ČETRNAESTO POGLAVLJE

Bitka za Moskvu

Petoga listopada 1941. iz Glavnog stana su javili: – Preko

direktne veze s komandantom fronta govorit će drug Staljin.
Iz govornice štaba Lenjingradskog fronta javio sam se preko
»Boda«:
– Na aparatu Žukov.
Iz Glavnog stana je odgovoreno:
– Čekajte.
Nisu prošle ni dvije minute, a oficir na »Bodu« je javio:
– Ovdje je drug Staljin.
Staljin: Zdravstvujte.
Žukov: Želim vam zdravlje!
Staljin: Druže Žukove, možete li smjesta doletjeti u Moskvu?
Zbog složene situacije na lijevom krilu Rezervnog fronta u rajonu
Juhnova. Glavni stan htio bi da se s vama savjetuje. Mjesto sebe
ostavite nekog drugog, možda Hozina.
Žukov: Molim dopuštenje da poletim ujutro 6. listopada.
Staljin: U redu. Sutra vas u toku dana čekamo u Moskvi.
Međutim zbog nekih važnih okolnosti koje su nastale na sektoru
54. armije nisam mogao poletjeti 6. listopada, kako sam javio
vrhovnome.
Uvečer je u Lenjingrad opet telefonirao J. V. Staljin:
– Kako je? Što ima novo u djelatnosti neprijatelja?
– Nijemci su oslabili pritisak. Prema izjavama zarobljenika
njihove su jedinice u rujanskim borbama pretrpjele teške gubitke i kod
Lenjingrada prelaze u obranu. Sada neprijatelj tuče artiljerijom po
gradu i bombardira ga iz zraka. Naši izviđački avioni utvrdili su pokret
velikih motoriziranih i tenkovskih neprijateljskih kolona iz rajona
Lenjingrada na jug. Očito ih prebacuju na moskovski pravac.
Izvijestivši o situaciji upitao sam vrhovnoga je li još na snazi
njegovo naređenje da letim u Moskvu.
– Da! – odgovorio je J. V. Staljin. – Ostavite mjesto sebe generala
Hozina ili Fedjuninskog i sutra bez odgađanja letite u Glavni stan.
Oprostivši se s članovima ratnog savjeta Lenjingradskog fronta
odletio sam u Moskvu. Kako smo generala M. S. Hozina morali hitno
poslati u 54. armiju, privremena komanda Lenjingradskog fronta
predana je generalu I. I. Fedjuninskom.
U Moskvi me dočekao načelnik službe osiguranja. Rekao mi je
da je vrhovni bolestan i radi u svojem stanu. Odmah smo krenuli
onamo.
J. V. Staljin bio je prehlađen, loše je izgledao i dočekao me
hladno. Kimnuvši mi glavom u odgovor na moj pozdrav, prišao je karti
i pokazavši rajon Vjazme rekao:
– Evo, gledajte. Ovdje je stvorena veoma teška situacija. Ne
mogu dobiti od Zapadnog i Rezervnog fronta iscrpan izvještaj o
pravom stanju stvari. A kad ne znamo gdje i u kakvoj grupaciji nastupa
neprijatelj i u kakvom su stanju naše jedinice, ne možemo donijeti
nikakve odluke. Zato pođite odmah u štab Zapadnog fronta, savjesno
ispitajte stanje stvari i telefonirajte mi odande u bilo koje doba. Čekat
ću.
Prije odlaska J. V. Staljin me je upitao:
– Mogu li Nijemci uskoro obnoviti napad na Lenjingrad?
– Mislim da ne mogu. Neprijatelj je pretrpio velike gubitke i
prebacio je tenkovske i motorizirane jedinice od Lenjingrada nekamo
na centralni pravac. On nije sposoban da s jedinicama koje je ostavio
ondje poduzme novu ofenzivu.
– Što mislite: gdje će biti upotrebljene tenkovske i motorizirane
jedinice koje je Hitler prebacio od Lenjingrada?
– Očevidno na moskovskom pravcu. Ali, dakako, tek nakon
popuna i popravka materijalnog dijela.
 Za vrijeme razgovora J. V. Staljin je stajao kraj stola na kojem je
ležala topografska karta sa situacijom Zapadnog, Rezervnog i
Brjanskog fronta. Pogledavši na kartu Zapadnog fronta, rekao je:
– Čini se da oni već djeluju u tom pravcu.
Oprostivši se s vrhovnim, uputio sam se načelniku General štaba
Borisu Mihailoviču Šapošnjikovu i detaljno mu izložio situaciju kakva
je bila 6. listopada u rajonu Lenjingrada.
– Malo prije telefonirao je vrhovni – rekao mi je Šapošnjikov –
naredio je da za vas spremimo kartu zapadnog pravca. Karta će biti
brzo dovršena. Komanda Zapadnog fronta nalazi se na istom mjestu
gdje je bio štab Rezervnog fronta za vrijeme Jeljnjske operacije.
Boris Mihailovič me detaljno upoznao sa situacijom na
moskovskom pravcu. U rješenju Glavnog stana koje mi je predao
pisalo je:

»Komandantu Rezervnog fronta.

Komandantu Zapadnog fronta.
Odlukom Glavnog stana Vrhovne komande u rajon djelovanja
Rezervnog fronta upućen je general armije drug Žukov kao
predstavnik Glavnog stana.
Glavni stan predlaže da druga Žukova upoznate sa situacijom.
Sve odluke druga Žukova povezane s korištenjem jedinica frontova i
o pitanju upravljanja ubuduće su obavezne za izvršenje.
Prema odluci Glavnog stana Vrhovne komande načelnik General
štaba Šapošnjikov.
Šestog listopada 1941. 19 sati 30 minuta br. 2684.«1

1
Arhiv MO SSSR, f. 208, op. 2513, d. 5, 1. 450.
 Dok smo čekali kartu, Boris Mihailovič me počastio jakim čajem.
Rekao je da je umoran. Zaista je izgledao veoma loše. Od B. M.
Šapošnjikova krenuo sam u štab Zapadnog fronta.
Na putu sam pri svjetlosti džepne baterije proučavao na karti
situaciju na frontu i djelovanje protivničkih strana. Spavalo mi se i da
bih rastjerao san, morao sam od vremena na vrijeme zaustaviti
automobil i malo se prošetati.
U štab Zapadnog fronta stigao sam iste noći. Dežurni me
izvijestio da je sve rukovodstvo na sastanku kod komandanta. U
komandantovoj sobi bio je polumrak, gorjele su stearinske svijeće. Za
stolom su sjedili I. S. Konjev, V. D. Sokolovski, N. A. Bulganjin i G.
K. Malandin. Svi su izgledali silno premoreni. Rekao sam da sam
došao po odluci vrhovnog komandanta kako bih doznao situaciju i da
ga izvijestim odavde direktno telefonom.
Ono što je mogao ispričati o posljednjim događajima načelnik
Operativnog odjeljenja štaba fronta general-lajtnant G. K. Malandin
donekle je dopunilo i preciziralo postojeće podatke.
Što se dogodilo na zapadnom pravcu?
Na početku ofenzive njemačko-fašističkih jedinica kod Moskve
na udaljenim prilazima glavnom gradu branile su se trupe tri naša
fronta: Zapadnog (komandant general-pukovnik I. S. Konjev),
Rezervnog (komandant maršal Sovjetskog Saveza S. M. Buđoni) i
Brjanskog (komandant general-lajtnant A. I. Jerjomenko). U borbenim
jedinicama tih frontova potkraj rujna bilo je oko 1,250.000 ljudi, 990
tenkova, 7600 topova i minobacača, 677 aviona. Najviše žive sile i
sredstava bilo je u sastavu Zapadnog fronta.2
Neprijatelj koji je pregrupirao svoje snage na moskovskom
pravcu bio je nadmoćniji od sva tri naša fronta zajedno u broju vojnika
za 1,4 puta, u tenkovima – 1,7 puta, u topovima i minobacačima – 1,8
puta i u avionima – 2 puta.

2
Istorija vtoroj mirovoj vojni 1939—1945. U dvanaest svezaka, Voenizdat, 1975, t. 4, str.
93.
 Ofenziva njemačkih jedinica prema planu operacija pod
šifriranim nazivom »Tajfun« počela je 30. rujna udarom tenkovske
grupe Guderiana i 2. njemačke armije na jedinice Brjanskog fronta na
sektoru Žukovka-Šostka. Dana 2. listopada neprijatelj je nanio snažne
udare jedinicama Zapadnog i Rezervnog fronta. Naročito snažni udari
izvedeni su iz rajona sjeverno od Duhovščine i istočno od Roslavlja.
Neprijatelj je uspio probiti obranu naših jedinica. Udarne
neprijateljske grupacije munjevito su se kretale naprijed obuhvaćajući
s juga i sjevera svu grupaciju oko Vjazme jedinica Zapadnog i
Rezervnog fronta.
Krajnje teška situacija stvorena je i južno od Brjanska gdje su se
3. i 13. armija Brjanskog fronta našle u opasnosti da budu opkoljene.
Ne naišavši na ozbiljan otpor, Guderianove jedinice jurnule su prema
Orelu gdje mi nismo imali snaga da odbijemo napad.
Dana 2. listopada prema naređenju Glavnog stana stvoren je
pojačan 1. gardijski pješadijski korpus pod komandom general-majora
D. D. Leljušenka.
Korpus je imao zadatak da zadrži napredovanje neprijateljskih
jedinica i da osigura povlačenje jedinica Brjanskog fronta.
Razvijajući ofenzivu, Guderianove jedinice su 3. listopada
zauzele Orel koji nije bio spreman za obranu i sa 24. motoriziranim
korpusom izbile u pozadinu Brjanskog fronta. Prvi gardijski
pješadijski korpus koji se rasporedio u rajonu Mcenska stupio je u
borbu s motoriziranom i tenkovskom neprijateljskom grupacijom.
Ovdje su neprijateljeve jedinice zadržane nekoliko dana i pretrpjele
velike gubitke u ljudstvu i ratnoj tehnici: tenkisti 4. i 11. brigade prvi
su put primijenili način uništavanja neprijateljskih tenkova iz zasjede.
Iskoristivši uspjeh 1. gardijskog korpusa jedinice Brjanskog fronta
povukle su se na određenu liniju.
Evo kako se toga sjeća komandant njemačke 2. oklopne armije, 3
general Guderian: »2. listopada... istodobno su u rajonu djelovanja 24.

3
Guderianova 2. oklopna grupa, kao i preostale tri njemačke oklopne grupe na Istočnom
frontu, preimenovana je 6. listopada u 2. oklopnu armiju. - Primj. red.
tenkovskog korpusa kod Mcenska, sjeveroistočno od Orela, počele
ogorčene borbe u koje je uvučena 4. tenkovska divizija... U borbu su
bačeni mnogobrojni ruski tenkovi T-34 koji su nanijeli velike gubitke
našim tenkovima. Nadmoć materijalnog dijela naših tenkovskih snaga
koje smo imali do tog vremena izgubljena je i odsad je neprijatelj u
tome bio nadmoćniji. Tako su nestale perspektive za brz i stalan
uspjeh.«
I dalje: »Predviđeno brzo nastupanje na Tulu morali smo zasad
odgoditi.«
Što je točno točno je! Guderian je morao ne samo odgoditi brzo
napredovanje na Tulu već je uopće nije uspio zauzeti. Međutim
Brjanski front bio je rasječen. Njegove su se jedinice uz gubitke u
borbi povlačile na istok. Stvorena je opasna situacija i na pravcu Tule.
Prema naređenju komandanta Zapadnog fronta general-
pukovnika I. S. Konjeva izvršen je protuudar sjeverno od Vjazme po
sjevernoj neprijateljevoj grupaciji koja je zaobilazila naše jedinice. Na
žalost, taj protuudar nije uspio. Potkraj 6. listopada znatan dio jedinica
Zapadnog i Rezervnog fronta bio je opkoljen zapadno od Vjazme.
Iz razgovora u štabu Zapadnog fronta i analize situacije stekao
sam dojam da se mogla spriječiti katastrofa u rajonu Vjazme. Bez
obzira na nadmoć neprijatelja u živoj sili i tehnici naše su jedinice
mogle izbjeći opkoljavanje. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno
pravodobno točnije odrediti pravac glavnih neprijateljskih udara i
koncentrirati protiv njih osnovne snage i sredstva na račun pasivnih
sektora. To nije učinjeno i obrana naših frontova nije izdržala
koncentrirane neprijateljske udare. Stvorene su velike breše koje se
nisu imale čime zatvoriti, jer komanda više nije imala nikakve rezerve.
U 2 sata i 30 minuta 8. listopada telefonirao sam J. V. Staljinu.
Još je radio. Izloživši mu situaciju na frontu, rekao sam:
– Sada je glavna opasnost u slaboj obrani na liniji Možajsk.
Neprijateljeve oklopno-tenkovske jedinice mogu se zbog toga
iznenada pojaviti pred Moskvom. Treba brže dovlačiti jedinice odakle
se samo može na liniju obrane Možajska.
 J. V. Staljin je upitao:
– Gdje su sada 19, 20. armija i grupa Boldina iz Zapadnog fronta?
Gdje su 24. i 32. armija Rezervnog fronta?
– Opkoljene su zapadno i jugozapadno od Vjazme.
– Što namjeravate učiniti?
– Idem sada Buđoniju.
– A znadete li gdje je štab Rezervnog fronta?
– Tražit ću ga negdje u rajonu Malojaroslavca.
– U redu, idite Buđoniju i odande mi odmah telefonirajte.
Sipila je sitna kiša, gusta magla prostrla se zemljom, vidljivost je
bila slaba. Kad smo se rano ujutro 8. listopada približavali maloj
stanici Obolenska, vidjeli smo kako dva vezista vuku kabel u
Malojaroslavec od mosta preko rijeke Protve.
Upitao sam:
– Kamo, drugovi, vučete žicu?
– Kamo je naređeno, onamo je vučemo – odgovorio je vojnik
golema rasta ne osvrćući se na nas.
Morao sam se predstaviti i reći da tražimo štab Rezervnog fronta.
Zauzevši stav mirno isti je vojnik odgovorio:
– Oprostite, druže generale armije, ne poznamo vas osobno zato
smo tako i odgovorili. Već ste prošli štab Fronta. Preseljen je ovamo
prije dva sata i smjestio se u kućicama u šumi, ondje na brežuljku.
Straža će vam pokazati kamo morate ići.
Okrenuli smo automobil. Uskoro sam bio u sobi predstavnika
Glavnog stana komesara armije I ranga L. Z. Mehlisa gdje se nalazio i
načelnik štaba Fronta general-major A. F. Anisov. L. Z. Mehlis
razgovarao je telefonski i nekoga oštro ribao.
Na pitanje gdje je komandant, načelnik štaba je odgovorio:
– Ne znamo. Danas je bio u 43. armiji. Bojim se da se nije nešto
dogodilo Semjonu Mihajloviču.
– A jeste li što poduzeli da ga pronađete?
 – Da, poslali smo oficire za vezu, ali se još nisu vratili.
Obrativši se meni, L. Z. Mehlis je upitao:
– As kakvim ste zadacima došli k nama?
– Došao sam kao član Glavnog stana po naređenju vrhovnog
komandanta da izvidim situaciju.
– Eto vidite u kakvom smo se položaju našli. Sada skupljam one
koji se neorganizirano povlače. Naoružat ćemo ih na zbornim
mjestima i formirati od njih nove jedinice.
Iz razgovora s L. Z. Mehlisom i A. F. Anisovim doznao sam vrlo
malo o stanju jedinica Rezervnog fronta i o neprijatelju. Sjeo sam u
auto i krenuo prema Juhnovu nadajući se da ću na samom mjestu u
jedinicama brže doznati situaciju.
Dok sam prolazio preko Protve, sjetio sam se svoga djetinjstva.
Svu okolicu u tom području izvrsno sam poznavao jer sam ga u
mladosti prošao uzduž i poprijeko. Desetak kilometara daleko od
Obnjinskoga gdje se smjestio štab Rezervnog fronta nalazilo se moje
rodno selo Strjelkovka. Sada su ondje ostali majka, sestra sa četvero
djece. Kako su oni? Da ih posjetim? Ne, nemoguće, nemam vremena!
Ali što će biti s njima ako dođu fašisti? Kako će postupali s njima ako
doznaju da su rođaci generala Crvene armije? Sigurno će ih strijeljati!
Prvom prilikom treba ih prebaciti u Moskvu.
Nakon dva tjedna Strjelkovku i cijeli Ugodsko-Zavodski rajon
zauzele su njemačke jedinice. Na sreću, uspio sam majku i sestru s
djecom prevesti u Moskvu.
Moji zemljaci pružili su neprijatelju ozbiljan otpor. U rajonu je
organiziran partizanski odred kojim je rukovodio hrabar borac za
domovinu, pametan organizator, komsomolac graničar Viktor
Karasev. Komesar je postao sekretar Ugodsko-Zavodskog rajonskog
komiteta SKP (b) Aleksandar Kurbatov. U tom odredu nalazio se
neustrašivi narodni osvetnik predsjednik Ugodsko-Zavodskog
rajonskog izvršnog komiteta Mihail Aleksejevič Gurjanov.
Ugodsko-Zavodski partizanski odred hrabro je napadao štabove,
pozadinske ustanove i pojedine odrede njemačke vojske.
 U studenome 1941. komunista Mihaila Aleksejeviča Gurjanova
Nijemci su uhvatili, zvjerski mučili i objesili. Moji zemljaci i danas
sveto poštuju uspomenu na neustrašivog heroja. Prilikom povlačenja
Nijemci su spalili Strjelkovku kao i mnoga druga sela. Izgorjela je i
kuća moje majke.
Drugi krupan partizanski odred djelovao je u tom rajonu pod
komandom V. V. Žaboa. Taj je odred igrao važnu ulogu u svim
operacijama protiv jedinica njemačkog 12. armijskog korpusa koji se
spremao za napad na Moskvu. O jednoj takvoj operaciji 29. studenoga
1941. saopćio je Sovinformbiro (Sovjetski informacijski biro):
»Dobiven je izvještaj o velikom uspjehu partizana u N-skom
rajonu. Dana 24. studenoga nekoliko partizanskih odreda napalo je
krupno naseljeno mjesto. (Misli se na Ugodski Zavod. – G. Z.) Uništen
je štab njemačkog korpusa. Zaplijenjeni su važni dokumenti.«
Vladimir Vladislavovič Žabo rodio se u Donjecku 1909.
Kadrovski oficir graničar odlikovao se velikom smionošću i
hrabrošću. Preporučili su mi ga kao savjesnog i odlučnog komandira.
Osobno sam ga primio. V. V. Žabo mi se svidio jer je bio spreman da
ide na svaki odgovoran zadatak. Budući da sam bio iz ovog kraja gdje
je odred morao djelovati, znao sam dobro teren gdje su se smjestile
jedinice neprijateljevog 12. armijskog korpusa i dao sam mu nekoliko
savjeta kako da bolje izvrši postavljeni zadatak. Operacija je uspješno
izvršena. Vladimir Žabo je poginuo kao junak 8. kolovoza 1943. u
borbi blizu sela Dubrovo, Hotinjecki rajon, Orlovska oblast, gdje je
tada zapovijedao 49. mehaniziranom brigadom 6. gardijskog
mehaniziranog korpusa.
Ugodsko-Zavodski rajon oslobodila je u prosincu 1941. godine
17. pješadijska divizija generala D. M. Seleznjeva.
Ondje gdje je 1941. bi štab Rezervnog fronta, a zatim štab
Zapadnog fronta, na mjestu sela Pjatkino (njemačke su ga jedinice
prilikom povlačenja također spalile), nakon rata podignut je grad
Obninsk. Sada je poznat daleko izvan granica naše domovine jer je u
njemu izgrađena prva atomska električna centrala. Grad Obninsk
danas je jedan od najvećih znanstvenih centara.
 Ali vratimo se na događaje onog vremena.
Dovezli smo se do središta Malojaroslaveca: Nisam sreo ni živu
dušu.
Činilo se da je grad napušten. Pokraj zgrade rajonskog izvršnog
komiteta vidio sam dva putnička automobila.
– Čiji su to automobili? – upitao sam šofera kojeg sam probudio.
– Maršala Buđonija, druže generale armije.
– Gdje je Semjon Mihajlovič?
– U zgradi rajonskog izvršnog komiteta.
– Jeste li dugo ovdje?
– Stojimo tri sata.
Ušao sam u zgradu i ugledao S. M. Buđonija sagnutog nad
kartom.
Srdačno smo se pozdravili. Vidjelo se da je Semjon Mihajlovič
mnogo proživio u tim teškim danima.
– Odakle dolaziš? – upitao me S. M. Buđoni.
– Od Konjeva.
– Kako je ondje? Više od dva dana nemam nikakve veze s njim.
Jučer sam bio u štabu 43. armije, a štab fronta je za moje odsutnosti
otišao i ne znam gdje se zaustavio.
– Našao sam ga u šumi, lijevo iza željezničkog mosta preko rijeke
Protve. Čekaju te ondje. Na Zapadnom je frontu, na žalost, opkoljen
znatan dio snaga.
– Ni kod nas nije bolje – rekao je S. M. Buđoni – 24. i 32. armija
su odsječene. Jučer sam umalo i sam uletio u neprijateljeve šake
između Juhnova i Vjazme. Prema Vjazmi su išle velike tenkovske i
motorizirane kolone, očito da s istoka zaobiđu grad.
– U čijim je rukama Juhnov?
– Sada ne znam. Na rijeci Ugri bila su dva pješadijska puka, ali
bez artiljerije. Mislim da je Juhnov u rukama neprijatelja.
– Ali tko onda brani put od Juhnova prema Malojaroslavcu?
 – Dolazeći ovamo, sreo sam samo tri milicionera u Medini.
Organi mjesne vlasti otišli su iz Medine.
– Idi u štab Fronta – rekao sam Semjonu Mihajloviču – prouči
situaciju i javi u Glavni stan kako stoje stvari, a ja idem dalje. Javi
vrhovnome o našem sastanku i reci mu da sam otišao u rajon Juhnovu,
a zatim u Kalugu. Moram objasniti što se ondje događa.
U Medini zaista nisam našao nikoga. Samo je jedna starica nešto
tražila u ruševinama kuće koju je srušila bomba.
– Babuška, što tražite ovdje? – upitao sam je.
Podigla je glavu. Širom otvorene, odsutne oči nerazumno su me
gledale.
Nije ništa odgovorila, već je ponovno počela kopati. Odnekud iz
ruševina približila se druga žena s vrećom do polovice nabijenom
nekim stvarima.
– Ne pitajte je. Poludjela je od tuge. Prekjučer su nad grad
doletjeli Nijemci. Bombardirali su i pucali iz aviona. Ta je žena živjela
s unucima ovdje, u toj kući. Za vrijeme naleta stajala je kraj bunara
vadeći vodu i njoj naočigled bomba je pala na kuću. Djeca su poginula.
Naša je kuća također srušena. Treba što brže otići odavde. Eto, tražim
pod ruševinama, možda nađem štogod od obuće i odjeće.
Niz obraze su joj tekle suze.
Teška srca krenuo sam prema Juhnovu. Od vremena na vrijeme
morali smo usporiti i pažljivo se osvrtati da ne upadnemo u
neprijateljski položaj.
Nakon 10-12 kilometara iznenada su nas u šumi zaustavili
naoružani sovjetski vojnici u kombinezonima i s tenkističkim
šljemovima. Jedan je prišao automobilu.
– Dalje se ne može – rekao je. – Tko ste vi?
Kazao sam tko sam i zatim upitao gdje je njihova jedinica.
– Ovdje u šumi, sto metara dalje nalazi se štab tenkovske brigade.
– Vrlo dobro. Vodite me u štab.
 Bilo mi je drago što se ovdje nalazi tenkovska brigada. U štabu
mi je u susret pošao nizak zategnut tenkist u plavom kombinezonu s
naočalama na kapi. Odmah mi se pričinilo da sam ga negdje vidio.
– Raportira komandant tenkovske brigade rezerve Glavnog stana
pukovnik Trojicki.
– Trojicki! Nisam očekivao da ću vas sresti ovdje!
I. I. Trojickoga zapamtio sam s Ha-lo-hsin hoa gdje je bio
načelnik štaba 11. tenkovske brigade, one kojom je zapovijedao heroj
Sovjetskog Saveza M. P. Jakovljev. Ta je brigada bila strah i trepet za
Japance.
– Ni ja nisam mislio da ću vas sresti ovdje, druže generale armije.
Znao sam da ste komandant Lenjingradskoga fronta, ali nisam čuo da
ste se odande vratili.
– Što se događa kod vas, referirajte. Prije svega, gdje je
neprijatelj?
Pukovnik I. I. Trojicki je ispričao:
– Neprijatelj je zauzeo Juhnov. Njegovi prednji odredi zauzeli su
most na rijeci Ugri. Slao sam izviđače u Kalugu. Neprijatelj još nije u
gradu, ali u rajonu Kaluge vode se teške borbe. Ondje djeluje 5.
pješadijska divizija i neke povučene jedinice 43. armije. Brigada koja
mi je povjerena rezerva je Glavnog stana. Čekam ovdje drugi dan i ne
dobivam nikakvo naređenje.
– Pošaljite oficira za vezu u štab Rezervnog fronta u rajon postaje
Obninsko: štab se nalazi u selu Pjatkinu, preko rijeke Protve.
Obavijestite S. M. Buđonija o situaciji. Rasporedite dio brigade i
organizirajte obranu radi zaštite pravca na Medinu. Preko štaba
Rezervnog fronta izvijestite Generalštab o naredbi koju sam vam izdao
i javite da sam otišao u Kalugu u 5. pješadijsku diviziju.
Kasnije sam doznao da je most preko rijeke Ugre digao u zrak
odred majora I. G. Starčaka, načelnika padobransko-desantne službe
Zapadnog fronta. Taj odred od 400 ljudi bio je osnovan 4. listopada na
njegovu osobnu inicijativu od graničara koji su se spremali da
operiraju u neprijateljevoj pozadini.
 Pošto je digao most, odred I. G. Starčaka prešao je u obranu na
rijeci Ugri. Ubrzo ga je podržao odred đaka podoljske vojne škole pod
komandom poručnika L. A. Mamčika i kapetana J. S. Rosikova.
Herojskim djelovanjem tih odreda uspješno je odbijen pokušaj
neprijateljskih jedinica da forsiraju rijeku Ugru i da se probiju u
Medinu.
Nakon petodnevnih ogorčenih borbi malo je ostalo živih, ali su
svojim junačkim požrtvovanjem onemogućili plan brzog osvajanja
Malojaroslaveca i tako pomogli našim jedinicama da dobiju potrebno
vrijeme za organizaciju obrane na prilazima Moskvi. U to vrijeme u
rajon Malojaroslaveca na njegovu utvrđenu liniju izašle su i
rasporedile su se artiljerijska i pješadijska mitraljeska škola iz
Podoljska.
U rajonu Kaluge pronašao me oficir za vezu štaba Fronta i predao
mi telefonogram načelnika Generalštaba u kojem mi je vrhovni
komandant naređivao da 10. listopada budem u štabu Zapadnog fronta.
Potkraj 8. listopada ponovno sam bio u štabu Rezervnog fronta.
Dočekao me je načelnik štaba Fronta i izvijestio da je stiglo
naređenje iz Glavnog stana o opozivu S. M. Buđonija i o mojem
imenovanju za komandanta Rezervnog fronta. Bez obzira na to ubrzo
mi je predano naređenje da 10. listopada budem u štabu Zapadnog
fronta.
Telefonirao sam B. M. Šapošnjikovu. Na moje pitanje koje
naređenje da izvršim, Boris Mihajlovič je odgovorio:
– Stvar je u tome da Državni komitet za obranu sada razmatra
pitanje o rasformiranju Rezervnog fronta i o predaji njegovih jedinica
i sektora obrane u sastav Zapadnog fronta. Razmatra se vaša
kandidatura na dužnost komandanta Zapadnog fronta. Do 10. listopada
upoznajte se sa situacijom na Rezervnom frontu i učinite sve moguće
da se neprijatelj ne probije kroz Možajsko-Malojaroslavečku liniju kao
i u rajonu Aleksina na pravcu Serpuhova.
 Dana 10. listopada, pošto sam stigao u štab Zapadnog fronta koji
se sada nalazio u Krasnovidovu, pozvali su me na telefon. Zvao je J.
V. Staljin.
– Glavni stan je odlučio da vas imenuje komandantom Zapadnog
fronta. Konjev ostaje vaš zamjenik. Imate li što protiv?
– Nemam, kako bih imao! Mislim da Konjevu treba povjeriti
rukovođenje grupacijom jedinica na kalinjinskom pravcu. Taj je
pravac previše udaljen i ondje treba imati pomoćnu komandu fronta.
– U redu – složio se J. V. Staljin. – Stavljaju vam se na
raspolaganje preostale jedinice Rezervnog fronta i jedinice koje se
nalaze na možajskoj liniji. Što brže uzmite sve u svoje ruke i djelujte.
Naredbu sam potpisao i već se prenosi frontovima.
– Prihvaćam izvršavanje zadatka, ali molim da se hitno privlače
velike rezerve, jer se u najskorije vrijeme može očekivati još snažniji
udar hitlerovaca na Moskvu.
Uskoro su mi predali naredbu Glavnog stana:

»Direktnom vezom vojnom savjetu Zapadnog fronta, vojnom

savjetu Rezervnog fronta, komandantu Rezervnog fronta drugu
Žukovu, drugovima Molotovu, Vorošilovu.
10. listopada 1941. godine, 17 sati. Radi objedinjavanja
rukovodstva jedinicama zapadnog pravca Glavni stan Vrhovne
komande naređuje:

1. Sjediniti Zapadni i Rezervni front u Zapadni front.

2. Za komandanta Zapadnog fronta imenovati druga Žukova.
3. Za zamjenika komandanta Zapadnog fronta imenovati druga
Konjeva.
4. Drugove Bulganjina, Hohlova i Kruglova imenovati za članove
vojnog savjeta Zapadnog fronta.
 5. Drug Žukov treba da preuzme komandu Zapadnog fronta u
18.00 11. listopada 1941.
6. Komandu Rezervnog fronta rasformirati i predati je za
kompletiranje Zapadnog i moskovskog Rezervnog fronta.
Prijem potvrditi.
Glavni stan Vrhovne komande
J. Staljin
B. Šapošnjikov.
Broj 2844. «4

Razmotrivši situaciju s I. S. Konjevim, odlučili smo prije svega

da prebacimo štab Fronta u Alabino. I. S. Konjev morao je sa sobom
uzeti potrebna sredstva upravljanja, grupu komandanata i smjesta otići
radi koordinacije djelovanja grupe jedinica na kalinjinskom pravcu.
Vojni savjet morao je otići u Možajsk komandantu Možajskog
utvrđenog rajona pukovniku S. I. Bogdanovu kako bi na samom
mjestu utvrdili situaciju u tom pravcu.
Štab Fronta krenuo je u Alabino, a ja sam s članom vojnog savjeta
N. A. Bulganjinom nakon dva sata bio u Možajsku. Ovdje se čula
artiljerijska paljba i eksplozija avionskih bombi. S. I. Bogdanov je
izvijestio da se na prilazima Borodinu s isturenim neprijateljskim
motoriziranim i tenkovskim jedinicama bori 32. pješadijska divizija
pojačana artiljerijom i tenkovima. Njome zapovijeda pukovnik V. I.
Polosuhin, iskusni komandant. Može se pouzdati u diviziju.
Pošto smo dali potrebne upute S. I. Bogdanovu, otišli smo u štab
Fronta.
Razmjestivši se u logorskim barakama štab Fronta je odmah
pristupio organizacijsko-operativnim poslovima. Pred nama je bio
velik posao.

4
Arhiv MO SSSR f. 2008, op. 2511, d. 7, 1. 150.
 Trebalo je hitno stvoriti čvrstu obranu na liniji Volokolamsk-
Možajsk-Malojaroslavec-Kaluga, razviti obranu u dubinu, stvoriti
druge ešalone i rezerve Fronta kako bi se njima moglo manevrirati za
učvršćenje slabih sektora obrane. Trebalo je organizirati kopneno i
zračno izviđanje i čvrsto upravljanje jedinicama Fronta; osigurati
materijalno-tehničko snabdijevanje jedinica. I, najvažnije, trebalo je
početi partijsko-politički rad, podići moralno stanje boraca i učvrstiti
njihovu vjeru u vlastite snage, u neizbježnost poraza neprijatelja na
prilazima Moskvi.
I danju i noću u jedinicama se naporno radilo. Ljudi su od umora
gotovo padali s nogu, ali pokretani osjećajem osobne odgovornosti za
sudbinu Moskve za sudbinu domovine obavljali su ogroman posao
stvarajući čvrstu obranu jedinica Fronta na prilazima Moskvi.
U ljeti i u jesen 1941. CK partije, Državni komitet za obranu i
Vrhovna komanda poduzeli su niz krupnih mjera za učvršćenje obrane
glavnog grada, za formiranje znatnih vojnih rezervi, za popunjavanje
operativne vojske novim jedinicama, ratnom tehnikom. Sada su
poduzete dopunske mjere da bi se zaustavio neprijatelj.
Dana 7. listopada jedinice iz rezerve Glavnog stana i susjednih
frontova počele su se prebacivati na možajsku obrambenu liniju.
Ovamo je dolazilo 14 pješadijskih divizija, 16 tenkovskih brigada, više
od 40 artiljerijskih pukova i niz drugih jedinica. Ponovno su se
formirale 16, 5, 43. i 49. armija. Sredinom listopada u njihovu sastavu
je bilo oko 90.000 ljudi. Dakako, za stvaranje čvrste sigurne obrane te
snage nisu bile dovoljne. Ali Glavni stan nije raspolagao većim
mogućnostima, a prebacivanje jedinica s Dalekog istoka i iz drugih
udaljenih područja zadržavalo se zbog niza razloga. Zato smo odlučili
da u prvom redu zauzmemo najglavnije pravce: volokolamski,
možajski, tnalojaro-slavečki, kaluški. Na tim smo pravcima
koncentrirali i osnovna artiljerijska i protutenkovska sredstva.
Na volokolamski pravac poslali smo štab i komandu 16. armije s
K. K. Rokosovskim na čelu, A. A. Lobačevim i M. S. Malinjinom. U
sastav 16. armije uključivale su se nove jedinice jer su njene divizije,
predane 20. armiji, ostale opkoljene zapadno od Vjazme. Peta armija
pod komandom general-majora D. D. Leljušenka (pošto je on ranjen,
komandu armije preuzeo je general L. A. Govorov) koncentrirala se
na možajskom pravcu. U rajonu Naro-Fominska koncentrirala se 33.
armija za čijeg je komandanta uskoro imenovan general-lajtnant M. G.
Jefremov. Na pravcu Malojaroslavec razmještala se 43. armija pod
komandom general-majora K. D. Golubjeva; 49. armija general-
lajtnanta I. G. Zaharkina zauzimala je obranu na pravcu Kaluge.
Sve te komandante dobro smo poznavali kao iskusne vojne
starješine i imali smo u njih puno povjerenje.. Znali smo da će oni s
povjerenim im jedinicama učiniti sve da ne puste neprijatelja do
Moskve.
Moram istaknuti precizan rad štaba fronta na čelu s general-
lajtnantom V. D. Sokolovskim, načelnikom Operativnog odjeljenja
general-lajtnantom G. K. Malandinom. Energične mjere za osiguranje
čvrste veze s jedinicama fronta poduzeo je načelnik jedinica za vezu
general-major N. D. Psurcev.
U pozadini jedinica prvog ešalona Zapadnog fronta obavljao se
velik inžinjerijsko-pionirski posao na organizaciji obrane u dubini,
gradile su se protutenkovske zapreke na svim pravcima kuda bi mogli
proći tenkovi. Na osnovne pravce prebacivale su se rezerve Fronta.
Štab Fronta uskoro je prešao u Perhuškovo. Odavde su povučeni
telefonsko-telegrafski vodovi do kopnenih i zračnih snaga Fronta.
Ovamo su povučeni i vodovi iz Glavnog stana Vrhovne komande.
Tako se u suštini ponovno stvarao Zapadni front u koji se polagao
povijesni zadatak: obraniti glavni grad naše domovine.
Pod rukovodstvom Centralnog komiteta organiziran je golem
posao na objašnjavanju situacije, to jest neposredne opasnosti koja se
nadvila nad Moskvom. Partija je pozvala sovjetski narod da pošteno
izvrši svoju dužnost i ne pusti neprijatelja do glavnog grada.
U pozadini neprijateljskih jedinica, zapadno i sjeverozapadno od
Vjazme, u to su se vrijeme još herojski tukle naše opkoljene jedinice
koje su se pokušavale probiti da bi se spojile s jedinicama Crvene
armije. Ali svi njihovi pokušaji bili su uzaludni. Komanda Fronta i
Glavni stan pomagali su opkoljenim jedinicama. Bombardirani su
njemački borbeni rasporedi iz zraka, iz aviona se bacala hrana i
municija. Ali za opkoljene jedinice tada više nisu mogli učiniti ni Front
ni Glavni stan jer nisu raspolagali ni snagama ni sredstvima.
Jedinice koje su se našle u neprijateljevoj pozadini nisu položile
oružje, već su se i dalje hrabro borile vežući krupne neprijateljeve
snage i ne dopuštajući im da razviju napad na Moskvu.
Dva puta – 10. i 12. listopada – komandantima opkoljenih
jedinica predane su radiogramima kratke informacije o neprijatelju,
postavljen je zadatak da se probiju, a opće rukovodstvo toga zadatka
povjereno je komandantu 19. armije generalu M. F. Lukinu. Molili
smo da nas odmah obavijeste o planu izlaska i grupaciju jedinica i da
navedu sektor gdje bi se mogla organizirati pomoć opkoljenim
jedinicama avijacijom fronta. Međutim nismo primili odgovor ni na
jedan od naša dva radiograma: vjerojatno su stigli prekasno. Očito je
zajedničko upravljanje propalo i jedinice su se morale probijati iz
opkoljavanja samo pojedinim grupama.
Evo što mi je kasnije ispričao bivši komandant 45. konjičke
divizije Andrej Trofimovič Stučenko:
– Probijali smo se iz opkoljavanja s ostacima divizije da bismo se
spojili s Frontom i gdje je god bilo moguće uništavali smo hitlerovce i
ubili smo ih više tisuća. Polovicom listopada svakog smo dana vodili
ogorčene borbe s neprijateljem. U tim je borbama poginulo mnogo
izvanrednih boraca, komandira i političkih radnika.
Andrej Trofimovič veoma je uzbuđeno ispričao o junačkoj smrti
komesara 45. konjičke divizije A. G. Poljehina koji je usprkos smrtnoj
opasnosti sam poveo izviđače.
– Usprkos pogibiji većeg dijela divizije borci i komandiri nisu
izgubili prisutnost duha. Svi smo tada živjeli s jednom željom: što brže
sjediniti se s jedinicama Fronta i zajedno s njima boriti se za Moskvu.
I najsretniji dan bio je kad smo se, probivši se iz opkoljavanja,
ponovno uvrstili u redove jedinica Fronta da bismo se oduprijeli
neprijatelju...
 Zahvaljujući upornosti i izdržljivosti koje su pokazale naše
opkoljene jedinice u rajonu Vjazme dobili smo dragocjeno vrijeme da
organiziramo obranu na možajskoj liniji. Prolivena krv i žrtve koje su
dale jedinice opkoljene grupacije nisu bile uzaludne. Junaštvo
sovjetskih boraca kod Vjazme koji su dali velik prilog općoj obrani
Moskve još čeka ocjenu.
Od 13. listopada rasplamtjele su se ogorčene borbe na svim
glavnim pravcima koji su vodili u Moskvu.
Bili su to strašni dani.
CK partije i Državni komitet za obranu donijeli su odluku da se
hitno iz Moskve evakuira u Kujbišev dio centralnih ustanova i cijeli
diplomatski zbor i da se iz glavnog grada izvezu naročito važne
državne dragocjenosti.
Bombardiranje Moskve pojačavalo se svakog dana. Zračne
uzbune objavljivane su gotovo svake noći. Međutim u to je vrijeme
već bio izvršen velik posao na učvršćenju gradske protuzračne obrane.
Milijuni građana aktivno su se obučavali za protuzračnu obranu i
zapaljive bombe više nisu bile strašne za Moskovljane.
Vrhovna komanda koncentrirala je u rajonu Moskve velike grupe
lovačke, jurišne i bombarderske avijacije.
Od 20. listopada u Moskvi i okolnim rajonima odlukom
Državnog komiteta za obranu uvedeno je opsadno stanje. U svim
jedinicama koje su branile glavni grad uspostavljen je najstroži režim.
Svaka ozbiljna povreda discipline presječena je odlučnim mjerama.
Stanovnici Moskve dali su dostojan otpor saveznicima neprijatelja –
paničarima.
Sovjetski glavni grad hrabro je dočekao nadolazeću opasnost.
Pozive Centralnog i Moskovskog komiteta partije da se obrani
sovjetski glavni grad, da se uništi neprijatelj razumio je svaki
Moskovljanin, svaki borac, razumjeli su ih svi sovjetski ljudi. Glavni
grad i pristupe do njega Moskovljani su pretvorili u neosvojivu
tvrđavu, a obrana Moskve pretvorila se u herojsku epopeju.
 Kad govorimo o junačkim podvizima u bitki za Moskvu, ne
mislimo samo na djelovanje naše vojske – herojskih sovjetskih boraca,
komandira, komandanata i političkih radnika. Ono što je postignuto na
Zapadnom frontu u listopadu, a zatim i u kasnijim borbama, bilo je
moguće samo zahvaljujući, jedinstvu i zajedničkim naporima jedinica
i stanovništva glavnog grada i Moskovske oblasti, stvarnoj pomoći
koju je vojsci i braniteljima glavnog grada dala cijela zemlja, cijeli
sovjetski narod.
Već u prvim mjesecima rata pod rukovodstvom gradskih
partijskih organizacija formirano je 12 divizija narodnih dobrovoljaca.
U njih su stupili stručnjaci najraznovrsnijih zvanja: radnici, inženjeri,
tehničari, učenjaci, umjetnici. Dakako, ti ljudi nisu posjedovali
vojničke navike, mnogo su toga morali naučiti u samoj borbi. Ali nešto
su zajedničko posjedovali svi: najviši patriotizam, nepokolebljivu
izdržljivost i uvjerenost u pobjedu. I zato nije slučajnost što su od
dobrovoljačkih formacija, pošto su stekle potrebnu borbenu vještinu,
postale izvanredne borbene jedinice.
Dobrovoljci su sačinjavali jezgru mnogih specijalnih odreda
izviđača, skijaša, aktivno su djelovali u partizanskim odredima.
Zapadni front se u svojoj borbi oslanjao na tu dragocjenu pomoć
Moskovljana.
Stotine tisuća Moskovljana dan i noć su gradili obrambene linije
oko grada. Samo na unutrašnjem pojasu obrane u listopadu i
studenome radilo je oko 250.000 ljudi, od čega su tri četvrtine bile žene
i omladina. Iskopali su 72.000 metara protutenkovskih rovova, oko
80.000 eskarpa i kontraeskarpa, 52.500 metara kombinacija stupova,
kolaca i traverza i mnogo drugih zapreka, iskopali su gotovo 128.000
metara rovova i hodnika za vezu. Ti su ljudi svojim rukama izbacili
više od tri milijuna kubičnih metara zemlje!
Hrabro i požrtvovno radili su radnici i inženjeri u poduzećima
koja su ostala u Moskvi. Radili su na zastarjelim strojevima jer su svi
vredniji bili evakuirani. Bilo je malo ljudi, ali ratnu proizvodnju su
organizirali u najkraćem roku. U moskovskoj tvornici automobila
organizirali su proizvodnju automata sistema »špagina – PPŠ«.
Zatvarače za njih isporučivale su tvornica kugličnih ležajeva i tvornica
Sergo Ordžonikidze.
U prosincu od tih smo poduzeća tražili da dadu 35 puta veću
proizvodnju nego u studenome. I dali su je! U jednoj drugoj tvornici
satova proizvodili su upaljače za mine. Trolejbusna remiza
Lenjingradskog rajona izrađivala je granate. Tenkove su remontirale
tvornice »Srp i čekić« i »Crveni proleter«. Ondje su proizvodili i
municiju.
Auto-remize popravljale su borbene strojeve. Tvornica slatkiša
»Crveni front« proizvodila je prehrambene koncentrate. Mala
poduzeća koja su prije snabdijevala stanovništvo galanterijom, sada su
frontu slala protutenkovske granate i eksploziv.
Frontovi su znali da se za obranu glavnog grada podigla cijela
zemlja. Ta svenarodna podrška nadahnjivala je i bila je siguran oslonac
naše pobjede u bitkama za Moskvu.
Odazivajući se pozivu CK SKP(b) mnogo tisuća komunista i
komsomolaca Moskve i drugih gradova došli su na front kao politički
borci i svojim su primjerom povećavali borbenu sposobnost jedinica.
U teškim oktobarskim danima 1941. Vojni savjet Zapadnog
fronta obra se jedinicama s ovim proglasom:
»Drugovi! U groznom trenutku opasnosti za našu državu život
svakog borca pripada domovini. Domovina od svakoga traži najveću
snagu, hrabrost, junaštvo i izdržljivost. Domovina nas poziva da
postanemo neslomljiva stijena j Ja pregradimo front fašističkim
hordama do drage Moskve. Sada se kao nikada dosad traže budnost,
gvozdena disciplina, organiziranost, odlučnost djelovanja, neslomljiva
volja za pobjedom i spremnost za samopožrtvovanje!«
Približavali su se odlučujući događaji.
Budući da su obrambenu liniju Volokolamsk-Možajsk-
Malojaroslavec-Serpuhov držale naše slabe snage, a na nekim
mjestima već ju je zauzeo neprijatelj, Vojni savjet Fronta za glavnu
liniju obrane izabrao je Novo-Zavidovski-Klin-Istrinsko
akumulacijsko jezero-Istra-Krasna Pahra-Serpuhov- Aleksin.
 Zbog velike razvučenosti fronta i nastalih poteškoća u
upravljanju jedinicama kalinjinske grupacije Vojni savjet Zapadnog
fronta zamolio je Glavni stan da se malo skrati front i da se te jedinice
predaju u drugu nadležnost. Rješenjem Glavnog stana od 17. listopada
22, 29. i 30. armija predane su ponovno formiranom Kalinjinskom
frontu. Za komandanta Kalinjinskog fronta postavljen je general-
pukovnik I. S. Konjev, za člana Vojnog savjeta komesar korpusa D. S.
Leonov, za načelnika štaba general-major I. I. Ivanov. Osnivanjem
Kalinjinskog fronta skraćena je zona obrane Zapadnog fronta i
olakšano upravljanje jedinicama.
Brjanski front kojim je zapovijedao general-lajtnant A. I.
Jerjomenko također se nalazio u veoma teškom položaju. Veći dio
jedinica bio je opkoljen teškom se mukom probijao na istok. Uz
junačke napore one su se 23. lisopada ipak uspjele izvući iz
opkoljavanja. Prednje jedinice Guderianove oklopne armije progoneći
ostatke jedinica Brjanskog fronta, osvojivši Orel, stigli su 29. listopada
do Tule.
Osim formiranih pozadinskih ustanova 50. armije, ovdje u
listopadu, nije bilo jedinica koje bi bile sposobne da brane grad. U
drugoj polovici listopada u rejon Tule su se povlačile tri silno stradale
pješadijske divizije. U tim jedinicama bilo je od petsto do tisuću i
petsto boraca, a u artiljerijskom puku ostala su samo četiri topa.
Jedinice koje su se povlačile bile su na izmaku snaga.
Stanovnici Tule pružili su našim jedinicama dragocjenu pomoć:
brzo su krpali uniforme, popravljali oružje i ratnu tehniku. Pod
rukovodstvom gradskih partijskih organizacija oni su dan i noć radili
na tome da naše jedinice osposobe za borbu.
Komitet obrane grada, na čijem je čelu bio sekretar oblasnog
komiteta partije Vasilij Gavrilovič Žavoronkov, uspio je u najkraćem
roku formirati i naoružati radničke odrede. Oni su se zajedno s
jedinicama 50. armije Brjanskog fronta hrabro borili na prilazima Tuli
i nisu pustili neprijatelja u grad.
Naročitu upornost i hrabrost pokazao je ovdje tulski radnički puk
s komandantom kapetanom A. P. Gorškovim i komesarom G. A.
Agejevim na čelu. Taj je puk zajedno s jedinicama koje su se povlačile
zauzeo liniju obrane u rajonu Kose Gore. Protiv njemačkih tenkova na
prilazima gradu komandant obrane general V. S. Popov upotrebio je
protuavionski puk. Sve jedinice koje su branile Tulu tukle su se s
neprijateljem iznimno hrabro.
Guderian je računao da će Tulu osvojiti s marša, a zatim će
krenuti na Moskvu s juga. Ali u tome nije uspio.
Dana 30. listopada branitelji Tule odbili su napad neprijatelja i
nanijeli mu velike gubitke.
Desetog studenoga odlukom Glavnog stana rasformiran je
Brjanski front, a obrana Tule predana je Zapadnom frontu.
Koliko god je neprijatelj u toku studenoga 1941. pokušavao
zauzeti Tulu kako bi otvorio put u glavni grad, nije uspio u tome. Grad
se držao kao neosvojiva tvrđava! Tula je vezala za ruke i noge svu
desnokrilnu grupaciju njemačkih jedinica. Onda je neprijatelj odlučio
da zaobiđe grad, ali je morao razvući svoju grupaciju, zbog čega je
operativno-taktička gustoća jedinica Guderianove armije bila
oslabljena.
U porazu njemačkih jedinica kod Moskve Tula i njeni stanovnici
odigrali su značajnu ulogu.
Mislim da nije potrebno govoriti o cijelom toku borbenih
operacija jer je to već mnogo puta opisano. Poznat je i rezultat
oktobarskih obrambenih borbi kod Moskve. Za mjesec dana
ogorčenih, krvavih borbi njemačko-fašističke jedinice uspjele su
napredovati 230-250 kilometara. Međutim plan hitlerovske komande
koja je računala da će zauzeti Moskvu polovicom listopada bio je
osujećen, neprijateljske snage bile su ozbiljno iscrpljene, udarne
grupacije razvučene.
Neprijateljeva ofenziva sve je više malaksala iz dana u dan.
Potkraj listopada zaustavljena je na liniji Turginovo-Volokolamsk-
Dobohovo-Naro-Fominsk, zapadno od Serpuhova i Aleksina. U rajonu
Kalinjina u to se vrijeme stabilizirala obrana jedinica Kalinjinskog
fronta.
 Nemoguće je nabrojiti imena heroja koji su se istaknuli u
listopadu 1941. u obrani glavnog grada. Ne samo pojedini naši borci
već i cijele jedinice pokazale su masovni heroizam proslavivši svojim
junačkim djelima našu domovinu. Takvih manjih i većih jedinica bilo
je na svim armijskim sektorima.
Na volokolamskom pravcu, gdje je napadao pojačani
neprijateljev 5. armijski korpus a zatim još dva motorizirana korpusa,
uporno su se branili odredi utvrđenih rajona i jedinice nanovo
organizirane 16. armije. Naročito se istakla 316. pješadijska divizija
pod komandom general-majora I. V. Panfilova.
Na najodgovorniji sektor 16. armije bio je poslan združeni
pješadijski puk pitomaca moskovske pješadijske škole. Đački puk
podržavala su tri protutenkovska artiljerijska puka.
Prije odlaska đaka u određeni rajon obrane komandant puka,
načelnik škole S. I. Mladencev, rekao im je:
»Krvoločni neprijatelj probija se prema srcu naše domovine –
Moskvi. Moramo mu pregraditi put, zaštititi glavni grad. I naša je
dužnost da se borimo onako kako su se borila naša starija braća,
glasoviti kremaljski đaci. Sada nemamo vremena da polažete ispite.
Polagat ćete ih na frontu u borbi s neprijateljem. Uvjeren sam da će
svaki od vas položiti taj ispit.«
Prošavši ubrzanim maršem iz Solnječnogorska 85 kilometara puk
je uvečer 7. listopada stigao u rajon Volokolamska. Komanda škole
nije se prevarila u svojim pitomcima. Prezirući opasnost i smrt uporno
su držali dobiveni sektor obrane. Borbeni susjed toga puka bila je 316.
pješadijska Panfilova divizija koja je zbog masovnog heroizma u
borbama za Moskvu kasnije preimenovana u 8. gardijsku diviziju.
Radi općeg pomanjkanja snaga i sredstava rajon koji je držao
jedan bataljon bio je razvučen u frontu sedam do osam kilometara i u
dubinu do tri kilometra. Tada još nije bilo čvrste obrane na cijeloj liniji
Volokolamska. Bile su zaposjednute samo uporišne točke, a
međuprostore između njih branili su artiljerijskom vatrom, a negdje i
dalekom mitraljeskom.
 Na možajskom pravcu protiv 40. motoriziranog neprijateljskog
korpusa koji je podržavala avijacija naročito se uporno borila 32.
pješadijska divizija pukovnika V. I. Polosuhina. Gotovo 130 godina
nakon domovinskog rata 1812. na Borodinskom polju – onom istom
koji je postao besmrtan spomenik ruske ratne slave – ponovno se
vodila ogorčena bitka.
Na pravcu Malojaroslaveca napadale su jedinice neprijateljevog
12. armijskog i 57. motoriziranog korpusa. Na prilazima
Malojaroslavecu junački su se borile jedinice 312. pješadijske divizije
pukovnika A. F. Naumova i pitomci pješadijske i artiljerijske škole iz
Podoljska. U rajonu Medine nepokolebljivo su stajali tenkisti
pukovnika I. I. Trojickoga, o kome sam već govorio. Kod starog
ruskog grada Borovska proslavili su svoju ratnu zastavu vojnici i
komandiri 110. pješadijske divizije i 151. motorizirane pješadijske
brigade. Rame uz rame s njima hrabro su odbijali pritisak neprijatelja
tenkisti 127. tenkovskog bataljona. Neprijatelj je uz cijenu velikih
gubitaka potisnuo naše jedinice do rijeke Protve, a zatim do rijeke
Nare, ali dalje se nije mogao probiti.
Trideset i treća armija zauzela je obranu u rajonu Naro-
Forminska, na spoju 5. i 43. armije. Južno od Naro-Fominska, na
istočnoj obali rijeke Nare, obranu je preuzela 43. armija. Na liniji
zapadno od Serpuhova – istočno od Ta ruse, 49. armija Aleksina.
Učvrstivši se na toj liniji jedinice fronta bile su pune odlučnosti
da dočekaju i odbiju neprijateljske napade.
U tri tjedna listopadskih borbi borci našeg fronta mnogo su
naučili. U jedinicama se provodio uvelike odgojni partijsko-politički
rad čija je osnova bila popularizacija boljih načina uništavanja
neprijatelja, individualnog i masovnog heroizma i borbene hrabrosti
jedinica i odreda.
Želim posebno istaknuti veliku ulogu koju je odigrao u
organiziranju političkog rada u jedinicama načelnik političke uprave
Zapadnog fronta, izvanredan komunist i neustrašiv borac divizijski
komesar D. A. Lestev.
 Prvog studenoga 1941. pozvali su me u Glavni stan. J. V. Staljin
je rekao:
– Osim svečane sjednice u povodu proslave Oktobra htjeli bismo
u Moskvi održati i vojničku paradu. Što mislite: hoće li nam situacija
na frontu dopustiti da to provedemo?
Odgovorio sam:
– Idućih dana neprijatelj neće početi veću ofenzivu. U prošlim je
borbama pretrpio ozbiljne gubitke i prisiljen je da popuni i pregrupira
jedinice. Protiv avijacije koja će vjerojatno djelovati svakako treba
pojačati protuzračnu obranu i prebaciti u Moskvu lovačku avijaciju sa
susjednih frontova.
Kao što je poznato, uoči praznika u stanici metroa »Majakovska«
održano je svečano zasjedanje posvećeno 24-godišnjici velike
Oktobarske socijalističke revolucije, a 7. oktobra na Crvenom trgu
održana je tradicionalna vojna parada. Borci su direktno s Crvenog
trga odlazili na front.
Taj događaj odigrao je golemu ulogu u učvršćenju moralnog duha
vojske, sovjetskog naroda i imao je veliko međunarodno značenje. U
govorima J. V. Staljina ponovno je odjeknula uvjerenost partije i vlade
u neizbježnu propast njemačko-fašističkih okupatora.
Za to se vrijeme na ugroženim sektorima gradila duboko
ešelonirana protutenkovska obrana, stvarale su se protutenkovske
otporne točke i rajoni. Jedinice su se popunjavale osobnim sastavom,
naoružanjem, municijom, sredstvima veze, inžinjerijskim i
materijalno-tehničkim sredstvima. Od 1. do 15. studenoga Zapadni
front je dobio pojačanje od 100.000 boraca i oficira, 300 tenkova, 2000
topova.
Te rezerve koje je formirao Glavni stan dopunskih pješadijskih i
tenkovskih jedinica prebačenih ovamo iz unutrašnjosti zemlje
koncentrirane su na najopasnijim pravcima. Većina jedinica
koncentrirana je na volokolamsko-klinskom i istrinskom pravcu gdje
će prema našoj pretpostavci biti izvršen glavni udar oklopno
tenkovskih grupacija neprijatelja. Privlačili smo rezerve i u rajon Tula-
Serpuhov: ovdje smo očekivali ponovni udar neprijateljeve 2.
tenkovske i 4. armije.
Početkom studenoga imao sam ne baš ugodan telefonski razgovor
s vrhovnim.
– Kako se ponaša neprijatelj? – upitao je J. V. Staljin.
– Završava koncentraciju svojih udarnih grupacija i očito će brzo
prijeći u ofenzivu.
– Gdje očekujete glavni udar?
– Iz rajona Volokolamska. Tenkovska grupacija Guderiana očito
će udariti, zaobilazeći Tulu, na Kaširu.
– Ja i Šapošnjikov smatramo da treba onemogućiti neprijateljske
udare koji se spremaju preduhitrivši ih našim protuudarima. Jedan
protuudar treba nanijeti u rajonu Volokolamska, drugi – iz rajona
Serpuhova u bok 4. njemačke armije. Očito se ondje skupljaju krupne
snage da bi udarile na Moskvu.
– Ali kakvim ćemo snagama, druže vrhovni komandante, mi
vršiti te protuudare? Zapadni front nema slobodnih snaga. Imamo
snage samo za obranu.
– U rajonu Volokolamska iskoristite jedinice desnog krila armije
Rokosovskoga, tenkovsku diviziju i konjički korpus Dovatora. U
rajonu Serpuhova iskoristite konjički korpus Bjelova, tenkovsku
diviziju Getmana i dio snaga 49. armije.
– Smatram da to sada ne smijemo učiniti. U protuudare, čiji je
uspjeh sumnjiv, ne možemo baciti posljednje rezerve fronta. Nećemo
imati čime pojačati obranu jedinica armije kad neprijatelj prijeđe u
ofenzivu svojim udarnim grupacijama.
– Vaš Front ima šest armija. Zar je to malo?
– Ali linija fronta obrane jedinica Zapadnog fronta veoma se
razvukla; s krivinama ona je sada dulja od 600 kilometara. Imamo
veoma malo rezervi u dubini, naročito u centru fronta.
– Smatrajte da je pitanje o protuudaru odlučeno. Plan saopćite
danas uvečer – nezadovoljno je odrezao J. V. Staljin.
 Za petnaest minuta došao je k meni N. A. Bulganjin i s vrata mi
je rekao:
– I sada sam dobio po glavi!
– Zašto?
– Staljin je rekao: »Vi i Žukov ste se tamo osilili. I za vas ćemo
naći lijek!« Tražio je da smjesta idem k tebi i da odmah organiziramo
protuudare.
– Što možemo. Sjedni, pozvat ćemo Vasilija Daniloviča i upoznat
ćemo s tim Rokosovskoga i Zaharkina.
Za dva sata štab fronta izdao je naređenje komandantima 16. i 49.
armije i komandantima jedinica da izvrše protuudar, o čemu smo
izvijestili i Glavni stan. Međutim ti protuudari u kojima je uglavnom
djelovala konjica nisu dali pozitivne rezultate kakve je očekivao
vrhovni. Neprijatelj je bio dovoljno snažan, a njegov ofenzivni žar još
se nije ohladio. Samo u rajonu Aleksina postigli smo značajne
rezultate: jedinice 4. neprijateljske armije ovdje su imale velike
gubitke i nisu mogle sudjelovati u općoj ofenzivi na Moskvu.
Za nastavak ofenzive na Moskvu hitlerovska komanda je dovukla
nove snage i 15. studenoga koncentrirala je protiv jedinica Zapadnog
fronta ukupno 51 diviziju, od toga 31 pješadijsku, 13 tenkovskih i
motoriziranih koje su bile dobro kompletirane osobnim sastavom,
tenkovima, artiljerijom i borbenom tehnikom.5
Na pravcu Volokolamska-Klin i Istra protiv armije K. K.
Rokosovskoga bile su koncentrirane oklopna 3. i 4. neprijateljska
grupa u sastavu sedam tenkovskih, tri motorizirane i četiri pješadijske
divizije uz podršku gotovo dvije tisuće topova i snažne avionske
grupe.
Na pravcu Tula-Kašira protiv 50. armije koncentrirana je udarna
grupa neprijateljevih jedinica sastava: 24. i 47. motorizirani korpus,
53. i 43. armijski korpus – ukupno dvanaest divizija (od toga četiri
tenkovske i motorizirana divizija »Gross Deutschland«). Podržavala
ih je snažna avionska grupa.
5
Arhiv MO SSSR, f. 208, op. 2511, d. 1029,1. 332.
 Četvrta neprijateljska armija od šest armijskih korpusa razvila se
na pravcu Zvenigorod, Kubinsk, Naro-Fominsk, Podoljsk i Serpuhov.
Toj je armiji naređeno da frontalnim udarima veže jedinice obrane
Zapadnog fronta, da ih oslabi i zatim izvrši udar u centru našeg fronta
prema Moskvi.
Drugu etapu ofenzive na glavni grad naše domovine njemačka
komanda počela je 15. studenoga udarom na 50. armiju Kalinjinskog
fronta. Južno od Volokolamskog akumulacijskog jezera ta je armija
imala sasvim slabu obranu. Istodobno je neprijatelj izvršio udar i na
jedinice Zapadnog fronta, upravo na lijevo krilo armije K. K.
Rokosovskoga, južno od rijeke Šoši. Pomoćni udar izvršen je u zoni te
armije u rajonu Terjajeva Sloboda.
Protiv 30. armije Kalinjinskog fronta neprijatelj je bacio oko 300
tenkova protiv kojih je stajalo samo 56 naših laganih tenkova slabo
naoružanih. Obrana nije izdržala i bila je brzo probijena.
Ujutro 16. studenoga neprijateljeve jedinice su počele munjevit
napad iz rajona Volokolamska na Klin. U tom rajonu nismo imali
rezerve, jer su po naređenju Glavnog stana bačene u rajon
Volokolamska za izvršenje protuudara gdje ih je neprijatelj i prikovao.
Tog istog dana njemačko-fašističke jedinice izvršile su snažan
udar u rajonu Volokolamska. Na istrinskom pravcu napadale su
njemačke dvije tenkovske i dvije pješadijske divizije. Protiv 150 naših
laganih tenkova Nijemci ju bacili 400 srednjih tenkova. Vodile su se
ogorčene borbe. Naročito su se uporno tukle pješadijske divizije 16.
armije: 316. generala I. V. Panfilova, 78. pukovnika A. P.
Bjeloborodova i 18. generala P. N. Černjiševa, poseban đački puk S.
I. Mladenceva, 1. gardijska, 23, 27, 28. posebne tenkovske brigade i
konjička grupa general-majora L. M. Dovatora.
U 23 sata 17. studenoga 30. armiju Kalinjinskog fronta Glavni je
stan predao Zapadnom frontu i zbog toga se obrana Zapadnog fronta
još više raširila na sjever (do Volškog akumulacijskog jezera). Za
komandanta 30. armije imenovan je general-major D. D. Leljušenko.
Bitke koje su se vodile od 16. do 18. studenoga bile su za nas
veoma teške. Ne vodeći računa o gubicima neprijatelj se, silom
probijao nastojeći da pošto-poto prodre do Moskve svojim tenkovskim
klinovima.
Ali duboko ešelonirana artiljerijska i protutenkovska obrana i
dobro organizirana suradnja svih rodova vojske nisu dopustili
neprijatelju da se probije kroz borbene redove 16. armije. Polako, ali
u potpunom redu ta se armija povlačila na ranije pripremljene linije
koje je već zaposjela artiljerija, gdje su se opet njene jedinice uporno
tukle odbijajući napade hitlerovaca.
S besprimjernom hrabrošću djelovala je 1. gardijska tenkovska
brigada koja je predana u sastav 16. armije. U listopadu se ta brigada
(sada 4. tenkovska) junački borila kod Orela i Mcenska za što je bila
odlikovana visokom čašću da se zove 1. gardijska tenkovska brigada.
Sada, u studenome, braneći prilaze k Moskvi, gardisti tenkisti novim
su junačkim djelima još više podigli svoj slavni borbeni ugled.
Državni komitet za obranu, dio rukovodećeg sastava CK partije i
savjeta narodnih komesara i dalje su ostali u Moskvi. Moskovske
radnice radile su po 12-18 sati na dan osiguravajući snabdijevanje
jedinica koje su branile glavni grad oružjem, ratnom tehnikom,
municijom.
Međutim opasnost nije prošla: neprijatelj se, premda polagano,
približavao Moskvi.
Ne sjećam se točno datuma – bilo je to ubrzo nakon taktičkog
proboja Nijemaca na sektoru 30. armije Kalinjinskog fronta –
telefonirao mi je J. V. Staljin:
– Jeste li uvjereni da ćemo obraniti Moskvu? Pitam vas to s bolom
u duši. Odgovorite pošteno kao komunist.
– Moskvu ćemo bezuvjetno obraniti. Ali treba nam još najmanje
dvije armije i bar dvjesta tenkova.
– Dobro je što ste tako uvjereni. Telefonirajte u Generalštab i
dogovorite se gdje da se koncentriraju dvije rezervne armije koje
tražite. Bit će spremne potkraj studenoga. Tenkove vam za sada ne
možemo dati.
 Za pol sata dogovorio sam se s A. M. Vasiljevskim o tome da će
Zapadnom frontu biti predane 1. udarna i 10. armija, a isto tako sve
jedinice 20. armije. Formirana 1. udarna armija mora se koncentrirati
u rajonu Jahrome, a 10. armija – u rajonu Rjazana.
Na operativnom pravcu Tula-Moskva neprijatelj je prešao u
napad 18. studenoga. Na pravcu Venjovska gdje su se branile 413. i
299. pješadijska divizija 50. armije, napadale su 3, 4. i 17.
neprijateljska tenkovska divizija. Probivši obranu ta je grupa zauzela
rajon Bolohovo-Dedilovo. Zbog protuudara hitno smo u rajon Uzlova
bacili 239. pješadijsku i 41. konjičku diviziju. Ogorčene borbe u
kojima su se masovnim junaštvom odlikovale naše jedinice nisu ovdje
prestajale ni danju ni noću. Naročito su se uporno tukle jedinice 413.
pješadijske divizije. Međutim 21. studenoga glavne snage
Guderianove oklopne armije zauzele su Uzlovu i Staljinogorsk. Prema
Mihajlovu nastupao je neprijateljski 47. motorizirani korpus. Zbog
toga je u rajonu Tule nastala dosta složena situacija.
U takvim uvjetima vojni savjet fronta donio je odluku da pojača
borbeni sektor Kašire 112. tenkovskom divizijom pod komandom
pukovnika A. L. Getmana (sada general armije); borbeni sektor
Rjazanj – tenkovskom brigadom i drugim jedinicama; sektor Zarajsk
– 9. tenkovskom brigadom, 35. i 127. posebnim tenkovskim
bataljonima; sektor Laptjev – 510. pješadijskim pukom i četom
tenkova.
Dana 26. studenoga neprijateljska 3. tenkovska divizija potisnula
je naše jedinice i presjekla željezničku prugu i cestu Tula-Moskva u
rajonu sjeverno od Tule. Međutim 1. gardijski konjički korpus
generala P. A. Bjelova, 112. tenkovska divizija i niz drugih jedinica
fronta u rajonu Kašire nisu dopustili neprijatelju da napreduje na tom
pravcu. U pomoć jedinicama koje su se ondje borile prebačene su 173.
pješadijska divizija i 15. gardijski minobacački puk.
Dana 27. studenoga konjički korpus P. A. Bjelova u suradnji sa
112. tenkovskom divizijom, 173. pješadijskom divizijom i drugim
jedinicama izvršio je munjeviti protuudar protiv jedinica Guderiana i
odbacio ih na jug za 10-15 kilometara prema Venjovu.
 Do 30. studenoga vodile su se teške bitke u tom rajonu južno od
Mordvesa. Neprijatelj ovdje nije postigao uspjeh. Komandant 2.
oklopne armije Guderian uvjerio se da neće moći slomiti uporan otpor
sovjetskih jedinica u rajonu Kašire-Tula i odavde se probiti prema
Moskvi. Hitlerovci su bili prisiljeni da na tom sektoru prijeđu u
obranu.
Sovjetske jedinice koje su se borile u tom rajonu odbile su sve
neprijateljeve udare, nanijele mu velike gubitke i nisu ga pustile prema
Moskvi.
Još teža situacija stvorena je na desnom krilu fronta u rajonu Istra-
Klin-Solnječnogorsk gdje se uporno branila 16. armija.
Dana 23. studenoga neprijateljski tenkovi su provalili u Klin. Da
naše jedinice ne bi bile izvrgnute opasnosti opkoljavanja, u noći 24.
studenoga morali smo ih povući na slijedeću liniju obrane. Nakon
teških borbi 16. armija se povukla iz Klina. Zbog gubitka Klina
stvorena je breša između 16. i 30. armije koje je branila slaba grupa
naših jedinica.
Dana 25. studenoga 16. armija povukla se i od Solnječnogorska.
Ovdje je situacija bila katastrofalna. Vojni savjet Fronta prebacivao je
ovamo sve što je mogao s drugih sektora Fronta. Pojedine grupe
tenkova, grupe vojnika s protutenkovskim oružjem, artiljerijske
baterije i protuavionski divizioni uzeti od komandanata protuzračne
obrane generala M. S. Gromadina bili su prebačeni na taj sektor.
Trebalo je pošto-poto zadržati neprijatelja na tom opasnom sektoru
dok ne stignu 7. gardijska pješadijska divizija iz rajona Serpuhova,
dvije tenkovske brigade i dva protutenkovska artiljerijska puka iz
rezerve Vrhovne komande.
Front naše obrane savijao se poput luka, stvarala su se veoma
slaba mjesta. Činilo se da će se svakog trenutka dogoditi najstrašnije.
Ali ne! Borci su stajali do smrti, a kad su dobili pojačanje, ponovno su
stvarali neslomljivi front obrane.
Uvečer 29. studenoga, iskoristivši slabu obranu mosta preko
kanala Moskva-Volga u rajonu Jahroma, neprijateljska tenkovska
jedinica zauzela ga je i probila se preko kanala. Tu su je zaustavili
prednji odredi 1. udarne armije koji su stigli a kojom je zapovijedao
general-lajtnant V. I. Kuznjecov i nakon ogorčene borbe bacili je
natrag preko kanala.
Stanje na frontu bilo je zaista vrlo složeno. Zbog toga su se
događale scene koje su se mogle objasniti samo najvećom napetošću
situacije. Evo jednog primjera.
Do vrhovnog komandanta nekako je stigla vijest da su naše
jedinice sjeverozapadno od Nahabina napustile grad Djedovsk. Bilo je
to već sasvim blizu Moskve.
Dakako, J. V. Staljin bio je veoma zabrinut, jer je još 28. i 29.
studenoga 9. gardijska pješadijska divizija, pod komandom general-
majora A. P. Bjeloborodova, uspješno odbijala brojne bjesomučne
napade neprijatelja u rajonu Istre. A prošao je samo jedan dan i ispalo
je da je grad u rukama hitlerovaca...
Vrhovni me pozvao telefonski:
– Znate li vi da je zauzet Djedovsk?
– Ne, druže Staljine, ne znam.
J. V. Staljin nije oklijevao da ljutito kaže ono što misli:
– Komandant mora znati što se događa na njegovu frontu.
Smjesta pođite onamo, osobno organizirajte protunapad i povratite
Djedovsk.
Pokušao sam se usprotiviti:
– Mislim da nije pametno napustiti štab Fronta u tako napetoj
situaciji.
– Nije važno, nekako ćemo se ovdje snaći, a za svog zamjenika
ostavite za to vrijeme Sokolovskoga.
Spustivši slušalicu smjesta sam se povezao s K. K. Rokosovskim
i tražio objašnjenje zašto u štabu Fronta ništa nije poznato o napuštanju
Djedovska.
I sve se odmah razjasnilo: neprijatelj nije zauzeo grad Djedovsk,
već se očito radilo o selu Djedovu. U rajonu Hovansko-Djedovo-
Snigiri i južnije 9. gardijska pješadijska divizija vodi obrambenu bitku
ne dopuštajući neprijatelju da se probije uzduž Volokolamske ceste
prema Djedovsku-Nahabinu.
Odlučio sam da telefoniram vrhovnome kako bih mu objasnio da
je posrijedi greška. Ali, kako se kaže, naišla je kosa na brus. J. V.
Staljin se dokraja naljutio. Tražio je da odmah odem K. K.
Rokosovskome i da učinim sve kako bismo tu nesretnu točku odmah
oteli od neprijatelja. I još je naredio da sobom povedem komandanta
5. armije L. A. Govorova:
– On je artiljerac, neka pomogne Rokosovskome organizirati
artiljerijsku vatru u korist 16. armije. ,
U takvoj situaciji bilo je besmisleno protiviti se. Kad sam pozvao
generala L. A. Govorova i dao mu zadatak, sasvim je razumno pokušao
dokazati da ne vidi potrebe za takav put: u 16. armiji je načelnik
artiljerije general-major artiljerije V. I. Kazakov, a i sam komandant
K. K. Rokosovski zna što i kako treba raditi i zašto da on, Govorov, u
takvim kritičnim trenucima napušta svoju armiju.
Da ne bismo dalje raspravljali, morao sam generalu objasniti da
je to naređenje vrhovnoga.
Otišli smo K. K. Rokosovskome i zajedno s njim uputili se u
diviziju A. P. Bjeloborodova. Komandant divizije nije nam se uopće
obradovao. U to je vrijeme imao brige preko glave, a morao nam je još
objašnjavati da se radi o nekoliko kuća u selu Djedovo smještenih na
drugoj strani jaruge koje je zauzeo neprijatelj.
Referirajući o situaciji Afanasij Pavlantjevič dosta je uvjerljivo
objasnio da nije pametno vraćati te kuće zbog taktičkih razloga. Na
žalost, nisam mu mogao reći da se u ovom slučaju ja uopće ne mogu
rukovoditi razlozima taktike. Zbog toga sam naredio A. P.
Bjeloborodovu da pošalje pješadijsku četu sa dva tenka i istjera vod
Nijemaca koji je držao kuće, što je i učinjeno.
Ali vratimo se ozbiljnim stvarima.
Dana 1. prosinca, na naše iznenađenje, hitlerovske jedinice
probile su se u centru fronta na spoju 5. i 33. armije i napredovale
cestom prema Kubinki. Međutim kod sela Akulova presjekla im je put
32. pješadijska divizija koja je artiljerijskom vatrom uništila dio
neprijateljskih tenkova. Mnogo tenkova oštećeno je i na minskim
poljima.
Onda su se neprijateljske tenkovske jedinice, trpjevši velike
gubitke, okrenule prema Galicinu gdje su ih definitivno razbile rezerva
Fronta i pridošle jedinice 5. i 33. armije. Četvrtoga prosinca taj
neprijateljev prodor bio je potpuno likvidiran. Na bojnom polju
neprijatelj je ostavio više od 10.000 poginulih, 50 razbijenih tenkova i
mnogo druge ratne tehnike.
Potkraj studenoga po načinu djelovanja i snazi udara svih
grupacija njemačkih jedinica osjetili smo da neprijatelj malaksava i da
za vođenje ofenzivnih operacija više nema ni snage ni sredstava.
Razvivši udarne grupacije na širokom frontu i zamahnuvši daleko
svojom oklopljenom šakom, neprijatelj je u toku bitke za Moskvu
toliko razvukao jedinice da su u konačnim borbama na prilazima
glavnom gradu izgubile prodornu sposobnost. Hitlerovska komanda
nije očekivala tako velike gubitke, a više nije bila kadra da ih
nadoknadi i pojača svoju moskovsku grupaciju.
Saslušavajući zarobljenike ustanovili smo da je u nekim četama
ostalo po 20-30 ljudi, moral njemačkih jedinica veoma se pogoršao,
više nema vjere da se može zauzeti Moskva.
Jedinice Zapadnog fronta također su imale velike gubitke, bile su
strašno umorne, ali su održale obranu i pojačane rezervama
udesetorostručile su svoje snage u borbi s neprijateljem.
Za dvadeset dana druge etape ofenzive na Moskvu Nijemci su
izgubili 155.000 vojnika i oficira, oko 800 tenkova, stotine oruđa i
znatnu količinu aviona. Teški gubici, neizvršenje strateških zadataka
posijali su u njemačkim jedinicama sumnju u uspješan svršetak rata.
Fašističko vojnopolitičko rukovodstvo izgubilo je prestiž
nepobjedivosti u očima svjetskog javnog mišljenja.
Bivši hitlerovski generali i general-feldmaršali pokušavaju da za
propast plana zauzimanja Moskve i planova rata u cjelini okrive
Hitlera koji navodno nije slušao njihove savjete, već je u kolovozu
zaustavio napredovanje grupe armija »Centar« na Moskvu i dio njenih
jedinica okrenuo na Ukrajinu.
Tako njemački general Mellenthin piše: »Udar na Moskvu, čiji je
pristaša bio Guderian i od kojeg smo mi u kolovozu privremeno
odustali, odlučivši da najprije osvojimo Ukrajinu, možda bi donio
uspjeh da smo ga uvijek gledali kao glavni udar koji određuje ishod
cijelog rata... Rusija bi bila pobijeđena u samom srcu.«6
Generali Guderian, Hoth i drugi smatraju da je osnovni uzrok
poraza njemačke vojske kod Moskve, zajedno s Hitlerovim
pogreškama, bila i surova ruska klima.
Svakako, i priroda i klima imaju veliku ulogu u svim ratnim
operacijama. Ali je istina da sve to jednako djeluje na obje
neprijateljske strane. Istina, hitlerovci su se zamatali u toplu odjeću
koju su oduzeli stanovništvu, hodali su u ružnim slamnatim
»kaljačama« koje su sami izradili. Kratke bunde, valjanke, vjetrovke,
toplo rublje – sve je to također oružje. Naša je zemlja odijevala i grijala
svoje vojnike. A hitlerovski vojnici nisu bili pripremljeni za zimu.
To se dogodilo zbog toga što se hitlerovsko rukovodstvo
spremalo da se »bez prtljage, lako obučeno« prošeće kroz Rusiju
računajući rokove cijele kampanje tjednima i mjesecima. Dakle, nije
stvar u klimi, već u političkim i vojnostrateškim krivim računima
fašističke vrhuške.
Drugi generali, buržoaski povjesničari zbog svega okrivljuju
blato i neprohodnost (lapavicu). Ta verzija također nije nova.
Napoleon koji je upropastio svoju armiju od 800.000 vojnika također
je krivio rusku zimu.
Ali ja sam vlastitim očima vidio kako su u toj lapavici
(bljuzgavici) i blatu tisuće i tisuće Moskovljana, uglavnom žena koje
nikad nisu radile teške pionirske poslove, kopale protutenkovske
rovove, tranšeje, postavljale kolje i traverze, dizale prepreke, vukle
vreće s pijeskom. Blato se lijepilo na noge, na kotače kolica u kojima

6
F. Mellenthin: »Panzerschlachten«, Bonn 1952, S. 113.
su vozile zemlju, neizmjerivo tešku lopatu koja ionako nije bila
prilagođena za ženske ruke.
Mogu još dodati zbog onih koji su spremni da lošim vremenskim
prilikama maskiraju prave uzroke poraza kod Moskve da je u listopadu
1941. bljuzgavica (lapavica) trajala relativno kratko vrijeme. U prvim
danima studenoga nastupilo je zahlađenje, pao je snijeg, teren i putovi
svuda su bili prohodni. U danima studenoga »generalne ofenzive«
hitlerovskih snaga temperatura u rajonu ratnih operacija na
moskovskom pravcu bila je od 7 do 10 stupnjeva ispod nule, a kao što
se zna, po takvom vremenu nema blata.
Ne! Ni kiša ni snijeg nisu zaustavili fašističke jedinice ispred
Moskve. Grupacija više od milijun elitnih hitlerovskih vojnika razbila
se o čeličnu otpornost, hrabrost i junaštvo sovjetskih vojnika iza kojih
je stajao njihov narod, glavni grad, domovina.
Što se tiče privremenog odustajanja od ofenzive na Moskvu i
skretanja dijela snaga na Ukrajinu, može se reći da bi bez te operacije
položaj centralne grupacije njemačkih jedinica mogao biti još gori
nego je bio. Naime, rezerve Vrhovne komande, koje su u rujnu bile
bačene da zatvore stvorenu brešu na jugozapadnom pravcu, mogle bi
biti u prosincu prilikom protuofenzive iskorištene za snažan udar u bok
i pozadinu grupe armija »Centar« dok je nastupala na Moskvu.
Bijesan zbog propasti druge etape ofenzive na Moskvu, zbog
propasti svoga plana munjevitog rata, Hitler je našao »žrtvenu janjad«.
Tako je smijenio s dužnosti komandanta kopnenih snaga general-
feldmaršala Brauchitscha, komandanta grupe armija »Centar« general-
feldmaršala von Bocka, komandanta 2. oklopne armije generala
Guderiana i desetke drugih generala koje je prije mjesec i pol i dva
mjeseca odlikovao križevima. Hitler se proglasio komandantom
kopnenih snaga, očito računajući da će to magično djelovati na
vojnike.
Dana 11. prosinca 1941. hitlerovska vlada objavila je rat SAD.
Hitler je pri tome očito imao na umu dva cilja. U prvom redu htio je
pokazati kako je Njemačka, bez obzira na gubitke, još toliko jaka da je
sposobna voditi rat ne samo sa Sovjetskim Savezom i Engleskom već
i sa SAD. U drugom redu želio je što prije gurnuti Japan protiv
Sjedinjenih Američkih Država kako bi spriječio da one sudjeluju u ratu
protiv Njemačke u Evropi.7 Kad je to čuo J. V. Staljin, nasmijao se:
»Zanimljivo je kakvim se snagama i sredstvima hitlerovska
Njemačka sprema ratovati sa SAD? Za takav rat ona nema ni avijaciju
dalekog dometa ni odgovarajuće pomorske snage.«
Mnogo su me puta pitali: kako su sovjetske jedinice uspjele
razbiti najjaču njemačko-fašističku grupaciju kod Moskve i baciti
njene ostatke na zapad?
O porazu Nijemaca kod Moskve napisano je mnogo i, mislim,
uglavnom ispravno. Međutim kao bivši komandant Zapadnog fronta
želio bih reći i svoje mišljenje o tom pitanju.
Kao što se zna, planirajući operaciju na moskovskom pravcu pod
konspirativnim nazivom »Tajfun«, njemačko-fašistička komanda
računala je da će razbiti sovjetske jedinice na pravcima Vjazma-
Moskva i Brjansk-Moskva i da će u najkraćem roku zauzeti Moskvu
zaobišavši je sa sjevera i s juga. Neprijatelj je namjeravao postići taj
strateški cilj postepeno, metodom dvostrukog obuhvata. Planirao je da
prvo opkoljavanje i poraz sovjetskih jedinica izvrši u rajonu Brjanska
i Vjazme. Drugo opkoljavanje i osvajanje glavnog grada zamišljeno je
zaobilaženjem grada sa sjeverozapada preko Klina i Kalinjina i s juga
preko Tule pomoću dubokog obuhvata oklopno tenkovskim
jedinicama s time da se u rajonu Noginska zatvore kliješta strateškog
opkoljavanja.
Međutim, planirajući takvu složenu stratešku operaciju Hitlerova
Vrhovna komanda načinila je veliku pogrešku u proračunu snaga i
sredstava. Ozbiljno je potcijenila mogućnosti Crvene armije i silno
precijenila mogućnosti svojih jedinica.

7
Redoslijed događaja u izvjesnoj mjeri mijenja ovaj zaključak: 7. prosinca Japan ulazi u rat
protiv Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije; 8. prosinca te dvije zemlje objavljuju rat
Japanu; 9. prosinca kuomintanška Kina objavljuje rat Njemačkoj i Italiji; 11. prosinca Njemačka i
Italija objavljuju rat Sjedinjenim Američkim Državama; 12. prosinca objavljuju rat Sjedinjenim
Američkim Državama Bugarska, Rumunjska i Mađarska.
 Snage koje je njemačko-fašistička komanda koncentrirala bile su
dovoljne samo za to da se probije naša obrana u rajonu Vjazme i
Brjanska i da se potisnu jedinice Zapadnog i Kalinjinskog fronta na
liniju Kalinjin-Jahroma-Krasna Poljana-Krjukovo-rijeke Nara i Oha-
Tula-Kašira.
Zato neprijatelj, pošto je početkom listopada postigao svoj bliži
cilj, nije mogao ostvariti drugu etapu operacije »Tajfun«.
Kad je stvarao udarne grupacije za provođenje te operacije,
počinio je također velike pogreške. Njegove krilne grupacije, naročito
one koje su djelovale u rajonu Tule, bile su slabe i nisu imale u svojem
sastavu dovoljno mješovitih operativnih formacija. Računanje na
oklopno tenkovske velike jedinice u tim uvjetima nije se opravdalo.
Te su jedinice pretrpjele velike gubitke i izgubile su probojnu snagu.
Njemačka komanda nije uspjela istodobno nanijeti udar u centru
Zapadnog fronta, premda je ovdje imala dosta snaga. To nam je
omogućilo da slobodno prebacujemo rezerve, uključujući i divizijske,
s pasivnih sektora i iz centra na krila i da ih šaljemo protiv udarnih
neprijateljevih grupacija.
U nekim vojnopovijesnim radovima tvrdi se da u ciklus operacija
borbe kod Moskve ne ulaze listopadske borbe Zapadnog, Rezervnog i
Brjanskog fronta; da je neprijatelj navodno na početku bio potpuno
zaustavljen na možajskoj obrambenoj liniji, a zatim je hitlerovska
komanda navodno morala pripremati novu »generalnu ofenzivnu
operaciju«.
Sve što je naprijed rečeno o slomu operacije »Tajfun« pobija te
tvrdnje. Pozivanje na to da su hitlerovci morali izvršiti znatnu popunu
jedinica, materijalnih sredstava i neko pregrupiranje tenkovskih
jedinica na svojem lijevom krilu također nije uvjerljivo. Poznato je da
se takve mjere obično provode prilikom svake strateške ofenzivne
operacije i zbog toga ne mogu služiti kao faktor koji određuje njen
početak i kraj.
Glavna je činjenica da smo mi početkom studenoga uspjeli
pravodobno zaustaviti koncentraciju udarnih neprijateljskih grupacija
na krilima našeg fronta obrane. Zahvaljujući tome ispravno smo
odredili pravac glavnih neprijateljskih udara. Udarnoj šaci neprijatelja
suprotstavili smo duboko ešeloniranu obranu opremljenu dovoljnom
količinom protutenkovskih i inžinjerijskih sredstava. Tu su također na
najopasnijim pravcima bile koncentrirane sve naše glavne tenkovske
jedinice.
Neprijateljske komunikacije koje su se razvukle na više od tisuću
kilometara bile su pod stalnim udarcima partizanskih odreda koji su
svojim junačkim djelovanjem ometali redovito snabdijevanje
neprijateljskih jedinica, rad njegovih pozadinskih organa.
Veliki gubici hitlerovskih jedinica, usporen karakter koji je
poprimila operacija »Tajfun«, ogorčen otpor sovjetskih boraca – sve
se to snažno odrazilo na borbenu sposobnost njemačko-fašističkih
jedinica i u njihovim redovima stvorilo zbunjenost i sumnju u uspjeh.
U toku bitke za Moskvu sovjetske su jedinice također imale
velike gubitke, ali su do kraja obrambenih borbi sačuvale borbenu
sposobnost i nepokolebljivu vjeru u pobjedu. Najteže je prošlo.
Crvena armija je razbila hitlerovski plan koji je računao na
osvajanje Lenjingrada i spajanje njemačko-fašističkih jedinica s
finskim oružanim snagama. Prešavši u protuofenzivu u rajonu Tihvina
porazila je neprijatelja i zauzela grad. Jedinice Južnog fronta u isto su
vrijeme prešle u protuofenzivu i zauzele Rostov na Donu.
U takvim uvjetima pripremala se protuofenziva kod Moskve.
Ideja za to pojavila se još u studenome. U toku obrambenih borbi
definitivno se iskristalizirala i postala je najvažniji i stalan element
planova i proračuna Glavnog stana sovjetske Vrhovne komande.
Zbog izvanredno složene situacije i nemogućnosti da stvorimo
povoljnije uvjete za organiziranje i pripremu protuofenzive morali
smo je pripremati u toku teških obrambenih borbi i metode njene
provedbe definitivno su određene onda kad prema svim znacima
hitlerovske jedinice više nisu mogle izdržati naše protuudare.
Oduševljene uspjesima koje su postigle u obrambenim borbama naše
su jedinice prešle u protunapad bez ikakve pauze.
 Dana 29. studenoga telefonirao sam vrhovnom komandantu,
izložio mu situaciju i zamolio ga da izda naredbu o početku
protuofenzive.
J. V. Staljin me pažljivo slušao i onda upitao:
– A jeste li sigurni da se neprijatelj našao u kritičnoj situaciji i da
nema mogućnosti da uvede u akciju bilo kakvu novu krupnu
grupaciju?
– Neprijatelj je iscrpljen. Ali ako sada ne likvidiramo opasne
neprijateljske klinove, Nijemci mogu pojačati svoje jedinice u rajonu
Moskve krupnim rezervama na račun sjeverne i južne grupacije svojih
snaga i onda se situacija može ozbiljno komplicirati.
J. V. Staljin je rekao da će se savjetovati s Generalštabom.
Zamolio sam načelnika štaba Fronta V. D. Sokolovskoga, koji je
također smatrao da je vrijeme da u akciju uvedemo rezervne armije,
neka se poveže s Generalštabom kako bi i on podržao naš prijedlog o
svrsishodnosti početka hitne protuofenzive.
Kasno uvečer 29. studenoga obavijestili su nas da je Glavni stan
donio odluku o početku protuofenzive i traži da predložimo svoj plan
o protuofenzivnoj operaciji. Ujutro 30. studenoga predložili smo
Glavnom stanu elemente vojnog savjeta Fronta o planu protuofenzive,
nanesene grafički na karti s najpotrebnijim objašnjenjima. Od nas se
nisu tražile podrobnosti, jer je sve osnovno bilo već prije dogovoreno
s J. V. Staljinom, B. Šapošnjikovim i A. M. Vasiljevskim. Uz plan sam
poslao samo kratku bilješku Aleksandru Mihajloviču Vasiljevskome:
»Molim hitno iznijeti narodnom komesaru za obranu drugu Staljinu
plan protuofenzive Zapadnog fronta i dati direktivu da operacija može
početi jer bi se inače moglo zakasniti s pripremom.«
Bilješka uz plan, karta, u prvom je redu pokazivala da zbog
postojeće situacije neće biti ikakva istodobnog prijelaza armija Fronta
u protuofenzivu. Dogovoreni su ovi rokovi ofenzive:
»1. Početak ofenzive, polazeći od rokova iskrcavanja i
koncentracije jedinica i njihova dopunskog naoružanja, utvrditi za 1.
udarnu, 20. i 16. armiju i armiju Golikova ujutro 3-4. prosinca, za 30.
armiju 5-6. prosinca.«
Objasnivši u slijedećoj točki bilješke da je sastav armije strogo
sporazuman s direktivama Glavnog stana, upozorili smo na zadatke
Zapadnog fronta:
«... Neposredni zadatak: udarom na Klin, Solnječnogorsk i na
pravcu Istre razbiti osnovnu neprijateljsku grupaciju na lijevom krilu i
udarom na Uzbovaju i Bogorodick u bok i pozadinu Guderianove
grupe razbiti neprijatelja na lijevom krilu fronta armije Zapadnog
fronta.
– Da bi vezali snage neprijatelja na ostalom frontu i spriječili ga
da prebacuje jedinice, 5, 33, 43, 49. i 50. armije Fronta prelaze u napad
s ograničenim zadatkom 4-5. prosinca.
– Glavna grupacija avijacije (tri četvrtine) bit će poslana da
surađuje s desnom udarnom grupacijom, a ostali dio s lijevom –
armijom general-lajtnanta Golikova.«8
Na tom planu J. V. Staljin je kratko napisao: »Slažem se« i
potpisao.
Zadaci postavljeni pred jedinice armija koje su ulazile u Zapadni
front bili su ovi:
1. udarna armija pod komandom general-lajtnanta V. I.
Kuznjecova morala se razvijati svim svojim snagama u rajonu
Dmitrov-Jahroma i nanijeti udar zajedno sa 30. i 20. armijom u pravcu
Klina i dalje u općem pravcu na Terjajevu Slobodu;
20. armija iz rajona Krasna Poljana-Bjeli Rast u suradnji sa 1.
udarnom i 16. armijom nanosi udar u općem pravcu na Solnječnogorsk
zaobilazeći ga s juga i dalje na Volokolamsk; osim toga 16. armija
svojim lijevim krilom nastupa na Krjukovo i dalje ovisno o situaciji;
10. armija u suradnji s jedinicama 50. armije nanosi udar u pravcu
Staljinogorsk-Bogorodick i nastavlja napredovanje južno od rijeke
Upi.

8
Arhiv MO SSSR, f. 16-A, op. 947, d. 36,11. 70-72.
 Izvršivši tako najbliži zadatak protuofenzive na krilima
Zapadnog fronta, mogli bismo razbiti udarne grupacije armija
»Centar« i ukloniti neposrednu opasnost za Moskvu. Tada još nismo
imali snaga da jedinicama Fronta postavimo daljnje i odlučnije ciljeve.
Težili smo da samo odbacimo neprijatelja što dalje od Moskve i da mu
nanesemo što veće gubitke.
Bez obzira na to što su nam naknadno predali tri armije, Zapadni
front nije imao brojčanu nadmoć nad neprijateljem (osim avijacije). U
tenkovima i artiljeriji nadmoć je bila na strani neprijatelja. Ta okolnost
bila je glavna osobina protuofenzive naših jedinica kod Moskve.
U noći na 1. prosinca 1941. nakon svestrane analize toka i
rezultata borbi na Kalinjinskom frontu Glavni stan je zaključio da su
metode čestih napada koje je taj front poduzeo na raznim pravcima od
27. do 29. studenoga neefektivne U danoj situaciji.
Glavni stan naredio je Kalinjinskom frontu da u dva-tri dana
koncentrira udarnu grupaciju sastavljenu od najmanje pet-šest divizija
i da izvrši udar na Turginovo kako bi zašla u pozadinu neprijateljskoj
grupaciji kod Klina i tako pomogla jedinicama Zapadnog fronta da je
razbije.
Kad je komandant fronta general I. S. Konjev dobio naređenje
Glavnog stana, izvijestio je da ga ne može izvršiti zbog nedostatka
snaga i pomanjkanja tenkova. Predložio je da umjesto dubokog i dosta
snažnog udara, koji predviđa Vrhovna komanda, izvrši posebnu
operaciju kako bi zauzeo Kalinjin.
Glavni stan je sasvim ispravno primijetio da prijedlog
komandanta Kalinjinskog fronta ne samo što ne odgovara situaciji već
je u direktnoj suprotnosti s općim ciljem – odlučnom protuofenzivom
kod Moskve.
J. V. Staljin je naredio zamjeniku načelnika Generalštaba
generalu A. M. Vasiljevskom koji je zajedno s njim potpisao
spomenutu direktivu o stvaranju udarne grupacije Kalinjinskog fronta
da razgovara s generalom I. S. Konjevim i objasni mu njegovu
pogrešku i bit stvari. Aleksandar Mihajlovič je izvanredno izvršio taj
zadatak. Oslanjajući se na podrobno poznavanje operativne situacije
na Frontu, njegovu sastavu i mogućnostima, obavijestio je 1. prosinca
I. S. Konjeva preko »Boda«:
»Prekinuti njemačku ofenzivu na Moskvu i tako spasiti ne samo
Moskvu već postaviti i osnovu za ozbiljan poraz neprijatelja može se
samo aktivnim djelovanjem s odlučnim ciljem. Ako to ne učinimo, za
nekoliko dana bit će kasno. Kalinjinski front koji zauzima izvanredno
povoljan operativni položaj za taj cilj ne može ostati po strani. Morate
formalno skupiti sve snage za to da biste udarili neprijatelja koji je
protiv vas slab. I, vjerujte mi, uspjeh je osiguran.«9
Zatim je A M. Vasiljevski podrobno nabrojio snage Fronta,
savjetovao odakle treba privući divizije, kako ih pojačati artiljerijom
iz resursa fronta.
»Formalno je skupocjen svaki trenutak i zbog toga treba poduzeti
sve kako bi operacija počela najkasnije 11. prosinca ujutro« – naglasio
je on.
Komandant Fronta mogao je samo priznati ispravnost predračuna
Glavnog stana i izjaviti da će skupiti sve snage za udar.
»Riskirat ću« – ipak je na kraju dodao I. S. Konjev.
Kasno uvečer 4. prosinca telefonirao mi je vrhovni komandant i
upitao:
– Čime se još može pomoći Frontu osim onoga što je već
učinjeno?
Odgovorio sam da svakako moramo imati podršku avijacije
rezerve Vrhovne komande i protuzračne obrane i ponovno sam molio
makar 200 tenkova: bez njih Front ne može brzo razvijati
protuofenzivu.
– Tenkova sada još nema, ne možemo ih dati – opet je kao i za
prijašnjeg razgovora ponovio J. V. Staljin – avijacija će vas podržati.
Dogovorite se s Generalštabom. Smjesta ću telefonirati onamo.
Naredili smo Kalinjinskom frontu da 5. prosinca počne ofenzivu, a 6.

9
Arhiv MO SSSR, f. 96-A, op. 2011, d. 5,11. 185-190.
prosinca – operativnoj grupi desnog krila Jugozapadnog fronta u
rajonu Jeleca.
Iz Generalštaba su precizirali:
– Da bi pomogle protuofenzivi Zapadnog fronta, angažiraju se
jedinice Kalinjinskog fronta. Njihov je zadatak da udarom u
jugozapadnom pravcu izađu u pozadinu neprijateljskoj grupaciji kod
Klina i Solnječnogorska i tako sudjeluju u njenom uništenju koje će
izvršiti jedinice Zapadnog fronta.
Udar koji je Jugozapadni front trebao nanijeti neprijateljskoj
grupaciji kod Jeleca morao je pomoći Zapadnom frontu da porazi
neprijateljske jedinice jugozapadno od Moskve.
Dubok snijeg koji je pao prvih dana prosinca veoma je otežao
koncentraciju, pregrupiranje i izlazak jedinica na polazne rajone za
pripremanu operaciju. Ali svi rodovi vojske, svladavši te teškoće, bili
su ujutro 6. prosinca spremni da prijeđu u protuofenzivu.
Došlo je jutro 6. prosinca 1941. Jedinice Zapadnog fronta počele
su sjeverno i južno od glavnog grada protuofenzivu. Kod Kalinjina i
kod Jeleca krenuli su naprijed susjedni frontovi. Počela je grandiozna
bitka.
Prvog dana ofenzive jedinice Kalinjinskog fronta probile su se u
prednji kraj neprijateljske obrane, ali nisu mogle odbaciti neprijatelja.
Tek nakon desetodnevnih upornih borbi i promijenivši taktiku napada
jedinice Fronta počele su napredovati. To se dogodilo pošto je desno
krilo Zapadnog fronta razbilo njemačku grupaciju u rajonu Rogačevo-
Solnječnogorsk i zaobišlo Klin.
Dana 13. prosinca 30. armija pod komandom D. D. Leljušenka i
dio snaga 1. udarne armije Zapadnog fronta približile su se Klinu.
Opkolivši grad sa sviju strana sovjetske jedinice su prodrle u nj i nakon
ogorčenih borbi u noći 15. prosinca očistile Klin od neprijatelja.
Uspješno se razvijalo operativno djelovanje 20. i 16. armije.
Potkraj 9. prosinca, svladavši uporan otpor neprijatelja, 20. armija se
približila Solnječnogorsku i 12. prosinca izbacila neprijatelja iz grada.
16. armija oslobodila je 8. prosinca Krjukovo i napredovala prema
akumulacijskom jezeru kod Istre.
Napredovale su i jedinice desnog krila 5. armije kojom je
zapovijedao general L. A. Govorov. Napredovanje te armije mnogo je
pomoglo uspjehu 16. armije.
Nakon oslobođenja Klina onamo je došao ministar vanjskih
poslova Velike Britanije A. Eden.
Potkraj prosinca pročitali smo u »Pravdi« izjavu A. Edena koju
je dao nakon povratka u London. Opisujući dojmove o putu u Sovjetski
Savez rekao je: »Imao sam sreću da vidim nešto od junačkih djela
ruskih armija, djela uistinu veličanstvenih.«
Za nas je bio velik gubitak smrt komandanta 2. gardijskog
konjičkog korpusa general-majora L. M. Dovatora i komandanta 20.
konjičke divizije potpukovnika M. P. Tavlijeva u rajonu sela Palaškino
(12 kilometara sjeverozapadno od Ruže). Na prijedlog vojnog savjeta
Fronta L. M. Dovator je posmrtno proglašen herojem Sovjetskog
Saveza.
Protuofenzivno djelovanje desnog krila Zapadnog fronta
nastavljeno je bez prekida. Aktivno su ga podržavale avijacija Fronta,
protuzračna obrana zemlje i avijacija dalekog dometa pod komandom
generala A. E. Golovanova. Avijacija je nanosila snažne udare
artiljeriji, tenkovskim jedinicama, komandnim mjestima, a kad je
počelo povlačenje hitlerovskih jedinica, mitraljirala je i bombardirala
pješadijske, oklopno tenkovske i auto-transportne kolone. Zbog toga
su svi putovi na zapad nakon povlačenja neprijateljskih jedinica bili
zakrčeni njihovom uništenom ratnom tehnikom i automobilima.
U neprijateljsku pozadinu komanda Fronta ubacila je skijaške
odrede, konjicu i zračno desantne jedinice koje su uništavale
neprijatelja u povlačenju. Usklađujući svoje djelovanje s vojnim
savjetom Fronta borbu s neprijateljem počeli su i partizani. Njihovo
djelovanje ozbiljno je kompliciralo situaciju za Nijemce.
Na lijevom krilu fronta još 3. prosinca jedinice 50. armije i
konjički korpus generala P. A. Bjelova počeli su razbijati 2. oklopnu
armiju Guderiana u rajonu Tule. 3, 17. tenkovska i 29. motorizirana
divizija fašističke armije ostavile su na bojnom polju do 70 tenkova,
počele su se brzo povlačiti prema Venjovu.
Deseta armija stupila je u prosincu u borbu u rajonu Mihajlova
gdje je neprijatelj pokušao održati obranu kako bi zaštitio bok svoje 2.
oklopne armije koja se povlačila. Osmoga prosinca iz rajona Tule
krenule su u napad i ostale jedinice 50. armije prijeteći da presijeku
putove povlačenja neprijatelja iz Venjova i Mihajlova.
Djelovanje 10. i 50. armije kao i udare konjičkog korpusa
generala P. A. Bjelova stalno je podržavala avijacija Fronta i Vrhovne
komande.
Guderianova armija, duboko obuhvaćena s bokova, a nemajući
snage da parira protuofenzivom napad trupa Zapadnog fronta i
operativne grupe Jugozapadnog fronta, počela se brzo povlačiti u
općem pravcu prema Uzlovoj, Bogorodicku i dalje prema Suhiniču
ostavljajući teško naoružanje, automobile, tegljače i tenkove.
U toku desetodnevnih borbi jedinice lijevog krila Zapadnog
fronta nanijele su ozbiljan poraz Guderianovoj 2. oklopnoj armiji i
napredovale 130 kilometara.
Lijevo od Zapadnog fronta uspješno su napredovale jedinice
nanovo formiranog Brjanskog fronta. Izlaskom jedinica na liniju
Oreški-Starica-rijeke Lama i Ruza-Malojaroslavec-Tihonova Pustinj-
Kaluga-Mosaljsk-Suhiniči-Bjelev-Mcensk-Novosilj završena je prva
etapa protuofenzive sovjetskih jedinica kod Moskve.
Napokon je uklonjena opasnost za grad Tulu. U protuofenzivi
ovdje su glavnu ulogu odigrale tenkovska divizija A. L. Getmana i
konjički korpus P. A. Bjelova. Pokretna operativna grupa 50. armije
koja je djelovala pod komandom general-lajtnanta V. S. Popova
nanijela je odlučan udar neprijatelju prilikom oslobođenja grada
Kaluge.
Iscrpljene i oslabljene borbama, hitlerovske armije imale su
velike gubitke i pod pritiskom naših jedinica povlačile su se na zapad.
Kako se nama činilo slijedeća etapa protuofenzive za zapadni pravac
(Zapadni, Kalinjinski i Brjanski front) morala se sastojati u tome da se
nakon pojačanja odgovarajućim snagama i sredstvima nastavi sve do
konačnog završetka. Mislio se uspostaviti onaj položaj koji su ti
frontovi držali prije početka ofenzive njemačko-fašističkih jedinica.
Da nam je tada Vrhovna komanda mogla dati bar četiri armije za
pojačanje (po jednu za Kalinjinski i Brjanski front i dvije za Zapadni
front), imali bismo realnu mogućnost da neprijatelju nanesemo
snažniji udar i da ga odbacimo još dalje od Moskve, možda čak da
izađemo na liniju Vitebsk-Smolensk-Brjansk.
Uspjeh protuofenzive sovjetskih jedinica u prosincu na
centralnom strateškom pravcu imao je golemo značenje. Udarne
grupacije njemačke grupe armija »Centar« pretrpjele su težak poraz i
povukle se.
Međutim u cjelini neprijatelj je još bio snažan. Na centralnom
sektoru našeg strateškog fronta pružao je ogorčen otpor. Naše
ofenzivne operacije kod Rostova i Tihvina koje su počele uspješno
nisu postigle potreban završetak.
Ali zbog poraza njemačko-fašističkih jedinica kod Moskve i
uspjeha koje smo postigli u toku protuofenzive vrhovni je bio
optimistički raspoložen. Smatrao je da i na drugim frontovima Nijemci
neće izdržati udare Crvene armije, treba samo vješto organizirati
proboj njihove obrane. Otuda se kod njega pojavila zamisao da što brže
počnemo opću ofenzivu na svim frontovima od Ladoškog jezera do
Crnog mora.
Uvečer 5. siječnja 1942. kao član Glavnog stana pozvan sam
vrhovnom komandantu na razmatranje projekta plana opće ofenzive
Crvene armije.
Nakon obavještenja B. M. Šapošnjikova o stanju na frontovima i
projekta plana koji je on izložio J. V. Staljin je rekao:
– Nijemci su zbunjeni nakon poraza kod Moskve, slabo su se
pripremili za zimu. Sada je najpovoljniji trenutak da se prijeđe u opću
ofenzivu. Neprijatelj računa da zadrži našu ofenzivu do proljeća kako
bi u proljeće, skupivši snage, ponovno prešao u akciju. On hoće da
dobije na vremenu i da postigne predah.
Nitko od prisutnih, koliko se sjećam, nije rekao ništa protiv toga.
J. V. Staljin je dalje razvijao svoju misao.
– Naš je zadatak – razmišljao je hodajući prema običaju gore-
dolje po kabinetu – da neprijatelju ne dopustimo taj predah, već da ga
tjeramo na zapad bez zaustavljanja, da ga natjeramo da istroši svoje
rezerve još prije proljeća...
Naglasio je riječi »prije proljeća«, malo se zadržao i onda
objasnio:
– Kad mi budemo imali nove rezerve, Nijemci ih više neće
imati...
Izloživši svoje shvaćanje moguće perspektive rata vrhovni je
prešao na praktične zadatke pojedinih frontova.
Zamisao vrhovnog komandanta bila je ova: imajući u vidu
uspješan tok protuofenzive jedinica zapadnog pravca, postaviti kao cilj
opće ofenzive poraz neprijatelja na svim frontovima.
Planirano je da se glavni udar nanese grupi armija »Centar«.
Predviđalo se da se ona porazi snagama lijevog krila Sjeverozapadnog,
Kalinjinskog i Zapadnog fronta dvostrukim obuhvatom uz kasnije
opkoljavanje i uništavanje glavnih snaga u rajonu Rževa, Vjazme i
Smolenska.
Jedinicama Lenjingradskog, Volhovskog fronta i desnog krila
Sjeverozapadnog fronta postavljen je zadatak da unište grupu armija
»Sjever«.
Jedinice Jugozapadnog i Južnog fronta morale su nanijeti poraz
grupi armija »Jug« i osloboditi Donbas, a Kavkaski front i crnomorska
flota moraju osloboditi Krim.
Predviđalo se da opća ofenziva počne u najkraćem roku.
Izloživši taj projekt J. V. Staljin je predložio da se prisutni
izjasne.
– Na zapadnom pravcu – rekao sam ja – gdje su stvoreni
povoljniji uvjeti i neprijatelj još nije uspio uspostaviti borbenu
sposobnost svojih jedinica treba nastaviti ofenzivu. Ali za uspješan
ishod pothvata jedinice svakako treba popuniti ljudstvom, ratnom
tehnikom i pojačati rezervama, u prvom redu tenkovskim jedinicama.
Ako ne dobijemo tu popunu, ofenziva ne može uspjeti.
Što se tiče ofenzive naših jedinica kod Lenjingrada i na
jugozapadnom pravcu, ondje naše jedinice stoje pred ozbiljnom
obranom neprijatelja. Bez prisutnosti snažnih artiljerijskih sredstava
one ne mogu probiti obranu, same će se iscrpsti i pretrpjet će velike
ničim opravdane gubitke. Ja sam za to da pojačamo frontove zapadnog
pravca i da ovdje vodimo snažniju ofenzivu.
– Sada još ne raspolažemo materijalnim mogućnostima
dovoljnim da bismo osigurali istodobno ofenzivu na svim frontovima
– podržao me je N. A. Voznesenski.
– Razgovarao sam s Timošenkom – rekao je J. V. Staljin. – On je
za to da bi djelovao i na jugozapadnom pravcu. Treba što prije smrviti
Nijemce kako ne bi mogli napadati u proljeće. Tko još želi riječ?
Nitko se nije javio. Tako nije ni održana rasprava o prijedlogu
vrhovnoga.
Izlazeći iz kabineta B. M. Šapošnjikov je rekao:
– Uzalud ste diskutirali: o tom je pitanju ranije odlučio vrhovni.
– Pa zašto su onda tražili naše mišljenje?
– Ne znam, ne znam, golupčik! – odgovorio je Boris Mihajlovič
teško uzdahnuvši.
Direktivu o ofenzivi dobio je štab Zapadnog fronta 7. siječnja
1942. Za njezino izvršenje vojni je savjet jedinicama Fronta postavio
ove dopunske zadatke za nastavak protuofenzive:
– desno krilo fronta (1. udarna, 20. i 16. armija) nastavlja
ofenzivu u općem pravcu na Sičevku i u suradnji s Kalinjinskim
frontom mora razbiti grupaciju kod Sičevke i Rževa;
– centar fronta (5. i 33. armija) nastupa u općem pravcu na
Možajsk-Gžatsk; 43, 49. i 50. armija nanose udar na Juhnov,
uništavaju neprijateljsku grupaciju kod Juhnova i Kondrova i razvijaju
udar na Vjazmu;
 – pojačan konjički korpus generala P. A. Bjelova izlazi u rajon
Vjazme u susret 1 I. konjičkom korpusu general-majora S. V.
Sokolova koji djeluje u sastavu Kalinjinskog fronta da bi zajednički
napali neprijateljsku grupaciju kod Vjazme (u to su doba u području
Vjazme aktivno djelovali veliki partizanski odredi);
– 10. armija nastupa na Kirov i štiti lijevi bok fronta.
Susjed s desne strane – Kalinjinski front – kako smo već
spomenuli, imao je zadatak da nastupa u općem pravcu na Sičevku,
Vjazmu i dijelom snaga u obilazak Rževa; njegova 22. armija morala
je razvijati udar na Bjelij.
Sjeverozapadni front morao je vršiti ofenzivu u dva pravca.
Njegova 3. udarna armija pod komandom general-lajtnanta M. A.
Purkajeva nastupa u općem pravcu na Velike Luke; 4. udarna armija
kojom je zapovijedao general-pukovnik A. I. Jerjomenko razvija
ofenzivu na Toropec-Veliž.
Armije desnog krila Jugozapadnog i Brjanskog fronta imale su
zadatak da vežu neprijatelja koji je pred njima i da ne dopuste da
prebacuje svoje snage na centralni pravac i u Donbas.
Jedinice jugozapadnog pravca morale su zauzeti Harkov i
zaposjesti mostobrane u rajonima Dnjepropetrovska i Zaporožja.
Plan je bio velik. Na žalost, na nizu pravaca, među njima i na
glavnom, zapadnom, nije bio osiguran dovoljnim snagama i
sredstvima. Dakako, ta je situacija bila dobro poznata vrhovnome.
Međutim on je vjerovao da ćemo i uz postojeće mogućnosti frontova
slomiti obranu njemačko-fašističkih jedinica ako se strogo
rukovodimo principom masiranja snaga u udarne grupacije i vješto
napadamo artiljerijom.
Dana 10. siječnja komandanti frontova i komandanti armija
dobili su direktivno pismo Glavnog stana Vrhovne komande s
ocjenom vojnog položaja u duhu izlaganja J. V. Staljina na
spomenutom savjetovanju 5. siječnja 1942. i s praktičnim uputama
frontovima za djelovanje udarnih grupa i organizaciju artiljerijskog
napada.
 Dopuštam si da navedem najvažnije odlomke iz tog direktivnog
pisma:
»Da bi se postigao uspjeh u 1942, potrebno je da se naše jedinice
nauče lomiti obrambene neprijateljeve linije, da se nauče organizirati
proboj neprijateljeve obrane u svoj njenoj dubini kako bi otvorile put
za napredovanje naše pješadije, naših tenkova, naše konjice. Nijemci
nemaju samo jednu obrambenu liniju – oni grade i uskoro će imati
drugu i treću obrambenu liniju. Ako naše jedinice ne nauče brzo i
temeljito lomiti i probijati neprijateljeve obrambene linije, naše će
napredovanje postati nemoguće…«10
Zatim su bila izložena dva uvjeta kojih se trebalo pridržavati,
kako je smatrao J. V. Staljin, da bi se postigli borbeni uspjesi.
Prvo – to je djelovanje udarnih grupa. «... Naše jedinice nastupaju
obično s pojedinim divizijama ili brigadama koje su raspoređene po
frontu u vidu lanca. Svakako, takva organizacija ofenzive ne može biti
uspješna, jer nam ne daje nadmoć snaga na bilo kojem sektoru. Takva
ofenziva osuđena je na propast. Ofenziva može dati potreban efekt
samo ako na jednom od sektora fronta stvorimo veliku nadmoć nad
neprijateljskim snagama. Zato je potrebno da se u svakoj armiji, koja
ima zadatak da probije neprijateljsku obranu, stvori udarna grupa od
tri ili četiri divizije koncentrirane na određenom sektoru fronta. U tome
je najveći zadatak komande armije, jer se samo tako može osigurati
odlučna nadmoć snaga i uspjeh proboja neprijateljske obrane na
određenom sektoru fronta...«
Nakon toga slijedila je druga uputa u vezi s »artiljerijskim
napadom«.
»... Kod nas često bacaju pješadiju u napad protiv obrambene
neprijateljske linije bez artiljerije, bez bilo kakve podrške artiljerije, a
zatim se žale da pješadija ne ide na neprijatelja koji se brani i koji je
ukopan. Dakako, takav »napad« ne može dati željeni rezultat. To nije
»napad«, već zločin protiv domovine, protiv vojnika koji su prisiljeni
na nerazumne žrtve...

10
Arhiv MO SSSR, f. 132-A, op. 2642, d. 41, 11. 75-81.
 To znači, prvo, da se artiljerija ne može ograničiti na jednokratno
djelovanje u toku jednog ili dva sata prije napada, već mora napadati
zajedno s pješadijom, mora pucati u gustim razmacima za cijelo
vrijeme napada dok ne bude slomljena obrambena neprijateljeva linija
na cijeloj dubini.
Drugo: pješadija ne smije napadati nakon prekida artiljerijske
vatre, kako je uobičajeno u takozvanoj artiljerijskoj pripremi, već mora
napadati zajedno s artiljerijom uz tutnjavu artiljerijske vatre, uz
zvukove artiljerijske muzike.
Treće: artiljerija ne smije djelovati razbacano, već koncentrirano
i ne smije se koncentrirati na svakom dijelu fronta, već u rajonu
djelovanja udarne grupe armije, fronta i samo u tom rajonu. Bez tog
uvjeta artiljerijski napad nema smisla.«11
Upute direktivnog pisma Glavnog stana bile su primljene za
bezuvjetno izvršenje. Međutim dopuštam si da još jedanput ponovim:
u zimi 1942. mi nismo imali realne snage i sredstva da bismo ostvarili
sve te, s općeg stajališta, pravilne ideje o velikoj ofenzivi. A kako nisu
imale snage, jedinice nisu mogle stvarati potrebne udarne grupacije
niti napadati artiljerijom tako uspješno da bismo u 1942. razbili
moćnog i iskusnog neprijatelja kao što je bio hitlerovski Wehrmacht.
Život je to potvrdio. Uspješno se razvijalo samo napredovanje
jedinica Sjeverozapadnog fronta, jer ondje nije bilo čvrste obrambene
neprijateljske linije.
Početkom veljače 1942. godine 3. i 4. udarna armija toga fronta,
prešavši oko 250 kilometara, izašle su na prilaze Velikim Lukama,
Demidovu i Veližu. 22. armija Kalinjinskog fronta u to je vrijeme
vodila bitku za grad Bjelij, 11. konjički korpus izlazio je u rajon
sjeverozapadno od Vjazme, a 39. i 29. armija Kalinjinskog fronta
polako se kretala zapadno od Rževa. Jedinice lijevog krila
Kalinjinskog fronta nisu imale uspjeha jer se pred njima nalazila
snažna obrana.

11
Arhiv MO SSSR, f. 132-A, op. 2642, d. 41,11. 75-81.
 Opći karakter neprijateljskog djelovanja u tom razdoblju bio je
određen Hitlerovom naredbom od 3. siječnja 1942. u kojoj se posebno
isticalo: »Čvrsto se uhvatiti za svako naseljeno mjesto, ne povlačiti se
ni za korak, braniti se do posljednjeg metka, do posljednje granate –
evo što se od nas traži u ovom trenutku.«
»Gospodo komandanti – pisao je u naredbi komandant 23.
njemačke pješadijske divizije. – Opća situacija borbenih akcija
energično traži da brzo zaustavimo povlačenje naših jedinica na liniji
rijeke Lame i da divizija zauzme solidnu obranu. Položaj na rijeci
Lami moramo braniti do posljednjeg čovjeka. To je pitanje našeg
života ili smrti...«
Na što je računala hitlerovska komanda kad je tražila od svojih
jedinica da se odlučno zaustave na liniji Lame?
Polazila je od toga da su se ondje nalazili obrambeni položaji koje
su sovjetske jedinice sagradile još u listopadu-studenome i na kojima
bi se mogli privremeno učvrstiti. Ti položaji nalazili su se na obje
obale rijeke Lame od sjevera na jug i dalje su se spajali s položajima
na rijekama Ruzi i Nari.
Sredinom prosinca 1941, bacajući iz pozadine svakovrsne
redovne, rezervne i nanovo dovezene divizije s okupiranih teritorija,
neprijatelj je ponovno organizirao te položaje za obranu. Zbog toga su
za vrijeme opisanih događaja njemačke jedinice koje su se povlačile
mogle djelomično zauzeti te obrambene položaje.
Dopuštam si da ukratko podsjetim čitaoca na tok ofenzive
sovjetskih jedinica kod Moskve na početku 1942.
Dana 10. siječnja 1942. jedinice našeg Zapadnog fronta (20, dio
snaga 1. udarne armije, 2. gardijski konjički korpus I. A. Plijeva, 22.
tenkovska brigada, pet skijaških bataljona) nakon jedno i polsatne
artiljerijske pripreme počele su napadati kako bi probile front u rajonu
Volokolamska. Nakon upornih dvodnevnih borbi neprijateljska obrana
je slomljena. U prodor je bačen konjički korpus general-majora Plijeva
sa pet skijaških bataljona i 22. tenkovskom brigadom.
 Dana 16. i 17. siječnja jedinice desnog krila fronta uz
sudjelovanje partizanskih odreda zauzele su Lotošimo, Šahovsku i
presjekle željezničku prugu Moskva-Ržev. Činilo bi se da je upravo
ovdje trebalo povećavati snage za razvijanje uspjeha. Ali ispalo je
drukčije.
Dana 19. siječnja došlo je naređenje vrhovnog komandanta da se
iz borbe u rezervu Glavnog stana izdvoji 1. udarna armija. V. D.
Sokolovski i ja obratili smo se Generalštabu s molbom da nam ostave
1. udarnu. Odgovor je bio: takvo je naređenje vrhovnoga.
Zovem osobno J. V. Staljina.
Objašnjavam mu da će oduzimanje te armije oslabiti udarnu
grupaciju.
Čujem odgovor:
– Izdvajajte je bez ikakvih priča! Imate mnogo jedinica,
prebrojite koliko imate armija.
Pokušavam se usprotiviti:
– Druže vrhovni komandante, naš front je veoma širok, na svim
pravcima vode se ogorčene borbe i nemoguće je vršiti pregrupiranje.
Molim vas da prije završetka nastupanja ne izdvajamo 1. udarnu
armiju iz sastava desnog krila Zapadnog fronta kako se na tom sektoru
ne bi oslabio pritisak na neprijatelja.
Umjesto odgovora J. V. Staljin je spustio slušalicu. Razgovor s
B. M. Šapošnjikovim s tim u vezi također nije dao rezultat.
– Golupčik – rekao je B. M. Šapošnjikov – ništa ne mogu učiniti,
to je osobna odluka vrhovnoga.
Na širokom frontu morali smo raširiti 20. armiju. Kad su
oslabljene jedinice desnog krila fronta stigle do Gžatska, zaustavila ih
je neprijateljska obrana i nisu mogle napredovati.
5. i 33. armija koje su nastupale u centru fronta oslobodile su 20.
siječnja Ružu, Dorohovo, Možajsk, Vereju. 43. i 49. armija izbile su u
rajon Domanova i počele borbu s neprijateljskom grupacijom kod
Juhnova.
 Ovdje želim da se podrobnije zadržim na djelovanju naših
jedinica u rajonu Vjazme. Oko četrdeset kilometara južno od Vjazme
(rajon Želanje) od 18. do 22. siječnja, zbog zauzimanja pozadinskih
putova neprijatelja, bačena su dva bataljona 201. zračne desantne
brigade i 250. aviodesantni puk. 33. armiji general-lajtnanta M. G.
Jefremova naređeno je da eksploatira uspjeh proboja i da u suradnji s
1. gardijskim konjičkim korpusom P. A. Bjelova, aviodesantom,
partizanskim odredima i 11. konjičkim korpusom Kalinjinskog fronta
zauzme Vjazmu.
Dana 27. siječnja korpus generala P. A. Bjelova probio se preko
Varšavskog druma 35 kilometara jugozapadno od Juhnova i nakon tri
dana spojio se s desantnim jedinicama i partizanskim odredima južno
od Vjazme. Prvi veljače ovamo su stigle i tri pješadijske divizije 33.
armije (113, 338. i 160) pod komandom general-lajtnanta M. G.
Jefremova i započele bitku na prilazima – Vjazmi. Za pojačanje 1.
gardijskog konjičkog korpusa generala P. A. Bjelova i uspostavljanje
suradnje sli. konjičkim korpusom Kalinjinskog fronta Glavni stan je
naredio da se u rajon Ozerečni baci 4. zračno desantni korpus. Ali zbog
pomanjkanja transportnih aviona bačena je samo jedna 8.
zračnodesantna brigada od 2000 ljudi.
Razvijajući nastupanje iz rajona Naro-Fominska u općem pravcu
na Vjazmu 33. armija je posljednjeg dana siječnja brzo izbila u rajon
Šanskog Zavoda i Domanova gdje se pojavila široka nebranjena breša
u obrani neprijatelja. Zbog odsutnosti čvrstog fronta imali smo razloga
misliti kako Nijemci na tom pravcu nemaju dovoljno snaga da bi
sigurno branili grad. Zato je i donesena odluka: dok neprijatelj nije
ovamo dovukao rezerve, zauzeti s marša Vjazmu čijim će se padom
cijela neprijateljeva grupacija kod Vjazme naći u izvanredno teškoj
situaciji.
General-lajtnant M. G. Jefremov odlučio je da osobno stane na
čelo udarne armijske grupe i počeo je munjevito napredovati prema
Vjazmi.
Od 3. do 4. veljače, kad su glavne snage te grupacije u sastavu
triju divizija izbile na prilaze Vjazmi, neprijatelj je, udarivši u bazu
proboja, odsjekao grupu i uspostavio svoju obranu na rijeci Ugri.
Drugi ešelon armije u to se vrijeme zadržao u rajonu Šanskog Zavoda,
a njen lijevi susjed – 43. armija – u rajonu Medine. 43. armija nije
mogla pravodobno izvršiti zadatak koji je dobila od komande Fronta
da pomogne grupi generala M. G. Jefremova.
Konjički korpus P. A. Bjelova koji je u rajonu Vjazme uveden u
borbu na vjazamskom pravcu i ondje se spojio s jedinicama M. G.
Jefremova ostao je sam bez pozadinskih putova.
U to je vrijeme njemačka komanda prebacila iz Francuske i s
drugih frontova u rajon Vjazme velike rezerve i uspjela je ondje
stabilizirati svoju obranu koju nikako nismo mogli probiti.
Zbog toga smo morali cijelu tu grupaciju naših jedinica ostaviti u
neprijateljevoj pozadini u šumskom rajonu jugozapadno od Vjazme
gdje su se nalazili brojni partizanski odredi.
Nalazeći se u neprijateljevoj pozadini korpus P. A. Bjelova, grupa
M. G. Jefremova i zračnodesantne jedinice zajedno s partizanima dva
su mjeseca nanosili neprijatelju osjetne udare, uništavajući njegovu
živu silu i tehniku.
Dana 10. veljače 8. zračnodesantna brigada i odredi partizana
zauzeli su rajon Moršanovo-Djagiljevo gdje su uništili štab njemačke
5. tenkovske divizije zarobivši pri tome velik plijen. Istog tog dana
obavijestili smo o tome generala P. A. Bjelova i M. G. Jefremova.
Njima je naređeno da usklade svoje djelovanje s komandantom te
brigade čiji je štab bio u Djagiljevu.
Uspostavivši s P. A. Bjelovim i M. G. Jefremovim radio-vezu,
komanda Fronta organizirala je u granicama mogućnosti snabdijevanje
zračnim putem njihovih jedinica municijom, lijekovima i hranom.
Zračnim putem povučen je velik broj ranjenika. U grupu je mnogo puta
letio načelnik operativnog odjela štaba Fronta general-major V. S.
Goluškevič kao i oficiri za vezu.
Početkom travnja situacija u rajonu Vjazme ozbiljno se
komplicirala. Neprijatelj je, skupivši velike snage, počeo potiskivati
grupu nastojeći da u proljeće likvidira taj za njega opasan »trn«.
Kopnjenje snijega koje je počelo potkraj travnja potpuno je smanjilo
mogućnost manevra i veze grupe s partizanskim rajonima odakle je
dobivala hranu za ljude i konje.
Na molbu generala P. A. Bjelova i M. G. Jefremova komanda
Fronta dopustila je da povuku jedinice kako bi se spojile s našim
glavnim snagama. Pri tome je bilo strogo naređeno da se iz rajona
Vjazme povlači kroz partizanska područja, kroz šume, na općem
pravcu ka Kirovu, gdje će 10. armija pripremiti proboj neprijateljske
obrane jer je ondje obrana bila slabija.
Konjički korpus generala P. A. Bjelova i zračnodesantne jedinice
točno su izvršile naređenje i načinivši velik put u obliku potkove izašli
su na sektor 10. armije 18. srpnja 1942. Vješto zaobilazeći velike
neprijateljske grupacije i uništavajući na svojem putu male grupe,
većina jedinica povukla se kroz otvor koji je načinila 10. armija i ušla
u sastav Fronta. Za vrijeme djelovanja u neprijateljskoj pozadini
izgubljen je znatan dio teškog oružja i ratne tehnike. Međutim većina
odreda stigla je u svoje jedinice. Kako je bio radostan susret onih koji
su se probili iz neprijateljske pozadine i onih koji su im s fronta
osiguravali to povlačenje. Borci i komandiri nisu se sramili suza: bile
su to suze radosnice, suze u životu najvećeg vojničkog prijateljstva.
Na žalost, nisu svi uspjeli izaći. General-lajtnant M. G. Jefremov,
smatrajući da je za njegovu umornu grupu put na Kirov predug, obratio
se preko radija neposredno Generalštabu s molbom da mu se dopusti
probijanje najkraćim putem – preko rijeke Ugre.
Odmah mi je telefonirao J. V. Staljin i upitao me slažem li se s
prijedlogom Jefremova. Odgovorio sam kategoričkim odbijanjem. Ali
vrhovni je rekao da je Jefremov iskusni komandant i da se treba složiti
s njim. Glavni stan je naredio da se izvrši udar u susret snagama
Fronta. Takav je udar pripremila i izvršila 43. armija, ali od grupe
generala M. G. Jefremova nije bilo odgovora.
Kako smo kasnije saznali, Nijemci su otkrili grupu dok se kretala
prema rijeci Ugri i uništili je. Komandant armije M. G. Jefremov,
boreći se kao pravi heroj, bio je teško ranjen. Ne želeći da padne u
neprijateljske ruke, ubio se. Tako se tragično završio život talentiranog
i veoma hrabrog vojnog starješine s kojim je poginuo i znatan dio
junačkih boraca njegove grupe.
General-lajtnant M. G. Jefremov preuzeo je komandu 33. armije
25. listopada 1941. kad su Nijemci nadirali prema Moskvi. U bitki za
Moskvu jedinice njegove armije pod njegovom komandom tukle su se
hrabro i kroz svoje obrambene linije nisu pustile neprijatelja. Za
borbenu hrabrost u bitki kod Moskve general M. G. Jefremov bio je
odlikovan Ordenom crvene zastave.
Zajedno s M. G. Jefremovom poginuo je komandant artiljerije
armije general-major P. N. Afrosimov, veoma sposoban artiljerac,
neobično plemenit čovjek, kao i mnogi drugi komandiri i politički
radnici koji su se istakli u borbama za Moskvu.
Ocjenjujući sada kritički te događaje iz 1942. smatram da smo u
ono vrijeme pogriješili u ocjenjivanju situacije u rajonu Vjazme.
Precijenili smo mogućnosti svojih jedinica, a potcijenili neprijatelja.
»Orah« se pokazao mnogo tvrđi nego što smo pretpostavljali.
U veljači i ožujku Glavni stan je tražio da se pojača ofenzivno
djelovanje na zapadnom pravcu, ali u ono su vrijeme snage i sredstva
frontova bile iscrpljene.
Općenito, resursi naše zemlje u ono su vrijeme bili krajnje
ograničeni. Potrebe jedinica još se nisu mogle zadovoljavati onako
kako su tražili zadaci i situacija. Situacija je bila takva da smo svaki
put kad su nas zvali u Glavni stan formalno moljakali od vrhovnog
komandanta protutenkovske oruđe, automate tipa PPŠ12, 10-15 topova
PTO13, minimalno potrebnu količinu granata i mina. Sve što smo
uspjeli dobiti na taj način smjesta se tovarilo u kamione i slalo onamo
gdje je bilo najpotrebnije.
Naročito je teško bilo s municijom. Tako je od planirane količine
municije za prvu dekadu siječnja za naš Zapadni front bilo isporučeno:
82-milimetarskih mina – 1 posto; artiljerijske municije – 20-30 posto.
A za cijeli siječanj 50-milimetarskih mina – 2,7 posto, 120-

12
PPŠ = pištolj-puška »špagina«
13
PTO = protutenkovska obrana
milimetarskih mina – 36 posto, 82-milimetarskih mina – 55 posto,
artiljerijske municije – 44 posto.14 Plan u veljači uopće nije ispunjen.
Od planiranih 316 vagona za prvu dekadu nije dobiven nijedan. Zbog
pomanjkanja municije za reaktivnu artiljeriju često se ona morala slati
u pozadinu.15
Teško je vjerovati da smo morali utvrđivati normu trošenja...
municije – 1-2 metka po topu na dan. I to, zapamtite, u doba ofenzive!
U izvještaju Zapadnog fronta vrhovnom komandantu od 14. veljače
1942. piše:
»Kako je pokazalo iskustvo borbi, nedostatak granata ne dopušta
da vršimo artiljerijske napade. Zbog toga se sistem neprijateljske vatre
ne uništava i naše jedinice napadajući slabo neutraliziranu
neprijateljevu obranu imaju veoma velike gubitke i ne postižu
odgovarajući uspjeh.«
Potkraj veljače i početkom ožujka 1942. Glavni je stan donio
odluku da pojača snagama i sredstvima frontove koji su djelovali na
zapadnom pravcu, ali to je već bila zakasnjela odluka. Uznemiren
razvitkom događaja, neprijatelj je znatno pojačao svoju grupaciju kod
Vjazme i oslanjajući se na ranije utvrđene položaje počeo je aktivno
djelovati protiv jedinica Zapadnog i Kalinjinskog fronta.
Premorene i oslabljene jedinice sve su teže svladavale otpor
neprijatelja.
Glavni stan je odbijao naše više puta ponovljene referate i
prijedloge da se moramo zaustaviti i utvrditi na dostignutim linijama.
Naprotiv, vrhovni je direktivom od 20. ožujka 1942. ponovno tražio
da se energično nastavi izvršavanje ranije postavljenog zadatka.
Potkraj ožujka, početkom travnja frontovi zapadnog pravca
pokušali su izvršiti tu direktivu kojom se tražilo da se razbije
neprijateljeva grupacija kod Rževa i Vjazme, ali naši napori nisu dali
rezultate.

