I.

UVOD 3
II. ARGUMENTI STRANAKA 3
A. Podnositelj peticije 3
B. Država 7
III. UTVRĐIVANJE ČINJENICA 9
A. Pozadina 9
B. Operater u hotelu Las Américas 10
C. Smrt Michaela Dwyera 11
D. Pritvaranje i mučenje gospode Tadića i Tóásóa u travnju 2009. 14
E. Pritužbe na djela mučenja 17
F. O boravku gospode Tadića i Tóásóa u zatvoru San Pedro de La Paz 19
G. Prvo uhićenje gospode Mendoze i Guedesa u travnju 2009. 21
H. Drugo uhićenje i prebacivanje gospode Mendoze i Guedesa u La Paz u
listopadu 2009. 23
I. Što se tiče boravka gospode Mendoze i Guedesa u zatvoru San Pedro 24
J. U vezi s regulatornim promjenama i kaznenim postupcima protiv navodnih
žrtava 25
IV. ANALIZA ZAKONA 31
A. Pravo na život u odnosu na članak 1(1) Američke konvencije 31
1. Opći standardi o pravu na život 31
2. Primjena sile 32
3. Analiza konkretnog slučaja 34
B. Pravo na osobni integritet i obveza sprječavanja i kažnjavanja mučenja, u
odnosu na članak 1. stavak 1. Američke konvencije 40
1. Opći standardi o osobnom integritetu i mučenju 40
2. Mučenje počinjeno nad osobama lišenim slobode ili u pritvoru države 41
3. Analiza konkretnog slučaja 42
C. Pravo na osobnu slobodu 46
1. Analiza konkretnog slučaja 47
D. Sudska jamstva, sudska zaštita, dužnost istraživanja i kažnjavanja djela
mučenja 50
1. Analiza konkretnog slučaja 52
V. ZAKLJUČCI I PREPORUKE 57

I. UVOD

1. Dana 21. rujna 2009. Međuamerička komisija za ljudska prava (u daljnjem

tekstu "Međuamerička komisija", "Komisija" ili "IACHR") primila je peticiju
koju su podnijeli Gerardo Gianni Prado Herrera i Caroline Dwyer (u daljnjem
tekstu „podnositelj zahtjeva”) u kojem se navodi međunarodna odgovornost
Višenacionalne Države Bolivije (u daljnjem tekstu „Bolivijska država”,
„Država” ili „Bolivija”) na štetu Michaela Martina Dwyera (u daljnjem tekstu
„Michael Dwyer” ili “ g. Dwyer"), Mario Francisco Tadic Asotorga (u daljnjem
tekstu "Mario Tadić" ili "g. Tadić"), Elöd Tóásó (u daljnjem tekstu također
"g. Tóásó), Juan Carlos Guedes Bruno (u daljnjem tekstu "Juan Guedes" ili
"Guedes" ) i Alcides Mendoza Mazaby (u daljnjem tekstu "Alcides Mendoza" ili
"g. Mendoza") za navodno izvansudsko pogubljenje, mučenje i nezakonito
pritvaranje navodnih žrtava.
2. Povjerenstvo je 24. veljače 2018. odobrilo izvješće o prihvatljivosti br.
6/18. 1 Povjerenstvo je 23. ožujka 2018(1). obavijestilo stranke o navedenom
izvješću i stavilo ga na raspolaganje kako bi se postiglo prijateljsko
rješenje, bez ispunjenja uvjeta za pokretanja navedenog postupka su ispunjeni.
Stranke su imale zakonom propisane rokove za iznošenje dodatnih očitovanja o
meritumu. Sve primljene informacije uredno su prenijete između stranaka.

II. ARGUMENTI STRANAKA

A. Molitelj

3. Podnositelji peticije ističu da su 2009. Jorge Eduardo Rózsa Flores (u

daljnjem tekstu „Eduardo Rózsa” ili „g. Rózsa”), bolivijski hrvatski
državljanin, Arpad Magyarosi, rumunjski državljanin, Michael Dwyer, irski
državljanin, Mario Francisco Tadić Asotorga, bolivijski hrvatski državljanin,
Elöd Tóásó, mađarski državljanin te bolivijski državljani Juan Carlos Guedes
Bruno i Alcides Mendoza Mazaby, optuženi su za formiranje navodne terorističke
ćelije u Boliviji koja je, prema verziji nacionalnih vlasti, namjeravala
stvoriti paravojna skupina koja podržava navodni pokušaj separatizma u
departmanu Santa Cruz, koji promoviraju politički vođe u opoziciji s vladom.

