znati sigurne
činjenice: izvora je malo i vrlo su ograničeni, a većina informacija koje
imamo su rezultat vjerojatnosti i dobrih nagađanja, a ne bilo koje biografske
činjenice. Neki se izvori čak i izravno međusobno protive.
Sofoklo, koji se obično smatra najdostupnijim iz središnjeg trokuta grčkih
tragičara (druga dvojica su Euripid i Eshil), vjerojatno je rođen u Kolonu, ili u
okolici njega, oko 496. godine prije Krista. Izvori nam govore kako je
Sofoklo tijekom života napisao 123 predstave od kojih znamo 118. Od ovog
ogromnog broja dramskih djela (Shakespeare je, za usporedbu, tijekom
života napisao negdje između 36-39 predstava) samo ih je sedam
“preživjelo”: Antigona, Kralj Edip, Edip na Kolonu, Ajant, Elektra, Trahinjanke,
i Filoktet.

Sitna veličina ovog uzorka (oko 6% od Sofoklovog ukupnog opusa) trebala

bi biti dovoljna da nas ohrabri da razmišljamo o Sofoklovu stilu ili razvoju
kao pisca. Sve što znamo o Sofoklovoj ličnosti potječe od Aristofana.

Njegov otac Sofil nije bio aristokrat, već bogati čovjek, što je značilo da je
Sofoklo dobio izvrsno obrazovanje. Prvi pravi pogled na njega u izvorima
otkriva da je izabran nakon poraza od Perzijanaca da vodi dječački zbor u
pjevanju pjesama oko trofeja pobjede, te dodatno prati pjevanje na harfi.

Ništa se više ne zna o Sofoklu sve dok se prvi put ne pojavi kao tragični
pjesnik na jednom od atenskih festivala 468. pr. Kr. Tada je imao otprilike
dvadeset i osam godina, a napisao je svoju prvu trilogiju protiv izuzetno
dobro poznatog Eshila. Navodno, uzbuđenje na ovom festivalu bilo je toliko
veliko da je deset generala, a ne žiri koji je bio sastavljen, tražio da proglase
Sofokla pobjednikom. Od tog trenutka, čini se da je Sofoklo ušao u društvo
tragičara na natjecanjima, uglavnom dobivajući prvu nagradu.

Osvojio je ili osamnaest ili dvadeset i četiri prva mjesta na Gradskoj Dioziji,
a nikada se nije plasirao niže od drugog mjesta – i osvojio je nekoliko
drugih nagrada na Lenaji.

Kraklj Edip nije se našao na prvom mjestu: pjesnik Filoklo je ovom prilikom
osvojio nagradu (iako je moguće da je Filoklo ušao u pobjedu koristeći
tragedije svog ujaka, Eshila, a ne one koje je sam napisao!). Ne preživljava
niti jedna cjelovita trilogija Sofokla: takozvane “Tebanske igre”, od kojih je
jedan Kralj Edip. Ovo zapravo nije puna trilogija i priče nisu napisane
redoslijedom, kroz Sofoklov život (Antigona je prva na prvom mjestu), Kralj
Edip u starosti, a Edip na Kolonu nastaje tek nakon Sofoklove smrti).
Aristotel je u Poetici pretpostavljao da je Sofoklo na grčkoj pozornici dodao
trećeg govornog glumca (vjerojatno negdje oko 460. godine. Ehilova
Orestija (koja zahtijeva tri glumca) slijedi dvije godine kasnije, 458. pr. Kr.
Sofoklo je također navodno povećao veličinu zbora te je napisao i traktat o
upotrebi zbora u predstavama (koji nije preživio).

Veza grčkog kazališta i grčkog društva vidljiva je i u Sofoklovoj karijeri. Bio

je viši upravitelj u Atenskom Carstvu i izabran je da postane jedan od deset
generala zaduženih za vojsku. Zaslužan je i za uvođenje kulta boga
ozdravljenja Asklepija u Atenu: možda i rezultat velike kuge koja je pogodila
rane godine Peloponeškog rata.