14
Arhiv MO SSSR, f. 208, op. 2513, d. 204,1. 169.
15
Arhiv MO SSSR, f. 208, op. 2513, d. 207,1. 210.
 Napokon je Glavni stan bio prisiljen da prihvati naš prijedlog da
se prijeđe u obranu na liniji Velike Luke-Veliž-Demidov-Bjelij-
Duhovščina-rijeka Dnjepar-Nelidovo-Ržev-Pogoreloje Gorodišče-
Gžatsk-rijeka Ugra-Spas-Demensk-Kirov-Ljudinovo-Holmišči-rijeka
Oka.
U zimskoj ofenzivi jedinice Zapadnog fronta napredovale su
samo 70-100 kilometara, ali su donekle poboljšale opću operativno-
stratešku situaciju na zapadnom pravcu.
Kakvi su bili opći rezultati velike bitke kod Moskve?
Njemački general Westphal, opisujući operaciju »Tajfun«, bio je
prisiljen priznati da se »njemačka armija koja se ranije smatrala
nepobjedivom našla na granici uništenja«. To izjavljuju i drugi
generali hitlerovske armije kao što su K. Tippelskirch, G. Blumentritt,
F. Bayerlein, H. Manteuffel i mnogi drugi.
U bitki za Moskvu hitlerovci su izgubili više od pola milijuna
ljudi, 1300 tenkova, 2500 topova, više od 15.000 automobila i mnogo
druge tehnike. Njemačke jedinice bile su od Moskve odbačene na
zapad 180-300 kilometara.
Protuofenziva u zimi 1941/42. vršila se u složenim uvjetima i, što
je najvažnije, bez brojčane nadmoći nad neprijateljem, o čemu sam već
govorio. Osim toga, frontovi nisu imali na raspolaganju kompletne
tenkovske i mehanizirane operativne formacije, a bez njih, kako je
pokazala ratna praksa, ne može se provoditi ofenziva s konačnim
ciljem i velikih razmjera. Sprečavati neprijateljski manevar, brzo
zaobilaziti njegove bokove, presijecati putove u pozadini, opkoljavati
i presjeći neprijateljske grupacije može se samo pomoću snažnih
tenkovskih i mehaniziranih jedinica.
Crvena armija je u bitki za Moskvu prvi put za šest mjeseci rata
nanijela velik poraz glavnoj grupaciji hitlerovskih jedinica. Prije toga
su sovjetske oružane snage već ostvarile niz ozbiljnih operacija koje
su usporile napredovanje Wehrmachta na sva tri glavna pravca
njegovih udara. Ali one po svojem razmjeru i rezultatima ne mogu se
usporediti s velikom bitkom pred zidinama sovjetskog glavnog grada.
 Vješto vođenje obrambenih borbi, uspješno ostvarenje
protuudara i brz prijelaz u protunapad obogatili su sovjetsku ratnu
vještinu, pokazali su povećanu stratešku i operativno-taktičku zrelost
sovjetskih vojnih starješina, rast borbenog majstorstva boraca svih
rodova vojske.
Ishod bitke kod Moskve i zimska ofenziva Crvene armije
svjedočili su o tome da hitlerovska vojska nije kadra dobiti bitku ako
se situacija na frontu komplicira.
Poraz hitlerovskih jedinica kod Moskve imao je veliko
međunarodno značenje. U svim državama antihitlerovske koalicije
narodne mase su s velikim entuzijazmom dočekale vijest o toj
značajnoj pobjedi sovjetskog oružja.
S njom je napredno čovječanstvo povezalo svoje nade za
oslobođenje od fašističkog ropstva.
Neuspjesi njemačkih jedinica kod Lenjingrada, Rostova, u rajonu
Tihvina i bitka kod Moskve otrijeznili su reakcionarne krugove Japana
i Turske, natjerali su ih da vode oprezniju politiku prema Sovjetskom
Savezu.
Njemačko-fašističke jedinice prešle su u obranu. Da bi
uspostavilo njihovu borbenu sposobnost, hitlerovsko vojnopolitičko
rukovodstvo moralo je izvršiti niz totalnih mjera i na sovjetsko-
njemački front prebaciti znatan broj jedinica iz okupiranih evropskih
zemalja. Moralo je izvršiti pritisak na vlade njemačkih satelita i od njih
tražiti da na sovjetski front šalju nove jedinice i dopunska materijalna
sredstva, što je pogoršalo unutrašnjopolitičku situaciju u tim
zemljama.
Nakon poraza hitlerovaca kod Moskve ne samo obični njemački
vojnici već i mnogi oficiri i generali uvjerili su se u moć sovjetske
države, u to da su sovjetske oružane snage nesavladiva prepreka na
putu ostvarenja ciljeva koje je postavilo hitlerovsko vojno
rukovodstvo.
Često mi postavljaju pitanje o ulozi J. V. Staljina za vrijeme bitke
za Moskvu.
 J. V. Staljin je cijelo to vrijeme bio u Moskvi organizirajući snage
i sredstva za uništenje neprijatelja. Za to mu treba odati priznanje.
Stojeći na čelu Državnog komiteta za obranu i oslanjajući se na
rukovodeći sastav narodnih komesarijata, on je izvršio golem posao na
stvaranju potrebnih strateških rezervi i materijalno-tehničkih sredstava
za osiguranje protuofenzive kod Moskve. Svojom surovom strogošću
postizao je, može se tako reći, gotovo nemoguće.
Kad me pitaju čega se najviše sjećam iz prošlog rata, uvijek
odgovaram: bitke za Moskvu.
U surovim, često veoma složenim i teškim uvjetima naše su se
jedinice čeličile, sazrijevale, skupljale iskustvo i kad su u svoje ruke
dobile čak najmanju potrebnu količinu borbenih i materijalnih
sredstava, od snage koja se povlačila i branila, pretvorile su se u moćnu
napadačku snagu. Zahvalni potomci nikada ne smiju zaboraviti golem
organizacijski rad partije, radna junačka djela sovjetskog naroda i
borbene podvige ne samo pojedinih boraca već i cijelih jedinica u tom
najtežem razdoblju za našu domovinu.
Izražavajući duboku zahvalnost svim sudionicima bitke za
Moskvu koji su ostali živi, klanjam se pred svijetlom uspomenom na
one koji su stajali do posljednjeg trenutka, ali nisu propustili
neprijatelja u srce naše domovine, u njezin glavni grad, grad heroj –
Moskvu. Svi smo mi njihovi vječiti dužnici.
Komunistička partija i sovjetska vlada visoko su ocijenile
junačka djela onih koji su u surovoj 1941. izdržali u ogorčenoj borbi
sa silnim neprijateljem i održali povijesnu pobjedu.
U doba protuofenzive kod Moskve i zimske ofenzive Crvene
armije 36.000 boraca, komandira i komandanata odlikovano je za
hrabrost ordenima i medaljama. U bitki za Moskvu 110 boraca koji su
se naročito istakli u borbama dobili su zvanje heroja Sovjetskog
Saveza. Više od milijun ljudi odlikovano je medaljom »Za obranu
Moskve«.
U znak naše velike pobjede Prezidij Vrhovnog sovjeta SSSR
ukazom od 8. svibnja 1965. dao je gradu Moskvi počasni naziv grad
heroj i uručio mu Orden Lenjina i medalju »Zlatna zvijezda«. Ispod
zidina starog Kremlja sada počivaju ostaci nepoznatog vojnika koji je
poginuo braneći glavni grad. Na njegovoj nadgrobnoj ploči napisane
su ove riječi:

»Tvoje je ime nepoznato

Tvoj podvig je besmrtan.«

Vječni plamen slave junaka koji su pali prilikom obrane glavnog

grada nikada se neće ugasiti. Uvijek će podsjećati na hrabrost i
masovni heroizam sovjetskih ljudi koji su požrtvovno branili svoju
socijalističku domovinu.
 PETNAESTO POGLAVLJE
Surova iskušenja se nastavljaju
(1942)

Zbog raznih razloga u 1942. godini naša zemlja ponovno je bila

izvrgnuta surovim iskušenjima. Ali kao i u 1941. u bitki kod Moskve
sovjetski narod i njegove oružane snage, pod rukovodstvom lenjinske
partije, hrabro svladavši teškoće, uspjeli su poraziti najveću stratešku
grupaciju njemačke vojske između Dona i Volge, započeti
protjerivanje njemačko-fašističkih jedinica s područja naše domovine.
Da bi se bolje razumjeli protekli događaji na jugu naše zemlje,
treba se ukratko upoznati s vojnopolitičkom situacijom na početku
ljeta 1942.
Potkraj proljeća 1942. međunarodna i unutrašnja situacija
Sovjetskog Saveza donekle se poboljšala. Antifašistički front i nadalje
se proširivao i jačao. U siječnju je potpisana deklaracija 26 zemalja u
kojoj su se složile da će iskoristiti sve snage i sredstva za borbu protiv
agresivnih država i da s njima neće zaključiti separatni mir ili primirje.
Sa SAD i Engleskom postignut je sporazum o otvaranju drugog fronta
u Evropi. Sve to i druge okolnosti, naročito poraz njemačkih jedinica
kod Moskve, slom hitlerovskih planova munjevitog rata protiv SSSR
znatno su aktivirali antifašističke snage u svim zemljama.
Na sovjetsko-njemačkom frontu nastupilo je privremeno zatišje.
Obje su strane prešle u obranu. Jedinice koje su se našle na
obrambenim položajima kopale su rovove, gradile bunkere, minirale
prilaze prednjim linijama, postavljale ograde od bodljikave žice i
izvodile druge obrambene radove. Komandni sastav i štabovi naših
jedinica prorađivali su sistem vatre, suradnju rodova vojske i druga
pitanja.
U Glavnom stanu, Generalštabu i u jedinicama sumirali su se
rezultati prijeđene etape rata, kritički se razmatralo i generaliziralo
uspješno i neuspješno djelovanje jedinica, solidnije se proučavala
vojna vještina neprijatelja, njegove jake i slabe strane.
Sovjetski narod, nadahnut velikom pobjedom Crvene armije kod
Moskve koja je položila početak korjenitog preokreta u ratu, uspješno
je ostvarivao prijelaz privrede na ratni kolosijek. Sovjetske jedinice
dobivale su za naoružanje sve više nove tenkovske i avionske tehnike,
artiljerijskog, reaktivnog oružja i municije.
Međutim pošto je završena opća zimska ofenziva, sovjetske
oružane snage još su brojčano bile mnogo slabije od neprijateljskih i
po broju ljudstva i po tehničkoj opremi. U to vrijeme nismo imali
gotovih rezervi i velikih materijalnih izvora. Zbog toga su se morale u
pozadini formirati nove strateške rezerve svih rodova vojske. Uspjesi
naše tenkovske i artiljerijske industrije omogućili su da Vrhovna
komanda može početi formirati tenkovske korpuse i tenkovske armije
opremajući ih najnovijim materijalnim dijelovima toga vremena.
Za naoružanje jedinica stizali su modernizirani artiljerijski
protutenkovski topovi od 45 milimetara, novi topovi od 76 milimetara.
Formirale su se nove artiljerijske manje i veće jedinice. Poduzimale su
se velike organizacijske mjere za protuzračnu obranu jedinica i zemlje
u cjelini. Naše zrakoplovne snage dobile su mogućnost da počnu
organizirati zrakoplovne armije. U lipnju smo već imali osam
zrakoplovnih armija. Znatno su se počele popunjavati jedinice
avijacije dalekog dometa. Ukupan broj naše operativne armije povećao
se na 5,500.000 ljudi, broj tenkova iznosio je 4065, topova i
minobacača 43.642, borbenih aviona 3164. U jedinicama se provodila
borbena obuka, svestrano se usvajalo ratno iskustvo i nova ratna
tehnika.16
Pripremajući se za ljetnu kampanju njemačko-fašistička komanda
smatrala je kao i prije da je za nju najvažniji Istočni front. Hitlerovsko

16
»50 let Vooruženih sil SSSR«, Voenizdat, Moskva 1968, str. 313. Ti brojevi koje citira
Žukov kasnije su popravljeni. Prema podacima iz »Istorija vtoroj mirovoj vojni 1939-1945«
(Voenizdat, Moskva 1975, tom 5, strana 92 i 121) tada su oružane snage Sovjetskog Saveza imale
5.600.000 vojnika, 3882 tenka, 44.900 topova i minobacača (bez 55-milimetarskih minobacača
kojih je bilo 21.400 oruđa), 2221 borbeni avion.
rukovodstvo stalno je ovamo slalo nove jedinice. Fašistička Njemačka
i njeni saveznici imali su na frontovima od Barentsova do Crnog mora
217 divizija i 20 brigada, od čega su 178 divizija, osam brigada i četiri
ratne zračne flote bile isključivo njemačke. Na ostalim frontovima i u
okupiranim zemljama zbog odsutnosti drugog fronta Njemačka je
držala najviše 20 posto svojih oružanih snaga.
Početkom svibnja 1942. neprijatelj je na sovjetsko-njemačkom
frontu imao u vojsci više od šest milijuna ljudi (od toga 810.000
vojnika njegovih saveznika) 3230 tenkova i jurišnih topova, oko
43.000 topova i minobacača, 3400 borbenih aviona.17 Prema broju
osobnog sastava neprijateljske jedinice bile su nadmoćne. Mi smo
imali malu brojčanu nadmoć u tenkovima, ali prema kvalitetnom
odnosu znatan dio naših tenkova još je bio slabiji od njemačkih.
U općim crtama politička i vojna strategija Hitlerove Vrhovne
komande u bližem razdoblju 1942. svodila se na to da se unište naše
jedinice na jugu, da se zauzme rajon Kavkaza, da se izbije na Volgu,
zauzmu Staljingrad, Astrahanj i tako stvore uvjeti za uništenje SSSR
kao države.
Planirajući ofenzivne operacije za ljeto 1942. njemačka
komanda, premda je imala brojčanu nadmoć u ljudima u odnosu na
sovjetske jedinice, nije više imala mogućnosti da istodobno napada na
svim strateškim pravcima kako je to bilo u 1941. prema planu
»Barbarossa«.
U proljeće 1942. njemačke su jedinice bile razvučene od
Barentsova do Crnoga mora. Zbog toga se njihova operativna gustoća
veoma smanjila.
Izvršivši niz lokalnih mjera Hitlerovska je Vrhovna komanda
uspjela dobro kompletirati grupu armija »Jug« i koncentrirati u njoj
snage koje su bile mnogo veće od mogućnosti naših jedinica na
jugozapadnom pravcu.

17
Te podatke Žukov preuzima iz prethodno navedenog izvora. Prema novim sovjetskim
podacima Nijemci su imali 3229 tenkova i jurišnih topova, oko 57.000 topova i minobacača i 3395
borbenih aviona.
 U Hitlerovoj direktivi br. 41 od 5. travnja 1942. bilo je
predviđeno da se od Sovjetskog Saveza otkinu najbogatija industrijska
i poljoprivredna područja, da se dobiju dopunski ekonomski izvori (u
prvom redu kavkaska nafta) i da se zauzme dominantan strateški
položaj za postizanje vojnopolitič-kih ciljeva.
Hitler i njegova okolina nadali su se da će nanijeti udare i na
drugim strateškim pravcima i ponovno jurišati na Lenjingrad i Moskvu
čim njemačke jedinice postignu uspjeh na jugu naše zemlje.
Na moskovskom strateškom pravcu predviđalo se da se u 1942.
ograniči na pojedinačne ofenzivne operacije kako bi se likvidirale
sovjetske jedinice koje su se duboko uklinile u raspored njemačke
obrane. Cilj je bio dvostruk. Prvo da se poboljša operativni položaj
jedinica i drugo da se skrene pažnja sovjetske komande od južnog
strateškog pravca gdje je neprijatelj pripremao glavni udar.
Planirajući osvajanje Kavkaza i Volge njemačka je komanda
posebno nastojala da Sovjetski Savez liši južnih komunikacija s našim
saveznicima u antihitlerovskoj koaliciji.
U proljeće 1942. često sam bio u Glavnom stanu, sudjelovao kod
vrhovnog komandanta u raspravama niza principijelnih strateških
pitanja i dobro sam znao kako je on ocjenjivao nastalu situaciju i
perspektive rata u 1942.
Bilo je potpuno jasno da vrhovni sasvim ne vjeruje obećanjima
Churchilla i Roosevelta o otvaranju drugog fronta, ali i da ne gubi nadu
da će oni nešto pokušati učiniti u drugim područjima J. V. Staljin više
je vjerovao Rooseveltu, a manje Churchillu.
Vrhovni je pretpostavljao da će Nijemci u ljetu 1942. biti
sposobni za velike ofenzivne operacije istodobno na dva strateška
pravca, najvjerojatnije – na moskovskom i na jugu zemlje. Što se tiče
sjevera i sjeverozapada, govorio je J. V. Staljin, ondje se mogu
očekivati samo manje aktivnosti. Možda će neprijatelj ondje pokušati
da likvidira izbočine uklinjene u njegovu obrambenu liniju i tako
poboljša grupaciju svojih jedinica.
 Od ta dva pravca na kojima bi Nijemci, po mišljenju vrhovnoga,
mogli razviti svoje strateške ofenzivne operacije J. V. Staljin se najviše
bojao za moskovski pravac gdje su Nijemci imali više od 70 divizija.
Što se tiče naših planova za proljeće i početak ljeta 1942, J. V.
Staljin je smatrao da još nemamo dovoljno snaga i sredstava za
početak krupnih ofenzivnih operacija. Smatrao je da se za kraće
vrijeme moramo ograničiti na aktivnu stratešku obranu. Međutim
istodobno je smatrao da moramo izvršiti niz ofenzivnih operacija na
Krimu, u rajonu Harkova, na pravcu Ljgov-Kursk i Smolensk, a isto
tako u rajonima Lenjingrada i Demjanska.
Znao sam da je B. M. Šapošnjikov zagovarao mišljenje samo
aktivne strateške obrane, da početkom ljeta oslabimo i iskrvarimo
naprijatelja, a zatim, skupivši rezerve, prijeđemo u ljetu na široko
protuofenzivno djelovanje. Podržavajući B. M. Šapošnjikova ipak sam
smatrao da na zapadnom pravcu moramo obavezno početkom ljeta
razbiti grupaciju oko Rževa i Vjazme gdje su njemačke jedinice
zadržale velik mostobran i imale krupne snage.
Nakon dopunskog proučavanja situacije Glavni stan i
Generalštab su zaključili da najopasnijim treba smatrati pravce Orel-
Tula i Kursk-Voronjež s mogućim neprijateljskim udarom na Moskvu
sa zaobilaskom glavnog grada s jugozapada. Zbog toga je donesena
odluka: za zaštitu Moskve s te strane koncentrirati potkraj proljeća
znatan dio rezervi Glavnog stana u rajonu Brjanskog fronta. Ovamo su
upućene značajne snage i sredstva. Polovicom svibnja u sastav
Brjanskog fronta uključena su četiri oklopna korpusa, sedam
pješadijskih divizija, jedanaest posebnih pješadijskih brigada, četiri
posebne tenkovske brigade i velika količina artiljerije. Osim toga na
taj se front vezala 5. oklopna armija Glavnog stana koja je bila
određena da izvrši snažan protuudar u slučaju neprijateljske ofenzive
u tom sektoru.
Uglavnom sam se slagao s operativno-strateškim prognozama
vrhovnoga, ali se nisam mogao složiti s njim što se tiče broja
predviđenih frontovskih operacija naših jedinica. Smatrao sam da će
one bez naročite koristi progutati naše rezerve i tako će se komplicirati
priprema za iduću generalnu ofenzivu sovjetske vojske.
Iznoseći svoje napomene predlagao sam J. V. Staljinu i
Generalštabu, o čemu sam već govorio, da se u prvom redu nanesu
snažni udari na zapadnom strateškom pravcu kako bi se razbila
neprijateljska grupacija kod Vjazme i Rževa. Te udare moraju izvršiti
snage Zapadnog, Kalinjinskog i susjednih frontova i avijacija Vrhovne
komande i protuzračne obrane Moskve.
Razbijanje neprijatelja na zapadnom pravcu moralo bi ozbiljno
oslabiti njemačke snage i prisiliti ih da se odreknu krupnih ofenzivnih
operacija, u krajnjem slučaju bar za neko vrijeme.
Dakako, sada retrospektivno ocjenjujući događaje, taj zaključak
mi već ne izgleda toliko značajan, ali u ono vrijeme u pomanjkanju
potpunih podataka o neprijatelju bio sam uvjeren da imam pravo.
Zbog složenosti pitanja J. V. Staljin je naredio da se još jedanput
prouči opća situacija i moguće varijante djelovanja naših jedinica za
vrijeme ljetne kampanje.
Predlagalo se da se naročita pažnja posveti prijedlogu komande
jugozapadnog pravca i izvođenju velike ofenzivne operacije snagama
Brjanskog, Jugozapadnog i Južnog fronta. Cilj je te operacije:
razbijanje neprijatelja na južnom krilu i izlaz naših jedinica na liniju
Gomelj-Kijev-Čerkasi-Pervomajsk-Nikolajev.
Savjetovanju koje je održano u Državnom komitetu za obranu
prisustvovali su K. E. Vorošilov, S. K. Timošenko, B. M. Šapošnjikov,
A. M. Vasiljevski i ja.
B. M. Šapošnjikov je podnio veoma dokumentiran referat koji se
uglavnom slagao s prognozama J. V. Staljina. Ali, vodeći računa o
brojčanoj nadmoći neprijatelja i odsutnosti drugog fronta u Evropi,
predložio je da se za kraće vrijeme ograničimo na aktivnu obranu, da
glavne strateške rezerve ne uvodimo u akciju, već da ih koncentriramo
na centralnom pravcu i djelomično u rajonu Voronježa, gdje se po
mišljenju Generalštaba u ljetu 1942. mogu odigrati glavni događaji.
 Prilikom razmatranja plana ofenzivne operacije, koji je predložila
komanda jugozapadnog pravca, maršal B. M. Šapošnjikov izrazio je
neslaganje Generalštaba s tim planom, pokušao je upozoriti na teškoće
organizacije te operacije, na pomanjkanje rezerva koje su ovdje bile
potrebne. Međutim vrhovni mu nije dopustio da dovrši već je rekao:
– Ali ne možemo sjediti u obrani skrštenih ruku i čekati da nam
prvi udar nanesu Nijemci! Moramo sami nanijeti niz preventivnih
udara na širokom frontu i provjeriti pripravnost neprijatelja. Žukov
predlaže ofenzivu na zapadnom pravcu, a na ostalim frontovima
obranu. Mislim da je to polumjera.
Riječ je uzeo S. K. Timošenko. Izvijestivši o situaciji na
jugozapadnom pravcu, rekao je:
– Jedinice tog pravca sada su spremne i bezuvjetno moraju
nanijeti Nijemcima na jugozapadnom pravcu preventivni udar i
poremetiti njihove ofenzivne planove protiv Južnog i Jugozapadnog
fronta, jer će se inače ponoviti ono što se dogodilo na početku rata. Što
se tiče prijelaza u ofenzivu na zapadnom pravcu, podržavam Žukova.
Tako će se vezati neprijateljske snage.
K. E. Vorošilov je podržao mišljenje S. K. Timošenka.
Ja sam još jedanput iznio svoje neslaganje s početkom ofenzivnih
operacija istodobno. Međutim to nije prihvaćeno i došlo je do
polovičnog rješenja. Na jednoj strani vrhovni se složio s
Generalštabom koji je odlučno bio protiv krupnih ofenzivnih operacija
grupe sovjetskih frontova kod Harkova. Na drugoj je dao dozvolu S.
K. Timošenku da snagama jugozapadnog pravca izvrši preventivnu
ofenzivnu operaciju – udarima iz rajona Volčanska i da s mostobrana
kod Barvenkova razbije neprijateljsku grupaciju kod Harkova, zauzme
Harkov i stvori preduvjete za oslobođenje Donbasa.
Evo kako se toga sjeća neposredni sudionik događaja A. M.
Vasiljevski:
»B. M. Šapošnjikov, vodeći računa o riskantnosti ofenzive i
operativne klopke kakva je bila izbočina kod Barvenkova za vojsku
Jugozapadnog fronta koja je predviđena za tu operaciju, predložio je
da se suzdrži od njenog provođenja. Međutim komanda pravca i dalje
je zagovarala svoj prijedlog i uvjeravala Staljina u potpun uspjeh
operacije. On je donio odluku da se ona provede i naredio
Generalštabu da operaciju smatra unutrašnjom stvari pravca i da se ne
miješa u bilo koje pitanje te operacije.«18
Događaji u svibnju i lipnju pokazali su da je u toj odluci bio
dopušten neobično velik propust. Potkraj travnja ofenziva naših
jedinica završila se neuspjehom. Jedinice Krimskog fronta pod
komandom general-lajtnanta D. T. Kozlova, ne postigavši cilj,
pretrpjele su velike gubitke. Glavni stan je naredio komandi fronta da
prijeđe u čvrstu obranu.
Osmoga svibnja neprijatelj je, koncentriravši protiv Krimskog
fronta svoju udarnu grupaciju i ubacivši u akciju brojnu avijaciju,
probio obranu. Naše su se jedinice našle u teškom položaju i morale
su napustiti Kerč.
Poraz u rajonu Kerča ozbiljno je komplicirao situaciju u
Sevastopolju gdje su branitelji grada od listopada 1941. vodili
ogorčenu borbu. Sada je njemačka komanda, zauzevši Kerč,
koncentrirala sve snage protiv Sevastopolja.
Četvrtoga srpnja, nakon devet mjeseci opsade, dugih i ogorčenih
borbi u kojima su se sovjetski mornari i borci kopnenih jedinica
ovjenčali besmrtnom slavom, naše su jedinice napustile Sevastopolj.
Krim je bio potpuno izgubljen, što je za nas opću situaciju učinilo
znatno složenom i, prirodno, olakšalo je za neprijatelja koji je
oslobodio jednu od borbeno spremnih armija i znatna sredstva za
pojačanje.
Trećega svibnja Sjeverozapadni front počeo je ofenzivu protiv
jedinica njemačke 16. armije u rajonu Demjanska. Borba koja je trajala
cijeli mjesec nije donijela uspjeh. Istina, neprijatelju su naneseni veliki
gubici.

18
A. M. Vasiljevski. Delo vsej žizni, Izdateljstvo političeskoj literaturi, Moskva 1973, str.
191.
 Nekako u to vrijeme razgovarao sam telefonski s vrhovnim o
Krimskom frontu i jugozapadnom pravcu i on mi je rekao:
– Eto vidite do čega dovodi obrana... Moramo strogo kazniti
Kozlova, Mehlisa i Kulika zbog njihova nemara da drugi ne bi zijevali.
Timošenko uskoro počinje djelovati. A što je s vama? Jeste li
promijenili svoje mišljenje o načinu djelovanja na jugu?
Dvanaestoga svibnja jedinice Jugozapadnog fronta počele su
ofenzivu prema Harkovu nanoseći dva udara kako je bilo i zamišljeno;
jedan iz rajona Volčanska, drugi iz izbočine kod Barvenkova.
Na početku se ta operacija razvijala uspješno. Naše jedinice
probile su neprijateljsku obranu i za tri dana napredovale su 25-50
kilometara. J. V. Staljin bio je zadovoljan. Bio je to povod, kako se
sjeća A. M. Vasiljevski, da vrhovni predbaci Generalštabu kako je na
njegovo traženje umalo obustavio operaciju koja se tako uspješno
razvija.
Međutim situacija se uskoro promijenila. Na sektoru Lozova-
Barvenkovo-Slavjansk osiguranje operacije oslanjalo se na Južni front
(komandant general-pukovnik R. J. Malinovski). Komanda toga fronta
nije dovoljno ocijenila veličinu opasnosti iz pravca Kramatorska gdje
je završavala koncentraciju krupna ofenzivna grupacija njemačkih
oklopnotenkovskih i motoriziranih jedinica.
Ujutro 17. svibnja jedanaest njemačkih divizija iz sastava
Kleistove grupe počelo je ofenzivu iz rajona Slavjansk-Kramatorsk
protiv sovjetske 9. i 57. armije Južnog fronta. Obrana je probijena. Za
dva dana neprijatelj je zašao u bok jedinicama lijevog krila
Jugozapadnog fronta u rajonu Petrovskog.
Uvečer 17. svibnja A. M. Vasiljevski, koji je zbog bolesti B. M.
Šapošnjikova privremeno obavljao dužnost načelnika Generalštaba,
povezao se s načelnikom štaba 57. armije generalom A. F. Anisovim.
Objasnivši položaj ovaj je izvijestio da je situacija kod njih kritična.
A. M. Vasiljevski odmah je izvijestio vrhovnog komandanta i
predložio da se prekine ofenziva Jugozapadnog fronta, a dio snaga iz
sastava njegove udarne grupacije baci na likvidaciju opasnosti koja je
nastala iz pravca Kramatorska. Drugih načina za spašavanje položaja
nije bilo, jer u tom rajonu Front nije raspolagao nikakvim rezervama
Glavnog stana.
J. V. Staljin nerado je mijenjao svoje odluke. Pošto je razgovarao
sa S. K.Timošenkom, izjavio je načelniku Generalštaba da su »...mjere
koje poduzima komanda pravca sasvim dovoljne kako bi se odbio udar
neprijatelja protiv Južnog fronta i zbog toga će Jugozapadni front
nastaviti ofenzivu…19
Osamnaestoga svibnja situacija na Jugozapadnom frontu veoma
se pogoršala. Generalštab je još jedanput predložio da se prekine naša
ofenzivna operacija kod Harkova. Predlagao je da se osnovne snage
udarne grupacije kod Barvenkova okrenu i da se likvidira neprijateljski
proboj i uspostavi položaj 9. armije Južnog fronta.
Imao sam priliku da tog dana prisustvujem u Glavnom stanu
jednom od razgovora J. V. Staljina s komandantom Jugozapadnog
fronta. Dobro se sjećam da je vrhovni već tada bio iznio S. K.
Timošenku ozbiljnu zabrinutost zbog uspjeha neprijatelja u rajonu
Kramatorska.
Uvečer 18. svibnja vodio se razgovor o tom istom pitanju s
članom Vojnog savjeta Fronta N. S. Hruščovim koji je iznio isto
mišljenje kao i komanda Jugozapadnog fronta: opasnost od
neprijateljske grupe kad Kramatorska silno je preuveličana i nema
razloga da se operacija prekida. Pozivajući se na taj izvještaj vojnog
savjeta Jugozapadnog fronta da se mora nastaviti s ofenzivom vrhovni
je odbacio upozorenja Generalštaba. Verzija koja postoji o
alarmantnim izvještajima što su navodno dolazili od vojnih savjeta
Južnog i Jugozapadnog fronta u Glavni stan ne odgovara stvarnosti.
To tvrdim zbog toga što sam bio prisutan razgovoru s vrhovnim.
Devetnaestoga svibnja situacija na jugozapadnom pravcu postala
je katastrofalna. Udarna neprijateljeva grupacija probila se u pozadinu
sovjetskih jedinica. Tek je tada izdano naređenje da se prekine naša

19
A. M. Vasiljevski: Delo vsej žizni, str. 192.
ofenziva na Harkov i da se glavne snage udarne grupe kod Barvenkova
okrenu protiv Kleistovih jedinica. Međutim bilo je kasno.
Dana 23. svibnja 6, 57. armija, dio snaga 9. armije i operativna
grupa generala L. V. Bobkina bile su opkoljene. Mnoge su se jedinice
probile, ali nekima to nije uspjelo i, ne želeći se predati, tukle su se do
posljednje kapi krvi. U tim borbama poginuo je zamjenik komandanta
Fronta general Fedor Jakovljevič Kostenko – heroj građanskog i
domovinskog rata, bivši komandant 19. maničskoga puka 4. donske
kozačke dovizije. Junačkom smrću poginuli su i komandant 57. armije
general K. P. Podlas i komandant operativne grupe general L. V.
Bobkin s kojim sam bio zajedno na tečaju za usavršavanje višeg
komandnog sastava. Bili su to izvanredni komandanti i odani sinovi
naše partije i domovine.
Analizirajući tok harkovske operacije nije teško razumjeti da je
glavni razlog našeg poraza ovdje bio potcjenjivanje ozbiljne opasnosti
koju je u sebi skrivao jugozapadni strateški pravac, gdje nisu bile
koncentrirane potrebne rezerve Glavnog stana.
Da je na operativnim pozadinskim linijama jugozapadnog pravca
stajalo nekoliko donekle borbeno sposobnih rezervnih armija, ta se
katastrofa ne bi dogodila.
U lipnju su se nastavile ogorčene borbe na cijelom jugozapadnom
pravcu. Naše su jedinice pod udarcima po snagama nadmoćnog
neprijatelja bile prisiljene da se uz velike gubitke povuku preko rijeke
Oskol pokušavajući se učvrstiti na pozadinskim linijama.
Dana 28. lipnja neprijatelj je počeo ofenzivne operacije širih
razmjera. Nanio je udar iz rajona Kurska na pravcu Voronježa 13. i 40.
armiji Brjanskog fronta. Tridesetog lipnja iz rajona Volčanska prešla
je u ofenzivu u pravcu Ostrogoška njemačka 6. armija koja je probila
obranu 21. i 28. armije. Položaj naših jedinica na pravcu Voronježa
veoma se pogoršao. Dio snaga bio je opkoljen.
Evo što u svojim uspomenama piše maršal Sovjetskog Saveza A.
M. Vasiljevski:
 »Potkraj 2. srpnja situacija na voronješkom pravcu silno se
pogoršala. Probijena je obrana na spoju Brjanskog i Jugozapadnog
fronta u dubinu oko osamdeset kilometara. U borbu su bačene
frontovske rezerve koje su bile na tom pravcu. Neprijateljska udarna
grupa prijetila je da će se probiti do Dona i zauzeti Voronjež. Da bi to
spriječio, Glavni stan je iz svoje rezerve predao komandantu
Brjanskog fronta general-lajtnantu F. I. Golikovu iz svoje rezerve dvije
mješovite armije (6. i 60 – G. Ž.) naredivši da se razviju na desnoj obali
Dona na sektoru Zadonsk-Pavlovsk i obavezao Golikova da preuzme
rukovodstvo borbenim akcijama u rajonu Voronježa.
Istodobno je na raspolaganju tome frontu stavljena 5. oklopna
armija. Ona je zajedno s tenkovskim jedinicama Fronta morala nanijeti
protuudar u bok i pozadinu grupacije njemačko-fašističkih jedinica
koje su nastupale na Voronjež. U noći 3. srpnja korpusi 5. armije
završavali su koncentraciju južno od Jeleca. Njihov neodgodivi i
odlučni udar po neprijatelju koji se probijao prema Voronježu mogao
bi oštro promijeniti situaciju u našu korist, to više što su osnovne snage
te fašističke grupacije koje su pretrpjele već značajne gubitke i bile
razvučene na širokom frontu borbama vezale naše jedinice.
Međutim oklopna armija nije dobila nikakve zadatke od komande
Fronta. Prema naređenju Glavnog stana ja sam se morao hitno uputiti
u rajon Jeleca da bih ubrzao uvođenje u borbu oklopne armije. Prije
toga brzojavno sam prenio komandantu armije i komandantu
Brjanskog fronta naređenje da odmah počnu pripremati protuudar.«20
Bez obzira na veliku pomoć Glavnog stana i Generalštaba
situacija na Brjanskom frontu bila je iz dana u dan sve kritičnija, što
se znatno povećavalo zbog nedostataka u zapovijedanju jedinicama na
nivou fronta i armija. Zbog toga je Glavni stan podijelio Brjanski front
na dva fronta. Za komandanta novog Voronješkog fronta imenovan je
N. F. Vatutin; za komandanta Brjanskog fronta umjesto F. I. Golikova
– K. K. Rokosovski.

20
A. М. Vasiljevski. Delo vsej žizni, str. 197.
 U rajonu Voronježa u borbi su sudjelovale 6. i 60. mješovite i 5.
oklopna armija koje je frontu predao Glavni stan, što je donekle
ublažilo ozbiljnu opasnost neprijateljskog prodora preko Dona i udara
niz Don prema Staljingradu.
Zbog gubitka Krima, poraza naših jedinica u rajonu Barvenkova,
u Donbasu i kod Voronježa neprijatelj je ponovno preuzeo stratešku
inicijativu i dovukavši nove snage počeo munjevito napredovati prema
Volgi i na Kavkaz. Sredinom srpnja, odbacivši naše jedinice preko
Dona od Voronježa do Kljetske i od Surovikina do Rostova,
neprijateljske jedinice su započele borbe u velikoj okuci Dona
nastojeći da se probiju prema Staljingradu.
Zbog prisilnog povlačenja naših jedinica, u ruke neprijatelja su
pale najbogatije oblasti Dona i Donbasa. Nastala je direktna opasnost
da neprijatelj izađe na Volgu i na sjeverni Kavkaz, opasnost da
izgubimo Kuban i sve komunikacije s Kavkazom, da izgubimo naše
najvažnije ekonomsko područje koje je snabdijevalo naftom vojsku i
industriju.
Narodni komesar za obranu J. V. Staljin izdao je 28. srpnja 1942.
naredbu br. 227. Tom su se naredbom uvodile oštre mjere u borbi
protiv paničara i kršilaca discipline, odlučno se osuđivalo svako
»kapitulantsko« raspoloženje. U njoj je stajalo da za operativnu vojsku
vrijedi željezni zakon: »Ni koraka natrag!« Naredba je podržana
pojačanim partijsko-političkim radom.,
Još u lipnju 1942. CK partije u cjelini je proučio stanje političkog
rada u Crvenoj armiji i izradio mjere za njegovo daljnje poboljšanje.
CK je od političkih organa tražio šire odvijanje idejno-političkog rada
u jedinicama. Predloženo je svim komandirima i političkim radnicima
i onima na višim položajima da sami vrše agitiranje i propagandu
među vojnicima. Poboljšalo se objašnjavanje iskustva političkog rada
u vojsci.
Pojačalo se rukovodstvo sveg tog važnog i teškog rada u cjelini.
Na čelo Glavne političke uprave Crvene armije umjesto L. Z. Mehlisa
postavljen je kandidat za člana Politbiroa sekretar CK Ščerbakov. U
glavnu političku upravu došli su sposobni politički radnici koji su se
odlikovali u operativnoj armiji. Održana su savjetovanja članova
vojnih savjeta i načelnika političkih organa vojske i mornarice na
kojima su govorili sekretari CK M. I. Kalinjin, J. M. Jaroslavski, D. Z.
Manuilski i mnogi drugi istaknuti državni i partijski rukovodioci.
Centralni komitet je od vojnih savjeta fronta i armija tražio da
poboljšaju rad s vojnicima i komandirima kako bi se povećala
disciplina, pojačala izdržljivost i borbena sposobnost jedinica.
Provedena je specijalna mobilizacija komunista i komsomolaca.
Dolazak komunista u operativnu vojsku znatno je učvrstio, naše
oružane snage. U jedinice koje su vodile najogorčenije borbe odlazli
su najsposobniji propagandisti.
Prije svega, njemačkim jedinicama trebalo je presjeći put do
Volge. Glavni stan je osnovao novi Staljingradski front u koji je
uključena 62. armija pod komandom general-majora V. J. Kolpakčija,
63. armija pod komandom general-lajtnanta V. I. Kuznjecova, 64.
armija pod komandom general-lajtnanta V. I. Čujkova i 21. armija pod
komandom general-majora A. I. Danilova iz sastava rasformiranog
Jugozapadnog fronta.
Vojni savjet bivšeg Jugozapadnog fronta u punom je sastavu
preuzeo novoosnovani Staljingradski front. Za pojačanje Fronta
predane su mu novoformirane 1. i 4. oklopna armija koje su se
formirale, kao i jedinice 28, 38 i 57. armije. Operativno je Frontu
podređena i Volška ratna flotila.
Na prilazima Staljingradu počele su se pripremati obrambene i
utvrđene linije. Kao i prilikom obrane Moskve, mnoge tisuće
stanovnika izašle su na gradnju linija i požrtvovno su pripremale grad
za obranu.
Veliki organizacijski posao obavili su oblasni i gradski partijski
komiteti Staljingrada na formiranju i obuci narodnih dobrovoljaca,
radničkih odreda obrane, u reorganizaciji proizvodnje za potrebe
fronta i u evakuaciji djece, staraca i nacionalnih dragocjenosti.
Dana 17. srpnja Staljingradski front je zauzeo ovu liniju obrane:
Pavlovski na Donu i dalje lijevom obalom Dona do Serafimoviča,
zatim Kljetska, Surovikino do Vjerhne-Kurmojarske.
 Prilikom povlačenja Južni front je imao velike gubitke. U sastavu
četiriju armija ostalo je samo nešto više od 100.000 ljudi. Da bi
učvrstio rukovođenje jedinicama na sjeverokavkaskom pravcu, Glavni
stan je rasformirao Južni front, a sve ostale jedinice toga Fronta predao
je u sastav Sjeverokavkaskog fronta za čijeg je komandanta postavljen
maršal Sovjetskog Saveza S. M. Buđoni.
37. i 12. armija Sjeverokavkaskog fronta dobile su zadatak da
štite pravac Stavropolj, a 18, 56. i 47. armija pravac Krasnodar.
Potkraj srpnja – početkom kolovoza događaji na
Sjeverokavkaskom pravcu uopće se nisu razvijali u našu korist.
Nadmoćne neprijateljske snage uporno su napredovale. Njemačke
jedinice su brzo izbile na rijeku Kubanj.
U kolovozu su se rasplamsale ozbiljne borbe i na pravcu
Majkopa. Desetoga kolovoza neprijateljske jedinice zauzele su
Majkop, ali. prosinca Krasnodar.
Sredinom kolovoza neprijatelj je, zauzevši Mozdok, izbio na
rijeku Terek. Devetoga rujna izbacivši iz položaja našu 46. armiju,
njemačko-fašističke jedinice zaposjele su gotovo sve planinske
prijevoje. Ozbiljna opasnost nadvila se nad Suhumi.
U tim danima surovih iskušenja narodi Kavkaza nisu se uplašili,
nisu izgubili vjeru u snagu i moć jedinstva mnogonacionalne sovjetske
države.
Partijske organizacije Gruzije, Armenije i Azerbajdžana preuzele
su na sebe snabdijevanje operativnih jedinica i njihovo posluživanje;
formirani su oružani odredi, u redove Crvene armije javljali su se
dobrovoljci. Te su mjere omogućile da se učvrste frontovi. Propali su
računi hitlerovaca da će se s dolaskom njemačko-fašističkih jedinica
narodi Kavkaza otcijepiti od Sovjetskog Saveza.
U borbi s neprijateljem veliku pomoć operativnim jedinicama
pružili su partizanski odredi formirani od hrabrih planinaca koji su
izvanredno poznavali svoj kraj, planinske prijevoje i staze. Njihovi
smioni naleti izazivali su u neprijatelja strah, nanosili mu znatne
gubitke.
 Krajem srpnja u sastavu Staljingradskog fronta bilo je 38 divizija.
Od njih je samo 18 divizija bilo popunjeno do punog sastava, šest
divizija imalo je od 2500 do 4000 vojnika, a njih 14 imalo je samo od
300 do 1000 vojnika.21 Te malobrojne vojske bile su razvučene na
frontu širokom 530 kilometara. Sve te snage u sastavu Fronta u to
vrijeme imale su 187.000 ljudi, 360 tenkova, 337 aviona, 7900 topova
i minobacača. Nasuprot ovom frontu neprijatelj je prikupio 250.000
vojnika, oko 740 tenkova, 1200 aviona i 7500 topova i minobacača.
Tako je izgledao odnos snaga: u ljudima 1,4:1, u topovima i
minobacačima 1:1, u tenkovima 2:1, u avionima 3,5:1 u korist
protivnika.
Kasnije je neprijatelj zbog upornog otpora naših jedinica na
prilazima Staljingradu bio prisiljen da za udar iz pravca Koteljnikova
s kavkaskog pravca prebaci 4. oklopnu armiju i naknadno uključi dio
snaga svojih satelita.
U skladu s direktivom njemačke Vrhovne komande (OKW) br.
45 od 23. srpnja 1942. grupa armija »B«, zaštićena sa sjevera srednjim
tokom Dona (gdje su se kasnije razvile mađarske, talijanske i
rumunjske jedinice) namjeravala je munjevito zauzeti Staljingrad,
Astrahanj i čvrsto se utvrditi na Volgi, odvojivši Kavkaz od centra
Sovjetskog Saveza. Da bi se osigurao taj zadatak, odvojena je glavnina
4. zračne flote (1200 borbenih aviona).
Dana 26. srpnja oklopnotenkovske i motorizirane njemačke
jedinice probile su obranu 62. armije i izašle u rajon Kamenskog. Da
bi zaustavio proboj, Glavni stan je naredio da se odmah u borbu bace
1. i 4. oklopna armija koje su bile u formiranju i imale samo 240
tenkova, i dvije pješadijske divizije koje nisu mogle zaustaviti, ali su
donekle zadržale napredovanje neprijatelja.
Dakako, ne može se smatrati ispravnim uvođenje u borbu jedinica
koje se nalaze u stadiju formiranja, ali Glavni stan u to vrijeme nije
imao drugi izlaz jer su putovi za Staljingrad bili slabo branjeni.

21
»50 let Vooruženih sil SSSR«, Voenizdat, Moskva 1968, strana 320. Prema novijim
sovjetskim podacima sovjetske snage staljingradskog fronta imale su samo 16 divizija iz 63. i 62.
armije, 2 divizije iz 64. armije i po jedna divizija iz 4. i 1. oklopne armije.
 I na sektoru 64. armije vodile su se teške borbe, ali ni ovdje
neprijatelj nije uspio da se s marša probije u Staljingrad.
U toku prve polovice kolovoza na prilazima gradu vodile su se
ogorčene borbe. Naše jedinice, oslanjajući se na utvrđene linije,
herojski su branile svaki pedalj zemlje, vršile protunapade, iscrpljivale
i iskrvarile neprijateljske jedinice koje su nadirale prema Staljingradu.
Kako su se jedinice Staljingradskog fronta razvukle na širinu od
300 kilometara, nastale su teškoće u rukovođenju jedinicama. Glavni
stan je odlučio da taj front podijeli na dva: na Staljingradski i
Jugoistočni. To je učinjeno 5. kolovoza.
Komandant Staljingradskog fronta ostao je general-lajtnant V. N.
Gordov koji je zamijenio maršala Sovjetskog Saveza S. K. Timošenka,
načelnik štaba general-major D. N. Nikišev. U sastav Fronta ušle su
63, 21, 62. i 4. oklopna armija, a isto tako formirana 16. zrakoplovna
armija pod komandom general-majora S. I. Rudenka.
U Jugoistočni front uključene su 57, 51, 64. i 1. gardijska i 8.
zrakoplovna armija. Za komandanta fronta imenovan je general-
pukovnik A. I. Jerjomenko.
Za koordinaciju djelovanja jedinica kod Staljingrada Državni
komitet za obranu odredio je 12. kolovoza načelnika Generalštaba
general-pukovnika A. M. Vasiljevskoga. U operativnom odnosu
Staljingradski front bio je podređen komandantu Jugoistočnog fronta.
Nakon ogorčenih borbi koje su trajale mnogo dana njemački 14.
tenkovski korpus probio se 23. kolovoza u rajon Vertjačija i
presjekavši staljingradsku obranu na dva dijela izbio na Volgu u rajonu
Latošinka-Rinok. 62. armija bila je odrezana od glavnih snaga
Staljingradskog fronta i zbog toga je predana u sastav Jugoistočnog
fronta.
Njemačka avijacija podvrgla je Staljingrad barbarskom
bombardiranju pretvarajući ga u hrpe ruševina. Ginuli su mirni
stanovnici, uništavala su se industrijska poduzeća i kulturno bogatstvo.
Ujutro 24. kolovoza dio snaga neprijateljevog 14. tenkovskog
korpusa prešao je u napad prema tvornici traktora, ali bez uspjeha.
Ovdje su u ogorčenim borbama sudjelovali naoružani radnici
staljingradskih tvornica.
Istodobno su jedinice Staljingradskog fronta koje su se povukle
na sjeverozapad napadale neprijatelja sa sjevera prema jugu, natjerale
ga da razvije znatne snage koje su bile predviđene da zauzmu
Staljingrad. Tim je manevrom udar neprijatelja na grad bio znatno
oslabljen, a njegov 14. tenkovski korpus našao se odsječen od svoje
pozadine i morao se nekoliko dana snabdijevati iz zraka.
Prebacivši svoje glavne snage preko Dona neprijatelj je poduzeo
energičan napad koji je snažnim udarima podržavala avijacija.
Dana 30. kolovoza jedinice Jugoistočnog fronta pod pritiskom
nadmoćnih neprijateljskih snaga povukle su se na vanjsku, a zatim
unutrašnju liniju obrane. 62. i 64. armija zauzele su obranu na liniji
Rinok-Orlovka-Gumrak-Peščanka-Ivanovka. U to vrijeme 62. armija
bila je pod komandom general-lajtnanta Antona Ivanoviča Lopatina.
On je učinio sve što je od njega tražila vojnička dužnost, čak i više, jer
je odlično znao da je neprijatelj koji djeluje protiv jedinica njegove
armije brojčano nadmoćniji. Od 10. rujna 1942. komandu 62. armije
primio je general-lajtnant V. I. Čujkov.
U to teško vrijeme Glavni stan je naredio da se na Zapadnom
frontu poduzmu pojedinačne napadačke operacije kako bi se vezale
neprijateljeve rezerve da se ne bi prebacile u rajon Staljingrada.
Na Zapadnom frontu, kojem sam u to vrijeme bio komandant,
događaji su se razvijali ovako: na lijevom krilu Fronta početkom srpnja
10, 16. i 61. armija počele su ofenzivu s linije Kirov-Volhov prema
Brjansku. Na desnom krilu, u rajonu Pogorjelo Gorodišče, pojačana
20. armija u suradnji s lijevim krilom Kalinjinskog fronta počela je u
kolovozu uspješno nastupati kako bi razbijala neprijatelja u rajonu
Sičevka-Ržev.
Nakon proboja njemačke obrane i izlaska na željezničku prugu
Ržev-Vjazma, napad jedinica Zapadnog fronta je zaustavljen. Grad
Ržev nisu uspjele zauzeti jedinice Kalinjinskog fronta. Ostao je u
rukama neprijatelja.
 U rajonu Pogorjelo Gorodišče-Sičevka neprijatelj je pretrpio
velike gubitke. Da bi zaustavila uspješan udar jedinica Zapadnog
fronta, njemačka komanda morala je onamo hitno baciti znatan broj
divizija koje su bile predviđene za razvoj ofenzive na staljingradskom
i kavkaskom pravcu.
Njemački general K. Tippelskirch piše u povodu toga: »Proboj
smo uspjeli zaustaviti samo tako što su zadržane tri tenkovske i
nekoliko pješadijskih divizija koje su već bile spremne za prebacivanje
na Južni front i uvedene najprije za lokalizaciju proboja, a zatim za
protuudar.«22
Da smo imali na raspolaganju jednu do dvije armije, mogli smo
u suradnji s Kalinjinskim frontom pod komandom generala I. S.
Konjeva razbiti ne samo grupaciju kod Rževa već i cijelu grupu
njemačkih jedinica kod Rževa i Vjazme i veoma poboljšati operativni
položaj na cijelom zapadnom strateškom pravcu. Na žalost, tu realnu
mogućnost propustila je Vrhovna komanda.
Općenito moram reći da je vrhovni razumio kako je nepovoljna
situacija stvorena u ljetu 1942. posljedica njegove osobne pogreške
prilikom utvrđivanja plana djelovanja naših jedinica u ljetnoj kampanji
1942. I nije tražio druge krivce među rukovodiocima Glavnog stana i
Generalštaba.
Dana 27. kolovoza 1942, kada sam bio u rajonu Pogorjelo
Gorodišče gdje smo izvodili napadačku operaciju, telefonirao mi je A.
N. Poskrjobišev. Rekao mi je da je jučer, 26. kolovoza razmatrajući
situaciju na jugu zemlje, Državni komitet za obranu donio odluku da
me imenuje zamjenikom vrhovnog komandanta.
Aleksandar Nikolajevič me upozorio da u 14.00 sati budem na
komandnom mjestu i čekam telefonski poziv J. V. Staljina. Ovaj put
je na sva moja pitanja odgovarao: »Ne znam. Vjerojatno će to on sam
reći.« Međutim čak iz tih riječi shvatio sam da je Državni komitet za
obranu veoma zabrinut za ishod borbe u rajonu Staljingrada.

22
K. Tippelskirch: »Geschichte des Zweiten Weltkriegs«, Bonn 1951, s. 291.
 Uskoro me preko direktne telefonske veze nazvao vrhovni. Kad
sam ga izvijestio o situaciji na Zapadnom frontu, rekao je:
– Morate što hitnije doći u Glavni stan. Ostavite umjesto sebe
načelnika štaba. Razmislite koga da umjesto vas imenujemo za
komandanta.
Time je razgovor završen. J. V. Staljin nije ništa rekao o mojem
imenovanju za zamjenika vrhovnog komandanta. Očito je to htio
kazati prilikom susreta. Općenito je vrhovni preko telefona govorio
samo ono što je bilo prijeko potrebno u danom trenutku. Od nas je
tražio da budemo veoma oprezni u telefonskim razgovorima, naročito
u zoni operativnih jedinica gdje nije bilo stacioniranih sredstava koja
bi osigurala tajnost razgovora.
Ne vraćajući se u štab fronta otputovao sam u Moskvu.
Kasno uvečer istog dana stigao sam u Kremlj. J. V. Staljin radio
je u svojem kabinetu. Ondje su bili i neki članovi Državnog komiteta
za obranu.
Vrhovni je rekao da je situacija na jugu veoma kritična i moglo
bi se dogoditi da Nijemci zauzmu Staljingrad. Ništa se bolje ne razvija
situacija ni na Sjevernom Kavkazu. Izjavio je da je Državni komitet za
obranu odlučio da me imenuje za zamjenika vrhovnog komandanta i
da me šalje u rajon Staljingrada. Sada se ondje nalaze Vasiljevski,
Maljenkov i Mališev.
– Maljenkov će ostati s vama, a Vasiljevski mora doletjeti u
Moskvu. Kada možete poletjeti? – upitao me vrhovni.
Odgovorio sam da mi je potreban jedan dan kako bih proučio
situaciju i da 29. mogu odletjeti u Staljingrad.
– U redu. Jeste Ii gladni? – upitao me J. V. Staljin. Ne bi bilo loše
malo se okrijepiti.
Donijeli su čaj i deset sendviča. Za vrijeme čaja J. V. Staljin je
ukratko iznio situaciju kakva je bila u 20 sati 27. kolovoza. Ispričavši
ukratko što se dogodilo kod Staljingrada, J. V. Staljin je rekao da je
Glavni stan odlučio da Staljingradskom frontu preda 24, 1. gardijsku i
66. armiju.
 – Zbog teške situacije u Staljingradu – rekao je vrhovni – naredili
smo da se hitno prebaci 1. gardijsku armiju kojom zapovijeda
Moskaljenko u rajon Lozno i da ona 2. rujna zajedno s drugim
jedinicama Staljingradskog fronta poduzme protuudar protiv
neprijateljske grupacije koja se probila do Volge i da se spoji sa 62.
armijom. Istodobno se u sastav Staljingradskog fronta prebacuju 66.
armija generala Malinovskog i 24. armija generala Kozlova.
– Morate poduzeti mjere da 1. gardijska armija generala
Moskaljenka 2. rujna izvrši protuudar i da se pod njenom zaštitom
izvedu na polazne rajone 24. i 66. armija – rekao je obraćajući mi se.
– Te dvije armije uvedite najhitnije u borbu, inače ćemo izgubiti
Staljingrad.
Bilo je jasno da bitka koja nas očekuje ima najveće
vojnopolitičko značenje. S padom Staljingrada neprijateljska komanda
dobila bi mogućnost da odreže jug zemlje od centra. Mogli smo
izgubiti i Volgu, najvažniju vodenu arteriju zemlje kojom su se
prevozile velike količine tereta iz Povolžja i Kavkaza.
Vrhovna komanda slala je u rajon Staljingrada sve što je tada bilo
moguće. Samo se novoformirane strateške rezerve predviđene za iduće
borbe još nisu uvodile u borbu. Poduzimale su se hitne mjere za
povećanje proizvodnje aviona, tenkova, topova, municije i drugih
materijalnih sredstava kako bi se pravodobno uveli u akciju zbog
uništenja neprijateljske grupacije koja je izašla u taj rajon.
Naš avion poletio je 29. kolovoza s centralnog aerodroma
Moskve i nakon četiri sata spustio se na poljski aerodrom u rajonu
Kamišina na Volgi. Dočekao me A. M. Vasiljevski i odmah me
upoznao s posljednjim događajima. Nakon kratkog razgovora krenuli
smo u štab Staljingradskog fronta u Malo Ivanovo.
Bilo je već oko dvanaest sati kad smo stigli na mjesto.
General-lajtnant V. N. Gordov nalazio se na prednjim
položajima. Situaciju su objasnili načelnik štaba D. N. Nikišev i
načelnik operativnog odjeljenja I. N. Ruhle. Slušajući njihov izvještaj,
činilo mi se da nisu potpuno uvjereni da se u rajonu Staljingrada
neprijatelj može zaustaviti.
 Telefonirao sam u štab 1. gardijske armije gdje se u to vrijeme
nalazio V. N. Gordov i rekao sam mu da nas čeka u štabu komandanta
armije generala K. S. Moskaljenka kamo sam morao otići s A. M.
Vasiljevskim.
Na komandnom mjestu 1. gardijske armije sastali smo se s V. N.
Gordovim i K. S. Moskaljenkom. Njihovi izvještaji a i oni sami
ugodno su nas se dojmili. Osjećalo se da dobro poznaju snagu
neprijatelja i mogućnosti svojih jedinica.
Razmotrivši situaciju naših jedinica, zaključili smo da možemo
pripremiti jedinice armija koje su se koncentrirale za protuudar
najranije 6. rujna. O tome sam odmah preko direktne veze obavijestio
vrhovnoga. Saslušao me i rekao da nema ništa protiv.
Kako je A. M. Vasiljevskom naređeno da se hitno vrati u
Moskvu, on je, koliko se sjećam, odletio iz Staljingrada 1. rujna.
Glavni stan je odredio da 1. gardijska armija počne nastupati 2.
rujna. Međutim toga se dana to nije moglo ostvariti. Zbog pomanjkanja
goriva i razvučenosti na putu, jedinice koje su ulazile u sastav te armije
nisu do jutra 2. rujna izašle u polazne rajone. Na molbu komandanta
armije K. S. Moskaljenka odgodio sam napad za 3. rujna. U izvještaju
Glavnom stanu rečeno je:
»1. gardijska armija nije mogla prijeći u napad 2. rujna jer njezine
jedinice nisu uspjele izaći na polazne položaje, dovesti municiju,
gorivo i organizirati se za borbu. Da ne bih popustio neorganizirani
ulazak jedinica u borbu kako ne bi bilo uzaludnih gubitaka, nakon
osobnog provjeravanja odgodio sam nastupanje za 5 sati 3. rujna.
Nastupanje 24. i 66. armije određeno je za 5-6. rujna. Sada je u
toku detaljna razrada zadataka sa svim komandnim sastavom, a isto
tako poduzimamo mjere da se operacija materijalno osigura.«123
Ujutro 3. rujna nakon artiljerijske pripreme jedinice 1. gardijske
armije prešle su u napad, ali su napredovale prema Staljingradu samo
nekoliko kilometara nanosivši neprijatelju slabe gubitke. Daljnje
napredovanje 1. gardijske armije zaustavljeno je zbog neprekidnih

23
Arhiv MO SSSR, F. 132-A, op. 1160, d. 1,1. 219.
napada avijacije i protunapada tenkova i pješadije neprijatelja koje je
podržavala artiljerija iz rajona Staljingrada.
Dana 3. rujna dobio sam brzojav koji je potpisao J. V. Staljin:
»Položaj kod Staljingrada se pogoršao. Neprijatelj se nalazi oko
tri kilometra od Staljingrada. Ako sjeverna grupa vojske ne pruži
neposrednu pomoć, Staljingrad može pasti danas ili sutra. Zatražite od
komandanata jedinica koje se nalaze na sjeveru i sjeverozapadu od
Staljingrada da odmah napadnu neprijatelja i priteknu u pomoć
Staljingrađanima. Nije dopušteno nikakvo odugovlačenje.
Odugovlačenje je sada jednako zločinu. Svu avijaciju bacite u pomoć
Staljingradu. U samom Staljingradu ostalo je veoma malo aviona.«24
Odmah sam telefonirao vrhovnome rekavši mu da mogu narediti
da već sutra počne napad, ali će jedinice svih triju armija biti prisiljene
da borbu počnu gotovo bez municije jer se ona na artiljerijske položaje
može dovesti najranije uvečer 4. rujna. Osim toga, prije tog roka ne
možemo organizirati suradnju jedinica s artiljerijom, tenkovima i
avijacijom, a bez toga neće biti uspjeha.
– Zar mislite da će neprijatelj čekati dok se vi ne razdrmate?...
Jerjomenko tvrdi da neprijatelj može osvojiti Staljingrad već pri prvom
pritisku ako vi odmah ne udarite sa sjevera.
Rekao sam da se ne slažem s tim mišljenjem već molim dozvolu
da počnemo opći napad 5. rujna kako je dogovoreno. Što se tiče
avijacije, smjesta ću narediti da svim snagama bombardira neprijatelja.
– Dobro – složio se vrhovni. – Ako neprijatelj počne opći napad
na grad, napadnite ga odmah ne čekajući definitivnu spremnost
jedinica. Vaš je glavni zadatak da odvučete njemačke snage od
Staljingrada i, ako uspijete, da likvidirate njemački koridor koji dijeli
Staljingradski i Jugoistočni front.
Kako smo i računali, do jutra 5. rujna nije bilo naročitih događaja
kod Staljingrada. U tri sata ujutro vrhovni je nazvao G. M. Maljenkova
i uvjerio se o spremnosti jedinica Staljingradskog fronta da prijeđu u

24
Arhiv MO SSSR, F. 132-A, op. 2642, d. 13,1. 21.
napad. Uvjerivši se da se njegovo naređenje izvršava, mene nije ni
zvao preko telefona.
U zoru 5. rujna na cijelom frontu 24, 1. gardijske i 66. armije
počela je artiljerijska i avijacijska priprema. Međutim gustoća
artiljerijske vatre čak na pravcima glavnih udara armija bila je slaba i
nije dala potrebne rezultate.
Nakon plotuna kaćuša počeo je juriš. Pratio sam ga s
osmatračnice komandanta 1. gardijske armije. Prema snazi vatre
kojom je neprijatelj dočekao naše jedinice vidjelo se da artiljerijska
priprema nije dala potrebne rezultate i da ne treba očekivati duboko
napredovanje naših jedinica.
Približno nakon sat i pol do dva sata iz izvještaja komandanata
jedinica postalo je jasno da je na nizu sektora neprijatelj svojom
vatrom zaustavio naše napredovanje i da poduzima protunapade
pješadijom i tenkovima. Avioizviđanjem je ustanovljeno da se iz
rajona Gumrak-Orlovka-Boljša Rosoška na sjever kreću velike grupe
tenkova, artiljerije i neprijateljske motorizirane pješadije.
Neprijateljska avijacija počela je bombardirati naše borbene redove. U
drugoj polovici dana u borbu su uvedene nove neprijateljeve jedinice
i na nekim sektorima potisnule naše jedinice na polazne linije.
Ogorčena borba koja se vodila cijeli dan uvečer je gotovo sasvim
prestala. Načinili smo račun. U dan borbe naše su jedinice napredovale
samo 2-4 kilometara. 24. armija ostala je skoro na polaznim
položajima.
Uvečer su jedinicama dovezli dopunske granate, mine i drugu
municiju. Uzimajući u obzir podatke o neprijatelju koje smo utvrdili
preko dana, odlučili smo da u noći pripremimo nov napad uz potrebno
pregrupiranje u mogućim granicama.
Kasno uvečer telefonirao je vrhovni.
– Kako stoje stvari?
Izvijestio sam ga da se cijelog dana vodila ogorčena bitka.
Sjeverno od Staljingrada neprijatelj je bio prisiljen da u borbu uvede
nove jedinice koje je prebacio iz rajona Gumraka.
 – To je već dobro jer odvlači neprijateljske snage od Staljingrada.
Nastavio sam:
– Naše su jedinice malo napredovale, a u nizu slučajeva ostale su
na polaznim položajima.
– A o čemu se radi?
– Zbog nedostatka vremena naše jedinice nisu uspjele dobro
pripremiti napad, izvršiti artiljerijsko izviđanje i otkriti sistem
neprijateljske vatre i zbog toga je nisu ugušile. A kad smo prešli u
napad, neprijatelj nas je zaustavio vatrom i protunapadima. Osim toga
neprijateljska avijacija cijeli je dan dominirala u zraku i bombardirala
naše jedinice.
– Nastavite s napadima – naredio je J. V. Staljin. – Vaš je glavni
zadatak da od Staljingrada odvučete što više neprijateljskih snaga.
Drugog dana bitka se rasplamsala još većom žestinom. Naša je
avijacija cijelu noć od 5. na 6. rujna bombardirala neprijatelja. Osim
frontovske avijacije u borbu je uvedena avijacija dalekog dometa pod
komandom general-lajtnanta A. E. Golovanova.
Po danu smo ponovili napad, ali je i ovaj put odbijen. U toku 6.
rujna neprijatelj je iz rajona Staljingrada prebacio nove snage. Na nizu
dominirajućih uzvisina neprijatelj je u zemlju ukopao tenkove, jurišne
topove i temeljito organizirao otporne točke koje su se mogle razbiti
samo snažnom artiljerijskom vatrom. A mi smo artiljerije tada imali
veoma malo.
Dana 7. rujna poslijepodne obratio mi se načelnik operativnog
odjela Staljingradskog fronta pukovnik J. N. Ruhle:
– Vrhovni pita imate li dovoljno snaga da razbijete neprijatelja?
Nadali smo se da prebacivanje stanovitog broja jedinica s
Voronješkog fronta od N. F. Vatutina može popraviti situaciju i zato
smo javili vrhovnome:
»Za razbijanje neprijatelja kod Staljingrada nisu dovoljne snage
koje ovdje imamo. Potrebno je koncentrirati dopunsku grupu jedinica
kako bi se u najkraćem roku nanio mnogo snažniji udar neprijatelju...
 Međutim odluka Glavnog stana o dopunskom prebacivanju
divizija nije izdana. Treći i četvrti dan borbe prošli su uglavnom u
dvoboju vatrenih sredstava i borbama u zraku.
Dana 10. rujna još sam jedanput obišao manje i veće jedinice
armije i definitivno sam se uvjerio da s postojećim snagama i u ovoj
grupaciji nije moguće probiti borbeni raspored neprijatelja i likvidirati
njegov koridor. Isto su tako mislili i generali V. N. Gordov, K. S.
Moskaljenko, R. J. Malinovski, D. T. Kozlov i drugi.
Istoga sam dana vrhovnoga obavijestio preko direktne veze:
– Snagama kojima raspolaže Staljingradski front nećemo uspjeti
probiti koridor i spojiti se jedinicama Jugoistočnog fronta u gradu.
Front obrane njemačkih jedinica znatno se pojačao na račun novih
jedinica koje su stigle od Staljingrada. Novi napadi istim snagama i u
istoj grupaciji bili bi nekorisni i jedinice će neizbježno pretrpjeti velike
gubitke. Potrebne su dopunske jedinice i vrijeme za pregrupiranje da
bi se poduzeo koncentrirani udar Staljingradskog fronta. Udari armije
nisu kadri da odbace neprijatelja.
Vrhovni je odgovorio da bi bilo dobro da doletim u Moskvu i
osobno objasnim ta pitanja.
Dana 12. rujna poletio sam u Moskvu. Nakon četiri sata bio sam
u Kremlju kamo je vrhovni pozvao i načelnika Generalštaba A. M.
Vasiljevskog.
Aleksandar Mihajlovič izvijestio je da su u rajon Staljingrada
došle nove neprijateljske jedinice iz rajona Koteljnikova, iznio je kako
teku borbe u rajonu Novorosijska i borbe na pravcu Groznog na
Kavkazu.
Saslušavši pažljivo referat A. M. Vasiljevskog vrhovni je
rezonirao:
– Probijaju se, bez obzira na sve, prema nafti kod Groznog. A
sada da čujemo Žukova.
Ponovio sam ono o čemu sam izvijestio preko telefona prije dva
dana. Rekao sam da su se 24, 1. gardijska i 66. armija koje su
sudjelovale u napadu od 5. do 11. rujna pokazale sposobne za borbu.
Njihova je glavna slabost pomanjkanje sredstava pojačanja, malo
haubica i tenkova, što je potrebno za neposrednu podršku pješadijskim
jedinicama.
A teren na Staljingradskom frontu veoma je nepovoljan za
nastupanje naših jedinica: otvoren, ispresijecan dubokim jarugama
gdje se neprijatelj dobro skriva. Zauzevši niz dominantnih uzvisina, on
ima mogućnost za daleko artiljerijsko osmatranje i može u svim
pravcima manevrirati vatrom. Osim toga neprijatelj može otvarati
daljinsku artiljerijsku vatru i iz rajona Kuzmiči-Akatovka-sovhoz
»Pokusno polje«. U takvim uvjetima 24, 1. gardijska i 66. armija
Staljingradskog fronta neće moći probiti front neprijateljske obrane.
– Što je potrebno Staljingradskom frontu da bi likvidirao
neprijateljski koridor i spojio se s Jugoistočnim frontom? – upitao je J.
V. Staljin.
– Najmanje još jedna kompletna mješovita armija, tenkovski
korpus, tri tenkovske brigade i najmanje 400 haubica. Osim toga za
vrijeme operacije svakako treba dopunski koncentrirati najmanje
jednu zrakoplovnu armiju.
A. M. Vasiljevski je potpuno podržao moje predračune.
Vrhovni je uzeo svoju kartu s rasporedom rezerva Glavnog stana
i pažljivo je promatrao. Aleksandar Mihajlovič i ja otišli smo od stola
i sasvim tiho govorili o tome da očito treba tražiti neko drugo rješenje.
– A kakvo »drugo« rješenje? – iznenada je podigavši glavu upitao
J. V. Staljin.
Nikada nisam mislio da J. V. Staljin ima tako izoštren sluh. Prišli
smo stolu.
– Znate što – nastavio je – idite u Generalštab i dobro razmislite
što bi trebalo učiniti u rajonu Staljingrada. Odakle se i kakve jedinice
mogu prebaciti za pojačanje staljingradske grupacije, a usput
razmislite i o Kavkaskom frontu. Sutra uvečer u 9 sati opet ćemo se
ovdje sastati.
Cijeli idući dan A. M. Vasiljevski i ja radili smo u Generalštabu.
Svu pažnju koncentrirali smo na mogućnost ostvarenja operacije
velikih razmjera kako ne bismo potrošili pripremane i već gotove
rezerve na pojedinačne operacije. U listopadu se kod nas završavalo
formiranje strateških rezervi. Do tada naša industrija je veoma
povećala proizvodnju aviona najnovije konstrukcije i municije za
artiljeriju.
Razmotrivši sve moguće varijante odlučili smo da J. V. Staljinu
predložimo ovakav plan djelovanja: prvo – aktivnom obranom i dalje
iscrpljivati neprijatelja; drugo – početi pripreme za protuofenzivu kako
bismo neprijatelju nanijeli u rajonu Staljingrada takav udar koji bi iz
osnove promijenio strategijsku situaciju na jugu zemlje u našu korist.
Što se pak tiče konkretnog plana protuofenzive, prirodno nismo
mogli za jedan dan pripremiti detaljne proračune, ali nam je bilo jasno
da osnovne udare treba nanositi na bokove staljingradske grupacije
koje su štitili kraljevske rumunjske jedinice.
Orijentacijski proračuni su pokazali da je nemoguće prije sredine
studenoga pripremiti potrebne snage i sredstva za protuofenzivu. Pri
ocjeni neprijatelja polazili smo od toga da fašistička Njemačka nije
više u stanju ispuniti svoj strateški plan za 1942. godinu. Snage i
sredstva kojima je u jesen 1942. raspolagala Njemačka nisu bili
dovoljni da se završi zadatak ni na sjevernom Kavkazu ni u rajonu
Dona i Volge.
Sve što je njemačka komanda mogla iskoristiti na Kavkazu i u
rajonu Staljingrada već je znatno bilo oslabljeno i iscrpljeno. Nijemci
očito nisu ovamo mogli baciti nešto značajnije i bezuvjetno će biti
prisiljeni, jednako kao nakon poraza kod Moskve, prijeći u obranu na
svim pravcima.
Znali smo da u Wehrmachtu borbeno najsposobnije 6. armija
Paulusa i 4. oklopna armija Hotha koje su uvučene u iscrpljujuće borbe
u rajonu Staljingrada nisu kadre završiti operaciju zauzimanja grada i
da su zaglibile ondje.
Sovjetske jedinice u borbama na život i smrt s neprijateljem na
prilazima Staljingradu, a kasnije i u samom gradu pretrpjele su teške
gubitke i zbog toga postojećim snagama nisu mogle uništiti
neprijatelja. Ali završili smo pripremu velikih strateških rezervi koje
su imale najnovije oružje i najnoviju ratnu tehniku. U studenome je
Glavni stan morao imati na raspolaganju mehanizirane i tenkovske
operativne formacije naoružane tenkovima T-34, što nam je
omogućavalo da svojim jedinicama postavljamo složenije zadatke.
Osim toga naši najviši komandni kadrovi u prvom razdoblju rata
mnogo su toga naučili, mnogo osmislili i, prošavši tešku školu borbe s
jakim neprijateljem, postali majstori operativne i taktičke vještine.
Komandno-politički sastav i borci Crvene armije očeličili su se na
iskustvu mnogobrojih ogorčenih borbi s neprijateljskim jedinicama i u
punoj mjeri usvojili načine i metode borbenog djelovanja u svakoj
situaciji.
Generalštab je na osnovi podataka frontova proučio jake i slabe
strane njemačkih, mađarskih, talijanskih i rumunjskih jedinica.
Jedinice satelita u usporedbi s njemačkima bile su slabije naoružane,
manje iskusne, nedovoljno spremne za borbu čak u obrani. I – što je
najvažnije – njihovi vojnici i mnogi oficiri nisu željeli ginuti za tuđe
interese na dalekim poljima Rusije kamo su ih poslali Hitler,
Mussolini, Antonescu, Horthy i druge fašističke vođe.
Položaj neprijatelja se pogoršavao još i time što je u rajonu Volge
i Dona imao veoma malo jedinica u operativnoj rezervi – najviše šest
divizija, a i one su bile razbacane na širokom frontu. Bilo je nemoguće
skupiti ih u udarnu masu u kratkom roku. U našu je korist išla i
operativna konfiguracija cijelog neprijateljevog fronta: naše jedinice
držale su liniju, kojom su obuhvaćale protivnika i mogle su se relativno
lako razviti na mostobranima u rajonima Serafimoviča i Kljetske.
Analiziravši sve to bili smo spremni da referiramo vrhovnome.
Uvečer je A. M. Vasiljevski telefonirao J. V. Staljinu i rekao mu
da smo spremni doći u 21,00 kako je naređeno. J. V. Staljin je
odgovorio da će biti neko vrijeme zauzet i primit će nas u 22 sata.
U 22.00 bili smo u njegovu kabinetu.
Pozdravivši se s nama uzrujano je rekao:
– Deseci, stotine tisuća sovjetskih ljudi gube živote u borbi s
fašizmom, a Churchill se cjenka zbog dvadeset »hurricana«. A njihovi
»hurricani« su smeće – naši piloti ne vole te aparate... Zatim potpuno
mirnim tonom nastavio bez ikakva prekida: onda, što ste izmislili? Tko
će referirati?
– Kome naredite – odgovorio je Aleksandar Mihajlovič –
mislimo isto.
Vrhovni se približio našoj karti.
– Što je to?
– To su prvotne skice plana protuofenzive u rajonu Staljingrada
– objasnio je A. M. Vasiljevski.
– A kakva je to grupacija vojske u rajonu Serafimoviča?
– To je novi front. On se mora stvoriti kako bi se nanio snažan
udar u operativnoj pozadini neprijateljske grupacije koja djeluje u
rajonu Staljingrada.
– Imamo li sada snaga a takvu veliku operaciju?
Rekao sam da ćemo prema našim proračunima za 45 dana
operaciju moći osigurati potrebnim snagama i sredstvima i dobro je
pripremiti.
– Zar ne bi bilo bolje da se ograničimo na udar sa sjevera na jug
i s juga na sjever uzduž Dona? – upitao je J. V. Staljin.
– Ne bi, jer u tom slučaju Nijemci mogu brzo okrenuti svoje
oklopnotenkovske divizije od Staljingrada i parirati naše udare. A udar
naših jedinica zapadno od Dona neće dopustiti neprijatelju da zbog
riječne zapreke brzo manevrira i da svojim rezervama izađe u susret
našim grupacijama.
– Niste li predaleko zamahnuli tim udarnim grupacijama?
Aleksandar Mihajlovič i ja objasnili smo mu da se operacija dijeli
na glavne etape: 1) probiti obranu, opkoliti staljingradsku grupaciju
njemačkih jedinica i stvoriti čvrst vanjski front kako bi se ta grupacija
izolirala od vanjskih snaga; 2) uništiti opkoljenog neprijatelja i
spriječiti njegov pokušaj da se deblokira.
 – O planu treba još razmisliti i prebrojiti naše izvore – rekao je
vrhovni. – A sada je glavni zadatak zadržati Staljingrad i ne dopustiti
pokret neprijatelja prema Kamišinu.
Ušao je A. N. Poskrjobišev rekavši da je na telefonu A. I.
Jerjomenko.
Završivši telefonski razgovor, vrhovni je naredio:
– Telefonirajte Gordovu i Golovanovu da smjesta stave u pokret
avijaciju. Sutra ujutro Gordov mora napasti da bi vezao neprijatelja. A
vi letite natrag k jedinicama Staljingradskog fronta i proučite situaciju
u rajonu Kletske i Serafimoviča. Vasiljevski mora za nekoliko dana
odletjeti na Jugoistočni front A. I. Jerjomenku da prouči situaciju na
njegovu lijevom krilu. Razgovor o planu nastavit ćemo kasnije. To što
smo ovdje razmatrali za sada ne smije znati nitko osim nas trojice.
Za jedan sat odletio sam u štab Staljingradskog fronta.
Dani 13, 14, 15. rujna bili su za Staljingrađane teški, preteški. Ne
vodeći računa o bilo čemu, neprijatelj se probijao korak po korak kroz
gradske ruševine sve bliže i bliže Volgi. Činilo se da ljudi neće
izdržati. Ali čim bi neprijatelj krenuo naprijed, već bi naši slavni borci
62. i 64. armije otvorili snažnu vatru. Gradske ruševine postale su
tvrđava. Ali svakog sata bilo je sve manje snaga.
U tim teškim i kako se katkad činilo posljednjim satima preokret
je izvršila 13. gardijska divizija A. I. Rodimceva. Pošto je prebačena u
Staljingrad, smjesta je izvršila protunapad. Njezin udar bio je potpuno
neočekivan za neprijatelja. Dana 16. rujna divizija A. I. Rodimceva
preotela je Mamajev kurgan. Staljingrađanima su pomogli udari
avijacije pod komandom A. E. Golovanova i S. I. Rudenka i
artiljerijska vatra sa sjevera jedinica Staljingradskog fronta po
jedinicama njemačkog 8. armijskog korpusa.
Treba odati priznanje borcima 24, 1. gardijske i 66. armije
Staljingradskog fronta, avijatičarima 16. zrakoplovne armije i avijacije
dalekog dometa koji su, ne vodeći računa o žrtvama, pružili
neprocjenjivu pomoć 62. i 64. armiji Jugozapadnog fronta u obrani
Staljingrada.
 S punom odgovornošću izjavljujem da bi Staljingradu možda bilo
još teže da nije bilo upornih protuudara jedinica Staljingradskog
fronta, sistematskih udara avijacije.
Zanimljivo je što u povodu toga piše njemački oficir koji se
nalazio u Paulusovoj armiji: »U to su vrijeme jedinice našeg korpusa
pretrpjele ogromne gubitke odbijajući bijesne juriše neprijatelja koji je
nastojao probiti naše odsječene pozicije sa sjevera. Divizije koje su se
nalazile na tom sektoru iskrvarile su; u četama je najčešće ostajalo 30-
40 vojnika.«
U trenutku zatišja po naređenju vrhovnoga na komandno mjesto
1. gardijske armije došli su A. I. Jerjomenko i N. S.Hruščov. Ondje
smo bili A. E. Golovanov i ja. A. I. Jerjomenko je rekao da bi se želio
upoznati sa situacijom u Staljingradu. V. N. Gordov i K. S.
Moskaljenko iznijeli su A. I. Jerjomenku sve detalje situacije i svoje
procjene.
Kako me vrhovni upozorio da u najstrožoj tajni čuvam
projektirani plan velike protuofenzive, razgovor se uglavnom vodio o
pojačanju jedinica Jugoistočnog i Staljingradskog fronta. Kad je A. I.
Jerjomenko postavio pitanje o snažnijem protuudaru, ja sam, ne
izbjegavajući odgovor, rekao da će Glavni stan ubuduće izvršiti
protuudare mnogo veće snage, ali za sada za takav plan nemamo ni
snaga ni sredstava.
Potkraj rujna ponovno me pozvao J. V. Staljin u Moskvu radi
detaljnijeg razmatranja plana protuofenzive. U to se vrijeme u Moskvu
vratio i A. M. Vasiljevski koji je proučavao uvjete za protuofenzivu
kod armije lijevog krila Jugoistočnog fronta.
Prije nego sam se javio u Glavni stan sastao sam se s
Aleksandrom Mihajlovičem da izmijenimo mišljenje.
Za vrijeme raspravljanja o situaciji na sektoru Staljingradskog
fronta vrhovni me upitao kakav je general Gordov. Rekao sam da je
Gordov u operativnom smislu spreman general, ali nekako se ne može
složiti sa štabom i komandnim sastavom.
 J. V. Staljin je odgovorio da u tom slučaju na čelo fronta treba
postaviti drugog komandanta. Za kandidata na taj položaj bio je
predložen general-lajtnant K. K. Rokosovski. A. M. Vasiljevski me je
podržao. Tada je također odlučeno da se Staljingradski front
preimenuje u Donski, a Jugoistočni u Staljingradski. Za komandanta
Donskog fronta postavlja se K. K. Rokosovski, a za načelnika štaba
fronta – M. S. Malinjin.
Za kandidata na dužnost novoosnovanog Jugozapadnog fronta
spomenut je general-lajtnant N. F. Vatutin. Za osnovnu jezgru
osnivanja štaba Jugozapadnog fronta odlučili smo uzeti štab 1.
gardijske armije. Komandant te armije K. S. Moskaljenko postavlja se
za komandanta 40. armije.
Nakon detaljne rasprave o planu protuofenzivne operacije
vrhovni je, obraćajući mi se, rekao:
– Letite natrag na front. Poduzmite sve kako bi se još više oslabio
i iscrpio neprijatelj. Još jedanput razmotrite planom predviđene rajone
koncentracije rezervi i polazne rajone za Jugozapadni front i desno
krilo Staljingradskog fronta, naročito u rajonu Serafimoviča i Kletske.
Drug Vasiljevski s istim zadatkom mora još jedanput otići na lijevo
krilo Jugoistočnog fronta i ondje proučiti sva pitanja predviđena
planom.
Pošto su na terenu brižljivo proučeni svi uvjeti za pripremanje
protuofenzive, A. M. Vasiljevski i ja vratili smo se u Glavni stan gdje
je još jedanput razmotren plan protuofenzive i nakon toga potvrđen.
Plan protuofenzive potpisali su G. K. Žukov i A. M. Vasiljevski.
»Potvrđujem« – potpisao je vrhovni.
J. V. Staljin rekao je A. M. Vasiljevskome:
– Ne otkrivajući smisao našeg plana treba upitati komandante
frontova što misle o budućim operacijama.
Meni je naređeno da osobno instruiram vojni savjet Donskog
fronta o karakteru djelovanja jedinica kako bi se svestrano pomoglo
Staljingradu. Dobro se sjećam razgovora 29. rujna u zemunici, u jednoj
uvali sjeverno od Staljingrada, gdje se nalazilo komandno mjesto
komandanta armije K. S.Moskaljenka.
Na moju izjavu da ne treba prekidati aktivno djelovanje kako
neprijatelj ne bi sa sektora Donskog fronta prebacivao snage i sredstva
za juriš na Staljingrad, M. K. Rokosovski je rekao da front ima veoma
malo snaga i sredstava i da mi ovdje ništa ozbiljno ne možemo učiniti.
Naravno, imao je pravo. I ja sam mislio tako, ali bez aktivne pomoći
Jugoistočnom frontu (sada Staljingradskom) nemoguće je održati
grad.
Dana 1. listopada vratio sam se u Moskvu da dalje radimo na
planu protuofenzive. Od Staljingrada do Moskve letio sam u avionu
general-lajtnanta A. E. Golovanova kojim je upravljao on osobno.
Zadovoljno sam sjeo u kabinu iskusnog pilota.
Ne doletjevši do Moskve, osjetio sam da se avion iznenada okreće
i gubi visinu. Zaključio sam da skrećemo s pravca. Međutim nakon
nekoliko minuta A. E. Golovanov je počeo spuštati avion na meni
nepoznat teren. Sretno smo se spustili.
– Zašto smo se spustili ovdje? – upitao sam Golovanova.
– Recite hvala što smo bili blizu aerodroma, inače smo se mogli
srušiti.
– O čemu je riječ?
– Zaleđenje.
Dok smo razgovarali, dokotrljao se moj avion koji je letio iza nas
i u njemu sam odletio do centralnog moskovskog aerodroma. Dakako,
letenje u složenim uvjetima, zbog žurbe prilikom uzlijetanja, nije
moglo uvijek biti uspješno.
Dobro se sjećam još jedne »avionske« priče koja nas je gotovo
stajala života. I to se dogodilo za leta iz Staljingrada u Moskvu. Tog
dana nije bilo vrijeme za letenje, padala je kiša. Iz Moskve su
obavijestili da je iznad grada magla, vidljivost je ograničena. A moralo
se letjeti: pozvao je vrhovni.
Do Moskve smo letjeli sasvim dobro, ali kad smo se približavali
Moskvi, vidljivost nije prelazila sto metara. Pilotu je naređeno iz
odjela letenja ratne avijacije – da se spusti na rezervni aerodrom. U
tom slučaju sigurno bismo zakasnili u Kremlj gdje nas je čekao
vrhovni.
Preuzevši na sebe svu odgovornost naredio sam pilotu E.
Smirnovu da se spusti na centralni aerodrom i ostao sam u kabini.
Prelijećući iznad Moskve neočekivano smo ugledali 10-15 metara od
lijevog krila tvornički dimnjak. Pogledao sam Smirnova, ali on, kako
se kaže, nije ni okom trepnuo. Podigao je avion malo više i za 2-3
minute krenuo na spuštanje.
– Čini mi se da smo sretno izašli iz te situacije za koju se kaže
»loše nam se pisalo« – rekao sam kad smo aterirali.
– U zraku se svašta događa ako letački sastav ignorira vremenske
uvjete – odgovorio je sa smiješkom.
– Ja sam kriv! – rekao sam pilotu i čvrsto mu stisnuo ruku.
E. Smirnov bio je sjajan čovjek i veoma iskusan pilot. S njim sam
preletio više od 130 sati.
U listopadu je u Staljingrad prema odluci Glavnog stana
prebačeno preko Volge više od šest popunjenih divizija, jer od starog
sastava 62. armije zapravo nije ostalo ništa, osim pozadine i štabova.
Donekle je bio pojačan i Donski front. Glavni štab i Generalštab
naročitu su brigu posvećivali novostvorenom Jugozapadnom frontu.
U samom gradu i u prigradskim rajonima nastavljale su se
ogorčene borbe. Hitler je od komande grupe armija »B« i od
komandanta 6. armije Paulusa tražio da u najkraćem roku osvoje grad.
Kao što sam već spomenuo, njemačka je komanda za odlučujući
juriš još sa bokova skinula njemačke jedinice i zamijenila ih
rumunjskima i tako silno smanjila borbenu sposobnost svoje obrane u
rajonu Serafimoviča i južno od Staljingrada.
Sredinom listopada neprijatelj je počeo nov napad nadajući se da
će ovaj put sigurno završiti sa Staljingradom. Ali ponovno je kao i prije
naišao na upornu obranu sovjetskih jedinica. Naročito ogorčeno i
vješto tukle su se 13. gardijska divizija A. I. Rodimceva, 95. divizija
V. A. Gorišnoga, 37. gardijska divizija V. G. Zoludjeva, 112. divizija
I. E. Jermolkina, grupa S. F. Gorohova, 138. divizija I. I. Ljudnikova,
84. tenkovska brigada D. N. Bjeloga.
Na ulicama grada, u kućama, tvornicama, na obali Volge –
svagdje su se vodile neprekidne borbe danju i noću. Naše jedinice
imale su velike gubitke, ali su ostale na malim »otočićima«
Staljingrada.
Da bi pomogle Staljingrađanima, krenule su u napad 19. listopada
jedinice Donskog fronta. Nijemci su bili prisiljeni i ovaj put, kao što
se i prije događalo, da odvoje iz grada znatan dio avijacije, artiljerije i
tenkova i da ih okrenu protiv Donskog fronta koji je napadao.
U istom razdoblju 64. armija »nanijela je protuudar s juga u
rajonu Kuporosno-Zelena Poljana u bok jedinicama neprijatelja koji je
napadao. Nastupanje Donskog fronta i protunapad 64. armije olakšali
su težak položaj 62. armije i onemogućili napore neprijatelja koji je
želio osvojiti grad. Da nije bilo nadmoći Donskog fronta i 64. armije,
62. armija ne bi izdržala i vjerojatno bi neprijatelj osvojio Staljingrad.
Početkom studenoga neprijatelj je nekoliko puta pokušao u gradu
obnovljenim napadima da bi likvidirao pojedina žarišta obrane, ali.
studenoga, kad su naše jedinice završavale grandiozne pripreme za
protuofenzivu, još je jedanput pokušao napadati, ali bez uspjeha.
U to vrijeme neprijatelj je bio potpuno iscrpljen. Iz saslušanja
zarobljenika se doznalo da su manje i veće jedinice sasvim
malobrojne, da se moralno-političko stanje ne samo vojnika već i
oficira veoma smanjilo i da malo tko vjeruje da će izaći živ iz tog pakla
višemjesečnih borbi.
U razdoblju od srpnja do studenoga u borbama u rajonu Dona,
Volge i u Staljingradu neprijatelj je izgubio oko 700.000 ljudi, više od
1000 tenkova, više od 2000 topova i minobacača, oko 1400 aviona.
Opći operativni položaj njemačkih jedinica u rajonu Volge također se
pogoršao. Već smo govorili o tome da neprijatelj nije imao rezervnih
divizija i korpusa, na bokovima fronta grupe armije »B« bile su
nedovoljno borbeno spremne jedinice koje su počele shvaćati
besperspektivan i težak položaj.
 Sovjetske jedinice na Donu držale su povoljne položaje koji su
osiguravali polazni rajon za protuofenzivu Jugozapadnog i Donskog
fronta. Južno od Staljingrada 51. armija je čestim protuudarima
izbacila neprijatelja iz jezerskih klanaca i čvrsto je u svojim rukama
držala povoljnu liniju Sarpa-Caca-Barmancak. Taj je rajon na
preporuku A. M. Vasiljevskog i izabran kao polazni za novembarsku
protuofenzivu lijevog krila Staljingradskog fronta.
Ogorčene borbe za Staljingrad vodile su se dulje od tri mjeseca.
Najveću bitku u rajonu Dona, Volge i Staljingrada sustegnuta su
daha pratili narodi cijelog svijeta. Uspjeh sovjetskih jedinica, njihova
junačka borba s neprijateljem nadahnjivali su cijelo napredno
čovječanstvo i ulijevali uvjerenje u konačnu pobjedu nad fašizmom.
Staljingradska bitka bila je najveća škola pobjeda naših jedinica.
Komande i štabovi stekli su veliku praksu u organizaciji zajedničkog
djelovanja pješadije, tenkova, artiljerije, avijacije. Jedinice su naučile
kako se vodi uporna obrana u gradu usklađujući je s manevrom na
bokovima. Moralno stanje naših jedinica veoma se poboljšalo i sve to
zajedno pripremilo je povoljne uvjete za prijelaz sovjetskih jedinica u
protuofenzivu.
Sredinom studenoga 1942. s obrambenim borbama u rajonu
Staljingrada i sjevernog Kavkaza završavalo se prvo razdoblje velikog
domovinskog rata koji u životu sovjetske zemlje zauzima posebno
mjesto. To razdoblje bilo je najteže za sovjetski narod i njegove
oružane snage, naročito kad su hitlerovske jedinice sijući smrt i
uništavanje došle do Lenjingrada, Moskve i zauzele Ukrajinu.
Do studenoga 1942. neprijateljske jedinice okupirale su golem
teritorij naše zemlje, oko 1,800.000 kvadratnih kilometara gdje je prije
rata živjelo oko 80 milijuna ljudi. Mnogi milijuni sovjetskih ljudi
zatečeni ratom morali su napustiti rodni kraj i svoj dom, otići na istok
da ne bi ostali pod neprijateljevom okupacijom. Zbog stvorene vojne
situacije sovjetske jedinice prisilno su se povlačile u unutrašnjost
zemlje trpeći značajne gubitke u ljudstvu i materijalu.
Međutim i u to teško doba sovjetski narod i naše oružane snage
nisu izgubili vjeru u mogućnost poraza neprijateljskih horda. Smrtna
opasnost još je čvršće zbila naš narod oko komunističke partije i bez
obzira na teškoće, neprijatelj je na svim pravcima bio definitivno
zaustavljen.
U 16 mjeseci neprijateljske su jedinice na sovjetsko-njemačkom
frontu, naišavši na uporan otpor sovjetskih jedinica i naroda na
okupiranom teritoriju, pretrpjele goleme gubitke. U studenome 1942.
ti su gubici iznosili više od dva i pol milijuna ubijenih, ranjenih i
izgubljenih. Bili su to najbolji kadrovi njemačke vojske koje fašistička
komanda na kraju prvog ratnog perioda nije imala čime zamijeniti.
Zahvaljujući golemim naporima partije i naroda sovjetske su
jedinice u svoje ruke dobile dovoljnu količinu suvremenih tenkova,
aviona, ratnu i pomoćnu tehniku. U 1942. bilo je proizvedeno više od
21.000 borbenih aviona, više od 24.000 tenkova, koncem godine
prema odluci Državnog komiteta za obranu počela je proizvodnja
samohodnih artiljerijskih sistema. Entuzijazam boraca pojačan je
sigurnim oružjem i oni su se tukli uspješnije, a rezultati su bili
značajni.
Prvo razdoblje rata koje se završilo obrambenim borbama za
Staljingrad bila je velika škola oružane borbe sa silnim neprijateljem.
Sovjetska Vrhovna komanda, Generalštab, komande i štabovi jedinica
već su stekli izvanredno iskustvo u organizaciji i vođenju aktivnih
obrambenih sukoba i protuofenziv-nih operacija.
U toku ogorčenih borbi koje su se vodile u to vrijeme naročito se
snažno pokazao masovni heroizam sovjetskih boraca i hrabrost
njihovih vojnih starješina koje je odgojila naša lenjinska partija.
Naročito pozitivnu ulogu odigrao je osobni primjer komunista i
komsomolaca koji su, kad je bilo potrebno, žrtvovali živote radi
pobjede nad neprijateljem. U povijest prvog perioda rata upisane su
stranice herojske borbe branitelja Brestovske tvrđave, Lenjingrada,
Moskve, Odese, Sevastopolja, Staljingrada, Kijeva, Novorosijska,
Kerča i Kavkaza.
U prvom ratnom razdoblju rođena je sovjetska garda.
 Za masovni heroizam osobnog sastava i postignute uspjehe u
borbama od 1941 do 1942. gardijsko zvanje dobilo je 798 jedinica
raznih veličina i ratnih brodova sovjetskih oružanih snaga.
Do krajnjih granica napeta oružana borba s neprijateljem
prouzrokovala je veliko trošenje borbene tehnike, oružja i materijalnih
sredstava. Usprkos gubitku znatnog dijela najvažnijih ekonomskih
područja, tvornica i zavoda, naš je narod svojim požrtvovnim radom
nastojao da sovjetsku vojsku osigura sredstvima za vođenje rata.
Potkraj 1942. zemlja je pretvorena u vojni logor. Sovjetski ljudi su
smatrali za svoju dužnost da učine sve kako bi se pobijedio neprijatelj.
Trudbenici pozadinskih organa Crvene armije izvršili su junački
posao. U godinu i pol dana rata ukupan razmjer vojnih prijevoza
željezničkim prugama iznosio je 6,350.000 vagona. Vojsci je
dostavljeno više od 113.000 vagona municije, oko 60.000 vagona
oružja i tehničke robe, više od 210.000 vagona goriva i maziva. Auto-
transportne jedinice samo su u 1942. prevezle 2,700.000 ljudi,
12,300.000 tona tereta, 1923 tenka i 3674 topa. Vojnotransportna
avijacija prevezla je 532.000 ljudi, od toga 158.000 ranjenika.
Reorganizacija pozadine Crvene armije provedena na početku
rata potpuno se opravdala. Ispravan izbor rukovodećih centralnih i
vojnih organa pozadine, političkih radnika i rukovodilaca partijskih
organa osigurao je usku suradnju s narodnom privredom i efikasno
korištenje ogromnih resursa koji su upućivani u jedinice.
Naše mlado pokoljenje mora znati kakvu je tešku borbu izdržao
sovjetski narod braneći svoju domovinu. Čitajući neke memoare i
djela lijepe književnosti, ne može se uvijek pravilno shvatiti koliko je
bio iskusan i silan neprijatelj s kojim su se morali boriti sovjetski
vojnici.
Prije svega, o osnovnoj masi njemačkih jedinica – vojnicima i
oficirima.
Opijene lakim pobjedama nad vojskama zapadnoevropskih
zemalja, zatrovane Goebbelsovom propagandom, vjerujući čvrsto u
mogućnost lake pobjede nad Crvenom armijom i u svoju nadmoć nad
svim drugim narodima, njemačke su jedinice provalile na područje
naše domovine nadajući se brzoj pobjedi. Naročito su borbeno bili
raspoloženi mladi vojnici i oficiri članovi fašističkih organizacija,
zatim osobni sastav oklopnotenkovskih jedinica i avijacije. Imao sam
priliku da u prvim mjesecima rata ispitujem zarobljenike.
Moram reći da se osjećalo kako su vjerovali Hitlerovim
avanturističkim obećanjima.
Što se tiče borbene spremnosti njemačkih vojnika i oficira u
prvom razdoblju rata, njihove stručne uvježbanosti i borbenog odgoja,
mora se priznati da su bili bezuvjetno na visokom nivou u svim
rodovima vojske, naročito u tenkovskim jedinicama i u avijaciji.
U borbi i u ratnoj službi njemački je vojnik znao svoj posao, bio
je uporan, samosvjestan i discipliniran.
Dakako, nakon poraza fašističkih jedinica u rajonu Staljingrada
neprijateljski vojnici i oficiri izgubili su vjeru u obećanu pobjedu,
primjetno su klonuli duhom i više se nisu mogli natjecati sa sovjetskim
borcima u borbenoj hrabrosti. Ali općenito, sovjetski je borac imao
posla s iskusnim i silnim neprijateljem od kojeg nije bilo tako
jednostavno oteti pobjedu.
Štabovi njemačkih pukova, divizija, korpusa i armija bili su
obučeni suvremenoj organizaciji boja, bitke i operacije. Za vrijeme
borbenog djelovanja jedinicama se uglavnom upravljalo pomoću
radio-sredstava kojima su komandno-štabne instance Wehrmachta bile
dobro opremljene. Za vrijeme borbe oni su uporno tražili od jedinica
da izvršavaju postavljene zadatke. Pri tome su znali organizirati
suradnju s borbenom avijacijom koja je često bombardiranjem iz zraka
krčila put kopnenim jedinicama.
Na početku rata nisam imao loše mišljenje o operativnim
štabovima njemačkih oružanih snaga. Vidjelo se da su oni precizno
planirali i organizirali svoje udare na svim strateškim pravcima.
Odabirali su iskusne komandante divizija, korpusa i armija. U nizu
slučajeva pravilno su odredili pravac, snagu i sastav jedinica za svoje
udare usmjerivši ih na najslabije sektore naše obrane. Ali bez obzira
na sve to, vojnopolitičk'a strategija njemačkog fašizma bila je
nesumnjivo avanturistička, duboko pogrešna i kratkovidna. U
političkim i vojnostrateškim proračunima neprijatelja učinjeni su
najgrublji promašaji. Za dovršenje osnovnih zadataka na najglavnijim
pravcima Njemačka već 1941. nije imala dovoljno snaga (čak ako se
računaju rezerve njenih satelita).
Pretrpjevši ogromne gubitke u bitki kod Smolenska, neprijatelj je
bio prisiljen da prekine ofenzivu i da prijeđe u obranu. Pri tome je
prebacio dio snaga grupe armija »Centar« u pomoć jedinicama grupe
armija »Jug« koja je djelovala protiv naših jedinica Centralnog i
Jugozapadnog fronta.
Ne uspjevši osvojiti Lenjingrad, njemačka Vrhovna komanda
morala je odavde prebazirati avijaciju i povući oklopnotenkovske
jedinice i pregrupirati ih na moskovski pravac kako bi pojačala grupu
armija »Centar«. U listopadu-studenome njemačke jedinice prebacile
su osnovne napore na centralni pravac, ali ni ovdje zbog povećanog
otpora sovjetskih jedinica na prilazima Moskvi nisu imale snage da
završe operaciju »Tajfun«.
U osnovi svih tih promašaja ležalo je očito potcjenjivanje snaga i
moći naše socijalističke zemlje i sovjetskog naroda, precjenjivanje
svojih snaga i mogućnosti.
Planirajući invaziju Sovjetskog Saveza Hitler i njegova okolina
računali su da sve svoje snage i sredstva bace protiv Sovjetskog
Saveza. Bio je to ulog hazardera. Bez obzira na izdaju Petainove vlade,
radni narod Francuske nije sagnuo glavu pred fašističkim
okupatorima. Nisu sagnuli glavu ni slobodoljubivi narodi Jugoslavije,
Poljske, Čehoslovačke i niza drugih zemalja. Hitlerovci su morali
voditi računa o masovnom pokretu otpora. Engleska također nije
prekinula borbu, premda je nije vodila u skladu sa svojim
mogućnostima.
Hitlerovci nisu pretpostavljali da će sovjetski narod, zbijen oko
partije, naći u sebi takvu snagu da u kratkom roku prestroj i privredu i
brzo organizira masovnu proizvodnju tenkova, aviona, artiljerije,
municije, sve ono što je bilo potrebno sovjetskim oružanim snagama
da se stvori nadmoć nad neprijateljem, da se postigne korjeniti
prijelom u toku rata, da se počne protjerivati njemačko-fašistička
vojska s teritorija naše domovine i stvaraju uvjeti za definitivan poraz
fašističke Njemačke.
U surovim uvjetima naši su se borci čeličili, jačali, skupljali
borbeno iskustvo i kad su u svoje ruke dobili potrebna sredstva, od
strane koja se povlačila i branila pretvorili su se u moćnu ofenzivnu
silu.
Veliki organizatorski i nadahnjujući rad naše lenjinske partije dao
je izvanredne rezultate i u oblasti vojne izgradnje i u mobilizaciji
sovjetskog naroda za stvaranje materijalno-tehničke baze koja je
osigurala oružanu borbu Crvene armije s njemačko-fašističkom
vojskom.
Tako se prvo razdoblje velikog domovinskog rata završilo
propašću strateških planova Hitlerove komande i znatnim iscrpljenjem
njemačkih snaga i sredstava. Bio je to najvažniji rezultat borbe s
njemačko-fašističkom vojskom koji je uvelike odredio sav daljnji tok
drugog svjetskog rata.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE
Strateški poraz neprijatelja
u rajonu Staljingrada

U listopadu 1942. postalo je jasno da njemačka komanda mora

prijeći u strategijsku obranu na cijelom Istočnom frontu. Hitlerovske
jedinice pretrpjele su goleme gubitke i u to su vrijeme definitivno
izgubile ofenzivne mogućnosti. U suštini to je značilo slom ofenzivnih
planova Wehrmachta.
Fašistička propaganda pokrenula je kampanju za »brižljiviju i
pravodobnu pripremu za drugu rusku zimu«. Njemačka komanda je od
svojih jedinica tražila da pripreme neslomljivu aktivnu obranu kako bi
se u 1943. stvorili uvjeti za pobjednički svršetak rata.
Čime je bila uvjetovana složenost položaja Vrhovne komande
njemačkih oružanih snaga u tom razdoblju?
S jedne strane neostvarenost strategijskih ciljeva, kao i u 1941,
prevelika razvučenost jedinica od Crnog mora preko sjevernog
Kavkaza, Staljingrada, Dona i do Barentsova mora, nedostatak
slobodnih strategijskih rezervi na frontu i u pozadini zemlje, teško
moralno-političko stanje u njemačkim jedinicama. S druge strane sve
se jasnije pokazivala rastuća moć sovjetske države koja je uspješno
svladavala ekonomske i ratne teškoće.
Početkom studenoga 1942. Nijemci su na sovjetsko-njemačkom
frontu imali 226 divizija, u čijem je sastavu bilo 6,200.000 ljudi, oko
51.700 topova i minobacača, 5080 tenkova i jurišnih topova, 3000
borbenih aviona i 194 ratna broda.25
U isto vrijeme u operativnim jedinicama Sovjetskog Saveza bilo
je oko 6,600.000 ljudi, 77.800 topova i monobacača, 7350 tenkova,
4544 borbena aviona.26 U strateškoj rezervi Glavnog stana u to se

25
Istorija vtoroj mirovoj vojni 1939—1945, t. 6, str. 19, 20.
26
Ibid.
vrijeme skupilo 27 pješadijskih divizija, pet posebnih tenkovskih i
mehaniziranih korpusa, šest posebnih pješadijskih brigada.
Prema tome, na završetku prvog ratnog razdoblja odnos snaga
počeo se mijenjati u korist Sovjetskog Saveza.
Naša nadmoć nad Nijemcima osjećala se i u tome što su sovjetske
oružane snage naučile da u strogoj tajni čuvaju svoje namjere, da u
širokim razmjerima provode dezinformacije i neprijatelja dovode u
zabludu. Skrivena pregrupiranja i koncentracije jedinica omogućavali
su nam da ostvarujemo iznenadne udare.
Nakon za nas teških borbi na jugu zemlje, u području Staljingrada
i na sjevernom Kavkazu hitlerovsko vojno rukovodstvo je smatralo da
sovjetske jedinice nisu kadre u tim područjima poduzeti krupnu
ofenzivu.
U operativnoj naredbi Glavne komande njemačkih fašističkih
kopnenih snaga od 14. listopada 1942. rečeno je:
»Rusi su u toku posljednjih borbi bili ozbiljno oslabljeni i neće
moći u zimi 1942/43. raspolagati takvim velikim snagama kakve su
imali prošle zime«.
Ali to uopće nije bilo tako.
Aktivno djelovanje naših jedinica u ljetu i jeseni 1942. na
zapadnom pravcu protiv njemačke Grupe armija »Centar«, prema
računima Vrhovne komande, moralo je dezorijentirati neprijatelja,
stvoriti utisak da upravo ovdje, a ne na nekom drugom mjestu
pripremamo zimsku operaciju. Zbog toga je u listopadu hitlerovska
komanda počela veliku koncentraciju jedinica protiv naših zapadnih
frontova. U područje Velikih Luka prebačene su od Lenjingrada
tenkovska, motorizirana i pješadijska divizija. U područje Vitebska i
Smolenska poslano je sedam divizija iz Francuske i Njemačke, a u
područje Jarčeva i Roslavlja dvije tenkovske divizije od Voronježa i
Žizdre. Ukupno je do početka studenoga za pojačanje Grupe armija
»Centar« prebačeno dvanaest divizija ne računajući druga sredstva.
Operativne pogreške Nijemaca povećale su se zbog slabog rada
njihove izviđačke službe koja nije uspjela otkriti pripremu naše velike
protuofenzive u rajonu Staljingrada, u kojoj je sudjelovalo 10
mješovitih, jedna oklopna i četiri zrakoplovne armije, više posebnih
oklopnih mehaniziranih, konjičkih korpusa, brigada i posebnih
jedinica, 15.500 topova i minobacača, 1463 tenka i samohodnih
topova, 1350 borbenih aviona.
Nakon rata bivši načelnik operativnog odjeljenja njemačko-
fašističkih oružanih snaga Jodl priznao je da nisu uspjeli otkriti
koncentraciju sovjetskih jedinica proti lijevog krila Paulusove armije.
»Uopće nismo imali pojma o snazi ruskih jedinica u tom rajonu.
Tu ranije nije bilo ničega i iznenada je izvršen veoma snažan udar koji
je imao odlučujuće značenje.«
Prije početka protuofenzive naših jedinica neprijatelj je na jugu
zemlje zauzimao ovaj operativno-strategijski položaj:
U rajonu srednjeg Dona, Staljingrada i južno od Sarpinskih jezera
djelovale su glavne snage Grupe armija »B« i to: jedinice 8. talijanske,
3. i 4. rumunjske armije, 6. i 4. oklopne njemačke armije. Prosječno je
na jednu diviziju dolazilo 15-20 kilometara fronta.
U toj grupaciji bilo je više od milijun ljudi, 675 tenkova i jurišnih
topova, više od 10.000 topova i minobacača. Količinski odnos
protivničkih snaga bio je gotovo jednak uz manju našu nadmoć u
tenkovima.
Grupu armija »B« podržavali su 4. zrakoplovna flota i 8.
aviokorpus.
Sovjetska Vrhovna komanda, razrađujući plan uništenja Grupe
armija »B«, polazila je od toga da će poraz neprijatelja u rajonu
Staljingrada dovesti u težak položaj neprijatelja na sjevernom
Kavkazu i natjerati ga da se povlači ili da se bori u uvjetima okruženja.
Nakon smrti J. V. Staljina pojavile su se neke nejasnoće tko je
zapravo autor plana protuofenzive, tako značajne po svojim
razmjerima, efikasnosti i rezultatima. Premda to pitanje sada možda i
nije naročito značajno i premda su u prijašnjem poglavlju već izloženi
podaci o radu nad planom, ipak ću dati neke dopune.
 Postoji mišljenje da su se prve skice buduće ofenzive razrađivale
u Glavnom stanu navodno već u kolovozu 1943. i da je prva varijanta
plana imala ograničen karakter.
Ali to nisu bile skice buduće protuofenzive, već samo plan
protuudara kako bi se neprijatelj zadržao na prilazima Staljingradu.
Tada o nečem većem u Glavnom stanu nitko nije ni mislio – jer za
veće mi u to vrijeme nismo imali ni snaga ni sredstava.
Postoji i mišljenje da je 6. listopada vojni savjet Staljingradskog
fronta poslao u Glavni stan prijedlog o organizaciji i izvršenju
protuofenzive na vlastitu inicijativu.
Na to A. M. Vasiljevski daje odgovor: »U zoru 6. listopada ja sam
se zajedno s N. N. Voronovim i V. D. Ivanovim... uputio na
osmatračnicu 51. armije... ovdje smo slušali izvještaj komandanta
armije N. I. Trufanova. Uvečer istoga dana na komandnom mjestu
Fronta sastali smo se s komandantom jedinica i članom vojnog savjeta
i još jedanput razmotrili prijedlog Glavnog stana o budućoj
protuofenzivi. Kako komanda Fronta nije imala nikakve principijelne
primjedbe na plan, pripremili smo u noći 7. listopada na ime vrhovnog
komandanta odgovarajući izvještaj.
Sedmoga listopada ja sam u ime Glavnog stana dao upute
komandantu Donskog fronta da pripremi slične primjedbe s obzirom
na svoj Front.«27
Mislim da ne treba ništa dodavati tome što je rekao Aleksandar
Mihajlovič. Činjenice koje je izložio pokazuju da glavna uloga u
planiranju protuofenzive pripada Glavnom stanu i Generalštabu.
U povijesnim studijama također se spominje da je nešto kasnije
komandant Jugozapadnog fronta N. F. Vatutin izradio plan
protuofenzive. Postavlja se pitanje: kada kasnije, kakav plan, plan
fronta, ili opći plan protuofenzive?
Kao što se zna, Jugozapadni front je formiran tek potkraj
listopada u razdoblju kad su sredstva i snage Fronta već završavale

27
»Voenno-istoričeskij žurnal« br. 10, 1965, str. 20, 21.
svoju koncentraciju u skladu s planom protuofenzive i opći plan
Glavnog stana bio je i utvrđen.
Ovdje treba reći da je svaki komandant fronta, razrađujući plan
djelovanja povjerenog mu fronta prema postojećoj praksi i redu,
podnosio taj plan na odobrenje Glavnom stanu u Moskvi ili njegovu
predstavniku na mjestu i pri tome je prirodno da je izlagao svoje
primjedbe u suradnji sa susjedima i zahtjeve Glavnom stanu.
Da bi se razradila takva veoma krupna strategijska operacija kao
što je plan ofenzive triju frontova u rajonu Staljingrada, trebalo se
bazirati ne samo na operativnim zaključcima već i na određenim
materijalno-tehničkim proračunima.
A tko je mogao vršiti konkretne proračune snaga i sredstava za
operacije takvih razmjera? Dakako, samo onaj organ koji je u rukama
držao te materijalne snage i sredstva. U danom slučaju to su mogli biti
samo Glavni stan Vrhovne komande i Generalštab.
Sasvim je prirodno da su Glavni stan i Generalštab za vrijeme
borbenih djelovanja proučavali podatke izviđanja o neprijatelju koji su
dolazili od frontova i jedinica, analizirali ih i donosili zaključke o
djelovanju neprijatelja i svojih jedinica. Proučavali su primjedbe
štabova, komande frontova, vodove oružanih snaga i rodova vojske i,
analizirajući sve te podatke, donosili odluke.
Prema tome, plan za provođenje operacija strategijskih razmjera
mogao je u punom obujmu nastati samo kao rezultat dugotrajnih
napora jedinica, štabova i komanda svih stupnjeva.
Još jedanput ponavljam: osnovna i odlučujuća uloga u
svestranom planiranju i osiguraju protuofenzive kod Staljingrada
nepobitno pripada Glavnom stanu Vrhovne komande i Generalštabu.
Također neosporivo pripada prednost u neposrednom razbijanju
neprijatelja onima koji su svojim smjelim udarom, preciznom vatrom,
hrabrošću, smionošću i vještinom nemilosrdno uništavali neprijatelja.
Ovdje mislim na naše slavne borce, komandire, komandante, generale
koji su, svladavši teška iskušenja prvog ratnog razdoblja, uoči
protuofenzive bili potpuno spremni da preuzmu inicijativu u svoje
ruke i neprijatelju nanesu katastrofalan poraz.
Zasluga Glavnog stana Vrhovne komande i Generalštaba jest u
tome što su oni bili sposobni da s naučnom preciznošću analiziraju sve
faktore te grandiozne operacije, da su znali predvidjeti tok njenog
razvitka i svršetak. Prema tome, ne treba govoriti o osobnim
pretenzijama na »autorstvo« ideje o protuofenzivi.
Smatram da nije potrebno detaljno izlagati cijeli plan
protuofenzive i tok operacija, jer je o tome mnogo i uglavnom točno
napisano u našoj vojnopovijesnoj literaturi. Međutim mislim da
moram iznijeti neke momente.
Glavnu ulogu u prvoj etapi protuofenzive izvršavao je
Jugozapadni front čiji je komandant bio general-lajtnant N. F. Vatutin.
Jugozapadni front, nanosećt snažne i duboke udare, djelovao je s
mostobrana na desnoj obali Dona u rajonima Serafimoviča i Kljetske.
Staljingradski front je nastupao iz rajona Sarpinskih jezera. Udarima
grupe oba Fronta morala su se spojiti u rajonu Kalača (Kalač na Donu)
– salaš Sovjetski i tako završiti opkoljavanje glavnih neprijateljskih
snaga kod Staljingrada.
Završivši svoju glavnu grupaciju u sastavu 21. armije, 5. oklopne
armije, dijelova snaga 1. gardijske armije i drugih moćnih sredstava za
proboj s mostobrana jugozapadno od Serafimoviča i u rajonu Kljetske,
Jugozapadni front morao je probiti obranu 3. rumunjske armije i
munjevito razvijati udar s pokretnini jedinicama na jugoistok kako bi
izbio na Don na sektoru Boljšenabatovska-Kalač. Zbog udara jedinice
Fronta morale su zaći u pozadinu staljingradske grupacije i odrezati joj
sve putove povlačenja na zapad.
Za osiguranje nastupanja udarne grupacije Fronta s jugozapada i
zapada i stvaranje vanjskog fronta opkoljavanja na tom pravcu
predviđene su desnokrilna armija Jugozapadnog fronta, 1. gardijska
armija pod komandom general-lajtnanta D. D. Leljušenka, a zatim
glavne snage 5. oklopne armije pod komandom general-lajtnanta P. L.
Romanjenka. Te jedinice, razvijajući nastupanje na zapad, jugozapad
i jug morale su treći dan operacije izaći na liniju od Vešenske do
Bokovske i dalje rijekom Čir do Oblivske.
Djelovanje kopnenih jedinica Jugozapadnog fronta podržavala je
avijacija 2. i 17. zrakoplovne armije kojima su zapovijedali general-
major avijacije K. N. Smirnov i general-major avijacije S. A.
Krasovski.
Donski front morao je izvršiti dva pomoćna udara. Jedan –
istodobno s Jugozapadnim frontom iz rajona istočno od Kljetske na
jugoistok snagama 65. armije radi savijanja neprijateljske obrane na
desnoj obali Dona. Drugi, snagama 24. armije iz rajona Kačalinske
uzduž lijeve obale Dona na jug u općem pravcu na Vertjači kako bi
odsjekao neprijateljske jedinice koje su djelovale u maloj izbočini
Dona od njihove grupacije u rajonu Staljingrada.
Aktivnim djelovanjem sjeverno od Staljingrada 66. armija morala
je čvrsto vezati neprijatelja i spriječiti ga da manevrira rezervama.
Djelovanje kopnenih jedinica Donskog fronta podržavala je 16.
zrakoplovna armija pod komandom general-majora avijacije S. I.
Rudenka.
Staljingradski je front svojom udarnom grupacijom, u koju su
ulazile 51, 57 i 64. armija, morao prijeći u ofenzivu na sektoru od
Ivanovke do sjevernog kraja jezera Barmancak. Zadatak je te grupacije
bio da probije neprijateljsku obranu i razvijajući udar u
sjeverozapadnom pravcu da izađe u rajon Kalač-salaš Sovjetski, gdje
će se spojiti jedinicama Jugozapadnog fronta završivši opkoljavanje
neprijatelja u rajonu Staljingrada.
Pod komandom general-majora N. I. Trufanova 51. armija
probijala je obranu neprijatelja s mostobrana na prevlakama između
jezera Sarpa, Caca i Barmancaka i glavnim snagama razvijala
nastupanje na sjeverozapad u općem pravcu na Abganerovo.
Pedeset i sedma armija generala F. I. Tolbuhina i 64. armija
generala M. S. Šumilova prešle su u napad iz rajona Ivanovke u
zapadnom i sjeverozapadnom pravcu kako bi s juga opkolile
neprijateljsku grupaciju.
 Šesdeset i druga armija generala V. I. Čujkova morala je
aktivnom obranom vezati neprijateljske jedinice koje su djelovale u
samom gradu i biti spremna da prijeđe u nastupanje.
Za osiguranje nastupanja jedinica udarne grupacije
Staljingradskog fronta s jugozapada i stvaranja vanjskog fronta
opkoljavanja na tom se pravcu koristila 51. armija (i 4. konjički korpus
generala T. T. Šapkina) koja je morala nastupati na jugozapad u općem
pravcu na Abganerovo, Koteljnikovo (Koteljnikovski). Jedinice
Staljingradskog fronta podržavala je 8. zrakoplovna armija pod
komandom generalmajora avijacije T. T. Hrjukina.
Pripremajući protuofenzivu trebalo je izvršiti ogromno
prevoženje jedinica i materijalno-tehničkih sredstava za sve frontove,
naročito za novoosnovani Jugozapadni front. Treba odati priznanje
Generalštabu i štabu pozadine Crvene armije koji su sjajno obavili
koncentraciju snaga i sredstava za operaciju.
Jedinice i teret prevozilo je 27.000 kamiona. Željezničkim
prugama dnevno je prevezeno 1300 vagona tereta. Jedinice i teret za
Staljingradski front prevozili su se u izuzetno složenim uvjetima
jesenskog kretanja leda na Volgi. Od 1. do 20. studenoga preko Volge
je prevezeno više od 111.000 ljudi, 427 tenkova, 556 topova, 14.000
automobila, 7000 tona municije.
Potkraj listopada i na početku studenoga ja, A. M. Vasiljevski i
drugi predstavnici Glavnog stana morali smo solidno raditi u
jedinicama da bismo komandi, štabovima i jedinicama pomogli da
potpuno usvoje plan protuofenzive i mjere za njegovo izvršenje.
Savjetovanja u štabovima frontova, armija i jedinica pokazala su
da je taj složen i težak posao komandno-politički sastav izvršio s
osjećajem velike odgovornosti i stvaralačke inicijative.
Od 1. do 4. studenoga proučeni su i korigirani planovi
Jugozapadnog fronta, a zatim su u svim pojedinostima proučeni i
usklađeni planovi djelovanja 21. armije i 5. oklopne armije.
U razradi plana djelovanja u štabu Jugozapadnog fronta osim
mene prisustvovali su i drugi predstavnici Glavnog stana: za pitanja
artiljerije general N. N. Voronov, avijacije – generali A. A. Novikov i
A. E. Golovanov, za oklopnotenkovske jedinice – general J. N.
Fjodorenko koji su pomogli da se točnije obrade pitanja primjene i
suradnje važnijih rodova vojske.
Dana 4. studenoga u štabu 21. armije analiziran je tok priprema
za ofenzivu 21. i 65. armije. Na to savjetovanje pozvana je komanda
Donskog fronta i 65. armije. A. M. Vasiljevski radio je tih dana u
jedinicama Staljingradskog fronta, provjeravao tok priprema 51, 57. i
64. armije. Dogovorili smo se da ću i ja doći onamo.
Radeći u jedinicama podrobno smo proučavali podatke o
neprijatelju, karakteru njegove obrane, rasporedu glavnih snaga i
općem sistemu vatre, prisutnosti i lokaciji protutenkovskih sredstava i
protutenkovskih uporišnih točaka.
Određivao se način i plan artiljerijske pripreme, gustoća vatre,
vjerojatnost uništenja i rieutraliziranja neprijateljske obrane, a isto
tako praćenje od strane artiljerije borbenog poretka prilikom
nastupanja. Usklađivao se plan suradnje avijacije i artiljerije i
rasporedili su se ciljevi među njima, plan i način suradnje s tenkovskim
jedinicama kod proboja i nakon njihova uvođenja u proboj. Precizirala
se suradnja na bokovima sa susjedima naročito za vrijeme uvođenja u
proboj pokretnih jedinica i njihovo djelovanje u operativnoj obrani
neprijatelja. Odmah su se davale praktične upute: što treba još doznati
o neprijatelju, što još treba planirati, kakav rad provesti neposredno na
terenu i u jedinicama.
Glavna pažnja cijelog komandno-političkog sastava bila je
koncentrirana na to da se mora munjevito probiti taktička obrana
neprijateljskih jedinica, zbuniti ih moćnim udarom i brzo u akciju
uvesti druge ešelone kako bi taktički proboj razvili u operativni.
Prilikom razrade zadataka u korpusima, divizijama i jedinicama
tražili smo od komandnog sastava da pažljivo prouče i razumiju
postavljene zadatke i načine suradnje sa sredstvima pojačanja i sa
susjedima, naročito u dubini neprijateljske obrane.
 Za sve kategorije komandno-političkog sastava taj je posao bio
težak i tražio je velike snage i sposobnosti, ali sve se to isplatilo u toku
borbe.
Politički organi, partijske i komsomolske organizacije provodile
su velik partijsko-politički rad u jedinicama. Tom važnom djelatnošću
vješto je rukovodio vojni savjet Fronta i njegova politička uprava kojoj
je na čelu stajao general M. V. Rudakov.
Za definitivnu razradu plana ofenzive jedinica Staljingradskog
fronta došao sam, kako sam se i dogovorio s A. M. Vasiljevskim, na
komandno mjesto 57. armije u Tatjanovku ujutro 10. studenoga gdje
su osim članova vojnog savjeta Fronta bili: M. M. Popov, M. S.
Šumilov, F. I. Tolbuhin, N. J. Trufanov, komandanti korpusa V. T.
Voljski i T. T. Šapkin i drugi generali Fronta. Prije savjetovanja otišao
sam s A. M. Vasiljevskim, komandantom 51. i 57. armije N. I.
Trufanovim i F. I. Tolbuhinom, M. M. Popovim i drugim generalima
na sektore jedinica tih armija kako bismo još jedanput razgledali gdje
je trebala početi ofenziva glavnih snaga Staljingradskog fronta.
Nakon rekognosciranja razmotrena su pitanja suradnje s
Jugozapadnim frontom, usklađena je tehnika susreta prednjih jedinica
u rajonu Kalača, suradnja jedinica nakon završetka opkoljavanja i
drugi problemi.
Nakon toga proučeni su armijski planovi o kojima su referirali
komandanti armija i komandanti korpusa.
Uvečer 11. studenoga obavijestio sam preko »Boda« vrhovnog
komandanta:
 »U toku dva dana radio sam kod Jerjomenka. Osobno sam
razgledao položaje neprijatelja ispred 51. i 57. armije. Podrobno sam
s komandantima divizija, korpusa i s komandantima armija razradio
zadatke o ’Uranu’. Provjeravanje je pokazalo da pripreme za ’Uran’
najbolje teku kod Tolbuhina...
Naredio sam da se izvrši borbeno izviđanje i da se na temelju
dobivenih podataka precizira plan borbe i odluka komandanta armije.
Popov dobro radi i zna svoj posao.
Dvije pješadijske divizije koje je dao Glavni stan (87. i 315) na
raspolaganje Jerjomenku još se nisu ukrcale, jer nisu dobile
transportna sredstva ni konje.
Od mehaniziranih brigada stigla je samo jedna.
Loše idu stvari sa snabdijevanjem i dovozom municije. U
jedinicama ima veoma malo granata za operaciju ’Uran’.
Operacija neće biti pripremljena do određenog roka. Naredio sam
da se pripremi za 15. XI 1942.
Jerjomenku treba smjesta prebaciti 100 tona antifriza jer se bez
njega neće moći pokrenuti mehanizirane jedinice, brže otpremiti 87. i
315. pješadijsku diviziju, hitno dostaviti 51. i 57. armiji toplu uniformu
i municiju, tako da u jedinice stigne najkasnije 14. XI 1942.
Konstantinov28
11. XI 1942, br. 4657.«

Treba reći da je vrhovni komandant obično posvećivao potrebnu

pažnju osiguranju operacije iz zraka. Kad je primio moje saopćenje o
nedovoljnoj pripremi tog osiguranja u protuofenzivi, vrhovni mi je
poslao ovaj brzojav:

28
Pseudonim G. K. Žukova.
 »Drugu Konstantinovu.
Ako aviopriprema operacije ne zadovoljava kod Jerjomenka i
Vatutina, operacija će propasti. Iskustvo rata s Nijemcima pokazuje da
se operacija protiv Nijemaca može dobiti samo ako se ima nadmoć u
zraku. U tom slučaju naša avijacija mora ispuniti tri zadatka:
Prvo – da koncentrira djelovanje naše avijacije u rajonu
nastupanja naših udarnih jedinica, da neutralizira njemačku avijaciju i
čvrsto štiti naše jedinice.
Drugo – da prokrči put našim nastupajućim jedinicama
sistematskim bombardiranjem njemačkih jedinica koje se nalaze
ispred njih.
Treće – da goni neprijateljske jedinice koje se povlače
sistematskim bombardiranjem i jurišnim djelovanjem kako bi ih
definitivno dezorganizirala i da im ne dopusti da se učvrste na bliskim
linijama obrane.
Ako Novikov misli da naša avijacija nije sada u stanju da izvrši
te zadatke, onda je bolje operaciju odgoditi i skupiti više aviona.
Razgovarajte s Novikovim i Vorožejkinom, objasnite im ovo i
izvijestite me o vašem zajedničkom mišljenju.
Vasiljev29
12. XI 1942, 4 sata
br. 170686.«

Završivši razradu plana jedinica Staljingradskog fronta 12.

studenoga ja i A. M. Vasiljevski telefonirali smo J. V. Staljinu i rekavši
da mu moramo osobno referirati o nizu primjedaba koje su u vezi
budućom operacijom.
Ujutro 13. studenoga bili smo kod J. V. Staljina. Bio je raspoložen
i podrobno je ispitivao o situaciji kod Staljingrada u toku pripreme
protuofenzive.
29
Pseudonim J. V. Staljina.
 Osnovne teze našeg referata svodile su se na ovo:
Što se tiče odnosa snaga i u kvalitativnom i u kvantitativnom
odnosu upozorili smo da se na sektorima naših glavnih udara
(Jugozapadni i Staljingradski front) kao i prije brane uglavnom
rumunjske jedinice. Prema podacima zarobljenika njihova borbena
sposobnost nije visoka. Na tim ćemo pravcima imati znatnu nadmoć u
ljudstvu ako u trenutku početka nastupanja njemačka komanda ovamo
ne pregrupira svoje rezerve. Zasad naši izviđači nisu otkrili nikakvo
pregrupiranje. Paulusova 6. armija i glavne snage 4. oklopne armije
nalaze se u rajonu Staljingrada gdje su ih vezale jedinice
Staljingradskog i Donskog fronta.
Naše jedinice, kako je predviđeno planom, koncentriraju se u
određenim rajonima i sudeći po svemu neprijateljski izviđači nisu
otkrili pregrupiranje. Poduzeli smo sve da čuvamo tajnu o pokretu
snaga i sredstava.
Prorađeni su zadaci frontova, armija i operativnih formacija.
Suradnja svih rodova oružja provjerena je neposredno na terenu.
Susret jedinica udarnih grupacija Jugozapadnog i Staljingradskog
fronta predviđen planom prorađen je s komandantima, štabovima onih
jedinica koje budu izlazile u rajon salaš Sovjetski-Kalač. Priprema u
zrakoplovnim armijama vjerojatno će završiti najranije 15. studenoga.
Može se smatrati da su razrađene varijante unutrašnjeg fronta
opkoljavanja i vanjskog fronta za osiguranje likvidacije opkoljenog
neprijatelja.
Dovoz municije, goriva i zimske uniforme nešto se zadržava, ali
postoje sve osnove da računamo kako će potkraj 16-17. studenoga
materijalna sredstva biti dostavljena jedinicama.
Protuofenzivu jedinice Jugozapadnog i Donskog fronta mogu
početi 19. studenoga, a Staljingradskog fronta dan kasnije.
Razlika u rokovima objašnjava se time što su pred Jugozapadnim
frontom bili složeniji zadaci. On se nalazio na velikoj udaljenosti od
rajona Kalač-salaš Sovjetski i morao je forsirati Don.
 Vrhovni komandant pažljivo nas je slušao. Polako je palio lulu,
gladio brkove i nijedanput nas nije prekinuo za vrijeme izlaganja pa se
vidjelo da je zadovoljan. Već sama provedba takve krupne
protuofenzive označavala je da inicijativa prelazi na sovjetske
jedinice. Svi smo mi vjerovali u uspjeh protuofenzive, čiji bi plodovi
mogli biti značajni za oslobođenje naše domovine od njemačko-
fašističkih okupatora.
Dok smo referirali, u kabinetu vrhovnog komandanta skupili su
se članovi Politbiroa. Morali smo ponoviti osnovna pitanja koja smo
iznijeli prije njihova dolaska.
Nakon kratke diskusije plan protuofenzive u cijelosti je
prihvaćen.
A. M. Vasiljevski i ja upozorili smo vrhovnoga da će njemačka
Vrhovna komanda, čim nastupi teška situacija u rajonu Staljingrada i
sjevernog Kavkaza, biti prisiljena da prebaci dio svojih jedinica iz
drugih rajona, posebno iz rajona Vjazme, u pomoć južnoj grupaciji.
Da se to ne bi dogodilo, treba hitno pripremiti i provesti napad u
rajonu sjeverno od Vjazme i u prvom redu razbiti Nijemce u rajonu
rževske izbočine. Za tu operaciju predložili smo da se privuku jedinice
Kalinjinskog i Zapadnog fronta.
– To bi bilo dobro – rekao je J.V. Staljin. – Ali tko će se od vas
prihvatiti toga posla?
Aleksandar Mihajlovič i ja unaprijed smo se dogovorili o tom
pitanju i zato sam rekao:
– Staljingradska operacija već je pripremljena u svim
pojedinostima. Vasiljevski može preuzeti koordinaciju djelovanja
jedinica u rajonu Staljingrada, ja mogu preuzeti pripremu ofenzive
Kalinjinskog i Zapadnog fronta.
Složivši se s našim prijedlogom vrhovni komandant je rekao:
– Odletite sutra ujutro u Staljingrad. Još jedanput provjerite
spremnost jedinica i komandi za početak operacije.
 Dana 14. studenoga opet sam bio u jedinicama N. F. Vatutina, a
M. Vasiljevski kod A. I. Jerjomenka. Idućeg dana dobio sam od J. V.
Staljina ovaj brzojav:

»Drugu Konstantinovu
Samo osobno
Dan preseljavanja Fjodorova i Ivanova možete odrediti prema
30

svom nahođenju, a zatim ćete me o tome obavijestiti nakon dolaska u

Moskvu. Ako se kod vas pojavi misao o tome da netko od njih počne
preseljavanje prije ili kasnije za jedan ili dva dana, ovlašćujem vas da
to riješite po svom nahođenju.
Vasiljev
13 sati 10 minuta
15. XI 42.«

Nakon razgovora s A. M. Vasiljevskim odlučili smo da

Jugozapadni front i 65. armija Donskog fronta počnu ofenzivu 19.
studenoga, Staljingradski front – 20. studenoga. Vrhovni je komandant
potvrdio našu odluku.
Dana 17. studenoga pozvan sam u Glavni stan radi razrade
operacije jedinica Kalinjinskog i Zapadnog fronta.
Devetnaestoga studenog u 7 sati i 30 minuta jedinice
Jugozapadnog fronta snažnim su udarom probile obranu 3. rumunjske
armije istodobno na dva sektora: 5. oklopna armija pod komandom
general-lajtnanta P. L. Romanjenka s mostobrana jugozapadno od
Serafimoviča i 21. armija pod komandom general-majora I. M.
Čistjakova s mostobrana kod Kljetske.

30
Dan ofenzive frontova N. F. Vatutina i A. J. Jerjomenka (G. Ž.).
 Neprijatelj nije izdržao udar i počeo se u panici povlačiti ili
predavati. Njemačke jedinice koje su stajale iza rumunjskih snažnim
sa protunapadom pokušale zaustaviti napredovanje naših jedinica, ali
su bile zbrisane uvođenjem u borbu 1. i 26. oklopnog korpusa. Taktički
proboj na sektoru Jugozapadnog fronta bio je završen.
Komandant armije P. L. Romanjenko bio je u svojem elementu.
Treba reći da je to bio odvažan čovjek i veoma sposoban komandant.
Po svojem karakteru izvanredno je odgovarao upravo za takve
munjevite akcije.
Protiv 21. armije generala I. M. Čistjakova neprijatelj je bacio
svoje rezerve, među njima jedinice 14. njemačke tenkovske divizije.
Dvadeset i druga njemačka, 1. tenkovska i 7. konjička rumunjska
divizija razvile su se protiv naše 5. oklopne armije u prvom redu protiv
njenog 1. oklopnog korpusa pod komandom general-majora V. V.
Butkova.
Dvadeset i šesti oklopni korpus pod komandom general-majora
A. G. Rodina nanio je težak poraz 1. tenkovskoj diviziji i razbio štab
5. rumunjskog armijskog korpusa. Dio osobnog sastava pobjegao je u
panici, a veći dio se predao.
S izlaskom naših jedinica na operativni prostor glavnina 3.
rumunjske armije koja se branila protiv trupa Jugozapadnog fronta i
njemačke rezervne jedinice bačene za njeno spašavanje bile su
potpuno uništene i stvarno su prestale postojati.
Dvadeset i šesti oklopni korpus A. G. Rodina i 4. oklopni korpus
A. G. Kravčenka munjevito su prodirali prema rajonu Kalača da bi se
spojili s 4. mehaniziranim korpusom Staljingradskog fronta. Lijevo od
21. armije nastupala je 65. armija Donskog fronta pod komandom
general-lajtnanta P. I. Batova.
U noći na 23. studenoga prednji odred 26. oklopnog korpusa s
potpukovnikom G. N. Filipovim na čelu hrabrim je naletom zauzeo
most preko Dona.
Njemačka obrana mosta, ništa ne sluteći, mirno je čekala smjenu.
U to su se vrijeme na most probili prednji dijelovi odreda G. N.
Filipova. Hitlerovci su smatrali da je to njihova školska jedinica
opremljena ruskim zarobljenim tenkovima. Dok su se snašli, bilo je
već kasno. Kratka borba, i most je bio u našim rukama. Neprijatelj je
nekoliko puta pokušao izbaciti s mosta odred G.N. Filipova, ali nije
uspio.
Braneći most G. N. Filipov je odlučio da zauzme Kalač odredom
tenkova potpukovnika N. M. Filipenka. Do Kalača su ostala dva
kilometra. Bez obzira na male snage u svojem odredu potpukovnik N.
M. Filipenko donio je odluku da napadne grad s marša. Borba za Kalač
trajala je cijelu noć. Nijemci su se uporno branili, ali su uskoro stigle
prednje jedinice glavnine korpusa i grad je zauzet.
U tim borbama junački su poginuli komunist Moskovljanin
Grigorij Gurjev, neobično hrabri izviđači Aleksandar Ivanov, Grigorij
Davidjan i drugi drugovi. Za taj herojski podvig potpukovnik G. N.
Filipov i potpukovnik N. M. Filipenko proglašeni su herojima
Sovjetskog Saveza, a osobni sastav odreda odlikovan je ordenima i
medaljima Sovjetskog Saveza.
Dana 24. studenoga 21. i 5. armija Jugozapadnog fronta, razbivši
opkoljene grupacije rumunjskih jedinica, zarobile su više od 30.000
vojnika, oficira, generala i ogromnu količinu ratne tehnike.
Evo bilješke iz dnevnika rumunjskog oficira, načelnika
meteorološke službe artiljerijske brigade 6. divizije, karakteristične za
te dane:

19. studenoga
Rusi su otvorili uragansku vatru po lijevom krilu 5. divizije.
Takvu vatru još nisam vidio... od artiljerijske kanonade tresla se zemlja
i prskala su prozorska stakla... Na koti 163 pojavili su se neprijateljski
tenkovi i kreću prema Raspopinskoj. Uskoro su javili da su tenkovi u
punoj brzini prošli kroz položaj i probili se u selo... Naši topovi nisu
im nanijeli nikakve gubitke... ti teški tenkovi od 52 tone koji jure
maksimalnom brzinom imaju veoma debeo oklop i naše ga granate ne
probijaju...