4. Podnositelji molbe ukazuju da je u ranim jutarnjim satima 15. travnja 2009.

u Santa Cruzu skupina neidentificiranih osoba izvršila napad eksplozivnom
napravom na kuću kardinala Julia Terrazasa, pri čemu je nastala materijalna
šteta. Tvrde da je, na temelju navodnih obavještajnih istraživanja MUP-a,
odgovornost za ovo kazneno djelo pripisana navodnim žrtvama. Zbog toga je
bolivijska policija, bez kontrole ili nadzora bilo kojeg pravosudnog tijela,
odlučila provesti operaciju njihovog pritvaranja u hotelu "Las Américas", gdje
su odsjeli.

5. Tvrde da je, u ranim jutarnjim satima 16. travnja 2009., dok su navodne
žrtve spavale, kontingent Taktičke jedinice za rješavanje kriza (u daljnjem
tekstu "UTARC"), elitne skupine bolivijske policije, ušao u hotelske objekte ,
detonirali su na četvrtom katu i upali u njihove sobe pucajući iz vatrenog
oružja. Prema riječima navodnih žrtava, policajci su pucali na njih ne dajući
im vremena da reagiraju. Oni pokazuju da su, kao rezultat nasilne operacije,
ubijeni Jorge Eduardo Rósza Flores, Arpad Magyarosi i Michael Dwyer; Nadalje,
Mario Tadić i Elöd Tóásó uhićeni su i tog jutra odvedeni u grad La Paz.

6. Naglašavaju da je policijska akcija provedena nezakonito, jer nije bilo

sudskog naloga niti je imala nazočnost Državnog ministarstva. Navode da je
tužitelj stigao na mjesto događaja tek oko podneva 16. travnja 2009. Navode da
su sigurnosne kamere hotela presječene u noći 14. travnja 2009., kada su
evidentirane navodne žrtve. njihov prihod. Osim toga, navode kako se moglo
utvrditi da su u hotelu do sati prije operacije bili

1 IACHR. Izvješće broj 6/18. Molba 13.546. Dopuštenost. Mario Tadić Astorga i
drugi. Bolivija. 24. veljače 2018. Komisija je peticiju proglasila dopuštenom
u odnosu na članke 4., 5., 7., 8., 9., 11., 21., 24. i 25. Američke
konvencije, u odnosu na njezinu članci 1.1 i 2; i članaka 1., 6. i 8. CIPST-a.
ugostio visoke predstavnike Ministarstva vlade i bolivijske policije. U tom
istom smislu, oni navode da je u rujnu 2009. nacionalnim medijima kružio video
snimljen mjesecima prije operacije, koji pokazuje kako su se vojnici UTARC-a
pripremali izvodeći vježbe u prostoru za obuku, koji bi bio rekreacija hotela
objekata. S druge strane, navode da je u listopadu 2009. godine objavljen još
jedan video zapis snimljen nekoliko minuta nakon akcije pripadnika UTARC-a,
koji pokazuje kako policijski službenici kontaminiraju mjesto događaja,
uklanjaju i postavljaju predmete (poput vatrenog oružja i eksploziva). ) u
hotelskim sobama.

7. Dodatno, tvrde da je, od prvih optužbi koje je javno iznio predsjednik

Bolivije 16. travnja 2009., opisujući navodne žrtve kao "međunarodne
plaćenike" i "teroriste", država utjecala na njihovo pravo na pretpostavku
nevinosti ., čast i dostojanstvo, budući da su ih vladine vlasti kontinuirano
razotkrivale kao krive putem reklamnih spotova, dokumentaraca, reprinta i
posebnih izdanja u nacionalnim novinama, kao i širenjem izvještaja,
fotografija i pamfleta, među ostalim.

