Banska Hrvatska i Vojna Krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848.

Geneza i ustroj

Vojna krajina nastala je kao nužna organizacija obrane protiv osmanlijskih osvajanja, zatim je
ostala u funkciji ne samo kao sustav obrane nego i kao sanitarni koridor prema Osmanskom
Carstvu. Ona je predstavljala jeftin i lako dostupan izvor vojnika, koji su u interesu
Habsburga ratovali diljem Europe. Ona je i proširena na dio Slavonije i Banat te se u 18.
stoljeću sastojala od međusobno različitih dijelova. Takve historijske oblikovane cjeline
obilježje su i Hrvatsko-slavonske vojne krajine, unutar koje razlikujemo Varaždinsku,
Karlovačku, Bansku i Slavonsku krajinu. Prije se termin Slavonska krajina odnosio na prostor
između Ivanića i Drave, dakle na Varaždinski generalat. 1702. godine formirana je posavska i
podunavska granica, a godine 1744. Slavonsko-srijemska krajina posve je uređena i
povojničena. Sjedište Slavonske krajine do 1783. bilo je u Osijeku, a potom u Petrovaradinu.

Varaždinska krajina dio je koji dijeli civilnu Hrvatsku od Slavonije, sjedište joj je isprava bilo
u Koprivnici, a potom u Bjelovaru, utemeljenom godine 1756. Sjedište je Karlovačke krajine
u Karlovcu, a zapadni dio Karlovačke krajine onkraj Kapele nazivao se i Primorskom
krajinom. Banska krajina, za razliku od ostalih dijelova, bila je u civilnim poslovima pod
ingerencijom Hrvatske sve do 1769., a obuhvaćala je Glinsku i Kostajničku pukovniju.
Središte potonje 1753. prebačeno je u Petrinju, netom izuzetu iz Varaždinskog generalata.
Zapovjednik te Krajine bio je ban.

Brojnije vlaške skupine naseljavaju se ili pod vodstvom svojih vojvoda (serdara i sl.) ili
svećenika. Potonje vrijedi i za pravoslavno svećenstvo, ali i katoličko, skoro isključivo
franjevce. Zajednički interes Habsburga i vlaških zajednica jest da one ne budu podređene
hrvatskim staležima i njihovim institucijama, a budući da su vlaške povlastice nesukladne s
municipalnim pravima, vlaško pitanje postaje važnim problemom hrvatske politike.
Habsburzi su preferirali teritorijalizaciju Vojne krajine, de facto, jurisdikcijsku
ekskorporaciju, a time i izvlašćivanje vlaških zajednica od hrvatske staleške vlasti, naročito
nakon Bručke libele 1578. godine, kada, nakon početka Dugog rata i počinju najbrojnije
vlaške seobe na hrvatsko tlo. Povojničenje Krajine u 18. stoljeću dokinut će ustanove vlaškog
običajnog prava, ali to ne će otvoriti put utjecaju hrvatskih staleža. Hrvatski su staleži ustrajali
na hrvatskom vjerskom zakonu iz početka 17. stoljeća kojim je zajamčen katolički
ekskluzivizam.
Budući da su habsburške tendencije unijaćenja postigle vrlo slab rezultat među pravoslavnim
življem, prostor Krajine ostao je uvelike obilježen bikonfesionalnošću – katoličanstvom i
pravoslavljem. U Krajini, kao naknadu za vojnu službu, na koju je bio obvezan dio
punoljetnih muškaraca, stečeno je pravo na nasljedno uživanje zemlje, neplaćanje inače
uobičajenih davanja i poreza te na status pravno slobodnih ljudi, a ne podanika poput
kmetova. Stečene povlastice bile su bitno ograničene time što je vojnokrajiško stanovništvo
podlijegalo ratnom pravu. Tako su položeni temelji povojačenog seljačkog društva Krajine.
Hrvatsko-slavonska vojna krajina izuzeta je ne samo teritorijalno iz hrvatskoga područja,
nego i iz kompetencije Hrvatskog sabora i bana. Njome od 1578. do 1705. godine upravlja
Unutarnjoaustrijsko dvorsko ratno vijeće u Grazu, a financiraju je i unutarnjoaustrijski staleži.

Tijekom prosvijećenog apsolutizma nastojalo se, u skladu s centralističkom, ali i reformnom

politikom, od Krajine stvoriti učinkovit vojni organizam koji bi se dobrim dijelom sam
uzdržavao. Za Karla III. započinje reorganizacija koju u Varaždinskom generalatu godine
1735. provodi princ Joseph Friedrich von Sachsen-Hildburghausen koji novim Statutima
varaždinskih krajišnika ukida stare privilegije Vlaha. Raspolaganje zemljom ograničeno je,
stari vođe-vojvode i knezovi ukinuti ili potisnuti na rub, a pravosuđe preneseno u ruke vojnih
sudaca. Već je Hildburghausen predložio podjelu na samo dvije regimente, što je kasnije i
ostvareno. Reforme slavonske granice predložio je 1734. godine grof Franjo Ferdinand
Khevenhuller, no one nisu prihvaćene. Ključne reforme provode se za vladavine Marije
Terezije. Jasna je tendencija da se krajišnici pretvore u dio stajaće vojske, da se napuste stare
kapetanije i organizira nova uprava vojnog značaja. Vladarica 1742. Hildburghausenu
povjerava prestrukturiranje Karlovačkog generalata, a on provodi popis stanovništva i
vojnosposobnih te predlaže ustroj četiriju regimenata. Ukidanje starih povlastica izazvalo je
nezadovoljstvo, iskazano u nekoliko buna od kojih su najvažnije ona iz 1746. u ličko-
primorskom dijelu Karlovačke krajine te 1755. u Varaždinskom generalatu. Nakon
Sedmogodišnjeg rata, bečko središte s generalom Philipp Beckom, glavnim inspektorom
Krajine provodi reorganizaciju Varaždinske, Karlovačke i Slavonske krajine te promišlja
jačanje financijske podloge krajiške uprave.

Godine 1754. proglašena su krajiška prava za Varaždinsku i Karlovačku, a 1769. za

Slavonsku i Bansku krajinu. Tim pravima, koja predstavljaju temeljni krajiški zakon,
formalno je ozakonjena međuovisnost vojne službe i uživanja zemlje te su dokinute razlike u
pojedinim dijelovima Krajine. Ozakonjeno je načelo vojnog lena, pri čemu valja upozoriti da
nije posrijedi feudalni institut. Krajiško vojno leno zapravo je svojevrstan hibrid, ni slobodno
vlasništvo ni leno. Posjedovanje zemlje vezano je uz vojnu službu. Vrhovni vlasnik sve
krajiške zemlje i dalje je vladar, kako bi se spriječilo da Krajina ostane bez vojnih obveznika,
ali se zemlja može uživati, a to pravo je nasljedno. Zemlju je bilo dopušteno prodati i
napustiti, ali uz jamstvo da će prodana/napuštena zemlja biti ponovno naseljena. Sljedeći
temeljni zakon za Krajinu iz 1807. godine donio je niz odredaba u korist krajišnika, tj.
zadruga kao nositelja prava i obveza, pa je zemlja podijeljena na neprenosivo dobro
(Stammgut) i suvišpolje (Uberland) koje se moglo otuđiti. Usprkos tim izmjenama, krajišnik
nije mogao postati potpunim zemljovlasnikom sve dok je zemljoposjed bio uvjetovan vojnom
obvezom.

Nastojalo se potaknuti privredne tokove osnivanjem i poticanjem vojnih komuniteta, a s druge

se strane oblikovao sustav potpore namijenjen pomaganju siromašnijih obitelji nauštrb onih
bolje stojećih. Naime, uvela se obračunska osnovica – obitelj s tri muškarca sposobna za
vojsku i s 15 jutara zemlje. Takva je obitelj predstavljala prosjek, dakle, nije imala pravo na
potporu, ali nije bila opterećena davanjima. Tijekom 1770-ih godina svaka obitelj razmjerno
veličini zemljišta plaća zemljarinu, a za svakog odraslog muškarca glavarinu; za svakog
vojnika dobiva se naknada u obliku konstitutiva, ali se zemljarina, glavarina i konstitutiv
novčano usklađuju na način da zemljom siromašnoj obitelji bude vraćen porez. Krajiška
obitelj nije imala troškova stavljanjem jednog vojnika u službu jer su kućna odora i kordonska
služba bili pokriveni konstitutivom, a za ratnih pohoda krajišnik je dobivao bojnu odoru i
plaću redovnog vojnika. Većina obitelji koje su davale vojnika, u praksi i nisu morale davati
zemljarinu. Konstitutiv je ukinut 1850. i zamijenjen raznovrsnim novčanim potporama.