20. studenoga
Od jutra na sektoru 13. divizije »Prut« neprijatelj je počeo snažnu
artiljerijsku pripremu... 13,. divizija potpuno je razbijena. Tenkovi su
se probili u Gromki, u stanicu Jevstratovsku i uputili se daleko u našu
pozadinu u Pjerelazovski. U Pjerelazovskom se nalazila komanda 5.
korpusa. Upozorili su je o nastaloj situaciji. Nemamo nikakve veze s
višom komandom. Šesta divizija nekim je čudom dobila naređenje:
»Pošto-poto držati se do posljednjeg vojnika!« Sada smo opkoljeni
neprijateljskim jedinicama. U obruču se nalaze 5, 6, 15 i ostaci 13.
divizije.

21. studenoga
Od jutros je naša situacija teška. Opkoljeni smo... U Golovskom
velika zbrka... Sada je 10 sati 05 minuta. Ne znamo što da radimo.
Ovdje su se skupili oficiri 13. i 15. divizije koji su izgubili svoje
jedinice.
Eto takva je situacija!
Žalosno, ali istinito.
Moji drugovi promatraju fotografije svojih dragih, žena, djece. I
ja se s boli u duši sjećam majke, brata, sestara i rođaka. Oblačimo sve
najbolje što imamo, čak po dva para rublja i mislimo da kraj može biti
veoma tragičan... Veoma je mnogo razgovora i svađa u vezi s nastalom
situacijom... Još ne gubimo nadu... mislimo da će nam njemačke
jedinice doći u pomoć.
Sada je 13 sati 30 minuta. Komandu nad svim divizijama preuzeo
je general Mazarini – komandant 5. divizije... Obruč oko naših jedinica
počinje se stiskati. Danas je veliki vjerski blagdan. Što smo zgriješili
mi ili naši preci?
 Zašto moramo trpjeti takve patnje? Nas trojica oficira
razgovaramo o situaciji i zaključujemo da nemamo nikakvu šansu da
izbjegnemo katastrofu. Neugodne vijesti iz Osipovke potvrđuju se.
Došla je grupa oficira 5. teškog artiljerijskog puka koji su se spasili
bijegom.
Kasno uvečer komandanti divizija i pukova ponovno su se sastali
da bi donijeli konačnu odluku.
Raspravlja se o dvjema varijantama:
1. Probijati se
2. Kapitulirati.
Nakon duge diskusije zaustavili su se na drugoj: kapitulirati.
Stigla je vijest: Rusi šalju parlamentarca s prijedlogom za
kapitulaciju...«
Tu su bilješke prekinute. Ali mi i bez njih znamo da je cijela ta
grupa rumunjskih jedinica kapitulirala.
Vrhovni komandant koji je bio ozbiljno zabrinut djelovanjem
desnog krila jedinica Donskog fronta poslao je potkraj 23. studenoga
naređenje komandantu Donskog fronta K. K. Rokosovskom:

»Drugu Doncovu.
Kopija: drugu Mihajlovu.31
Prema izvještaju Mihajlova 3. motorizirana i 16. tenkovska
njemačka divizija potpuno su ili djelomično povučene s vašeg fronta i
sada se tuku protiv fronta 21. armije. Ta situacija stvara povoljnu
priliku da sve armije vašeg fronta prijeđu u aktivno djelovanje.
Galanin djeluje sporo, naredite mu da Vertjači bude zauzet najkasnije
24. studenoga.
Također naredite Zadovu da prijeđe u aktivno djelovanje i na sebe
veže neprijateljske snage.

31
Doncov - К. К. Rokosovski, Mihajlov - A. M. Vasiljevski.
 Potaknite Batova koji bi u sadašnjoj situaciji mogao djelovati
bolje.
J. Staljin
23. XI. 42.
19 sati 40 minuta.«

Radi uspješnog nastupanja 21. armije pod komandom general-

majora I. M. Čistjakova i mjera koje je poduzela komanda Donskog
fronta položaj 65. armije se popravio. Počela je energičnije
napredovati.
Tri dana kasnije 24. armija Donskog fronta počela je nastupati,
nanoseći udar uzduž lijeve obale Dona. Zbog njene opće slabosti
armija nije imala naročit uspjeh.
51, 57. i 64. armija Staljingradskog fronta počele su djelovati 20.
studenoga – dan kasnije od jedinica Jugozapadnog i Donskog fronta.
51. armija pod komandom general-majora N. I.Trufanova počela
je nastupati u općem pravcu na Plodovito i dalje na Abganerovo.
57. armija pod komandom general-majora F. I. Tolbuhina
nastupala je općim pravcem na Kalač.
64. armija pod komandom general-lajtnanta M. S. Šumilova iz
rajona Ivanovke svojom lijevokrilnom grupacijom nanijela je udar u
općem pravcu na Gavrilovku, Varvarovku surađujući s desnokrilnom
grupacijom 57. armije.
Nakon uspješnog proboja obrane i poraza 1, 2, 18. i 20.
rumunjske divizije i 29. njemačke motorizirane divizije na sektoru 51.
armije uveden je u prodor na Plodovito 4. mehanizirani korpus
generala V. T. Voljskoga, a u sektoru djelovanja 57. armije – 13.
tenkovski korpus pod komandom general-majora T. I. Tanasčišina.
Također je stupio u akciju 4. konjički korpus generala T. T. Šapkina
koji je taj dan osvojio stanicu Abganerovo.
 Pokušavajući zatvoriti pravac 57. armiji na Kalač, neprijatelj je
bacio onamo od Staljingrada 16. i 24. tenkovsku diviziju. Ali njihove
akcije su zakasnile, a osim toga nisu imale takvu snagu koja bi mogla
izdržati snažne udarce jedinica Jugozapadnog i Staljingradskog fronta
koje su svojim tenkovskim jedinicama u 16 sati 23. studenoga izašle u
rajon salaš Sovjetski, gdje se 45. tenkovska brigada 4. oklopnog
korpusa pod komandom potpukonika P. K. Žitkova prva sastala sa 36.
mehaniziranom brigadom potpukovnika M. I. Rodionova iz 4.
mehaniziranog korpusa.
Prebacivši se preko Dona 4. oklopni korpus Jugozapadnog fronta
pod komandom generala A. G. Kravčenka i 4. mehanizirani korpus
Staljingradskog fronta V.T. Voljskoga susreli su se u rajonu salaš
Sovjetski zatvorivši obruč oko neprijateljeve staljingradske grupacije
u međurječju Dona i Volge.
Nakon toga su 64, 57, 21, 65, 24. i 66. armija dobile mogućnost
da razvijaju nastupanje u općem pravcu na Staljingrad stiskajući
kliještima unutrašnji obruč oko neprijatelja.
1. gardijska armija, 5. oklopna armija Jugozapadnog fronta i 51.
armija Staljingradskog fronta, pojačane tenkovskim jedinicama,
progoneći neprijatelja koji se povlačio, dobile su zadatak da na zapad
odbace razbijene neprijateljske jedinice što dalje od opkoljene
staljingradske grupacije i da stvore čvrst vanjski front potreban za
uspješnu likvidaciju opkoljenog neprijatelja.
Time je završena prva etapa protuofenzive.
Prvih dana mjeseca prosinca obruč oko neprijatelja bio je čvrsto
stegnut i jedinice su počele iduću etapu, to jest likvidaciju opkoljene
grupacije.
Za sve to vrijeme mene su dobro obavještavali o toku
protuofenzive A. M. Vasiljevski i Generalštab. Pošto su opkoljene 6.
armija i jedinice 4. oklopne armije njemačke vojske, nastupio je
najodgovorniji trenutak: ne dopustiti neprijateljskim jedinicama da se
probiju iz obruča.
 Dana 28. studenoga bio sam u štabu Kalinjinskog fronta gdje sam
s komandom raspravljao o budućoj ofenzivi.
Kasno uvečer telefonirao je vrhovni komandant i upitao me jesu
li mi poznati posljednji podaci o situaciji u rajonu Staljingrada.
Odgovorio sam potvrdno. Onda mi je vrhovni komandant naredio da
razmislim i da mu podnesem svoje mišljenje o likvidaciji njemačkih
jedinica opkoljenih kod Staljingrada.
Ujutro 29. studenoga poslao sam vrhovnome ovaj brzojav:

»Opkoljene njemačke jedinice neće sada u nastaloj situaciji bez

pomoćnog udara neprijatelja iz rajona Njižnje-Čirska-Koteljnikovo
riskirati da idu na proboj i izvlačenje iz opkoljavanja.
Njemačka komanda vjerojatno će nastojati da u svojim rukama
zadrži položaje u rajonu Staljingrad-Vertjači-Marinovka-Karpovka-
sovhoz Gornja Poljana i da u najkraćem roku skupi u rajonu Njižnje-
Čirska-Koteljnikovo udarnu grupu za probijanje fronta naših jedinica
u općem pravcu na Karpovku s time da bi, razbivši front naših jedinica,
stvorila koridor za snabdijevanje jedinica opkoljene grupe i zatim
njihova izvođenja kroz taj koridor.
Pri povoljnim uvjetima za neprijatelja taj koridor može biti
stvoren na sektoru Marinovka-Ljapičev-Vjerhnje-Čirska s frontom
prema sjeveru.
Druga strana toga koridora ima front na jugoistok – po liniji
Cibenko-Zeti-Gnjilovska-Sebalin.
Da se ne dopusti spajanje njižnje-čirske i koteljnikovske
neprijateljske grupacije sa staljingradskom i stvaranje koridora,
potrebno je:
– što brže odbaciti njižnje-čirsku i koteljnikovsku grupaciju i
stvoriti čvrst borbeni poredak na liniji Oblivska-Tormosin-
Koteljnikovo. U rajonu Njižnje-Čirska-Koteljnikovo držati dvije
grupe tenkova, najmanje 100 tenkova u svakoj kao rezervu;
 – opkoljenu grupu neprijatelja kod Staljingrada rasjeći na dva
dijela. Zbog toga treba nanijeti udar u pravcu Bolša Rosoška. U susret
njemu nanijeti udar u pravcu Dubinski, kota 135. Na svim ostalim
sektorima prijeći u obranu i djelovati samo s pojedinim odredima kako
bi se neprijatelj iscrpio.
Nakon cijepanja opkoljene neprijateljske grupe treba... u prvom
redu uništiti slabiju grupu, a zatim svim snagama udariti po grupi u
rajonu Staljingrada.
Žukov
br. 02
29. XI 42.«

Nakon izvještaja vrhovnom komandantu razgovarao sam preko

direktne telefonske veze s A. M. Vasiljevskim. Složio se s mojim
primjedbama. Istodobno smo izmijenili mišljenje u vezi s budućim
djelovanjem jedinica Jugozapadnog fronta. Aleksandar Mihajlovič
složio se da se privremeno odrečemo operacije »Veliki Saturn« i da
udar Jugozapadnog fronta usmjerimo u bok tormosinskoj grupaciji
neprijatelja. Generalštab je bio istog mišljenja.
Jugozapadni front dobio je zadatak pod konspirativnim nazivom
»Mali Saturn«: nanijeti udar snagama 1. i 3. gardijske armije i 5.
oklopne armije u općem pravcu na Morozovsk, s time da u tom rajonu
razbije grupaciju neprijatelja. Udar Jugozapadnog fronta podržala je 6.
armija Voronješkog fronta koja je nastupala u općem pravcu na
Kantemirovku.
Hitlerovska komanda osjećala je veliku potrebu za rezervama da
bi pomoću njih popravila katastrofalan položaj svojih jedinica na
staljingradskom i kavkaskom pravcu. Da ne bismo dopustili
prebacivanje jedinica iz Grupe armija »Centar«, kako sam spomenuo,
Glavni stan je odlučio da se istodobno s tokom protuofenzive u rajonu
Staljingrada organizira nastupanje Zapadnog i Kalinjinskog fronta
protiv njemačkih jedinica koje su držale rževsku izbočinu. U razdoblju
od 20. studenoga do 8, prosinca planiranje i priprema nastupanju bili
su završeni. Dana 8. prosinca 1942. frontovi su dobili direktivu:

»Zajedničkim naporima Kalinjinskog i Zapadnog fronta do 1.

siječnja razbiti neprijateljsku grupaciju u rajonu Ržev-Sičevka-
Oljenjino-Bjeli i čvrsto se učvrstiti na frontu Jarigino-Sičevka-
Andrjejevskoje-Lenjino-Novoje Aževo-Dentjaljevo-Sviti.
U provođenju operacije Zapadni front mora se rukovoditi ovim:
a) u toku 10-11. XII probiti neprijateljsku obranu na sektoru
Boljšoje Kropotovo-Jarigino i najkasnije 15. XII zauzeti Sičevku 20.
XII uvesti u rajon Andrjejevskoje najmanje dvije pješadijske divizije
radi organizacije zatvaranja opkoljenog neprijatelja zajedno s 41.
armijom Kalinjinskog fronta.'
b) nakon proboja neprijateljske obrane i dovođenja glavne
grupacije na liniju željezničke pruge pokretnu grupu fronta i najmanje
četiri pješadijske divizije okrenuti na sjever u pozadinu rževsko-
čertolinske neprijateljske grupacije.
c) 30. armija mora probiti obranu na sektoru Koškino, raskrsnici
putova sjeveroistočno od Burgova, i najkasnije 15. XII izaći na
željezničku prugu u rajonu Čertolina, pri izlasku na željezničku prugu
uspostaviti borbenu suradnju s pokretnom grupom fronta i udarom duž
željezničke pruge nastupati na Ržev sa zadatkom da zauzme Ržev 23.
XII.
Kalinjinski se front u izvršavanju zadatka mora rukovoditi ovim:
a) i dalje razvijati udar 39. i 22. armije u općem pravcu na
Oljenjino sa zadatkom da razbije oljenjinsku neprijateljsku grupaciju i
da najkasnije 16. XII armije izađu u rajon Oljenjino.
Dijelom snaga 22. armije nanijeti pomoćni udar u pravcu Jegorje
sa zadatkom da pomogne 41. armiji u razbijanju bjelijske grupacije
neprijatelja.
b) 41. armija do 10. XII razbija neprijateljsku grupaciju koja se
probila u rajonu Cicino i vraća izgubljeni položaj u rajonu Okolica.
 Najkasnije 20. XII s dijelom snaga izaći u rajon Moljnja-
Vladimirskoje-Lenjino sa zadatkom da s juga zatvore opkoljenu
grupaciju neprijatelja zajedno s jedinicama Zapadnog fronta.
Najkasnije 20. XII zauzeti grad Bjeli...
Glavni stan Vrhovne glavne komande
J. Staljin
G. Žukov

Br. 170700.«

Ta operacija u kojoj su sudjelovale snage dvaju frontova imala je

važno značenje za suradnju naših jedinica u razbijanju neprijatelja u
rajonu rževske izbočine i o njoj treba reći nekoliko riječi.
Komanda Kalinjinskog fronta s general-lajtnantom M. A.
Purkajevim na čelu dobro je izvršila svoj zadatak. Grupa jedinica
Fronta koja je nastupala južno od grada Bjeloga, probivši uspješno
front, krenula je prema Sičevki. Grupa jedinica Zapadnog fronta
morala je sa svoje strane probiti neprijateljsku obranu i krenuti u susret
jedinicama Kalinjinskog fronta kako bi zatvorila obruč oko rževske
grupacije Nijemaca. Ali dogodilo se tako da Zapadni front nije probio
neprijateljsku obranu.
Vrhovni komandant tražio je od mene da smjesta odem I. S.
Konjevu.
Kad sam stigao na komandno mjesto Zapadnog fronta, zaključio
sam da bi bilo nekorisno ponavljati operaciju. Neprijatelj je
odgonetnuo našu zamisao i uspio je u rajon djelovanja prebaciti znatne
snage s drugih sektora.
U to vrijeme komplicirala se situacija i na Kalinjinskom frontu u
rajonu našeg proboja. Neprijatelj je snažnim udarom po krilima
odsjekao naš mehanizirani korpus kojim je zapovijedao general-major
M. D. Solomatin i korpus se našao opkoljen.
 Morali smo hitno iz rezerve Glavnog stana prebaciti pješadijski
korpus kako bismo pomoću njega izveli naše jedinice iz opkoljavanja.
Više od tri dana korpus M. D. Solomatina tukao se u teškim uvjetima.
U noći četvrtog dana prispjeli Sibirci probili su neprijateljski
front i uspjeli smo korpus M. D. Solomatina izvesti iz okruženja. Borci
i oficiri bili su krajnje iscrpljeni i morali smo ih odmah poslati u
pozadinu na oporavak.
Premda naše jedinice ovdje nisu postigle cilj koji je postavio
Glavni stan, tj. likvidirati rževsku izbočinu, svojim aktivnim
djelovanjem one nisu dopustile njemačkoj komandi da s tog sektora
prebaci značajno pojačanje u rajon Staljingrada.
Štoviše, kako bi zadržala rževsko-vjazamski mostobran,
hitlerovska komanda bila je prisiljena da u rajon Vjazma-Ržev prebaci
četiri tenkovske i jednu motoriziranu diviziju.
Proučavajući uzroke neuspjelog nastupanja jedinica Zapadnog
fronta, zaključili smo da je osnovni uzrok bio slabo ocijenjena
konfiguracija terena koji je komanda Fronta izabrala za nanošenje
glavnog udara.
Ratna vještina uči: ako je obrana neprijatelja organizirana na
dobro preglednom terenu, gdje nema prirodne zaštite od artiljerijske
vatre, takvu je obranu lako razbiti artiljerijskom i minobacačkom
vatrom i napad će vjerojatno uspjeti.
Međutim, ako se obrana neprijatelja nalazi na slabo preglednom
terenu, gdje se nalaze dobri zakloni iza zadnjih padina i u jarugama
koje idu paralelno s frontom, takvu je obranu teško razbiti vatrom i
probiti je, naročito kad je ograničena upotreba tenkova.
U ovom konkretnom slučaju nije se vodilo računa o utjecaju
konfiguracije terena na kojem se nalazila njemačka obrana, dobro
skrivena iza zadnjih padina ispresijecanog zemljišta.
Drugi uzrok bio je nedostatak tenkova, minobacača i aviona da bi
se osigurao proboj neprijateljske obrane.
U procesu nastupanja komanda fronta nastojala je sve to ispraviti,
ali nije uspjela. Situacija se komplicirala i zbog toga što je njemačka
komanda, suprotno našim računima, ovdje pojačala svoje jedinice
prebacivši ih s drugih frontova.
Zbog svih tih faktora grupa jedinica Kalinjinskog fronta koje su
ostvarile proboj južno od Bjeloga našle su se izolirane.
Međutim vratimo se djelovanju naših jedinica u rajonu
Staljingrada.
U prvoj polovici prosinca operacija uništenja opkoljenog
neprijatelja od jedinica Donskog i Staljingradskog fronta razvijala se
veoma sporo.
Njemačke jedinice, očekujući podršku koju im je osobno obećao
Hitler, tukle su se uporno za svaki položaj. Napad naših jedinica, zbog
odvlačenja njihova znatnog dijela za likvidiranje njemačke grupacije
koja je počela protunapad iz rajona Koteljnikova, nije dao željene
rezultate.
Poraz u rajonu Staljingrada prijetio je Nijemcima da se pretvori u
katastrofu velikih strateških razmjera.
Da bi spasila opći položaj, hitlerovska komanda je prije svega
smatrala da mora stabilizirati front obrane svojih jedinica na
staljingradskom pravcu i pod njihovom zaštitom povući s Kavkaza
Grupu armija »A«. U tu je svrhu formirala novu Grupu armija »Don«
za čijeg je komandanta imenovan feldmaršal Manstein.
Prema mišljenju hitlerovskog rukovodstva bio je to najprikladniji
i najsposobniji komandant. Za formiranje te grupe armija prebacivale
su se jedinice s drugih sektora sovjetsko-njemačkog fronta i
djelomično iz Francuske i Njemačke.
Da bi spasio jedinice opkoljene u rajonu Staljingrada, feldmaršal,
kako se sada zna, predviđao je da stvori dvije udarne grupe. Jednu u
rajonu Koteljnikova, drugu – u rajonu Tormosina.
Ali tim planovima nije bilo suđeno da se ostvare. Wehrmacht je
u to vrijeme osjećao velik nedostatak u rezervama. Jedinice koje je
uspio skupiti kretale su se veoma polagano po rastegnutim
komunikacijama. A naši partizani u neprijateljskoj pozadini, znajući s
kakvim se ciljem njemačke jedinice žure u južnom pravcu, radile su
sve da bi zadržale njihovo kretanje. Usprkos najstrašnijem fašističkom
teroru i bez obzira na sve mjere opreza s njihove strane, hrabri patrioti
bacili su u zrak mnogo desetaka kompozicija s hitlerovskim
jedinicama.
Vrijeme je prolazilo, a koncentracija njemačkih jedinica u koje se
polagala nada da će deblokirati i stvoriti novi front obrane nije se
ostvarivala. Predosjećajući propast svojih jedinica kod Staljingrada
Hitler je požurivao Mansteina da počne operaciju ne čekajući potpunu
koncentraciju jedinica.
Manstein je počeo operaciju 12. prosinca samo iz rajona
Koteljnikova duž željezničke pruge.
U koteljnikovsku grupu Manstein je uključio 6, 23. a zatim 17.
tenkovsku diviziju, posebni tenkovski bataljon opremljen teškim
tenkovima »tigar«, četiri pješadijske divizije i niz drugih jedinica za
pojačanje grupe kao i dvije rumunjske konjičke divizije. U tri dana
borbi neprijatelj je uspio napredovati prema Staljingradu 45
kilometara i čak se prebaciti preko rijeke Aksaj-Jesaulovski.
U rajonu Vjerhnje-Kumsko vodile su se ogorčene borbe u kojima
su obje strane imale velike gubitke. Ne vodeći računa o žrtvama,
neprijatelj se probijao prema Staljingradu. Ali sovjetske jedinice
očeličene u borbama uporno su branile obrambene linije. Tek pod
pritiskom pristigle 17. tenkovske divizije i pod silno pojačanim
bombardiranjem iz zraka jedinice 51. armije i konjičkog korpusa
generala T. T. Šapkina povukle su se preko rijeke Miškove.
Sada se neprijatelj nalazio 40 kilometara daleko od Staljingrada i
pobjeda mu je očito izgledala bliska i realna. Ali nade su bile
preuranjene. Prema naređenju Glavnog stana A. M. Vasiljevski je
ovamo privukao i bacio u borbu ojačanu 2. gardijsku armiju generala
R. J. Malinovskog, dobro opremljenu tenkovima i artiljerijom, čiji je
udar definitivno odlučio sudbinu bitke u korist sovjetskih jedinica.
Dana 16. prosinca počele su ofenzivu jedinice Jugozapadnog
fronta i 6. armija Voronješkog fronta kako bi razbile neprijatelja u
rajonu srednjeg Dona i izišle u pozadinu tormosinskoj grupaciji. Prva
gardijska armija pod komandom general-lajtnanta V. I. Kuznjecova, 3.
gardijska armija pod komandom general-lajtnanta D. D. Leljušenka (u
to je vrijeme 1. gardijska armija podijeljena na dvije armije: na 1. i 3.
gardijsku), 6. armija pod komandom general-majora F. M. Haritonova
(predana u sastav Jugozapadnog fronta, pojačana 17. oklopnim
korpusom P. P. Polubojarova) razbivši 8. talijansku armiju munjevito
su razvile udar u općem pravcu na Morozovsk.
U prvom operativnom ešelonu, lomeći otpor neprijatelja,
nastupali su 24. i 25. oklopni korpus i 1. gardijski mehanizirani korpus.
S desne strane u rajon Milerovo izlazili su 17. i 18. oklopni korpus.
Munjevito djelovanje jedinica Jugozapadnog fronta na tom
pravcu natjeralo je Mansteina da istroši snage koje je predviđao za
udar u pravcu Staljingrada iz rajona Tormosina, okrenuvši ih protiv
Jugozapadnog fronta koji je izlazio u bok i pozadinu cijele Grupe
armija »Don«.
Izvještavajući preko radio-telefona (28. prosinca) Glavni stan o
toku ofenzive komandant Jugozapadnog fronta N. F. Vatutin ovako je
okarakterizirao situaciju:
»Sve što je ranije bilo ispred Fronta, to jest oko 17 divizija, može
se reći da je potpuno uništeno i zalihe smo zaplijenili. Zarobljeno je
više od 60.000 vojnika, a isto ih je toliko ubijeno, prema tome žalosni
ostaci tih bivših jedinica sada ne pružaju gotovo nikakav otpor uz
rijetke iznimke.
Ispred jedinica Fronta neprijatelj se i dalje uporno branio na liniji
Oblivska-Vjerhnje-Čirska. U rajonu Morozovska danas već imamo
zarobljenike 11. tenkovske divizije i 8. zrakoplovne poljske divizije
koji su ranije bili ispred armije Romanjenka. Najveći otpor armiji
Leljušenka i našim pokretnim jedinicama daju neprijateljske jedinice
koje su se iz rajona Koteljnikova prebacile preko rijeke Dona i krenule
na liniju Ćernjiškovski-Morozovsk-Skosirska-Tacinska. Te
neprijateljske jedinice nastoje uspostaviti liniju da bi spriječile daljnje
nastupanje naših pokretnih jedinica i tako osigurale mogućnost
povlačenja svojih jedinica. A možda će neprijatelj, budu li za njega
povoljni uvjeti, uopće pokušati da zadrži cijelu tu izbočinu kako bi
zatim kroz nju izvukao svoju opkoljenu grupaciju. Međutim u tome
neće uspjeti. Uložit ćemo sve snage da odrežemo tu izbočinu.
Izviđanja iz zraka svakog dana otkrivaju pristizanje
neprijateljskih jedinica u rajonima Rosoši, Starobjeljska,
Vorošilovgrad, Čebotovka, Kamenska, Lihoja, Zvjereva. Teško se
može suditi o namjerama neprijatelja; očito organizira glavnu liniju na
rijeci Sjeverni Donjec. Neprijatelj je u prvom redu prisiljen da zatvori
brešu široku u prvoj liniji 350 kilometara koju su učinile naše jedinice.
Bilo bi dobro da bez posebnog odmora nastavimo tući neprijatelja, ali
za to bi trebalo poslati pojačanje, jer su postojeće snage zauzete
dovršenjem »Malog Saturna«, a za »Veliki Saturn« potrebne su
dopunske snage.
Na radio-telefonu bili smo vrhovni komandant i ja.
– Vaš je prvi zadatak da ne dopustite poraz Badanova i da mu što
hitnije pošaljete u pomoć Pavlova i Rusijanova – rekao je J. V. Staljin.
– Ispravno ste postupili što ste Badanovu dopustili da u krajnjem
slučaju napusti Tacinsku.
Vaš udar na Tormosin sa 8. konjičkim korpusom bilo bi dobro
pojačati bilo kakvom pješadijskom jedinicom. Što se tiče 3. gardijskog
konjičkog korpusa i jedne pješadijske divizije koje su upućene kroz
Suvorovski na Tormosin – to je veoma dobro.
Da biste »Mali Saturn« pretvorili u »Veliki Saturn«, već smo vam
predali 2. i 23. oklopni korpus. Za tjedan dana dobit ćete još dva
oklopna korpusa i tri-četiri pješadijske divizije... Sumnjamo u vezi s
18. oklopnim korpusom koji želite uputiti u Skosirsku, bolje je da ga
ostavite u rajonu Milerovo-Vjerhnje-Tarasovskoje zajedno sa 17.
oklopnim korpusom. Uopće morate imati u vidu da je oklopne korpuse
na velike udaljenosti bolje slati u parovima, a ne pojedinačno, kako se
ne bi došlo u položaj Badanova.
– Gdje je sada 18. oklopni korpus? – upitao sam N. F. Vatutina.
– Neposredno istočno od Milerova i neće biti izoliran.
– Mislite na Badanova, ne zaboravite Badanova, spašavajte ga
pošto-poto.
 – Apsolutno ću poduzeti sve moguće mjere i Badanova ćemo
izvući – uvjeravao nas je N. F. Vatutin.
Razgovor o 24. oklopnom korpusu pod komandom V. M.
Badanova nije bio slučajan. Evo što se ondje dogodilo.
Ušavši u proboj sjeverozapadno od Bogučara 17. prosinca u 18
sati 30 minuta, 24. oklopni korpus prošao je pod borbom oko 300
kilometara uništivši u borbi za stanicu Tacinska 6700 neprijateljskih
vojnika i oficira i zarobivši ogromnu količinu ratnog materijala. Ujutro
24. prosinca, stigavši do stanice, naši su je tenkisti s marša napali s
raznih strana. Kapetan garde I. A. Fomin probio se s grupom boraca u
stanicu Tacinska presjekavši željezničku magistralu Lihaja-
Staljingrad. Uništivši neprijateljsku obranu zarobili su ešelon
demontiranih novih aviona. Na žalost, kapetan I. A. Fomin tom je
prilikom poginuo herojskom smrću.
U isto vrijeme tenkisti su pod komandom kapetana M. E.
Nječajeva prodrli na aerodrom gdje je čekalo više od dvije stotine
njemačkih transportnih aviona spremnih za polijetanje. Ali nisu uspjeli
poletjeti; uništili su ih naši tenkovi. Oklopni korpus držao je pet dana
Tacinsku vodeći ogorčenu borbu opkoljen od neprijateljskih rezervi
koje su pristigle. Ujutro, 29. prosinca, dobivši naređenje N. F.
Vatutina, korpus je probio obruč i zahvaljujući hrabrosti i vještom
rukovođenju borbom komandanta korpusa V. M. Badanova povukao
se u punom poretku u Iljinku, a nakon nekoliko dana već je uspješno
napadao Morozovsk.
Uzimajući u obzir značajan doprinos općoj stvari razbijanja
neprijateljskih jedinica u rajonu Volge i Dona, 24. korpus je
preimenovan u 2. gardijski oklopni korpus i dobio je počasni naziv
»Tacinski«, a komandant korpusa V. M. Badanov bio je prvi u zemlji
odlikovan Ordenom Suvorova II reda. Mnogi vojnici, komandiri,
komandanti i politički radnici također su bili odlikovani.
Uspješni udari jedinica Jugozapadnog i Staljingradskog fronta na
koteljnikovskom i morozovskom pravcu definitivno su riješili sudbinu
opkoljenih Paulusovih jedinica u rajonu Staljingrada.
 Jedinice Jugozapadnog i Staljingradskog fronta izvršivši sjajno
zadatke i munjevito razbivši neprijatelja, onemogućile su Mansteinov
plan da deblokira Paulusove jedinice. Početkom siječnja jedinice N. F.
Vatutina izašle su na liniju Nova Kalitva-Krizskoje-Čjertkovo-
Vološino-Milerovo-Morozovsk i direktno ugrozile cijelu kavkasku
grupaciju Nijemaca.
Razbijena koteljnikovska grupa njemačkih jedinica povukla se
potkraj prosinca na liniju Cimljanska-Zukovska-Dobovskoje-
Zimovnjiki. Pretrpjevši ozbiljne gubitke tormosinska grupa se povukla
na liniju Černjiševska-Loznoj-Cimljanska.
Tako je definitivno propao pokušaj komandanta Grupe armija
»Don« feldmaršala Mansteina da probije naš vanjski front i da
oslobodi opkoljene jedinice Paulusa.
To su već shvaćali i komanda i vojnici opkoljenih jedinica. Očaj
i želja da se nekako spase od neizbježive propasti poprimili su masovni
karakter. Kad su njihove nade za spas propale, nastupilo je gorko
razočaranje...
Hitlerovsko vojnopolitičko rukovodstvo nakon propasti pokušaja
deblokade nije više vidjelo glavni zadatak u tome da spasi svoje
opkoljene jedinice osuđene na propast, već u tome da ih natjera da se
što dulje tuku opkoljene i da vežu sovjetske jedinice. Moralo je dobiti
maksimalno na vremenu kako bi povuklo svoje jedinice s Kavkaza i
prebacilo snage s drugih frontova radi stvaranja novog fronta koji bi
nekako zaustavio našu protuofenzivu.
Glavni stan Vrhovne komande poduzimao je sa svoje strane sve
da se što brže završi s opkoljenom grupacijom i oslobode jedinice
dvaju frontova potrebnih za što brže razbijanje jedinica na jugu naše
zemlje i onih koje su se povlačile s Kavkaza.
Vrhovni je komandant na sve moguće načine požurivao
komandante frontova.
Potkraj prosinca u Državnom komitetu za obranu održano je
savjetovanje o daljnjem djelovanju. Vrhovni komandant je predložio:
 – Rukovodstvo za razbijanje opkoljenog neprijatelja treba predati
u ruke jednog čovjeka. Djelovanje dvaju komandanata smeta toku
posla.
Prisutni članovi Državnog komiteta za obranu podržali su to
mišljenje.
– Kojem ćemo komandantu predati konačnu likvidaciju
neprijatelja?
Netko je predložio da se sve jedinice predaju pod komandu K. M.
Rokosovskoga.
– A što vi šutite? – obratio mi se vrhovni komandant.
– Što se mene tiče, oba su komandanta sposobna – odgovorio
sam. – Dakako, Jerjomenko će biti uvrijeđen ako se jedinice
Staljingradskog fronta predaju pod komandu Rokosovskoga.
– Sada nije vrijeme za vrijeđanje – odrezao je J. V. Staljin i
naredio mi: – Telefonirajte Jerjomenku i obavijestite ga o odluci
Državnog komiteta za obranu.
Iste večeri telefonirao sam A. J. Jerjomenku preko direktne
telefonske veze i rekao:
– Andreje Ivanoviču, Državni komitet za obranu odlučio je da
konačnu likvidaciju neprijateljske grupacije preda Rokosovskome
zbog čega vi morate predati 57, 64. i 62. armiju Staljingradskog fronta
u sastav Donskog fronta.
– A zbog čega? – upitao je A. I. Jerjomenko.
Objasnio sam mu zašto je donesena takva odluka.
Sve je to očito uzrujalo Andreja Ivanoviča i osjećalo se da nije
kadar mirno nastaviti razgovor. Predložio sam mu da me kasnije
nazove. Nakon petnaest minuta ponovno je zazvonilo.
– Druže generale armije, još uvijek ne razumijem zašto se daje
prednost komandi Donskog fronta. Molim vas prenesite drugu Staljinu
moju molbu da me ostavi ovdje do kraja likvidacije neprijatelja.
Na moj prijedlog da o tome telefonski razgovara s vrhovnim
komandantom A. I. Jerjomenko je odgovorio:
 – Već sam telefonirao, ali je Poskrjobišev rekao da je drug Staljin
naredio da o svim tim pitanjima razgovaram samo s vama.
Morao sam telefonirati vrhovnom komandantu i prenijeti mu
razgovor s A. I. Jerjomenkom. Razumije se, J. V. Staljin me je izgrdio
i rekao neka se odmah izda direktiva o predaji triju armija
Staljingradskog fronta pod komandu K. K. Rokosovskoga. Takva
direktiva izdana je 30. prosinca 1942.
Štab Staljingradskog fronta trebao se postaviti na čelo grupe
jedinica koje su djelovale na koteljnikovskom pravcu i dalje uništavati
neprijateljske snage u rajonu Koteljnikova.
Uskoro je Staljingradski front preimenovan u Južni front koji je
počeo djelovati na rostovskom pravcu.
Direktivom Glavnog stana Vrhovne komande od 30. XII 1942. u
sastav Donskog fronta predane su iz Staljingradskog fronta 62, 64. i
57. armija.
Na dan 1. siječnja 1943. Donski front imao je u svojem sastavu
212.000 aktivnih boraca, oko 6900 topova i minobacača, više od 250
tenkova i oko 300 borbenih aviona.
Potkraj prosinca A. M. Vasiljevski se uglavnom bavio pitanjima
koja su bila povezana s likvidacijom njemačkih jedinica u rajonu
Koteljnikova, Tormosina i Morozovska. Za svoga predstavnika kod
Donskog fronta Glavni stan imenovao je generala N. N. Voronova koji
je zajedno s vojnim savjetom Fronta predložio plan konačne
likvidacije opkoljene grupacije njemačkih jedinica poznate pod
šifriranim nazivom »Obruč«.
Generalštab i Glavni stan, razmotrivši taj plan, u svojoj su
direktivi upozorili generala N. N. Voronova:
»Glavni nedostatak plana koji vi predlažete za 'Obruč' jest u tome
što glavni i pomoćni udari idu na razne strane i nigdje se ne spajaju,
zbog čega je uspjeh operacije sumnjiv.
Prema mišljenju Glavnog stana Vrhovne komande vaš glavni
zadatak u prvoj etapi operacije mora biti odsijecanje i uništenje
zapadne grupacije opkoljenih neprijateljskih jedinica u rajonu
Kravcov-Baburkin-Marinovka-Karpovska, s time da se glavni udar
naših jedinica iz rajona Dmitrijevka-sovhoz br. 1-Baburkin okrene na
jug, u rajon stanice Karpovska, a pomoćni udar 57. armije iz rajona
Kravcov-Skljarov usmjeri u susret glavnom udaru i oba udara spoje u
rajonu stanice Karpovska.
Usporedo s time trebalo bi organizirati udar 66. armije kroz
Orlovku prema naselju Krasni Oktjabr, a u susret tom udaru – udar 62.
armije s time da se oba udara spoje i da se tako odsiječe tvornički rajon
od osnovne neprijateljske grupacije.
Glavni stan naređuje da se na osnovi iznesenoga plan preradi.
Predloženi rok početka operacija prema vašem prvom planu Glavni
stan potvrđuje.
Operaciju prve etape završiti u toku 5-6 dana nakon početka.
Plan operacija u drugoj etapi predložite preko Generalštaba do 9.
siječnja, uzevši u obzir prve rezultate prve etape.
J. Staljin
G. Žukov
Br. 170718
28. XII 1942.32«

U siječnju 1943. vanjski front u rajonu Dona naporima

Jugozapadnog i Staljingradskog fronta bio je premješten 200-250
kilometara na zapad. Položaj njemačkih jedinica, zatvorenih u obruču,
mnogo se pogoršao. One više nisu imale nikakvu perspektivu da se
spasu. Materijalne zalihe su se iscrple. Jedinice su dobivale mršav
obrok hrane. Bolnice su bile prepune. Smrtnost od ranjavanja i bolesti
mnogo je porasla. Približavala se neizbježiva katastrofa.
Da bi se prekinulo krvoproliće, Glavni stan je naredio komandi
Donskog fronta da 6. armiji postavi ultimatum o predaji prema opće
usvojenim uvjetima. Bez obzira na neizbježan poraz, hitlerovska

32
Arhiv MO SSSR, f. 132-A, op. 2642, d. 31, 11, 314, 315.
komanda odbila je naš ultimatum i naredila svojim vojnicima da se
bore do posljednjeg metka obećavajući spas kojeg nije moglo biti, a to
su znali i njemački vojnici.
Dana 10. siječnja 1943. nakon snažne artiljerijske pripreme
jedinice Donskog fronta prešle su u napad kako bi presjekle
neprijateljsku grupaciju i uništile je po dijelovima, ali nisu postigle
potpun uspjeh.
Dana 22. siječnja, nakon dopunske pripreme, jedinice Donskog
fronta ponovno su krenule u napad. Neprijatelj nije izdržao udar i
počeo se povlačiti. Najbolje rezultate u tim borbama postigle su 57.
armija pod komandom generala F. I. Tolbuhina i 66. armija generala
A. S.Žadova.
U svojim uspomenama oficir-obavještajac 6. armije Paulusa
ovako opisuje povlačenje njemačkih jedinica pod udarima sovjetskih
jedinica:
»Bili smo prisiljeni da se počnemo povlačiti na cijelom frontu...
Međutim povlačenje se pretvorilo u bijeg... Negdje je izbila panika...
Naš put bio je prekriven mrtvacima koje je mećava, upravo kao iz
sažaljenja, brzo prekrivala snijegom... Povlačili smo se bez
naređenja.« I dalje: »U trci sa smrću koja nas je lako stizala, izbacujući
u gomilama iz svojih redova žrtve, armija se stiskala na uskom
komadiću pakla.«33
Dana 31. siječnja definitivno je razbijena južna grupa njemačkih
jedinica. Njeni ostaci na čelu s komandantom 6. armije feldmaršalom
Paulusom predali su se, a 2. veljače predali su se i ostaci sjeverne
grupe. Tako je potpuno završena grandiozna bitka na Volgi, u kojoj je
prestala postojati najveća grupacija njemačkih jedinica i satelita
fašističke Njemačke.
Bitka u rajonu Staljingrada bila je izuzetno žestoka. Uspoređujem
je samo s bitkom za Moskvu. Od 19. studenoga 1942. do 2. veljače
1943. uništene su 32 neprijateljske divizije i tri brigade, ostalih 16
divizija izgubilo je od 50 do 75 posto svog sastava.

33
I. Wieder: Katastrofa na Volgi, M., 1965, str. 95, 102..
 Ukupni gubici neprijateljskih jedinica u rajonu Dona, Volge,
Staljingrada iznosili su oko 1,500.000 ljudi, oko 3500 tenkova i
jurišnih topova, 12.000 topova i minobacača, oko 3000 aviona i veliku
količinu druge tehnike. Takav gubitak snaga i sredstava katastrofalno
se odrazio na opću strategijsku situaciju neprijatelja i do temelja je
potresao sav ratni stroj hitlerovske Njemačke.

Što je uzrokovalo potpun poraz njemačkih jedinica u rajonu

Staljingrada i omogućilo našu povijesnu pobjedu?
Propast svih hitlerovskih strategijskih planova u 1942. rezultat je
potcjenjivanja hitlerovskog rukovodstva snaga i mogućnosti sovjetske
države, moćnih potencijalnih i duhovnih snaga naroda i precjenjivanja
svojih snaga i borbene sposobnosti vojske.
Najvažniji preduvjet poraza njemačkih jedinica u operacijama
»Uran«, »Mali Saturn« i »Obruč« bili su vješta organizacija
operativno-taktičkih iznenađenja, pravilan izbor pravca glavnih udara,
točno određivanje slabih mjesta u obrani neprijatelja. Golemu ulogu
odigrao je točan proračun potrebnih snaga i sredstava za brz proboj
taktičke obrane i aktivno razvijanje operativnog proboja radi završetka
opkoljavanja glavne neprijateljske grupacije.
U munjevitoj brzini djelovanja na završetku opkoljavanja
neprijatelja i njegova poraza ogromno značenje imale su tenkovske,
mehanizirane jedinice i avijacija.
Svu taktičku pripremu protuofenzive obavljale su komande i
štabovi iznimno savjesno i studiozno, a u samoj protuofenzivi
upravljanje jedinicama na svim stupnjevima odlikovalo se odlučnošću,
čvrstinom i opreznošću.
Značajnu ulogu u uspješnom ostvarenju poraza neprijateljskih
jedinica odigrao je partijsko-politički rad vojnih savjeta političkih
organa, partijskih i komsomolskih organizacija i komandi koji su
vojnike odgajali tako da budu uvjereni u svoje snage, smionost,
hrabrost i masovno junaštvo u rješavanju vojnih zadataka.
 Pobjeda naših jedinica kod Staljingrada bila je početak korjenitog
prijeloma u ratu u korist Sovjetskog Saveza i početak masovnog
protjerivanja neprijateljskih jedinica s našeg teritorija. Od toga
vremena sovjetska komanda potpuno je preuzela strategijsku
inicijativu i zadržala je do svršetka rata.
Bila je to dugo očekivana i radosna pobjeda ne samo za jedinice
koje su neposredno sudjelovale u porazu neprijatelja već i cijelog
sovjetskog naroda koji je i danju i noću uporno radio da vojsku osigura
svim potrebnim. Odani sinovi Rusije, Bjelorusije, Pribaltika, Kavkaza,
Kazahstana, Srednje Azije svojom su izdržljivošću i masovnim
junaštvom zaslužili besmrtnu slavu.
U oficirskom i generalskom sastavu neprijatelja, a isto tako u
njemačkom narodu počelo se sve jasnije iskazivati negativno
raspoloženje osobno prema Hitleru i prema cijelom rukovodstvu.
Njemački narod sve je više shvaćao da su Hitler i njegova okolina
uvukli zemlju u očevidnu avanturu i da su obećane pobjede – mit, a
vojska je doživjela propast u katastrofi na Donu, Volgi i Sjevernom
Kavkazu.
»Poraz kod Staljingrada – piše general-lajtnant Westphal –
gurnuo je u propast i njemački narod i njegovu vojsku. Nikada u cijeloj
povijesti Njemačke nije bilo slučaja strašne propasti tolikog broja
jedinica.«
Posljedica poraza njemačkih, talijanskih, mađarskih i rumunjskih
jedinica na Volgi i na Donu bila je da se veoma smanjio utjecaj
Njemačke na njezine saveznike. Počeli su nesporazumi, trzavice, što
je bila posljedica gubitka povjerenja u hitlerovsko rukovodstvo i želje
da se nekako iščupaju iz mreže rata u koji ih je uvukao Hitler.
U neutralnim zemljama i u zemljama u kojima su se još
pridržavali taktike iščekivanja, poraz fašističkih jedinica kod
Staljingrada djelovao je otrežnjavajuće i natjerao ih da priznaju veliku
snagu SSSR i neizbježan slom hitlerovske Njemačke u tom ratu.
Opće je poznato kako se poput radosnog vala po cijelom svijetu
pronijela vijest o porazu njemačkih jedinica u rajonu Staljingrada i
kako je nadahnula narode na daljnju borbu s fašističkim okupatorima.
 Za mene je osobno obrana Staljingrada, pripremanje
protuofenzive i sudjelovanje u rješavanju pitanja operacije na jugu
zemlje bilo posebno značajno. Tu sam stekao mnogo veću praksu u
organizaciji protuofenzive nego u 1941. u rajonu Moskve, gdje
ograničene snage nisu dopustile da se izvrši protuofenziva kako bi se
opkolila neprijateljska grupacija.
Za uspješno opće rukovođenje protuofenzivom u rajonu
Staljingrada i pri tome za postignute rezultate velikih razmjera među
drugima odlikovan sam Ordenom Suvorova I stupnja.
Za mene je taj Orden Suvorova I stupnja broj 1 bio ne samo velika
čast već i zahtjev domovine da još bolje radim kako bi što brže došao
trenutak potpunog poraza neprijatelja, trenutak potpune pobjede.
Ordenom Suvorova I stupnja odlikovani su A. M. Vasiljevski, N. N.
Voronov, N. F. Vatutin, A. I. Jerjomenko, K. K. Rokosovski.
Odlikovana je i velika grupa generala, oficira, podoficira i vojnika.
Uspješno razbijanje njemačkih jedinica u rajonu Staljingrada,
Dona i na Kavkazu stvorilo je povoljne uvjete za razvoj ofenzive svih
frontova na jugozapadnom pravcu.
Nakon poraza neprijateljskih jedinica u rajonu Dona i Volge
uspješno su provedene operacije Ostrogorsk-Rosoš i Voronjež-
Kastornoje,
Razvijajući zimsku ofenzivu na zapad sovjetske jedinice zauzele
su Rostov, Novočerkask, Kursk, Harkov i niz drugih važnih područja.
Opća operativno-strategijska situacija na cijelom sovjetsko-
njemačkom frontu naglo se pogoršala za neprijatelja.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Poraz fašističke vojske na kurskoj
izbočini

Staljingradska bitka bila je najveći događaj zimske kampanje

1942/43, događaj od ogromnog međunarodnog značenja. Na
Sjeverozapadnom frontu naše su jedinice, likvidiravši neprijatelja u
rajonu Demjanska, izbile na rijeku Lovat. Jedinice Zapadnog fronta
odbacile su neprijatelja iz rajona Ržev-Vjazma i zauzele liniju
Duhovščina-Spas-Demensk.
Sredinom ožujka 1943. na svim frontovima situacija se
promijenila u korist Sovjetskog Saveza. Nakon poraza njemačkih,
rumunjskih, talijanskih i mađarskih jedinica u rajonu Volge, Dona,
sjevernog Kavkaza neprijatelj se, trpeći goleme gubitke, povukao na
liniju Sevsk-Riljsk-Sumi-Ahtirka-Krasnograd-Slavjansk-Lisičansk-
Taganrog.
Od trenutka prijelaza u protuofenzivu kod Staljingrada (studeni
1942) do ožujka 1943. sovjetske jedinice razbile su više od 100
neprijateljskih divizija. Razumije se da te velike pobjede nisu lako
postigli naši vojnici i sovjetski narod. I mi smo imali velike gubitke.
Na frontovima je nastupilo zatišje i samo na sektorima
Voronješkog, Jugozapadnog, Južnog fronta i na Kubanu još su se
vodile ogorčene borbe.
Da ne bi dopustila daljnje pogoršanje situacije na južnom krilu
fronta svojih jedinica, njemačka Vrhovna komanda prikupila je
dopunske snage i organizirala protuofenzivu protiv Jugozapadnog
fronta. Cilj je bio odbaciti liniju fronta preko rijeke Sjeverski Donjec,
a zatim, zaštitivši se ovdje obranom, izvršiti udar protiv jedinica
Voronješkog fronta i zauzeti Harkov i Bjelgorod.
Kako smo kasnije saznali iz zaplijenjenih dokumenata,
hitlerovska komanda predviđala je da u povoljnoj situaciji proširi
djelovanje svojih jedinica kako bi likvidirala kursku izbočinu.
 Početkom ožujka neprijatelj je iz rajona Ljubotina izvršio snažan
protuudar protiv jedinica lijevog krila Voronješkog fronta; pretrpjevši
gubitke, naše su se jedinice povukle. Dana 16. ožujka neprijatelj je
ponovno zauzeo Harkov i počeo razvijati napad na pravcu Bjelgoroda.
U to sam se vrijeme kao predstavnik Glavnog stana nalazio na
Sjeverozapadnom frontu kojim je zapovijedao maršal Sovjetskog
Saveza S. K. Timošenko. Jedinice fronta izbile su na rijeku Lovat i
spremale se da je forsiraju.
Približno 13. ili 14. ožujka u komandno mjesto Sjeverozapadnog
fronta telefonirao je J. V. Staljin.
Upoznavši vrhovnog komandanta sa situacijom na rijeci Lovat,
izvijestio, sam ga da je zbog ranog otapanja snijega rijeka teško
prolazna i da će se vjerojatno jedinice Sjeverozapadnog fronta
privremeno morati ovdje zaustaviti.
Vrhovni komandant se složio. Postavivši mi još nekoliko pitanja
u vezi s mogućim razvitkom događaja na Sjeverozapadnom frontu, J.
V. Staljin je na završetku razgovora rekao da je komanda Zapadnog
fronta predana V. D. Sokolovskom.
Predložio sam da se I. S. Konjev, koji je do tada zapovijedao
Zapadnim frontom, imenuje za komandanta Sjeverozapadnog fronta,
a da se S. K. Timošenko pošalje na jug kao predstavnik Glavnog stana
kako bi pomogao komandantima Južnog i Jugozapadnog fronta. On je
dobro poznavao te rajone, a ondje se posljednjih dana ponovno
komplicirala situacija za naše jedinice.
– U redu – rekao je J. V. Staljin – reći ću Poskrjobiševu da vas
Konjev nazove i dajte mu sve upute, a sami sutra krenite u Glavni stan.
Treba razmotriti situaciju na Jugozapadnom i Voronješkom frontu.
Možda ćete morati otići u rajon Harkova – dodao je.
Nakon nekog vremena nazvao me I. S. Konjev.
– Vrhovni komandant je naredio da vas postavimo za
komandanta Sjeverozapadnog fronta umjesto Timošenka koji će u
svojstvu predstavnika Glavnog stana biti poslan na južno krilo našega
fronta – rekao sam mu.
 I. S. Konjev se zahvalio i rekao da sutra ujutro odlazi na novu
dužnost. Ujutro idućeg dana ja sam otputovao u Glavni stan.
U Moskvu sam stigao toga dana kasno uvečer. Strašno sam se
umorio jer sam morao putovati terenskom amfibijom po veoma
oštećenim putovima.
A. N. Poskrjobišev obavijestio me je telefonski da je J. V. Staljin
skupio veliku grupu drugova radi razmatranja pitanja u vezi s gorivom
za metalurgiju, s elekričnom energijom, avionskim i tenkovskim
tvornicama. Naređeno je da smjesta dođem na savjetovanje.
Prezalogajivši na brzinu uputio sam se u Kremlj.
U kabinetu vrhovnoga komandanta osim članova Politbiroa bili
su rukovodioci ustanova, konstruktori i direktori niza najvećih
tvornica. Iz njihovih referata jasno se vidjela još uvijek prisutna velika
napetost u industriji. Obećana pomoć iz SAD predviđena leand-
leaseom slabo je dolazila.
Savjetovanje kod vrhovnog komandanta završilo se u tri sata
poslije pola noći. Svi učesnici su se razišli, netko u CK, netko u Savjet
narodnih komesara, netko u Državni plan s time da pronađu izvore i
da hitno poduzmu mjere za poboljšanje rada industrije.
Nakon savjetovanja prišao mi je J. V. Staljin i upitao me:
– Jeste li večerali?
– Nisam.
– Onda hajdemo k meni da večeramo i razgovaramo o položaju u
rajonu Harkova.
Za vrijeme večere iz Generalštaba su donijeli kartu sa situacijom
na sektorima Jugozapadnog i Voronješkog fronta. Oficir koji je na
kartu nanosio situaciju na Voronješkom frontu izvijestio je da je 16.
ožujka situacija ondje bila krajnje teška. Pošto su oklopne i
motorizirane jedinice neprijatelja koje su nastupale iz rajona
Kramatorska potisnule jedinice Jugozapadnog fronta preko rijeke
Donjec, stvorena je teška situacija jugozapadno od Harkova.
Istodobno su počele nastupati neprijateljske jedinice iz rajona
Poltave i Krasnograda. N. F. Vatutin povukao je jedinice 3. oklopne
armije i 69. armije koje su se probile naprijed i organizirao gušći
borbeni poredak zapadno i jugozapadno od Harkova. Voronješki front,
kojim je tada zapovijedao general-pukovnik F. I. Golikov, nije izvršio
takvo povlačenje.
– Zašto mu Generalštab nije sugerirao? – upitao je vrhovni
komandant.
– Savjetovali smo mu – odgovorio je oficir.
– Generalštab se morao umiješati u rukovođenje frontom – dodao
je J. V. Staljin inzistirajući. A zatim se, razmislivši malo, obratio meni:
– Morat ćete sutra letjeti na front.
Vrhovni komandant odmah je telefonirao članu Vojnog savjeta
Voronješkog fronta N. S. Hruščovu i oštro ga izgrdio što Vojni savjet
nije poduzeo korake da se svlada djelovanje neprijateljevog
protuudara. Otpustivši oficira vrhovni komandant je rekao:
– Ali ipak treba završiti večeru.
A bilo je već 5 sati ujutro...
Nakon večere, točnije doručka, zamolio sam dozvolu da mogu
otići u Narodni komesarijat za obranu kako bih se pripremio za
odlazak na Voronješki front. U sedam sati ujutro bio sam na
centralnom aerodromu i odletio u štab Voronješkog fronta. Čim sam
sjeo u avion, čvrsto sam zaspao i probudio sam se tek prilikom
spuštanja na aerodrom.

Istoga dana telefonirao sam preko direktne telefonske veze J. V.

Staljinu i opisao situaciju. Bila je gora nego što je jutros opisao oficir
Generalštaba. Nakon zauzimanja Harkova neprijateljske jedinice su se
bez naročitog otpora kretale prema Bjelgorodu i zauzele Kazačju
Lopanj.
– Potrebno je – referirao sam vrhovnom komandantu – hitno
prebaciti sve što se može uputiti iz rezerve Glavnog stana, inače će
Nijemci zauzeti Bjelgorod i razviti napad prema Kursku.
 Nakon jedan sat iz razgovora s A. M. Vasiljevskim doznao sam
da je vrhovni komandant donio odluku i već je dan raspored da u rajon
Bjelgoroda krenu 21. armija, 1. oklopna armija i 64. armija. Oklopna
armija dolazi kao moja rezerva.
Dana 18. ožujka Bjelgorod je zauzeo oklopni korpus SS.
Međutim neprijatelj se nije mogao probiti dalje na sjever.
Iz osobnog izvještaja komandanta 52. gardijske divizije generala
N. D. Kozina postalo mi je jasno ovo:
Prema naređenju komandanta 21. armije generala I. M.
Čistjakova, na Bjelgorod je poslan prednji odred armije na čelu s
komandantom 155. gardijskog pješadijskog puka potpukovnikom G.
G. Pantjuhovim kako bi došao u dodir s neprijateljem i došao do
zarobljenika.
Krećući prema Bjelgorodu, prednji odred je opazio neprijatelja i
organizirao zasjedu u rajonu Šapino (sjeverno od Bjelgoroda). U borbi
su zarobili vojnike koji su pripadali tenkovskoj diviziji »Totenkopf«.
Kako se ustanovilo, neprijateljski odred kretao je prema Obojani.
Potkraj 18. ožujka glavne snage 52. armije prešle su u obranu
sjeverno od Bjelgoroda i isturile naprijed borbeno osiguranje. Koliko
god je neprijatelj zatim pokušavao, nije uspio izbaciti naše gardiste.
Dalje desno od 52. divizije u obranu je prešla 67. gardijska pješadijska
divizija, lijevo se rasporedila 375. pješadijska divizija.
Prema izvještaju komandanta 52. divizije u borbama sjeverno od
Bjelgoroda naročito su se istakli komandant 153. puka potpukovnik P.
S. Babič, načelnik političkog odjeljenja divizije potpukovnik I. S.
Voronov, komandant 151. pješadijskog puka potpukovnik I. F. Judič.
Dana 20. ožujka mnogim sam borcima divizije predao odlikovanja.
Dana 20-21. ožujka osnovne snage 21. armije organizirale su
sjeverno od Bjelgoroda dosta čvrstu obranu, a u rajonu južno od
Obojane koncentrirale su se jedinice 1. oklopne armije.
Mnogobrojni pokušaji njemačko-fašističkih jedinica potkraj
ožujka da probiju obranu naših jedinica u rajonu Bjelgoroda i na
Sjeverskom Donecu, gdje se u to vrijeme razvila 64. armija, nisu dali
rezultate. Pretrpjevši velike gubitke neprijatelj se učvrstio na zauzetoj
liniji.
Od tog se trenutka položaj na Kurskoj izbočini stabilizirao. I
jedna i druga strana pripremale su se za odlučujuću bitku.
Da bi učvrstio rukovođenje Voronješkim frontom, vrhovni
komandant naredio je da se za njegova komandanta imenuje general-
pukovnik N. F. Vatutin. Preuzevši komandu Nikolaj Fjodorovič se
prihvatio učvršćenja jedinica fronta i organiziranja duboko ešelonirane
obrane.
Potkraj ožujka i početkom travnja ja sam s N. F. Vatutinom bio
gotovo na svim sektorima fronta. Zajedno s komandantima taktičkih i
operativnih jedinica procjenjivali smo situaciju, precizirali zadatke i
potrebne mjere ako bi neprijatelj prešao u napad. Naročito me brinuo
onaj sektor obrane gdje se nalazila 52. gardijska pješadijska divizija i
bio sam ondje dva puta. Smatrao sam da će ta divizija morati na sebe
primiti glavni neprijateljski udar. Komandanti fronta i armije bili su
istog mišljenja i zato smo odlučili da svestrano učvrstimo taj
odgovorni sektor artiljerijskim sredstvima.
Došlo je vrijeme da pripremimo prethodne zamisli u vezi s
planom kurske bitke.
U dogovoru s načelnikom Generalštaba A. M. Vasiljevskim i
komandantima fronta poduzeli smo niz mjera za organizaciju
brižljivog izviđanja neprijatelja na sektorima Centralnog, Voronješkog
i Jugozapadnog fronta.
A. M. Vasiljevski dao je obavještajnoj upravi i Centralnom štabu
partizanskog pokreta zadatak da doznaju prisutnost i raspored rezervi
u dubini neprijateljskih jedinica, tok pregrupiranja i koncentracije
jedinica koje se prebacuju iz Francuske, Njemačke i drugih zemalja.
Općenito se snaga naših udara po neprijatelju znatno pojačavala
djelovanjem partizana koji su bili organizirani i upravljani iz centra uz
stalan i neumoran rad mjesnih ilegalnih partijskih organizacija.
Učvršćivala se suradnja partizana i redovne armije kojoj su oni
pomagali u dobivanju podataka o neprijatelju uništavajući njegove
rezerve, presijecajući njegove komunikacije, ometajući prebacivanje
jedinica i oružja.
Već u 1942. godini hitlerovci su morali gotovo deset posto svojih
kopnenih snaga koje su se nalazile na sovjetsko-njemačkom frontu
odvojiti za borbu protiv partizana. U 1943. za iste ciljeve bile su
izdvojene policijske jedinice SS i SD, pola milijuna vojnika pomoćnih
jedinica, više od 25 divizija operativne vojske.
Komunistička partija vješto je rukovodila patriotskom narodnom
borbom protiv fašističkih okupatora pružajući tako ozbiljnu pomoć
našim regularnim jedinicama. Komunisti partizani nisu se borili samo
s oružjem u ruci već su vodili i veliki politički i agitacijski rad među
stanovništvom, širili letke, pozive, saopćenja Sovinformbiroa,
raskrinkavali lažnu neprijateljevu propagandu. Ogromno značenje
imalo je djelovanje partizana na moralno stanje neprijateljevih
jedinica.
Jedinice frontova, svaka u sektoru svojih djelovanja, vršile su
pojačana trupna i izviđanja iz zraka. Tako smo početkom travnja imali
dosta točne podatke o stanju neprijateljskih jedinica u rajonu Orela,
Sume, Bjelgoroda i Harkova. Analiziravši ih kao i podatke koje smo
uspjeli dobiti sa šireg područja vojnih operacija i razmotrivši sve s
komandantima Voronješkog i Centralnog fronta, a zatim s načelnikom
Generalštaba A. M. Vasiljevskim, poslao sam vrhovnom komandantu
ovaj izvještaj:

»Drugu Vasiljevu.34
5 sati 30 minuta, 8. travnja 1943.
Iznosim svoje mišljenje o mogućem djelovanju neprijatelja u
proljeće i ljeto 1943. i primjedbe o našim obrambenim borbama u
bližem razdoblju.

34
Pseudonim J. V. Staljina (пар. autora)
 1. Pretrpjevši velike gubitke u zimskoj kampanji 42/43. godine,
neprijatelj očito neće uspjeti da za proljeće stvori velike rezerve kako
bi ponovno poduzeo ofenzivu za zauzimanje Kavkaza i izlaska na
Volgu s ciljem dubokog zaobilaska Moskve.
Zbog ograničenosti velikih rezervi neprijatelj će biti prisiljen da
u proljeće i u prvoj polovici ljeta 1943. razvije ofenzivno djelovanje
na užem frontu i da rješava zadatak strogo po etapama s osnovnim
ciljem kampanje – zauzimanje Moskve.
Polazeći od toga da u ovom trenutku postoje grupacije protiv
našeg Centralnog, Voronješkog i Jugozapadnog fronta, smatram da će
neprijatelj glavne ofenzivne operacije razviti protiv tih triju frontova s
time da bi, razbivši naše jedinice na tom pravcu, dobio slobodu
manevra za zaobilazak Moskve najkraćim pravcem.
2. Očito će u prvoj etapi, skupivši maksimum svojih snaga, među
njima 13-15 tenkovskih divizija uz podršku velikog broja avijacije,
neprijatelj nanijeti udar svojom orelsko-kromskom grupacijom
zaobilazeći Kursk sa sjeveroistoka i bjelgorodsko-harkovskom
grupom zaobilazeći Kursk s jugoistoka.
Pomoćni udar kako bi se presjekao naš front treba očekivati sa
zapada iz rajona Vorožbe, između rijeka Sejm i Psjol na Kursk s
jugozapada. Tom ofenzivom neprijatelj će nastojati da razbije i opkoli
naše 13, 70, 65, 38, 40. i 21. armiju. Konačni cilj ove etape može biti
izlazak neprijatelja na liniju rijeka Koroča-Koroča-Tim-rijeka Tim-
Droskovo.
3. U drugoj etapi neprijatelj će nastojati da zađe u bok i pozadinu
Jugozapadnog fronta u općem pravcu Valujki-Urazovo.
U susret tom napadu neprijatelj može nanijeti udar iz rajona
Lisičanska u sjevernom pravcu na Svatovo-Urazovo.
Na ostalim sektorima neprijatelj će nastojati da izbije na liniju
Livni-Kastornoje-Stari i Novi Oskol.
4. U trećoj etapi nakon odgovarajućeg pregrupiranja neprijatelj
će možda nastojati da izbije na liniju Liski-Voronjež-Jelec i zaštitivši
se s jugoistočnog – pravca može organizirati udar za zaobilazak
Moskve s jugoistoka preko Ranenburga-Rjažska-Rjazanja.
5. Treba očekivati da će neprijatelj u ovoj godini u ofenzivnim
operacijama težište operacije usmjeriti na tenkovske divizije i
avijaciju, jer je njegova pješadija mnogo slabije obučena za ofenzivne
operacije nego u prošloj godini.
Sada neprijatelj ispred Voronješkog i Centralnog fronta ima oko
12 tenkovskih divizija i ako privuče s drugih sektora 3-4 tenkovske
divizije, može protiv naše grupacije kod Kurska baciti oko 15-16
tenkovskih divizija s oko 2500 tenkova.
6. Da bi se neprijatelj razbio o našu obranu, potrebno je osim
mjera za pojačanje protutenkovske obrane Centralnog i Voronješkog
fronta što brže skupiti s pasivnih sektora i prebaciti u rezervu Glavnog
stana na ugrožene pravce 30 lovačkih protutenkovskih artiljerijskih
pukova, sve pukove samohodne artiljerije koncentrirati na sektoru
Livni-Kastornoje-St. Oskol. Poželjno je da se dio pukova odmah preda
za pojačanje Rokosovskom i Vatutinu i da se koncentrira što više
avijacije u rezervi Glavnog stana kako bi se masiranim udarima
avijacije u suradnji s tenkovima i pješadijskim jedinicama razbile
udarne grupacije i onemogućio plan ofenzive neprijatelja.
Nije mi poznat konačan raspored naših operativnih rezervi, zato
smatram svrsishodnim da predložim njihov raspored u rajonu
Jefremov-Livni-Kastornoje-Novi Oskol-Valujki-Rosoš-Lisko-
Voronjež-Jelec. Pri tome glavnu masu rezervi razmjestiti u rajonu
Jelec-Voronjež. Dublje rezerve razmjestiti u rajonu Rjažska,
Ranenburga, Mičurinska, Tambova.
U rajonu Tula-Staljinogorsk treba imati jednu rezervnu armiju.
Smatram da nije svrsishodno da naše jedinice idućih dana prijeđu
u ofenzivu kako bi se preduhitrio neprijatelj. Bit će bolje ako oslabimo
neprijatelja na našoj obrani, uništimo njegove tenkove, a zatim,
uvodeći svježe rezerve, prelaskom u opću ofenzivu dotučemo osnovnu
grupaciju neprijatelja.
 Konstantinov35
Br. 256.«

Naše se prognoze uglavnom nisu razilazile s onim što je stvarno

zamišljala njemačko-fašistička komanda.
Evo što je stajalo u Hitlerovoj naredbi od 15. travnja 1943:

»Glavni stan Führera

15. travnja 1943.
Strogo povjerljivo.
Samo za komandante.
Odlučio sam, čim dopuste vremenske prilike, da izvršim ofenzivu
»Zitadelle«, prvu ofenzivu u ovoj godini.
Toj se ofenzivi pridaje odlučujuće značenje. Ona se može završiti
brzim i odlučujućim uspjehom Ofenziva nam mora osigurati
inicijativu za cijelo proljeće i ljeto ove godine.
S tim u vezi sve pripremne mjere treba provesti najsavjesnije i
energično. Na pravcima glavnih udara moraju biti iskorištene najbolje
jedinice, najbolje oružje, najbolji komandanti i velika količina
municije. Svaki komandir, svaki vojnik dužan je da bude svjestan
odlučujućeg značenja te ofenzive. Pobjeda pod Kurskom mora biti
baklja za cijeli svijet.

35
Pseudonim G. K. Žukova (Red).
 Naređujem:
1. Cilj je ofenzive da se koncentriranim udarom koji će biti
izvršen odlučno i brzo snagama jedne udarne armije iz rajona
Bjelgoroda i druge iz rajona južno od Orela, koncentričnim
nastupanjem opkole jedinice koje se nalaze u rajonu Kuvika i da se
unište.
2. Potrebno je:
a) široko iskoristiti trenutak iznenađenja i držati neprijatelja u
zabludi, u prvom redu što se tiče vremena početka ofenzive;
b) osigurati maksimalno masiranje udarnih snaga na uskom
sektoru kako bi, koristeći se lokalnom nadmoći, svim ofenzivnim
sredstvima (tenkovima, jurišnim oruđima, artiljerijom, minobacačima
itd.) jednim udarom probila neprijateljska obrana, postiglo spajanje
obiju nastupajućih armija i tako zatvorio obruč opkoljavanja.
U objema grupama armija jedinice koje naknadno stignu u sastav
udarnih armija ne smiju se koristiti radio-vezama...
7. Radi očuvanja tajne s planom operacije moraju biti upoznate
samo one osobe koje apsolutno moraju biti obaviještene.36

Pravilno ocijenivši situaciju sovjetska komanda je prije njemačke

ofenzive točno odredila vjerojatnost i pravac djelovanja njemačko-
fašističkih jedinica u rajonu kurske izbočine.
Dana 9. ili 10. travnja, ne sjećam se točno, u štab Voronješkog
fronta stigao je A. M. Vasiljevski. Zajedno smo još jedanput detaljno
razmotrili moj izvještaj, situaciju, primjedbe o dislokaciji operativno-
strateških rezervi i karakter budućih operacija! Potpuno smo se složili
o svim pitanjima.

36
Vidi V. I.Dašičev - Bankrotstvo strategiji germanskogo fašizma. Moskva 1973, t. 2, str.
410-413.
 Sastavivši projekt direktive Glavnog stana o rasporedu rezervi
Glavnog stana i stvaranja Stepnog fronta poslali smo ga vrhovnom
komandantu s našim potpisima.
U tom dokumentu predviđala se dislokacija armija i frontovskih
sredstava pojačanja. Predviđalo se da štab Stepnog fronta bude u
Novom Oskolu, komandno mjesto fronta u Koroči, vojnopolitička
uprava fronta – u Velikom Burluku. Predviđalo se da komanda fronta
i štabovi, kao i uvijek prilikom pripremanja velikih operacija,
Generalštabu podnesu svoje primjedbe i prijedloge o karakteru
djelovanja.
U vezi s pogrešnim verzijama o organizaciji obrane i
protuofenzive u rajonu Kurska u 1943. smatram za potrebno da
navedem one dokumente koji su povodom toga stigli u Glavni stan i
Generalštab. Napominjem da u Glavni stan nitko nije poslao nikakav
drugi dokument.
Evo izvještaja od 10. travnja načelnika štaba Centralnog fronta
general-lajtnanta M. S. Malinjina koji je poslao na zahtjev
Generalštaba.

»Iz Centralnog fronta 10. 4. 43.

Načelniku operativne uprave Generalštaba
general-potpukovniku Antonovu
u vezi s br. 11990
4. Cilj i najvjerojatniji pravac za neprijateljsku ofenzivu u
proljetno-ljetnom razdoblju 1943:
a) Uzimajući u obzir prisutnost snaga i sredstava, a što je
najvažnije, rezultate ofenzivnih operacija u 1941-1942. i u proljetno-
ljetnom periodu 1943, treba očekivati neprijateljsku ofenzivu samo na
kursko-voronješkom operativnom pravcu.
Ofenziva neprijatelja na drugim pravcima teško je moguća.
 U stvorenoj općoj strateškoj situaciji u toj etapi rata Nijemcima
bi odgovaralo da čvrsto za sebe osiguraju Krim, Donbas i Ukrajinu, a
zato moraju dovesti granicu fronta na liniju Šterovka-Starobeljsk-
Rovenjki-Liski-Voronjež-Livni-Novosilj. Da bi riješio taj zadatak,
neprijatelj treba najmanje 60 pješadijskih divizija s odgovarajućim
avijacijskim, tenkovskim i artiljerijskim pojačanjem.
Toliku snagu i sredstva na danom pravcu neprijatelj ne može
koncentrirati.
Zbog toga kursko-voronješki pravac dobiva postepeno značenje.
b) Polazeći od tih operativnih pretpostavki treba očekivati pravac
glavnih napora neprijatelja istodobno po vanjskim i unutarnjim
radijusima djelovanja:
– po unutarnjem radijusu – iz rajona Orela kroz Koromi na Kursk
i iz rajona Bjelgoroda kroz Obojanj na Kursk;
– po vanjskom radijusu – iz rajona Orela kroz Livni na Kastornoje
i iz rajona Bjelgoroda kroz Stari Oskol na Kastornoje.
c) Ako s naše strane ne budu poduzete mjere protiv te namjere
neprijatelja, njegova uspješna akcija u tim pravcima mogla bi dovesti
do razbijanja jedinica Centralnog i Voronješkog fronta, neprijatelj bi
mogao zauzeti veoma važnu željezničku magistralu Orel-Kursk-
Harkov i izvesti svoje jedinice na povoljnu liniju koja bi mu
osiguravala čvrsto držanje Krima, Donbasa i Ukrajine.
d) Neprijatelj može pristupiti pregrupiranju i koncentraciji
jedinica na vjerojatnim pravcima za ofenzivu, a i stvaranju potrebnih
zaliha nakon završetka proljetne lapavice i kad se povuku proljetne
vode.
Prema tome prijelaz neprijatelja u odlučnu ofenzivu može se
očekivati orijentacijski u drugoj polovici svibnja 1943.
5. U uvjetima dane operativne situacije smatram da bi bilo
svrsishodno poduzeti ove mjere:
a) Ujedinjenim naporima jedinica Zapadnog, Brjanskog i
Centralnog fronta uništiti orelsku grupaciju neprijatelja i tako ga lišiti
mogućnosti da nanese udar iz rajona Orela kroz Livni na Kastornoje
kako bi zauzeo za nas najvažniju željezničku magistralu Mcensk-Orel-
Kursk i tako spriječiti da se ne može koristiti brjanskim raskršćem
željezničkih pruga i putova.
b) Za sprečavanje ofenzivnih djelovanja neprijatelja treba
pojačati jedinice Centralnog i Voronješkog fronta avijacijom,
uglavnom lovačkom, i protutenkovskom artiljerijom s najmanje 10
pukova na front.
c) Zbog istih razloga poželjna je prisustnost jakih rezervi
Glavnog stana u rajonu Livni-Kastornoje-Liski-Voronjež-Jelec.
Načelnik štaba Centralnog fronta
general-lajtnant Malinjin.
37
Br 4203«

Komanda Voronješkog fronta također je dala svoje primjedbe.

»Načelnik Generalštaba KA
na br. 11990 12. 4. 43.
Ispred Voronješkog fronta danas je utvrđeno:
1. Pješadijskih divizija u prvoj liniji devet (26, 68, 323, 75, 255,
57, 332, 167 i jedna divizija neutvrđene numeracije). Te dvije
posjedaju front Krasno-Oktjabrskoje-Boljša Černetčina-Krasnopolje-
Kazackoje. Divizija neutvrđene numeracije, prema izjavama
zarobljenika, kreće se u rajon Soldatskoje i mora zamijeniti 332.
pješadijsku diviziju.
Ti se podaci provjeravaju. Postoje neprovjereni podaci da u
drugom ešelonu ima šest pješadijskih divizija. Njihov položaj još nije
utvrđen pa se i ti podaci provjeravaju.

37
Arhiv MO SSSR, f. 233, op. 2307, d. 3, 11. 29-33.
 U rajonu Harkova, prema podacima radio-izviđanja, nalazi se
štab mađarske divizije koja može biti pomaknuta na drugorazredni
pravac.
2. Tenkovskih divizija sada je ukupno šest (»Gross Deutschland«,
»Adolf Hitler«, »Totenkopf«, »Das Reich«, 6. i 11) od kojih su tri u
prvoj liniji i tri (»Gross Deutschland«, 6. i 11) u drugoj liniji. Prema
podacima radio-izviđanja štab 17. tenkovske divizije premjestio se iz
Aleksejevskog u Taščagovku, što svjedoči o pokretu 17. tenkovske
divizije na sjever. Prema postojećim snagama neprijatelj ima
mogućnost da u rajon Bjelgoroda dopunski dovede oko tri tenkovske
divizije s Jugozapadnog fronta.
3. Prema tome, treba očekivati da neprijatelj ispred Voronješkog
fronta može stvoriti udarnu grupu snage 10 tenkovskih divizija i
najmanje šest pješadijskih divizija, oko 1500 tenkova, čija se
koncentracija može očekivati u rajonu Borisovka-Bjelgorod-Murom-
Kazačja Lopanj. Ta udarna grupa može biti podržana jakom
avijacijom s približno 500 bombardera i najmanje 300 lovaca.
Neprijatelj namjerava nanijeti koncentrične udare iz rajona
Bjelgoroda na sjeveroistok i iz rajona Orela na jugoistok, s time da bi
opkolio naše jedinice koje se nalaze zapadno od linije Bjelgorod-
Kursk.
Kasnije treba očekivati udar neprijatelja u jugoistočnom pravcu u
bok i pozadinu Jugozapadnog fronta s time da bi zatim djelovao u
sjevernom pravcu.
Nije isključena mogućnost da se u ovoj godini neprijatelj odreče
plana ofenzive na jugoistok i da provede drugi plan, to jest da nakon
koncentriranih udara iz rajona Bjelgoroda i Orela počne ofenzivu na
sjeveroistok radi zaobilaska Moskve.
Treba računati s tom mogućnošću i pripremiti odgovarajuće
rezerve.
Prema tome, neprijatelj će protiv Voronješkog fronta
najvjerojatnije izvršiti glavni udar iz rajona Borisovka-Bjelgorod
prema Starom Oskolu i dijelom snaga na Obojanj i Kursk. Pomoćne
udare treba očekivati u pravcu Volčansk-Novi Oskol i Sudža-Obojanj-
Kursk.
Neprijatelj još nije spreman za veliku ofenzivu. Početak
nastupanja treba očekivati najranije 20. travnja ove godine, a
najvjerojatnije u prvim danima svibnja.
Međutim pojedinačni napadi mogu se očekivati u svako doba.
Zbog toga od naših jedinica tražimo stalnu, najveću pripravnost.
Fedorov, Nikitin, Fedotov.38
br. 55/k«39

Prema tome, do 12. travnja u Glavnom stanu još nije bila izrađena
konkretna odluka o načinu djelovanja naših jedinica u proljetno-
ljetnom razdoblju 1943. u rajonu kurske izbočine.
Tako se još nije predviđala nikakva ofenziva iz rajona Kurska. A
drukčije nije ni moglo biti, jer su se naše strateške rezerve nalazile u
stadiju formiranja, a Voronješki i Centralni front koji su imali gubitke
u prijašnjim borbama morali su se popuniti osobnim sastavom, ratnom
tehnikom i materijalnim sredstvima.
Upravo u skladu s tom situacijom komande fronta dobile su od
Glavnog stana naređenje da frontovi prijeđu u obranu.
Opće rukovođenje na terenu jedinicama Centralnog i
Voronješkog fronta i kontrolu nad izvršenjem naređenja Glavnog
stana Vrhovna komanda povjerila je meni.
Dana 10. travnja u Bobriševo mi je telefonirao vrhovni
komandant i naredio da 11. travnja dođem u Moskvu radi razmatranja
plana ljetne kampanje 1943, posebno na kurskoj izbočini.

38
Fedorov - N. F. Vatutin, Nikitin - N. S. Hruščov, Fedotov, F. K. Korženjevič (Prim,
autora)
39
Arhiv MO SSSR, f. 48-A, op. 1147, d. 2, 11. 4-7.
 Kasno uvečer 11. travnja vratio sam se u Moskvu. A. M.
Vasiljevski mi je rekao da je J. V. Staljin naredio da do večeri 12.
travnja pripremimo kartu situacije, potrebne proračune i prijedloge.
Cijeli dan 12. travnja pripremali smo s Aleksandrom
Mihajlovičem Vasiljevskim i njegovim zamjenikom Aleksejem
Inokentjevičem Antonovim potrebne materijale za referat vrhovnom
komandantu. Od ranog jutra sva smo trojica sjeli za određen posao i
kako smo se potpuno slagali u svemu, do večeri je sve bilo završeno.
A. I. Antonov, osim svih svojih odlika, posjedovao je sjajnu vještinu
da oformi materijal i dok smo A. M. Vasiljevski i ja skicirali plan
referata J. V. Staljinu, on je brzo pripremio kartu situacije, kartu-plan
djelovanja frontova u rajonu kurske izbočine.
Svi smo smatrali da će se hitlerovci, polazeći od političkih,
ekonomskih i vojnostrategijskih razloga, nastojati pošto-poto održati
na frontu od Finskog zaljeva do Azovskog mora. Mogli su dobro
opremiti svoje jedinice na jednom od strategijskih pravaca i pripremiti
krupnu ofenzivu u rajonu kurske izbočine s time da pokušaju ovdje
razbiti jedinice Centralnog i Voronješkog fronta. To bi moglo
promijeniti opću strategijsku situaciju u korist njemačke vojske, a da i
ne govorimo o tome kako se u tim uvjetima opći front veoma skraćivao
i povećavala se opća operativna čvrstina njemačke obrane.
U tom rajonu situacija je dopuštala da se u općem pravcu na
Kursk nanesu dva susretna udara: jedan iz rajona južno od Orela, drugi
iz rajona Bjelgoroda. Pretpostavljalo se da će se na ostalim sektorima
njemačka komanda braniti, jer ondje za ofenzivne operacije, prema
procjenama našeg Generalštaba, nije imala potrebnih snaga.
Uvečer 12. travnja A. M. Vasiljevski, A. S. Antonov i ja krenuli
smo u Glavni stan.
Vrhovni komandant možda još nikada nije tako pažljivo saslušao
naše izlaganje. Složio se s time da se glavni napori koncentriraju u
rajonu Kurska, ali se kao i prije bojao za moskovski pravac.
Razmatrajući u Glavnom stanu Vrhovne komande plan
djelovanja naših jedinica zaključili smo da moramo organizirati čvrstu,
duboku ešeloniranu obranu na svim važnijim pravcima, u prvom redu
u rajonu kurske izbočine. U vezi s tim poslana su komandantima fronta
odgovarajuća naređenja. Jedinice su se počele dublje ukopavati u
zemlju. Odlučeno je da formirane i obučene strateške rezerve Glavnog
stana još ne uvodimo u borbu, ali da se koncentriraju bliže
najopasnijim rajonima.
Prema tome, već sredinom travnja Glavni stan je donio
prethodnu odluku o namjeravanoj obrani. (Kurziv je moj – G. Ž.)
Istina, na to smo se pitanje mnogo puta vraćali, a konačnu odluku o
zamišljenoj obrani donio je Glavni stan početkom lipnja 1943. U to je
vrijeme već stvarno bila poznata namjera neprijatelja da protiv
Voronješkog i Centralnog fronta izvrši snažan udar i da tamo ubaci
najveće tenkovske grupacije i upotrijebi nove tenkove »tigar« i
»panter« i samohodne topove »ferdinand«.
U prvoj etapi ljetne kampanje Glavni stan je smatrao glavnim
aktivnim frontovima Voronješki, Centralni, Jugozapadni i Brjanski
front. Ovdje su se prema našim predviđanjima morali odigrati glavni
događaji. Htjeli smo dočekati očekivanu ofenzivu njemačkih jedinica
snažnim sredstvima obrane, nanijeti im poraz i u prvom redu razbiti
tenkovske grupe neprijatelja, a zatim prijeći u protuofenzivu i
definitivno ga uništiti. Istodobno s planom predviđene obrane i
protuofenzive bilo je odlučeno da se razradi i plan ofenzivnog
djelovanja, ne čekajući neprijateljsku ofenzivu bude li se dugo otezala.
Prema tome, obrana naših jedinica bila je bezuvjetno svjesno
predviđena, a ne prisilna, i Glavni je stan izbor trenutka za prijelaz u
ofenzivu postavio u zavisnost od situacije. Imalo se u vidu da se s time
ne žuri, ali da se i ne zavlači. (Kurziv moj. G.Ž.)
Tada je riješeno i pitanje o rajonima koncentracije osnovnih
rezervi Glavnog stana. Predviđalo se da se razviju u rajonu Livni-Stari
Oskol-Koroča s time da bi se pripremila linija obrane u slučaju proboja
neprijatelja u rajonu kurske izbočine. Odlučeno je da se ostale rezerve
rasporede iza desnog krila Brjanskog fronta u rajonu Kaluga-Tula-
Jefremov. Iza spoja Voronješkog i Jugozapadnog fronta, u rajonu
Liski, morala se pripremiti za djelovanje 5. gardijska oklopna armija i
niz drugih jedinica rezerve Glavnog stana.
 A. M. Vasiljevski i A. I. Antonov dobili su zadatak da razrade
svu dokumentaciju prema prihvaćenom planu kako bi se još jedanput
razmotrio početkom svibnja.
A ja sam dobio zadatak da 18. travnja odletim na Sjeverokavkaski
front. Jedinice toga fronta vodile su ogorčene borbe radi likvidacije
neprijateljeve grupacije na poluotoku Taman čija je osnovna jezgra
bila dobro kompletirana njemačka 17. armija.
Likvidacija neprijatelja na Tamanskom poluotoku za sovjetsku je
komandu imala važno značenje. Osim uništenja velike neprijateljeve
grupacije – u tom rajonu djelovalo je 14-16 divizija s približno 180-
200.000 ljudi – u toj operaciji oslobodili bismo Novorosijsk. Ovdje na
malom mostobranu od prve polovice veljače borio se herojski odred
boraca 18. armije i mornara Crnomorske flote.
U 18. armiju generala K. N. Leselidzea došao sam zajedno s
narodnim komesarom za ratnu mornaricu N. G. Kuznjecovim,
komandantom zrakoplovnih vojnih snaga A. A. Novikovim i
suradnikom Generalštaba generalom S. M. Štemenkom.
Upoznavši se sa situacijom, snagama i sredstvima vojske i
mornara Crnomorske flote, zaključili smo da bi u to vrijeme bilo
nemoguće poduzimati bilo što kako bi se proširio novorosijski
mostobran koji se tada u vojsci zvao Mala zemlja.
Bio je to zaista mostobran ukupne površine svega 30 kvadratnih
kilometara. Tada nas je sve zabrinjavalo jedno pitanje: hoće li
sovjetski borci izdržati iskušenje što im je palo u zadatak u neravnoj
borbi s neprijateljem koji je dan i noć bombardirao iz zraka i zasipao
artiljerijskom vatrom branitelje tog malog mostobrana.
O tome smo željeli da se savjetujemo s načelnikom političkog
odjeljenja 18. armije L. I. Brežnjevim koji je ondje bio mnogo puta i
dobro je poznavao situaciju, ali ovaj put se on nalazio na Maloj zemlji
gdje se vodila ogorčena borba.
Na temelju onog što nam je ispričao komandant armije K. N.
Leselidze bilo je jasno: naši su borci dokraja spremni da se tuku s
neprijateljem do njegova konačnog poraza i neće dopustiti da ih on
baci u more.
Iznijevši J. V. Staljinu svoje mišljenje, S. M. Štemenko i ja otišli
smo u 56. armiju Sjeverokavkaskog fronta čiji je komandant tada bio
general A. A. Grečko.
U tom trenutku planirano je da se izvrši iduće nastupanje u rajonu
Krimske stanice, ali je komanda armije smatrala da nije dovoljno
pripremljena. Odlučeno je da se nastupanje odgodi, da se prebace
municija, artiljerija s pasivnih sektora fronta, da se odredi kako što
bolje iskoristiti avijaciju i posebnu diviziju NKVD koja je predana iz
rezerve Glavnog stana.
Usporedo se radilo i s komandom 18. armije. Obavezno se moralo
pomoći desantnoj grupi te armije na Mishaku flotom i udarima
avijacije po neprijatelju koji je držao front ispred herojskih boraca
desantne grupe.
Prije toga 56. armija postigla je niz sjajnih pobjeda oslobađajući
Kuban. Sada je morala razbiti neprijateljsku obranu 17. armije u rajonu
Krimske stanice i izaći u pozadinu novorosijske neprijateljske grupe.
Kasnije se predviđalo da se zajedničkim naporima jedinica fronta
likvidira neprijateljev tamanski mostobran.
Na prilazima Krimskoj stanici neprijatelja je trebala poraziti i
zauzeti stanicu sama 56. armija čije su snage bile ograničene, a ni
Glavni stan ni front nisu imali mogućnosti da joj pruže ozbiljno
pojačanje. Armija je morala svladati jako utvrđenu obranu koju su
njemačke jedinice organizirale na prilazima stanici. Operaciju je
pripremio A. A. Grečko.
Ofenziva 56. armije na Krimsku stanicu počela je 29. travnja. Bez
obzira na ograničenost snaga, naročito avijacije, tenkova i artiljerije,
komanda armije, vješto manevrirajući postojećim sredstvima, slomila
je uporan otpor neprijateljske obrane. Jedinice 56. armije zauzele su
stanicu, važno željezničko raskršće i odbacile neprijatelja iza Krimske
stanice. Svi ti događaji dobro su opisani u knjizi maršala Sovjetskog
Saveza A. A.Grečka »Bitka za Kavkaz«.
 Zbog nemogućnosti zaustavljeno je daljnje napredovanje 56.
armije kao i drugih armija fronta. Ofenzivu jedinica Sjeverokavkaskog
fronta Glavni je stan u tom rajonu morao odgoditi za povoljnije
vrijeme.
Pripremajući Crvenu armiju za ljetnu kampanju Centralni
komitet partije, Državni savjet za obranu, Glavni stan i Generalštab
poduzeli su u proljeće 1943. goleme poslove. Partija je mobilizirala
zemlju za odlučujući poraz neprijatelja.
Opsežne aktivne mjere na frontu tražile su i niz mjera za
usavršavanje organizacijske strukture vojske i njeno naoružavanje
najnovijom tehnikom. U Generalštabu smo izvršili sve potrebno u vezi
s daljnjim poboljšanjem strukture jedinica Crvene armije. Revidirani
su i usavršavani organizacijski oblici frontova i armija. U njihov sastav
dopunski su se uključivale artiljerijske, lovačke – protutenkovske i
minobacačke jedinice. Vojska se pojačavala sredstvima veze.
Pješadijske divizije dobivale su savršenije automatsko,
protutenkovske naoružanje i spajane su u pješadijske korpuse kako bi
se poboljšalo rukovođenje u mješovitim armijama i kako bi te armije
postale snažnije.
Formirane su nove artiljerijske jedinice, naoružane kvalitetnijim
topovima. Osnivale su se brigade, divizije i korpusi rezerve Vrhovne
komande, predviđene za stvaranje velike gustoće vatre na glavnim
pravcima prilikom rješavanja najvažnijih zadataka nastupanja. Na
raspolaganje frontova i protuzračne obrane počele su stizati
protuavionske divizije. To je veoma povećalo moć protuzračne
obrane.
Naročitu pažnju CK partije i Državni komitet za obranu posvetili
su proizvodnji tenkova i samohodnoj artiljeriji.
U ljeto 1943. osim posebnih mehaniziranih i oklopnih korpusa
formirano je i dobro kompletirano pet oklopnih armija nove
organizacije koje su u svojem sastavu gotovo redovito imale dva
oklopna i jedan mehanizirani korpus. Osim toga, za osiguranje proboja
neprijateljeve obrane i pojačanje armija bilo je osnovano 18 teških
tenkovskih pukova.
 Uvelike se radilo na reorganizaciji ratnih zrakoplovnih snaga koje
su dobivale avione usavršene konstrukcije: LA-5, JAK-9, PE-2, TU-2,
IL-4 i druge. Do ljeta je gotovo sva avijacija bila naoružana novim
materijalnim dijelovima i formiran je niz dopunskih zrakoplovnih
jedinica, operativnih formacija rezerve Vrhovne komande, među
njima osam korpusa avijacije dalekog dometa.
Po broju aviona naša ratna avijacija već je prelazila njemačke
zrakoplovne snage. Svaki front imao je svoju zračnu armiju sa 700-
800 aviona.
Velik dio artiljerije prebačen je na motoriziranu vuču.
Inžinjerijske jedinice i jedinice za vezu bile su opremljene
automobilima domaće proizvodnje i vozilima »studebacker«.
Pozadine svih važnijih frontova dobile su znatan broj automobila.
Uprava pozadine Crvene armije dobila je na raspolaganje desetke
novih auto-bataljona i pukova, što je silno povećalo pokretljivost i
radnu sposobnost svih službi pozadine.
Velika pažnja posvećena je obuci ljudskih rezervi. U 1943. u
raznim školskim centrima učilo se i doučavalo stotine tisuća boraca,
formirale su se i krupne strateške rezerve. Dana 1. srpnja u rezervi
Glavnog stana bilo je nekoliko mješovitih, dvije oklopne i jedna
zrakoplovna armija.
U srpnju 1943. u sastavu naše operativne vojske bilo je više od
6,600.000 ljudi, 105.000 topova i minobacača, oko 2200 borbenih
sistema poljske reaktivne artiljerije, više od 10.000 tenkova i
samohodno-artiljerijskih ustanova, gotovo 10.300 borbenih aviona.40
Ogroman posao koji su izvršili Državni komitet za obranu i naša
partija za jačanje sovjetske vojske i njeno preobučavanje na temelju
iskustva rata, znatno je povećao borbene mogućnosti jedinica
operativnih frontova.
Kao i uvijek komunistička partija posvećivala je veliku pažnju
povećanju nivoa partijsko-političkog rada u vojsci. U njezine redove
stupale su nove tisuće komunista koji su svojom aktivnošću još više

40
Istorija vtoroj mirovoj vojni 1939-1945. M., Voenizdat, 1976, t. 7, str. 114.
podizali borbeni duh hrabrih boraca Crvene armije. Potkraj 1943. u
sovjetskim oružanim snagama bilo je već 2,700.000 komunista i
približno isto toliko boraca-komsomolaca.
Politički organi, partijske i komsomolske organizacije
usmjeravale su sve svoje napore na povećanje moralnih kvaliteta i
političke svijesti osobnog sastava vojske. To je omogućila
reorganizacija armijskih partijskih organizacija koja je izvršena u
skladu s odlukom CK SKP(b) od 24. svibnja 1943. godine. »O
reorganizaciji strukture partijskih i komsomolskih organizacija u
Crvenoj armiji i pojačanju uloge frontovskih, armijskih i divizijskih
novina.«
Prema toj odluci partijske organizacije su se počele osnivati u
bataljonima, a ne u pukovima. A pukovski biroi izjednačeni su s
partijskim komitetima. Takva struktura partijske organizacije utjecala
je na konkretnije rukovođenje komunistima u nižim jedinicama. Na
osnovi majske odluke Centralnog komiteta partijsko-politički rad
komandira, političkih radnika, partijskih i komsomolskih organizacija
postao je jedan od najvažnijih uvjeta borbene spremnosti sovjetskih
oružanih snaga uoči grandioznih i ogorčenih borbi s neprijateljem u
ljetno-jesenskoj kampanji 1943.
U cjelini, u ljeto 1943. prije kurske bitke naše su oružane snage i
količinski i kvalitetno bile jače od njemačko-fašističke vojske.
Sada je sovjetska Vrhovna komanda imala sva potrebna sredstva
za to da razbije neprijateljske jedinice, da odlučno i čvrsto sačuva
stratešku inicijativu na svim najvažnijim pravcima i diktira neprijatelju
svoju volju.
Neprijatelj se pripremao za revanš zbog poraza kod Staljingrada.
Hitlerovsko voj nepolitičko rukovodstvo, vodeći računa o tome
da su njegove oružane snage izgubile nadmoć nad Crvenom armijom
poduzimalo je totalne mjere da bi na sovjetsko-njemački front poslalo
najbolje snage.
Sa Zapada su prebačene u velikom broju za borbu najsposobnije
jedinice. Ratna industrija radila je 24 sata na dan kako bi proizvodila
nove tenkove »tigar« i »panter« i teške samohodne topove
»ferdinand«. Zrakoplovne snage dobile su nove avione »focke-wulf-
190-A« i »heinkel-129«. Njemačke jedinice u znatnoj su mjeri
pojačane osobnim sastavom i materijalnim sredstvima.
Na sovjetsko-njemačkom frontu na strani neprijatelja djelovale
su 232 divizije Njemačke i njenih saveznika s više od 5,300.000 ljudi,
54.000 topova i minobacača, 5850 tenkova i jurišnih topova, oko 3000
borbenih aviona. U štabovima svih stupnjeva intenzivno su se
razrađivali planovi budućih ofenziva.
Za provođenje zamišljene operacije na kurskoj izbočini njemačka
komanda koncentrirala je 50 svojih najboljih divizija, od toga 16
tenkovskih i motoriziranih, 11 tenkovskih bataljona i diviziona
jurišnih topova u čijem je sastavu bilo oko 2700 tenkova i jurišnih
topova i više od 2000 aviona (gotovo 64 posto svih borbenih aviona
koji su se nalazili na istoku). Za borbene akcije bilo je spremno više
od 900.000 ljudi...
Njemačka komanda bila je uvjerena u uspjeh. Fašistička
propaganda poduzimala je sve kako bi podigla duh u jedinicama
obećavajući bezuvjetnu pobjedu u idućim borbama...
U prvoj polovici svibnja vratio sam se u Glavni stan od jedinica
Sjeverokavkaskog fronta. U to se vrijeme i Generalštabu uglavnom
završavalo planiranje ljetne kampanje. Glavni stan izvršio je savjesno
obavještajno i zračno izviđanje koje je dosta točno ustanovilo da
glavne snage neprijateljskih jedinica i ratnih sredstava idu u rajon
Orela, Krima, Brjanska, Harkova, Krasnograda, Poltave. To je
potvrđivalo naša predviđanja iz mjeseca travnja. U Glavnom stanu i
Generalštabu učvrstilo se mišljenje o mogućem prijelazu njemačkih
jedinica u ofenzivu već idućih dana.
Vrhovni komandant tražio je da se Centralni, Brjanski,
Voronješki i Jugozapadni front upozore da jedinice frontova budu u
stanju potpune borbene gotovosti za doček ofenzive. Prema njegovu
naređenju izdana je direktiva Glavnog stana br. 30123 u kojoj se
predviđala mogućnost aktivnog djelovanja neprijatelja. Za razbijanje
očekivane ofenzive pripremala se zračna i artiljerijska protupriprema.
 Komande frontova, dobivši upozorenje Glavnog stana, izvršile su
niz novih mjera da bi pojačale sistem vatre u obrani, protutenkovsku
obranu i inžinjerijske zapreke.
Evo jedan od izvještaja komande Centralnog fronta u vezi s tim
pitanjem:

»Glavni stan Vrhovne komande

drugu Staljinu J. V.
Izvršavajući direktive Glavnog stana Vrhovne komande od 8.
svibnja o. g. br. 30123 izvještavamo:
1. Nakon dobivene direktive Glavnog stana izdano je naređenje
svim armijama i posebnim korpusima Centralnog fronta da do 10.
svibnja ujutro privedu jedinice u stanje borbene gotovosti.
2. U toku 9. i 10. svibnja izvršeno je:
a) jedinice su upozorene o mogućim ofenzivnim akcijama
neprijatelja u najbližem razdoblju;
b) jedinice prvih i drugih ešelona i rezerve stavljene su u stanje
potpune borbene pripravnosti. Komande i štabovi provjeravaju na
terenu spremnost jedinica;
c) u zonama armija, naročito na orelskom pravcu, pojačano je
trupno izviđanje i vatreni pritisak na neprijatelja. U operativnim
jedinicama prvog ešelona praktički se provjerava sigurnost vatrene
suradnje. Jedinice drugih ešelona i rezervi vrše dopunsko
rekognosciranje pravaca mogućih djelovanja i preciziraju se pitanja
suradnje s jedinicama prvog borbenog ešelona. Popunjavaju se zalihe
municije na vatrenim položajima. Pojačane su zapreke, naročito na
pravcima napada tenkova. Miniraju se dubine obrambenih pojaseva.
Provjerena tehnička veza radi bez prekida.
3. 16. zrakoplovna armija aktivirala je izviđanje iz zraka i
savjesno promatra neprijatelja u rajonu Glazunovka-Orel-Kromi-
Komariki. Aviojedinice i jedinice armije stavljene su u stanje borbene
gotovosti da bi se odbili udari neprijateljske avijacije i omelo njeno
moguće ofenzivno djelovanje.
4. Za ometanje mogućeg ofenzivnog nastupanja na orelsko-
kurskom pravcu pripremljena je protupriprema u kojoj sudjeluje sva
artiljerija 13. armije i avijacija 16. zrakoplovne armije.
Rokosovski, Teljegin, Malinjin
Br. 00219.«

Približno jednaki izvještaji dolazili su i od drugih frontova.

Malo je drukčije na stvorenu situaciju gledao general armije N.
F. Vatutin. Ne odbacujući obrambene mjere, predlagao je vrhovnom
komandantu da se neprijatelju nanese preventivni udar po njegovoj
bjelgorodsko-harkovskoj grupaciji. U tome ga je potpuno podržavao
član Vojnog savjeta N. S. Hruščov.
Načelnik Generalštaba A. M. Vasiljevski, A. I. Antonov i drugi
članovi Generalštaba nisu se slagali s tim prijedlogom Vojnog savjeta
Voronješkog fronta. Ja sam se potpuno slagao s mišljenjem
Generalštaba, o čemu sam izvijestio J. V. Staljina.
Vrhovni komandant se još kolebao: da li dočekati neprijatelja
obranom naših jedinica ili mu nanijeti preventivni udar. J. V. Staljin
se bojao da naša obrana možda neće izdržati udar njemačkih jedinica,
kako se to znalo dogoditi u 1941. i 1942. Istodobno nije bio uvjeren da
su naše jedinice kadre razbiti neprijatelja svojim ofenzivnim
djelovanjem.
Nakon brojnih rasprava vrhovni komandant je odlučio da
dočekamo njemačku ofenzivu vatrom svih vrsta duboko ešelonirane
obrane, moćnim udarima avijacije i protuudarima operativnih i
strateških rezervi. Zatim da iscrpljenog i iskrvarenog neprijatelja
dotučemo snažnom protuofenzivom na bjelgorodsko-harkovskom i
orelskom pravcu i nakon toga izvršimo duboke ofenzivne operacije na
svim najvažnijim pravcima.
 Nakon poraza Nijemaca u rajonu kurske izbočine Glavni stan je
predlagao da se oslobode Donbas, cijela istočna Ukrajina, da se
likvidira neprijateljev mostobran na Tamanskom poluotoku, da se
oslobode istočni rajoni Bjelorusije i stvore uvjeti za potpuno
protjerivanje neprijatelja s našeg teritorija.
Glavni stan planirao je da osnovne neprijateljske snage razbije
ovako: čim se utvrdi definitivna koncentracija glavnih grupacija
neprijatelja u polaznim rajonima za ofenzivu, iznenada ih pokriti
moćnom vatrom svih vrsta artiljerije i minobacača i istodobno izvršiti
udar svim snagama avijacije. Odlučeno je da se udari avijacije nastave
cijelo vrijeme obrambene bitke i u tu svrhu treba privući avijaciju
susjednih frontova i avijaciju dalekog dometa Vrhovne komande.
Kad neprijatelj prijeđe u ofenzivu, jedinice Voronješkog i
Centralnog fronta moraju uporno braniti svaki položaj, svaku liniju
vatrom, protujurišima i protuudarima iz dubine. Zbog toga se
unaprijed predviđalo da se na ugrožene sektore dovuku rezerve iz
operativne dubine, među ostalim oklopni korpusi i armije.
Kad neprijatelj oslabi i bude zaustavljen, odmah prijeći u
protuofenzivu snagama Voronješkog, Centralnog, Stepskog,
Brjanskog fronta, lijevim krilom Zapadnog i desnim krilom
Jugozapadnog fronta.
U skladu s donesenom odlukom direktive Glavnog stana jedinice
su dobile ove zadatke.
Centralni front mora braniti sjeverni dio kurske izbočine s time
da u toku obrambene operacije iscrpi neprijatelja poslije čega prelazi
u protuofenzivu i u suradnji s Brjanskim i Zapadnim frontom razbija
grupaciju njemačkih jedinica u rajonu Orela.
Voronješki front koji brani južni dio kurske izbočine također
treba oslabiti i iscrpsti neprijatelja, nakon čega u suradnji sa Stepskim
frontom i desnim krilom Jugozapadnog fronta prelazi u protuofenzivu
i završava razbijanje neprijatelja u rajonu Bjelgoroda i Harkova.
Glavne napore Voronješki front će koncentrirati na svojem lijevom
boku na sektoru 6. i 7. gardijske armije.
 Stepski front koji se nalazi iza Centralnog i Voronješkog fronta
na liniji Izmalkovo-Livni-rijeka Kšenj-Bjeli Kolodez dobio je zadatak
da pripremi obranu na spomenutoj liniji i da osigura neutraliziranje
mogućih proboja neprijatelja iz pravca Centralnog i Voronješkog
fronta, a isto tako da bude spreman prijeći u ofenzivu.
Jedinice Brjanskog fronta i lijevog krila Zapadnog fronta moraju
surađivati s Centralnim frontom u ometanju neprijateljske ofenzive i
također moraju biti spremne da prijeđu u ofenzivu na orelskom pravcu.
Centralni štab partizanskog pokreta dobio je zadatak da u
neprijateljevoj pozadini organizira masovne diverzije na svim
važnijim neprijateljskim komunikacijama u Orelskoj, Harkovskoj i
drugim oblastima i da prikuplja i šalje u Glavni stan važne
obavještajne podatke o neprijatelju.
Da bismo vezali neprijateljske jedinice i da ne bismo dopustili
manevriranje njegovih rezervi, predviđene su pojedinačne ofenzivne
operacije na mnogim pravcima na jugu zemlje i na sjeverozapadnom
pravcu.
Za buduću bitku u rajonu Kurska sovjetske jedinice su se
pripremale u svibnju i lipnju. Osobno sam proveo oba ta mjeseca u
jedinicama Voronješkog i Centralnog fronta proučavajući situaciju i
tok priprema naših jedinica za buduće djelovanje.
Evo jedan od tipičnih izvještaja Glavnom stanu Vrhovne
komande iz tog vremena.

»22. 5. 43. 4. 48.

Drugu Ivanovu41
Referiram situaciju 25. 5. 43. na Centralnom frontu.
1. Dana 21. 5. svim vrstama izviđanja ustanovljeno je: u prvoj
liniji obrane neprijatelj ispred Centralnog fronta ima 15 pješadijskih
divizija; u drugoj liniji i rezervi – 13 divizija od kojih tri tenkovske.

41
Pseudonim J.V. Staljina (пар. autora)
 Osim toga imamo izvještaje da su južno od Orela koncentrirane
2. tenkovska divizija i 36. motorizirana divizija. Vijesti o tim dvjema
divizijama moraju se provjeriti.
4. neprijateljska tenkovska divizija koja se prije nalazila zapadno
od Sevska nekamo je prebačena. Osim toga u rajonu Brjanska i
Karačeva nalaze se tri divizije, od kojih su dvije tenkovske.
Prema tome, 25. 5. neprijatelj može protiv Centralnog fronta
djelovati sa 33 divizije od kojih je šest tenkovskih.
Instrumentalnim i vizualnim izviđanjem fronta otkriveno je 800
topova, uglavnom 105 i 150 milimetara.
Glavnu masu artiljerije neprijatelj ima protiv 13. armije, lijevog
krila 48. armije i desnog krila 70. armije, to jest na sektoru Trošno-
Pjervoje Pozdejevo. Iza te glavne artiljerijske grupacije na liniji
Zmejevka-Krasna Rošča nalazi se 600-700 tenkova. Pri tome se
glavna masa nalazi istočno od rijeke Oke.
U rajonu Orela, Brjanska, Smolenska neprijatelj je koncentrirao
600-650 aviona. Glavnu grupaciju avijacije neprijatelj ima u rajonu
Orela.
Posljednje dane neprijatelj se i na zemlji i u zraku drži pasivno
ograničavajući se na slabo zračno izviđanje i rijetke vatrene napade.
Na prednjem položaju i u dubini taktičke obrane neprijatelj se
ukopava, naročito pojačano razvija svoje obrambene položaje ispred
fronta 13. armije i na sektoru Krasna Slobodka-Senjkovo, gdje se već
pojavila druga linija obrane iza rijeke Neruč. Prema podacima
promatrača neprijatelj na tom pravcu stvara treću liniju obrane tri do
četiri kilometra sjeverno od rijeke Neruč.
Zarobljenici izjavljuju da njemačka komanda zna o našoj
grupaciji južno od Orela i o našoj pripremanoj ofenzivi i njemačke
jedinice su upozorene na to. Zarobljeni avijatičari izjavljuju da
njemačka komanda navodno sama priprema ofenzivu i zbog toga se
privlači avijacija.
Osobno sam bio na prednjem položaju 13. armije, s raznih točaka
promatrao sam obranu neprijatelja, njegovo djelovanje, razgovarao s
komandantima 70. i 13. armije, s komandantima Galaninjim,
Puhovom i Romanjenkom i zaključio da na prednjem položaju nema
neposredne opasnosti od neprijateljske ofenzive.
Možda se varam; možda neprijatelj veoma vješto maskira svoje
pripreme za ofenzivu, ali analizirajući raspored njegovih tenkovskih
jedinica, nedovoljnu gustoću pješadijskih jedinica, odsutnost grupacija
teške artiljerije i razbacanost rezervi, smatram da neprijatelj ne može
prijeći u ofenzivu do konca svibnja.
2. Obrana naše 13. i 70 armije organizirana je pravilno i duboko
ešelonirana. Obrana 48. armije organizirana je slabo, ima veoma slabu
gustoću artiljerije i ako neprijatelj udari na armiju Romanjenka i
zamisli da zaobiđe Maloarhangelsk s istoka kako bi zaobišao glavnu
grupaciju Kostina,42 Romanjenko neće moći izdržati udar. A rezerve
fronta nalaze se uglavnom iza Puhova i Galanina i neće stići na vrijeme
u pomoć Romanjenku.
Smatram da Romanjenka treba pojačati na račun rezerve Glavnog
stana dvjema pješadijskim divizijama, trima tenkovskim pukovima T-
34, dvama protutenkovskim pukovima i dvama minobacačkim ili
artiljerijskim pukovima iz rezerve Glavnog stana. Ako to bude dano
Romanjenku, on može organizirati dobru obranu i bude li potrebno,
može u čvrstoj grupaciji prijeći u ofenzivu.
U obrani Puhova i Galanina i drugih armija fronta osnovno je što
nedostaje lovačko-protutenkovskih pukova. Danas front ima svega
četiri takva puka, od njih se dva bez vuče nalaze u pozadini fronta.
Zbog velike nepopunjenosti bataljona i pukova 45-milimetarskim
topovima, protutenkovska obrana prvih ešelona i na prednjim
položajima slabo je organizirana.
Smatram da Kostinu treba što brže dati četiri puka lovačko-
protutenkovska (s Romanjenkom 6), tri puka samohodne 152-
milimetarske artiljerije.
3. Priprema Kostina za ofenzivu nije završena. Razmotrivši to
pitanje na terenu s Kostinim i Puhovim došli smo do zaključka da

42
Pseudonim К. К. Rokosovskog (пар. autora).
sektor proboja treba prebaciti za dva-tri kilometra zapadnije od sektora
koji je predvidio Kostin, to jest uključivši do Arhangelska i u prvom
ešelonu pustiti jedan pojačan korpus s oklopnim korpusom zapadnije
od željezničke pruge.
Kostin neće moći izvršiti planirani proboj s artiljerijskom
grupacijom, jer je neprijatelj znatno pojačao i dublje ešelonirao svoju
obranu na tom pravcu.
Da bi proboj postao realniji, Kostinu bi trebalo prebaciti još jedan
artiljerijski korpus.
Front ima prosječno 1,5 borbeni komplet municije.
Molim da se Jakovoljeva zaduži da u toku dva tjedna dostavi
frontu tri kompleta osnovnih kalibara.
4. Puhov sada ima 12 divizija, šest je od njih ujedinjeno u dva
korpusa, a sa šest divizija Puhov neposredno rukovodi. U interesu
stvari molim narediti da se hitno formira i prebaci za Puhova dvije
komande korpusa, jednu komandu korpusa formirati i prebaciti za
Galanina koji sada ima pet posebnih divizija osim jednog pješadijskog
korpusa.
Molim vašu odluku
Jurjev43
Br. 2069.«

Na isti način proučavala se situacija i u jedinicama Voronješkog

fronta, o čemu sam odmah izvijestio Glavni stan. Prateći svaki korak
neprijatelja i analizirajući situaciju, komande frontova i njihovi štabovi
također su odmah. izvještavali Generalštab i Glavni stan.
Prateći rad štabova jedinica, frontova i Generalštaba moram reći
da je njihova neumorna djelatnost odigrala najvažniju ulogu u
borbama u ljetnom razdoblju. Oficiri u štabu i danju i noću marljivo
su skupljali i analizirali podatke o jedinicama neprijatelja, o njihovim

43
Pseudonim G. K. Žukova (Red,)
mogućnostima i namjerama. Obrađeni podaci slali su se komandi koja
je donosila glavne odluke.
Da bi se razradio plan djelovanja jedinica u rajonu kurske
izbočine, Glavni stan i Generalštab morali su organizirati savjesno
izviđanje kako bi dobili podatke o rasporedu neprijateljskih jedinica,
o pregrupiranju oklopnih i artiljerijskih jedinica, bombarderske i
lovačke avijacije i, što je najvažnije, podatke o namjerama komande
neprijateljskih jedinica.
Onaj tko je upoznat s opsegom i metodom priprema krupnih
operacija može ocijeniti složenost i raznovrsnost rada štabova i
komande u pripremanju kurske bitke.
Obrađujući dobivene podatke, Generalštab ih je morao savjesno
analizirati, donijeti sigurne zaključke na temelju mnogobrojnih
saopćenja, među kojima su mogla biti i dezinformacijska i pogrešna.
Jer, takav svestran rad, kao što je poznato, obavljaju tisuće ljudi u
organima obavještajne i vojne obavještajne službe, partizani i
simpatizeri naše borbe.
Pripremajući se za akciju neprijatelj se služio specijalnim
mjerama da bi prikrio svoje namjere: lažnim pregrupiranjem i drugim
lažnim akcijama. U tome su se viši štabovi morali snaći i odvojiti
istinito od lažnoga.
Takav rad može biti organiziran u velikim razmjerima samo
prema uputama iz centra ujedinjenjem svih napora, a ne na temelju
pojedinačnih ideja ili pretpostavki.
Dakako, i u takvom sistemu moguće su neke pogreške.
Tako su Glavni stan i Generalštab smatrali da neprijatelj stvara
najjaču grupaciju u rajonu Orela za djelovanje protiv Centralnog
fronta. A u stvari se pokazalo da je mnogo jača grupacija protiv
Voronješkog fronta gdje je djelovalo osam tenkovskih divizija, jedna
motorizirana divizija, dva posebna bataljona teških tenkova i divizion
jurišnih topova. U njoj je bilo oko 1800 tenkova i jurišnih topova.
Tenkovska neprijateljska grupacija koja je djelovala protiv Centralnog
fronta imala je samo 1200 tenkova i jurišnih topova. Time se i može
objasniti da je Centralni front lakše odbio nastupanje neprijatelja nego
Voronješki front.
Kako su bile raspoređene naše osnovne grupe jedinica uoči
početka bitke?
Najopasniji sektor obrane u rajonu Bjelgoroda zauzimale su 6.
gardijska armija pod komandom generala L. M. Čistjakova i 7.
gardijska pod komandom generala M. S. Šumilova. Neposredno iza 6.
armije u drugom ešelonu fronta obrane na pravcu Obojana nalazila se
1. oklopna armija pod komandom generala M. E. Katukova. Iza spoja
6. i 7. armije, braneći pravac na Koroču i Prohorovku, stajala je 69.
armija. Rezerve fronta – 35. gardijski pješadijski korpus i 2. gardijski
oklopni korpus nalazili su se u rajonu Koroče, 5. gardijski oklopni
korpus južno od Obojana.
Prva oklopna armija za sve svoje jedinice pripremila je
obrambene linije i jake inžinjerijske objekte kako bi u slučaju potrebe
dočekala neprijateljske jedinice na mjestu vatrom tenkova i svim
drugim oružjem.
Stvaralačkim radom jedinica bila je najsavjesnije razrađena
suradnja vatrenih sistema sa susjednim jedinicama kako po frontu tako
i po dubini, a isto tako suradnja s avijacijom.
Na najopasnijem sektoru Centralnog fronta u rajonu Ponirej
branila se 13. armija pod komandom generala N. P. Puhova. Iza spoja
te armije i 70. armije I. V. Galanjina u operativnoj dubini nalazila se
2. oklopna armija pod komandom generala A. G. Rodina.
U rezervi fronta nalazili su se 9. i 19. oklopni korpus i nekoliko
lovačkih protutenkovskih artiljerijskih jedinica. Jedinice fronta
podržavala je iz zraka 16. zrakoplovna armija pod komandom generala
S. I. Rudenka.
Želio bih nešto reći i o našim rezervama. Pripremajući kursku
operaciju Glavni stan je uložio goleme napore da ima na raspolaganju
velike rezerve.
Na liniji Livni-Stari Oskol bile su koncentrirane jedinice
Stepskog fronta koje su bile predviđene za neutraliziranje slučajnih
potreba i kao moćna frontovska grupacija za prijelaz u opću ofenzivu.
U sastav Stepskog fronta bile su uključene 5. gardijska armija generala
A. S. Žadova, 27, 53, 47. armija, 5. gardijska oklopna armija, 1.
gardijski mehanizirani korpus, 4. gardijski oklopni i 10. oklopni
korpus, 3,5, 7. konjički korpus. Iz zraka je Stepski front podržavala 5.
zrakoplovna armija. Komandant fronta bio je general-pukovnik I. S.
Konjev, član Vojnog savjeta bio je general-lajtnant I. Z. Susajkov,
načelnik štaba fronta – general-lajtnant M. V. Zaharov.
Stepski front imao je veoma važan zadatak. Nije smio dopustiti
dubok prodor neprijatelja koji je napadao, a pri prijelazu naših jedinica
u protuofenzivu njegov je zadatak bio da pojača snagu udara naših
jedinica u dubinu. Kako su jedinice fronta bile raspoređene na znatnoj
udaljenosti od neprijatelja, mogao je slobodno manevrirati svim
snagama fronta ili jednim njegovim dijelom.
Po svojem sastavu i namjeni Stepski front se suštinski razlikovao
od Rezervnog fronta koji je u jesen 1941. djelovao na prilazima
Moskvi. Tada je Rezervni front u suštini bio drugi operativni ešelon
koji je raspolagao osnovnim snagama na pozadinskim linijama
Zapadnog fronta.
Potkraj lipnja situacija se definitivno razbistrila i postalo nam je
jasno da će upravo ovdje, u rajonu Kurska, a ne negdje drugdje,
neprijatelj idućih dana prijeći u ofenzivu.
Dana 30. lipnja telefonirao mi je J. V. Staljin. Naredio je da
ostanem na orelskom pravcu i da koordiniram djelovanje Centralnog,
Brjanskog i Zapadnog fronta.
– Na Voronješki front – rekao je Staljin – šaljemo Vasiljevskoga.
Tih sam dana na Centralnom frontu radio zajedno s K. K.
Rokosovskim u jedinicama 13. armije, u 2. oklopnoj armiji i rezervnim
korpusima. Na sektoru 13. armije gdje se očekivao glavni udar
neprijatelja, stvorena je iznimno velika gustoća artiljerijske vatre. U
rajonu Ponirija bio je postavljen 4. artiljerijski korpus rezerve Glavne
komande koji je imao u svojem sastavu 700 topova i minobacača.
Ovdje su bile i sve osnovne snage frontovskih artiljerijskih jedinica i
rezerve Vrhovne komande. Artiljerijska gustoća iznosila je 92 topa i
minobacača na kilometar fronta.
Da bi se odbio masovni tenkovski udar, protutenkovska obrana
gradila se na svu dubinu rasporeda jedinica i bila je maksimalno
zasićena artiljerijom, tenkovima i inžinjerijsko-minskim sredstvima.
Na Centralnom frontu najsnažnija protutenkovska obrana bila je
organizirana na sektoru 13. armije i na krilima 48. i 70. armije koje su
se vezale na nju. Protutenkovska artiljerijska obrana na sektoru 13.
armije Centralnog fronta iznosila je više od 30 jedinica na kilometar
fronta.
Na Voronješkom frontu u zoni 6. i 7. gardijske armije gustoća je
iznosila 15,6 topova na kilometar fronta, a ako se računaju sredstva u
drugom ešelonu, onda oko 30 topova na kilometar. Osim toga
protutenkovska obrana na tom sektoru bila je pojačana dvama
tenkovskim pukovima i jednom tenkovskom brigadom.
Na svim pravcima koje su ugrožavali tenkovi obrana se sastojala
od protutenkovskih obrambenih točaka i rajona. Osim artiljerije i
tenkova mnogo se primjenjivalo miniranje, kopali su se
protutenkovski rovovi, eskarpe i druga inžinjerijsko-obrambena
sredstva. Mnogo su se primjenjivali pokretni odredi za zapreke i
protutenkovske rezerve.
Sve te protutenkovske mjere bile su dosta efikasne – dolazilo je
do izražaja golemo iskustvo postignuto u dotadašnjim teškim
borbama. Neprijateljskim tenkovskim jedinicama pripreman je poraz
koji je umnogome morao pomoći općem razbijanju neprijatelja.
Iz zaplijenjenih dokumenata i izviđanjem utvrđeno je: protiv
Centralnog i Voronješkog fronta djeluje avijacija u sastavu 1, 4. i 8.
zrakoplovnog korpusa s više od 2000 borbenih aviona pod
zajedničkom komandom feldmaršala Richthofena.
Počevši od ožujka neprijateljska avijacija postepeno je
povećavala zračne napade na željezničke čvorove, na ceste, gradove i
važne pozadinske objekte, a od lipnja sve je češće napadala naše
jedinice i pozadinu.
 Zaštitu jedinica i cijele kurske izbočine osiguravale su 2, 5. i 16.
zrakoplovna armija i dvije lovačke divizije protuzračne zemaljske
obrane. Vodeći računa o budućoj neprijateljskoj ofenzivi frontovi su
bili znatno pojačani protuavionskim sredstvima koja su im omogućila
da zaštite vatrom velik broj objekata, tučenjem ciljeva u dva, tri, četiri
i čak pet slojeva visine.
Zenitna artiljerijska obrana bila je povezana s lovačkom
avijacijom i s cijelom službom osmatranja, obavještavanja i
navođenja. Savjesno i dobro organizirana protuzračna obrana frontova
i cijele kurske izbočine omogućila je da se jedinice sigurno zaštite i da
se neprijateljskoj avijaciji nanesu veliki gubici.
Dubina inžinjerijske obrane frontova dostigla je više od 150
kilometara, a ako uzmemo u obzir i Stepski front, ukupna dubina
iznosila je 250-300 kilometara. U inžinjerijskom pogledu frontovi su
učinili neobično mnogo. Jedinice su imale mogućnost da se obrane od
vatre i da efikasno uništavaju neprijatelja koji je nastupao.
Uistinu divovski posao obavile su pozadine frontova, armija i
jedinica. Na žalost, kod nas veoma malo pišu o pozadini, o radnicima
pozadinske službe koji su svojim radom, stvaralačkom inicijativom
pomagali jedinicama i komandi svih stupnjeva da razbiju neprijatelja,
i da završe rat svjetski povijesnim pobjedama.
Uopće, bez dobro organizirane pozadine koja precizno
funkcionira ne može se uspješno voditi suvremeni rat. Odsutnost
sigurnog materijalno-tehničkog osiguranja jedinica u procesu
operacija neizbježno dovodi do neuspjeha.
»Bez veoma brižljivo organizirane pozadine koja se temelji na
točnim matematičkim proračunima, bez organiziranja pravilnog
snabdijevanja fronta svim onim što mu je potrebno da bi vodio vojne
operacije, bez najpreciznije evidencije transporta koji osigurava
snabdijevanje pozadine, bez organizacije službe evakuacije, ne može
se zamisliti bilo kakvo pravilno, razumno vođenje velikih ratnih
operacija« – govorio je M. V. Frunze.44