Navodno pogubljenje Michaela Dwyera

8. Podnositelji peticije tvrde da je nasilna policijska operacija bila

neproporcionalna i da unakrsne vatre nije bilo pola sata, kako stoji u
službenoj verziji vlasti. Naprotiv, ističu da su pucnji trajali oko 10 minuta
te da su navodne žrtve bile zatečene te da stoga nisu koristile oružje niti su
se obukle, jer su bile polugole. Oni pokazuju da su pravne obdukcije koje su
bolivijske vlasti izvršile na tijelima Magyarosi i Dwyer kasnije dovedene u
pitanje stručnim izvješćima pripremljenim u Mađarskoj i Irskoj, koja su
utvrdila nerazmjernu upotrebu sile. U njima se navodi da je policija
izvijestila da je Dwyerovo tijelo pronađeno u sobi 457 te da je obdukcijom
utvrđeno da je pronađeno šest rana od metaka u prsnom košu i abdomenu, a uzrok
smrti je hipovolemički šok i višestruke rane od vatrenog oružja. Međutim,
nakon repatrijacije njegovih ostataka u Irsku, obitelj navodne žrtve zatražila
je druga vještačenja. Ove studije su otkrile da je pravi uzrok smrti bio
frontalni udarac metka u predjelu prsa koji je izravno prošao kroz srce. Osim
toga, na temelju putanje projektila (odozgo prema dolje) moglo se utvrditi da
je hitac ispaljen dok je navodna žrtva bila u nižem položaju od napadača.
Navodi se da je i vještačenje pokazalo da je navodna žrtva, dok je bila na
zemlji, primila još pet hitaca u leđa.

9. Što se tiče g. Dwyera, Elöd Tóásó potvrđuje da je, nakon što je zadržan u
hotelu, prebačen u zračnu luku u Santa Cruzu zajedno s još dvije osobe. Navodi
da je, unatoč tome što su mu otmičari pokrili glavu svijetloplavom majicom,
mogao vidjeti da pored njega kleče Mario Tadić i Michael Dwyer. Tadić i Tóásó
javljaju da su ukrcani u zrakoplov i da su u međuvremenu čuli pucanj iz
vatrenog oružja. G. Tóásó kaže da je zadrhtao kada je stigao u La Paz i
shvatio da su stigli samo on i Tadić. Podnositelji peticije navode da je 7.
svibnja 2009. Elöd Tóásó denuncirao ove činjenice pred parlamentarnom
komisijom Zastupničkog doma koja je osnovana da istraži činjenice, ali da
istraga nije naložena. Preciziraju da je, tijekom obrazlaganja kaznenog
postupka koji je protiv njega pokrenut, ponavljao navedene pritužbe pred
pravosudnim tijelima bez da je naišao na odgovor. Podnositelji peticije ističu
da do danas nije pokrenuta nikakva kaznena istraga o nasilnim smrtima te da je
država odbila poduzeti bilo kakvu radnju unatoč opetovanim zahtjevima irske
vlasti i izravno majke Michaela Dwyera od 2009. godine.
Navodno mučenje i zatočenje Marija Tadića i Elöda Tóásóa

10. Mario Tadić i Elöd Tóásó navode da su im policajci tijekom policijske

akcije razvalili vrata soba i gotovo gole izveli u hodnik gdje su ih s
lisicama na rukama, tukli i šutirali po cijelom tijelu. Ističu da ni jedan ni
drugi nisu pružali nikakav otpor, da u njihovim sobama nije pronađeno vatreno
oružje; a da su navedeno naknadno potvrdili policijski izvještaji. što im je
potrebno da je nakon nasilnog smanjivanja g. Tadića prekriven bijelom plahtom,
a g. Tóásóu na glavu obučenu svijetloplavu majicu. Nakon toga su vozilom
prebačeni u zračnu luku u gradu Santa Cruz, a putem su ih ispitivali,
vrijeđali i tukli. Tvrde da su ih prije ukrcavanja u zrakoplov natjerali da
kleknu, prijetili im vatrenim oružjem i čuli pucanj. Navode da su tijekom
bijega nastavili dobivati udarce. Navode da su nakon slijetanja prebačeni u
vozilo i da su tek tada vidjeli da se nalaze na međunarodnoj zračnoj luci
grada El Alto. Navode da su tu zadržani nekoliko sati te da su im zbog
hladnoće dali odjeću i skinuli lisice. Obojica potvrđuju da su kasnije
odvedeni u urede javnog ministarstva u La Pazu. Naglašavaju da im, unatoč
očitim tragovima torture i ozljeda, nije pružena hitna liječnička pomoć, već
su bez nazočnosti branitelja odvedeni u prostoriju na ispitivanje i prijetnje
od strane osoba koje se nisu predstavile. Navode da su nakon toga prebačeni u
policijsku bolnicu gdje su površno pregledani i ubrizgani im nepoznati
lijekovi. Opisuju da su počeli osjećati pospanost i vrtoglavicu, te da su pod
tim uvjetima vraćeni u Tužiteljstvo kako bi nastavili s davanjem iskaza.