Duga tradicija kritike držala je Sofokla i iznad Eshila i Euripida, slažući

njegovo djelo kao vrhunac grčke tragedije. Ovaj bi zaključak, možda bi se
reklo, pretrpio značajnu reviziju, a bilo kakvu takvu vrijednosnu presudu
danas bi klasični učenjaci oborili. Aristotel ga je hvalio iznad svih ostalih
dramatičara, koristeći kralja Edipa kao uzor savršene tragedije u svojoj vrlo
utjecajnoj poeziji.

Sofoklo je nastavio pisati i služiti do osamdesetih godina. Umro je oko 406.

pr. Kr. Pa ipak, unatoč tome što nam je ostavio samo mali uzorak od sedam
cjelovitih predstava, Sofoklo je još uvijek ostavio nasljeđe dovoljno snažno
da ga učini jednim od očeva utemeljitelja zapadne drame.

PITANJA

"Antigonu" je napisao Sofoklo (rodio se 497./496. god. pr. Kr.), a tragedija je

prvi put izvedena 442. godine prije Krista. U središtu Sofoklova interesa
nalazi se tragični junak suočen sa sudbinom koju mu šalju bogovi.
Predradnja Antigone povezana je s Eshilovom tragedijom "Sedmorica protiv
Tebe" i Sofoklovom tragedijom "Kralj Edip". Proročište je savjetovalo
tebanskom kralju Laju da nema djece, ali se on na to oglušio i dobio je
Edipa. Zato je na sav njegov porod stigla kazna koja se protezela sve do
trećeg koljena. Samoga Laja u neznanju je ubio sin Edip koji se kasnije
oženio vlastitom majkom Jokastom (Lajevom udovicom). U tom
incestuoznom braku dobio je Izmenu, Antigonu, Eteokla i Polinika.
Prokletstvo zahvaća i dvojicu sinova koji su se našli na suprotnim
stranama. Polinik je na čelu sedmorice junaka jurišao na sedam tebanskih
vrata, a Eteoklo (kao tebanski vladar) branio je svoj grad. U tom okršaju
obojica su stradala. Tragedija Antigona počinje upravo u tom trenutku.

Tebom sada vlada Kreont, Jokastin brat, kao jedini preživjeli muški srodnik
Izmene i Antigone. On je odlučio da Eteoklo treba biti sahranjen sa svim
počastima jer je branio svoj grad, a Polinika treba baciti neka trune i neka ga
proždiru psi i ptice jer je napao vlastitu zemlju Tebu. Glavni nosioci sukoba
u tragediji upravo su Kreont i Antigona, kao oni čiji su stavovi suprotni -
Antigona se poziva na onozemaljski zakon, a Kreont na sebe kao vladara.
Antigona je samo htjela obraniti svoje obiteljske odnose, a Kreont je htio
zaštiti zemlju od izdajnika i napada na državu. Za njega nema većeg grijeha
nego izdati vlastitu zemlju. To je nešto neoprostivo i nikakav božji zakon to
ne može opravdati.

"Kralj Edip" i "Antigona" su drame koje su imale velik značaj za cjelokupnu

književnost i europsku kulturu, koja se temelji upravo na antičkoj
književnosti stare Grčke. "Antigona" je godinama kasnije bila prevođena i
prerađivana u gotovo svim zemljama zapadnoga dijela Europe. Zanimljiva
su različita politička i feministička tumačenja "Antigone" zato što drama u
središtu prikazuje jedan ženski lik (a u ono vrijeme to je bilo jako neobično)
koji je istupio nad zemaljskom muškom vlašću te svojom snagom i
odlučnošću stala uz bok muških junaka. U antičkim tragedijama žene su
često prikazivane kao sumanute, pomaknute ili nestabilne, ali nikada
razborite i odlučne kao što je to bila Antigona. Sofoklo je ovom dramom
spojio kazalište i književnost jer Antigona je jednako laka za čitanje, ali isto
tako nije problematična ni za izvedbu na pozornici. Čitatelj čitajući može
zamisliti scenu s glumcima i dramu koja se uprizoruje na tim daskama.