44
M. V. Frunze. Izabranije proizvedeni ja, M., Voenizdat, 1950, str. 306.
 Na čelu pozadine Centralnog fronta stajao je general N. A.
Antipenko. Još u periodu bitke kod Moskve bio je načelnik pozadine
49. armije Zapadnog fronta. Već se tada pokazao kao istaknuti
organizator pozadinske službe. Važan posao izvršio je i načelnik
pozadine Prvog ukrajinskog fronta general N. P. Anisimov koji je
mnogo pomogao u materijalno-tehničkom snabdijevanju jedinica što
su vodile borbu u složenim uvjetima. I u jedinicama i u pozadini N. P.
Anisimov uživao je velik autoritet. Naročito sam ga zapamtio za
vrijeme operacije Proskurov Černovic kad je odlično riješio
organizaciju pozadine fronta, bez obzira na veliku proljetnu lapavicu.
Da bi se osiguralo djelovanje frontova prema planu Glavnog
stana, trebalo je izvršiti golem posao u materijalno-tehničkom
osiguranju operacije. Poznato je da je samo u borbenim operacijama
sudjelovalo 1,336.000 ljudi, 3444 tenka i samohodnih topova, 19.100
topova i minobacača, 2900 aviona (uračunavši avijaciju daljnjeg
dometa i 17. zrakoplovnu armiju Jugozapadnog fronta).
Usprkos lošim vremenskim prilikama, velikih prometnih
poteškoća i pokušaja neprijatelja da napadima avijacije omete dovoz
svega potrebnoga za buduću operaciju, pozadine frontova izvanredno
su riješile zadatke koji su im postavljeni. Potpuno su osigurale ne samo
obrambeni period bitke već i brz prijelaz u protuofenzivu.
Teško bih mogao reći koji je front imao bolje organiziranu
pozadinu, ali uzimajući u obzir da je Centralnom frontu trebalo manje
vremena za materijalno osiguranje prijelaza u protuofenzivu, smatram
da je ovdje pozadina radila operativno najbolje i prije početka i za
vrijeme same operacije. Dakako, veliku je ulogu odigrao razmjer
pomicanja fronta u toku operacije.
Moram istaći da su se vojni savjeti frontova mnogo bavili
pitanjima pozadine.
Veliku pomoć pozadini i neposredno jedinicama davalo je
domaće stanovništvo rajona kurske izbočine. Industrijska poduzeća
prifrontovskih rajona popravljala su tenkove, avione, automobile,
artiljerijsku i drugu tehniku. Šile su se uniforme i bolnička odjeća.
Golem posao izvršen je u izgradnji obrambenih linija, izgradnji i
popravku cesta.
Može se reći da su front i pozadina ovdje zaista bili sjedinjeni.
Svatko je radio sve što je mogao za pobjedu nad neprijateljem. U tom
se sjajno pokazao zajednički cilj našeg naroda i oružanih snaga u borbi
za socijalističku domovinu.
Generali N. F. Vatutin i K. K. Rokosovski mnogo su se bavili
pitanjima pozadine čime se znatno može objasniti dobro materijalno-
tehničko osiguranje jedinica na početku bitke.
O naporima tih teških dana ispričao je maršal Sovjetskog Saveza
A. M. Vasiljevski u svojem članku »Povijesni sukob« koji je objavljen
u »Pravdi« 4. srpnja 1968. u povodu 25. godišnjice poraza njemačko-
fašističkih jedinica kod Kurska.
»Teško se može nabrojiti sve što su proveli Državni komitet za
obranu, Glavni stan i Generalštab za pripremanje odlučujuće bitke na
kurskoj izbočini – piše A. M. Vasiljevski. – Bio je to ogroman, uistinu
divovski rad.
Među tim mjerama bilo je i stvaranje višelinijske obrane na
kurskom pravcu u ukupnoj dubini od 250-300 kilometara,
prebacivanje u rajon istočno od Kurska moćne strateške rezerve
Glavnog stana – Stepskog fronta i ostvarenje najveće koncentracije
materijalnih sredstava i jedinica za cijelog rata u rajonu Kurska te
organizacija specijalnih zračnih operacija za uništavanje
neprijateljskih komunikacija i osvajanje prevlasti na nebu, aktiviranje
djelovanja partizana kako bi se organizirale masovne diverzije u
pozadini neprijatelja i dobili veoma važni obavještajni podaci i još niz
mjera za političko osiguranje predstojećih akcija Crvene armije.«
Tako se u svim kopnenim i zrakoplovnim jedinicama u svibnju
vršila napeta borbena priprema. Svaki borac i komandir pripremao se
za susret s neprijateljem.
I taj sukob uskoro je počeo...
Pomoću svih vrsta izviđanja Glavni stan i frontovi uspjeli su
utvrditi vrijeme kada će neprijatelj prijeći u ofenzivu. Dana 2. srpnja
Glavni stan je upozorio komandante frontova da bi neprijatelj mogao
početi ofenzivu od 3. do 6. srpnja.
Sada je naš najhitniji zadatak bio: osigurati moćnu artiljerijsku i
avijacijsku protupripremu sovjetskih jedinica.
Uvečer 4. srpnja bio sam u štabu K. K. Rokosovskoga. Nakon
razgovora preko direktne telefonske veze s A. M. Vasiljevskim, koji
se nalazio u štabu N. F. Vatutina, doznao sam o rezultatu borbe s
prednjim neprijateljskim odredima u rajonu Bjelgoroda. Bilo je očito
da se potvrđuju podaci koje smo tog dana dobili od zarobljenog
vojnika 168. pješadijske divizije, to jest da neprijatelj počinje ofenzivu
u zoru 5. srpnja i da će Voronješki front, kako je bilo predviđeno
planom Glavnog stana, izvršiti artiljerijsku i avijacijsku
protupripremu.
Te sam vijesti odmah predao K. K. Rokosovskome i M. S.
Malinjinu.
U tri sata ujutro K. K. Rokosovskom je telefonirao komandant
13. armije general N. P. Puhov i izvijestio ga da je zarobljeni pionir 6.
pješadijske divizije saopćio o spremnosti njemačkih jedinica da krenu
u ofenzivu. Rekao je: orijentacijsko vrijeme 3 sata ujutro 5. srpnja.
K. K. Rokosovski me upitao:
– Što da radimo? Da izvijestimo Glavni stan, ili da izdamo
naređenje za provedbu protupripreme?
– Ne smijemo gubiti vrijeme, Konstantine Konstantinoviču. Izdaj
naređenje kako je predviđeno planom fronta i Glavnog stana, a ja ću
smjesta telefonirati vrhovnom komandantu i izvijestiti ga o dobivenim
podacima i donesenoj odluci.
Spojili su me s vrhovnim komandantom. Bio je u Glavnom stanu
i upravo je završio razgovor s A. M. Vasiljevskim. Izvijestio sam ga o
dobivenim podacima i donesenoj odluci da izvršimo protupripremu. J.
V. Staljin je odobrio odluku i naredio da ga češće obavještavamo.
– Bit ću u Glavnom stanu i čekati razvitak događaja – rekao je.
Osjećao sam da je vrhovni komandant veoma napet. I svi mi, bez
obzira na to što smo uspjeli izgraditi duboku ešeloniranu obranu i što
smo u rukama sada imali moćna sredstva udara, bili smo veoma
uznemireni i uzbuđeni. Bila je duboka noć, ali san je prošao kao rukom
skinut.
Kao i uvijek u takvim slučajevima K. K. Rokosovski i ja otišli
smo u štab fronta načelnika štaba Centralnog fronta. M. S. Malinjina
poznavao sam iz vremena bitke za Moskvu; tada je bio načelnik štaba
16. armije. Bio je to svestrano pripremljen komandant, štabni oficir
visoke klase. Odlično je izvršavao obaveze. Mnogo mu je pomagao
načelnik operativnog odjeljenja general S. I. Bojkov. Skroman,
marljiv, inicijativan bio je desna ruka načelnika štaba fronta. I sada,
usprkos brojnim telefonskim pozivima, nestrpljivim pitanjima i
zahtjevima, on je ostao miran kao uvijek.
Tu se nalazio načelnik štaba artiljerije fronta pukovnik G. S.
Nadisev. Svakog je časa izlazio da razgovara s komandantima
artiljerijskih jedinica rezerve Vrhovne komande i s komandantom
artiljerije fronta generalom V. I. Kazakovim koji se u to vrijeme
nalazio u 4. artiljerijskom korpusu.
Treba reći da su štabovi artiljerije i svi komandanti artiljerije
frontova, armija i operativnih jedinica dobro i pametno organizirali
artiljerijsku obranu protupripreme.
U 2 sata 20 minuta izdano je naređenje za početak protupripreme.
Sve se zavrtjelo, uskomešalo, čula se užasna tutnjava – počela je
najveća bitka u rajonu kurske izbočine. U toj paklenoj »simfoniji«
zvukova upravo su se slili u jedno udari teške artiljerije, eksplozije
avionskih bomba, reaktivnih granata M-31, »kaćuša« i neprekidno
urlanje avionskih motora.
Od našega štabnog mjesta neprijateljske jedinice bile su udaljene
najviše 20 kilometara. Slušali smo i osjećali orkansku vatru i nehotice
se u našoj mašti pojavila strašna slika na polaznom mostobranu
neprijatelja koji se iznenada našao pod udarom protupripreme.
Iznenada zatečeni neprijateljski vojnici i oficiri sigurno su zabili
nosove u zemlju, u prvu najbližu rupu, jarak, rov, u bilo kakvu
pukotinu samo da se sakriju od užasne snage eksplozija bomba,
granata, mina...
 U 2 sata 30 minuta, kad je protupriprema bila u punom jeku,
nazvao je vrhovni komandant.
– Onda? Jeste li počeli?
– Počeli smo.
– Kako se ponaša neprijatelj?
Izvijestio sam ga da je neprijatelj pokušao odgovoriti na našu
protupripremu pojedinim baterijama, ali je brzo zašutio.
– U redu. Još ću nazvati.
Tada je bilo teško odmah točno odrediti rezultate naše
protupripreme, ali nastupanje koje je neprijatelj počeo u 5 sati 30
minuta nije bilo dosta organizirano i nije počelo istodobno na svim
mjestima. Bilo je očito da je neprijatelj pretrpio ozbiljne gubitke.
Vojnici zarobljeni za vrijeme borbe ispričali su da je naš udar za
njih bio potpuno neočekivan. Prema njihovim izjavama silno je
stradala artiljerija i gotovo je svuda bila oštećena veza, sistem
promatranja i upravljanja.
Međutim treba reći da do početka djelovanja neprijatelja naš plan
protupripreme još nije bio završen u svim detaljima. Nisu bila točno
otkrivena mjesta koncentracije na polaznim položajima i konkretan
raspored ciljeva u noći od 4. na 5. srpnja. Premda obavještajno-
izviđačkim sredstvima kojima smo tada raspolagali nije bilo lako
utvrditi gdje se nalaze ciljevi, ipak se moglo učiniti mnogo više nego
je učinjeno.
Zbog toga smo veoma često morali pucati nasumce, a ne po
konkretnim ciljevima. To je neprijatelju omogućilo da izbjegne
masovne žrtve. Za dva, dva i pol sata uspio je prijeći u nastupanje i već
prvog dana, bez obzira na neobičnu gustoću vatre naše obrane,
napredovao je 3-6 kilometara. To se ne bi dogodilo da je bila bolja
organizacija protupriprema i da je neprijatelj značajnije tučen.
Istina, ne smije se zaboraviti da se protupriprema obavljala noću,
zbog čega je sudjelovanje avijacije bilo beznačajno i, moram otvoreno
reći, slabo efikasno; udari po neprijateljskim aerodromima u zoru nisu
postigli potpuni cilj jer je u to vrijeme njemačka komanda već
pokrenula svoju avijaciju radi suradnje s kopnenim jedinicama.
Avijacija je mnogo efikasnije djelovala napadajući taktički
borbeni poredak i kolone neprijatelja koje su se pregrupirale u toku
borbe.
Svakako je artiljerijska protupriprema nanijela neprijatelju velike
gubitke i dezorganizirala upravljanje jedinicama, ali mi smo ipak
očekivali veće rezultate. Prateći tok borbe i ispitujući zarobljenike
zaključio sam da su i Centralni i Voronješki front počeli prerano
protupripremu; njemački vojnici su još spavali u rovovima,
bunkerima, jarugama, a tenkovske jedinice bile su skrivene u polaznim
rajonima. Bilo bi bolje da smo protupripremu počeli oko 30-40 minuta
kasnije.
Između četiri i pol i pet sati 5. srpnja zajedno s pojavom
neprijateljske avijacije otvorena je artiljerijska vatra po obrani
Centralnog fronta i bila je naročito snažna po jedinicama 13. armije.
Za pola sata njemačke jedinice počele su nastupati.
Neprijatelj je bacio u juriš u prvom jurišnom ešelonu tri
tenkovske i pet pješadijskih divizija. Udaru su bile izložene jedinice
13. armije i krila susjedne 48. i 70. armije. Juriš je dočekan snažnom
vatrom cijelog sistema naše obrane i odbijen je s gubicima njemačko-
fašističkih jedinica.
Tokom cijelog 5. srpnja neprijatelj je izvršio pet žestokih juriša
pokušavajući se probiti u našu obranu, ali nije postigao značajnije
rezultate. Gotovo na svim sektorima fronta jedinice su čvrsto stajale
na svojim položajima i činilo se da nema snage koje bi ih pokrenula s
mjesta. Samo potkraj dana u rajonu Oljhovatke i još na nekim
mjestima neprijatelj se uklinio u našu obranu na dubinu od 3 do 6
kilometara.
Naročito su se hrabro borili vojnici 13. armije, među njima 81.
divizija generala A. A. Barinova, 15. divizija pukovnika V. N.
Džandžgavija, 307. divizija generala M. A. Jenšina i 3. lovačka
protutenkovska artiljerijska brigada pukovnika V. N. Rukosujeva.
Silan je udar na sebe primila baterija kapetana G. I. Igiševa koja je za
jedan dan uništila 19 neprijateljskih tenkova. Svi borci te baterije
junački su poginuli, ali nisu propustili neprijatelja.
Hrabro se tukla 70. armija generala I. O. Galanjina koja je bila
sastavljena od dobro obučenih graničara Dalekog istoka, Zabajkala i
Srednje Azije.
Uvečer je donesena odluka da se ujutro idućeg dana, to jest 6.
lipnja, uvede u borbu 2. oklopna armija i rezervni 19. oklopni korpus
koji su u uskoj suradnji s jedinicama 13. armije morali izvršiti
protuudar, odbaciti neprijatelja na polazni položaj i uspostaviti cijeli
sistem obrane na sektoru 13. armije.
Naročito veliku hrabrost pokazale su jedinice 17. gardijskog
pješadijskog korpusa. 203. gardijski pješadijski puk 70. gardijske
divizije pod komandom majora V. O. Konovalenka odbio je 6. srpnja
šesnaest neprijateljskih juriša i nanio mu teške gubitke.
Međutim, bez obzira na dobro organiziranu obranu, veliku
hrabrost i masovno junaštvo naših jedinica, neprijateljske su jedinice
5. i 6. srpnja uz cijenu velikih gubitaka na pojedinim sektorima
napredovale oko 10 kilometara. Bez obzira na goleme gubitke oba
dana harala je njegova avijacija. Ali taktičku obranu neprijatelj nije
uspio probiti.
Pregrupiravši svoje udarne tenkovske jedinice neprijatelj je
ujutro 7. srpnja energično počeo juriš na Ponire. Ovdje je obranu
držala 307. pješadijska divizija pod komandom general-majora M. A.
Jenšina pojačana 5. artiljerijskom divizijom, 13. protutenkovskom
artiljerijskom brigadom, 11. i 22. minobacačkom brigadom.
U rajonu Poniri cijeli dan nije prestala neprekidna grmljavina
ogorčene kopnene i zračne borbe. Neprijatelj je u bitku stalno bacao
nove tenkovske jedinice, ali i ovdje nije uspio slomiti obranu.
Dana 8. srpnja pojačani su juriši u pravcu Oljhovatke. Ovdje je
neprijatelj ponovno naišao na herojsku izdržljivost sovjetskih boraca.
Naročito su se istakli artiljeristi 3. lovačke protutenkovske artiljerijske
brigade pukovnika V. N. Rukosujeva. Brigada je vodila
neravnopravnu borbu sa 300 neprijateljskih tenkova.
 Ni u slijedećim pokušajima da probije obranu sovjetskih jedinica
neprijatelj nije postigao rezultate.
Tako do 10. srpnja njemačke jedinice, izgubivši znatan dio
tenkova u koje se Hitler najviše pouzdavao, nisu uspjele napredovati.
Još u toku opisanih borbi ujutro 9. srpnja u komandno mjesto
Centralnog fronta telefonirao mi je J. V. Staljin i upoznavši se sa
situacijom rekao:
– Zar nije vrijeme da u posao uvedemo Brjanski front i lijevo
krilo Zapadnog fronta kako je bilo predviđeno planom?
– Ovdje na sektoru Centralnog fronta neprijatelj više ne raspolaže
snagom da bi mogao probiti obranu naših jedinica – odgovorio sam. –
Da mu ne bismo dali vremena da organizira obranu, na što on mora
prijeći, treba odmah krenuti u ofenzivu svim snagama Brjanskog
fronta i lijevim krilom Zapadnog fronta bez kojih Centralni front ne
može uspješno provesti planiranu protuofenzivu.
– Slažem se. Idite Popovu i uvedite u borbu Brjanski front... Kada
Brjanski front može početi ofenzivu?
– Dvanaestoga.
– Slažem se.
O situaciji na sektorima Voronješkog fronta nisam pitao
vrhovnog komandanta jer sam održavao neposrednu vezu s A. M.
Vasiljevskim i s Generalštabom i znao sam da se ondje i na sektorima
Centralnog fronta vodi ogorčena borba.
Dopuštam sebi da ukratko izložim događaje prvog dana bitke na
sektoru Voronješkog fronta što sam znao iz izvještaja komande fronta
Glavnom stanu.
U 16 sati 10 minuta 4. srpnja neprijatelj je počeo ofenzivu
prednjim odredima. Te su operacije očito imale izviđački karakter.
Dana 5. srpnja iz rajona Streljecki-Tomarovka-Zibino-Trefilovka
nakon artiljerijskog napada i avijacijskog udara neprijatelj je prešao u
napad s najmanje 450 tenkova.
Prvi juriš je odbijen.
 U drugoj polovici dana, bacivši u borbu teške tenkove »tigar«,
neprijatelj je opet krenuo u napad. Taj put je uspio slomiti otpor 52.
gardijske pješadijske divizije pod komandom pukovnika I. M.
Njekrasova i zauzeti niz naseljenih mjesta, među njima Bjerezov,
Gremuči, Bikovo, Kozma-Demjanovku, Voznesenski. Susjedna 67.
gardijska pješadijska divizija pukovnika A. L. Baksova, izvrgnuta
snažnom udaru, napustila je Čerkasko i povukla se na liniju Krasni
Počinok.
U jednom danu borbe njemačko-fašističke jedinice imale su
ogromne gubitke, ali su i jedinice fronta izgubile oko 60 tenkova, 78
aviona, velik broj osobnog sastava.
Iz analize djelovanja neprijatelja osjećalo se da u rajonu
Bjelgoroda njegovim jedinicama rukovode veoma inicijativni i iskusni
generali. To je stvarno bilo tako. Na čelu grupacije stajao je feldmaršal
Manstein.
Kako su se razvijali događaji na Brjanskom frontu?
Uvečer 9. srpnja, kako je naredio vrhovni komandant, bio sam u
štabu fronta gdje sam se sastao s komandantom M. M. Popovim,
članom Vojnog savjeta L. Z. Mehlisom i načelnikom štaba fronta L.
M. Sandalovim. Oni su već dobili naredbu Glavnog stana da jedinice
fronta prijeđu u ofenzivu.
Moram istaknuti golemu operativnu sposobnost i vještinu
načelnika štaba fronta generala L. M. Sandalova da točno planira
ofenzivne akcije i da organizira sistem upravljanja jedinicama.
Poznavao sam ga još iz vremena bitke kod Moskve gdje je obavljao
dužnost načelnika štaba 20. armije. Bio je to jedan od naših
najsposobnijih načelnika štabova koji se izvanredno snalazio u
operativno-strategijskim pitanjima.
Planiranje ofenziva u armijama bilo je ranije razmotreno i
pripremljeno. Na čelu armija stajali su iznimno sposobni i iskusni
generali. Komandant 3. armije bio je general A. V. Gorbatov, 61.
armije – general P. A. Bjelov, 63. - general V. J. Kolpakči, 3. gardijske
oklopne armie – general P. S. Ribalko, 11. gardijske armije Zapadnog
fronta koja je morala nastupati istodobno s Brjanskim frontom general
I. H. Bagramjan.
Bio sam u svim tim armijama Brjanskog i Zapadnog fronta i
prema mogućnostima pomagao sam njihovim komandama savjetima.
Naročito sam detaljno radio u armiji I. H. Bagramjana s kojim
sam odavna bio u dobrim radnim i drugarskim odnosima. U to se
vrijeme kod I. H. Bagramjana nalazio komandant Zapadnog fronta
general V. D. Sokolovski i predstavnik Glavnog stana general H. H.
Voronov koji je rješavao artiljerijska pitanja.
Prilikom razmatranja metoda artiljerijske vatre, o kojoj je
referirao komandant artiljerije 11. gardijske armije general P. S.
Semjonov, rodila se zamisao da neprijatelju suprotstavimo neku njemu
još nepoznatu metodu.
Nakon duge rasprave svi smo odlučili da ne počnemo juriš nakon
artiljerijske pripreme, kako se radilo do sada, što je neprijatelju
pomagalo da odredi početak prijelaza naših jedinica u napad, već za
vrijeme same artiljerijske pripreme u trenutku pojačanja njenog tempa
i snage. Ta se metoda pokazala veoma dobra.
Dana 12. srpnja Brjanski front i pojačana 11. gardijska armija
Zapadnog fronta prešle su u napad. Usprkos duboko ešeloniranoj, silno
razvijenoj obrani, u inžinjerijskom smislu, i upornom otporu
neprijatelja probile su obranu i počele napredovati u općem pravcu na
Orel.
Kao što se i očekivalo, neprijatelj se uznemirio na orelskom
mostobranu i počeo izvlačiti svoje jedinice iz grupacije koje su
djelovale protiv Centralnog fronta i bacati ih protiv Brjanskog fronta i
protiv 11. gardijske armije Zapadnog fronta. To je odmah iskoristio
Centralni front pa je prešao u protuofenzivu.
Tako je ovdje, u rajonu Orela, definitivno propala dugo
pripremana hitlerovska generalna ofenziva. Njemačke jedinice morale
su osjetiti gorčinu teškog poraza i osjetiti moć sovjetskog oružja koje
se svom snagom sručilo na mrskog neprijatelja.
 Međutim u rajonu Bjelgoroda neprijatelj je još nanosio veoma
snažne udare. Dana 6. srpnja na obojanskom pravcu rasplamsala se
krvava borba. S obje strane istodobno su djelovale mnoge stotine
aviona, tenkova i samohodnih topova. Ali neprijatelj nije mogao
probiti čeličnu obranu naših jedinica. Tenkisti, artiljerci i jedinice koje
su se povukle s prednjeg položaja hrabro su odbijali brojne
neprijateljske juriše. Samo 6. srpnja neprijatelj je ovdje izgubio više
od 200 tenkova, desetke tisuća vojnika i oko 100 borbenih aviona.
Privukavši rezerve i pregrupiravši svoje snage neprijatelj je u
zoru 7. srpnja uveo u borbu novu moćnu grupaciju tenkova. Njihova
osnovna masa bačena je protiv 6. gardijske armije i 1. oklopne armije
u pravcu Obojanj-Prohorovka; više od 200 tenkova – protiv 7.
gardijske armije M. S. Šumilova u pravcu Koroča.
Naša 6. gardijska i 1. oklopna armija bile su u noći 7. srpnja hitno
pojačane rezervama fronta.
Ujutro 7. srpnja ponovno su počeli ogorčeni juriši neprijatelja. U
zraku i na zemlji čula se neprekidna grmljavina, cviljenje tenkova i
buka motora.
Jedinice Voronješkog fronta koje su se borile uz snažnu podršku
avijacije nisu dopustile neprijatelju da se probije kroz drugu liniju
obrane, ali se na nekim mjestima ipak uspio ukliniti.
Onda je komanda fronta uvela u borbu na taj opasan sektor 2. i 5.
gardijski oklopni korpus, nekoliko pješadijskih divizija i artiljerijskih
jedinica koje su prebačene s drugih pravaca.
U dva dana neprijatelj je izgubio još najmanje 200 tenkova i
mnogo druge tehnike. Njegove pješadijske jedinice već su u svojim
redovima imale samo polovicu svoga početnog broja. Pregrupiravši
tokom 10. srpnja svoje glavne snage na užem sektoru, neprijatelj ih je
ponovno bacio u pravcu Prohorovke računajući da će ovdje zbrisati
naše oslabljene jedinice. Cijelog 11. srpnja na prohorovskom pravcu
nastavljena je teška borba.
Potkraj dana na sektoru Voronješkog fronta nastupila je opasna
kriza. U skladu s razrađenim planom Glavni stan prebacio je ovamo, u
rajon Prohorovke, iz svojih rezervi 5. gardijsku i 5. gardijsku oklopnu
armiju i ujutro 12. srpnja uveo ih u borbu. Stupivši u borbu 5. gardijska
oklopna armija imala je u stroju više od 800 tenkova i samohodnih
topova. Neprijatelj je na obojanskom i prohorovskom pravcu imao
jednak broj tenkova, ali borbeni duh njegovih jedinica bio je već načet
u ranijim borbama s jedinicama 6. gardijske armije, 1. oklopne armije
i 7. gardijske armije.
Dana 12. srpnja na Voronješkom frontu vodila se najteža borba,
naročito ogorčena na prohorovskom pravcu, gdje je najuspješnije
djelovala 5. gardijska oklopna armija pod komandom generala P. A.
Rotmistrova.
Tog mi je dana u komandno mjesto Brjanskog fronta telefonirao
vrhovni komandant i naredio da hitno odletim u rajon Prohorovke i
preuzmem koordinaciju djelovanja Voronješkog i Stepskog fronta.
Dana 13. srpnja stigao sam na komandno mjesto Voronješkog
fronta gdje se nalazio i komandant Stepskog fronta general I. S.
Konjev. Istoga dana uvečer sreo sam se na komandnom mjestu 69.
armije s A. M. Vasiljevskim.
Upoznavši se sa situacijom, djelovanjem neprijatelja i naših
jedinica, zaključili smo da još energičnije nastavimo započeti
protuudar kako bismo na leđima neprijatelja koji se povlačio zauzeli
linije u rajonu Bjelgoroda koje je on prije držao. Nakon toga,
pripremivši u najkraćem roku jedinice, prijeći svim snagama obaju
frontova u odlučnu protuofenzivu.
Na svim sektorima fronta vodile su se ogorčene, krvave borbe,
gorjele su stotine tenkova i samohodnih topova. Iznad bojnog polja
stajali su oblaci prašine i dima. Bio je to prijelomni trenutak u borbi na
pravcu Bjelgoroda. Izgubivši vjeru u pobjedu, desetkovane hitlerovske
jedinice postepeno su prelazile u obranu. Šesnaestoga srpnja
neprijatelj je definitivno prestao s jurišima i počeo s povlačenjem
svojih pozadinskih dijelova u Bjelgorod. Dana 12. srpnja utvrđeno je i
povlačenje neprijateljskih jedinica pa su samo one koje su bile u
neposrednom kontaktu s našim jedinicama i dalje davale uporan otpor.
 Dana 18. srpnja A. M. Vasiljevski i ja nalazili smo se na sektoru
gdje su se borile jedinice 69. armije pod komandom general-lajtnanta
V. D. Krjučenkina, 5. gardijske armije general-lajtnanta A. S. Zadova
i 5. gardijske oklopne armije general-lajtnanta P. A. Rotmistrova.
Imali smo priliku da osobno promatramo ogorčene borbe u rajonu
sovhoza »Komsomolac« i Ivanovskih naselja, gdje su djelovali 29. i
18. oklopni korpus. Ovdje je neprijatelj davao snažan vatreni otpor,
čak je prelazio u protunapade. Dana 18. srpnja armije P. A.
Rotmistrova i A. S. Zadova potisnule su neprijatelja samo četiri do pet
kilometara, a 6. gardijska armija I. M. Čistjakova zauzela je samo
uzvisinu u rajonu Vjerhopenje. Na vojnicima armije I. M. Čistjakova
zapažao se velik umor. Od 4. srpnja oni nisu ni spavali ni odmarali se.
Bile su potrebne dopunske snage da bi se omelo plansko povlačenje
njemačkih jedinica. Radi toga su se u borbu morali uvesti 18. oklopni
korpus general-majora B. S.Baharova i 29. oklopni korpus general-
majora I. F. Kiričenka kao i dio jedinica 53. armije I. M. Managarova.
Ima mišljenja da komanda Voronješkog fronta, za razliku od
Centralnog fronta, nije znala točno odrediti na kojem će pravcu
neprijatelj nanositi glavni udar pa je zbog toga navodno
dekoncentrirala napore u pojasu širokom 164 kilometra, nije
koncentrirala snage i sredstva na pravcima glavnog neprijateljevog
udara. To nije točno, kao što nije točna ni tvrdnja da je 6. gardijska
armija, na čiju se obranu sručila glavna grupacija koja je nastupala na
Kursk s juga, imala širi pojas obrane (64 kilometra) nego njeni susjedi
koji su imali po 50 kilometara. Prosječna gustoća artiljerije bila je na
sektoru te armije 25,4 topa i 2,4 tenka na kilometar fronta, a na cijelom
pojasu fronta bila je 35,6 topova i 6,9 tenkova.
Glavni stan, Generalštab i komanda Voronješkog fronta
analizirajući situaciju, računali su da će glavni neprijateljski udar biti
ne samo na 6. gardijsku armiju već i na 6. i na 7. gardijsku armiju. Što
se tiče tvrdnje o širini obrambenog pojasa, front obrane 6. i 7. gardijske
armije, gdje se očekivao glavni udar njemačkih jedinica, bio je 114
kilometara, a dviju drugih armija fronta – 130 kilometara. Prosječna
gustoća artiljerije i tenkova nije izračunata dosta točno: na sektorima
38. i 40. armije gustoća artiljerije bila je neznatna, a što se tiče tenkova,
u njihovim armijama bilo ih je sasvim malo.
Istodobno su u pojasu 6. i 7. gardijske armije bile koncentrirane
sve artiljerijske jedinice i rezerve Vrhovne komande, sve tenkovske
jedinice i sve frontovske rezerve. Osim toga u operativnoj dubini »u
potiljku« obrane 6. gardijske armije bila je postavljena i 1. oklopna
armija koja je dobro pripremila obrambenu liniju, a iza spoja 6. i 7.
gardijske armije u dubini razvila se 69. armija na pripremljenoj
obrambenoj liniji. U operativnoj zoni iza 6. i 7. gardijske armije
nalazile su se rezerve fronta – 35. gardijski pješadijski korpus, 2. i 5.
gardijski oklopni korpus.
Prema tome, kritika komande Voronješkog fronta temelji se na
nepoznavanju stvari, na netočnom proračunu snaga, sredstava i
specijalnih uvjeta operativne situacije. Izračunata je samo gustoća
snaga i sredstava armija, ne uzimajući u obzir artiljeriju rezerve
Glavne komande koja se nalazila u pojasu 6. gardijske armije. Što se
pak tiče gustoće tenkova, ovdje je komanda fronta glavno težište
stavila na 1. oklopnu armiju i na 2. i 5. gardijski oklopni korpus.
Da bi se pravilno odredila snaga otpora obrane u velikim bitkama,
treba za proračun uzimati sredstva i snage ne samo taktičke obrane već
i one koje se nalaze u operativnoj dubini, i onda neće biti pogreške.
Što se tiče rezultata obrambene bitke na frontu, ne smije se
zaboraviti da je na 5. i 7. gardijsku armiju Voronješkog fronta
neprijatelj prvog dana napao gotovo sa pet korpusa (2. oklopni korpus
SS, 3. oklopni korpus, 48. oklopni korpus, 52. armijski korpus i dio
korpusa »Raus«), dok je na obranu Centralnog fronta napao trima
korpusima. Lako se može razumjeti razlika u snazi udara njemačkih
jedinica s pravca Orela i iz rajona Bjelgoroda.
Što se tiče osobnih sposobnosti u operativno-strategijskim
pitanjima komandanta Voronješkog fronta N. F. Vatutina, moram s
najvećom objektivnošću izjaviti: bio je to veoma sposoban i hrabar
vojni starješina.
Kako sam već rekao, protuofenziva na kurskoj izbočini
pripremala se još dugo prije prijelaza neprijatelja u ofenzivu. Još u
svibnju je Glavni stan razmotrio plan protuofenzive na orelskom
pravcu pod konspirativnim nazivom »Kutuzov«. Cilj je bio da se
nanese udar orelskoj grupaciji snagama Centralnog, Brjanskog i
lijevog krila Zapadnog fronta sa tri strane pravcima koji su se spajali.
Već sam spomenuo da su 12. srpnja u ofenzivu prešle jedinice
Brjanskog i Zapadnog fronta, a 15. srpnja – Centralnog fronta. Tako
se u rajonu Orela razvila snažna ofenziva triju frontova čiji je
neposredni cilj bio uništiti orelsku neprijateljsku grupaciju.
Protuofenziva koja je ovdje počela, zatim velika iscrpljenost
neprijateljskih jedinica u rajonu Bjelgoroda prisilili su hitlerovsko
rukovodstvo da prizna kako je propao široko zamišljen plan operacije
»Zitadelle«. Da bi se spasila od potpunog poraza, neprijateljska
komanda je odlučila da jedinice feldmaršala Mansteina povuče na
obrambene položaje odakle su počele ofenzivu.
Neprijatelj je to uspio učiniti zbog izuzetnog umora naše 1.
oklopne, 6. i 7. gardijske armije. Dana 23. srpnja glavne neprijateljske
snage povukle su se na bjelgorodsku obrambenu liniju.
Jedinice Voronješkog i Stepskog fronta, stigavši 23. srpnja do
prednjeg kraja njemačke obrane, nisu odmah mogle prijeći u
protuofenzivu premda je to zahtijevao vrhovni komandant. Morale su
se popuniti zalihe goriva, municije i drugog materijalno-tehničkog
osiguranja, organizirati suradnja svih rodova vojske, izvršiti savjesno
izviđanje, stanovito pregrupiranje jedinica, naročito artiljerije i
tenkova. Prema proračunima za sve to bilo je potrebno najmanje osam
dana.
Stisnuvši srce vrhovni komandant je nakon mnogobrojnih
pregovora odobrio našu odluku jer drugog izlaza nije bilo.
Kao što se zna, operacija se planirala na veliku dubinu i za nju se
tražila savjesna priprema i svestrano osiguranje, jer bismo u protivnom
mogli doživjeti neuspjeh. Dobro izračunata i pripremljena ofenziva
morala je garantirati ne samo uspješno izvršenje proboja taktičke i
operativne dubine neprijateljeve obrane već i takav završetak ofenzive
koji će osigurati povoljne uvjete za buduće ofenzivne akcije.
 Međutim vrhovni komandant požurivao nas je da počnemo
napad. A. M. Vasiljevski i ja jedva jedvice smo mu dokazali da ne
treba žuriti s početkom djelovanja i da operaciju treba početi tek onda
kad bude svestrano pripremljena i materijalno osigurana. Vrhovni
komandant složio se s našim razlozima.
Nakon smrti J. V. Staljina pojavila se verzija da je on osobno sam
donosio vojnostrategijske odluke. S time se ne mogu složiti. Već sam
govorio da je vrhovni komandant, ako su mu referirana pitanja s
poznavanjem stvari, uvažavao obrazloženja. Znam da se u nekim
slučajevima odricao svoga vlastitog mišljenja i ranije donesenih
odluka. Tako je posebno bilo s rokom otpočinjanja mnogih operacija.
Bitka u rajonu Kurska, Orela i Bjelgoroda jedna je od najvećih
bitaka velikog domovinskog rata i drugog svjetskog rata u cjelini. Tu
su ne samo poražene odabrane i najmoćnije njemačke grupacije već je
i nepovratno u njemačkoj vojsci i narodu potkopana vjera u hitlerovsko
fašističko rukovodstvo i u sposobnost Njemačke da se suprotstavi
stalno rastućoj moći Sovjetskog Saveza.
Poraz glavne grupacije njemačkih jedinica u rajonu Kurska
pripremio je tlo za buduće velike ofenzive sovjetskih jedinica čiji je
cilj bio konačno protjerivanje Nijemaca s našeg teritorija, a zatim i s
teritorija Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Jugoslavije, Rumunjske,
Bugarske i konačan poraz fašističke Njemačke.
Što je bilo odlučujuće u porazu neprijatelja u rajonu Kurska? Što
je slomilo njegovu moćnu i dugo pripremanu ofenzivu?
Prije svega to što su sovjetske jedinice u trenutku obrambenog
sukoba i količinski a posebno kvalitetno bile nadmoćnije od svog
neprijatelja.
Rastuća moć sovjetske avijacije, oklopnih tenkovskih jedinica i
artiljerije omogućila je da se u kratkom roku stvaraju takve udarne
grupacije koje su munjevito lomile svaki otpor neprijateljskih jedinica.
To je i dalo mogućnost sovjetskom vojnostrategijskom rukovodstvu
da pripremi i sa sigurnošću ostvari poraz njemačkih jedinica u rajonu
kurske izbočine i da omete široko zamišljene hitlerovske ofenzivne
planove za 1943.
 Zašto je neprijatelj odlučio da izvrši generalnu ofenzivu u rajonu
Kurska?
Stvar je u tome što je operativni raspored sovjetskih jedinica na
kurskoj izbočini, ispupčenoj prema neprijatelju, davao veliku
perspektivu njemačkoj komandi. Ovdje su mogla odjednom biti
opkoljena dva velika fronta, pri čemu bi se stvorila ozbiljna breša koja
bi neprijatelju omogućila da ostvari velike operacije u južnom i
sjeveroistočnom pravcu.
U svojim ocjenama situacije i mogućih varijanta odluke
neprijatelja Glavni stan, Generalštab i komande frontova polazili su
upravo od te pretpostavke, što se kasnije i potvrdilo.
Karakteristično je da je cijela sovjetska operativno-strategijska
komanda bila uglavnom jednodušna u ocjeni budućih akcija
neprijatelja. U tom jedinstvu pogleda koji su se temeljili na dubokoj
analizi svih uvjeta najbolje se pokazalo povećano iskustvo naših
štabova i komanda operativno-strategijskih razmjera.
To se više nije moglo reći za komandu njemačkih jedinica kojoj
su nedostajali pravilna i duboka ocjena situacija i jedinstvo u
planovima i načinima budućih akcija. Ispustivši iz ruku inicijativu, ona
nije uspjela svladati nastale teškoće, što se pojačalo velikim
opadanjem borbenog duha vojnika.
A kad su stupile u akciju naše jedinice koje su bile raspoređene u
operativnoj dubini, nadmoć je prešla u ruke sovjetskih jedinica.
Glavna komanda njemačkih jedinica u danom slučaju precijenila
je borbene snage svojih jedinica i potcijenila mogućnosti sovjetskih. A
to nije bilo prvi put! Neprijatelj se ovoga puta naročito pouzdao u svoje
tenkove »tigrove« i »pantere« i jurišne topove »ferdinand«. Očito mu
je izgledalo da će ti strojevi zaprepastiti sovjetske jedinice pa one neće
izdržati njihov orkanski udar. Ali to se nije dogodilo.
Bez obzira na to što se fašistička Njemačka još oslanjala na
privredu većine evropskih zemalja, sada, nakon toliko ogorčenih borbi
na istočnom frontu, nije se više mogla takmičiti sa stalno rastućom
ekonomskom i vojnom moći sovjetske države.
 Zapadni buržoaski politički i vojni povjesničari nastoje dokazati
da je nadmoć Crvene armije u materijalno-tehničkom odnosu bila
postignuta samo na račun materijalne pomoći SAD i Engleske.
Ne želim potpuno negirati i ignorirati tu pomoć. U određenom
stupnju ona je pomogla Crvenoj armiji i ratnoj industriji, ali njoj se
ipak ne može pripisati veća uloga od one koju je stvarno imala.
Naša materijalna nadmoć bila je postignuta zahvaljujući
prednosti sovjetskog društvenog sistema i junačkoj borbi sovjetskog
naroda pod rukovodstvom partije – na frontovima i u pozadini.
Dakle, hitlerovci su izgubili najveću bitku koju su pripremali
napregnuvši sve snage i mogućnosti kako da bi se revanširali zbog
poraza njihovih jedinica 1941. kod Moskve, a u zimi 1942/43. na Volgi
i kod Lenjingrada.
Bijesan zbog neuspjeha i neobično velikih gubitaka, Hitler je, kao
i uvijek u sličnim slučajevima, svu krivicu za propast ofenzivne
operacije »Zitadelle« prenio na svoje feldmaršale i generale. Skidao ih
je s položaja i zamjenjivao drugima. Hitler nije shvaćao da propast
krupne strategijske operacije ne zavisi samo od komandanata već se
uglavnom određuje velikim brojem vojnostrategijskih, političkih,
moralnih i materijalnih faktora.
Osnovni plan protuofenzive sovjetskih jedinica na kurskoj
izbočini koji je razradila i utvrdila, kako sam već rekao, Vrhovna
komanda još u svibnju u toku obrambenog sukoba korigiran je i o
njemu se mnogo puta raspravljalo u Glavnom stanu. Bio je to plan
druge etape razbijanja neprijatelja u rajonu Orela, Bjelgoroda i
Harkova i dio plana cijele ljetne kampanje u 1943.
Prvu etapu – obrambena borba u bitki kod Kurska – naše su
jedinice završile na Centralnom frontu 12. srpnja, a na Voronješkom
frontu – 23. srpnja. Razni rokovi završetka obrambenih djelovanja na
tim frontovima objašnjavaju se razmjerom borbi i pretrpljenim
gubicima. Treba uzeti u obzir i to da su Centralnom frontu značajno
pomogli Brjanski i Zapadni front koji su prešli u ofenzivu protiv
orelske grupacije neprijatelja. To je hitlerovce prisililo da hitno
povuku sedam divizija koje su djelovale protiv Centralnog fronta.
 Druga etapa borbe – protuofenziva – također nije počela
istodobno.
Tako se u rajonu Bjelgoroda to dogodilo 3. kolovoza, tj. 20 dana
pošto su u protuofenzivu prešli Centralni, Brjanski i Zapadni front
kojima je trebalo manje vremena za pripremu, jer je planiranje
protuofenzive i svestrano osiguranje bilo uglavnom prije razrađeno i
dotjerivalo se za vrijeme obrambenih borbi.
U rajonu Bjelgoroda bilo je potrebno više vremena za pripremu,
jer jedinice Stepskog fronta koje su uvedene u protuofenzivu nisu
imale potpuno izrađen plan djelovanja. Budući da su bile rezerva
Glavnog stana, nisu još mogle znati konkretne zadatke, polazne rajone
pa ni za protuofenzivu protiv neprijatelja.
U procesu pripreme i provedbe protuofenzive ja sam uglavnom
morao raditi u jedinicama Voronješkog i Stepskog fronta, a 30. i 31.
srpnja prema zadatku vrhovnog komandanta odletio sam u jedinice
Zapadnog fronta na sektor 4. oklopne armije.
Prema planu operacije Voronješkog i Stepskog fronta, koji je
nosio konspirativni naziv »Rumjancev«, glavni udar vršio se iz rajona
Bjelgoroda spojenim krilima tih dvaju frontova u općem pravcu
Bogoduhov-Valki-Nova Vodolaga u zaobilazak Harkova sa zapada.
Kad naše jedinice stignu u rajon Harkova, morao je prijeći u ofenzivu
Jugozapadni front. Njegova 57. armija pod komandom generala N. A.
Gagena nanosila je udar za zaobilazak Harkova s jugozapada.
Jedinice Voronješkog fronta prelazile su u protuofenzivu u
složenijim uvjetima nego u rajonu Orela. U obrambenim borbama
trpjele su velike gubitke u ljudstvu, ratnoj tehnici i materijalnim
sredstvima. Povlačeći se na pripremljene obrambene linije, neprijatelj
ih je pravodobno zauzeo i dobro se pripremio da odbije naše
nastupanje. Izviđanjem je ustanovljeno da su za pojačanje
bjelgorodsko-harkovske grupacije Nijemci hitno prebacili s drugih
pravaca tenkovske i motorizirane divizije.
Sve je svjedočilo o tome da nas ovdje očekuju teške borbe,
naročito jedinice Stepskog fronta koje su zbog stvorene situacije
morale napadati dobro utvrđeni bjelgorodski obrambeni rajon.
 Glavni stan pravilno je iskoristio Stepski front. Da njegove snage
nisu u toku obrambenih borbi uvedene za pojačanje Voronješkog
fronta, ovaj bi se mogao naći u veoma teškom položaju. Takav tok
događaja nikako nismo smjeli dopustiti, jer nije teško pogoditi do čega
bi to dovelo.
Što se tiče protuofenzive Stepskog fronta istodobno svim
snagama na bjelgorodskom pravcu, moramo imati na umu da u vrijeme
kad su armije Stepskog fronta povučene za pojačanje Voronješkog
fronta, još nisu bili sasvim sazreli uvjeti da se u borbu uvedu sve snage
Stepskog fronta. Situacija za prijelaz u protuofenzivu na bjelgorodsko-
harkovskom pravcu potpuno se razjasnila tek 20. srpnja, a stvaran
prijelaz u protuofenzivu mogao se ostvariti nakon svestrane pripreme
obaju frontova, za što je trebalo dosta vremena.
Dana 23. srpnja sovjetske jedinice, goneći neprijatelja, izašle su
na liniju sjeverno od Bjelgoroda i uglavnom zauzele obrambene
položaje koje je Voronješki front držao do 5. srpnja.
Razmotrivši situaciju s komandom fronta, Generalštabom i
vrhovnim komandantom, odlučili smo da zaustavimo jedinice i da ih
savjesno pripremimo za prijelaz u protuofenzivu s velikim zadacima.
Jer prije nego što prijeđu u ofenzivu frontovi su morali:
– pregrupirati snage i sredstva;
– provesti savjesno izviđanje radi zrakoplovne i artiljerijske
ofenzive;
– popuniti jedinice koje su imale gubitke; to se naročito ticalo 6.
i 7. gardijske, 1. oklopne armije i niza artiljerijskih jedinica;
– stvoriti rezerve goriva, municije i svega potrebnog za ofenzivu
u dubinu neprijateljevog prostora.
A Stepski je front osim toga morao detaljno razraditi i plan
protuofenzive i njeno svestrano osiguranje.
Opća zamisao protuofenzive kod Bjelgoroda sastojala se u
ovome:
Voronješki front nanosio je glavni udar snagama 5. i 6. gardijske
armije, 5. gardijske oklopne i 1. oklopne armije u općem pravcu Valki-
Nova Vodolaga. Gustoća artiljerije i minobacača na sektoru proboja 5.
i 6. gardijske armije dostigla je do 230 topova i minobacača na
kilometar fronta, a tenkova oko 70 jedinica. Divizije su za proboj zone
dobile front oko tri kilometara.
Takva masovna koncentracija sredstava proboja izazvana je time
što se planiralo da se ovdje već prvog dana protuofenzive uvedu u
proboj dvije oklopne armije. Na desnoj strani u ofenzivu su prelazile
40, i 38. armija u općem pravcu na Grajvoron i dalje na Trostjanec. Iz
zraka je podršku davala 2. zrakoplovna armija generala S. A.
Krasovskog.
Stepski front pod komandom general-pukovnika I. S. Konjeva,
koji je djelovao u sastavu 53, 69. i 7. gardijske armije i 1.
mehaniziranog korpusa, imao je najhitniji zadatak da zauzme
Bjelgorod i zatim nastupa na Harkov u suradnji s glavnim snagama
Voronješkog fronta. Djelovanje jedinica Stepskog fronta podržavala je
5. zrakoplovna armija generala S. K. Gorjunova.
U doba pripreme operacija jedinica Stepskog fronta upoznao sam
se s komandantom 53. armije generalom L. M. Managarovim kojeg
ranije nisam osobno poznavao.
I. M. Managarov dojmio me se veoma dobro, premda sam s njim
morao ozbiljno raditi na planu ofenzive armije. A kad smo završili
posao i sjeli za večeru, uzeo je u ruke harmoniku i divno odsvirao
nekoliko veselih pjesmica. Nestao je umor kao da si ga rukom skinuo.
Promatrao sam ga i mislio: borci naročito vole takve komandante i idu
za njima u vatru i vodu...
Zahvalio sam se I. M. Managarovu za odlično sviranje na
harmonici (na čemu sam, usput govoreći, uvijek zavidio!) i izrazio
nadu da neće lošije »odsvirati« artiljerijsku muziku za neprijatelja 3.
kolovoza.
Nasmiješivši se I. M. Managarov je rekao:
– Potrudit ćemo se, imamo na čemu »svirati«.
Sviđao mi se i komandant artiljerije general-lajtnant N. S. Fomin
koji je odlično poznavao metode korištenja velikih masa u artiljerijskoj
ofenzivi. Zajedno s general-pukovnikom artiljerije M. N. Čistjakovim,
predstavnikom Glavnog stana, on je izvršio veoma velik i koristan rad
u rasporedu artiljerije, njenom osiguranju municijom, borbenoj
upotrebi i pripremi svih podataka za uspješan artiljerijski napad.
Protuofenziva u rajonu Bjelgoroda počela je ujutro 3. kolovoza.
Voronješki front izvršio je vatreni i avijacijski udar. Zbog toga su
jedinice 5. i 6. armije, pojačane tenkovima, brzo probile glavni pojas
neprijateljske obrane čim su prešle u ofenzivu. U drugoj polovici dana
u proboj su uvedene 1. i 5. oklopna armija koje su potkraj dana
prednjim jedinicama napredovale 30-35 kilometara završivši na tom
dijelu razbijanje cijele taktičke obrane.
Stepski front nije imao tako moćna sredstva za proboj kao
Voronješki pa se ovdje ofenziva razvijala malo sporije. Ali to nas nije
mnogo uzbuđivalo, jer je Voronješki front uspješno napredovao
ugrožavajući bok bjelgorodske neprijateljeve grupacije. Ovdje je
njemačko-fašistička komanda, osjetivši opasnost opkoljavanja,
potkraj 4. kolovoza počela povlačiti jedinice, što je Stepskom frontu
omogućilo da ubrza napredovanje.
U 6 sati ujutro 5. kolovoza u Bjelgorod se prvi probio 270.
gardijski pješadijski puk 89. gardijske pješadijske divizije i jedinice
305. i 375. pješadijske divizije. Dobro su se borile 93, 94. gardijska i
111. pješadijska divizija, 89. gardijska i 305 pješadijska divizija dobile
su počasni naziv bjelgorodske. Očistivši grad od ostataka neprijatelja,
jedinice armija Stepskog fronta u suradnji s jedinicama Voronješkog
fronta brzo su jurile naprijed.
Uvečer 5. kolovoza 1943. glavni grad naše domovine Moskva
počasnim je topovskim plotunima pozdravljao hrabre jedinice
Brjanskog, Zapadnog, Centralnog fronta koje su zauzele Orel i
jedinice Stepskog i Voronješkog fronta koje su zauzele Bjelgorod. Bio
je to prvi artiljerijski pozdrav u toku velikog domovinskog rata u čast
borbenog junaštva sovjetskih jedinica.
Raspoloženje boraca se osjetno podiglo, lica su sjala od radosti,
hrabrosti i sigurnosti u vlastite snage.
 Ocijenivši tok događaja, 6. kolovoza uputio sam, zajedno s
komandom Stepskog fronta, vrhovnom komandantu prijedlog o
daljnjem razvitku operacije na bjelgorodsko-harkovskom pravcu.

»Iz operativne armije. 6. 8. 43.

Drugu Ivanovu.45
Referiramo!
U vezi s uspješnim probojem neprijateljskog fronta i razvitkom
ofenzive na bjelgorodsko-harkovskom pravcu operacija će se ubuduće
odvijati prema ovome planu:
1. 53. armija s korpusom Solomatina46 nastupat će uzduž
Bjelgorodsko-Harkovskog druma nanoseći glavni udar u pravcu
Dergači.
Armija mora izaći na liniju Oljšanji-Dergači zamijenivši na toj
liniji jedinice Žadova.
69. armija nastupa lijevo od 53. armije u pravcu Čeremošnoga.
Kad 69. armija stigne do Čeremošnoga, predavši nekoliko boljih
divizija Managarovu, ostaje kao rezerva fronta za kompletiranje u
rajonu Mikojanovka-Čeremošnoje-Grjaznoje.
69. armiji treba što brže dati popunu od 20.000 ljudi.
7. gardijska armija nastupat će sada iz rajona Puškarnoje na
Brodok i dalje na Bočkovku skrenuvši front neprijatelja sa sjevera na
jug.
S linije Čeremošnoje i Ziborovka 7. gardijska armija nanosit će
glavni udar na Cirkunji i izaći će na liniju Čerkaskoje-Lozovoje-
Cirkunji-Ključkin.

45
Pseudonim J. V. Staljina (пар. autora)
46
General-lajtnant tenkovskih jedinica M. D. Solomatin - komandant 1. mehaniziranog
korpusa (пар. autora)
 Dijelom snaga iz rajona Ziborovka nastupat će na Murom i dalje
na Ternovu kako bi pomogla 57. armiji u forsiranju rijeke Sjeverni
Donjec u rajonu Rubežno i Stari Saltov.
2. Poželjno je da se 57. armija Jugozapadnog fronta preda u
nadležnost Stepskog fronta i da se odmah pripremi udar 57. armije s
linije Rubežno-Stari Saltov u općem pravcu na Njepokritu i dalje na
sovhoz Frunze.
57. armiju treba rasporediti na liniju sovhoz »Kutuzovka«-sovhoz
Frunze-Roganj (sjeverni).
Ako 57. armija ostaje u nadležnosti Jugozapadnog fronta, onda je
treba povezati s dolaskom Šumilova47 u rajon Muroma da bi prešla u
ofenzivu na spomenutom pravcu.
3. Za izvršenje druge etape, to jest harkovske operacije, treba u
sastav Stepskog fronta predati 5. gardijsku oklopnu armiju koja će
izaći u rajon Oljšanji-Stari Merčik-Oguljci.
Predlažemo da se harkovska operacija orijentacijski izgradi
prema ovome planu:
a) 53. armija u suradnji s armijom Rotmistrova obuhvatiti će
Harkov sa zapada i jugozapada.
b) Armija Šumilova nastupat će od sjevera prema jugu s linije
Cirkunji-Dergači.
c) 57. armija nastupat će od istoka s linije sovhoz Frunze-Roganj
obuhvaćajući Harkov s juga.
d) 69. armija (bude li do toga vremena popunjena) razvit će se u
spoju između Žadova i Managarova u rajonu Oljšan i nastupat će na
jug kako bi osigurala harkovsku operaciju s juga.
69. armija izlazit će na liniju Snježkov Kut-Minkovka-Prosjano-
-Novoselovka.
e) Lijevo krilo Voronješkog fronta treba rasporediti na liniju
Otrada-Kolomok-Snježkov Kut.

47
General-lajtnant M. S. Šumilov - komandant 7. gardijske armije (пар. autora)
 Taj zadatak moraju izvršiti armija Žadova i lijevo krilo 27.
armije.
Poželjno je da armija Katukova48 bude u rajonu Kovjaga-
Alekšejevka-Merefa.
Jugozapadni front mora nanijeti udar iz rajona Zamostje u općem
pravcu na Merefu, nastupajući objema obalama rijeke Mža; dijelom
snaga nastupati kroz Čugujev na Osnovu; dijelom snaga treba od
neprijatelja očistiti šumu južno od Zamostja i izaći na liniju
Novoselovka-Ohoče-Verhnje-Biškin-Gjejevka.
4. Za izvršenje harkovske operacije, osim 20.000 ljudi za popunu,
treba dati 15.000 ljudi za divizije 53. i 7. gardijske armije: za
kompletiranje tenkovskih jedinica fronta dati 200 tenkova T-34 i 100
T-70, Kv – 35 mašina. Prebaciti četiri puka samohodne artiljerije i
dvije inžinjerijske brigade.
Popuniti zrakoplovne snage fronta jurišnim, lovačkim i
bombarderskim avionima i to: lovcima – 90, PE-2 – 40 i IL-2 – 60.
Molimo odobrenje.
Žukov,
Konjev, Zaharov.
Br. 64. «49

U međuvremenu operacije su se dalje razvijale. Sedmoga

kolovoza 1. oklopna armija i prednje jedinice 6. gardijske armije
Voronješkog fronta zauzele su grad Bogoduhov. Kod neprijatelja više
nije postojao čvrst front. Njegova 4. armija djelovala je gotovo
odvojena od grupe »Kempf«, a breša se nije imala čime zatvoriti.
Grupu neprijateljskih jedinica koja se povlačila na zapad od
Grajvorona u sastavu triju pješadijskih i 19. tenkovske divizije napala

48
General-lajtnant tenkovskih jedinica M. E. Katukov - komandant 1. oklopne armije (пар.
autora)
49
Arhiv ministarstva obrane, f. 48-A, op. 1691, a. 233, 11. 397-401.
je velika grupa aviona 2. zrakoplovne armije, a zatim ju je razbila 27.
armija generala S.G.Trofimenka, što je još više kompliciralo položaj
4. neprijateljske armije.
Dana 11. kolovoza jedinice 1. oklopne armije prešle su
željezničku prugu Harkov-Poltava.
Da bi spasila 4. armiju od neizbježne katastrofe, njemačka Grupa
armija »Jug« hitno je bacila svoje posljednje rezerve u rajon Ahtirke.
Bojeći se opkoljavanja harkovske grupacije, neprijatelj je
prikupio jedinice u sastavu triju tenkovskih divizija (»Totenkopf«,
»Wiking« i »Das Reich«) i 11. kolovoza izvršio protuudar na 1.
oklopnu armiju i dijelove 6. gardijske armije. Oslabljeni dijelovi 1.
oklopne armije i 6. gardijske armije nisu izdržali udar i počeli su se
povlačiti na povoljnije linije.
Tada im je u pomoć pristigla 5. gardijska oklopna armija generala
P. A. Rotmistrova. Vodile su se ogorčene borbe koje su trajale
nekoliko dana. Zajedničkim naporima potkraj 16. kolovoza neprijatelj
je zaustavljen.
Dana 18. kolovoza neprijatelj je izvršio protuudar iz rajona
Ahtirke. Da bismo ga likvidirali, u borbu je bačena naknadno
dovedena 4. gardijska armija koja je stigla iz rezerve Glavnog stana.
Njome je zapovijedao general G. I. Kulik. Na žalost, on je slabo
obavljao svoju dužnost i uskoro su ga morali osloboditi te dužnosti.
Armije Stepskog fronta sasvim su se približile Harkovu i vodile
borbe u predgrađima. Energično je djelovala 53. armija I. M.
Managarova, posebno njena 89. gardijska pješadijska divizija pod
komandom pukovnika A. F. Vasiljeva.
Boreći se danju i noću jedinice 53. armije nastojale su brže
završiti proboj obrane na prilazima gradu. Najogorčenija borba vodila
se za kotu 201,7 u rajonu Poljevoja koju je zauzela kombinirana četa
229. pješadijske divizije u sastavu 16 boraca pod komandom
poručnika V. P. Petriščeva.
Pošto je ostalo samo sedam živih, komandir je, obraćajući se
borcima, rekao:
 – Drugovi, branit ćemo kotu kao što su panfilovci branili
Dubosekovo. Poginut ćemo, ali se nećemo povući!
I nisu se povukli. Junački borci zadržali su kotu dok nisu stigli
dijelovi divizije. Za hrabrost i pokazano herojstvo ukazom Prezidija
Vrhovnog sovjeta SSSR poručnik V. P. Petriščev, potporučnik V. V.
Zenčenko, narednik G. P. Polikanov i vodnik V. E. Breusov proglašeni
su za heroje Sovjetskog Saveza. Ostali su bili odlikovani ordenima.
U ogorčenim borbama za Ahtirku naročito su se odlikovale
jedinice 20. gardijskog pješadijskog korpusa pod komandom generala
N. I. Birjukova, jedinice generala M. G. Mikeladzea, gardijskog
potpukovnika O. S. Gudemenka, pukovnika O. S. Dobrova kao i 4.
gardijski oklopni korpus.
Dana 22. kolovoza nastupanje sovjetskih jedinica u rajonu
Harkova sve se više pojačavalo. Da bi izbjegao opkoljavanje svojih
jedinica, neprijatelj se 22. kolovoza počeo povlačiti iz Harkova. Ujutro
idućeg dana povukle su se i njegove posljednje zaštitnice, i jedinice
Stepskog fronta ušle su u Harkov oduševljeno pozdravljene od
njegovih stanovnika.
U borbama za Harkov naročito su se istakle 28. gardijska, 84,
116, 252. i 299. pješadijska divizija 53. armije, 89. i 93. gardijske, 183.
i 375. pješadijska 69. armije, 15. gardijska divizija 7. gardijske armije.
Sve te divizije dobile su počasni naziv harkovske.
U Harkovu je održan veliki miting kojemu su prisustvovali
predstavnici partijskih i sovjetskih organizacija Ukrajine i Crvene
armije. Miting je protekao u oduševljenju. Trudbenici Harkova su
trijumfirali. Moskva je počasnim artiljerijskim plotunima pozdravljala
hrabre borce koji su oslobodili velik ukrajinski grad.
Nakon mitinga priređena je večera na kojoj je narodni umjetnik
Sovjetskog Saveza I. S. Kozlovski otpjevao niz ruskih i ukrajinskih
pjesama. Njegov divan i topao glas do suza je ganuo prisutne. Pjevao
je dugo kao nikada dotad i mi smo, željni dobre pjesme, bili veoma
zahvalni Ivanu Semjonoviču.
 Jedinice Stepskog fronta u to su vrijeme vodile borbe južno od
Harkova, nastupajući u rajonu Merefe.
Odbacivši grupacije koje su pokušale protunapad u rajonu
Bogoduhova i Ahtirke Voronješki front se 25. kolovoza čvrsto utvrdio
na liniji Sumi-Gadjač-Ahtirka-Konstantinovka i počeo pripremati
ofenzivu kako bi izašao na srednji tok Dnjepra. Isti zadatak dobio je i
Stepski front.
Na orelskom pravcu planom protuofenzive predviđalo se da se
razbiju 9. i 2. oklopna njemačka armija i da se razvija udar u općem
pravcu na Brjansk.
Jedinice lijevog krila Zapadnog fronta dobile su zadatak da u
suradnji s jedinicama Brjanskog fronta poraze grupu neprijateljskih
jedinica kod Bolhova, a zatim, nastupajući na Hotinec, odrežu putove
povlačenja neprijatelja iz rajona Orela.
Zapadni front nastupao je na početku sa 11. gardijskom armijom
generala I. H. Bagramjana pojačanom oklopnim korpusom i četirma
tenkovskim brigadama. Djelovanje jedinica te grupe podržavala je 1.
zrakoplovna armija pod komandom generala M. M. Gromova. Nakon
nekoliko dana ta grupa pojačana je 11. armijom generala I. I.
Fedjuninskoga i 4. oklopnom armijom generala V. M. Badanova.
Brjanski front djelovao je u sastavu 61, 3. i 63. armije a uključena
je i 3. gardijska oklopna armija P. S. Ribalka koja je završila
kompletiranje u rajonu stanice Gorbačevo. Djelovanje jedinica Fronta
podržavala je 15. zrakoplovna armija generala N. F. Naumenka.
Centralni front nastupao je u sastavu 48, 13. i desnim krilom 70.
armije, 2. oklopnom armijom i svim jedinicama koje su sudjelovale u
obrani i protuudaru.
Da bi se suprotstavio proboju jedinica Brjanskog i Zapadnog
fronta, u to je vrijeme neprijatelj povukao sa sektora Centralnog fronta
nekoliko tenkovskih i pješadijskih divizija i tako znatno oslabio svoju
obranu južno od Orela. Centralni front dobio je povoljniju mogućnost
za nastupanje.
 Nastupanje Zapadnog i Brjanskog fronta razvijalo se polaganije
nego što smo pretpostavljali. Malo bolje odvijalo se na lijevom krilu
Zapadnog fronta. Ni protuofenziva Centralnog fronta nije ubrzala opće
nastupanje koje je počelo 15. srpnja.
Kad smo kasnije analizirali uzroke sporog razvitka događaja,
zaključili smo da je osnovna pogreška bila u tome što je Glavni stan
malo požurio s prijelazom u protuofenzivu i nije stvorio snažniju
grupaciju u sastavu lijevog krila Zapadnog fronta koja se osim toga
morala u toku borbe ozbiljno pojačati. Jedinice Brjanskog fronta
morale su svladati duboko ešeloniranu obranu frontalnim udarom.
Mislim da bi bilo bolje da smo armiju P. S. Ribalka uveli u borbu
na Brjanskom frontu zajedno s armijom I. H. Bagramjana. S
uvođenjem u borbu 11. armije generala I. I. Fedjuniskoga, a isto tako
4. oklopne armije generala V. M. Badanova Glavni stan je malo
zakasnio.
Centralni front počeo je svoju protuofenzivu ondje gdje je završio
njegov protuudar i napredovao širokim frontom prema centru osnovne
grupacije neprijatelja. Glavni udar Centralnog fronta trebalo je
prebaciti malo više na zapad, zaobilazeći Kromu. Na žalost, to nije
učinjeno. Zasmetala je žurba. Tada smo svi smatrali da neprijatelja
treba tući dok još nije čvrsto zasjeo u obrani. Ali bilo je to krivo
mišljenje. Sve to zajedno bila je posljedica potcjenjivanja obrambenih
mogućnosti neprijatelja.
Idućih dana protuofenziva na orelskom pravcu razvijala se sporo,
kao i prije.
Dana 5. kolovoza jedinice Brjanskog fronta oslobodile su Orel. U
tim su se borbama naročito istakle 5, 129. i 380. pješadijska divizija.
Kad smo A. I. Antonov, A. M. Vasiljevski i ja referirali
vrhovnom komandantu o mogućnosti opkoljavanja neprijateljske
grupacije u rajonu Orela, zbog čega je trebalo znatno pojačati lijevo
krilo Zapadnog fronta, J. V. Staljin je rekao:
– Naš je zadatak da što brže protjeramo Nijemce iz naše zemlje,
a opkoljavat ćemo ih kad budu slabiji...
 Nismo, na žalost, bili uporni u svome prijedlogu! Morali smo
čvrsto braniti svoje stajalište: naše jedinice tada su već mogle vršiti
operacije opkoljavanja i uništavanja.
U sastavu Brjanskog fronta najenergičnije je nastupala 3. armija
pod komandom generala A. V. Gorbatova koji je cijelog rata odlično
obavljao ulogu komandanta armije.
Spori razvitak protuofenzive svih triju frontova dopustio je
neprijatelju da pregrupira svoje jedinice, da iz drugih rajona dovuče
svježe snage i organizirano povuče jedinice iz rajona Orela.
I kasnije se na tim frontovima napredovalo sporo, prosječno se
nisu prelazila četiri kilometra na dan. Protuofenziva završila se 18.
kolovoza na liniji istočno od Ljudinova, 25 kilometara istočno od
Brjanska, Dmitrovsk-Orlovskog.
Dana 23. kolovoza 1943. kad je zauzet Harkov završila se ta
najveća bitka velikog domovinskog rata, i to porazom glavne grupacije
njemačkih jedinica u koje je Hitler polagao mnogo vojnopolitičkih
nada.
Kakvi su bili rezultati kurske bitke?
Ta najveća bitka s njemačko-fašističkim jedinicama trajala je
pedeset dana. Završila se pobjedom Crvene armije koja je razbila 30
elitnih njemačkih divizija, među njima sedam tenkovskih. Te su
divizije izgubile više od polovice svoga sastava.
Neprijatelj je izgubio oko 500.000 ljudi, 1500 tenkova, među
njima velik broj »tigrova« i »pantera«, 3000 topova i više od 3700
aviona. Tolike gubitke fašističko rukovodstvo nije više moglo
nadoknaditi nikakvim totalnim mjerama.
Velika pobjeda naših jedinica kod Kurska demonstrirala je
rastuću moć sovjetske države i njenih oružanih snaga. Pobjeda se
kovala na frontu i u pozadini pod rukovodstvom Komunističke partije
uz napore svih sovjetskih ljudi. U borbama kod Kurska naše jedinice
pokazale su izvanrednu hrabrost, masovno junaštvo i ratnu vještinu.
Komunistička partija i vlada visoko su ocijenile borbenu hrabrost
jedinica odlikovavši više od 100.000 vojnika, oficira i generala
ordenima i medaljama, a mnogi borci proglašeni su herojima
Sovjetskog Saveza.
Poraz njemačko-fašističkih jedinica kod Kurska imao je veliko
međunarodno značenje i još je više podigao autoritet Sovjetskog
Saveza.
Pred fašističkom Njemačkom pojavila se avet neizbježne
katastrofe. Poraz njemačkih jedinica prisilio je hitlerovce da u ljeto
1943. prebace na sovjetsko-njemački front s drugih frontova 14
divizija i znatan dio pojačanja, oslabivši tako svoje snage u Evropi.
Hitlerov pokušaj da iz ruku sovjetske komande iščupa
strategijsku inicijativu završio se potpunim krahom. To je svjedočilo
o iscrpljenju Njemačke. Sada je više nije mogla spasiti nikakva sila.
Radilo se samo o vremenu.
Sovjetska strategijska i operativno-taktička komanda znatno se
uzdigla i očvrsnula u vještini vođenja rata.
Protuofenziva na kurskoj izbočini bila je, za razliku od
protuofenziva kod Moskve i Staljingrada, unaprijed smišljen i dobro
osiguran dubok udar.
Ovamo su bile dovučene mnogo veće snage nego za ranije krupne
protuofenzivne operacije. Tako je, na primjer, kod Moskve
sudjelovalo 17 malobrojnih mješovitih armija bez tenkovskih jedinica,
u rajonu Staljingrada 14 mješovitih armija, jedna oklopna armija i
nekoliko mehaniziranih korpusa. U protuofenzivi kod Kurska
sudjelovale su 22 snažne armije, pet oklopnih, šest zrakoplovnih
armija i krupne snage avijacije dalekog dometa.
U bitki kod Kurska u procesu protuofenzive prvi put su se široko
koristili oklopni i mehanizirani korpusi i armije koji su u nizu
slučajeva bili odlučujući faktor operativnog manevra, sredstvo
munjevitog razvijanja uspjeha u dubinu i izlaska na pozadinske putove
neprijateljskih grupacija.
Oklopne armije, artiljerijske divizije i korpusi, moćne zračne
snage frontova suštinski su promijenile mogućnosti pa prema tome i
karakter frontovskih operacija i po razmjerima i po ciljevima. U
usporedbi s prvim razdobljem rata sovjetske jedinice postale su mnogo
pokretljivije. To je osiguralo povećanje njihova manevriranja i
prosječnog dnevnog napredovanja. Veoma se povećala gustoća
artiljerijsko-minobacačke vatre i tenkova. U ljetnim ofenzivnim
borbama 1943. mi smo već mogli stvarati gustoću od 150 do 200
topova i 15 do 20 tenkova na kilometar fronta.
Partizani koji su djelovali u neprijateljevoj pozadini mnogo su
pridonijeli pobjedi sovjetskih jedinica kod Bjelgoroda, Orela i
Harkova. Vodili su naročito veliku »bitku za željezničke pruge« u
Bjelorusiji, Smolenskoj i Orelskoj oblasti i Pridnjeprovlju.
Jedan od odlučujućih faktora koji je osigurao pobjedu na kurskoj
izbočini bilo je visoko moralno-političko stanje osobnog sastava naših
jedinica. Tome je pomogao intenzivan i sistematski partijsko-politički
rad koji su obavljali komandiri, politički radnici, partijske i
komsomolske organizacije i u doba pripreme za bitku i za vrijeme
same bitke. Uložili su mnogo snaga kako bi još više podigli borbenu
sposobnost jedinica...
Dana 25. kolovoza 1943. pozvan sam u Glavni stan radi rasprave
o situaciji i radi daljnjih zadataka u vezi s općom ofenzivom sovjetskih
jedinica koja se nakon poraza njemačkih snaga na kurskoj izbočini
razvijala na širokom frontu.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE
U borbama za Ukrajinu

Još prije moga povratka u Moskvu, u kolovozu 1943, za vrijeme

protuofenzive Voronješkog i Stepskog fronta k nama je dva puta
doletio prvi zamjenik načelnika Generalštaba Aleksej Inokentjevič
Antonov. Obavijestio nas je o korekcijama koje je Vrhovna komanda
unijela u plan završetka ofenzivnih operacija 1943. i o primjedbama
Generalštaba na jesensku kampanju.
Aleksej Inokentjevič bio je veoma sposoban vojnik, čovjek velike
kulture i šarma. Bilo je ugodno slušati ga dok je izlagao operativno-
strategijske zamisli našeg Generalštaba. Veoma jasno i uvjerljivo
analizirao je stanje njemačkih jedinica nakon njihova poraza na
kurskoj izbočini.
Prema mišljenju Generalštaba, komanda njemačke vojske još je
raspolagala značajnim snagama da nastavi rat sa Sovjetskim Savezom,
to više što se prema svim podacima Engleska i Amerika još ne
spremaju da u Evropi pokrenu široke ofenzivne operacije. Iskrcavanje
njihovih jedinica u južnoj Italiji (na otok Siciliju) nije unijelo znatnu
promjenu u raspored njemačkih snaga na strategijskim pravcima,
premda su se, naravno, u hitlerovskom rukovodstvu pojavile suvišne
brige.
Generalštab je smatrao, a s time se slagao i vrhovni komandant,
da na istočnom frontu Njemačka nije više sposobna izvršiti nijednu
veliku ofenzivu. Međutim za provođenje aktivnih obrambenih
djelovanja neprijatelj je imao još dovoljno snaga i materijalnih
sredstava. Stvarno je to i pokazalo iskustvo borbi u rajonu
Bogoduhova, Ahtirke i Poltave gdje su nam njemačke jedinice
nanosile dosta osjetljive protuudare i postizale privremene uspjehe.
Potpuno sam se slagao sa zaključcima A. I. Antonova i također
sam smatrao da će njemačka komanda tražiti od svojih jedinica da se
uporno brane kako bi zadržale Donbas i istočnu Ukrajinu.
 Prema nacrtu direktiva koje je pripremio Generalštab i već ih
djelomično dao frontovima predviđalo se razviti ofenzivu na svim
frontovima zapadnog i jugozapadnog pravca kako bi se prodrlo u
istočne rajone Bjelorusije i na Dnjepar i osvojili mostobrani za
osiguranje operacije radi oslobođenja zapadne Ukrajine.
Iz referata A. I. Antonova shvatio sam da vrhovni komandant
uporno traži da se odmah razvije ofenziva kako se neprijatelju ne bi
dopustilo da organizira obranu na prilazima Dnjepru. Slagao sam se s
tom zamisli, ali se nisam slagao s načinom naših ofenzivnih operacija
u kojima su frontovi od Velikih Luka do Crnog mora morali razvijati
frontalne udare.
Jer, postojala je mogućnost (nakon stanovitog pregrupiranja) da
se operacijama odsijeku i opkole znatne grupacije neprijatelja, što bi
olakšalo daljnje vođenje rata. Posebno sam imao na umu južnu
grupaciju neprijatelja u Donbasu koja bi se mogla odsjeći snažnim
udarom iz rajona Harkov-Izjum u općem pravcu na Dnjepropetrovsk i
Zaporožje.
A. I. Antonov je rekao da se slaže sa mnom, ali vrhovni
komandant traži da se neprijatelj što brže izbaci iz zemlje frontalnim
udarima.
Prije nego je poletio u Moskvu, zamolio sam A. I. Antonova da
još jedanput iznese moje primjedbe vrhovnom komandantu i da mu
prenese molbu frontova o kompletiranju tenkovskih jedinica
tenkovima i uvježbanim osobnim sastavom, jer su njihovi redovi
nakon napetih borbi bili jako prorijeđeni.
Nakon nekoliko dana telefonirao mi je J. V. Staljin rekavši da je
naredio da se N. F. Vatutinu i I. S. Konjevu pošalju tenkovi i popune.
Zatim je napomenuo da se ne slaže s idejom o udaru jedinica
Jugozapadnog fronta iz rajona Izjuma na Zaporožje jer je za to
potrebno mnogo vremena.
Nisam se suprotstavio jer sam znao da vrhovni komandant za
sada, zbog niza uzroka, nije baš uvjeren u svrsishodnost odlučnije
primjene operacije za opkoljavanje neprijatelja.
 Na kraju je vrhovni komandant zatražio da jedinice frontova što
brže izbiju na Dnjepar.
Tako sam 25. kolovoza, kako sam već spomenuo, došao u Glavni
stan. Vrhovni komandant je tek završio savjetovanje s članovima
Državnog komiteta za obranu, na kojem je podnesen referat o planu
proizvodnje aviona i tenkova u drugom polugodištu 1943.
U to je vrijeme uz cijenu ogromnih napora partije i naroda naša
ratna privreda već mogla slati frontu sve potrebno. Ubrzan razvitak
»drugog Bakua«, radni heroizam metalurga Kuznjeckog i
Magnitogorskog kombinata, brzo podizanje visokih peći, električnih
centrala, rudnika u oslobođenim područjima, razvitak obojene i crne
metalurgije na Uralu, u Sibiru i na Kavkazu, uvođenje lančane metode
u ratnim tvornicama, golem stvaralački rad na usavršavanju vojne
tehnike i tehnologije proizvodnje – sve je to stvaralo nove mogućnosti
za poraz neprijatelja.
U 1943. godini proizvedeno je 35.000 prvoklasnih aviona svih
vrsta, više od 24.000 tenkova i samohodnih topova. U tome smo i po
količini i po kvaliteti već daleko prestigli Njemačku. Hitlerovska
komanda posebno je naredila svojim jedinicama da izbjegavaju
susretne borbe s našim teškim tenkovima...
Zainteresiravši se za situaciju na Voronješkom i Stepskom frontu
vrhovni komandant upitao je da li je dobivena direktiva o nastavku
ofenzive na Dnjepar i kako frontovi ocjenjuju svoje mogućnosti.
Izvijestio sam da jedinice fronta imaju velike gubitke, da ih treba
ozbiljno pojačati osobnim sastavom i borbenom tehnikom, naročito
tenkovima.
– U redu – rekao je J. V. Staljin – o tome ćemo kasnije
razgovarati, a sada da čujemo Antonova kako se napreduje na drugim
pravcima.
Aleksej Inokentjevič položio je na stol karte zapadnog i
jugozapadnog strateškog pravca koje je, kao i uvijek, odlično izradila
Operativna uprava Generalštaba. Treba reći da pregledno popunjena
karta mnogo pomaže prilikom objašnjavanja opće situacije i donošenja
odluka.
 A. I. Antonov iznio je podatke o neprijatelju; Bilo je jasno:
Nijemci poduzimaju sve da bi zaustavili početno napredovanje
Kalinjinskog, Zapadnog, Brjanskog i Jugozapadnog fronta. Prema
svim podacima spremaju obranu na liniji rijeka Narva-Pskov-Vitebsk-
Orša, rijeka Sož-rijeka Dnjepar-rijeka Moločna. U svojoj propagandi
hitlerovci su svestrano popularizirali tu liniju nazivajući je »istočnim
bedemom« na kojem će se slomiti Crvena armija.
Referirajući o toku smolenske ofenzive Zapadnog fronta i lijevog
krila Kalinjinskog fronta A. I. Antonov je rekao da su jedinice ovdje
naišle na velike poteškoće. Prvo, težak šumsko-močvarni teren i,
drugo, povećan otpor neprijateljskih jedinica koje se pojačavaju
jedinicama što se prebacuju iz rajona Brjanska.
– Koje zadatke izvršavaju partizanski odredi? – upitao je J. V.
Staljin.
– Rade uglavnom na dezorganizaciji prijevoza željeznicom na
sektoru Polock-Dvinsk, Mogilev-Žlobin, Mogilev-Kričev - odgovorio
je A. I. Antonov.
– Kakva je situacija na Jugozapadnom frontu?
– Jedinice Jugozapadnog fronta počele su ofenzivu centrom
fronta i nisu postigle uspjeh. Bolje je krenulo na sektoru lijevog krila
fronta gdje je djelovala 3. gardijska armija generala Leljušenka.
Sada se više ne sjećam svih detalja toga savjetovanja, ali osnovno
je bila naredba vrhovnog komandanta da se poduzme sve kako bi se
što brže stiglo na Dnjepar i rijeku Moločnu da neprijatelj ne bi
opustošio Donbas i istočnu Ukrajinu.
Bio je to opravdan zahtjev, jer su fašisti prilikom povlačenju u
zvjerskom bijesu sve vrijedno palili i rušili. Dizali su u zrak tvornice,
zavode, pretvarali u ruševine gradove i sela, uništavali električne
centrale, visoke i martinove peći, palili škole, bolnice. Ginule su tisuće
djece, žena, staraca.
Pošto je dao odgovarajuće upute A. I. Antonovu, J. V. Staljin mi
je naredio da zajedno s J. V. Fjodorenkom i N. D. Jakovljevim vidim
što se može odvojiti za Voronješki i Stepski front. Vodeći računa o
važnosti zadatka koji stoji pred frontovima, iste sam večeri izvijestio
vrhovnoga komandanta o broju ljudi, tenkova, artiljerije i municije, što
bi im se moralo odmah predati.
Vrhovni komandant dugo je promatrao svoju tablicu postojećih
rezervi i onu koju sam ja predložio za frontove. Zatim je, kao obično,
uzeo plavu olovku i sve smanjio gotovo za 30-40 posto.
– Ostalo – rekao je – Glavni stan će dati kad frontovi dođu do
Dnjepra.
Tog istog dana odletio sam u rajon borbenih operacija frontova.
Ondje smo u skladu s direktivama Glavnoga stana Vrhovne komande
morali nastaviti aktivne operacije.
Nešto kasnije, 6. rujna, iz Glavnog stana je došla direktiva.
Frontovi, čije sam djelovanje ja koordinirao, dobili su zadatak da
nastave ofenzivu da izbiju na srednji tok Dnjepra i da ondje uspostave
mostobrane. Voronješki front pod komandom N. F. Vatutina mora
izvršiti udar na Romni-Priluki-Kijev. Stepski front pod komandom I.
S. Konjeva nastupa na pravcu Poltava-Kremenčug.
Nismo imali mogućnosti da se dobro pripremimo za ofenzivu na
Dnjepar. U jedinicama obaju frontova osjećao se velik umor zbog
neprestanih borbi, osjećao se neki prekid u materijalno-tehničkom
snabdijevanju. Ali svi mi, od vojnika do maršala, vruće smo željeli da
što brže izbacimo neprijatelja iz naše zemlje, da oslobodimo teško
napaćeni ukrajinski narod ispod teškog jarma okupatora koji je svoje
neuspjehe na frontovima iskaljivao na nezaštićenom stanovništvu.
Nije nam trebalo mnogo vremena da izradimo operativno-
tehničko rješenje, jer su jedinice već stekle veliko iskustvo, što je
pomagalo da se brzo analizira situacija, da se donose odluke i da se
izrade kratka i jasna naređenja.
Što se tiče komande i štabova frontova, oni su postali veliki
majstori u organiziranju i provođenju operacija. S njima se lako radilo.
Kako se kaže, razumjeli smo se u pola riječi.
Kao i prije podržavao sam vezu s A. M. Vasiljevskim koji je u to
vrijeme koordinirao djelovanje jedinica Jugozapadnog i Južnog fronta.
Znali smo kako ondje protiv naših frontova stoji moćna neprijateljska
grupacija. Premda su naše snage bile donekle nadmoćnije u ljudima,
to ipak nije isključivalo velike poteškoće s kojima su se morali susresti
u ofenzivnim operacijama, to više što u tenkovima i borbenoj avijaciji
nismo bili u količinskoj prednosti.
Započeta ofenziva frontova pod mojim patronatom razvijala se
veoma sporo.
Neprijatelj se ogorčeno branio naročito u rajonu Poltave. Ali u
prvoj polovici rujna pretrpjevši znatne gubitke počeo je povlačiti svoje
jedinice iz Donbasa i rajona Poltave. Treća gardijska oklopna armija
P. S. Ribalka, koja je uvedena u borbu na sektoru Voronješkog fronta
a stigla je iz rezerve Glavnog stana, počela je odlučno goniti
neprijatelja prema Dnjepru.
Osim toga od 5. listopada 1943. Voronješki front je pojačan
jedinicama 13. i 60. armije pod komandom generala N. P. Puhova i I.
D. Černjahovskog. Pregrupiranje je obavljeno i na drugim frontovima.
Posebno je Stepski front od Voronješkog fronta dobio 52. i 5. gardijsku
armiju generala K. A. Korotejeva i A. S. Žadova.
Njemačke jedinice koje nisu imale snage da izdrže pojačan
pritisak naših jedinica počele su se povlačiti prema Dnjepru. Frontovi
su poduzeli sve da bi na leđima neprijateljevih jedinica koje su se
povlačile zauzeli mostobrane na rijeci Dnjepar i počeli u maršu
forsirati tu veliku vodenu zapreku.
Da bi se demoralizirale neprijateljske jedinice, u borbene akcije
bačena je sva prisutna avijacija frontova. Jedinice koje su počele goniti
neprijatelja organizirale su improvizirane pokretne odrede čiji je
zadatak bio da se brzo kreću pozadinskim putovima kako bi zauzeli i
zadržali linije koje bi fašističke jedinice mogle zauzeti za obrambeno
djelovanje.
Da bi se još više podigao moralno-politički duh jedinica prilikom
forsiranja krupnih vodenih prepreka, Glavni je stan 9. rujna 1943.
naredio da se za forsiranje rijeke Desne vojni starješine odlikuju
Ordenom Suvorova, a za forsiranje Dnjepra proglašavaju se herojima
Sovjetskog Saveza.
 Vojni savjeti, politički organi, komandno-starješinski sastav
organizirali su velik političko-odgojni rad objašnjavajući veliko
značenje brzog osvajanja zapadne obale Dnjepra i Desne. S kim smo
god razgovarali o budućim zadacima i načinima njihova izvršenja
dobro je shvaćao značenje osvajanja velike rijeke, njenog munjevitog
forsiranja i posebno oslobođenja Kijeva, glavnog grada Ukrajine.
Zauzevši Poltavu Stepski front se 23. rujna svojim prednjim
odredima desnokrilne grupacije približavao Dnjepru.
Mehanizirane jedinice 3. gardijske oklopne armije i jedinice
snaga 40. i 47. armije zauzele su mostobran na Dnjepru u rajonu
Velikog Bukrina. Morale su ga brzo proširiti da bi osigurale uvođenje
glavne grupacije Voronješkog fronta u zaobilazak Kijeva s juga i
jugozapada.
Komanda njemačkih jedinica brzo je bacila protiv naših jedinica
(koje su zauzele mostobran) krupnu grupaciju sastavljenu od 24. i 48.
oklopnog korpusa i oko pet pješadijskih divizija. One su udarile na
naše jedinice koje su prešle rijeku i zakočile djelovanje na bukrinskom
mostobranu.
Sjeverno od Kijeva, u rajonu Ljuteža, jedinice armije generala N.
E. Čibisova u maršu su forsirale Dnjepar. Na suprotnu obalu izašli su
odredi 842. pješadijskog puka 240. pješadijske divizije. Naročito se
istakla grupa pod komandom vodnika P. P. Nefedova. Za pokazano
herojstvo i hrabrost prilikom zauzimanja i držanja mostobrana P. P.
Nefedov je proglašen herojem Sovjetskog Saveza a ostali su
odlikovani ordenima.
Jedinice koje su forsirale Dnjepar pokazale su najveću upornost i
hrabrost.
Kad su stigli do rijeke, s marša su jurnuli naprijed. Ne čekajući
dolazak pontona i teških sredstava za postavljanje mostova, jedinice
su prelazile Dnjepar na svačemu – na splavima, skelama, u ribarskim
čamcima i motornim čamcima. Iskoristili su sve što im je došlo pod
ruku. I na suprotnoj obali bilo je teško gdje su se vodile ogorčene borbe
za mostobran. Ne uspjevši se utvrditi, jedinice su stupale u borbu s
neprijateljem koji je nastojao da ih pošto-poto baci u rijeku...
 Ogorčene borbe koje su završile s velikim uspjehom vodile su se
i na sektoru Stepskog fronta prilikom forsiranja Dnjepra u rajonima
Dnjeprovokamenka i Domotkana. Ovdje su se naročito istaknule
jedinice 25. gardijskog pješadijskog korpusa generala G. B. Safijulina.
Odbivši brojne juriše neprijatelja, osigurale su uspješno forsiranje
Dnjepra 7. gardijskoj armiji. Jedinice 62. gardijske divizije pukovnika
I. N. Mošljaka bile su prve u 37. armiji generala M. N. Šarohina koje
su forsirale Dnjepar jugoistočno od Kremenčuga.
U odlučnim akcijama kopnenih jedinica surađivala je borbena
avijacija frontova i avijacija dalekog dometa koja je odlično
osiguravala našu nadmoć u zraku nanoseći koncentrirane udare po
aerodromima, obrani neprijatelja, njegovim rezervama.
Potkraj rujna, slomivši neprijateljsku obranu, naše jedinice su
forsirale Dnjepar na sektoru od 700 kilometara od Lojeva do Zaporožja
i osvojile niz važnih mostobrana s kojih je prema planu trebalo
razvijati ofenzivu dalje na zapad.
Za uspješno forsiranje Dnjepra, za junaštvo, hrabrost i visoku
vještinu i za juriš na obranbene položaje na Dnjepru zvanje heroja
Sovjetskog Saveza dobilo je oko 2500 vojnika, podoficira, oficira i
generala.
U razdoblju od 12. listopada do 23. prosinca jedinice
Voronješkog fronta50 izvele su kijevsku operaciju.
Najprije se predviđalo da se kijevska grupacija razbije i osvoji
Kijev nanoseći glavni udar s bukrinskoga mostobrana. Zatim smo se
morali odreći toga plana, jer je neprijatelj dovukao krupne snage
kijevske grupacije. Ostavivši taj pravac za pomoćne operacije prenijeli
smo glavni udar sjeverno od Kijeva s ljuteškog mostobrana, jer su
ondje njemačko-fašističke snage oslabile svoj sjeverni sektor.
Novi plan oslobođenja Kijeva i razvitka ofenzive na Korostenj-
Žitomir-Fastov bio je podnesen na odobrenje vrhovnom komandantu.

50
20. listopada 1943. Voronješki front je preimenovan u Prvi ukrajinski front, Stepski front
u Drugi ukrajinski (пар. autora).
Nakon razmatranja u Generalštabu i usklađivanja s Centralnim
frontom plan je potvrđen.
Dana 25. listopada počelo je pregrupiranje 3. gardijske oklopne
armije s. bukrinskog mostobrana. Ona je morala prijeći put dug oko
200 kilometara niz Dnjepar, a to je značilo duž neprijateljeva fronta.
Na našu sreću vrijeme nije bilo za letove pa neprijateljeve zračno
izviđanje za vrijeme pregrupiranja nije gotovo uopće djelovalo.
Iz rajona Velikog Bukrina pregrupirao se i 7. artiljerijski korpus
za proboj.
Poduzete su sve mjere maskiranja i radio-obmane. Dio
prebacivanja na ljuteški mostobran obavljao se po noći. Da bi se pažnja
neprijatelja vezala za bukrinski mostobran, ondje se podržavala
aktivna djelatnost jedinica i upotrebljavale su se razne
dezinformacijske mjere. Neprijatelj nije zapazio pregrupiranje
oklopne armije i artiljerijskog korpusa pa je i dalje očekivao glavni
udar jedinica fronta upravo u tom rajonu.
Do 1. studenoga na ljuteškom mostobranu bile su koncentrirane
38. armija (pod komandom generala K. S. Moskaljenka), 3. gardijska
oklopna armija generala P. S. Ribalka, 5. gardijski oklopni korpus
generala A. G. Kravčenka, 7. artiljerijski korpus za proboj i veliki broj
artiljerijskih jedinica i drugih rodova vojske.
Za operaciju bilo je spremno oko 2000 topova i minobacača, 500
»kaćuša«. Na početku odlučnih djelovanja na kijevskom pravcu naše
su jedinice bile nadmoćnije i brojčano i kvalitetno.
Ujutro 3. studenoga, neočekivano za fašiste, počelo je naše
nastupanje na Kijev koji je podržavala 2. zrakoplovna armija.
Ali još je trebalo vezati neprijatelja i u rajonu bukrinskog
mostobrana. Zbog toga su 1. studenoga prešle u napad 27. i 40. armija
Fronta. Njemačka komanda primila je taj udar kao glavni i hitno je
ovamo prebacila dopunske snage, među njima tenkovsku SS-diviziju
»Das Reich« koja se nalazila u rezervi feldmaršala Mansteina. Nama
je samo to bilo i potrebno.
 Međutim 3. i 4. studenoga nastupanje 38. armije na Kijev
razvijalo se presporo. Da bismo odlučno utjecali na tok operacija,
odlučili smo uvesti u akciju 3. gardijsku oklopnu armiju P. S. Ribalka.
Ujutro ona je presjekla put Kijev-Žitoinir i tako stvorila povoljne
uvjete za jedinice koje su nastupale neposredno na Kijev.
38. armija general-pukovnika K. S. Moskaljenka (član Vojnog
savjeta general-major A. A. Jepišov) potkraj 5. studenoga već je bila u
predgrađima Kijeva, a u 4 sata ujutro 6. studenoga zajedno s oklopnim
korpusom A. G. Kravčenka zauzela je Kijev.
Vrhovnom komandantu odmah je poslan brzojav. U njemu je
rečeno: »S najvećom radošću javljamo da su jedinice Prvog
ukrajinskog fronta izvršile postavljeni zadatak. Zauzele su naš divni
grad Kijev, glavni grad Ukrajine. Kijev je potpuno očišćen od
fašističkih okupatora. Jedinice Prvog ukrajinskog fronta nastavljaju
izvršavanje postavljenog zadatka.«
Za uspješno izvršenje te operacije velika zasluga pripada
komandantu Fronta generalu armije N. F. Vatutinu, članu Vojnog
savjeta general-majoru K. V. Krajnjukovu.
U razradi i organizaciji operacija za zauzimanje Kijeva i
razbijanje kijevske grupacije neprijatelja velik i važan posao obavio je
Vojni savjet 38. armije.
U borbama za Kijev aktivnu ulogu odigrala je čehoslovačka
brigada pod komandom pukovnika Ludviga Svobode. 139 vojnika i
oficira te herojske brigade bili su nagrađeni visokim sovjetskim
ordenima.
Sovjetski narod će se sa zahvalnošću sjećati sudjelovanja hrabrih
čehoslovačkih boraca u porazu njemačko-fašističkih jedinica za
vrijeme velikog domovinskog rata.
U 9 sati ujutro zajedno sa Vojnim savjetom fronta došli smo u
Kijev kamo su se već slijevale mase izmučenih stanovnika grada koji
su se sakrivali u okolini pred zvjerskim represalijama fašista. Sa svih
strana su se okupljali oko naših atomobila.
 Većina ljudi izgledali su krajnje iscrpljeni. Ali kako su se sjale
oči Kijevljana kad su vidjeli ne u snu već na javi svoje oslobodioce,
drage sovjetske borce! Mnogi su plakali od radosti, svaki je htio nešto
ispričati o onome što ga je davno boljelo, što je propatio...
Prolazeći kroz dobro mi poznati Krašetik, nekada najljepši
prospekt grada ništa nisam mogao prepoznati: svuda unaokolo samo
ruševine. Tako je izgledao naš drevni Kijev nakon odlaska hitlerovaca.
Nakon oslobođenja Kijeva jedinice Fronta, odbacujući
neprijatelja na zapad zauzele su Fastov, Žitomir i niz drugih gradova.
Njemačka komanda, bojeći se katastrofalnog razvitka događaja
hitno je u rajonu Žitomira skoncentrirala protuudarnu grupu
sastavljenu od 15 divizija (među njima 8 tenkovskih i motoriziranih).
13. studenoga neprijatelj je izvršio snažan napad na jedinice Prvog
ukrajinskog fronta. Uspio je ponovno zauzeti Žitomir i napredovati 30-
40 kilometara. Međutim dolaskom naših rezervi položaj je ponovno
uspostavljen. Sada je linija obrane naših jedinica prolazila sto pedeset
kilometara zapadno i pedeset kilometara južno od Kijeva.
Ali vratimo se malo unazad, da bi se sjetili što se u to vrijeme
događalo sa snagama Drugog ukrajinskog fronta (bivši Stepski), gdje
sam bio s prekidima jer sam zbog borbene situacije morao uglavnom
boraviti na kijevskom pravcu.
30. studenoga jedinice Drugog ukrajinskog fronta forsirale su
Dnjepar i zauzele mostobran na zapadnoj obali širok 30 kilometara i
15 kilometara dubok. Takva situacija potpuno je osiguravala razvitak
udara glavne grupacije.
Za vrijeme forsiranja Dnjepra bio sam na sektoru 53. armije
generala I. M. Managarova. On je kao i prije nastupanja kod
Bjelgoroda odlično rukovodio armijom. Sada je djelovao još odlučnije
nego prije protuofenzive na ku'rskoj izbočini. Jednak je dojam
ostavljala i većina komandnog sastava manjih i većih jedinica armije.
U svim štabovima povećala se organiziranost, poboljšalo se
upravljanje, organizacija izviđanja i, što je najvažnije, štabovi i
komanda stekli su navike u brzoj i solidnoj analizi situacije.
 Razgovarajući s komandantom armije I. M. Managarovim
promatrao sam I. S. Konjeva. On bi ranije obično popravljao ili
dopunjavao izvještaje svojih komandanata, a sada je, slušajući iscrpan
izvještaj I. M. Managarova, šutio i smiješio se. Stvarno u
organizatorskim sposobnostima J. M. Managarova i njegova štaba
moglo se samo uživati.
Opraštajući se s I. M. Managarovim u šali sam rekao:
– Sve je dobro. Nedostaje samo jedno: harmonika.
– Imamo harmoniku, druže maršale – nasmiješivši se odgovori I.
M. Managarov – ali je u drugom ešelonu. Nisam na njoj svirao od tada
kad ste bili kod nas prilikom pripreme protuofenzive kod Bjelgoroda.
... Oslobođenje Kijeva, osvajanje i proširenje naših mostobrana
na Dnjepru, u rajonu Kijeva, Čerkasa, Kremenčuga, Dnjepropetrovska
i Zaporožja mnogo su pogoršali situaciju njemačkih jedinica u
Ukrajini. Dnjepar je neprijatelju davao mogućnost da organizira teško
svladivu obranu, i hitlerovci su polagali velike nade u to da će
zaustaviti naše jedinice pred tom prirodnom preprekom.
Iz izvještaja obavještajne službe Glavnom je stanu bilo poznato
da je prije početka operacije u štab Grupe armija »Jug« dolazio Hitler.
Pred jedinice je postavio kategoričan zahtjev: tući se za Dnjepar do
posljednjeg čovjeka i zadržati ga pošto-poto.
Hitlerovci su znali da će se s gubitkom Ukrajine definitivno
slomiti njihov front na jugu naše zemlje, bit će izgubljen Krim, i
sovjetske jedinice mogu brzo izbiti na svoje državne granice. Onda će
se još više komplicirati opća situacija u fašističkom taboru.
Ali bez obzira na oštre zahtjeve Hitlera i feldmaršala Mansteina,
bitka za Dnjepar bila je izgubljena. Nije pomogao još jedan pokušaj da
se uspostavi obrana u rajonu Kremenčuga, Dnjepropetrovska i
Zaporožja.
Dana 23. listopada udarna grupacija jedinica Drugog ukrajinskog
fronta, među njima 5. gardijska oklopna armija koja je Frontu pridana
iz rezerve Glavnog stana, stigla je na prilaze Krivog Roga i
Kirovograda. Njemačka komanda, prikupivši moćnu grupu bacila ju je
protiv jedinice Drugog ukrajinskog fronta da bi likvidirala opasnost.
U jeku ogorčenih borbi došao sam na komandno mjesto I. S.
Konjeva koje se nalazilo četiri kilometra daleko od bojnog polja. Kroz
stereoskopski dalekozor mogao se djelomično promatrati tok borbe.
Ivan Stefanovič bio je zabrinut. Veoma prorijeđene i preumorne
od dotadašnjih borbi jedinice Fronta nisu mogle izdržati ozbiljan
pritisak neprijatelja. Da bi izvršio udar po neprijateljskim jedinicama,
morao je baciti u borbu svu avijaciju i pojačati jedinice artiljerije na
račun drugih sektora Fronta. Njemačka je komanda na naše jedinice
slala bombardere koji su dolazili u valovima nad bojno polje i nanosili
nam osjetne udarce.
Potkraj 24. listopada na nizu sektora naše jedinice morale su se
povući za 10 kilometara, a zatim, ne izdržavši, još 25 kilometara i
čvrsto su se utvrdile tek na rijeci Ingulec. Koliko god je neprijatelj
nastojao da naše jedinice odbaci od te rijeke, nije uspio. Pretrpjevši
velike gubitke bio je prisiljen da prekine svoje juriše i prijeđe u obranu.
Jedinice Drugog ukrajinskog fronta koje nisu imale dovoljno
snaga da nastave ofenzivu na pravcu Krivi Rog također su ovdje prešle
u obranu.
Na desnom krilu fronta borbe su se nastavile nesmanjenom
žestinom. Ovdje je 52. armija generala K. A. Korotejeva u uskoj
suradnji s partizanskim odredima uspješno forsirala Dnjepar i 14.
veljače zauzela mostobran i grad Čerkasi.
U toku ogorčenih borbi jedinice Trećeg ukrajinskog fronta
likvidirale su neprijateljski zaporoški mostobran. Naše jedinice
oslobodile su Dnjepropetrovsk.
Potkraj prosinca na sektoru Drugog i Trećeg ukrajinskog fronta
stvoren je mostobran strategijskog značenja širok preko 400
kilometara i dubok 100 kilometara koji je omogućavao da se u
najskorije vrijeme organiziraju daljnje ofenzivne operacije.
Kako sam bio zauzet koordinacijom djelovanja Prvog i Drugog
ukrajinskog fronta, nisam mogao detaljno ulaziti u tok operacija naših
jedinica na Trećem i Četvrtom ukrajinskom frontu. Iz telefonskih
razgovora s vrhovnim komandantom, Generalštabom i A. M.
Vasiljevskim znao sam da je Četvrti ukrajinski front, porazivši
neprijatelja na rijeci Moločnoj, uspješno napredovao i zauzeo
mostobran na Perekopkoj prevlaci i zatvorio njemačke snage na
Krimu.
Radi boljeg upoznavanja s položajem na frontovima, razmatranja
i preciziranja plana daljnjih ofenzivnih operacija pozvan sam sredinom
prosinca u Glavni stan. Došao je i A. M. Vasiljevski s kojim sam se
sastao u Generalštabu gdje smo odmah izmijenili mišljenje o
rezultatima u 1943. godini i perspektivama za najbliže razdoblje.
Aleksandar Mihajlovič izgledao je umorno. I on se kao i ja od
početka travnja gotovo neprestano nalazio u pokretu – ili je letio ili se
tresao po frontovskim cestama. U to je vrijeme situacija bila dosta
složena, napeta i bogata izvanredno oštrim promjenama velikih
uspjeha i neugodnih neuspjeha. Sve to skupa, pa onda još sistematsko
nespavanje, fizička i umna napetost naročito se očitovalo kad smo se
našli u Moskvi, u tišini kabineta, gdje se nisu čuli ni naleti avijacije, ni
artiljerijska pucnjava, ni uzbudljivi izvještaji s opasnih sektora.
Prosinačkom savjetovanju u Glavnom stanu prisustvovala je
većina članova Državnog komiteta za obranu. Ubrzo je to postalo
prošireno savjetovanje Državnog komiteta za obranu uz prisutnost
nekih članova Glavnog stana Vrhovne komande.
Savjetovanje je trajalo dosta dugo. U raspravi o rezultatima i
iskustvima borbe na frontovima i o ocjeni situacije i perspektivi rata
sudjelovali su A. M. Vasiljevski i A. I. Antonov, o pitanjima
ekonomike i ratne industrije referirao je N. A. Voznesenski. O
problemima međunarodnog karaktera i o mogućnosti otvaranja drugog
fronta govorio je J. V. Staljin.
Prema podacima Generalštaba sovjetske jedinice su do konca
1943. oslobodile više od polovice teritorija koji su zauzele njemačke
jedinice 1941. i 1942. godine. Počevši od protuofenzive u rajonu
Staljingrada sovjetske jedinice su potpuno uništile ili zarobile 56
divizija; 162 pretrpjele su veoma teške gubitke. Neprijatelj je bio
prisiljen da ih ozbiljno popunjava i preformira. U tom razdoblju
uništeno je oko 7000 tenkova, više od 14.000 aviona i oko 50.000
topova i minobacača. Nijemci su zauvijek izgubili najiskusnije
kadrove generala, oficira, podoficira i vojnika.
Potkraj 1943. Komunistička partija, naša vlada uspjele su, bez
obzira na teškoće početnog razdoblja, uspješno riješiti problem
pripreme kvalificiranih oficirskih kadrova. Pri tome se nisu
zadovoljavale samo potrebe frontova, već su se stvarale i krupne
rezerve. Prvoga srpnja 1943, čak za vrijeme velikih operacija, imali
smo više od 100.000 oficira s velikim borbenim iskustvom i
potrebnom vojno-tehničkom obukom. Udvostručio se generalski
sastav sovjetskih oružanih snaga.
Njemačka je na Istočnom frontu u drugom periodu rata bila toliko
iscrpljena da nije mogla voditi ozbiljne ofenzivne operacije. Međutim
imala je još dovoljno mogućnosti za aktivan obrambeni rat. Radi
pojačanja svoga silno oštećenog fronta Vrhovna komanda njemačke
vojske prebacila je potkraj 1943. sa zapada još sedamdeset pet divizija
i veliku količinu'ratne tehnike, oružja i materijalno-tehničkih
sredstava.
Naše oružane snage nastavile su pojačavati svoju borbenu moć.
U 1943. formirano je 78 novih divizija. Potkraj godine formirano je
pet oklopnih armija, 37 oklopnih i mehaniziranih korpusa, 80 posebnih
tenkovskih brigada, 149 posebnih tenkovskih i samohodno-
artiljerijskih pukova. Formirano je šest artiljerijskih korpusa, 26
artiljerijskih divizija, sedam gardijskih reaktivnih minobacačkih
divizija i mnogo desetaka drugih artiljerijskih jedinica.
Zbog definitivnog prijeloma rata u korist Sovjetskog Saveza,
iskrcavanja savezničkih jedinica u Italiji i izlaska Italije iz rata i
zahvaljujući snažnom pokretu snaga otpora ozbiljno se komplicirala
situacija i u zemljama saveznicama fašističke Njemačke. Rastao je
pravedan gnjev naroda protiv fašizma i neukrotiva želja da se što prije
završi rat. U Poljskoj, Jugoslaviji, Čehoslovačkoj i u samoj Njemačkoj
zbog teških poraza na sovjetsko-njemačkom frontu i ekonomskih
teškoća, velikog pomanjkanja ljudskih rezervi povećavalo se
nepovjerenje u pobjedu Wehrmachta. Ono je obuzelo znatne slojeve
radnog naroda okupiranih zemalja i zemalja fašističkog bloka. U
Grčkoj, Francuskoj i drugim evropskim zemljama širio se
narodnooslobodilački pokret protiv fašističke okupacije.
Kod nas u zemlji zbog postignutih pobjeda vladalo je puno
uvjerenje da ćemo rat dovesti do pobjedonosnog kraja. Nema riječi
kojima bi se opisalo kako su svi teško proživljavali gubitak svojih
sinova, braće, očeva, sestara i majki, ali naš narod, visoko svjestan
svoje dužnosti prema domovini, junački je podnio tu bol.
Potkraj 1943. godine sovjetski komandni kadrovi obogatili su se
najnovijim iskustvom strategijske i operativno-taktičke vještine.
Glavnom stanu, Generalštabu i samim frontovima organizacija
najvećih operacija frontova i grupa frontova i njihov pobjedonosni
završetak dala je mogućnost da dublje shvate i osmisle najefikasnije
metode razbijanja neprijateljskih grupacija i to uz najmanje mogući
gubitak ljudi i utrošak materijalnih sredstava.
U Generalštabu je stvoren i izrastao velik kolektiv iskusnih
operativaca, organizatora jedinica i obavještajno-izviđačkih kadrova.
Vrhovna komanda podigla se na mnogo viši stupanj: sada je mnogo
savršenije vladala načinima i metodama vođenja suvremenog rata. Svi
smo lakše radili i razumjeli jedan drugoga. Toga prije nije bilo i zbog
toga je katkad stradala zajednička stvar.
Uspješno borbeno djelovanje sovjetskih jedinica u znatnoj je
mjeri bilo rezultat povećane kvalitete partijsko-političkog rada u
jedinicama. Vojni savjeti vještije su sumirali rezultate operacija
ističući u svojim govorima pred osobnim sastavom sjajne primjere
borbene hrabrosti i junaštva što su ih pokazali vojnici, podoficiri,
oficiri i generali, popularizirajući najbolje metode rješavanja važnih i
značajnih borbenih zadataka.
Moram reći da je općenito uz pomoć vojnih savjeta frontova,
armija i flota partija ostvarila veoma elastično i efikasno usklađivanje
vojničkog i političkog rukovođenja vojskom.
U sastavu vojnih savjeta radilo je mnogo članova i kandidata za
članove CK SKP(b), sekretara CK komunističkih partija saveznih
republika, pokrajinskih i oblasnih partijskih komiteta koji su
neprestano bili u vezi s CK partije i Državnim komitetom za obranu.
Generali i oficiri češće su boravili u jedinicama i odredima i
razgovarali s vojnicima. Poboljšali su rukovođenje partijsko-
političkim radom i načelnici političkih organa i instruktorski sastav.
U vezi s time želim naročito istaknuti političku upravu Prvog
ukrajinskog fronta s generalom S. S. Šatilovim na čelu i političku
upravu Prvog bjeloruskog fronta s generalom S. F. Galadževim na
čelu. Veliku pomoć jedinicama pružali su rukovodeći partijski i
sovjetski radnici Ukrajine i Bjelorusije.
Prema podacima Centralnog štaba partizanskog pokreta u 1943.
broj partizanskih snaga se udvostručio. Brojni partizanski odredi
ujedinili su se u manje i veće jedinice koje su bile sposobne za ozbiljne
operacije u neprijateljevoj pozadini vežući znatne snage njemačkih
jedinica. Može se reći da je u neprijateljevoj pozadini praktički
djelovao snažan front narodnih osvetnika koji su svim svojim bićem
mrzili okupatore.
Naročito moćne partizanske jedinice djelovale su u Bjelorusiji i
Ukrajini. Ovdje su u 1943. godini veliko značenje imale partizanske
jedinice V. E. Samutina, F. F. Taranjenka, V. I. Kozlova, A. F.
Fedorova, A. N. Saburova, Z. A. Bogatirja, P. M. Mašerova, S. A.
Kovpaka, M. I. Naumova, I. E. Anisimenka, J. M. Meljnika, D. T.
Burčenka i F. F. Kapuste.
Sovjetska komanda je u svojim planovima i operacijama uzimala
u obzir realnu snagu partizana i njihovu sve veću ulogu još i zbog toga
što se u taktičkom odnosu vještina partizanskih akcija podigla na
mnogo viši nivo.
Djelovanje partizanskih manjih i većih jedinica tada su uglavnom
koordinirali i povezivali vojni savjeti frontova i rukovodstva CK
komunističkih partija Ukrajine i Bjelorusije. Veliku pomoć partije u
osnivanju partizanskih odreda pružale su ilegalne komsomolske
organizacije kojima su rukovodili sekretari CK komsomola Bjelorusije
K. T. Mazurov i F. A. Surganov. Oni su bili stalno na okupiranom
teritoriju. U 1943. godini partizani su digli u zrak 11.000 vlakova,
oštetili i izbacili iz stroja 6000 lokomotiva, oko 40.000 vagona i
platformi, uništili više od 22.000 automobila i više od 900 željezničkih
mostova. Te akcije organizirale su mjesne ilegalne partijske
organizacije.
I u radu cijele sovjetske pozadine nastao je korjenit preokret. U
1943. godini znatno se povećala proizvodnja oružja i municije. U
kolovozu 1943. partija je donijela niz važnih odluka o uspostavljanju
narodne privrede u oslobođenim područjima. U posljednjem
tromjesečju 1943. ondje je već dobiveno 6,500.000 tona ugljena,
15.000 tona nafte, proizvedeno 172 milijuna kilovat-sati električne
energije. Sovjetske oružane snage bolje su se i operativnije
snabdijevale svim potrebnim za uspješnu oružanu borbu.
Naša zemlja razvila je svu svoju divovsku snagu. U 1943.
poboljšali su se i naši odnosi sa saveznicima. Od Sjedinjenih Država
dobili smo nešto veću materijalno-tehničku pomoć nego u 1942, ali
uza sve to ona je bila mnogo manja od obećane, a potkraj godine čak
se smanjila. Vlada SAD izgovarala se, kao i prije na svoje potrebe u
vezi s otvaranjem drugog fronta i na svoje obaveze prema Engleskoj.
Potkraj 1943. definitivno smo svladali tešku situaciju i
posjedujući moćne snage i sredstva borbe čvrsto držali u svojim
rukama strategijsku inicijativu i nismo više tako osjećali potrebu za
otvaranjem drugog fronta u Evropi kao u prošle dvije godine. Međutim
zbog brzog poraza fašističke Njemačke i svršetka rata svi smo željeli
da se drugi front što brže otvori.
Sigurno je da smo se radovali pobjedi u Italiji, kod El Alameina,
u Tunisu i u drugim područjima. Ali ipak to nije bilo ono što smo tako
dugo čekali od saveznika da bismo osjetili njihov značajan doprinos u
ratu.
Vrativši se s Teheranske konferencije J. V. Staljin je rekao:
– Roosevelt je dao časnu riječ da će se 1944. otvoriti velike
operacije u Francuskoj. Mislim da će održati riječ. No ako je ne održi,
mi imamo svoje snage da dotučemo hitlerovsku Njemačku.
 Dosad nisam ništa rekao o situaciji na našim zapadnim i
sjeverozapadnim pravcima, ali to, razumije se, nije zbog
zaboravljivosti, već zbog toga što sam cijele 1943. bio zauzet
pripremanjem i provođenjem operacija u rajonu kurske izbočine, na
putu za Dnjepar i njegovim forsiranjem i u zapadnoj Ukrajini. Što se
tiče zapadnog i sjeverozapadnog pravca, njima su se 1943. bavili
vrhovni komandant i Generalštab, a mi smo samo rijetko davali
primjedbe i prijedloge i to kad nas je pitao vrhovni komandant.
Potkraj 1943. na zapadnom i sjeverozapadnom pravcu postignuti
su važni rezultati. Sovjetske jedinice očistile su od neprijatelja dio
Kalinjinske oblasti, oslobodile su Smolensku oblast i niz rajona
istočnog dijela Bjelorusije. Koncem godine zbog uspješnog
napredovanja naših jedinica, linija fronta na sjeverozapadnom i
zapadnom pravcu već je išla preko jezera Iljmenj, Velike Luke,
Vitebska, Mozira.
Na jugozapadnom i južnom pravcu linija fronta u to je vrijeme
išla od Polesja kroz Žitomir-Fastov-Kirovograd (zaključno)-
Zaporožje-Herson. Krim se još nalazio u njemačkim rukama. U rajonu
Lenjingrada i na sjeveru situacija se veoma poboljšala. Lenjingrađani
su slobodnije disali.
Članovi Državnog komiteta za obranu i mi, članovi Glavnog
stana Vrhovne komande, smatrali smo da je neprijatelj, premda smo u
borbi s njim postigli velike uspjehe i bio je ozbiljno oslabljen, još
uvijek dosta jak. Odsutnost drugog fronta u Evropi pružala je
hitlerovcima mogućnost da u slijedećoj godini vode uporan obrambeni
rat.
Na početku 1944. godine Njemačka je zajedno s vojskom svojih
satelita imala na sovjetsko-njemačkom frontu oko pet milijuna ljudi,
54.500 topova i minobacača, 5400 tenkova i jurišnih topova i nešto
više od 3000 aviona.
Sovjetske oružane snage bile su nadmoćnije od neprijatelja u
ljudstvu za 1,3 puta, u artiljeriji za 1,7 puta, u avionima za 3,3 puta. Ta
brojčana nadmoć pojačana je visokim kvalitetnim nivoom oružja i, što
je naročito važno, borbenim duhom vojske i povećanom operativno-
taktičkom sposobnošću komande.
Nakon duboke i svestrane analize situacije Glavni stan je odlučio
da u zimskoj kampanji 1944. razvije ofenzivu od Lenjingrada do
Krima - zaključno.
Pri tome je planirano da se glavne ofenzivne operacije provedu
na jugozapadnoj pozornici ratnih operacija kako bi se što prije
oslobodila zapadna Ukrajina i Krim. Odlučeno je da se Lenjingrad
potpuno oslobodi od blokade i da se neprijatelj odbaci izvan granica
Lenjingradske oblasti.
Na sjeverozapadnom pravcu jedinice su morale izaći na granice
baltičkih republika. Trupama Zapadnog pravca dan je zadatak da
oslobode što više teritorija Bjelorusije.
Planirajući djelovanje sovjetskih jedinica u zimi 1944. mislilo se
da se glavne snage i sredstva koncentriraju kod Prvog, Drugog, Trećeg
i Četvrtog ukrajinskog fronta kako bi se ondje stvorila značajnija
nadmoć nad neprijateljem i u kratkom roku razbile jedinice Grupe
armija »Jug« i »A«.
Što se tiče drugih frontova sjevernog, sjeverozapadnog i
zapadnog pravca, Glavni stan je odlučio da onamo šalje ograničene
snage kako ih ne bi dijelio i odvukao od onih sektora gdje će se
rješavati glavni zadaci.
Nakon savjetovanja u Glavnom stanu A. M. Vasiljevski i ja još
smo pet dana s Generalštabom radili na preciziranju zadataka frontova.
Vrhovni komandant nekoliko nas je puta pozivao na večeru u svoj stan
u Kremlju.
Jednom prilikom, kad smo bili kod vrhovnog komandanta,
pokušao sam još jedanput postaviti pitanje o provedbi operacija
opkoljavanja. J. V. Staljin je rekao:
– Sada smo postali jači, naše su jedinice iskusnije. Ne samo da
možemo već i moramo vršiti operacije opkoljavanja.
Drugi put bili su na večeri i A. A. Ždanov, A. S. Ščerbakov i drugi
članovi Politbiroa. Andrej Aleksandrovič Ždanov pričao je o junačkim
djelima i velikoj hrabrosti radnika Lenjingrada koji su prezirući
opasnost, polugladni, stajali uz strojeve u tvornicama i zavodima po
14-15 sati na dan i davali svu moguću pomoć jedinicama fronta.
Andrej Aleksandrovič je zamolio da se povećaju prehrambeni fondovi
za Lenjingrađane. Vrhovni komandant smjesta je dao nalog da se
udovolji toj molbi, a zatim je rekao:
– Predlažem zdravicu za Lenjingrađane. To su pravi heroji našeg
naroda.
Pošto su zadaci fronta definitivno izrađeni, Aleksandar
Mihailovič Vasiljevski i ja krenuli smo u nama podređene frontove
gdje smo morali ostvariti daljnju koordinaciju djelovanja jedinica. Ja
sam otišao da koordiniram djelo vanje frontova N. F. Vatutina i I. S.
Konjeva, a A. M. Vasiljevski R. J. Malinovskoga i F. I.Tolbuhina.
Najprije sam odlučio da odem u Prvi ukrajinski front kako bih
prenio odluku Glavnog stana i pomogao planirati buduće djelovanje
jedinica.
N. F. Vatutin, kako sam već spomenuo, bio je izvanredan štabni
oficir. Posjedovao je zavidnu sposobnost da ukratko i jasno izloži
svoje misli, a osim toga imao je rijetko lijep i čitak rukopis. Većinu
važnih naredaba, direktiva i izvještaja Vrhovnoj komandi pisao je sam.
Upravo sam ga zatekao kako sastavlja direktivu o prijelazu u ofenzivu
glavne grupacije jedinica fronta u općem pravcu na Vinicu.
Nikolaj Fedorovič Vatutin radio je u veoma zagrijanoj sobi
ogrnut toplim kaputom. Pogledavši ga shvatio sam da mu očito nije
dobro.
Upoznavši ukratko N. F. Vatutina s odlukom Glavnog stana o
razvijanju djelovanja u bliskom razdoblju i saslušavši njegove
posljednje korekcije plana djelovanja jedinica fronta, savjetovao sam
mu da nešto uzme i da odmah legne kako bi bio potpuno sposoban za
posao do početka ofenzive. Složio se sa mnom.
Popio je čašu jakog čaja sa sušenom malinom, uzeo dva aspirina
i otišao u svoju sobu. Ja sam s načelnikom štaba A. V. Bogoljubovim
otišao u operativno odjeljenje štaba da bismo još jedanput proučili
situaciju i provjerili pripremu jedinica za ofenzivu.
Nije prošlo ni deset minuta kad je zazvonio telefon. A. N.
Bogoljubov podigao je slušalicu. Zvao je N. F. Vatutin i rekao mu da
dode k njemu. Odlučio sam da i ja odem s A. N. Bogoljubovim.
Ponovno smo ugledali N. F. Vatutina za radnom kartom buduće
ofenzive.
– Ali dogovorili smo se da ćete se odmarati, a vi opet radite.
– Želim da napišem izvještaj u Glavni stan o toku priprema za
ofenzivu – odgovorio je Nikolaj Fedorovič.
Izvevši ga na silu iz radne sobe predložio sam da sve potrebno
učini načelnik štaba, to više što je to bio njegov direktan zadatak.
N. F. Vatutin bio je nemiran čovjek. Osjećaj odgovornosti za
povjereni mu posao bio je kod njega izvanredno razvijen.
Kako sam silno ogladnio, otišao sam k N. S. Hruščovu jer sam
znao da se kod njega uvijek moglo dobro okrijepiti. Kod N. S.
Hruščova bili su član Vojnog savjeta Fronta za materijalno osiguranje
general N. T. Kaljčenko i predstavnik aparata CK partije Ukrajine M.
S. Grečuha. Drugovi su me zamolili da ispričam moskovske novosti.
Prisutne sam podrobno upoznao s odlukom Glavnog stana o
protjerivanju neprijatelja iz Zapadne Ukrajine i s konkretnim zadacima
Prvog ukrajinskog fronta. M. S. Grečuha je ispričao o užasnim
zločinima koje su fašisti počinili u posljednje vrijeme, naročito pri
povlačenju.
– Još nije utvrđena ni desetina krvavih zločina fašističkih
ljudoždera koje su počinili u ukrajinskoj zemlji – rekao je.
U to vrijeme nasuprot Prvom ukrajinskom frontu stajala je
neprijateljska grupacija od 13 divizija, od toga osam tenkovskih i jedna
motorizirana. Jedinicama je zapovijedao general E. Raus.
Neprijateljska komanda još se nadala da će likvidirati sovjetske
jedinice i zauzeti velik mostobran zapadno od Dnjepra i Kijeva.
U drugoj polovici studenoga neprijatelj je, kako sam već rekao,
osvojio Žitomir, više puta pokušao odbaciti jedinice Prvog ukrajinskog
fronta i probiti se prema Kijevu. Ali ti uporni pokušaji nisu uspjeli.
Štoviše, zbog svojih nepromišljenih djelovanja njemačke su jedinice
pretrpjele goleme gubitke koji su u pojedinim divizijama iznosili 60-
70 posto osobnog sastava i materijalnog dijela. Zbog iscrpljenosti
snaga i sredstava hitlerovska komanda je prekinula ofenzivu, ali se još
nije odrekla namjere da ponovno osvoji Kijev i izbije na Dnjepar.
Glavni stan Vrhovne komande tražio je od Prvog ukrajinskog
fronta da pripremi i provede žitomirsko-berdičevsku operaciju
razbijanja neprijateljeve 4. oklopne armije i da je odbaci prema
Južnom Bugu. Da bi pojačao Prvi ukrajinski front, Glavni stan mu je
predao 18. armiju, 1. oklopnu armiju, 4. gardijski i 25. oklopni korpus.
Na početku odlučnih operacija Prvi ukrajinski front imao je 1.
gardijsku, 13, 18, 27, 38, 40. i 60. armiju, 1. i 3. gardijsku oklopnu
armiju. Ukupno 63 pješadijske divizije, šest oklopnih, dva
mehanizirana korpusa, tri konjička korpusa.
Zamisao ofenzivne operacije jedinica Fronta bila je ova: razbiti
neprijatelja u rajonu Brusilova i izbiti na liniju Ljubar-Vinica-Lipova.
60. armija generala I. D. Černjahovskog pojačana 4. gardijskim
oklopnim korpusom imala je zadatak da nastupa iz rajona Malina i da
dostigne rijeku Sluč na sektoru Rogačev-Ljubar. 13. armija generala,
N. P. Puhova dobila je zadatak da nastupa u pravcu Korostjenj-
Novograd-Voljinski. 40. i 27. armija nanosile su udar u pravcu Bijele
Crkve i dalje na Hristinovku gdje su se morale spojiti s jedinicama
Drugog ukrajinskog fronta.
Podršku frontu iz zraka pružala je 2. zrakoplovna armija generala
S. A. Krasovskog.
Ujutro 25. prosinca nakon 50-minutne artiljerijske i avionske
pripreme glavna grupacija fronta prešla je u ofenzivu. Obrana
neprijatelja nije izdržala udar naših jedinica pa su se njemačke jedinice
počele povlačiti. Zbog stvorenih povoljnih uvjeta u drugoj polovici
dana uvedene su u borbu 1. i 3. gardijska oklopna armija. Potkraj 30.
prosinca front proboja proširio se oko 300 kilometara, a u dubinu 100
kilometara. Zauzeti su Korostjenj, Brusilov, Kazatin, Skvira i mnogo
drugih gradova i naseljenih mjesta.
 Napredujuće jedinice počele su borbu na prilazima Žitomiru,
Berdičevu, Bijeloj Crkvi. Njemačka komanda morala je poduzeti
izvanredne mjere da bi zatvorila stvorenu brešu i zato je ovamo
prebacila 12 divizija iz drugih grupa armija (»Sjever«, »Centar« i
Grupe armije »A«).
Dana 31. prosinca ponovno je oslobođen Žitomir. Vodile su se
teške borbe za Berdičev – veliko raskršće željezničkih i cestovnih
komunikacija. Ovdje su djelovale jedinice 1. oklopne armije generala
M. E. Katukova i 18. armija generala K. N. Leselidzea. Zbog slabe
organizacije borbe 1. oklopna armija pretrpjela je gubitke i nije imala
uspjeha pa je tek 5. siječnja nakon intervencije N. F. Vatutina osvojen
Berdičev.
U borbama za Bijelu Crkvu sudjelovala je 1. čehoslovačka
brigada pod komandom generala Ludviga Svobode. Taj lijep, snažan
muškarac svojom je hladnokrvnošću i ozbiljnošću u svima izazivao
duboko poštovanje i potpuno povjerenje. I nismo se prevarili u njemu.
Do kraja rata Ludvig Svoboda je uspješno zapovijedao čehoslovačkim
jedinicama i svojim junačkim djelima dao dostojan prilog porazu
neprijatelja kojega je mrzio jednako kao i mi sovjetski ljudi.
Pod udarima Prvog ukrajinskog fronta neprijatelj se povlačio na
zapad. To je prisililo komandu njemačkih jedinica da prikupe grupu
jedinica u rajonima Vinice i Umanja kako bi izvršila protuudar protiv
38, 40. i i. oklopne armije. Razvila se nova velika bitka.
Naše jedinice su prešle u obranu pokušavajući da razbiju
neprijatelja vatrom s mjesta i udarima iz zraka. Ali nisu izdržale
pritisak pa su se same povukle trideset kilometara i tu se učvrstile.
Rezultat žitomirsko-berdičevske operacije bio je da su jedinice
Prvog ukrajinskog fronta napredovale u dubinu do 200 kilometara,
potpuno oslobodivši Kijevsku i Žitomirsku oblast i niz rajona Vinicke
i Rovenske oblasti. Lijevo krilo fronta obuhvatilo je cijelu
neprijateljsku grupaciju koja je držala veliki mostobran u rajonu
Kanjeva i Korsunj-Ševčenkovskoga. Tako je stvorena povoljna
situacija za korsunjsko-ševčenkovsku operaciju.
 Sredinom siječnja Prvi ukrajinski front učvrstio se na liniji Sarni-
Slavuta-Kazatin-Iljinci. Dalje je front skretao na Dnjepar do rajona
Ržiščeva i Kaneva gdje je ostala krupna grupacija njemačkih jedinica.
Očito, njemačka komanda, maštajući da ponovno osvoji Kijev, nije
slutila da je sama sebi spremala zamku, o čemu će biti govora kasnije.
A sada da razmotrimo situaciju na Drugom ukrajinskom frontu.
Drugi ukrajinski front, na čijem je čelu stajao general I. S. Konjev
(član Vojnog savjeta – I. Z. Susajkov, načelnik štaba – M. V. Zaharov),
dobio je potkraj prosinca, jednako kao i front N. F. Vatutina veće
pojačanje u tenkovima i samohodnim topovima. U sastav Fronta pridat
je ojačani 5. konjički korpus i nekoliko artiljerijskih jedinica. Ta
popuna pojačala je jedinice, ali ni izdaleka nije zadovoljila njihove
potrebe. Naročito su malobrojne ostale mješovite jedinice bez kojih se,
kako se zna, ne postiže i ne učvršćuje uspjeh operacije.
Drugi ukrajinski front imao je zadatak da pripremi i provede
operaciju nanoseći glavni udar na Pervomajsk preko Kirovograda.
Dijelom snaga front je morao nastupati u općem pravcu na Hristinovku
gdje bi, spojivši se sa Prvim ukrajinskim frontom, razbio neprijatelja
u rajonu Zvjenigorodka-Kanev.
Do 7. siječnja nisam uspio biti u štabu Drugog ukrajinskog fronta
jer sam morao raditi na sektorima jedinica N. F. Vatutina, gdje je
situacija bila složena i opasna. Sedmoga siječnja doletio sam u štab
Drugog ukrajinskog fronta. I. S. Konjev u to je vrijeme bio u rajonu
Kirovograda na komandno-osmatračkom mjestu.
U štabu Fronta zatekao sam načelnika štaba M. V. Zaharova koji
me detaljno upoznao s trenutačnom situacijom na sektorima Fronta.
Matveja Vasiljeviča Zaharova znao sam iz Bjeloruske vojne
oblasti gdje je bio načelnik operativnog odjeljenja štaba oblasti. U to
je vrijeme na čelu oblasti stajao komandant armije 1. ranga I. P.
Uborevič od kojega smo svi mogli mnogo naučiti.
Treba priznati da se operativno odjeljenje štaba oblasti, kojem je
na čelu stajao M. V. Zaharov, isticalo između većine pograničnih
oblasti monolitnošću, spremnošću i općom operativnom kulturom.
Malo kasnije M. V. Zaharov uspješno je zapovijedao pješadijskim
pukom u Bobrujsku. Stojeći na čelu štaba Drugog ukrajinskog fronta
Matvej Vasiljevič bio je dobar oslonac za komandanta Fronta I. S.
Konjeva.
Pošto sam se upoznao sa situacijom u štabu Fronta, telefonirao
sam I. S. Konjevu i krenuo k njemu.
Na putu do komandnog mjesta I. S. Konjeva jasno smo mogli čuti
artiljerijsku vatru, eksplozije avionskih bombi, urlanje brojnih aviona:
moglo se bez pogreške zaključiti da se vodi žestoka borba s
neprijateljem na zemlji i u zraku.
Pozdravivši se s Ivanom Stepanovičem upitao sam ga kako se
razvija operacija.
– Neprijatelja tučemo smrtonosnom vatrom, ali za sada ne
napušta Kirovograd – odgovorio je I. S. Konjev.
Proučivši kartu I. S. Konjeva i saslušavši njegovo solidno
tumačenje shvatio sam da se neprijatelj ipak neće uspjeti održati u
Kirovogradu. Potkraj 7. siječnja jedinice Fronta su ga ne samo zaobišle
već se jedva držao i u južnim gradskim predgrađima gdje su
napredovali 29. oklopni korpus, 29. i 50. pješadijska divizija.
Naročito su se uspješno tukle jedinice armije generala A. S.
Žadova i generala M. S. Šumilova. Oba ta komandanta armija dobro
sam poznavao. Prošli su velik i težak put od samog početka rata.
Uspjeli su izdržati i održati se u teškim borbama s neprijateljem,
obogatili su se iskustvom pobjedonosnih operacija i došli ovamo u
rajon Kirovograda na čelu svojih armija kao iskusni vojni starješine.
Pred jutro 8. siječnja Kirovograd je zauzet. Neprijatelj se pod
pritiskom jedinica Fronta povlačio na zapad.
Na desnom krilu Fronta nastupanje 53. armije i 4. udarne armije
nije bilo uspješno. Zaustavljeno je snažnim protunapadima neprijatelja
na liniji Smela-Kaniž.
Zaustavivši napredovanje i prešavši u obranu zapadno od
Kirovograda, komanda Fronta je na desno krilo Fronta pregrupirala 5.
gardijsku oklopnu armiju pod komandom generala P. A. Rotmistrova.
Ali zbog pojačane neprijateljske grupacije nije uspjela stvoriti preokret
u našu korist.
Kako je trebalo izvršiti kapitalniju pripremu daljnjih operacija,
zaustavljeno je nastupanje jedinica Drugog ukrajinskog fronta na svim
pravcima, i ja sam se vratio u Prvi ukrajinski front da bih zajedno s
njegovom komandom pripremio korsunjsko-ševčenskovsku operaciju.
Razmotrivši cilj i zadatak operacije N. F. Vatutin je odlučio da
stvori grupaciju u sastavu 40. armije F. F. Žmačenka, 27. armije S. G.
Trofimenka i 6. oklopne armije generala tenkovskih trupa A. G.
Kravčenka koja se istakla prilikom zauzimanja Kijeva.
Prema podacima zaplijenjene njemačke karte 24. siječnja 1944. u
rajonu korsunjsko – ševčenkovske izbočine, koja je svojim vrhom
dopirala do samog Dnjepra, nalazilo se devet pješadijskih, jedna
tenkovska i jedna motorizirana divizija koje su ulazile u sastav 1.
oklopne i 8. armije njemačke vojske.
Ta dosta snažna neprijateljska grupacija smetala je Prvom i
Drugom ukrajinskom frontu u daljnjim operacijama prema zapadu, jer
je bila smještena na bokovima tih dvaju frontova.
Dana 11. siječnja iznio sam vrhovnom komandantu naše zamisli
o planu odsijecanja, opkoljavanja i uništenja cijele korsunjsko -
ševčenkovske grupacije. Vrhovni komandant je prihvatio naš prijedlog
i 12. siječnja je potvrdio svoju odluku direktivom Glavnog stana.
Direktivom se predviđalo nanošenje susretnih udara frontova u
osnovu izbočine i njihovo spajanje u rajonu Zvjenigorotke.51 Prije
početka operacije Glavni stan je na moju molbu pojačao Prvi
ukrajinski front 2. oklopnom armijom.
I. S. Konjev je odlučio da izvrši udar iz rajona Vjorbovke i
Krasnosilka snagama 4. gardijske, 53. i 5. gardijske oklopne armije.
Da bi stvorili udarne grupacije, frontovi su morali izvršiti značajno
pregrupiranje snaga i sredstava. Podršku udarnih grupacija iz zraka
davale su 2. i 5. zrakoplovna armija.

51
IMZ. Dokumenti otdela istoriji Velikoj otečestvennoj vojni, mv No 9492, 11. 10-11.
 Za sudjelovanje u razbijanju korsunjsko - ševčenkovske
grupacije njemačko-fašističkih jedinica privučeno je 27 pješadijskih
divizija, četiri tenkovske, jedan mehanizirani i jedan konjički korpus.
U sastavu te grupe bilo je 370 tenkova i samohodnih topova.
U brojnom odnosu naše jedinice prelazile su ovdje neprijatelja u
pješadiji za 1,7 puta, u topovima i minobacačima za 2,4 puta, u
tenkovima i samohod-nim topovima za 2,6 puta.
Sigurno smo imali snaga da opkolimo i porazimo neprijatelja, ali
se, na žalost, počeo topiti snijeg, a pao je i nov mokar snijeg, ceste su
se raskvasile. Loše vrijeme potpuno je ograničilo djelovanje avijacije.
U takvoj situaciji jedinice nisu uspjele stvoriti materijalne rezerve.
Međutim više se nije moglo čekati s početkom operacije.
Korsunjsko-ševčenkovska operacija počela je 24. siječnja
udarom Drugog ukrajinskog fronta i u općem pravcu na
Zvjenigorotku. Prvi ukrajinski front počeo je napad dan kasnije.
Neprijateljske jedinice pružile su uporan otpor braneći se vatrom i
protunapadima, ali ipak nisu mogle izdržati udare naših frontova.
Dana 27. siječnja, želeći likvidirati proboj, neprijatelj je
organizirao protuudar protiv Drugog ukrajinskog fronta kako bi
zatvorio stvorenu brešu i odsjekao prednje jedinice 20. i 29. oklopnog
korpusa 5. gardijske oklopne armije. To mu je djelomično i uspjelo.
Međutim 20. oklopni korpus pod komandom general-lajtnanta
tenkovskih trupa I. G. Lazareva, ne obraćajući pažnju na to da je
neprijatelj privremeno zauzeo njegove pozadinske putove, munjevito
je kretao naprijed i te iste noći zauzeo grad Špolu.
Poznavao sam generala I. G. Lazareva iz Bjeloruske vojne oblasti
i mnogo sam se puta sretao s njim na manevrima i velikim oblasnim
vježbama, gdje je stekao odličnu terensku obuku pod rukovodstvom I.
P. Uboreviča.
 Poznavajući I. G. Lazareva kao sposobnog vojnog starješinu bio
sam uvjeren da će u tome složenom trenutku sigurno voditi povjereni
mu korpus do postavljenog cilja. Dana 28. siječnja korpus I. G.
Lazareva izašao je u rajon Zvjenigorotke a istodobno je neprijatelj,
zatvorivši proboj, nastojao odbiti napade Drugog ukrajinskog fronta.
Udarna grupacija Prvog ukrajinskog fronta prešla je u ofenzivu i
probila neprijateljsku obranu, ali je naišla na uporan otpor u dubini
obrane.
Vodeći računa o tome da je neprijatelj uspio zatvoriti stvorenu
brešu na sektoru Drugog ukrajinskog fronta, komandant fronta N. F.
Vatutin bacio je u rajon Zvjenigorotke, kako bi pojačao 20. i 29.
oklopni korpus Drugog ukrajinskog fronta, jak prednji odred pod
komandom hrabrog i talentiranog generala M. I. Saveljeva u sastavu
233. tenkovske brigade, 1228. samohodno-artiljerijskog puka,
motopješadijskog bataljona i baterije lovačko-protutenkovske
artiljerije.
Odred M. I. Saveljeva, vješto manevrirajući, hrabro se probio
kroz njemačke jedinice u rajonu Lisjanke i 28. siječnja spojio se s 20.
oklopnim korpusom u gradu Zvjenigorotki presjekavši osnovne
pozadinske putove korsunjsko-ševčenkovske neprijateljeve grupacije.
Neprijateljeve jedinice na sektoru Prvog ukrajinskog fronta
uporno su se branile. Prvoga dana borbe 40. armija generala F. F.
Žmačenka postigla je malen uspjeh. Uspješnije su djelovale jedinice
27. armije generala S. G. Trofimenka, naročito 337. pješadijska
divizija generala S. P. Merkulova. To smo iskoristili da bacimo 6.
oklopnu armiju na pozadinske putove neprijatelja, što je pozitivno
djelovalo na razvitak događaja.
Dana 30. siječnia, bacivši u borbu dopunske snage, među njima
drugi ešelon 5. gardijske oklopne armije, 18. oklopni korpus i konjički
korpus generala A. G. Selivanova, jedinice Drugog ukrajinskog fronta
odbacile su neprijatelja i ponovno obrazovale brešu u njegovoj obrani.
Napredujući, jedinice obaju frontova odsjekle su korsunjsko-
ševčenkovsku grupu neprijatelja i počele je potiskivati prema centru
opkoljavanja. Istodobno su oba fronta stvorila i vanjski front kako ne
bi dopustili da se deblokira opkoljena grupacija iz pravca Umanja.
U znak sjećanja na proboj fronta neprijateljskih jedinica i spajanja
jedinica Prvog i Drugog ukrajinskog fronta u centru grada
Zvjenigorotke kasnije je postavljen na postolje tenk T-34. Natpis na
postolju glasi:
»Ovdje je 28. siječnja 1944. zatvoren obruč oko hitlerovskih
okupatora koji su opkoljeni u rajonu Korsunj-Ševčenkovski. Posada
tenka Drugog ukrajinskog fronta 155. tenkovske, odlikovane Ordenom
crvene zastave, zvjenigorodske brigade potpukovnika Prošina Ivana
Ivanoviča – poručnik Hohlov Jevgenij Aleksandrovič, mehaničar –
voditelj Andrejev Anatolij Aleksejevič, komandir tornja Zajcev Jakov
Sergejevič rukovali su se s tenkistima Prvog ukrajinskog fronta. Slava
herojima domovine!«
Lijepo je da se nikada ne zaboravljaju podvizi heroja. Samo je
šteta što nisu spomenuta imena tenkista Prvog ukrajinskog fronta. To
bi se moralo ispraviti i upisati imena onih heroja-tenkista Prvog
ukrajinskog fronta koji su munjevito provalili u rajon Zvjenogorotke...
Hvatajući se za svaku liniju i za svako naseljeno mjesto,
skrivajući se u šumama i gajevima, opkoljene njemačke jedinice
davale su uporan otpor.
Neprijatelja je trebalo istjerati s položaja snažnom artiljerijskom
vatrom, a mi je nismo mogli organizirati zbog potpune neprolaznosti
terena. Da bi se stvorila minimalna potrebna zaliha municije, mina i
goriva za tenkove, morali smo organizirati njihovu dostavu volovskim
kolima na nosilima, u vrećama, jednom riječju: kako je tko mogao. U
tome su nam pružili veliku pomoć stanovnici ukrajinskih sela.
Nastojeći da od neizbježive propasti spasi svoje jedinice koje su
se našle u kotlu, komanda njemačkih jedinica, počela je dovlačiti snage
protiv našeg vanjskog fronta. Dana 27. siječnja u rajon Novo-
Mirgoroda stigle su njihove 3, 11. i 4. tenkovska divizija, a za dva dana
i 13. tenkovska divizija. Zatim su se u rajonu Rizino počele
koncentrirati 16. i 17. tenkovska divizija.
 Svi mi koji smo provodili tu operaciju opkoljavanja jedinica što
su pripadale 1. i 8. neprijateljskoj armiji jasno smo shvaćali da
komanda njemačkih jedinica mora organizirati udar izvana kako bi
spasila one koji su bili opkoljeni.
Da bi se stvorio vanjski front koji je morao osigurati uništenje
opkoljenih jedinica ijeprijatelja, iskorištena je 6. oklopna armija Prvog
ukrajinskog fronta, pojačana 47. pješadijskim korpusom i 5. gardijska
oklopna armija Drugog ukrajinskog fronta pojačana 49. pješadijskim
korpusom i 5. inžinjerijskom brigadom. Bokove tog vanjskog fronta
štitile su 40. i 53. armija.
Za razliku od djelovanja neprijateljskih jedinica koje su bile
opkoljene kod Staljingrada gdje su se branile i čekale spas, nadajući se
da će se do njih probiti od Kosteljnikova grupa Mansteina, jedinice
opkoljene u rajonu Korsunj-Ševčenkovski odlučile su da se probiju
same bacivši se u susret udarnoj grupi koja je djelovala izvana.
Prvih dana mjeseca veljače 1944. neprijateljske jedinice pokušale
su dijelom snaga svojih tenkovskih jedinica probiti vanjski front na
sektoru Drugog ukrajinskog fronta u rajonu Novi-Mirgorod. Međutim
njihovi su pokušaji odbijeni. Onda je neprijatelj, pregrupiravši svoje
udarne snage na sektoru Prvog ukrajinskog fronta, 3. i 4. veljače
izvršio dva snažna udara u rajonu Rizino i u rajonu Tolmač-Iskreno.
Ovdje su u borbu uvedene još tri tenkovske divizije.
U rajonu Rizino neprijatelj se uklinio u obranu naših jedinica.
Neprijateljska komanda bila je uvjerena da je ovaj put osiguran uspjeh
proboja. General Hube, komandant 1. njemačke oklopne armije, nije
škrtario obećanjima. Uhvatili smo njegov radio-telegram: »Izvući ću
vas. Hube.«
Nadajući se u moćnu tenkovsku grupaciju generala Hubea, Hitler
je u svojim brzojavima što ih je poslao na ime komandanta opkoljenih
jedinica generala Stemmermana pisao: »Možete se pouzdati u mene
kao u pećinu. Bit ćete oslobođeni iz kotla. A do tada se držite.«
Da ne bismo dopustili proboj, hitno smo na opasan sektor
prebacili iz rezerve fronta 2. oklopnu armiju generala S. I. Bogdanova
u sastavu dvaju oklopnih korpusa. Ta se armija razvila i izvršila
protuudar. Neprijatelj je zaustavljen i djelomično odbačen na polazne
položaje.
Međutim, uopće se nije odrekao namjere da probije vanjski front
naših jedinica. Privukavši još jednu tenkovsku diviziju, bataljon teških
tenkova, dva diviziona jurišnih topova, i pregrupiravši značajne snage
tenkovskih divizija u rajon Jerkova, neprijatelj je počeo energično
nastupati.
Dana 9. veljače poslao sam vrhovnom komandantu brzojav u
kojem se posebno govorilo:
»Prema izjavama zarobljenika, u toku borbi u obruču
neprijateljske jedinice pretrpjele su velike gubitke. Kod vojnika i
oficira osjeća se zbunjenost koja ponegdje prelazi u paniku.
Prema podacima obavještajaca neprijatelj je koncentrirao glavne
snage u rajonu Stebljev-Korsunj-Ševčenkovski. Očito je da se
priprema kako bi posljednji put pokušao da se probije u susret
tenkovskoj grupi koja nastupa na M. Bojarku. Da bismo osigurali taj
pravac, ujutro 9. veljače u rajon Lisjanke šaljemo jednu tenkovsku
brigadu Rotmistrova a u rajon Krasnogorotska-Motajevka – 340.
pješadijsku diviziju Žamčenka.
Armije Korotejeva, Rižova i Trofimenka 9. veljače nastavljaju
napredovanje.
Dana 8. veljače u 15.50 sati naši parlamentarci su preko
komandanta na stebljevskom borbenom sektoru pukovnika Fuckea
predali opkoljenom neprijatelju ultimatum.
Parlamentarci su se vratili i izvijestili da će njemačka komanda
odgovoriti 9. veljače u 11,00 sati.
Žukov.«

Evo teksta tog ultimatuma:

»Svim ranjenima i bolesnima pružit će se liječnička pomoć.
 Svim oficirima, podoficirima i vojnicima koji se predaju bit će
odmah osigurana hrana.
Vaš odgovor očekujemo uli sati ujutro 9. veljače 1944. po
moskovskom vremenu i to pismeno preko vaših osobnih predstavnika
koji moraju voziti u putničkom automobilu s bijelom zastavom cestom
koja ide od Korsunj-Ševčenkovskog preko Stebljeva na Hirovku.
Vašeg predstavnika dočekat će opunomoćeni ruski oficir u rajonu
istočnog predgrađa Hirovke 9. veljače 1944. uli sati po moskovskom
vremenu.
Ako odbijete naš prijedlog da položite oružje, jedinice Crvene
Armije i zrakoplovna flota počet će operacije uništavanja vaših
opkoljenih jedinica i odgovornost za njihovo uništenje pada na vas.
Zamjenik vrhovnog komandanta
Maršal Sovjetskog Saveza G. Žukov
Komandant jedinica
Prvog ukrajinskog fronta
general armije N. Vatutin
Komandant jedinica
Drugog ukrajinskog fronta
general armije I. Konjev.«

Iznad položaja neprijateljskih jedinica bačeni su leci ovog

sadržaja: »Svemu oficirskom sastavu njemačkih jedinica opkoljenih u
rajonu Korsunj-Ševčenkovski.
42. i 11. armijski korpus potpuno su opkoljeni. Jedinice Crvene
armije čeličnim su obručom opasale tu grupaciju. Obruč opkoljavanja
sve se više steže. Sve vaše nade u spas uzaludne su...
Propali su pokušaji da vam se pomogne municijom i gorivom
transportnim avionima. Samo za dva dana, 3. i 4. veljače, kopnene i
zračne snage Crvene armije oborile su više od 100 aviona JU-52.
 Vi, oficiri opkoljenih jedinica, odlično shvaćate da ne postoji
nikakva realna mogućnost probijanja obruča opkoljavanja.
Vaš je položaj bezizlazan i daljnji je otpor besmislen. Izazvat će
samo – goleme žrtve među njemačkim vojnicima i oficirima.
Kako bi se izbjeglo nepotrebno krvoproliće, predlažemo da se
prihvate ovi uvjeti kapitulacije:
1. Sve opkoljene njemačke jedinice s vama i vašim štabovima na
čelu odmah prekidaju svako borbeno djelovanje.
2. Predajete nam sav osobni sastav, oružje, svu borbenu opremu,
transportna sredstva i svu tehniku neoštećenu.
Svim oficirima i vojnicima koji prekinu otpor garantiramo život
i sigurnost, a nakon svršetka rata povratak u Njemačku ili u bilo koju
drugu zemlju prema osobnoj želji zarobljenika.
Sav osobni sastav jedinica koje se predaju zadržati će: vojnu
uniformu, znakove čina i ordene, osobnu imovinu i vrijednosti, a viši
oficirski sastav zadržat će i hladno oružje.«
U 12 sati 9. veljače štab generala Stemmermana izvijestio je da
odbija naš ultimatum.
U istom trenutku na unutrašnjem frontu opkoljavanja i sa strane
vanjskog fronta Nijemci su počeli ogorčene juriše. Naročito su se
žestoke borbe razvijale 11. veljače. Naše jedinice tukle su se neobično
uporno. Neprijateljske tenkovske divizije uz cijenu velikih gubitaka
uspjele su se probiti u Lisjanku, ali nisu imale snage da napreduju, pa
je neprijatelj prešao u obranu.
U noći na 12. veljače opkoljena grupa jedinica stisnuta na uskom
sektoru također se pokušala probiti kroz Stebljev kako bi se spojila s
tenkovskim divizijama, ali nije uspjela. Daljnje napredovanje
neprijatelja zaustavljeno je. Razmak između opkoljene grupe i
njemačke grupe za deblokiranje smanjio se na 12 kilometara, ali se
osjećalo da neprijatelj nema snage za spajanje.
U noći na 12. veljače 1944. poslao sam u Glavni stan izvještaj:
 »Kod Kravčenka:
– snagom do 160 tenkova, motoriziranom pješadijom s fronta
Rizino-Čemerisko-Tarasovka neprijatelj nastupa u općem pravcu na
Lisjanku. Probivši prvu liniju 47. pješadijskog korpusa uklinio se u
obranu do 10 kilometara.
Daljnje napredovanje neprijatelja zaustavile su na rijeci Gnjili
Tkič jedinice 340. pješadijske divizije i 5. mehaniziranog korpusa koje
su sačinjavale drugu liniju obrane i rezervni pukovi SU-85.
Kako nemamo vezu s komandantom 47. pješadijskog korpusa,
utvrđujemo situaciju na lijevom krilu na pravcu Žabinka-Rizino.
Kravčenko je imao dovoljno snaga i sredstava da odbije napad
neprijatelja, ali je u proboju prve linije naše obrane izgubio upravljanje
jedinicama armije.
Naredio sam Nikolajevu52 da hitno postavi u Džurženci komandu
27. armije i da u operativnom smislu Kravčenka podredi Trofimenku.'
Glavne snage armije Bogdanova ujutro 12. veljače koncentrirati
u rajonu Lisjanka-Dašukovka-Česnovka. 202. pješadijsku diviziju
razviti na liniji Hižinci-Džurženci, a onamo prebaciti i potpuno
kompletiranu brigadu Katukova.
Stjepinu53 sam naredio da u Lisjanki do jutra ima dvije brigade
Rotmistrova i da zauzme obranu po rijeci Gnjili Tkič na sektoru
Lisjanka-Murzinci, u prvom redu protutenkovsku.
Kod Stjepina:
– armija Rotmistrova danas je odbila juriš oko 60 neprijateljskih
tenkova od Jerkova u pravcu Zvjenigorotke. Izviđači su utvrdili
kretanje oko 40 tenkova iz Kapustina na Jerki. Moguće je da neprijatelj
na zvjerilgorodski pravac dovlači tenkove s lebedinskog pravca.
Stjepin rano ujutro 12. veljače prebacuje 18. oklopni korpus u
Mihajlovku (istočno od Zvjenigorotke) i 29. oklopni korpus u rajon
Knjažje-Lozovatka.