Tijekom 1745-47. na području Hrvatsko-slavonske vojne krajine formirano je 11 regimenata.

Pukovnije i kućne zadruge su dva instrumenta održavanja unutarnje ravnoteže povojačenog
krajiškog društva. Pukovnije su bile poluga ekstrinsične vlasti, a zadruge njezin intrinsični
mehanizam, ali pukovnije nisu samo nositelji vojne nego i upravne, gospodarske i sudske
vlasti. Pukovnije su formirane uglavnom na temelju vojnih razloga, a ne prirodnih granice ili
prethodnih upravnim dioba.

Slavonska krajina sastojala se od Gradiške, Brodske (sjedište u Vinkovcima) i

Petrovaradinske regimente, Varaždinska krajina od Đurđevačke i Križevačke, Karlovačka
krajina od Ličke, Otočke, Ogulinske i Slunjske, a Banska od Glinske i Petrinjske regimente.
Pritom se za prostor dinarsko-primorske Krajine koristio i naziv Gornja, a za prostor
panonske Donja krajina. Do 1786. godine, krajiške regimente, osim banskih, nisu imale
vlasnika. Vlasnik (Inhaber) ima brojna prava poput postavljanja časnika, podvoza i sl. Krajem
18. stoljeća vlasnička prava nad pukovnijama koje sudjeluju u Prvom koalicijskom ratu dobio
je tadašnji vrhovni vojni zapovjednik, a nad ostalim krajiški generalni inspektor.

Krajina je u 11 pukovnija trebala imati preko 45.000 vojnika, koji su tvorili redovnu i stalnu
krajišku vojsku, a obveznici su bili svi vojno sposobni muškarci u dobi od 16 do 60 godina.
Za razliku od prethodnih razdoblja, kada bi se nakon završetka jednog rata vojne postrojbe
raspuštale pa bi se u slučaju izbijanja novog iznova more ustrojavati, one prerastaju u stalne
postrojbe. Krajišnici su nakon rata odlazili kućama, ali ih se po potrebi moglo brzo
mobilizirati. Za prosvijećenog apsolutizma nastoji se provesti unificiranje i riješiti probleme
popune sastava pa se provodi teritorijalizacija Krajine tako da se njezinu području pridodaju
dijelovi civilnog područja, potrebni kako bi se krajiški teritorij zaokružio i jamčio popunu
pukovnija, koje su trebale imati po 3.600 vojnika.

Postupno se uvodi pričuvni sastav pa je formiran Zemaljski bataljun kao posljednji, treći
poziv starijih krajišnika koji se po potrebi mogao aktivirati. Izdržavanje krajiškog vojnika bilo
je čak 4-5 puta jeftinije od linijskog, pa se ne čudi što je nakon Sedmogodišnjeg rata
cjelokupni krajiški prostor sudjelovao u carskoj vojsci s 20-25%, a hrvatsko-slavonski s 13-
16% vojnika. Godine 1808. obvezna je službena odora – visoko zakopčana bluza tamne boje,
plave ugarske hlače, smeđi kaput, crni kožni pojas ukršten na grudima, crni čako. Gotovo
istodobno u Krajini se postupno uvodi novo naoružanje pa će stare dvocijevke slične kuburi i
duga koplja na motki zamijeniti okovane puške jednocijevke.

Pukovnijska uprava bila je nadležna za sve poslove na svojemu teritoriju, kako vojne tako i
civilne. Pukovnik je nositelj sveukupne vlasti. Vojne su vodili vojni (feldoffziere), a ostale
upravni časnici. Poslovi civilne uprave rješavali su se u ekonomskom, političkom i
pravosudnom odjelu, s time što je politički imao najširi djelokrug jer je obuhvaćao
bogoštovlje i nastavu te obrt i trgovinu.

Svaka pukovnija imala je 1807. u vojnom sastavu jednog pukovnika, jednog potpukovnika,
dva bojnika, vojnog sudca (auditora), tužitelja (sindika), pobočnika, liječnika, nadliječnika, 6
podliječnika, 6 pitomaca…1920 vojnika. Upravni sastav pukovnije na čelu s upravnim
satnikom brojio je 1807. godine 16 osoba u stožeru i 150 izvan njega.

Pukovnije su se dijelile na satnije (Compagnien) čije se broj s vremenom ustalio na 12 u

svakoj pukovniji. Unutar pukovnije postoje i bataljuni kao isključivo vojne jedinice.
Pješačkim bataljunima pridodane su i postrojbe husara (lake konjice), a kasnije i grenadira,
elitnih pješaka. Reforme su značile i da časnici postaju produžena ruka središnje vojne vlasti,
čime su smanjene njihove ovlasti i samovoljno ponašanje. U razdoblju od 1787. do 1799.
proveden je kantonalni sustav, jedini pokušaj stvaranja civilne uprave neovisne o vojnoj
upravi. Pukovnijama su preostali samo vojni poslovi, a kantonalnu upravu vodili su doduše
časnici, ali posrijedi su bili upravni časnici neovisni o pukovnijskim zapovjednicima.

Godine 1776. zapovjedništvo Banske krajine premješteno je u Zagreb, potom 1783.

sjedinjeno s onim Varaždinske krajine, a 1786. u Zagreb je premješteno i zapovjedništvo
Karlovačke krajine, konstituirajući tako jedinstvenu Generalkomandu za Hrvatsku krajinu.
Objedinjena su i zapovjedništva Slavonske i Banatske krajine u Petrovaradinu, ali su 1790.
opet razdvajana na Petrovaradin i Temišvar. Iste godine iz Generalkomande Hrvatske krajine
izdvaja zapovjedništvo za Bansku krajinu. Godine 1823. formira se Vrhovno vojno
zapovjedništvo za Hrvatsku krajinu pa tako na teritoriju Hrvatsko-slavonske krajine postoje
dvije generalkomande: ona u Zagrebu za Hrvatsku krajinu i ona u Petrovaradinu za
Slavonsko-srijemsku.

U generalkomandama je postojalo pet odjela zaduženih za vođenje vojnih, pravosudnih,

ekonomskih, političkih i opskrbnih poslova. U ekonomske su pripadali računovodstvo, porezi
novčarstvo, građevina, šumarstvo, a u političke bogoštovlje, nastava, obrt, trgovina i
redarstvo. Opskrbni odjel aktivirao bi se samo u slučaju pokreta trupa. Sud prve instancije bio
je na razini pukovnijskog zapovjedništva, druge na razini Generalkomande, a vrhovni sud bio
je sudski kolegij Dvorskog ratnog vijeća.

Krajišnici određeni za vojsku imali su obveze i u miru: službu u vojarni, na smotrama te na

kordunu. Početkom 19. stoljeća u Hrvatsko-slavonskoj krajini bilo je oko 900.000
vojnosposobnih muškaraca.

Tijekom prve polovice 18. stoljeća postojala je časnička rabota, ali je ukinuta. Preostale su
državna i općinska rabota koje vrijede za radno sposobne muškarce koji nisu upisani u vojsku.
Državna je bila namijenjena izgradnji objekata ili prometnica od općeg značenja, a općinska
se pridržavala potrebama sela. Drugim krajiškim ustavom iz 1807. godine državna rabota
normirana je na jedan dan ručne i pola dana vučne tlake po jutru oranice i livade, a obrtnici,
trgovci, činovnici i časnici davali su ju u novcu. Državne rabote bile su oslobođene obitelji
kordonskih serežana. Besplatna državna rabota naposljetku je ukinuta temeljnim zakonom za
Krajinu iz 1850. godine.

Oj, Krajino, krvava 'aljino

Vojna vlast prožima sve pore krajiškog društva, njezini najniži ogranci kumpanijska su
zapovjedništva u selima, a njezina vlast zahvaća i same zadruge čije glavare ona potvrđuje.
Strogoj, pa i okrutnoj stegovnoj vojnoj vlasti podvrgnuti su svi stanovnici pa su bol i strah
prožimali svakodnevnicu vojnika i njihovih obitelji tijekom rata i mira. Stega se održavala
tjelesnim kažnjavanjem šibom, korbačem ili okivanjem i zatvaranjem. Jedna od najčešćih
kazni bilo je trčanje kroza šibe od jednom do deset puta. Kažnjenik je morao protrčati kroz
četu postrojenu u dva reda, koja ga je šibala. Druga česta kazna bila je batinanje, uglavnom na
posebnoj klupi. Kranji cilj takvih metoda održavanja reda bilo je formiranje pokorničkog
mentaliteta. Osjećaj velike tjelesne boli, strah od kazne kao i sveprisutnost vojne vlasti trebali
su spriječiti krajišnika da budu samosvjesni, da misle svojom glavom i možda požele
promjene.

Za ratova protiv Osmanskog Carstva 1788.-1791. Josip II. naoružao je jaku vojsku od oko
200.000 pješaka i 40.000 konjanika raspoređenih od Dnjestra do Jadrana. Desno krilo te
vojske sačinjavalo je oko 50.000 krajišnika smještenih na granici s Osmanskim Carstvom na
Savi i Uni. Hrvatska je vojska osvojila Drežnik, Cetin, Dubicu i Novi. Svištovskim mirom iz
1791. postavljena je posljednja granica na crti Dvor na Uni – Cetin – gornji tok Zrmanje.
Najveći teritorijalni dobitci odnosili su se na Ličku pukovniju, a Drežnik je pripao Ogulinskoj
pukovniji.

Pod jednoglavim orlom

Francuzi su Požunskim mirom iz 1805. stekli pravo na korištenje vojne ceste Venecija –
Dalmacija preko Primorja i Like. Tijekom novog rata 1809. francuska vojska pod vodstvom
maršala Marmonta prodire u Krajinu iz Dalmacije, a osmanlijske trupe provalile su preko
nebranjene granice na Uni. Hrvatski krajišnici upali su u Dalmaciju i provalili do te zauzeli
Šibenik. Mirom iz Schonbrunna 1809. godine Napoleon dobiva cijelu Krajinu južno od Save
– dvije pukovnije Banske i četiri Karlovačke krajine.

Uz veliki zagovor Maršala Marmonta, krajiško je uređenje zadržano, a teritorij francuske

Krajine nazvan Vojnom Hrvatskom (La Croatie Militaire). Vojna Hrvatska bila je dio
francuskih ilirskih provincija kojima je upravljao Marmont. Odabir ilirskog imena bio je
promišljen, ono je ideološka potka koja treba jamčiti najveću ekspanzivnu snagu i obuhvatiti
različite narode. Službeni glasnik Ilirskih provincija Le Telegraphe officiel trebao je biti
preveden na ilirski, a Šime Starčević, jedan od autora prijevoda koje je ostao u rukopisu,
promicao je štokavsku ikavicu suprotstavljajući se dubrovačkoj štokavici. O hrabrosti
hrvatskih krajišnika u Rusiji pisano je u djelu Dika i kod neprijatelja (Miho Čuić). Djelo je
izvorno napisano na njemačkom ,a 1838. objavljen je hrvatski prijevod. Pravoslavno vjersko
središte Vojne Hrvatske premješta se iz ruralnog Plaškog u Karlovac. Uvodi se i civilni brak.
Kostajnica postaje bitna točka trgovačkog pravca.

Austrijsku promidžbu pisao je i promicao general Vinko Knežević. Već početkom 1813.
godine general Laval Nugent bio je psreman da s pukovnijama Varaždinske i Slavonske
krajine upadne u Vojnu Hrvatsku, a rujna iste godine Austrija je već upravljala tim prostorom.
U ratovima Francuske revolucije sudjelovalo je više od 100.000, a u Napoleonskim oko
67.000 Hrvata krajišnika.

Upravni okvir – Dvorsko ratno vijeće

Prvotno je Vojnom Granicom upravljalo Unutarnjoaustrijsko dvorsko ratno vijeće sa

sjedištem u Grazu. Godine 1705. to je tijelo podređeno Dvorskom ratnom vijeću u Beču, a
1743. je i ukinuto. Dvorsko ratno vijeće u Beču najviše je vojno tijelo do 1848. godine, kada
ga zamjenjuje Ministarstvo rata. Od 1748. ono je preuzelo i financiranje Krajine. Sredinom
18. stoljeća Vijeće se sastojalo od vojno-političkog, pravosudnog i ekonomskog odjela.
Godine 1765. osnovano je generalni krajiški inspektorat, nadležan za obrte, obradu tla i vojne
poslove. Inspektorat je 1768. prerastao u krajiški odjel Vijeća. Dužnosnici Vijeća bili su
predsjednik, dopredsjednik, dvorski ratni savjetnici koji vode odjele i generali koji vode
sekcije. Vijeće je svoje mišljenje i elaborate upućivalo Državnom vijeću, a u nekim pitanjima
gospodarske prirode i Dvorskoj komori. Nakon Napoleonskih ratova Vijeće je podijeljeno na
15 odjela, a Krajina je bila u nadležnosti drugog odjela.

Krajiški upravni institut

Osnovan je 1807. u Grazu i bio je namijenjen obrazovanju upravnih časnika. Upravni časnici
slušali su na Sveučilištu u Grazu filozofsko-povijesna, a na Joanneumu poljoprivredna
predavanja. Zvanje upravnog časnika ukinuto je 1851. i otad u svi časnici trebali biti vični
upravnoj djelatnosti (vraćeni već 1858. godine).

Vojni komuniteti

Urbana osnovica Vojne Granice bila je vrlo nerazvijena, sa središtima uglavnom ili na samom
rubu Granice (Koprivnica, Križevci) ili na riječnim i morskim obalama (Zemun, Senj). Dio
gradova razvio se primarno u obliku fortifikacijskih središta, poput Karlovca, Siska, Petrinje
ili Broda. Vojne će vlasti planski podizati središta tijekom druge polovice 18. Stoljeća poput
Bjelovara, Gospića i Nove Gradiške. Sredinom 18. stoljeća započelo je osnivanje krajiških
komuniteta, čije je stanovništvo bilo oslobođeno vojne obveze i rabote. Iz Granice izdvajaju
se gradovi poput Koprivnice (1765.) i Karlovca (1777.). Komuniteti su trebali izrasti u
središta trgovine, obrta i privredne aktivnosti uopće, a smatralo se da će postati i tržištima za
plasman krajiških proizvoda. Premda su neki komuniteti izrasli u važna trgovačka središta,
poput Zemuna, većina nije opravdala očekivanja. Najvažniji komuniteti bili su Zemun,
Srijemski Karlovci (važni kao središte pravoslavne mitropolije), Petrovaradin, Senj, Bjelovar,
Petrinja i Kostajnica. Najviše stanovnika u komunitetima imala je Slavonska, a potom Banska
krajina. Godine 1857. Samo 3,8%, odnosno 29.524 stanovnika živi u komunitetima. Najveći
komuniteti bili su Zemun i Srijemski Karlovci.

Stanovnici komuniteta dijelili su se na građane i kontribuente (siromašniji obrtnici). Upravu je

vodio magistrat koji su izabirali samo građani, ali na čelu komuniteta je bio časnik, a sami
komuniteti bili su podređeni vojnom zapovjedništvu.

Broj trgovaca 1817. brojio je 484 trgovaca od kojih je najveći dio u Slavonskoj krajini.
Zanimljivo je da je na drugom mjestu Banska krajina, zahvaljujući Petrinji i Kostajnici koja je
još prosperirala na zamahu iz vremena francuske vlasti, a da je najmanje trgovaca bilo u
komunitetima Varaždinske krajine.

Brojnošću i trgovačkom aktivnošću isticao se Zemun, a Senj i Karlobag bili su važni kao
sjevernojadranske luke. Godine 1857. u komunitetima je bilo nešto manje od 10.000 ili oko
trećine pravoslavaca, pri čemu su najzastupljeniji u Zemunu i Srijemskim Karlovcima, gdje
čine polovicu stanovništva, dok je njihov udio u Karlobagu, Senju, Petrinji i Ivaniću bio manji
od desetine. Udio pravoslavnog stanovništva u komunitetima iznosio je 13,4%.