1. Kojoj književnoj i dramskoj vrsti pripada ovo djelo?

Antigona je po književnoj vrsti drama, a po dramskoj vrsti tragedija.

2. S kojim je dramama tematski povezana "Antigona"?

Antigona je tematski povezana s Sofoklovom tragedijom "Kralj Edip".

Također je povezuju i s Eshilovom tragedijom "Sedmorica protiv Tebe", koja
se smatra uvodom u "Antigoninu" radnju.
3. Koje je dramske inovacije Sofoklo uveo u svoja dramska djela, što se
ujedno vidi i u "Antigoni"?

Sofoklo je u svoje drame, pa tako i u "Antigonu", uveo trećeg glumca koji je

preuzeo ulogu pripovjedača, što je do tada u dramama bila piščeva uloga.
Također je u "Antigonu" prvi puta stavio ženskog junaka. I junakinja i ostali
likovi predstavljeni su kao ljudi, sa svojim odlikama, ali i manama, a ne kao
idealizirana bića s odlikama bogova. Tako su ne samo protagonisti, već i
antagonisti postali ljudskiji. Antagonisti nisu apsolutno zli, već i oni imaju
nekih odlika. O sudbinama likova više ne odlučuju više sile i bogovi, već
sami likovi. Likovima upravljaju samo njihovi moralni principi i humanost te
slobodna volja. Sofoklo je u Antigoni također smanjio utjecaj kora, iako je
povećao broj članova u koru. Kor nije uzdignut nad ljudima, nema utjecaja
na radnju ili likove, već je samo promatrač radnje. Sve su to Sofoklove
dramske inovacije.

4. Zbog čega se "Antigona" smatra feminističkim djelom, pogotovo s

obzirom na vrijeme kada je napisana?

Budući da je feminizam borba za izjednačavanje ženskih prava s pravima

muškaraca, Antigona se smatra feminističkim djelom jer je prva progovorila
o borbi žene za njena prava. Antigona je jak ženski lik koji krši zakon muške
vlasti, jer nije u skladu s moralnim zakonom. Antigona je tako postala
jednako važna kao i bilo koji muški junak, te dokazala da žene ne moraju biti
samo žrtve i ponizne obnašateljice muške dominacije.

5. U koliko je činova podijeljena Antigona?

Antigona je podijeljena u sedam činova.

6. Gdje i kada se odvija radnja ovog djela?

Radnja ovog djela odvija se u antičkom gradu Tebi, za vrijeme vlasti kralja
Kreonta, u 5. stoljeću prije Krista.

7. Koja je glavna tema "Antigone"?

Glavna tema "Antigone" je Antigonino nepoštivanje zakona vladara jer se
kose s njenim moralnim zakonima. Sofoklo je u ovom djelu pokazao sukob
između moralnog i svjetovnog, između muškarca koji provodi svoj
zemaljski zakon i žene koja ga krši kako bi ispoštivala moralni tj. vjerski
zakon.

8. Napišite kompoziciju ovog djela.

Uvod ove drame je prolog u anapestičkoj stopi i izvodi se kao dijalog. Slijedi
korska nastupna pjesma, koju izvodi kor. Na nju se nastavlja sedam činova
same tragedije, a sve završava eksodom. Nakon svakog čina nalazi se
korska pjesma, pa tako "Antigona" ima sedam činova i pet pjesama.

9. Kakav je jezični stil ove drame?

Jezik je u ovoj tragediji uzvišen, što je uobičajeno za grčke tragedije. Uz

dijaloge, u drami su naravno prisutne i didaskalije. Jezik obiluje stilskim
figurama, poput metafora, epiteta, poredbi i slično.