52
Pseudonim N. F. Vatutina (пар. autora)
53
Pseudonim I. S. Konjeva (red.)
 Armija Smirnova vodila je borbu za Miropolje, Košak, Gluški.
Radi lakšeg upravljanja od 12.00 sati 12. veljače 180. pješadijska
divizija Trofimenka predaje se u sastav Drugog ukrajinskog fronta.
Naredio sam Stjepinu 12. II 1944. da glavnim snagama armije
Korotejeva i Smirnova izvrši udar s istoka na Stebljev i u pozadinu
glavne grupacije opkoljenog neprijatelja koja se sprema da krene u
susret napredujućoj tenkovskoj grupi.
Sva noćna avijacija frontova djeluje u rajonu Stebljeva.
Žukov.«

Ujutro 12. veljače razbolio sam se od gripe. Zbog visoke

temperature strpali su me u krevet. Ugrijavši se, čvrsto sam zaspao. Ne
znam koliko sam dugo spavao, kad sam osjetio da me moj general-
ađutant Leonid Fedorovič Minjuk svim snagama nastoji probuditi.
Pitam:
– Što je?
– Zove drug Staljin.
Skočivši iz kreveta uzeo sam slušalicu.
Vrhovni komandant je rekao:
– Sada su mi javili da se kod Vatutina u noći probio neprijatelj iz
rajona Šanderovke i Hilka i Novu Budu. Znate li to?
– Ne, ne znam.
– Provjerite i javite mi.
Odmah sam telefonirao N. F. Vatutinu i doznao: neprijatelj je
stvarno pokušao, koristeći se mećavom, da se probije iz opkoljavanja
i već je uspio napredovati dva-tri kilometra, zauzeo je Hilki, ali je
zaustavljen.
Porazgovorivši s N. F. Vatutinom o poduzimanju dopunskih
mjera nazvao sam vrhovnog komandanta i obavijestio ga što sam
doznao iz saopćenja komandanta Prvog ukrajinskog fronta.
J. V. Staljin je kazao:
 – Konjev predlaže da se njemu preda rukovođenje jedinicama
unutrašnjeg fronta za likvidaciju korsunjsko-ševčenkovske
neprijateljske grupe, a rukovođenje na vanjskom frontu koncentrirati
u rukama Vatutina.
– Konačno uništenje neprijateljske grupe koja se nalazi u kotlu
stvar je tri-četiri dana – odgovorio sam. – Predaja upravljanja
jedinicama 27. armije Drugom ukrajinskom frontu može zavući tok
operacija.
– U redu. Neka se Vatutin sam prihvati operacije 13. i 60. armije
u rajonu Rovno-Luck-Dubno, a vi preuzimate na sebe odgovornost da
ne dopustite proboj udarne neprijateljske grupe na vanjskom frontu
rajona Lisjanke. To je sve.
Međutim nakon dva sata dobivena je ova direktiva:

»Komandantu Prvog ukrajinskog fronta

Komandantu Drugog ukrajinskog fronta
Drugu Jurjevu.54
Pošto je za likvidaciju korsunjske grupacije neprijatelja potrebno
ujediniti napore svih jedinica koje djeluju na tom zadatku, a kako veći
dio jedinica pripada Drugom Ukrajinskom frontu, Glavni stan
Vrhovne komande naređuje:
1. Rukovođenje svih jedinica koje djeluju protiv korsunjske
grupacije neprijatelja predati komandantu Drugog ukrajinskog fronta
koji ima zadatak da u najkraćem roku uništi korsunjsku grupaciju
Nijemaca.
U vezi s tim 27. armiju u sastavu 180, 337, 202. pješadijske
divizije, 54, 159. utvrđeni rajon i sve jedinice pojačanja predati od 24
sata 12. II 44. u operativnu potčinjenost komandantu Drugog
ukrajinskog fronta. Snabdijevanje 27. armije u svemu ostaviti Prvom
ukrajinskom frontu.

54
Pseudonim G. K. Žukova (red.)
 Dok se ne uspostavi direktna veza, komandant Drugog
ukrajinskog fronta održavat će vezu sa štabom 27. armije preko štaba
Prvog ukrajinskog fronta.
2. Druga Jurjeva osloboditi da izvrši likvidaciju korsunjske
njemačke grupacije i zadužiti ga za koordinaciju djelovanja jedinica
Prvog i Drugog ukrajinskog fronta sa zadatkom da se ne dopusti proboj
neprijatelja sa strane Lisjanke i Zvjenigorotke radi spajanja s
korsunjskom neprijateljskom grupacijom.
O učinjenom izvijestite.
Glavni stan Vrhovne komande
J. Staljin
A. Antonov

12. veljače 1944.

Br. 220022.«

N. F. Vatutin bio je veoma osjetljiv čovjek. Čim je dobio

direktivu, smjesta mi je telefonirao i pretpostavljajući da sam ja bio
inicijator tog premještaja, rekao je uvrijeđeno:
»Druže maršale, vama je zasigurno najbolje poznato da sam ne
sklapajući oči nekoliko dana naprezao sve snage za ostvarenje
korsunjsko-ševčenkovske operacije. Zašto mene odstranjuju i ne
dopuštaju da tu operaciju dokrajčim? I ja volim jedinice svoga fronta
i htio bih da glavni grad naše domovine počasnim plotunima pozdravi
borce Prvog ukrajinskog fronta.
– Nikolaje Fjodoroviču, to je naređenje vrhovnog komandanta, a
mi smo vojnici i moramo bez prigovora izvršavati naređenja.
N.F.Vatutin je odgovorio:
– Razumijem, naređenje će biti izvršeno.
Poslije 12. veljače neprijatelj nije uspio da se probije iz rajona
Šnuderovke u Lisjanku usprkos očajnim pokušajima.
 Dana 14. veljače jedinice 52. armije Drugog ukrajinskog fronta
zauzele su grad Korsunj-Ševčenkovski. Obruč oko opkoljenih i dalje
se stiskao. Vojnicima, oficirima i generalima njemačkih jedinica
postalo je jasno da im neće stići obećana pomoć i da mogu računati
samo na sebe. Prema pričanjima zarobljenika jedinice je obuzelo
potpuno očajanje, naročito kad im je postalo jasno da je avionima
pobjeglo nekoliko generala – komandanti divizija i štabni oficiri.
U noći 16. veljače podigla se mećava. Vidljivost se smanjila na
10-20 metara. Kod Nijemaca se opet pojavila nada da će se probiti u
Lisjanku i spojiti se s grupom Hubea. Njihov pokušaj odbila je 27.
armija S. G. Trofimenka i 4. gardijska armija Drugog ukrajinskog
fronta.
Naročito junački borili su se đaci školskog bataljona 41. gardijske
pješadijske divizije general-majora K. N. Cvjetkova. Cijelo jutro 17.
veljače vodila se ogorčena borba za uništenje kolona njemačkih
jedinica koje su se probile i koje su uglavnom bile uništene i
zarobljene. Samo su se neki odredi tenkova i oklopnih automobila
probili iz opkoljavanja s generalima, oficirima i esesovcima.
Kao što smo pretpostavljali, 17. veljače bilo je svršeno s
opkoljenom grupacijom. Prema podacima Drugog ukrajinskog fronta
zarobljeno je 18.000 ljudi i borbena tehnika te grupacije.
Osamnaestoga veljače glavni grad naše domovine počasnim je
plotunima pozdravio jedinice Drugog ukrajinskog fronta. A o
jedinicama Prvog ukrajinskog fronta nije rečena nijedna riječ. Mislim
da je to bila neoprostiva pogreška vrhovnog komandanta.
Kao što se zna, uspjeh opkoljavanja i uništenja neprijateljske
grupacije ovisi o djelovanju i unutrašnjeg i vanjskog fronta. Oba fronta
kojima su na čelu stajali N. F. Vatutin i I. S. Konjev izvanredno su se
borili.
Zbog uspješnog djelovanja jedinica ukrajinskih frontova potkraj
veljače 1944. stvorena je povoljna situacija za potpuno protjerivanje
njemačkih jedinica s teritorija Zapadne Ukrajine. Prvi ukrajinski front
svojim je desnim krilom nakon zauzimanja rajona Luck-Šumsko-
Šepetovka izašao u bok proskurovsko-vinickoj grupaciji neprijatelja.
Drugi ukrajinski front zauzeo je polazni rajon za udar kroz Umanj
prema Mogiljevu. Treći ukrajinski front izašao je na liniju Krivi Rog-
Široko-Kočkarovka spreman da nanese udar na pravcu Tiraspolj-
Odesa.
Od 18. do 20. veljače bio sam u Glavnom stanu gdje sam referirao
vrhovnom komandantu svoju zamisao o planu daljnjih operacija.
Vrhovni komandant je naredio da ponovno odem i koordiniram
djelovanje Prvog i Drugog ukrajinskog fronta i da ne gubeći vrijeme
odmah počnemo ofenzivu.
Dana 21. veljače došao sam u štab Prvog ukrajinskog fronta i
najprije sam upoznao N. F. Vatutina i članove Vojnog savjeta fronta s
novim direktivama koje sam dobio u Glavnom stanu.
Nakon preciziranja situacije i zadataka koje je utvrdio Glavni stan
frontovi su počeli pripremu novih ofenziva i njihovo materijalno-
tehničko osiguranje. Zbog potpune proljetne lapavice u Ukrajini to je
bilo povezano s najvećim poteškoćama. Naročito je bilo teško
transportirati granate, mine, bombe, gorivo i hranu neposredno
trupnim jedinicama.
Njemačka komanda je smatrala da sovjetske jedinice neće moći
nastupati u takvim uvjetima pa će ona imati dosta vremena da
pregrupira snage i učvrsti obranu. Na toj neosnovanoj računici mi smo
i odlučili da uhvatimo neprijatelja i da mu nanesemo niz uništavajućih
udara.
Jednom riječju ponovno smo odlučili da iskoristimo operativno
iznenađenje koje je sada čvrsto svladala sovjetska operativno-strateška
vještina.
U skladu s planovima Glavnog stana Prvi ukrajinski front
spremao je glavni udar iz rajona Dubno-Šepetovka-Ljubar u općem
pravcu na Černovice s time da razbije proskurovsko-vinicko-
kamenjec-podoljsku grupaciju.
Predviđalo se da se prodorom u podnožje Karpata rasiječe
strategijski front neprijatelja lišivši ga mogućnosti manevra na
najkraćim putovima. Bude li ishod te operacije povoljan, sva južna
grupa njemačkih jedinica bila bi prisiljena da se koristi
komunikacijama samo kroz »Fokšanska vrata«, Rumunjske i
Mađarske, a to su bili veoma udaljeni putovi za manevar.
Drugi ukrajinski front morao je nastupati u općem pravcu na
Beljci-Jaši. Predviđalo se da dijelom snaga nastupa na Hotin
surađujući s lijevim krilom Prvog ukrajinskog fronta. Treći ukrajinski
front spremao je udar na Odesu-Tiraspolj s time da oslobodi primorska
područja, izađe na Dnjestar i ondje zauzme mostobrane.
Dana 28. veljače, nalazeći se u štabu Fronta, pošao sam N. F.
Vatutinu da još jedanput s njim razmotrim buduću operaciju. Nakom
dvosatnog zajedničkog rada rekao mi je:
– Želio bih da odem u 60. i 13. armiju i provjerim kako ondje
rješavaju suradnju s avijacijom i hoće li do početka operacije biti
spremno materijalno-tehničko snabdijevanje.
Savjetovao sam mu da pošalje svoje zamjenike, a da sam razmotri
odluke svih komandanata armija, da još jedanput provjeri suradnju s
avijacijom i organizaciju pozadine Fronta. Nikolaj Fedorovič bio je
uporan da ide tvrdeći da davno nije bio u 60. i 13. armiji. Napokon sam
pristao misleći da ću se za to vrijeme pozabaviti štabom Fronta,
upravljanjem pozadine i komandantima pojedinih rodova vojske.
Ali dogodila se nesreća. Dana 29. veljače telefonirali su mi s
poljskog aerodroma da su onamo dovezli teško ranjenog komandanta
fronta I. F. Vatutina. Kako se vidi iz dokumenata, Nikolaj Fedorovič
ranjen je ovako:
General armije N. F. Vatutin i član vojnog savjeta fronta general-
major K. V. Krajnjukov krenuli su 29. veljače u 16 sati 30 minuta u
pratnji osiguranja od osam ljudi iz štaba 13. armije (rajon grada
Rovno) u 60. armiju (rajon grada Slavuta) maršrutom Rovno-Gošča-
Slavuta.
U 19 sati 40 minuta Nikolaj Fedorovič i njegovi pratioci,
približivši se sjevernom prilazu sela Miljatin, ugledali su gomilu od
približno 250-300 ljudi i istodobno su čuli pojedinačne pucnjeve
ispaljene iz te gomile.
 Po naređenju N. F. Vatutina automobili su se zaustavili da bi
vidjeli što se događa. Odjednom je na automobile otvorena puščana
vatra iz prozora kuća. Bili su to banderovci.
N. F. Vatutin i vojnici osiguranja iskočili su iz automobila, i
Nikolaj Fedorovič bio je ranjen u nogu.
Brzo okrenuvši jedan automobil, tri borca podigli su N. F.
Vatutina, položili ga u auto, uzeli dokumente i odjurili prema Rovnu.
S njima je otišao i K. V. Krajnjukov.
Nikolaj Fedorovič bio je ranjen iznad koljena. Kako su ga mogli
povezati tek u selu Gošča, izgubio je mnogo krvi.
N. F. Vatutin prebačen je u Rovno i smješten u vojnu bolnicu
odakle je prevezen u Kijev.
Izdavši potrebne upute načelniku sanitetske službe fronta,
preuzeo sam komandu Fronta i smjesta telefonirao J. V. Staljinu o
ranjavanju i evakuaciji N. F. Vatutina. Vrhovni komandant odobrio je
moju odluku da budem na čelu jedinica Fronta za vrijeme provođenja
buduće važne i složene operacije.
U Kijev su pozvani najbolji liječnici, među njima poznati kirurg
N. N. Burdenko, ali nisu mogli spasiti N. F. Vatutina. Umro je 15.
travnja, a 17. travnja Nikolaja Fedoroviča Vatutina pokopali su u
Kijevu. Sa dvadeset artiljerijskih plotuna Moskva je odala posljednju
vojničku počast vjernom sinu domovine i talentiranom vojskovođi.
Prije početka operacije u kratkom roku morali smo provesti
veliko pregrupiranje jedinica s lijevog krila fronta bliže desnom krilu.
Treća gardijska oklopna armija prebacivala se iz rajona Berdičeva u
rajon Šumsko (oko 200 kilometara), 4. oklopna armija morala je prijeći
350 kilometara. Približno jednaku udaljenost morao je svladati po
proljetnoj lapavici velik broj artiljerijskih, inžinjerijskih jedinica i
organi pozadine.
Plan pregrupiranja, bez obzira na sve teškoće, bio je izvršen na
vrijeme. Bilo je najvažnije da neprijatelj svojim izviđanjem nije otkrio
to pregrupiranje koje se obavljalo uglavnom pod zaštitom noćnog
mraka, a danju – po lošem vremenu kad nisu mogli letjeti avioni.
 Dana 1. ožujka direktivom Glavnog stana postavljen sam za
komandanta Prvog ukrajinskog fronta. Od toga dana bio sam potpuno
odgovoran za uspjeh buduće operacije jedinica fronta. Rukovođenje
Drugim ukrajinskim frontom preuzeo je na sebe Glavni stan.
Dana 4. ožujka 1944. počela je ofenziva jedinica Prvog
ukrajinskog fronta. Front neprijateljske obrane na sektoru Šumsko-
Ljubar bio je probijen i u stvorenu brešu uvedene su 3. gardijska i 4.
oklopna armija. Dana 7. ožujka obje te armije, slomivši otpor
neprijatelja, izbile su na liniju Ternopolj-Proskurov i presjekle važnu
željezničku magistralu Lavov-Odesa.
Osjetivši opasnost opkoljavanja svoje grupacije u rajonu
Proskurov-Vinica-Kamenjec-Podoljsk komanda njemačkih jedinica
koncentrirala je protiv udarne grupacije Prvog ukrajinskog fronta
petnaest dopunskih divizija.
Dana 7. ožujka ovdje se rasplamsala ogorčena borba kakvu nismo
vidjeli od vremena kurske izbočine.
Neprijatelj je osam dana pokušavao odbaciti naše jedinice na
polazne položaje. Iscrpivši protuudarne jedinice protivnika, naše su
jedinice na sektoru glavnog udara, pojačane rezervama Fronta, među
njima 1. oklopnom armijom, 21. ožujka slomile otpor neprijatelja i
počele brzo napredovati na jug.
Naročito su munjevito napredovale jedinice 1. oklopne armije
generala M. E. Katukova. Istodobno su uspješno napredovale i ostale
armije Fronta koje su nastupale s istoka, sjeveroistoka i sjevera. Prva
oklopna armija, potiskujući jedinice neprijatelja, 24. ožujka je zauzela
grad Čertkov, a 8. gardijski korpus armije pod komandom generala I.
F. Dremova ujutro istoga dana izbio je na Dnjestar. U rajon Zalješčiki
i na Dnjestar stigle su 1. gardijska brigada pukovnika V. M. Gorelova
i 20. motorizirana pješadijska brigada pukovnika A. H. Babadžanjana.
Na Dnjestar su izašle i jedinice 11. gardijskog oklopnog korpusa
generala A. L. Getmana.
U noći na 25. ožujka 64. tenkovska brigada pukovnika I. N. Bojka
zauzela je stanicu Moša (na pristupima Černovicama) gdje se u to
vrijeme iskrcavao njemački ešelom s tenkovima i municijom koje su
zarobili naši tenkisti. Dana 28. ožujka naši su tenkisti prodrli na
černovicki aerodrom. Ovdje se u to vrijeme spremalo za let desetak
neprijateljskih aviona, ali nisu poletjeli.
Dana 29. ožujka jedinice 11. gardijskog oklopnog korpusa
generala A. L. Getmana i 24. pješadijske divizije potpuno su
oslobodile od njemačkih okupatora grad Černovice. Stanovnici su s
ogromnom radošću dočekali sovjetske jedinice.
Na njihovu molbu Vojni savjet 1. oklopne armije odlučio je da se
na postolju postavi tenk poručnika P. F. Nikitina. Natpis na
spomenploči glasi: »Tenk s posadom gardijskog poručnika Nikitina P.
F. prvi se probio u grad prilikom njegova oslobođenja od njemačko-
fašističkih okupatora 25. ožujka 1944.« Jedna gradska ulica prozvana
je po P. F. Nikitinu.
Potkraj ožujka neprijateljska grupacija od dvadeset i jedne
divizije, među njima deset tenkovskih, jedna motorizirana i jedna
artiljerijska, bila je uglavnom opkoljena.
Za uništenje opkoljene grupacije kretale su se s istoka 18. i 38.
armija; dio jedinica 1. gardijske armije, 4. i 1. oklopna armija (osim 8.
mehaniziranog korpusa) prebacile su se preko Dnjestra i presjekle
neprijatelju put na jug. Naše jedinice koje su djelovale na unutrašnjem
frontu stigle su za odlučujuću borbu u krajnje oslabljenom stanju.
Nismo imali potrebnu količinu artiljerije ni municije koje su zaostale
iza jedinica zbog potpunog bespuća. Treća gardijska oklopna armija
koja je u svojem stroju imala mali broj tenkova bila je prema naređenju
vrhovnog komandanta povučena u rezervu na popunu. Četvrta oklopna
armija nalazila se potkraj ožujka u rajonu Kemenjec-Podoljski također
znatno oslabljena.
Sve to skupa nije osiguravalo energično djelovanje jedinica za
rasijecanje i uništenje opkoljene neprijateljske grupe. Sada,
analizirajući svu tu operaciju, smatram da je 1. oklopnu armiju trebalo
okrenuti iz rajona Čertkovo-Tolstoje na istok da udari opkoljenu
grupaciju. Ali mi smo tada imali pouzdane podatke koje smo dobili iz
raznih izvora da je opkoljeni neprijatelj odlučio da se probija na jug
kroz Dnjestar u rajonu Zaleščika. Takva odluka izgledala je sasvim
moguća i logična.
U tom je slučaju neprijatelj, prebacivši se preko Dnjestra, mogao
zauzeti južnu obalu rijeke i ondje organizirati obranu. Tome je
pridonosila i okolnost što desnokrilna 40. armija Drugog ukrajinskog
fronta 30. ožujka još nije stigla do Hotina.
Smatrali smo da u takvim uvjetima treba dublje obuhvatiti
neprijatelja 1. oklopnom armijom prebacivši njene glavne snage preko
Dnjestra i zauzeti rajon Zaleščiki-Černovice-Kolomija. Ali kad je
njemačka komanda Grupa armije »Jug« doznala da su sovjetske
jedinice zauzele putove povlačenja na južnom pravcu, naredila je
opkoljenim jedinicama da se ne probijaju na jug, već na zapad preko
Bučača i Podgajca.
Kako smo kasnije utvrdili iz zaplijenjenih dokumenata,
hitlerovska komanda prikupila je ovdje znatan broj jedinica, među
njima 9. i 10. tenkovsku diviziju SS i 4. travnja snažno napala naš
vanjski front iz rajona Podgajci. Slomivši obranu 18. korpusa 1.
gardijske armije, tenkovska grupacija neprijatelja krenula je u rajon
Bučače u susret svojim jedinicama koje su se probijale iz obruča.
Koliko se hitlerovaca probilo iz okruženja nismo mogli točno
ustanoviti ni ja ni štab Fronta. Iznosile su se razne brojke. Kako se
kasnije ustanovilo, iz opkoljavanja se nisu probili samo deseci tenkova
s desantom, kako su tada javljale jedinice, već mnogo više.
U toku teških borbi opkoljene jedinice 1. oklopne neprijateljske
armije izgubile su mnogo više od polovice osobnog sastava, svu
artiljeriju, velik dio tenkova i jurišnih topova. Od nekih jedinica ostali
su samo štabovi.
Dana 12. travnja počela je likvidacija neprijatelja opkoljenog u
Ternopolju. Nakon dva dana tamošnje neprijateljske jedinice bile su
uništene. Četrnaestoga travnja 15, 94. pješadijski i 4. gardijski oklopni
korpus zauzeli su grad Ternopolj.
Završivši operaciju jedinice fronta prešle su u obranu na liniji
Torčin-Berestečko-Kolomija-Kuta.
 Slabija situacija bila je s opkoljavanjem grupacije kod
Proskurova i Kamenjec-Podoljska. U toku te operacije nismo ostvarili
potrebna pregrupiranja jedinice.
Za vrijeme operacije jedinice Fronta su napredovale oko 350
kilometara. Front neprijateljske obrane bio je potpuno razbijen. Od
Ternopolja do Černovica stvorena je golema breša. Da bi je zatvorila,
njemačka komanda morala je hitno prebaciti znatne snage s drugih
frontova – iz Jugoslavije, Francuske, Danske i iz Njemačke. Ovamo je
prebačena i mađarska armija.
Jedinice Fronta oslobodile su 57 gradova, 11 željezničkih
raskrižja, više stotina naseljenih mjesta, oblasne centre – Vinicu,
Proskurov, Kamenjec-Podoljsk, Ternopolj, Černovice i stigle do
obronaka Karpata, prepolovivši cijeli strateški front južne
neprijateljske grupacije. Od tada toj su grupaciji ostale komunikacije
samo kroz Rumunjsku.
Sovjetske jedinice ponovno su pokazale visoku borbenu vještinu
i postigle velike uspjehe. Nisu postigle pobjedu samo zbog nadmoći u
organizaciji i tehničkoj opremljenosti već i zbog visokog duha,
masovnog junaštva. Za naročito istaknute zasluge mnoge tisuće
vojnika, podoficira, oficira i generala primili su visoka odlikovanja. Ja
sam odlikovan Ordenom pobjede broj 1.
Iz izvještaja Generalštaba bilo mi je poznato da su potkraj travnja
i početkom svibnja jedinice Drugog i Trećeg ukrajinskog fronta,
razbivši neprijatelja ispred sebe, dostigle liniju Sučava-Jasi-Dubosari-
Tiraspolj-Akerman-Crno more. Ofenzivno djelovanje Četvrtog
ukrajinskog fronta, posebne Primorske armije i Crnomorske flote
završilo je potpunim porazom grupacije njemačkih jedinica na Krimu.
Dana 9– svibnja zauzet je grad-heroj Sevastopolj, a 12. svibnja
potpuno je završena operacija oslobođenja Krima.
Dana 22. travnja pozvan sam u Moskvu u Glavni stan Vrhovne
komande radi razmatranja ljetno-jesenske kampanje 1944.
Usprkos tome što su operacije naših jedinica u zimsko-proljetnoj
kampanji završile velikim pobjedama, smatrao sam da njemačke
jedinice još imaju sve potrebno za vođenje uporne obrane na
sovjetsko-njemačkom frontu. Što se pak tiče strateške vještine njihove
Vrhovne komande i komanda grupa armija, ona se znatno smanjila
nakon katastrofe u rajonu Staljingrada, naročito nakon bitke kod
Kurska.
Za razliku od prvog razdoblja rata njemačka komanda postala je
nekako neelastična u razmišljanju, bez kreativnosti, naročito u
složenoj situaciji. U odlukama se osjećao nedostatak pravilnih ocjena
mogućnosti vlastitih i neprijateljskih jedinica. Njemačka komanda
veoma je često kasnila s izvlačenjem svojih grupacija iz opasnosti
krilnih udara i opkoljavanja te tako dovodila svoje jedinice u
bezizlazan položaj.
Čitajući poslijeratne memoare njemačkih generala i feldmaršala
jednostavno je nemoguće razumjeti njihovo objašnjenje uzroka
krahova i kratkovidnost pogrešaka, promašaja u proračunima u
rukovođenju jedinicama.
Većina autora zbog svega okrivljuje Hitlera pozivajući se na to
da je on, postavivši se 1941. na čelo oružanih njemačkih snaga, premda
je bio diletant u operativno-strateškim pitanjima, rukovodio vojnim
operacijama kao diktator ne slušajući savjete svojih pomoćnika.
Mislim da u tome ima dio istine, možda dosta velik ali dakako, ne
skrivaju se u subjektivnim faktorima osnovni uzroci propasti
njemačkog rukovođenja oružanom borbom.
Najviši rukovodeći kadar njemačke vojske nakon poraza kod
Staljingrada, naročito na kurskoj izbočmi zbog gubitka strategijske
inicijative suočio se s novim faktorima i metodama operativno-
strategijskog rukovođenja jedinicama, za što nije bio spreman.
Sukobivši se s teškoćama prilikom prisilnih povlačenja i vođenja
strateške obrane operativna komanda nije se znala prestrojiti. U
jedinicama je veoma opao moral. Taj faktor u obrambenim
operacijama od prvorazrednog je značenja.
Taj je kadar slabo vodio računa o tome da su Crvena armija,
zrakoplovna flota i ratna mornarica i količinski i kvalitetno u cjelini
neizmjerno porasli, a da su jedinice, komandni kadar operativno
strategijskog stupnja u svojoj vještini daleko zakoračili naprijed,
očeličili se u teškim uvjetima oružane borbe.
U avionu na putu za Moskvu, proučavajući posljednje izvještaje
s frontova, još sam se jedanput uvjerio u ispravnost odluke Glavnog
stana od 12. travnja 1944. prema kojoj se kao jedan od prvorazrednih
zadataka za ljeto ove godine postavljao poraz grupacije njemačkih
jedinica u Bjelorusiji. Prethodno je trebalo provesti niz krupnih udara
na drugim pravcima kako bi se iz rajona Bjelorusije odvukao
maksimum strateških rezervi njemačkih jedinica.
U uspjeh nije trebalo sumnjati. U prvom redu operativni raspored
jedinica Grupe armija »Centar« sa svojom izbočinom prema našim
jedinicama stvarao je povoljne uvjete za duboke obuhvatne udare u
bazu izbočine. Drugo, na pravcima glavnih udara sada smo imali
mogućnost da stvorimo veliku nadmoć nad neprijateljskim
jedinicama.
Dobro sam poznavao Bjelorusiju, naročito područja u kojima se
nalazila Grupa armija »Centar«. Došavši u Moskvu, najprije sam
otišao u Generalštab k Alekseju Inokentjeviču Antonovu. Pripremao
je kartu borbenih djelovanja za vrhovnog komandanta. Aleksej
Inokentjevič dao mi je podatke o toku likvidacije neprijatelja na Krimu
i stvaranju novih rezervnih jedinica i materijalnih zaliha za ljetnu
kampanju. Ali me molio da vrhovnom komandantu ne kažem da me
upoznao s postojanjem stvorenih zaliha. J. V. Staljin je zabranio da se
bilo kome daju ti podaci kako ne bismo prerano tražili rezerve od
Glavnog stana.
Treba reći da je vrhovni komandant u posljednje vrijeme
ekonomičnije raspoređivao snage i sredstva koje je imao na
raspolaganju Glavni stan. Sada ih je davao samo onim frontovima koji
su stvarno izvršavali odlučujuće operacije. Drugi su frontovi sredstva
i snage dobivali u razumno ograničenim razmjerima.
Usput, jedan od bivših komandanata fronta iznoseći na
stranicama »Vojnopovijesnog žurnala« svoje mišljenje o radu
predstavnika Glavnog stana primijetio je da su se »... ondje gdje su
djelovanje frontova koordinirali predstavnici Glavnog stana, ondje su
se na štetu drugih frontova slale snage i sredstva«.
Ali drukčije nije moglo ni biti. Ondje gdje su djelovanje
koordinirali predstavnici Glavnog stana, upravo ondje, a ne u nekim
drugim rajonima, vodile su se i najvažnije operacije koje je i trebalo u
prvom redu materijalno osigurati. Ta se praksa potpuno opravdala.
Iz kabineta A. I. Antonova telefonirao sam vrhovnom
komandantu. Javio mi se A. N. Poskrjobišev. Predložio mi je da se
malo odmorim.
– Čim drug Staljin bude slobodan, telefonirat ću vam – rekao je.
Bio je to koristan i istodobno ugodan prijedlog jer sam obično
spavao s prekidima, najviše četiri do pet sati na dan.
J. V. Staljin pozvao me je u 17 sati.
Nazvao sam A. I. Antonova i doznao da su i njega pozvali
vrhovnom komandantu. J. V. Staljin želio je da se upozna s najnovijom
situacijom i prijedlozima Generalštaba.
U kabinetu vrhovnog komandanta već su bili A. I. Antonov,
komandant oklopnotenkovskih jedinica maršal J. N. Fjodorenko i
komandant avijacije general-pukovnik A. A. Novikov kao i zamjenik
predsjednika Savjeta narodnih komesara V. A. Mališev.
Pozdravljajući se sa mnom vrhovni komandant upitao j da li sam
bio kod Nikolaja Mihajlovića Švernika.
Odgovorio sam da nisam.
– Treba da odete i primite Orden pobjede.
Zahvalio sam vrhovnom komandantu na tako visokom
odlikovanju.
– Čime ćemo početi? – obratio se J. V. Staljin A. I. Antonovu.
– Dopustite mi da ukratko izvijestim o stanju na fontovima na
dnašnji dan u 12.00 sati.
Nakon kratkog pregleda o svim strateškim pravcima iznio je
mišljenje Generalštaba o mogućim djelovanjima njemačkih jdinica u
ljetnjoj kampanji.1944. O karakteru djelovanja naših jedinica u tom
razdoblju A I. Antonov nije rekao ništa. Shvatio sam da je Aleksej
Inokentjevič odlučio da to izolži kad mu kaže vrhovni komandant.
Obrativši se komandantu avijacije A. A. Novikovu’ J. V. Staljin
je upitao u kakvu su stanju zrakoplovne snage, interesirao se hoće li
biti dosta aviona koje isporučuje industrija da bi se kompletirale
zrakoplovne armije rontova i avijacije dalekog dometa. Nakon veoma
optimističnog odgovora A. A. Novikova vrhovni komandant je
predložio maršalu J. N. Fedorenku da referira o stanju
oklopnotenkovskih jedinica i o mogućnostima njihova
komompletiranja do početka ljetne kampanje.
Osjećalo se da je J. V. Staljin već prije znao brojke koje su mu
iznosili, ah je očito želio da oni koji su neposredno zaduženi za ta
pitanja informiraju prisutne prije nego iznesemo svoje mišljenje. Na
takav svojevrstan način razmatranja pitanja kod vrhovnog komandanta
vec smo navikli.
Zatim je J. V. Staljin polako napunio lulu, pripalio je i isto tako
ne žureći pustio dim.
– A sada da čujemo Žukova – rekao je približivši se karti prema
kojoj je referirao A. I. Antonov.
I ja sam ne žureći se, raširio svoju kartu koja je po razmjerima,
istina bila malo manja od karte Generalštaba, ali isto tako dobro
izrađena. Vrhovni je prišao mojoj karti i pažljivo je promatrao.
Referat sam počeo od toga da sam se složio s osnovnim
objašnjenjima A. I. Antonova o mogućim djelovanjima njemačkih
jedinica i o teškoćama koje će oni imati u 1944. na sovjetsko-
njemačkom frontu.
J. V. Staljin me prekinuo:
– I ne samo to. U lipnju se saveznici ipak spremaju da iskrcaju
velike snage u Francuskoj. Žure se naši saveznici! – nasmiješio se J.
V. Staljin. – Boje se da mi sami bez njihova učešća završimo poraz
fašističke Njemačke. Dakako, mi smo zainteresirani da Nijemci
napokon počnu ratovati na dva fronta. To će još više pogoršati njihov
položaj i neće biti u stanju da sve to riješe.
 Izlažući svoje zamisli o planu ljetne kampanje 1944. obratio sam
vrhovnom komandantu naročitu pažnju na neprijateljsku grupaciju u
Bjelorusiji čijim će se porazom slomiti upornost obrane neprijatelja na
cijelom njegovu strateškom pravcu.
– A što misli Generalštab? – obratio se J. V. Staljin A.I.Antonovu.
– Slaže se – odgovorio je ovaj.
Nisam opazio kada je vrhovni komandant pritisnuo u dugme
zvonca za A. N. Poskrjobiševa. Ovaj je ušao i čekao.
– Spoji me s Vasiljevskim – rekao je J. V. Staljin.
Za nekoliko minuta A. N. Poskrjobišev je javio da je A. M.
Vasiljevski na aparatu.
– Zdravstvujte – počeo je J. V. Staljin. – Kod mene su Žukov i
Antonov. Biste li mogli doletjeti da se posavjetujemo o planu za
ljeto?... A kako je kod vas pod Sevastopoljem?... U redu, ostanite, ali
mi pošaljite svoje prijedloge za ljetno razdoblje.
Spustivši slušalicu vrhovni komandant je rekao:
– Vasiljevski obećava da će za osam do deset dana završiti s
krimskom neprijateljskom grupacijom. A ne bi li bilo bolje da naše
operacije počnemo s Prvim ukrajinskim frontom kako bismo još dublje
obuhvatili bjelorusku grupaciju i onamo privukli neprijateljske rezerve
s centralnog pravca?
A. I. Antonov je napomenuo da u tom slučaju neprijatelj može
lako ostvariti manevriranje između susjednih frontova. Bolje je početi
sa sjevera, a zatim izvršiti operaciju protiv Grupe armija »Centar«
kako bismo oslobodili Bjelorusiju.
– Vidjet ćemo što predlaže Vasiljevski – rekao je vrhovni
komandant. – Telefonirajte komandantima fronta neka pošalju
prijedloge o djelovanju frontova u bliskoj budućnosti... i, obrativši se
meni, nastavio je:
– Prihvatite se s Antonovim skiciranja plana za ljetno razdoblje.
Kad završite, razmotrit ćemo sve još jedanput.
Nakon dva-tri dana vrhovni komandant je ponovno pozvao mene
i Antonova. Pošto je analiziran plan, odlučeno je: prvu ofenzivu
izvršiti u lipnju na Karelijskoj prevlaci i pravcu Petrozavodska, a zatim
na bjeloruskom strategijskom pravcu.
Nakon dopunskog rada s Generalštabom 28. travnja vratio sam se
na Ukrajinski front. Početkom svibnja, kad je oslobođenje Krima bilo
pri kraju, poslao sam vrhovnom komandantu prijedlog da komandu
Prvog ukrajinskog fronta predam I. S. Konjevu kako bih ja mogao
odmah odletjeti u Vrhovni stan i početi s pripremom operacije za
oslobođenje Bjelorusije.
Vrhovni komandant se složio, ali je upozorio da Prvi ukrajinski
front ostaje pod mojim tutorstvom.
– Odmah nakon bjeloruske operacije izvest ćemo operaciju na
sektoru Prvog ukrajinskog fronta – rekao je.
Da se ne bih zadržavao, nisam čekao da na Front dođe I. S.
Konjev. Zaduživši načelnika štaba Fronta V. D. Sokolovskog da Ivanu
Stepanoviču preda moje želje i prijedloge o daljnjem djelovanju
jedinica.Fronta, otputovao sam u Moskvu.
Za vrijeme rukovođenja Prvim ukrajinskim frontom još sam bolje
upoznao komandne kadrove Fronta. Želio bih naročito istaknuti oficire
i generale štaba Fronta koji su svojom visokom operativnom i općom
kulturom mnogo pomagali komandi u organizaciji ofenzivnih
operacija. Dobro su radili oficiri pozadine. U svim, čak najtežim
uvjetima pozadina Prvog ukrajinskog fronta rješavala je uspješno
svoje zadatke, i jedinice su bile zahvalne neumornim radnicima
pozadine za njihovu brigu.
Vrativši se u Glavni stan, sastao sam se s A. M. Vasiljevskim koji
se spremao da koordinira djelovanje Prvog pribaltičkog i Trećeg
bjeloruskog fronta. Dakako morali smo opet, kako se kaže, sjesti za
zajednički stol.
 EVETNAESTO POGLAVLJE
Oslobođenje Bjelorusije i Ukrajine

Bjelorusija je tri godine stenjala pod jarmom neprijateljske

okupacije. Hitlerovci su opljačkali sve bogatstvo bjeloruskog naroda,
opustošili gradove, spalili 1,200.000 zgrada u selima, pretvorili u
ruševine 7000 škola. Više od 2,200.000 mirnih stanovnika i sovjetskih
zarobljenika bilo je ubijeno. Gotovo nije bilo obitelji koja nije teško
stradala od hitlerovaca. Ali koliko god bila teška njena sudbina,
Bjelorusija nije oborila glavu pred neprijateljem, narod nije klonuo,
nije se prestao boriti s okupatorima.
Bjeloruske partizanske snage, znajući da je Crvena armija već
razbila njemačke jedinice u Ukrajini, pripremale su se za odlučne
operacije.
U ljeto 1944. u Bjelorusiji je djelovalo više od 143.000 dobro
naoružanih partizana koji su bili organizirani u krupne odrede, taktičke
i operativne jedinice.
Nekoliko dana prije početka djelovanja Crvene armije za
oslobođenje Bjelorusije partizanski odredi su pod rukovodstvom
partijskih republičkih i oblasnih organa izvršili niz krupnih pothvata:
rušili su željezničke pruge i ceste i uništavali mostove. To je u
najkritičnijem trenutku paraliziralo neprijateljsku pozadinu.
U prošlom poglavlju već sam djelomično spomenuo uže
travanjsko savjetovanje u Glavnom stanu gdje je Vrhovna komanda
donijela principijelnu odluku o planu operacija u ljetnom razdoblju.
Želio bih podrobnije ispričati o razradi plana bjeloruske operacije.
Ubrzo nakon savjetovanja u Glavnom stanu A. M. Vasiljevski
poslao je vrhovnom komandantu svoje napomene u kojima je dana
kratka ocjena situacije i izlagali su se osnovni prijedlozi za ljetno
razdoblje 1944.
S kakvim smo rezultatima ulazili u ljetnu kampanju 1944?
 Boreći se i dalje sama s glavnim snagama fašističke Njemačke,
Crvena armija nanijela je u zimi 1944. njemačko-fašističkim
jedinicama teške poraze. Potpuno je uništeno 30 divizija i šest brigada;
142 divizije i jedna brigada izgubili su polovicu do dvije trećine
borbenog sastava. Da bi popunila jedinice, njemačka komanda morala
je prebaciti na sovjetsko-njemački front 40 divizija i četiri brigade iz
Njemačke i drugih zapadnoevropskih zemalja. Crvena armija
oslobodila je ogroman teritorij od gotovo 330.000 kvadratnih
kilometara na kojem je prije rata živjelo gotovo 19 milijuna ljudi.
Međutim njemačko-fašističke jedinice još su predstavljale veliku
snagu.
U srpnju 1944. njemačka industrija dostigla je najviši nivo
razvitka u ratnim godinama. U prvom polugodištu tvornice su
proizvele više od 16.000 aviona, 8300 teških i srednjih tenkova i
jurišnih topova.55
Cijedeći posljednje snage iz zemlje i naroda, grozničavo nastojeći
odgoditi neizbježan poraz, hitlerovsko rukovodstvo provodilo je
mobilizaciju za mobilizacijom i nanosilo golemu štetu njemačkom
narodu. U sastavu armija fašističke Njemačke bile su 324 divizije i pet
brigada.
Kao i prije, glavni dio borbeno najsposobnijih jedinica nalazio se
na sovjetsko-njemačkom frontu. Ovdje je protiv nas stajalo 179 dobro
kompletiranih njemačkih divizija i pet brigada, a isto tako 49 divizija
i 12 brigada satelita. U tim jedinicama bilo je 4,300.000 vojnika,
59.000 topova i minobacača, 7800 tenkova i jurišnih topova, oko 3200
borbenih aviona.
U redovima operativne vojske Crvene armije bilo je oko
6,600.000 vojnika i oficira, frontovi su imali 98.100 topova i
minobacača, 7100 tenkova i samohodnih topova, oko 12.900 borbenih
aviona.56

55
Istorija vtoroj mirovoj vojni 1939-1945. M., Voenizdat, 1977, t. 8, str. 415.
56
Sovjetska voenna enciklopedija (dalje SEV) U osmi tomah. M., Voenizdat, 1976, t. 2, str.
62.
 U povijesti nema primjera da bi zemlja koja je vodila ogromne
borbe na cijelom strategijskom frontu istodobno tako visokim tempom
i u takvim razmjerima obnavljala razorenu privredu. U zimi i u
proljeće 1944. Sovjetski Savez je postigao značajne rezultate u
povećanju ekonomske moći. U prvom polugodištu proizvedeno je
16.300 borbenih aviona, 10.200 srednjih i teških tenkova i samohodnih
topova, više od 119 milijuna granata, avionskih bombi, mina. Napori
naroda okupljenog oko partije osiguravali su sve potrebno za poraz
neprijatelja.
Potkraj travnja Vrhovna komanda donijela je definitivnu odluku
o provođenju ljetne kampanje, među ostalim i bjeloruske operacije. A.
I. Antonov dobio je zadatak da u Generalštabu organizira rad na
planiranju operacije frontova i da počne koncentracija jedinica i
materijalnih rezervi za frontove.
Prvom bjeloruskom frontu predan je 1. oklopni korpus, Trećem
bjeloruskom – 11. gardijska armija i 2. gardijski oklopni korpus. Na
desnom krilu Prvog bjeloruskog fronta koncentrirala se 28. armija, 9.
i 1. gardijski konjički korpus, 1. mehanizirani i 4. gardijski konjički
korpus; 5. gardijska oklopna armija (rezerva Glavnog stana)
koncentrirana je u zoni Trećeg bjeloruskog fronta.
Sredinom svibnja u Moskvu se vratio A. M. Vasiljevski. U to se
vrijeme u Generalštabu završila razrada projekta cjelokupne
dokumentacije za plan operacije »Bagration« (takav konspirativni
naziv dobila je bjeloruska operacija) i za njeno materijalno-tehničko
osiguranje.
Dvadesetoga svibnja vrhovni komandant pozvao je u Glavni stan
A. M. Vasiljevskog, mene i A. I. Antonova da bismo definitivno
precizirali odluku Vrhovne komande za plan ljetne kampanje.
Predviđalo se, kako sam već spomenuo, da ofenzivu počnu najprije u
rajonu Karelijske prevlake jedinice Lenjingradskog fronta i Baltičke
flote, nosioca Ordena crvene zastave, a zatim – u drugoj polovici lipnja
– u Bjelorusiji.
Nakon razmatranja plana »Bagration« u Glavnom stanu vrhovni
komandant je naredio da se pozovu komandanti frontova I. H.
Bagramjan, I. D. Černjahovski i K. K. Rokosovski kako bi saslušali
njihove primjedbe i da se dadu konačne upute za razradu planova
frontova.
Dana 22. svibnja vrhovni komandant u mojoj je prisutnosti
primio A. M. Vasiljevskog, A. I. Antonova, K. K. Rokosovskog i I. H.
Bagramjana, a 25. svibnja I. D. Černjahovskog. Komandanti frontova
koje je Generalštab obavijestio o budućim operacijama došli su u
Glavni stan s nacrtima planova operacija povjerenih im jedinica.
Budući da su se, kako je uobičajeno prilikom pripremanja
krupnih operacija, planovi u Generalštabu i štabovima frontova
razrađivali paralelno, a komande frontova, Generalštab i zamjenik
vrhovnog glavnog komandanta bili su stalno u vezi, nacrti planova
frontova potpuno su odgovarali zamislima Glavnog stana i Vrhovna
komanda smjesta ih je odobrila.
Zatim je A. M. Vasiljevskom i meni naređeno da preuzmemo
koordinaciju djelovanja jedinica ovih frontova: A. M. Vasiljevski
dobio je Prvi pribaltički i Treći bjeloruski, a ja Prvi i Drugi bjeloruski
front. U pomoć Glavni mi je stan u Drugi bjeloruski front poslao
načelnika operativne uprave Generalštaba generala S. M. Štemenka s
grupom oficira.
Dana 4. lipnja A. M. Vasiljevski otišao je u jedinice kako bi na
samom mjestu pripremio operaciju »Bagration«, a ja sam dan kasnije,
5. lipnja, u 8,00 sati stigao na komandno mjesto Prvog bjeloruskog
fronta.
U nekim vojnim krugovima postoji verzija »o dva glavna udara«
na bjeloruskom pravcu snagama Prvog bjeloruskog fronta, na čemu je
navodno kod vrhovnog komandanta inzistirao K. K. Rokosovski, ali
ona nema nikakve osnove. Oba ta udara koja je planirao front
prethodno je odobrio J. V. Staljin još 20. svibnja prema nacrtu
Generalštaba, to jest prije dolaska komandanta Prvog bjeloruskog
fronta u Glavni stan.
Mislim da ovdje treba napomenuti da se u sovjetskoj vojnoj
teoriji nikada nije predviđalo da jedan front nanosi dva glavna udara,
a ako su oba udara po snazi i značenju jednaki, onda smo ih obično
nazivali »moćni udari« ili »udarne grupacije«. Ističem to zbog toga da
se ne bi unosila zbrka u našu strategijsku terminologiju.
Na temelju utvrđenog operativno-strategijskog plana operacije
»Bagration« i traženja frontova u Generalštabu je uz sudjelovanje A.
A. Novikova, N. N. Voronova, N. D. Jakovljeva, A. V. Hruljova, I. F.
Peresipkina, J. N. Fedorenka i drugih instaknutih specijalista i vojnih
starješina razmotren plan materijalno-tehničkog osiguranja jedinica
koje će sudjelovati u operaciji. Dana 31. svibnja komandanti frontova
dobili su direktivu Glavnog stana s čijim je izvršenjem i počela
konkretna priprema jedinica za djelovanje u budućoj operaciji.
Plan Glavnog stana predviđao je nanošenje triju moćnih udara:
– Prvog pribaltičkog i Trećeg bjeloruskog fronta u općem pravcu
na Viljnjus;
– Prvog bjeloruskog fronta – na Baranoviče;
– Drugog bjeloruskog fronta u suradnji s lijevokrilnom
grupacijom Trećeg bjeloruskog fronta i desnokrilne grupacije Prvog
bjeloruskog fronta u općem pravcu na Minsk.
Prvi je zadatak bio: Prvi pribaltički i Treći bjeloruski front morali
su razbiti grupaciju kod Vitebska, uvesti u proboj tenkovske i
mehanizirane jedinice i razviti glavni udar na zapad i svojom
lijevokrilnom grupacijom obuhvatiti grupu njemačkih jedinica u
rajonu Borisov-Minsk.
Prvi bjeloruski front dobio je zadatak da razbije grupaciju kod
Zlobina i Bobrujska i uvođenjem u borbu pokretnih jedinica razvija
glavni udar na Sluck-Baranoviči, obuhvativši dijelom snage s juga i
jugozapada grupaciju neprijateljskih jedinica kod Minska.
Drugi bjeloruski front morao je nanijeti udar u pravcu Mogiljev-
Minsk.
Linija prednjeg kraja obrane njemačkih jedinica Grupe armija
»Centar« na početku ofenzive prolazila je od Polocka na Vitebsk i
dalje po liniji Orša-Žlobin-Kapatkeviči-Žitkoviči i uzduž rijeke
Pripjat. Gradovi Polock, Vitebsk, Orša, Mogiljev bili su u rukama
neprijatelja.
 Ti veliki gradovi i rijeke Dnjepar, Prut, Berezina, Svisloč i niz
malih, veoma močvarnih rijeka i rječica predstavljali su jaku osnovu
duboko ešelonirane neprijateljeve obrane koja je štitila važan zapadni
varšavsko-berlinski strategijski pravac. Bez obzira na to što je za
razbijanje Grupe armija »Centar« Glavni stan koncentrirao znatne
snage, ipak smo smatrali da je za uspjeh operacija potrebna naročito
savjesna priprema jedinica koje će sudjelovati u operaciji »Bagration«.
Prije odlaska na front sastao sam se s A. M. Vasiljevskim.
Najsavjesnije smo razmotrili sve jake i slabe strane neprijateljeve
obrane, a isto tako one mjere koje su se morale izvršiti u štabovima i
jedinicama. S A. I. Antonovim dogovorili smo se o kontroli
koncentracije jedinica, materijalnih rezervi i rezervi Glavnog stana i o
pitanjima veze i našeg obavještavanja o mjerama Glavnog stana na
drugim pravcima.
Frontovi su morali u veoma kratkom roku prebaciti golem broj
jedinica i materijalno-tehničkih sredstava.
Prema prethodnim proračunima Generalštaba za osiguranje
operacije »Bagration« u jedinice se moralo poslati oko 400.000 tona
municije, 300.000 tona goriva i maziva, oko 500.000 tona hrane i
krme. U zadanim rajonima trebalo je koncentrirati pet mješovitih
armija, dvije oklopne i jednu zrakoplovnu armiju, a također jedinice
poljske 1. armije. Osim toga Glavni je stan iz svoje rezerve predao
frontovima četiri mješovite armije, dvije oklopne armije, 52
pješadijske i konjičke divizije, šest posebnih oklopnih i mehaniziranih
korpusa, 33 zrakoplovne divizije, više od 210.000 vojnika popune,
2849 topova i minobacača.
Sve se to moralo prevesti uz velik oprez kako se ne bi otkrila
priprema frontova za ofenzivu. Bilo je to naročito važno za uspjeh
buduće operacije, jer je prema podacima naše obavještajne službe
Vrhovna komanda njemačke vojske očekivala prvi udar s naše strane
u Ukrajini, a ne u Bjelorusiji. Očevidno je polazila od toga da se zbog
šumsko-močvarnog tla nećemo moći u Bjelorusiji koristiti na
odgovarajući način 4. oklopnom armijom razmještenom u Ukrajini.
 Prema planu Glavnog stana jedinice Prvog ukrajinskog fronta
trebalo je da počnu operaciju u drugoj etapi bjeloruske operacije kad
će jedinice desnog krila Prvog bjeloruskog fronta, razbivši grupaciju
kod Bobrujska, Minska i Slucka, izaći na liniju Volkovisk-Pružani.
Glavni stan veliko je značenje davao budućem udaru jedinica
Prvog bjeloruskog fronta. Onamo su se i slale njegove glavne snage i
sredstva.
Kako sam ja bio zadužen da koordiniram djelovanje jedinica
Prvog i Drugog bjeloruskog fronta, a u drugoj etapi i Prvog
ukrajinskog fronta, govorit ću uglavnom o djelovanju upravo tih
frontova.
Tako sam rano ujutro 5. lipnja prema naređenju vrhovnog
komandanta došao na privremeno komandno mjesto Prvog
bjeloruskog fronta u Dureviče gdje sam se sastao s K. K.
Rokosovskim, članom Vojnog savjeta N. A. Bulganjinom i
načelnikom štaba M. S. Malinjinom.
Pošto su razmotrena pitanja povezana s planom operacija, ja sam
s K. K. Rokosovskim i komandantima armije, komandantom
zrakoplovne armije generalom S. I. Rudenkom, komandantom
artiljerije fronta generalom V. I. Kazakovim, komandantom
oklopnotenkovskih i mehaniziranih jedinica generalom G. N. Orlom
brižljivo razmotrio situaciju na desnom krilu Fronta i dogovorili smo
se o planiranju i praktičnim mjerama povezanim s pripremom buduće
operacije.
Pri tome se naročita pažnja posvećivala brižljivom proučavanju
terena u rajonu djelovanja, izviđanju sistema neprijateljeve obrane u
cijeloj njenoj taktičkoj dubini, a isto tako pripremi jedinica, štabova i
pozadinskog osiguranja na početku operacija.
Iduća dva dana, 6. i 7. lipnja, zajedno s komandantom Fronta K.
K. Rokosovskim, predstavnikom Glavnog stana N. D. Jakovljevim i
generalom V. I. Kazakovim pažljivo smo proučavali situaciju u rajonu
Rogačev-Žlobin na sektorima 3. i 48. armije. Ovdje smo na
osmatračnici komandanta armije A. V. Gorbatova saslušali mišljenje
komandanta 35. pješadijskog korpusa generala V. G. Zoludjeva i
komandanta 41. pješadijskog korpusa generala V. K. Urbanoviča.
Sedmoga lipnja isto je takav posao obavljen na sektoru 65. armije
generala P. I. Batova. Detaljno smo proučili teren i neprijateljsku
obranu na sektoru 69. i 44. gardijske pješadijske divizije 18.
pješadijskog korpusa gdje je planiran glavni udar.
Komandant fronta general armije K. K. Rokosovski u skladu s
planom Glavnog stana, nakon brižljivog ispitivanja cijele situacije,
donio je odluku da probije neprijateljsku obranu dvjema grupacijama:
jednom – sjeverno od Rogačeva i drugom – južno od Pariča.
Neporedan zadatak tih dviju grupacija bio je da razbiju neprijatelja koji
je stajao ispred njih i da spojenim udarima obiju grupa opkole i
likvidiraju grupu u rajonu Žlobin-Bobrujsk.
Oslobodivši grad Bobrujsk glavna grupacija jedinica fronta
morala je nastupati u općem pravcu na Baranoviče preko Slucka.
Predviđalo se da dio snaga razvije udar kroz Osipoviče, Puhoviče na
Minsk u suradnji s Drugim bjeloruskim frontom. Prema našim
prijašnjim proračunima za izvršenje toga zadatka bilo je dovoljno
jedinica i sredstava u sastavu Prvog bjeloruskog fronta.
U rogačevsku ofenzivnu grupaciju ulazile su 3. armija pod
komandom general-lajtnanta P. L. Romanjenka i 9. oklopni korpus
pod komandom general-majora tenkovskih jedinica B. S. Baharova.
U grupu koncentriranu kod Pariči ulazile su 65. armija pod
komandom general-lajtnanta P. I. Batova, 28. armija pod komandom
general-lajtnanta A. A. Lučinskoga. Konjičko-mehanizirana grupa
general-lajtnanta I. A. Plijeva i 1. gardijski oklopni korpus general-
majora M. F. Panova morali su ući u proboj na sektoru južnoparičke
grupe.
Djelovanje tih grupacija podržavala je 16. zrakoplovna armija
pod komandom general-pukovnika avijacije S. I. Rudenka. Frontu je
operativno bila dodana Dnjepropetrovska ratna flotila pod komandom
kapetana I ranga V. V. Grigorjeva.
 Glavna složenost ofenzive jedinica Prvog bjeloruskog fronta,
naročito južnoparičke grupe, bila je u tome što su morale djelovati na
veoma teško prohodnom šumskom i močvarnom terenu.
Taj sam teren dobro poznavao jer sam ondje službovao dulje od
šest – godina i svojedobno sam ga prošao uzduž i poprijeko. U
močvarama u rajonu Pariči uspješno sam lovio patke koje su se ondje
gnijezdile u velikom broju, a i divljih svinja bilo je dosta...
Kako smo i pretpostavljali, njemačka komanda najmanje je
očekivala moćan udar naših jedinica u tom rajonu. Zbog toga je
neprijateljska obrana ovdje bila u suštini grupna; neprekidna obrana
nije postojala.
Drukčije je bilo u rajonu Rogačeva. Ondje je neprijateljska
obrana bila jača, a prilazi su bili pod vatrom njegova snažnog vatrenog
sistema.
Drugi bjeloruski front, kojim je tada zapovijedao general-
pukovnik G. F. Zaharov (član Vojnog savjeta L. Z. Mehlis, načelnik
štaba general-lajtnant A. N. Bagoljubov), kako sam već rekao, nanosio
je pomoćni udar na pravcu Mogiljev-Minsk. Ovdje nismo imali snažna
sredstva proboja da bi istodobno mogle nastupati sve armije koje su se
nalazile u prvom ešelonu. A bilo bi besmisleno izvlačiti neprijatelja iz
rajona istočno od Mogiljeva do onog trenutka dok udarne šake Prvog
i Trećeg Bjeloruskog fronta ne izađu u duboku pozadinu cijele
neprijateljske grupacije Grupe armija »Centar«.
Prema odluci generala G. F. Zaharova udar na pravcu Mogiljev
nanosila je pojačana 49. armija pod komandom generala I. T. Grišina.
Ostale armije (33. i 50) morale su voditi operacije vezanja i prijeći u
napad malo kasnije kad se na drugim pravcima slomi otpor
neprijatelja.
Dana 8. i 9. lipnja s generalima N. D. Jakovljevim, S. M.
Štemenkom i komandom Fronta brižljivo sam pripremao operacije
Drugog bjeloruskog fronta koji je pripremao udar na pravcu Mogiljev-
Minsk. General S. M. Štemenko mnogo je pomogao generalu G. F.
Zaharovu koji je tek preuzeo komandu Fronta.
 Kad smo došli generalu G. F. Zaharovu, veoma je temeljito i
jasno izložio svoju odluku o načinu operacije. Istodobno smo saslušali
procjene i odluke komandanta zrakoplovne armije K. A. Veršinjina,
komandante i načelnike rodova vojske Fronta.
Koliko se sjećam, nije bilo naročitih primjedaba na planiranje
operacije što se tiče ciljeva, zadataka i grupacija.
Ujutro 9. lipnja odlučili smo da zajedno s komandantom Fronta
G. F. Zaharovim, N. D. Jakovljevim, S. M. Štemenkom odemo u 49.
armiju I. T. Grišina kako bi osobno izvidio prednji kraj i dubinu
neprijateljeve obrane. Najprije smo bili na osmatračnici komandanta
70. pješadijskog korpusa generala V. G. Terentjeva koji je detaljno i s
poznavanjem situacije izložio svoje ocjene i odluke.
Potkraj dana mogli smo definitivno formulirati bliže zadatke
izviđanja pomoću vatrenog sistema, planiranja artiljerijske ofenzive,
avionskih udara i operativno-taktičkog rasporeda jedinica za napad i
ofenzivu.
Smatrao sam da za pripremu operacije Drugog bjeloruskog fronta
mogu odrediti predstavnika Generalštaba generala S. M. Štemenka, a
ja sam se posvetio pripremi operacije Prvog bjeloruskog fronta koji je
morao odigrati glavnu ulogu.
Vrativši se u 3. armiju generala A. V. Gorbatova zatekli smo
ondje komandanta Fronta s najbližim suradnicima. Telefonirao sam
vrhovnom komandantu i izvijestio ga o toku priprema frontova za
buduće djelovanje. Istaknuvši da se plan prijevoza jedinica i tereta za
frontove ne ispunjava u određenim rokovima, zamolio sam ga da
obaveže narodnog komesara za promet i A. V. Hruljova da se pobrinu
o tome. U protivnom morali bismo odgoditi rokove početka operacije.
Također sam predložio da u budućoj operaciji iskoristimo svu
avijaciju dalekog dometa i da odgodimo njene akcije po objektima na
teritoriju Njemačke. Vrhovni komandant se složio i odmah je naredio
da k meni pošalju maršala avijacije A. A. Novikova i komandanta
avijacije dalekog dometa maršala avijacije A. E. Golovanova s kojima
sam imao priliku da mnogo radim u svim važnijim operacijama. Bili
su to sposobni komandanti i mnogo su pomogli u rješavanju
frontovskih zadataka.
Zajedno s A. A. Novikovim, A. E. Golovanovim, S. I. Rudenkom
i K. A. Veršinjinom detaljno smo proučili situaciju, ciljeve, zadatke i
planove primjene zrakoplovnih armija i njihovu suradnju s avijacijom
dalekog dometa, čiji su udari bili usmjereni na štabove, centre veza
operativnih jedinica, rezerve i druge važne ciljeve. Osim toga,
razmatrana su pitanja manevra avijacije frontova u općem interesu. Da
bi se podržalo djelovanje Trećeg bjeloruskog fronta, na raspolaganje
A. M. Vasiljevskome izdvojeno je oko 350 aviona dalekog dometa.
Dana 14. i 15. lipnja komandant Prvog bjeloruskog fronta izvršio
je komandnoštabnu vježbu buduće operacije u 65. i 28. armiji kojoj
sam prisustvovao s grupom generala iz Glavnog stana.
Na vježbu su pozvani komandanti korpusa, komandanti divizija,
komandanti artiljerije i načelnici pojedinih rodova vojske. Za vrijeme
vježbe detaljno su se obrađivali zadaci pješadijskih i tenkovskih
jedinica, plan artiljerijskog napada i suradnja s avijacijom. Glavna
pažnja posvećena je savjesnom proučavanju karaktera terena u zoni
budućih djelovanja jedinica, organizaciji neprijateljske obrane i
načinima najbržeg izlaska na cestu Sluck-Bobrujsk. Odavde se
izlaskom na Bobrujsk i njegovim osvajanjem pružala mogućnost da se
zatvore putovi povlačenja grupaciji kod Žlobina i Bobrujska.
Iduća tri dana takve su vježbe održane u 3, 48. i 49. armiji. Imali
smo priliku da se bolje upoznamo s komandantima koji će povesti
jedinice u razbijanje takve velike neprijateljske grupacije kakva je bila
Grupa armija »Centar« koja se nalazila na najvažnijem strategijskom
pravcu. Na te komandante pala je velika odgovornost, jer se
razbijanjem Grupe armija »Centar« rješavao zadatak potpunog
protjerivanja neprijatelja s bjeloruske zemlje i iz istočnih rajona
Poljske.
Istodobno se mnogo radilo na odgojnoj i političkoj pripremi
jedinica i odreda obaju frontova, obrađivali su se vatreni zadaci,
taktika i tehnika juriša i nastupanja u suradnji s tenkovima, artiljerijom
i avijacijom u cjelini, objašnjavali su se zadaci koji su stajali pred
jedinicama. Sada je takva priprema bila obavezna prije svake velike
operacije i potpuno se opravdala. Jedinice su skladnije i uspješnije
djelovale u borbama i imale su manje gubitke.
Štabovi pukova, divizija i armija savjesno su obrađivali pitanja
upravljanja i veze. Komandna i osmatračka mjesta pomicala su se
naprijed, ukopavala se u zemlju i organiziran je sistem promatranja i
veze; precizirao se način njihova premještanja i upravljanja jedinicama
dok se bude gonio neprijatelj.
Izviđački organi fronta, armija i jedinica savjesno su proučavali
sistem obrambene vatre, raspored neprijateljskih taktičkih i
operativnih rezervi, izrađivale su se karte i njima su se snabdijevale
jedinice.
Divovski posao obavljala je pozadina Fronta koja je osiguravala
brzo i tajno prevoženje i isporuku jedinicama ratne tehnike, municije,
goriva i hrane. Usprkos velikim teškoćama i kompliciranim uvjetima
terena sve je izvršeno u roku. Jedinice obaju frontova bile su
pravodobno osigurane svim potrebnim za borbene operacije.
Dana 22. lipnja oba su fronta izvršila izviđanje borbom. Tako se
točno odredio raspored vatrenog sistema neprijatelja neposredno na
njegovu prednjem kraju i raspored nekih baterija za koje prije nismo
znali.
Bjeloruska operacija morala je ukupno obuhvatiti golem teritorij
– više od 1200 kilometara u širinu, od jezera Neščerda do rijeke Pripjat
i oko 600 kilometara u dubinu, od Dnjepra do Visle i Narve. U
ogorčenim bitkama morali smo se sudariti s 1,200.000 neprijateljskih
vojnika i oficira čije je naoružanje iznosilo 9500 topova i minobacača,
900 tenkova i jurišnih topova, 1380 aviona, morali smo svladati
pripremljenu obranu u dubinu od 250-270 kilometara.57
Ofenziva sovjetskih jedinica u Bjelorusiji podudarala se s trećom
godišnjicom rata. U tri prošle godine dogodili su se povijesni događaji.
Sovjetski Savez, razbivši u nizu generalnih borbi fašističku vojsku,
završavao je oslobođenje svoje domovine od okrutnog neprijatelja.

57
SEV, t. 1, str. 431.
Stupajući u novu bitku naši su borci bili uvjereni da će razbiti
njemačku Grupu armija »Centar«.
Sigurno je ohrabrilo i to što su se saveznici 6. lipnja 1944. iskrcali
u Normandiji i napokon otvorili drugi front u Evropi. Premda je
sudbina fašističke Njemačke bila zaista već riješena, sovjetski borci
oduševljeno su pozdravili otvaranje drugog fronta shvaćajući da će to
ubrzati definitivan poraz fašizma i približiti kraj rata.
Generalnu ofenzivu počele su 22. lipnja jedinice Prvog
pribaltičkog fronta (komandant general-pukovnik I. H. Bagramjan,
član Vojnog savjeta general D. S. Leonov, načelnik štaba general V.
V. Kurasov), jedinice Trećeg bjeloruskog fronta (komandant general-
pukovnik I. D. Černjahovski, član Vojnog savjeta general V. E.
Makarov, načelnik štaba general A. P. Pokrovski) i jedinice Drugog
bjeloruskog fronta pod komandom general-pukovnika G. F. Zaharova.
Drugog dana prešle su u ofenzivu jedinice Prvog bjeloruskog fronta
pod komandom generala armije K. K. Rokosovskog.
U neprijateljskoj pozadini partizanski odredi, manje i veće
jedinice počeli su aktivne operacije koje su prije toga usklađene s
djelovanjem frontova. Pri štabovima frontova djelovala su odjeljenja
za rukovođenje partizanskim pokretom. Oni su obavili veliki posao
veze, materijalno-tehničkog osiguranja partizanskih jedinica i
koordinaciju njihovih djelovanja. Treba reći da su u bjeloruskoj
operaciji partizanske jedinice i odredi razvili neobično veliku
aktivnost. Tome je znatno pomogao šumovit teren. Prilikom
povlačenja naših jedinica u 1941. u tim je rajonima više nego igdje
drugdje ostalo vojnika i oficira.
Od prvih dana ofenzive u Bjelorusiji na svim su se pravcima
rasplamsale ogorčene borbe na zemlji i u zraku, premda su
meteorološki uvjeti donekle ograničavali djelovanje avijacija obiju
strana. Preko Generalštaba brzo sam doznao da su kod A. M.
Vasiljevskog dobro krenule stvari s probojem neprijateljske obrane.
Tome smo se svi veoma obradovali.
 Dobre rezultate postigao je i Drugi bjeloruski front gdje je 49.
armija generala I. T. Trišina uspješno probila neprijateljevu obranu na
pravcu Mogiljev i u maršu zauzela mostobran na Dnjepru.
Udar Prvog bjeloruskog fronta na Pariči razvijao se u skladu s
planom. Prvi oklopni korpus generala M. F. Panova ušao je u proboj i
već se prvog dana probio prema Bobrujsku oko 20 kilometara. To je
omogućilo da se ujutro idućeg dana u akciju uvede konjičko-
mehanizirana grupa generala I. A. Plijeva.
Dana 25. lipnja grupa I. A. Plijeva i korpus M. F. Panova,
potiskujući neprijatelja koji se povlačio, počeli su brzo napredovati.
Uspješno se razvijao udar 28. i 65. armije. Tenkovske i artiljerijske
jedinice, svladavši na pravcu Pariči šumovit rajon, tako su izrovale i
razgazile močvarni teren da je postao teško prohodan čak i za tegljače.
Inžinjerijske jedinice i borci svih rodova vojske, oduševljeni
uspjesima proboja, napeli su sve snage da što brže izgrade put od
brvana. Put je brzo sagrađen, što je veoma olakšalo rad pozadinskih
organa.
U djelu »Veliki domovinski rat Sovjetskog Saveza 1941-1945
kratka povijest« (str. 347-348) prilikom opisivanja bjeloruske
operacije ne izlaže se sasvim točno tok događaja u rajonu Rogačeva,
već se preokret događaja u tom rajonu objašnjava uspješnim
djelovanjem paričke grupacije fronta.
Zapravo sve se odigravalo malo drukčije: prilikom pripremanja
operacije neprijateljska obrana na pravcu Rogačev-Bobrujsk bila je
slabo izviđana pa je potcijenjena snaga neprijateljevog otpora. Zbog te
pogreške 3. i 48. armiji dan je prevelik sektor proboja. Osim toga
armije nisu imale dovoljna sredstva za proboj. Kao predstavnik
Glavnog stana nisam na vrijeme ispravio komandu Fronta.
Treba spomenuti još jednu okolnost koja je utjecala na
usporavanje naših djelovanja u tom rajonu. Kad se pripremila odluka
o proboju obrane, komandant 3. armije general-lajtnant A. V.
Gorbatov predložio je da se udar oklopnim korpusom B. S. Baharova
izvrši malo sjevernije – iz šumovito-močvarnog rajona, gdje je prema
njegovim podacima bila veoma slaba neprijateljska obrana. Sa S. A.
Gorbatovim nisu se složili već su mu naredili da sprema proboj na
sektoru koji mu je odredila komanda Fronta, jer bismo inače morali na
sjever prebaciti i glavni udar 48. armije.
Počela je borba. Proboj neprijateljeve obrane odvijao se sporo.
Kad je to vidio A. V. Gorbatov, zamolio je da mu dopuste izvršenje
njegova prvobitnog plana i da sjevernije nanese udar oklopnim
korpusom. Podržao sam prijedlog A. V. Gorbatova. Operacija je
potpuno uspjela. Neprijatelj je odbačen. Tenkisti B. S. Baharova,
slomivši krilo bobrujske neprijateljske grupacije, munjevito su krenuli
na Bobrujsk odrezavši Nijemcima jedini put povlačenja preko rijeke
Berezine.
Nakon tog uspješnog manevra naših jedinica neprijatelj se počeo
povlačiti s linije Zlobin-Rogačev, ali bilo je već kasno. Jedini most kod
Bobrujska bio je 26. lipnja u rukama tenkista B. S. Baharova.
Tenkovski korpus M. F. Panova, izašavši u rajon sjeverozapadno
od Bobrujska, odrezao je sve putove povlačenja neprijatelju koji se
nalazio u samom gradu.
Tako su 27. lipnja u rajonu Bobrujska stvorena dva kotla u kojima
su se našle njemačke jedinice 35. armijskog i 41. oklopnog korpusa s
oko 40.000 ljudi.
Nisam imao priliku da promatram kako je tekla likvidacija
neprijatelja u Bobrujsku, ali sam vidio kako je teklo uništavanje
Nijemaca jugoistočno od grada. Stotine bombardera 16. armije S. I.
Rudenka, koja je surađivala s 48. armijom, nanosili su neprijateljskoj
grupi udar za udarom. Na bojištu su nastali ogromni požari: gorjeli su
automobili, tenkovi, gorivo i mazivo. Cijelo bojno polje bilo je
rasvijetljeno zloslutnom vatrom. Orijentirajući se prema njoj stalno su
dolazili novi valovi naših bombardera koji su na neprijatelja bacali
bombe raznih kalibara. Njemački su vojnici kao izbezumljeni jurili na
sve strane, a oni koji se nisu htjeli predati ginuli su na samom mjestu.
Ginule su stotine i tisuće njemačkih vojnika koje je obmanuo Hitler
obećavši im munjevitu pobjedu nad Sovjetskim Savezom. Među
onima koji su se predali bio je komandant 35. armijskog njemačkog
korpusa general Lützow.
 Romanjenkova 48. armija i 105. pješadijski korpus 65. armije
dobili su zadatak da definitivno likvidiraju neprijatelja u rajonu
Bobrujska. 3, 65. armiji, 9. i 1. gardijskom oklopnom korpusu
naređeno je da se ne zadržavaju u rajonu Bobrujska, već da brzo
napreduju u općem pravcu na Osipoviče. Grad je zauzet 28. lipnja, a
29. lipnja i grad Bobrujsk potpuno je očišćen od neprijatelja.
Prema Slucku je brzo nastupala 28. armija generala A. A.
Lučinskoga i konjičko-mehanizirana grupa generala I. A. Plijeva.
Pošto je neprijatelj razbijen u rajonu Vitebska i Bobrujska, krilne
grupacije naših jedinica mnogo su napredovale stvarajući direktnu
opasnost opkoljavanja osnovnih snaga Grupe armija »Centar«.
Prateći i analizirajući djelovanje njemačkih jedinica i njihove
Vrhovne komande u toj operaciji, iskreno govoreći, čudili smo se
njihovim grubim pogreškama u manevrima koji su osuđivali jedinice
na katastrofalan svršetak. Umjesto bržeg povlačenja na pozadinske
linije i bacanje jakih grupacija na krila koja su ugrožavale sovjetske
udarne grupacije, njemačke jedinice upuštale su se u dugotrajne
frontalne borbe istočno i sjeveroistočno od Minska.
Dana 28. lipnja Glavni stan Vrhovne komande nakon razgovora
sa mnom, A. M. Vasiljevskim i s komandantima frontova precizirao je
daljnje zadatke jedinica.
Pribaltičkom frontu naređeno je da oslobodi Polock i napreduje
na Gluboko. Treći i Drugi bjeloruski front morali su osloboditi glavni
grad Bjelorusije Minsk, Prvi bjeloruski front nastupa glavnim snagama
u pravcu Sluck-Baranoviči, dijelom snaga razvija udar na Minsk
obuhvaćajući ga s juga i s jugozapada. Ta konkretna zamisao Glavnog
stana slijedila je iz općeg plana operacije čiji je cilj bio da opkoli i
potpuno razbije sve jedinice Grupe armija »Centar«. Snaga i grupacija
naših jedinica bili su takvi, da su u punoj mjeri odgovarali
postavljenim zadacima.
Uspješno ostvarenje operacije potvrđivalo je dalekovidnost i sve
veću zrelost sovjetske komande koja je svladala operativno-
strategijsku vještinu.
 Na žalost, u tom trenutku nisam uspio dobiti direktnu vezu s A.
M. Vasiljevskim da bih s njim uskladio daljnju suradnju 3. armije
generala A. V. Gorbatova, Drugog i Trećeg bjeloruskog fronta. Te
jedinice bile su određene da osvoje Minsk i blokiraju putove
povlačenja krupne neprijateljske grupacije. Jedinice Drugog
bjeloruskog fronta čvrsto su pritiskivale tu grupaciju ne dopuštajući joj
da se odlijepi od njihova borbenog poretka. U paralelnom gonjenju bio
je to pozitivan faktor.
Sve se više približavalo potpuno opkoljavanje cijele 4. njemačke
armije. Što će u tom odlučujućem trenutku poduzeti njemačka
Vrhovna komanda? To je tada zabrinjavalo Glavni stan, Generalštab i
sve nas koji smo neposredno provodili jednu takvu odgovornu
operaciju.
Kako je i trebalo u takvim slučajevima, sve komandne instancije
glavne su napore koncentrirale na izviđanje pomoću kojeg se mogla
odrediti zamisao i praktične mjere neprijatelja. Ali koliko god smo
nastojali otkriti i dokučiti bilo što važno u strategijskom rukovodstvu
njemačke komande, ništa nismo otkrili, osim malog pojačanja za njih
naročito ugroženih pravaca.
Prema podacima bjeloruskih partizana koji su djelovali u rajonu
Minska bilo nam je poznato da se hitno miniraju i pripremaju za
dizanje u zrak zgrada vlade, zgrada CK partije Bjelorusije i oblasni
oficirski dom u Minsku koji su ostali cijeli. Da bi se spasili ti važni
objekti, odlučeno je da se ubrza napredovanje tenkovskih jedinica na
Minsk i da se zajedno s njima pošalju odredi za uklanjanje mina. Cilj
je bio da se probiju u grad ne zapodijevajući borbu u predgrađima i da
se osvoje vladine zgrade.
Zadatak je sjajno obavljen. Zgrade su razminirane i sačuvane.
U zoru 3. srpnja 2. gardijski oklopni korpus A. S. Burdejnija
probio se u Minsk sa sjeveroistoka; sa sjevera su se gradu približile
prednje jedinice 5. gardijske oklopne armije maršala tenkovskih trupa
P. A. Rotmistrova. Oko podne u grad je ušao 1. gardijski oklopni
korpus Prvog bjeloruskog fronta pod komandom generala M. F.
Panova. Iza oklopnog korpusa M. F. Panova u predgrađe Minska stigla
je 3. armija generala A. V. Gorbatova. U to su vrijeme naše jedinice
izbile jugozapadno i sjeverozapadno od Minska odbacujući na zapad
pristigle neprijateljeve rezerve.
Potkraj 3. srpnja glavna grupa jedinica 4. njemačke armije bila je
odrezana od putova povlačenja i zatvorena u obruč istočno od Minska.
Bili su opkoljeni 12, 27, 35. armijski, 39. i 41. oklopni korpus s više
od 100.000 ljudi borbenog sastava.
Uvečer 3. srpnja Minsk je bio potpuno očišćen od neprijatelja.
Glavni grad Bjelorusije nije se mogao prepoznati. Bio sam sedam
godina komandant puka i brigade u Minsku, dobro sam poznavao
svaku ulicu, sve važne zgrade, mostove, parkove, stadione i kazališta.
Sada je sve ležalo u ruševinama i na mjestu stambenih četvrti ostala su
prazna mjesta pokrivena hrpama razbijene opeke i krša.
Najteži dojam ostavljali su stanovnici Minska: krajnje izmučeni,
mršavi, mnogima su niz obraze tekle suze...
Bez obzira na snažan otpor 11. srpnja, opkoljene njemačke
jedinice bile su razbijene, zarobljene ili uništene. Među 35.000
zarobljenih bilo je 12 generala, od njih tri komandanta korpusa i devet
komandanata divizija. Hvatanje pojedinih grupa neprijateljskih
vojnika i oficira koji su pokušavali da se probiju do svojih jedinica
produžilo se još nekoliko dana. Ali koliko god su se Nijemci brzo
povlačili, nikako se nisu uspjeli probiti do svojih. U čišćenju teritorija
od neprijatelja mnogo su pomagali domaći stanovnici i partizani, pravi
gospodari bjeloruskih šuma.
Vodeći računa o tome da je na zapadnom pravcu stvorena breša
koju su neprijateljske jedinice držale samo na glavnim pravcima,
Glavni stan Vrhovne komande naredio je 4. srpnja da se nastavi
napredovanje. Frontovi su dobili zadatak:
– Prvi pribaltički nastupa u općem pravcu na Šjavljaj, desnim
krilom fronta kreće se na Daugavpils, lijevim na Kaunas;
– Treći bjeloruski – na Viljnjus, dijelom snaga – na Lidu;
– Drugi bjeloruski – na Novogrudok, Grodno, Bjalistok;
 – Prvi bjeloruski – na Baranoviče, Brest i zauzimanje mostobrana
na zapadnom Bugu.
Dana 7. srpnja, kad se završavala likvidacija glavnih snaga
opkoljene neprijateljske grupacije, istočno i jugoistočno od Minska, a
prednji ešeloni Prvog bjeloruskog, Trećeg bjeloruskog i Prvog
pribaltičkog fronta već su napredovali od Minska daleko na zapad i
borili se u rajonu Viljnjus-Baranoviči-Pinsk, telefonirao mi je J. V.
Staljin i naredio da doletim u Glavni stan.
U zoru 8. srpnja bio sam još u rajonu Baranoviči. Jedinice 65. i
48. armije već su ovdje vodile borbu za grad i oslobodile ga za
nekoliko sati. Istoga dana odletio sam u Moskvu i uredivši se na brzinu
požurio u Generalštab.
Prije nego se sastanem s vrhovnim komandantom želio sam
dublje objasniti situaciju posljednjih dana.
A. I. Antonov, kao i uvijek, sređeno je i precizno izložio analizu
situacije i mišljenje Generalštaba o razvitku događaja u bliskoj
budućnosti. Slušajući ga, bio sam veoma zadovoljan: kako je izrastao
Generalštab i njegov rukovodeći sastav u svojoj operativno-
strategijskoj kvalifikaciji!
Oko 13 sati A. I. Antonovu je telefonirao vrhovni komandant
pitajući gdje sam ja. Preciziravši niz pitanja naredio je A. I. Antonovu
i meni da za jedan sat budemo kod njega na dači. Stigli smo točno u
14 sati. J. V. Staljin bio je dobro raspoložen, šalio se.
Za vrijeme razgovora preko direktne telefonske veze javio se A.
M. Vasiljevski i referirao vrhovnom komandantu o posljednjim
događajima na sektorima Prvog pribaltičkog i Trećeg bjeloruskog
fronta. Očito je izvještaj A. M. Vasiljevskog bio povoljan pa se
vrhovni komandant još više razveselio.
– Još nisam doručkovao – rekao je – pođimo u blagovaonicu,
ondje ćemo i razgovarati.
A. I. Antonov i ja već smo bili doručkovali, ali nismo odbili
poziv.
 Za doručka smo razgovarali o mogućnostima Njemačke da vodi
rat na dva fronta protiv Sovjetskog Saveza i ekspedicijskih savezničkih
snaga koje su se iskrcale u Normandiji, a i o ulozi i zadacima
sovjetskih jedinica u završnoj etapi rata.
Prema tome kako je sažeto i precizno J. V. Staljin iznosio svoje
misli, vidjelo se da je duboko razmislio o svim tim pitanjima. Premda
je vrhovni komandant ispravno mislio da imamo dovoljno snaga da
sami potučemo fašističku Njemačku, iskreno je pozdravio otvaranje
drugog fronta u Evropi, jer je to ubrzavalo svršetak rata, što je bilo
tako potrebno sovjetskom narodu potpuno iscrpljenom ratom i
oskudicom.
Nitko nije sumnjao u to da je Njemačka definitivno izgubila rat.
To je pitanje bilo riješeno na bojištima sovjetsko-njemačkog fronta još
u 1943 -početkom 1944. Sada se radilo samo o tome kada će i s kakvim
vojnopolitičkim rezultatima biti završen.
Stigli su V. M. Molotov i drugi članovi Državnog komiteta za
obranu.
Raspravljajući o mogućnostima Njemačke da produži oružanu
borbu, svi smo se složili da je ona već iscrpla ljudske i materijalne
resurse, dok je Sovjetski Savez oslobađanjem Ukrajine, Bjelorusije,
Litve i drugih rajona dobio značajnu popunu na račun partizanskih
jedinica i na račun onih koji su ostali na okupiranom teritoriju. A
otvaranje drugog fronta napokon će prisiliti Njemačku da donekle
pojača svoje snage na zapadu.
Postavljalo se pitanje: čemu se moglo nadati hitlerovsko
rukovodstvo u danoj situaciji?
Na to pitanje vrhovni komandant odgovorio je ovako:
– Onome čemu se nada hazarder koji na kartu stavlja posljednji
novac. Odlučujući se na rat sa Sovjetskim Savezom Hitler je smatrao
imperijalističke krugove Velike Britanije i SAD svojim
istomišljenicima. I za to je imao razloga: oni su učinili sve da vojne
operacije Wehrmachta upute protiv Sovjetskog Saveza.
 – Hitler će vjerojatno pokušati da pošto-poto postigne separatni
sporazum s američkim i engleskim vladajućim krugovima – dodao je
V. M. Molotov.
– Točno – rekao je J. V. Staljin – ali Roosevelt i Churchill neće
ići na sporazum s Hitlerom. Nastojat će da osiguraju svoje političke
interese u Njemačkoj ne stupajući na put sporazumijevanja s
hitlerovcima koji su izgubili svako povjerenje svoga naroda i nastojat
će da u Njemačkoj osnuju vladu koja će im biti poslušna.
Zatim me vrhovni komandant upitao:
– Mogu li naše jedinice početi oslobađanje Poljske i bez odmora
stići do Visle i na kojem se sektoru u operaciju može uvesti 1. poljska
armija koja je već stekla sve potrebne borbene kvalitete?
– Ne samo što naše jedinice mogu stići do Visle – odgovorio sam
– već moramo osvojiti i dobre mostobrane na njenoj drugoj obali kako
bismo osigurali daljnje ofenzivne operacije na berlinskom
strategijskom pravcu. Što se tiče 1. poljske armije, nju treba uputiti na
Varšavu.
A. I. Antonov me podržao. Izvijestio je vrhovnog komandanta da
je njemačka komanda prebacila veliku grupu jedinica, među njima
oklopnotenkovske, za zatvaranje breše koja je stvorena djelovanjem
naših zapadnih frontova. Zbog toga je ozbiljno oslabila svoju
grupaciju na sektoru Prvog ukrajinskog fronta.
Zatim je Aleksej Inokentjevič izvijestio o toku koncentracije
materijalnih zaliha i popune Prvog ukrajinskog fronta i na lijevom
krilu Prvog bjeloruskog fronta koji su se prema utvrđenom planu
spremali za ofenzivu.
– Morat ćete sada na sebe preuzeti i koordinaciju djelovanja
Prvog ukrajinskog fronta – rekao mi je vrhovni komandant. – Najveću
pažnju obratite na lijevo krilo Prvog bjeloruskog fronta i na Prvi
ukrajinski front. Poznati su vam opći plan i zadaci Prvog ukrajinskog
fronta. Plan Glavnog stana se ne mijenja, a s njegovim detaljima
upoznajte se u Generalštabu.
 Zatim je počela diskusija o mogućnostima jedinica kojima je
koordinirao A. M. Vasiljevski.
Rekao sam vrhovnom komandantu da bi bilo pravilnije ako
bismo više pojačali grupu frontova A. M. Vasiljevskog i Drugi
bjeloruski front i A. M. Vasiljevskom postavili zadatak da odsiječe
njemačku Grupu armija »Sjever« i zauzme Istočnu Prusku.
– Što, dogovorili ste se s Vasiljevskim? – upitao je vrhovni
komandant. – I on moli da ga pojačamo.
– Ne, nismo se dogovorili. Ali ako on misli tako, onda misli
pravilno.
– Nijemci će se do posljednjega tući za Istočnu Prusku. Možemo
ondje zapeti. Treba najprije osloboditi oblast Lavova i istočni dio
Poljske. Sutra ćete se kod mene sastati s Bjerutom, Osubka-
Moravskim i Rolja-Žimjerskim. Oni predstavljaju Poljski komitet
nacionalnog oslobođenja. Dvadesetog ovog mjeseca spremaju se da se
poljskom narodu obrate proglasom. Za našeg predstavnika poslat
ćemo Poljacima Bulganjina, a kao član Vojnog savjeta kod
Rokosovskog ostat će Teljegin.
Uvečer sam bio pozvan J. V. Staljinu na daču, gdje su već bili
Bjerut, Osubka-Moravski i Rolja-Žimjerski. Poljski drugovi pričali su
o teškom stanju svoga naroda koji je već petu godinu pod okupacijom.
Članovi Poljskog komiteta nacionalnog oslobođenja i Krajowa Rada
Narodowa58 željeli su što brže osloboditi svoju rodnu zemlju. U
zajedničkoj diskusiji odlučeno je da Ljublin bude prvi grad gdje će
svoju organizatorsku djelatnost početi Krajowa Rada Narodowa.
Devetoga srpnja vrhovni komandant je još jedanput razmotrio
plan ofenzivne operacije kod Kovelja Prvog bjeloruskog fronta. Njime
se predviđalo:
– razbijanje koveljsko-ljublinske grupacije;
– zauzimanje Bresta u suradnji s jedinicama desnog krila fronta;

58
Krajowa Rada Narodowa - Zemaljski nacionalni savjet, najviši politički organ koji je
okupljao svve demokratske snage u Poljskoj. Osnovan je 1. I 1944. u okupiranoj Varšavi.
 – izlaz u širokom frontu na Vislu i zauzimanje mostobrana na
njenoj desnoj obali.
Desetoga srpnja opet sam bio kod jedinica gdje sam s K. K.
Rokosovskim i A. A. Novikovim morao raditi na planu operacije
lijevog krila Prvog Bjeloruskog fronta.
Dana 11. srpnja iz štaba K. K. Rokosovskog odletio sam za Prvi
ukrajinski front.
Prvi ukrajinski front morao je nanijeti dva snažna udara: jedan na
pravcu Lavova, drugi na pravcu Rava-Ruska i dijelom snaga na pravcu
Stanislav. Dubina operacija bila je približno 220-240 kilometara.
Sektor gdje su se razvijali udari fronta obuhvaćao je 100-120
kilometara.
Ovdje je bilo koncentrirano 80 divizija, 10 oklopnih i
mehaniziranih korpusa, četiri posebne tenkovske i samohodno-
artiljerijske brigade, 16.100 topova i minobacača, 2050 tenkova i
samohodnih topova i 3250 aviona. Ukupan broj ljudi iznosio je
1,110.000.
Ta količina bila je više nego dovoljna za provođenje te operacije
i mislio sam da je razumno na račun Prvog ukrajinskog fronta izdvojiti
dio snaga za udar na Istočnu Prusku. Međutim vrhovni komandant nije
to htio učiniti.
Svoje komandno mjesto organizirao sam u rajonu Lučka kako bih
u to vrijeme bio blizu koveljske grupacije Prvog bjeloruskog i jedinica
Prvog ukrajinskog fronta.
Nakon završne likvidacije opkoljenih neprijateljevih snaga u
rajonu Minska napredovanje naših jedinica razvijalo se uspješno.
Nijemci su na pojedinim pravcima pokušavali dati otpor, ali su bili
odbijeni i povlačili su se na cijelom frontu prema Šljauljaju, Kaunasu,
Grodnu, Bjalistoku, Brestu.
Ofenziva Prvog ukrajinskog fronta koja je počela 13. srpnja na
pravcu Rava-Ruska razvijala se prema planu. Najveće uspjehe postigle
su jedinice 3. gardijske armije pod komandom generala V. N.
Gordova, 13. armije generala N. P. Puhova.
 Na lavovskom pravcu nastupanje je počelo 14. srpnja, ali zbog
niza uzroka nije odmah probijena neprijateljska obrana. Štoviše
neprijatelj je snažnim protuudarom iz rajona Zoločeva potisnuo 38.
armiju. Stvar je ispravila 3. gardijska oklopna armija P. S. Ribalka koja
je uvedena u borbu 16. srpnja u dosta složenim uvjetima.
Dana 17. srpnja nakon 3. gardijske oklopne armije počela je
nastupati 4. oklopna armija D. D. Leljušenka koja je i učvrstila uspjeh.
Zajedničkim naporima 60, 38. armije, 3. gardijske i 4. oklopne armije
neprijateljske jedinice potisnute su i na lavovskom pravcu. Međutim
armije su napredovale sporo.
Potkraj 18. srpnja jedinice Prvog ukrajinskog fronta, probivši
obranu njemačkih jedinica, napredovale su 50, a negdje 80 kilometara,
opkolivši u rajonu Brodi oko osam njemačkih divizija.
Toga nezaboravnog dana počela je ofenziva jedinica lijevog krila
Prvog bjeloruskog fronta iz rajona Kovelja na Ljublin. Od tog trenutka
Prvi bjeloruski front krenuo je naprijed svim svojim armijama. Treba
odati priznanje komandi, štabu Prvog bjeloruskog fronta – za vrijeme
cijele operacije oni su vješto i organizirano upravljali jedinicama,
pravodobno ih osiguravali svim potrebnim.
Zbog moćnih udara četiriju frontova po Grupi armija »Centar«
bile su razbijene 3. oklopna armija, 4. i 9. njemačka armija. U
strategijskom frontu neprijatelja otvorena je breša od oko 400
kilometara u širinu i 500 kilometara u dubinu koju njemačka komanda
nije imala čime brzo zatvoriti.
U toj etapi razvitka bjeloruske operacije znatna smetnja bila je
istočnopruska tvrđava njemačke obrane. Velika grupacija
neprijateljskih jedinica koja je ondje zasjela branila se jakim
zaprekama i prirodnim pregradama. Da bi naše nastupanje na
berlinskom pravcu bilo efikasno, morala se slomiti obrana neprijatelja
u Istočnoj Pruskoj u maršu, ne zaustavljajući napredovanje frontova.
To se moglo učiniti da su pravodobno bile pojačane jedinice koje
su napredovale. Prema našim proračunima Prvom bjeloruskom frontu
trebalo je dodati 300-400 tenkova i samohodnih topova, Drugom
bjeloruskom frontu – jednu kombiniranu i oklopnu armiju, jedan
pješadijski korpus, nekoliko tenkovskih i samohodno-artiljerijskih
pukova. Bilo je potrebno da se jedinice aktivnije podržavaju iz zraka.
Da su dobili to pojačanje, prema mojem mišljenju, sva tri
bjeloruska fronta bili bi sposobni da zauzmu Istočnu Prusku i izbiju na
Vislu do danciškog zaljeva zaključno ili, u krajnjem slučaju, mogli bi
istodobno izlaskom na Vislu odsjeći Istočnu Prusku od Centralne
Njemačke.
Detaljno skiciravši moguće pravce našeg nastupanja i potrebne
grupacije snaga u noći na 19. srpnja poslao sam svoje mišljenje u
Glavni stan.

»Drugu Staljinu
Kopija drugu Antonovu.
U vezi s brzim izbijanjem naših jedinica na državnu granicu
iznosim svoje mišljenje o organizaciji bjeloruskih frontova za najbliže
razdoblje:
1. Glavni strateški cilj Prvog, Drugog i Trećeg bjeloruskog fronta
u bliskoj etapi mora biti: izlaz na Vislu do danciškog zaljeva uključivši
i zauzimanje Istočne Pruske ili u krajnjem slučaju istodobno s izlazom
na Vislu odsjeći Istočnu Prusku od Centralne Njemačke.
2. Prema budućim učvršćenim zonama, inžinjerijskim radovima
i prirodnim uvjetima Istočna Pruska veoma je ozbiljna prepreka.
Prilazi Königsbergu s jugoistoka i juga branjeni su s pet utvrđenih
pojasa, a s istoka je osim toga zapadno od Insterburga pripremljen
rajon koji će biti potopljen u slučaju potrebe.
Najpogodniji pravci za ofenzivu u Istočnu Prusku:
1. pravac – iz rajona Tilsit uzduž morske obale u općem pravcu
na Koningsberg preko Liboza (tada: Labiau);
2. pravac – iz rajona Kaunas-Alitus preko Gumbinnena na
Königsberg, zaobilazeći obavezno rajon potapanja i utvrđeni rajon kod
Lötzena.
 3. pravac – iz rajona Mlava preko Hochensteina-Allensteina na
Brauns burg.
Osim toga, snažnu grupaciju treba baciti istočno od Visle u
općem pravcu Marienburg kako bismo Istočnu Prusku odsjekli od
rajona Danziga.
1. pravac – udar iz rajona Tilsita može početi samo onda kad
Litva bude očišćena od Nijemaca.
2. i 3. pravac može se iskoristiti pri razvitku nastupanja Trećeg i
Drugog bjeloruskog fronta.
3. Preko Gumbinnena može udariti Černjahovski; dijelom snaga
on mora nastupati i sjeverno od šuma kod Augustowa preko Suvalkija
na Goldap.
Udar iz rajona Mlawa mora izvršiti Drugi bjeloruski front u ovim
pravcima:
a) jedna grupa na Allenstein;
b) jedna grupa na Marienburg za izlaz do Danciškog zaljeva;
c) jedna grupa mora izaći na Vislu na sektoru Grudzjans-Nešava
gdje se mora utvrditi.
Lijevo do granice s Prvim ukrajinskim frontom mora izaći Prvi
bjeloruski front i pri tome mora obavezno zauzeti dobre mostobrane
na zapadnoj obali Visle.
4. Za izvršenje iznesenih zadataka Prvi bjeloruski front ima
dovoljno jedinica. Treba mu dodati 300 tenkova i 100 samohodnih
topova.
Drugom bjeloruskom frontu trebat će jedna armija od 9 divizija,
jedan pješadijski korpus – tri divizije, dva-tri oklopna korpusa ili
oklopna armija, četiri teška tenkovska puka, četiri puka artiljerijskih
samohodnih topova od 152 milimetra i front pojačati avijacijom.
5. Da bi se ubuduće izbjegla suvišna pregrupiranja, smatram da
sada treba izvršiti slijedeće linije razgraničenja:
a) između Černjahovskog i Zaharova: Grodno-Luck-Heilsberg
(sve za Černjahovskog);
 b) između Zaharova i Rokosovskog: Bjalystok-Ostrolenka-
Nešava (sve za Zaharova);
6. Smatram da bi bilo veoma korisno da se u vezi s budućim
operacijama savjetujem osobno s Vama i bilo bi dobro da se pozove
Vasiljevski.
Br. 316
G. Žukov
19. srpnja 1944.«59

Uskoro sam dobio poziv da dođem u Moskvu na savjetovanje kod

J. V. Staljina. Vrhovni komandant nije prihvatio moj plan i nije se
složio da pojača frontove na istočnopruskom pravcu, a bjeloruskim
frontovima Glavni stan nije mogao dati rezerve. Mislim da je to bila
ozbiljna pogreška vrhovnog komandanta čija je posljedica bila da smo
kasnije morali voditi neobično složenu i krvavu operaciju u Istočnoj
Pruskoj.
U drugoj polovici srpnja za njemačku Vrhovnu komandu
stvorena je teška situacija koja se još više komplicirala kad su prešli u
ofenzivu Drugi i Treći pribaltički front i kad se pojačao pritisak
ekspedicijskih savezničkih snaga na zapadu.
Njemački general Buttlar pisao je povodom toga: »Razbijanje
Grupe armija 'Centar’ označilo je kraj organiziranog njemačkog otpora
na istoku.60
Ipak moram reći da je komanda Grupe armija 'Centar’ u toj
krajnje složenoj situaciji našla pravilan način djelovanja. Kako
Nijemci nisu imali neprekidan front obrane, zbog pomanjkanja snaga
nisu ga mogli stvoriti, njemačka komanda je odlučila da napredovanje
naših jedinica uglavnom zadržava kratkim protuudarima. Pod zaštitom
tih udara na pozadinskim linijama organizirala se obrana

59
Arhiv MO SSSR, f. 48-A, op. 1795, d. 116/202,11. 310-313.
60
Mirovnja vojna 1939-1945. Zbornik članaka. M., Izdateljstvo inostranoj literaturi, 1957,
str. 240.
prebacivanjem jedinica iz Njemačke i s drugih sektora sovjetsko-
njemačkog fronta.
Udarnu grupaciju lijevog krila Prvog bjeloruskog fronta u sastavu
47. – armije, 8. gardijske armije, 69. armije, 2. gardijske oklopne
armije podržavala je 6. zrakoplovna armija. Ovdje se borila i 1. armija
poljske vojske pod komandom general-lajtnanta Z. Berlinga.
Forsirajući Bug, jedinice Prvog bjeloruskog fronta stupile su na
područje istočne Poljske i tako započele oslobađati poljski narod od
njemačkog okupatora.
Dana 22. srpnja 2. oklopna armija koja je nastupala ispred drugih
armija, u maršu je oslobodila grad Lublin, a 24. u munjevitom jurišu
(komandu armije nakon ranjavanja generala S. I. Bogdanova primio je
general A. I. Radzijevski) svojim prednjim jedinicama izbila je na
Vislu u rajon Demblina.
Ovdje su naše jedinice oslobodile zatvorenike logora smrti
Majdaneka. Kao što se zna, fašisti su u tom logoru ubili oko milijun i
pol ljudi, među njima starce, žene i djecu. Ne može se zaboraviti ono
što su mi ispričali očevici. Fašistička zvjerstva u Majdaneku koja su
kasnije postala poznata u cijelom svijetu okvalificirana su kao najteži
zločin protiv čovječanstva.
Dana 28. srpnja jedinice Prvog bjeloruskog fronta, razbivši
brestovsku neprijateljsku grupu, oslobodile su grad Brest i junačku
Brestovsku tvrđavu čiji su branioci prvi na sebe u 1941. primili
neprijateljske udare i zauvijek se proslavili masovnim junaštvom.
Njemačka Grupa armija »Centar« razbijala se u uskoj suradnji s
partizanima. U toku nastupanja naših jedinica partizani su izvršili niz
akcija na željezničke pruge i ceste, rušili su mostove i važna
postrojenja na željezničkim prugama. Samo u mjesecu srpnju bacili su
u zrak 230 neprijateljskih kompozicija s jedinicama i ratnom
tehnikom. Aktivno djelovanje partizana u pozadini njemačkih jedinica
paraliziralo je djelatnost organa za snabdijevanje i prevoženje, što je
još više potkopalo moralno stanje njemačkih vojnika i oficira.
Gardijska 8. i 69. armija koje su se kretale iza 2. oklopne armije
i drugih pokretnih jedinica, izbile su 27. srpnja na rijeku Vislu i počele
je forsirati u rajonima Magnuševa i Pulave koji su kasnije odigrali
povijesnu ulogu prilikom oslobođenja Poljske u operaciji Visla-Odra.
Vodeći računa o značenju mostobrana koje su zauzele sovjetske
jedinice na Visli, njemačka komanda bacila je protiv jedinica 8. i 69.
armije znatne snage, među njima tenkovsku diviziju »Hermann
Göring«. Za mostobrane su se vodile krvave borbe, ali koliko god je
neprijatelj bijesno jurišao, uvijek je bio odbijen s velikim gubicima.
Treba odati priznanje komandantu 69. armije generalu V. J.
Kolpakčiju i komandantu 8. gardijske armije generalu V. I. Čujkovu
koji su veoma vješto i odlučno rukovodili borbama za osvajanje i
obranu mostobrana na Visli.
Iznimno junaštvo pokazali su vojnici i oficiri koji su se prvi
prebacili preko Visle i iskrcali se na njenoj desnoj obali.
Na magnuševskom mostobranu razgovarao sam s ranjenim
borcem iz 220. gardijskog pješadijskog puka 79. gardijske pješadijske
divizije. Evo što mi je ispričao:
– Našoj četi naređeno je da se prije zore prebaci na zapadnu obalu
Visle. Bilo nas je nešto više od pedeset. Četom je zapovijedao
poručnik V. T. Burba. Čim smo se iskrcali na obali, neprijatelj je
odmah otvorio vatru, a zatim jurišao. Odbili smo prvi juriš, ali je
slijedio drugi, a zatim i treći. Idućeg dana stalno su nas napadali
neprijateljski tenkovi i pješadija. Posljednji juriš bio je naročito
ogorčen. Ostalo nas je živih najviše dvadeset.
Prije posljednjeg juriša poručnik V. T. Burba nam je rekao:
»Momci, ostalo nas je malo. Uvečer dolazi pojačanje. Do večeri ćemo
se tući do posljednje kapi krvi, ali neprijatelju nećemo predati svoj
položaj.«
Uskoro su počeli juriš tenkovi i četa neprijateljske pješadije.
Nekoliko tenkova sasvim nam se približilo. Komandir je bacio svežanj
granata, oštetio je tenk, a pod drugi se sam bacio sa svežnjem granata
u ruci. Odbili smo juriš, ali je naš komandir poginuo. Od cijele čete
ostali smo šestorica. Uskoro je stiglo pojačanje. Zadržali smo zauzetu
liniju...
 Dok su pričali o junaštvu svoga komandira, vojnici nisu mogli
zadržati suze. Ali nisam ni ja mogao slušati bez uzbuđenja i osjećaja
tuge zbog toga što ginu tako hrabri ljudi odani domovini. Poručnik V.
T. Burba posmrtno je proglašen herojem Sovjetskog Saveza.
Junačko djelo izvršio je tada i vojnik 4. čete istog 220. puka
komsomolac P. A. Hljustin koji se, kao i poručnik V. T. Burba, u
kritičnom trenutku borbe sa svežnjem granata bacio pod neprijateljski
tenk i žrtvujući svoj život zaustavio neprijateljski juriš. Komsomolac
P. A. Hljustin također je posmrtno proglašen herojem Sovjetskog
Saveza.
Kao i prvih dana rata tako je i sada u završnoj etapi ostala
nepromijenjena veličanstvena spremnost sovjetskog čovjeka da se
žrtvuje za svoju domovinu.
Uspješno djelovanje udarne grupacije kod Kovelja Prvog
bjeloruskog fronta i njen brzi prodor na Vislu uvelike su utjecali na tok
operacije Lavov-Sandomierz koja se u početku na lavovskom pravcu
nije tako dobro razvijala kako su očekivali komanda Fronta i Glavni
stan.
Želim da još jedanput kažem nešto o izviđanju, tom veoma
važnom faktoru oružane borbe. Iskustvo rata je dokazalo da
obavještajni podaci i njihova pravilna analiza moraju služiti kao
osnova za ocjenjivanje situacije, donošenje odluka i planiranje
operacija. Ako izviđačka služba nije uspjela dati pravilna obavještenja
ili su pri analizi dopuštene pogreške, onda će i odluka svih komandno-
štabnih instanca neizostavno krenuti krivim pravcem. I tada se tok
same operacije neće razvijati onako kako je bilo zamišljeno.
Organizirajući pripremu operacije na pravcu Lavov izviđačka
služba Prvog ukrajinskog fronta nije uspjela potpuno otkriti sav sistem
neprijateljske obrane, nije utvrdila razmještaj operativnih rezervi
njemačke komande, u prvom redu njenih oklopnotenkovskih jedinica.
Zbog toga komanda nije uspjela odgonetnuti mogući kontramanevar
neprijatelja za vrijeme proboja njegove obrane. Zbog nedovoljno
proučenog rasporeda sistema neprijateljske vatre artiljerijska i
avionska priprema bile su planirane s velikim propustima.
 Kao što se zna, uspjeh artiljerijske vatre i bombardiranja iz zraka
osiguran je samo ako se artiljerijskom vatrom i bombama pogađaju
ciljevi, a ne površine ili pretpostavljeni ciljevi. Paljba i bacanje bombi
na površine ne može uništiti sistem neprijateljske obrane. Tako je bilo
i na lavovskom pravcu: pucalo se mnogo, a nisu postignuti željeni
rezultati.
Još nešto treba osvijetliti da bi se vidjele pogreške koje su
učinjene u toj operaciji. Riječ je o tenkovima koji su pratili juriš i
napredovanje pješadije.
Zna se da je pješadija u ofenzivnim borbama veoma osjetljiva na
neprijateljsku vatru. Sve što je ostalo cijelo za vrijeme artiljerijske
pripreme – mitraljez, top, tenk ukopan u zemlju, bunker i vatrena točka
– sposobno je da »prikuje« za zemlju pješadiju koja napada i da zadrži
njeno napredovanje. U takvim slučajevima veliku ulogu imaju tenkovi
koji prate pješadiju i svojom vatrom uništavaju vatrena sredstva
neprijatelja što su ostala cijela nakon artiljerijske pripreme.
Sve to također nije bilo u cijelosti primijenjeno. Ne razumijem
zašto povjesničari prilikom opisivanja operacije Lavov-Sandomierz
šutke prelaze preko učinjenih pogrešaka. Te pogreške treba analizirati
i pokazati ih našim mladim kadrovima kako bi iz prošlosti donosili
potrebne zaključke.
Razbijanje krupne grupacije Nijemaca u rajonu Brodi, uspješno
napredovanje lijevog krila Prvog bjeloruskog fronta na pravcu Lublin
i desnog krila Prvog ukrajinskog fronta na pravcu Rava-Ruska
omogućili su komandi Prvog ukrajinskog fronta da uputi u zaobilazak
Lavova sa sjevera i sjeverozapada oklopnu armiju P. S. Ribalka. Cilj
tog zaobilaznog marša-manevra bio je da se odreže put povlačenja
lavovskoj grupaciji na rijeci San i da se zauzme Przemyšl, a da udarom
sa zapada pomogne 38, 60. i 4. tenkovskoj armiji da zauzmu Lavov. U
to su vrijeme jedinice desnog krila fronta uspješno nastavile
napredovanje u općem pravcu na Sandomierz.
Dana 22. srpnja u razgovoru s I. S. Konjevim složili smo se da 3.
oklopna armija zauzme pozadinske putove na rijeci San, što će
neprijatelja natjerati da napusti Lavov. U suštini smo zaključili da je
predaja Lavova gotovo riješena stvar, samo je pitanje vremena – dan
kasnije ili ranije.
Međutim u zoru 23. srpnja telefonirao mi je I. S. Konjev:
– Malo prije telefonirao mi je vrhovni komandant. Kaže: što ste
vi i Žukov zamislili sa Sandomierzom? Treba najprije zauzeti Lavov,
a onda misliti o Sandomierzu.
– A što ste mu vi, Ivane Stefanoviču, odgovorili?
– Izvijestio sam ga da smo 3. oklopnu armiju bacili da udari iz
pozadine po lavovskoj grupaciji i da će Lavov biti brzo zauzet.
Dogovorio sam se s I. S. Konjevim da ću u toku dana telefonirati
vrhovnom komandantu, a jedinice Fronta moraju nastaviti s
operacijom u zadanom pravcu.
Kad sam dobio vijest da je Lublin oslobodila 2. oklopna armija
Prvog bjeloruskog fronta, telefonirao sam vrhovnom komandantu. Bio
je još u svome stanu i već je to znao.
Saslušavši moj izvještaj o djelovanju Prvog ukrajinskog fronta
vrhovni komandant me upitao:
– Kada će prema vašim računima biti zauzet Lavov?
– Mislim najkasnije za dva-tri dana – odgovorio sam.
J. V. Staljin je nastavio:
– Telefonirao je Hruščov, ne slaže se sa zadatkom Ribalkove
armije. Armija je povučena iz sudjelovanja u napadu na Lavov, a to po
njegovu mišljenju može zavući stvar. Vi i Konjev žurite se da
zauzmete Vislu. Ona nam neće pobjeći. Svršavajte brže stvar s
Lavovom.
Nisam mogao učiniti drugo već izvijestiti vrhovnog komandanta
o tome da će Lavov biti zauzet prije nego jedinice izbiju na Vislu. I. S.
Konjeva nisam htio uznemirivati detaljima tog razgovora.
Zbog izvanrednog zaobilaznog marš-manevra od 120 kilometara
oklopne armije generala P. S. Ribalka i pritiska s istoka 38, 60. armije
i borbi 4. oklopne armije u južnom dijelu Lavova neprijatelj se iz grada
povukao prema Samboru. Sovjetske jedinice zauzele su Lavov 27.
srpnja.
Istoga dana zauzet je i grad Bjalistok, i Glavni je stan svojom
direktivom potvrdio našu odluku da razvijamo udar Prvog ukrajinskog
fronta na Vislu kako bismo zauzeli mostobran, slično kao Prvi
bjeloruski front. Cilj te akcije bio je osigurati kasnije ofenzivne
operacije za dovršenje oslobađanja Poljske.
Dobivši direktivu Glavnog stana komandant fronta I. S. Konjev
postavio je 28. srpnja zadatak 3. gardijskoj oklopnoj armiji da
munjevitim naletom potkraj dana izađe na Vislu i u maršu zauzme
mostobran, a zatim Sandomierz. 13. armiji N. P. Puhova naređeno je
da izađe na sektor Sandomierz – ušće rijeke Wisloke i zauzme
mostobran na frontu Konara-Polanec. Prva gardijska oklopna armija
generala M. E. Katukova imala je zadatak da izvrši udar u pravcu
Baranowa i izađe u rajon Bogorija.
Na pravac Sandomierza kretala je i 5. gardijska armija pod
komandom general-lajtnanta A. S. Žadova.
Mislim da treba istaknuti izvanrednu hrabrost, inicijativnost i
dobro usklađivanje suradnje svih rodova vojske Prvog ukrajinskog
fronta prilikom forsiranja takve složene i vodom bogate rijeke kao što
je Visla. Na žalost, ja nisam promatrao tu operaciju, ali ono što su mi
pričali oficiri i generali duboko me se dojmilo. Naročito su se svojom
organiziranošću i hrabrošću istakle inžinjerijske jedinice armije i
Fronta.
Budući da je njemačka komanda istrošila svoje rezerve u
bjeloruskoj, a zatim u operaciji Lavov-Sandomierz, nije mogla za
vrijeme forsiranja Visle pružiti odgovarajući otpor Prvom ukrajinskom
frontu. Jedinice maršala I. S. Konjeva čvrsto su stajale na mostobranu
kod Sandomierza.
Dana 29. srpnja telefonirao mi je vrhovni komandant i čestitao mi
što sam odlikovan drugom Medaljom zlatna zvijezda heroja
Sovjetskog Saveza. Zatim mi je telefonski čestitao Mihail Ivanovič
Kalinjin: – Jučer je Državni komitet za obranu na inicijativu vrhovnog
komandanta donio odluku da vas odlikuje za bjelorusku operaciju i za
operaciju protjerivanja neprijatelja iz Ukrajine - rekao je.
Tog nezaboravnog dana dobio sam mnogo brzojavnih i usmenih
čestitaka od ratnih prijatelja i drugova. Dakako, najviše sam se radovao
tome što se Crvena armija učvrstila na zapadnoj obali Visle i bila je
spremna da izvrši svoju oslobodilačku misiju u Poljskoj, a zatim da
provali u područje fašističke Njemačke kako bi dokrajčila njen poraz.
Komanda njemačkih jedinica shvaćala je značenje zauzetih
mostobrana na berlinskom pravcu i poduzimala sve da likvidira
magnuševski, pulavski i sandomierški mostobran. Onamo su bile
prebačene velike neprijateljske snage, među njima najviše tenkovskih
i motoriziranih divizija, ali bilo je već kasno.
Prvi bjeloruski i Prvi ukrajinski front koncentrirali su ondje toliko
snaga i sredstava da ih njemačke jedinice nisu mogle baciti natrag
preko Visle.
Nakon dvomjesečnih borbi sovjetske jedinice razbile su dvije
veoma velike strateške grupacije njemačkih jedinica, oslobodile su
Bjelorusiju, završile oslobađanje Ukrajine, očistile znatan dio Litve i
istočni dio Poljske.
U tim su borbama Prvi, Drugi, Treći bjeloruski i Prvi i pribaltički
front razbili oko 70 neprijateljskih divizija, od kojih je 30 divizija bilo
opkoljeno, zarobljeno ili uništeno. U toku nastupanja jedinica Prvog
ukrajinskog fronta na lavovsko-sandomierškom pravcu razbijeno je
više od 30 divizija i uništeno osam divizija.
U bjeloruskoj operaciji najpotpunije se pokazalo stečeno znanje i
vještina sovjetskih komanda svih stupnjeva da brzo opkoljavaju i
uništavaju krupne grupacije neprijateljskih jedinica. Zbog te vještine
komandiranja, majstorstva i hrabrosti jedinica dovedena je do propasti
najmoćnija njemačka grupacija na berlinskom strateškom pravcu.
Razbijanje neprijateljskih Grupa armija »Centar« i »Sjeverna
Ukrajina«, zauzimanje triju velikih mostobrana na rijeci Visli i prodor
prema Varšavi približili su naše udarne frontove Berlinu do kojeg je
sada ostalo oko 600 kilometara.
 Razbijanje grupacije kod Jasi-Kišinjeva koju su razbili Drugi i
Treći ukrajinski front i oslobođenje Moldavije stvorili su preduvjete
da Rumunjska i Mađarska izađu iz rata.
Sve to stvaralo je podlogu za konačno raspadanje fašističkog
bloka i za poraz fašističke Njemačke.
Na zapadnom strategijskom planu linija fronta se pomakla
naprijed za 600 kilometara. Potkraj kolovoza već je prolazila zapadno
od Elgave, Šljauljaja, Suvalkija, Ostroljenke, Pultuska, Prage
(varšavske), Magnuševa, Sandomierza, Sanoka, Dragobiča, Černovica
gdje se spajala s linijom Drugog ukrajinskog fronta.
Na sjeverozapadnom pravcu pribaltički frontovi spremali su se da
zajedno s Lenjingradskim frontom i Baltičkom flotom izvrše udar po
Grupi armija »Sjever« kako bi u najkraćem roku oslobodili sve
baltičke republike i razbili još jednu veoma veliku grupaciju
njemačkih jedinica stisnutu uz more.
Na zapadnoj pozornici ratnih operacija za Njemačku je također
nastala teška situacija. Pretrpjevši značajne gubitke u borbama za
Normandiju i u nemogućnosti da se bilo što skine s drugih frontova za
pojačanje jedinica u sjevernoj Francuskoj, njemačke jedinice počele
su se brzo povlačiti na cijelom frontu prema njemačkoj granici, na
takozvanu Siegfriedovu liniju.
Savezničke jedinice progonile su Nijemce na svim pravcima.
Pošto je zauzet Rim, spremale su se da nastave ofenzivu u sjevernoj
Italiji. U svim evropskim zemljama i na Balkanu naglo je porastao
narodnooslobodilački pokret. Nijemci su to naročito osjećali u
Jugoslaviji, Poljskoj, Albaniji, Grčkoj i Francuskoj. Vrhovna komanda
njemačkih jedinica bila je prisiljena da odvaja znatne snage za borbu
sa snagama otpora i narodnooslobodilačkim jedinicama.
Svemu tome treba dodati veliko razaranje važnih industrijskih
objekata u Njemačkoj udarima savezničke i sovjetske avijacije, što je
kompliciralo opću ekonomsku i vojnepolitičku situaciju u Njemačkoj.
Činilo se da će Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga radi
očuvanja svojih jedinica i radi izgradnje na užem frontu duboko
ešelonirane obrane na istoku i zapadu brzo povući svoju Grupu armija
»Sjever« u kojoj je još bilo oko 60 divizija, više od 1200 tenkova i
7000 topova.
Međutim hitlerovsko rukovodstvo nije se uzdiglo iznad pobuda
političkog prestiža i to je ubrzalo njegovu propast. Bilo je očito da se
Hitler još nadao sporazumu s reakcionarnim zapadnim snagama kako
bi kasnije poveli zajedničku borbu protiv »komunističke opasnosti«.
U cjelini u borbama za Ukrajinu, Bjelorusiju i Pribaltik hitlerovsko
vojnopolitičko rokovodstvo pokazalo se nesposobnim da shvati
situaciju i da nađe pravilno rješenje u tako teškom trenutku.
Za ljetnu kampanju 1944. bilo je karakteristično da je i dalje
jačala borbena moć sovjetskih oružanih snaga i rasla operativno-
strateška vještina viših komanda i štabova.
U ljetnoj kampanji 1944. sovjetske jedinice izvršile su sedam
velikih operacija opkoljavanja i razbijanja njemačkih grupacija, što je
bilo mnogo više nego u prijašnjim kampanjama. Najveće operacije s
odlučujućim ciljevima bile su bjeloruska, jaši-kišinjevska i lavovsko-
sandomierška gdje je razbijeno više od 147 neprijateljskih divizija.
Tako je obrambeni front njemačkih jedinica bio razbijen na dužini od
2200 kilometara, od Zapadne Dvine do Crnog mora. Naše su jedinice
na pojedinim sektorima napredovale oko 700 kilometara.
U ljetnoj kampanji 1944. godine u ofenzivnim operacijama
sudjelovalo je svih 12 frontova, zatim Sjeverna, Baltička i Crnomorska
flota, sve jezerske i riječne flotile.
Dana 22. kolovoza telefonirali su mi iz Moskve i prenijeli
naređenje vrhovnog komandanta da smjesta dođem u Glavni stan.
Unaprijed su me izvijestili da ću morati izvršiti specijalni zadatak
Državnog komiteta za obranu.
Oprostivši se s prijateljima i ratnim suradnicima odletio sam 23.
kolovoza u Moskvu. Stigavši u glavni grad uvečer istoga dana odmah
sam otišao u generalštab.
Specijalni zadatak Državnog komiteta za obranu bio je ovaj:
morao sam odletjeti u štab Trećeg ukrajinskog fronta sa zadatkom da
pripremim front za rat s Bugarskom čija je carska vlada još surađivala
s fašističkom Njemačkom.
Vrhovni komandant savjetovao mi je da se prije leta obavezno
sastanem s Georgijem Dimitrovom kako bih se bolje upoznao s općom
političkom situacijom u Bugarskoj, radom Bugarske radničke partije i
oružanim djelovanjem antifašističkih snaga bugarskog naroda.
Georgij Dimitrov snažno me se dojmio. Bio je izvanredno
skroman i duševan čovjek. U svim njegovim razmišljanjima i
sudovima osjećala se velika snaga uma i politička dalekovidnost.
Dočekao me toplo i veoma mi je podrobno ispričao sve što je bilo
korisno da saznam. Vidjelo se da ima veoma dobre i uspješne veze s
ilegalnim organizacijama Bugarske radničke partije.
– Premda idete na Treći ukrajinski front sa zadatkom da
pripremite jedinice za rat s Bugarskom – rekao je G. Dimitrov – rata
vjerojatno neće biti. Bugarski narod nestrpljivo čeka približavanje
Crvene armije da bi njenom pomoći svrgnuo carsku vladu Bagrjanova
i uspostavio vlast narodnooslobodilačkog fronta.
– Sovjetske jedinice – nastavio je G. Dimitrov – Bugari neće
dočekati vatrom topova i mitraljeza, već po našem starom slavenskom
običaju kruhom i solju. A što se tiče vladinih jedinica, sumnjam da će
riskirati da stupe u borbu s Crvenom armijom. Prema mojim
izvještajima gotovo u svim jedinicama vojske uvelike rade naši ljudi.
U planinama i šumama nalaze se znatne partizanske snage. Oni ne
sjede skrštenih ruku i spremni su da se spuste s planina i podrže
narodni ustanak.
Zatim je, nakon kratke pauze, dodao:
– Uspjesi sovjetskih jedinica uvelike su utjecali na jačanje
narodnooslobodilačkog pokreta u Bugarskoj. Naša partija stoji na čelu
toga pokreta i uzela je čvrst pravac na oružani ustanak koji će početi
čim se približi Crvena armija.
Zahvalivši G. Dimitrovu za razgovor ponovno sam se vratio u
Generalštab da konačno preciziram pripreme za buduće operacije u
Bugarskoj. Gotovo uopće nisam sumnjao da će se sve svršiti bez ratnih
operacija. Ali kad mi vojnici dobijemo zadatak od političkog
rukovodstva, poratno ga izvršiti s najvećom točnošću.
U to vrijeme carska bugarska vojska imala je u svojim redovima
više od 510.000 ljudi. Dio tih snaga stajao je nasuprot jedinicama
Trećeg ukrajinskog fronta.
U štab Trećeg ukrajinskog fronta koji se nalazio u Fetešti blizu
Černovodskog mosta preko Dunava doletio sam potkraj kolovoza. Taj
je most u toku rata mnogo puta bombardirala naša avijacija kako bi
prekinula prevoženje robe između luke Constanja i glavnih
rumunjskih rajona.
Trećim ukrajinskim frontom zapovijedao je maršal Sovjetskog
Saveza F. I. Tolbuhin. U to vrijeme jedinice fronta dostigle su liniju
Ruse (Ruščuk) i dalje Dunavom do Crnoga mora. U sastavu fronta bile
su 37, 46, 57. armija i 17. zrakoplovna armija. U operativnom smislu
maršalu F. I. Tolbuhinu bile su podređene Crnomorska flota i
Dunavska flotila. Opću koordinaciju djelovanja Drugog i Trećeg
ukrajinskog fronta u to je vrijeme uspješno obavljao maršal Sovjetskog
Saveza S. K. Timošenko. S njim sam se sastao u Feteštiju da bismo
razmotrili djelovanje jedinica frontova.
Operativno-strategijska situacija na cijelom južnom pravcu
razvijala se povoljno. Završivši uspješno razbijanje neprijateljske
grupacije kod Jasia i Kišinjeva i oslobodivši znatan dio Rumunjske,
Drugi ukrajinski front brzo je napredovao na zapad preko Vlaške
ravnice. Njemačke jedinice koje su djelovale u Transilvaniji i
Karpatima, u Grčkoj, Jugoslaviji i Albaniji bile su rasječene i odrezane
jedna od druge. Na Crnom moru potpuno je gospodarila Crnomorska
flota, a u zraku sovjetske zrakoplovne snage.
Prema razrađenom planu Trećeg ukrajinskog fronta njegova 46.
armija pripremila je ofenzivu u općem pravcu na Esekej-Kubrat, 57 -
na Kočmar-Šumen, 37 - na Dobrič-Provadija; 7. i 4. gardijski
mehanizirani korpusi djelujući u pravcu Karnobat-Burgas morali su
dostići te točke drugog dana operacija.
Budući da je profašistička bugarska vlada usprkos mnogobrojnim
opomenama sovjetske vlade nastavila s povredama neutralnosti i
aktivno pomagala hitlerovsku Njemačku, sovjetska je vlada 5. rujna
objavila Bugarskoj rat. Šestoga rujna Glavni stan Vrhovne komande
naredio komandi Trećeg ukrajinskog fronta da počne ratne operacije.
Ujutro 8. rujna sve je bilo spremno da se otvori vatra, ali mi sa
svojih osmatračnica nismo vidjeli ciljeve po kojima smo morali
pucati...
Kroz stereoskopske i obične dalekozore i golim okom vidjeli smo
da se na bugarskom teritoriju odvija miran život: u naseljenim
mjestima iz dimnjaka se dizao dim, a ljudi su radili svoj posao. Nismo
otkrili prisutnost vojničkih jedinica.
Maršal F. I. Tolbuhin naredio je jedinicama da pokrenu prednje
odrede. Nije prošlo ni pola sata kako je komandant 57. armije izvijestio
da je jedna bugarska pješadijska divizija bugarske vojske postrojena
pokraj puta dočekala naše jedinice s razvijenim crvenim zastavama i
svečanom muzikom. Nakon nekog vremena to se dogodilo i na drugim
pravcima. Komandanti armija izvijestili su da se sovjetski borci
bratime s bugarskim narodom.
Odmah sam telefonirao u Glavni stan.
J. V. Staljin je rekao:
– Sve oružje bugarskih jedinica ostavite njima, neka se oni bave
svojim običnim poslovima i čekaju naređenje svoje vlade.
Tim jednostavnim činom Vrhovne komande bilo je izraženo
potpuno povjerenje bugarskom narodu i bugarskoj vojsci koji su
bratski dočekali Crvenu armiju videći u njoj svog oslobodioca od
njemačkih okupatora i carskog profašističkog režima.
Napredujući u unutrašnjost zemlje sovjetske jedinice svuda su
najtoplije dočekivane. Uskoro smo se sastali s partizanskim odredima
koji su bili dobro naoružani i već su zauzeli niz gradova i vojnih
objekata.
Zbog ozbiljne opasnosti da njemačke jedinice izvrše udar iz
rajona južno od Niša prema Sofiji Glavni stan je naredio da se u
glavnom gradu Bugarske ostavi pojačan pješadijski korpus.
 Dana 8. rujna ušli smo u Varnu, a 9. rujna u Burgas i druge rajone.
Kad su se naše crnomorske pomorske snage približile bugarskim
lukama i spustile zračni desant, Nijemci su potopili svoje brodove a
njih su naši mornari zarobili.
Pod vodstvom svoje radničke partije bugarski je narod 9. rujna
svrgnuo profašističku vladu i obrazovao demokratsku vladu
Otečestvenog fronta koja se obratila sovjetskoj vladi s prijedlogom o
primirju.
Državni komitet za obranu odmah je naredio Glavnom stanu da
zaustavi napredovanje naših jedinica u Bugarskoj.
Prema naređenju Vrhovne komande 9. rujna u 21 sat završili smo
pokret jedinica i rasporedili se u određenim rajonima. Bilo je ugodno
spoznati da u tom »ratu« nije bilo žrtava ni s jedne ni s druge strane.
Svi ti događaji bili su očit dokaz oslobodilačke misije naše vojske.
Pokazali su stvarnu snagu trudbeničkih masa u uništavanju
protunarodnih režima.
Tada nisam uspio pobliže upoznati tu zemlju s kojom nas veže
vjekovno prijateljstvo koje spaja naše narode u zajedničkoj borbi s
tlačiteljima.
Nakon rata, odmarajući se sa ženom Galinom Aleksandrovnom u
Varni, obišli smo gotovo cijelu Bugarsku. Galinu Aleksandrovnu,
potpukovnika medicinske službe, terapeuta glavne vojne bolnice N. N.
Burdenka, naročito je zanimala organizacija medicinske službe u
Bugarskoj, a mene – organizacija vojske.
Svagdje smo nailazili na izvanredan i srdačan odnos bugarskog
naroda prema uspomeni na ruske vojnike koji su dali svoje živote za
bolju budućnost bugarskog naroda. Bilo je ugodno promatrati s
kolikim stvaralačkim poletom radnička klasa, seljaštvo i inteligencija
Bugarske rade pod rukovodstvom svoje komunističke partije
izgrađujući zemlju na socijalističkim principima.«
 DVADESETO POGLAVLJE
Od Visle do Odre

Potkraj rujna 1944. vratio sam se iz Bugarske u Glavni stan.