11. Navode da su se nakon nekoliko sati ispitivanja pojavila dva javna

branitelja i rekla im da preuzimaju njihovu obranu. Ističu da na ročištu o
mjerama opreza nisu prijavili jasne znakove torture na navodnim žrtvama, kao
što su modrice na licu g. Tóásóa i rane na ustima g. Tadića. Navode da je,
unatoč tome, Mario Tadić izjavio da su bili mučeni, ali da se sutkinja o tome
izostavila u svojoj presudi. Podnositelji predstavke navode da je tortura koju
su pretrpjele navodne žrtve prijavljivana pred raznim državnim instancama iu
različito vrijeme, a do danas nije naloženo niti jedno kazneno istraživanje.

12. Također potvrđuju da je g. Tadić 27. studenoga 2009. podnio prijavu

državnom odvjetništvu protiv dvojice pripadnika UTARC-a koji su sudjelovali u
akciji, zbog kaznenih djela nanošenja teških ozljeda i pokušaja ubojstva.
Međutim, odbijena je 17. studenog 2010. uz obrazloženje da nije pronađeno
dovoljno elemenata u vezi sa sudjelovanjem agenata; odluka ratificirana 29.
travnja 2011. od strane državnog tužitelja La Paza. Nakon toga, 1. travnja
2014., navodne žrtve ponovno su prijavile činjenice Glavnom državnom
odvjetništvu, koje je 2. travnja odbilo pokretanje istrage, navodeći da
prijava nije udovoljila zakonskim formalnostima.

13. Podnositelji peticije navode da su, nakon prisilnog i nezakonitog

premještanja u grad La Paz, navodne žrtve ispitivane bez sudskog naloga ili
naloga bilo koje vlasti i bez početne prisutnosti njihovih odvjetnika.
Naglašavaju da je nalog za uhićenje Tužiteljstvo izdalo tek u podne 16.
travnja 2009. godine te da su istog dana stavljeni u izolaciju. Navode da je,
kada je Tadić bio usred davanja izjave, ušao javni branitelj, a službenik
Tužiteljstva ga je nedavno obavijestio o razlogu uhićenja i natjerao ga da
potpiše papir na kojem je jedva mogao pročitati riječ obavijest. U odnosu na
Elöda Tóásóa, podnositelji ističu da mu je materinji jezik mađarski, da nije
govorio španjolski, engleski je slabo razumio, a od početka kaznenog postupka
nije imao prevoditelja. Opisuju da su prvo ispitivanje u Tužiteljstvu obavile
osobe koje se nisu predstavile, prijetnjama i zastrašivanjem, a da su se
satima kasnije pojavili javni pravobranitelj i službenici Državnog
ministarstva kako bi ponovno uzeli njegove izjave. Stigli su, ističu, i
počasni konzul Mađarske u Boliviji (bolivijsko-mađarski državljanin koji je
jako slabo govorio mađarski) i prevoditelj na engleski, pa nije mogao
razumjeti što se događa.

14. Izvještavaju da su 17. travnja 2009. predstavnici MUP-a podnijeli kaznenu

prijavu protiv Marija Tadića i Elöda Tóásóa zbog kaznenih djela terorizma i
proizvodnje, prometa ili posjedovanja eksplozivnih tvari. Istog dana, tužitelj
je podnio službenu optužnicu protiv osumnjičenih za kazneno djelo terorizma i
zatražio im preventivni pritvor. Navode da je sedmi kazneni istražni sudac La
Paza odredio istražni zatvor za navodne žrtve u zoru 18. travnja 2009.
Naglašavaju da je saslušanje održano bez prevoditelja za mađarski jezik.
Ističu da su se, temeljem nezakonitosti pritvora, žalili na navedenu odluku
21. travnja 2009. pred Trećim kaznenim vijećem La Paza, a žalba je odbijena
30. lipnja 2009. s obrazloženjem da je nezakonitost pritvora trebala biti
navodne na raspravi mjere opreza, potvrđujući preventivni pritvor.

15. Oni potvrđuju da su, od njihovog premještanja u zatvor San Pedro, navodne
žrtve držane bez komunikacije u jednom dijelu pritvorskog centra, gdje im je
bilo zabranjeno primati posjete, čak ni od svojih odvjetnika. Navode da se 25.
travnja 2009. konzul Mađarske u Argentini pojavio u zatvoru i tek tada su
navodne žrtve puštene iz ćelija. Naglašavaju da je od trenutka zarobljavanja
ovo bio prvi put da je Elöd Tóásó mogao s nekim komunicirati na svom
materinjem jeziku.

16. Ističu da je 20. svibnja 2009. tadašnji predsjednik Bolivije izdao Vrhovni
dekret br. 138 kojim je grad La Paz uspostavljen kao područje nadležnosti za
kazneno gonjenje zločina terorizma, pobune ili oružanih pobuna protiv
Sigurnost i državni suverenitet, budući da je to grad sjedišta Vlade u kojem
su smještene glavne državne institucije. Navode da je navedeno pravilo
primijenjeno retroaktivno kako bi se spriječilo prosljeđivanje slučaja Santa
Cruzu, gdje se, prema Kaznenom zakonu, morao voditi sudski proces jer je to
mjesto gdje su počinjeni navodni zločini. .

17. Predlagatelji ističu da su od studenoga 2010. doveli u pitanje predugo

trajanje preventivnog pritvora, podnijevši najmanje deset žalbi za ukidanje
pritvora, postupali s prekomjernim neopravdanim odugovlačenjem i odbijali u
svim instancama zbog retroaktivne primjene norme nepovoljne . Oni detaljno
navode da je 18. svibnja 2010. proglašen Zakon br. 007, koji je uključio
izmjene u Zakon o kaznenom postupku, predviđajući da će preventivni pritvor
prestati ako traje dulje od 18 mjeseci bez podizanja optužnice ili 36 mjeseci
bez podizanja optužnice nakon što je izrečena kazna, pod uvjetom da se odgoda
ne može pripisati radnjama odugovlačenja optuženog. Dosadašnja formulacija,
koja je bila na snazi u vrijeme kada je postupak započeo, predviđala je da
preventivni zatvor prestaje ako traje duže od 18 mjeseci bez izricanja presude
ili 24 mjeseca bez stjecanja pravomoćnosti, bez navođenja postupovnog
postupanja. okrivljenika Iz tog razloga, navodne žrtve također su podnijele
najmanje jedanaest tužbi za oslobađanje, koje su odbijene u prvom stupnju i od
strane Višenacionalnog ustavnog suda u fazi revizije, uz obrazloženje da je
odgoda nastala zbog postupaka optuženih. S druge strane, dovodeći u pitanje
valjanost pravila 10. listopada 2011., zatražili su od petog suca za mjere
opreza La Paza da promiče konkretnu radnju neustavnosti u vezi sa Zakonom br.
007, ali sudska vlast nikada nije saslušala tu radnju.

18. S druge strane, navode da je tužitelj kojemu je dodijeljen predmet podnio

ostavku iu ožujku 2014. otišao u egzil u Brazil, gdje do danas boravi kao
politički izbjeglica. Ističu da je bivši tužitelj iz azila osudio da su na
njega vršile pritiske vladine vlasti da istrage slučaja "terorizam" usmjeri
protiv nekih oporbenih političkih čelnika te da ga je zbog toga progonio
nacionalni vlada. Ističu da je potvrđeno da su, kao rezultat prekomjerne
uporabe sile, počinjena izvansudska pogubljenja i mučenja.

19. Konačno, tvrde da su, zbog povreda njihovih procesnih jamstava, predugog
trajanja kaznenog postupka, izostanka kazne i evidentnog nedostatka
neovisnosti pravosuđa, 18. veljače 2015. Mario Tadić i Elöd Tóásó odlučili
iskoristiti skraćeni postupak, u kojem su priznali svoje sudjelovanje u
činjenicama koje ih se terete, u zamjenu za smanjenje kazne. Tako ih je 20.
veljače 2015. Prvostepeni sud u La Pazu osudio na pet godina i deset mjeseci
zatvora. Slijedom toga, a budući da je duljina njihovog istražnog zatvora bila
ista kao i izrečena kazna, navodne žrtve su puštene na slobodu u ožujku 2015.

Navodno mučenje i zatočenje Alcidesa Mendoze i Juana Guedesa

20. S druge strane, podnositelji peticije navode da su Alcidesa Mendozu i

Juana Guedesa, građanske vođe iz Santa Cruza, nezakonito pritvorili članovi
UTARC-a 28. travnja 2009., dok su obavljali svoje normalne aktivnosti u Santa
Cruzu. Obojica su, tvrde, zaustavljeni na ulici i utjerani u dva vozila, gdje
su im stavljeni povezi na oči, lisice, glave prekrivene plastičnim vrećicama i
nasilno pretučeni. Tvrde da su ih agenti ispitivali o njihovoj vezi s Eduardom
Rózsom, navodnom oružju koje je posjedovao, te su im postavili nekoliko
pitanja o drugim vođama oporbe iz Santa Cruza. Oni navode da su najmanje šest
puta tijekom putovanja izvođeni iz automobila kako bi ih na cesti tukli i
mučili.