10. Zašto je Antigona tragičan lik?

Antigona je tragičan lik zbog sudbine koja ju je zadesila. Našla se u

bezizlaznoj situaciji u kojoj je mogla birati ili kršenje zakona ili gaženje svoje
vjere. I jedna i druga odluka donosi joj propast, pa znamo da joj u svakom
slučaju slijedi tragičan kraj. Antigona slijedi svoje srce i upravo to će je i
uništiti, ali znamo da će stradati kao junakinja. Antigona je nositelj tragične
krivnje, koju susrećemo u svim tragedijama, zato je ona tragičan lik.

11. Zbog čega Kreont nije tipičan antagonist u djelu? U čemu vidimo
tragičnost i njegova lika?

Zato što ni Kreont nije apsolutno zao lik, već su i njegovi postupci
uzrokovani strahom, protiv kojeg on ne može djelovati. Kreont želi kazniti
Antigonu jer je prekršila zakon samo zato što se boji da će se bogovi
okrenuti protiv njega ako to ne učini. On nije okrutan iz objesti ili zloće, već
iz straha. Tek kada čuje još veću prijetnju, pristaje pokazati milost. Ali tada
je već prekasno, pa i sam Kreont na kraju završava tragično - umiru mu
sinovi i žena, što je za njega najveće moguće prokletstvo. Sve ovo se nije
dogodilo isključivo njegovom krivicom, već i sudbinom. Zbog svega ovoga
vidimo da je i Kreont tragičan lik.

12. Zašto su braća Polinik i Eteoklo zaratili jedan protiv drugog?

Braća Polinik i Eteoklo trebali su nakon smrti svog oca, kralja Edipa, početi
vladati Tebom. Dogovorili su se da će prvu godinu vladati mlađi brat
Eteoklo, a nakon godine dana vlast će preuzeti stariji Polinik. Nakon godinu
dana, Eteoklo nije htio predati vlast, već je brata prognao iz grada. Polinik je
otišao u grad Arg te se oženio za kćer tamošnjeg kralja. Skupio je novu
vojsku i napao Tebu da preuzme obećano prijestolje. Tako su braća
zaratila.

13. Kako je riješen sukob između dva brata?

Eteoklo je predložio da braća sama riješe taj sukob, pa su sami ušli u

dvoboj. Oboje su u tom dvoboju izgubili život.

14. Do čega je njihova smrt dovela?

Njihova smrt dovela je do novog rata za prijestolje. Tebanci su mislili da oni

moraju vladati Tebom jer je Eteoklo prvi probio svog brata, a Argivci su
mislili da oni zaslužuju vlast jer je Eteoklo prvi umro. U novom sukobu
pobijedili su Tebanci i nastavili vladati Tebom.

15. Što je Antigona bila Poliniku i Eteoklu?

Antigona im je bila sestra.

16. Zašto Kreont nije dao da se Polinik propisno pokopa?

Kreont je naredio da se Polinik ostavi pticama umjesto da se pokopa jer ga

je smatrao izdajnikom Tebe, budući da je krenuo u rat protiv njegova
vladara.

17. Što je Antigona molila svoju sestru Ismenu?

Antigona je pozvala svoju sestru Ismenu i rekla joj da želi tajno pokopati
svog brata, moleći je da joj pomogne u tome. Ali Ismena nije htjela
sudjelovati u kršenju zakona te je pokušala i Antigonu odgovoriti od te
namjere.

18. Na kakvo je obiteljsko prokletstvo Ismena podsjetila Antigonu?

Ismena je Antigonu podsjetila na oca koji si je oduzeo vid kada je saznao za

svoj grijeh, a majka im se zbog istog grijeha objesila.

19. Kakvo mišljenje je Ismena imala o položaju žena naspram muškaraca?

Ismena je govorila da su žene "slabi porod" i da zato nikada ne smiju ulaziti

u sukob s muškarcima, niti ići protiv njih ni u kojem pogledu. Ona je
smatrala da muškarci, kao jači spol, uvijek upravljaju ženskom sudbinom, a
žene se s time moraju pomiriti, pa se tako i Antigona treba pomiriti sa
sudbinom koju joj je odredio Kreont.

20. Što je Antigona mislila o zemaljskoj vlasti naspram božjih zakona?