Nakon nekoliko dana vrhovni komandant mi je naredio da hitno odem
u rajon Varšave na sektore Prvog i Drugog bjeloruskog fronta.
Trebalo je objasniti situaciju u samoj Varšavi gdje su Varšavljani
prije toga podigli ustanak protiv fašističkih okupatora. Njemačka
komanda okrutno je obračunavala s ustanicima a zvjerski je progonila
i mirno stanovništvo. Grad je bio razrušen do temelja. Pod njegovim
ruševinama našle su smrt tisuće mirnih stanovnika.
Utvrđeno je da ni komandu Fronta ni komandu 1. armije poljske
vojske nije ranije upozorio rukovodilac ustanka Bor-Komorowski o
pripremanom ustanku Varšavljana. Uopće nije pokušao da svoje
djelovanje uskladi s djelovanjem Prvog bjeloruskog fronta. Komanda
sovjetskih jedinica doznala je o ustanku post factum od mjesnih
stanovnika koji su se prebacili preko Visle. O tome nije bio ranije
upozoren ni Glavni stan Vrhovne komande.
Po naređenju vrhovnog komandanta, Bor-Komorowskom su bila
spuštena dva padobranca oficira za vezu i zajedničko djelovanje, ali ih
nije želio primiti.
Da bi pomogle ustaničkim Varšavljanima, preko Visle su
prebačene sovjetske i poljske jedinice koje su u Varšavi zauzele dio
obale. Međutim Bor-Komorovvski opet nije poduzeo ništa da s nama
uspostavi suradnju. Približno za jedan dan Nijemci su prebacili na
obalu znatne snage i počeli potiskivati naše jedinice. Stvorena je teška
situacija. Imali smo velike gubitke. Razmotrivši položaj i u
nemogućnosti da zauzme Varšavu, komanda Fronta je odlučila da
jedinice s obale povuče na drugu stranu rijeke.
Ustanovio sam da su naše jedinice učinile sve što su mogle kako
bi pomogle ustanicima, premda, ponavljam, ustanak uopće nije bio
dogovoren sa sovjetskom komandom.
 Cijelo vrijeme – pa i nakon prisilnog povlačenja naših jedinica –
Prvi bjeloruski front i dalje je pomagao ustanicima bacajući iz aviona
hranu, lijekove i municiju. Sjećam se da je u zapadnoj štampi o tome
bilo mnogo lažnih vijesti koje su dovodile u zabludu svjetsko javno
mišljenje.
Prvih dana listopada došao sam u 47. armiju generala F. I.
Perhoroviča koja je vodila ofenzivu između Modlina i Varšave. Ta
armija, napredujući po ravnici, imala je velike gubitke i bila je veoma
umorna i oslabljena. Nije bilo bolje ni sa 70. armijom koja se borila na
sektoru Serock-Pultusk.
Nisam razumio operativni cilj te ofenzive koja je silno
iscrpljivala naše jedinice. K. K. Rokosovski se slagao sa mnom, ali je
vrhovni komandant tražio da 47. armija izađe na Vislu na sektoru
Modlin-Varšava i proširi mostobran na rijeci Narvi.
Vrhovnom komandantu telefonski sam izložio situaciju i zamolio
za dopuštenje da prekinemo ofenzivne borbe na sektoru Prvog
bjeloruskog fronta jer su bile besperspektivne i da izdamo naređenje
da jedinice desnog krila Prvog bjeloruskog fronta i lijevog krila
Drugog bjeloruskog fronta prijeđu u obranu kako bi se odmorile i kako
bi se izvršila popuna.
– Dođite sutra avionom s Rokosovskim u Glavni stan pa ćemo
razgovarati – odgovorio je vrhovni komandant. – Do viđenja.
Drugi dan poslijepodne K. K. Rokosovski i ja bili smo u Glavnom
stanu.
Osim vrhovnog komandanta ondje su se nalazili A. I. Antonov,
V. M. Molotov i G. M. Maljenkov.
Pozdravivši se s nama J. V. Staljin je rekao:
– Hajde, referirajte!
Raširio sam kartu i počeo. Vidim da je J. V. Staljin nervozan: čas
prilazi karti, čas se udaljuje od nje, onda opet priđe oštro gledajući čas
mene čas kartu, čas K. K. Rokosovskoga. Čak je odložio lulu što je
radio uvijek kad je počeo gubiti hladnokrvnost i kad nečim nije bio
zadovoljan.
 – Druže Žukove – prekinuo me V. M. Molotov – vi predlažete da
se zaustavi napredovanje sada kad razbijeni neprijatelj nije u stanju
zadržati pritisak naših jedinica. Je li vaš prijedlog pametan?
– Neprijatelj je već uspio organizirati obranu i privući potrebne
rezerve – odgovorio sam. – Sada uspješno odbija napade naših
jedinica, a mi trpimo gubitke koji se ničim ne mogu opravdati.
– Podržavate li mišljenje Žukova? – upitao je J. V. Staljin
obraćajući se K. K. Rokosovskome,
– Da, smatram da jedinicama treba dati predah i srediti ih nakon
dugotrajnih napora.
– Mislim da neprijatelj neće slabije iskoristiti predah – rekao je
vrhovni komandant. – Ali ako podržimo 47. armiju tenkovima i
atriljerijom, hoće li moći izaći na Vislu između Modlina i Varšave?
– Teško je reći, druže Staljine – odgovorio je K. K. Rokosovski.
– Neprijatelj također može pojačati taj pravac.
– A što vi mislite? – obratio mi se vrhovni komandant.
– Smatram da nam ta ofenziva neće dati ništa osim žrtava –
ponovio sam. – A s operativnog stajališta nama naročito nije potreban
rajon sjeverozapadno od Varšave. Grad treba osvajati zaobilaskom s
jugozapada nanoseći istodobno snažan udar u općem pravcu na Lodz-
Poznanj. Za to front sada nema snaga, ali ih treba koncentrirati. U isto
vrijeme treba solidno pripremiti za zajedničko djelovanje i susjedne
frontove na berlinskom pravcu.
– Još jedanput provjerite svoje prijedloge – prekinuo me J. V.
Staljin.
K. K. Rokosovski i ja otišli smo u biblioteku i opet raširili kartu.
Ali nismo još pravo ni sjeli kad su nas opet pozvali u kabinet vrhovnog
komandanta:
– Savjetovali smo se i odlučili da pristanemo da naše jedinice
prijeđu u obranu – rekao je vrhovni komandant. – Što se tiče daljnjih
planova, razmotrit ćemo ih kasnije. Možete ići.
 S K. K. Rokosovskim razišli smo se bez riječi, svaki obuzet
svojim mislima. Ja sam se uputio u Narodni komesarijat za obranu, a
Konstantin Konstantinovič se spremao da odleti na front.
Idućeg dana vrhovni komandant mi je telefonirao:
– Što mislite o tome da rukovođenje svih frontova ubuduće
preuzme Glavni stan?
Shvatio sam da namjerava ukinuti predstavnike Glavnog stana za
koordiniranje frontovima.
– Da, broj frontova se smanjio – odgovorio sam. – Duljina općeg
fronta također se skratila, rukovođenje frontovima jednostavnije je i
sasvim je moguće da se njima upravlja neposredno iz Glavnog stana.
– Govorite li bez vrijeđanja?
– Zbog čega da se vrijeđam? Mislim da Vasiljevski i ja nećemo
ostati bez posla – našalio sam se.
Istoga dana uvečer vrhovni komandant me pozvao i rekao:
– Prvi bjeloruski front nalazi se na berlinskom pravcu. Mislimo
da vas postavimo na taj pravac.
Odgovorio sam da sam spreman zapovijedati bilo kojim frontom.
– I dalje ostajete moj zamjenik – rekao je J. V. Staljin. – Odmah
ću razgovarati s Rokosovskim.
Izvijestivši Konstantina Konstantinoviča o svojoj odluci, J. V.
Staljin mu je predložio da preuzme Drugi bjeloruski front.
Potkraj listopada 1944. u Glavnom stanu u prisutnosti nekih
članova Državnog komiteta za obranu i načelnika Generalštaba
razmatralo se pitanje o završnim operacijama velikog domovinskog
rata.
Komunistička partija je kao i prije okupljala i ujedinjavala napore
naroda oko glavnog cilja: što brže pobijediti neprijatelja, a istodobno
je sve veće značenje pridavala stvaranju uvjeta za svestranu
poslijeratnu obnovu privrede i brz prijelaz na mirnodopsku izgradnju.
Uspješno su rješavani problemi goriva i energije, u znatnim
razmjerima porasla je proizvodnja sirovog željeza, valjanog čelika,
strugova, traktora, počelo je raditi na desetke visokih i martenovskih
peći i velikih valjaonica.
Ljudi u pozadini, radujući se pobjedama na frontu, udvostručili
su i utrostručili svoje napore. S velikim entuzijazmom narod je iz
ruševina podizao zavode i tvornice, obnavljao prometnice i
poplavljena rudarska okna, zasijavao polja koja se još nisu ohladila od
požara bitaka i bila su natopljena krvlju sovjetskih ljudi.
Crvena armija se sve sigurnije oslanjala na rastuću privredu.
Povećao se zamah borbenih djelovanja, tempo nastupanja, povećavali
su se zahtjevi prema ratnoj industriji i ona ih je u cjelosti izvršavala.
U 1944. proizvedeno je 29.000 tenkova i samohodnih topova,
više od 40.000 aviona. Dva do tri puta povećala se isporuka frontovima
teških tenkova JS-2 s topom od 122 milimetra, moderniziranih
srednjih tenkova T-34, lovaca JAK-3, jurišnih IL-10, brzih
bombardera TU-2.
Sve je to bila prvorazredna ratna tehnika koju su stvorili
talentirani konstruktori. Postavljena je na masovnu proizvodnju i po
svojim taktičko-tehničkim osobinama premašila je ne samo njemačke
već i druge inozemne borbene strojeve.
Uspjesi sovjetske privrede dopuštali su da se osiguraju sve
potrebe ne samo sovjetskih oružanih snaga već i da se dade pomoć u
oružju narodima centralne i jugoistočne Evrope u njihovoj
oslobodilačkoj borbi. Posebno, poljskoj je vojsci Sovjetski Savez za
vrijeme velikog domovinskog rata predao 8340 topova i minobacača,
630 aviona, 670 tenkova i samohodnih topova, više od 406.000 pušaka
i automata, velik broj transportnih automobila, sredstava veze i razne
opreme. Jugoslovenska vojska dobila je za to vrijeme 5800 topova i
minobacača, oko 500 aviona, 69 tenkova, više od 193.000 pušaka,
karabina i automata, više od 15.000 mitraljeza.61
U to vrijeme sovjetske jedinice završile su protjerivanje
njemačko-fašističke vojske s teritorija Sovjetskog Saveza, uspostavile

61
Osloboditeljnaja missija Sovetskih Vooružennih sil vo vtoroj mirovoj vojne. M.,
Politizdat, 1974, str. 107, 228.
su državnu granicu SSSR (s iznimkom Kurlandije) i djelomično su
prenijele borbe na teritorij fašističke Njemačke i istočno-evropskih
zemalja.
Drugi i Prvi pribaltički front držali su položaje na liniji Tukums-
Memel (zaključno) – rijeka Njeman do Jurburga.
Treći i Drugi bjeloruski front držali su obranu na liniji Jurburg-
Augustovski kanal-Lomža-Serock sa dva mostobrana na rijeci Narvi.
Prvi bjeloruski i Prvi ukrajinski front držali su položaje na liniji
predgrađe Varšave Praga-rijeka Visla-Jaslo.
Ta dva fronta držala su tri velika mostobrana u rajonima
Magnuszew, Pulawy, Sandomierz.
Dalje je front sovjetskih jedinica išao linijom Levice-Estergom-
jezero Balaton-Pečuh.
Dalje su front držale jedinice bugarske vojske. Na liniju Vukovar-
Čačak-Split do Jadranskog mora izbila je jugoslavenska Narodno-
oslobodilačka vojska kojoj je na čelu stajao maršal Josip Broz Tito.
Jedinice SAD, Engleske i Francuske, pošto su zauzele Francusku,
Belgiju i dio Nizozemske, izašle su na liniju od ušća rijeke Maas u
Nizozemskoj i dalje duž njemačke granice do Švicarske, približivši se
uz samu liniju utvrđenja, takozvanu Siegfriedovu liniju.
Za fašističku Njemačku nastupio je težak trenutak. Potkraj 1944.
naglo je počela padati proizvodnja oružja. Njemačka se našla stisnuta
s istoka, jugoistoka, juga i zapada. Može se reći da se potkraj 1944.
našla u strategijskom okruženju iz kojeg se veoma teško mogao naći
izlaz. Nade u pomoć i podršku zapadnih imperijalističkih krugova nisu
se ostvarile, a moć Crvene armije svakog je dana rasla.
Kad god smo u tom razdoblju saslušavali njemačke zarobljenike,
nismo nailazili na takve koji bi još vjerovali u mogućnost njemačke
pobjede. Svi su izjavljivali: »Njemačka kaput«, »Hitler kaput«.
Međutim Hitler je vršio jednu totalnu mobilizaciju za drugom. Fašisti
su nemilosrdno gušili i najmanju sumnju u svoj režim i svako drukčije
mišljenje. Gestapo se naročito nemilosrdno obračunavao nakon
atentata na Hitlera 20. srpnja 1944.
 Dana 18. listopada stupio je na snagu ukaz njemačke vlade o
osnivanju Volkssturma – narodnog otpora, u koji su mobilizirani
Nijemci od 18 do 60 godina. Pripadnici tog narodnog otpora morali su
pod komandom Himmlera biti rezervna armija.
Dobro smo znali da njemački Volkssturm ne može izdržati udare
naše iskusne i dobro naoružane kadrovske vojske. Hitlerovci su
osnovali čak ženski pomoćni korpus. Sve te mjere bile su izrazi očaja
i nama je bilo jasno: Njemačka posljednjim snagama pokušava
odgoditi neizbježnu katastrofu.
Međutim potkraj 1944. hitlerovska komanda bila je još sposobna
da vodi ozbiljne obrambene borbe, da pruža aktivan otpor. U oružanim
neprijateljskim snagama još je bilo oko 9,400.000 ljudi, od toga u
operativnoj vojsci – 5,400.000. Kao i prije hitlerovska komanda držala
je na istočnom frontu veliki dio svojih jedinica: 3,700.000 ljudi, više
od 56.000 topova i minobacača, više od 8000 tenkova i jurišnih topova,
4100 borbenih aviona.
Treba spomenuti da se linija sovjetsko-njemačkog fronta skratila
gotovo za dva puta i zbog toga je gustoća obrane neprijateljskih
jedinica bila velika.
Sovjetske jedinice u to su vrijeme bile nadmoćnije od neprijatelja
u svim pokazateljima. Naša operativna vojska potkraj 1944. imala je
više od 6,700.000 ljudi, 106.700 topova i minobacača, 2677 reaktivnih
sistema, 11.800 tenkova i samohodnih topova, više od 14.700 borbenih
aviona.
Samo zahvaljujući dalekovidnoj politici i sigurnom rukovodstvu
partije, prednostima socijalističkog sistema, požrtvovnom radu i
ogromnim naporima sovjetskih ljudi mogla je potkraj rata stići na
granice Sovjetskog Saveza takva snažna vojska. Nije našem narodu
bila laka ta pobjeda – da postigne takvu zadivljujuću nadmoć svojih
oružanih snaga nad neprijateljem.
U to vrijeme borbenu moć pojačale su poljske, čehoslovačke,
rumunjske i bugarske jedinice koje su uspješno tukle fašiste. Njihov
ukupan broj na početku 1945. bio je 347.000 ljudi, imale su oko 4000
topova i minobacača i oko 200 tenkova.
 U sastavu Trećeg bjeloruskog fronta junački su se borili francuski
avijatičari zrakoplovnog puka »Normandie-Niémen«.
Na zapadu su američke, engleske i francuske jedinice imale 87
kompletiranih i odlično naoružanih divizija i 15 posebnih brigada,
6500 tenkova, više od 10.000 aviona. Tim je snagama njemačka
komanda mogla suprotstaviti samo 74 veoma malobrojne i slabo
pripremljene divizije i tri posebne brigade, 1600 tenkova i jurišnih
topova i oko 1750 borbenih aviona.
Prema tome, saveznici su ubrzo nakon otvaranja drugog fronta
bili nadmoćniji od Nijemaca po broju ljudi za dva puta, po tenkovima
za četiri puta, po avionima za šest puta.
Protiv 23 divizije savezničkih jedinica u Italiji Nijemci su imali
31 slabo kompletiranu diviziju.
Nakon svestrane analize situacije i mogućnosti svih zaraćenih
strana Glavni stan Vrhovne komande odlučio je pripremiti i provesti
početkom 1945. na svim strateškim pravcima snažne ofenzivne
operacije sa ovim osnovnim zadacima:
– razbiti istočnoprusku grupaciju i zauzeti Istočnu Prusku;
– razbiti neprijatelja u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj,
Austriji;'
– izaći na liniju – ušće rijeke Visle-Bromberg (Bydgoszcz)-
Poznanj-Breslau (Wroclaw)-Moravska-Ostrava-Beč.
Odlučeno je da se glavni napori završne kampanje koncentriraju
na varšavsko-berlinskom pravcu, ondje gdje je morao nastupati Prvi
bjeloruski front. Kurlandsku grupu (16. i 18. armija) neprijatelja
morali su likvidirati Drugi i Prvi pribaltički front i Baltička flota koja
nije smjela dopustiti prebacivanje snaga pritisnutih uz Baltičko more
na druge frontove.
U tom razdoblju Glavni stan imao je dobro organiziran kontakt s
glavnom komandom ekspedicijskih savezničkih jedinica na Zapadu.
Znali smo da američka, engleska i francuska komanda pripremaju
ofenzivnu operaciju kako bi razbili Nijemce u rajonu Ruhra i Saara i
prodrli u centralna područja Njemačke. Na južnom i jugoistočnim
strategijskim pravcima planirali su pomoćne udare.
Treba istaknuti jedan bitan detalj. Berlin se u to vrijeme nalazio
gotovo jednako udaljen od sovjetskog i savezničkog fronta. I nije
slučajno W. Churchill u svojim memoarima nekoliko puta spominjao
Berlin kao željeni objekt koji bi trebale osvojiti savezničke jedinice,
premda je osvajanje Berlina prema dogovoru šefova vlada ulazilo u
nadležnost sovjetskih jedinica.
U tom razdoblju koordinacija djelovanja savezničkih i sovjetskih
jedinica ostvarivala se uglavnom razmjenom izvještaja vrhovnih
komandi jedne i druge strane.
Moram reći da je J. V. Staljin u to vrijeme vjerovao
informacijama D. Eisenhowera. Sve podatke o planovima i djelovanju
naših jedinica Generalštab je predavao preko vojnih misija SAD i
Engleske. Osim toga šefovi vlada periodički su izmjenjivali pisma o
principijelnim pitanjima savezničkih strana.
Iz prepiske s predsjednikom F. Rooseveltom vidi se da je u to
vrijeme bila postignuta potpuna suglasnost ostvarivanju sporazuma
između SSSR i SAD kako u odnosu isporuka po leand-leaseu tako i u
oblasti strategijskih pitanja.
To se ne može reći za W. Churchilla. U njegovim pismima nije
bilo iskrenosti, osjećalo se nekakvo prešućivanje, uporna želja da se
zauzmu centralna područja Njemačke. Zato je razumljivo da je
sovjetska vlada bila veoma oprezna.
Smatram da nije potrebno ovdje iznositi prepisku između W.
Churchilla, F. Roosevelta i J. Staljina jer je ona objavljena. Ako je sada
pažljivo pročitamo, bit će nam još očevidnije kako je W. Churchill
nametao svoje ideje poslijeratne organizacije država centralne Evrope
na čijem su čelu morale stajati vlade ovisne o imperijalističkom
zapadu.
Potkraj listopada i početkom studenoga 1944. morao sam prema
zadatku vrhovnog komandanta solidno raditi na osnovnim pitanjima
završne kampanje rata, a prije svega na planovima operacije na
berlinskom pravcu.
Moram sa zadovoljstvom istaknuti da je naš Generalštab u tom
razdoblju bio na velikoj visini u vještini planiranja krupnih
strategijskih ofenzivnih operacija.
Analizirajući situaciju Generalštab je ispravno smatrao da će
neprijatelj najveći otpor pružiti našim jedinicama na berlinskom
pravcu. Za potvrdu toga služili su veoma mali rezultati ofenzivnih
djelovanja naših jedinica u listopadu (Trećeg, Drugog i Prvog
bjeloruskog fronta) i njihov prisilan prijelaz u obranu u prvim danima
studenoga 1944. na zapadnom strategijskom pravcu.
U cijelosti sam se slagao s Generalštabom, s njegovim glavnim
operatorima A. I. Antonovim, S. M. Štemenkom, A. A. Grizlovim i N.
A. Lomovim koji su se u svim etapama rada operativne uprave
pokazali kao istaknuti poznavaoci operativno-strategijskog planiranja.
Prema mišljenju Generalštaba u prvom redu naši južni frontovi
morali su početi ofenzivu na bečkom pravcu. To bi neizbježno
natjeralo njemačku komandu da prebaci znatne snage koje su stajale
protiv naših zapadnih frontova kako bi učvrstila jugoistočni
strategijski pravac o kojem je ovisila sudbina juga i jugoistoka
Njemačke.
Pri razmatranju plana ofenzive frontova na zapadnom pravcu
postavljalo se ozbiljno pitanje o Istočnoj Pruskoj, gdje je neprijatelj
imao krupnu grupaciju i jako razvijenu obranu koja se oslanjala na
solidno utvrđene objekte stalnog tipa, na teško prohodan teren i čvrste
kamene zgrade u naseljenim mjestima i gradovima.
Morali smo sa žalošću konstatirati promašaj vrhovnog
komandanta što nije prihvatio prijedlog koji smo mu podnijeli još u
ljetu da se pojačaju frontovi na istočnopruskom pravcu. Ako se čitalac
sjeća, prijedlog se temeljio na tome da bismo s marša slomili
neprijateljsku obranu prilikom uspješnog razvitka bjeloruske
operacije. Sada je neprijateljska grupacija u Istočnoj Pruskoj mogla
ozbiljno ugrožavati naše jedinice prilikom ofenzive na berlinski
pravac.
 Ne sjećam se točno je li to bilo 1. ili 2. studenoga, kad je mene i
A. I. Antonova pozvao vrhovni komandant da proučimo plan zimskih
operacija. O projektu je referirao A. I. Antonov dogovorivši se o njemu
prije toga sa mnom. Ponovno vrhovni komandant nije smatrao za
potrebno da se složi s našim zajedničkim prijedlogom kako bi se sa još
jednom armijom pojačao Drugi bjeloruski front za razbijanje
istočnopruske grupacije. Mi smo predlagali da se ta armija uzme od
pribaltičkih frontova koji su prema našem mišljenju morali prijeći u
obranu blokiravši 16. i 18. armiju kurlandske neprijateljske grupacije.
Nakon praznika u studenome zajedno s Generalštabom počeli
smo iscrpno raditi na planu ofenzive jedinica Prvog bjeloruskog
fronta.
U to su vrijeme komanda i štab Prvog bjeloruskog fronta već
podnijeli Generalštabu svoje glavne prijedloge o provođenju operacija
koje su uglavnom odgovarale situaciji. O njima sam mnogo puta
razgovarao s K. K. Rokosovskim i M. S. Malinjinom.
Kako sam već spomenuo, nisam se slagao s frontalnim udarom
na Varšavu preko rijeke Visle o čemu sam referirao vrhovnom
komandantu. Vrhovni komandat je potvrdio moj prijedlog.
Dana 15. studenoga otputovao sam u Lublin gdje mi je predano
naređenje o mom imenovanju za komandanta Prvog bjeloruskog
fronta (član Vojnog savjeta bio je general K. F. Teljegin), a K. K.
Rokosovski tim je naređenjem postavljen za komandanta Drugog
bjeloruskog fronta. Ovdje u Lublinu sastao sam se s B. Bierutom i
drugim rukovodiocima Poljske radničke partije i Nacionalnog
komiteta za oslobođenje Poljske.
Dana 16. studenoga preuzeo sam komandu Prvog bjeloruskog
fronta, a K. K. Rokosovski istoga je dana otišao u Drugi bjeloruski
front.
Do kraja studenoga štab fronta, s M. S. Malinjinom na čelu,
razrađivao je plan ofenzive i pripremao potrebne zahtjeve Glavnom
stanu Vrhovne komande za dopunske jedinice i materijalna sredstva.
Štab fronta, štab pozadine fronta i komandanti svih rodova vojske
obavili su divovski posao proračunavajući snage i sredstva za buduću
operaciju.
Potkraj studenoga plan je odobren. Vrhovni komandant nije
odredio točan datum početka ofenzivne operacije, ali bila je određena
orijentacijska pripravnost od 15. do 20. siječnja.
Postavljeni zadaci i rokovi tražili su velik složeni rad u
jedinicama, štabovima, pozadinskim organima i komandnim
instancijama.
Priprema operacije Visla-Odra u znatnom se stupnju razlikovala
od pripreme prijašnjih operacija slične veličine koje su se vršile na
našem teritoriju. Prije smo dobivali dobre obavještajne podatke od
naših partizanskih odreda koji su djelovali u neprijateljskoj pozadini.
Ovdje takve odrede nismo imali.
Sada smo podatke o neprijatelju morali dobivati uglavnom
pomoću avionskog izviđanja i izviđačke službe kopnenih jedinica. Toj
važnoj činjenici poklonjena je naročita pažnja komandi i štabova svih
stupnjeva.
Naše pozadinske željezničke pruge i ceste sada su prolazile
teritorijem Poljske gdje je osim pravih prijatelja i lojalnih stanovnika
postojala i neprijateljska agentura. Novi uvjeti tražili su od nas
naročitu budnost, tajnovitost koncentracije i pregrupiranja jedinica.
U to su vrijeme armijske partijske organizacije prema naređenju
CK obavile velik posao objašnjavanja u vezi s ponašanjem naših
jedinica u inozemstvu kamo mi nismo išli kao osvajači, već kao
oslobodioci od neprijateljske okupacije. U svim jedinicama Fronta
morao se još šire organizirati odgojni rad kako od samog početka
našeg boravka u Poljskoj ne bi bilo nikakvih nepromišljenih ispada
naših vojnika i oficira.
S organima lokalnih vlasti i s poljskom javnošću uspostavili smo
normalne međusobne odnose i oni su nam pomagali koliko god su
mogli. Sa svoje strane naše su jedinice s Poljacima dijelile sve što su
imale. Tako je s prvim koracima, s prvim susretima udaren temelj
bratskog prijateljstva sovjetskog i poljskog naroda koji su osjetili
težinu neprijateljske okupacije.
Da bi priprema operacije bila što svrsishodnija, vojni savjet
Fronta odlučio je da izvede štabnu igru koja bi prikazala buduću
operaciju. Bili su pozvani svi komandanti armija, članovi vojnog
savjeta, načelnici štabova, komandanti posebnih korpusa, zamjenik
komandanta pozadine Fronta, komandanti i načelnici rodova vojske i
službi. Štab Fronta izvanredno je obavio pripremu te igre i ona je
protekla zanimljivo i poučno. Tu je rukovodstvo pozadine Fronta
izvijestilo i o pitanjima materijalno-tehničkog osiguranja koja su
savjesno razmotrena.
Komandanti armija sa svoje su strane također izveli štabnu igru u
armijskim razmjerima. Sve je to, naročito diskusija o pitanjima
povezanima s budućom operacijom, pomoglo cijelom rukovodećem
sastavu da dublje objasni ulogu svakoga i da potpuno shvati suradnju
sa svojim susjedima, avijacijom, pokretnim jedinicama, artiljerijom i
inžinjerijskim jedinicama.
Kako je operacija našeg Fronta krenula sa dva relativno mala
mostobrana na kojima je koncentriran ogroman broj jedinica, bila je
naročito složena organizacija pozadine armija i jedinica. To se
kompliciralo još i time što smo u razvitku operacija morali neko
vrijeme snabdijevati jedinice svim potrebnim za borbu i život samo
preko mostobrana koji su imali veoma malo dobrih putova.
Da bi se uspostavila što čvršća suradnja među mostobranima, u
štabu 69. armije generala V. J. Kolpakčija provedena je 4. siječnja
štabna igra s komandantima svih divizija armije. Na sudjelovanje u
igri pozvani su komandanti 8. gardijske armije V. I. Čujkov, 5. udarne
armije N. E. Berzarin i komandanti 1. i 2. gardijske oklopne armije M.
E. Katukov i S. I. Bogdanov s načelnicima štabova.
Potkraj prosinca morao sam još jedanput odletjeti u Glavni stan
da bih s vrhovnim komandantom razmotrio niz pitanja povezanih s
definitivnim utvrđivanjem općeg plana završne operacije.
Zamisao Glavnog stana Vrhovne komande u vezi s tim
operacijama na zapadnom strategijskom pravcu definitivno se
oformila potkraj studenoga 1944. Pravodobno određivanje
strategijskog plana omogućilo je frontovima da naročito brižljivo
razmisle o svim operativno-strategijskim, političkim i materijalnim
pitanjima.
Prije nego se izvrši udar neposredno na Berlin predviđalo se da
se na zapadnom strategijskom pravcu izvrše dvije krupne ofenzivne
operacije: jedna u Istočnoj Pruskoj snagama Trećeg i Drugog
bjeloruskog fronta i druga na varšavsko-berlinskom pravcu. Tu drugu
operaciju morale su izvršiti jedinice Prvog bjeloruskog i Prvog
ukrajinskog fronta.
Prvi bjeloruski front morao je izvršiti udar u općem pravcu na
Poznanj, Prvi ukrajinski front imao je zadatak da izađe na Odru
sjeverozapadno od Glogaua (Glogowa), Breslaua (Wroclawa),
Ratibora (Raciborza), a Drugi bjeloruski front bio je potpuno usmjeren
protiv istočnopruske neprijateljske grupacije. Njegove osnovne snage
koje su rješavale zadatak odsijecanja te grupacije vodile su do početka
veljače borbu u Istočnoj Pruskoj. Armije lijevog krila Drugog
bjeloruskog fronta, izašavši na donju Vislu sjeverno od Brombega
(Bydgoszcza), morale su prijeći u obranu.
Najbliži operativni cilj Prvog bjeloruskog fronta svodio se na to
da neprijateljsku obranu probije na dva pravca i, razbivši grupaciju u
rajonu Varšava-Radom, izbije na liniju Lodza. Kasnije se predviđalo
opće napredovanje na Poznanj do granice Bromberg (Bydgoszcz)-
Poznanj i južnije gdje bi došao u taktičku vezu s jedinicama Prvog
ukrajinskog fronta.
Tada se nije planiralo daljnje napredovanje, jer Glavni stan nije
mogao ranije znati kakva će se stvoriti situacija nakon izbijanja
jedinica Prvog bjeloruskog fronta na liniju Bromberg (Bydgoszcz)-
Poznanj. Napredovanje Drugog bjeloruskog fronta moglo se zadržati i
u tom slučaju ne bi mogao biti ispunjen cilj zaobilaska i izolacije
istočnopruske grupacije koji je postavila Vrhovna komanda. I tada bi
možda Prvi bjeloruski front morao znatan dio svojih snaga baciti na
sjever da bi pomogao Drugom bjeloruskom frontu.
 Što se tiče susjeda s lijeve strane, bili smo uvjereni da neće
zaostati. Prvi ukrajinski front po svojim je snagama bio gotovo jednak
Prvom bjeloruskom. Osim toga, oba fronta nanosila su gotovo
paralelne udare. Polazeći od toga pretpostavljali smo da nećemo
morati razvijati svoje snage na južnom pravcu. Glavni stan također nije
predviđao zaokret grupacije Prvog bjeloruskog fronta u jugozapadnom
i južnom pravcu.
To se i nije moglo predvidjeti u uvjetima kad se operacija
planirala na dubinu od nekoliko stotina kilometara, a neprijateljska
komanda imala je punu mogućnost da manevrira svojim rezervama, na
primjer da prebaci dopunske snage sa zapada, da ih uzme od blokirane
kurlandske grupacije i da, najzad, manevrirajući po frontu, skupi
potrebne snage na jednom sektoru i da nam pruži aktivan otpor.
Prema tome, Glavni stan je smatrao da će se odluka o tome kako
će djelovati jedinice Prvog bjeloruskog fronta, nakon izlaska na liniju
Bromberg (Bydgoszcz)-Poznanj, donijeti kasnije, ovisno o situaciji.
Operacija Prvog bjeloruskog fronta najprije se nazivala
varšavsko-poznanjska, a kad su jedinice izbile na Odru u rajonu
Küstrina (Kostrzina), prozvana je vislo-odranska.
Operacija se gradila prema ovom planu: glavni udar nanosio se s
mostobrana kod Magnuszewa snagama 5. udarne, 61. i 8. gardijske
armije, 1. i 2. gardijske oklopne armije. Osim toga desnog krila 61.
armije generala P. A. Bjelova nakon svladavanja rijeke Pilice uvode
se u borbu i osnovne jedinice 1. armije poljske vojske pod komandom
generala Stanislava Poplavskog koje su usmjerene na Varšavu.
Nakon svladavanja rijeke Pilice 61. armija nastupala je
zaobilazeći Varšavu sa zapada u općem pravcu na Sochaczew,
planirajući da dijelom snaga udari na Varšavu sa zapada. Peta udarna
armija generala N. E. Berzarina nakon proboja neprijateljske obrane
nanosila je udar u općem pravcu na Ozorkow i dalje na Gniezno, 8.
gardijska armija generala V. I. Čujkova nakon proboja nastupala je
lijevo od 5. udarne armije u općem pravcu na Lodz i dalje na Poznan.
Druga gardijska oklopna armija generala S. I. Bogdanova, ušavši
u proboj na sektoru 5. udarne armije, munjevito je izlazila u rajon
Sochaczewa sa zadatkom da presiječe put povlačenja varšavskoj
grupaciji, nakon čega je nastupala na Kutno i Gniezno. Prva gardijska
oklopna armija generala M. E. Katukova, ušavši u proboj na sektoru
8. gardijske armije, razvijala je udar na Lodz i dalje na Poznan.
Djelovanje kopnenih jedinica podržavala je 16. zrakoplovna
armija generala S. I. Rudenka. Drugi gardijski konjički korpus
generala V. V. Krjukova kretao se za 2. gardijskom oklopnom armijom
i morao je nastupati uzduž rijeke Visle u općem pravcu na Bromberg
(Bydgoszcz). U drugom ešelonu Fronta kretala se 3. udarna armija
generala V. I. Kuznjecova.
Pomoćni udar s mostobrana kod Pulawya nanosile su 69. i 33.
armija pojačane 11. i 9. oklopnim korpusom u općem pravcu na
Radom i dalje na Lodz. Nakon prodora dio jedinica lijevokrilne 33.
armije i 9. oklopnog korpusa morale su nanijeti udar na Skarzysko
Kamienna radi opkoljavanja neprijateljske grupacije. Sa 33. armijom
surađivala je 4. oklopna armija Prvog ukrajinskog fronta pod
komandom generala D. D. Leljušenka. U drugom ešelonu kretala se
rezerva fronta – 7. konjički korpus generala M. P. Konstantinova.
Dan kasnije 47. armija generala F. I. Perhoroviča nanosila je udar
sjevernozapadno od Varšave. Ovdje je nastupala i 2. divizija 1. armije
poljske vojske.
Detaljnije su planirani bliži zadaci fronta: razbijanje grupacije u
rajonu Varšava-Radom-Lodz i zauzimanje Varšave. Daljnji zadatak
planirao se samo u općim crtama. Mislilo se (kako je to i uobičajeno
prilikom planiranja frontovskih operacija) da se precizira u toku
izvršavanja najbližeg zadatka.
U svojim proračunima polazili smo od toga da ćemo se morati
tući s upornim i još snažnim neprijateljem kojeg smo već dobro
poznavali.
Mnogo smo razmišljali o tome kako da bolje organiziramo
artiljerijsku i avionsku pripremu da bismo ostvarili proboj obrane na
svoj njenoj taktičkoj dubini i da bismo brže uveli u proboj tenkovske
jedinice na koje smo stavljali glavno težište.
 U pripremama za operacije poslužili smo se mnogim
dezinformacijama kako bismo prikrili razmjer ofenzive i pravce udara,
naročito glavnog udara. Nastojali smo da neprijatelj stekne dojam
kako je osnovna masa jedinica Fronta protiv Varšave koncentrirana
istočno od nje.
Međutim nismo bili potpuno uvjereni u to da je neprijatelj
obmanut i da nije prozreo naše prave namjere. Bojali smo se da će,
odgonetavši našu pripremu, odvesti svoje osnovne snage s prve linije
u dubinu kako bi nas natjerao da ispucamo stotine tisuća granata u
prazno.
Nakon svestrane analize situacije i ocjene svih »za« i »protiv« s
komandantima i načelnicima pojedinih rodova vojske odlučeno je da
neposredno prije općeg juriša provedemo jako borbeno izviđanje
podržavši ga tridesetominutnom snažnom artiljerijskom vatrom pa ako
se neprijatelj zaljulja, odmah počinjemo općim jurišem svim glavnim
snagama.
Za juriš na prednjem kraju iz svake su divizije izdvojeni jedan-
dva pješadijska bataljona s tenkovima i samohodnim topovima.
Izviđanje borbom podržavano je osim artiljerijom i udarom avijacije.
Neprijatelj nije izdržao juriš izviđačkih bataljona. Očito misleći
da je to juriš glavnih snaga Fronta, počeo se povlačiti s prednjeg kraja
u dubinu. Onda su armije Fronta, otvorivši snažniju vatru sve artiljerije
i bacivši glavnu masu avijacije na udaljenije ciljeve neprijateljske
obrane, počele juriš svim snagama prvih armijskih ešelona. Već prvog
dana operacija u 13 sati uveden je u borbu 11. oklopni korpus.
Od toga trenutka proboj se razvijao normalno, a mi smo uštedjeli
na tisuće tona granata koje su veoma dobro došle kasnije kad se
operacija razvila.
Drugog dana operacije uvedene su u djelovanje 1. i 2. gardijska
oklopna armija, 9. oklopni korpus. Njihov je udar odmah potresao svu
taktičku i operativnu obranu neprijatelja. Druga gardijska oklopna
armija munjevito je izbila u rajon Zyrardow-Sochaczew, a 47. armija
zauzela je južnu obalu Visle sjeverno od Varšave, što je neprijatelja
natjeralo da počne brzo povlačiti jedinice iz grada.
 Povlačeći se iz Varšave neprijatelj je gotovo do temelja razorio
glavni grad Poljske, a stanovnike je masovno ubijao.
Desno od Prvog bjeloruskog fronta djelovali su Drugi i Treći
bjeloruski front. Njihov je zadatak bio da razbiju istočnoprusku
grupaciju njemačkih jedinica i zauzmu Istočnu Prusku.
Drugi bjeloruski front svojom je glavnom grupacijom morao
izaći u rajon Marienburga (Malbork) i odsjeći istočnoprusku grupaciju
od Istočne Pomeranije, od Danziga (Gdansk) i Gdinje (Gdynia).
Jedinice Fronta nastupale su s mostobrana kod Rozanska preko
Mlawe. Pomoćni udar nanosio se s mostobrana kod Serocka u općem
pravcu na Plonsk i Lipno. Krećući svojim lijevim krilom uzduž
sjeverne obale Visle 70. armija imala je zadatak da ne dopusti
povlačenje neprijatelja preko Visle iz zone napredovanja Prvog
bjeloruskog fronta.
Ofenziva je počela 13. siječnja. Drugi bjeloruski front
(komandant maršal Sovjetskog Saveza K. K. Rokosovski, član vojnog
savjeta general N. E. Subotin, načelnik štaba general A. N.
Bogoljubov) dijelom snaga prešao je u ofenzivu istodobno s Trećim
bjeloruskim frontom (komandant general I. D. Černjahovski, član
vojnog savjeta general V. E. Makarov, načelnik štaba general A. P.
Pokrovski). Idućeg dana pokrenule su se glavne snage jedinica K. K.
Rokosovskoga na pravcu Mlawe.
Neprijatelj je ovdje pružio uporan otpor. Proboj se razvijao
veoma sporo i tek 19. siječnja nakon uvođenja u borbu svih tenkovskih
i mehaniziranih jedinica Fronta završen je proboj i Drugi bjeloruski
front zauzeo je Mlawu, Przasnysz i Ciechanovv. Napredovanjem 47.
armije i 2. gardijske oklopne armije južno od Visle osigurano je lijevo
krilo Drugog bjeloruskog fronta.
Lijevo od Prvog bjeloruskog fronta sa sandomierškog
mostobrana 12. siječnja počele su ofenzivu jedinice Prvog ukrajinskog
fronta (komandant maršal Sovjetskog Saveza I. S. Konjev, član vojnog
savjeta general K. V. Krajnjukov, načelnik štaba general V. D.
Sokolovski). Direktivom Glavnog stana Prvi ukrajinski front dobio je
zadatak da u 10-11 dana operacije zauzme liniju Piotrkow-
Czestochowa-Miechow i da razvije nastupanje prema Vroclavu.
Ofenziva jedinica Prvog ukrajinskog fronta razvijala se uspješno.
Već prvog dana završen je proboj glavnog obrambenog pojasa i
jedinice prvog ešalona Fronta uz podršku jedinica snaga oklopnih
armija napredovale su 20 kilometara. 3. gardijska oklopna armija
generala P. S. Ribalka i 4. oklopna armija generala D. D. Leljušenka
koje su uvedene u borbu izašle su na operativni prostor razbijajući
neprijateljske rezerve koje su nadolazile.
U svojim sjećanjima o bitki na Visli njemački general K.
Tippelskirch ovako opisuje te borbe:
»Udar je bio tako snažan da je odbacio ne samo divizije prvog
ešelona već i dosta krupne pokretne rezerve koje su prema
kategoričkom naređenju Hitlera privučene sasvim blizu fronta.
Pretrpjele su gubitke već od artiljerijske pripreme Rusa, a kasnije, zbog
općeg povlačenja, uopće se nisu uspjele iskoristiti prema planu.«62
Tome što je rekao K. Tippelskirch može se samo dodati da se te
rezerve nikako nisu mogle iskoristiti jer su ih potpuno razbile jedinice
Prvog ukrajinskog i Prvog bjeloruskog fronta.
Dana 17. siječnja 3. gardijska oklopna armija P. S. Ribalka i 5.
gardijska armija A. S. Žadova zauzele su grad Czestochowa, a 59. i
60. armija vodile su borbe na sjevernim prilazima Krakowu.
U šest dana ofenzive Prvi ukrajinski front napredovao je oko 150
kilometara i izašao na liniju Radom-Czestochowa-sjeverno od
Krakow-Tarnow. Ispred fronta stvorena je povoljna situacija za daljnje
napredovanje prema rijeci Odri.
Prvi bjeloruski front koji je prešao u ofenzivu 14. siječnja također
je uspješno razvijao operaciju.
Tippelskirch o tome piše:
»Uvečer 16. siječnja (to je treći dan ofenzive – G. Ž.) na sektoru
od rijeke Nide do rijeke Pilice više nije bilo čvrstog, organski
62
K. Tippelskirch. Istorija vtoroj mirovoj vojni. M., Idateljstvo inostrannoj literaturi, 1956,
str. 508.
povezanog njemačkog fronta. Nad jedinicama 9. armije visjela je
grozna opasnost, iako su se još branile na Visli u Varšavi i južnije.
Više nije bilo rezervi.«
Dana 17. siječnja Prvi bjeloruski front našao se u istoj liniji s
Prvim ukrajinskim frontom. Tog su dana u Varšavu ušle jedinice 1.
poljske armije, a odmah iza njih krilne jedinice 47. i 61. armije
sovjetske vojske.
Kao i nakon poraza njemačkih jedinica kod Moskve, Hitler je
ponovno kaznio svoj generalitet zbog poraza kod Varšave.
Komandanta Grupe armija »A« general-pukovnika J. Harpea
zamijenio je general-pukovnik F. Schörner, a komandanta 9. armije
generala S. Luttwitza – general pješadije T. Busse.
Razgledavši mučenički grad, vojni savjet Prvog bjeloruskog
fronta izvijestio je vrhovnog komandanta:
»Fašistički barbari uništili su glavni grad Poljske Varšavu. S
okrutnošću sadista hitlerovci su rušili četvrt po četvrt. Velika
industrijska poduzeća zbrisana su s lica zemlje. Stambene zgrade
dignute su u zrak ili spaljene. Gradska privreda je uništena. Na desetke
tisuća stanovnika je ubijeno, ostali su protjerani iz grada. Grad je
mrtav.«63
Slušajući kazivanja o zvjerstvima njemačkih fašista za vrijeme
okupacije, naročito prije povlačenja bilo je čak teško shvatiti
psihologiju i moralni lik neprijateljske vojske.
Naročito su bolno proživljavali sliku srušene Varšave poljski
vojnici i oficiri. Vidio sam kako su plakali borci očeličeni u borbama
i zaklinjali se da će kazniti neprijatelja koji je izgubio ljudski oblik.
Što se tiče sovjetskih boraca, svi smo bili ogorčeni i puni odlučnosti
da strogo kaznimo fašiste zbog svih zlodjela.
Jedinice su hrabro i brzo lomile svaki otpor neprijatelja i brzo
napredovale.
Zbog uspješnog razvitka operacije Glavni stan je 17. siječnja
precizirao zadatke frontova na pravcu Odre:
63
Arhiv MO SSSR, f. 223, op. 2356, d. 570, 1. 4.
 Prvi bjeloruski front ima zadatak da najkasnije 2-4. veljače
zauzme liniju Bydgoszcz-Poznan;
Prvi ukrajinski front glavnim snagama nastavlja nastupanje na
Breslau (Wroclaw) i najkasnije 30. siječnja izlazi na Odru južno od
Lesznoa i zauzima mostobrane na zapadnoj obali te rijeke.
Lijevokrilne armije oslobađaju Krakow 20-22. siječnja.
Vrhovna komanda njemačkih jedinica prebacila je u rajon Lodza
iz Istočne Pruske tenkovsku diviziju »Gross Deutschland« i još pet
divizija sa zapada da bi zaustavila napredovanje Prvog bjeloruskog
fronta, ali te su jedinice bile razbijene, nisu se čak uspjele ni razviti
kako treba. Udar je bio tako munjevit i iznenađujući da su Nijemci
izgubili svaku nadu da će moći zaustaviti sovjetske jedinice negdje na
teritoriju Poljske.
Dana 19. siječnja zauzet je grad Lodz, a jedinice desnog krila
fronta zauzele su 23. siječnja grad Bydgoszcz. Ujutro 22. siječnja
jedinice 1. gardijske oklopne armije počele su bitku za Poznan. U
Poznan su brzo stigle jedinice 69. armije, a zatim i 8. gardijske armije.
Lijevo krilo fronta izašlo je u rajon Jarocina gdje je uspostavilo
taktičku suradnju s desnim krilom Prvog ukrajinskog fronta.
Dana 25. siječnja telefonirao mi je vrhovni komandant.
Saslušavši moj izvještaj upitao je što namjeravamo raditi dalje.
– Neprijatelj je demoraliziran i nije sposoban da pruži ozbiljan
otpor – odgovorio sam. – Odlučili smo da nastavimo ofenzivu kako bi
jedinice Fronta prodrle do Odre. Glavni je pravac napredovanja na
Küstrin (Kostrezyn) gdje ćemo pokušati zauzeti mostobran. Desno
krilo fronta razvija se u sjevernom i sjeverozapadnom pravcu protiv
istočnopomeranske grupacije koja za sada ne predstavlja ozbiljnu
neposrednu opasnost.
– S izlaskom na Odru odvojit ćete se od krila Drugog bjeloruskog
fronta za više od 150 kilometara – rekao je J. V. Staljin. – To se sada
ne smije učiniti. Treba počekati dok Drugi bjeloruski front ne završi
operaciju u Istočnoj Pruskoj i pregrupira svoje snage iza Visle.
– Koliko je za to potrebno vremena?
 – Približno deset dana. Vodite o tome računa – dodao je J. V.
Staljin – da sada Prvi ukrajinski front ne može napredovati i osigurati
vas s lijeve strane jer će neko vrijeme biti zauzet likvidacijom
neprijatelja u rajonu Opeln (Opole)-Katowice.
– Molim vas da ne zaustavljate napredovanje jedinica Fronta, jer
će nam biti teže svladati utvrđenu liniju kod Miedzyrzecza. Da bi se
osiguralo desno krilo našeg Fronta, dovoljno je pojačati Front još
jednom armijom.
Vrhovni komandant je obećao da će razmisliti, ali tog dana nismo
dobili odgovor.
Dana 26, siječnja izviđačka služba 1. gardijske oklopne armije
prodrla je u utvrđenu liniju Miedzyrzecza i zarobila veću grupu
vojnika. Na temelju njihovih izjava ustanovili smo da taj utvrđeni
rajon na mnogim sektorima još nisu zauzele njemačke jedinice, već
tek kreću u taj rajon. Komanda Fronta je odlučila da ubrza
napredovanje glavnih snaga Fronta prema Odri i da s marša zauzme
mostobran na njegovoj zapadnoj obali.
Da bi se zaštitile glavne snage Fronta koje napreduju prema Odri
od mogućih udara neprijatelja sa strane istočne Pomeranije, odlučeno
je da se frontalno na sjever razvije 3. udarna armija, 1. armija poljske
vojske, 47, 61. armija i 2. gardijski korpus.
Za likvidaciju garnizona u Poznanu ostavili smo dio snaga 8.
gardijske, 69. armije i 1. gardijske oklopne armije. Osvajanje Poznana
osobno je predano u nadležnost komandanta 8. gardijske armije
generala V. I. Čujkova. U to smo vrijeme mislili da je ondje opkoljeno
najviše 20.000 vojnika, a stvarno ih je bilo više od 60.000 i borba s
njima u utvrđenom gradu zavukla se do 23. veljače.
Prema našim proračunima do izbijanja jedinica Fronta na Odru
neprijatelj nije mogao organizirati protuudar iz Pomeranije, a u slučaju
ozbiljne opasnosti, mi smo još imali vremena da pregrupiramo dio
jedinica s Odre kako bismo razbili pomeransku grupaciju. Tako se to
kasnije i dogodilo.
 Nakon ponovnih razgovora vrhovni komandant se složio s
prijedlogom komande Fronta. Obvezao nas je da dobro razmislimo o
svojem desnom krilu, ali je odbio da nam dodijeli dopunske snage.
Zabrinutost Glavnog stana o zaštiti našeg desnog krila bila je sasvim
opravdana. Kako je pokazao kasniji razvitak događaja, opasnost udara
sa strane istočne Pomeranije neprekidno je rasla.
Ofenziva se razvijala munjevito. Glavne snage Fronta, razbivši
razjedinjene jedinice neprijatelja i slomivši njegov otpor na utvrđenom
rajonu kod Miedzyrzecza izašle su 1-4. veljače na Odru i na njenoj
desnoj obali u rajonu Küstrina (Kostrdzyna) osvojile veoma važan
mostobran.
Moram ovdje kazati bar nekoliko riječi o junačkim djelima 5.
udarne armije na čijem su čelu stajali general-lajtnant N. E. Berzarin i
član vojnog savjeta general-lajtnant F. E. Bokov.
Ogromna zasluga za osvajanje mostobrana pripada prednjem
odredu 5. udarne armije. Taj je odred vodio zamjenik komandanta 89.
gardijske pješadijske divizije pukovnik H. F. Jesipenko i predstavnik
vojnog savjeta 5. armije zamjenik načelnika političkog odjeljenja
armije potpukovnik D. D. Šapošnjikov.
U sastav odreda ulazili su 1006. pješadijski puk 266. pješadijske
divizije, 220. posebna tenkovska brigada s pukovnikom A. N.
Paškovim na čelu, 89. posebni teški tenkovski puk, lovački
protutenkovski puk i 489. minobacački puk.
Ujutro 31. siječnja prednji odred forsirao je Odru i zauzeo
mostobran u raj onu Kinitz-Gross-Neuendorf-Refeld.
Nijemci su bili zaprepašteni pojavom sovjetskih jedinica na 70
kilometara od Berlina.
U trenutku kad je odred provalio u grad Kinitz, na njegovim su
ulicama mirno šetali njemački vojnici, restorani su bili puni oficira.
Vlakovi na liniji Kinitz-Berlin vozili su prema voznom redu, normalno
je funkcionirala veza.
Na zauzetom mostobranu pukovnik I. I. Terjehin, komandiri
bataljona N. I. Kravcov, P. E. Platonov i I. J. Čerednik, komandiri
diviziona N. A. Žarkov i I. S. Iljašenko organizirali su čvrstu obranu.
Borci i komandiri su shvaćali da će Nijemci uložiti sve kako bi odred
odbacili natrag preko Odre.
Ujutro 2. veljače neprijatelj je zasuo snažnom artiljerijsko-
minobacačkom vatrom borbeni poredak odreda. Brzo nakon toga
pojavila se neprijateljska avijacija. Rajon mostobrana tresao se od
eksplozija bombi, granata i mina. Gotovo jedan sat bjesnio je vatreni
orkan. A zatim su hitlerovci uz podršku tenkova sa tri strane jurišali
na odred.
Bez obzira na velike gubitke neprijatelj se uporno probijao
naprijed. Njegovi su tenkovi čak uspjeli provaliti u rajon vatrenog
položaja naše artiljerije i uništiti dio baterija. Nastala je kritična
situacija. Neprijateljski tenkovi su prijetili da zađu u pozadinu odreda,
a onda bi se on teško mogao zadržati na okupiranoj liniji. Situacija je
postala tako kritična da je u bateriji kapetana N. I. Kravcova ostao
samo jedan protutenkovski top. Njegova posluga pod komandom
starijeg vodnika N. A. Beljskoga vodila je borbu sa osam
neprijateljskih tenkova.
Trinaest granata bila je rezerva municije.
Nikolaj Beljski još ih je jedanput prebrojio. Da, svega trinaest, a
tenkova je osam.
– Tući ćemo nasigurno, iz blizine – rekao je drugovima. – Poginut
ćemo, ali nećemo propustiti neprijatelja.
N. A. Beljski i njegovi ratni drugovi Kargin i Kčerjusov bili su
iskusni borci. Od njihove izdržljivosti i vještine zavisio je rezultat
bitke.
Odvukli su top u šupu i probivši otvor u zidu postavili ga za
direktno gađanje. Bili su zaštićeni od vatre, a istodobno su mogli tući
u bok tenkova.
Već se čulo cviljenje gusjenica. Stariji vodnik N. A. Beljski sam
je stao za nišansku spravu. Do glavnog tenka ostalo je najviše 150
metara. Jasno se vidio fašistički križ.
 Trudeći se da ostane miran, vodnik N. A. Beljski nanišanio je
pustivši da se tenk još više približi. Pucanj. Granata je pogodila
rezervoar s gorivom. Iznad tenka se podigao riđi plamen. Druga
granata također je pogodila – drugi tenk nemoćno se vrtio s
probijenom gusjenicom. Za minutu plamen je obavio i treći tenk. Bio
je to majstorski posao!
Već se pet fašističkih tenkova dimilo ispred naših rovova. Tri
ostala krenula su natrag.
Za hrabrost i smjelost koju je pokazao u toj borbi stariji vodnik
Nikolaj Beljski odlikovan je Ordenom crvene zastave. Odlikovani su i
drugi borci.
Odmah za prednjim odredom 26. gardijski pješački korpus
(komandant korpusa general-lajtnant P. A. Firsov, načelnik političkog
odjeljenja pukovnik D. N. Andrejev) počeo je zaposjedati i proširivati
mostobran.
94. gardijska divizija tog korpusa pod komandom potpukovnika
B. I. Baranova i načelnika političkog odjeljenja pukovnika S. V.
Kuzovkova forsirala je Odru. 286. i 283. gardijski pukovi započeli su
bitku na mostobranu potiskujući neprijatelja koji se branio. Ovdje se
hrabro borio 199. gardijski artiljerijski puk te divizije (komandanat
puka potpukovnik I. F. Žerebcov, pomoćnik za politička pitanja major
V. L. Orjabinski).
Naročito je dobro djelovala baterija gardijskog poručnika P. A.
Mironova. Za vrijeme juriša komandir baterije bio je ranjen i njegovo
je mjesto preuzeo gardijski poručnik I. T. Aveličev. Baterija je toga
dana zajedno s pješadijom hrabro odbila šest neprijateljskih juriša.
Masovni heroizam prilikom odbijanja tenkovskih juriša
neprijatelja pokazali su borci 2. bataljona 1050. pješadijskog puka
(komandir bataljona F. K. Šapovalov, pomoćnik za politička pitanja I.
F. Osipov). Osobni sastav tog bataljona pod najtežim je uvjetima odbio
brojne juriše tenkova i pješadije.
Ovdje su se naročito istakli vojnici i oficiri 3. bataljona pod
komandom kapetana A. F. Bogomolova koji, premda teško ranjen, nije
otišao s bojnog polja, već je nastavio rukovoditi bataljonbm. Za
junaštvo i hrabrost A. F. Bogomolov posmrtno je proglašen herojem
Sovjetskog Saveza.
Za te borbe odlikovani su ordenima i medaljama svi vojnici,
podoficiri i oficiri 1. bataljona 1008. pješadijskog puka. Komandant
bataljona M. A. Aleksejev i partijski komesar bataljona poručnik
Kulinur Usenbekov proglašeni su herojima Sovjetskog Saveza. 1008.
i 1010. pješadijski pukovi 266. pješadijske divizije za masovni
heroizam odlikovani su Ordenom Suvorova III stupnja.
Naročito uporna borba nekoliko se dana vodila na sektoru 1054.
puka (301. pješadijska divizija) kojim je zapovijedao potpukovnik N.
N. Radajev. Iskoristivši povoljan raspored položaja na uzvisinama i
ranije pripremljenih izgrađenih točaka obrane u kućama naseljenih
mjesta, neprijatelj je pružao ogorčen otpor napadajućim odredima
1054. puka. Sve prilaze svojoj obrani koju je morao probiti puk N. N.
Radajeva neprijatelj je držao pod vatrom iz svih vrsta oružja. Osim
toga, sovjetski borci morali su nastupati na otvorenoj ravnici
prekrivenoj otopljenim snijegom.
Čim se pojavila zora, uzduž borbenog sektora zagrmjeli su
topovi. To su sovjetski artiljerci otvorili vatru po rovovima i ranije
izgrađenim otpornim točkama i drugim vatrenim točkama hitlerovaca.
I odmah, prateći eksploziju granata, u juriš su krenuli pješadijski
odredi puka. U prvim redovima kao i obično bili su komunisti i
komsomolci. U toj borbi odlikovao se vođa armijske omladine –
komsomolski organizator 3. pješadijskog bataljona poručnik I. F.
Seničkin koji je poveo bataljon na juriš.
Za vrijeme juriša naši su borci izbacili neprijatelja iz rovova i
uništili njegove dvije otporne točke. Ali su hitlerovci brzo, pribravši
se i koncentriravši svoje snage, prešli u protuhapad. Na jednom sektoru
uspjeli su se probiti i potisnuti našu četu.
Međutim Nijemci nisu uspjeli napredovati daleko. Snažnim
udarima odbacili su ih borci 3. bataljona i onda uspješno nastavili
napredovanje. Za pokazanu hrabrost i snalažljivost u toj borbi I. F.
Seničkin je odlikovan Ordenom domovinskog rata II stupnja.
 Za vrijeme višednevnih ogorčenih borbi mostobran je znatno
proširen. S njega je i počela 16. travnja ofenzivu udarna grupacija
Prvog bjeloruskog fronta na Berlin.
U to se vrijeme otpor neprijatelja na desnom krilu fronta silno
povećao. Trupnim i avionskim izviđanjem ustanovljen je dolazak i
koncentracija znatnih neprijateljskih snaga u istočnoj Pomeraniji.
Da bi se likvidirala opasnost koja je prijetila sa sjevera, trebalo je
djelovati brzo i odlučno. Već 2. veljače 1. gardijska oklopna armija
dobila je naređenje vojnog savjeta Fronta da svoje sektore na Odri
preda susjednim jedinicama i da se forsiranim maršem pregrupira na
sjever i u rajon Arnswalda. Onamo se prebacivao i 9. oklopni i 7.
gardijski korpus, velika količina artiljerijskih, inžinjerijskih jedinica i
materijalnih sredstava.
Iz dana u dan rasla je opasnost protuofenzive njemačkih jedinica
iz istočne Pomeranije.
Dana 31. siječnja vojni savjet Fronta poslao je vrhovnom
komandantu ovaj izvještaj:

»1. Zbog velikog zaostajanja lijevog krila Drugog bjeloruskog

fronta za desnim krilom Prvog bjeloruskog fronta širina fronta iznosila
je potkraj 31. siječnja 500 kilometara.
Bude li lijevo krilo K. K. Rokosovskoga i dalje stajalo na mjestu,
neprijatelj če sigurno poduzeti aktivno djelovanje protiv rastegnutog
desnog krila Prvog bjeloruskog fronta.
Molim da odmah nastupa sa 70. armijom u zapadnom pravcu,
makar na istupu iza desnog krila Prvog bjeloruskog fronta.
2. Molim narediti I. S. Konjevu da brže prodre na rijeku Odru.
Žukov Teljegin.«64

64
Arhiv MO SSSR, t. 233, op. 2307, d. 194,1. 48.
 Na taj izvještaj nismo dobili od vrhovnog komandanta ni hitan
odgovor ni konkretnu pomoč Frontu. Tek je 8. veljače Glavni stan
naredio Drugom bjeloruskom frontu da prijeđe 10. veljače u ofenzivu
s linije Graudenz (Grudziadz)-Ratzebur, da razbije neprijatelja u
istočnoj Pomeraniji, da zauzme Danzig (Gdansk) i izađe na obalu
Baltičkog mora.
Dana 10. veljače Drugi bjeloruski front počeo je ofenzivu, ali
kako nije imao na raspolaganju dovoljno snaga, nije uspio potpuno
izvršiti postavljeni zadatak. Međutim kad je 24. veljače iz rezerve
Glavnog stana stigla svježa 19. armija, Drugi bjeloruski front pojačao
je ofenzivno nastupanje.
Prvoga ožujka počele su ofenzivu i jedinice Prvog bjeloruskog
fronta čija je glavna udarna snaga bila 1. i 2. gardijska oklopna armija.
Zbog snažnog udara te grupe jedinica ofenziva Drugog bjeloruskog
fronta veoma se pojačala.
Dana 4-5. ožujka jedinice Prvog bjeloruskog fronta izašle su na
obalu Baltičkog mora, a jedinice Drugog bjeloruskog fronta, izbivši na
obalu Baltičkog mora i zauzevši 4. ožujka Köslin (Koszalin), okrenule
su na istok, na Gdyniu, Danzig. Prva gardijska oklopna armija Prvog
bjeloruskog fronta, izašavši u rajon Kolberga (Kolobrzeg) bila je
prema odluci Glavnog stana privremeno predana u sastav Drugog
bjeloruskog fronta radi razbijanja neprijatelja u rajonu Gdynie.
Jedinice desnog krila Prvog bjeloruskog fronta, likvidirajući ostatke
neprijateljskih jedinica, izašle su na obalu Baltičkog mora i na Odru u
njenom donjem toku.
Ovdje se, prema mome mišljenju, treba detaljnije zaustaviti na
jednom pitanju koje postavljaju autori nekih memoara, posebno maršal
Sovjetskog Saveza V. I. Čujkov: Zašto komanda Prvog bjeloruskog
fronta nakon izbijanja na Odru u prvim danima veljače nije od
Glavnog stana dobila odobrenje da bez zaustavljanja nastavi ofenzivu
na Berlin.
 U svojim sjećanjima objavljenima u »Oktjabru« i »Novaja i
novejšaja istorija« V. I. Čujkov tvrdi da se »Berlin mogao osvojiti već
u veljači. A to bi, dakako, ubrzalo kraj rata«.65
Mnogi vojni stručnjaci javili su se u štampi protiv takvog
mišljenja V. I. Čujkova66, ali V. I. Čujkov smatra da njemu »ne
prigovaraju aktivni sudionici operacije Visla-Odra, već oni koji su bili
sudionici razrade naređenja J. V. Staljina i fronta o prekidanju ofenzive
na Berlin i o provedbi istočnopomeranske operacije, ili autori nekih
povijesnih radova«.67
Moram reći da u ofenzivnoj operaciji na Berlin nije sve bilo tako
jednostavno kako se to čini V. I. Čujkovu.
Dana 24. siječnja, kad je postalo jasno da neprijatelj ne može
zadržati našu ofenzivu na utvrđenja na prilazima Odri, mi smo
Glavnom stanu podnijeli prijedlog čija je suština bila u ovome:
30. siječnja jedinice moraju izbiti na liniju Berlinchen (Barlinek)-
Landsberg (Gorzow-Wielkopolski)-Gretz (Grudzinsk), privući
pozadinu, popuniti rezerve i ujutro 1-2. veljače nastaviti nastupanje, s
time da s marša forsiraju Odru.
Dalje se predlagalo razvijanje munjevite ofenzive na berlinskom
pravcu koncentrirajući glavne napore na zaobilazak Berlina sa
sjeveroistoka, sjevera i sjeverozapada.
Dana 27. siječnja Glavni stan Vrhovne komande odobrio je taj
prijedlog.
Dana 28. siječnja sličan je prijedlog u Glavni stan uputio i
komandant Prvog ukrajinskog fronta maršal Sovjetskog Saveza I. S.
Konjev. U njemu se predlagalo razbijanje breslavske neprijateljske
grupacije i da se 25-28. veljače prodre do Elbe, a desnim krilom u
suradnji s Prvim bjeloruskim frontom zauzme Berlin.
Taj je prijedlog Glavni stan također odobrio 29. siječnja.

65
»Novaja i novejšaja istorija«, br. 2, 1965, str. 6.
66
»Voenno-istoričeski žurnal«, 6, 3, 1965. str. 74-76. 80-81, br. 4, str. 62-64.
67
»Novaja i novejšaja istorija«, br. 2, 1965, str. 7.
 Stvarno je tada, kako tvrdi V. I. Čujkov, neprijatelj na prilazima
Berlinu raspolagao ograničenim snagama i njegova je obrana bila
dosta slaba. To nam je bilo poznato. Zbog toga je komanda Fronta dala
jedinicama fronta ovakvu orijentaciju:
»Vojnim savjetima svih armija, komandantima rodova vojske i
načelniku pozadine fronta. Objavljujemo orijentacijske proračune za
bliži period i kratku ocjenu situacije:
1. Za sada neprijatelj nema nekih krupnih protuudarnih grupacija
ispred Prvog bjeloruskog fronta.
Neprijatelj nema ni neprekidan front obrane. Sada brani pojedine
pravce i na nizu sektora pokušava zadatak obrane riješiti aktivnim
djelovanjem.
Imamo podatke o tome da je neprijatelj sa zapadnog fronta
privukao četiri tenkovske divizije i pet-šest pješadijskih divizija i da te
jedinice prebacuje na istočni front. Istodobno neprijatelj nastavlja
prebacivanje jedinica iz Pribaltika i Istočne Pruske.
Očito je da će neprijatelj i idućih šest-sedam dana jedinice iz
Pribaltika i Istočne Pruske koncentrirati na liniji Schwedt-Stargard-
Neustettin radi zaštite Pomeranije, da nas ne pusti do Stettina i da nam
ne dopusti izlazak na Pomeranski zaljev.
Grupu jedinica koja se prebacuje sa zapada neprijatelj će očito
koncentrirati u rajonu Berlina sa zadatkom da brane prilaze Berlinu.
2. Zadaci jedinica fronta: u idućih šest dana aktivnim djelovanjem
učvrstiti postignuti uspjeh, privući sve zaostale jedinice, popuniti
rezerve – gorivo do dva punjenja, municije oko dva borbena kompleta
i munjevitim naletom 15-16. veljače osvojiti Berlin.
Za učvršćenje postignutog uspjeha, to jest od 4. do 8. veljače
potrebno je:
a) 5, 8, 69, 33. armija osvajaju mostobrane na zapadnoj obali
rijeke Odre. Pri tome je poželjno da 8. gardijska i 69. armija imaju
jedan zajednički mostobran između Küstrina i Frankfurta. Ako se
uspije, bilo bi dobro da se spoje mostobrani 5. i 8. armije;
 b) 1. armija poljske vojske, 47, 61, 2. oklopna armija i 2. konjički
korpus moraju odbaciti neprijatelja iza linije Ratzebur-Falkenburg-
Stargard-Altam-rijeka Odra. Nakon toga, ostavivši zaštitu dok ne
stignu armije Drugog bjeloruskog fronta, izvršiti pregrupiranje na
rijeci Odri radi proboja;
c) 7-8. veljače treba završiti likvidaciju neprijateljske grupacije u
rajonu Poznan-Schneidemuhl (Pila); d) sredstva pojačanja za proboj
ostaju uglavnom ona koja sada imaju armije;
e) tenkovske jedinice i samohodna artiljerija moraju do 10.
veljače završiti tekuće i srednje popravke i materijalni dio dovesti u
stroj;
f) avijacija mora završiti razvijanje i mora imati najmanje šest
punjenja goriva na aerodromima;
g) pozadine fronta, armija i jedinica moraju do 9-10. veljače biti
potpuno spremne za odlučujuću etapu operacije.
Žukov
Malinjin«.68
Teljegin

Međutim, kako sam već spomenuo, početkom veljače prijetila je

ozbiljna opasnost protuudara sa strane istočne Pomeranije u bok i
pozadinu glavne grupacije Fronta. Evo što je o tome izjavio njemački
feldmaršal Keitel:
– U veljači-ožujku bilo je predviđeno da se izvrši protuofenziva
protiv jedinica koje su nastupale na Berlin iskoristivši za to
pomeranski mostobran. Planiralo se da će jedinice Grupe armija
»Visla« koje su se sakrivale u rajonu Grudzöntz, probiti ruski front i
prodrijeti kroz doline rijeke Warte i Netze (Noteć) iz pozadine na
Küstrin (Kostrzyn).

68
Arhiv MO SSSR, f. 233, op. 2307, d. 194,11. 111-113.
 Tu zamisao potvrđuje i general-pukovnik Guderian. U svojoj
knjizi »Sjećanja vojnika« on piše: »Njemačka komanda namjeravala
je nanijeti snažan protuudar snagama grupe armija munjevitom
brzinom dok Rusi nisu na front dovukli velike snage ili dok nisu
odgonetnuli naše namjere.«
Citiranje svjedočanstva vojnih rukovodilaca fašističke Njemačke
najbolji su dokaz da je opasnost sa strane istočne Pomeranije bila
realna. Međutim komanda Prvog bjeloruskog fronta pravodobno je
poduzela potrebne mjere da se aktivno suprotstavi neprijatelju.
Početkom veljače u međurječju Odre i Visle djelovale su 2. i 11.
njemačka armija koje su imale 22 divizije, među njima četiri
tenkovske i dvije motorizirane divizije, pet brigada i osam borbenih
grupa. Prema podacima naših izviđača pritjecanje snaga u taj rajon se
nastavljalo.
Osim toga u rajonu Stettina (Szczecina) nalazila se 3. oklopna
armija koju je njemačko-fašistička komanda mogla iskoristiti i na
berlinskom pravcu i za pojačanje istočnopomeranske grupacije (što se
stvarno i dogodilo).
Da li je sovjetska komanda mogla riskirati i nastaviti ofenzivu
glavnim snagama Fronta na Berlin u uvjetima kad je sa sjevera prijetila
veoma ozbiljna opasnost?
V. I. Čujkov piše: »... što se tiče rizika, u ratu se često mora ići na
nj, ali u danom slučaju rizik je bio sasvim opravdan. U vislo-odranskoj
operaciji naše su jedinice već prešle više od 500 kilometara i od Odre
do Berlina ostalo je samo 60-80 kilometara«.1
Dakako, ta se opasnost mogla zanemariti i pustiti obje oklopne
armije i tri do četiri mješovite armije direktno na Berlin i stići do njega.
Ali neprijatelj bi udarom sa sjevera lako probio našu zaštitu, izašao na
prijelaze Odri i doveo jedinice Fronta u rajonu Berlina u veoma težak
položaj.
Iskustvo rata pokazuje da treba riskirati, ali ne treba pretjerivati.
U tom je smislu poučan primjer ofenziva Crvene armije na Varšavu
1920. kad je neosigurano i nepromišljeno napredovanje jedinica
Crvene armije mjesto uspjeha dovelo do teškog poraza našeg
Zapadnog fronta.
»Ako objektivno ocijenimo snagu grupacije jedinica hitlerovaca
u Pomeraniji – piše V. I. Čujkov – uvjerit ćemo se da je svaka opasnost
našoj udarnoj grupaciji na berlinskom pravcu mogla biti potpuno
lokalizirana jedinicama Drugog bjeloruskog fronta.«69
Stvarnost pobija tu tvrdnju.
Na početku se planiralo da zadatak razbijanja neprijatelja u
istočnoj Pomeraniji moraju izvršiti upravo snage Drugog bjeloruskog
fronta, ali njih ni izdaleka nije bilo dovoljno. Ofenziva Drugog
bjeloruskog fronta koja je počela 10. veljače razvijala se veoma sporo.
U deset dana njegove su jedinice uspjele napredovati samo 50-70
kilometara.
Istodobno je neprijatelj u rajonu južno od Stargarda poduzeo
protuudar, čak je uspio potisnuti naše jedinice i napredovao je u
južnom pravcu za 12 kilometara.
Ocjenjujući stvorenu situaciju Glavni stan Vrhovne komande
odlučio je da radi likvidacije hitlerovaca u istočnoj Pomeraniji, čije su
snage u to vrijeme porasle do 40 divizija, privuče četiri mješovite i
dvije oklopne armije Prvog bjeloruskog fronta.
Kako je poznato, borbene akcije dvaju frontova u razbijanju
istočnopomeranske grupe završene su tek potkraj ožujka. Eto kako je
to bio tvrd orah!
V. I. Čujkov smatra da su za ofenzivu na Berlin u veljači Prvi
bjeloruski i Prvi ukrajinski front mogli odvojiti osam do deset armija,
od toga tri do četiri oklopne armije.70
Ni s time se ne mogu složiti. Početkom veljače od osam armija i
dviju oklopnih Prvog bjeloruskog fronta na berlinskom pravcu ostale
su samo četiri nekompletirane armije (5. udarna, polovica 8. gardijske,
69. i 33). Ostale snage Fronta morali smo okrenuti prema istočnoj
Pomeraniji kako bismo razbili pomeransku grupaciju.

69
»Novaja i novejšaja istorija«, br. 2, 1965. str. 7.
70
»Novaja i novejšaja istorija«, br. 2, 1965., str. 7.
 Što se tiče Prvog ukrajinskog fronta, on je od 8. do 24. veljače
vodio ofenzivu sjeverozapadno od Breslaua (Wroclawa). U operaciji
su sudjelovale glavne snage fronta (četiri armije, dvije oklopne i 2.
zrakoplovna armija). Neprijatelj je privukao znatne snage i pružao
uporan otpor.
U 17 dana nastupanja jedinice Prvog ukrajinskog fronta
napredovale su – 100 kilometara i izašle na rijeku Nisu. Nisu uspjeli
pokušaji da je forsiraju i razviju nastupanje na zapad pa su jedinice
fronta prešle u obranu na istočnoj obali rijeke.
Treba također uzeti u obzir da su u toku vislo-odranske operacije
naše jedinice imale ozbiljne gubitke.
Prvoga veljače brojčano stanje pješadijskih divizija prosječno je
iznosilo oko 5500 ljudi, a u 8. gardijskoj od 3800 do 4800 ljudi. U
dvije oklopne armije imali smo 740 tenkova (u tenkovskim brigadama
prosječno oko 40, a u mnogima 15-20 tenkova). Takva je situacija bila
i na Prvom ukrajinskom frontu.
Osim toga tvrđava i grad Poznan koji se nalazio daleko u pozadini
fronta još je bio u rukama neprijatelja i do 23. veljače nisu ga zauzele
jedinice kojima je osobno zapovijedao V. I. Čujkov.
Na kraju, ne treba zaboraviti ni materijalno osiguranje jedinica
koje su za 20 dana ofenzive napredovale više od 500 kilometara.
Prirodno, pri tako visokom tempu kretanja pozadina je zaostala i
jedinicama su bila potrebna materijalna sredstva, naročito gorivo.
Avijacija se također nije mogla prebazirati, jer su u to vrijeme svi
poljski aerodromi bili raskvašeni od kiše.
V. I. Čujkov, koji nije analizirao svu složenost pozadinske
situacije u tim uvjetima, piše:
»I da su Glavni stan i štabovi frontova organizirali potrebno
snabdijevanje i uspjeli na vrijeme do Odre dostaviti potrebnu količinu
municije, goriva i hrane, da se avijacija uspjela prebaciti na aerodrome
blizu Odre i da su pontonsko-mostogradne jedinice osigurale
prebacivanje jedinica preko Odre, naše bi četiri armije – 5. udarna, 8.
gardijska, 1. i 2. oklopna – početkom veljače mogle razviti daljnje
napredovanje na Berlin i prošavši još osamdeset do sto kilometara
završile bi tu divovsku operaciju osvajanja njemačkog glavnog grada
s marša.«71
Razmišljanje o tako važnom predmetu s tako mnogo pozivanja
na »da su« ne može se smatrati ozbiljnim čak ni za pisca memoara. Ali
već samo priznanje V. I. Čujkova da je snabdijevanje išlo slabo, da su
avijacija i pontonsko-mostogradne jedinice zaostale, svjedoči o tome
da bi pod takvim uvjetima poduzimanje odlučne ofenzive na Berlin
bila najčistija avantura.
Prema tome, u veljači 1945. ni Prvi ukrajinski front, ni Prvi
bjeloruski front nisu mogli provoditi berlinsku operaciju.
V. I. Čujkov piše: »Dana 4. veljače komandant Prvog bjeloruskog
fronta sazvao je na savjetovanje u štab 69. armije, kamo je i on došao,
komandante armija Berzarina, Kolpakčija, Katukova, Bogdanova i
mene. Sjedeći za stolovima mi smo već raspravljali o planu ofenzive
na Berlin, kad se čuo telefonski poziv na aparatu direktne telefonske
veze. Sjedio sam sasvim blizu i dobro sam čuo razgovor. Zvao je
Staljin. Pitao je Žukova gdje se nalazi i što radi. Maršal je odgovorio
da je sazvao komandante armija u štabu armije Kolpakčija i zajedno s
njima razrađuje plan ofenzive na Berlin.
Saslušavši izvještaj, Staljin je odjednom potpuno neočekivano,
kako sam ja shvatio, za komandanta Fronta tražio da prekine to
planiranje i da se prihvati razrađivanja operacije razbijanja
hitlerovskih jedinica Grupe armija »Visla« koje se nalaze u
Pomeraniji.«72
Ali takvo savjetovanje 4. veljače u štabu 69. armije nije održano.
Prema tome, nije bilo ni razgovora preko direktne telefonske veze s J.
V. Staljinom o kojem piše V. I. Čujkov.
Dana 4-5. veljače bio sam u štabu 61. armije koja se razvijala na
desnom krilu fronta u Pomeraniji radi djelovanja protiv pomeranske
neprijateljske grupacije. Na tom mitskom savjetovanju nije mogao biti

71
»Oktjabr«, br. 4, 1964., str. 128-129.
72
»Nova i novejša istorija«, br. 2, 1965., str. 6-7.
ni komandant 1. gardijske oklopne armije M. E. Katukov jer je prema
direktivi fronta od 2. veljače 1945. br. 00244 ujutro 3. veljače
pregrupirao jedinice armije s Odre u rajon Friedeberg-Berlinchen-
Landsberg.73
Komandant 2. gardijske oklopne armije general S. I. Bogdanov
također nije mogao biti na savjetovanju jer je bio bolestan (u to vrijeme
dužnost komandanta armije obavljao je general A. I. Radzijevski). A i
sam V. I. Čujkov bio je 3. veljače u gradu Poznanju odakle mi je
javljao o toku borbi za tvrđavu i grad.74
Očito je pamćenje iznevjerilo V. I. Čujkova.
Treba napomenuti da je u tom razdoblju na Odru 8. gardijska
armija V. I. Čujkova izašla samo sa 50 posto sastava svojih jedinica.
Ostale su se snage do 23. veljače borile za Poznan.
Nakon pregrupacije jedinica fronta u Pomeraniji, na Odri u
pravcu Berlina ostale su tri i pol armije, a situacija se ovdje od prvih
dana veljače počela komplicirati: 2. i 3. veljače njemačka avijacija
neprekidno je bombardirala borbene položaje 5. udarne armije N. E.
Berzarina na osvojenom mostobranu kod rijeke Odre. Tih je dana
neprijateljska avijacija izvršila više od 5000 letova – jedinice 5. udarne
grupe pretrpjele su ozbiljne gubitke.
Neprijatelj je pošto-poto nastojao likvidirati mostobran u rajonu
Küstrina. Ovdje su se protiv mostobrana pojavile njegove nove
jedinice koje su prebačene s drugih frontova. Komandant 5. udarne
armije N. E. Berzarin molio je da pojačamo djelovanje naše avijacije.
Ali ona zbog lošeg vremena nije mogla nanositi aktivne udare.
Evo jedan od mojih brzojava vojnom svjetu 5. udarne armije iz
kojeg se može vidjeti kakva je bila situacija:

»Vojnom savjetu 5. udarne armije, komandantima korpusa i

komandantima divizija 5. udarne armije.
73
Arhiv MO SSSR, f. 233, op. 2307, d. 194, 1. 92.
74
Arhiv MO SSSR, f. 233, op. 2307, d. 194,1. 100-101.
 5. udarna armija ima naročito odgovoran zadatak da zadrži
osvojeni mostobran na zapadnoj obali rijeke Odre i da ga proširi u
frontu bar 20 kilometara i 10-12 kilometara u dubinu.
Molim sve da shvatite povijesnu odgovornost za izvršenje
dobivenog zadatka i da svojim ljudima to objasnite tražeći od jedinica
izuzetnu izdržljivost i hrabrost.
Na žalost, za sada vam ne možemo pomoći avijacijom, jer su svi
aerodromi raskvašeni i avioni ne mogu uzletjeti. Neprijatelj uzlijeće s
berlinskih aerodroma koji imaju betonske piste. Preporučujem:
1. ukopati se duboko u zemlju;
2. organizirati masovnu protuavionsku vatru;
3. prijeći na noćne akcije, svaki put napadati s ograničenim
ciljem;
4. danju odbijati neprijateljske juriše.
Proći će dva do tri dana i neprijatelj će malaksati.
Vama i jedinicama kojima rukovodite želim povijesno važan
uspjeh koji ne samo da možete osigurati već ste ga i dužni osigurati.
Žukov.«75

V. I. Čujkov tvrdi da je on prvi na vojnonaučnoj konferenciji u

Berlinu 1945. postavio pitanje zauzimanja Berlina u veljači 1945, ali
tada to pitanje nije dobilo potrebnu težinu.76
Stvarno, to je pitanje postavljeno na konferenciji, ali ga nije
postavio V. I. Čujkov, već predstavnik Generalštaba general-major S.
M. Jenjukov. V. I. Čujkov, koliko se sjećam i kako se to vidi iz
stenograma77 njegova govora, o tom pitanju nije rekao ni riječ.
Ali vratimo se događajima iz ožujka 1945.

75
Arhiv MO SSSR, f. 233, op. 2307, d. 194,11. 100-101.
76
»Novaja i novejšaja istorija«, bn 2, 1965, str. 7.
77
Arhiv MO SSSR, f. 14, op. 11603, d. 162, 11. 73-95.
 Drugi i Prvi bjeloruski front završili su istočnopomeransku
operaciju u toku koje je tamošnja neprijateljska grupacija bila potpuno
razbijena i potkraj ožujka cijela istočna Pomeranija bila je u našim
rukama. Prvi ukrajinski front izvršio je u veljači-ožujku dvije operacije
u Šleskoj i potkraj ožujka je krenuo uz rijeku Nisu poravnavši se s
jedinicama Prvog bjeloruskog fronta koje su ranije izbile na rijeku
Odru.
Tako je završetkom operacije Visla-Odra bio oslobođen znatan
dio Poljske, a borbene operacije prenesene su na teritorij Njemačke.
Razbijeno je i uništeno 60 njemačkih divizija. Da bi stvorila nov front
obrane na berlinskom pravcu, njemačka je komanda morala ovamo
prebaciti više od 29 divizija i četiri brigade koje su skinute s drugih
sektora sovjetsko-njemačkog fronta i sa zapadnog i talijanskog fronta.
Ofenziva sovjetskih jedinica od Visle do Odre sjajan je primjer
veoma velike strategijske ofenzivne operacije koja se bez ikakva
zastoja razvijala s prosječnim dnevnim tempom od 25-30 kilometara,
a u nekim danima čak do 70 kilometara.
Takva brzina dostignuta je prvi put u toku velikog domovinskog
rata.
Velik zamah strategijske operacije, njena brzina bili su u prvom
redu uvjetovani općom situacijom na frontu, visokim borbenim duhom
sovjetskih jedinica, daljnjom promjenom odnosa snaga u našu korist i
stalnim rastom borbene i operativno-strategijske vještine.
Glavna uloga u razvitku ofenzive na frontovima nakon proboja
neprijateljske obrane pripadala je oklopnim armijama, posebnim
oklopnim i mehaniziranim korpusima koji su u suradnji s avijacijom
predstavljali brzu pokretnu grupu ogromne snage što se uklinjavala i
krčila put za druge armije.
Kad su oklopne armije i mehanizirani korpusi ušli u proboj,
razvijali su nastupanje uz puno naprezanje snaga ne dajući neprijatelju
predah ni danju ni noću. Snažni prednji odredi nanosili su duboke
udare i istodobno nisu stupali u dugotrajne borbe s pojedinim
neprijateljskim grupama.
 Oklopne armije i posebni oklopni korpusi u uskoj suradnji s
avijacijom brzim su udarima drobili neprijateljski front, prodirali na
prometnice njegovih jedinica, zauzimali prijelaze i raskršća putova,
sijali paniku i dezorganizirali neprijatelja.
Duboko prodiranje oklopnotenkovskih jedinica u neprijateljsku
pozadinu nije dopuštalo njemačko-fašističkim jedinicama da se za
obranu koriste većinom ranije pripremljenih linija. Nakon proboja
utvrđenih linija u rajonu Visle neprijatelj nije sve do izlaza u rajon
Poznana praktički ni na jednoj ranije pripremljenoj liniji uspio
organizirati čvrstu obranu.
Plan dezorijentacije neprijatelja koji je razradila sovjetska
komanda u operaciji Visla-Odra ostvaren je u cijelosti i zbog toga je
postignuto operativno-taktičko iznenađenje. Postoje brojne izjave
zarobljenih oficira i vojnika koje svjedoče da njemačka komanda prije
naše ofenzive nije znala prave namjere naših jedinica.
Evo nekih od tih izjava.
Kapetan Petzold je izjavio:
– Uvjeren sam da čak 14. i 45. njemačka komanda još nije znala
pravac glavnog ruskog udara. Također se nije znalo kolikim snagama
nastupaju Rusi.
Poručnik Wissenger je izjavio:
– Prema iskustvu prošlih godina bili smo uvjereni da će Rusi i te
godine izvršiti zimsku ofenzivu. S time je računala i njemačka
komanda. Međutim početak ruske ofenzive pokazao je u svakom
slučaju da naša komanda nije predpostavljala ni zamah te ofenzive ni
njen osnovni pravac.
Poručnik Kosfeld je izjavio:
– Njemačka komanda očekivala je rusku ofenzivu potkraj
prosinca 1944. Nakon toga su oficiri mnogo puta tvrdili da će ofenziva
početi do 15.1.1945, ali točan rok nam nije bio poznat.
Dakako, neprijatelj je nervozno reagirao na svaki naš pucanj.
Očekivao je naš udar, premda nije imao predodžbu o snazi pripremane
ofenzive i sigurno je računao da će ona početi s mostobrana. Jer, valjda
će se teško naći netko tko će nastupati velikim snagama forsirajući
tako veliku i tako široku rijeku kao što je Visla i da prvu etapu
operacije učini dugotrajnom. Istina, i kod nas je bilo sličnih prijedloga
nekih operatora fronta. Oni su smatrali da se pred mostobranima nalazi
dubokoešelonirana obrana, a da se izvan mostobrana po rijeci Visli
nalaze samo neprijateljske zaštitnice.
Ali prihvaćanje takve varijante značilo je da se ide na forsiranje
kilometar široke rijeke u potpuno nepovoljnim uvjetima, a da pri tome
nema mogućnosti da se odmah u borbu uvedu tenkovi kao najvažnije
sredstvo proboja. U tom slučaju nisu mogle biti brzo prebačene
pokretne jedinice i osnovna masa artiljerije kako bi se osigurao brz
razvitak ofenzive.
Sigurno je da je nastupanje s mostobrana bilo veoma teško:
neprijatelj nam je svojom artiljerijom i avijacijom mogao nanijeti
velike gubitke. Ali mi smo već imali pripremljenu snažnu
protuartiljerijsku vatru i udar avijacije.
U materijalnom pogledu operacija Visla-Odra bila je dobro
pripremljena, a pozadinske organizacije fronta i armija izvanredno su
izvršile svoj zadatak.
Međutim pri prodoru naših jedinica na mezericku utvrđenu liniju
kod Miedzyrzecza i na takozvani pomeranski bedem, kod armija su se
počeli osjećati zastoji u dovoženju goriva, maziva i municije što se
najviše trošilo. To se dogodilo zbog niza razloga, u prvom redu zbog
toga što smo nastupali dva puta brže nego se predviđalo. Pozadinske
komunikacije razvukle su se na stotine kilometara, a željezničke pruge
u to vrijeme nisu radile jer su bile razorene i nije bilo željezničkih
mostova preko Visle.
Na temelju informacija vrhovnog komandanta i Generalštaba
znao sam da su u toku siječnja, veljače i ožujka jedinice četvrtog
ukrajinskog fronta vršile ofenzivu u Karpatima surađujući s
jedinicama Prvog ukrajinskog fronta u rješavanju postavljenih
zadataka.
Jedinice Drugog i Trećeg ukrajinskog fronta vodile su u siječnju,
veljači i u prvoj polovici ožujka 1945. obrambene borbe odbijajući
udare njemačko-fašističkih jedinica koje su nastojale da ih bace preko
Dunava, da deblokiraju svoju grupaciju opkoljenu u Budimpešti i da
tako učvrste mađarski sektor fronta.
U toku napornih borbi jedinice Drugog i Trećeg ukrajinskog
fronta nanijele su ozbiljan poraz udarnim neprijateljskim grupacijama,
odbile su sve njihove pokušaje da prodru do Dunava i sredinom ožujka
stvorile su uvjete da prijeđu u ofenzivu na pravcu Beča.
Od 16. ožujka do 15. travnja jedinice Drugog i Trećeg
ukrajinskog fronta izvršile su ofenzivnu operaciju na Beč, u toku koje
su razbile više od 30 divizija Grupe armija »Jug«.
Sredinom travnja naše su jedinice od njemačko-fašističkih
jedinica potpuno očistile Mađarsku, znatan dio Čehoslovačke, ušle su
u Austriju, oslobodile Beč i otvorile put u centralne rajone
Čehoslovačke. Njemačka je definitivno izgubila izvore nafte u
Mađarskoj, Austriji i mnoga poduzeća za proizvodnju oružja i ratne
tehnike.
Zbog operacija Drugog i Trećeg ukrajinskog fronta u siječnju-
travnju 1945. južno krilo strategijskog fronta sovjetskih jedinica
poravnalo se s frontovima koji su djelovali na berlinskom pravcu.
Izašavši na istočnu obalu Odre i Niše od Baltičkog mora do Görlitza i
osiguravši krila, sovjetske jedinice zauzele su povoljne polazne linije
za konačno razbijanje berlinske neprijateljske grupacije i juriš na
Berlin.
Na lijevom krilu sovjetsko-njemačkog fronta naše su jedinice,
izašavši u rajon Beča i južnije, zauzele povoljne položaje za nastupanje
u dubinu Austrije i južne rajone Njemačke.
Na zapadnom frontu oružane snage naših saveznika u veljači-
ožujku forsirale su Rajnu, opkolile znatnu grupaciju njemačko-
fašističkih jedinica u Ruhru. Dana 17. travnja kapitulirala je opkoljena
rurska grupacija njemačko-fašističkih jedinica.
Zbog razbijanja osnovnih snaga njemačkih jedinica na sovjetsko-
njemačkom frontu i izlaza saveznika preko Rajne nad fašističkom
Njemačkom nadvila se neizbježna katastrofa. Njemačka više nije
imala snaga da produži oružanu borbu. Kraj rata bio je blizak i u našim
odnosima sa saveznicima oštro se postavio niz političkih pitanja. I to
nije bilo slučajno.
Prijašnju sporost u djelovanju američko-engleske komande
zamijenila je velika užurbanost. Vlade Britanije i SAD požurivale su
komandu ekspedicijskih snaga u Evropi i tražile da što brže napreduju
u centralne rajone Njemačke kako bi ih zaposjele prije nego što onamo
dođu sovjetske jedinice.
Dana 1. travnja 1945. W. Churchill je pisao F. Rooseveltu:
»... Ruske armije će bez sumnje osvojiti cijelu Austriju i ući u
Beč. Ako zauzmu i Berlin, neće li se u njihovu svijest isuviše jako
urezati utisak da su oni dali daleko najveći doprinos našoj zajedničkoj
pobjedi i neće li ih to dovesti u raspoloženje koje će u budućnosti
izazvati ozbiljne i opasne teškoće? Zbog toga smatram da s političkog
stajališta moramo u Njemačkoj napredovati što dalje na istok i da
svakako treba da zauzmemo Berlin ako se nađe u granicama našeg
dosega.«78
Kako sam kasnije doznao, komanda engleskih jedinica, a isto
tako mnogi američki generali, poduzimali su sve kako bi zauzeli Berlin
i teritorij sjeverno i južno od njega.
U toku istočnopomeranske operacije, čini mi se 7. ili 8. ožujka,
morao sam na poziv vrhovnog komandanta hitno odletjeti u Glavni
stan.
Ravno s aerodroma uputio sam se na daču J. V. Staljina gdje se
nalazio jer je bio nešto bolestan.
Postavivši mi nekoliko pitanja o situaciji u Pomeraniji i na Odri i
saslušavši moj izvještaj, vrhovni komandant je rekao:
– Idemo da malo protegnemo noge, ionako sam se ukočio. – U
cijelom njegovu držanju, pokretima i govoru osjećao se velik fizički
umor. Za četiri godine rata J. V. Staljin se veoma umorio. Sve vrijeme
radio je napeto, malo je spavao, teško je proživljavao neuspjehe,

78
W. Churchill. The World War, v. VI, p. 407.
naročito 1941-1942. Sve se to moralo odraziti na njegovu živčanom
sistemu i zdravlju.
Za vrijeme šetnje J. V. Staljin mi je odjednom počeo pričati o
svojem djetinjstvu.
Tako je u razgovoru prošao najmanje jedan sat. Onda je rekao:
– Idemo na čaj, moramo još o mnogočemu razgovarati.
Kad smo se vraćali, upitao sam ga:
– Druže Staljine, odavno sam vas htio pitati o vašem sinu Jakovu.
Zar nema vijesti o njegovoj sudbini?
Nije mi odmah odgovorio. Prošavši dobrih sto koraka rekao je
potištenim glasom:
– Jakov se neće izvući iz zarobljeništva. Fašisti će ga strijeljati.
Prema dobivenim informacijama drže ga izolirano od drugih
zarobljenika i nagovaraju ga da izda domovinu.
Zašutjevši trenutak, odlučno je dodao:
– Ne, Jakov će radije umrijeti nego izdati domovinu.
Osjećalo se kako duboko pati zbog sina. Sjedeći za stolom dugo
je šutio ne dirajući jelo.
Zatim je, kao da nastavlja svoja razmišljanja, tužno rekao:
– Kako je grozan rat. Koliko je odnio naših života. Bit će
vjerojatno malo obitelji, a da nisu izgubile nekog svoga. Takvo
iskušenje mogli su hrabro podnijeti samo sovjetski ljudi, očeličeni u
borbi, silni duhom, odgojeni komunističkom partijom.
J. V. Staljin ispričao mi je o konferenciji u Jalti. Razumio sam da
je zadovoljan njenim rezultatima, veoma se lijepo izražavao o
Rooseveltu. Rekao je da je kao i prije tražio od saveznika da njihove
jedinice prijeđu u ofenzivu kako bi se što brže dotukla fašistička
Njemačka. Naše su se jedinice za Krimske konferencije nalazile na
Odri, vodile su teške borbe u istočnoj Pruskoj, u Pribaltiku, u
Mađarskoj i drugim područjima. Vrhovni komandant je tražio da
savezničke jedinice koje su se nalazile 500 kilometara daleko od
Berlina prijeđu u ofenzivu. Sporazum je postignut i od tada se mnogo
poboljšala koordinacija ratujućih zemalja.
Vrhovni komandat mi je detaljno objasnio sporazum saveznika o
upravljanju Njemačkom nakon kapitulacije, o »kontrolnom
mehanizmu« u Njemačkoj, o tome na koje će okupacijske zone biti
podijeljen teritorij Njemačke i do koje linije moraju napredovati
savezničke, a do koje sovjetske jedinice.
Nije se doticao detalja organizacije »kontrolnog mehanizma u
Njemačkoj« i vrhovne vlasti u Njemačkoj. O tome sam dobio
instrukcije mnogo kasnije.
Bio je postignut potpun sporazum o budućim državnim
granicama Poljske – te su granice morale ići po Odri i Nisi (zapadnoj).
Ali nastali su veliki nesporazumi o sastavu buduće poljske vlade.
– Churchill želi da se Sovjetskim Savezom graniči buržoaska
Poljska koja nam je tuđa, i mi to ne možemo dopustiti – rekao je J. V.
Staljin. – Želimo da jednom zauvijek imamo prijateljsku Poljsku, a to
želi i poljski narod.
Malo kasnije je dodao:
– Churchill svom snagom gura Mikolajčika koji je više od četiri
godine sjedio u Engleskoj. Poljaci neće prihvatiti Mikolajčika. Već su
izabrali...
Ušao je A. N. Poskrjobišev i dao J. V. Staljinu neke dokumente.
Brzo ih pogledavši vrhovni komandant mi je rekao:
– Idite u Generalštab i zajedno s Antonovim pogledajte proračune
o berlinskoj operaciji, a sutra u 13 sati naći ćemo se ovdje.
Ostatak dana i dobru polovicu noći A. I. Antonov i ja prosjedili
smo u mom kabinetu. I on mi je ispričao mnogo zanimljivosti o
konferenciji u Jalti.
Još smo jedanput pregledali osnovne skice plana i proračune za
provođenje berlinske strategijske operacije u kojoj su morala
sudjelovati tri fronta. Kako se o tome u Glavnom stanu i Generalštabu
mnogo puta govorilo, mi smo izvršili samo ispravke koje su bile
potrebne zbog zavlačenja operacije u istočnoj Pruskoj, u rajonu
Danziga i u Baltiku.
Idućeg jutra vrhovni komandant je telefonirao A. I. Antonovu i
rekao mu da dođemo k njemu u 20, a ne u.13 sati. '
Uvečer u raspravi o berlinskoj operaciji sudjelovali su mnogi
članovi Državnog komiteta za obranu. Referirao je A. I. Antonov.
Vrhovni komandant odobrio je sve naše prijedloge i naredio da
se frontovima izdaju potrebne direktive o svestranoj pripremi
odlučujuće operacije na berlinskom strategijskom pravcu.
 DVADESET PRVO POGLAVLJE
Berlinska operacija

Berlinska operacija kao završna operacija drugog svjetskog rata

u Evropi zauzima naročito mjesto. Prilikom zauzimanja Berlina
definitivno su riješena najvažnija vojnepolitička pitanja od kojih je
mnogo zavisilo poslijeratno uređenje Njemačke i njeno mjesto u
političkom životu Evrope.
Spremajući se za posljednju borbu s fašizmom sovjetske oružane
snage strogo su polazile od politike dogovorene sa saveznicima, to jest
od bezuvjetne kapitulacije Njemačke u vojnoj, ekonomskoj i u
političkoj oblasti. U toj etapi rata naš je glavni cilj bio: potpuno
likvidirati fašizam u društvenom i državnom uređenju Njemačke i
podvrgnuti najstrožoj odgovornosti sve glavne nacističke zločince
zbog njihovih zvjerstava, masovnih ubojstava, razaranja i tlačenja
naroda u okupiranim zemljama, naročito u našoj teško napaćenoj
zemlji.
Zamisao berlinske operacije bila je u Glavnom stanu u osnovi
stvorena u studenome 1944, a precizirala se u procesu operacije Visla-
Odra, u Istočnoj Pruskoj i u Pomeraniji.
Pri razradi plana berlinske operacije vodilo se računa i o
djelovanju ekspedicijskih savezničkih snaga koje su potkraj ožujka –
početkom travnja 1945. u širokom frontu izašle na Rajnu i počele je
forsirati kako bi razvile opću ofenzivu u centralne oblasti Njemačke.
Vrhovna komanda savezničkih snaga za najbliži cilj svojeg
djelovanja postavila je likvidaciju neprijateljske grupacije i
zauzimanje industrijskog područja Ruhra. Zatim je planirala
napredovanje američkih i engleskih jedinica na Elbu u pravcu Berlina.
Istodobno se razvijala operacija američkih i francuskih jedinica u
južnom pravcu radi zauzimanja rajona Stuttgarta, Münchena i prodora
u centralne oblasti Austrije i Čehoslovačke.
 Bez obzira na to što je odlukom konferencije u Jalti sovjetska
zona okupacije bila određena daleko na zapad od Berlina, što su se
sovjetske jedinice već nalazile na Odri i Nisi (60 do 100 kilometara od
Berlina) i što su bile spremne da počnu berlinsku operaciju, engleska
vlada s W. Churchillom na čelu još se nadala da će zauzeti Berlin prije
nego onamo stigne Crvena armija.
I premda između američkih i engleskih političkih i vojnih
rukovodilaca nije postojalo jedinstvo u strategijskim ciljevima u
završnoj etapi rata, sama Vrhovna komanda ekspedicijskih
savezničkih snaga nije se odrekla misli da pri povoljnoj situaciji osvoji
Berlin.
Tako je 7. travnja 1945, informirajući ujedinjeni saveznički štab
o svojoj odluci u vezi sa završnim operacijama, general Dwight
Eisenhower izjavio:
– Ako se nakon osvajanja Leipziga pokaže da se bez većih
gubitaka može krenuti na Berlin, ja ću to učiniti. – I dalje: – Prvi se
slažem s time da se rat vodi radi postizanja političkih ciljeva. I ako
ujedinjeni štab odluči da napori saveznika za zauzimanje Berlina
pretežu na toj pozornici nad čisto vojnim razlozima, vrlo ću rado
ispraviti svoje planove i svoje mišljenje tako da bismo ostvarili takvu
operaciju.
Posljednjih dana mjeseca ožujka J. V. Staljin je preko američke
misije dobio informaciju Eisenhowera o njegovu planu izlaska na
dogovorenu liniju na berlinskom pravcu. Iz tog obavještenja se vidjelo
da engleske i američke jedinice predviđaju da daljnje napredovanje
razviju na sjeveroistok kako bi izašle u rajon Lübecka i na jugoistok
da razbiju neprijatelja na jugu Njemačke.
J. V. Staljin je znao da je hitlerovsko rukovodstvo u posljednje
vrijeme razvilo veliku djelatnost u traženju separatnih sporazuma s
engleskom i američkom vladom. Vodeći računa o bezizlaznom
položaju njemačkih jedinica moglo se očekivati da će hitlerovci
prekinuti otpor na zapadu i američkim i engleskim jedinicama otvoriti
put u Berlin kako ga ne bi predali Crvenoj armiji.
 Dana 27. ožujka 1945. dopisnik agencije Reuter pri 21. armijskoj
grupi Campbell ovako je javljao o napredovanju anglo-američkih
jedinica: »Ne nailazeći na svojem putu na otpor krenule su prema srcu
Njemačke.« Polovicom travnja 1945. američki radio-komentator John
Grower konstatirao je: »Zapadni front stvarno više ne postoji.«
Kakva je zapravo bila »ofenziva« anglo-američkih jedinica u
rajonu Rajne?
Poznato je da su hitlerovci ovdje imali dosta slabu obranu. U
svoje vrijeme, povlačeći se preko Rajne, Nijemci su mogli organizirati
ozbiljan otpor. Međutim to nisu učinili, u prvom redu zbog toga što su
glavne snage bile prebačene na istok protiv sovjetskih jedinica. Čak u
kritičnoj situaciji za rursku grupaciju njemačka Vrhovna komanda na
račun svoje zapadne grupacije pojačavala je front na istoku protiv
sovjetskih jedinica.
Na početku anglo-američke kampanje Nijemci su na zapadu imali
70 divizija, ali toliko oslabljenih da je njihova opća borbena
sposobnost bila jednaka snazi 26 kompletnih divizija. Saveznici su
imali 91 kompletnu diviziju.
Saveznici su imali naročitu nadmoć u avijaciji. Svojim su
avionima praktički u svakom rajonu mogli potpuno ugušiti svaki otpor
i na zemlji i u zraku.
Prema tome, američke i engleske jedinice forsirale su Rajnu u
olakšanim uvjetima i zauzele su je gotovo bez otpora Nijemaca.
Ne čekajući likvidaciju rurske grupacije njemačkih jedinica
Glavna saveznička komanda hitno je bacila osnovne snage na berlinski
pravac kako bi izašla na Elbu.
Iz brojnih razgovora nakon rata s američkim i engleskim
generalima, među njima s Eisenhowerom, Montgomeryjem, Delattre
de Tassignyjem, Clayem, Robertsonom, Smithom i mnogim drugima
vidjelo se da je pitanje o zauzimanju Berlina savezničkim jedinicama
konačno skinuto s dnevnog reda tek kad je na Odri i Nisi snažan udar
artiljerije, minobacača, avijacije i zajednički juriš tenkova i pješadije
sovjetskih jedinica do temelja potresao obranu njemačkih jedinica.
 Kad je u Glavnom stanu dobivena obavijest generala
Eisenhowera o njegovoj odluci da nanese dva udara – na sjeveroistoku
i na jugu Njemačke – i o tome da će se američke jedinice zaustaviti na
dogovorenoj liniji na berlinskom pravcu, J. V. Staljin je izjavio da je
Eisenhower čovjek koji poštuje obaveze što ih je preuzeo. Međutim to
je mišljenje bilo preuranjeno.
Za vrijeme iskrcavanja i ofenzive savezničkih jedinica u
Francuskoj između Generalštaba Crvene armije i vojnih misija SAD i
Engleske postojala je uska veza i često smo izmjenjivali podatke o
dislokaciji neprijateljskih jedinica. Ali kako se približavao kraj rata,
počeli smo dobivati od svojih saveznika podatke koji su bili veoma
daleko od stvarnog stanja stvari.
Slobodan sam citirati pismo načelnika Generalštaba A. S.
Antonova šefu vojne misije SAD u SSSR general-majoru Johnu R.
Deanu.

»Šefu vojne misije SAD u SSSR

general-majoru Johnu D. Deanu

Poštovani generale Deane!

Molim Vas da generala Marshalla izvijestite o ovome:
20. veljače ove godine dobio sam od generala Marshalla obavijest
o tome da Nijemci stvaraju na istočnom frontu dvije grupacije za
protuofenzivu: jednu u Pomeraniji za udar na Torn i drugu u rajonu
Beč-Moravska Ostrava za nastupanje na Lodz. Pri tome je u južnu
grupu morala biti uključena 6. SS oklopna armija. Analogne podatke
dobio sam 12. II od šefa sekcije kopnene vojske engleske vojne misije
pukovnika Brinkmana.
Veoma sam zahvalan generalu Marshallu za informaciju koja
pomaže našim zajedničkim ciljevima, a koju nam je on tako ljubazno
poslao.
 Istodobno smatram za svoju dužnost obavijestiti generala
Marshalla da borbene akcije na istočnom frontu u toku mjeseca ožujka
nisu potvrdile dobivenu informaciju, jer su te borbe pokazale da
osnovna grupacija njemačkih jedinica, uključivši i 6. SS oklopnu
armiju, nije bila koncentrirana u Pomeraniji i u rajonu Moravska
Ostrava, već u rajonu jezera Balaton odakle su Nijemci izvršili napad
kako bi prodrli do Dunava i forsirali ga južno od Budimpešte.
Ta činjenica pokazuje da informacija kojom se koristio general
Marshall nije odgovarala stvarnom toku događaja na istočnom frontu
u mjesecu ožujku.
Nije isključena mogućnost da su neki izvornici te informacije
imali za cilj da dezorijentiraju i anglo-američku i sovjetsku komandu i
da skrenu pažnju sovjetske komande od toga rajona gdje su Nijemci
pripremili glavnu ofenzivu na istočnom frontu.
Bez obzira na izloženo, molim generala Marshalla, ako je
moguće, da mi i dalje šalje vijesti o neprijatelju.
Smatrao sam za svoju dužnost da to saopćenje dostavim na znanje
generalu Marshallu samo zbog toga kako bi on donio odgovarajuće
zaključke s obzirom na izvornika te informacije.
Molim Vas da generalu Marshallu prenesete moje poštovanje i
zahvalnost.
Poštujući Vas general armije Antonov, načelnik Generalštaba
Crvene armije.
30. ožujka 1945.«79

Dana 29. ožujka na poziv Glavnog stana ponovno sam došao u

Moskvu noseći sa sobom plan Prvog bjeloruskog fronta za berlinsku
operaciju. Taj su plan tokom ožujka razrađivali štab i komanda fronta,
a sva principijelna pitanja bila su uglavnom već prije usklađena s

79
Arhiv MO SSSR, f. 40, op. 11549, d. 292,11. 10-11.
Generalštabom i Glavnim stanom. To nam je omogućilo da Vrhovnoj
komandi podnesemo na odobrenje detaljno razrađen plan.
Kasno uvečer istoga dana pozvao me J. V. Staljin u svoj
kremaljski kabinet. Bio je sam. Malo prije završio je sastanak s
članovima Državnog komiteta za obranu.
Pruživši mi šutke ruku po običaju je, kao da nastavlja nedavno
prekinuti razgovor, rekao:
– Njemački front se na zapadu raspao, hitlerovci ne žele poduzeti
ništa da zaustave napredovanje savezničkih snaga. Istodobno na svim
glavnim pravcima protiv nas pojačavaju svoje grupacije. Evo karte,
pogledajte posljednje podatke o njemačkim jedinicama.
Zapalivši lulu, vrhovni komandant je nastavio:
– Mislim da treba očekivati ozbiljnu borbu...
Zatim me upitao kako ocjenjujem neprijatelja na berlinskom
pravcu.
Uzeo sam svoju frontovsku kartu s rasporedom neprijatelja i
položio je pred vrhovnog komandanta. J. V. Staljin je pažljivo
promatrao svu operativno-strategijsku grupaciju njemačkih jedinica na
berlinskom strateškom pravcu.
Prema našim podacima, Nijemci su tu imali četiri armije u čijem
je sastavu bilo najmanje 90 divizija, od toga 14 tenkovskih i
motoriziranih, 37 posebnih pukova i 97 posebnih bataljona.
Kasnije smo utvrdili da se na berlinskom pravcu nalazi najmanje
milijun ljudi, 10.400 topova i minobacača, 1500 tenkova i jurišnih
topova, 3300 borbenih aviona, a u samom Berlinu formiran je osim
toga garnizon od 200.000 ljudi.
– Kada naše jedinice mogu početi ofenzivu? – upitao je J. V.
Staljin.
Referirao sam:
– Prvi bjeloruski front može početi ofenzivu najkasnije za dva
tjedna. Prvi ukrajinski front vjerojatno će također biti spreman do tog
vremena. Prema svim izvještajima, Drugi bjeloruski front zadržat će
se s konačnom likvidacijom neprijatelja u rajonu Danziga i Gdynie do
sredine travnja i neće moći početi ofenzivu preko Odre istodobno s
Prvim bjeloruskim i Prvim ukrajinskim frontom.
– Što možemo – rekao je J. V. Staljin – morat ćemo početi
ofenzivu ne čekajući djelovanje fronta Rokosovskoga. Ako on zakasni
nekoliko dana, nije nikakva nesreća.
Zatim je prišao pisaćem stolu, prelistao nekakve papire i uzeo
jedno pismo.
– Evo pročitajte.
Pismo je bilo od jednog našeg inozemnog simpatizera. U njemu
se javljalo o zakulisnim pregovorima hitlerovskih agenata sa
službenim predstavnicima saveznika, iz čega se jasno vidjelo da su
Nijemci predložili saveznicima da će prekinuti borbu protiv njih ako
oni pristanu na separatni mir, bez obzira na uvjete.
U tom saopćenju također se tvrdilo da su saveznici navodno
odbili tu upornu molbu Nijemaca. Ali to ipak nije isključivalo
mogućnost da Nijemci otvore savezničkim jedinicama putove u
Berlin.
– Što kažete na to? – upitao je J. V. Staljin. I ne čekajući odgovor
dodao je: – Mislim da Roosevelt neće prekršiti dogovor u Jalti, ali
Churchill može ići na sve.
Prišavši ponovno pisaćem stolu telefonirao je A. I. Antonovu i
naredio mu da odmah dođe.
Za petnaest minuta A. I. Antonov je bio u kabinetu vrhovnog
komandanta.
– Kako stoje stvari kod Rokosovskoga?
A. I. Antonov je izvijestio o situaciji u toku borbenih djelovanja
u rajonu Danziga i Gdynie, a nakon toga je vrhovni komandant upitao
o stanju kod A. M. Vasiljevskog u rajonu Koenigsberga.
Aleksej Inoksentjevič izvijestio je o situaciji na Trećem
bjeloruskom frontu.
J. V. Staljin mu je šutke dao da pročita pismo koje je malo prije
pokazao meni.
 A. I. Antonov je rekao:
– Evo još jedan dokaz zakulisnih makinacija koje vode hitlerovci
i engleski vladini krugovi.
Obrativši se A. I. Antonovu vrhovni komandant je rekao:
– Telefonirajte Konjevu i naredite mu da 1. travnja dođe u Glavni
stan s planom operacija Prvog ukrajinskog fronta, a ova dva dana
radite sa Žukovim na općem planu.
Idućeg dana A. I. Antonov me upoznao s projektom strategijskog
plana berlinske operacije u koji je u cjelini bio uključen plan
nastupanja Prvog bjeloruskog fronta. Nakon pažljivog proučavanja
plana berlinske operacije koji je projektirao Glavni stan zaključio sam
da je on dobro izrađen i da potpuno odgovara operativno-strategijskoj
situaciji koja je postojala u tom razdoblju.
Dana 31. ožujka u Generalštab je došao komandant Prvog
ukrajinskog fronta maršal I. S. Konjev koji se odmah uključio u
razmatranje općeg plana berlinske operacije, a zatim je iznio projekt
plana ofenzive Prvog ukrajinskog fronta.
Koliko se sjećam, svi smo tada bili jednodušni u svim
principijelnim pitanjima.
Dana 1. travnja 1945. u Glavnom stanu Vrhovne komande
saslušan je referat A. I. Antonova o općem planu berlinske operacije,
zatim moj referat o planu nastupanja jedinica Prvog bjeloruskog fronta
i referat I. S. Konjeva o planu nastupanja jedinica Prvog ukrajinskog
fronta.
Vrhovni komandant nije se složio sa cijelom linijom
razgraničenja između Prvog bjeloruskog i Prvog ukrajinskog fronta
kako je bila označena na karti Generalštaba. Precrtao je granicu od
Nise do Potsdama i povukao liniju samo do Lubbena (90 kilometara
jugoistočno od Berlina).
I odmah je tada naredio maršalu I. S. Konjevu:
– U slučaju upornog otpora neprijatelja na istočnim prilazima
Berlinu, što će se sigurno dogoditi, i mogućeg zadržavanja ofenzive
Prvog bjeloruskog fronta Prvi ukrajinski front mora biti spreman da
nanese s juga udar na Berlin oklopnim armijama.
Postoje netočne verzije o tome da su 3. i 4. gardijska oklopna
armija bile uvedene u borbu navodno ne odlukom Glavnog stana, već
po inicijativi komandanta Prvog ukrajinskog fronta. Istine radi citirat
ću ovdje što je rekao maršal I. S. Konjev o tom pitanju na sastanku
visokog komandnog sastava Centralne grupe vojske 18. veljače 1946.
kad je još sve bilo svježe u pameti.
»Kad sam 16. travnja oko 24 sata izvijestio da se ofenziva razvija
povoljno, drug Staljin je izdao naređenje: »Kod Žukova ide teško,
okrenite Ribalka i Leljušenka na Zelendorf, sjećate li se, kako smo se
dogovorili u Glavnom stanu.«80
Odlučeno je da ofenziva na Berlin počne 16. travnja ne čekajući
djelovanje Drugog bjeloruskog fronta koji je prema svim točnim
računima mogao početi ofenzivu preko Odre najranije 20. travnja.
U noći na 2. travnja u Glavnom stanu je u mojoj prisutnosti
vrhovni komandant potpisao direktivu Prvom bjeloruskom frontu da
pripremi i provede operaciju radi osvajanja Berlina i naređenje da u
toku 12-15 dana izbije na Elbu.
Odlučeno je da se glavni udar nanese s mostobrana kod Küstrina
snagama četiriju armija i dviju oklopnih. Predviđalo se da se ove
posljednje uvedu u borbu nakon proboja neprijateljske obrane u
zaobilazak Berlina sa sjevera i sjeveroistoka. Drugi ešelon fronta (3.
armija general-pukovnika A. V. Gorbatova) uvest će se u akciju
također na glavnom pravcu.
Projekt direktive Prvom ukrajinskom frontu zbog promjene linije
razgraničenja i naređenja da Front bude spreman da angažira oklopne
armije s juga na Berlin potpisao je vrhovni komandant dan kasnije
pošto su izvršeni potrebni ispravci.
Tom direktivom Prvom ukrajinskom frontu se određivalo:
– razbiti neprijateljsku grupaciju u rajonu Cottbusa i južno od
Berlina;
80
Arhiv MO SSSR, f. CGV, op. 70500, d. 2,11. 145-149.
 – izolirati glavne snage Grupe armija »Centar« i berlinske
grupacije i tako osigurati s juga udar Prvog bjeloruskog fronta;
– za 10-12 dana (ne kasnije) izbiti na liniju Beelitz-Wittenberg i
dalje rijekom Elbom do Dresdena;
– glavni udar fronta nanijeti u pravcu Spremberga;
– 3. i 4. oklopnu armiju uvesti nakon proboja u pravcu glavnog
udara.
Kako je Drugi bjeloruski front još vodio teške borbene operacije
protiv njemačkih jedinica u rajonima jugoistočno od Danziga i
sjeverno od Gdynie, Glavni stan Vrhovne komande donio je odluku da
počne pregrupirati osnovne snage toga fronta na Odru i da najkasnije
od 15. do 18. travnja na sektoru Kolberg-Schwedt one zamijene 1.
poljsku armiju i 61. armiju Prvog bjeloruskog fronta. Za konačnu
likvidaciju neprijateljske grupacije u rajonima Danziga i Gdynie
naređeno je da ondje ostavimo dio snaga Fronta K. K. Rokosovskoga.
Za vrijeme razmatranja u Glavnom stanu općeg plana budućih
operacija na berlinskom pravcu uglavnom su bili određeni ciljevi i
zadaci Drugog bjeloruskog fronta.
Kako je Drugi bjeloruski front počinjao operaciju četiri dana
kasnije, maršal K. K. Rokosovski nije pozvan u Glavni stan na
razmatranje berlinske operacije.
Dogodilo se da je Prvi bjeloruski front morao u prvim najtežim
danima nastupati s otvorenim desnim krilom bez operativno-taktičke
suradnje s jedinicama Drugog bjeloruskog fronta.
Ozbiljno smo vodili računa ne samo o prisilnom zakašnjenju
Drugog bjeloruskog fronta s početkom ofenzive već o onim
poteškoćama na koje će on naići za vrijeme forsiranja Odre u njenom
donjem toku. Ondje rijeka ima dva velika rukava – istočnu i zapadnu
Odru – širine 150-250 metara i dubine do 10 metara. Prema našim
računima Drugi bjeloruski front mogao je dosta brzo forsirati oba
riječna rukava i stvoriti potreban mostobran, ali to može učiniti
najmanje za dva-tri dana. Prema tome, njegovo realno djelovanje
protiv neprijatelja sjeverno od Berlina osjetit će se negdje 23-24.
travnja, to jest kad Prvi bjeloruski front bude morao već jurišati na
Berlin.
Dakako, bilo bi bolje počekati pet-šest dana i berlinsku operaciju
početi istodobno trima frontovima, ali, kako sam već spomenuo, zbog
nastale vojnepolitičke situacije Glavni stan nije mogao odgađati
operaciju.
Ostalo nam je malo vremena do 16. travnja, a mnogo toga smo
još morali hitno provesti. Trebalo je organizirati pregrupiranje,
jedinicama dovesti golemu količinu materijalnih sredstava, ostvariti
veliku svestranu operativno-taktičku i specijalnu pripremu Fronta za
takvu izvanredno važnu i neuobičajenu operaciju kao što je osvajanje
Berlina.
U toku cijelog rata bio sam neposredni učesnik mnogih velikih i
važnih ofenzivnih operacija, ali buduća bitka za Berlin nije se mogla
usporediti ni sa jednom. Jedinice fronta morale su probijati kompaktnu
ešeloniranu zonu snažnih obrambenih linija počevši od same Odre i
završavajući jako utvrđenim Berlinom. Na prilazima Berlinu trebalo
je razbiti veliku grupaciju njemačko-fašističkih jedinica i zauzeti
glavni grad Njemačke za koji će se neprijatelj vjerojatno boriti na život
i smrt.
Razmišljajući o toj operaciji mnogo sam se puta vraćao na
veličanstvenu bitku kod Moskve kad su moćne neprijateljeve horde,
prikupljene na prilazima glavnom gradu, nanosile snažne udare
sovjetskim jedinicama koje su se branile. I kad god sam u sjećanju
prebirao pojedine epizode, analizirao sam propuste ratujućih strana.
Želio sam do u tančine izvući pouku iz te složene bitke kako bih sve
ono najbolje iskoristio za provođenje berlinske operacije i pobrinuo se
da ne pogriješimo.
S berlinskom operacijom završavale su svoj pobjednički put
junačke sovjetske jedinice koje su u borbama prošle tisuće kilometara,
stekle iskustvo u najvećim bitkama, očeličile se u ogorčenim borbama.
Izgarale su od želje da što brže dotuku neprijatelja i završe rat.
Uvečer 1. travnja telefonirao sam iz Moskve načelniku štaba
Fronta general-pukovniku M. S. Malinjinu:
 – Sve je potvrđeno bez naročitih promjena. Imamo malo
vremena. Poduzimajte mjere. Letim sutra.
Te lakonske upute bile su dovoljne da Mihail Sergejevič odmah
započne provoditi sve planirane mjere za pripremu operacija.
U toku rata mi uopće nismo imali priliku da osvajamo tako velike,
jako utvrđene gradove kao što je bio Berlin. Njegova ukupna površina
iznosila je gotovo 900 kvadratnih kilometara. Razvijeni podzemni
objekti omogućavali su neprijateljskim jedinicama široke skrivene
manevre.
Naša izviđačka avijacija šest je puta snimala Berlin, sve prilaze
do njega i obrambene pojaseve. Na temelju snimaka, zaplijenjenih
dokumenata i saslušavanja zarobljenika sastavljale su se detaljne
sheme, planovi, karte kojima su snabdjevene sve jedinice i komandno-
štabne instance, zaključno do četa.
Inžinjerijske jedinice izradile su točnu maketu grada s
predgrađima koja se koristila u proučavanju pitanja povezanih s
organizacijom ofenzive, općeg juriša na Berlin i borbi u centru grada.
Od 5. do 7. travnja veoma su aktivno, stvaralački, održana
savjetovanja i komandna igra na kartama i maketi Berlina. Sudionici
te igre bili su komandanti armija, načelnici štabova armija, članovi
vojnih savjeta armija, načelnik Političke uprave Fronta, komandanti
artiljerije armija i Fronta, komandanti svih posebnih korpusa i
načelnici pojedinih rodova vojske. Prisustvovao je i načelnik pozadine
Fronta koji je savjesno proučio pitanja materijalnog osiguranja Fronta.
Od 8. do 14. travnja izvodile su se detaljnije igre i vježbe u armijama,
korpusima, divizijama i jedinicama svih rodova vojske.
Zbog neobično velike duljine pozadinskih komunikacija Fronta,
a zbog utroška znatnih materijalnih rezervi u istočnopomeranskoj
operaciji pred početak berlinske operacije još nisu bile stvorene
potrebne zalihe. Stvarno su bili potrebni junački napori radnika
pozadine Fronta i armije. I, bili su na visini situacije.
 Pripremajući operaciju svi smo mislili što još treba poduzeti da
bismo što više zbunili i neutralizirali neprijatelja. Tako se rodila ideja
noćnog juriša uz primjenu reflektora.
Odlučeno je da udar počnemo dva sata prije zore. Sto i četrdeset
protuavionskih reflektora moralo je iznenada osvijetliti neprijateljske
položaje i objekte juriša.
Za vrijeme pripreme operacija učesnicima je pokazana efikasnost
djelovanja reflektora. Svi su se izjasnili za njihovu primjenu.
Za vrijeme igre, u procesu razigravanja proboja taktičke
neprijateljske obrane na Odri, ozbiljno je razmotreno pitanje primjene
oklopnih armija. Uzimajući u obzir postojanje jake taktičke obrane na
visovima Seelow odlučeno je da se u bitku uvedu oklopne armije tek
pošto se osvoje ti visovi.
Dakako, svoje proračune nismo temeljili na tome da će s
probojem taktičke obrane naše tenkovske jedinice izbiti na operativni
prostor kao što je bilo u vislo-odranskoj, istočnopomeranskoj i drugim
operacijama. U tim operacijama oklopne su armije odlazile daleko
naprijed i svojim djelovanjem stvarale sve uvjete za brzo napredovanje
drugih armija.
U toku vislo-odranske operacije bilo je na primjer trenutaka kad
se 2. gardijska oklopna armija odvajala od mješovitih armija na
udaljenost do 70 kilometara. Ovdje se to nije predviđalo jer udaljenost
do Berlina u ravnoj liniji nije bila veća od 60-80 kilometara.
Zbog toga se predviđalo ovo: ako snaga udara prvog ešelona
fronta ne bude dovoljna za brzo svladavanje taktičke obrane
neprijatelja i pojavi li se bojazan da će se napredovanje zadržati, uvode
se u borbu obje oklopne armije kako bi se slomila obrana. To će
pojačati udar drugih armija i pomoći završavanje proboja taktičke
neprijateljske obrane u rajonu rijeke Odre i Seelowskih visova.
 Direktivom Glavnog stana predviđeno je da se 1. i 2. oklopna
armija uvedu u borbu za udar na Berlin sa sjeveroistoka i za njegov
zaobilazak sa sjevera. Međutim za vrijeme razvitka operacije i ja i
rukovodeći sastav štaba Fronta ozbiljno smo se zabrinuli za uspješan
proboj neprijateljeve obrane u zoni nastupanja 8. gardijske armije na
glavnom pravcu Fronta, naročito u rajonu jako utvrđenih Seelowskih
visova koji su se nalazili 12 kilometara od prednjeg kraja njemačke
obrane.
A kako je naš desni susjed, Drugi bjeloruski front, počinjao
ofenzivu poslije nas, svako zadržavanje proboja neprijateljske obrane
moglo bi za Front stvoriti veoma nepovoljnu operativnu situaciju. Da
bi Front izbjegao bilo kakvu slučajnost, odlučili smo da 1. gardijsku
oklopnu armiju generala M. E. Katukova izvedemo na polazni položaj
iza 8. gardijske armije V. I. Čujkova s time da ona uđe u akciju u zoni
8. gardijske armije.
Uzevši na sebe odgovornost za promjenu grupacije izložene u
direktivi Glavnog stana, ipak sam smatrao za svoju dužnost da o tome
obavijestim vrhovnog komandanta.
Saslušavši moje objašnjenje J. V. Staljin je rekao:
– Djelujte kako mislite da je potrebno; ondje na samom mjestu
bolje vidite.
Što se u to vrijeme događalo kod neprijatelja?
Njemačka Vrhovna komanda planirala je bitku za Berlin kao
odlučujuću bitku na istočnom frontu. Pokušavajući da digne moral
svojih jedinica, Hitler je u pozivu đti 14. travnja pisao:
»Mi smo predvidjeli taj udar i suprotstavili mu snažan front.
Neprijatelja čeka ogromna snaga artiljerije. Naši gubici u pješadiji
popunjavaju se nebrojenom količinom novih jedinica, kombiniranim
formacijama i jedinicama Volkssturma koje učvršćuju front. Berlin će
ostati njemački...«
Obranu glavnih strategijskih pravaca na istočnom frontu držale
su tri grupe hitlerovskih armija. Grupa armija »Visla« koja se branila
na Odri štitila je prilaze Berlinu sa sjeveroistoka i istoka. Južno je
djelovala centralna grupa armija koja je branila Sasku i prilaze
industrijskim područjima Čehoslovačke sa sjeveroistoka. Grupa
armija »Jug« branila je Austriju i jugoistočne prilaze Čehoslovačkoj.
Grupa armija »Visla« prvobitno je sama pripremala protivudar
jedinicama Prvog bjeloruskog fronta. Međutim, nakon njenog
razbijanja i gubitka pomeranskog mostobrana ostale jedinice su se
povukle preko Odre i započele pojačanu pripremu obrane berlinskog
pravca. Da bi pojačala Grupu armija »Visla«, njemačka je Komanda
nastavila hitno formirati nove jedinice, uglavnom esesovske. Tako su
samo u jednom školskom logoru u rajonu Döberitz za tu grupu armija
u kratkom roku formirane tri divizije.
Obranom neposrednih prilaza Berlinu najprije je rukovodio
Himmler i sva rukovodeća mjesta ovdje predana su esesovskim
generalima. Time je hitlerovska komanda naglasila naročitu
odgovornost trenutka. U ožujku i travnju 1945. na berlinski pravac bilo
je s raznih strana prebačeno devet divizija.
– Da bismo osigurali potrebnu popunu jedinica Istočnog fronta
na početku buduće odlučujuće ruske ofenzive – izjavio je na saslušanju
na Nirnberškom procesu bivši načelnik operativnog štaba njemačke
Vrhovne komande general-pukovnik Jodl – morali smo rasformirati
svu rezervnu armiju, to jest sve pješadijske, tenkovske, artiljerijske i
specijalne rezervne jedinice, vojne škole i njihov osobni sastav baciti
na popunjavanje jedinica.81
Njemačka komanda razradila je detaljan plan obrane berlinskog
pravca. Nadala se u uspjeh obrambene bitke na rijeci Odri koja je
predstavljala strategijski utvrđeni pojas Berlina. U tom cilju učinjeno
je ovo:
9. armija generala Bussea koja je branila grad pojačana je
osobnim sastavom i tehnikom. U njenoj pozadini formirale su se nove
divizije i brigade. Kompletiranje jedinica prve linije dostiglo je gotovo
formacijsko brojno stanje. Naročita se pažnja posvećivala
koncentraciji i upotrebi tenkova i jurišne artiljerije u obrani.

