Iz prošlosti Slavonije, Srijema i Baranje

Turska uprava u osvojenim slavonskim krajevima postavljena je na posve novim temeljima.

Ugarsko-hrvatsko plemstvo i upravna vlast bili su potpuno uklonjeni…Stvarno je na ovom
području turska državna vlast odmah ustrojila sandžake i pripojila ih bosanskom
beglerbegatu. Najveći dio Slavonije potpao je pod Požeški sandžak, gdje se 1620. godine
spominju gradovi: Požega, Orahovica, Virovitica, Slatina, Osijek, Brod i Đakovo. Uz taj,
postoji još i Cernički sandžak ili kako ga T. Smičiklas naziva vojvodat, smatrajući da mu je
razlog opstanka granični smještaj prema Hrvatskoj; obuhvaćao je gradove Cernik, Bilu Stinu i
Sirač. Srijem (sa središtem u Iloku, kadikad i Mitrovici) odvojen je od Slavonije jer je
područje ranije županije priključeno kao sandžak budimskom beglerbegatu. (21)
Slavonija je oslobođena u jednom naletu (1687.-88. i ponovno 1691.), u velikom ratu za
oslobođenje što se razvio nakon uspješno završene obrane Beča 1683. Već 1684. zauzeta je
Virovitica. Zatim 1685. prodre hrvatska vojska do Osijeka, da popali i poruši glasoviti most
preko Drave i time presiječe odstupnicu turskoj vojsci iz Ugarske; most dijelom popali, a tko i
samu osječku varoš, ali grad ovaj puta ne osvoji. Nakon što je iduće godine odbijen napad
Turaka na Viroviticu (a ujedno pao Budim u kršćanske ruke), započne 1687. velika vojna
preko Osijeka. Pošto se preko Drave odigrala bitka kod Haršanja, osvojeni su Voćin, Valpovo
i Osijek. Otuda krenuše dvije vojske: jedna na Orahovicu, Sirač, Kamengrad, Bilu Stinu,
Pakrac, Veliku i Požegu; na drugom pravcu oslobođeni su Vukovar, Erdut, palanka i Đakovo
(no Ilok ostade u turskim rukama). Već je tada bio imenovan grof Franjo Ivanović velikim
županom požeškim i virovitičkim; istovremeno je Srijem predan knezu Odescalchiju. No,
1688. zauzeti su krajevi uz Savu, kao i Ilok, te napokon Beograd. Time ipak još nije bio došao
kraj turskoj vlasti u Slavoniji: uspješan protunapad Turaka 1690. doveo je (nakon pada
Beograda) do ponovnog zaposjedanja čitave Slavonije osim gradova Osijeka i Virovitice, te
nekoliko drugih utvrđenih uporišta jer je kršćanska vojska namjeravala braniti samo crtu
Osijek – Siget – Budim. Narodni otpor izbacio ih je iz Slavonije, a velikom pobjedom
Ludovika Badenskog kod Slankamena 1691. konačno prestade tursko gospodstvo u Slavoniji
i Srijemu. Bitkom kod Sente 1697. navedena je Turska na sklapanje mira s Austrijom i
priznanje linije Save kao granice prema Slavoniji, dok u Srijemu je granična linija išla od
utoka Bosut-Sava do utoka Tisa-Dunav. Tako je zaključeno mirom u Karlovcima 26.1.1699.
godine. (22)

Svu vlast dijelile su dvije centralne oblasti: carska vojska i carska Komora, Koje su obje
temeljile svoje pravo u ovim krajevima n osvajanju. Dok je seosko stanovništvo koje je ovdje
živjelo pod Turcima djelomice ostalo na svojoj zemlji (a dijelom potjecalo još iz predturskog
doba) – gornjeg sloja, vlastele, nije više bilo niti predturskog a ni turskog porijekla. Pri
popisivanju tih krajeva po komorskim činovnicima što ga je u Slavoniji proveo 1695. Martin
Zemljak, stanovnici ne znaju za posljednje kršćanske gospodare već jedino za turske
spahije… Rodovi predturske gospode skoro u potpunosti su izumrli ili izginuli kroz
dvostoljetno hrvanje s turskom silom, te je čitava oslobođena zemlja mogla biti proglašena
''carskim vlasništvom'' – što znači komorskim posjedom. Potpuno slobodne ruke Komora ipak
nije imala: pozivajući se na granični smještaj slavonsko-srijemskog područja prema Turskom
Carstvu, Dvorsko ratno vijeće je polagalo pravo na teritorij namijenjen Vojnoj krajini. Tako
se oslobođenje od Turaka predstavilo izmučenom stanovništvu kao borba Komore i vojske za
prevlast, tko će više plijena izvući i veći posjed prigrabiti. U međuvremenu, onaj teritorij koji
nije potpao pod Vojnu krajinu postupno je prodajama i darovnicama dospio u ruke plemstva,
te crkvenih osoba i korporacija, prema zasluzi za vladarsku kuću ili za gotov novac. Na taj
način, formirala su se ovdje tri subjekta zemljišnog vlasništva: vojska, Komora i vlastelinstva.
Društveno i gospodarsko stanje kmetova bilo je na cijelom području teško, što je dovodilo do
niza buna. Sređivanju prilika trebao je poslužiti prvi urbar, proglašen po caru Karlu VI.
(22.5.1737.). Njega je imala u život provesti novo ustrojena Zemaljska vlast za Slavoniju
(Landesstele fur Slavonien) u Osijeku, dok nije konačno 1745. izvršena reinkorporacija
Hrvatskoj i uređene tri slavonske županije. Fiskalnu podlogu uprave u Slavoniji u prvoj
polovici 18. st. predstavlja, prema pregledu svih javnih primanja u 1720., petnaestak izvora
odnosno grupa prihoda – koji ukupno u toj godini daju 128.982 for. I 69 novčića. Na prvom
mjestu je podavanje u vojničke svrhe, tako zvani ''Militar-Quantum'' što predstavljaju jezgru
pravog državnog poreza. Ovaj porez iznosti 42.526,11 forinti. Kvota mu je 13 forinti po
selištu, te se prema tome tada računalo da Slavonija i Srijem imaju ukupno oko 3.300 selišta.
Plaćaju ga kako podanici komorskih i vojnih distrikata, tako i pojedinih vlastelinstva. (23)

Vojnički kvantum plaćala su sva zemljišta u Slavoniji. Drugo pak podavanje: zemljarina
pripadalo je feudalnom gospodaru, tako da je u javnu slavonsku blagajnu dolazilo samo
terestralno podavanje s komorskih posjeda. Ono je iznosilo 11 forinti od selišta, a ukupna
svota u 1720. dosegla je 16.490,65 forinti. Sama zemljarina iznosi ustvari samo 3, forinte, a
ostalih 8 forinti jeste otkup robote u novcu i to za 48 ručnih pečata. Veliki prihod daje nadalje
otkup fortifikacione robote, koji se skuplja u dva centra: za Osijek i za Petrovaradin. Kod
prvog iznosi u 1720. ukupna svota 18.000 for., a kod drugog 7.692 forinte – za robote koje
kroz 8 mjeseci nisu dane u naturi. (24)

Nakon dugog otezanja konačno je 1745. došlo do provođenja reinkorporacije Hrvatskoj, što je
izvršila komisija Patačić-Engelshofen. Ustrojene su triju županije: Srijemska, Virovitička i
Požeška. Također je izvršeno razgraničenje između provincijala i vojne krajine, koja se
sastojala od podunavske, srijemske i posavske granice. Desetak godina kasnije provedena je i
urbarijalna regulacija donošenjem marija-terezijanskog slavonskog urbara od 15.3.1756.
U Virovitičku županiju uključeni su: komorski Osijek, Retfala, isusovački Aljmaš,
patrijaršijski Dalj, Erdut, vojni Čepin, Valpovo (s Donjim Miholjcem), biskupsko Đakovo,
Našice, Podgorač, Feričanci, Orahovica, Voćin, Virovitica i Špišić-Bukovica. Požeška je
županija sadržavala: Daruvar, Sirač, Pakrac, Cernik, Stražeman, Veliku, Brestovac, Blacko,
Kaptol…Napokon, Srijemskog županiji pridijeljeni su posjedi: Nuštar, Vukovar, Ilok
(Odescalchijev Srijem), Neradin, Karlovci, Ruma, Zemun, posjedi fruškogorskih manastira i
komorska sela. Prema popisima nakon reinkorporacije (1745/6.): Srijemska: 5913 kmetova,
1669 braće i 90 udovica. (26)

Kako se vidi iz pregleda prihoda javne uprave u Slavoniji za 1720. godinu, prvi korisnici
darovanja na tom području bili su velikim dijelom crkveni krugovi. …zatim Dalj i Neradin
mitropolita Popovića. Od plemićkih korisnika, redom osoba stranog porijekla koje su u
većinom bile u nekoj svezi sa zauzimanjem ovog područja bilo po vojnoj ili upravnog
(komorskoj) liniji, glavnom se radi – ako izuzmemo Odescalchijev Srijem- o srednjim i
manjim posjedima u okviru Požeške županije. Nasuprot tome, prostrana imanja uzduž Drave i
Dunava Virovitica, Valpovo i Vukovar, zatim podno požeških gora prema Dravi, Orahovica i
Našice a na zapadu Mala Vlaška, te u Požeškoj kotlini Pleternica – nisu tada još bila
razdijeljena, već tvora komorske distrikte. Ova područja čine osnovu kasnijih krupnih
veleposjeda na tlu Slavonije i Srijema (uz biskupsko Đakovo i Odescalchijev Srijem). Po
socijalnim i gospodarsko-upravnim karakteristikama unutar slavonskog veleposjeda razlikuju
se tri grupe imanja: a) Virovitica, Valpovo, Vukovar i Ilok što dolaze u ruke stranih obitelji
baruna Schaumburg-Lippe, baruna Hilleprand von Prandau, grofova Eltz i knezova
Odescalchi, te Đakovo bosansko-srijemskih biskupa; b) na sjevero-istoku požeških gora
imanja Našice i Orahovica obitelji grofova Pejačević i imanja na zapadu istih gora (u Maloj
Vlaškoj) Daruvar, Sirač i Pakrac obitelji grofova Janković; c) imanja u Požeškoj kotlini
Pleternica i Velika koja je najprije okupio u jednoj ruci barun Franjo Trenk, da bi kasnije
pripala obitelji Jakova pl. Svetića.
Osobito su po svom tipu značajne prve dvije grupe: dok strane veleposjedničke familije
uglavnom ne sudjeluju u političko-upravnom životu Slavonije – dotle su Pejačevići dali
nekoliko funkcionara Virovitičkoj, a Jankovići Požeškoj županiji. Još je važnija gospodarska
oznaka ovih grupa: strane obitelji drže ogromne latifundije kao jednu ekonomsku jedinicu –
domaće pak grofovske obitelji P. i J. imaju po nekoliko srednjih i manjih posjeda; oni doista u
ukupnoj površini odgovaraju kategoriji najkrupnijih, ali se njima gospodari nejedinstveno
pošto su u rukama pojedinih članova obitelji. (31)

Ilok: Središte srijemskog posjeda knezova Odescalchi bilo je u Iloku, te se on naziva iločkim
vlastelinstvom. Već 30.7.1697. dobio je sinovac pape Inocentija IX. knez Livije Odescalchi
vojvodstvo Srijema (sa titulom ''vojvodsko visočanstvo''). Iločko vlastelinstvo najkrupniji je
posjed u Srijemskoj županiji. Pri popisu 1737. bilo je podijeljeno na dva dijela: iločki ili
gornjosrijemski, te iriški ili donjosrijemski; prvi je obuhvaćao 16, a drugi 19 naselja. (32)
Erdut: Dobio ga je 23. 2. 1730. komorski savjetnik Ivan barun de Zauna, a njegova ga udovica
proda 1747. gorfu Palfiju. 3.6.1778. kupio je posjed (uvećan s Aljamšem i nekim drugim
gospodarstvima) Ivan Kap. Adamović. (39)

Provođenje reinkorporacije slavonsko-srijemskog Provincijala potaknuto je na Saboru u

Požunu 1741. pa je u svibnju 1743. započela radom komisija generala J. Engelshofena i
dvorskog savjetnika grofa A. Patačića. Izdavanje Provincijala, njegov prijelaz od komorske
pod županijsku upravu zahtijevao je znatan organizacijski napor. Osobito osjetljivo bilo je
pitanje kontribucije (drž. porez), budući da je državna vlast željela očuvati visinu poreznog
prihoda iz ranijeg perioda – a potrebno je bilo stvoriti sredstva i za rad županijskih organa.
Komisija je predlagala osnivanje Srijemske, Virovitičke, Požeške i Valpovačke županije, s
ukupno 4.818,14/24 selišta; kontribucijska svota iznosila bi nešto preko 100.000 forinti, dok
bi se za plaće županijskog činovništva izdvajalo nešto preko 19.120 forinti. Na Dvoru je,
međutim, odlučeno da se formiraju svega tri županije (bez V.). Reinkorporacijom je Slavonija
uključena u ugarsko-hrvatsko carinsko područje, pa su tridesetničarski uredi prenijeti na
granice prema T. Carstvu. Prema popisu direktora Pasardija (iz studenog 1745.) u srijemsku
Vojnu granicu uključeno je 621 selišta s područja pojedinih vlastelinstava. Rješavanje sukoba
oko novih međa, koji su izbili neposredno nakon reinkorporacije, imala je 1749. obaviti
komisija grofa Grašalkovića. (49)

Reinkorporirana Srijemska županija obuhvaćala je 1305,9/24 selišta (uz 265,3/4 sel. Pustara),
raspoređenih po sljedećim vlastelinstvima: Ilok, Vukovar, Mitrovica (kasnije Ruma), Zemun
(kasnije Vojka), Nuštar, Karlovci, zatim komorska sela (kasnije Šid, Čalma i Čerević) i
Neradin. Dva najkrupnija imanja iločko i vukovarsko opsezala su 2/3 čitavog zemljišta (535,
8/24 i 334, 9/24 selišta). Srijemskog županiji određena je prvobitno porezna svota od oko 28
tisuća forinti, čemu treba dodati županijski prirez i više drugih javnih podavanja (napose za
vojne potrebe u vezi s izgradnjom utvrda, obsrkbom vojske itd.). Općim povećanjem
kontribucije u Ugarskoj prema odluci požunskog Sabora 1751., kao i porastom potreba
županije dosegla je ukupna svota javnih podavanja u Srijemu već 1752. preko 40 tisuća
forinti. Visina opterećenje na području pojedinih vlastelinstava u srazmjeru je s njihovom
opsegom, pa je tako 1752. na iločko v. otpadalo oko 14.000 a na vukovarsko 11.000 forinti.
(50)

Popis iz 1745. iskazuje kao nosioce gospodarstva 4470 domaćina, 691 oženjene braće, 82
udovice. Oni su ukupno raspolagali sa 7.804, ¼ jutara obrađene zemlje, 6.145, ½ kosa livada i
5.468, ½ motika vinograda. Godinu dana kasnije slika je nešto izmijenjena, što treba dijelom
pripisati i činjenici da tijekom 1746. stanovništvo još nije bilo ustaljeno jer su vršena
preseljavanja u Granicu i obratno: tada je bilo 4.080 domaćina, 939 oženjene braće i sinova,
125 udovica, sa 5.776,5 jutara zasijane zemlje ( a s neobrađenom svega 12.725,5 jut.), 4.683
kosa livada (s pustim livadama svega 7.781,5 kosa), 5.359,5 motika vinograda (bez
kaluđerskih i predijalnih).
Ako uzmemo u obzir najveće fiksirane brojke zemljišne površine i prosjek domaćinstava,
onda proizlazi da je na jedno domaćinstvo otpadalo svega 2,5 jut. obradive zemlje, 1,5 kosa
livada i 1 motika vinograda. U odnosu prema cca 1300 selišta S. županije proizlazi kako na
jedno selište otpada oko 10 jutara obradive zemlje, 6 kosa livada i 4 motike vinograda –
odnosno da jedno prosječno gazdinstvo obuhvaća ¼ takvog selišta.
Županija je sva seljačka domaćinstva podijelila na tri kategorije. Za dobro domaćinstvo
smatralo se ono koje je imalo: domaćina i bar jednog oženjenog sina, 6 jutara zasijane zemlje,
6 kosa livade, 12 motika vinograda, ¾ jutra šljivika i 30 košnica pčela. Srednje domaćinstvo
trebalo je imati: domaćina, neoženjenog sina, 4 jutara zasijane zemlje, 4 kose livade, 6 motika
vinograda, ½ jutara šljivika, 3 vola, 2 krave, 2 konja, 4 svinje i 10 ovaca ili koza. Slabije
domaćinstvo imalo je samo domaćina, s 2 jutra usjeva, 2 kose livade, 2 motike vinograda, ¼
jutra šljivika, te jednim volom, kravom, konjem i dvije svinje. …dobro domaćinstvo ustvari
predstavlja sklop dvaju samostalnih gospodara (domaćina i bar jednog oženjenog sina), koji
tek zajedno dosižu opseg prosječnog selišta. Navedeno mišljenje Županije o opsegu dobrog
domaćinstva podudara se s veličinom prosječnog selišta; ali je u stvarnosti većina seljačkih
gazdinstava još bila tipa slabog domaćinstva, raspolažući u prosjeku sa svega ¼ takvog
selišta. Karlov urbar iz 1737. predviđao je prvenstveno novčanu rentu, tako da se robotna
obveza regulirala s 8 forinti po selištu. No, u znatnoj mjeri zemljoposjednici su i oduzimali
seljacima parcele koje su bile već privedene kulturi, dajući im u zamjenu još neobrađeno
zemljište; to se naročito provodilo prilikom urbarijalnih premjera. Slavonsko-srijemski
zemljoposjednici nastojali su zamijeniti novim propisima za njih nepovoljne odredbe Karlova
urbara. Njihovi prijedlozi svode se u osnovi na zahtjev, da se svaka odrasla muška osoba
optereti sa 12 dana robote godišnje. U tom je pogledu instruktivan tekst nacrta urbara
izrađenog po zajedničkoj komisiji triju slavonskih županija 1750., kao i primjedbe V. i S.
županije na taj tekst. Zajednička komisija predlagala je da se i nadalje zadrži dotadanja svota
terestrala od 11 forinti, ali da na to treba svaku mušku glavu od 16. do 60. godine opteretiti s
jednim radnim dano na mjesec odnosno 12 dana godišnje. Srijemska županija suglasila se s
tim; dok je Virovitička županija zastupala mišljenje kako od svake muške glave koja drži
sesionalni posjed treba uzimati dvije robote mjesečno – jer posjednici moraju težiti da se štvo
veća količina zemljišta iskrči i naseli, u interesu državne klase. U konačnom urbarijalnom
nacrtu S. županije od 2. travnja 1751. predviđa se kako bi uzimanje 12 robota godišnje po
svakoj muškoj glavi značilo u odnosu na pojedino selište obvezu od 2 radnika tjedno (104
robote godišnje), tj. računalo se da na čitavo urbarijalno selište dolazi u prosjeku 8 do 9
muških osoba. U tom duhu izrađen je bio privremeni slavonski urbar što ga je predložila
Dvoru komisija grofova Keglevića i Serbelonija 1755., a Carica potvrdila u rujnu te iste
godine.
(54-55)

Tužbe seljaka izražavaju u velikoj mjeri otpor prema sve većem pritisku zemljoposjednika na
radnu snagu podložnika. Nezadovoljstvo seljačkog stanovništva s odredbom privremenog
urbara po kojoj se legalizira ranija praksa uzimanja 12 robota godišnje od svakog odraslog
muškarca, vjerojatno je glavnim razlogom da definitivni slavonski urbar od 15. ožujka 1756.
donosi u tom pogledu značajnu promjenu. Norma je postavljena na temelju čitavog selišta,
tako da je ono opterećeno sa 48 besplatnih robotnih dana godišnje. Ako usporedimo s tom
odredbom raniji proračun županije koji je predviđao u praksi osiguranje 104 radna dana od
čitavog selišta, vidi se da je definitivni urbar tek djelomično udovoljio potražnji vlastelinskih
uprava za besplatnom radnom snagom – zaštićujući istovremeno u izvjesnoj mjeri seljačka
gazdinstva (zbog njihove uloge nosilaca javnih podavanja). Međutim, def. Urbar otvorio je
jednom nepreciznom odredbom mogućnost povećanja eksploatacije kmetskog rada –
obvezavši seljaka da izvrši sve one robote koje vlastelin od njega bude tražio preko 48
besplatnih (ručnih), od koji se mogao otkupiti; istina, ove prekobrojne robote vlastelin je
morao plaćati – 12 kr. ručnu ili 24 kr. vučnu robotu. Međutim, količinu prekobrojnih robota
urbar nije odredio, nego je ostavio na volju posjedniku, da ih zahtijeva prema potrebama svoje
ekonomije. Ta neodređenost supererogacije biva kasnije izvor stalnih sukoba između seljaka i
vlastelinskih uprava, dok je 1810. (poslije nove bune) Ugarsko namjesničko vijeće nije
ograničilo na 56 radnih dana. (55-56)

Prema materijalu Komaromijeve komisije stanje je na dva najveća posjeda u S. županiji,

iločkom i v., bilo ovakovo: na posjedu Ilok bilo je 87 inkvilinskih kuća i 879, 6/8 selišta
(prema regulaciji od 1759.) odnosno 1155, 1/8 selišta (prema novijoj regulaciji9; 145
inkvilina vukovarskog vlastelinstva davalo je godišnje 1740 robotnih dana, u odnosu na
24.584 robote seljaka-kmetova sa 383, 1/3 selišta (stara regulacija) odnosno 514, ¼ selišta
(nova regulacija). Oslanjanje vlastelinskih uprava na robotnu radnu obvezu podložnika, koja
se određivala količinom selišnog posjeda na svakom kmetskom gazdinstvu, uvjetovalo je i
zainteresiranost zemaljskih gospodara za održanje seljačkih selišta. Redovna je pojava da se
prilikom povremenih regulacija nove krčevine (privedene kulturi radom kmetova) uključuju u
selišni konstitutiv i time povećava opći broj selišta – što znači i odgovarajući porast
raspoložive robotne snage za alodij. (60-61)

Hrvatska na tajnim zemljovidima

I u većem dijelu istočne Slavonije uspostavljene su kraljevske županije. Najpoznatija je bila
Vukovska županija, ime je dobila po rijeci Vuki. Njezino sjedište bilo je u Vukovaru. Dalje
prema istoku, sve do utoka Save i Dunava prostirala se velika Srijemska županija. Trima
županijama na istoku Kraljevine Slavonije – Požeškom, Vukovskom i Srijemskom –
upravljali su, u vrijeme pojave prvih osmanlijskih ciklona tijekom 15. st., mačvanski banovi i
beogradski kapetani, sve do trenutka kad je Ugarska 1521. izgubila beogradsku tvrđavu. U
teritorijalno-upravnom ustroju K. Slavonije imale su njezine županije najistaknutiju ulogu u
političkom i gospodarskom životu zemlje. Svaka županija sa svojom samoupravom bila je kao
mala država, ''corpus separatum''. Županije već imaju svoj posebni grb, pečat, zastavu,
županijsku blagajnu, posebno poglavarstvo, vlastitu upravnu i sudsku vlast. Kroz Hrvatski
sabor aktivno sudjeluju u zakonodavstvu Kraljevine Hrvatske. Još u predtursko vrijeme bile
su u nas županije braniteljice ustavnih prava hrvatskog plemstva. Na čelu županije stajao je
župan kojeg imenuje kralj. Bio je odgovoran vladaru za provedbu državnih zakona i vladinih
uredbi. Njemu su bili povjereni i županijski činovnici, od kojih je morao zahtijevati da
obavljaju svoje dužnosti. Veliki je župan također bio predsjednik županijske skupštine. U
poslovima županije važnu ulogu imalo i posebno županijsko poglavarstvo. Tu su još bili
veliki i mali sudci namješteni u županijskim kotarima, zatim bilježnik i podbilježnici, koji su
vodili nemali županijski ured. Uz njih su još bili županijski odvjetnik, blagajnik,
računovodstvo, liječnik, vidar, mjernik i drugi. Na sve službe, izuzev tri posljednje, birali su
se na posebnoj županijskoj skupštini isključivo plemići Hrvatske. Osobito je zapažena njihova
uloga ustavnih stražara Kraljevine. Pazili su da vladar i središnje ustanove bečkog Dvora ne
vrijeđaju, ne krše ustav Kraljevine Hrvatske. (43-44)

Uz spomenuti magistralni put naselit će Turci svoje vlaške skupine kao nove branitelje. U
nizinama Srijema jedva da je itko ostao od starog hrvatskog žiteljstva. Skupine Vlaha
pravoslavne vjere prelaze u Srijem gdje nakratko služe kao turski krajišnici, branitelji T.
Carstva. (44)

…nego i zbog strogih odredbi islamskog šerijatskog zakona po kojemu svi muslimani moraju
napustiti islamsko područje koje padne u nemuslimanske ruke. Novi migracijski procesi iz
Srijema, Slavonije i drugih dijelova Hrvatske prema Jadranu pretvaraju se u svojevrsno
zabijanje muslimana u Bosnu i Hercegovinu. Prema zadnjem turskom popisu stanovništva
imao je Srijem i Slavonija oko 320.000 žitelja. Oko polovice stanovnika bili su muslimani. Iz
usporedbe prvog austrijskog popisa sa zadnjim turskim popisom vidljivo je da je u cijelom
Srijemu i Slavoniji ostala samo 1/3 žitelja. Takva demografska katastrofa nije zabilježena ni
za najvećih epidemija kuge. (45)
Vojni zapovjednici ponašali su se prema rijetko naseljenim seljacima okrutnije od feudalaca.
Dapače, sav oslobođeni dio Srijema uz Savu i Dunav do Petrovaradina predan je već zarana
vojnim zapovjednicima, koji će ovdje u Srijemu i dalje uz Savu u Slavoniji osnovati novu
Vojnu krajinu s tri pukovnije: Petrovaradinska, Brodska i Gradiška pukovnija. Bijedu
stanovništva koje se iz bronih zbjegova počelo vraćati napuštenim kućama i kolibama, opisao
je austrijski vojskovođa Ljudevit Badenski devedesetih godina 17. st. riječima: sav ovaj narod
pobjeći će u Tursku samo da se spasi od nameta carskih austrijskih vojnika. Na kraju 17. st.
Srijem je bio najslabije naseljen. Na jednom km2 živjelo je samo 6,1 stanovnika, a tek 1910.
broj će žitelja porasti na 65,6 po jednom km2. O izbjeglom stanovništvu i rijetkoj naseljenosti
svjedoči i najveći srijemski grad Vukovar, koji 1698. ima samo 57 kućedomaćina.
Prva seoba Srba (1690) donosi Srijemu i Slavoniji i prve srpske izbjegličke bujice. Naime,
zbog austrijskog neuspjeha da zadrži osvojene pozicije na Balkanu, (carska je vojska preko
Srbije i Kosova doprla do Skopja, ali se potom povukla), odvija se veliki seobni val. Srpske
izbjeglice pokreće i poziv bečkog Dvora. Ta nova svježa krv ojačat će već postojeće
pravoslavne doseljenike koji su u naše krajeve stizali kroz tursku, austrijsku i venecijansku
kolonizaciju Vlaha tijekom 16. i 17. st. Prema novijim mišljenjima bit će da je samo 1690.
prešlo u Habsburšku Monarhiju od 60.000 do 70.000 Srba, a iz Bosne je pristiglo oko 80.000
Hrvata.
Srijemom su se počele širiti močvare i ritovi. Da bi ubrzao dolazak tuđinaca, Dvor je počeo
prodavati i darivati velike feudalne posjede jer prijašnji svjetovni i crkveni zemljovlasnici
nakon 200 godina nisu mogli dokazati svoje pravo iz predtursko razdoblja. Posjede Tovarnik i
Sotin dobio je 1722. carski general von Fels. Vukovarsko vlastelinstvo daje se gorfu Johnu
Ferdinandu Kuffsteinu, a ta je obitelj vlastelinstvo 1736. prodala grofu Eltzu, nadbiskupu u
Mainzu za 175.000 rajnskih guldena.
…a ona je donesena tek poslije Beogradskog mira 1739. i povlačenja Habsburške Monarhije
iz Srbije. …potegnuta je 1747., uz gravitacijsko zaleđe ovih rijeka, nova Krajina – poznata
kao Slavonska krajina…
Razgraničenje između vojništva i seljaštva, tj. civilnog i vojnog dijela Srijema, započelo je
odlukom carice Marije Terezije 1745. o vraćanju Hrvatskoj oslobođenih zemalja, osnivanjem
triju županija: Srijemske, Požeške i Virovitičke.
Turski primjer spajanja županije u jedan sandžak prihvatio je i bečki Dvor, odredivši da S.
županija obuhvati i prostor stare V. županije. Bečki motivi bili su sasvim praktične naravi jer
su i jedna i druga stara županija izgubile gotovo polovicu svoga teritorija, prepustivši ga,
voljom Beča, novoj Krajini u Hrvatskoj. Razdvajanjem vojništva od seljaštva i
razgraničenjem između županija i pukovnija stvoreni su povoljni uvjeti za dolazak novih
kolonista tuđinaca, jer su prostori krajiških pukovnija bili zatvoreni za veće naseljavanje i
ulazak u stalež seljaka-vojnika. (46-47)

Godine 1765. stiže prva veća grupa Nijemaca obrtnika. Naseliše se u najveća gradska središta
Vukovar i Mitrovicu u Petrovaradinskoj pukovniji. Prva veća kolonija Slovaka stiže 1770. Sa
Slovacima stižu i kalvini Mađari. U početku odabraše za svoje odredište Staru Pazovu. Ritam
dolaska tuđinaca iz alpskih zemalja ubrzao je Josip II., izdavši 1782. poznati
Einwanderungsoatent za sve ratare Monarhije. Josip II. daje dolasku tuđinaca u Srijem i
osobni biljeg. Nakon oslobodilačkih ratova…vraćaju se u Srijem franjevci koji su ovdje imali
svoje samostane još u srednjem vijeku. U 18. st. daju veliki doprinos obnovi Srijema, osobito
obnovi prosvjete i kulture. U njihovim samostanima u Vukovaru, Iloku i Šarengradu djeluju
između ostalog i prve ljekarne, a zbog pastoralne medicine koja se njegovala u ovom
crkvenom redu bili su srijemski franjevci nositelji temeljnoga zdravstvenog obrazovanja. (47)

Samo nekoliko godina poslije Svištovskog mira 1791., i trećeg izlaska austrijske vojske iz
Beograda u 18. st, zahvatila je Srijem epidemija kuge. Pojavila se najprije u krajiškom naselju
Krnjaševcima, od kuda je prenesena u Irig, a iz Iriga u Vukovar. Karantena je proglašena
1795. Za sve zaražene Vukovarce podignuto je posebno naselje. Od kuge je umrlo samo u
Vukovaru 40 osoba, a spaljeno je, preventivno, 20 kuća. (48)

Kanonske vizitacije 4.

Ima stalan prihod, kao i onaj od štolarine. Od svakog bračnog para ima po 2 osmaka pšenice,
a ima ih oko 200 pari. Ptošle su godine dali u gotovini 43 forinte, a u žitu jedva 7 osmaka, i to
zbog prevelikog siromaštva, što iznosi, kad sse svede na mjesnu cijenu, 1 forint i 50 novčića.
Iz šesnaestine pšenice ima 8 kila, što po tekućoj cijeni iznosi 16 forinti, zatim 10 vjedara vina,
što iznosi 13 forinti i 4,5 novčića. (407)

Upravitelj škole je Josip Stojanović, rimokatolik, koji je položio ispovijest vjere stojeći pred
vizitacijom. Sada ovdje ima 37 učenika, od kojih su 2 došla do višeg gramatičkog razreda,
dok se drugi poučavaju u osnovama. Otac upravitelj je u svemu zadovoljan njegovim
vladanjem i službom. Njegov je stalni prihod: od svakog učenika bi mjesečno trebao primati
15 novčića i premda nisu svi time zadovoljni, ipak dobije 25 forinti. Nadalje, od Visokog
vlastelinstva ima 30 forinti. Od štolarine nema nikakav prihod.
Zemljišni gospodar je uzoriti i presvijetli gospodin knez nadbiskup Moguntinski i izbornik
SRC. Ima pravo patronata podijeljeno od Njegovog Veličanstva, koje je bilo očitovano
prilikom uvoda u zemljišni posjed. Tvrđava je smještena na brdašcu i sva je ruševna.
Dosljedno tome nije sposobna da donose nikakvu korist.
Broj duša sposobnih za ispovijed je 800, a djece oko 120, dok je ostali narod skoro u
jednakom broju šizmatički (pravoslavni), s javnim obavljanjem vjeroispovijesti.
Narod je pobožan, čest u crkvi te nema drugih javnih grešnika…Stoga je pobožnost sad tako
uređena, da kao do sada ujutro prisustvuju u crkvi bogoslužju za javnu molitvu i prošnje, a
popodne se mogu slobodno posvetiti poslovima. Bratovštinu trećoredaca, vezanu uz sveti
serafski red, upravljaju sami otci prema pravilima i statutu. U mjestu ne postoji nikakva
bolnica. Ovaj rečeni sveti serafski red ima samostan, koji je dijelom izgrađen iz župnih
prihoda, poslije izbavljenja ispod turskog jarma s tom svrhom, da u ovom zavičaju ostane
njihovoj upravi, a dijelom i iz drugih milostinja vjernika sve do izgradnje crkve. Iz istoga
fonda podignuta je uz samostan i crkva, kojoj još treba samo toranj. (409)

U ovom su mjestu, osim katolika, brojni pravoslavci. Narod je bogobojazan, održava

blagdane, premda postoje oko vlastelinske kuće naizmjenični podvozi na blagdane i
nedjelje…(507)
Postoji osim toga zidana kapela na strani grada smještena na zajedničkom groblju, posvećena
u čast Žalostne Bl. Dj. Marije. U njoj se služi misa na portatilu, pokrivenom potrebnim
oltarnicima, u vrijeme prosnih dana, zatim na Dušni dan, kao i na neke druge dane. S ove
strane Vuke postoji zidana vlastelinska kapela posvećena u čast sv. Roka koja je pod svodom
i oslikana, u kojoj se služi misa samo u obične dane iznad portatila pokrivenog trima
oltarnicima.
Od Hrvata (Ilira) ima 310 bračnih parova, od Nijemaca u gradu 18 parova, a Nijemaca preko
Vuke 33 para. Broj duša Hrvata sposobnih za ispovijed i pričest je 978, a za ispovijed samo
36. broj duša Nijemaca sposobnih za ispovijed i pričest je 83, a za ispovijed samo 12, dok
Nijemaca preko Vuke ima za ispovijed i pričest 112, a samo za ispovijed 21. U gradu je
rimokatolički narod tako pomiješan s pravoslavcima (raskolnicima) da ga ovi nadvisuju
brojem. A preko Vuke su svi rimokatolici.
Zatim, kad se ide u crkvu na vjenčanje, ide se s galamom, vikom, glazbenicima i nekim
mimom pučki zvanim ''csaus'', koji prikazuje mnoge neprikladnosti, odaje viku, besramne
pjesme, nečiste riječi i nepristojne čine prema oko stojećoj mladeži. Osim toga, da je u kući
svadbe bilo u običaju zločesto podizanje nekog stijega. (511-513)

Tu je došao i gosp. Savjetnik Mihovil Cseh opunomoćenik ovoga vukovarskog vlastelinstva,

zatim Emerik Koczo zamjenik podžupana srijemske županije Emerika Jancsoa, potom
savjetnik Juraj Po''hr de Rosenthall, Antun Pecsi vlastelinski provizor…(45)

Crkvu je konsekrirao 8. svibnja 1730. godine presvijetli i mnogopošt. Gosp. Sigismund

Berenyi pečuški biskup. (181)

Postojala je bratovština sv. Franje Serafskog, ali je ona dokinuta za vrijeme cara Josipa II.
(193) Drugi kameni križ nalazi se usred Vukovara koji je podigao Franjo Vrdovac…

U Vukovaru postoji pravoslavna crkva s tri svećenika, te ima 430 kuća. U Novom Vukovaru
nema pravoslavne crkve, ali ima 17 kuća, bez paroha, zatim postoji 9 Židova bez sinagoge.
(199)

…već su 1704. godine ti otci sagradili drvenu crkvu na mjestu gdje se sada nalazi kapela sv.
Ivana Nepomuka ispred pročelja samostana, tada gotovo uz rezidenciju. Njezin prvi
predstojnik je bio kako se čita 1715. otac Marko Dragojević. …te su ovo zemljište (budući da
prije toga nije bilo pod ničijim pravom, kako govori autentični dokument od 20. prosinca
1722.) dobili na dar od njegovog zakonitog posjednika mnogopoštovanog gosp. Andrije
natalya, čija je darovnica slobodno vlastoručno načinjena 5. svibnja 1723. godine, primivši
tada i dopuštenje gosp. Pečuškog biskupa, načinjeno pismeno 8. travnja 1723…. te su nakon 6
godina zadobili na generalnom kapitulu reda u Milanu 1729. godine pravo stvarnog
samostana.

Kronika franjevačkog samostana

Za vrijeme bune Franje II. Rakoczija (1703.-1711.) njegove su pristaše 1704. godine osvojile
Bač. Franjevci iz bačkog samostana sklonili su se u Ilok i Petrovaradin, a gvardijan Antun
Oršić s nekoliko redovnika smjestio se u Vukovar prenijevši ondje bački samostan. Tako je od
1704. do 1715. u Vukovaru djelovao bački samostan svete Marije. Tako je gvardijan Antun
Oršić zatečeni prostor uredio i nadogradio uredivši podrum, izgradivši blagovaonicu, kuhinju
i četiri ćelije za redovnike. Također je dao podići drvenu crkvu pored kuće, u čast apostola
Filipa i Jakova. Kada je za gvardijana bio imenovan Marko Dragojević 1712. godine,
započela je obnova bačkog samostana te su se naposljetku 1715. vratili u Bač. Ipak, provincija
je 1719. odlučila da se u Vukovaru osnuje franjevačka rezidencija čiji će upravitelj biti Marko
Dragojević. Kada je Antun Bibić, inače rođeni Vukovarac, bio imenovan gvardijanom u
Baču, odlučio je 1723. odreći se vlasti nad vukovarskom rezidencijom. Naime, pečuški je
biskup 1723. dao suglasnost da se u Vukovaru podigne samostan s crkvom, što je odobrio i
kralj Karlo VI. Na općem zboru franjevačkog reda u Milanu 1730. provincijal Ivan
Kopijarević ishodio je dopuštenje za osnutak šest samostana iz postojećih rezidencija…tako je
provincijal 23. svibnja 1730. vukovarsku rezidenciju proglasio samostanom, a za prvoga je
gvardijana bio imenovan Marko Dragojević.

Temeljni kamen nove crkve postavio je Andrija Natali, župnik u Nijemcima, 24 lipnja 1723.
po nalogu pečuškog biskupa Vilima Franje Nesselroda. Mjesec dana ranije, odnosno 5.
svibnja, taj je isti Andrija Natali darovao svoje zemljište franjevcima za izgradnju crkve. Pet
godina kasnije, točnije 17 studenoga 1732. uz veliku su se procesiju preselili iz stare crkve u
novu. Za novu je crkvu grof Kuffstein nabavio glavni oltar sa svijećnjacima, a dvije su
Njemice 1739. nabavile kip BDM. Godine 1738. pomoćni pečuški biskup Sigismund Berenyi
blagoslovio je crkvu te je odredio da se kao dan posvećenja crkve slavi prva nedjelja poslije
blagdana sv. Mihaela. Iste je godine upravitelj vukovarskog vlastelinstva Anton Po''hr de
Rosenthal podignuo oltar posvećen BDM i Božji grob. Godine 1745. podignut je toranj u
kojemu se nalazilo pet zvona. Međutim, zbog loše gradnje nagnuo se već nakon nekoliko
godina i morali su ga srušiti, sa svodom i svetohraništem koje je bio povukao sa sobom.
Umjesto njega podignuli su novi, drveni toranj 1773.

U vukovarskom su se samostanu, zahvaljujući relativno brzoj gradnji samostana i crkve

(zidani samostan započeli su graditi 1723.,da bi do 1733. bilo izgrađeno sjeverno, zapadno i
istočno krilo samostana, a crkva je bila dovršena 1733.) relativno brzo stekli uvjeti da se ondje
osnuje filozofsko učilište. To je učinio provincijal Ante Marković 1733. godine. visoka
filozofska škola u Vukovaru pružala je trogodišnju filozofsku naobrazbu propisanu
franjevačkim školskim zakonodavstvom. Prvi nastavnik bio je Ivan Šagovac, a školu je
pohađalo osmero studenata. Za vrijeme marijaterezijanskih prosvjetnih reformi (od 1772.)
franjevačka su učilišta morala uskladiti svoj program s programom državnih akademija. Kada
je Visoka filozofska škola bila ukinuta za vrijeme jozefinizma 1783., do tada je odškolovala
150 franjevaca.

Otac Josip Janković, rodom iz Vukovara, njemački i mađarski predstavnik među generalnim
definitorima franjevačkog reda, tijekom svojega službovanja u Rimu izmolio je kod pape
Benedikta XIV. suglasnost da tijelo sv. Bone prenese iz Rima u Vukovar 1753. godine. tijelo
je doneseno u Vukovar 23. lipnja 1754. godine, u vrijeme održavanja provincijalnoga
kapitula. Sarkofag s njegovim tijelom bio je smješten na postojeći oltar sv. Josip, koji će
kasnije postati oltar sv. Bone.

Godine Gospodnje 1728. primio je presvijetli gospodin Kuffstein vukovarsko vlastelinstvo.

Instalacija je bila iste godine i umjesto presvijetlog gospodina grofa instaliran je gospodin
Passardy. Također je u studenome iste godine ovdje i na svojemu vlastelinstvu bio presvijetli
gospodin grof Kuffstein te je…(13)

U ovoj prvoj godini zidovi crkve u cijelosti su podignuti i također je pripremljena drvena
građa za krov crkve, jednako su tako podignuti zidovi onoga krila koje ide od glavnih vrata do
zvonika(17309. (85)

Dana 21. lipnja godine Gospodnje 1732. dogodila se nečuvena oluja, tuča i snažan vjetar, da
tako kažem u jednoj riječi, koji je uz najveću štetu ljudima poharao sve vinograde, usjeve i
vrtove. Naš se zvonik u staroj crkvi sa zvonima srušio na zemlju…mnoge su kuće porušene.
Zbog te oluje mnogi su ljudi osiromašili pa su takoreći dovedeni na prosjački štap. (85)

…na ovaj je dan izvršeno preseljenje iz stare crkve u novu i blagoslov nove crkve po
velečasnome ocu Marko Dragojevići, djelatnom gvardijanu (1732). (91)

Unutar te godine, to jest 1736., došlo je do komešanja na vlastelinstvima: seljaci su se

pobunili protiv svojih gospodara, a to se dogodilo i na vukovarskome vlastelinstvu; i radi
smirivanja buna gvardijan je s definitorom Antunom Bibićem dvaput išao na njihovu
skupštinu, uz vrlo veliku opasnost po svoje živote. Nakon što je buna okončana, nije se
pronašao nitko od njemačkih službenika tko bi im zahvalio. Upravo suprotno, neprijateljski su
to prihvatili. (111)

No ove je godine bilo jedino zlo što su jadni vojnici, poslije toliko nevolja i nesreće, vraćajući
se u svoje logore slabi zbog zarazne i kužne bolesti, kamo god bi prešli, zarazili mjesta, pa se
tako dogodilo i ovdje u Vukovaru. Kuga je izbila oko prvog studenog i traje još i sada, to jest
prvoga svibnja 1739. U ovome su razdoblju jadni ljudi mnogo propatili jer su morali izlaziti
do šuma i vinograda, pa su mnogi umrli. Između ostalih bili su izložena za Ilire časni otac
Bonaventura Vlaović, a za Nijemce te vojnike u vojarnama časni otac Mihael Nijemac,
student filozofije. Ljudi su dolazili iz svih krajeva te je gotovo cijelo ovo trgovište bilo mjesto
karantene i zato su veoma mnogi zaraženi. Petoga veljače 1739. bio je veliki potres s velikom
štetom za crkvu i samostan. Toga je dana bio šest puta i treslo se osam dana…(135-137)

Ta 1739. godina bila je nerodna godina ovdje u Srijemu. Pšenice je bilo jako slabo, vina isto
tako u maloj količini, ali dosta dobroga. Naposljetku, mnogo je ljudi pretrpjelo glad. Ove je
godina bila vrlo oštra zima i mnogi koji su zbog karantene morali izići izvan trgovišta, to jest
kužni, umrli su od studeni i kuge. (139) (još loših stvari na 141)
Za kapelicu su nešto udijelile Švabe iz toga sela, ali je gospodin upravitelj Anton Po''hr sve
učinio te je bio kao utemeljitelj. U svibnju ove godine stanovnici Vukovara započeli su graditi
kapelu na groblju iz zavjeta danog u vrijeme kuge. (143)

Naposljetku, ove 1746. godine, kako bi se ponovno uspostavio prijašnji sjaj, kroz davanje
ugarskih zakona i prava presvijetla kraljica Ugarske Marija Terezija…odredi da se u blagajni
predvidi kraljevska komisija za nas. U sastav rečene komisije milostivog kraljevstva ušli su
preuzvišeni gospodin Engelshofen, temišvarski general, presvijetli gospodin Aleksandar iz
obitelji grofova Patačić i presvijetli gospodin barun Adam Vajaj. Oni su dakle pripojili
kraljevstva Slavonije i Srijema Kraljevini Hrvatskoj pod ugarskom krunom i podijelili rečena
kraljevstva na tri županije: Slavoniju na dvije (Virovitička i Požeška), a Srijem na jednu
županiju. Nastala je nemala zbrka jer je presvijetli gospodin Marko Pejačević iz ovoga kraja,
koji je trebao biti izabran za administratora velikog župana ove slavne županije, uložio žalbu
zbog toga što su mu oduzeti neki dijelovi njegova vlastelinstva. Zato su izabrani drugi
činovnici, primjerice podžupan Stjepan Jancso i ostali, a on je ostao bez položaja sve do
sljedeće kraljevske odluke. (195-197)

25. travnja ovdje je u Vukovaru preko rijeke Vuke započela gradnja novoga vlastelinskog
dvorca, koju je započeo opunomoćenik ovoga slavnog vukovarskog vlastelinstva, ugledni i
presvijetli gospodin Jakob Anton Po''hr de Rosenthal…u ime zemaljskoga gospodara,
gospodina Anselma Kazimira Franje, grofa SRC iz i od Eltza… Položen je kamen temeljac, a
sv. Ivan Nepomuk izabran je za zaštitnika kuće. Iste je godine 30. travnja položen kamen
temeljac za gradnju kapele pod imenom sv. Ivan N…Pri izgradnji kapele najveći je
dobročinitelj bio presvijetli gospodin J.A.P. de Rosenthal, vitez SRC, vukovarski upravitelj.
Dovršena je 24. rujna. (219)
(225) (241) (263 o Boni)

Zapisnici sjednica

Stoga se je 14. svibnja 1741. godine sastao zajednički Hrvatsko-ugarski sabor, koji je sazvala
kraljica Marija Terezija, na kojem su hrvatski Staleži i Redovi zatražili da se Srijem i
Slavonija sjedine s maticom zemljom Hrvatskom. Na tome se radilo do 1743. kada je
imenovano posebno povjerenstvo na čelu s generalom feldmaršalom barunom Franjom
Engelshoffenom, kao predstavnikom vojne strane, zatim grofom Aleksandrom Patačićem,
banovim zastupnikom i šimeškim velikim županom, barunom Ladislavom Vayay,
savjetnikom Dvorske komore, Ivanom Bužanom, vijećnikom i sudcem Banskog stola…to se
na uređenju Vojne granice i uspostavi županija opet počelo raditi od 6. ožujka 1745.
Stanovnicima se dozvolilo slobodno opredjeljivanje da ostanu na vlastelinstvu, tj. civilnom
području, ili da prijeđu na vojno područje, a s tim u vezi trebalo je uslijediti i njihovo
preseljenje na određeno civilno ili vojno područje. Začudo, malo se podanika odlučilo za
graničare, navodno, kako je konstatirala komisija, zbog pritiska i obmane vlastele. Općenito
govoreći, pravoslavno stanovništvo (većinom izbjeglo iz jugoistočne Europe) više se
odlučivalo za graničare, dok Hrvati i sesilno stanovništvo doseljeno sa Zapada za civilno
područje. Tako se npr. Iz Vukovarskog vlastelinstva priključilo selo Laze granici jer se za
graničare odlučilo 26 domaćinstava, u Jankovcima 12, u Slakovcima 13, Nijemcima 29,
Maloj Vaški jedan, Ilincima tri, dok su ostali u većini bili za županiju. No i vlastela i vojska
mamili su seljake raznim obećanjima i olakšicama.
Carska instrukcija za reinkorporaciju županija ponajprije je naredila komisiji da provede opću
amnestiju razbojnika i hajduka, kojih je bilo mnogo, te da uvede javni red i sigurnost.
Komisija je uredila i carinske urede (tridesetnice) na novim lokacijama zbog novonastalih
unutarnjih granica. Ostala je i dalje povlastica da se u Donjoj Slavoniji i Srijemu novi
doseljenici oslobađaju tri godine podavanja da bi se tako potaklo naseljavanje Nijemaca i
drugih stanovnika.
Grof Ljudevit Patačić dobio je zaduženje od Kraljica M.T. da izvrši obnovu Srijemske
županije, čije je središte određeno u starom gradu na utoku rijeke Vuke u Dunav u Vukovaru.
Svečanost obnove županije održana je 11.studenog 1745. u Vukovaru, kada je barun Marko
Pejačević imenovan župan-administratorom (vršitelj dužnosti) S. županije koji je istom 30.
srpnja 1751. postao srijemski veliki župan i obnašao tu dužnost do svoje smrti 16. siječnja
1762. Ta je svečana povorka prvo otišla u katoličku crkvu otaca franjevaca u Vukovaru, … ,
dok je svečani čin uspostave županije održan u vukovarskoj vojarni. (17-18)

12. studenog 1745. održana je prva skupština novoosnovane S. županije. Ponajprije je

pročitana instrukcija Carskog dvora upućena administratoru županije o zadaćama, načinu rada
i ovlaštenjima između kojih izdvajamo:
1. Dužnost je županije širiti katoličku vjeru, ali i poštovati pravoslavnu. Nadalje, potrebno je
poštovati odredbe Karlova urbara iz 1737. o pravima i dužnostima zemaljske vlastele i
podanika-seljaka te sprječavati prekomjerno iskorištavanje seljaka, posebno pri ubiranju
desetine.
6. Iako su Srijem i Slavonija priključeni Hrvatskoj, ipak će se ubirati kontribucija (porez),
izdržavati vojska i drugi javni tereti kao u ugarskim županijama.
Posebno je istaknuta da će službeni jezik u županijskim dopisima biti latinski ili hrvatski
pisan latinicom i drugo.
Tako su uspostavljena prvo dva, a od 1756. tri sudbena kotara. Prvih godina županijski zatvor
nalazio se u tvrđavi u Iloku, a blagajna i arhiv u Odescalchijevom dvorcu također u Iloku.
Županijske skupštine održavale su se većinom u vojarnama u Vukovaru, dok nije istom 1777.
izgrađena lijepa županijska zgrada u Vukovaru, iako je gradnja županijske zgrade prvotno bila
planirana u Iloku.
Granice ili područje S. županije bili su određeni 1745. zemljišnim posjedima Vukovarskim
vlastelinstvom grofa Eltza, iločkim kneza Odescalchija, dok je nuštarski posjed grofa Gosseau
presijecala županijska granica, ostavivši sjeverni dio Virovitičkoj, a južni dio S. županiji. (21-
23)

..za njezinu odluku od 27. travnja 1746., kojom je, uglavnom, prihvatila rad Patačić-
Engelshoffenove komisije o uspostavi S. županije i razgraničenje s Vojnom granicom. (prva
točka) Tu je izrijekom navedeno da se imena naroda na graničarskom području Klementinci,
Srbi, Albanci, Hrvati i drugi ubuduće dokidaju te da će se svi nazivati samo graničari. U
drugoj točki navedeno je da se ostalo područje S. i S. podijeli na tri županije, i to: Virovitičku,
Požešku i S. te da se one podvrgavaju hrvatskoj kraljevini i hrvatskom banu. (24)
Županija je od svojeg osnutka predstavljala u državnoj strukturi vlasti administrativno-
sudsko-teritorijalnu i plemićku zajednicu. Ona je ipak bila više sudsko-teritorijalna
organizacijska jedinica nego upravna jer su i upravne poslove obavljali sudski organi kao
izvršni organi Bečkog dvora, Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća i Hrvatskog sabora
te hrvatskog bana. Njezinoj upravnoj djelatnosti pripadala je briga oko očuvanja javnog
poretka i mira, razrezivanje poreza, obavještavanje pučanstva o propisima i odredbama viših
organa vlasti te briga da se oni poštuju i izvršavaju, osobito iz područja obrane zemlje.
Stoga županija i nije samostalna nastupala ni prema kralju ni prema zajedničkom Hrvatsko-
ugarskom saboru, već je Hrvatski sabor, odnosno hrvatski ban slao deputacije kralju ili
njegovim uredima zbog rješavanja određenih pitanja u županijama, ali ne kao problem tih
županija nego kao problem staleža i redova županije. …da je županija bila organ viših
državnih vlasti, prvotno carskog dvora, hrvatskog bana i Sabora te Ugarskog k.n. vijeća sa
sjedištem u Požunu.
Na čelu županije nalazio se veliki župan kao vrhovni upravitelj i voditelj svih županijskih
poslova, redoviti visoki plemić s titulom baruna ili grofa. Pod njegovim vodstvom stajalo je
županijsko poglavarstvo koje je prvotno imalo jednog, a poslije dva podžupana…
Veliki župan krajem 18. st. više nije smio biti stranac, nego je trebao potjecati iz županije,
morao se odlikovati po rodu, rangu, sposobnostima i zaslugama te po značajnom zemljišnom
posjedu.
Vrlo česte bile su točke na dnevnom redu skupština S. županije, a potom provođenje istrage
vojnih dezertera, osobito nakon raspuštanja Trenkove pukovnije i austrijsko-pruskih ratova,
zatim progon i hvatanje razbojnika i pobjeglih osoba iz zatvora.
…npr. Izvješće 1756. godine da nema Židova na njezinom području, zatim o kalvinima, a
napose su česte bile rasprave i problemi s pripadnicima grčkog nesjedinjenog obreda
(pravoslavcima). Osobito je bilo dosta prigovora protiv pravoslavnih manastira zbog
neplaćanja poreza i drugih izbjegavanja javnih tereta i obveza. Tako je konačno carska
odredba 1753. odredila da se može izgraditi pravoslavna crkva ako su u selu živjeli samo
pravoslavni i to najmanje 30 obitelji (1753. godine)
O zdravstvenom stanju govori podatak da je županija službeno konstatirala da na njezinom
području nije bilo 1754. ni jednog liječnika već samo nekoliko ranarnika. Istom 1762.
uvedena je prva ljekarna na područje S. županije u Vukovaru, i to kao filijala osječke ljekarne
te je izražena potreba da se namjesti jedan liječnik i tri stručna ranarnika.
Zanimljivo je spomenuti spor 1757. godine koji je nastao oko dunavskog otoka između V.
vlastelinstva i građana Vukovara o tome komu pripada taj otok (Ada).
Razdoblje vladavine Josipa II. obilježeno je velikim brojem reformi, a ovdje valja istaknuti
upravnu reformu na temelju koje je 1785. ukinuto županije te više njih udružio u
novoosnovane oblasti. Srijemska županija bila je ukinuta i pribrojena Pečuškom okrugu.

Vukovarsko vlastelinstvo – Sršan

…dočim su organizaciju uprave vodili činovnici carske komore već od 1688. Oni su prema
dobivenim instrukcijama načinili popise svih „živih i mrtvih“ naselja, ograničili „hatare“
pojedinih mjesta, ustanovili obradive i neobradive zemljišne površine, popisali oranice…, te
ugovorili sa zatečenim stanovništvom visinu godišnje kontribucije (poreza) i svakom naselju
izdali primarnu gruntovnicu ili katastar. Svu su zemlju podijelili u provizorate tj. u
privremena upravna područja koji će vršiti upravu i sudstvo.
Prema osnovi biskupa Kolonića bečki dvor je mislio kako bi „Ugarska, Hrvatska i Turkom
otete zemlje mogle kralju otvoriti nova vrela prihoda. Prijašnjim svjetovnim vlasnicima nije
dužan car povratiti zemlje, jer su one njegovim novcem i krvlju njegove vojske pridobite.
Mogli bi se ipak savjetovati da im kraljevskom milošću i darežljivošću zemlje prepusti ako
poveljama svoje pravo dokažu, ali podjednako oni imaju priložiti prisegu vjernosti, plaćati
porez, primati vojsku na stan i nositi sve druge javne terete. Svećenstvu neka se po
kanonskom pravu vrate dobra, ali i oni treba da nose javne terete.“ Taj kraljevski otpis je čitan
u hrvatskom saboru 8. ožujka 1700. godine. (10)

Poradi toga je 22. svibnja 1737. car Karlo VI. izdao Urbar za Slavoniju, koji je uređivao
odnose između seljaka i novih gospodara. U njemu su bile određene osnovne dužnosti i prava
na relaciji seljak – feudalac i obratno. U Urbaru su utvrđeni zemljišni odnosi, veličina selišta,
broj rabota, visina poreza i podavanja, desetina, regalna prava, podavanja za vojsku i ostalo.
Unatoč svega toga seljak-kmet je ipak imao malo koristi jer su vlastela i dalje postupala
prema uhodanoj praksi ili svojem nahođenju. Poradi toga su u Slavoniji i Srijemu nicale česte
bune, nemiri i javno nezadovoljstvo o čemu imamo dosta podataka u arhivskim dokumentima
i nekim objavljenim radovima. (11)

Godine 1771. obdarila je carica Marija Terezija obitelj von Eltz, „za vjernu službu“,
vukovarskim posjedom kao majoratskim vlasništvom ili pravom nasljeđivanja prvorođenog
muškog potomka i s pravom da je posjed neotuđiv od obitelji Eltz. To je u ono vrijeme mnogo
značilo, jer će otada gledati na posjed kao vlastito dobro i više mu posvećivati pažnje. On
(Hugo Filip) je uveo racionalne mjere u gospodarstvo i na vukovarski posjed po uzoru
zapadnoeuropskih gospodarstava. Dao je između ostalog premjeriti posjed i mapirati ga, uveo
je bolju administraciju i centralno knjigovodstvo…Mjerenje zemljišta i mapiranje je završeno
1788. godine pa iz tog vremena imamo sačuvan bogat fond katastarskih nacrta i karata sela i
cijelog posjeda. (12)

Među prvim našim posjedima koji su pripali stranim vlasnicima bio je iločki posjed koji je
obuhvaćao velik dio Srijema. Njega je Bečki dvor 1698. godine dao knezu Liviju
Odescalchiju, nećaku pape Livija, kao protuuslugu za pomoć u ratu protiv Turaka. Posjede
Tovarnik i Sotin dobio je 1720. godine od vojske i Državne komore general von Fels. Njega
je 1721. naslijedila njegova kćerka Marija Margareta Freiin Collona von Fels, koja ih je već
1722. prodala generalu grofu Odvyeru, a ovaj ih je 1728. godine prodao barunu Johannu
Wilhelmu von Pfeffershofenu za 155.000 rajnskih forinti.
…tada je vukovarski posjed obuhvaćao sljedeća mjesta: Stari i Novi Vukovar, Banovce,
Berak, Bogdanovce, Čakovce, Đeletovce, Ilaču, Ilince, Jankovce, Laze, Lovas, Malu Vlašku,
Mikluševce, Mohovo, Negoslavce, Nijemce, Novake, Opatovac, Orolik, Petrovce, Slakovce,
Svinjarevce, Šarengrad i Tompojevce. Ujedno je grof Kuffstein 16. lipnja 1728. godine kupio
od baruna W. Pfeffershofena posjede Tovarnik i Sotin i pripojio ih vukovarskom posjedu. Car
Karlo VI. je 26. travnja 1731. godine potvrdio čitav vukovarski posjed zajedno s Tovarnikom
i Sotinom grofu Kuffsteinu. Pored toga tome je posjedu pripojeno još 100 selišta, tj. mjesta:
Antin, Bobota, Korođ, Pačetin, Tordince, Trpinja i Vera, koja su se nalazila na zapadnom
dijelu vu. Posjeda, a koja su do tada bila carsko dobro. (formirano Vu. Vlastelinstvo).
…jedino što su 1745. mjesta Banovci, Đeletovci, Ilinci, Laze, Nijemci, Orolik i Slakovci sa
61,5 selišta potpala pod Vojnu Karjinu. (16-17)
Vukovarski posjed je obuhvaćao 34 naselja, a sjedište mu se nalazilo u Vukovaru s oko
87.000 jutara zemljišta u feudalnom razdoblju.(27)

Zapisi sjednica II

(Sedmogodišnji rat) …S. županija je novačila mladiće za pukovnije Karla Simbschena i

Jakova Preysacha. Očekivano, više se spominje pukovnija baruna karla Simbschena, budući
da je to bila slavonska pukovnija, potekla iz Trenkovih pandura 1741. godine. (Kasnija 53.
ugarska (hrvatska) pješačka pukovnija čiji se stožer nalazio u Beču. Od 1745. bila je nazivana
pukovnijom Trenkovih pandura, a 1748. preimenovana u Slavonski bataljun. Godine 1756.
bila je ustrojena kao linijska pješačka pukovnija kojoj je sve do 1763. vlasnik bio grof
Simbschen.) Osim tereta novačenja, jednako veliki teret predstavljalo je ukonačivanje vojske
na prostoru županije. Na županijskim skupštinama često se raspravljalo o načinu kako što
jednostavnije ukonačiti vojsku te kako osigurati krajcar pomoći za ukonačene vojske.
Županija je tako, skupa s drugim dvjema donjoslavonskim županijama, morala ukonačivati po
dva eskadrona konjičke pukovnije Karla Palffyja. (Kod Požeške županije nalazio se smješten i
stožer pukovnije). Što se pak financiranja rata tiče, cijela je Monarhija bila preopterećena
stalnim uvođenjem novih poreza i prisilnih zajmova. Financijske poteškoće su 1761.
iznjedrile osnutak Staleške kreditne deputacije koju su činili češki i austrijski staleži. U
dogovoru s njima bile su tiskane zajamske obveznice koje su trebale kreditirati ratne prilike.
Međutim, one nisu ponijele veći uspjeh jer su bile prihvaćene kao legitimno sredstvo plaćanja
koje je dospjelo u ruke naroda, a budući da se njome mogla plaćati i kontribucije, te su se
obveznice vraćale u kraljevsku riznicu. Stoga je Hatzfeld 1762. prdložio da se postojeća
praksa napusti te su umjesto postojećih obveznica, koje su bile prikupljene i spaljene, uvedene
nove, platežne obveznice, a Bečka je banka tiskala papirnati novac (Banco – Zettel).
Usporedno s puštanjem obveznica u optjecaj, kraljica je zabranila optjecaj više stranih valuta
(uključujući i dubrovački talir). Treba istaknuti da će nekoliko godina poslije veći dio toga
duga u obveznicama biti isplaćen, a Banco-Zettel će ostati u optjecaju kao prvi papirnati
novac Monarhije (XII-XIV)

…a to je predaja Srijemskoj županiji jedne od osam zarobljenih pruskih zastava koja je, kao
ratni plijen, bila izvješena u franjevačkoj crkvi u Vukovaru. (XV)
No, svakako je zanimljiv događaj pojava kuge 1762. godine, koja se pojavila na jednom dijelu
Osmanskog Carstva, točnije na prostoru Vidina, Niša, Oršove i Beograda. S ciljem
sprječavanja širenja zaraze na teritorij Kraljevine, kraljica je donijela odluke o podizanju
sanitarnog koridora i na prostoru županije, uz već postojeći koridor na prostoru Vojne granice.
Nadalje, zatražila je da se u jednom većem gradu, kao što je Vukovar, osnuje karantena, u
kojem će osobe boraviti 14 dana, prije nego što im bude dopušteno da se s pripadajućom
propusnicom slobodno kreću na područje županije. Točne mjere oko osnutka i organiziranja
koridora donijelo je Zdravstveno povjerenstvo 27. kolovoza, na kojem je sudjelovao i Franjo
Balaša. (XXII)

Još je 1697., dakle dvije godine prije mira u SK., kralj Leopold I. imenovao povjerenstvo, na
čelu s Ferdinandom Karlom Caraffa de Stigliano, sa zadaćom da se predloži uređenje
oslobođenih krajeva. Sljedeće je godine Caraffa na temelju izrađenih popisa naselja i
stanovništva iznio prijedlog uređenja oslobođene Slavonije na vojni i civilni dio. Unatoč
očekivanjima hrvatskih staleža, do sjedinjenja Slavonije nije došlo. Naime, Austrija se držala
načela da slavonski prostor (isto kao i ugarski) nije oslobođen od Osmanlija, već je osvojen u
ratu (isti će stav zadržati i u pitanju Dalmacije stotinjak godina kasnije). Stoga su
oslobođenim prostorom vladali Dvorska komora (civilnim dijelom, tj. Provincijalom) i
Dvorsko ratno vijeće (prostorom V. granice). Na krunidbenom saboru održanom u Požunu
1741. kraljica M. T. je potvrdila one zakonske članke kojima se bilo uredilo pripajanje
donjoslavonskih županija. Temeljem ovih članaka Sabor Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i
Slavonije imenovao je povjerenstvo koje je trebalo pomoći banu u poslovima prisjedinjenja
Donje Slavonije. (499)

Izvještaj caraffine komisije

…premda je bilo jasno da se on olako neće odreći novoosvojenih prostora i prepustiti

upravljanje matičnim zemljama, odnosno Mađarskoj i Hrvatskoj u njihovo ime. U prvom redu
već i zato što Bečki dvor nikada prije nije imao tako krupnu novu tečevinu osvojenu snagom
oružja, a u drugom pogledu što bi na taj način postao ovisniji o tim zemljama i zaključcima
njihovih staleških skupština.
…sazvano 18. listopada u Bratislavi, dao je car Leopold I. pismeno obećanje da će sva mjesta
osvojena u novije vrijeme koja su pripadala Hrvatskoj biti njoj i pripojena i stavljena pod
bansku upravu. Naime, na zajedničkom saboru trebalo je da poslanici riješe dva krupna
pitanja: 1. ozakoniti nasljedstvo muškoj lozi Habsburgovaca i priznati za kralja Leopoldova
sina Josipa, 2. ukinuti 31. član Zlatne bule kralja Andrije II. iz 1222. godine, prema kojemu je
svakom plemiću bilo slobodno dići oružje protiv kralja ako krši zakone.
…u sjeni i pod dojmom Draškovićeve smrti poslanici su prihvatili i ozakonili spomenute
prijedloge, vjerojatno i ne shvaćajući da su svojim glasom Bečkom dvoru utrli put za
uvođenje centralističke i apsolutističke vladavine, a priključenje novoosvojenih krajeva
Hrvatskoj odgodili gotovo za dva stoljeća. (11-12)

Za to vrijeme, idući od Iloka, osvojio je vojvoda Maksimilijan Bavarski Petrovaradin,

Mitrovicu i sva ostala mjesta u Srijemu, a 6. rujna 1688. vijala se carska zastava i u Beogradu.
Poslije tih osvajanja bio je prostor između Drave, Dunava i Save napokon oslobođen od
osmanske vladavine, pa se Turci neko vrijeme više ne zalijeću preko Save. Poprište ratovanja
prenosi se duboko u Srbiju, i carska vojska nezadrživo napreduje.
Prema sumarnom popisu iz 1688. godine, u široj okolici Osijeka, Virovitice i Požege bilo je
samo 70 naseljenih, a 425 raseljena sela i naselja, od kojih 367 kršćanskih i 85 muslimanskih.
Zato je predsjednik Dvorske komore kardinal Leopold Kolonić izradio 1688. godine plan
uređenja novoosvojenih krajeva. Prema tom planu trebalo je, u prvom redu, provesti popis
postojećih i bivših naselja, utvrditi njihova područja, obrađene i neobrađene površine…
Ugovoriti, nadalje, sa stanovništvom godišnji iznos poreza i svakom naselju izdati primarnu
gruntovnicu, odnosno specificam classificcationem. Svu zemlju podijeliti na upravna
područja, koja će voditi svu civilnu upravu i sudovati, a na prikladnim mjestima osnovati
tridesetnice i carinice. Prihvativši u osnovi Kolonićev plan, Bečki dvor je 1689. godine
postavio Georga Ladislava Nagya za upravitelja svih dobara i krajeva osvojenih od Turaka
između Drave i Save i oko Kupe te osnovano Komorsku inspekciju u Osijeku. (14-15)

U iduća dva mjeseca položaj obrane u Slavoniji iz dana u dan se pogoršavao, jer se carska
vojska povlačila iz Srbije nakon poraza u Kačaničkom klancu. Kad je 18. rujna 1690. pao i
Beograd, prelaze Turci u opći napad, osvajaju istočni Srijem i neposredno ugrožavaju
Petrovaradin, Ilok i Vukovar. Na carskom dvoru u Beču nije se u tim prilikama na obranu
Slavonije ozbiljnije ni pomišljalo, osim da se brane Osijek i Virovitica.
…pa bosanski beglerbeg Husein-paša odmah s vojskom prelazi Savu i 30. rujna napada
Osijek. Za to vrijeme Turci zaposjedaju istočno i južno od Osijeka i Vukovara cijelo Povučje i
Pobosuće, a u zapadnoj Slavoniji redom osvajaju Cernik, Gradišku, Pakrac, Bijelu Stijenu,
Sirač i približavaju se Požegi. Neuspjeh Husein-paše pod Osijekom zaustavio je, međutim,
Turke u napadu, pa se oni ograničavaju na učvršćivanje stečenih položaja u Slavoniji.
Nasuprot njima, držala je krajiška i carska vojska i dalje više ili manje ključna uporišta,
odnosno svu Podravinu od Virovitice do Osijeka, zatim Vukovar, Ilok…(16-17)

Premda nepotpun, navedeni pregled poreznog zaduženja stanovništva u Provincijalu

nepobitno dokazuje da je to stanovništvo neposredno i u cijelosti plaćalo vojsku u Vojnoj
krajini i podmirivalo sve troškove komorske uprave u Slavoniji. Ali ne samo to, nego da je
ono uvelike pridonosilo i gradnji vojnih utvrđenja, što će kasnije činiti još i više. Primjera
radi, 1702. godine okružja Vukovar, Đakovo, Valpovo…davala su na dan 300 radnika i 30
zaprežnih kola za gradnju utvrđenja i druge potrebe vojske. Zapravo, podjelom Slavonije
1702. godine na Vojnu krajinu i Provincijal izvršila je carska vlast refeudalizaciju najvećeg
dijela Slavonije i Srijema te prenijela sve troškova na podložno stanovništvo, pazeći pri tome
da se dio javnih prihoda prelije i u carsku blagajnu. (52)
U pogledu uvođenja županjskog uređenja u Slavoniji ostao je Caraffa pri svom prije
iznesenom mišljenju, dodavši napomenu da bi ono još više opteretilo podložno stanovništvo,
a usto štetilo komorskoj upravi…pismu caru Leopoldu od 10. travnja 1698. u kojemu kaže da
Raci i Vlasi, pa i slavonski seljaci, mrze Hrvate i da će se njihovoj vlasti suprotstaviti
oružjem. (52)

Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji

Plamen rata progutao je gotovo 80% stanovništva i stotine sela i naselja, a cijela Slavonija
bila je pretvorena u zastrašujuću pustoš. (19)
Prema tom izvještaju od Virovitice do Babine Grede bilo je ukupno 3.385 vojnika, a zajedno s
posadama u Osijeku i Vukovaru više od 6.000, što je polugladnom stanovništvu Slavonije bio
nepodnošljiv teret. (21-22)
(popis naselja?) Vukovar: sela naseljenih 5, pustih 5, domaćinstava 170, oženjenih sinova
155, kćeri 81, Inkvilina 51 (1698.) (29)

(Hamiltonova komisija) Vukovar sela i naselja 35, domaćinstava 2.117, očeva 1.915,
oženjene braće i sinova 495 (71)
Strani doseljenici, uglavnom njemačke narodnosti, naseljavaju se ponajviše u Osijeku, gdje
čine gotovo 50% ukupnog stanovništva, a u Novom Vukovaru čak i apsolutnu većinu. (73)

Ribolov u Vukovaru

Kada je izvršen popis stanovništva 1688. godine u gradu je bilo samo 44 kuće i u njima 166
žitelja. Tvrđava i podgrađe bili su skoro do temelja spaljeni.
Godine 1737. izvršen je novi popis u kojem nalazimo 220 katolika-Hrvata, 134 pravoslavaca i
15 Nijemaca. U Novom Vukovaru kojega naseljavaju uglavnom doseljeni Nijemci u to
vrijeme bila su 34 posjednika Nijemca, 4 Hrvata i 1 Srbin. U ovom ranom razdoblju S.
županije (1745.) počinju velika doseljavanja njemačkih zanatlija. Jugozapadni dio grada
naziva se Švapsko brdo, a već i pojedine ulice nose njemačke nazive. Tako se današnja
Gajeva ulica nekada zvala Šlezija, prema narodnom predanju po doseljenim Nijemcima iz
Šlezije. Čim je vukovarska rezidencija postala punopravnim samostanom franjevačkog reda
(23. svibnja 1730) nalazimo u njoj i njemačkog propovjednika Paškala Ko''niga a od 1732.
godine namješten je i poseban propovjednik-franjevac njemački propovjednik i kad je pjevana
Misa preko cijele godine pjevala se na njemački. Već 1743 godine u Novom Vukovaru
otvorena je i njemačka škola. (16-17)

U Starom Vukovaru gradsku upravu drži u svojim rukama građanska klasa, hrvatski i srpski
zanatlije i obrtnici pa se i gradski zapisnici i čitava admninistracija vodi materinskim jezikom
i latiničnim pismom…U Novom Vukovaru upravu drži austrijska vojnička vlast i njemačka
porodica Eltz.
Tokom XVIII i u prvoj polovici XIX stoljeća u S.V. prevladava ikavština a od druge polovice
stoljeća primjetno je prelaženje ikavaca na ijekavski i ekavski govor. Pojedine ulice naseljene
su samo hrvatskim, odnosno srpskim stanovništvom, no ubrzo ženidbenim vezama dolazi do
miješanja hrvatskih i srpskih obitelji, a time i jezičnog utjecaja.
Vrlo malo Nijemaca bavilo se ribolovom, oni su uglavnom bili: stolari, postolari, krojači,
bravari ili mašinisti (strojari?). (17)
Na temelju sačuvanog arhiva grada Vukovara, od 1720 – 1739 godine pohranjenog u GMV., a
to su najstariji dokumenti pisani hrvatskim ili srpskim jezikom, vidimo da se u prvoj polovici
XVIII. stoljeća govorilo uglavnom ikavski: Miseza, Osik, pristor, bila riba, bilog vina, u mistu
Vukovaru svidocsim, potribe…
Od sredine stoljeća stanje se počelo donekle mijenjati: šezdesetih godina započele su nove
seobe Srba pa je tim broj Srba znatno porastao. Novi su došljaci uglavnom bili ili jekavski
Baranjci ili ekavski Srbijanci i Bačvani, a došlo je i nešto Hrvata iz sjeverne Bosne, zatim
Nijemaca…(18)
8. ožujka 1721. godine postaje Maria Margaretha Baronissa Colona de Fels u Baronissa de
Leffelholz prvi vlasnik vukovarskog feuda. 1721. godine Comes ab Oduyer, 1725. godine
Joanness Wilhelmus Baro de Pfefferhoven, 1728. godine Joannes Ferdinandus Comes a
Kuffstein i 1737. godine Philippus Carolus Archi Episcopus Moguntinus Comes ab et im Eltz.
(20)

1695. godine spominje se u gradu magistar pošte Jakob Han, 1730. godine sagrađena je
katolička a 1737. godine pravoslavna crkva, 1733. godine otvorena je srpska škola, 1734.
hrvatsko-latinska a 1743. i njemačka škola. Statistika kaže da 1739/40. godine u gradu ima
1200 stanovnika, 360 kuća i 5 bircuza.
Novi Vukovar (s lijeve strane Vuke( je pod direktnom upravom feuda a S.V. je imao
magistrat, neku vrstu samouprave, imunitas i gradom upravlja grupa građana izabrana
glasanjem. Na čelu magistrata je sudac. U zaštitu interesa svojih građana, uglavnom obrtnika i
zanatlija, magistrat potiče stvaranje staleških udruženja-cehova. (22)

Za komparaciju zgodno je navesti da je Zagreb 1785. g. imao oko 7.000 stanovnika, Varaždin
1801. – 737, Sisak 1806. g. – 384 a Vukovar je 1795. g. imao više od tisuću kuća i 5.651
stanovnika. (30)

Vukovar – ponos Hrvatske

Ali je glavni razlog da se seljaci i hajduci izjavljuju da Catina Mustafa kupi 1000 ljudi u
Zemunu da bi u roku 5 ili 6 dana posjedao Ilok i iz toga ovdašnjoj čitavoj zemlji i sadašnjem
Vukovaru-stanovnicima nanio štete, a da nepriliku buduće opskrbe hranom na Dunavu naše
armije spriječi, dakle onda borave J. Kay. May. A namjera je Dvora da dobije Ilok, tako nisam
htio da propustim tu priliku i htio to pokušati. Sad mi je potrebno ljudi za Vukovar, koji mora
biti dobro opsjednut i izgrađen da zadrži poziciju na Dunavu. Dakle sam Vaša ekselencijo,
htio Vas hitno obavijestiti također u isto vrijeme, da je kapetan vukovarski Blag opet javio da
je…(36)
Odredbom cara Josipa II. dokinute su 1783. u srpnju sve redovničke škole, filozofska i
teološka učilišta. Punih dvadeset godina u Vukovaru nema nikakva studija. Odredbom
provincijske uprave 1803. u Vukovaru se otvara studij teologije…traje sve do 1885. godine.
(51)
23. lipnja 1754., trudom i marom o. Josipa Jankovića, Vukovarca, donešeno je tijelo viteza i
mučenika sv. Bone iz Rima preko Pečuha i Osijeka u Vukovar. (53)
Dvanaestog srpnja 1752. srušio se je stari grad vukovarski (koji je bio sagrađen na brežuljku
nad oružničkom postajom, pa sve tamo do Pirijeve kuće), u 10 sati ujutro tog vedrog i
kristalnog dana, te je sa svojim razvalinama porušio i kuću županijskog bilježnika. Da se i
ubuduće ne bi što slično dogodilo, raznijeli su Vukovarci čitavu građu te gradine (kaštela)
tako, da je izčeznuo s vidika i zadnji trag ponosne nekoć domaje i gnijezda knezova:
Morovića mačvanskih, Gorjanski, Gereba, Lovre Iločkoga i Dragovića. (56)

Ovaj narod će sav u Tursku pobjeći da se od nameta carske vojske spasi, bilježi jedan
suvremenik. Popis iz 1698. godine donosi podatak, nazivajući to mjesto Insula Vukovariensis,
da tu živi 57 kućedomaćina, svi stanovnici žive kao seljaci vjere su rimokatoličke, te među
njima nema nikoga tko nije katolik. Da bi se ograničila samovolju carske vojske
Generalkomanda u Osijeku 1719. godine izdaje gradskog upravi zaštitno pismo pa se položaj
građana malo poboljšao.
Prema popisu Matice vukovarske župe iz 1732. godine bilo je 238 hrvatskih katoličkih
porodica. U sačuvanom popisu podložnika vukovarskog feuda iz 1737. godine ubilježene su u
Starom Vukovaru 243 porodice i 130 samaca. Novi Vukovar, naselje na lijevoj obali Vuke,
tek se naseljava pa popis iz 1729. godine bilježi samo 37 kućedomaćina. Iz sačuvanog
kupoprodajnog ugovora vidi se da je Stari Vukovar imao 438, a Novi 42 odrasla muškarca.
(61)
Varoška općina Stari Vukovar imala je svojevrsnu samoupravu građana s knezom na čelu, a
Novi Vukovar je pod direktnom upravom carske komore u Beču. (62)

Godine 1787. otvorena je u Vukovaru prva civilna apoteka, jedina u istočnoj Slavoniji i
Srijemu (Godine 1763. započeo je radom i diplomirani liječnik, a do tada liječenjem su se
bavili franjevci). U prvo vrijeme Ugarsko namjesničko vijeće odbijalo je zahtjev da se odobri
otvaranje apoteke u Vukovaru, s obrazloženjem, da u blizini tj. u Osijeku i Petrovaradinu
postoje apoteke pa se bolesnici tamo mogu snabdijevati potrebnim ljekovima. 1795. godine
izbila je kuga u Srijemu. Unatoč svih predostrožnosti uvođenjem kontumaca i izgradnji
drvenih baraka na Švapskom brdu za izolaciju zaraznih bolesnika oboljeli su i vukovarski
građani. (63)

Vukovar i Vukovarci
…te je mitropolit Arsenije Joanović u prvoj skupštini županije sremske 1745. u Vukovaru
držanoj, protiv ustrojstva iste, pismeni prosved podneo, koji je, kao što zapisnik te skupštine
županijske svedoči, odma posle proglašenja najvišeg kraljevskog otpisa, sa kojim se županija
sremska osniva, bez primedbe pročitan. (41)

Vukovska župa
U turskom je gospodstvu u Vukovar svakako doselilo i nešto srpskog pravoslavnog naselja, i
to ili u ratničkoj službi ili kao obrtničko i ratarsko stanovništvo. U turskoj su ratničkoj
organizaciji Srbi služili odmah u turskom prodiranju kao šajkaši, kao laki konjanici i pješaci,
a najviše kao martolozi. Šajkašku su službu vršili Srbi Podunavci, i koliko je u toj organizaciji
bilo Srba u Vukovaru, oni su bili porijeklom iz istočnijih srpskih podunavskih krajeva.
Martološko srpsko naselje razlikovalo se od drugih Srba ratnika u Vukovaru i po svome
govoru, jer je ono donijelo jekavsko narječje, dok su šajkaši i drugi redoviti vojnici,
porijeklom iz istočnijih srpskih krajeva, govorili ekavski. U svim su navedenim vrstama
oružja Srbi bili zastupani u turskom nastupanju i u prvom vremenu turskog gospodstva.
Kasnije je u Srba ostala u ratničkoj turskoj organizaciji u glavnom martološka služba. (56-57)

Starosjedilačko stanovništvo u Vukovaru, koliko nije bilo po porijeklu hrvatsko, u turskom je

gospodstvu, u novim prilikama, ubrzo pohrvaćeno. U prvom su redu taj proces izvršio u
muslimanskom naselju, jer je ono i bilo glavni nosilac pohrvaćenja.
Redovite su carske vojske unišle u Vukovar u proljeće 1688., kada je počela prava vojna
protiv Turaka. U tursku je vlast Vukovar došao opet u kasnu jesen 1690., kada su ono Turci
ponovno osvojili velik dio Istočne i Srednje Slavonije. Pred Božić te godina kršćanska je
vojska opet zaposjela Vukovar, i od toga vremena Turci ga nisu mogli više vratiti.
U proljeće naredne godine (1688.) nagrne u Vukovar iz okoline i Srijema mnogo pravoslavnih
Srba, koji se nastane po napuštenim muslimanskim kućama. Sredinom te 1688. bilo ih je u
Vukovaru već oko 1000. Od njih onda carski oficiri organizuju velik dio u kršćansku vojsku
protiv Turaka. Ali u onom nemirnom vremenu od 1690. do 1696., što je tu u Slavoniji
nastupilo u ponovnoj borbi s Turcima, to se je novo naselje u Vukovaru mnogo mijenjalo. U
glavnom su za to vrijeme napustili Vukovar Srbi, koji su se vratili na svoja stara selišta u
okolini, ili su sa ratničkom carskom službom otišli u druga mjesta.(57-58)

U g. 1737. proveden je popis vukovarskog stanovništva. U S.V. bilo je tada posjednika 243
porodice i oko 130 pojedinaca. Svega je što u porodicama, što kao pojedinaca posjednika bilo
220 katolika Hrvata i 15 Nijemaca, a 134 pravoslavna. U N.V. u to su vrijeme bila 34
posjednika Nijemca, 4 Hrvata i 1 Srbin. (58-59)