Antigona je mislila da su božji zakoni iznad zemaljskih, te da se najprije

njima treba pokoravati. Stoga je ona bila spremnija umrijeti zbog kršenja
zemaljskih zakona, nego živjeti u grijehu zbog nepoštivanja božjih.

21. Koga je Kreont najprije optužio da je napravio obred pred pokapanje

nad Polinikovim tijelom?

Kreont je mislio da su to učinili pobunjenici koji su nekoga podmitili da bi

uopće mogli učiniti taj obred.

22. Kakvi su Kreontovi stavovi o novcu?

Kreont je mislio da je novac najveće zlo na svijetu, jer se zbog njega ljudi
napuštaju domovi i ruše gradovi. Kreont misli da je novac najgori učitelj,
zbog kojeg se ljudi koriste niskim lukavštinama.

23. Kako "Prva stajaća pjesma" ruši tradicionalnu ideju tragedija, po kojoj
je čovjekova sudbina uvijek u rukama sudbine tj. bogova?
"Prva stajaća pjesma" govori o čovjeku kao vladaru svega na zemlji. Čovjek
je u toj pjesmi pokorio more i zemlju, ima vlast nad životinjama, pticama,
ribama, ali i nad samim sobom. On je apsolutni krojač vlastite sudbine.
Upravo po tome se ova tragedija razlikuje od dotadašnjih ideja tragedija, u
kojem je čovjek uvijek samo lutka u rukama sudbine koja vuče sve konce.

24. Kako je Antigona uhvaćena u kršenju Kreontove naredbe?

Jedan stražar je otišao do Polinikova tijela, te s njega maknuo prah i otkrio

leš, a zatim sjeo na hrid dalje od leša kako do njega ne bi dolazio smrad.
Čuo je djevojčin plač, a kad se vratio do tijela, vidio Antigonu kako ponovo
stavlja prah na tijelo i izlijeva na njega mlijeko, vino i med, što se smatralo
"trostrukim darom". Ona ga je ponovi pripremala za pokop. Djevojka se
uopće nije prestrašila stražara, već mu je odmah priznala sve što je učinila.

25. Kako je Kreont odlučio kazniti Antigonu za nepoštivanje zakona?

Kreont je Antigonu i njenu sestru odlučio osuditi na smrt.

26. Zašto je i Ismena priznala grijeh, iako nije ništa učinila?

Ismena je odlučila priznati grijeh sa sestrom jer je shvatila da joj život nema
smisla bez sestre.

27. Tko je bio Hemon i kakva je bila njegova reakcija na Kreontovu

presudu Antigoni?

Hemon je bio Antigonin muž i Kreontov sin. On se složio s očevom

presudom jer nije htio raditi protiv kralja, niti je htio povlađivati svojoj ženi.
Nije mogao dopustiti da njegovi osjećaji - ljubav i strast prema Antigoni -
stanu na put zakonu. Ako bi popustio Antigoni, to bi značilo da žena vlada
muškarcem, a to nije mogao dopustiti. Tako bi izgubio reputaciju u narodu,
što bi se dogodilo i da mijenja zakone samo zato što je netko njegov
optužen.

28. Što je narod mislio o Kreontovoj odluci?

Narod je mislio da je Antigona nepravedno osuđena. Bilo im je žao što mora
umrijeti u sramoti, samo zato što je pokušala učiniti pravedan čin. Zato su
molili Kreonta da joj se smiluje i oslobodi je.

29. Kada je Hemon promijenio mišljenje o Antigoninoj presudi?

Nakon što je čuo mišljenje naroda i Hamon je popustio, te odlučio oca

moliti za milost i da oslobodi Antigonu. Otac to nije htio prihvatiti, već je
sina smatrao ženinim saveznikom.

30. Kakvu je drugu sudbinu Kreont namijenio Antigoni, umjesto smrti?

Umjesto da je ubije, Kreont je odlučio zatvoriti Antigonu u tamnicu i davati

joj hrane tek onoliko koliko je dovoljno da se održi na životu.