81
Materijali Nirnberškog procesa (пар. autora)
 Od Odre do Berlina stvarao se neprekidan sistem obrambenih
objekata koji se sastojao od niza neprekidnih linija, s nekoliko redova
rovova. Glavni obrambeni pojas imao je pet neprekidnih šanaca.
Neprijatelj je iskoristio niz prirodnih zapreka: jezera, rijeke, kanale,
jaruge. Sva naseljena mjesta bila su pripremljena za kružnu obranu.
U rajonu sjeveroistočno od Berlina formirala se armijska grupa
»Steiner« koja je morala nanijeti udar u bok jedinicama Prvog
bjeloruskog fronta. Ovamo su se prebacivale i elitne jedinice
pomorske pješadije.
Osim toga poduzimale su se »specijalne mjere« za obranu
Berlina. Grad je podijeljen po kružnoj liniji na osam sektora obrane.
Osim njih postojao je i posebni deveti sektor koji je obuhvaćao centar
Berlina, gdje su se nalazile vladine zgrade, Reichs-kancelarija,
Gestapo i Reichstag.
Na neposrednim prilazima gradu izgrađene su tri linije obrane:
vanjska pregradna zona, vanjski obrambeni pojas i unutrašnji
obrambeni pojas. Na gradskim ulicama podignute su velike barikade,
postavljene protutenkovske zapreke, ulične barikade, betonski
bunkeri.
Osnovan je štab za obranu Berlina koji je upozorio stanovnike da
se moraju pripremiti za ogorčene ulične bitke, borbe u kućama, da će
se borba voditi na zemlji i ispod zemlje. Preporučivalo se korištenje
metroa, podzemne kanalizacijske mreže, sredstva veze. U specijalnom
naređenju štaba obrane predlagalo se da se stambene četvrti pretvore
u tvrđave. Svaka ulica, svaki trg, svaka sporedna ulica, kuća, kanal,
most postali su sastavni element opće obrane. Dvije stotine bataljona
Volkssturma formiranih za vođenje uličnih borbi, prolazilo je
specijalnu obuku.
Za pojačanje artiljerijske obrane prilaza Berlinu i samog grada
dovedene su sve snage protuavionske artiljerije. Više od šesto
protuavionskih topova velikog i srednjeg kalibra uključeno je u
protutenkovsku i protupješadijsku obranu grada. Kao vatrene točke
iskorišteni su čak i oni tenkovi koji su bili na popravku, ali su imali
ispravne topove. Ukopavali su ih na raskršćima ulica, kraj željezničkih
mostova. Od članova fašističke omladine »Hitlerjugend« formirani su
odredi lovaca na tenkove. Naoružali su ih Panzerfaustima.82
Na obrani Berlina radilo je više od 400.000 ljudi. U gradu su
koncentrirane odabrane policijske i esesovske jedinice. Za obranu
posebnog sektora bili su dovedeni mnogi esesovski pukovi i posebni
bataljoni koji su bili raspoređeni u najbližim rajonima. Tim
esesovskim jedinicama rukovodio je komandant Hitlerove tjelesne
garde Monke.
Njemačko-fašistička komanda računala je da će nas natjerati da
postepeno »grizemo« položaj za položajem kako bi zavukla borbu do
krajnjih granica, iscrpala naše jedinice i zaustavila ih na bližim
prilazima gradu. Predviđalo se da se s našim jedinicama postupi isto
onako kako su sovjetske jedinice postupile s njemačkima na prilazima
Moskvi. Ali nije bilo suđeno da se ti računi ostvare.
Događaji koji su prethodili berlinskoj operaciji odvijali su se tako
da smo pred neprijateljem veoma teško mogli sakriti naše namjere. Za
svakog čovjeka koji čak nije poznavao ratnu vještinu bilo je jasno da
ključ za Berlin leži na Odri i da će odmah nakon proboja na toj rijeci
slijediti udar neposredno na Berlin. Nijemci su to očekivali.
Na Nirnberškom procesu general Jodl je izjavio:
– Za Generalštab je bilo jasno da će se bitka za Berlin odlučivati
na Odri i zbog toga je glavna masa jedinica 9. armije koja je branila
Berlin bila izvedena na prednji kraj. Bilo je predviđeno da se na brzinu
formirane rezerve koncentriraju sjeverno od Berlina kako bi kasnije
nanijele protuudar u bok jedinica maršala Žukova...
Pripremajući ofenzivu bili smo potpuno svjesni da Nijemci
očekuju naš udar na Berlin. Zbog toga je komanda Fronta veoma
detaljno organizirala taj udar da bude najveće iznenađenje za
neprijatelja.
Odlučili smo da se na neprijateljske jedinice koje se brane
sručimo takvom snagom da ih odmah ošamutimo i potresemo do
temelja koristeći se masom avijacije, tenkova, artiljerije i materijalnih

82
Panzerfaust = ručni raketni bacač
sredstava. Ali da bismo u kratkom roku uspjeli tajno u rajonu borbenih
djelovanja koncentrirati svu tu brojnu tehniku i sredstva, bio je
potreban divovski, i, treba reći, majstorski posao.
Kroz cijelu Poljsku kretale su se mnoge kompozicije s
artiljerijskim, minobacačkim i tenkovskim jedinicama. Naizgled bile
su to sasvim nevojničke kompozicije, na platformama se vozilo drvo i
sijeno... Ali čim je kompozicija stigla u stanice za iskrcavanje,
maskiranje se brzo skidalo i s platforma su silazili tenkovi, topovi i
tegljači i odmah se upućivali u zaklone. Prazne kompozicije vraćale su
se na istok, a namjesto njih neprekidno su se pojavljivale nove s
ratnom tehnikom. Tako je za popunu fronta stigla velika količina
teških topova, minobacača, artiljerijskih tegljača i drugih materijalnih
sredstava.
Dana 29. ožujka odgrmjele su posljednje salve u Pomeraniji,
artiljerija i tenkovi dobro zamaskirani povukli su se na jug. Sve šume
i gajevi na istočnoj obali Odre bili su puni vojske. Na berlinskom
pravcu koncentrirano je na desetke tisuća topova i minobacača raznih
kalibara. Za svaki top morao se opremiti vatreni položaj, iskopati
zemunica za poslugu, rovovi za granate.
Po danu mostobran je bio pust, a u noći je oživio. Tisuće ljudi
lopatama, pijucima, ćuskijama bez buke su kopali zemlju. Rad je bio
otežen zbog visokih podzemnih proljetnih voda i zbog početka
lapavice. U tim je noćima iskopano više od milijun osamsto tisuća
kubičnih metara zemlje. A ujutro idućeg dana nisu se mogli zapaziti
nikakvi tragovi tog golemog posla. Sve se brižljivo maskiralo.
Brojnim cestama i izvan njih u noći su se vukle dugačke kolone
tenkova, artiljerije, kamiona s municijom, gorivom i hranom. Do
početka operacije trebalo je koncentirati samo 7,147.000 artiljerijskih
granata. Da bi se osigurao uspjeh ofenzivnih djelovanja naših jedinica,
nije se smio dopustiti nikakav prekid u snabdijevanju. Zbog karaktera
operacije trebalo je osigurati neprekidno pritjecanje municije s
frontovskih skladišta do jedinica izbjegavajući međustupnjeve:
armijska i divizijska skladišta.
 Željezničke pruge bile su prerađene na sovjetski kolosijek i
municija se dovozila gotovo do same Odre. Da bi se predočila veličina
tih prijevoza, dovoljno je reći da bi se vlakovi s teretom koji su slani
za tu operaciju, ako bi se postavili u ravnoj liniji, razvukli na više od
1200 kilometara.
Bili smo potpuno uvjereni da jedinice neće osjećati pomanjkanje
municije, goriva i hrane. I, stvarno, snabdijevanje je bilo organizirano
tako da smo na početku juriša na sam Berlin imali isto toliko municije
koliko i prilikom polaska s mostobrana na Odri. Za cijelo vrijeme
nastupanja od Odre do Berlina municija je stizala ravnomjerno.
U cjelini, izvršeni posao za pripremu berlinske operacije bio je
neviđen po zamahu i naporu. Na relativno uskom sektoru Prvog
bjeloruskog fronta za kratko je vrijeme koncentrirano 77 pješadijskih
divizija, 3155 tenkova i samohodnih topova, 14.628 topova i
minobacača i 1531 sistem reaktivne artiljerije. Bili smo uvjereni da će
tim sredstvima i snagama naše jedinice slomiti neprijatelja u
najkraćem roku.
Sva ta masa ratne tehnike, ljudi i materijalnih sredstava
prebacivala se preko Odre. Morao se sagraditi velik broj mostova i
prolaza koji bi osigurali ne samo prijelaz jedinica već i kasnije
snabdijevanje. Odra je na mjestima bila široka oko 380 metara. Počelo
je proljetno kretanje leda. Inžinjerijsko-građevinski radovi obavljali su
se u neposrednoj blizini linije fronta pod stalnom vatrom neprijateljske
artiljerije i minobacača, pod naletom njegove avijacije. Međutim do
početka izlaska jedinica na polazne rajone preko Odre podignuto je 25
mostova i 40 prijelaza skelama. Rajon prijelaza štitila je vatra
protuavionskih topova i patroliranje više desetaka lovačkih aviona.
Počevši od prvih dana veljače neprijatelj je na Odri cijelo vrijeme
djelovao aktivno. U toku ožujka i u prvoj polovici travnja nijedan dan
nije se prekidala napeta borba za naše mostobrane u rajonu Küstrina.
Osim snažnih udara avijacije neprijateljske su jedinice za uništenje
mostova i prijelaze skelama upotrebljavale avione, granate i ploveće
mine, ali mostovi su i dalje postojali. Razoreno se brzo obnavljalo.
Pripremljeno je tisuće kilometara telefonskih žica ukopanih u zemlju i
obješenih na motke.
Na sektoru glavnog udara jedinica fronta gustoća artiljerije bila
je više od 270 76-milimetarskih topova na jedan kilometar proboja.
U isto vrijeme operativno-taktičkom i materijalnom pripremom
operacije vojni savjeti, politički organi i partijske organizacije
organizirali su partijsko-politički rad za pripremu završne berlinske
operacije.
Tih smo dana slavili 75. godišnjicu rođenja V. I. Lenjina. Sav
odgojni rad s jedinicama bio je nadahnut imenom vođe revolucije. U
tom povijesnom razdoblju završetka rata partijska svijest boraca i
oficira bila je izvanredno visoka. Povećao se broj ljudi koji su stupali
u redove komunističke partije. Imao sam priliku da polovicom travnja
prisustvujem partijskom sastanku u 416. pješadijskoj diviziji 5. udarne
armije.
Svi diskutanti govorili su o tome da svaki komunist u budućoj
operaciji, naročito prilikom juriša na Berlin mora osobnim primjerom
za sobom povući borce. S velikim oduševljenjem govorili su ne samo
komunisti već i vojnici nepartijci koji su partiji obećavali da su
spremni što brže završiti s fašizmom.
Moram reći lijepu riječ o članu vojnog savjeta Fronta general-
lajtnantu Konstantinu Fedoroviču Teljeginu koji je velikom
stvaralačkom energijom preko političke uprave Fronta usmjeravao
cijeli partijsko-politički rad u jedinicama. Boravio je u mnogim
jedinicama i odredima pozivajući borce i komandire na borbene
podvige u ime naše domovine.
Istodobno se uvelike radilo na objašnjavanju o lojalnom odnosu
prema mirnim stanovnicima Njemačke koje je Hitler okrutno prevario
i sada su na sebi osjećali sav teret rata. Zahvaljujući pravodobnim
upozorenjima CK naše partije i velikom poslu na objašnjavanju,
uspjeli smo izbjeći nepoželjne pojave koje su mogli izazvati borci čije
su obitelji tako strašno stradale od zvjerstava i nasilja hitlerovaca.
 Kako sam već rekao, razbijanje berlinske grupacije i osvajanje
Berlina morao je obaviti Prvi bjeloruski front uz suradnju dijela snaga
Prvog ukrajinskog fronta.
Između Prvog bjeloruskog i Prvog ukrajinskog fronta predviđena
je stalna operativna i taktička suradnja koju je koordinirao i korigirao
Glavni stan.
Tako je u toku operacije Glavni stan precizirao suradnju grupe
jedinica desnog krila Prvog bjeloruskog fronta sa 4. oklopnom
armijom Prvog ukrajinskog fronta koja je prodirala u rajon Potsdam-
Rathenow-Brandenburg kako bi zatvorila operativno opkoljavanje
cijele berlinske neprijateljske grupacije.
Da se ne bi dopustilo povlačenje 9. neprijateljske armije u Berlin
nakon proboja Prvog bjeloruskog i Prvog ukrajinskog fronta na Odri i
Nisi, odlučili smo da pri izvođenju operacije izvršimo pomoćni udar
snagama 69. i 33. armije iz rajona Frankfurt na Odri (južno od
željezničke pruge Frankfurt-Berlin) u općem pravcu na Bonsdorf.
Glavni stan naredio je komandantu Prvog ukrajinskog fronta da
izvrši udar dijelom snaga desnog krila fronta iz rajona Cottbus na
Wendisch-Buch-holtz kako bi od Berlina odsjekao jedinice 9. armije i
razbio ih zajedno s jedinicama lijevog krila Prvog bjeloruskog fronta.
Udarima 69, 33, 3. armije Prvog bjeloruskog fronta i 3. gardijske
13, dijelom snaga 3. gardijske oklopne i 28. armije Prvog ukrajinskog
fronta cijela jugoistočna grupacija njemačkih jedinica 9. armije
generala Bussea od 200.000 ljudi bila je odsječena od Berlina i uskoro
razbijena.
Treba naglasiti značajnu ulogu 1. gardijske oklopne armije Prvog
bjeloruskog fronta koja je, prodrijevši u jugoistočno predgrađe
Berlina, odrezala putove povlačenja 9. armije u Berlin. To je olakšalo
daljnju borbu 8. gardijske armije u samom gradu.
Želio bih da donekle opišem kako je tekla povijesna berlinska
operacija.
Dva dana prije početka naše ofenzive provedeno je izviđanje na
cijelom frontu. Trideset i dva izviđačka odreda jačine do pojačanog
pješadijskog bataljona 14. i 15. travnja borbom su otkrivali vatreni
sistem neprijateljske obrane, njegove grupacije, određivali jaka i slaba
mjesta obrambenog pojasa.
To nasilno izviđanje imalo je i drugi cilj. Nama je odgovaralo da
Nijemce natjeramo da na prednju liniju obrane privuku što više žive
sile i tehnike kako bismo ih prilikom artiljerijske pripreme ofenzive
16. travnja poklopili vatrom cijele artiljerije i minobacača Fronta.
Izviđanje 14. i 15. travnja bilo je praćeno snažnom artiljerijskom
vatrom u kojoj su sudjelovali topovi krupnog kalibra.
Neprijatelj je to izviđanje shvatio kao početak naše ofenzive.
Dosta je reći da su zbog djelovanja naših izviđačkih odreda neke
njemačke jedinice bile izbačene iz svojih prvih položaja, a u odbijanju
napada izviđačkih jedinica sudjelovala je gotovo sva njemačka
artiljerija.
Dogodilo se ono što smo željeli. Neprijatelj je počeo brzo
privlačiti rezerve na drugi položaj. Međutim naše su jedinice prekinule
napredovanje i učvrstile se na postignutim ciljevima. To je zabrinulo
neprijateljsku komandu. Kako se kasnije objasnilo, neki od njemačkih
komandanata smatrali su da naša ofenziva nije uspjela.
U toku rata neprijatelj je naučio da artiljerijsku pripremu prije
proboja počinjemo obično ujutro, jer je juriš pješadije i tenkova
ograničen dnevnim svjetlom. Zbog toga nije očekivao noćni juriš.
Odlučili smo da se koristimo time.
Kasno u noći, nekoliko sati prije artiljerijske i avionske pripreme,
ujutro sam se našao na osmatračnici komandanta 8. gardijske armije
generala V. I. Čujkova.
Na putu sam uspio vidjeti mnoge komandante pješadijskih i
tenkovskih operativnih formacija i komandanta 1. gardijske oklopne
armije generala M. E. Katukova i njegova načelnika štaba generala M.
A. Šalina. Svi su oni bili budni i još su jedanput provjeravali detalje
borbene pripravnosti povjerenih im jedinica.
Obradovao sam se opreznosti generala M. E. Katukova i M. A.
Šalina. Pokazalo se da su još jučer ujutro poslali svoje komandante
jedinica koje su predviđene za djelovanje u prvom ešelonu oklopne
armije na osmatračnice komandanata korpusa 8. gardijske armije kako
bi uskladili detalje suradnje i uvjete ulaženja u proboj.
Od komandanta 1. gardijske oklopne armije telefonirao sam u
štab 2. gardijske oklopne armije S. I. Bogdanovu. Nije bio u štabu,
nego kod komandanta armije V. I. Kuznjecova. Javio se načelnik štaba
2. gardijske oklopne armije general A. I. Radzijevski. Na moje pitanje
gdje su komandanti određeni za djelovanje u prednjim ešelonima, A.
I. Radzijevski je odgovorio:
– Sprijeda na »gospodarstvu« Vasilija Ivanoviča Kuznjecova u
vezi s predstojećim poslom.
Mogao sam se samo radovati zbog naših komandanata-tenkista
koji su tako izrasli u godinama rata u operativno-taktičkom smislu,
U takvom sam raspoloženju zajedno s članom vojnog savjeta K.
F. Teljeginim i komandantom artiljerije fronta V. I. Kazakovim došao
na osmatračnicu komandanta 8. gardijske armije V. I. Čujkova. Ovdje
su već bili član vojnog savjeta armije, načelnik štaba armije,
komandant artiljerije i drugi armijski generali i visoki oficiri.
Bila su tri sata u noći po moskovskom vremenu. U svim
jedinicama posljednji su se put provjeravale borbene pripreme za
početak operacije. Sve se radilo poslovno, mirno i istodobno bez
suvišne samouvjerenosti i potcjenjivanja neprijatelja. Osjećalo se da je
vojska spremna da se bori kako treba, kako se i mora boriti sa snažnim
i iskusnim neprijateljem.
Za pola sata provjeravanje je bilo potpuno završeno. Odredili smo
artiljerijsku pripremu za pet sati ujutro po moskovskom vremenu.
Kazaljke na satu polako su se pomicale kao nikad dosad. Da bismo
nekako ispunili preostale minute, odlučili smo da popijemo jak vrući
čaj koji nam je tu u zemunici pripremila djevojka. Sjećam se da su je
zbog nečega zvali neruskim imenom Margo. Čaj smo pili šutke, svatko
zauzet svojim mislima.
 Točno tri minute prije početka artiljerijske pripreme izašli smo iz
zemunice i zauzeli mjesta na osmatračnici koju je naročito savjesno
pripremio načelnik inžinjerijskih jedinica 8. armije.
Odavde se po daniti mogla vidjeti cijela okolica Odre. Sada je sve
zastirala jutarnja magla. Pogledao sam na sat: bilo je točno pet sati.
U tom se trenutku od paljbe mnogih tisuća topova, minobacača,
naših legendarnih »kaćuša« osvijetlila sva okolica, a odmah zatim čula
se grmljavina potresne snage od pucnjave i eksplozije granata, mina i
avionskih bombi. U zraku se neprekidno povećavalo zujanje
bombardera.
S neprijateljske strane u prvim je sekundama zatreštalo nekoliko
mitraljeskih rafala, a zatim je sve zašutjelo. Činilo se da na
neprijateljskoj strani nije ostalo nijedno živo biće. Za vrijeme
tridesetominutne snažne artiljerijske vatre neprijatelj nije nijedanput
zapucao, što je svjedočilo o tome da je potpuno neutraliziran i da mu
je dezorganiziran sistem obrane. Zbog toga je odlučeno da se skrati
vrijeme artiljerijske pripreme i da se smjesta krene u opći juriš.
U zrak je poletjelo tisuće raznobojnih raketa. Na taj signal
zapalilo se 140 reflektora koji su bili smješteni na svakih 200 metara.
Više od 100 milijardi svijeća osvjetljivalo je bojno polje zasljepljujući
neprijatelja i izvlačilo iz mraka objekte juriša za naše tenkove i
pješadiju. Bila je to neobično impresivna slika i zaista za svoga života
nisam doživio nešto slično.
Artiljerija je pojačala vatru, pješadija i tenkovi složno su jurnuli
naprijed, a njihov juriš praćen je snažnim vatrenim valom. U zoru su
naše jedinice svladale prvi položaj i počele jurišati na drugi.
Neprijatelj koji je u području Berlina imao velik broj aviona nije
mogao noću efikasno iskoristiti svoju avijaciju, a ujutro su naši ešeloni
bili tako blizu neprijateljskih jedinica da njihovi avijatičari nisu bili u
stanju bombardirati naše prednje jedinice riskirajući da će tući svoje.
Hitlerovske jedinice bile su bukvalno potopljene u neprekidnom
moru vatre i metala. Neprobojni zid prašine i dima dizao se uvis. Na
mjestima nisu ga mogle probiti čak ni snažne zrake reflektora, ali to
nikoga nije bunilo.
Naša avijacija nadolazila je u valovima nad bojište. U noći je
nekoliko stotina bombardera tuklo udaljene ciljeve do kojih nije
dopirala artiljerija. Drugi bombarderi surađivali su s jedinicama u toku
jutra i cijeli dan. U prvim danima borbe izvršeno je više od 6550
avionskih letova.
Prvoga dana bilo je planirano da samo artiljerija ispali 1,197.000
granata, a stvarno je ispalila 1,236.000 granata; na glavu neprijatelja
sručilo se 2450 vagona granata, to jest gotovo 98.000 tona metala.
Neprijateljska obrana je uništavana i neutralizirana na dubinu do osam
kilometara, a pojedine točke otpora na dubinu od 10 do 12 kilometara.
Evo kako je kasnije o tome danu pričao komandant 56. oklopnog
korpusa njemački general artiljerije Weidling na saslušanju u štabu
Fronta.
– Dana 16. travnja već u prvim satima ofenzive Rusi su prodrli
na desnom krilu 101. armijskog korpusa na sektoru divizije »Berlin«,
ugrozivši tako lijevo krilo 56. oklopnog korpusa. U drugoj polovici
dana ruski tenkovi su se probili na sektoru 303. pješadijske divizije
koja je bila u sastavu 11. oklopnog SS-korpusa i stvorili opasnost
nanošenja udara u bok jedinicama divizije »Muncheberg«. Istodobno
su Rusi izvršili snažan frontalni pritisak na sektoru moga korpusa. U
noći na 17. travnja jedinice moga korpusa, pretrpjevši velike gubitke,
bile su prisiljene da se povuku na bregove istočno od Seelowa...
Ujutro 16. travnja na svim sektorima fronta jedinice su uspješno
napredovale. Međutim, neprijatelj se pribrao i počeo je davati otpor sa
strane Seelowskih visova artiljerijom, minobacačima, a od strane
Berlina pojavile su se grupe bombardera. I što su se naše jedinice više
približavale Seelowskim visovima, to je snažniji bio otpor neprijatelja.
Taj prirodni položaj dominirao je cijelom okolicom. Zbog strmih
obronaka bio je u svakom pogledu ozbiljna zapreka na putu u Berlin.
Poput čvrstog zida stajao je ispred naših jedinica zatvarajući visoravan
na kojoj se trebala razviti glavna bitka na bližim prilazima Berlinu.
 Upravo ovdje, u njihovu podnožju, Nijemci su namjeravali
zaustaviti naše jedinice. Ovdje su koncentrirali najviše snaga i
sredstava.
Seelowski visovi nisu ograničili samo djelovanje naših tenkova
već su bili ozbiljna prepreka i za artiljeriju. Štitili su dubinu
neprijateljeve obrane i sprečavali da je sa zemlje, s naše strane,
osmatramo. Artiljerci su te poteškoće morali svladavati pojačanom
vatrom i često su gađali prostorno.
Za neprijatelja je obrana tog najvažnijeg položaja imala i moralno
značenje. Jer, iza njega je ležao Berlin! Hitlerovska propaganda na sve
je moguće načine isticala odlučujuću važnost i nesavladivost
Seelowskih visova nazivajući ih »bravom Berlina«, ili »nesavladivom
tvrđavom«.
Do 13 sati jasno sam shvatio da je ovdje vatreni sistem obrane
uglavnom sačuvan i da ovakvim borbenim rasporedom kojim smo
počeli juriš nećemo zauzeti Seelowske visove.
Da bismo pojačali udar jedinica koje su jurišale i sigurno probili
obranu, odlučili smo, savjetovavši se s komandantima armija, da u
operaciju uvedemo obje oklopne armije generala M. E. Katukova i S.
I. Bogdanova. U 14 sati 30 minuta već sam sa svoje osmatračnice
ugledao pokret prvih ešelona 1. gardijske oklopne armije.
U 15 sati telefonirao sam u Glavni stan i izvijestio da smo probili
prvu i drugu liniju neprijateljske obrane, da su jedinice fronta
napredovale oko šest kilometara, ali su naišle na ozbiljan otpor na liniji
Seelowskih visova gdje je očito uglavnom ostala sačuvana cijela
obrana neprijatelja. Za pojačanje udara armija uveo sam u borbu obje
oklopne armije. Smatram da ćemo sutra potkraj dana probiti
neprijateljevu obranu.
J. V. Staljin je pažljivo saslušao i mirno rekao:
– Kod Konjeva je neprijateljeva obrana bila slaba. On je bez
muke forsirao rijeku Nisu i napreduje bez naročitog otpora. Podržite
udar svojih oklopnih armija bombarderskom avijacijom. Telefonirajte
uvečer kako se razvija situacija.
 Uvečer sam ponovno telefonirao vrhovnom komandantu o
teškoćama na prilazima Seelowskim visovima i rekao da prije
sutrašnje večeri nećemo osvojiti tu prepreku.
Ovaj put J. V. Staljin nije više sa mnom govorio tako mirno.
– Pogrešno ste u operaciju uveli 1. gardijsku oklopnu armiju na
sektoru 8. gardijske armije, a ne ondje gdje je tražio Glavni stan. –
Zatim je dodao:
– Jeste li uvjereni da ćete sutra zauzeti seelowsku liniju?
Nastojeći da budem miran, odgovorio sam:
– Sutra, 17. travnja uvečer, obrana na seelowskoj liniji bit će
probijena. Što više jedinica neprijatelj baca u susret našim jedinicama
ovdje, mislim da ćemo to brže zauzeti Berlin, jer se neprijateljske
jedinice mogu lakše razbiti na otvorenom polju nego u gradu.
– Namjeravamo narediti Konjevu da ubaci oklopne armije
Ribalka i Leljušenka na Berlin s juga, a Rokosovskom da ubrza
forsiranje i također udari sa sjevera da bi obuhvatio Berlin – rekao je
J. V. Staljin.
Odgovorio sam:
– Oklopne armije Konjeva imaju punu mogućnost da brzo
napreduju i treba ih upututi na Berlin, ali Rokosovski ne može početi
nastupanje prije 23. travnja jer se zadržao prilikom forsiranja Odre.
– Do viđenja – dosta je suho rekao J. V. Staljin i spustio slušalicu.
Brzo smo dobili direktivu Glavnog stana Prvom ukrajinskom
frontu i Drugom bjeloruskom frontu. U njoj je stajalo: I. S. Konjevu –
nastupati 3. gardijskom oklopnom armijom preko Zossena na Berlin s
juga, 4. gardijskom oklopnom armijom probiti se u rajon Potsdama, a
K. K. Rokosovskom - ubrzati forsiranje Odre i dijelom snaga nastupati
da obuhvati Berlin sa sjevera.
Od ranog jutra 17. travnja na svim sektorima Fronta rasplamsale
su se ogorčene borbe. Neprijatelj se očajnički branio. Međutim uvečer,
ne izdržavši udar oklopnih armija uvedenih u borbu dan ranije koje su
u suradnji s drugim armijama probile na nekoliko mjesta obranu na
Seelowskim visovima, neprijatelj se počeo povlačiti. Ujutro 18.
travnja zauzeti su Seelowski visovi.
Probivši obranu seelowske barijere mogli smo u borbu uvesti sve
tenkovske operativne formacije na širokom frontu.
Međutim i 18. travnja neprijatelj je još nastojao zadržati
napredovanje naših jedinica bacajući protiv njih sve raspoložive
rezerve, čak jedinice povučene s obrane Berlina. Tek 19. travnja,
pretrpjevši velike gubitke, Nijemci nisu izdržali snažan pritisak
oklopnih i drugih armija i počeli su se povlačiti na vanjski pojas
berlinskog rajona obrane.
Nakon nekoliko dana M. S. Malinjin me je izvijestio da je
dobiveno naređenje Glavnog stana o ukidanju direktive K. K.
Rokosovskom kojom se naređivalo Drugom bjeloruskom frontu da
nastupa sa sjevera u obuhvat Berlina. Bilo je jasno da jedinice Drugog
bjeloruskog fronta, forsirajući veoma kompliciran vodeni sistem na
Odri i svladavajući obranu Nijemaca, neće moći krenuti svim snagama
u ofenzivu prije 23. travnja.
Kako je pokazao stvaran tok događaja, Drugi bjeloruski front nije
mogao prije 24. travnja razvijati ofenzivu glavnim snagama, a tada su
se u Berlinu već vodile ulične borbe, a desno krilo grupacija jedinica
Prvog bjeloruskog fronta u to je vrijeme već obuhvatilo grad sa sjevera
i sjeverozapada.
U toku borbi 16. i 17. travnja, a i kasnije, mnogo sam puta
ponovno analizirao operacije jedinica Fronta kako bih se uvjerio jesmo
li u našim odlukama počinili pogreške koje bi mogle dovesti do
propasti operacije.
Pogrešaka nije bilo. Međutim moram priznati da smo učinili
propust koji je zavukao borbu kod proboja taktičke zone za jedan-dva
dana.
Prilikom pripreme operacije donekle smo potcijenili složenost
karaktera terena u rajonu Seelowskih visova gdje je neprijatelj imao
mogućnost da organizira obranu koja se teško mogla svladati. Udaljen
10-12 kilometara od naših polaznih linija, ukopan duboko u zemlju,
naročito iza obronaka, s druge strane, neprijatelj je uspio sačuvati svoje
snage i tehniku od vatre naše artiljerije i bombardiranja avijacije.
Istina, za pripremanje berlinske operacije imali smo veoma ograničeno
vrijeme, ali to ne može biti opravdanje.
Krivicu zbog nedorađenosti pitanja moram u prvom redu preuzeti
ja.
Mislim da će, ako ne javno, a onda razmišljajući, odgovornost za
nedovoljnu pripremu za osvajanje Seelowskih visova u armijskim
razmjerima preuzeti na sebe i odgovorni komandanti armija. Prilikom
planiranja artiljerijske ofenzive trebalo je predvidjeti teškoće uništenja
neprijateljske obrane u tom području.
Kad sam sada nakon mnogo vremena razmišljao o planu
berlinske operacije, zaključio sam da je razbijanje berlinske grupacije
neprijatelja i osvajanje samog Berlina učinjeno pravilno, ali ta se
operacija mogla ostvariti i nešto drukčije.
Sada, pošto je sve svršeno, sigurno je mnogo lakše u mislima
stvarati ofenzivni plan nego tada kad je praktički trebalo rješavati
jednadžbu s mnogo nepoznanica.
Osvajanje Berlina trebalo je odmah i obavezno povjeriti dvama
frontovima: Prvom bjeloruskom i Prvom ukrajinskom, a liniju
razgraničenja među njima izvršiti ovako: Frankfurt na Odri-
Fürstenvvalde-centar Berlina. Pri toj varijanti glavna grupacija Prvog
bjeloruskog fronta mogla je izvršiti udar na užem sektoru i sa
zaobilaskom Berlina sa sjeveroistoka, sjevera i sjeverozapada. Prvi
ukrajinski front nanio bi udar svojom glavnom grupacijom na Berlin
najkraćim pravcem, zaobišavši ga s juga, jugozapada i zapada.
Dakako, mogla je biti i druga varijanta: osvajanje Berlina
povjeriti samo Prvom bjeloruskom frontu pojačavši njegovo lijevo
krilo najmanje dvjema armijama i dvjema oklopnim, jednom
zrakoplovnom armijom i odgovarajućim artiljerijskim i inžinjerijskim
jedinicama.
Pri toj varijanti donekle bi se komplicirala priprema operacije i
upravljanje njom, ali bi se veoma pojednostavnila opća suradnja snaga
i sredstava za razbijanje berlinske grupacije neprijatelja, naročito
prilikom osvajanja samog grada. Bilo bi manje svakojakih trvenja i
nejasnoća.
Što se tiče Drugog bjeloruskog fronta, mogao se organizirati
jednostavnije.
Na sektoru Stettin-Schwedt mogla se ostaviti mala zaštita, a
glavne snage Fronta koncentrirati južno od Schwedta i približiti ih
desnom krilu Prvog bjeloruskog fronta, a možda čak razviti djelovanje
iza njegova krila (koje je forsiralo Odru), nanoseći udar u
sjeverozapadnom pravcu i odrezavši neprijateljevu grupu kod Stettina
i Schwedta.
Zbog niza uzroka u razmatranju i utvrđivanju plana u Glavnom
stanu te varijante nisu figurirale. Vrhovna komanda provodila je u
život varijantu udara širokim frontom...
Ali vratimo se na događaje tih dana.
U prvim danima borbe oklopne armije Prvog bjeloruskog fronta
nisu se uopće mogle probiti naprijed. Morale su se boriti u uskoj
suradnji s drugim armijama. Nešto uspješnije djelovala je 2. gardijska
oklopna armija generala S. I. Bogdanova zajedno s 3. i 5. udarnom
armijom. Osim toga, na njenom pravcu nakon 18. travnja otpor
neprijatelja bio je malo slabiji.
Ofenziva Prvog ukrajinskog fronta od prvog se dana razvijala
bržim tempom. Kako se i očekivalo, na pravcu njegova udara obrana
neprijatelja bila je slaba što je i dopustilo da se ujutro 17. travnja u
borbu uvedu obje oklopne armije. Već prvog dana one su napredovale
za 20-25 kilometara, forsirale su rijeku Spree i ujutro 19. travnja
počele prodirati prema Zossenu i Luckenwaldeu.
Međutim kad su se jedinice Konjeva približile rajonu Zossena,
otpor neprijatelja se pojačao, tempo napredovanja jedinica Prvog
ukrajinskog fronta se usporio. Osim toga i teren je otežavao oklopnoj
armiji generala Ribalka da djeluje u razvijenom borbenom poretku.
Zbog toga je komandant Fronta S. I. Konjev poslao P. S. Ribalku ovaj
radiogram:
 »Druže Ribalko. Opet krećete presporo. Jedna brigada se tuče,
cijela armija stoji. Naređujem: Granicu Barut-Luckenwalde preko
močvare prelaziti u nekoliko pravaca razvijenim borbenim poretkom...
O izvršenom izvijestite, Konjev. 20. IV 45.«83
Dana 20. travnja, petog dana operacije, dalekometna artiljerija
79. pješadijskog korpusa 3. udarne armije Prvog bjeloruskog fronta,
pod komandom general-pukovnika V. I. Kuznjecova otvorila je vatru
na Berlin. Počeo je povijesni juriš na glavni grad fašističke Njemačke.
Istodobno je 1. divizion 30. gardijske artiljerijske brigade 47. armije
pod komandom majora A. I. Zorina otvorio vatru na fašistički glavni
grad.
Dana 21. travnja jedinice 3. udarne, 2. gardijske oklopne, 47. i 5.
udarne armije probile su se u predgrađe Berlina i ondje vodile borbe.
61. armija i 1. armija poljske vojske brzo su napredovale, zaobišavši
Berlin, na Elbu gdje je bio predviđen susret sa savezničkim
jedinicama.
Da bismo osigurali visok ofenzivni duh boraca, politička
odjeljenja napredujućih jedinica – 47. armije (načelnik političkog
odjeljenja pukovnik M. H. Kalašnik), 61. armije (načelnik političkog
odjeljenja general-major A. G. Kotikov), 2. gardijske oklopne armije
(načelnik političkog odjeljenja pukovnik M. M. Litvjak), 3. udarne
armije (načelnik političkog odjeljenja pukovnik F. J. Lisičin), 5.
udarne armije (načelnik političkog odjeljenja general-major E. E.
Koščejev) – obavile su velik partijsko-politički rad.
Vojni savjet Fronta obratio se jedinicama ovim pozivom:

»Borcima, podoficirima, oficirima i generalima Prvoga

bjeloruskog fronta.

83
Arhiv MO SSSR, f. 236, op. 2172, d. 359, 1. 35.
 Dragi drugovi!
Došao je odlučujući trenutak bitke. Pred vama je Berlin, glavni
grad fašističke države, a iza Berlina – susret s jedinicama naših
saveznika i konačna pobjeda nad neprijateljem. Ostaci njemačkih
jedinica, osuđeni na propast, i dalje se odupiru. Njemačka komanda
skuplja posljednje ostatke rezervi Volkssturma, ne štedi ni starce ni
petnaestogodišnjake i pokušava zadržati naše napredovanje kako bi za
trenutak odgodila svoju propast.
Drugovi oficiri, podoficiri i crvenoarmejci! Vaše jedinice stekle
su vječnu slavu. Za vas nije bilo zapreka ni pod zidovima Staljingrada,
ni na stepama Ukrajine, ni u šumama i močvarama Bjelorusije. Nisu
vas zadržale snažne utvrde koje ste sada svladali na prilazima Berlinu.
Sovjetski heroji, pred vama je Berlin. Morate osvojiti Berlin i to
što brže kako ne biste dopustili neprijatelju da se osvijesti. Sručimo na
neprijatelja svu snagu naše ratne tehnike, mobilizirajmo svu našu želju
za pobjedom, sav razum. Ne okaljajmo svoju vojničku čast, čast svoje
borbene zastave.
Na juriš u Berlin – za potpunu i konačnu pobjedu, ratni drugovi!
Smionošću i hrabrošću, složnom suradnjom svih rodova vojske,
dobrom zajedničkom podrškom zbrišimo sve zapreke i jurnimo
naprijed, samo naprijed, u centar grada, u njegova južna i zapadna
predgrađa – u susret savezničkim jedinicama koje napreduju sa
zapada. Naprijed u pobjedu!
Vojni savjet je uvjeren da će slavni borci Prvog bjeloruskog
fronta pošteno izvršiti dobiveni zadatak, zbrisati s lica zemlje
posljednje zapreke i s novom pobjedom i slavom podići svoju borbenu
zastavu nad Berlinom.
Naprijed, jurišajmo na Berlin!
Član vojnog savjeta
Prvog bjeloruskog fronta
general-lajtnant
M. Teljegin
Komandant jedinica
 Prvog bjeloruskog fronta
maršal Sovjetskog Saveza
G. Žukov

Da bi se svestrano ubrzalo razbijanje neprijateljske obrane u

samom gradu, odlučeno je da se u bitku za grad bace 1. i 2. gardijska
oklopna armija, zajedno sa 8. gardijskom, 5. udarnom, 3. udarnom i
47. armijom. One su morale snažnom vatrom artiljerije, udarima
avijacije i tenkovskom lavinom brzo neutralizirati neprijateljsku
obranu u Berlinu.
Dana 23-24. travnja jedinice Prvog bjeloruskog fronta uništavale
su hitlerovce na prilazima u centar grada. U južnom dijelu grada vodile
su borbu jedinice 3. gardijske oklopne armije Prvog ukrajinskog
fronta.
Dana 25. travnja 328. pješadijska divizija 47. armije i 65.
tenkovska brigada 2. gardijske oklopne armije Prvog bjeloruskog
fronta, nastupajući zapadno od Berlina, spojile su se u rajonu Ketzina
sa 69. gardijskim mehaniziranim korpusom 4. gardijske oklopne
armije Prvog ukrajinskog fronta.
Tako je berlinska grupacija neprijatelja koja je imala više od
400.000 ljudi rasječena na dvije izolirane grupe: berlinsku i
frankfurtsko-gubensku.
Uvedena u borbu iz rezerve Fronta, 3. armija generala A. V.
Gorbatova, razvijajući nastupanje uzduž kanala Odra-Spree i koristeći
se uspjehom 1. gardijske oklopne armije, brzo je izbila u rajon Königs-
Wusterhausen.
Odavde, okrenuvši se oštro na jug i jugoistok udarila je na
Teupitz i 25. travnja spojila se s jedinicama desnog krila Prvog
ukrajinskog fronta koje su nastupale u sjeverozapadnom pravcu.
Čvrsto se zatvorio obruč oko neprijateljske grupacije jugoistočno od
Berlina u rajonu Wendisch Buchholtz.
 I u samom Berlinu borbe su se razvijale uspješno. Kad su jedinice
Fronta prodrle u glavni grad Njemačke, obrana grada u nekim
rajonima već je oslabila, jer je dio jedinica berlinskog garnizona
njemačka komanda povukla da bi pojačala obranu na Seelowskim
visovima. Naše jedinice brzo su otkrivale takve rajone i manevrirajući
zaobilazile glavne centre otpora.
Ali približavajući se centralnom dijelu grada otpor se jako
povećao. Ogorčene borbe vodile su se s obje strane. Obrana
neprijatelja bila je kompaktna. Nijemci su iskoristili sve prednosti koje
im je pružala borba s neprijateljem u gradu. Višekatnice, masivni
zidovi i posebno skloništa od bombi, zatvori, sve međusobno
povezano podzemnim prolazima, odigrali su važnu ulogu. Kroz te
putove Nijemci su mogli iz jedne četvrti odlaziti u drugu, čak se
pojavljivati u pozadini naših jedinica.
Rijeka Spree u samom gradu s visokim betoniranim obalama,
razdvajajući Berlin na dva dijela, opasivala je ministarske zgrade u
središtu grada. Ovdje je svaku kuću branio garnizon, često jačine
bataljona. Naši napadi nisu prekidani ni danju ni noću. Svi napori bili
su usmjereni na to da se neprijatelju ne dopusti da organizira obranu u
novim otpornim točkama. Borbeni poredak armija bio je ešeloniran u
dubinu. Danju je nastupao prvi ešelon, noću – drugi.
Pripremljenoj obrani Berlina s njegovim sektorima, rajonima i
dijelovima suprotstavljen je detaljno razrađen plan napada.
Svakoj armiji koja je napadala Berlin prije je određena zona
nastupanja. Jedinice i odredi dobivali su konkretne objekte – rajone,
ulice, trgove. Iza prividnog kaosa u gradu stajao je čvrst, dobro
promišljen sistem. Najvažniji gradski objekti podvrgnuti su
uništavajućoj vatri.
Glavnu težinu borbi u centralnom dijelu Berlina uzele su na sebe
jurišne grupe i jurišni odredi koji su bili sastavljeni od svih rodova
vojske.
Suština uličnih borbi u Berlinu bila je u tome da se neprijatelj
spriječi kako ne bi skupio svoje snage u cjelinu, da se garnizon
rascijepi na pojedina žarišta i da se ona na brzinu unište.
 Za takvo rješenje bili su na početku operacije stvoreni potrebni
uvjeti. U prvom redu naše su jedinice na prilazima gradu slomile
znatan dio žive sile i tehnike neprijatelja. U drugom redu, opkolivši
brzo Berlin, spriječili smo Nijemce da manevriraju rezervama. U
trećem redu i same njemačke rezerve privučene u Berlin bile su brzo
uništene.
Sve nam je to omogućilo, bez obzira na brojne zapreke, da
smanjimo ulične borbe i olakšamo jedinicama uvjete za uništavanje
neprijateljske obrane u gradu.
Svaki juriš pješadije i tenkova praćen je masovnim udarima
artiljerije i avijacije koji su nanošeni na svim sektorima Fronta.
Jedanaest tisuća topova raznog kalibra istodobno je u određenim
vremenskim razmacima otvaralo vatru. Od 21. travnja do 2. svibnja na
Berlin je ispaljeno oko 1,800.000 artiljerijskih metaka. A na
neprijateljsku obranu u gradu bilo je izbačeno više od 36.000 tona
metala.
Trećeg dana borbi za Berlin po specijalno proširenim tračnicama
na šleski kolodvor dovezeni su tvrđavski topovi koji su otvorili vatru
na središte grada. Svaka granata bila je teška pola tone.
Obrana Berlina pretvarala se u prah i pepeo.
– Dana 22. travnja – izjavio je Keitel na saslušanju – postalo je
jasno da će Berlin pasti ako se ne povuku sve jedinice s Elbe i ne
prebace protiv Rusa koji su napredovali. Nakon zajedničkog
savjetovanja Hitlera, Goebbelsa, mene i Jodla odlučeno je: 12. armija
ostavlja protiv Amerikanaca slabe zaštitnice i nastupa protiv ruskih
jedinica koje su opkolile Berlin.
Jodl je izjavio:
– 22. travnja Goebbels me je upitao: može li se oružanim
sredstvima spriječiti pad Berlina? Odgovorio sam da je to moguće, ali
samo ako povučemo s Elbe sve jedinice i bacimo ih na obranu Berlina.
Na Goebbelsov savjet iznio sam Führeru svoje mišljenje. On se složio
i naredio Keitelu i meni da zajedno sa štabom odemo izvan Berlina i
da osobno rukovodimo protuofenzivom.
 Komandant berlinskog garnizona Weidling izjavio je na
saslušanju:
– 25. travnja Hitler je izjavio: »Situacija se mora poboljšati (!). 9.
armija će se približiti Berlinu i udariti zajedno sa 12. armijom. Taj će
udar biti izveden protiv južnog ruskog fronta. Sa sjevera će doći
jedinice Steinera i izvršit će udar na sjeverno krilo.«
Svi ti planovi bili su fantazija Hitlera i njegove okoline koji više
nisu bili sposobni da realno misle. U noći na 23. travnja Keitel je
izašao iz Berlina u štab 12. armije da bi je spojio s 9. armijom. Idućeg
dana više se nije mogao vratiti u grad. Sovjetske jedinice razbile su
obje te armije.
Svakog su dana s Hitlerovim potpisom prenošene radio-poruke
ovakva sadržaja: »Gdje je 12. armija?«; »Zašto Wenk ne napada?«;
»Gdje je Schörner?«; »Odmah napadati!«; »Kada počinjete napad?«...
Budući da djelovanje jedinica 5. udarne armije pod komandom
general-pukovnika N. E. Berzarina u našoj štampi gotovo uopće nije
osvijetljeno, želim govoriti o nekim njenim junačkim podvizima.
Jedan sam osobno promatrao, o drugima su me obavijestili komande
armije i komandanti korpusa i divizija.
Imajući na umu naročitu važnost borbenog zadatka te armije –
zauzimanje vladine četvrti koja se nalazi u centru grada, među njima
Reichskancelarija gdje se nalazio Hitlerov Glavni stan a i sam Hitler s
pomoćnicima, pojačali smo je, osim prije dodanim sredstvima, ili.
oklopnim korpusom generala I. I. Juščuka.
Najsloženiji zadatak u prvoj etapi bio je juriš na jako utvrđeni
šleski kolodvor i forsiranje rijeke Spree s visokim betonskim obalama.
Prve su se u Berlin s istoka probile ove jedinice koje su ulazile u
sastav 26. gardijskog korpusa generala P. A. Firsova i 32. korpusa
generala D. S. Žerebina:
– 94. gardijska divizija (komandant general I. G. Gasparjan,
načelnik političkog odjeljenja pukovnik S. V. Kuzovkov);
– 89. gardijska divizija (komandant general M. P. Serjugin,
načelnik političkog odjeljenja pukovnik P. H. Gordijenko);
 – 266. divizija (komandant pukovnik S. M. Fomičenko, načelnik
političkog odjeljenja pukovnik V. I. Loginov);
– 60. gardijska divizija (komandant general V. P. Sokolov,
načelnik političkog odjeljenja pukovnik I. N. Artamonov);
– 416. divizija (komandant general D. M. Sizranov, načelnik
političkog odjeljenja pukovnik R. A. Medžidov);
– 295. divizija (komandant general A. P. Dorofejev, načelnik
političkog odjeljenja pukovnik G. T. Lukonjin).
Skoro četiri godine naši su junački borci čekali taj povijesni
trenutak. I evo došao je taj sat, sat konačnog obračuna s fašizmom.
Teško je riječima opisati uzbuđenje svih sovjetskih vojnika.
Evo kako se toga sjeća komandir odjeljenja 6. baterije 832.
artiljerijskog puka 266. pješadijske divizije stariji vodnik Nikolaj
Vasiljev:
– Negdje uvečer naša je baterija stigla na uzvisinu i ugledali smo
ogroman grad. Obuzeo nas je osjećaj radosti i likovanja: bila je to
posljednja neprijateljska granica i došao je trenutak obračuna!... Čak
nismo ni opazili automobil iz kojeg je izašao naš komandant general
Berzarin. Pozdravivši nas naredio je našem komandiru: »Po fašistima
u Berlinu – pali!« Sigurno nikada nismo radili tako brzo i složno.
Na granatama baterije sanitarni instruktor Malanja Jurčenko
napisala je: »Za Staljingrad, za Donbas, za Ukrajinu, za sirote i
udovice. Za majčinske suze!«
Prilikom juriša u istočnom dijelu Berlina u borbama se naročito
istaknuo 286. gardijski pješadijski puk 94. gardijske divizije
(komandant potpukovnik A. N. Kravčenko) i 283. gardijski pješadijski
put iste divizije pod komandom potpukovnika A. A. Ignatjeva.
Borci su jurili naprijed pokazujući masovno junaštvo. Uvjerivši
se da se frontalnim jurišem teško može zauzeti jako utvrđena kuća na
uglu koja je smetala napredovanju puka, partijski rukovodilac čete
293. gardijskog puka Aleksej Kuznjecov s grupom boraca tajnim je
putovima zaobišao tu kuću i udario fašiste s leđa. Neprijateljska
otporna točka bila je zauzeta.
 Besprimjernu hrabrost pokazao je poručnik I. P. Ukrajincev iz
283. gardijskog puka. U jurišu na jednu kuću počela je borba prsa o
prsa. Bacio se na neprijatelje. Hrabri oficir zaklao je devet fašista-.
Slijedeći njegov primjer gardijski vodnik Stjepan Grobazaj sa svojim
je odredom ustrijelio nekoliko desetaka hitlerovaca.
U tim borbama junačkom smrću poginuo je izvanredan
komsomolski rukovodilac 94. gardijske divizije, pomoćnik načelnika
političkog odjeljenja divizije za komsomolska pitanja kapetan Nikolaj
Goršeljev. Osobnim borbenim primjerom oduševljavao je vojnike,
uvijek se nalazio ondje gdje se vodila odlučna borba. Borci divizije su
ga poštovali i voljeli zbog hrabrosti i brige o vojnicima i oficirima.
Dana 22. travnja najveći uspjeh u jurišu na Berlin postigao je 9.
pješadijski korpus pod komandom heroja Sovjetskog Saveza general-
majora J. P. Rosloga. Vojnici toga korpusa odlučnim su jurišem
zauzeli Karlshorst, dio Köpenicka i kad su se probili na rijeku Spree,
forsirali su je s marša.
Prema njihovu pričanju ovdje se u borbama naročito istaknuo
jurišni odred na čelu sa zamjenikom komandanta divizije
potpukovnikom F. U. Galkinim. Nakon osvajanja Karlshorsta odred je
prilikom napada na Treptow-park u maršu zauzeo veliku berlinsku
električnu centralu – Rumelsburg koju su hitlerovci pripremili da
dignu u zrak. Kad je odred F. U. Galkina provalio u centralu, još je
radila punim pogonom. Centralu su smjesta razminirali. S prisutnim
radnicima uspostavljen je potpuni kontakt. Oni su na sebe preuzeli
tehničko posluživanje električne centrale.
Za organiziranost, hrabrost i junaštvo koje su pokazali u
osvajanju električne centrale Rumelsburg, za munjevito forsiranje
rijeke Spree, za osvajanje mnogih objekata, potpukovnik F. U. Galkin,
potpukovnik A. M. Ožagin i potpukovnik A. I. Ljevin proglašeni su
herojima Sovjetskog Saveza.
Prilikom forsiranja rijeke Spree hrabro je djelovala 1. brigada
riječnih brodova Dnjepropetrovske ratne flotile, naročito odred
poluglisera te brigade s komandirom potporučnikom M. M. Kalinjinim
na čelu. Bez obzira na snažnu vatru neprijatelja, vodnik I klase Georgij
Dudnik na svojem je motornom čamcu na neprijateljsku obalu
prebacio nekoliko pješadijskih četa 301. pješadijske divizije.
Za vrijeme prevoženja na motornom čamcu od direktnog pogotka
neprijateljske mine buknuo je požar. Vodnik Georgij Dudnik bio je
teško ranjen. Ne obazirući se na rane i opekline, doveo je čamac do
obale, iskrcao desant, ugasio požar na čamcu i krenuo natrag na drugu
obalu. Ali nije došao do nje, poginuo je od minobacačke vatre.
Strojar drugog čamca A. E. Samohvalov za vrijeme prebacivanja
naših jedinica pokazao je izvanrednu hrabrost i snalažljivost. Pod
neprijateljskom vatrom popravio je kvar na motornom čamcu, a kad je
od neprijateljskog metka poginuo njegov komandir, preuzeo je
komandu i nastavio prebacivati naše jedinice.
Za borbenu hrabrost i junaštvo koje su pokazali mornari 1.
bobrujske brigade Dnjepropetrovske flotile ukazom Prezidija
Vrhovnog sovjeta SSSR od 31. svibnja 1945. proglašeni su herojima
Sovjetskog Saveza: poručnik M. M. Kalinjin, vodnici G. G. Dudnik,
G. P. Kazakov i A. P. Paškov, mornari N. A. Baranov, A. E.
Samohvalov, M. T. Sotnikov, N. A. Filipov i V. V. Čerinov.
Dnjepropetrovska flotila, nosilac Ordena Crvene zastave, odlikovana
je Ordenom Ušakova I stupnja.
Dana 25. travnja 5. udarna armija vodeći ogorčene borbe
uspješno je napredovala prema središtu Berlina, trgu Aleksanderplatz,
dvorcu cara Wilhelma, berlinskoj Gradskoj vijećnici i
Reichskancelariji.
Zbog veoma uspješnog napredovanja 5. udarne armije i zbog
naročito istaknutih osobnih kvaliteta njenog komandanta heroja
Sovjetskog Saveza general-pukovnika N. E. Berzarina komanda
Fronta imenovala ga je 24. travnja prvim komandantom i načelnikom
sovjetskog garnizona u Berlinu.
 Tih je dana sovjetski pisac Vsevolod Višnjevski u svojem
dnevniku zapisao: »Za komandanta grada postavljen je komandant N-
ske udarne armije general-pukovnik Berzarin. To je jedan od
najkulturnijih generala Crvene armije. On je čovjek velikog formata.«
Nikolaj Jerastovič Berzarin bio je vjeran sin komunističke partije,
rodoljub, iskusan, energičan, discipliniran komandant. Zapovijedajući
armijama N. E. Berzarin se u jašisko-kišnjevskoj, vislo-odranskoj,
berlinskoj i drugim operacijama pokazao talentiranim vojnim
starješinom. Prema razradi operacija i rukovođenju jedinica odnosio
se studiozno, stvaralački je izvršavao naređenja više komande. U
svojem radu uvijek se oslanjao na komuniste.
U vojnim poslovima mnogo mu je pomagao član vojnog savjeta
general-lajtnant F. E. Bokov. F. E. Bokov ranije je radio u
Generalštabu i imao je veliko iskustvo u operativnim pitanjima i
organizaciji operacije.
Dana 25. travnja borbe u središtu Berlina postajale su sve
ogorčenije. Neprijatelj je pružao snažan otpor oslanjajući se na čvrste
čvorove obrane.
Naše jedinice imale su velike gubitke, ali oduševljene uspjehom
probijale su se naprijed – u samo središte Berlina gdje se još nalazila
glavna neprijateljska komanda s Hitlerom na čelu. Mi smo to vrlo
dobro znali iz emisija njemačkog radija: Hitler je histerično pozivao
svoje armije da spase Berlin ne znajući da su ih već razbile jedinice
Prvog bjeloruskog i Prvog ukrajinskog fronta.
Dana 29. travnja u središtu grada vodile su se najogorčenije
borbe.
Na gradsku vijećnicu jurišali su 1008. pješadijski puk
(komandant pukovnik V. N. Borisov) i 1010. puk (komandant
pukovnik M. F. Zagorodski) 226. pješadijske divizije. Borci te divizije
izvršili su mnogo uzbudljivih podviga o kojima su mi tih dana pričali
neposredni sudionici juriša.
Bataljon kapetana N. V. Bobiljova dobio je zadatak da se probije
do vijećnice i da je zauzme, zajedno s bataljonom majora M. A.
Aleksejeva. Naše borce koji su napadali uz podršku tenkova,
samohodne artiljerije dočekala je takva orkanska vatra da je
jednostavno bilo nemoguće kretati se po ulici.
Onda je odlučeno da se do vijećnice probiju kroz zidove kuća
praveći u njima prolaze eksplozivom. Pioniri su pod neprijateljskom
vatrom polagali dinamitne patrone i rušili zidove kuća. Još se nije
uspio razići dim od eksplozija, a u prolaze su jurnule jurišne grupe i
nakon borbe prsa o prsa očistile od neprijatelja zgrade oko vijećnice.
U bitku su ubačeni tenkovi i teški, samohodni topovi. S nekoliko
plotuna razbili su teška željezna vrata vijećnice, načinili rupe u
zidovima postavljajući istodobno dimnu zavjesu. Cijela zgrada
ispunila se gustim dimom.
Prvi se unutra probio vod poručnika K. Madenova. Zajedno s
odvažnim poručnikom hrabro su djelovali borci N. P. Kondrašov, K.
E. Krjutčenko, I. F. Kašpunovski i drugi. Zasipali su predvorje i
hodnike ručnim granatama. Svaku sobu osvajali su borbom.
Komsomolski rukovodilac 1. bataljona 1008. pješadijskog puka
potporučnik K. G. Gromov popeo se na krov vijećnice. Bacivši na
pločnik fašističku zastavu Konstantin Gromov je na vijećnici istaknuo
našu crvenu zastavu. Za heroizam i hrabrost koje je pokazao u toj borbi
Konstantin Grigorjevič Gromov proglašen je herojem Sovjetskog
Saveza.
Peta udarna armija koja je uspješno napredovala u središtu grada
dobro je surađivala s 3. udarnom i 2. gardijskom tenkovskom armijom,
8. gardijskom armijom, 16. zrakoplovnom armijom i drugim
jedinicama. Brz uspjeh koji je postignut u borbama za središte grada
bio je posljedica vješte suradnje među svim armijama.
Ovdje želim prije svega istaknuti sjajan rad načelnika štaba 5.
udarne armije generala A. M. Kuščova, njegova zamjenika generala S.
P. Petrova, načelnika izviđačkog odjeljenja A. D. Sinjajeva, partijskog
organizatora V. K. Popova, načelnika za vezu V. F. Falina i drugih
oficira štaba.
I tako se rasplet približavao kraju.
 Čemu se još nadalo hitlerovsko rukovodstvo u tom kritičkom
trenutku za Njemačku?
Keitel je na saslušanju izjavio:
– Još u ljeto 1944. Njemačka je vodila rat da bi dobila na vremenu
nadajući se da bi se u ratu, u kojem su s obje strane sudjelovale različite
države, različiti vojskovođe, različite armije i različite flote, u svako
doba mogla pojaviti potpuno neočekivana promjena situacije zbog
kombinacije različitih snaga. Prema tome, mi smo vodili rat očekujući
događaje koji su se morali dogoditi, ali se nisu dogodili.
U trenutku pada Berlina Hitler više nije mogao računati na te
događaje i izbacio je parolu: »Bolje predati Berlin Amerikancima i
Englezima nego u nj pustiti Ruse.«
Zarobljeni njemački vojnici u Berlinu izjavljivali su: »Oficiri su
tvrdili da će se uložiti sve snage kako se ne bi dopustilo da Berlin
zauzmu Rusi. Ako se grad mora predati, predat će se samo
Amerikancima.«
Borba u Berlinu došla je do kulminacije. Svi smo željeli da
berlinsku grupaciju likvidiramo do 1. svibnja. Ali neprijatelj, premda
je bio u agoniji, i dalje se tukao hvatajući se za svaku kuću, za svaki
podrum, za svaki kat i krov.
Bez obzira na taj ogorčen, ali besmislen otpor, sovjetski borci su
osvajali četvrt po četvrt. Jedinice generala V. I. Kuznjecova, N. E.
Berzarina, S. I. Bogdanova, M. E. Katukova i V. I. Čujkova
približavale su se središtu grada.
Trideseti travanj će zauvijek ostati u sjećanju sovjetskog naroda i
u povijesti njegove borbe s fašističkom Njemačkom.
Toga dana, u 14 sati 25 minuta, jedinice 3. udarne armije
(komandant general-pukovnik V. I. Kuznjecov, član vojnog savjeta
general A. I. Litvinov) zauzele su glavni dio zgrade Reichstaga.
Za Reichstag se vodila krvava bitka. Prilaze do njega štitile su
čvrste zgrade koje su ulazile u sistem devetog centralnog sektora
obrane Berlina. Rajon Reichstaga branile su elitne esesovske jedinice
njih oko 6000, pojačane tenkovima, jurišnim topovima i brojnom
artiljerijom.
Evo kako su se odvijali događaji. Opći juriš na Reichstag vršio je
pojačani 79. pješadijski korpus 3. udarne armije u sastavu 150. i 171.
pješadijske divizije i 23. tenkovske brigade. Korpusom je zapovijedao
talentirani komandant heroj Sovjetskog Saveza Semnjon Nikiforovič
Perevertkin, jedan od najaktivnijih sudionika bitke kod Moskve u
1941.
Na čelu 150. pješadijske idricke divizije stajao je iskusni general
heroj Sovjetskog Saveza V. M. Šatilov.
Još 22. travnja jedinice 79. pješadijskog korpusa prodrle su u
Berlin. Napredujući osvajale su četvrt po četvrt. Zahvaljujući
njihovom uspješnom djelovanju stvorena je za 3. udarnu armiju realna
mogućnost da udari u središte Berlina sa sjevera.
79. pješadijski korpus krenuo je na jug kako bi zauzeo sjeverni
dio grada i razvio napredovanje u rajonu Pletzensee i Moabbit.
Uvečer 26. travnja jedinice korpusa forsirale su
Verbindungskanal i zauzele stanicu Boiselstrasse, a u noći na 27.
travnja od neprijatelja je očišćen sjeverozapadni dio rajona Moabbit.
Prednje jedinice 150. i 171. pješadijske divizije stigle su do glavne
električne centrale, do stanice Putlizstrasse, do kazališta »Komische
Oper«.
U tim je borbama 150. pješadijska divizija zauzela zatvor
Moabbit iz kojeg je oslobođeno tisuću ratnih zarobljenika i političkih
kažnjenika. Ovdje su kao i u zatvoru Pletzensee borci Crvene armije
otkrili strojeve za sječenje glava – giljotine.
U borbenom rasporedu br. 0025 od 28. travnja 1945. general-
majora S. N. Perevertkina bili su postavljeni zadaci jedinicama 79.
pješadijskog korpusa za osvajanje Reichstaga.
 »... 3. 150. pješadijskoj diviziji – jednim pješadijskim pukom –
obrana na rijeci Spree. Dva pješadijska puka zastavljaju nastupanje sa
zadatkom da forsiraju rijeku Spree i zauzmu zapadni dio Reichstaga…
4. 171. pješadijska divizija nastavlja napredovanje u svojim
granicama sa zadatkom da forsira rijeku Spree i zauzme istočni dio
Reichstaga...
Komandant 79. pješadijskog korpusa
general-major Perevertkin.
Načelnik štaba pukovnik Letunov.«84

150. i 171. pješadijska divizija, pojačane 23. tenkovskom

brigadom potpukovnika M. V. Morozova, u noći na 29. travnja na
pravcu glavnog udara korpusa djelovanjem prednjih bataljona pod
komandom kapetana S. A. Njeustrojeva i poručnika K. J. Samsonova
zauzele su most Moltke.
Ujutro 29. travnja i cijelu noć na 30. travnja vodile su se ogorčene
borbe u neposrednoj blizini Reichstaga. Jedinice 150. i 171.
pješadijske divizije pripremale su se za juriš na Reichstag.
U 11 sati 30. travnja nakon artiljerijskog i minobacačkog napada
jurišni bataljoni pukova tih divizija i grupe artiljeraca izviđača majora
M. M. Bondarja i kapetana V. N. Makova prešli su u juriš nastojeći da
sa tri strane osvoje zgradu Reichstaga.
U 13 sati nakon ponovne 30-minutne artiljerijske pripreme počeo
je nov munjeviti juriš. Neposredno ispred zgrade Reichstaga i za
glavni ulaz vodila se borba prsa o prsa.
U 14 sati 25 minuta bataljon natporučnika K. J. Samsonova 171.
pješadijske divizije, bataljon kapetana S. A. Njeustrojeva i bataljon
majora V. I. Davidova 150. pješadijske divizije provalili su u zgradu
Reichstaga.

84
Arhiv MO SSSR, f. 3 ud. armije, op. 4306, d. 530,1. 315.
 Ali i nakon osvajanja donjih katova Reichstaga neprijateljska
posada nije se predavala. U zgradi se vodila ogorčena borba.
U 18 sati ponovljen je juriš na Reichstag. Jedinice 150. i 171.
pješadijske divizije čistile su od neprijatelja kat po kat. U 21 sat 50
minuta 30. travnja vodnik M. A. Jegorov i mlađi vodnik M. V.
Kantarija podigli su na glavnu kupolu Reichstaga zastavu pobjede koju
im je predao vojni savjet armije.
Komandant 3. udarne armije general V. I. Kuznjecov, koji je
osobno pratio povijesnu bitku osvajanja Reichstaga, odmah mi je
telefonirao na komandno mjesto i radosno rekao:
– Na Reichstagu je Crvena zastava! Hura, druže maršale!
– Dragi Vasilije Ivanoviču, srdačno čestitam tebi i svim tvojim
borcima na izvanrednoj pobjedi. Taj povijesni podvig jedinica nikada
neće zaboraviti sovjetski narod!
U naredbi Vojnog savjeta Prvog bjeloruskog fronta br. 06 od 30.
travnja stajalo je:
»1. Područje Reichstaga u gradu Berlinu branile su elitne SS-
jedinice. Za pojačanje obrane tog rajona neprijatelj je u noći na 28. IV
45. padobranima bacio bataljon pomorske pješadije. Neprijatelj je u
rajonu Reichstaga pružao ogorčen otpor našim jedinicama koje su
napadale, pretvorivši svaku zgradu, stepenice, sobu, podrum u otporne
točke i žarišta otpora. Borba u glavnoj zgradi Reichstaga mnogo je
puta prelazila u borbu prsa o prsa.
2. Jedinice 3. udarne grupe armije general-pukovnika
Kuznjecova nastavljajući napad slomile su otpor neprijatelja, zauzele
glavnu zgradu Reichstaga i danas 30. IV 45... podigle na njoj našu
sovjetsku zastavu. U borbama za rajon u glavnu zgradu Reichstaga
istaknuo se 79. pješadijski korpus general-majora Perevertkina i
njegova 171. pješadijska divizija pukovnika Njegode i 150.
pješadijska divizija general-majora Šatilova.
3. Na izvojevanoj pobjedi, na pokazanoj hrabrosti, na vještom i
uspješnom izvršavanju borbenog zadatka čestitamo svim borcima,
podoficirima, oficirima i generalima 171. i 150. pješadijske divizije, a
komandantu 79. pješadijskog korpusa generalu Perevertkinu koji je
neposredno rukovodio borbom izražavam zahvalnost. Vojni savjet 3.
udarne armije neka predloži za odlikovanje borce, podoficire, oficire i
generale koji su se najviše istakli u borbama.
4. Približava se sat konačne pobjede nad neprijateljem. Naša
sovjetska zastava već se vije iznad glavne zgrade Reichstaga u centru
grada Berlina.
Drugovi borci, podoficiri, oficiri i generali Prvog bjeloruskog
fronta! Naprijed na neprijatelja – dotucimo posljednjim munjevitim
udarom fašističku zvijer u njezinu brlogu i ubrzajmo približavanje
trenutka definitivne i potpune pobjede nad fašističkom Njemačkom.
Naredbu objaviti u svim četama, eskadronima i baterijama
jedinica Fronta.
Komandant jedinica
Prvog bjeloruskog fronta
maršal Sovjetskog Saveza
G. Žukov
Član vojnog savjeta
Prvog bjeloruskog fronta
general-lajtnant
K. Teljegin
Načelnik štaba Prvog bjeloruskog fronta
general-potpukovnik M. Malinjin.«

Potkraj 1. svibnja hitlerovci koji su se zabarikadirali u Reichstagu

nisu izdržali borbu i predali su se. Samo pojedine grupe fašista koje su
se zabarikadirale u pojedinim dijelovima podruma Reichstaga
nastavile su borbu do jutra 2. svibnja.
Za komandanta Reichstaga bio je postavljen komandant puka
150. pješadijske divizije pukovnik Fjodor Matvejevič Zinčenko.
 Borba za Berlin vodila se na život i smrt. Iz dubine majčice Rusije
– iz Moskve, iz gradova heroja Staljingrada, Lenjingrada, iz Ukrajine,
iz Bjelorusije, iz baltičkih, kavkaskih i drugih republika došli su
ovamo naši ljudi da bi završili pravedan rat s onima koji su posegnuli
za slobodom njihove domovine. Kod mnogih još nisu zarasle rane od
prošlih bitaka. Ranjenici nisu napuštali stroj. Svi su jurili naprijed. Kao
da i nije bilo četiri godine teškog rata: svi su bili poletni da dovrše
veliko djelo, da podignu zastavu pobjede u Berlinu.
U borbenim akcijama naši su borci pokazali veliko nadahnuće,
junaštvo i smionost. Zrelost naše vojske, njen rast u godinama rata
potpuno su došli do izražaja u berlinskoj bitki. Vojnici, podoficiri,
oficiri i generali pokazali su se u berlinskoj operaciji stvaralački zreli,
odlučni i neobično hrabri. Naša komunistička partija u velikom je
domovinskom ratu načinila od njih izvanredno iskusne borce, prave
majstore ratnog zanata, a iskustvo i znanje najpovoljnije su tlo za
svestran razvitak ratne vještine.
Koliko se misli rojilo u glavi u tim radosnim minutama! I teška
bitka kod Moskve, gdje su se naše jedinice borile na život i smrt ne
propustivši neprijatelja u glavni grad, i Staljingrad u ruševinama, ali
nepokoren i junački Lenjingrad koji je izdržao najtežu blokadu, i
Sevastopolj koji se tako herojski borio protiv elitnih hitlerovskih
jedinica, i slavlje pobjede na kurskoj izbočini, i tisuće razrušenih sela
i gradova, mnogomilijunske žrtve sovjetskog naroda koji je junački
izdržao i pobijedio...
I na kraju ono najglavnije radi čega je naš narod podnio velike
patnje: potpun poraz fašističke Njemačke, pobjeda pravedne stvari!
Prvoga svibnja u njemačkim je rukama ostao samo Tiergarten i
četvrt vladinih zgrada. Ovdje se nalazila Reichskancelarija u čijem je
dvorištu bio bunker Hitlerova Glavnog stana.
Toga je dana Martin Bormann napisao u svojem dnevniku: »Naša
Reichskancelarija pretvara se u ruševine.«
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Bezuvjetna kapitulacija fašističke
Njemačke

Prvoga svibnja u 3 sata 50 minuta na komandno mjesto 8.

gardijske armije doveden je načelnik Generalštaba njemačkih
kopnenih snaga general pješadije Krebs. Izjavio je da je ovlašten da
uspostavi neposredan kontakt s Vrhovnom komandom Crvene armije
radi pregovora o primirju.
U 4 sata general V. I. Čujkov telefonski mi je javio kako ga je
general Krebs izvijestio da je Hitler počinio samoubojstvo. Prema
Krebsovoj izjavi, to se dogodilo 30. travnja u 15 sati i 50 minuta.
Vasilij Ivanovič odmah mi je pročitao sadržaj Goebbelsova pisma
sovjetskoj Vrhovnoj komandi:
»Prema Führerovoj oporuci koji nas je ostavio ovlašćujemo
generala Krebsa o slijedećem. Izvještavamo vođu sovjetskog naroda
da je danas u 15 sati 50 minuta Führer dobrovoljno napustio ovaj
svijet. Na osnovi svoga zakonitog prava Führer je u oporuci svu vlast
predao Donitzu, meni i Bormannu. Ja sam ovlastio Bormanna da
uspostavi vezu s vođom sovjetskog naroda. Ta je veza nužna za mirne
pregovore između država koje imaju najveće gubitke.«
Uz Goebbelsovo pismo bila je priložena Hitlerova oporuka s
popisom nove njemačke vlade. Oporuku je potpisao Hitler i ovjerili su
je svjedoci (nosila je datum 30. travnja 1945. u 4 sata).
Zbog važnosti saopćenja odmah sam poslao svog zamjenika
generala armije V. D. Sokolovskog na komandno mjesto V. I. Čujkova
radi razgovora s njemačkim generalom. V. D. Sokolovski morao je od
Krebsa tražiti bezuvjetnu kapitulaciju fašističke Njemačke.
Odmah sam se spojio s Moskvom i telefonirao J. V. Staljinu. Bio
je na dači. Javio se dežurni general:
– Drug Staljin je malo prije otišao na spavanje.
– Molim vas probudite ga. Stvar je hitna i ne može čekati do jutra.
 J. V. Staljin se veoma brzo javio na telefon. Izvijestio sam ga o
Hitlerovu samoubojstvu i o Goebbelsovu pismu s prijedlogom za
primirje.
J. V. Staljin je odgovorio:
– Doigrao je, podlac! Šteta što ga nisu uhvatili živog. Gdje je
Hitlerovo mrtvo tijelo?
– Prema Krebsovu saopćenju Hitlerovo je tijelo spaljeno na
lomači.
– Prenesite Sokolovskome – rekao je vrhovni komandant – da ne
vodi nikakve pregovore osim o bezuvjetnoj kapitulaciji ni s Krebsom
ni s drugim hitlerovcima. Ako ne bude ništa izvanredno, nemojte me
zvati do jutra, želim se odmoriti. Danas je kod nas prvomajska parada.
Prvomajska parada... Prvomajske manifestacije... Kako je sve to
drago i blisko sovjetskom čovjeku, naročito onom koji se nalazi izvan
granica domovine! Zamišljao sam kako sada prema Crvenom trgu
kreću jedinice moskovskog garnizona. Ujutro će zauzeti svoja mjesta
i nakon govora komandanta parade paradnim će maršem proći ispred
mauzoleja V. I. Lenjina, ispred vlade i partijskih rukovodilaca. Proći
će pored zidova drevnoga Kremlja, koračajući oštro, ponosno,
prikazujući moć sovjetskih oružanih snaga koje su oslobodile Evropu
od fašističke opasnosti...
Oko 5 sati ujutro telefonirao mi je V. D. Sokolovski i izvijestio
me o prvom razgovoru s generalom Krebsom.
– Nešto se izmotavaju – rekao je V. D. Sokolovski. – Krebs
izjavljuje kako on nije ovlašten da rješava pitanje o bezuvjetnoj
kapitulaciji. Prema njegovim riječima to može riješiti samo nova
njemačka vlada s Dönitzom na čelu. Krebs traži primirje navodno radi
toga da bi se u Berlinu sastala Dönitzova vlada. Mislim da ih moramo
poslati do vraga ako odmah ne pristanu na bezuvjetnu kapitulaciju.
– Tako je, Vasilije Daniloviču – odgovorio sam. – Reci mu da
ćemo mi, ako do 10 sati ne predaju Goebbelsov i Bormannov pristanak
za bezuvjetnu kapitulaciju, udariti takvom snagom koja će kod njih
zauvijek uništiti želju za otporom. Neka hitlerovci razmisle o
besmislenim žrtvama njemačkog naroda i o svojoj osobnoj
odgovornosti za takvo bezumlje.
Goebbelsov i Bormannov odgovor nije došao u određeno
vrijeme.
U 10 sati 40 minuta naše su jedinice otvorile orkansku vatru po
ostacima posebnog sektora obrane središta grada. U 18 sati V. D.
Sokolovski je izvijestio da je njemačko rukovodstvo poslalo
parlamentarca koji je izjavio da su Goebbels i Bormann odbili zahtjev
za bezuvjetnu kapitulaciju.
Kao odgovor na to u 18 sati 30 minuta počeo je nevjerojatnom
snagom posljednji juriš na centralne dijelove grada, gdje se nalazila
Reichskancelarija i gdje su se utvrdili ostaci hitlerovaca.
Ne sjećam se točno kada, ali čim se smračilo, telefonirao mi je
komandant 3. udarne armije general V. I. Kuznjecov uzrujanim
glasom:
– Malo prije se na sektoru 52. gardijske pješadijske divizije
probila grupa njemačkih tenkova i oko 20 automobila koji su se
velikom brzinom uputili u sjeverozapadno gradsko predgrađe.
Bilo je jasno da netko bježi iz Berlina.
Pojavile su se najneugodnije pretpostavke. Netko je čak rekao da
tenkovska grupa koja se probila možda vozi Hitlera, Goebbelsa i
Bormanna.
U jedinicama je odmah dana uzbuna da nikog živog ne propuste
iz rajona Berlina. Odmah je naređeno komandantu 47. armije F. I.
Perhoroviču, komandantu 61. armije P. A. Bjelovu, komandantu 1.
poljske armije S. Poplavskom da čvrsto zatvore sve putove na zapad i
sjeverozapad. Komandantu 2. gardijske oklopne armije S. I.
Bogdanovu i komandantu generalu V. I. Kuznjecovu naređeno je da
se odmah organizira gonjenje u svim pravcima, da se pronađu i unište
tenkovi koji su se probili.
U zoru 2. svibnja otkrivena je grupa tenkova 15 kilometara
sjeverozapadno od Berlina. Naši su je tenkovi brzo uništili. Dio
strojeva je izgorio, dio je bio razbijen. Među poginulim posadama nije
pronađen nijedan od fašističkih glavešina. Po onome što je ostalo u
izgorjelim tenkovima nije se moglo ništa prepoznati.
U noći 2. svibnja u 1 sat 50 minuta radio-stanica berlinske obrane
javila je i nekoliko puta ponovila na njemačkom i ruskom:
»Šaljemo svoje parlamentarce na most Bismarckstrasse.
Prekidamo ratne akcije.«
U 6 sati 30 minuta ujutro 2. svibnja javljeno je: na sektoru 47.
gardijske pješadijske divizije predao se komandant 56. oklopnog
korpusa general Weidling. Zajedno s Weidlingom predali su se oficiri
njegova štaba. Na prethodnom saslušanju general Weidling je
izvijestio da ga je prije nekoliko dana sam Hitler imenovao za
komandanta obrane Berlina.
General Weidling je odmah pristao da izda naređenje svojim
jedinicama da prekinu otpor. Evo teksta koji je ujutro 2. svibnja
potpisao i objavio preko radija:
»30. travnja Führer je počinio samoubojstvo i tako je nas koji smo
mu se zakleli na vjernost ostavio same. Prema Führerovu naređenju
mi, njemački vojnici, morali smo se još boriti za Berlin, bez obzira na
to što su iscrpljene sve borbene rezerve i bez obzira na opću situaciju
prema kojoj je besmislen svaki daljnji otpor.
Naređujem: smjesta prekinuti otpor.
Potpis: Weidling (general artiljerije, bivši komandant obrane
Berlina).«
Istoga dana oko 14 sati obavijestili su me da je zamjenik ministra
propagande doktor Fritsche koji se predao predložio da se preko radija
obrati njemačkim jedinicama berlinskog garnizona neka prekinu svaki
otpor. Da bismo ubrzali svršetak borbe, pristali smo da mu to
omogućimo.
Nakon govora preko radija Fritschea su doveli k meni. Na
saslušanju je ponovio ono što smo uglavnom znali iz pregovora s
Krebsom. Kao što se zna, Fritsche je bio jedan od najbližih suradnika
Hitlera, Goebbelsa i Bormanna.
 On je izvijestio da je 29. travnja Hitler održao sastanak sa svojim
suradnicima kojemu su prisustvovali Bormann, Goebbels, Axmann,
Krebs i druge odgovorne osobe iz fašističkog rukovodstva. On
navodno nije bio prisutan tom sastanku, ali ga je Goebbels kasnije
informirao.
Prema Fritscheovim riječima posljednjih dana, naročito poslije
20. travnja kad je sovjetska artiljerija otvorila vatru na Berlin, Hitler je
većinu vremena bio u stanju otupjelosti koja se prekidala histeričnim
napadajima. Katkad bi bez ikakve veze počeo pričati o bliskoj pobjedi.
Na moje pitanje o posljednjim Hitlerovim planovima Fritsche je
odgovorio da točno ne zna, ali je čuo da su na početku ruske ofenzive
na Odri neki iz rukovodstva otišli u Berchtesgaden u južnom Tirolu. S
njima su poslani i mnogi sanduci. Onamo je morala odletjeti i Vrhovna
komanda s Hitlerom na čelu. U posljednjem trenutku, kad su se
sovjetske jedinice približile Berlinu, razgovaralo se o evakuaciji u
Schlesswig-Holstein. U rajonu Reichskancelarije bili su spremni
avioni za let, ali ih je brzo razbila sovjetska avijacija.
Fritsche više ništa nije mogao izjaviti.
Idućeg dana poslan je u Moskvu na detaljno ispitivanje.
Nekoliko riječi o posljednjoj, završnoj borbi u Berlinu.
Prvoga svibnja 248. (komandant divizije general N. Z. Galaj) i
230. (komandant divizije pukovnik D. K. Šiškov) pješadijska divizija
5. udarne armije N. E. Berzarina jurišom su zauzele zgradu državne
pošte i vodile borbu za zgradu ministarstva financija preko puta
Reichskancelarije. Prvoga svibnja 301. divizija armije N. E. Berzarina
u suradnji sa 248. pješadijskom divizijom na juriš je zauzela zgradu
Gestapoa i ministarstva zrakoplovstva. Pod zaštitom pješadije naprijed
je jurnuo artiljerijski samohodni divizion. A. L. Denisjuk, komandir
diviziona, postavio je svoj top u rupu na ogradi i kroz gustu maglu,
otprilike sto metara daleko, ugledao je sivu zgradu Reichskancelarije
na čijoj se fasadi dizao ogroman orao s kukastim križem. Denisjuk je
dao komandu: »Po fašističkoj zvijeri pali!...« Fašistički grb je srušen.
 Posljednja bitka za Reichskancelariju koju su vodile 301. i 248.
pješadijska divizija bila je veoma teška. Borba na prilazima i u samoj
zgradi bila je naročito ogorčena. Neobično hrabro djelovala je stariji
instruktor političkog odjeljenja 9. pješadijskog korpusa major
Vladimirovna Nikulina. U sastavu jurišne grupe bataljona F. K.
Šapolava popela se kroz otvor na krovu na vrh i izvukavši crveno
platno ispod bluze telegrafskom ga je žicom privezala uz metalni
šiljak. Nad Reichskancelarijom zavijorila se zastava Sovjetskog
Saveza.
Nakon osvajanja Reichskancelarije za njenog komandanta
postavljen je zamjenik komandanta 301. pješadijske divizije pukovnik
V. E. Ševcov, a od 4. svibnja, pošto je divizija prebačena u
Treptowpark, komandant je postao najstariji oficir operativne službe u
štabu 5. udarne armije major F. G. Platonov.
U 15 sati 2. svibnja s neprijateljem je bilo definitivno svršeno.
Ostaci berlinskog garnizona s više od 134.000 ljudi predali su se.
Mnogi od onih koji su se borili s oružjem u ruci očito su se posljednjih
dana razbježali i posakrivali.
Bio je to dan velike pobjede sovjetskog naroda, njegovih
oružanih snaga, naših saveznika u tom ratu i naroda cijelog svijeta.
U naredbi vrhovnog komandanta rečeno je:
»Jedinice Prvog bjeloruskog fronta uz sudjelovanje jedinica
Prvog ukrajinskog fronta nakon upornih uličnih borbi završile su
razbijanje berlinske grupe njemačkih jedinica i danas, 1. svibnja,
potpuno zauzele glavni grad Njemačke Berlin, središte njemačkog
imperijalizma i leglo njemačke agresije.«
Nakon zauzimanja Reichskancelarije uputio sam se onamo u
društvu general-pukovnika N. E. Berzarina, člana Vojnog savjeta
armije general-lajtnanta F. E. Bokova i drugih sudionika juriša da
bismo se uvjerili u samoubojstvo Hitlera, Goebbelsa i drugih
rukovodilaca hitlerovaca.
 Stigavši na samo mjesto naišli smo na poteškoće. Izvijestili su
nas da su Nijemci mrtva tijela navodno zakopali na nekom groblju.
Gdje ih je i tko zakopao nitko nije znao. Kružile su razne verzije.
Zarobljenici, uglavnom ranjenici, ništa nisu mogli reći o Hitleru
i njegovoj okolini.
U Reichskancelariji smo našli malo ljudi, nekoliko desetaka.
Očito su oficiri i esesovci koji su se ondje nalazili u posljednjem
trenutku pobjegli kroz tajne izlaze iz zgrade Reichskancelarije i
posakrivali se u gradu.
Tražili smo mjesto gdje su spaljeni Hitler i Goebbels, ali ih nismo
pronašli. Istina, našli smo ugašene ostatke nekakvih lomača, ali one su
bile male: bilo je vjerojatnije da su ondje njemački vojnici grijali vodu.
Već smo završavali razgledavanje Reichskancelarije kad su nam
javili da su u podzemlju pronašli mrtva tijela šestoro Goebbelsove
djece. Priznajem nisam imao snage da siđem i pogledam djecu koju su
ubili majka i otac. Uskoro su blizu bunkera pronašli mrtva tijela
Goebbelsa i njegove žene. Za prepoznavanje su doveli Fritschea koji
je potvrdio da su to oni.
Sve okolnosti na početku su u meni izazvale sumnju u točnost
verzije o samoubojstvu Hitlera, to više što nismo uspjeli otkriti ni
Bormanna. Tada sam pomislio: nije li Hitler pobjegao u posljednjem
trenutku kad više nije bilo nade da će Berlinu stići pomoć izvana?
Takvu pretpostavku sam iznio u Berlinu na konferenciji za
štampu sovjetskih i inozemnih dopisnika.
Malo kasnije nakon provedene istrage, saslušanja osobnog
medicinskog osoblja Hitlera itd. počeli smo dobivati dopunske,
određenije dokaze koji su potvrđivali da je Hitler počinio
samoubojstvo. Uvjerio sam se da nema nikakvih osnova u sumnju o
Hitlerovu samoubojstvu.
Većina fašističkih glavara, među njima Göring, Himmler, Keitel
i Jodl, pravodobno su pobjegli iz Berlina u raznim pravcima.
Oni, zajedno s Hitlerom, do posljednje minute poput hazardera
nisu gubili nadu u »sretnu kartu« koja bi mogla spasiti fašističku
Njemačku i njih. Dana 30. travnja, čak i 1. svibnja hitlerovski visoki
funkcionari još su nastojali odugovlačiti definitivan slom i nametnuti
pregovore o pozivanju u Berlin novoimenovane Dönitzove vlade,
tobože za odlučivanje o kapitulaciji Njemačke.
General Krebs, iskusni vojni diplomat, na sve je moguće načine
pokušavao da nas uvuče u dugotrajne pregovore, ali mu to lukavstvo
nije uspjelo. Već sam spomenuo da je V. D. Sokolovski, koji je bio
ovlašten da vodi pregovore, kategorički izjavio Krebsu: prestanak
vojnih operacija moguć je samo pod uvjetom potpune i bezuvjetne
kapitulacije njemačko-fašističke vojske pred svim saveznicima. Na
tome su se pregovori završili.
A kako Nijemci tada nisu prihvatili naše zahtjeve o bezuvjetnoj
kapitulaciji sovjetskim jedinicama, izdana je naredba: smjesta dotući
neprijatelja.
Ujutro 3. svibnja zajedno s komandantom Berlina N. E.
Berzarinom, članom Vojnog savjeta 5. armije F. E. Bokovim, članom
Vojnog savjeta fronta K. F. Teljeginom i drugima razgledali smo
Reichstag i mjesta gdje su vođene borbe. Pratio nas je i davao nam
objašnjenja Artur, sin Wilhelma Picka, koji se za vrijeme rata borio u
redovima Crvene armije. Dobro je poznavao Berlin i to nam je
olakšalo da proučimo uvjete pod kojima su se morale boriti naše
jedinice.
Svaki korak, svaki komadić zemlje, svaki kamen ovdje jasnije je
od svake riječi svjedočio da se na prilazima Reichskancelariji i
Reichstagu i u samim zgradama vodila borba na život i smrt.
Reichstag je ogromna zgradurina čije je zidove nemoguće probiti
artiljerijom srednjeg kalibra. Bili su za to potrebni topovi velikog
kalibra. Kupola Reichstaga i razni masivni gornji nastavci
omogućavali su neprijatelju da na svim prilazima koncentrira vatru.
U samom Reichstagu bili su veoma složeni i teški uvjeti za borbu.
Od boraca se tražila ne samo hrabrost već i sposobnost brze
orijentacije, pronicava opreznost, brzo prebacivanje iz zaklona u
zaklon i precizno gađanje. Naši su borci dobro riješili zadatke.
 Stupovi na ulazu u Reichstag i zidovi bili su išarani potpisima
naših vojnika. U kratkim rečenicama, u jednostavnim potpisima
vojnika, oficira i generala osjećao se njihov ponos za sovjetske ljude,
za sovjetske oružane snage, za domovinu i lenjinsku partiju.
I mi smo se ondje potpisali i po tome su nas vojnici prepoznali i
okružili sa svih strana. Morali smo se za trenutak zadržati i
porazgovarati iskreno, od srca. Vojnici su se raspitivali kada će se
moći vratiti kućama, hoće li jedinice ostati za okupaciju Njemačke,
hoćemo li ratovati s Japanom, itd.
Sedmoga svibnja telefonirao mi je J. V. Staljin:
– Danas su u gradu Reimsu Nijemci potpisali akt o bezuvjetnoj
kapitulaciji. Glavnu težinu rata – nastavio je – podnio je na svojim
ramenima sovjetski narod, a ne saveznici, zbog toga kapitulacija mora
biti potpisana pred Vrhovnom komandom svih zemalja
protuhitlerovske koalicije, a ne samo pred Vrhovnom komandom
savezničkih jedinica.
– Nisam se složio ni s time – nastavio je J. V. Staljin – što akt nije
potpisan u Berlinu, u centru fašističke agresije. Dogovorili smo se sa
saveznicima da se potpisivanje akta u Reimsu smatra prethodnim
protokolom kapitulacije. Sutra u Berlin stižu predstavnici njemačke
Vrhovne komande i predstavnici Vrhovne komande savezničkih
snaga. Za predstavnika Vrhovne komande sovjetske vojske određeni
ste vi. Sutra k vama dolazi Višinski. Nakon potpisivanja akta on ostaje
u Berlinu kao vaš pomoćnik za politička pitanja.
Rano ujutro 8. svibnja u Berlin je doletio A. J. Višinski. Donio je
sa sobom svu potrebnu dokumentaciju o kapitulaciji Njemačke i
saopćio imena predstavnika Vrhovne komande savezničkih snaga.
Ujutro 8. svibnja počeli su u Berlin stizati novinari, foto-reporteri
da bi registrirali povijesni trenutak pravne legalizacije sloma fašističke
Njemačke, njeno vlastito priznanje sloma svih fašističkih planova,
svih njenih protučovječanskih planova.
Oko podne na aerodrom Tempelhof stigli su predstavnici
Vrhovne komande savezničkih snaga.
 Vrhovnu komandu savezničkih snaga predstavljali su maršal
avijacije Velike Britanije Arthur V. Tedder, komandant strategijskih
zrakoplovnih snaga SAD general Carl Spaatz i glavni komandant
francuske vojske Jean Delattre de Tassigny.
Na aerodromu su ih dočekali moj zamjenik general armije V. D.
Sokolovski, prvi komandant Berlina general-pukovnik N. E. Berzarin,
član vojnog savjeta armije general-lajtnant F. E. Bokov i drugi
predstavnici Crvene armije. S aerodroma su Saveznici došli u
Karlshorst gdje je odlučeno da će se od njemačke komande primiti
bezuvjetna kapitulacija.
Na taj isti aerodrom iz Flensburga su pod stražom engleskih
oficira stigli feldmaršal Keitel, admiral von Friedeburg i general
avijacije Stumpf koji su od Dönitza imali punomoć da potpišu akt o
bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke.
Ovdje u Karlshorstu, u istočnom dijelu Berlina, u jednokatnici
bivše blagovaonice njemačke vojnoinžinjerijske škole pripremljena je
dvorana u kojoj se morala održati ceremonija potpisivanja akta.
Odmorivši se, svi predstavnici komande savezničkih snaga došli
su k meni da se dogovorimo o proceduralnim pitanjima toga
uzbudljivog događaja.
Još nismo pravo ni ušli u prostoriju određenu za razgovor, kad su
sa svih strana nagrnuli američki i engleski novinari i bez ikakvih
priprema počeli me zasipati pitanjima. U ime savezničkih snaga
predali su mi zastavu prijateljstva na kojoj su zlatnim slovima bile
izvezene riječi pozdrava Crvenoj armiji od američke vojske.
Pošto su novinari izišli iz dvorane za sjednice, počeli smo
razmatrati niz pitanja u vezi s kapitulacijom hitlerovaca.
Feldmaršal Keitel i njegovi pratioci u to su vrijeme bili u drugoj
zgradi.
Prema pričanju naših oficira Keitel i drugi članovi njemačke
delegacije bili su veoma nervozni. Obrativši se prisutnima, Keitel je
rekao:
 – Prolazeći kroz berlinske ulice, bio sam duboko potresen koliko
je razrušen.
Jedan od naših oficira odgovorio mu je:
– Gospodine feldmaršale, a jeste li bili potreseni kad je na vaše
naređenje s lica zemlje zbrisano tisuće sovjetskih gradova i sela pod
čijim su ruševinama izginuli milijuni naših ljudi, među njima mnoge
tisuće djece?
Keitel je problijedio, nervozno slegnuo ramenima i nije
odgovorio.
Kako smo se ranije dogovorili, u 23 sata 45 minuta Tedder,
Spaatz i Delattre de Tassigny, K. F. Teljegin, V. D. Sokolovski i drugi
skupili su se u mojem kabinetu koji se nalazio pokraj dvorane gdje su
Nijemci morali potpisati akt o bezuvjetnoj kapitulaciji.
Točno u 24 sata ušli smo u dvoranu. Počinjao je dan 9. svibnja
1945...
Sjeli smo za stol koji je stajao uza zid na kojem su bile
pričvršćene državne zastave Sovjetskog Saveza, SAD, Britanije i
Francuske.
U dvorani za drugim stolovima pokrivenima zelenim suknom
smjestili su se generali Crvene armije, čije su jedinice u najkraćem
roku slomile obranu Berlina i natjerale neprijatelja da položi oružje.
Tu su bili prisutni brojni sovjetski i inozemni novinari i foto-reporteri.
– Mi, predstavnici Vrhovne komande sovjetskih oružanih snaga i
Vrhovne komande savezničkih snaga – izjavio sam otvarajući sastanak
– ovlašteni smo od vlada antihitlerovske koalicije da od njemačke
vojne komande primimo bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke. Pozovite
u dvoranu predstavnike njemačke Vrhovne komande.
Svi su okrenuli glave prema vratima gdje su se morali pojaviti oni
koji su se hvalisali o svojoj sposobnosti da munjevito poraze
Francusku, Britaniju i da najkasnije za jedan i pol do dva mjeseca
unište Sovjetski Savez, da zavladaju svijetom.
Ne žureći se i nastojeći da sačuva vojničko držanje, prvi je prešao
prag feldmaršal Keitel, najbliži Hitlerov suradnik. Podigao je ruku u
kojoj je držao feldmaršalsku palicu, pozdravio predstavnike Vrhovne
komande sovjetskih i savezničkih snaga.
Iza Keitela pojavio se general Stumpf. Nizak, oči pune bijesa i
nemoći. Istodobno je ušao admiral von Friedeburg. Izgledao je kao da
je prerano ostario.
Nijemcima je predloženo da sjednu za stol koji je za njih bio
posebno postavljen blizu ulaza.
Ne žureći feldmaršal je sjeo za stol i podigao glavu uprvši pogled
u nas koji smo sjedili za predsjedničkim stolom. Pokraj Keitela sjeli su
Stumpf i Friedeburg. Oficiri koji su ih pratili stali su iza njihovih
stolaca.
Obratio sam se njemačkoj delegaciji:
– Imate li kod sebe akt o bezuvjetnoj kapitulaciji, jeste li ga
proučili i imate li punomoć da potpišete taj akt?
Moje je pitanje na engleskom jeziku ponovio maršal avijacije
Tedder.
– Da, proučili smo ga i spremni smo da ga potpišemo –
prigušenim je glasom odgovorio feldmaršal Keitel predajući nam
dokument koji je potpisao admiral Dönitz. U dokumentu je pisalo da
su Keitel, von Friedeburg i Stumpf ovlašteni da potpišu akt o
bezuvjetnoj kapitulaciji.
To ni izdaleka nije bio onaj oholi Keitel koji je primao
kapitulaciju od pobijeđene Francuske. Sada je izgledao utučen,
premda je nastojao da sačuva stanovitu pozu.
Ustao sam i rekao:
– Predlažem njemačkoj delegaciji da priđe k stolu. Ovdje ćete
potpisati akt o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke.
Keitel je brzo ustao, upro u nas pogled pun mržnje, a zatim oborio
oči, polako uzeo sa stolića feldmaršalsku palicu i nesigurnim korakom
uputio se prema našem stolu. Monokl mu je pao i visio je na vrpci.
Lice su mu prekrile crvene pjege.
Zajedno s njim prišli su stolu general Stumpf, admiral von
Friedeburg i njemački oficiri koji su ih pratili. Popravivši monokl
Keitel je sjeo na kraj stola i drhtavom rukom potpisao pet primjeraka
dokumenta, a nakon njega potpisali su Stumpf i Friedeburg.
Pošto je dokument potpisan, Keitel je ustao, navukao desnu
rukavicu i ponovno nastojeći da nam imponira polako se vojničkim
držanjem uputio svojem stolu.
U 0 sati 43 minute 9. svibnja 1945. potpisivanje dokumenta o
bezuvjetnoj kapitulaciji bilo je završeno. Pozvao sam njemačku
delegaciju da napusti dvoranu.
Keitel, Friedeburg i Stumpf su ustali, poklonili se i oborenih
glava izašli iz dvorane. Za njima su izašli njihovi štabni oficiri.
U ime sovjetske Vrhovne komande srdačno sam svima
prisutnima čestitao dugo očekivanu pobjedu. U dvorani je nastala
neopisiva buka. Svi su si čestitali, rukovali se. U očima mnogih bile su
suze radosti. Mene su okružili ratni drugovi V. D. Sokolovski, M. S.
Malinjin, K. F. Kuznjecov, S. I. Bogdanov, N. E. Berzarin, F. E.
Bokov, P. A. Bjelov, A. V. Gorbatov i drugi.
– Dragi prijatelji – rekao sam drugovima po oružju – pripala nam
je velika čast. U završnoj borbi dano nam je povjerenje naroda, partije
i vlade da vodimo hrabre sovjetske jedinice u juriš na Berlin. To su
povjerenje sovjetske jedinice, a među njima i vi koji ste vodili jedinice
u bitki za Berlin, časno opravdali. Žao mi je što nema mnogih među
nama. Kako bi se oni radovali dugo očekivanoj pobjedi za koju su, ne
uzdrhtavši, dali svoje živote!...
Sjetivši se prijatelja i ratnih drugova koji nisu doživjeli taj radosni
dan, ti ljudi, koji su navikli da bez najmanjeg straha gledaju smrti u
oči, koliko god su se trudili, nisu mogli zadržati suze.
U 0 sati 50 minuta 9. svibnja 1945. zaključena je sjednica na kojoj
je primljena bezuvjetna kapitulacija njemačkih oružanih snaga.
Zatim je održano primanje koje je prošlo u svečanom i radosnom
raspoloženju.
Otvorivši banket predložio sam zdravicu za pobjedu
antihitlerovske koalicije protiv fašističke Njemačke. Zatim je govorio
maršal A. Tedder, za njim J. Delattre de Tassigny i general C. Spaatz.
Nakon njih govorili su sovjetski generali. Svatko je govorio o tome što
mu se nakupilo u duši kroz sve te teške godine. Sjećam se, govorilo se
mnogo, iskreno i izražavala se velika želja da se zauvijek učvrste
prijateljski odnosi između zemalja antifašističke koalicije. O tome su
govorili sovjetski generali, govorili su Amerikanci, Francuzi, Britanci
i svi smo tada htjeli vjerovati da će tako i biti.
Svečana večera završila se ujutro pjesmama i plesom. Sovjetski
generali plesali su izvan konkurencije. Ni ja se nisam suzdržao.
Sjetivši se mladosti, otplesao sam ruski ples. Razilazili smo se i
odlazili uz zvukove kanonade iz svih vrsta oružja u čast pobjede.
Pucalo se u svim područjima Berlina i u predgrađima. Pucalo se uvis,
ali krhotine mina, granata i metaka padale su na zemlju, tako da ujutro
9. svibnja nije bilo sasvim bezopasno hodati ulicama. Ali kako je ta
opasnost bila različita od one s kojom smo živjeli duge ratne godine!
Potpisani dokument o bezuvjetnoj kapitulaciji istoga dana ujutro
bio je dostavljen u Glavni stan Vrhovne komande.
Prva točka dokumenta glasila je:
»1. Mi, dolje potpisani, djelujući u ime njemačke Vrhovne
komande, pristajemo na bezuvjetnu kapitulaciju svih naših oružanih
snaga na kopnu, na moru i u zraku, a isto tako svih snaga koje se sada
nalaze pod njemačkom komandom, pred Vrhovnom komandom
Crvene armije i istodobno pred Vrhovnom komandom savezničkih
ekspedicijskih snaga.«
U toku dana su mi telefonirali iz Moskve i obavijestili me da je
dobivena sva dokumentacija o kapitulaciji njemačko-fašističke
Njemačke i predana vrhovnom komandantu.
Tako je završen krvavi rat. Fašistička Njemačka i njeni saveznici
bili su definitivno poraženi.
Put do pobjede bio je težak za sovjetski narod. Stajao je milijune
života. I danas su svi pošteni ljudi u svijetu, osvrćući se na prošle
strašne dane drugog svjetskog rata, dužni da se s dubokim
poštovanjem i suosjećajem sjećaju onih koji su se borili s fašizmom i
dali živote za oslobođenje cijelog čovječanstva od fašističkog ropstva.
 Polazeći od svog internacionalnog duga i humanog uvjerenja
Komunistička partija i sovjetska vlada poduzeli su sve mjere da
pravodobno objasne sovjetskim borcima tko je pravi krivac rata i
zločina. Nije se dopuštala ni pomisao na to da treba kazniti radni
njemački narod za zločine koje su hitlerovci počinili u našoj zemlji.
Prema običnim Nijemcima sovjetski su ljudi imali jasan stav: njima
treba pomoći da spoznaju svoje pogreške, da što brže iskorijene
ostatke nacizma i da se uključe u zajedničku porodicu slobodoljubivih
naroda, čija deviza u budućnosti mora biti mir i demokracija.
U Berlinu i njegovim predgrađima još su se vodile borbe, a
sovjetska je komanda na temelju odluke CK partije i sovjetske vlade
već počela organizirati normalne životne uvjete za stanovnike Berlina.
Osnova za osnivanje i djelovanje vojnih i građanskih organa
vlasti bila je naredba vojnog savjeta Prvog bjeloruskog fronta br. 5 od
23. travnja 1945. Naredba je glasila:
»Svu vlast uprave na teritoriju Njemačke koju je zauzela Crvena
armija ostvaruje vojna komanda preko vojnih komandanata gradova i
rajona.
U svakom gradu postavljen je vojni komandant. Izvršna vlast
stvara se od domaćih stanovnika: u gradovima – gradonačelnici, u
manjim gradovima i selima – starješine koji odgovaraju vojnoj
komandi da će stanovništvo izvršavati sva naređenja i odluke...«
U skladu s tom naredbom 28. travnja 1945. bila je objavljena
naredba br. 1 sovjetskog vojnog komandanta Berlina heroja
Sovjetskog Saveza general-pukovnika N. E. Berzarina o prijelazu
cjelokupne vlasti u Berlinu u ruke sovjetske vojne komande.
U toj naredbi on je objavio gradskim stanovnicima da se
fašistička stranka Njemačke i njene organizacije raspuštaju a njihova
se djelatnost zabranjuje.
Naredbom se propisivao način ponašanja stanovništva i
određivale su se osnovne postavke za normalizaciju života u Berlinu.
Centralna vojna komandantura osnovala je u svih dvadeset rajona
Berlina rajonske vojne komandanture koje su bile popunjene našim
oficirima, u prvom redu stručnjacima ekonomistima i inženjersko-
tehničkim osobljem. U nekim podrajonima osnovane su sektorske
komandanture. Već u početku svoga rada sovjetske vojne
komandanture morale su u veoma složenoj situaciji rješavati mnoga
teška pitanja.
Za vrijeme borbe u Berlinu od 250.000 zgrada oko 30.000 bilo je
potpuno razrušeno, više od 20.000 polurazrušeno, a više od 150.000
bilo je porušeno djelomično.
Gradski saobraćaj nije radio, više od trećine stanica metroa bilo
je potopljeno, 225 mostova dignule su u zrak njemačko-fašističke
jedinice. Gotovo su potpuno bili izbačeni iz stroja vozni park i
električna mreža gradskog tramvaja. Ulice, naročito u središtu, bile su
zakrčene ruševinama. Cijeli sistem komunalne privrede nije radio –
električne centrale, vodovod, plinare, kanalizacija.
Stanovnike Berlina trebalo je spasiti da ne umiru od gladi,
organizirati snabdijevanje hranom koje je bilo prekinuto prije ulaska
sovjetskih jedinica u Berlin. Utvrđeno je da cijele grupe stanovnika
nisu nekoliko tjedana dobivale nikakve živežne namirnice. Sovjetske
jedinice počele su gasiti požare, organizirale su skupljanje i pokapanje
mrtvaca, odstranjivale su mine.
Međutim, sovjetska komanda nije mogla riješiti sve te zadatke
bez masovnog aktivnog rada domaćeg stanovništva.
Vojni savjeti, vojni komandanti, politički radnici u prvom su redu
na rad u rajonske magistrate angažirali njemačke komuniste koji su
oslobođeni iz koncentracionih logora, antifašiste i druge njemačke
demokrate koji su djelovali u drugarskom sporazumu sa
socijaldemokratima i lojalno raspoložene stručnjake.
Velik posao u Berlinu obavljalo je političko odjeljenje komande
grada s pukovnikom A. I. Jelizarovim na čelu.
U svibnju 1945. Vojni savjet fronta donio je niz važnih odluka,
radi normalizacije života u Berlinu, posebno:
 11. svibnja – odluka br. 063 o snabdijevanju živežnim
namirnicama njemačkih stanovnika Berlina. Tim rješenjem utvrđeni
su poredak i norme izdavanja hrane.
12. svibnja – odluku br. 064 o uspostavljanju i osiguranju
normalnog rada komunalne privrede Berlina.
31. svibnja – odluku br. 080 o snabdijevanju berlinske djece
mlijekom.
Donesene su i druge odluke o normalizaciji prehrane i
svakodnevnog života stanovništva, u prvom redu onih koji su radili na
obnovi grada.
Kao prva pomoć sovjetske vlade u Berlin je stiglo 96.000 tona
žita, 60.000 tona krumpira, oko 50.000 grla stoke, šećera, masti i
drugih proizvoda.
Tim hitnim mjerama likvidirana je opasnost gladi njemačkog
stanovništva.
Značajnu ulogu u normalizaciji života u Berlinu odigrale su
sovjetske komandanture, politički organi fronta, garnizona i komanda,
oko kojih se brzo aktiviralo demokratski raspoloženo stanovništvo.
Postepeno su nestajali nesigurnost i strah od represalija kojima su
nacisti plašili sve ljude.
Jednom prilikom prolazio sam predgrađima Berlina, kad je moju
pažnju privuklo šareno mnoštvo u kojem su bili naši vojnici. Bilo je
ondje mnogo djece i žena. Zaustavivši automobil približili smo se
grupi misleći da su civili naši sovjetski ljudi oslobođeni iz fašističkih
logora. Ali bili su to Berlinčani. Stojim, promatram i čujem kako jedan
vojnik, držeći na rukama plavokosog četverogodišnjeg njemačkog
dječačića govori:
– Izgubio sam ženu, kćerkicu i sinčića kad se obitelj evakuirala
iz Konotopa. Poginuli su u vlaku od bombardiranja. Rat je završen.
Zar ću živjeti sam samcat? Dajte mi dječačića. Njemu su esesovci
strijeljali oca i majku.
Netko se našalio:
– Dječak je zaista nalik na tebe.
 Žena koja je stajala u blizini rekla je na njemačkom:
– Ne, ne mogu ga dati. On je moj nećak, sama ću ga odgajati.
Netko je preveo. Vojnik se ražalostio.
Umiješao sam se:
– Slušaj, druže, vratit ćeš se u domovinu, ondje ćeš naći sina;
koliko je kod nas ostalo siročića! Još bolje: uzet ćeš dijete zajedno s
majkom!
Vojnici su se nasmijali, nasmiješio se i njemački dječačić. Naši
borci razvezali su svoje torbe i razdali djeci i ženama kruh, šećer,
konzerve, dvopek, a dječak koga je držao vojnik dobio je i bombone.
Vojnik je poljubio dječačića i teško uzdahnuo.
Pomislio sam kako je plemenita duša sovjetskog vojnika. Prišao
sam mu i čvrsto stisnuo ruku.
Bio sam bez epoleta u kožnom kaputu, ali su me brzo prepoznali
i morao sam ostati još pola sata i odgovarati na mnoga pitanja vojnika.
Žao mi je što nisam zapisao njihova prezimena. Samo sam zapamtio
da je ta grupa bila iz 5. udarne armije generala N. E. Berzarina.
Devetoga svibnja po naređenju Državnog komiteta za obranu u
Berlin je doletio Anastas Ivanovič Mikojan. Odmah je htio vidjeti kako
se organizira život u gradu.
Izašavši iz automobila kod jednog dućana sa živežnim
namirnicama gdje su već na sovjetske karte njemačkim stanovnicima
davali kruh, A. M. Mikojan se obratio ženama koje su stajale u redu.
Bile su potpuno iscrpljene.
– Kako se osjećate pošto su Berlin zauzele sovjetske jedinice? –
upitao je Anastas Ivanovič. – Govorite otvoreno, ovo je maršal Žukov,
on će se brinuti o vašim potrebama i učinit će sve što bude u njegovoj
moći.
– A ovo je Anastas Ivanovič Mikojan – rekao sam – zamjenik
predsjednika Sovjeta narodnih komesara. Došao je po nalogu
sovjetske vlade da vidi kako živite i što vam treba da se Berlinčanima
pruži sva moguća pomoć.
Prevodilac je preveo.
 Odmah su nas okružili i svi su odjednom progovorili:
– Nikada ne bismo vjerovali da tako veliki ruski šef može
obilaziti redove i zanimati se što treba nama običnim Nijemcima. A
nas su cijelo vrijeme plašili Rusima...
Starija žena približila se A. I. Mikojanu, primjetno uzbuđena:
– Hvala vam u ime njemačkih žena što ne dopuštate da umremo
od gladi.
A onda se obratila dječaku koji je stajao kraj nje:
– Pokloni se sovjetskim načelnicima za kruh i dobar odnos!
Dječak se šutke poklonio.
Zajedno s A. I. Mikojanom, A. D. Hruljovom i N. A. Antipenkom
savjesno smo proučili mogućnosti kako da stanovnicima pružimo
pomoć u hrani i medicinskoj službi. Bez obzira na vlastite velike
teškoće nađena su sredstva i pomoć je pružena. Trebalo je vidjeti lica
Berlinčana kad su im izdavali kruh, brašno, kavu, šećer, katkad čak i
malo masti i mesa...
Rukovođeni uputama Centralnog komiteta partije i sovjetske
vlade pomagali smo njemačkom narodu svime čime smo mogli kako
bismo što brže organizirali njegov život i rad. Od zarobljenih sredstava
izdvajali smo kamione, sjeme, a konje i poljoprivredni inventar koji su
uzeli na imanjima njemačkih baruna davali smo poljoprivrednim
radnicima koji su osnivali radne zadruge.
U Berlin su došli rukovodioci njemačkih komunista. Njemački
drugovi su isticali da radnici, obični njemački ljudi više ne vide u
Crvenoj armiji osvetnika, već oslobodioca njemačkog naroda od
fašizma.
Preporučili smo njemačkim komunistima da idu u jedinice
Crvene armije i da razgovaraju sa sovjetskim borcima. Taj je prijedlog
prihvaćen. Kad su se vratili, veoma su toplo govorili o našim borcima,
njihovu širokom političkom gledanju i čovječnosti.
Nakon osvajanja Berlina često sam se sastajao s W. Pieckom, W.
Ulbrichtom i drugim rukovodiocima njemačke Komunističke partije.
Svi oni neumorno su radili na likvidaciji teških posljedica rata i
fašističke vlasti.
Upoznao sam Otta Grotewohla koji je u to vrijeme bio priznati
rukovodilac lijeve grupe Socijaldemokratske njemačke partije, veoma
bliske komunistima. Uskoro su Wilhelm Pieck, Walter Ulbricht i Otto
Grotewohl počeli aktivne pregovore o osnivanju jedinstvene
socijalističke partije sastavljene od komunista i lijevih
socijaldemokrata. Nakon tih pregovora za godinu dana, 21. travnja
1946, osnovana je Jedinstvena socijalistička partija Njemačke.
Izabrani su rukovodeći organi partije, organiziran je velik rad među
radnicima, seljacima i radnom inteligencijom.
Polovicom svibnja 1945. vojni savjet Fronta održao je
savjetovanje na kojem je bila prisutna njemačka javnost, radnici u
industriji, prometu, zdravstvu, komunalnoj privredi, kulturnim
ustanovama i oficiri vojnih komandantura. U njegovu radu sudjelovao
je zamjenik predsjednika Sovjeta narodnih komesara A. M. Mikojan,
njemački partijski i društveni radnici.
Razmotrena su pitanja normalizacije života u gradu,
snabdijevanje stanovništva i mjere za uspostavljanje prometa, rada
komunalnih poduzeća, za organizaciju kulturnog života u gradu.
Već 14. svibnja vojni komandant Berlina general-pukovnik N. E.
Berzarin zajedno s novom direkcijom metroa otvorio je promet na
prvoj liniji podzemne željeznice, a potkraj svibnja počeo je promet na
pet linija te željeznice s ukupnom dužinom od 61 kilometar.
Dana 19. svibnja održana je svečana osnivačka skupština
gradskog odbora na kojoj je N. E. Berzarin održao referat o politici
sovjetskih vlasti u Berlinu, a gradonačelnik doktor Werner predstavio
je gradski odbor javnosti. Njegovi članovi bili su poznati po svojoj
ranijoj antifašističkoj demokratskoj djelatnosti.
Cijeli se grad obnavljao, krčile su se ruševine pri čemu su zajedno
s njemačkim stručnjacima i stanovnicima sudjelovale sovjetske
inžinjerijske i specijalne jedinice. Potkraj svibnja u gradu su
djelomično proradili glavni željeznički kolodvor i riječna luka preko
kojih se osiguravalo normalno snabdijevanje Berlina gorivom i
hranom.
U to vrijeme počela je raditi 21 crpna stanica gradskog vodovoda,
a sedam obnovljenih plinara davalo je za potrebe grada 340.000
kubičnih metara plina. Poduzeća i stanovnici glavnih područja Berlina
bili su gotovo potpuno osigurani plinom i vodom. U lipnju je gradski
tramvaj već prevozio putnike i teret po 51 liniji u ukupnoj dužini od
498 kilometara.
Dana 25. svibnja prema odluci N. E. Berzarina bila je dopuštena
organizacija gradske policije, suda i javnog tužilaštva. Na čelu
policijskog aparata u Berlinu stajao je aktivni sudionik pokreta
»Slobodna Njemačka« Paul Markgraf.
Vojne komandanture Berlina, uz pomoć komunista i demokrata,
izvršile su značajan posao u organiziranju i razvitku demokratske
organizacije u gradu.
Berlinski radio počeo je emisije 13. svibnja. Idućeg dana
rukovodstvo vojne komandanture zajedno s direktorima kazališta
Gustavom Grundgenom, Ernstom Legalom i Paulom Wegenerom
raspravljalo je o pripremama za otvaranje berlinskih kazališta.
Polovicom lipnja u Berlinu je radilo 120 kinematografa, u njima
su se prikazivali sovjetski umjetnički i dokumentarni filmovi. Sa
zanimanjem su ih gledali deseci tisuća Berlinčana.
Veoma važna politička i kulturna mjera sovjetskih vlasti bilo je
izdavanje novina sovjetskih okupacijskih vlasti »Tagliche
Rundschau« (»Dnevni pregled«) na njemačkom jeziku. Prvi broj
izašao je 15. svibnja i novine su brzo postale popularne.
Zadatak je novina bio: razjašnjavati njemačkom narodu vanjsku
i unutrašnju politiku naše Partije i sovjetske vlade, iznositi istinu o
Sovjetskom Savezu, o internacionalnoj misiji Crvene armije. Detaljno
su se objašnjavale mjere za uspostavljanje komunalne privrede i
podizanje kulture u Berlinu, raskrinkavala se suština fašizma. Pozivalo
se Nijemce da napregnu sve snage kako bi što brže uspostavili
normalan život u Berlinu.
 Nakon nekoliko daha počele su izlaziti novine »Berliner
Zeitung«, glasilo berlinske općinske uprave.
U lipnju su ujedinjene berlinske demokratske kulturne snage.
Osnovan je »Kulturbund«, kulturni savez demokratske obnove
Njemačke.
Polovicom svibnja odlukom sovjetske komandanture i općine u
većini područja počele su raditi škole. Potkraj lipnja već se održavala
nastava u 580 škola gdje je učilo 233.000 djece. Organizirano je 88
dječjih vrtića.
Odlukom br. 2 glavnog komandanta sovjetske vojne
administracije na teritoriju sovjetske zone okupacije bila je dopuštena
djelatnost antifašističkih stranaka. Radnom stanovništvu bilo je
garantirano pravo da se organizira u slobodne sindikate i organizacije
kako bi osiguralo svoja prava i interese. O tom koraku sovjetske vojne
administracije govorit ću kasnije. Ovdje samo želim citirati riječi Otta
Grotewohla koji je istakao da je tom odlukom »dan snažan impuls
političkom životu u sovjetskoj zoni okupacije«. »Gdje se u povijesti
može naći takva okupacijska vojska – pisao je on – koja bi pet tjedana
nakon svršetka rata dala mogućnost stanovništvu okupirane države da
osniva stranke, da izdaje novine, koja bi mu dala slobodu zbora i
dogovora?«
Dana 16. lipnja 1945. sovjetsku komandu i 5. udarnu armiju
zadesila je velika nesreća. Komandant armije, prvi sovjetski
komandant Berlina, heroj Sovjetskog Saveza general-pukovnik
Nikolaj Jerastovič Berzarin koji je tako mnogo učinio za obnovu
Berlina poginuo je u automobilskoj nesreći prilikom obavljanja
službene dužnosti.
Na položaju vojnog komandanta i komandanta 5. udarne armije
zamijenio ga je heroj Sovjetskog Saveza general-pukovnik A. V.
Gorbatov. Zapovijedajući za vrijeme berlinske operacije jedinicama 3.
armije izvanredno je riješio zadatak razbijanja njemačkih jedinica
opkoljenih jugoistočno od Berlina. Kao komandant Berlina
Aleksandar Vasiljevič pokazao se kao odličan organizator i učinio je
sve kako bi aktivno nastavio rad na uspostavljanju normalnog života
njemačkog radnog naroda.
Želim da lijepim riječima istaknem plodan rad člana Vojnog
savjeta 5. udarne armije general-lajtnanta F. E. Bokova i pukovnika S.
I. Tjuljpanova koji su uvelike pomagali njemačkim drugovima u
organizaciji berlinske općine, mjesnih organa samoupravljanja i u radu
sovjetskih komandantura u Berlinu.

Završna operacija sovjetskih jedinica u velikom domovinskom

ratu postala je praška operacija. Sovjetske jedinice morale su završiti
razbijanje ostataka njemačkih jedinica u Čehoslovačkoj i osloboditi je
od njemačke okupacije.
Još 5. svibnja Glavni stan je doznao za ustanak Čeha u Pragu i
borbu ustanika s njemačkim jedinicama. Glavni stan je naredio Prvom,
Drugom i Trećem ukrajinskom frontu da ubrzaju pokret naših jedinica
u rajon Praga kako bi podržali ustanike i da ne dopuste hitlerovcima
da uguše ustanak.
Izvršavajući naređenje Glavnog stana frontovi su onamo bacili
svoje pokretne jedinice. U noći na 9. svibnja one su stigle u rajon Praga
i ujutro ušle u grad oduševljeno pozdravljene od Pražana.
Od toga trenutka prestao je organiziran otpor njemačkih jedinica
u Čehoslovačkoj, Austriji i na jugu Njemačke. Njemačke jedinice brzo
su se povlačile na zapad u želji da se predaju američkim jedinicama.
Ondje gdje su im sovjetske jedinice pregradile put pokušale su se
probiti snagom oružja i pri tome trpjele velike gubitke. Komanda
američkih jedinica, ne poštujući svoje savezničke obaveze, nije
sprečavala povlačenje njemačko-fašističkih jedinica u svoju zonu, čak
ih je pomagala u tome.
Te iste pojave zapazili smo i na sektorima britanskih jedinica.
Sovjetska komanda je protestirala kod saveznika, ali bez rezultata.
I divizija vlasovaca, izdajnika domovine, žurila je da se preda
Amerikancima. U diviziji je bio i Vlasov. Međutim povlačenje te
divizije energično je presjekao 25. oklopni korpus pod komandom
general-majora E. I. Fominiha. Odlučeno je da se Vlasov uhvati živ
kako bi potpuno platio za izdaju domovine. Za izvršenje toga zadatka
bio je zadužen komandant I. P. Miščenko, a za neposredno hvatanje
Vlasova odred pod komandom kapetana M. I. Jakušova.
Vlasova su uhvatili u putničkom automobilu u koloni koja se
povlačila. Sakrivši se pod hrpu stvari i pokrivši se dekom izigravao je
bolesnog vojnika, ali su ga izdali njegovi tjelohranitelji. Kasnije su
Vlasov i njegovi istomišljenici osuđeni od vojnog suda i pogubljeni.

Tako se konačno srušila čudovišna fašistička država. Sovjetske

oružane snage i savezničke jedinice uz pomoć narodnooslobodilačkih
snaga Francuske, Jugoslavije, Poljske, Čehoslovačke i drugih zemalja
završile su uništenje fašizma u Evropi. S pobjedničkim završetkom
rata protiv fašističke Njemačke bile su povezane velike nade cijelog
naprednog čovječanstva.
Teško mi je, a nije ni potrebno posebno izdvajati bilo koga
sudionika berlinske operacije, te najveće finalne bitke na kraju drugog
svjetskog rata.
Svaki sovjetski borac tukao se i izvršavao zadatak uz maksimalan
napor svojih snaga i mogućnosti.
U upravljanju jedinicama Fronta u toj završnoj operaciji meni je
mnogo pomogao iskusan kolektiv štaba Prvog bjeloruskog fronta na
čijem je čelu stajao general M. S. Malinjin. Sumirajući rezultate rata
treba odati zahvalnost suradnicima naših štabnih kolektiva.
Želio bih naglasiti da je razbijanje berlinske grupacije njemačkih
jedinica i osvajanje njemačkog glavnog grada Berlina završeno u
svega 16 dana. To je rekordno kratak rok za takvu složenu, veliku
strategijsku operaciju.
Danas na Zapadu neki pokušavaju umanjiti teškoće s kojima su
se morale sukobiti sovjetske jedinice u završnim operacijama 1945,
posebno prilikom osvajanja Berlina.
 Kao sudionik berlinske operacije moram reći da je to bila jedna
od najtežih operacija drugog svjetskog rata. Neprijateljska grupacija
imala je oko milijun ljudi koji su se braneći berlinski strategijski
pravac ogorčeno tukli. Naročito na Seelowskim visovima, u gradskim
predgrađima i u samom Berlinu. Sovjetske jedinice u toj su završnoj
operaciji pretrpjele velike gubitke – oko 30.000 ubijenih i ranjenih.
Iz razgovora s Eisenhowerom, Montgomeryjem, oficirima i
generalima savezničkih jedinica doznao sam da nakon forsiranja Rajne
savezničke jedinice nisu s Nijemcima vodile ozbiljne borbe.
Njemačko-fašističke jedinice brzo su se povlačile i bez naročitog
otpora predavale Amerikancima i Britancima. Te podatke potvrđuju i
neznatni gubici savezničkih jedinica u završnim operacijama.
Tako je, na primjer, prema podacima F. S. Poggya iznesenima u
njegovoj knjizi »Vrhovna komanda« Patonova 1. američka armija 23.
travnja 1945. izgubila samo tri čovjeka, a tog istog dana zarobila je
9000 njemačkih vojnika i oficira.
Kolike je gubitke imala tromilijunska američka vojska koja je od
Rajne kretala na istok, jugoistok i sjeveroistok? Pokazuje se da su
Amerikanci izgubili samo 8351 čovjeka, a istodobno je broj
zarobljenika iznosio stotine tisuća vojnika i oficira.
Mnogi rukovodeći vojni starješine na Zapadu, među njima i bivša
Vrhovna komanda ekspedicijskih savezničkih jedinica u Evropi, i
dalje donose netočne zaključke o tome da je nakon borbe u Ardenima
i prodora savezničkih jedinica na Rajnu njemačka ratna mašina bila
razbijena i da uopće nije bila potrebna proljetna kampanja 1945. Tako
je bivši predsjednik SAD D. Eisenhower u svojem intervjuu koji je
1965. dao u Chicagu vašingtonskom dopisniku Edwardu Folianeu
izjavio: »Njemačka je doživjela potpun poraz nakon bitke u
Ardenima... 16. siječnja sve je bilo svršeno i svaki razuman čovjek je
shvatio da je to kraj... Trebalo se odreći svake proljetne kampanje. Rat
bi se tada završio 60 ili 90 dana ranije.«
S time se ne mogu složiti.
Kao što znamo, Crvena armija je polovicom siječnja 1945. tek
razvila ofenzivu s linije Tilsit-Varšava-Sandomierz kako bi razbila
neprijatelja u Istočnoj Pruskoj i Poljskoj. Kasnije se planirala ofenziva
u središte Njemačke za osvajanje Berlina i za izbijanje na Elbu, a na
južnom krilu spremalo se konačno oslobođenje Čehoslovačke i
Austrije.
Prema mišljenju Eisenhowera izlazi da su se sovjetske jedinice
morale također u siječnju 1945. odreći proljetne kampanje. To bi
značilo završiti rat ne postigavši ni osnovni vojnepolitički cilj, čak ne
doći ni do granica fašističke Njemačke, a da i ne govorim o osvajanju
Berlina. Jednom riječju učiniti ono čemu su se nadali, o čemu su
maštali Hitler i njegova okolina, sjedeći u podzemlju
Reichskancelarije, učiniti ono za čim i danas žale oni kojima nisu po
volji velike napredne promjene naših dana, oni koji propovijedaju
politiku u duhu obnavljanja fašizma.
Da bi se uništio fašizam u Evropi, bilo je potrebno da države
antifašističke koalicije mobiliziraju goleme oružane snage i
materijalna sredstva. Za rješavanje tog najvažnijeg zadatka pokazano
je međusobno razumijevanje i želja da se borba s fašizmom dovede do
pobjedonosnog kraja.
Nitko ne može pobijati činjenicu da je glavna težina borbe s
fašističkim oružanim snagama pala na leđa Sovjetskog Saveza. Bio je
to najsuroviji, najkrvaviji i najteži od svih ratova koje je ikada morao
voditi naš narod. Dovoljno je reći da je u tom ratu poginulo više od 20
milijuna sovjetskih ljudi.
Nijedna zemlja, nijedan narod protuhitlerovske koalicije nije
podnio tako teške žrtve kao Sovjetski Savez i nitko nije uložio toliko
snage da se slomi neprijatelj koji je prijetio cijelom čovječanstvu. Na
američki teritorij nije bačena nijedna bomba. Na gradove SAD nije
pala nijedna granata. U ratu s Njemačkom i Japanom Amerika je
izgubila 405.000 ljudi, Britanija – 375.000. Istodobno je, na primjer,
Poljska izgubila šest milijuna ljudi, Jugoslavija 1,706.000.
Sovjetski narod odaje dužno priznanje narodima SAD i Britanije,
njihovim vojnicima, mornarima, oficirima i generalima koji su učinili
sve kako bi ubrzali trenutak pobjede nad fašističkom Njemačkom.
Iskreno poštujemo uspomenu na poginule britanske i američke
mornare koji su nam, bez obzira na tešku situaciju na moru gdje ih je
na svakoj milji čekala smrtna opasnost, dostavljali teret što nam je slan
prema ugovoru u leand-leasu. Visoko cijenimo samopožrtvovanje
sudionika pokreta otpora u mnogim evropskim zemljama.
Što se tiče borbene hrabrosti vojnika svih rodova vojske
ekspedicijskih savezničkih snaga u Evropi, moram objektivno priznati
njihovu visoku borbenu kvalitetu i borbeni duh kojim su se borili
protiv našeg zajedničkog neprijatelja.
Nije slučajno ni to što su naše jedinice prilikom susreta sa
saveznicima na Elbi i drugdje iskreno čestitale jedne drugima pobjedu
nad fašističkom Njemačkom izražavajući nadu u prijateljstvo poslije
rata.
Rat koji su počeli hitlerovski vlastodršci veoma je skupo platio i
njemački narod. Njemačka je u tom ratu izgubila sedam milijuna ljudi.
Poginuli su i oni koji su se požrtvovno borili protiv fašizma. Kao
avangarda antifašističkih snaga uvijek je stajala komunistička partija
Njemačke. Više od 300.000 komunista ubijeno je u fašističkim
mučilištima. Poginulo je mnogo boraca i iz redova lijevog krila
socijaldemokrata. I njemački je narod morao podnijeti teške patnje i
muke.
Hitlerovski fašizam pretvorio je u ubojice njemačku omladinu
koja još nije postala punoljetna. Oni su nemilosrdno ubijali, palili u
pećima i gazili žive ljude bez obzira na starost.
Kako se to moglo dogoditi s narodom koji je čovječanstvu dao K.
Marxa, F. Engelsa, K. Liebcknehta i R. Luxemburg, E. Telmana i
druge borce za pravu narodnu slobodu i komunizam?
Kako se to moglo dogoditi sa zemljom koja je čovječanstvu
darovala najveća naučna otkrića, remek-djela književnosti i muzike,
slikarstva i arhitekture, u zemlji u kojoj su živjeli i stvarali genijalni
Bach, Beethoven, Goethe, Heine. i Albert Einstein?
Povjesničari još nisu otkrili sav sistem i metode koje su
primijenjene u hitlerovskoj Njemačkoj da se u svijest ljudi usadi
slijepa vjera u fašizam, u hvalisavo, neopravdano veličanje »njemačke
rase« kao najviše i »nadljudske«, u svemoguću snagu njemačke
države.
Da bi preodgojili ljude u duhu fašizma, hitlerovci su u cijeloj
zemlji osnovali divovsku mrežu uhođenja i špijunaže. Sve koji su
mislili drukčije hitlerovci su bacali u mučilista Gestapoa. Masovno se
primjenjivao sistem »batine i kolača«. Poslušnima, onima koje je
privlačila mitska veličina Njemačke i svjetska dominacija, obilno su
se dijelile razne nagrade, ordeni i unapređenja.
Sve to davalo je rezultate. Ošamućeni govorima svojih fašističkih
glavara, među njima i samog Führera, oduševljeni lakim pobjedama
nad evropskim zemljama, hitlerovci su poslušno išli na osvajanja i
uništavanja. Sve dotle dok im put nisu pregradile sovjetske oružane
snage, nadahnute najpravednijim idejama u svijetu – slobodom svoje
domovine, ravnopravnošću i nezavisnošću svih naroda na zemaljskoj
kugli.
Rat je podvrgao surovom iskušenju i svestranom provjeravanju
sovjetski društveni i državni poredak. To provjeravanje potvrdilo je
njegovu nadmoćnost i životnu snagu. Tok i ishod rata pokazali su
odlučujuću ulogu narodnih masa. Svaki sovjetski čovjek koji se
nalazio u vojsci, u partizanskim odredima, u tvornicama, u
konstruktorskom birou, u kolhozima i sovhozima ulagao je svoj dio u
poraz neprijatelja ne žaleći snage.
U teškim uvjetima, polugladni i neispavani, trudili su se radnici,
kolhoznici i inteligencija. Žene i djeca zamijenili su one koji su odlazili
na front. Sva narodna privreda, izgrađena na novoj ekonomskoj bazi,
dokazala je svoju progresivnost. Naša je industrija u najtežim uvjetima
oružane borbe s moćnim neprijateljem koji nam je nanio tako golemu
materijalnu štetu uspjela u ratnim godinama proizvesti gotovo dva puta
više suvremene ratne tehnike nego hitlerovska Njemačka koja se
oslanjala na ratni potencijal Evrope.
Čak u najtežim trenucima, kad se činilo da neprijatelj mora
prevagnuti, sovjetski narod nije klonuo, nije se sagnuo pod udarcima
neprijatelja, već je, okupljen oko Komunističke partije, hrabro svladao
sve teškoće i postigao svjetski povijesnu pobjedu.
 Svesavezna komunistička partija stvarno je bila istinski inicijator
i organizator naše pobjede. U teškoj godini surovih vojnih iskušenja
stajala je na čelu naroda koji se borio, njeni najbolji sinovi bili su u
prvim redovima oružane borbe. Potkraj rata na frontu je bilo više od
tri milijuna komunista – više od polovine svih članova partije (svaki
četvrti borac bio je komunist!), a najveći pritok boraca u partiju bio je
u najtežim mjesecima 1941. i 1942. Komunisti i komsomolci na frontu
i u pozadini služili su za primjer u junačkoj borbi za domovinu. Narod
i vojska vidjeli su u komunistima i lenjinskoj partiji uzor visokog
sovjetskog patriotizma i vjernosti internacionalizmu.
Želio bih posebno istaknuti izvanredno važnu rodoljubnu i
propagandnu ulogu koju je odigrala sovjetska štampa u godinama
velikog domovinskog rata. Hrabro, u prvim redovima, u najopasnijim
i najsloženijim frontovskim uvjetima djelovali su posebni dopisnici,
dopisnici centralnih i frontovskih novina, neustrašivi i svagdje prisutni
foto-reporteri, radnici radija i kina. Ogroman i zaslužan autoritet u
cijelom svijetu imao je Sovinformbiro kao izvor autentičnih
informacija s fronta velikog domovinskog rata.
Njemački imperijalizam postavio je sebi cilj: uništiti prvu u
svijetu socijalističku državu, porobiti narode mnogih zemalja. Sada su
već požutjeli dokumenti, direktive i karte na kojima je hitlerovska
vrhuška ispisala sudbinu Evrope, Azije, Afrike i Amerike pošto uništi
SSSR. Ali toga se treba sjećati kad god se razmišlja o značenju velikog
domovinskog rata Sovjetskog Saveza, o tome do čega može dovesti
pretenzija za svjetskim gospodstvom.
Klasna nepomirljivost i beskompromisnost u borbi s fašizmom i
njegovim. oružanim snagama utjecali su i na strategiju, operativnu
vještinu i taktiku sovjetske vojske kojom su upravljali CK partije i
Glavni stan Vrhovne komande.
U poglavlju o Glavnom stanu Vrhovne komande već sam govorio
o vojnostrategijskoj vještini. Mislim da je potrebno da se još jedanput
osvrnem na to.
Sovjetsko vojno rukovodstvo, savršeno svladavši vojnu vještinu,
oslanjajući se na masovni heroizam, na svenarodnu podršku, uspjelo
je od neprijatelja iščupati inicijativu i organizirati niz uspješnih velikih
strategijskih ofenzivnih operacija.
Usavršavajući oblike i načine vođenja rata Vrhovna komanda,
Generalštab, komande frontova, armija i njihovi štabovi obavili su u
toku rata ogroman posao na generaliziranju naprednog iskustva
oružane borbe i njegova uvođenja u jedinice, što je i omogućilo opći
uspjeh.
Najvažniji faktori uspjeha ofenzivnih operacija 1943-1945. bile
su nove metode artiljerijske i zrakoplovne ofenzive; masirana
primjena tenkovskih i zrakoplovnih formacija i njihova vješta suradnja
s mještovitim armijama u operacijama strategijskih razmjera; korjenito
poboljšanje pripreme operacija i metoda upravljanja jedinicama.
U toku rata zajedno s kopnenim snagama brzo su se razvijale i
naše vojne zrakoplovne snage, njihova taktika i operativna vještina. To
je u završnom razdoblju rata osiguravalo potpunu nadmoć u zraku.
Borbena djelovanja naših avijatičara za vrijeme rata odlikovala su se
masovnim junaštvom. Djelujući zajedno s kopnenim jedinicama,
avijacija je izvršavala snažne i nesavladive udare po svoj taktičkoj,
operativnoj i strategijskoj dubini. Potkraj rata naše vojne zrakoplovne
snage bile su naoružane izvanrednim avionima.
Stvarajući prvorazrednu ratnu tehniku, održali su izvanredne
stvaralačke pobjede kolektivi kojima su rukovodili A. N. Tupoljev, A.
I. Mikojan, A. A. Blagonravov, A. A. Arhangelski, N. N. Polikarpov,
A. S. Jakovljev, S. V. Iljušin, S. A. Lavočkin, V. M. Petfjakov, S. P.
Koroljov, P. O. Suhoj, Ž. J. Kotin, A. N. Krilov, V. J. Klimov, M. I.
Gurevič, V. A. Degtjarov, A. A. Mikulin, B. I. Šavirin, G. S. Špagin.
Zajedno s kopnenim i vojnozrakoplovnim snagama uspješno je
operirala i naša ratna mornarica. Mnogi deseci jedinica i stotine odreda
pomorske pješadije djelovali su na kopnu i svuda su pokazivali čuda
hrabrosti zbog čega su i zaslužili veliku zahvalnost naroda.
Počevši od 1944. sovjetska vojna strategija, oslanjajući se na
ogroman vojni i ekonomski potencijal zemlje a imajući prvorazredne
snage i sredstva, vodila je ofenzivne operacije u kojima su istodobno
sudjelovala dva, tri, četiri i više frontova, deseci tisuća topova, tisuće
tenkova, reaktivnih minobacača i borbenih aviona. Te moćne snage i
sredstva dopuštale su sovjetskoj komandi – da probije svaku
neprijateljsku obranu, da nanose duboke udare, da opkoljavaju velike
grupacije, da ih brzo rasijecaju i uništavaju u kratkom vremenu.
Ako je u rajonu Staljingrada Jugozapadnom, Donskom i
Staljingradskom frontu trebalo gotovo dva i pol mjeseca da potpuno
unište Paulusove armije, u završnoj berlinskoj operaciji, kako sam već
spomenuo, mnogobrojna grupacija njemačkih jedinica bila je
razbijena i zarobljena za 16 dana.
U pripremanju svih ofenzivnih operacija sovjetskih jedinica
velika se pažnja posvećivala faktoru iznenađenja koji se postizavao
savjesnim operativnim i taktičkim maskiranjem, sistemom razrade
operativne dokumentacije u dubokoj tajni i strogo ograničenoj
informaciji svih instanca od Glavnog stana do jedinica. Pri tome se
naročita pažnja posvećivala skrivenoj koncentraciji snaga i sredstava
na pravcima glavnih udara i demonstraciji lažnih pregrupiranja na
sektorima gdje se nije predviđala ofenziva.
Za vrijeme rata s fašističkom Njemačkom sovjetske jedinice
izvršile su velik broj krupnih operacija, od kojih mnoge nemaju
primjera u povijesti ratova kako po razmjerima tako i po klasičnom
ostvarenju. U takve operacije treba ubrojiti borbu za Lenjingrad, bitku
kod Moskve, Staljingrada i na kurskoj izbočini, jašijsko-kišinjevsku
operaciju, razbijanje njemačkih jedinica u Bjelorusiji, vislo-odransku
operaciju, završnu berlinsku operaciju. Od obrambenih operacija
nezaboravne su po izdržljivosti i masovnom junaštvu borbe kod
Smolenska, Lenjingrada, Sevastopolja i Odese.
Sve velike ofenzivne i protuofenzivne operacije sovjetskih
jedinica, počevši od jeseni 1942, odlikovale su se originalnošću,
odlučnošću, munjevitošću i potpunim završetkom. Borbe i operacije
vodile su se gotovo neprekidno cijele godine. Ni studena i snježna
zima, ni velike kiše, ni proljetni i jesenski neprolazni putovi nisu
zadržavali tok operacija, premda je to tražilo izvanredan fizički i
duhovni napor jedinica.
 Najvažnija crta sovjetske strategije u 1944-1945. bila je njena
izvanredna aktivnost, razvijanje ofenzivnih operacija na cijelom
sovjetsko-njemačkom frontu s odlučujućim ciljevima. Ako su u prvom
i djelomično u drugom ratnom razdoblju sovjetske jedinice prelazile u
ofenzivu u većini slučajeva pošto su se iscrple ofenzivne mogućnosti
njemačkih jedinica (prijelaz u protuofenzivu), kampanje u završnom
razdoblju rata odmah su počinjale snažnim napadom naših jedinica na
pripremljenu neprijateljsku obranu.
Istodobno razvijanje i neprekidno vođenje krupnih ofenzivnih
operacija na nizu pravaca u toku 1944-1945. bilo je moguće
zahvaljujući daljnjoj promjeni odnosa snaga u korist sovjetskih
jedinica, skraćivanju duljine sovjetsko-njemačkog fronta. Takav način
vođenja strategijske ofenzive bio je iznimno uspješan, jer je svagdje
lišavao neprijatelja slobode manevriranja.
Po svojem obliku strategijske ofenzivne operacije bile su veoma
različite. Najkarakterističnije su bile operacije opkoljavanja i
uništavanja krupnih grupacija neprijatelja udarima na pravcima koji su
se spajali ili pribijanjem uz more; nanošenje udara koji su dovodili do
komadanja grupacije neprijatelja i njegovog uništenja po dijelovima.
Najefikasniji oblik strategijske ofenzive bila je operacija opkoljavanja.
Povoljan uvjet za početak takve operacije bila je činjenica da su naše
jedinice zauzimale odgovarajuće položaje prilikom opkoljavanja
neprijateljske grupacije.
Sovjetske su jedinice za cijelo vrijeme rata izvanredno spretno i
hrabro operirale noću. Te borbene akcije koje su se prije rata smatrale
»akcijama u izvanrednim uvjetima« postale su u ovom ratu
uobičajene. Naročito su velik zamah dobile noćne operacije u 1943-
1945. kad su naše jedinice vodile najveće ofenzivne operacije.
Neprijateljske jedinice gotovo su redovito izbjegavale da djeluju noću,
a kad su to morale raditi nisu bile inicijativne.
Počevši od 1943. veliko značenje dobile su borbe u susretu.
Iskustvo rata je pokazalo da u takvoj operaciji pobjeđuje onaj tko je
dobro pripremljen za tu složenu vrstu borbe. Ovdje je naročito važno
zapamtiti da uvijek i u svemu već pri prvom sukobu treba prestići
neprijatelja: u zauzimanju pogodnih linija, u razvijanju, u otvaranju
vatre, u zaobilasku krila, u brzini juriša. Borbe u susretu su po svojoj
prirodi od komandanta tražile široku i smionu inicijativu, stalnu
spremnost da na sebe preuzmu odgovornost za pametnu borbenu
aktivnost.
Uspješan tok naših ofenzivnih operacija podržavale su svojim
junačkim djelovanjem partizanske snage Sovjetskog Saveza koje više
od tri godine nisu dale neprijatelju mira rušeći njegove komunikacije i
terorizirajući njegovu pozadinu. Prodorom sovjetskih jedinica na
teritorij Poljske, Čehoslovačke, Rumunjske, Bugarske, Jugoslavije i
Mađarske sovjetskim jedinicama veliku su pomoć pružali rodoljubi tih
zemalja koji su se protiv hitlerovskih okupatora borili pod
rukovodstvom svojih komunističkih i socijalističkih partija.
U okupiranim oblastima RSFSR prema veoma nepotpunim
podacima u organiziranim partizanskim odredima bilo je 260.000
narodnih osvetnika, u Ukrajini 220.000, u Bjelorusiji – 374.000.
Komanda neprijateljskih jedinica morala je u svojoj pozadini praktički
osnovati drugi front za borbu s partizanima, za što je odvajala velike
vojne snage. To se ozbiljno odrazilo na općem stanju njemačkog fronta
i u krajnoj liniji i na ishod rata.
Želim spomenuti istaknute rukovodioce ilegalnih partijskih
organizacija i komandire partizanskih odreda i jedinica koji su učinili
sve što je bilo moguće za borbu s neprijateljskim snagama vješto
surađujući s našim regularnim jedinicama: V. A. Begma, P. P.
Veršigoru, S. J. Veršinjina, P. K. Ponomarenka, T. A. Strokača, A. F.
Fedorova, S. S. Beljčenka, M. Husein-Zadea, F. A. Baranova, S. A.
Kovpaka, I. A. Kozlova, V. I. Kozlova, S. V. Rudnjeva, K. S.
Medvjedeva, M. I. Naumova, P. Z. Kalinjina.
Velika zasluga pred domovinom pripada graničarima. Oni su prvi
primili udare njemačkih jedinica i učinili su sve što je bilo u njihovoj
moći da slome Hitlerov plan munjevitog rata, prema kojem su odredi
graničara morali biti zbrisani za jedan do dva sata nakon invazije.
 Pogranične jedinice hrabro su se borile na granici s nadmoćnim
neprijateljskim snagama, a zatim su se zajedno s jedinicama Crvene
armije samopožrtvovno borile za svaki pedalj sovjetske zemlje.
U bitki za Moskvu mnogi pogranični pukovi (bivši pogranični
odredi) zajedno s jedinicama Crvene armije borili su se na život i smrt
na volokolamskom, možajskom, naro-fominskom, malojaroslavskom
pravcu. U bitki na kurskoj izbočini izvanredne uspjehe pokazala je 70.
armija popunjena graničarima iz Dalekog istoka, Srednje Azije i
Zabajkala.
Graničari su izvršavali važne zadatke i u neprijateljskoj pozadini
uništavajući njegovu administraciju i rušeći komunikacije. U toku rata
graničarske jedinice čuvale su pozadinu Crvene armije, uspješno su se
borile sa svakovrsnim fašističkim agentima i diverzantima. Ondje gdje
su se borile jedinice graničara uvijek smo bili sigurni u njihovo
uspješno djelovanje.
U suvremenom ratu ogromno značenje ima pravilno upravljanje
jedinicama u svim fazama. Ono obuhvaća širok krug vojnopolitičkih,
moralnih, materijalnih i psiholoških faktora i veoma je važan dio vojne
nauke i vojne vještine. U godinama prije rata sovjetska vojna nauka
nije dovoljno duboko istraživala taj najvažniji problem. Svi mi morali
smo u samom ratu umnogome usvajati nauku i praksu upravljanja
jedinicama. U tom pitanju sovjetska komanda bila je u nepovoljnijem
položaju od komande njemačkih jedinica koja je u trenutku napada na
Sovjetski Savez imala veliku praksu vođenja rata.
S porastom opće nadmoćnosti naših oružanih snaga nad
njemačko-fašističkim jedinicama povećavala se i vještina upravljanja
ljudima i ratnom tehnikom.

