Slovenija

Za napoleonskih ratova potkraj 18. i početkom 19. st. pod francuskom su se vlašću našli veliki
dijelovi slovenskoga područja (zapadana Koruška s Beljakom, Goriška, Trst, Kranjska) koji
su ušli u sastav Ilirskih pokrajina francuskog carstva (1809–13) sa sjedištem u Ljubljani. Za
francuske vladavine bili su modernizirani uprava, sudstvo i školstvo. Godine 1812. stupio je
na snagu francuski Građanski zakonik (Code civil ili Code Napoléon). Pritom se sudstvo
odijelilo od uprave, svi su građani postali jednaki pred zakonom i podlijegali su poreznoj i
vojnoj obvezi. Staleške su razlike nestale, bile su ukinute feudalne obveze osobne ovisnosti.
Ukinućem cehovskih povlastica bio je omogućen slobodan razvoj obrta; velika se pozornost
pridavala napretku trgovine i poljodjelstva te izgradnji prometnica.
Premda je 1810. u školama kao nastavni jezik bio uveden tzv. ilirski jezik, zbog nedostatka
tzv. ilirskih knjiga i dalje su u uporabi ostali njemački i talijanski, te sve više francuski jezik.
Time su bili udareni temelji slovenskoga modernoga školstva, oživjela je uporaba slovenskog
jezika u javnom životu, a tiskali su se i listovi na slovenskom jeziku. Kopitarova i Vodnikova
misao o jezičnom jedinstvu svih Slovenaca utjecala je na razvoj slovenskoga narodnoga
preporoda među malobrojnim građanstvom tijekom 1840-ih. Taj je preporod ubrzo, osim
kulturnoga, obuhvatio i politički život.
Nakon Napoleonova sloma i Bečkoga kongresa 1814–15., slovenske zemlje ušle su 1816. u
sastav austrijske Kraljevine Ilirije. U njezinu su se sastavu nalazile sve do 1849., kada su
Kranjska, Koruška i Istra s Goriškom postale »krunskim zemljama«. Prvu polovicu 19. st. na
slovenskom području obilježio je gospodarski razvoj te jačanje građanstva, koje je postalo
glavnim nositeljem preporoda. U kulturnom se životu isticao France Prešeren, koji je u
svojoj Zdravici (1844) zahtijevao oslobođenje od tuđinske vlasti i ujedinjenje svih Slovenaca,
i time odredio prve elemente širega slovenskog nacionalnog programa. U narodnom
preporodu sudjelovalo je malobrojno domaće građanstvo (trgovci, obrtnici, niže svećenstvo),
svjetovna inteligencija i bogatije seljaštvo. Razvila se laka industrija, podizale su se željezare,
otvarali rudnici ugljena, razvila se trgovina, gradile su se željezničke pruge (1846. Celje–
Graz). Jačao je proces germanizacije.
Građanstvo je 1843. pokrenulo jedini slovenski list na narodnom jeziku, Kmetijske in
rokodelske novice (kraće Novice), koji je uređivao J. Bleiweis, vođa konzervativne struje na
kulturnom i literarnom planu i protivnik liberalnih i demokratskih ideja Prešerenova kruga.
Pod utjecajem revolucionarnih događaja u Europi 1848., u ožujku i travnju iste godine,
neovisno jedni o drugima, oblikovali su se slovenski politički programi u Celovcu (krug
Matije Majara) i u Beču (slovenski studenti i inteligencija). Tražilo se ujedinjenje slovenskoga
etničkoga teritorija u samostalnu autonomnu cjelinu u okviru Austrije, bez obzira na povijesne
granice pokrajina u kojima su do tada živjeli Slovenci, ravnopravnost slovenskog jezika s
njemačkim i dr.
Program Ujedinjene Slovenije ostao je slovenski nacionalni program tijekom nekoliko
sljedećih desetljeća, sve do sloma Austro-Ugarske. Za Bachova apsolutizma (1851–59),
zamrla je svaka politička aktivnost, a narodni se pokret očuvao samo na kulturnom polju. Od
početka obnove ustavnoga života tijekom 1860-ih, sve jače su se u političkom životu
izdvajale klerikalna i liberalna struja. Konzervativci oko J. Bleiweisa nazivali su se
staroslovencima, za razliku od mladoslovenaca sklonih liberalizmu.
Politički i kulturni život Slovenaca 1860-ih odvijao se u čitaonicama (prva je bila otvorena
1861. u Trstu, a 1870. bilo ih je oko 70). Austro-ugarskom nagodbom 1867. slovenske
pokrajine pripale su Austriji i bile su izložene još jačoj germanizaciji. Od 1868. kao nova
vrsta političkog organiziranja javljala su se različita društva (politička, katolička, radnička –
društvo grafičara u Ljubljani, prosvjetna i dr.) i 1868–71. tabori (prvi je održan 1868. u
Ljutomeru), veliki narodni skupovi na otvorenome na kojima su mladoslovenci propagirali
svoj program Ujedinjene Slovenije.
Godine 1871. vlada je zabranila sve javne skupove, zbog čega je zamro taborski pokret.
Sredinom 1870-ih započelo je doba »slogaštva« (trajalo je do 1893), u kojem su liberali
klerikalci ublažili prije suprotstavljene programe, i doba »drobtiničarstva«, tj. inzistiranja na
manje važnim političkim pitanjima. Nije prestala ni germanizacija – osnivale su se njemačke
škole na slovenskom etničkom teritoriju. Germanizacijom Koruške i Štajerske njemačko je
građanstvo nastojalo osigurati pozadinu za svoj izlaz na more u predjelu Trsta.
U posljednjoj četvrtini 19. st. Sloveniju je zahvatila teška gospodarska kriza, koja je uzdrmala
temelje seljačkoga gospodarstva. Seoski uglednici (honoraciori), predstavnici liberalizma u
provinciji, iskorištavali su svoj položaj kako bi se obogatili. Posljedice krize bile su
mnogobrojne dražbe seljačkih posjeda i iseljavanje u zemlje središnje i zapadne Europe te u
Sjevernu Ameriku (do 1900. iselilo se oko 250 000 Slovenaca). Prirast slovenskog
stanovništva zbog toga je jako zaostajao za državnim prosjekom. Prirast talijanske i njemačke
manjine u okviru slovenskih nacionalnih granica znatno je premašio brzinu slovenskog rasta,
čime su za program Ujedinjene Slovenije nastale nove opasnosti.
Potkraj 19. st. Antun Mahnič nastupio je s idejom političkoga katoličanstva najprije na
kulturnom (književnost treba podrediti katoličkim načelima), a potom i na političkom polju
(legitimizam i povijesno pravo). Isticanje katolicizma kao osnovnoga mjerila za utvrđivanje
slovenske nacionalne pripadnosti unijelo je u politički život Slovenaca i osobitost vjerskoga
razdora. U okviru klerikalne stranke razvio se i pokret kršćanskih socijalista pod vodstvom J.
E. Kreka, koji je rješenje problema »radničkih slojeva« (seljaka, obrtnika i radnika) vidio u
reformama koje će provesti država unutar postojećega kapitalističkoga društva. Tada su se
osnivale i prve političke stranke.
Klerikalna se stranka postupno formirala iz Bleiweisove konzervativne grupacije i dobila svoj
konačni oblik oko 1892. kao Katolička narodna stranka (od 1905. Slovenska narodna
stranka: Slovenska ljudska stranka – SLS).
Liberalizam se, nakon kratkotrajne afirmacije i povezivanja s narodom u doba tabora,
povukao pred zahtjevom za političkom »slogom«; oko 1890. liberali su se (od 1894.
organizirani u Samostalnoj narodnoj naprednoj stranci) počeli afirmirati uglavnom u borbi
za vlast s klerikalnom strankom, koja se povezala s Nijemcima.
Sve jači njemački pritisak u doba imperijalizma prisiljavao je Slovence da se oslone na ostale
Slavene u Monarhiji. To je prvi put došlo do izražaja u Ljubljanskom južnoslavenskom
programu 1870., zatim u doba balkanskih kriza vezanih za Bosansko-hercegovački ustanak
1875–78. i aneksiju Bosne i Hercegovine 1908.
Od početka 20. st. do I. svjetskog rata slovenski politički život obilježila je borba za vlast
između klerikalaca i liberala. No sve je očitija bila potreba za preuređenjem Austro-Ugarske.
Vođa klerikalne stranke Ivan Šušteršič podnio je 1909. prijestolonasljedniku Franji
Ferdinandu memorandum o preuređenju Monarhije u trijalističku federaciju u kojoj bi
posebnu autonomnu jedinicu činili južnoslavenski narodi u Monarhiji.
Na konferenciji Jugoslavenske socijaldemokratske stranke 1909. u Ljubljani bila je
prihvaćena tzv. Tivolska rezolucija, kojom se stranka izjasnila za potpuno nacionalno
ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda u autonomnoj političkoj administrativnoj jedinici u
okviru Austro-Ugarske. Kao sredstvo borbe za ostvarenje kulturnog i jezičnog jedinstva,
Tivolska rezolucija predviđala je uvođenje zajedničkoga narodnog jezika i pravopisa za sve
Južne Slavene u Austro-Ugarskoj. Samo su se skupine unutar liberalne omladine
(Preporodovci 1912–14) oslobodile tog okvira.
Najradikalnije je to pitanje formulirao pisac Ivan Cankar, koji se 1913. zalagao za ideju
samostalne jugoslavenske federativne republike neovisne o Austriji. Unatoč tomu, kada je
izbio I. svjetski rat 1914., sve su slovenske stranke izrazile vjernost Austro-Ugarskoj. U to je
doba protuaustrijski raspoloženo stanovništvo »zbog veleizdaje« bilo progonjeno i
internirano. Pod izlikom zaštite od ratnih tegoba, iz Slovenskoga primorja bilo je odvedeno u
austrijske logore oko 120 000 žena, djece i staraca.
U ime jugoslavenskih poslanika u Beču, udruženih u Jugoslavenski klub, predsjednik Kluba
A. Korošec pročitao je 30. V. 1917. u Carevinskom vijeću izjavu, tzv. Svibanjsku
deklaraciju, u kojoj su poslanici zatražili da se »na temelju načela slovenskoga i hrvatskoga
državnoga prava, svi teritoriji Monarhije na kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine pod
žezlom habsburško-lotarinške dinastije u jedno samostalno, i na demokratskoj osnovi
sagrađeno državno tijelo«. Ljubljanska deklaracija 15. IX. 1917. prikupila je oko 200 000
potpisa za priključenje Slovenije novoj južnoslavenskoj državi. Sredinom kolovoza 1918.
predstavnici svih slovenskih političkih stranaka formirali su zajedničko slovensko Narodno
vijeće, članovi kojega su početkom listopada, zajedno s ostalim predstavnicima Južnih
Slavena u Austro-Ugarskoj, osnovali Narodno vijeće u Zagrebu. Dana 29. X. 1918. Slovenija
je ušla u novoproglašenu državu SHS, koja se 1. XII. 1918. ujedinila s Kraljevinom Srbijom i
Crnom Gorom u Kraljevinu SHS.

Slovensko narodno buđenje

Slovensko narodno buđenje naziv je za postupno spoznavanje vlastite nacionalne svijesti
u slovenskome narodu, koje počelo u drugoj polovici 18. stoljeća, a svoj vrhunac doživjelo
sredinom 19. stoljeća.

Počeci
U 18. stoljeću teško je govoriti o nazivu „slovenski narod“ budući da je slovensko područje
bilo podijeljeno na različite pokrajine unutar Habsburške Monarhije, koje međusobno nisu
bile povezane. Tako su Slovenci živjeli
u Kranjskoj, Štajerskoj, Koruškoj, Goriškoj, Prekmurju i Istri i obično su nosili svoje
regionalne nazive.
Temelj narodnoga buđenja označio je augustinski redovnik Marko Pohlin koji je 1768. „iz
ljubavi prema domovini“ na njemačkom objavio djelo „Kranjska gramatika“ u kojem
odbacuje njemački, svjestan opasnosti germanizacije, te naglašava važnost slovenskoga
jezika i zahtijeva njegovo uvođenje u škole i na sva kulturna područja.
Od toga se razdoblja razvijaju dva preporodna kruga: Pohlinov i Zoisov.

Preporodne ideje
Kao i ostali narodi pa tako i Slovenci težili su putem jezika ostvariti svoj kulturni,
gospodarski i politički razvoj. Početkom 19. stoljeća ne postoji zajednički naziv za Slovenca i
Slovence, već se njihova pripadnost određivala prema njihovim pokrajinskim imenima. Kao i
kod Hrvata postojala je i razdvojenost stanovništva koji su govorili različitim narječjima. Taj
problem pokušao je riješiti slovenski jezikoslovac Jernej Kopitar, koji je tiskao prvu
gramatiku slovenskog jezika koja je bila tiskana na njemačkom jeziku. Kao osnovu
književnog jezika uzeo je narječje naroda u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj te je time stvorio
temelje povezivanja puka slovenskog. Prvi značajni pojedinac koji je pridonio buđenju
nacionalne svijesti kod Slovenaca bio je pisac i književnik France Prešern koji je svoju
književnu karijeru postigao u književnom časopisu „Kranjska čbelica“. On je kroz svoje
pjesme koje su bile pisane kranjskim narječjem budio svijest o pripadnosti jednome narodu,
narodu koji mora početi cijeniti svoju povijest i time postati političkim narodom. Također se
zalagao i za prihvaćanje kranjskog narječja kao zajedničkog i jedinstvenog jezika kod svih
Slovenaca. Slovenski su krajevi bili pod utjecajem preporodnih težnji iz hrvatskih krajeva.
Ideje ilirizma dale pronalaženje mogućnosti otpora germanizaciji i austrijskome pritisku.
Tako je i Stanko Vraz sudjelovao u hrvatskom narodnom preporodu.
Suprotno Prešernu, Stanko Vraz smatrao je da je slovenski narod preslab kako bi se mogao
oduprijeti njemačkom pritisku te je stoga isticao potrebu narodnog i jezičnog zbližavanja
Hrvata i Slovenaca. Posljedice 1848. godine osjetile su se i u slovenskim zemljama te je zbog
toga seljaštvo počelo zahtijevati ukidanje feudalizma i feudalnih obveza te vlastito vlasništvo
nad zemljom koju obrađuje. Poslije čestih sukoba i pobuna seljaka i feudalaca, bečki je
parlament donio odluku da se ukine kmetstvo odnosno feudalizam ali jednu trećinu feudalnih
obveza morali su sami otkupiti. Jačanje narodnog preporoda među slovenskim krajevima
uslijedilo je pošto su slovenski sveučilištarci i intelektualci u proljeće 1848. godine donijeli
nacionalni program Ujedinjena Slovenija te su u tome programu zahtijevali ukidanje
dotadašnjih feudalnih pokrajina i ujedinjenje svih Slovenaca. Tako je Ujedinjena Slovenija
trebala imati vlastiti sabor i slovenski je jezik trebao postati službenim jezikom. Program
Ujedinjene Slovenije početi će živjeti tek mnogo kasnije.

Pohlinov krug
Iz ovoga kruga okupljenoga oko Marka Pohlina izašao je niz značajnih djela, kao što je
Pohlinov trojezični slovensko-njemačko-latinski rječnik „Tu malu besedišče treh jezikov“,
koji je nastavio kulturno jačanje slovenskoga jezika. Pohlin i Feliks Anton Dev objavili su
trodjelni zbornik pjesama „Pisanice od lepih umetnosti“, a u njemu su objavljene i
pjesme Valentina Vodnika koji će postati najznačajniji sljedbenik ovoga kruga, premda će
kasnije na njega utjecati i Zoisov krug. Pohlin se bavio prosvjetiteljstvom i na
području matematike i poljoprivrede.
Na temelju Pohlinova rječnika Ožbalt Gutsman izdao je njemačko-slovenski i slovensko-
njemački rječnik, te na njemačkom napisanu gramatiku za potrebe školstva u Koruškoj.
Gramatičarsku tradiciju nastavio je Mihael Zagajšek, a posebice Jernej Kopitar koji je objavio
„Gramatiku slovenskoga jezika u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj“ (1808.).

Zoisov krug
Ovaj je preporodni krug dobio ime po barunu Žigi Zoisu koji je postao zaštitnik cijelog niza
kranjskih intelektualaca, bez obzira na narodnost ili stvaralačko područje. Tako su u ovom
krugu djelovali učitelji Blaž Kumerdej i Janez Nepomuk Edling, prirodoslovci Baltazar
Hacquet i Janez Anton Scopoli, književnici Anton Tomaž Linhart i Valentin Vodnik, arhitekt
Gabrijel Gruber, te jezikoslovci i prevoditelji Jurij Japelj i Jernej Kopitar.
Pod Zoisovim pokroviteljstvom Vodnik je izdavao slovenske novine Lublanske novice,
mnogo priručnika, razne kuharice i sl.

Ilirski pokret
Francuska revolucija i Napoleonski ratovi, ako i stvaranje francuskih Ilirskih pokrajina dali
su osobiti zamah nacionalnoj svijesti i slobodarskim idejama.
Ilirski pokret je i među slovenskim intelektualcima imao svoje pobornike, a najznačajniji bio
je Stanko Vraz. Ipak, već 1830-ih i 1840-ih većina je slovenskih kulturnih djelatnika
odbacila ideologiju zajedničkoga jezika i naroda s ostalim južnim Slavenima, uvjereni u
posebnost slovenskoga identiteta utemeljenoga na jezičnoj različitosti i književnoj tradiciji iz
doba djelovanja slovenskih reformatora 16. stoljeća. U tome se osobito istakao France
Prešeren koji je dokazivao da je slovenski jezik primjeren i visokoj kulturi, protiveći se
Vrazovu mišljenju da bi trebalo prihvatiti „ilirski jezik“ za visoku kulturu, a slovenski za
svakodnevnu uporabu. I tadašnja je slavistika (Jernej Kopitar, Pavel Jozef Šafárik) prihvatila
posebnost slovenskoga jezika.

„Sjedinjena Slovenija“
„Sjedinjena Slovenija“ postao je zajednički program svih Slovenaca u vrijeme Revolucija
1848.-1849., a zahtijevao je sjedinjenje svih zemalja u kojima su živjeli Slovenci. Na toj će se
platformi naći sve slovenske kulturne i političke snage, pa će 1860-ih godina na snazi biti tzv.
„slogaštvo“, a program Sjedinjene Slovenije ostat će glavna nit svega slovenskoga
političkoga djelovanja do kraja postojanja Habsburške Monarhije, premda u različitosti
političkih opcija (posebice od 1880-ih godina).

Ivan Cankar
Ivan Cankar, slovenski književnik. Studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču i potpuno
se posvetio književnosti. U slovenskoj književnosti javio se pjesmama i zbirkom Erotika, koja
je ozlojedila konzervativne krugove te je ljubljanski biskup Anton Bonaventura Jeglič otkupio
cijelu zbirku i dao je spaliti. Jedan je od tvoraca slovenske moderne, u
suvremenom političkom životu bio je angažiran kao socijaldemokrat, a njegove političke ideje
našle su odraza u svim njegovim djelima. Tematski je obuhvatio sve slojeve slovenskog
društva: od seljaka do inteligencije, a stilom varira od neoromantičkog do naturalističkog.
Glavne su karakteristike njegovih proza i drama oštra psihološka i sociološka analiza.