31. Zbog čega je Antigona najviše žalila?

Antigona je žalila što nevina te bez pratnje i plača najbližih ide u mračnu
tamnicu, gdje neće biti ni živa, a ni mrtva.

32. Zašto bi Antigona drugačije postupila da su joj, umjesto brata, muž ili
dijete bili osuđeni na nečastan pokop?

Antigona bi drugačije postupila jer bi nakon smrti bračnog druga ili djeteta
mogla pronaći novog muža i roditi drugo dijete, ali novu braću joj nitko nije
mogao roditi, pa se željela pobrinuti da bar ovi koje je imala budu dostojno
pokopani.

33. Što prorok Tiresija rekao Kreontu?

Prorok Tiresija rekao mu je kako su mu ptice prorekle lošu budućnost.

Bogovi su odbili njegovu žrtvu jer su čuli da je Teba obeščašćena, budući da
nisu htjeli pokopati Polinika. Tiresije je upozorio Kreonta da je zgriješio, ali
budući da je to učinio u neznanju, još uvijek se može iskupiti.

34. Nakon čega je prorok Tiresija Kreontu prorekao smrt?

Nakon što je Kreont odbio Tiresijev prijedlog optuživši ga da je, kao i svi
proroci, samo lud za novcem, ovaj mu je rekao da će mu se bogovi osvetiti i
prokleti ga.

35. Zbog čega se Kreont predomislio i ipak odlučio pokopati Polinika?

Kreont se predomislio nakon što mu je zborovođa rekao da Tiresija nikad

nije dao pogrešno proročanstvo, te da će mu se bogovi doista osvetiti ako
ih ne posluša.

36. Kako se ostvarilo Kreontovo prokletstvo?

Kreontov sin Megareja si je probio vrat bodežom kako bi Tebanci pobijedili

u ratu. Drugi sin, Hamon također se ubio zbog Antigone, koja se u tamnici
objesila. Hamon je umro pun mržnje prema ocu, a prije toga ga je i sam
pokušao ubiti. Kreontova žena Euridika, nakon što je čula da joj je i drugi sin
umro, i sama se ubila, kriveći muža za smrt svojih sinova. Na kraju je i sam
Kreont poželio da i njemu smrt dođe.

37. Kojim mislima završava djelo, što je ujedno i ideja djela?

Na kraju zbor govori kako sudbina obara oholog čovjeka i sveti mu se zbog
nepoštivanja božjeg zakona.

Analiza likova

Antigona - njoj je božanski zakon iznad svega, obitelj joj vrijedi više nego
muž i dijete: "no kad mi oca mog i majku krije grob,/od koga će se meni drugi
rodit brat?" Od početka do kraja tragedije (dok se ne objesi u svojoj tamnici)
smatra kako je u pravu i da će rado umrijeti, samo da sahrani svoga brata.
Niti u jednome trenutku ona se nije uplašila zbog svoje odluke, iako je
oplakivala svoju sudbinu. Ne može prihvatiti Kreontovu nepravednu odluku.
Ona živi po svojim nahođenjima, za nju je savjest najveća svetinja. Nije joj
važno što će umrijeti bez vlastite svadbe ili bez djece jer zna da je u
podzemnom svijetu čeka obitelj. Sestri zamjera što nema hrabrosti istupiti
protiv zemaljskoga zakona i što svojim prosječnim djelovanjem neće učiniti
ništa kako bi joj pomogla da zakopa brata. Izmena smatra kako sestrom
vlada strast i ludilo te da je zbog toga nerazumna. Svojim samoubojstvom u
tamnici dokazuje Kreontu kako on nije bio vladar njene sudbine, već da će
ona i vlastitu smrt sama odabrati.

Izmena - Antigonina suprotnost koja postupa u skladu sa svojim

strahovima. Nema snage istupiti protiv zemaljskoga zakona, zbog čega se
Antigona s njome svađa. Tek kada shvati da joj sestri prijeti smrtna kazna,
nastoji joj pristupiti u pomoć, ali Antigona joj to ne dozvoljava. Govori joj
kako je ona izabrala život, a ona svoju smrt. Izmena se smatrala preslabim
stvorom da bi se opirala volji čitavoga grada. U tragediji se dalje više ne
spominje, već se samo ističe kako njena sudbina dalje nije poznata.
Pretpostavlja se da je umrla neudata, bez djece. S Antigonom i Izmenom
izumire cijeli Labdakov rod (potomci Labdaka, Lajeva oca i Edipova djeda).

Kreont - tvrdoglav, vodi se samo nad svojim zemaljskim i vladarskim

zakonima. Smatra kako jedna žena ne smije pokazivati svoju volju i
upravljati njegovim odlukama. Zbog toga ni sina ne želi poslušati jer smatra
kako je Hemonu Antigona pomutila razum te da svojim neiskustvom ne
može donositi odluke u ime svog oca. Unatoč svojoj tvrdoglavosti,
sumanutosti i nepopustljivosti, u zadnjemu trenutku Kreont se predomišlja,
ali prekasno. Sve dok se ne pojavi prorok Tiresija sa strašnim
proročanstvom, Kreont se oglušuje na sve molbe naroda i sina da promijeni
svoje mišljenje. Počinje se kolebati tek kada ga Zborovođa upozorava da
Tiresija nikada nije rekao laž, ali onda već biva kasno. Svojom
tvrdoglavošću prouzrokovao je smrt obojice sinova i žene Euridike koja ga
je zbog svega krivila.

Hemon - Kreontov mlađi sin i Antigonin zaručnik, koji se javlja u četvrtome

činu. Na početku se javlja kao mladić koji ne sumnja u očeve postupke i
dozvoljava ocu da mu usmjerava put prema budućnosti. Smatra kako otac
zna što je najbolje za njega, tako da ne dovodi u pitanje očevu odluku kada
mu zabranjuje ženidbu s Antigonom. Mijenja svoje mišljenje kada je od
naroda doznao kako se nitko ne slaže s njegovim ocem i da svi žale
djevojku Antigonu zato što će biti osramoćena iako je učinila pravedan čin.
Posvađao se s ocem jer ga on nije htio poslušati te je smatrao kako je
premlad i nezreo da bi mogao shvatiti Antigoninu kaznu. Otac ga je odbio
poslušati jer je smatrao kako mu je sin zaveden Antigonom i kao takav nije
u stanju razborito donositi odluke. U sedmome činu našao je obješenu
Antigonu u tamnici, uzeo je mač i pokušao napasti svoga oca. Nakon što se
otac izmaknuo, Hemon svladan mržnjom i bijesom uzima mač i sam sebe
ubija.

Tiresija - Prorok koji se javlja i u tragediji "Kralj Edip". Znakovito je što
Tiresija većinom proriče loše udese koji su značajni ne samo za likove, već
su ti udesi bitni pokretači radnje unutar tragedije. U "Antigoni"  se pojavio u
šestome činu. Budući da je bio slijep i ostario, vodio ga je dječak. Za
Kreonta je bio važan jer su sva njegova proricanja bila istinita. Došao je
javiti Kreontu kako bogovi nisu htjeli primiti njegovu žrtvu jer se Teba
ogriješila o onozemaljski zakon. Time što su dozvolili da se Polinikovo tijelo
potuca po zemlji i da ga jedu stvorovi, ogriješili su se o božji zakon i bogovi
su na njih poslala boginje osvete. Kreont je zbog toga kao vladar, koji je
odgovoran za zakone, bio kažnjen smrću svojih najbližih. Tiresija je
pravedan i nastojao je vladara poštedjeti istine, ali prepušta sve sudbini,
nakon što mu Kreont zbog tvrdoglavosti nije htio popustiti i uz to ga je
optužio kako ga zanima samo novac. Prepun ljutnje i srdžbe prema
Kreontu, pa naređuje dječaku da ga vodi iz Kreontova dvora.