Sredinom svibnja 1945. vrhovni komandant naredio mi je da

dođem u Moskvu. Nisam znao zašto me poziva. Bilo je nezgodno da
pitam, a to i nije uobičajeno kod vojnika.
 Uputio sam se direktno u Generalštab A. I. Antonovu od kojeg
sam doznao da Državni komitet za obranu upravo razmatra pitanja u
vezi sa izvršenjem naših novih obaveza prema SAD i Britaniji –
stupanje Sovjetskog Saveza u rat s Japanom.
U Generalštabu se u to vrijeme intenzivno radilo na planiranju
budućih borbenih djelovanja kopnenih jedinica, ratnog zrakoplovstva
i ratne mornarice na Dalekom istoku.
Iz Generalštaba sam telefonirao J. V. Staljinu i izvijestio ga da
sam stigao. Odmah mi je naređeno da se u osam sati uvečer javim u
Kremlj. Imao sam na raspolaganju dosta vremena pa sam otišao
Mihailu Ivanoviču Kalinjinu koji mi je telefonirao u Berlin i zamolio
me da ga obavezno posjetim kad dođem u Moskvu kako bih mu pričao
o berlinskoj operaciji.
Iskreno sam volio Mihaila Ivanoviča zbog njegove
jednostavnosti, životne mudrosti, zbog toga što je jednostavnim
riječima znao objasniti najsloženije životne pojave.
Mihail Ivanovič me dočekao veoma srdačno. Veoma se postarao
i izgledao je umoran. Bez obzira na svoje godine često je odlazio u
jedinice operativne armije, sastajao se s borcima, komandirima i uvijek
našao za njih pametnu, toplu riječ.
Mihail Ivanovič me ispitivao kako je osvojen Berlin, kako se
sređuje život njemačkog naroda, kako se organizira djelatnost
njemačke komunističke partije od koje su velik dio zvjerski uništili
hitlerovci.
Nakon razgovora s Mihailom Ivanovičem otišao sam vrhovnom
komandantu. Osim članova Državnog komiteta za obranu u kabinetu
su bili narodni komesar ratne mornarice N. G. Kuznjecov, A. I.
Antonov, načelnik pozadine Crvene armije A. V. Hruljov, nekoliko
generala koji su u Generalštabu radili na organizacijskim pitanjima.
Aleksej Inokentjevič izlagao je planove Generalštaba o
prebacivanju jedinica i materijalnih sredstava na Daleki istok i njihovu
koncentraciju na budućim frontovima. Prema mišljenju Generalštaba
izlazilo je da će biti potrebna oko tri mjeseca za cijelu pripremu
borbenih operacija protiv Japana.
Zatim je J. V. Staljin upitao:
– Zar ne bismo u znak pobjede nad fašističkom Njemačkom
morali u Moskvi održati paradu pobjede i pozvati heroje koji su se
najviše istakli – vojnike, podoficire, oficire i generale?
Tu su zamisao svi oduševljeno podržali i odmah iznijeli niz
praktičnih prijedloga.
Tada se nije postavljalo pitanje tko će primati paradu pobjede i
tko će komandirati paradom. Međutim svatko je od nas mislio da
paradu pobjede mora primati vrhovni komandant.
A. I. Antonovu odmah je naređeno da pripremi sve potrebne
proračune za paradu i nacrt direktive. Idućeg dana svi dokumenti bili
su predloženi J. V. Staljinu i on ih je odobrio.
Predviđalo se da se na paradu pozove po jedan združeni puk
Karelijskog, Lenjingradskog, Prvog pribaltičkog, Prvog, Drugog i
Trećeg bjeloruskog, Prvog, Drugog, Trećeg i Četvrtog ukrajinskog
fronta, združeni pukovi ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva.
U sastav pukova uključivali su se heroji Sovjetskog Saveza,
kavaliri Ordena slave, proslavljeni snajperi i najviše odlikovani
nosioci ordena – vojnici, podoficiri i oficiri.
Na čelu združenih frontovskih pukova morali su ići komandanti
frontova.
Odlučeno je da se iz Berlina donese crvena zastava koja je
uzdignuta na Reichstag, a isto tako ratne zastave njemačko-fašističkih
jedinica koje su u borbama zaplijenile sovjetske jedinice.
Potkraj svibnja i početkom lipnja obavljale su se pojačane
pripreme za paradu. Desetoga lipnja svi učesnici bili su obučeni u nove
paradne uniforme i počeli su vježbati.
Dvanaestoga lipnja Mihail Ivanovič Kalinjin predao mi je treću
Zlatnu zvijezdu heroja Sovjetskog Saveza.
Ne sjećam se točno, čini mi se 18-19. lipnja, pozvao me na daču
vrhovni komandant.
 Upitao me nisam li zaboravio jahati.
– Ne, nisam zaboravio.
– Morat ćete primiti paradu pobjede. Paradom će zapovijedati
Rokosovski.
Odgovorio sam:
– Hvala za takvu čast, ali zar ne bi bilo bolje da vi primate paradu?
Vi ste vrhovni komandant, po pravu i dužnosti paradu biste morali
primati vi.
J. V. Staljin je odgovorio:
– Već sam prestar da primam parade. Primajte ih vi, vi ste mlađi.
Postrojavanje parade bilo je određeno prema općoj liniji
djelujućih frontova, zdesna nalijevo. Na desnom krilu bio je postavljen
puk Karelijskog, zatim Lenjingradskog, Prvog pribaltičkog fronta i
tako dalje. Na lijevom krilu stroja stajali su Četvrti ukrajinski, združeni
puk ratne mornarice i jedinice – garnizona Moskovske vojne oblasti.
Za svaki združeni puk bili su specijalno izabrani vojnički marševi
koje su oni posebno voljeli. Pretposljednja proba za paradu održana je
na centralnom aerodromu, a posljednja, generalna – na Crvenom trgu.
Svi združeni pukovi bili su u kratkom roku odlično pripremljeni i
ostavljali su dubok dojam.
Dana 22. lipnja u novinama je objavljena naredba Vrhovnog
komandanta:

»U znak pobjede nad Njemačkom u velikom domovinskom ratu

određujem da se 24. lipnja 1945. u Moskvi na Crvenom trgu održi
parada jedinica operativne armije, ratne mornarice i moskovskog
garnizona – parada pobjede...
Paradu pobjede primit će moj zamjenik maršal Sovjetskog
Saveza G. K. Žukov, a paradom će rukovoditi maršal Sovjetskog
Saveza N. K. Rokosovski.
Moskva, 22. lipnja 1945.«
 Vrhovni komandant
maršal Sovjetskog Saveza
J. Staljin

I došao je dugo očekivani i nezaboravni dan! Sovjetski narod

čvrsto je vjerovao da će taj dan doći. Junački borci, nadahnjivani
partijom Lenjina, pod komandom svojih proslavljenih komandanata
prošli su težak četvorogodišnji put i završili ga sjajnom pobjedom u
Berlinu.
Dana 24. lipnja ustao sam ranije nego obično. Odmah sam
pogledao kroz prozor da se uvjerim u točnost prognoze naših
meteorologa koji su uvečer prognozirali da će jutro biti oblačno i da će
sipiti kiša. Kako sam želio da se ovaj put prevare!
Na žalost, točno su prognozirali. Iznad Moskve bilo je oblačno
nebo i sipila je kiša. Telefonirao sam komandantu ratnog
zrakoplovstva koji mi je rekao da na većem dijelu aerodroma vrijeme
nije za let. Činilo se da parada pobjede neće biti tako svečana kako
smo željeli.
Ali ne! Moskovljani su u svečanom raspoloženju išli s orkestrima
prema Crvenom trgu da bi sudjelovali u manifestaciji toga povijesnog
dana. Njihova sretna lica, mnoštvo parola, transparenata, pjesme
stvarali su svečano raspoloženje.
A oni koji nisu sudjelovali u manifestaciji na Crvenom trgu
ispunili su sve pločnike. Veselo uzbuđenje i uzvici »Hura!« u čast
pobjede nad fašizmom ujedinili su ih s manifestantima i vojskom. U
tom ujedinjenju osjećala se nesavladiva snaga i moć Sovjetskog
Saveza.
Tri minute prije deset bio sam na konju kod Spaskih vrata.
Jasno čujem komandu: »Parada, mirno!« Odmah nakon komande
čuje se grmljavina pljeska. Sat otkucava 10.00.
Moram priznati, srce je ubrzano kucalo... Podbo sam konja i
uputio se na Crveni trg. Odjeknuli su silni i veličanstveni zvuci
Glinkine melodije »Slavsja« tako drage svakoj ruskoj duši. A zatim je
zavladala apsolutna tišina, čule su se razgovjetno riječi komandanta
parade maršala Sovjetskog Saveza K. K. Rokosovskog koji je bio
jednako uzbuđen kao i ja. Njegov raport obuzeo je svu moju pažnju.
Umirio sam se.
Ratne zastave jedinica pod kojima je završeno uništenje
neprijatelja, muževna lica opaljena ratom oduševljene sjajne oči, nove
uniforme na kojima su bliještali ratni ordeni i znakovi čina stvarali su
uzbudljivu i nezaboravnu sliku.
Kakva šteta što mnogi vjerni sinovi domovine koji su pali u borbi
s krvavim neprijateljem nisu doživjeli taj radosni dan, dan naše
pobjede!
Za vrijeme obilaska i pozdravljanja jedinica vidio sam kako sa
štitova njihovih kapa u mlazovima teče voda, ali uzbuđenje je bilo tako
veliko da to nitko nije ni zapažao.
Naročito oduševljenje zahvatilo je sve kad su u paradnom maršu
prošli pukovi junaka pored mauzoleja V. I. Lenjina. Na čelu su išli
generali, maršali rodova vojske i maršali Sovjetskog Saveza koji su se
proslavili u borbama s njemačkim jedinicama.
Ni sa čime se ne može usporediti trenutak kad je dvjesta boraca
veterana rata uz udaranje bubnjeva bacilo u podnožje mauzoleja V. I.
Lenjina dvjesta zastava njemačko-fašističke vojske.
Neka taj povijesni čin zapamte revanšisti, ljubitelji ratnih
avantura! Nakon parade pobjede održano je primanje u čast učesnika
parade, na kojemu su bili rukovodioci partije i vlade, članovi Prezidija
Vrhovnog sovjeta SSSR, članovi CK partije, narodni komesari,
istaknuti rukovodioci Crvene armije i mornarice, nauke, industrije i
poljoprivrede, umjetnosti, književnosti.
Izrečeno je mnogo toplih riječi u čast partije koja je okupila
sovjetski narod na borbu s neprijateljem i organizirala oružane snage
za uništenje neprijatelja; u čast sovjetskih oružanih snaga koje su
nanijele potpun poraz fašističkoj Njemačkoj; u čast pregalaca na polju
nauke, tehnike, industrije, poljoprivrede i umjetnosti koji su osigurali
materijalnu i duhovnu moć naših oružanih snaga u borbi sa snažnim,
iskusnim i okrutnim neprijateljem; u čast velikog sovjetskog naroda.
Učesnici parade pobjede, razišavši se u mjesta službe, još su dugo
bili pod dojmom svečanosti i velikog primanja u Kremlju.
Nakon povratka u Berlin predložili smo Amerikancima,
Britancima i Francuzima da u samom Berlinu održimo paradu jedinica
u čast pobjede nad fašističkom Njemačkom. Nakon nekog vremena
dobiven je pozitivan odgovor. Odlučeno je da se parada sovjetskih i
savezničkih jedinica održi u rujnu u području Reichstaga i
Brandenburških vrata, gdje su za vrijeme osvajanja Berlina sovjetske
jedinice 1-2. svibnja 1945. vodile završne borbe.
Prema sporazumu paradu jedinica morali su primati glavni
komandanti jedinica Sovjetskog Saveza, SAD, Britanije i Francuske.
U berlinskoj paradi sudjelovali su svi rodovi kopnenih snaga.
Odlučeno je da se ne dovodi ratna avijacija i ratna mornarica jer su one
bile dosta udaljene od Berlina.
Približavalo se vrijeme parade. Sovjetske jedinice savjesno su se
pripremile. Nastojali smo da na paradu u prvom redu pozovemo
vojnike, podoficire, oficire i generale koji su se naročito istakli
prilikom juriša na Berlin i na njegova glavna žarišta otpora – Reichstag
i Reichskancelariju. Sve se odvijalo kako je dogovoreno sa
saveznicima.
Ali uoči parade neočekivano smo obaviješteni da zbog niza
uzroka, glavni komandanti savezničkih snaga ne mogu doći u Berlin
na paradu, već su opunomoćili svoje generale.
Odmah sam telefonirao J. V. Staljinu.
Saslušavši moj izvještaj rekao je:
– Oni žele omalovažiti političko značenje parade jedinica
antihitlerovske koalicije. Počekajte, neće to biti jedina smicalica s
njihove strane. Ne osvrćite se na otkaz saveznika i sami primajte
paradu, to više što mi na to imamo veće pravo nego oni.
Parada jedinica u Berlinu održana je 7. rujna u točno određeno
vrijeme. Sudjelovale su jedinice koje su jurišale na Berlin, američke,
britanske i francuske jedinice koje su se nalazile u Berlinu radi
obavljanja okupacijske službe u svojim sektorima u zapadnom dijelu
grada.
Obišavši jedinice postrojene za paradni marš, održao sam govor
u kojem sam istaknuo povijesne zasluge sovjetskih jedinica i
savezničkih snaga.
Naša pješadija, tenkisti i artiljerci prošli su u besprijekornom
maršu. Naročito su snažan dojam ostavili tenkovi i samohodna
artiljerija. Od savezničkih jedinica najboljom strojevom pripremom
istakle su se britanske jedinice.
Na mjestu parade skupilo se oko dvadeset tisuća Berlinčana. Bio
je to trijumf koji je simbolizirao pobjedu protuhitlerovske koalicije nad
krvavom fašističkom agresijom.
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Potsdamska konferencija. Kontrolni
savjet za upravu Njemačkom

U svibnju 1945, otprilike oko 20. svibnja, kasno uvečer

telefonirao mi je A. N. Poskrjobišev i rekao da dođem u Kremlj.
U kabinetu vrhovnog komandanta bili su još V. M. Molotov i K.
E. Vorošilov.
Pošto smo se pozdravili, J. V. Staljin je rekao:
– Dok smo mi sve vojnike i oficire njemačke vojske razoružali i
poslali u logore za ratne zarobljenike, Britanci drže njemačke jedinice
u potpunoj borbenoj pripravnosti i uspostavljaju s njima suradnju. Do
sada štabovi njemačkih jedinica sa svojim bivšim komandantima na
čelu imaju punu slobodu i po naređenju Montgomeryja skupljaju i
dotjeruju oružje i ratnu tehniku svojih jedinica.
– Mislim – nastavio je vrhovni komandant – da Britanci teže
sačuvati njemačke jedinice kako bi ih kasnije iskoristili. A to je
direktna povreda sporazuma između šefova vlada o hitnom
raspuštanju njemačkih jedinica.
Obrativši se V. M. Molotovu J. V. Staljin je rekao:
– Treba ubrzati slanje naše delegacije u kontrolnu komisiju koja
mora odlučno tražiti od saveznika da se uhapse svi članovi Dönitzove
vlade, njemački generali i oficiri.
– Sovjetska delegacija sutra odlazi u Flensburg – odgovorio je V.
M. Molotov.
– Sada, nakon smrti predsjednika Roosevelta, Churchill se brzo
sporazumijeva s Trumanom – dodao je J. V. Staljin.
– Američke jedinice još se nalaze u Thüringiji i kako se vidi, za
sada se ne spremaju da odu u svoju okupacijsku zonu – rekao sam. –
Prema našim podacima Amerikanci love najnovije patente, traže i
šalju u Ameriku poznate njemačke učenjake. Jednaku politiku provode
i u drugim evropskim zemljama. S tim u vezi već sam pisao
Eisenhoweru i zamolio da ga ubrza odlazak američkih jedinica iz
Thüringije. Odgovorio mi je da se uskoro sprema u Berlin kako bi
uspostavio osobni kontakt sa mnom i razmotrio sva pitanja.
Mislim da od Eisenhowera treba tražiti hitno izvršenje sporazuma
o razmještanju jedinica u predviđenim okupacijskim zonama. U
protivnom moramo se suzdržati od toga da pustimo njihovo vojno
osoblje u zonu velikog Berlina.
– Ispravno – odobrio je J. V. Staljin. – Sada slušajte zašto sam
vas pozvao. Savezničke vojne misije saopćile su da početkom lipnja u
Berlin dolaze Eisenhower, Montgomery i Delattre de Tassigny kako
bi potpisali deklaraciju o preuzimanju od Sovjetskog Saveza, SAD,
Britanije i Francuske upravu vrhovne vlasti u Njemačkoj u razdoblju
njene okupacije. Evo, pročitajte tekst – rekao je J. V. Staljin pružajući
mi savinuti list papira.
Na njemu je pisalo:
»Vlade Sovjetskog Saveza, SAD, Britanije i Francuske
preuzimaju na sebe vrhovnu vlast u Njemačkoj uključujući svu vlast
kojom raspolaže njemačka vlada, Vrhovna komanda i sve oblasne,
gradske ili lokalne vlade ili vlasti.«
U deklaraciji se predviđalo:
– potpuno razoružati sve njemačke oružane snage uključujući
kopnene, zrakoplovne, protuavionske i pomorske snage, SS, SA,
Gestapo i sve druge snage ili pomoćne organizacije koje imaju oružje
i predati saveznicima;
– pohapsiti sve glavne fašističke vođe i osobe sumnjive za ratne
zločine;
– poduzeti sa strane saveznika takve mjere za razoružanje i
demilitarizaciju Njemačke koje oni budu smatrali potrebnima za
budući mir i sigurnost.
Vratio sam dokument vrhovnom komandantu.
– S tim u vezi – nastavio je J. V. Staljin – postavlja se pitanje o
osnivanju Kontrolnog savjeta za upravljanje Njemačkom u koji ulaze
predstavnici svih četiriju država. Odlučili smo da vama povjerimo
dužnost načelnika za upravljanje Njemačkom u ime Sovjetskog
Saveza. Osim štaba glavnog komandanta treba organizirati sovjetsku
vojnu administraciju. Morat ćete imati zamjenika za vojnu
administraciju. Koga želite za svoga zamjenika?
Imenovao sam generala V. D. Sokolovskog. J. V. Staljin se
složio.
Zatim me upoznao s glavnim pitanjima organizacije Kontrolnog
savjeta.
– U taj savjet osim vas imenuje se u ime SAD general
Eisenhower, u ime Britanije – feldmaršal Montgomery, u ime
Francuske – general Delattre de Tassigny. Svaki od vas imati će
političkog savjetnika. Vaš savjetnik biti će Višinski, prvi zamjenik
narodnog komesara vanjskih poslova, Eisenhowerov – Robert Marfy,
Montgomeryjev – Strong. Tko će biti kod Francuza za sada se ne zna.
Sve odluke Kontrolnog savjeta donose se jednoglasno.
Vjerojatno ćete u mnogim pitanjima morati djelovati jedan protiv
trojice.
Pripaljujući lulu dodao je nasmijavši se: – Ali mi se ne moramo
privikavati da se sami borimo... Najvažniji cilj Kontrolnog savjeta –
nastavio je J. V. Staljin – mora biti brza organizacija mirnog života
njemačkog naroda, potpuno uništenje fašizma i organizacija rada
mjesnih vlasti. U sastav mjesnih organa vlasti u Njemačkoj treba birati
radnike i one koji mrze fašizam.
Našu zemlju fašisti su razrušili i opljačkali. Zbog toga morate vi
i vaši pomoćnici ozbiljno raditi na tome da se što brže ostvari
sporazum sa saveznicima o demontiranju nekih vojnoindustrijskih
poduzeća na račun reparacija.
Pošto sam dobio te upute, brzo sam se uputio u Berlin. Već idućeg
dana nakon mog dolaska najavio mi je posjet general D. Eisenhower s
brojnom pratnjom među kojom je bio komandant strategijske avijacije
SAD general C. Spaatz.
 Generala D. Eisenhowera primili smo u štabu Fronta u
Wendenstrasse. Sa mnom je bio A. J. Višinski.
Susret je bio vojnički, može se reći: prijateljski. D. Eisenhower
me držao za ruke, dugo me promatrao, a onda rekao:
– Dakle, takvi ste vi!
Stisnuvši mu čvrsto ruku zahvalio sam se preko njega
savezničkim snagama koje su se zajedno s nama borile protiv fašizma
i zadovoljno sam naglasio kako se u godinama rata s hitlerovskom
Njemačkom između naših vojski i naroda uspostavila plodna suradnja.
## U početku se razgovor vodio o proteklim događajima. D.
Eisenhower je pričao o velikim poteškoćama prilikom desanta preko
LaManchea u Normandiju, o komplikacijama u upravljanju
jedinicama i naročito u neočekivanoj protuofenzivi njemačkih jedinica
u Ardenima.
Prelazeći na stvar rekao je:
– Moramo se dogovoriti o nizu pitanja povezanih s organizacijom
Kontrolnog savjeta i osiguranju kopnenih komunikacija kroz sovjetsku
zonu u Berlin za osoblje SAD, Britanije i Francuske.
– Očito, moramo se dogovoriti ne samo o kopnenim
komunikacijama – odgovorio sam D. Eisenhoweru – morat ćemo
riješiti pitanje, o organiziranju leta američke i britanske avijacije u
Berlin preko sovjetske zone.
Na to je general Spaatz, naslonivši se na naslon stolca, nehajno
dobacio:
– Američka avijacija svagdje je letjela i leti bez ikakva
ograničenja.
– Preko sovjetske zone vaša avijacija neće ljetjeti bez ograničenja
– odgovorio sam Spaatzu. – Letjet ćete samo u uspostavljenim zračnim
koridorima.
Brzo se umiješao D. Eisenhower i rekao Spaatzu:
– Nisam vam odobrio da tako postavite pitanje o letovima
avijacije.
 A zatim je, obrativši se meni, napomenuo:
– Danas sam došao k vama, gospodine maršale, samo da se
osobno upoznamo, a poslovna pitanja riješiti ćemo kad organiziramo
Kontrolni savjet.
– Mislim da ćemo nas dvojica kao stari vojnici naći zajednički
jezik i da ćemo prijateljski surađivati – odgovorio sam. – Želim vas
moliti samo jedno: da što brže izvedete američke jedinice iz Thüringije
koju prema sporazumu na Krimskoj konferenciji između šefova
savezničkih vlada moraju okupirati samo sovjetske jedinice.
– Slažem se s vama i tražit ću to – odgovorio je D. Eisenhower.
Nisam ga želio pitati od koga će tražiti. Bilo mi je jasno da se to
pitanje tiče velike politike, točnije – Churchilla i Trumana.
Za D. Eisenhowera i njegove pratioce u mojem kabinetu priređen
je ručak, nakon čega su oni odletjeli u svoj Glavni stan u Frankfurtu
na Majni.
Vanjštinom je D. Eisenhower ostavio na mene dobar dojam.
Petoga lipnja u Berlin su došli D. Eisenhower, B. Montgomery,
J. Delattre de Tassigny da bi potpisali deklaraciju o porazu Njemačke
i o tome da vrhovnu vlast u Njemačkoj preuzimaju vlade SSSR, SAD,
Britanije i Francuske.
Prije sjednice D. Eisenhower je došao k meni u štab da mi preda
najviši vojni orden SAD – Medalju časti komanderskog reda.
Telefonirao sam vrhovnom komandantu i izvijestio ga o tome.
J. V. Staljin je rekao:
– I mi moramo odlikovati Eisenhowera i Montgomerya Ordenima
pobjede, a Delattrea de Tassignyja Ordenom Suvorova I stupnja.
– Mogu li ih o tome obavijestiti?
– Svakako.
Prilikom potpisivanja deklaracije prvi sam se put osobno upoznao
s feldmaršalom Montgomeryjem.
Za vrijeme rata pažljivo sam pratio djelovanje britanskih jedinica
pod njegovom komandom. U 1940. britanski ekspedicijski korpus
doživio je katastrofalan neuspjeh u rajonu Dunkerqua. Zatim su
britanske jedinice pod komandom Montgomeryja razbile njemački
korpus generala Rommela u rajonu El’Alameina. U ostvarenju
desantne operacije preko La Manchea u – Normandiju Montgomery je
vješto rukovodio savezničkim jedinicama i njihovom ofenzivom do
same Seine.
Montgomery je bio nešto viši, veoma pokretan, vojničkog držanja
i ostavljao je dojam vitalnog i misaonog čovjeka. Razgovarao je sa
mnom o operacijama u rajonu El’Alameina i Staljingrada. Prema
njegovu mišljenju obje te operacije bile su jednake.
Ne želeći nikako potcijeniti zasluge britanskih jedinica, ipak sam
mu morao objasniti da je operacija u rajonu El’Alameina bila operacija
armijskog razmjera. A u Staljingradu je djelovala grupa frontova koja
je ostvarivala operaciju krupnog strategijskog značenja zbog koje je
velika grupacija njemačkih jedinica i jedinica njenih saveznika bila
razbijena u rajonu Volge i Dona, a zatim i sjevernog Kavkaza. Ta
operacija, kao što se zna, bila je početak korjenitog prijeloma u ratu i
postavila je početak masovnom protjerivanju njemačkih jedinica iz
naše zemlje.
Nakon potpisivanja deklaracije obratio mi se Montgomery i
rekao:
– Gospodine maršale, odlučili smo da u najskorije vrijeme
zaposjednemo u Berlinu svoju zonu i vjerojatno će naši prijatelji
Amerikanci i Francuzi također poželjeti da istodobno s nama
zaposjednu svoje zone. Zbog toga bih se sada htio s vama dogovoriti
o uspostavljanju komunikacija za naše okupacijske jedinice u Berlinu.
– Prije nego riješimo pitanje o komunikacijama kojima će
britanske i američke jedinice ući u Berlin, potrebno je da se savezničke
jedinice rasporede u onim područjima Njemačke koja su predviđena
odlukama Krimske konferencije. Prema tome, dok god američke
jedinice ne izađu iz Thüringije, a britanske iz Württenberga, ne mogu
dati pristanak da savezničke okupacijske jedinice uđu u Berlin, a isto
tako ni za smještaj administrativnih organa Kontrolnog savjeta.
 B. Montgomery je pokušao protusloviti, ali se D. Eisenhower
brzo umiješao:
– Monti, ne svađaj se! Maršal Žukov ima pravo. Moraš se što brže
pokupiti iz Württenberga, a mi iz Thüringije.
– Dobro – rekao je Montgomery – nećemo se sada svađati. Hajde
da se za uspomenu na naš prvi sastanak fotografiramo. Za ovu priliku
dovezao sam sa sobom odličnog fotografa.
Pošto je fotograf napokon »ispucao« cijelu zalihu filmova,
objavio sam komandantima savezničkih snaga odluku sovjetske vlade
da ih odlikuje visokim sovjetskim vojnim odlikovanjima. Upitao sam
gdje i kada im se mogu predati odlikovanja, na što su Eisenhower i
Montgomery odgovorili da mole neka se dođe k njima u Frankfurt na
Majni 10. lipnja.
Isprativši svoje buduće kolege u Kontrolnom savjetu telefonirao
sam J. V. Staljinu i ispričao mu o pretenziji Montgomeryja i o stavu
Eisenhowera.
J. V. Staljin se nasmijao i rekao:
– Treba nekako Eisenhowera pozvati u Moskvu. Htio bih ga
upoznati.
Kao što je bilo dogovoreno, 10. lipnja odletjeli smo u štab D.
Eisenhowera u Frankfurt na Majni gdje nas je dočekala velika počasna
četa američke vojske koja je vanjskim izgledom ostavila na mene
dobar dojam.
Eisenhowerov štab nalazio se u ogromnim prostorijama
kemijskog koncerna »I. G. Farbenindustrie« koji je ostao neoštećen za
vrijeme žestokih bombardiranja Frankfurta, premda je sam grad
saveznička avijacija pretvorila u ruševine.
Treba napomenuti da su i u drugim područjima Njemačke objekti
kemijskog koncerna »I. G. Farbenindustrie« ostali neoštećeni, premda
su bili odlični ciljevi za bombardiranje. Bilo je jasno da su u tom
smislu savezničkoj komandi iz Washingtona i Londona bile izdane
specijalne upute.
 Sačuvane su i mnoge druge vojne tvornice. Kako se kasnije
pokazalo, financijske niti tih velikih vojnih objekata bile su povezane
s američkim i engleskim monopolima.
Održana je ceremonija odlikovanja Eisenhowera i
Montgomeryja, američkih i engleskih generala i oficira sovjetskim
ordenima. Nakon predaje ordena održana je zračna parada američke i
britanske avijacije u kojoj je sudjelovalo nekoliko stotina aviona.
Zatim smo svi pozvani na ručak.
Iz Frankfurta smo odlazili s nadom da je uspostavljena
prijateljska suradnja i složno djelovanje u radu.

Amerikanci i Englezi brzo su povukli svoje jedinice iz rajona koje

su zauzeli protivno dogovoru. Odmah nakon toga u Berlin su stigle
okupacijske jedinice američke, britanske i francuske vojske i osoblje
administrativnih organa Kontrolnog savjeta.
U drugoj polovici lipnja posjetio me feldmaršal Montgomery.
Nakon uzajamnih pozdrava obavijestio me je da je engleska vlada
odlikovala mene, maršala K. K. Rokosovskog, generala V. D.
Sokolovskog i M. S. Malinjina vojnim ordenima Velike Britanije.
B. Montgomery je molio da odredimo dan kad nam može predati
odlikovanja i mjesto za ceremoniju. Zamolio sam ga da on sam odredi
dan i mjesto.
Feldmaršal B. Montgomery veoma je taktično rekao:
– Sovjetske jedinice izvršile su završni udar u rajonu
Brandenburških vrata gdje su rja Reichstagu podigle crvenu zastavu.
Mislim da vam upravo na tom mjestu i treba predati ordene Velike
Britanije jer se njima obilježavaju zasluge sovjetskih jedinica kojima
vi rukovodite.
Određenog dana i sata Konstantin Konstantinovič Rokosovski,
Vasilij Danilovič Sokolovski, Mihail Sergejevič Malinjin i ja stigli
smo do Brandenburških vrata gdje nas je svečano dočekala počasna
četa britanskih gardijskih jedinica i velika grupa generala i oficira.
 Predaja ordena održana je blizu Reichstaga. Ja sam odlikovan
Ordenom kupatila I stupnja i Velikim viteškim križem, K. K.
Rokosovski – Ordenom kupatila II stupnja, V. D. Sokolovski i M.
S.Malinjin – Ordenom za zasluge.
Uvečer je feldmaršal Montgomery u svojoj rezidenciji priredio
primanje kojem su prisustvovali mnogi naši generali i oficiri.
Dotaknuo sam se ceremonije odlikovanja zbog toga što
svojedobno u nekim novinama nije dana sasvim točna informacija o
tim događajima.
Prvo su vrijeme Kontrolni savjet i svi njegovi organi radili bez
naročitih trzavica. Sjednice savjeta održavale su se prema potrebi, ali
najviše jedanput na tjedan. Između sjednica pitanja su se obično
prethodno razmotrila u komitetu za koordinaciju i u direktorijima.
Jedan zanimljiv detalj: za vrijeme rada Kontrolnog savjeta
prehranu učesnika na sjednicama saveznici su organizirali po
stanovitom redu: jedan mjesec hranili su ih Amerikanci, drugi –
Britanci, zatim – Francuzi pa onda mi. Kad je došao red na nas, broj
sudionika na sjednicama udvostručio se. To se objašnjavalo velikim
ruskim gostoprimstvom, poznatom ruskom kuhinjom i, dakako,
glasovitim ruskim kavijarom i votkom...
Odmah u početku našeg rada osjećalo se da se u svim komitetima
Kontrolnog savjeta budno proučavaju sovjetski predstavnici, politika i
taktika sovjetske strane, naše jake i slabe pozicije. I mi smo promatrali
svoje zapadne partnere i njihovo djelovanje.
Treba priznati da je američko i britansko osoblje bilo ranije
svestrano pripremljeno za rad u Kontrolnom savjetu. Imali su dobro
izrađenu svu obavještajnu dokumentaciju o Njemačkoj, njenom
privrednom i vojnom potencijalu, unaprijed su bili poučeni o pitanjima
ekonomske politike s obzirom na budućnost Njemačke.
Kontrolni savjet počeo je rad u ovakvoj situaciji:
Narodi zemalja – saveznika SSSR-a bili su puni zahvalnosti
sovjetskim oružanim snagama za poraz Njemačke i uništenje
opasnosti koju je predstavljao hitlerizam za sve narode svijeta. Prema
fašistima njihov je odnos bio izrazito neprijateljski. U tim su uvjetima
vladajući krugovi SAD smatrali da je prerano i opasno otkriti svoje
prave planove i namjere, više su voljeli da nastave suradnju sa
Sovjetskim Savezom.
Osim toga oni su, kao i vladajući britanski krugovi, bili
zainteresirani da SSSR sudjeluje u ratu protiv Japana i nestrpljivo su
čekali da mi stupimo u taj rat. Prirodno, nisu željeli da poduzmu nešto
što bi moglo pogoršati odnose sa Sovjetskim Savezom.
Evo zašto je rad Kontrolnog savjeta u prvo vrijeme protjecao
relativno glatko.
Međutim treba primijetiti da ponašanje predstavnika SAD,
Britanije i Francuske nije bilo iskreno. Odluke Krimske konferencije i
Kontrolnog savjeta u njihovim su se okupacijskim zonama provodile
jednostrano, čisto formalno, a veoma često jednostavno su se
sabotirale. To se ticalo i odluke o demilitarizaciji Njemačke. Ta odluka
nije potpuno ostvarena ni u ekonomskoj, ni u političkoj, ni neposredno
u vojnoj oblasti.
Na početku rada Kontrolnog savjeta dogovorili smo se s D.
Eisenhowerom da se iz obavještajnog odjeljenja štaba Fronta u
američku zonu pošalje grupa sovjetskih oficira radi saslušavanja
glavnih ratnih zločinaca kojih je u američkoj zoni bilo više nego u
drugim zonama.
Ondje su bili Göring, Ribbentrop, Kaltenbrunner, feldmaršal
Keitel, general Jodl i druge važne ličnosti Trećeg Reicha. Međutim
Amerikanci koji su dobili odgovarajuće direktive i nisu dopustili
našim oficirima da saslušavaju sve ratne zločince. Uspjeli su saslušati
samo neke. U svojim izjavama izmotavali su se poput zečeva nastojeći
za sve zločine pred čovječanstvom okriviti samo Hitlera i na sve
moguće načine izbjegavali su da priznaju svoju osobnu krivicu.
Materijali sa saslušanja potvrđivali su da su postojali zakulisni
pregovori hitlerovaca s obavještajnim organima SAD i Britanije o
mogućnostima separatnog mira s tim zemljama.
 U procesu daljnjeg rada u Kontrolnom savjetu sve smo se teže
mogli sporazumijevati s Amerikancima i Britancima. Naši prijedlozi o
ostvarenju ove ili one točke deklaracije o porazu Njemačke koja je
potpisana i usklađena na konferencijama šefova vlada nailazili su na
suprotstavljanje naših kolega u Kontrolnom savjetu.
Uskoro smo dobili sigurne dokaze o tome da je još za vrijeme
završne kampanje rata s fašističkom Njemačkom Churchill poslao
tajni brzojav feldmaršalu Montgomeryju s naređenjem: »Savjesno
skupljati njemačko oružje i ratnu tehniku i spremati ih kako bi se
moglo ponovno podijeliti njemačkim jedinicama s kojima bismo
morali surađivati ako bi se nastavila sovjetska ofenziva.«
Na prvoj idućoj sjednici Kontrolnog savjeta morali smo oštro
protestirati povodom toga naglasivši da povijest pozna malo primjera
sličnog vjerolomstva i izdaje savezničkih obaveza i dužnosti.
Sovjetski Savez, izjavili smo, strogo izvršava svoje obaveze koje
su primili svi saveznici u ovom ratu. Smatramo da britanska komanda
i njena vlada zaslužuju ozbiljnu osudu.
Montgomery je pokušao pobiti sovjetsku optužbu. Njegov kolega
američki general Clay šutio je. Očevidno je znao za tu direktivu
predsjednika britanske vlade.
Kasnije je Churchill, nastupajući pred biračima okruga
Wooddford, otvoreno izjavio kako je stvarno poslao slično tajno
naređenje feldmaršalu Montgomeryju kad su se Nijemci predavali u
stotinama tisuća. Nakon nekog vremena i sam je Montgomery
potvrdio da je dobio takav brzojav od Churchilla.
Kao što je poznato, u ratnim godinama hitlerovci su potjerali
milijune sovjetskih ljudi u Njemačku na prisilan rad i u koncentracione
logore. Sve oslobođene u istočnom dijelu Njemačke nastojali smo što
brže vratiti u domovinu za kojom su ljudi u teškim godinama ropstva
tako čeznuli. Ali znatan dio sovjetskih građana i naših vojnika i oficira
koji su bili u njemačkom zarobljeništvu nalazio se u savezničkim
zonama.
 Dakako, uporno smo tražili da ih predaju u našu zonu kako bi se
mogli vratiti u Sovjetski Savez. Obratio sam se D. Eisenhoweru koji
je s razumijevanjem shvatio tu molbu pa smo uspjeli znatan dio
sovjetskih ljudi izvesti iz američke, a zatim i iz britanske zone.
Ali kasnije smo doznali da među sovjetskim građanima,
vojnicima i oficirima koji se nalaze u zarobljeničkim logorima
Amerikanci i Britanci pojačano agitiraju neka se ne vraćaju u
domovinu. Uvjeravali su ih da ostanu na Zapadu obećavajući im dobro
plaćen posao i sve moguće beneficije. Pri tome su se služili lažima i
klevetama o Sovjetskom Savezu i zastrašivanjima.
Na sastanku s Eisenhowerom i njegovim zamjenikom generalom
Clayem oštro smo protestirali protiv te antisovjetske propagande.
Eisenhower i Clay najprije su se pokušali pokriti »humanim
ciljevima«, ali su zatim dopustili našim oficirima da se sastanu i
razgovaraju sa sovjetskim ljudima zadržanim u američkim logorima.
Nakon otvorenih razgovora i objašnjenja sovjetskih oficira mnogi
su, shvativši svoju zabludu i lažnu propagandu američkih
obavještajaca, izjavili da se žele vratiti u Sovjetski Savez i došli su u
sovjetsku zonu da budu poslani u domovinu.
Potkraj svibnja 1945. J. V. Staljin me upozorio da će me na
povratku iz Moskve na prolazu kroz Berlin posjetiti Harry Hopkins,
posebni savjetnik predsjednika SAD.
Prema mišljenju J. V. Staljina H. Hopkins je bio istaknuta ličnost.
Mnogo je učinio za učvršćenje poslovnih veza između SAD i
Sovjetskog Saveza.
Harry Hopkins došao je k meni ravno s aerodroma sa suprugom,
veoma lijepom ženom od trideset godina. Srednje visine, veoma
mršav, H. Hopkins izgledao je veoma umorno i bolesno.
U razgovoru je sudjelovao i A. J. Višinski.
Za vrijeme ručka H. Hopkins je rekao da ga je u Moskvi primio
J. V. Staljin i da su razgovarali o pitanjima buduće konferencije šefova
vlada.
 – Churchill nastoji da se sastanak održi u Berlinu 15. lipnja –
rekao je H. Hopkins – ali mi do tada nećemo biti spremni da
sudjelujemo u tako odgovornom savjetovanju. Naš je predsjednik
predložio da se konferencija održi sredinom srpnja. Veoma nam je
drago da se gospodin Staljin složio s našim prijedlogom. Čekaju nas
veoma složeni razgovori o budućnosti Njemačke i drugih evropskih
zemalja, a već sada se skupilo mnogo »vrućeg materijala«.
– Ako su naše zemlje u složenim ratnim uvjetima nalazile
zajednički jezik za organizaciju poraza fašističke Njemačke –
odgovorio je A. J. Višinski - možemo očekivati da će se sada i šefovi
vlada dogovoriti o mjerama za konačnu likvidaciju fašizma i
organizaciju života Njemačke na demokratskoj osnovi.
H. Hopkins nije odgovorio. Srknuvši kavu rekao je duboko
uzdahnuvši:
– Šteta što danas nije živ predsjednik Roosevelt, s njim se lakše
disalo.
H. Hopkins sa suprugom ostao je kod mene oko dva sata.
Opraštajući se rekao je da leti u London gdje će sudjelovati u
razgovorima s W. Churchillom.
– Poštujem Churchilla – rekao je – ali on je težak čovjek. S njime
je lako mogao razgovarati samo naš predsjednik Roosevelt...
Uskoro je k nama došla grupa odgovornih službenika Narodnog
komesarijata vanjskih poslova radi pripreme za konferenciju.
Objasnio sam da u Berlinu nema povoljnih uvjeta za održavanje
konferencije šefova i vlada pa sam im predložio da se upoznaju s
područjem Potsdama.
Potsdam je također bio silno porušen i teško su se ondje mogle
smjestiti delegacije. Jedina velika zgrada koja je ostala čitava bio je
dvorac njemačkog kronprinca u parku Neuen Garten. Ovdje se
nalazilo dovoljno prostorija za sjednice i rad brojnih eksperata i
savjetnika.
Za smještaj šefova delegacija, ministara vanjskih poslova,
glavnih savjetnika i eksperata odgovaralo je predgrađe Potsdama
Babelsberg koje gotovo uopće nije stradalo od bombardiranja. U
Babelsbergu su prije rata živjeli visoki vladini činovnici, generali i
ugledni fašistički funkcionari. U predgrađu je bilo mnogo jednokatnih
vila okruženih zelenilom i cvijećem.
Moskva je odobrila naš prijedlog o pripremi konferencije u
području Potsdama, a Britanci i Amerikanci dali su svoj pristanak.
Žurno se uređivalo mjesto, zgrade i komunikacije. Morali smo
izdvojiti brojne odrede i komande inžinjerijskih jedinica. Radilo se
gotovo 24 sata na dan. Do 10. srpnja sve je bilo završeno, trebalo je
samo još dokraja namjestiti prostorije.
Treba odati priznanje energičnim naporima radnika pozadine koji
su u kratkom roku završili golem posao. Naročito se mnogo morao
truditi načelnik smještajnog odjela pukovnik G. D. Kosogljada.
U dvorcu je potpuno obnovljeno 36 soba i konferencijska
dvorana sa tri posebna ulaza. Amerikanci su za apartmane
predsjednika i njegovu najbližu okolinu izabrali plavu boju, Englezi za
W. Churchilla – ružičastu. Za sovjetsku delegaciju dvorana je bila
obojena bijelom bojom. U Neuen Gartenu bilo je postavljeno mnogo
cvjetnih rondela, posađeno oko 10.000 komada raznog cvijeća,
mnoštvo ukrasnog grmlja i drveća.
Dana 13. i 14. srpnja stigla je grupa savjetnika i eksperata
delegacije Sovjetskog Saveza.
Među njima načelnik Generalštaba general armije A. I. Antonov,
narodni komesar ratne mornarice admiral N. G. Kuznjecov, načelnik
Glavnog štaba ratne mornarice S. G. Kučerov. Narodni komesarijat
vanjskih poslova predstavljali su A. J. Višinski, A. A. Gromiko, S. I.
Kavtaradze, L. M. Majski, F. T. Gusjev, K. V. Novikov, S. K.
Carapkin, S. P. Kozirjov, F. J. Falalejev. Istodobno je stigao i brojni
diplomatski aparat.
Dana 16. srpnja posebnim vlakom trebali su stići J. V. Staljin, V.
M. Molotov i njihova pratnja.
Dan ranije telefonirao mi je J. V. Staljin i rekao:
 – Za doček nemojte izmišljati nikakve počasne čete s orkestrima.
Dođite na kolodvor sami i povedite sa sobom one koje smatrate da su
potrebni.
Svi smo došli na kolodvor otprilike pola sata prije dolaska vlaka.
Bili su tu A. J. Višinski, A. I. Antonov, N. G. Kuznjecov, K. F.
Teljegin, V. D. Sokolovski, M. S. Malinjin i druge odgovorne osobe.
Dočekao sam J. V. Staljina kraj vagona. Bio je dobro raspoložen,
prišao je grupi koja ga je čekala i pozdravio je podigavši ruku.
Obišavši pogledom trg ispred kolodvora polako je sjeo u automobil, a
onda je, ponovno otvorivši vrata, pozvao mene da sjednem pokraj
njega. Putem se zanimao je li sve pripremljeno za otvaranje
konferencije.
J. V. Staljin je obišao vilu određenu za njega i upitao kome je
pripadala. Odgovorili su mu da je to vila generala Ludendorffa. J. V.
Staljin nije volio raskoš. Pošto je razgledao prostorije, zamolio je da
se iznese suvišno pokućstvo. Zatim se zanimao gdje ćemo biti ja,
načelnik Generalštaba A. I. Antonov i druge vojne osobe koje su došle
iz Moskve.
– Također ovdje, u Bebelsbergu – odgovorio sam.
Nakon objeda izvijestio sam ga o glavnim pitanjima koja su se
ticala grupe sovjetskih okupacijskih jedinica u Njemačkoj i ispričao
mu kako je protekla posljednja sjednica Kontrolnog savjeta gdje smo,
kao i prije, imali najviše poteškoća prilikom usklađivanja problema s
Britancima.
Istoga dana došle su vladine delegacije Britanije i SAD.
Britansku je delegaciju vodio premijer W. Churchill a američku
predsjednik H. Truman. Odmah je održan sastanak ministara vanjskih
poslova, a premijer W. Churchill i predsjednik H. Truman posjetili su
J. V. Staljina. Ujutro idućeg dana J. V. Staljin im je uzvratio posjet.
Potsdamska konferencija nije bila samo još jedan sastanak
rukovodilaca triju velikih država već i pobjeda politike okrunjene
potpunim porazom fašističke države i bezuvjetne kapitulacije.
 Sovjetska delegacija došla je u Potsdam sa čvrstom namjerom da
se postigne sporazum u političkom reguliranju poslijeratnih problema
u interesu mira i sigurnosti naroda i stvore uvjeti koji bi isključili
obnovu njemačkog militarizma.
Razmatrajući te važne zadatke sudionici konferencije bili su
vezani odlukama koje su donesene na Krimskoj konferenciji triju
velikih država. Sovjetska delegacija opet je uspjela omesti račune
reakcionarnih snaga i postići najvažniji uvjet za mir, to jest daljnju
konkretizaciju planova demokratizacije i demilitarizacije Njemačke.
Istodobno se u Potsdamu mnogo jače nego na prijašnjim
konferencijama pokazala želja vlada SAD i Britanije da poraz
Njemačke iskoriste za jačanje svojih pozicija u borbi za svjetsku
prevlast.
Potsdamska konferencija otvorena je poslijepodne 17. travnja
1945. Sjednice su se održavale u najvećoj dvorani dvorca. Nasred
dvorane postavljen je okrugao, uglačan stol. Zanimljiv je ovaj detalj:
kako u Berlinu nismo našli dovoljno velik okrugao stol, morali smo ga
hitno izraditi u Moskvi u tvornici »Luks« i dovesti u Potsdam.
Prvoj službenoj sjednici prisustvovali su šefovi vlada, svi ministri
vanjskih poslova, njihovi prvi zamjenici, vojni i civilni savjetnici i
eksperti. U pauzama između sjednica vojni i građanski eksperti i
savjetnici sastajali su se posebno i pregovarali o pitanjima koja su im
bila povjerena.
U procesu rada konferencije glavna težina pala je na ramena
ministara vanjskih poslova i diplomatskih službenika. Oni su morali
proučavati, analizirati i ocijeniti svu dokumentaciju, razraditi svoje
prijedloge i obraniti ih na preliminarnim pregovorima i tek nakon toga
sastavljati dokumente za šefove vlada.
Vojni savjetnici proučavali su osnovne prijedloge o diobi ratnih
brodova ratne mornarice i velikih brodova civilne flote fašističke
Njemačke. O tim pitanjima prethodne pregovore s predstavnicima
ratne mornarice Britanije i SAD vodili su naši admirali s admiralom
flote N. G. Kuznjecovim na čelu.
 Američka i britanska strana na sve su moguće načine zavlačili
pregovore. J. V. Staljin morao je u razgovorima za okruglim stolom s
H.Trumanom i W. Churchillom izreći niz oštrih primjedaba o nivou
gubitaka koje su za vrijeme rata pretrpjeli Sovjetski Savez i saveznici
i o pravu naše zemlje da traži odgovarajuću kompenzaciju.
U prvo vrijeme konferencija je tekla veoma napeto. Sovjetska
delegacija morala se sukobiti s jedinstvenim frontom i unaprijed
dogovorenim stavom SAD i Britanije.
Osnovno pitanje na konferenciji bilo je: poslijeratna organizacija
evropskih zemalja, u prvom redu preuređenje Njemačke na
demokratskoj osnovi. Prije Potsdamske konferencije o njemačkom
pitanju se raspravljalo na evropskoj konzultativnoj komisiji,
međunarodnoj reparacijskoj komisiji i detaljno na Krimskoj
konferenciji.
Kao što je poznato, diskusija o njemačkom pitanju vodila se
počevši od Teheranske konferencije. Kako se i predviđalo ranije
proglašenom politikom saveznika o bezuvjetnoj kapitulaciji fašističke
Njemačke, šefovi vlada bili su jednodušni u ovome: demilitarizirati i
denacificirati Njemačku, potpuno razoružati i raspustiti Wehrmacht,
uništiti nacističku partiju i sve njene filijale, uhapsiti i predati
Međunarodnom sudu glavne ratne zločince i strogo kazniti sve ratne
zločince. Odlukom Potsdamske konferencije predviđalo se da se
Njemačkoj zabrani proizvodnja bilo kakvog oružja.
Na Potsdamskoj konferenciji postignut je sporazum o političkim
i ekonomskim principima koordinirane politike saveznika prema
Njemačkoj u razdoblju savezničke kontrole nad njom. Nakon
konferencije dobili smo bilješku iz odluke u kojoj se posebno govorilo:
»Njemački militarizam i nacizam bit će iskorijenjeni i saveznici
su se međusobno sporazumjeli da će sada i ubuduće poduzeti i druge
mjere kako Njemačka više nikada ne bi ugrožavala svoje susjede i
kako bi se očuvao mir u cijelom svijetu.«
 Tekst sporazuma kojim se rukovodila sovjetska strana u
Kontrolnom savjetu za Njemačku glasio je:85

»A. Politički principi

1. U skladu sa sporazumom o kontrolnom mehanizmu u

Njemačkoj vrhovnu vlast u Njemačkoj ostvarivat će glavni
komandanti oružanih snaga Saveza Sovjetskih Socijalističkih
Republika, Sjedinjenih Država Amerike, Ujedinjenog kraljevstva
Velike Britanije i Francuske Republike, svaki u svojoj zoni okupacije,
prema uputama odgovarajućih vlada kao i zajednički u pitanjima koja
se tiču Njemačke u cjelini kad djeluju u svojstvu članova Kontrolnog
savjeta.
2. Ako je to praktički ostvarivo, postupak prema njemačkom
stanovništvu u cijeloj Njemačkoj mora biti jednak.
3. Ciljevi okupacije Njemačke kojima se mora rukovoditi
Kontrolni savjet posebno su ovi:
– potpuno razoružati i demilitarizirati Njemačku i likvidirati
cijelu njemačku industriju koja može biti iskorištena za vojnu
proizvodnju ili kontrolirati tu industriju;
– likvidirati nacionalsocijalističku stranku i njene filijale i
potkontrolne organizacije, raspustiti sve nacističke ustanove, osigurati
da se one ne obnove u bilo kojem obliku, sprečavati svaku nacističku
i militarističku djelatnpst ili propagandu;
– pripremiti definitivnu rekonstrukciju njemačkog političkog
života na demokratskoj osnovi i eventualnu mirnu suradnju Njemačke
u međunarodnom životu;
– ratni zločinci i oni koji su sudjelovali u planiranju ili izvršenju
nacističkih akcija čiji su rezultat bila zvjerstva ili ratni zločini moraju

85
Iznosi se u skraćenom obliku (redakcija).
biti uhapšeni i. predani sudu. Nacistički vođe, utjecajni pristaše nacista
i rukovodeći sastav nacističkih ustanova i organizacija i svi drugi koji
su opasni za okupaciju i njene ciljeve moraju biti uhapšeni i
internirani;
– svi članovi nacističke stranke koji su bili više nego nominalni
sudionici njene djelatnosti i sve osobe koje se neprijateljski odnose
prema savezničkim ciljevima moraju se udaljiti s javnih ili polujavnih
dužnosti i s odgovornih položaja u važnim privatnim poduzećima.
Takve osobe moraju se zamijeniti osobama koje se po svojim
političkim i moralnim kvalitetama smatraju sposobnima da pomognu
u razvitku pravih demokratskih ustanova u Njemačkoj;
– obrazovanje u Njemačkoj mora se kontrolirati tako da se
potpuno uklone nacističke i militarističke doktrine i omogući uspješan
razvitak demokratskih ideja.

B. Ekonomski principi

Radi uništenja njemačkog vojnog potencijala za proizvodnju

oružja, vojne opreme i vojnih uređaja, a isto tako proizvođenje svih
tipova aviona i ratnih brodova mora biti zabranjeno i spriječeno.
Proizvodnja metala, kemijskih proizvoda, proizvodnja strojeva i
drugih predmeta koji su neposredno potrebni za ratnu privredu mora
se strogo kontrolirati i ograničiti u skladu s odobrenim nivoom
poslijeratnih mirnodopskih potreba Njemačke...
U praktički najkraćem roku njemačka privreda mora biti
decentralizirana radi likvidacije prevelike koncentracije ekonomske
snage koja je naročito predstavljena u obliku kartela, sindikata,
trustova i drugih monopolističkih dogovora.
U razdoblju okupacije Njemačka se mora smatrati za jedinstvenu
ekonomsku cjelinu. Radi toga mora biti uspostavljena zajednička
politika u pogledu:
 a), proizvodnje i raspodjele proizvoda rudarske i prerađivačke
industrije;
b) poljoprivrede, šumarstva i ribarstva;
c) plaća, cijena i racioniranja;
d) programa uvoza i izvoza za Njemačku u cjelini;
e) novčanog i bankarskog sistema, centraliziranih poreza i carina;
f) reparacija i likvidacije vojnoindustrijskog potencijala;
g) prometa i komunikacija.
U provedbi te politike moraju se prema potrebi uzimati u obzir
razni lokalni uvjeti.«
Zaprepašćuje s kakvom su lakoćom te principijelne odluke koje
su u Potsdamu jednoglasno primile velike države brzo odbacili
državnici SAD i Britanije. Rezultat je: ponovno rađanje militarizma.
Daljnji razvitak događaja poznat je svakome.
Kako da se ovdje ne sjetimo divnih riječi američkog predsjednika
Franklina Roosevelta koje je 1943. godine rekao:
»Nakon primirja 1918. mislili smo i nadali se da je iskorijenjen
duh njemačkog militarizma. Pod utjecajem »pobožnog načina
mišljenja« izgubili smo idućih petnaest godina na to da bismo se
razoružali dok su u isto vrijeme Nijemci podigli takvu viku da su im
drugi narodi ne samo dopustili da se naoružaju već su im i olakšali taj
posao. Dobronamjerni, ali nesređeni postupci ranijih godina pokazali
su se rđavima. Nadam se da ih mi nećemo ponoviti... Ne, moramo se
izraziti snažnije. Kao predsjednik i vrhovni komandant oružanih snaga
Sjedinjenih Država spreman sam da učinim sve što se može u
granicama ljudskih mogućnosti kako bi se izbjeglo ponavljanje te
tragične pogreške.«
Međutim, kako se zna, nakon smrti F. Roosevelta politika SAD
pošla je sasvim drugim putem...
Već sam spomenuo da se u toku Potsdamske konferencije sva
pitanja nisu rješavala lako. Najagresivniji je bio W. Churchill.
Međutim J. V. Staljin ga je dosta mirno uspio uvjeriti da nepravilno
prilazi pitanjima. H. Truman, očito zbog svoga tada još ograničenog
diplomatskog iskustva, rjeđe se upuštao u oštre političke diskusije
dajući prednost W. Churchillu.
Ozbiljna rasprava vodila se o pitanju koje su po drugi put
pokrenule delegacije SAD i Britanije tj. o podjeli Njemačke na tri
države: 1. južnu Njemačku; 2. sjevernu Njemačku; 3. zapadnu
Njemačku. Prvi put to su pitanje postavile na Krimskoj konferenciji,
ali ga je sovjetska delegacija odbila. U Potsdamu je šef sovjetske vlade
ponovno odbio postavljanje pitanja o diobi Njemačke.
J. V. Staljin je izjavio:
– Odbijamo taj prijedlog jer je protuprirodan; Njemačku ne treba
podijeliti, već je treba učiniti demokratskom, miroljubivom državom.
Na traženje sovjetske delegacije u potsdamskoj odluci
savezničkih država bila je uključena postavka o osnivanju centralnih
njemačkih departmana. Međutim zbog protivljenja predstavnika
zapadnih vlada ta je odluka kasnije ukinuta. Departmani nisu
osnovani, a nije postignuto ni ujedinjenje Njemačke na miroljubivim i
demokratskim osnovama kako se predviđalo u Potsdamu.
Što se tiče obnove njemačke privrede, odlučeno je da se glavna
pažnja mora posvetiti razvitku mirnodopske industrije i poljoprivrede.
Konferencija je odredila mjere za uništenje njemačkog vojnog
potencijala.
Određen je opseg reparacija i red njihova dobivanja. Istina, H.
Truman, a posebno W. Churchill, nisu željeli da se na račun reparacija
demontiraju poduzeća teške industrije u zapadnom području
Njemačke. Međutim, najzad su pristali, premda s mnogo ograda, da se
izdvoji dio opreme ratnih tvornica iz zapadnih zona. Na žalost, ta je
odluka primljena samo na papiru: ona i neke druge odluke Potsdamske
konferencije nisu ostvarene.
Konferencija je također donijela odluku da se Sovjetskom Savezu
preda Königsberg i rajon koji mu pripada.
Da bi se izvršili pripremni radovi za zaključenje mirovnih
ugovora, odlučeno je da se organizira Savjet ministara vanjskih
poslova pet država. U taj su Savjet bili uključeni ministri vanjskih
poslova SSSR, SAD, Britanije, Francuske i Kine. Savjet je dobio
zadatak da sastavi nacrt mirovnog ugovora za Italiju, Rumunjsku,
Bugarsku, Mađarsku i Finsku i da pripremi mirovni ugovor s
Njemačkom.
Dosta se oštro raspravljalo o Poljskoj i njenim zapadnim
granicama. Usprkos tome što su ti problemi bili uglavnom već riješeni
na Krimskoj konferenciji, W. Churchill je pokušao pod raznim,
potpuno neodrživim izgovorima odbiti sovjetski prijedlog o zapadnim
granicama poljske države rijekom Odrom i zapadnom Nisom
uključivši Swinemünde i Stettin. Nakon temeljne i argumentirane
izjave poljske delegacije s Berntom na čelu, koja je specijalno radi toga
pozvana u Potsdam, pitanje o zapadnim granicama bilo je riješeno
ovako:
»Sve do konačnog određivanja granica u mirovnom ugovoru –
stajalo je u primljenoj odluci – Poljskoj predati teritorij istočno od
linije koja prolazi od Baltičkog mora, malo zapadno od Swinemünde i
dalje po Odri i Zapadnoj Nisi do čehoslovačke granice.«
Britanska strana je tražila da narodna poljska vlada preuzme
obavezu za vraćanje svih zajmova što ih je Britanija posudila
emigrantskoj poljskoj vladi T. Areiszewskog koja je 1939. pobjegla iz
Poljske u London. Sovjetska i poljska delegacija odlučno su odbile taj
britanski zahtjev.
Istodobno je postignut sporazum da SAD i Britanija prekidaju
diplomatske odnose s bivšom poljskom (emigrantskom) vladom koja
se nalazila u Londonu.
Pošto je razmotrila i riješila niz drugih isto tako važnih pitanja,
Potsdamska konferencija završila je rad 2. kolovoza.
Pobjeda Sovjetskog Saveza nad fašističkom Njemačkom bila je
tako uvjerljiva da su vladajući krugovi SAD i Britanije u tom trenutku
bili prisiljeni na sporazumna rješenja. To je i osiguralo uspjeh
Potsdamske konferencije.
U cjelini odluke tog visokog foruma svjedoče o pobjedi
demokratskih principa poslijeratne organizacije svijeta. Sovjetskom
Savezu koji je još za vrijeme rata aktivno sudjelovao u stvaranju
antifašističke koalicije pripada u tome važna uloga.
Ne sjećam se točno kojeg je dana u toku konferencije nakon jedne
sjednice šefova vlada H. Truman obavijestio J. V. Staljina da SAD
imaju bombu neobično velike snage, ali je nije nazvao atomskom.
U tom trenutku, kako su kasnije pisali u inozemstvu, W. Churchill
je upiljio pogled u J. V. Staljina promatrajući njegovu reakciju. Ali
Staljin ničim nije odao svoje osjećaje; pravio se kao da nema ništa
novo u riječima H. Trumana. Churchill je, kao i mnogi drugi anglo-
američki državnici, kasnije tvrdio da J. V. Staljin vjerojatno nije
shvatio značenje onoga što je čuo.
Vrativši se sa sjednice, u mojoj prisutnosti ispričao je V. M.
Molotovu o razgovoru s H. Trumanom. V. M. Molotov je rekao:
– Podižu si cijenu.
J. V. Staljin se nasmijao:
– Neka je podižu. Treba još danas govoriti s Kurčatovim da se
ubrzaju naši radovi.
Razumio sam da se govorilo o stvaranju atomske bombe.
Tada je već bilo jasno da američka vlada namjerava iskoristiti
atomsko oružje kako bi postigla svoje imperijalističke ciljeve s
pozicija sile. Dana 6. i 9. kolovoza 1945. to je potvrđeno u praksi:
Amerikanci su bez ikakve vojne potrebe bacili dvije atomske bombe
na mirne gusto naseljene japanske gradove Hirošimu i Nagasaki.
Kao ni glavni komandanti američke i britanske vojske, ni ja nisam
bio službeni član delegacije, ali imao sam priliku da prisustvujem
razmatranju pitanja na Potsdamskoj konferenciji.
Moram reći da je J. V. Staljin bio krajnje energičan prema i
najmanjim pokušajima delegacija SAD i Britanije da rješavaju pitanja
na štetu Poljske, Čehoslovačke, Mađarske i njemačkog naroda.
Naročito se oštro razilazio s W. Churchillom i u toku sjednica i u
privatnim razgovorima. Treba naglasiti da se W. Churchill s velikim
poštovanjem odnosio prema J. V. Staljinu i, kako mi se činilo, bojao
se s njim upuštati u oštre diskusije. J. V. Staljin je u diskusiji s
Churchillom bio uvijek dokraja konkretan i logičan.
Neposredno prije odlaska iz Potsdama W. Churchill je u svojoj
vili priredio primanje. Sa sovjetske strane bili su pozvani J. V. Staljin,
V. M. Molotov, A. I. Antonov i ja, s američke predsjednik H. Truman,
državni sekretar za vanjske poslove James Berns, načelnik
Generalštaba general Marshall. Od Britanaca bili su prisutni
Alexander, načelnik Imperijalnog generalštaba feldmaršal Alan
Brooke i drugi.
Prije Potsdamske konferencije W. Churchilla sam sreo samo
jedanput u Moskvi i to uzgred i nisam tada s njim razgovarao. Na
primanju mi je posvetio mnogo pažnje, ispitivao me o pojedinim
bitkama.
Zanimala ga je moja ocjena Glavne komande britanskih snaga i
mišljenje o operacijama koje su izvršile ekspedicijske savezničke
jedinice u Zapadnoj Njemačkoj. Na njegovo zadovoljstvo visoko sam
ocijenio organizaciju de-santne operacije preko La Manchea.
– Međutim, moram vas ipak razočarati, mister Churchill – rekao
sam.
– Čime?
– Mislim da je nakon iskrcavanja savezničkih jedinica u
Normandiji učinjen niz ozbiljnih propusta. I da njemačka glavna
komanda nije pogriješila u ocjeni situacije, napredovanje savezničkih
jedinica nakon njihova iskrcavanja moglo se znatno zadržati.
Churchill nije odgovorio. Očito ga nije zanimalo da se udubi u tu
temu.
Na primanju prvi je govorio predsjednik SAD H. Truman.
Istaknuvši izvanredan doprinos Sovjetskog Saveza u porazu
fašističke Njemačke, H. Truman je predložio da se prvo nazdravi
vrhovnom komandantu oružanih snaga Sovjetskog Saveza J. V.
Staljinu.
 J. V. Staljin je predložio da se nazdravi W. Churchillu koji je u
teškim ratnim godinama za Britaniju uzeo na svoja leđa rukovodstvo
borbe s hitlerovskom Njemačkom i uspješno riješio velike zadatke.
Sasvim neočekivano W. Churchill je predložio da se nazdravi
meni. Nije mi preostalo drugo već da i ja njemu nazdravim. Zahvalivši
se W. Churchillu na ljubaznosti nazvao sam ga drugom. Odmah sam
zapazio začuđeni pogled V. M. Molotova i malo sam se zbunio.
Međutim brzo sam se ispravio i improvizirajući predložio sam
zdravicu za drugove po oružju, naše saveznike u tom ratu – vojnike,
oficire i generale vojske antifašističke koalicije koji su tako sjajno
završili poraz fašističke Njemačke. Tu već nisam pogriješio.
Kad sam idućeg dana bio kod J. V. Staljina, i on i svi prisutni
smijali su se kako sam brzo stekao »druga« u osobi W. Churchilla.
Od 28. srpnja šef britanske delegacije na Potsdamskoj
konferenciji postao je vođa Laburističke stranke C. Attlee koji je na
položaju predsjednika zamijenio W. Churchilla.
Za razliku od W. Churchilla, C. Attlee je bio suzdržaniji, ali je
vodio istu političku liniju kao i W. Churchill i nije unio nikakve
ispravke u politiku prijašnje konzervativne vlade.
Za vrijeme konferencije J. V. Staljin je razmotrio i donio mnogo
važnih odluka o pitanjima Njemačke o kojima sam ga izvijestio.
Posebno je bila potvrđena odluka vojnog savjeta Fronta »O
organizaciji lova ribe na obali Baltičkog mora«. Jedinice bivšeg Prvog
bjeloruskog fronta morale su uhvatiti u drugom polugodištu 1945.
dvadeset i jednu tisuću tona ribe.
Treba reći da je ta odluka bila veoma važna, jer se broj stoke u
istočnom dijelu Njemačke u trenutku kad su je okupirale sovjetske
jedinice znatno smanjio. Zbog toga je isporuka ribe imala veliko
privredno značenje za njemačko stanovništvo.
Uoči odlaska u Moskvu J. V. Staljin se podrobno upoznao s
planom povlačenja naših jedinica u Sovjetski Savez i s tokom
repatrijacije sovjetskih građana iz Njemačke. J. V. Staljin je tražio da
se poduzme sve kako bi se sovjetski ljudi što brže vratili u domovinu.
 Nakon završetka Potsdamske konferencije J. V. Staljin je odmah
otputovao u Moskvu davši nam upute za realizaciju njenih odluka u
Kontrolnom savjetu.
Za izradu odluke o razdiobi flote fašističke Njemačke osnovana
je trojna komisija u koju je u ime Sovjetskog Saveza imenovan naš
admiral G. I. Levčenko. Englezi su za to ovlastili J. Milesa i admirala
Burrowsa, Amerikanci – admirala Kinga.
Admiral G. I. Levčenko morao je mnogo raditi na tome da
saveznici izvrše tu točku odluke Potsdamske konferencije. Morao je
mnogo puta i energično razgovarati s feldmaršalom Montgomeryjem,
admiralom Burrowsom i Eisenhowerom, a onda tražiti raspravu u
Kontrolnom savjetu. Najzad je pitanje riješeno i Sovjetski Savez je
dobio 656 brodova i raznih transportnih objekata od kojih znatan dio
nije trebalo popravljati.
Bez obzira na neizbježne diskusije i nesporazume u cjelini je na
Potsdamskoj konferenciji bila izražena želja da se postavi temelj za
suradnju velikih država od čije je politike zavisilo tako mnogo u
poslijeratnim godinama.
To se pokazalo i u međusobnim odnosima članova Kontrolnog
savjeta za vrijeme konferencije i neposredno nakon svršetka. Sovjetski
predstavnici u Kontrolnom savjetu nastojali su da izvrše odluke koje
su donesene na konferenciji. Naši kolege – Amerikanci i Britanci – u
prvo su se vrijeme također pridržavali obaveza koje su iznesene u
odlukama konferencije.
Na žalost, takva politička atmosfera brzo se promijenila. Ozbiljan
povod za promjenu pravca bili su nesporazumi na konferenciji Vijeća
ministara vanjskih poslova u Londonu. Na to je naročito utjecao
antisovjetski govor W. Churchilla u Fultonu. Administracija
Kontrolnog savjeta SAD i Britanije kao po zapovijedi postajala je u
svim pitanjima sve više kruta i u svim principijelnim problemima
počela je bezobzirno minirati provođenje potsdamskih odluka.
Dobri odnosi koje sam od prvih dana osnivanja Kontrolnog
savjeta uspostavio s Eisenhowerom, Montgomeryjem i Koenigom, a
isto tako između mojeg zamjenika u sovjetskoj administraciji V. D.
Sokolovskog s Clayem i Robertsonom počeli su se zamračivati. Sve
više su se pronalazile mogućnosti za usklađivanje spornih pitanja,
naročito prilikom razmatranja glavnih problema, a to su bili:
likvidacija vojnopolitičkog potencijala njemačkog militarizma,
razoružanje vojnih jedinica, odlučno iskorjenjivanje fašizma i
likvidacija svih mogućih nacističkih organizacija u britanskoj i
američkoj zoni. Osjećalo se da su naši zapadni vojnički kolege dobili
nove instrukcije koje su proizlazile iz neprijateljske politike
imperijalističkih krugova SAD i Britanije prema Sovjetskom Savezu.
Naknadnim provjeravanjem ustanovili smo da Britanci u svojoj
zoni, bez obzira na naš protest, još drže njemačke vojne jedinice. Tada
sam bio prisiljen da Kontrolnom savjetu predam memorandum o
prisutnosti organiziranih jedinica bivše hitlerovske vojske u britanskoj
zoni. Evo sadržaja toga memoranduma:
»U skladu s Deklaracijom o porazu Njemačke potpisanom 5.
lipnja 1945. i s odlukama Potsdamske konferencije o Njemačkoj:
– sve oružane snage Njemačke ili snage koje se nalaze pod
njemačkom kontrolom, bilo gdje se nalazile, uključujući kopnene,
zrakoplovne, protuzrakoplovne i pomorske snage, SS, SA i Gestapo,
kao i sve druge snage ili pomoćne organizacije koje posjeduju oružje,
moraju se potpuno razoružati...
– sve kopnene, pomorske i zrakoplovne oružane snage Njemačke,
SS, SA, SD i Gestapo sa svim njihovim organizacijama, štabovima i
ustanovama, uključujući Generalštab, oficirski kor, kor rezervista,
vojne škole, organizacije ratnih veterana i sve druge vojne i poluvojne
organizacije zajedno s njihovim klubovima i udruženjima koja služe
interesima podrške vojne tradicije u Njemačkoj bit će u cijelosti
definitivno ukinute kako bi se zauvijek spriječilo ponovno rađanje ili
reorganizacija njemačkog militarizma i nacizma...
Međutim prema podacima koje ima sovjetska komanda i prema
podacima inozemne štampe, u britanskoj zoni okupirane Njemačke i
dalje postoje njemačke oružane snage i njemačke kopnene, pomorske
i zrakoplovne snage. Sve do danas postoji njemačka armijska grupa
’Müller’ preimenovana u grupu ’Nord’. Ona ima operativnu komandu
i štab. U njenom štabu postoje ova odjeljenja: operativno, za smještaj
jedinica, intendantsko, za oficirski sastav, autotransportno, za
sanitetsku službu.
Armijska grupa ’Nord’ ima kopnene, zrakoplovne i
protuzrakoplovne operativne i taktičke jedinice. U nju su uključene
korpusne grupe Stokchausen i Wittchof svaka s više od sto tisuća ljudi.
U britanskoj zoni okupirane Njemačke osnovano je pet
njemačkih vojnih korpusnih oblasti s upravom i službama. Komande
njemačkih vojnih korpusnih oblasti nalaze se u Hammoru, Itzechu,
Neuminster-Rendsburgu, Flensburgu, Hamburgu.
Kao dopuna njemačkim vojnim oblastima u Britanskoj zoni
okupirane Njemačke stvoreno je 25 oblasnih i lokalnih njemačkih
vojnih komandantura u ovim gradovima i mjestima: Pinnebergu,
Segebergu, Lübecku, Laner Bergu, Itersenu, Herkenkirchenu,
Beringstedtu, Itzechu, Schlesvvigu, Eckernpferdu, Husumu,
Westerlandu, Wensburgu, Heibeu, Marneu, Wesselingu, Hanstedsu,
Meldorfu, Albersdorfu.
Njemačke vojne zrakoplovne snage u britanskoj zoni okupacije
nalaze se pod nazivom Druge zrakoplovne oblasti u koju su uključene
protuzrakoplovne jedinice (dijelovi 18. protuavionske divizije),
bombarderske eskadre, lovačke eskadre, jurišne eskadre i grupe za
blisko izviđanje. Druga zrakoplovna oblast ima štab sličan štabu
zrakoplovne armije ratnog vremena.
Njemačke oružane snage u britanskoj zoni okupirane Njemačke
imaju više od pet pukova za vezu i kadrovske jedinice i razvijenu
mrežu vojnih bolnica. Pomorske snage Njemačke imaju štab i
raspolažu stražarskim divizijama i flotilama.
Osim spomenutih njemačkih jedinica i službi u provinciji
Schleswig-Holstein nalazi se oko milijun njemačkih vojnika i oficira
koji nisu prevedeni u status ratnih zarobljenika i koji vrše borbenu
obuku.
Sve spomenute vojne, pomorske i zrakoplovne jedinice i službe
drže se na režimu vojničkih normi. Osobni sastav nabrojenih jedinica
i komanda nosi znakove činova i vojničke ordene. Sav osobni sastav
dobiva plaćeni dopust.
Kao što se vidi, prisutnost njemačkih kopnenih, pomorskih,
zrakoplovnih vlasti kao i kopnenih, zrakoplovnih, protuzračnih i
pomorskih jedinica i službi u britanskoj zoni okupirane Njemačke ne
može se objasniti nikakvim specifičnostima okupacije britanske zone.
Držanje u engleskoj zoni okupacije:
– njemačke armijske grupe ’Nord’,
– korpusne grupe Stokchausen,
– korpusne grupe Wittechof,
– II zrakoplovne oblasti,
– komanda vojnih oblasti u Hammoru, Itzechu, Neuminster-
Rendsburgu, Flensburgu, Hamburgu,
– 25 vojničkih oblasnih i mjesnih njemačkih komandatura,
– jedinica veze,
– tenkovskih odreda protivno je odlukama Potsdamske
konferencije i Deklaracije o porazu Njemačke.
Sovjetska komanda smatra za potrebno da postavi pitanje o slanju
komisije Kontrolnog savjeta u britansku zonu kako bi se na samom
mjestu upoznala sa stanjem stvari o razoružanju i likvidaciji njemačkih
oružanih snaga.«
Prilikom razmatranja toga memoranduma u Kontrolnom savjetu
B. Montgomery je pod pritiskom činjenica morao priznati da u
britanskoj zoni postoje organizirane njemačke jedinice koje navodno
čekaju »da budu raspuštene ili rade« pod njegovom kontrolom.
Sve to pokušao je objasniti »tehničkim poteškoćama«, tobože
povezanima s raspuštanjem njemačkih vojnika.
Već tu na sjednici Kontrolnog savjeta bilo nam je jasno da je sve
to znao i D. Eisenhower.
Kasnije, na sjednici Kontrolnog savjeta u studenomu 1945, B.
Montgomery je povodom toga rekao:
 – Bio bih iznenađen kad biste mi saopćili da u tom pitanju postoji
razlika između našeg stava ponašanja i stava moga američkog kolege,
jer je stav kojeg se mi pridržavamo bio ustanovljen od samog početka
za vrijeme zajedničke komande pod rukovodstvom generala
Eisenhowera.
Sve je bilo potpuno jasno. Kad je W. Churchill potpisivao u ime
svoje zemlje obaveze da će se smjesta i zauvijek iskorijeniti njemački
militarizam i likvidirati njemački Wehrmacht, u isto je vrijeme davao
tajna naređenja vojnoj komandi da se sačuvaju naoružanje i vojne
jedinice bivše hitlerovske vojske kao baza za obnovu
zapadnonjemačke vojske s dalekosežnim protusovjetskim ciljevima. I
pokazalo se da je za sve to znala Vrhovna komanda ekspedicijskih
savezničkih snaga i sam Eisenhower! Ne tajim da me to tada silno
naljutilo i moje prvobitno mišljenje o Eisenhoweru donekle se
promijenilo. Ali, čini se da tada drukčije više nije moglo biti...
Za vrijeme Potsdamske konferencije J. V. Staljin je ponovno sa
mnom razgovarao o pozivanju D. Eisenhowera u Sovjetski Savez.
Predložio sam da ga pozovemo u Moskvu na praznik fiskulturnika koji
je određen za 12. kolovoza.
Prijedlog je prihvaćen. J. V. Staljin je naredio da se u Washington
pošalje službeni poziv. U pozivu je stajalo da će za vrijeme boravka u
Moskvi D. Eisenhower biti gost maršala Žukova. To je značilo da se
general Dwight Eisenhower ne poziva u Sovjetski Savez kao državni i
politički funkcionar, već kao veliki vojni starješina u drugom
svjetskom ratu.
Budući da je on bio moj službeni gost, morao sam s njim doći u
Moskvu i pratiti ga na putu u Lenjingrad i natrag u Berlin.
S D. Eisenhowerom putovali su u Moskvu njegov zamjenik
general Clay, general Dawis, sin D. Eisenhowera poručnik John
Eisenhower i narednik L. Dray. Za vrijeme toga putovanja mnogo smo
razgovarali o svemu i meni se činilo da je u svojim izjavama
Eisenhower tada bio iskren.
Mene je zanimala praktična djelatnost Vrhovne komande
ekspedicijskih snaga u Evropi.
 – U ljetu 1941 – tumačio je Eisenhower – kad je fašistička
Njemačka napala Sovjetski Savez, a Japan pokazivao agresivne
namjere u zoni Tihog oceana, američke oružane snage dovedene su na
jedan i pol milijuna ljudi.
Oružani napad Japana u prosincu 1941. na Pearl Harbor bio je
neočekivan za većinu suradnika ratnog ministarstva iz vladinih
krugova.
Prateći tok borbe Sovjetskog Saveza s Njemačkom teško smo
mogli odrediti kako će se dugo održati Rusija i može li se ona uopće
odupirati pritisku njemačke vojske. Poslovni krugovi SAD zajedno s
Britancima bili su u to vrijeme ozbiljno zabrinuti zbog izvora sirovina
u Indiji, zbog nafte na Srednjem istoku, zbog sudbine Perzijskog
zaljeva i uopće zbog Bližeg i Srednjeg istoka.
Iz onoga što je ispričao D. Eisenhower bilo je jasno da je glavna
briga SAD u 1942. bila osigurati svoj vojno-ekonomski položaj, a ne
otvaranje drugog fronta u Evropi. S planovima za otvaranje drugog
fronta u Evropi SAD i Britanija počele su se teoretski baviti potkraj
1941, ali praktične odluke nisu donosile sve do 1944.
– Mi smo odbili britanski zahtjev da počnemo invaziju u
Njemačku kroz Sredozemno more zbog čisto vojnih razloga, a ne zbog
nekih drugih uzroka – tvrdio je D. Eisenhower.
Bilo je jasno da su se Saveznici veoma plašili otpora Nijemaca na
La Mancheu, naročito na francuskoj obali, i da ih je veoma zabrinjavao
naveliko reklamirani »Atlantski zid«.
Plan napada kroz La Manche bio je definitivno usklađen s
Britancima u travnju 1942, ali je W. Churchill i dalje poduzimao
ozbiljne korake da Roosevelta nagovori na invaziju preko
Sredozemnog mora. Prema Eisenhowerovu mišljenju Saveznici
navodno nisu mogli prije otvoriti drugi front jer nisu bili spremni za tu
veliku kombiniranu strategijsku operaciju. Dakako, to uopće nije bila
istina. Mogli su otvoriti drugi front u 1943, ali se svjesno nisu žurili
očekujući s jedne strane još značajniji poraz oružanih snaga Njemačke,
a s druge – veće iscrpljenje oružanih snaga SSSR-a.
 – Invazija u Normandiji preko La Manchea u lipnju 1944. počela
je u lakim uvjetima i tekla je bez naročitog otpora njemačkih jedinica
na obali, što mi uopće nismo očekivali – izjavio je D. Eisenhower. –
Nijemci nisu ondje imali obranu o kojoj su vikali u sav glas.
– A što je zapravo predstavljao taj »Atlantski zid«? – upitao sam.
– Nije bilo nikakvog »Zida«. Bili su to obični rovovi, a i oni su
bili isprekidani. Na cijeloj širini svega toga »zida« bilo je najviše 3000
topova raznog kalibra, to jest prosječno malo više od jednog topa na
kilometar. Bilo je svega nekoliko objekata od armiranog betona
opremljenih topovima, ali oni nisu mogli biti zapreka za vaše jedinice.
Uostalom, slabost »zida« otvoreno je priznao i bivši načelnik
Generalštaba njemačkih kopnenih snaga general-pukovnik T. Halder.
U svojim uspomenama 1949. napisao je: »Njemačka nije imala
nikakvih obrambenih sredstava protiv desantne flote koju su imali na
raspolaganju saveznici i koja je djelovala pod zaštitom avijacije što je
potpuno i neograničeno vladala u zraku.«86
Prema izjavi D. Eisenhowera glavne teškoće prilikom invazije u
Normandiju bile su u prebacivanju jedinica i materijalnog
snabdijevanja preko La Manchea. A otpor njemačkih jedinica ovdje je
bio neznatan.
Istinu govoreći, bio sam malo zbunjen kad sam 1965. gledao
američki film »Najdulji dan«. U tom filmu, čija je osnova povijesna
činjenica invazija savezničkih jedinica preko La Manchea u lipnju
1944, neprijatelj je prikazan mnogo jačim nego što je stvarno bio.
Naravno, razumljiv je politički smjer toga filma, ali ipak treba u svemu
imati mjeru...
Grandiozna po svojim razmjerima pomorska desantna operacija
u Normandiji ne treba lažno lakiranje. Treba otvoreno reći: ona je bila
znalački pripremljena i provedena. Nijemci su osnovnim
ekspedicijskim savezničkim snagama pružili otpor tek u srpnju 1944.
kad su u to područje prebacili svoje snage s cijele obale sjevernog
dijela Francuske. Ali i tada su ih ugušile mnogo nadmoćnije

86
F. Haider, Hitler als Feldherr, München, 1949, str. 58.
savezničke suhozemne i zrakoplovne snage. Ondje nije bilo i nije
moglo biti u punom smislu ofenzivnih savezničkih operacija koje bi
bile povezane s probojem duboko ešelonirane obrane, borbi s
operativnim rezervama, s protuudarima, kao što je to bilo na
sovjetskom frontu, jer nisu postojale značajne neprijateljske snage
koje bi stajale na suprotnoj strani.
Ofenzivne operacije američkih i engleskih jedinica, uz pojedine
iznimke, vodile su se u obliku svladavanja pokretne obrane Nijemaca.
Glavne poteškoće u napredovanju savezničkih jedinica, prema izjavi
D. Eisenhowera, sastojale su se u složenosti materijalnog
snabdijevanja i organizacije pozadinskih putova.
Veoma me je zanimala protuofenziva njemačkih jedinica u
Ardenima pod kraj 1944. i obrambene mjere savezničkih jedinica u
tom području. Treba reći da D. Eisenhower i njegovi pratioci nisu
naročito željeli razgovarati o toj temi. Iz njihova škrtog pričanja ipak
se vidjelo da je udar njemačkih jedinica bio iznenadan i za štab
Vrhovne komande i za komandu 12. grupe armija generala Bradleya i
da Amerikanci nisu mogli izdržati neprijateljski udar.
Vrhovna saveznička komanda bila je veoma zabrinuta i uplašena
zbog daljnjeg neprijateljskog djelovanja u Ardenima. Tu je bojazan u
cijelosti dijelio i W. Churchill. Šestoga siječnja 1945. obratio se J. V.
Staljinu osobnim pismom u kojem se osjećala zabrinutost. Obavijestio
ga je da se na zapadu vode veoma teške borbe i da je kod saveznika
stvorena složena situacija zbog velikih gubitaka i zbog gubitaka
inicijative.
O tome koliko su saveznici nakon te vijesti bili zainteresirani za
brzu reakciju Sovjetskog Saveza svjedoči i činjenica da je to pismo
poslano u Moskvu preko maršala britanske avijacije Arthura Teddera.
Račun je bio ovakav: ako sovjetska vlada upravo u tom razdoblju
naredi svojim jedinicama da prijeđu u ofenzivu, onda će Hitler biti
prisiljen da sa zapadnog fronta skine udarne jedinice i da ih prebaci na
istok protiv Crvene armije.
Kao što se zna, Sovjetski Savez, vjeran svojim savezničkim
obavezama, točno nakon tjedan dana otpočeo je grandioznu ofenzivu
na cijelom frontu koja je do temelja potresla grupacije njemačkih
jedinica na svim strategijskim pravcima i natjerala ih da se uz goleme
gubitke povuku na liniju Odra-Nisa-Moravska-Ostrava, a da u proljeće
napuste Beč i jugoistočni dio Austrije.
Sjećajući se toga D. Eisenhower je rekao:
– Za nas je to bio dugo očekivani trenutak. Svima je laknulo,
naročito kad smo dobili vijest o tome da se ofenziva sovjetskih jedinica
razvija veoma uspješno. Bili smo uvjereni da Nijemci sada više ne
mogu pojačati svoj zapadni front.
Na žalost, poslije rata, kad su preživjeli hitlerovski generali, pa i
neki poznati vojni starješine naših saveznika u prošlom ratu počeli
preplavljivati knjižno tržište ratnim memoarima, takve objektivne
ocjene događaja u drugom svjetskom ratu pojavljivale su se sve rjeđe,
a izvrtanje činjenica i insinuacije postajale su sve češće. Pretjerano
revni propagatori protusovjetskog bloka počeli su čak tvrditi da
Crvena armija svojim aktivnim djelovanjem protiv Nijemaca navodno
nije pomogla uspjehu Amerikanaca u razdoblju njihove borbe u
Ardenima, već da su Amerikanci zapravo spasili sovjetsku vojsku.
U razgovoru s Eisenhowerom dotaknuli smo se i pitanja o leand-
leaseu. I tu je tada sve bilo jasno. Međutim u toku mnogih poslijeratnih
godina buržoaska historiografija tvrdi da su odlučujuću ulogu u
postizanju naše pobjede nad neprijateljem odigrale navodno
savezničke isporuke oružja, materijala i hrane.
Zaista, Sovjetski je Savez od saveznika za vrijeme rata dobio
važne isporuke za privredu – automobile, opremu, materijal, gorivo,
hranu. Iz SAD i Britanije bilo je, na primjer, isporučeno više od
400.000 automobila, velika količina lokomotiva, sredstava veze. Ali
zar je sve to moglo odlučno utjecati na tok rata? Već sam govorio o
tome da je sovjetska privreda u ratnim godinama postigla ogroman
zamah i osigurala front i pozadinu svim potrebnim. Nema smisla da to
ponavljam.
Što se tiče naoružanja, mogu reći da smo preko leand-leasea iz
SAD i Britanije dobili oko 18.000 aviona, više od 11.000 tenkova.
Prema ukupnom naoružanju kojim je sovjetski narod opremio svoju
vojsku u ratnim godinama isporuke na bazi leand-leasea iznosile su
samo četiri posto. Prema tome, ne može se govoriti o odlučujućoj ulozi
tih isporuka.
Što se tiče tenkova i aviona koje su nam isporučivale britanska i
američka vlada, moram otvoreno reći da se nisu odlikovali visokim
borbenim kvalitetama, naročito tenkovi koji su gorjeli kao baklje, jer
su za gorivo upotrebljavali benzin.
Eisenhower se veoma interesirao za operaciju proboja
lenjingradske blokade, za bitku kod Moskve, za staljingradsku i
berlinsku operaciju. Upitao me je kako je bila fizički teška situacija za
vrijeme borbe kod Moskve za mene osobno kao komandanta fronta.
– Bitka za Moskvu – odgovorio sam – bila je jednako teška i za
vojnika i za komandanta. U vrijeme naročito ogorčenih borbi od 16.
studenoga do 6. prosinca nisam spavao više od dva sata na dan i to s
prekidima. Da bih održao fizičku snagu i radnu sposobnost, morao sam
kratko ali često vježbati na studeni i piti jaku kavu, a katkad sam
dvadeset minuta skijao.
Čim je prošla kriza u borbi za Moskvu, tako sam čvrsto zaspao
da me dugo nisu mogli probuditi. Tada me dva puta telefonski zvao
Staljin. Odgovarali su mu: »Žukov spava i ne možemo ga probuditi.«
Vrhovni komandant je rekao: »Nemojte ga buditi dok se sam ne
probudi.« Dok sam ja spavao, Zapadni front naših jedinica premjestio
se naprijed najmanje za 10 do 15 kilometara. Buđenje je bilo ugodno...
Nakon dolaska Eisenhowera u Moskvu J. V. Staljin je naredio
načelniku Generalštaba A. I. Antonovu da ga upozna sa svim
planovima djelovanja naših jedinica na Dalekom istoku.
J. V. Staljin je mnogo razgovarao s D. Eisenhowerom o borbenim
djelovanjima sovjetskih i savezničkih jedinica protiv fašističke
Njemačke i Japana i isticao da je drugi svjetski rat rezultat krajnje
ograničenosti političkih rukovodilaca zapadnih imperijalističkih
država koje su popuštale nezadrživoj vojnoj agresiji hitlerovaca.
 – Narodi svih ratujućih zemalja, posebno sovjetski ljudi skupo su
platili ovaj rat – rekao je J. V. Staljin. – Dužni smo da učinimo sve
kako ne bismo dopustili da se nešto slično dogodi u budućnosti.
Eisenhower se tada s time oduševljeno složio.
Još jedanput sam sreo Eisenhowera na Ženevskoj konferenciji
šefova vlada SAD, Britanije, Francuske i SSSR-a 1955. Tada je već
bio predsjednik SAD. Sastali smo se nekoliko puta. Za vrijeme tih
susreta nismo razgovarali samo o prošlim ratnim godinama i suradnji
naših zemalja u Kontrolnom savjetu za upravljanje Njemačkom već i
o najaktualnijim pitanjima koegzistencije naših država i o učvršćenju
mira među narodima. Tada je Eisenhower govorio sasvim drukčije
nego u 1945. Čvrsto je izražavao i branio politiku imperijalističkih
krugova SAD.
Kao čovjek i vojskovođa general Dwight Eisenhower imao je
velik autoritet u savezničkim snagama kojima je uspješno rukovodio u
drugom svjetskom ratu. Mogao je učiniti mnogo i za smanjenje
međunarodne napetosti u poslijeratnom razdoblju, u prvom redu za
sprečavanje agresije u Vijetnamu. Na žalost, u tom pravcu nije
poduzeo ništa; štoviše bio je pristaša agresije.
Nakon rata napredni ljudi su se nadali da će najveće svjetske
države izvući pouku iz prošlosti: Njemačka će biti reorganizirana na
demokratskoj osnovi, a njemački militarizam i fašizam iščupani s
korijenjem. Ali to se dogodilo samo u istočnom dijelu Njemačke gdje
je kasnije nastala Njemačka Demokratska Republika.
Kad su sovjetske oružane snage oslobodile od fašističke
okupacije zemlje Istočne Evrope, narodi tih država odlučno su uzeli u
svoje ruke upravljanje državom organizirajući život na demokratskoj
osnovi. Istočnoevropske demokratske zemlje jasno su vidjele u
Sovjetskom Savezu ne samo svog spasioca od fašizma već i sigurnu
garanciju za budućnost od svakog pokušaja napada na njihovu
sudbinu.
Situacija koja je stvorena potkraj rata postala je ozbiljno
iskušenje za političke stranke koje su bile na vlasti u zapadnim
zemljama, za njihove rukovodioce provjeravajući njihovu političku
dalekovidnost. Pitanje se postavljalo ovako: hoće li oni uspjeti da
povedu svoje zemlje u pravcu prijateljstva među narodima, ili će ih
povesti u neprijateljstvo s drugim zemljama.
Sovjetska vlada, naša partija, rukovodeći se zavjetom V. I.
Lenjina, uzele su čvrst pravac na mirnu koegzistenciju sa svim
državama i radile su sve za učvršćenje mira i suradnje.
Uskoro nakon posjeta D. Eisenhowera Sovjetskom Savezu
telefonirao mi je u Berlin V. M. Molotov.
– Od američke vlade stigao je za vas poziv da posjetite Sjedinjene
Države. Drug Staljin smatra da je taj posjet koristan. Što vi mislite?
– Slažem se.
Jednom, nakon sjednice Kontrolnog savjeta, prišao mi je D.
Eisenhower:
– Veoma mi je drago što ćete vi, gospodine maršale, posjetiti
SAD – rekao je. – Na žalost, situacija je takva da sada ne mogu s vama
letjeti u Washington. Ako nemate ništa protiv, pratit će vas moj sin
John, general Clay i druge osobe iz štaba Vrhovne komande SAD.
Složio sam se.
– Budući da vaši piloti ne poznaju uvjete leta preko oceana i u
SAD - nastavio je Eisenhower – stavljam vam na raspolaganje svoj
osobni avion »Tvrđavu«.
Zahvalio sam se Eisenhoweru i o svemu osobno obavijestio J. V.
Staljina.
J. V. Staljin je rekao:
– Spremajte se.
Na žalost, prije leta sam se razbolio. Morao sam još jedanput
telefonirati J. V. Staljinu:
– U takvom stanju ne treba letjeti. Spojite se s američkim
ambasadorom Smithom i recite mu da zbog bolesti neće biti leta.

Vrativši se u Berlin sav sam se predao radu u Kontrolnom savjetu.

 U rješavanju pitanja povezanih s demokratskom reorganizacijom
u sovjetskoj zoni mnogo mi je pomagao politički savjetnik pri Glavnoj
upravi sovjetske vojne administracije u Njemačkoj Vladimir
Semjonovič Semjonov, sada zamjenik ministra vanjskih poslova
SSSR-a. U Kontrolnom savjetu zajedno smo radili na ostvarenju
potsdamskih sporazuma koji su se odnosili na Njemačku u cjelini.
Radili spto složno i veoma korisno.
U Kontrolnom savjetu mnogo su se trudili naši oficiri, generali i
drugovi koje je vlada prekomandirala za rad u sovjetskoj vojnoj
administraciji pod rukovodstvom generala V. D. Sokolovskog.
Njihove dužnosti nisu bile povezane samo s djelatnošću Kontrolnog
savjeta već i s organizacijom ukupnog društvenog, proizvodnog i
državnog života njemačkog naroda u istočnom dijelu Njemačke.
Svoj rad na zbijanju i aktivizaciji naprednih snaga njemačkog
naroda u sovjetskoj okupacijskoj zoni počeli smo s izdavanjem
naredbe br. 2 od 10. VI 1945. o kojoj sam već govorio. Zbog značenja
te naredbe slobodan sam da je citiram, ali nešto skraćenu:

»Drugoga svibnja ove godine sovjetske jedinice su zauzele

Berlin, Hitlerovske armije koje su branile Berlin kapitulirale su, a
nakon nekoliko dana Njemačka je potpisala akt o bezuvjetnoj vojnoj
kapitulaciji. Petoga lipnja u ime vlada Saveza Sovjetskih
Socijalističkih Republika, Sjedinjenih Američkih Država, Velike
Britanije i Francuske objavljena je Deklaracija o porazu Njemačke i o
tome da vlade spomenutih država preuzimaju vrhovnu vlast na cijelom
teritoriju Njemačke. Od trenutka kad su sovjetske jedinice zauzele
Berlin, na teritoriju sovjetske okupacijske zone uspostavljen je trajan
poredak, organizirani su lokalni organi samoupravljanja i stvoreni
potrebni uvjeti za slobodnu društvenu i političku djelatnost njemačkog
stanovništva.
U vezi s izloženim naređujem:
 1. Na teritoriju sovjetske okupacijske zone u Njemačkoj dopušta
se osnivanje i djelatnost svih antifašističkih stranaka čiji je cilj
definitivno iskorijeniti ostatke fašizma i učvrstiti osnove deklaracije i
građanskih sloboda u Njemačkoj i u tom pravcu razvitak inicijative i
aktivnosti širokih masa stanovništva.
2. Radnim stanovnicima sovjetske okupacijske zone Njemačke
daje se pravo organiziranja u slobodne sindikate i organizacije radi
zaštite interesa i prava trudbenika. Sindikalnim organizacijama i
savezima daje se pravo da zaključuju kolektivne ugovore s
poduzetnicima i pravo da organiziraju osiguravajuće zavode, blagajne
i druge ustanove za uzajamnu pomoć, kulturno-prosvjetna i druga
obrazovna udruženja i organizacije.
3. U vezi s izloženim ukidaju se svi fašistički zakoni i sve
fašističke odluke, naredbe, zapovijedi, instrukcije itd. koje se odnose
na djelatnost antifašističkih političkih stranaka i slobodnih sindikata
donesenih protiv demokratskih sloboda, građanskih prava i interesa
njemačkog naroda.
Glavni rukovodilac sovjetske vojne
administracije u Njemačkoj
maršal Sovjetskog Saveza – G. Žukov
Načelnik štaba sovjetske vojne
administracije u Njemačkoj
general-pukovnik – V. Kurasov.
Berlin.«
10. lipnja 1945.

Već sam govorio o tome kako su važnu ulogu u uspostavljanju

mirnog života u Njemačkoj na demokratskim osnovama odigrale
njemačke komunističke organizacije oko kojih su se ubrzo okupili
radnici i napredni ljudi istočnog dijela Njemačke.
 Sovjetska vlada, rukovodeći se humanim ciljevima, u to je teško
vrijeme za njemački narod i nadalje pokazivala veliku brigu o
stanovništvu, u prvom redu o stanovnicima Berlina koji su se našli u
veoma teškom položaju.
Kad su Berlin zauzele naše jedinice, u njemu nije bilo više od
milijun stanovnika. Za tjedan dana već ih je bilo više od dva milijuna,
a u drugoj polovici svibnja oko tri milijuna. Stanovništvo se
povećavalo na račun pridošlica iz drugih područja Njemačke.
Na uklanjanju posljedica rata u Berlinu veliku su aktivnost
pokazivali njemački radnici i tehnička inteligencija. I danju i noću
nalazili su se na određenim sektorima savjesno izvršavajući zadatke.
Sovjetskim komandaturama mnogo su pomagale grupe za
ispomoć sastavljene od Nijemaca antifašista. Sudjelovale su u
provođenju svih mjera, u čuvanju javnog reda, u dijeljenju kartica za
živežne namirnice, u kontroli prilikom izdavanja živežnih namirnica,
čuvanju tvornica, zavoda, važnih gradskih objekata i imovine.
Jedanaestoga lipnja CK Komunističke partije Njemačke uputio je
programski poziv njemačkom narodu. Bio je to dokument izvanredne
povijesne važnosti, u njemu se izlagao program stvaranja antifašističke
– demokratske Njemačke.
Njemački narod dobio je pravo da gradi svoj život na
demokratskoj osnovi.
Već u prvim mjesecima nakon rata demokratski organi
samouprave Berlina, kao uostalom i u cijeloj sovjetskoj okupacijskoj
zoni, pod rukovodstvom Komunističke partije Njemačke i uz
sudjelovanje sovjetske komande proveli su niz socijalno-ekonomskih
preobražaja. Provedena je demokratska agrarna reforma kojom je
gotovo milijun siromašnih njemačkih seljaka dobilo zemlju.
Likvidirani su krupni kapitalistički monopoli, raspušteni su savezi
poduzetnika. Bivši nacisti udaljeni su s rukovodećih položaja u raznim
oblastima ekonomskog, društvenog i kulturnog života grada. U
tvornicama je uveden osmosatni radni dan i uvodio se jedinstveni
sistem dopusta za radnike.
 Dobro se sjećam s kakvom je velikom pažnjom i konkretnim
poznavanjem životnih uvjeta njemačkih trudbenika pratio te važne
procese CK SKP(b). Od J. V. Staljina osobno je dolazilo mnogo
dragocjenih savjeta za glavni pravac toga rada, a on je ta pitanja
razmatrao sa stajališta interesa međunarodnog radničkog pokreta i
borbe za učvršćenje mira i sigurnosti u Evropi.
Već prije dolaska u zapadne sektore Berlina jedinica i
administracije SAD, Britanije i Francuske u gradu je uglavnom
normaliziran život stanovništva i stvoreni su svi uvjeti za njegov
daljnji razvitak.
O našim mjerama koje su pomagale ekonomskom razvitku
sovjetske okupacijske zone govori i naredba br. 17 Sovjetske vojne
administracije od 27. srpnja 1945. Iz nje se vidi da je već tada, u prvim
mjesecima nakon rata, obraćena pažnja radu organa upravljanja s
osnovnim granama narodne privrede, kulture i zdravstva.
Bilo je naređeno »do 10. VIII 1945. stvoriti ove njemačke
centralne uprave na teritoriju sovjetske okupacijske zone:

– za promet – koja rukovodi i upravlja direkcijama željezničkih

pruga i vodenim putovima;
– za vezu – koja rukovodi radom pošte, telegrafa i telefona;
– za industriju goriva – koja rukovodi radom svih poduzeća
industrije ugljena, rudnicima, otvaranjem rudnika, tvornica briketa,
poduzeća koja prerađuju tekuće gorivo i plin, a i unutrašnjom
trgovinom proizvoda tih poduzeća;
– za trgovinu i snabdijevanje – koja rukovodi i organizira rad
trgovinskih i otkupnih firma, ustanova i poduzeća, osigurava otkup
poljoprivrednih proizvoda, njihovu preradu i uskladištenje, evidenciju
roba i snabdijevanje stanovništva tom robom, razvitka trgovine;
– za industriju – koja rukovodi radom na obnovi, puštanju u rad i
iskorištavanju svih industrijskih poduzeća;
 – za poljoprivredu – koja rukovodi i upravlja poljoprivredom i
šumarstvom i poduzećima poljoprivredne industrije;
– za financije – koja rukovodi djelatnošću svih financijsko-
kreditnih ustanova;
– za rad i socijalno osiguranje – koja regulira sistem plaća,
korištenje radne snage i inženjersko-tehničkog osoblja, rukovodi
sindikalnim savezima i organima socijalnog osiguranja;
– za zdravstvo – koja rukovodi organima zdravstva, medicinskim
ustanovama i školama i poduzećima medicinske industrije;
– za narodno obrazovanje – koja rukovodi školama, dječjim
domovima i vrtićima, umjetnošću i kulturno-prosvjetnim ustanovama;
– za sudstvo – koja rukovodi djelatnošću svih javnih tužilaštava,
sudova i organa sudstva...
p/p
Rukovodilac sovjetske vojne administracije
Glavni komandant grupe sovjetskih
okupacijskih jedinica u Njemačkoj
maršal Sovjetskog Saveza G. Žukov
Načelnik štaba Sovjetske
vojne administracije u
Njemačkoj general-pukovnik
V. Kurasov.«87
Član vojnog savjeta Sovjetske vojne
administracije u Njemačkoj
general-lajtnant – F. Bokov

87
W .Ulbricht. К istoriji novejšego vremeni. M.Izdateljstvo inostrannoj literaturi, 1957, str.
390-392.
 Moram reći da je naše mjere o razvitku demokratskih tendencija,
privrede, kulture i održavanju reda u sovjetskoj okupacijskoj zoni
njemački narod oduševljeno primio.
Kasnije smo nastavili provoditi niz mjera kako bismo njemačkom
narodu sačuvali sve njegove nacionalne i državne vrijednosti. Tako
smo 30. listopada 1945. izdali naredbu br. 124. U njoj se govorilo:

»... Kako se ne bi dopustila pljačka i druge zloupotrebe imovine

koja je pripadala hitlerovskoj državi i vojnim ustanovama, društvima,
klubovima i udruženjima, a koja je sovjetska vojna komanda zabranila
i raspustila, nadalje kako bi se najracionalnije koristila ta imovina za
potrebe domaćeg stanovništva... naređujem:
1. Objaviti sekvestar nad imovinom koja se nalazi na teritoriju
Njemačke pod okupacijom jedinica Crvene armije i koja pripada:
a) njemačkoj državi i njenim centralnim i lokalnim organima;
b) službenim osobama nacionalsocijalističke stranke, njenim
rukovodećim članovima i istaknutim simpatizerima;
c) njemačkim vojnim ustanovama i organizacijama;
d) društvima, klubovima i udruženjima koja je sovjetska vojna
komanda zabranila i raspustila;
e) vladama i podanicima (fizičkim i pravnim osobama) zemalja
koje su sudjelovale u ratu na strani Njemačke;
f) osobama koje je sovjetska vojna komanda upisala u posebne
popise ili na neki drugi način.
2. Preuzeti na privremeno upravljanje sa strane sovjetske vojne
administracije pokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriju Njemačke
što su ga okupirale jedinice Crvene armije.
3. Zadužiti sve njemačke ustanove, organizacije, firme, poduzeća
i sve privatne osobe u čijem je korištenju sada imovina nabrojena u 1.
i 2. točki ove naredbe ili koje raspolažu podacima o takvoj imovini da
najkasnije 15 dana od dana objavljivanja ove naredbe dadu pismenu
izjavu o toj imovini lokalnim organima samoupravljanja
(Stadtvervvaltung, Bezirksvervvaltung, Kreisverwaltung).
U izjavi treba podrobno opisati: vrstu imovine, točno mjesto gdje
se nalazi, kome pripada i u kakvom je stanju na dan predaje izjave...
Lokalni organi samoupravljanja (na temelju dobivenih izjava i
materijala o neposredno upisanoj imovini) sastavljaju zbirni popis
imovine koja potpada pod sekvestar ili privremenu upravu i taj popis
podnose odgovarajućem vojnom komandantu najkasnije do 20.
studenoga 1945...
7. Načelnik ekonomske uprave sovjetske vojne administracije u
Njemačkoj general-major Šabalin dužan je da mi najkasnije do 25.
prosinca 1945. podnese prijedlog o načinu daljnjeg korištenja imovine
koja se nalazi pod sekvestrom ili pod privremenom upravom.
8. Upozoravam sve ustanove, organizacije, firme i poduzeća i sve
privatne osobe u čijem se korištenju nalazi imovina nabrojena u 1. i 2.
točki ove naredbe da snose punu odgovornost za njeno čuvanje i za
osiguranje neprekidnog korištenja te imovine u skladu s njenom
privrednom namjenom. Svako trgovanje tom imovinom izvršeno bez
suglasnosti sovjetske vojne administracije proglašava se nevažećim...
p/p
Rukovodilac sovjetske vojne administracije
glavni komandant grupe
sovjetskih okupacijskih jedinica
u Njemačkoj u Njemačkoj maršal Sovjetskog Saveza – G. Žukov
Zamjenik načelnika štaba
Sovjetske vojne administracije.
u Njemačkoj general-lajtnant
M. Dratvin.«88
Član vojnog savjeta Sovjetske

88
W. Ulbricht. К istoriji novejšego vremeni. M., Izdateljstvo inostrannoj literaturi, 1957,
str.
390-392.
 vojne administracije
general-lajtnant
F. Bokov

Sovjetski narod nije zaboravio revolucionarne zasluge njemačke

radničke klase, njemačke napredne inteligencije, velike zasluge
Komunističke partije Njemačke i njenog vođe Ernsta Thalmanna koji
je potkraj rata ubijen u fašističkim mučilištima. Naša partija i vlada
smatrali su za svoju dužnost da pruže ruku bratske pomoći njemačkom
narodu.
U svim gradovima i nastanjenim mjestima njemačka komanda je
prilikom povlačenja ostavila tisuće ranjenih vojnika i oficira. Samo u
Berlinu i njegovim predgrađima našlo se više od 200.000 ranjenih
vojnika njemačke vojske. Prema tim ranjenicima – bivšim
neprijateljima – naši medicinski radnici i sovjetska komanda pokazali
su najveću humanost i organizirali su za njih liječenje pod istim
uvjetima kao i za sovjetske borce.
Jednom sam s grupom oficira prolazio kroz Unter den Linden.
Oficir komandature Berlina koji nas je pratio upozorio nas je na jednu
relativno neoštećenu kuću gdje se sada nalazila bolnica za Nijemce.
Odlučili smo da uđemo.
Prvo što nam je upalo u oči bilo je da su većina ranjenika mladići,
gotovo djeca, od 15 do 17 godina. Objasnili su nam da su to
folksšturmovci iz raznih odreda koji su formirani u Berlinu početkom
travnja. Upitao sam ih što ih je prisililo da idu u odrede Volkssturma
kad se Njemačka već nalazila u bezizlaznoj situaciji.
Mladići su oborili pogled, šutjeli su, a jedan je rekao:
– Nismo imali drugi izlaz, već da uzmemo oružje i stanemo na
obranu Berlina. One koji nisu htjeli pokupili su u Gestapo, a odande
nije bilo povratka...
 U daljnjem razgovoru se pokazalo da tu ima i nekoliko starijih
koji su se u studenome 1941. borili kod Moskve. Rekao sam da sam se
i ja borio kod Moskve. Jedan ranjeni vojnik je primijetio:
– Bolje da ne spominjemo tu tragediju koju su doživjele njemačke
jedinice. Od našeg puka od tisuću i pol bajoneta ostalo je najviše 120
ljudi, a i ti su prebačeni u pozadinu.
– A gdje se vaš puk borio? – upitao sam.
– Kod Volokolamska – odgovorio je ranjenik.
– Znači, mi smo stari znanci – našalio sam se.
Isti ranjenik je upitao:
– A mogu li znati gdje ste se i na kojem sektoru vi tukli,
gospodine generale?
Rekao sam da sam zapovijedao jedinicama Zapadnog fronta kod
Moskve.
Pitali smo ranjenike kako ih hrane, kako ih liječe ruski liječnici.
Svi su u sav glas počeli hvaliti hranu i pažnju medicinskog osoblja.
Jedan od naših liječnika napomenuo je:
– Nijemci su ubijali naše ranjenike, a mi evo ne spavamo noćima
da bismo vam povratili zdravlje.
– Oni koji su tako postupali nisu bili obični Nijemci – odgovorio
je ranjeni stariji vojnik – bili su to Nijemci fašisti.
– A ima li među vama fašista? – upitao sam.
Šutnja... Ponovno sam upitao. Opet šutnja. Onda se podigao
vojnik pedesetih godina i prišavši ležaju drugog vojnika gurnu ga u
leđa i rekao:
– Okreni se!
Ovaj se oklijevajući okrenuo.
– Ustaj i reci da si fašist!
Kad smo odlazili iz bolnice, ranjenici su molili da ih sve ostavimo
na brizi sovjetskih liječnika i medicinskih sestara.
U prvim poslijeratnim danima i mjesecima često smo se sastajali
s rukovodiocima njemačkih komunista Wilhelmom Pieckom,
Walterom Ulbrichtom i njihovim najbližim suradnicima. S bolom u
duši govorili su o teškim gubicima koje je pretrpjela Komunistička
partija, bolji dio radnika i napredna inteligencija. Duboko ih je
zabrinjavao položaj njemačkih trudbenika.
Na molbu njemačke Komunističke partije sovjetska vlada je za
Berlinčane odredila povećanje norme hrane.
Tako su postupali sovjetski ljudi u Njemačkoj nakon poraza
fašizma.
A što je zamišljao Hitler u odnosu na sovjetski narod?
Kad je govorio o osvajanju Moskve, Hitler je dao direktivu koju
želim ponoviti još jedanput.
»Grad mora biti opkoljen tako da ga ne može napustiti nijedan
vojnik, nijedan stanovnik – bio to muškarac, žena ili dijete. Svaki
pokušaj izlaska ugušiti silom. Izvršiti potrebne pripreme da Moskva i
njena okolina pomoću ogromnih objekata budu poplavljene.
Ondje gdje sada stoji Moskva mora nastati more koje će zauvijek
od civiliziranog svijeta sakriti glavni grad ruskog naroda.«
Ništa bolju sudbinu nisu hitlerovci spremali ni Lenjingradu.
»Za druge gradove – govorio je Hitler – mora se primijeniti
pravilo: prije nego se osvoje moraju biti artiljerijskom vatrom i
bombardiranjima iz zraka pretvoreni u ruševine.«89
Takvu barbarsku psihologiju teško može razumjeti normalan
čovjek!
Iskreno govoreći, dok je trajao rat, bio sam potpuno odlučan da
se u punoj mjeri osvetim hitlerovcima za njihovu okrutnost. Ali, kad
su razbivši neprijatelja naše jedinice stupile na tlo Njemačke, suzdržali
smo svoj gnjev. Naše uvjerenje i osjećaj internacionalizma nisu nam
dopustili da se odamo slijepoj osveti.
Potkraj ožujka 1946, kad sam se nakon zasjedanja Vrhovnog
sovjeta ponovno vratio u Berlin, rekli su mi da nazovem J. V. Staljina.

89
Nirnberški proces protiv glavnih njemačkih zločinaca. U sedam knjiga. M. Juridičeskaja
literatura, 1957, tom 1, str. 495.
 – Američka je vlada opozvala iz Njemačke Eisenhowera i
umjesto njega ostavila generala Claya. Britanska vlada opozvala je
Montgomeryja. Zar se ne biste i vi morali vratiti u Moskvu?
– Slažem se. Što se tiče moga nasljednika, predlažem da se za
glavnog komandanta i rukovodioca u sovjetskoj okupacijskoj zoni u
Njemačkoj imenuje general armije Sokolovski. On je bolje od drugih
upoznat s radom Kontrolnog savjeta i dobro pozna jedinice.
– U redu, razmislit ćemo o tome. Čekajte upute.
Prošla su dva-tri dana. Kasno uvečer telefonirao mi je J. V.
Staljin. Upitavši nije li me probudio zvonjenjem, rekao je:
– Politbiro se slaže da mjesto vas imenuje Sokolovskoga. Nakon
idućeg zasjedanja Kontrolnog savjeta otputujte u Moskvu. Naredba o
imenovanju Sokolovskoga stiže za nekoliko dana.
– Još jedno pitanje – nastavio je J. V. Staljin. – Odlučili smo da
likvidiramo dužnost prvog zamjenika narodnog komesara za obranu i
da mjesto njega imamo zamjenika za opća pitanja. Na tu dužnost
postavlja se Bulganjin. Za načelnika Generalštaba postavlja se
Vasiljevski a za glavnog komandanta ratne mornarice mislimo
postaviti Kuznjecova. Kakvu biste dužnost vi željeli?
– Radit ću na svakoj dužnosti za koju Centralni komitet smatra
da sam sposoban.
– Mislim da se vi motate brinuti o kopnenoj vojsci. Smatram da
ona mora imati glavnog komandanta. Slažete li se?
– Slažem se – odgovorio sam.
– U redu. Vratit ćete se u Moskvu i zajedno s Bulganjinom i
Vasiljevskim radit, ćete na funkcionalnim dužnostima i pravima
rukovodećeg sastava Narodnog komesarijata za obranu.
U travnju 1946. vratio sam se u Sovjetski Savez.
U Njemačkoj Demokratskoj Republici bio sam posljednji put u
1957. Razgledavši mnoge gradove, ustanove i poduzeća nove,
demokratske Njemačke, upoznavši se sa značajnim dostignućima
njemačkog naroda, osobno sam se uvjerio: sve ono što je nakon rata
učinila sovjetska vlada i partija u Njemačkoj bilo je učinjeno ispravno
i dalo je pozitivne rezultate i za njemačke trudbenike i za stvar
prijateljstva naših naroda i za obrambenu sposobnost socijalističkih
zemalja.
 Zaključak

Dugo sam razmišljao o tome kako da najbolje završim knjigu,

koja riječ da bude posljednja...
Priznajem: za mene vojnika nije bilo lako raditi za pisaćim
stolom. Završetak »Uspomena i razmišljanja« – to je sumiranje
rezultata cijelog mog života. U njemu sam, kao i svaki čovjek, imao
svoje radosti, tuge, gubitke. Osvrćući se unatrag čovjek mojih godina
neizbježno sve slaže po policama: što je bilo glavno, a na što se ne
isplati svraćati pažnju. Za mene je glavno bilo služiti domovini,
svojem narodu. I mirne savjesti mogu reći: učinio sam sve da ispunim
taj svoj dug. Ova knjiga možda je posljednje što smatram da moram
učiniti.
Dani mojih najvećih radosti podudaraju se s radostima domovine.
Brige domovine, njeni gubici i boli uvijek su me uzbuđivali više nego
moje osobne brige. Proživio sam život svjestan da sam koristan
narodu, a to je najvažnije.
Sa svakom godinom vremenski se sve više i više udaljujemo od
ratnih vremena. Odraslo je novo mlado pokoljenje. Za njih je rat samo
– naša sjećanja o njemu. A nas sudionika tih povijesnih događaja ima
sve manje i manje. Ali uvjeren sam da vrijeme ne može nadvladati
veličinu onoga što smo proživjeli u ratu. Bilo je to neobično teško, ali
veoma slavno vrijeme. Čovjek koji je jednom proživio velika
iskušenja i pobijedio nakon toga će kroz cijeli život crpsti snagu iz te
pobjede.
To je točno i za sav narod. Naša pobjeda u ratu s fašizmom, da
kažem poetskim jezikom, zvjezdani je trenutak u životu sovjetskog
naroda. U tim godinama još smo se više prekalili i skupili ogroman
moralni kapital. Osvrćući se unazad uvijek ćemo se sjećati onih koji
nisu štedjeli sebe da bi pobijedili neprijatelja naše domovine.
Veliki domovinski rat bio je najveći vojni sudar socijalizma s
najreakcionarnijom i najagresivnijom silom imperijalizma –
fašizmom. Bila je to svenarodna bitka protiv opakog klasnog
neprijatelja koji je posegnuo za onim najdražim što imaju sovjetski
ljudi – za tekovinama velike socijalističke revolucije, na sovjetskom
vlašću.
Komunistička partija podigla je našu zemlju, mnogonacionalni
narod na odlučnu oružanu borbu s fašističkim okupatorima. Od prvog
do posljednjeg dana rata radio sam u Glavnom stanu Vrhovne
komande i vidio sam kakav su divovski organizacijski rad obavljali
Centralni komitet Partije i sovjetska vlada mobilizirajući narod,
oružane snage i narodnu privredu za poraz njemačko-fašističkih horda.
Iskreno govoreći ne bismo mogli pobijediti neprijatelja da nismo
imali takvu iskusnu i autoritativnu partiju kao što je partija Lenjina, da
nismo imali socijalistički društveni i državni poredak, ogromne
materijalne i duhovne snage koje su omogućile da se u kratkom roku
reorganizira sav život zemlje, da se stvore uvjeti za poraz oružanih
snaga njemačkog imperijalizma.
Neprijatelj je računao na raspaljivanje nacionalnih razmirica, na
raspad mnogonacionalne socijalističke države. Ali se prevario. Svi
narodi SSSR-a junački su se borili na frontovima i požrtvovno radili u
ime obrane svoje socijalističke domovine, u ime pobjede nad ljutim
neprijateljem, pokazavši pri tome neviđenu izdržljivost i hrabrost.
Povijesna svenarodna pobjeda u domovinskom ratu pokazala je
nadmoć socijalističkog društvenog i državnog poretka, veliku životnu
snagu i nesalomljivost SSSR-a.
Zbog utjecaja sovjetskog načina života, golemog odgojnog rada
partije, u našoj zemlji se formirao čovjek idejno uvjeren u ispravnost
svoga djela i duboko svjestan osobne odgovornosti za sudbinu
domovine.
Bilo gdje se nalazio sovjetski čovjek – na frontu, u unutrašnjosti
zemlje, u pozadini neprijatelja, u fašističkim logorima – svuda je radio
sve što je od njega zavisilo da ubrza trenutak pobjede. I nitko neće
uspjeti umanjiti značenje vojnog i radnog podviga sovjetskog naroda
u velikom domovinskom ratu!
 Posvetio sam svoju knjigu sovjetskom vojniku. Njegovom
voljom, njegovim nesalomljivim duhom, njegovom krvlju izvojevana
je pobjeda nad moćnim neprijateljem. Sovjetski vojnik znao je hrabro
gledati u oči smrtnoj opasnosti, pokazavši pri tome borbenu hrabrost i
junaštvo. Nema granice veličini njegova podviga u ime domovine, kao
što nema granica ni veličini njegova radnog podviga nakon rata. Jer
jedva se završio rat, a milijuni naših vojnika ponovno su se našli na
frontu – radnom frontu. Morali su obnavljati ratom razrušenu privredu
– iz ruševine podizati gradove i sela.
»Gubici i razaranja koje nam je donio rat ne mogu se ničim
usporediti – rekao je L. I. Brežnjev u svojem referatu o
pedesetogodišnjici velike Oktobarske revolucije. On je narodu donio
tugu i jad od koje se i sada stišću srca milijuna majki, udovica i sirota.
Nema za čovjeka većeg gubitka od smrti najbližih rođaka, drugova,
prijatelja. Nema težeg prizora od prizora uništenih plodova rada u koji
je on uložio svoje snage, talent, svoju ljubav prema rodnom kraju.
Nema odvratnijeg mirisa od mirisa zgarišta. Izmučena vatrom i
metalom, u gomilama ruševina stajala je pred sovjetskim vojnikom
koji se vratio kući njegovu srcu draga zemlja oslobođena od fašističkih
barbara.
Ali ništa nije moglo slomiti volju sovjetskog čovjeka,
pobjednički hod socijalizma. Teška je bila bol za izgubljenima. Ali
usporedo s njom u duši svakog sovjetskog čovjeka živio je radostan
osjećaj – osjećaj pobjede. Podvig poginulih nadahnjivao je žive.«
Veličina povijesne pobjede Sovjetskog Saveza u borbi s
fašističkom Njemačkom jest u tome što sovjetski narod nije obranio
samo svoju socijalističku državu. Požrtvovano se borio za proleterski,
internacionalistički cilj – oslobođenje Evrope i svega svijeta od
fašizma, za to da se narodima izmučenima ratom donese dugo
očekivani mir.
Kao rezultat pobjede sovjetskih oružanih snaga nad njemačkim
fašizmom i japanskim militarizmom napredni narodi niza evropskih i
azijskih zemalja, zbijeni pod zastavama marksizma-lenjinizma,
porazili su reakciju u svojim zemljama i osnovali socijalističke države.
Sada zajedno sa SSSR sačinjavaju neslomljivi bratski savez
socijalističke zajednice, čija je snaga sigurna garancija protiv svake
političke i vojne avanture.
Sovjetski ljudi nisu zaboravili onaj doprinos pobjedi nad općim
neprijateljem koji su u nju unijeli drugi sudionici antihitlerovske
koalicije. Naša vojska, naš narod pamte i visoko cijene hrabrost i
junaštvo boraca pokreta otpora.
SSSR je u drugom svjetskom ratu na sebe primio glavni udar
njemačko-fašističkih okupatora. Sovjetski Savez je izdržao taj udar, a
zatim je razbio hitlerovski ratni stroj. Tu pobjedu sovjetski je narod
platio mnogim milijunima ljudskih života i zbog toga sovjetski ljudi
dobro pamte žrtve prošlog rata i naročito dobro znadu cijenu mira.
Mi istupamo kao uvjereni protivnici vojnog rješavanja spornih
pitanja među državama zbog toga što veoma dobro znamo kakve bi
katastrofalne posljedice našem planetu donio treći svjetski rat.
Polazimo od korjenitih interesa svih naroda zemaljske kugle, a isto
tako od duboke spoznaje da se upravo u mirnim uvjetima mogu u
najvećoj punoći realizirati prednosti onog socijalističkog sistema,
onog načina života, one politike čije je osnove postavila velika
Oktobarska socijalistička revolucija.
Sovjetska vanjska politika, kao i unutrašnja, aktivno utječe na
socijalistički preobražaj u svijetu jer je usmjerena u okvirima
međunarodnih odnosa na iskorjenjivanje takvih socijalnih zala kao što
su ratovi i imperijalističko miješanje u poslove drugih naroda. »Sva
naša politika i propaganda – isticao je V. I. Lenjin – nisu usmjerene da
bi huškale narode na rat, već da bi učinile kraj ratu.«
Sovjetska država rodila se s riječju »mir« na ustima. Tada su neki
pokušali da naš poziv na mir protumače kao znak slabosti. A stari je
svijet na pojavu prve socijalističke države odgovorio intervencijom,
raspirivanjem građanskog rata, blokadom i glađu.
Od tada je prošlo više od pedeset godina. U svijetu su se dogodile
korjenite promjene – stvoren je sovjetski sistem socijalizma, razrušeni
su oslonci kolonijalizma. Naša je zemlja odrasla, ojačala. Sada se čak
i naši najtvrdoglaviji neprijatelji ne usude nazvati SSSR slabom
državom. Međutim kao i u prvim danima postojanja sovjetske vlasti
borba za mir ostaje glavni sadržaj naše vanjske politike.
Ogromne žrtve koje je naš narod podnio u velikom domovinskom
ratu nisu bile uzaludne. Kao rezultat pobjede stvoren je nov odnos
snaga u svijetu pa reakcionarnim imperijalističkim krugovima nije
više tako jednostavno izazvati nov svjetski ratni sukob.
Komunistička partija u svakoj etapi povijesnog razvitka savjesno
razrađuje, u skladu s promijenjenom međunarodnom situacijom,
program svoje vanjskopolitičke djelatnosti čiji je cilj da osigura mirnu
izgradnju naše općenarodne države, da utječe na uspješan razvitak
svjetskog revolucionarnog pro cesa, da učvršćuje osnovu za mir i
socijalni napredak za sve narode. Na XXIV kongresu KPSS kolektivni
razum Partije razradio je veličanstven program mira koji je izložen u
referatu generalnog sekretara CK naše Partije druga L. I. Brežnjeva.
Taj program ističe odlučujuće i istodobno neodgodive ključne
međunarodne probleme koji imaju principijelno značenje za sudbinu
svijeta. Program koji je istaknula KPSS predviđa jasno određen,
promišljen, logički povezan sistem djelovanja. To je dobro
pripremljeno frontalno nastupanje na glavnim pravcima suvremene
svjetske politike u korist mira i sigurnosti naroda.
Korjenita osobina programa mira sastoji se u tome da se on
obraća ne samo vladama već i neposredno narodima. On je blizak
narodnim masama zbog toga što daje stvaran odgovor na goruća
pitanja međunarodnog života i to. mu je osiguralo njegovu podršku
miroljubivih država, mnogomilijunskih narodnih masa u cijelom
svijetu.
Sovjetski ljudi potpuno odobravaju i podržavaju neumornu
djelatnost CK KPSS, sovjetske vlade za realizaciju programa mira.
Upravo zahvaljujući tim naporima koje su podržali svi ljudi dobre
volje prekinuta je agresija SAD u Vijetnamu. Upravo zahvaljujući tim
naporima izvršen je važan preokret u vanjskoj politici, od hladnog rata
prema popuštanju napetosti, mirnoj koegzistenciji država s različitim
društvenim uređenjem.
 Govoreći istinu mogućnost razvitka odnosa između SSSR i
zapadnih zemalja, među njima i sa SAD, na principima mirne
koegzistencije uvijek je postojala. Za nju je naročito bila povoljna
klima u prvim poslijeratnim godinama. Borili smo se rame uz rame
protiv zajedničkog neprijatelja. U to je vrijeme mnogima, među njima
i meni, izgledalo da će odnosi između sudionika antihitlerovske
koalicije nakon rata imati karakter povjerenja i suradnje na sreću
svijeta i sigurnosti naroda. I stvarno, ako je u pobjedi nad zajedničkim
neprijateljem naša suradnja odigrala odlučujuću ulogu, zašto se ne bi
mogla produbiti i proširiti i nakon rata?
Međutim u svijetu su se našle protunarodne snage kojima je
odgovaralo da međunarodne odnose povedu putem zaoštravanja
napetosti i hladnog rata. I trebalo je gotovo četvrt stoljeća da
rukovodioci zapadnih zemalja shvate besperspektivnost politike sile.
Sovjetski Savez je miroljubiva država. I mali i veliki ciljevi našeg
naroda svode se na jedno – izgradnju komunizma u našoj zemlji. Za to
nam nije potreban rat. Ali mi smo dužni da čuvajući miran rad
sovjetskih ljudi proučavamo ratno iskustvo obrane socijalističke
domovine, da uzimamo iz iskustva ono što pomaže najefikasnijem
osiguranju obrane domovine. Nikada ne treba zaboraviti da postoji
mogućnost novog rata dok god postoji imperijalizam.
Želio bih da ovu knjigu naročito pažljivo pročita omladina. Mi,
starije pokoljenje, dobro znamo što nam je pomoglo da izdržimo
pritisak golemih snaga. A mladi to još moraju postići.
Želio bih još jedanput reći mladom čitaocu: bili bismo naivni ako
ne bismo jačali napore da branimo mir i spremni da branimo našu
domovinu, naš društveni poredak, naše ideale. Kako se kaže, barut
mora biti stalno suh. Uzdanica naroda sada nismo više mi koji smo dali
sve što smo mogli u prostim borbama, već mlado pokoljenje. Obraćam
se vama, mladi ljudi: budite uvijek budni! U prošlom ratu skupo nas je
stajao dan zakašnjenja. Sada, u slučaju krize, može se raditi o
sekundama.
Kakve bih želio da vidim vas, branitelje domovine? Spremnima i
izdržljivima. Sada je vojska opremljena najsloženijom tehnikom koju
je mnogo teže naučiti nego u godinama moje mladosti. Tada je ona
bila jednostavnija. Svako vrijeme postavlja pred vojnike svoje
zadatke. Najnoviju tehniku mogu svladati samo svestrano pripremljeni
i dobro obučeni ljudi. Zato učite!
Također bih pozvao našu omladinu da se brižno odnosi prema
svemu što je povezano s velikim domovinskim ratom. Veoma je važno
proučavati vojno iskustvo, skupljati dokumente, osnivati muzeje i
podizati spomenike, ne zaboravljati značajne datume i slavna imena.
Ali naročito je važno pamtiti: među vama žive bivši borci. Ponašajte
se prema njima brižljivo.
Mnogo sam puta vidio kako su se vojnici dizali na juriš. To nije
lako: podići se u punoj visini kad je zrak prožet smrtonosnim metalom.
Ali oni su se dizali! A mnogi su od njih jedva osjetili prve radosti
života: 19-20 godina najljepše su godine za čovjeka – sve je pred njim!
A pred njima je veoma često bio samo njemački bunker koji je rigao
mitraljesku vatru.
Dakako, i oni su znali za radost pobjede u bitki, za borbeno
prijateljstvo, međusobno spašavanje na bojnom polju, za osjećaj
zadovoljstva od spoznaje da izvršavaju svetu misiju obrane domovine.
Sovjetski vojnik izdržao je tada teška iskušenja. A danas je
progovorila stara rana, zdravlje je slabo. Bivši ratnik neće se žaliti – to
nije njegov običaj. Budite samo pažljivi. Ne vrijeđajte ponos, odnosite
se prema njima osjećajno i s poštovanjem. To je veoma mala plaća za
sve što su oni učinili za vas u 1941, 1942, 1943, 1944. i 1945. godini.
Kad sam to napisao, pomislio sam da sa sitnicama ne završavam
knjigu? Ali sam odmah odbacio takvu misao. To nisu sitnice! U ratu
je bio surov poredak: koliko god bilo teško, ranjenike su iznosili ispod
vatre. U tome se pokazivala briga ne samo za spašavanje ljudskog
života. Na tome se držala vjera onih koji su išli u bitku – što god mi se
dogodi, drugovi me neće ostaviti. Uspomena na poginule, brižan
odnos prema ratnom invalidu – to je podržavanje tog istog visokog
morala.
Osjećam da se završetak pretvorio u razgovor s omladinom. Neka
tako i bude. Naše djelo mora nastaviti omladina. Veoma je važno da
ona uči na našim promašajima i uspjesima. Pobjeđivati nije
jednostavna nauka. Ali onaj tko uči, tko teži za pobjedom, tko se bori
za stvar u čiju istinu vjeruje, uvijek će pobijediti. U to sam se uvjerio
u mnogim poukama iz vlastitog života.
Knjigu sam počeo pričom o svome djetinjstvu. I sada sumirajući
sve rezultate, opet se zamišljam dječakom. Kako bi se okrenuo život
da nije bilo Oktobarske revolucije?
Revolucija mi je dala mogućnost da proživim potpuno drukčiji
život, sjajan, zanimljiv, pun snažnih doživljaja i velikih djela. Uvijek
sam osjećao da sam potreban ljudima, da sam im stalno obavezan. A
to je, ako mislimo o smislu ljudskog života, najvažnije. Moja sudbina
samo je mali primjer u općoj sudbini sovjetskog naroda.
Prebirući sve etape svoga života glavnom smatram onu od koje
svi počinjemo brojiti. Revolucija! Revolucija je svakom čovjeku dala
mogućnost da iskuša snage, da traži, da se spozna kao dio svjesne
narodne snage. I kad je došlo vrijeme da branimo tu glavnu tekovinu,
znali smo zašto se borimo.
»Nitko neće pobijediti onaj narod u kojem su radnici i seljaci...
spoznali, osjetili i uvidjeli da brane svoju sovjetsku vlast – vlast
trudbenika, da brane djelo čija će pobjeda njima i njihovoj djeci
osigurati mogućnost da iskoriste sve blago kulture, sve tekovine
ljudskoga rada.«
To je rekao Lenjin. Nisam našao ljepše riječi za završetak knjige.

Sken: Cyrano
Obrada: