PERCEPCIJA 2021.

#1 Prostorne frekvencije

Što je danas važno znati iz prijašnje nastave

 Receptivna polja ganglijskih stanica
 Kako reagiraju ganglijske stanice na podražaje – ovisno o svojim
receptivnim poljima
 Percepcija svjetline
 Adaptacija
 Oštrina vida

Sposobnost našeg vida da uočava razlike u svjetlinama. Vrlo važno, ne samo da

nismo odredili kvalitete različitih površina nego da bismo odredili rubove i obrise objekata što je 1 od najvažnijih
početnih koraka u percepciji objekata. Zato sto se na rubovima u pravilu razvijaju neke nagle promjene u svjetlini.

Fourierova analiza i sinteza.

Fourier je bio Brazilski matematičar koji je došao do jednog vrlo važnog otkrića koje se zove Fourierov teorem. Taj
teorem kaže da je bilo koji složeni val moguće analiziati na jednostavne sinusne komponente. Jednostavne sinusne
komponente su jednostavni sinusni valovi kojima je određena amplituda i frekvencija. Isto tako suprotno tome bilo
koji složeni val može se dobiti sintezom jednostavnih sinusnih komponenti, dakle funkcionira u oba smjera.

Taj teorem je pokazao da je moguće iz bilo kojeg uzorka,

složenog vala koji je nepravilan rastaviti taj val na
jednostavne sinusne komponente. Ovo funkcionira kao
sinteza i analiza. Analiza – rastavljanje složenog uzorka
na jednostavne komponente; Sinteza – spajanje jednost.
komponenti kako bismo dobili složeni uzorak.

Na slici desno postepeno spajanje 4 jednostavna sinusna

vala kako bismo dobili jednu aproksimaciju koja nije idealna, ali ako se to nastavi bit će idealna, kvadratnog vala.
Iz sinusnih valova ako ih spojimo na odgovarajući način možemo dobiti kvadratni, nazubljeni.. bilo koji val.
Možemo dobiti nešto što nije val – neka nepravilna oscilacija. Ako je riječ o zvučnim valovima onda se odnosi na
oscilacije u zvuku. Vidjet ćemo da to vrijedi i kod zvuka – zvuka – slušnom modalitetu, ali i na jedan drugi način
vrijedi i u vidnom.

Fourierova prostorna analiza važna je za percepciju svjetline i za percepciju oštrine i rubova, za oštrinu vida. Zbog
toga što svaka slika u biti predstavlja složeni uzorak koji se također može rastavljati na jednostavne komponente.

Fourierova analiza kaže da bilo koji složeni uzorak može analizirati na

jednostavne sinusne komponente. Fourierova sinteza da se zbrajanjem
jednostavnih komponenti može dobiti odgovarajući složeni uzorak.

Zamislimo da retinalna slika, koju primamo, zanemarimo boje na toj slici, ono
što vidimo različite linije, objekte, rubove na nekakvoj slici u biti predstavljaju
promjene u svjetlini. Dakle, svaki složeni uzorak svijetla je u stvari jedni
dvodimenzionalni (2D) složeni val. Prema ovom teoremu svaki složeni val,
koliko god on složen bio može se rastaviti na jednostavne sinusne
komponente. To znači da bi se svaka slika mogla razložiti na jednostavne
sinusne komponente. Ovdje se radi o sinusnim valovima koji nisu u vremenu
oscilacije već u prostoru. I to su oscilacije u svjetlini.
Što predstavlja pravilnu oscilaciju u svjetlini u 2D prostoru? – rešetka. Rešetka
sa desne strane – sinusna rešetka to je u biti jednostavna komponenta za
svjetlinu. Količina svjetlosti ide prema tamnome pa prema svjetlome – to je
sinusna rešetka gdje imamo blage postupne prijelaze. Kvadratna rešetka – nagli
prijelaz između svjetlih i tamnih; Sinusna rešetka – blagi prijelaz
1
Fourierova analiza nam omogućuje pojednostavljeni prikaz svjetline i oštrine temeljene na Fourirerovom teoremu.
Bilo koji složeni val se može prikazati kao suma odgovarajućih sinusnih valova i obratno (sinteza i analiza).

 Fourierov teorem – bilo koji složeni val se može prikazati kao suma odgovarajućih sinusnih valova (i obratno)
o Fourierova analiza
o Fourierova sinteza
 kako intenzitet svjetlosti varira kroz prostor, tj. na retinalnoj slici? – složeni uzorak svijetla koji je moguće
analizirati na sinusne komponente
(neki tekst)
Valovi postoje ne samo kao vremenska oscilacija (zvuk je vremenska oscilacija, val na moru je vremenska oscilacija
površine mora). Val se može gledati kao prostorna oscilacija – to se zove rešetka. U dvodimenzionalnom prostoru
imamo okomite linije koje se zovu šipke /rešetke.Imamo oscilaciju u svjetlini u prostoru. Oscilacija u svjetlini ide tako
da je ovdje dolje najtamnije, a gornji dio svjetlije, svijetlo je. Tamna šipka pa svijetla šipka…
Osvjetljenje – kad bi se od ovog prostora, kvadrata ili rešetke prikazalo grafičko osvjetljenje – dobili bismo sinusni val
osvjetljenja. To se zove prostorni val svjetline. Što ovdje oscilira? - Razina svjetline. Oscilira u prostoru.
Stalno je takva, ne mijenja se jer je u prostoru, nije da se u vremenu mijenja svjetlina.

Sinusnu rešetku gdje postepeno prelazimo prema sinusnu funkciju iz veće svjetline prema manjoj; pa opet u veću..
Imamo i kvadratnu rešetku gdje imamo nagle prijelaze iz crnog u bijelo (crne i bijele šipke okomite), gdje imamo
donji dio svjetline, minimalna svjetlina je tu gdje je crna površina, maksimalna svjetlina je tu gdje je bijela površina.
Zamislimo – nemamo vid u boji – sve sto vidimo je neka oscilacija svjetline.
Ako je nešto potpuno svijetlo vidimo kao bijelo, ako je nešto potpuno tamno vidimo kao crno, ako je nešto između
imamo razne nijanse sive. Sve što bismo vidjeli je uska promjena u svjetlini. Slika koju mi vidimo je dvodimenzionalna
u načelu naš mozak nadograđuje treću dimenziju. Slika koju mi vidimo je zapravo dvodimenzionalna oscilacija u
svjetlini. Slika koju mi vidimo nije ništa drugo nego jedan složeni prostorni val svjetline.

Sinusni valovi svjetline

Imamo sinusne i kvadratne valove svjetline – koji mogu biti neke najjednostavnije vrste slika.
Kvadratni valovi su nešto složeniji od sinusnih i mogu se dobiti aproksimacijom od sinusnih valova do kvadratnog u
nekoliko komponenti.
Prema tome imamo 2 tipa takvih rešetki, prema sinusnom valu i prema kvadratnom valu. Svaki rešetkasti uzorak ima
4 osnovna obilježja - frekvencija, kontrast, orijentacija i faza [SEKULER]
 frekvencija – možemo imati gušće ili rijeđe rešetke => ako imamo gustu rešetku – imamo visokofrekventni
val svjetline. Ako imamo široke šipke u rešetci – imamo niskofrekventni val.
 kontrast – možemo imati oscilaciju između veće svjetline i manje svjetline, (vidi sliku niže) ni to a donje 3
slike, kontrast varira, na 1.slici najveći kontrast, na drugoj je manji, a na trećoj najmanji kontrast. A to se vidi
i u amplitudi sinusnog vala koji opisuje tu rešetku.
o Drugo svojstvo je kao kod svih valova – amplituda. Koliko će biti visoka ili niska oscilacija – koliko će
val dosezati. To ovisi o tome koja je max, a koja min svjetlina na toj rešetci. Ako ide od potpuno
bijele do potpuno crne onda imamo max amplitudu jer je bijela najveća moguća svjetlina, a crna je
najmanja moguća svjetlina. Ne mora tako ići – kao što vidimo na tri prikazane rešetke u prezentaciji.
Imamo visoku amplitudu, ide od prilično svijetlih do prilično tamnih, pored imamo manju amplitudu
– od svijetlo sivih do tamnosivih. Imamo najmanju amplitudu – jedva vidljivi val, oscilacija u svjetlini
je vrlo mala – ide malo svijetlije sivo pa malo tamnije sivo. Postavlja se pitanje gdje je granica
vidljivosti rešetke – koji je to minimum za kontrast koji je potreban za rešetke kako bismo ga mi
mogli zamijetit? Kako ga mjeriti? - Apsolutni limen za minimalni kontrast na rešetci. Imamo
rešetkasti uzorak na sinusnom valu. Mogu se razlikovati po frekvenciji i po kontrastu. Kontrast je u
ovom slučaju isto što i amplituda vala. Što je veći kontrast to je veća razlika u amplitudi vala.
 orijentacija – sve ove rešetke na slici su
prikazane su kao rešetke s okomitom
orijentacijom ali možemo imati horizontalnu
rešetku, ili nagnutu pod nekim kutom.

2
  faza – budući da imamo sinusni val, rešetke mogu početi sa raznom fazom, jedna u odnosu na drugu mogu
imati pomak u fazi.
o Odnosi se na kojem dijelu val počinje – počinje li od crne šipke, polovice crne šipke, bijele šipke.
Znamo da jedan sinusni val u jednom svom ciklusu ispunjava ciklus od 360 stupnjeva. Pomak u fazi
moze biti od 0 do 360. To je način kako je određeno u kojoj fazi počinje rešetka.

Ako kombiniramo raznorazne rešetke, sa svim ovim njihovim osobinama

(rešetke različitih frekvencija, kontrasta, orijentacije i faza) i ako se to
napravi na optimalan način, matematički izračunato, moguće je dobiti
bilo koja distribucija svjetlina - BILO KOJU DISTRIBUCIJU SVJETLA. Bilo
koja nepravilna i složena distribucija svjetlina. Drugim riječima može se
dobiti bilo koja slika. Bilo koja slika se može dobiti spajanjem
odgovarajućeg broja ovakvih jednostavnih podražaja kao što su
rešetke. To nam kaže Fourierov teorem. To je vrlo važno za percepciju
svjetline jer se pretpostavlja da i vidni sustav u jednom određenom
aspektu provodi Fourierovu analizu nad slikom koja pada u oko.
(pitanje: Provodi li naš mozak – naš vidni sustav isto tako neku vrstu Fourierove analize? –da)

Dolazimo do ključnog zaključka: kombiniranjem ovih rešetki (kad se one zbroje jedna preko druge preklapaju,
oduzimaju – ovisno o tome radili se o pozitivnom ili negativnom dijelu vala i ako imamo odgovarajuće rešetke s
odgovarajucim frekvencijom, kontrastom, orijentacijom i bazom, možemo dobiti bilo koju distribuciju svjetla – zato
što je distribucija svjetla jedan složeni dvodimenzionalni prostorni val svjetline). Kombinacijom odgovarajućih rešetki
mozemo dobiti bilo koju sliku. Bilo koju sliku koju vidimo, u kojem trenutku – može se dobit kombinacijom rešetki.

- rešetkasti uzorak prema kvadratnom valu (slika Coren) iz sinusnog vala

- dobivanje neponavljajućih uzoraka (npr. jedna svjetla šipka – slika Coren) iz rešetkastih
uzoraka

[OPIS SLIKA] Aproksimacija – dodavanjem

komponenti kako se dobiva rešetkasti uzorak
prema kvadratnom valu. To se slično vidi i na (2)
desnoj slici - dodavanjem novih komponenti
dobivamo sve veću sličnost prema kvadratnom
valu. (3) A ovdje iz svih sinusnih komponentni koje
su ovdje odjednom prikazane (A) kad se one zbroje
dobije se ovakav gornji uzorak koji odgovara nazubljenom valu (B)
– zupčasti val.

Kvadratni val se može dobit kombinacijom odgovarajućih sinusnih valova, a moguće je dobiti
i neponavljajuće uzorke – 1 svijetlu šipku na tamnoj pozadini – opet kombinacijom različitih
rešetki. Bilo koja slika se može dobiti čak i ako ima neponavljajući uzorak – većina slika koju
mi gledamo nisu rešetke.

Zašto je u biti svaka slika složeni val? Složeni uzorak?

na ovoj slici vidimo neke geometrijske oblike, i vidimo da su
njihove površine budući su različito osvjetljene imaju različite
svjetline. Uzmimo samo jedan presjek ove slike. Kao što vidimo imamo
nepravilnu oscilacija svjetline – samo u 1 dimenziji – 1 presjek. (slika
desno ispod) Malo manje pravilna oscilacija svjetline. (ispod skroz)
Pravilna oscilacija svjetline ali s većim kontrastom, a lijevo na slici,
pravilna oscilacija. Uzeta je samo 1 dimenzija – 1 presjek.
A ovo je 2D uzorak složeni uzorak svjetlina koji se može prikazati
kombinacijom jednostavnih sinusnih rešetki.
Da bismo dokazali da to dosita funkcionira – vidi primjer 2 slike žene
sa šeširom. Imamo analizu i sintezu slike. Zaključak: Ako imamo dovoljno veliki
3
broj komponenti onda će razlika između originala i konačnog ishoda biti zanemariva, bit će minimalni gubitak
informacija.

Slika – svi blokovi, nemamo pravilan ponavljajuci uzorak i ako na tim blokovima uzmemo samo jednu traku, vidimo
da ta traka ima odgovarajuci nepravilan val oscilacije osvjetljenja.
Time se zeljelo pokazati da je svaka slika nekakav neuredni, nepravilni val, odnosno uzorak na kojem osciliraju
svjetline. - Navodno je lijeva slika originalna, a desna je dobivena tako sto se lijeva slika rastavila na sinusne
komponente koje su se opet spojile.

Različiti aspekti slike prikazani su različitim frekvencijama rešetki, dakle ovdje imamo visokofrekvente i
niskofrekvente, kvadratne rešetke i visoko kontrastne i nisko kontrastne sinusne rešetke. Da vidite varijabilitiet
među svim tih rešetkama - s stim da sve ove rešetke mogu varirati i po svojoj orijentaciji i fazi. (Rešetke su pravilni
valovi svjetlina.)

PINGVIN – (1) slika orgiinal; (2) kad iz te slike filtriramo,

„obrišemo“ visoke frekvencije (rešetke prisutne u toj
slici, a označavaju visoke frekvencije) dobiva se
zamućena slika - slika gubi oštrinu; odnosno visoke
frekvencije su važne za detekciju rubova.
A kad iz originalne slike obrišemo niske frekvencije – (3)
visoke frekvencije i dalje daju informaciju o rubovima, ali
se izgubi informacija o kvaliteti površine – kako likova
tako i pozadine. Niske frekvencije su važne da bi se
površina mogla adekvatno percipirati, teksutra i druge
kvalitete površine.
Budući da su osnovne komponente takvog rastavljanja slika => rešetke, onda su se psiholozi zainteresirali za
percepciju tih rešetki i psihofiziku rešetki.

Zašto bi uopće sliku rastavljati na rešetke? Čemu to služi? – To služi da bi se slika mogla sažeto opisati. Naime ako
se slika opisuje aktivacijom svakog pojedinog receptora onda to nije štedljiv opis, zato jer imamo 125 mio retinalnih
receptora (kao 125 mio pixela). (125 milijuna aktivacija stanica u svakom oku u svakoj ms, jako puno informacija za
analiziranje. Dio tog konvergira prema ganglijskim stanicama, ali svejedno je jako veliki broj informacija, te to može
biti informacijsko opterećenje. Kako bi se 1 slika memorirala potrebno nam je 125 mil. malih informacija.)
A 1 slika može se opisati pomoću nekoliko 10-aka ili 100 ili 1000 sinusnih komponenti, sinusnih rešetki i to je puno
štedljiviji opis; opis slike sinusnim funkcijama – štedljiviji opis. Bilo koju sliku možemo pohraniti na neštedljiv način i
na štedljiv. Možda se na takav način izgubi više informacija, ali je ušteda vremena. To je 1 od razloga zašto bi vidni
sustav mogao koristiti rešetke.
Rešetke su se počele koristiti u eksperimentalnim istraživanjima, da se vidi kako ljudi
percipiraju i kako reagiraju na rešetke. Ono što se tražilo na početku je da se izmjeri kakva
je ljudska osjetljivost na rešetke. Tražio se najmanji kontrast pri kojem se mogu prepoznati
rešetke različitih frekvencija. To je svojevrsna psihofizika rešetki. Kao da tražimo apsolutni
limen na rešetku odnosno na njen kontrast. (Svima će nam izgledati da donja slika (9. slajd)
veći kontrast, gornja više ide prema nekoj sivoj. To je razlog toga što ako su prugaste
rešetke onda se taj doživljaj kontrasta smanjuje.)
1. Najmanji kontrast pri kojem se mogu prepoznati rešetke različitih frekvencija
(psihofizika rešetki); Naime, ako je ovaj kontrast, ovdje je visoki kontrast, ide od
potpuno bijele do potpuno crne, ali kontrast možemo smanjiti tako da ide od malo
manje sive do malo tamnije sive, ako je kontrast vrlo mali onda više nećemo vidjeti
rešetku već jedinstvenu sivu površinu.
2. Drugo važno pitanje, ako izmjerimo osjetljivost na neku rešetku, da li će ta osjetljivost biti ista za sve rešetke,
za sve rešetke sa različitim frekvencijama? – NE. Mi nismo jednako
osjetljivi na različite frekvencije.
a. djeluju li sve rešetke s istim kontrastom pri različitim
frekvencijama?
Funkcija transfera modulacije
4
[OPIS SLIKE] – 5 rešetki, koje variraju po kontrastu međusobno, u 1. je maksimalni 100% kontrast, u zadnjem je 2%
kontrast – jedva se vidi; oism toga imamo i varijaciju po frekvenciji, svih 5 rešetki ide od niskih prema visokim
frekvencijama s lijeva na desno. Možemo opaziti da se ne doživljavaju sve frekvencije jednakim kontrastom.
Kontrast od 100% znači da maksimalna svjetlina ide do potpuno bijele, a maksimalna tama do potpuno crne –
imamo max. raspon svjetline, max. kontrast. Taj se kontrast na donjim rešetkama smanjuje 50%, 10%, 5%, 2%. Kod
smanjenja kontrasta ne ide svijetliji dio rešetke do potpuno bijele i tamni dio rešetke ne ide do potpuno crne.
Kontrast od 2% - rešetka se jedva vidi. Još jedna stvar koju možemo uočiti kod ovih 5 rešetki jest da im se mijenja
frekvencija. Niža je frekvencija s lijeve strane, a sve viša i viša prema desnoj strani. Slabo vidljive rešetke nisu jednako
vidljive rešetke, ovisno o tome je li frekvencija viša ili niža. Naš vidni sustav nije jednako osjetljiv na sve frekvencije
rešetke. Na velike smo frekvencije više, a na niže manje osjetljivi i to se manifestira tako da se subjektivni kontrast
mijenja iako je subjektivno isti unutar pojedine mreže.

Subjektivni kontrast nešto što u biti oscilira u odnosu na objektivni kontrast. Na ovoj rešetki od 2% objektivni
kontrast je svuda 2%. Međutim subjektivni kontrast se nama čini da je veći u ovom dijelu kod srednjih i viših
frekvencija, a manji u cijelom dijelu rešetke s nižom frekvencijom.
Dakle, ako su jako visoke frekvencije onda djeluju kao da imaju manji kontrast. Ako su niske frekvencije isto djeluju
da imaju manji kontrast. PPT - rešetke visokih frekvencije djeluju kao da imaju manji kontrast

Način kako se opisuje kontrast je pomoću funkcija transfera prostorne modulacije – matematički ili grafički opis
sposobnosti sustava da prenesu originalnu prostornu modulaciju od ciljnog podražaja do završnog dekodiranja
Radi se o 2D prostoru o promjeni svjetline – kako oscilira svjetlina u rešetki od tamnih do svjetlih. Imamo prijenos te
oscilacije svjetlina. Prijenos između čega? - između objektivne slike ili objektivnog podražaja i našeg doživljavanja
tog podražaja. Da li se prenosi informacija u toj modulaciji ili se dio informacije gubi? – Dobiveno je da se dio
informacije gubi odnosno da slabije prenosimo informaciju, kada su rešetke previsoke ili preniske frekvencije.
Mjerna jedinica za kontrast je kontrastni omjer - određuje razliku svjetline između svijetlih i tamnih površina. Mi u
stvari variramo kontrastni omjer na različitim rešetkama i pitamo ispitanike da li tu rešetku vide ili ne vide, kao
rešetku. Dakle, koji je najmanji kontrastni omjer, koji je vidljiv kao rešetka – to je pitanje za apsolutni limen kod
rešetki.
KO = (Lmax – Lmin)/(Lmax + Lmin) L je luminanca
Lmax – maksimum luminance; Lmin – minimum
- Lmax je tu gdje je najsvjetliji dio površine – tu gdje je bijelo, ili u zadnjoj najsvjetlija siva

Ta funkcija transfera prostorne modulacije, ima ovakve neke oblike, gdje srednji dio frekvencija ima najveću
osjetljivost. Naime, funkcija transfera prostorne modulacije, se ne mjeri samo za ljudski vidni sustav, ljudsko oko,
već se može mjeriti za bilo koji optički uređaj. I što se tiče mjerenja kod ljudi koriste se 2 metode.
1. metoda podudaranja kontrasta – podešavanje fizikalnog kontrasta jedne rešetke tako da doživljajno djeluje
podjednako kao na drugoj, s različitom frekvencijom; Ova metoda bi bila poput metode u kojoj se
uspoređuju 2 rešetke. Gdje jednu rešetku koristimo kao standardni podražaj kod koje su već izmjerena
svojstva opažanja te rešetke, prvo se ispitaniku se zada standardna rešetka, a onda mu se zada druga rešetka
sa drugačijom frekvencijom kojoj se može mjenjati kontrastni omjer. Zadatak ispitanika je da podesi
kontrastni omjer, na drugoj rešetki na taj način da njemu subjektivno izgleda kao da ima isti kotnrast kao
prva rešetka. Na taj način se može raditi usporedba različitih rešetki na većim kontrastima, dakle nemora se
mjeriti samo najminimalniji kontrast kao što traži ova druga metoda.
2. metoda mjerenja kontrastnog praga – određivanje količine kontrasta potrebne za uočavanje rešetke; To je
metoda koja vrlo nalikuje mjerenju apsolutnog limena iz psihofizike. Traži se nekom od metoda (metoda
granica, metoda podešavanja, metoda izjednačavanja),da se nađe najmanji kontrastni omjer kod kojeg se
tek može uočiti rešetka.

Zašto se slabo vide ove visoke frekvencije? gubitak visokih frekvencija – optički sustav
sadrži leću; Zbog načina kako se lomi kroz leću – dolazi do gubljenja detalja kod jako
visokih frekvencija
Zašto dolazi do pada osjetljivosti na kontrast u ovim niskim frekvencijama? - gubitak
niskih – lateralna inhibicija postaje manje učinkovita; Pretpostavlja se da je to zato što
kad su frekvencije toliko niske, kad su površine pojedinih rešetki široke, crne i bijele
površine, onda efekt lateralne inhibicije postaje manje učinkovit. Dakle, efekt lateralne
5
inhibicije slabi, i zbog toga taj kontrast ne dolazi toliko do izražaja. Inače lateralna inhibicija omogućuje pojačanje
kontrasta i omogućuje da rubovi budu jače uočljivi. Pretpostavka je da je to zbog toga što kod niskih frekvencija
imamo velike površine koje su jedne svjetline pa je druga površina druge svjetline. Te površine, međusobno jedna u
odnosu na drugu ne mogu napraviti dovoljno jaki kontrast vjerojatno zato što jedan važni mehanizam u percepciji
koji se zove lateralna inhibicija počinje biti manje učinkovit kod tako niskih frekvencija.
-osjetljivost se brzo smanjuje za više prostorne frekvencije – promatraču treba veći kontrast da vidi te podražaje.

Vidni sustav je najosjetljiviji za srednje frekvencije – tu su promjene intenziteta najučinkovitije; tamo gdje je
najveća osjetljivost tamo je ujedno vidljiv najslabiji i najmanji kontrast, a tamo gdje je slaba osjetljivost potreban je
visoki kontrast da bi bili vidljivi ti podražaji, odnosno te rešetke. Te funkcije
možemo koristite za različite situacije u praksi. Možemo vidjeti kako se mijenja
funkcija transfera modulacije u sklopu nekog tretmana vidnog, ili možemo gledat
kako se mijenja funkcija transfera modulacije (FTM) sa korekcijom vida, ili
možemo gledati kako se mijenja funkcija transfera modulacije ovisno o starenju.
Na temelju FTM možemo procijeniti kolika je oštrina vida, odnosno koliki detalji
se mogu prikazivati nekom gledatelju a koliki neće biti razaznani, ni vidljivi. Kod
starenja dolazi do postepenog gubitka osjetljivosti na visoke
frekvencije, dakle sve više se skraćuje ovaj dio sa desne strane
funkcije jer te frekvecnije više nisu vidljive (vidi sliku)
o FTM – određuje osnove za predviđanje vidljive svjetline za
razne tipove konfiguracije podražaja
o služi kao sažetak opisa vidne oštrine – npr. promjene u
FTM-u sa starenjem

Živčani kanali prostorne frekvencije

Ljudi reagiraju perceptivno na rešetke tako što pokazuju različitu osjetljivost na različite frekvencije. Zašto je to tako?
Kako ljudi uopće registriraju rešetke u nekakvoj složenoj slici?
Proučiti neuronsku osnovu gledanja rešetki. Radi se o tzv. živčanim kanalima prostorne frekvencije. Kako vidni sustav
provodi Fourierovu analizu? – odgovor je u receptivnim poljima ganglijskih stanica – kad je poluperiod vala jednak
veličini središnje regije – podešenost.
Kada su ganglijske stanice poredane kao na slici da ovaj svijetli dio rešetke padaju na
on-središta a tamni dio rešetke pada na off-okolinu, onda će jedan ovakav niz, polje od
više receptivnih polja, će reagirati na danu rešetku. Mi to zovemo onda podešenost za
određenu prostornu frekvenciju. Svako receptivno polje maksimalno odgovara na
određenu prostornu frekvenciju. Budući da su receptivna polja ganglijskih stanica
različitih veličina onda isto tako možemo dobiti i osjetljivost za rešetke različitih
frekvencija [obavezno za DZ dodatno proučiti]

Postoje razne veličine receptivnih polja koji se organiziraju u različite kanale,

prostornih frekvencija, od kojih je svaki kanal podešene na različite prostorne
frekvencije. Drugim riječima za različite prostorne frekvencije imamo različite
grupe specijaliziranih stanica. Ta njihova specijalizacija proizlazi iz njihove
odgovarajuće veličine receptivnih polja.
Hughes, 1986 je dokazao da postoje – magnoliki i parvoliki kanali – jedni inhibiraju druge, i iz toga proizlaze
objašnjenja hiperoštrine.

Neuroni kao prostorni filteri

Proučavanjame kanala prostornih frekvencija može se odvijati na više načina, pomoću više postupaka. Jedan
postupak je pomoću psihofizičkih i perceptivnih istraživanja gdje ljudi reagiraju na odgovarajuće podražaje. Ovdje se
moramo osvrnuti na sve efekte za koje imamo specijalizirane stanice koje reagiraju na specijalizirane podražaje, a to
je pristup računalnog modeliranja, gdje se koriste umjetni neuroni koji reagiraju ili ne reagiraju prema nekakvom
matematičkom modelu koji je zadan. Takve specijalizirane stanice i modeli koji ih oponašaju se zovu živčani filter.
Zašto filter? Znamo da je filter nešto što propušta jedan tip stvari, a zadržava neki drugi tip stvari. U ovom slučaju
filteri propuštaju jedan tip podražaja tako što reagiraju na njega – a druge tipove podražaja ne propuštaju, ne

6
regairaju na njih, u njima je informacija zaustavljenja, filtirana. Dakle oni najjače okidaju za određeni uzorak; stanice
koje odgovaraju najjačim okidanjem za određeni uzorak.

Koji su to najčešći živčani filteri koji se koriste u računalnom modeliranju? Koji su najpoznatiji modeli?
1. DOG (difference of Gaussian, razlika Gausovih krivulja) filteri –
opisuju ganglijske on-off stanice, temelje se na razlici Gaussovih
krivulja
2. Gaborovi filteri – 2D filteri dobiveni množenjem sinusnog vala i
Gaussove krivulje, model stanica u vidnom korteksu
(prepoznavanje linija, rubova određene orijentacije)

[OPIS SLIKE gore] ako uzmemo 2 Gausove krivulje, crvenu i žutu, crvena
koja je više leptokurtična i žuta koja je više platokurtična i napravimo
njihovu razliku, dakle od crvene oduzmemo žutu, dobit ćemo ovu plavu
krivulju koja je jednim ovim svojim vanjskim dijelovima ide u minusu i ovim
središnjim dijelom ide u plus. Jednostavan model. Njime se može opisati
način funkcioniranja ganglijske stanice, koja ima on-središte, ovaj središnji
dio koji ide u plus, i off-okolinu koja ide u minus. Dakle ako napravimo polje
takvih modela, i onda zadamo podražaj koji će prelaziti preko tih modela, ti
modeli ovisno o tome kakav podražaj na njih pada će se aktivirati ili neće. I
onda ćemo dobiti ishod takve aktivacije.

Drugi tip filtera su Gaborovi filteri – to su 2D filteri dobiveni, u ovom slučaju ne razlikom već, množenjem sinusnog
vala i Gaussove krivulje, i dobije se stanica – model, koja ima aktivaciju da s jedne strane ide u minus, a s druge
strane u plus, i to u stvari odgovara aktivaciji receptivnim poljima jednostavnih stanica u vidnom korteksu (one koje
su osjetljive na prepoznavanje linija, i rubova točno određene orijentacije)

Kontrast svjetline - Subjektivni i psiholoških efekata koji proizlaze, što tiče

percepcije svjetline, iz osnovnog mehanizma koji djeluje na ganglijskim
stanicama, a to je mehanizam lateralne inhibicije.

[OPIS SLIKE] – slika se sastoji od 3 površine različite svjetline (3 kvadrata koji su

okruženi različitim kontekstima), crna do bijele, a u sredini svake te površine
imamo sivi kvadrat. Ovaj prvi na crnoj površini djeluje najsvjetlije a ovaj 3. na
bijelo najtamnijim, i to je iluzorno. To je iluzija koja proizlazi iz tzv. simultanog
kontrasta svjetline – “simultana” jer je istovremeno prikazana i središnja
podražajna površina (kvadratić) i prikazan je kontekst koji djeluje na površinu, nešto
se događa. Događa se kontrast. Taj kontrast što je tamnija okolna površina taj
kontrast je veći, te nam ova središnja površina djeluje svjetlije. Odnosno što je
okolna površina svjetlija, središnji podražaj nam djeluje tamnije. Ono što mi
percipiramo nije potpuno objektivno, već naša percepcija je malo iskrivljena i ovisi o
svjetlini okoline. Objektivno ova 3 kvadrata su identične svjetline, ista nijansa
svjetline. Riječ je o iskrivljavanju objektivne stvarnosti – to se zove perceptivna
iluzija. Naš mozak je napravio nešto s tom informacijom da je ona ispala malo iskrivljena u odnosu na ono kakva ona
objektivno jest.
To su iluzije. Ova iluzija je takva da percipirana svjetlina ne ovisi samo o svojoj objektivnoj svjetlini nego ovisi i o
okolini oko te svjetline. To se zove kontrast svjetline. Što je veći kontrast, središnji dio djeluje svjetlije.

[opis slike – kružići] svjetlija pozadina, smanjuje se jakost odgovora, taminja pozadina (okolina), povećava se jakost
odgovora (?)
Ovaj mehanizam se temelji na lateralnoj inhibiciji, znači ako ovaj dio slike pada u
središte, podražuje središte a ovaj dio zatamnjuje okolinu, onda dolazi do toga da
te stanice imaju najjaču aktivaciju. Što je ta aktivacija veća, to se taj dio čini
svjetlijim. Ovdje, budući da imamo veću podraženost okoline, budući da je bijela

7
površina podražuje okolinu onda djeluje lateralna inhibicija iz okoline prema središtu i središte je slabije aktivno i
zbog te slabije aktivnosti središte ova se površina čini tamnija.
Zamislimo da otprilike ovaj podrazaj pada na jednu on-središte, off-okolina ganglijsku stanicu. Ako kvadratić pada na
svjetlinu, a tamni dio na okolinu aktivnost te stanice će biti u odnosnu na posljednju sliku veća. Lijeva će jače
reagirati. Zato što tamni dio pada na off-okolinu. Ganglijske stanice: osvijetljena off okolina – smanjuje se ukupna
aktivnost stanice.
Zašto? Što je receptivno polje ganglijske stanice? - Ako pogledamo najdonju sliku – receptivno polje ganglijske
stanice je hrpa malih receptorskih stanica koje pokrivaju to polje. Zato što sve ove stanice konvergiraju na jednu
ganglijsku stanicu. Imamo svijetlo središte, on-središte i off-okolina. Postoji među ovim stanicama mehanizam koji se
zove lateralna inhibicija. Lateralna – svoje djelovanje ima ta inhibicija na stranu. Kad se ove stanice podraže na ove
tamne koje se nalaze u off-okolini, receptivno polje off-okoline, one djeluje lateralno inhibicijski na sredinu. I onda
sredina daje manji impuls na ganglijsku stanicu manje se aktivira. Kad su one zatamnjene onda nema inhibicijskog
djelovanja i ukupna podraženost sredine receptivnog polja je veća i reakcija je veća. To je lateralna inhibicija. To je u
osnovi svih iluzija sa svjetlinom i dolazi do simultanog kontrasta u svjetlin i. Lateralna inhibicija jedan od osnovnih
mehanizama vidne percepcije. Kao posljedica tog mehanizma je ova iluzija koju zovemo simultani kontrast
osvjetljenja.

Lateralna inhibicija djeluje kod ganglijskih stanica, al već na razini receptorski stanica prije – ovako su organizirane
receptorske stanice tako da predstavljaju receptivno polje za određenu ganglijsku stanicu i ako je to npr. on-središte
i off-okolina, onda ove vanjske stanice djeluju lateralno inhibicijski na aktivnost središnjih stanica. I to se onda vidi u
ovom poznatom iluzornom efektu - Kad je pozadina svjetlija, smanji se jakost odgovora stanica u središnjem
kvadratu. To je prvi fenomen i najpoznatiji koji ovisi o lateralnoj inhibiciji. Još 2 fenomena, još 2 iluzije koje također
ovise o lateralnoj inhibiciji su, a to su: Machove trake i Hermanove rešetke.

Lateralna inhibicija omogućuje da se stanice međusobno takmiče u svojoj aktivnosti. Dakle svaka stanica želi
istaknuti onaj podražaj koji je primila pomoću svoje aktivnosti (vrlo jednostavni
prikaza stanice, tijelo stanice i akson). No, to omogućuje stanici koja je aktivirana,
stanica B, najjače je aktivirana stanica B, a dodatno su aktivirane A i C, stanica B
lateralno inhibira (ove crtkano crvene crte na slici desno) aktivnost A i C. I zbog toga
se stanice A i C slabije aktiviraju, a stanica B je jače aktivirana u odnosu na njih i na
taj način lateralna inhibicija izoštrava signale. To nam omogućuje da jasnije i
istaknutije vidimo rubove.
Podražaj djeluje na 3 neurona, a na B najjače, stanica B inhibira susjedne neurone
šaljući lateralne signale
(! Jakost inhibicije ovisi o udaljenosti stanice i jakosti odgovora B)
Lateralna inhibicija – proces živčanog izoštravanja

Čemu služi mehanizam? Zašto bi oslabljivali neke stanice u vidnoj analizi? - Naime, neki dijelovi slike se moraju
istaknuti u odnosu na neke druge dijelove slike. Naš mozak ustvari nije samo obična fotografija neke scene oko nas.
Naš mozak je kao neki software, kao neki photoshop koji još dodatno manipulira sliku na način da bi ona nama bila
informacijski korisnija za snalaženje u okolini. Jedna od najvažnijih stvari koju mi moramo izdvojiti iz slike su rubovi i
to je ono što između ostalog omogućava lateralna inhibicija – izoštravanje rubova. Zašto su važni rubovi? - Zato što
bez rubova nema ni percepcije objekata – svaki objekt je omeđen rubovima. Dodatno se ističu rubovi u slici nego što
oni stvarno jesu istaknuti. To je glavna funkcija lateralne inhibicije. A budući da nam je ta funkcija jako važna onda
nam neće toliko smetati greške koje nastaju zbog lateralne inhibicije. To su kao neke nuspojave kao što je iluzija kod
simultanog kontrasta osvjetljenja. Praktički sve perceptivne iluzije su neka vrsta nuspojave nekog mehanizma koji
ima neku drugu svoju funkciju.
 percipirana svjetlina uvelike ovisi o svjetlini okoline
 simultani svjetlosni kontrast (slika) prividna svjetlina kvadrata nije ista i ovisi i o svjetlini okoline
 temelji se na lateralnoj inhibiciji – podraživanje određene stanice inhibira aktivnost susjednih stanica (slika)
 može objasniti i fenomen Machovih traka i (machove trake i hermanove rešetke)
Machove trake su prikazane (nazvane prema Ernst Mach, fizičar i fiziolog koji se bavio proučavanjem novih stvari,
njemu u čast, on je prvi izmjerio brzinu zvuka (Mach), a između ostalog on se bavio i preceptivnim fenomenima, i
otkrio ovu neobičnu pojavu Machovih traka.

8
Ako pogledamo ovih 5 traka vidjet ćemo da one nisu potpuno
homogene, svaka unutar svoje površine – homogene bi bile da ova
središnja siva traka je potpuno jednako siva unutar svoje površine.
Međutim, vidimo da se ovaj dio njene površine čini malo tamniji,
desno malo tamnijim, isto tako možemo vidjeti i za ove ostale trake.
Pitanje je da li ovdje zbilja imamo gradijaciju ove sive boje unutar
svake pojedine površine ili je to neki iluzorni efekt? – objektivno to je 5
homogenih sivih površina. Međutim mi perceptivno, odnosno
subjektivno ipak opažamo promjenu u ovom sivilu i u biti to je iluzija
Machovih traka. Machove trake se odnose na te promjene u svjetlini
unutar pojedinih traka.

Hermanove rešetke
Vidimo bijelu rešetku sa crnim kvadratima. Ono što je sada tu vrlo
zanimljivo da na sjecištu svake od ove rešetke, vide se male, blage, crne
mrljice koje objektivno ne postoje, to je nešto što naš vidni sustav u biti
konstruira – dakle radi se opet o iluzornom subjektivnom efektu. I taj
fenomen isto nastaje zbog lateralne inhibicije odnosno nastaje zbog
načina kako reagiraju ganglijske stanice sa on-središtem i off-okoline
uređenjem svojih receptivnih polja. [probat skicirat kako dolazi do toga]

Kad pogledamo točno u jednu od tih točkica onda ju ne vidimo.

Ali dok gledamo u nju, vidimo one okolo.

Zašto dolazi do ovog fenomena? Kako dolazi do ovih iluzija?

Objašnjenje Machovih traka Machove trake padaju, dakle cijela ta slika, na našu retina, i ta naša retina je onda
prekrivena receptivnim poljima ganglijskih stanica. To pada na razne ganglijske stanice ali da bismo objasnili cijeli
fenomen važne su nam ovih 5 ganglijskih stanica (A, B, C, D i E). Uzmimo prvo stanice A, C i E. Možemo se pitati
kakvu će aktivnosti imati stanica A u odnosu na stanicu C u odnosu na stanicu E. One su cijelim svojim receptivnim
polje unutar jedne od ovih traka svaka u svojoj. Budući da je traka A najtamnija, podraženo je i središte i okolina,
budući da veća količina svjetlosti dolazi kod C i E, najsvjetlijim će nam se činiti najaktivnijim će biti stanica E, manje
aktivna stanica C, a još manje aktivna stanica A. Međutim ni jedna od tih stanica, sama za sebe, neće biti na svom
vrhuncu aktivnosti, budući je podražena i okolina. Sad se moramo pitati kakvu će aktivnost imati stanica B u odnosu
na stanicu A? Veću, manju ili istu? – Imat će slabiju, manju aktivnost. Zašto? – Zbog toga što je on-središte
zatamnjeno, manje svjetla dolazi u odnosu na okolinu, jedan dio okoline više svjetla pada na tu okolinu, i zbog
lateralne inhibicije će ova stanica biti manje aktivna stanica B nego stanice A. Zbog toga nam se ovaj rub uz ovaj kraj,
čini tamniji nego sredina ove trake. Sukladno
tome se događa ovdje kada proučavamo kakvu
će aktivnost imati stanica D u odnosu na stanicu
E. Dakle, stanica E je ravnomjerno cijela
osvjetljena, dok kod stanice D dio off-okoline
zatamnjen u odnosu na središte, i zbog toga će
se smanjiti količina lateralne inhibicije i ova
stanica D će imati jaču aktivnost nego stanica E i
zato nam se ovaj dio trake (crta između C i D)
čini svjetlijim.

To je prikazano i grafički na slici desno. Desno - objektivna luminanca ide

stepeničasto za svaku traku, a lijevi dio grafa je naš subjektivni doživljaj, gdje
imamo smanjenje svjetline uz svjetlu traku i povećanje svjetline uz tamnu
traku. Dakle, nije ravnomjerno sivilo unutar pojedine trake.

9
[sa usmenog predavanja] Ono što je važno primijetiti jest da neka od tih receptivnih polja potpuno upadaju unutar
jedne trake, a neka druga receptivna polja padaju na rubove tih traka s tim da se on-područje, on-središte, nalazi s
lijeve ili desne strane ruba.
To je isto vrlo važno. Uzmemo receptivno polje stanice C. Uzmemo i A i E. Svaka od ove tri stanice pada točno po
sredini trake. Kakva će biti aktivnost tih stanica jednih u odnosu na druge? Podjednako su unutar svake pojedine
stanice osvijetljeni i središte i okolina. To znači da ni jedna od ovih stanica neće dati svoj maksimalni odgovor jer je
okolina isto osvijetljena. Međutim, budući da je količina svjetla ipak najmanja kod A stanice, nešto veća kod C stanice
i najveća kod E. Onda će se ukupna aktivnost stanice iako umjerena razlikovati. Najviše će biti aktivna E stanica, malo
manje C i najmanje A. Zbog toga ćemo traku gdje je E stanica vidjeti svjetliju. C kao tamniju i A kao najtamniju.
Sad smo objasnili središte pojedinih traka. Sad su nam važni rubovi. Kako bismo objasnili rubove, možemo usporediti
stanicu B, aktivnost stanice B u odnosu na aktivnost stanice A. Oni pripadaju istoj traci. Koja će od te dvije stanice
imati veću aktivnost? Stanica A će imati veću aktivnost jer je kod B stanice off-područje više osvjetljeno i dolazi do
laterale inhibicije. Ta stanica gdje je točka B djeluje tamnije od središta zbog ovoga. Sad treba objasniti lijevu stranu
koja djeluje svjetlije od središta trake tako što ćemo usporediti aktivnost stanica B i D. Oni pripadaju istoj traci. Kod D
je veća aktivnost. Dio off-područja je zatamnjeno. Donekle. Ovo je jako dobar primjer za razumijevanje ganglijskih
stanica i lateralne inhibicije.
Kad bi te Machove trake, kad gledamo njihovu svjetlinu prikazanu grafički na donjim grafovima, imamo s desne
strane objektivni graf koji pokazuje kakva je stvarna svjetlina pojedine trake. Izgleda kao stepenice, svaka traka je
malo svjetlija, nova stepenica. Subjektivni graf, naša doživljena svjetlina je iskrivljena tako da lijevi rub uvijek izgleda
svjetliji u odnosu na desni i onda imamo male krivuljice.

Objašnjenje Hermanovih rešetki

To možemo objasniti pomoću aktivnosti receptivnih polja
ganglisjkih stanica unutar kojih se događa lateralna
inhibicija. Zanimaju nas samo one stanice čija se središta
nalaze točno untar rešetke, dakle on-središta. Nekad od tih
on-središta padaju između ova dva kvadrata, a neka padaju točno na ovo
sjecište, horizontalne i okomite šipke. I sad je pitanje koja će stanica imati
jaču aktivnost? Ova lijeva na slici ili ova desno na slici? Lijeva stanica će
imati veći jači odgovor, jer je veći dio off-područja zatamnjen nego ova
stanica koja se nalazi na sjecištu. Dio off-područja je i kod ove desno
zatamnjeno, ali manji dio, pa će ipak više lateralne inhibicije djelovati.
Zbog toga ove lijeve stanice se čine bjelijima, nego ove desne, imaju jači
odgovor nego ove desne. I zbog toga nam se čini da ove na sjecištima su
malo manje bijela nego ostatak ovih rešetki, i budući da nam se čine da
su malo manje bijela, onda se čine kao da je tamo neka mrljica. Time
smo odgovorili na prvi dio problema. Drugi dio problema, je da
odgovorimo zašto kada direktno pogledamo u sjecište nestane ta mrlja.
To je zbog toga što je najoštriji vid u našoj fovei, dakle u središtu našeg
vidnog polja. A zašto je najoštriji vid? – zato što su tamo najmanja receptivna polja. Tamo su receptivna polja toliko
mala da cijelo receptivno polje i on i off zona upada unutar ove bijele šipke kako na sjecištu tako i pored njega, pa
zbog toga nemože doći do kontrasta u aktivnosti, pa sve stanice imaju jednaku aktivnost i zbog toga nam se čini da
tamo mrlje više nema kad gledamo direktno u njih. Jedino ako je rešetka vrlo vrlo gusta, vrlo sitna onda se opet
mogu vidjet te točkice na sjecištima.

[sa usmenog predavanja] Objašnjenje Hermanove rešetke: Ovdje su nam važne one ganglijske stanice čija središta
padaju na bijele rešetke. Imamo ganglijske stanice koje se nalaze točno na križanju vodoravne i okomite bijele
rešetke. Kakvu će aktivnost ova stanica u načelu imati? Središte joj je na bijelom dijelu i imamo djelomično
zatamljenu okolinu pomoću dijelova kvadrata. Bit će jedna okej aktivnost. Dio površine koji se nalazi između
kvadrata će nam djelovati više bijelo nego dio površine na sjecištu. Na sjecištu je malo manja aktivnost, a na dijelu
između kvadrata je malo veća aktivnost. Tamo gdje je malo manje bijelo – to izgleda kao mrlja. Na sjecištu je manji
dio off-zone zatamnjen. Drugi dio ove iluzije – kad pogledamo ravno u središte križanja okomite i vodoravne linije,
mrlja nestaje. Kakva je veličina stanice receptivnih polja u fovei? - U fovei su vrlo mala receptivna polja jer nam je
tamo velika oštrina vida. Kad s foveom ravno gledamo u središte, onda se događa to da su sve stanice kompletno sa
svojim off i on područjem unutar crnih i bijelih linija okomitih. I više nema razlike u aktivnosti među njima. Ako više
10
nema razlike između susjednih stanica u odnosu na ovu koja se nalazi u središtu, onda više nema doživljaja mrlje. To
je indirektni dokaz da su nam najsitnije stanice u fovei. Ako gledamo dovoljno gustu rešetku, onda bi se trebale
mrlje ponovno pojaviti. Oni koji gledaju iz daleka, kojima je to jako sitno – to postaje tako sitno da čak i najmanje
stanice s najmanjim receptivnim poljima opet počinju proizvoditi tu iluziju, čak i kad direktno gleda.
To su bila objašnjenja tri glavne iluzije koje proizlaze iz lateralne inhibicije i ovih stanica - Simultani svjetlosni
kontrast, Machove trake i Hermanove restke.
Osim kontrasta svjetline postoji suprotni mehanizam koji se
zove asimilacija svjetline. S jedne strane dok je kontrast
svjetline potpuno jasan, ovaj mehanizam nije sasvim jasan. Niti
zašto nastaje. Postoje razne teorije.

Asimilacija svjetline – Koffka ring (Koffkin prsten)

Sad kad smo objasnili ove 3 iluzije koje su povezane sa
lateralnom inhibicijom, dakle kontrast svjetline, Machove trake
i Hermanove rešetke, sad trebamo objasniti jedan novi skup
iluzija, koji je potpuno suprotan od ovih prethodnih, a to su
iluzije koje se temelje na asimilaciji svjetline i koje vjerojatno
nastaju zbog viših perceptivnih procesa.
Koffkin prsten - Koffka je bio poznati Gestalt psiholog. Prsten na
prvoj slici, on je siv, i cijeli taj prsten, cijela njegova površina je homogeno siva. Pogledajmo okolinu, kontekst oko tog
prstena, imamo tamnosivu sa lijeve strane i svijetlo sivu sa desne strane. Ne bi li ovaj prsten trebao biti lijevo
svijetliji, zbog kontrasta svjetile, kako smo maloprije objasnili, a desno tamniji zbog kontrasta svjetline. To se nije
dogodilo. Zašto? Zato što postoje viši perceptivni procesi koji uočavaju i prepoznaju likove. Naime, likovi se nastoje
doživjeti kao cjelina i nastoje imati jednostavnu interpretaciju, to isto spada u Gestalt zakone - to proilazi iz Gestalt
zakona grupiranja i osnovni meta Gestalt zakon je da se nastoji izvući iz slike najjednostavnija i najelegantnija i
najvjerojatnija interpretacija. Ovdje je interpretacija da je ovo jedinstveni objekt sa jedinstvenom svjetlinom. I čak i
ako dolazi do kotntrasta svjetline, oni su poništeni od strane viših perceptivnih procesa. To još nije do kraja
dokazano da taj mehanizam tako djeluje, već je to pretpostavka. To spada u skup efekata koji se zovu asimilacija
svjetline.
[vježba] Uzmite olovku ili prst, i stavite ga na sredinu, da prelazi preko okomite crte koja dijeli ovu tamnu i svjetlu
površinu. Na taj način, pomoću olovke prepolovite prsten, držite neko vrijeme, i odjednom će se pojaviti kontrast
svjetline. Lijeva polovica prstena će izgledati svjetlije od desne polovice prstena, iako su oni objektivno iste sive
nijanse. To se vidi iz ove presječene slike dolje. Ovdje gore djeluje asimilacija svjetline, djeluju viši perceptivni
procesi, a ovdje dolje više ne djeljuje, jer je prsten prekinut.
[sa usmenog predavanja] Vidimo da je lateralna inhibicija vrlo niski perceptivni proces – djeluje na samom početku
analize informacije. Što je na visokim razinama perceptivne analize? Recimo prepoznavanje objekata. Stvar je u
tome da mi objekt prepoznajemo kao cjelinu. Najjednostavnije objasnjenje je da je ovo jedan jedinstven objekt koji
ima jedinstvenu boju. To je jedna od teorija koja objašnjava ovaj mehanizam iako nije sasvim prihvaćena.
Neki pokusavaju asimilaciju svjetline rijesiti pomoću nižih perceptivnih procesa. Ovdje nam se čini da imamo
jedinstvenu boju i tome u prilog ide ovaj fenomen – kad prepolovimo prsten odjednom se vraća simultani kontrast
svjetline – zato što više nije jedinstven objekt. Naš mozak ga više ne percipira kao
jedan objekt koji mora imati jednu zajedničku svjetlinu i zbog toga se ovdje vraća
kontrast svjetline.

Kakvih imamo još efekata osim asimilacije svjetline?

Imamo sive kvadratiće koji su okruženi bijelom rešetkom, i sive kvadratiće koji su
okruženi crnom rešetkom. I ovi sivi kvadratići na bijeloj rešetci djeluju svjetlije od ovih
na crnoj rešetci. To je potpuno suprotno od onog što bi očekivali prema kontrastu
svjetline. Naime, prema kontrastu svjetline, oni koji su okruženi tamnom bojom bi
trebali izgledati svjetlije, a ovi koji su okruženi svjetlom površinom bi trebali izgledati
tamnije. Međutim, ovdje je suprotno od toga. Znači asimilacija svjetline, u ovom slučaju, ne samo da poništava
kontrast svjetline, već djeluje i u suprotnom smjeru od simultanog kontrasta svjetline. Pretpostavlja se da se ovdje
isto radi o utjecaju viših kognitivnih odnosno viših perceptivnih procesa. Naime, Gestalt zakon i grupiranja, čine da
nam se ova cijela površina ne čini kao skupina nabacanih kvadratića, već da je to jedinstvena površina i ovo desno da
je druga jedinstsvena povezana površina. I tada ovaj dio površine koji je bijela rešetka postaje dio ove ukupne lijeve
11
površine, kao što ova crna rešetka postaje dio ove desne ukupne površine. I onda naš vidni sustav radi jedinstvenu
zajedničku svjetlinu za cijelu površinu, gdje ova bjelina dodatno pobjeljuje sive površine, a ovaj crni dio, crna rešetka
dodatno potamnjuje ove sive kvadratiće, iako se objektivno radi o jednako svjetlim sivim kvadratićima.

• utjecaj viših kognitivnih procesa

• viši perceptivni procesi mogu potisnuti lateralnu inhibiciju – prsten na slici se percipira
kao jednobojni predmet, odnosno predmet sa 1 svjetlinom
• asimilacija svjetline (slika) kod sivih i bijelih, odnosno sivih i crnih linija, siva postaje
svjetlina ili tamnija, nasuprot očekivanju prema lateralnoj inhibiciji

[sa usmenog predavanja] Imamo jedan gestalt mehanizam: mehanizam grupiranja gdje se svi
kvadratići grupiraju u jednu površinu u jedan objekt, a svi na drugoj površini u drugi objekt. Nije
važnošto su oni promreženi bijelim i crnim linijama nego bjelina linija donosi ukupnom utisku svjetline tog cijelog
objekta, a crnina rešetke s desne strane doprinosi ukupnom utisku svjetline desnog objekta. To je moguće
objašnjenje – doživljaja cjeline za asimilaciju svjetline.
Jos jedna slika: s lijeve strane kontrast, s desne strane asimilaciju. Percipira se kao zaklonjeni sivi kvadrat, a ne kao tri
sive linije – percipira se kao cjelina. Viši perceptivni procesi mogu potisnuti lateralnu inhibiciju – primjer Koffkina
prstena i primjer kvadratića. Ukupni efekt koji proizlazi iz toga je suprotno od onoga što bi se očekivalo prema
lateralnoj inhibiciji.

[OPIS SLIKE] A - Whiteov efekt – ova površina

se čini kao cjelina, a ne kao niz sivih šipki i
odvojenih, kao i ova donja površina – pa se
onda ukupna površina cijeli ovaj objekt čini
tamnijim zbog kombinacije sa crnim šipkama,
a ovaj donji svjetliji zbog kombinacije sa
bijelim šipkama. B - Isto tako ovdje šipke, sive,
koje zaklanjaju crni kvadrat se čine tamnijima
u odnosu na ove ostale šipke okolo, jer
zatamnjuju naizgled jedinstvenu crnu
površinu. To je isto asimilacija svjetline. I C - primjer asimilacije svjetline , gdje bi se prije očekivao kontrast svjetline
(?), šahovsko sivo polje, kad je okruženo tamnim poljima čini se tamnije sivo, nego kad je okruženo bjelim poljima,
iako su oba polja identične sive. Prema kontrastu svjetline ovo bi trebalo djelovati ova gore svjetlije siva ali se to nije
dogodilo, već se dobio suprotan efekt. To se zove checker-frame illusion ili iluzija šahovskog okvira. Ona nema svoje
objašnjenje još uvijek.

[OPIS SLIKE] – ovdje je ključ u

doživljaju te sjene. Naime polje A i
polje B, objektivno imaju istu svjetlinu.
A subjektivno polje B je puno svjetlije
od A. Kako bi dokazali da su oba iste
svjetline povukli smo 2 crte. Međutim
kada nije bilo poveznice ta sva polja
nisu djelovala kao da imaju svjetlinu.
To je zbog interpretacije, ne samo svjetline, nego i sjene, koja stvara, i k tome još djeluju mehanizmi konstantnosti
svjetline koje ćemo objašnjavati u 6. predavanju.

[sa usmenog predavanja] Jedna od najdramatičnijih iluzija u vezi sa svjetlinom, ali nije dio asimilacije svjetline. polje
A i polje B su jednako svijetli. Ovdje dodatni kontekst igra ulogu i viši proces gdje mi uzimamo u obzir sjenu valjka, ali
polja A i B su ista. Kad ih se spoji ista su. Eksperimentalni dokaz po kojem se može zaključiti da postoje kanali za
prijenos informacija prostornih frekvencija. Taj eksperiment proizlazi iz tzv. vremenskih kontrastnih efekata, odnosno
tzv. sukcesivni kontrast svjetline. Imamo simultani kontrast gdje su istovremeno zadana dva podražaja – podražaj i
njegova okolina. Imamo sukcesivni gdje nisu zadani istovremeno, nego jedan po jedan u vremenu. Prvo se zadaje
jedan podražaj – nešto on čini i onda se zadaje drugi podražaj i tu se događa promjena. To se zove sukcesivni
kontrast svjetline općenito. Ova tehnika se u ovom slučaju temelji na tehnici selektivne adaptacije. To je jedna od
12
tehnika u istraživanju percepcije gdje ispitanik prvo gleda u jedan podražaj ili sluša i to jedno duže vrijeme (npr.
minutu). I nakon toga zbog gledanja prvog podražaja kad se pokaže drugi podražaj događa se neka promjena zbog
toga što se selektivno adaptirao na nešto u prvom podražaju. Selektivna adaptacija se temelji na živčanom zasićenju
– ako ćemo ići u neuralne mehanizme. Živčano zasićenje – kad stalno na jednak način podražujemo jedne iste
živčane stanice kroz duže vrijeme i onda se one umore. Kad se umore počinju davati slabije odgovore.

Vremenski kontrastni efekti

Imali smo simultani kontrast kada je faktor koji djeluje na kontrast, na doživljaj svjetline, bio je simultano prikazan.
Što ako nije simultano prikazan? Ako je odvojen u vremenu? Onda imamo vremenske kontrastne efekte. To se zove
sukcesivni kontrast svjetline. Sukcesivno znači da se ne zadaje sve odjednom nego u nekakvom slijedu. Ovo dokazuje
da postoje specijalizirani kanali za pojedine prostorne frekvencije. Hipoteza da imamo specijalizirane kanale, kaže da
imamo specijlizirane kanale koje čine specifične stanice, pretpostavka je da su to ganglijske stanice, koje reagiranu
najjače na određenu svjetlosnu rešetku (dakle prostornu frekvenciju), a da drugi skup stanica reagira na neku drugu
frekvenciju, treći skup na neku treću itd. Da za svaku ključnu frekvenciju imamo odgovarajući kanal kojima se
prenose informacije iz tih stanica. Kako to možemo dokazati? – pomoću izazivanja sukcesivnog kontrasta svjetline, a
to se radi pomoću tehnike selektivne adaptacije. Selektivna adaptacija znači da selektivno se neke stanice adaptiraju
na podražaj a neke ne. A ta selektivna adaptacija se temelji na živčanom zasićenju. Živčano zasićenje je kad
neprestano podražujemo neku stanicu podražajem na koji ona reagira, onda će se ta stanica puno reakcija dati u
vremenu, dakle stalno će reagirati, i nakon nekog vremena će se
zamoriti. To se zove živčano zasićenje. Kad se zamori onda će davati
slabije odgovore neko vrijeme, dok se opet ne rekuperira.

[OPIS SLIKE] Kako je to provedeno u ovom eksperimentu? – Ispitanik

odnosno promatrač gleda u određenu rešetku. I mora gledati u tu
rešetku više minuta, dakle to se zove selektivna adaptacija. Ako gleda
više minuta, ako postoje specifične stanice koje reagiraju baš na tu
frekvecniju rešetke, one će se za to vrijeme zamoriti. I tada dolazi,
prema pretpostavci do živčanog zasićenja, odgovarajućih stanica, a te
stanice u biti daju impulse, šalju odgovarajući kanal za specifičnu
frekvenciju. I u tom kanalu je aktivnost slabija. I nakon toga se ispitaniku
zadaju rešetke različitih frekvencija (neke su bile različitih frekvencija, a
neke su bile sličnih ili istih) i mjeri se osjetljivost na te različite
frekvencije. Kad nemamo selektivnu adaptaciju, ova linija (parabola) je
osjetljivost ispitanika, to je funkcija prostorne modulacije, i vidimo da su
ispitanici najosjetljiviji na srednje frekvencije, manje na ove niske, i nešto
manje na visoke frekvencije. Strelicom je označena adaptirajuća
frekvencija. Frekvencija koja je izazivala selektivnu adaptaciju odnosno
živčano zasićenje. Vidimo kako je pala osjetljivost upravo najviše na ove rešetke koje imaju frekvenciju koja je ista
kao i adaptirajuća frekvencija. Ovim padom osjetljivosti je demonstriran fenomen selektivne adaptacije. I to se zove
vremenski kontrastni efekt. To što je ovdje slabija osjetljivost nakon što su se prvo ispitanici adaptirali na te
podražaje. To traje neko vrijeme i onda se rekuperiraju te stanice i osjetljivost se vraća. Da je bila negdje drugdje ta
frekvencija, onda bi na tom drugom mjestu došlo do pada.
[sa usmenog predavanja] Ovim eksperimentom je dokazano da postoje nezavisni živčani kanali koji prenose
informacije o različitim frekvencijama rešetke. Drugim riječima, možemo zaključiti da živčani sustav radi djelomično
Fourierovu analizu zbog toga što postoje različiti živčani kanali – svaki od njih je specijaliziran za različitu frekvenciju
rešetki koje se mogu pojaviti u vidnom polju. Naš živčani sustav rastavlja sliku u pojedine rešetke ako takva
informacija postoji unutar same slike. Dobiven je efekt sukcesivnog rasta svjetline, a to je dokazano tim što je izazvan
efekt selektivne adaptacije koja se pak primjenjuje na živčanom zasićenju. Selektivno su se uspjeli zamoriti samo ona
živčana vlakna koja su reagirala na rešetku, na ovu frekvenciju. Da smo imali neki drugi adaptirajući podražaj onda
bismo na drugom dijelu krivulje imali pad u osjetljivosti. Ovo bi bila empirijska potvrda u prilog višekanalnog modela.
Svaki kanal je zadužen za različitu frekvenciju.
• sukcesivni kontrast svjetline, proučavan tehnikom selektivne adaptacije
• adaptacija se temelji na živčanom zasićenju - promatrač gleda određeno vrijeme u rešetkasti uzorak
određene frekvencije, dolazi do živčanog zasićenja odgovarajućeg kanala. To se manifestira selektivnom

13
 adaptacijom – promatrač je manje osjetljiv na prostorne frekvencije povezane s onom na koju se adaptirao
(slika); za drugi adaptirajući podražaj, osjetljivost bi opala na drugom mjestu funkcije transfera modulacije
• ovo je Empirijska potvrda u prilog višekanalnog modela – višekanalni model tumači da imamo više kanala
za prostorne frekvencije, odnosno za rešetke, i da svaki od tih kanala najjaču informaciju prenosi o
određenoj frekvenciji, i ti su kanali relativno nezavisni jedni od drugih.

Da li postoji percepcija tame? Kad već postoji percepcija svjetline.

Pojavila se hipoteza o tome da kao sto percipiramo promjene u svjetlini da postoji nezavisan mehanizam koji reagira
na promjene u tami. U smislu da kad se pojačava tama da onda drugi živčani mehanizam reagira.
Percepcija tame – to proizlazi iz hipoteze da postoje odvojeni sustavi za percepciju svjetline i tame. Kako bi uopće
mogu postojati takvi odvojeni sustavi? Na čemu bi se temeljili ti sustavi? – temeljili bi se na tome što imamo 2 tipa
ganglijskih stanica, ( !!! s time da ovdje sada ne govorimo o parvo i magno stanicama !), one koja imaju 1) on-
središta i off-okolinu – kao detektori svjetline, i 2) stanice koje imaju off-središta i on-okolinu – detektori tame. I
prema ovoj pretpostavci o odvojenim sustavima to bi bili detektori tame.
• na retini – 2 sustava ganglijskih stanica
• on središta/off okoline – detektori svjetline
• off središta/on okolina – detektori tame
Eksperimenti s APB-om (amino-4 fosfobutrat) na daždevnjacima (koji isto imaju oba tipa ganglijskih stanica na svojoj
retini)– neurotransmiter koji blokira on-središte stanice, a ne blokira off-središte stanice – životinja koja je prije bila
uvjetovana da reagira na odgovarajući način na porast svjetline ili na porast tame i dalje reagira na porast tame, ali
ne i na porast svjetline. To je empirijski dokaz da su ova 2 sustava relativno odvojena, pa ih možemo zvati sustav za
percepciju svjetline i sustav za percepciju tame.

14
 #2. PERCEPCIJA BOJA
Boja olakšava uočavanje i razlikovanje objekata od njihove pozadine (detekcija) i razlikovanje mnogih različitih
objekata u okolini (diskriminacija). Osim toga, olakšava nam raspoznavanje detalja, pronalaženje hrane
(pretpostavlja se da se viđenje boja kod majmuna i kod ljudi razvilo evolucijom, i to upravo zbog pronalaska voća) i
pripadnika iste vrste.
Boja pokriva tri različite kvalitete, a to su:
1. nijansa: označava samu boju kao kvalitativni doživljaj (hue)
2. svjetlina: obilježje vizualnog osjeta koje opisuje sličnost boje s nizom akromatskih boja od crne preko sive do
bijele; omogućuje opisivanje objekata kao svijetlih ili tamnih (brightness)
3. zasićenost (saturacija): udio čiste boje sadržane u ukupnom vizualnom doživljaju boje; karakterizira boju kao
blijedu, živahnu ili nešto između to dvoje.
2. 1. PODRAŽAJ BOJE
Ljudsko oko kao vidljivu svjetlost registrira valne duljine (λ) između 360 i 760 nm. Različite valne duljine stvaraju
doživljaj različitih kvaliteta boja i nijansi. Prvi je to eksperimentalno dokazao Newton. Newton je kroz staklenu
prizmu propustio sunčevu svjetlost. Kada je stavio list bijelog papira na drugu stranu prizme, svjetlo se više nije
pokazivalo bijelim, nego je poprimilo oblik obojenog spektra, nalik rasporedu duginih boja. Newton je znao da se
svjetlost prolazeći kroz prizmu lomi i da stupanj loma (refrakcije) ovisi o λ - dulje λ (600−700 nm) pokazuju manju
refrakciju, a kraće (400−500 nm) veću.
Dodatna dva eksperimenta koja su demonstrirala narav bijele svjetlosti su:
 rastavljanje i skupljanje sunčeve svjetlosti s 2 prizme
 postavljanje filtera u prethodnom eksperimentu između dviju prizmi, čime se pokazalo da se
monokromatska svjetlost ne rastavlja.
Doživljaj bijele svjetlosti rezultat je miješanja mnogo različitih valnih duljina. Obojeni objekti ili površine sadržavaju
pigmente koji selektivno apsorbiraju neke valne duljine, dok se druge reflektiraju i tako dopiru do naših očiju.
Upravo je selektivna refleksija objekta ono što mu daje boju. Kod prozirnih objekata javlja se selektivno
propuštanje.
2. 2. SUSTAVI PRIKAZIVANJA BOJA
1. osnovni krug boja: koristio ga je još i Newton. Sastoji se od 7 boja koje zauzimaju podjednake površine i koje
su poredane po valnim duljinama. Ovakav sustav prikazivanja boja ima više nedostataka. Jedan je taj da
prikazuje samo 7 kvaliteta (nijansi), ali ne i zasićenje.
 Newton je otkrio da, ako se iskombinira svjetlo duge valne duljine (s crvenog kraja spektra) i
kratkovalno svjetlo (s plavo-ljubičastog kraja spektra), rezultat je purpurna boja. Boje poput takvih
nazivaju se nespektralne boje (op. spektralne boje - sadržavaju jednu valnu duljinu; monokromatski
podražaj).
2. moderni krug boja: na rubu kruga boja leže kontinuirane nijanse poredane prema valnim duljinama, a
radijus prikazuje zasićenje. Stoga su manje zasićenje boje bliže centru. U njemu su prikazane i nespektralne
boje.
3. stožac boja i dvostruki stožac boja: prikazuju i treću dimenziju doživljaja boja – svjetlinu (centralna os).
Bijela se nalazi na vrh, a crna na dnu.
4. atlas i polja boja: svaka stranica predstavlja vertikalni ili horizontalni rez. Dopuštaju promatraču da prepozna
bilo koju boju.
2. 3. MIJEŠANJE BOJA
Dominantna valna duljina određuje boju koja će se doživjeti.
Razlikujemo dvije vrste mješanja boja:
1. aditivno miješanje: nastaje mješanjem svjetlosti različitih valnih duljina. Pri ovom mješanju boja, sve valne
duljine sadržane u svakom od svjetala pdaju na oko i podražuju receptore. Ako se na ekranu projektira plavi
krug tako da se djelomično preklapa s crvenim, svjetlost koja dopire do oka iz područja gdje se krugovi
preklapaju sadrži i plavu i crvenu, što rezultira doživljajem ljubičaste. Ako se preklapaju npr. crvena i zelena,
nastat će osjet žute, a preklapanjem i crvene i zelene i plave nastaje doživljaj bijele boje. Krug boja
omogućuje predviđanje rezultata aditivnog miješanja boja. Kombiniranjem žute i crvene u jednakoj mjeri
dobit će se boja koja odgovara točki u centru linije koja spaja te dvije boje.
2. suptraktivno miješanje boja: odnosi se na miješanje pigmenata. Pigmenti apsorbiraju svjetlost određene
valne duljine, pa se miješanjem slikarskih boja valne duljine u mješavini oduzimaju i smanjuje se količina

15
 svjetla koje pada na receptore. Npr. žuta i plava boja u kombinaciji apsorbiraju sve osim zelene, koju i jedna i
druga donekle reflektiraju, a donekle apsorbiraju.
Narančast
Plavo Zeleno Žuto Crveno
o
Reflektira Donekle Apsorbira Apsorbira Apsorbira
u reflektira / u u u

Plava
potpunos donekle potpunos potpunos potpunos
ti apsorbira ti ti ti
Apsorbira Donekle Reflektira Apsorbira Apsorbira
Žuta boja
u reflektira / u u u
potpunos donekle potpunos potpunos potpunos
ti apsorbira ti ti ti

Metameri su podražaji koji su fizički različiti, ali doživljajno se ne razlikuju (npr. žuta svjetlost na 570 nm ili miješanje
crvene i zelene - 650 i500 nm ). Takve boje nazivaju se metamerične boje, a ta pojava metametrizam. U zadatku
izjednačavanja boja, metametri nam izgledaju istima jer oba dovode do istog obrasca aktivacije u tri vrste čunjića.
2. 4. CIE PROSTOR BOJA
Psihofiziološkom metodom izjednačavanja boja dobiveni su podaci o tri primarne boje. Naime, svaka boja može se
dobiti kombinacijom triju primarnih boja. Wright je kao primarne boje, koje čine RGB sustav, odabrao:
1. crvenu boju - 650 nm
2. zelenu boju - 530 nm
3. plavu boju - 460 nm .
Na temelju toga je dobiven trokut boja, a onda je CIE (Međunarodna komisija za mjere) konstruirala prostor boja. Na
temelju prostora boja može se odrediti udio primarne boje u svakoj mješacini. Količina crvene, zelene i plave u
svakoj mogućoj mješavini mora odgovarati 1 (100 %).

2. 5. FIZIOLOGIJA PERCEPCIJE BOJA

Teorija koja govori da percepcija boja ovisi o odgovorima tri različita receptorska mehanizma (pigmenta) od kojih
svaki ima drugačiju spektralnu osjetljivost naziva se Young-Helmholtzova teorija viđenja boja ili trikromatska
teorija. Svjetlo određene valne duljine podražuje tri vrste receptora u različitom intenzitetu, a obrazak aktivnosti
receptora rezultira višenjem određene boje. Prema toma, svaka je valna duljina kodirana u živčanom sustavu točno
određenim obrascem aktivacije tri različite vrste receptora.
U fiziološkim istraživanjima uspješno su identificirane tri vrste takvih receptora. Kada je postalo moguće mjeriti
apsorpciju spektra za tri pigmenta čunjića, meotodom koja se naziva mikrospektrofotometrija (koja uključuje

16
isijavanje male točke svjetlosti na pojedine čunjiće i određivanje koliko je toga svjetla apsorbirano za različite λ),
otkriveno je da postoje:
1. cijalnolab: osjetljiv na plavu boju
2. klorolab: osjetljiv na zelenu boju
3. eritrolab: osjetljiv na crvenu boju
Oni se međusobno razlikuju po sekvenci aminokiselina, što rezultira njihovom različitom apsorpcijom spektra.
S obzirom na ove pigmente, rezlikujemo tri tipa čunjića:
1. S-čunjići: najosjetljiviji su na kratke λ (420 nm )
2. M-čunjići: najosjetljivi su na srednje λ (534 nm )
3. L-čunjići: najosjetljivi su na duge λ (564 nm ).
Većina svjetlosti stimuliraju više od jednog tipa čunjića. Molekule vidnih pigmenata aktivirane su kad apsorbiraju
jedan kvantum (ili foton) svjetla. Apsorpcija mijenja oblik molekule (izomerizacija) što pokreće niz reakcija koja na
kraju generiraju električni signal u receptorima. Ako bi postojala tek jedna vrsta receptora, to znači da bi asporpcija
fotona uvijek izazvala jednaki efekt, bez obzira na to kojom je valnom duljinom receptor podražen. Ovo nazivamo
princip univarijatnosti.

2. 6. NEDOSTACI PRI VIĐENJU BOJA

Dalton je bio prvi koji je opisao svoj nedostatak viđenja boja, pa se prema njemu takav poremećaj naziva
daltonizam. Sposobnost viđenja boja utvrđuje se testom - Ishiharina ploča. Još jedan način utvrđivanja nedostataka
u višenju boja je korištenje procedure izjednačavanja boja, čime se utvrđuje minimalan broj valnih duljina potrebnih
za izjednačavanje kombinacije tih valnih duljina s bilo kojom drugom bojom u spektru. Ovom se procedurom mogu
utvrditi tri različita nedostatka pri viđenju boja:
1. monokromati: mogu izjednačiti neku valnu duljinu s bilo kojom drugom unutar spektra, na način da joj
mijenja intenzitet. Vide sve u nijansama sive. Pojavljuje se kao nedostatak u funkcioniranju čunjića (ili ih
nemaju, ili imaju samo jedne), i slijepi su za boje. Ovakva osobe imaju slabu vidnu oštrinu i osjetljivi su na
jako svjetlo (štapići postaju preopterećeni, pa se stvara doživljaj blještavila).
2. dikromati: trebaju dvije valne duljine kako bi mijenjanjem njihova omjera doživljajno izjednačili kombinaciju
s bilo kojom bojom u spektru. Oni doživljavaju neke boje, no u manjem rasponu nego trikromati. Postoje tri
tipa dikromatizma, ovisno o tome koji sustav čunjića ne funkcionira:
a. protanopija: protanopi kratke valne duljine vide kao plavo. Kako se valna duljina povećava, plava
postaje sve manje zasićena i na valnoj duljini od 492 nm protanopi doživljavaju sivo. Ta se točka
naziva neutralna točka. Nakon neutralne točke, protanopi vide žuto koje postaje sve više zasićeno.
Dakle, protanopi su neosjetljivi na duge valne duljine - imaju loše funkcioniranje L-čunjića (za crvenu
boju).
b. deuteranopija: deuteranopi na kratkim valim duljinama vide plavo, a na dugima žuto, s tim da se
neutralna točka nalati na 498 nm . Ovaj oblik dikromatizma uključuje loše funkcioniranje M-čunjića
(za zelenu boju)
c. tritanopija: vrlo je rijetka. Tritanopi na kratkim valnim duljinama vide zeleno, na dugima crveno, a
neutralna točka nalazi se na 570 nm. Uzrokovana je nedostatkom ili lošim funkcioniranjem S-čunjića
(za plavu boju).
Postoje još i anomalne trikromatije. Javljaju se kad je jedan od pigmenata promijenjen, što ne dovodi do gubitka
trikolornog vida, već do njegovog oštećenja.
1. protoanomalija: promijenjena je senzitivnost L-receptora.
2. deuteranomalija: promijenjena je senzitivnost M-receptora.
3. tritanomalija: promijenjena je senzitivnost S-receptora.
Poremećaji viđenja boja su genetski uvjetovani. Geni ta poremećaje u viđenju boja smješteni su na X
kromosomima, pa stoga više pogađaju muškarce, budući da žene imaju dva X kromosoma.

2. 7. TEORIJA SUPARNIČKIH PROCESA

Hering je postavio teoriju suprostavljenih (oponentnih) procesa u viđenju boja. Prema ovoj teoriji, viđenje boja
nastaje temeljem suprotnih procesa za plavo i žuto, te za zeleno i crveno. Hering je primjetio da promatrači reagiraju
kao da postoje četiri, a ne tri primarne boje. Također, kroz proces habituacije (novorođenče miče pogled s novog
podražaja kada mu dosadi i prebacuje pogled na drugi podražaj) utvrđeno je da novorođenčat od četiri mjeseca teži
viđenju spektra kao da je podijeljen u četiri kategorije nijanse.

17
Hering je dodatno zapazio da određenu kombinaciju boja promatrači nikada nisu izvjestili (npr. žutkasto-plavu ili
zelenkasto-crvenu), što ga je navelo da hipotetski predloži živčane procese u kojima su četiri primarne boje uređene u
suparničke parove. Osim toga, utvrdio je da gledanje crvenog kvadrata izaziva zelenu pasliku, a gledanje zelenog
dovori do crvene paslike. Isto vrijedi za par žute i plave boje.
Prema Heringu, viđenje boja određuju tri mehanizma, a svaki od njih na suprotan način reagira na rezličite intenzitete
valnih duljina:
1. mehanizam crno (-) i bijelo (+): pozitivno reagira na bijelo svjetlo, a negativno na izostanak svjetla.
2. mehanizam crveno (+) i zeleno (-): pozitivno reagira na crveno, a negativno na zeleno.
3. mehanizam plavo (-) i žuto (+): pozitivno reagira na žuto, a negativno na plavo.

Tijekom 1950-ih i 1960-ih znanstvenici su na mrežnici i u LGN-u počeli otkrivati suprostavljene (oponentne) neurone.
Svaetichin i MacNicol otkrili su da horizontalne stanice koje su izučavali reagiraju ekscitacijski na prisutnost crvenog
podražaja, a inhibicijski na prisutnost zelenog podražaja. Graduirana reakcija takvih stanica naziva se S-potencijaliom,
a stanice koje tako reagiraju nazivaju se horizontalne stanice tipa C.

Kanali boja i kortikalno kodiranje

¤ Suprotno-oprečno obojene stanice koje obično čine 90% stanica u genikulostrijarnom sustavu, koncentrirane su u
četiri pravocelularna sloja.
¤ Postoje dva različita kanala za prijenos vidnih informacija: parvocelularni, koji nosi informacije, i magnocelularni,
koji nosi svjetlosnu informaciju.
¤ Magnocelularni kanal, koji se većinom bavi svjetlošću, nije potpuno neosjetljiv prema svim aspektima boje.

¤ Većina bojom kodiranih stanica iz parvocelularnog kanala završava iznad područja koja se zovu mjehuri, dok se
regije koje se nalaze između grudica (mjehurića) zovu međumjehuri, koji primaju samo one parvocelularne stanice
koje su više orijentirane na svjetlost i druge manje bojom kodirane informacije.

¤ Zamjećene boje u odsutnosti odgovarajućih λ svjetlosti koje mogu biti napravljene da se pojavljuju u određenim
blještavim crno-bijelim izlaganjima, zovu se subjektivne boje.
¤ Pojavljivanje tih boja je barem na površini postojanje s nekom vrstom živčanog Morseovog kôda, noseći informaciju
o boji prije nego prostorni oprečnorazvojni sustav kojeg podržavaju suvremeni psihološki podaci.

Intenzitet i trajanje
¤ Razni faktori, kao što su intenzitet i trajanje podražaja, ali i karakteristike okolnih podražaja, također mogu mijenjati
percipiranu boju.
¤ Ako su razlike u intenzitetu niske, samo će štapići biti aktivni i boje se neće vidjeti, a ako se poveća intenzitet
crvenog ili žuto-zelenog podražaja, izgledat će svjetliji, te će poprimiti žućkastu nijansu.
¤ Slično plavo-zeleno i ljubičasto, postaje sve plavije kad se poveća intenzitet, a ta pojava se naziva Bezold-Bruckerov
efekt, do kojeg dolazi zbog toga što su stanice crveno-zeleno suparničkog procesa nešto osjetljivije od plavo-žutih.

¤ Produženo izlaganje obojenim podražajima također stvara promjenu u percepciji boje.

¤ Promatranjem svijeta kroz filter tamnocrvene boje dovoljan period vremena, ako se makne, svijet će poprimiti
plavo-zelenu boju.
¤ To umaranje oka dovodi do specifičnog odgovora koji se zove kromatska adaptacija, koja je vjerojatno uzrokovana
ili selektivnim izbjeljivanjem jednog posebnog fotopigmenta ili zamorenošću jednog živčanog odgovora po principu
suparničkog procesa.

¤ Kada se efekti zamora, nastali zbog produženog stimuliranja, lokaliziraju (tj. ograniče na jedno područje retine), zovu
se naknadne slike.
¤ Boje naknadnih slika komplementarne su bojama podražaja koji izaziva naknadne slike.

Prostorna interakcija
¤ Kada se pojave inhibitorne interakcije između graničnih sustava boja, rezultirat će promjenom nijansi, a to se naziva
simultani kontrast boja.
¤ Jameson i Hurvich (1964) predložili su da kontrast boja proizlazi iz mehanizama sličnih onima koje uzrokuju kontrast
svjetline, jer aktivni neuron retine nastoji spriječiti odgovaranje susjednih neurona.
18
¤ Aktivni neuron će zakočiti crveni odgovor u neuronima izloženim središnjem sivom uzorku.

¤ Budući da su crveni i zeleni odgovori uglavnom u ravnoteži, inhibicija crvenih odgovora rezultirat će pojavljivanjem
komplementarnih (ili oprečnih) zelenih odgovora u toj regiji.
¤ Nijansa zelene boje tada je vidljiva u sivoj.

Dob i tjelesna kondicija

¤ Proces starenja može mijenjati viđenje boja, vjerojatno zato što kristalinske leće oka dobivaju više žute što
pojedinac više stari.
¤ Nedostatak čunjića s godinama također može uzrokovati promjene u viđenju boja.

¤ Stečeni nedostaci viđenja boja, zvani diskromatopije, mogu biti uzrokovani jednom od nekoliko bolesti ili tjelesnom
kondicijom.
¤ Tipičan uzrok gubitka viđenja boja je izlaganje određenim otapalima i neurotoksinima.
¤ Kao i u slučaju starenja, najuobičajeniji utvrđeni gubici su za osjetljivost na plavo, koji su također utvrđeni i u
dijabetičara, pojedinaca s glaukomom (zelenom mrenom), i alkoholičara.

Kognitivni faktori u percepciji boja

¤ Pamćenje boja ¤ Zapamćena boja poznatog objekta često odstupa od stvarne boje objekta, te se miješa s
promatranim podražajem, mijenjajući predmet opažanja prema idealu, ili prototipskoj boji objekta.
¤ Boja koje se sjećamo vjerojatno je bolja od one koja je prisutna.

¤ Kultura boja ¤ Neki jezici razlikuju samo crvenu kao odvojenu boju i nemaju nazive za druge boje.
¤ Robertson (1967) je pretpostavio da su se najprije razlikovala crvena i zelena boja, a nakon toga se razvila
sposobnost za razlikovanje žute, i konačno, plave.
¤ Broj naziva boja u jeziku ne utječe na sposobnost razlikovanja boja.

¤ Impresija boja ¤ Osim što boja omogućuje dodatnu informaciju o podražaju, ona također ima i emocionalne
posljedice - razvedrava i deprimira.
¤ Boja tableta ili kapsula lijeka može utjecati na to hoće li pacijent uzeti propisane lijekove; plavi, crveni ili žuti lijekovi
spremno se prihvaćaju.
¤ Općeprihvaćeno je da se boje kratke λ (plava) zovu hladnima, a one duže λ (žuta), toplima.

#3. Percepcija dubine

Potrebno predznanje
• Smještaj i građa očiju
• Vidna polja različitih životinjskih vrsta
• Binokularni vid i monokularni vid – u čemu je razlika
• Fokusiranje retinalne slike – u načinu kako se fokusira
• Veličina retinalne slike – faktori o kojima ovisi retinala slika

Percepcija dubine
• retinalna slika je dvodimenzionalna – slika je projekcija
nekakve distribucije svijestlosti na površini, a površina je
dvodimenzionalna
• percepcija dubine se odnosi na doživljaj treće dimenzije
• procjena udaljenosti objekata, posezanje za objektima ili
izbjegavanje objekata
• određivanje smjera u kojem se nalazi objekt –
egocentrični smjer

Zašto je važno da procijenimo dubinu, treću dimenziju? –

iznimno važno za sve vrste koje se kreću u prostoru, kako bi
19
uspjele adekvtno zaobići prepreke koje se pred njima nalaze, procijeniti udaljenost raznih objekata, procijeniti
udaljenost drugih osoba kod ljudi i kako bi mogli dohvatiti rukama odgovarajuće objekte. I pri tome naš vidni sustav
procesuira 2 važne informacije - jedna od tih informacija je smjer u kojem se nalazi zadani objekt, a druga je
informacija je udaljenost odnosno dubina.

Smjer različitih objekata koji se nalaze u okolini oko nas mi procjenjujemo u odnosu na same sebe i zbog toga se taj
smjer zove egocentrični smjer. Nešto može biti točno ispred nas ili pod određenim kutem u strani od nas.

Egocentrični smjer
• odnosi se na smještaj objekta u okolini u odnosu na trenutni
smještaj opažača – kada je nešto točno u središtu našeg vidnog
polja, onda je to točno ispred nas. Tri prostorne dimenzije :
napred-nazad, gore-dole, lijevo-desno, i u te tri dimenzije u biti
određujemo smjer za bilo koju poziciju bilo kojeg objekta u okolini
oko nas.
• Većinu informacija o egocentričnom smjeru dobijamo iz svoje
vidne slike. Dakle, dovoljna je dvodimenzionalna informacija
(slika):
– gore – dolje
– lijevo – desno
• centar sustava je određen centrom promatračeva pogleda –
najednostavniji način da se shvati egocentrični smjer, iako u osnovi
imamo 3 tipa egocentričnog smjera: onaj koji je određen pozicijom tijela,
onaj koji je određen pozicijom glave (jer glavu možemo okretati neovisno
o tijelu) i treći koji je određen usmjerenošću očiju. – ovdje ćemo radi
jednostavnosti uzeti ćemo u obzir ovaj koji se tiče usmjerenosti očiju.
• Dakle, kad naš vidni sustav procesuira egocentrični smjer radi se o
prilično izravnoj percepciji odnosno o prilično izravnoj informaciji,
informacija je dostupna već direktno iz same slike.
Osim što moramo procijeniti smjer nekog objekta u odnosu na nas, također
moramo procijeniti i udaljenost tog objekta kako bismo imali točnu informaciju o
poziciji tog objekta u prostoru.
Percepcija dubine: treća dimenzija
Kako iz 2D slike dobiti 3D informaciju? – jedan veliki problem koji mora riješiti nas
vidni sustav, srećom po nas rješavanje tog problema se odvija vrlo brzo i automatskii ono što mi svjesno
doživljavamo je 3D utisak objekata i prostora oko nas. Naš vidni sustav da bi uspio procesuirati takav doživljaj služi se
specifičnim informacijama koje su prisutne i u slici i u našem tijelu, i te specifične informacije zovu se znakovi dubine
- izvori informacija o dubini. Ima više znakova dubine i kad su svi znakovi dubine usklađeni odnosno kongruentni
međusobno onda to doprinosi točnijoj prosudbi dubine. Iako nekada se dogodi da i ti znakovi nisu usklađeno
odnosno nekongruetni su odnosno nekad su znakovi dubine u konfliktu i to može biti izvor iluzija.

U osnovi postoje 2 vrste udaljenosti:

– apsolutna udaljenost – od promatrača do objekta (npr. košarkaš od koša)
– relativna udaljenost – između dva objekta – mi procjenjujemo kolika je međusobna udaljenost
između 2 ili više objekata u našoj okolini, i to je vrlo važno da možemo manipulirati objektima. Npr.
ako želimo staviti poklopac na flomaster ili provući konac kroz ušicu igle.

Znakove dubine - moguće ih je podijeliti u više kategorija:

• binokularni – monokularni – za binokularne znakove moramo gledati sa 2 oka, monokularni sa 1 okom.
• okulomotorni i vidni
• okulomotorni znakovi se temelje na aktivaciji mišića koji su povezani sa očima, oni su kinestetičke prirode,
ponegdje se još nazivaju i fiziološki znakovi
• vidni znakovi proizlaze iz same slike koju opažamo – oni su perceptivne prirode, ponegdje se nazivaju i
psihološki znakovi

20
Znakovi dubine - shema
• Okulomotorni
– Akomodacija očne leće to je ujedno i monokularni znak
– Konvergencija očiju – binokularni znak – jer da bi konvergirali, moramo konvergirati 2 oka,
nemožemo 1 oko konvergirati.
• Vidni – postoji više vidnih znakova dubine
– binokularni – stereopsis (temelji se na retinalnom disparitetu); stereopsis jedan od najvažnijih
znakova dubine
– monokularni:
• statični
– interpozicija ili preklapanje
– veličina objekta na vidnoj slici koju zauzima
– perspektiva
• dinamički – samo jedan je - Paralaksa kretanja

Okulomotorni znakovi
Što je objekt bliže potrebno je više da se ispupči radi loma
leća – i to se zove akomodacija leće. Isto tako naša oba
oka nastoje fiksirati isti objekt u istu točku kako bi dobili
jasnu sliku. Što se objekt više približava nama, time naše
oči, smjerovi našeg pogleda od dva oka se moraju sve više
približavati, moraju konvergirati, a kako se objekt udaljava
onda oni divergiraju. Pri tome akomodacijom očne leće i
konvergnecijom upravlaju očni mišići. Svi mišići imaju
proprioreceptore. Moguće je na temelju osjećaja
napetosti mišića dobiti informaciju o tome koliko je u
stvari udaljen objekt kojeg oči fiksiraju. Naš mozak
preračunava tu proprioceptivnu informaciju da bi
izračunao udaljenost objekta - jedan posredan način
računanja udaljenosti. Pri tome treba uzeti u obzir da ovi znakovi dubine nisu osobito pouzdani za veće udaljenosti.
Oni su kvalitetni samo za manje udaljenosti.
• bliski predmeti zahtijevaju više akomodacije leće i konvergencije očiju od udaljenih predmeta
• opažanjem napetosti očnih mišića (propriocepcija) moguće je dobiti informaciju o udaljenosti fiksiranog
objekta
• informacija od akomodacije je pouzdana do 1,5 m, a kod konvergencije do 6 m udaljenosti
• pri tome treba razmotriti jednu alternativnu hipotezu - po jednoj hipotezi naš mozak, naš vidni sustav prati
informaciju o napetosti mišića, informacija koja stiže iz samih mišića, a po drugoj hipotezi, koja je isto tako
vrlo vjerojatna, naš mozak ne prati informaciju iz mišića , napetost mišića već prati kopiju informacije
naredbi koje idu iz motoričkog djela korteksa o tome koliko bi se mišići trebali aktivirati; prati impulse koji se
šalju očnim mišićima, koji će ih aktivirati.
• I akomodacija i konvergencija - ovi znakovi imaju ograničenu ulogu u percepciji dubine

Vidni binokularni znakovi – veća skupina znakova

Stereopsis (binokularni znak)– to je percepcija relativne dubine pri binokularnom
gledanju (grč. postojano gledanje), da bi on funkcioniraju trebamo imati 2 zdrava
oka koji dobivaju svaki svoju sliku. Svako od naša 2 oka, prima sličnu ali ne
identičnu sliku iz okoline.
• temelji se na pomalo različitim monokularnim slikama dva oka
• uočljive pri naizmjeničnom gledanju s 2 oka
Pozicija nekih objekata se mijenja, i da se ta pozicija više mjenja što su nam ti
objekti bliže. Npr. staviti uspravni prst 30 cm ispred glave i gledati u odnosu na
pozadinu pa gledati sa jednim pa drugim okom, kako se mjenja pozicija prsta u
odnosu na pozadinu. Te razlike u slikama 2 oka, svako oko dobiva svoju
monokularnu sliku i te dvije slike se stapaju u jednu binokularnu sliku koja je naš
opći utisak vidni u našoj okolini; te razlike koje postoje između dvije slike služe kao informacija na temelju koje
21
mozak računa udaljenost pojedinih objekata jednih od drugih –relativnu dubinu računa. te razlike su dovoljne za
stvaranje utiska dubine koji izostaje kod monokularnog gledanja
I ta informacija koja proizlazi iz ralika u slikama se zove retilani disparitet.

Retinalni disparitet
• retinalni disparitet je razlika u lateralnoj udaljenosti između dva objekta
gledana lijevim i desnim okom
L D
| | | |

(vježba sa 2 prsta, ispred očiju, jedan bliži drugi dalji)

Lateralna udaljenost, bočna udaljenost, na slici između lijevog i desnog prsta se mijenja gledajući lijevim ili desnim
okom – kod gledanja jednim okom je manja, a kod gledanja drugim je veća. To se zove retinalni disparitet. Što je
veća relativna udaljenost između 2 objekta , dakle možemo 2 prsta staviti na istu udaljenost – lateralna udaljenost
među njima se neće mjenjati; probajte maksimalno ispružiti lijevu ruku a desnu približimo i tako gledati
naizmejnično lijevim i desnim okom, i pri tome ćete opaziti da se laternalna udaljenost sve više mijenja što je stvarna
udaljenost među prstima, među objektima u vidnom polju veća. retinalni disparitet raste s relativnom udaljenošću u
dubini između 2 predmeta.
Slika – ljudi će reći da vide 3 valjka, a u biti na slici su 2 objekta, 1 zeleni i 1 crveni valjak, međutim vidimo 2 slike
zelenog jer on nije fiksiran , on se nalazi iza crvenog – ovo je isto posljedica retinalnog dispariteta. Vježba: stavite 1
prst točno ispred sebe na sredinu, a drugi točno iza njega, tako da se praktički ne bi trebao vidjeti. Sad fiksirajte
pogledom prednji prst, koliko vidite zadnjih pristiju? - vide se 2 prsta, zbog retinalnog dispariteta. Isto tako ako
fiksirate zadnji prst, će se ispred njega vidjeti dupli prednji prst.

2 vrste dispariteta:
 Neukršten/neukriženi – ako je drugi predmet udaljeniji od onog koji je fiksiran; situacija kada je drugi
predmet koji stvara disparitet udaljeniji od onog koji je fiksiran; to je bio naš 1. primjer.
 Ukršten/križani – drugi predmet bliži od onog koji je fiksiran – kad je drugi predmet bliži od onog koji je
fiksiran.
Zašto je važno objasniti da postoje 2 tipa dispariteta? – Zato jer naš mozak prepoznaje vrstu dispariteta i to nam
stvara utisak o tome koji je predmet bliže a koji dalje jedan u odnosu na drugi. Vrsta dispariteta određuje da li je
predmet ispred ili iza točke promatranja. Da bi se izbjegao disparitet svi objekti bi trebali biti na istoj udaljenosti i
točno ona udaljenost koju mi fiksiramo, a svi drugi objekti koji su ispred ili iza te točke, ispred ili iza te udaljenosti u
stvari nam stvaraju, zbog gledanja 2 oka, zbog toga što svaki od njih ima svoju sliku, i te razlike se povećavaju s tom
udaljenošću, u biti svi drugi objekti koji nisu fiksirani nam stvaraju dvostruku sliku, samo što nas mozak to filtira i mi
toga nismo svjesni. Ali mozak uzima u obzir uzima tu informaciju kako bi izračunao udaljenost objekata.
– vrsta dispariteta određuje je li predmet ispred ili iza točke promatranja

nulti disparitet – nema razlike u lateralnoj udaljenosti – predmeti su jednako udaljeni od opažača; njihova relativna
udaljenost je 0. (vježba 3. – uzmite 2 prsta, i stavite ih na jednaku udaljenost od Vašeg lica, i onda izmjenično
gledajmo llijevim i desnim okom; vidjet ćemo promjenu u slikama u odnosu na okolinu, jer ti prsti jesu bliži od
okoline, kada gledamo lijevim i desnim okom, ali lateralna udaljenost između 2 prsta će ostati ista -nema dispariteta.
Sad zamislimo površinu oko naše glave, zamišljena površina na kojoj su svi dispariteti među svim točkama 0 – takva
površina se zove u ovom području percepcije, se zove horopter.

horopter – to je pojam koji označava zamišljenu ravninu koju tvore sve točke nultog
dispariteta za određenu udaljenost, ta površina je zaobljena kao naša glava.

Sposobnost prepoznavanja dispariteta je jako fina, pokazuje izvanredne mogućnosti.

disparitet pokazuje izvanredne mogućnosti – npr. razlikovanje 1 mm razlike u udaljenosti 2
vrha olovke sa udaljenosti od 1 m – mi ćemo uočiti tu razliku jer će nastati izvjesni
disparitet; Budući da naš mozak percipira dubinu na temelju retinalnog dispariteta netko se
onda sjetio u 19.st da se napravi uređaj koji će našim očima prezentirati slike u kojima će
već biti prisutan određeni retinalni disparitet i na taj način ćemo dobiti umjetnu 3D

22
percepciju, a taj uređaj se zove stereoskop – uređaj za stvaranje stereograma; prezentiraju se dvije slike sa
retinalnim disparitetom, svaka u jedno oko; dobiva se jak utisak 3 D
(opis slike desno .... slike nisu identične već se međusobno razlikuju za vrijednosti retinalnog dispariteta )

Usklađivanje pogleda lijevog i desnog oka

Koji je najpoznatiji stereoskop s kojim se danas služimo? – to je 3D projekcija u kinu; kako to funkcionira u kinu? – na
ekranu se prezentiraju 2 projekcije i to se lako može vidjeti kad skinemo one naočale za 3D gledanje; slika izgleda
zamućeno zbog toga što 2 projekcije koje su slične, al ne i identične se preklapaju jedna preko druge i onda imamo
duple rubove, to djeluje zamućeno. Onda kad stavimo naočale, naočale su u stvari filteri pomoću polarizacijskih leća
koje propuštaju 1 sliku u 1 oko, a 2. sliku u drugo oko, i pri tome, budući da se te 2 slike razlikuju za vrijednost
retinalnog dispariteta stvara se ugođaja kao da gledamo 3D projekciju. Proučiti za DZ kako funkcionira 3D kino.

Jedan važni perceptivni problem (i još uvijek smo na steropsisu) i taj problem još nije do kraja riješen iako postoje
brojne naznake kako taj mehanizam funkcionira – kako se dvije slike stapaju u jednu? Kako je to moguće da se slika L
oka i D oka, stope u 1 sliku koju mi opažamo kao jedinstveni doživljaj
Prema starijem gledište, pretpostavljalo se da 2 slike imaju osobine, istaknute jednostavne perceptivne osobine kao
što su oblici, boje, veličine objekata itd i da se sve te osobine s jedne slike moraju točno poklopiti sa osobinama
druge slike i tako dolazi do stapanja. (npr. kruška stopi s kruškom, a jabuka sa jabukom)

1. korak – usklađivanje osobina dvaju slika i stapanje

Što su osobine? To su prepoznatljivi oblici ili uzorci
Međutim prepoznavanje oblika je jedan visoki stadij u percepciji i malo je neobično za pretpostaviti da do stapanja
slika dolazi u tako kasnoj fazi perceptivne obrade. Julesz je pretpostavio da do stapanja dolazi u vrlo ranim fazama
perceptivne obrade i to je išao ispitati pomoću tzv. nasumično točkastog stereograma. Stereogram koji se isto gleda
kroz onakav uređaj gdje se jedna slika prezentira u jedno oko, a druga slika u 2.oko samo što umjesto nekakvih
zgrada kao što smo vidjeli na onoj slici ili drugih oblika sadrži neprepoznatljive točkice. Dobiveno je da se stereogram
može dobiti i pomoću nasumično točkastih sičica i time se dokazalo da bi se došlo do stapanja 2 slike ne moramo
imati uopće nikakve oblike, koji su prepoznati na toj slici, već da se u ranoj fazi može doći do stapanja na temelju
usklađivanja prostornih frekvencija stereograma. Kako je pak to dokazano? – Tako što kada su bile filtrirane
prostorne frekvencije iz tih slika, dakle iz jedne slike su bile odstranjene visoke a iz druge slike niske prostorne
frekvencije do stapanja više nije moglo doći. Time se zaključilo u tom eksperimentu da su prostorne frekvencije
ključan faktor da bi se 2 slike iz 2 oka međusobno mogle stopiti. Odgovarajuće frekvencije s drugim odgovarajućim
frekvencijama.
• međutim usklađivanje funkcionira i za nasumično-točkasti stereogram (Julesz, 1971)
• temelji se na usklađivanju prostornih frekvencija stereograma (Blake i Wilson, 1991 – filtriranje i
izazivanje binokularnog suparništva)

2. korak – analiza retinalnog dispariteta i određivanje relativne udaljenosti

Jednom kad se slike stope onda se iz njih izračunava retinalni disparitet i određuje se relativna udaljenost pojedinih
objekata na toj slici – u drugom koraku.

Zaključak: Dakle, prvi korak je usklađivanje osobina, s time da te se osobine mogu temeljiti i na jednostavnim
osobinama kao što su prostorne frekvencije i onda u drugom koraku se analiziraju retinalni disparitet na temelju
čega mozak proračunava udaljenost.

Nasumično točkasti stereogram (primjer) –

dvije slike koje se sastoje od sitnih crnih
točkica koje su nasumice razbacane i to je vrlo
važna osobina ove slike jer nema nikakvog
poznatog oblika, slika izgleda kao nekakav
šum. Ova slika na desnoj strani je identična
ovoj slici na lijevoj strani, ali ima 1 bitna
razlika koja ovako gledajući nije vidljiva. Na
ovoj desnoj slici postoji jedan dio površine,
vjerojatno 1 kvadrat unutar ove slike, koji je
23
malo pomaknut u stranu u odnosu na ovu lijevu sliku, kao da je na desnoj slici odrezan 1 kvadrat i pomaknut malo u
lijevo. To nije vidljivo ovako gledajući, međutim ako ove 2 slie pogledamo kroz stereoskop dobit će se utisak da je
jedan središnji kvadrat iskočio u 3.dimenziju prema nama. I to je ilustrirano na slijedećoj slici.

Nasumično točkasti stereogram koji se sastoji od crnih i bijelih točkica/kvadratića/pixela koji idu u lijevo oko i desno
oko, i vidimo da se oni međusobno uglavnom poklapaju osim za ovaj dio površine – jedan dio površine lijevog oka na
slici za lijevo oko je na slici za desno oko je pomaknut malo u stranu, i pomaknut je točno za vrijednost retinalnog
dispariteta. Rekli smo da retinalni disparitet promjena u lateralnoj udaljenosti kad se gleda jednim odnosno drugim
okom. Dakle sad kad se gleda sa drugim
okom je malo pomaknuta. I konačni utisak
koji prolazi iz ove manipulacije slika je ovakav
(ova slika skroz desno). Imamo doživljaj kao
da se središnji dio slike, taj jedan kvadrat u
sredini slike iskočio prema nama, što znači da
se pomaknuo u 3.dimenziji, dakle vidimo 3D
sliku.

To je bio opis nasumično točkasto

sterograma – za DZ proučiti nasumično
točkasti stereogram (random dot
stereogram), i pogledati razne primjere u vezi
s time.

Autostereogrami
Na temelju ove tehnologije koja je
nastala gledajući nasumično točkasti
stereogram, nastala je jedna zabavna
vrsta stereograma koja je bila jako
popularna u 90-tima – to su
autostereogrami.

Na ovoj slici ne vidimo praktički ništa

osim puno malih točkica raznih boja
koje su porazbacane, i kao da postoji
neki ponavljajući uzorak među njima.
Međutim ako gledate ovu sliku
posebnom tehnikom, a to jedan način da se gleda kroz sliku, dakle ne smije
se fiksirati površina slike već mora fiksirati neko udaljenije, zamišljena
površina iza te slike. Uskoro će na toj slici, ako uspijete tako gledati, iskočiti
neki oblik. Vjerovali ili ne na ovoj slici se nalazi oblik morskog psa. Drugi
način da se to gleda je isto druga tehnika samo onda iskakanje ne bude
prema vama već prema unutra – gledate ovu sliku tako da gledate u križ.
Postoji puno vrsta autostereograma, za DZ proučiti autostereograme. Neki
su više figurativni a neki su više ovako apstraktni.

Ovdje je jedan figurativni , gledajući na odgovarajući način ovu sliku, tu se

vidi neka plesačica, odnosno ponavljajući uzorak plesačice, koji kada se
gleda na odgovarajući način, a to je da se preklope, jedna preko druge,
onda se dobije 3D utisak kao da je ta plesačica u prostoru.

Živčana osnova stereopsisa – vrlo važan znak dubine!

Koja je živčana osnova stereopsisa? Kako to živčane stanice u vidnom
sustavu sudjeluju u doživljaju stereopsisa?
Postoje posebni neuroni u korteksu koji se zovu binokularni neuroni. U V1 području svi su neuroni monokularni,
nakon V1 područja počinju se pojavljivati binokularni neuroni.
24
Kakvi su to binokularni neuroni? – oni koji primaju informaciju/impulse koji stižu iz oba oka (ne iz jednog) i onda
daju jak odgovor kada je ta informacija sukladna, kada u biti slični ili isti obris stiže iz oba oka. To su binokularni
neuroni. I oni sudjeluju, imaju važnu ulogu u nastanku binokularne slike.
Ono što je važno svojstvo binokularnih neurona je to da su oni osjetljivi na disparitet tzv. disperatno selektivni
neuroni – najjače odgovore daju za određene disparitete, ukrštene u neukrštene
Više puta smo spominjali kako u mozgu imamo vrlo specijalizirane stanice za razne stvari; npr. jednostavne stanice u
vidnom korteksu koje imaju specijalizaciju na orjentaciju linija, zatim u slušnom korteksu imamo stanice koje su
specijalizirane za određene frekvencije ili za pak promjene određenim frekvencijama, potom imamo specijalizirane
stanice koje su osjetljive na odgovarajuće prostorne frekvencije. A ovdje binokularne stanice, u vidnom korteksu su
osjetljive na disparitet. Za oba tipa dispariteta i za sve veličine dispariteta naći ćemo neku stanicu koja je specifično
osjetljiva baš na taj tip i na tu veličinu dispariteta. Što se tipova tiče rekli smo da imamo ukrštene i neukrštene, a što
se veličine dispariteta tiče , ovisi o relativnoj udaljenosti 2 objekta.

Kako se dokazalo da zbilja postoje takve specijalizirane stanice? – pretpostavilo se da one postoje, zato jer se
utvrdilo da su neki ljudi stereoslijepi. Što je to stereoslijepoća? – to su ljudi koji imaju uglavnom normalni vid, vide
normalno prostor i objekte oko sebe , međutim nemaju dovoljno razvijen osjećaj za udaljenost objekata. To se
obično događa kod ljudi koji imaju strabizam – pogled i oči im nisu usklađeni. Da bi se to ispitalo rađeni su
eksperimenti na životinjama, na mačkama i na majmunima, tako da mladunčad bi imala zaklonjeno jedno oko. I to se
onda izmjenično mjenjalo, uvijek su gledali svijet sa 1 okom, jer bi drugo bilo pokriveno, onda bi se nakon nekog
vremena to prvo oko pokrilo pa bi se gledalo s drugim okom. Na taj način razvio se normalan vid svakog pojedinog
oka, međutim zbog nedostatka odgovarajućih zajedničkih impulsa iz oba oka, nisu se dovoljno razvile te stanice,
binokularni neuroni osjetljivi na disparitet, odnosno disperatno selektivni neuroni. izazivanje stereosljepoće kod
mačaka (Blakemore, 1976)

To je bio dokaz da postoji rano razdoblje u razvoju kada se razvijaju disperatno selektivni neuroni i da je za njihov
razvoj nužno da se dobiva informacija iz okoline iz oba oka podjednako.
Kod ljudi to također postoji kao rezultat strabizma - stereosljepoća kod ljudi rezultat je strabizma (5-10%). Kada je taj
strabizam prejak onda se čak slike nemogu spojiti, nemogu se fuzionirati u jednu i to se onda zove, taj problem,
diplopija ili dvostruki vid. Dakle takve osobe, doživljavaju 2 slike, jednu iz lijevog oka i drugu iz desnog oka koje se
nemogu dovoljno spojiti u jednu oku i onda dolazi do fenomena koji se zove binokularno suparništvo ili binokularni
rivalitet, gdje se te 2 slike natječu koja će biti zastupljenija i to se stalno mijenja. - strabizam može rezultirati i
diplopijom (dvostruki vid)

Vidni monokularni znakovi dubine

Statični znakovi – oni koji su vidljivi na običnim statičnim slikama, dok miruje ta slika i
dok mi mirujemo; prvi takav znak je interpozicija ili preklapanje.
Interpozicija – jedan objekt zaklanja drugi objekt, onda ovaj koji je djelomično
zaklonjen se čini udaljenijim. To je vrlo jak znak dubine, koji može nadjačati većinu
ostalilh znakova dubine kada su međusobno u konfliktu; može nadjačati stereopsis
odnosno disparitet kad su u konfliktu (Kaufman, 1974). To je utvrdio Kaufman u
eksperimentu gdje je koristio igraće karte (vidi sliku), 2 kralja, i vidimo da kralj tref
zaklanja kralja pik i zbog toga se kralj tref čini bližim, a kralj pik daljim. U ovom
eksperimentu, karta kralja pik je bila odrezana (u obliku L naopako), i onda je ta karta
bila stavljena bliže ispitaniku, a kroz ovaj odrezani dio se vidjela cijela ova udaljena
karta. Ispitanici su mogli gledati, i u većini slučajeva su procjenjivali da je ova udaljenija
karta bliža, jer se činila kao da zaklanja ovu bližu kartu.
Interpozicija je vrlo jak znak dubine i on sudjeluje često i u tzv. subjektivnim figurama,
subjektivnim likovima koje se još zovu Kanitzine figure. Te Kanitzine figure su jedna
zanimljiva stvar (vidi sliku niže). Većina ljudi će reći da vide 1 bijeli trokut, koji zaklanja
drugi bijeli trokut, i taj prvi bijeli trokut također zaklanja svojim kutevima ova 3 crna
kruga. Međutim, ako pažljivo doista proučimo ovu sliku, vidjet ćemo da na njoj ne postoji
nikakav bijeli trokut – to je naš um stvorio ovaj trokut i to se zove subjektivna figura.
Objektivno ne postoji bijeli trokut, već ova 3 odreska kruga koji su orijentirani na
odgovarajući način, kao neka 3 crna pekmena (?) i imamo 3 kuta koji dakle onda označavaju ovaj donji naizgled
prekriveni trokut. Međutim zbog određenih procesa u našoj percepciji koja nastoji uvijek stvoriti najjednostavniju i
25
najvjerojatniju konfiguraciju mi ovo uočavamo kao 1 bijeli trokut koji prekriva ostale objekte i tu je sada vrlo važan
taj doživljaj prekrivanja odnosno interpozicije, taj zamišljeni nepostojeći trokut se u stvari nama čini najbližim.
• jačinu interpozicije demonstriraju Kanitzine figure
Još jedan važan fenomen koji se javlja uz interpoziciju je amodalno upotpunjavanje – To je da mi na određeni način
amodalno percipiramo, zamišljamo da ovdje postoji ostatak objekta koji je pokriven. Dakle kad gledamo ove 2 karte
na gornjoj slici vidimo cijelu kartu kralja trefa, a ovaj prekriveni kralj pik se čini kao da se tu nastavlja iza, kao imamo
osjećaj da je ta karta prekrivena, da postoji taj dio karte koji je prekriven iza [iako je u eksperimenti bila karta
izrezana]- percepcija prekrivanih dijelova objekata. Takav aspekt percepcije isto postoji jer je to najčešće istina,
najčešće zbilja postoji nešto iza prekrivenog dijela objekta, iako to u tom trenutku ne vidimo.

I još jedan fenomen koji se javlja u vezi s time, ali nije tako bitan, transparentnost (prozirnost) – fenomen kad
naizgled prozirni objekt prekriva drugi objekt i tada se udaljeniji percipira u potpunosti, ali se također percipira
udaljenijim.
Dodatno ilustrirati s Ponzovom iluzijom.

Veličina – ovaj slide je preskočio (?)

• veći objekti djeluju bliži
• pri tome je važna poznata veličina objekta
• Amesova soba je iluzija koja je poigrava s ovim znakom
dubine
• iluzija Mjeseca – stavlja u odnos veličinu slike na retini i
percipiranu udaljenost
• slično kao i Ponzova ilulzija
idući znak dubine je - Perspektiva
Imamo više tipova perspektive. Najpoznatiji primjer perspektive je linearna
perspektiva (koja se vidi na ovoj slici tračnica desno). Kad gledamo tračnice onda
nam se čini da se s udaljenošću sve više suzuju te tračnice i na kraju se tamo na
horizontu spajaju. Zašto je to tako? Zašto nastaje takva slika? – detalji na slikama,
što su detalji udaljenijima to se više čine bližima, tako i paralelne linije što su
udaljenije čini se da se sve više približavaju. Takvi zakonitosti perspektive nam se
sada čine jasnima međutim, oni nisu bili skroz jasni tijekom ljudske povijesti. I tek
je ta geometrija perspektive razvijena kod talijanskih slikara u 15. st. u doba
renesanse.
-znak koji se temelji na činjenici da se detalji na udaljenim objektima čine sve
bližima međusobno.
• vrste perspektive
1. linearna perspektiva – paralelne linije koje se udaljuju se čine sve
bližima i bližima (može biti cesta, zgrada)
2. gradijent teksture – detalji na neravnoj površini se čine sve gušćima
s udaljenošću (slika ispod pruge) - gradijent teksture ne sadrži ravne
linije već sadrži puno sitnih detalja, kao što su ovi kamenčići - kako
se ta površina udaljava od nas prema horizontu, to kamenje i
kamenčići postaju sve sitniji i sve gušći, to nam stvara utisak
udaljenosti.
3. zračna perspektiva – udaljeniji objekti djeluju manje oštri i više plavkasti zbog atmosfere; Zrak iako
je proziran, nije savršeno proziran podjednako za sve valne duljine, zbog vlage u zraku bolje
propušta kratke valne duljine kao što su plave, a više zadržava duge... Svi jako udaljeni objekti
(objekti udaljeni više stotina metara ili više kilometara) djeluju plavkasto iako nisu u stvari plavi i
djeluju kao da su izgubili detalje, djeluju zamućeno, nemaju oštre rubove itd.
4. zasjenjivanje – 2 vrste sjena: vezana i bačena sjena – (slika desno sa
geometrijskim tijelima) – vezana sjena je sjena koju objekt ima na
samom sebi zbog svog oblika, jer jedan dio je osvjetljen, a drugi nije; A
bačena sjena je sjena koju on baca na površinu ispod sebe i na druge
objekte.

26
Niže nekoliko primjera, o ovim primjerima koje smo spominjali.
1) Linearna perspektiva

Na 3. slici – imamo iluziju – linearna perspektiva stvara osjećaj dubine, i zbog toga ova 2 stvorenja ne djeluju jednako
veliki. U osnovi ove iluzije isti je mehanizam kao i kod iluzije mjeseca – imamo slike - ova 2 stvorenja, koji su fizički
jednaki, oni stvaraju istu sliku na retini, međutim ova druga slika perceptivno izgleda udaljenije i zato ujedno djeluje i
veća.

Primjer (slika s kuglama) - kako bačena sjena može stvoriti isto utisak udaljenost, ovisno o tome da li je sjena bačena
direktno tu na površini ili se čini da je na ovaj način (niže) raspoređena, pa zato ove donje 4 kugle izgledaju drugačije
udaljene od prve 4 kugle.

2) Zračna perspektiva (primjer jedrilice)

3) Linearna i zračna perspektiva

4)

Paradoksalne slike – u kojima se autor poigrao sa perspektivom, tako da

određeni dijelovi slike, ovisi na način kako gledamo sliku, istovremeno mogu djelovati najudaljenijima ili
najbližima

Srednjevjekovno slikarstvo bez linearne perspektive

Giotto, 1297, Egzorcizam demona u Arezzu
Budući da ne postoji linearna perspektiva – ovi objekti koji zbog udaljenosti
trebali biti manji, ujedno zbilja i djeluju manje (?)

Perspektiva u renesansi – razni autori koji su uveli u doba renesanse

perspektivu, sve te slike iz renesanse imaju vrlo jasnu 3D prostornost.
Pomoću linearne perspektive. Masolino, Raphael, Leonardo da Vinci -
Leonardo da Vinci,
Posljednja večera
(zadnja).

27
<= Masolino, 1424

<= Raphael, 1510

I to se kasnije zadržalo u slikarstvu, slika iz razdoblja baroka, na

ovoj slici imamo skoro sve statične znakove dubine – imamo
perspektivu, gradijent teksture, zračnu perspektivu i sjene,
preklapanje i drugo. (slika Claude Lorrain, 1639, Luka u suton,
barok)

Paralaksa kretanja – jedini dinamični znak dubine

Paralaksa kretanja se manifestira kada prilikom kretanja gledamo u
stranu. Pri tome se čini da bliži objekti brzo promiču pored nas, a
udaljeniji objekti sve sporije. A oni najudaljeniji objekti čini se kao da
stoje, ili čak oni vrlo udaljeni kao da se kreću s nama u istom smjeru
(npr. vrlo daleke planine, mjesec na nebu).
• prilikom kretanja, bočni objekti bliži od točke fiksacije se
kreču u suprotno od smjera kretanja dok se objekti dalji od
točke fiksacije kreću u istom smjeru
• Rogers i Graham (1979, 1984) – pokazali kako paralaksa daje
informacije o dubini i obliku objekta bez prisutnosti drugih
znakova
Paralaksu kretanja ćemo demonstrirati animacijom, ovdje imamo
segment iz igrice Super Mario, igrica je dosta plošna, ali je opet je
stvoren utisak dubine pomoću preklapanja odnosno interpozicije, dakle vidimo koji su objekti bliži, a koji su dalje, i
pomoću paralakse kretanja. Vidimo da bliži objekti brže promiču pored nas, a udaljeniji, ova brda što su udaljenija se
sporije pomiču.
Sličan efekt paralakse kretanja imamo i
u ovoj jednostavnoj animaciji. Obratite
pažnju na drveće i na ova brda u
daljini. Drveće brže promiče ispred
naših očiju u suprotnom smjeru od
kretanja brda sporije i zbog toga se
čine ujedno i udaljenijima. Dakako da
tu dodatno sudjeluje i interpozicija kao
znak dubine.

28
Integracija znakova za dubinu
Postoje brojni znakovi za dubinu i oni se međusobno integriraju. Što se bolje integriraju, dokazali Bruno i Cutting,
onda oni surađuju i pojačavaju doživljaj dubine, međutim ako su u konfliktu onda se smanjuje
doživljaj dubine. Postoje razni načini kako se mogu znakovi dubine dovesti u konflikt i to može
rezultirati iluzornim doživljajima. Jedan od takvih doživljaja je Neckerova kocka (dvosmislena
informacija) – kocka kojoj se vide svi bridovi, tzv. prozirna kocka. Gledajući takvu sliku, koja je u
sonovi 2D imamo utisak 3D ove kocke, međutim to je tzv. bistabilna figura, na njoj se stalno
mijenja naša perspektiva gledanja, odnosno dijelovi kocke, koji se čine bližima ili daljima. Prema
jednoj perspektivi, čini se da je ovaj kut najbliži (gornja kocka) i tada nam se čini da kocku
gledamo blago odozdo. Gledajući dalje, spontano, a nekad nam se čini da se to i voljno može
dogoditi, se ovaj kut počinje djelovati najbližim (donja kocka), i kao da kocku gledamo blago
odozgo. To je dvosmislena informacija, u tzv. dvosmislenoj figuri/dvosmislenom liku, koji se još
zovu i bistabilni likovi. -Bruno i Cuting (1988) – pokazali su kako su razni znakovi za dubinu koji surađuju u
interakciji i pojačavaju doživljaj

Amodalno upotpunjavanje je vrlo važan fenomen u doživljaju oblika i doživljaju objekata i likova, s time, da mi na taj
način popunjavamo one zaklonjene dijelove objekta. Nakayma je to dodatno istraživao i proučavao je koliko lice koje
je djelomično pokriveno nekakvim rešetkama djeluje kao
integrirana cjelina i kakvu ulogu tu ima interpretacija dubine. To
se vidi na slici desno.
Opis slike: Vidimo žensko lice koje je tek djelomično vidljivo,
zbog toga što jer preko tog lica prelaze dijelovi površine koje
nisu lice, kao neka rešetka. I sada kada se lice nalazi iza rešetke,
čini se da je to lice integrirana cjelina bez obzira što dijelovi lica
nisu vidljivi. A prava čudna stvar se događa kad pogledamo ovu
desnu stranu. Prvo obratimo pažnju da su potpuno jednaki
dijelovi lica vidljivi na desnoj slici kao i na lijevoj slici. Međutim
ova desna slika djeluje puno manje integrirano, puno teže se upotpunjavaju ovi nedostajući djelovi lica zbog toga što
ovdje lice ne djeluje kao da je zaklonjeno rešetkom već kao da se nalazi iscrtano na rešetki na kojoj se nalazi ispred
nekakve druge pozadine, dakle ovdje izostaje onda efekt amodalnog upotpunjavanja, naš mozak ovdje ne
upotpunjava lice na način kao što ga upotpunjava na lijevoj slilci. I onda ovo desno lice više djeluje dezintegrirano.
- Nakayama i sur. (1989) – lice zaklonjeno rešetkama i prikazano trakama – interpretacija dubine utječe na
perceptivnu organizaciju dijelova lica

Iluzije
• Müller-Lyerova iluzija – tumačenje teorijom dubine
(jedna od 10-ak teorija- uglavnom danas je odbačena,
više se ne uzima kao jedan od glavnih kandidata za
objašnjenje) – nije još do kraja objašnjena, postoji barem
10-ak teorija koje objašnjavaju ovu iluziju. Objašnjenju ove iluzije je puno
bliža teorija konfuzije (proučiti za DZ) . Objašnjenje iluzije pomoću teorije
dubine radi zanimljivosti predavanja(!)
• Ponzova iluzija – temelji se isto na percepciji dubine i za tu iluziju to je IS
najvjerojatnije (?) točno objašnjenje; temelji se na konstantnosti veličine
• konstantnost veličine – doživljaj jedinstvene veličine bez obzira na udaljenost

Kod Muller-Lyerove iluzije možemo zamisliti kao da je ovo 3D kut, na lijevom primjeru - uvučeni kut, kao nekakvi kut
u zidu, a desno izbočeni kut. Sad ovaj koji je uvučeni, slični kao i kod mehanizma iluzije mjeseca, budući da se čini
udaljenijima čini se većim od ovog kuta desno, budući se čini bližim jer je izbočen čini se manjim, slično kao na ovoj
slici ispod (slike izloga). No napominjem, to objašnjenje nije dovoljno pouzdano zbog toga što postoje brojni primjeri
Muller-Lyerove iluzije, varijacije, u kojima nema nikakve 3D, a efekt i dalje postoji .
Međutim Ponzova iluzija s druge strane vrlo jasno uključuje ovaj mehanizam. Dakle, ove 2 vodoravne linije (na slici
A), se nalaze unutar konteksta, ovog kuta koji stvara utisak linearne perspektive, i zbog toga ova gornja linija se čini
29
većom od donje linije, iako su one objektivno jednake i stvaraju objektivno jednaku retinalnu sliku – a zašto se gornja
čini većom? – zato što se čini udaljenijom. Slično kao i ono stvorenje (čudovište u hodniku), mjesečeva iluzija ili
Ponzova iluzija. Sve te iluzije temelje se na zajedničkom mehanizmu konstantnosti veličine koji uzima u obzir
procjenu udaljenosti i veličinu retinalne slike.
Dakle konstantnost veličine je važan mehanizam za objašnjenje Ponzove iluzije, mjesečeva iluzije i iluzije stvorenja u
hodniku. Javlja se automatski. Inače stroboskopska svjetlost, naglo bljeskanje, poništava konstantnost veličine i
samim time nam se udaljeniji objekti mogu činit manjim.

#4. PERCEPCIJA OBLIKA

Percepcija svjetline i percepcija boja se smatra perceptivnim procesima niže razine, percepcija dubine procesima
srednje razine, a percepcija oblika pored nekih temeljnih procesa zahvaća tzv. procese visoke razine. Percepcija
oblika jedan je od najsloženijih aspekata percepcije na temelju kojeg uspijevamo prepoznavati objekte u svojoj
okolini i povezivati ih sa svojim sustavom znanja i pamćenja.

PROBLEM VIDNE PERCEPCIJE

Koji je glavni problem vidne percepcije? Percepcija nam služi, pogotovo vidna, da u svojem umu reprezentiramo
okolinu oko nas i da je ta okolina vjerno reprezentirana na način koji nam omogućuje da se uspješno snalazimo u toj
okolini. Zadatak percepcije nije samo stjecanje spoznaje o okolini oko nas, nego stjecanje dovoljno kvalitetne
spoznaje da možemo izvesti odgovarajuće akcije u toj okolini, ovisno o zahtjevima okoline. Po nekim istraživačima,
konačna funkcija percepcije je akcija. Da bismo bili spremni na akciju u okolini, u našem mozgu se mora riješiti puno
problema koji se svode na to da iz vidnog polja uspijemo stvoriti adekvatnu reprezentaciju okoline. Vidno polje je
ukupna slika koju u jednom trenutku primamo, tj. ukupna količina svjetla koja u jednom trenutku podražuje oko. U
naše oko u određenom trenutku pada određena količina svjetla iz naše okoline koja se, ako nam oko dobro
funkcionira, izoštrava na našoj retini. Ta svjetlost formira retinalnu sliku na retini.
Tu je jedan značajan kompjutacijski problem i u ljudskim mozgovima, ali i današnji istraživači umjetnog (računalnog)
vida i umjetne inteligencije se bave tim problemima. Kako iz određene distribucije svjetla izvući informaciju,
odnosno znanje o objektima u okolini, o vrsti objekata, o njihovim karakteristikama i pozicijama u prostoru? 
problem koji naš vid rješava.

Iz 2D distribucije svjetla na retini mi uspješno reprezentiramo 3D svijet oko sebe u koji smještamo sve različite
objekte koje prepoznajemo, koje možemo imenovati i koje povezujemo s našim znanjem – znamo njihove
karakteristike i njihovu funkciju.
O čemu sve ovisi vidno polje, odnosno slika koja pada na našu retinu? Ta
slika je vrlo varijabilna i promjenjiva te puno faktora može utjecati na tu
promjenjivost zbog toga što ona ovisi o 4 aspekta okoline (vidi sliku).
Objekti u okolini (44, 46, 48, 50, 52…) prikazani su kao nepravilne površine s
različitim orijentacijama. Tu su još i izvori osvjetljenja (60, 62) i tu je
promatrač, tj. kamera (58).
1) Izvor svjetla – ovisno o tome koliko je jak i gdje je smješten, način na
koji će se odbijati ta svjetlost i stizati u naše oko može varirati. 2)
2) Refleksivnost različitih površina (svjetlina I boja) – o tome koliko su
ove površine refleksivne ovisi koje će boje biti te površine i koliko će svjetlosti reflektirati (hoće li djelovati
svjetlo ili tamno i hoćemo li ih mi subjektivno doživjeti u odgovarajućoj boji (to su karakteristike refleksivnosti
površine)
3) Orijentacija površina u odnosu na izvor svjetlosti i promatrača – orijentacija će utjecati na to hoće li će ta
površina zauzimati veći ili manji dio slike. Isto tako i udaljenost tih objekata utječe na to koliki dio retinalne
slike će zauzimati, odnosno hoće li zatvarati veći ili manji vidni kut. Također, u odnosu na svjetlost – ako
svjetlost pada pod više okomitim kutom, te površine će se činiti svjetlijim, a ako pada pod manjim kutom,
činiti će se manje svjetlijima.
4) Pozicija gledanja – svaki put kad promijenimo poziciju gledanja (malo se pomaknemo ili okrenemo glavu)
primjećujemo da se slika koju primamo mijenja. Slika koju primamo je varijabilna, a percepcija ne smije biti
toliko varijabilna, već stabilna kako bismo imali pouzdano znanje o okolini. U suprotnom, svaki put kad bi se
pomaknuli ili promijenili osvjetljenje, mislili bismo da vidimo sasvim nove objekte i novu sliku. Dakle,
percepcija mora biti stabilna jer ako percepcija nije stabilna onda nije ni naše ponašanje.
30
UOČAVANJE OBRISA I IZDVAJANJE OBILJEŽJA
Sad kad smo objasnili osnovni zadatak percepcije, idemo na procesiranje tih informacija, od osnovnih koraka pa
prema sve složenijim. Svaki objekt se uočava kao lik na pozadini u našoj okolini pa jedan od prvih koraka u uočavanju
likova (objekata) je izdvajanje obrisa kao jednog od najosnovnijih obilježja te izdvajanje ostalih obilježja. Obris je ono
što omeđuje svaki objekt. Svaki pojedini objekt je definiran najčešće svojim obrisom, a obris
vrlo često ovisi o nagloj promjeni u svjetlini ili u boji između dvije površine. Na slici lijevo
vidimo obris (konturu) gorile. Unutrašnjost površine je crna, a sve okolo je bijelo, dakle
imamo nagli prijelaz iz potpuno bijele u potpuno crnu površinu – to je najjednostavnija razina
(uočavanje oblika omeđenih obrisima). Ostala obilježja koja se isto brzo i automatski uočavaju
u ranim fazama perceptivne obrade poput boje, teksture, pokreta, veličine, broja i sl. su
temeljna (jednostavna) obilježja. Obris je osnovna građevna jedinica vidne percepcije. Svaki
put kad imamo obrise koji se izdvajaju na neki način (u našem primjeru način izdvajanja
pomoću promjene u svjetlini), mi u stvari imamo mogućnost prepoznati lik na nekoj pozadini.
U situaciji kad nema obrisa u slici, onda ne postoji mogućnost da se izdvoje likovi. Morali bi
postojati barem subjektivni obrisi – oni koje naš um konstruira. Postoje i slike bez obrisa =
vidno polje koje ne sadrži obrise. Budući da su njemački, uglavnom gestalt psiholozi to proučavali, takva pojava nosi
njemačko ime ''ganzfeld'' = totalno polje; bezoblično vidno polje bez obrisa i u njemu ne možemo uočiti nikakve
objekte i ono izgleda kao bezoblična siva magla. Budući da ne postoji objekt za koji bi
se naš vid fiksirao, u ganzfeldu ne možemo procijeniti ni udaljenost. Postoji
eksperimentalni način izazivanja ganzfelda (vidi sliku). Obično se traži od ispitanika
da preko svojih očiju stave nekakve poluprozirne plastične polukuglice kao npr.
polovice ping-pong loptica koje su odozada osvjetljene jednoličnim svjetlom (na slici
je crvenkasto). Tad ispitanik ima utisak da vidi crvenkasto bezoblično vidno polje koje
nakon nekog vremena postane sivo budući da dolazi do zasićenja stanica osjetljivih na
crveno. U ovom eksperimentu se radi još dodatno ispitivanje senzorne deprivacije, dakle eliminirana je vidna
informacija (prima se ganzfeld kroz vid), nešto slično je i sa slušnom informacijom (preko slušalica ispitanik dobiva
šum, ne preglasan) i udobno je smješten, u poluležećem položaju tako da se što manje kreće da ima što manje
proprioceptivnih i drugih tjelesnih informacija. Nekada čak i ruke budu u rukavicama da bude što manje dodirnih
informacija. Na ovaj način se ispitanicima uskraćuje senzorna informacija (senzorno depriviraju) što može voditi do
nekih zanimljivih posljedica poput halucinacija budući da onda mozak počinje rekonstruirati nedostajuću senzornu
informaciju.

Osim pomoću ganzfeld tehnike, postoji još jedna tehnika za izazivanje nestajanja obrisa - tzv. tehnika stabilizirane
retinalne slike – neobična tehnika u kojoj se koristi eye tracking sustav. Eye tracking vrlo precizno prati pokrete očiju
ispitanika i kako ispitanik pomiče oči gore ili dolje, lijevo ili desno, tako se i slika na ekranu pomiče za isto toliko gore,
dolje, lijevo ili desno tako da uvijek na isti dio retine pada isti dio slike. Zato se zove stabilizirana retinalna slika.
Uslijed zamora stanica koje neprestano primaju jednu te istu informaciju, njihov odgovor postepeno slabi i slika
postepeno blijedi i počinje biti siva – dakle ispitanik vidi jedino sivo iako gleda ravno u sliku. Ova tehnika dokazuje
zašto je važno da se oči neprestano kreću kako bi se osvježavala informacija na receptorima.
Oči se neprestano kreću pomoću raznih pokreta očiju. Imamo 2 tipa pokreta: 1) sakadični ili nagli trzajući pokreti i
2) glatki pokreti. Sakade mogu biti voljne i nevoljne. Ovdje se radi o mikrosakadama – vrlo kratkim i brzim
pokretima. Naše oči se neprestano miču, jedna od funkcija toga je da se stalno pretražuje vidno polje, a druga
ffunkcija je da se osvježava retinalna slika.

Slijede razni primjeri figure i pozadine koji mogu dovesti do zanimljivih stvari koje su psiholozi proučavali – kao da se
figura i pozadina izmjenjuju pa imamo bistabilne figure ili pak unutar iste figure da se dobivaju dvije informacije pa
opet funkcionira kao bistabilna figura. Bistabilna figura je ona koja ima dva stabilna stanja koja se stalno mijenjaju.
Na slici lijevo vidimo ili konturu crnog saksofonista, ili u njegovoj okolini, ili figura žene. Na slici desno imamo ili
nečiji profil s nosom i ustima ili imamo neku osobu
koja pruža ruku. Onda jedna apstraktna izmjena figure
i pozadine - vidimo crne krivulje (površine) koje ako se

31
zagledamo u njih počinju izgledati kao nepravilna crna figura na bijeloj pozadini i onda se obrnuto prebaci da počinje
bijela površina izgleda kao figura na crnoj pozadini.

Najpoznatija bistabilna figura je Rubinov vrč – radi li se o dva crna lica koja su
okrenuta jedna prema drugom u profilu na bijeloj pozadini ili je bijela pozadina
postaje vrč na crnoj pozadini. I jedno i drugo ne može istovremeno biti figura.

Još 2 slike koje demonstriraju bistabilne figure gdje se unutar

iste figure izmjenjuje
interpretacija: 1) vrlo poznata;
radi li se o mladoj djevojci koja se
gleda iz stražnjeg dijela profila ili
se pak radi o staroj gospođi koja
se gleda naprijed. 2) O čemu
muškarci misle (what's on man's
mind) – poznati poster/vrsta
mema gdje unutar jedne slike istovremeno imamo prikaz Freuda i gole djevojke.

Što se tiče istraživanja odnosa figura i pozadina moramo

spomenuti nizozemskog grafičkog umjetnika M. C. Echera [ešera]
koji je doveo svoje grafike do skorog savršenstva. Uspio se na vrlo
zanimljive načine poigravati s figurama odnosno likovima i
pozadinom i načinom kako se oni izmjenjuju. (za DZ proučiti
dodatno Echera, pogledati što više slike, ne bave se sve samo
figurom i pozadinom)
Zbog perceptivnih i kognitivnih paradoksa koji su sadržani u tim
slikama Echer je jako popularan među perceptivnim i kognitivnim
psiholozima. Na zadnjoj slici se izmjenjuju površine na kojima su
ribe i ptice. Matematičari su ga zvali na svoje konferencije koje
su se bavile topologijom jer je odlično znao podijeliti svoje
površine da ih popuni.

POJAVA OBRISA
Obris je važna karika u nastanku, tj. prepoznavanju likova u odnosu na pozadinu. Psiholozi su željeli izmjeriti koliko
brzo možemo percipirati obrise. Pretpostavljalo se da će to biti vrlo brzo s obzirom da je to jedan od prvih koraka i
da spada u low level percepciju.
Koristili su razne tehnike da bi se utvrdila brzina i efikasnost uočavanja obrisa. Npr. tehnike metakontrasta i tehnike
maskiranja unazad (slične su). Werner (1935) - eksperimenti sa zadavanjem obrisa i maske nakon međupodražajnog
intervala (maskiranje unatrag). Dobivene su male varijacije s obzirom na vrstu tehnike i eksperimentalne uvjete, no
izmjereno je da do formiranja obrisa dolazi u otprilike 100 do 200 ms. Metakontrast = tehnika u kojoj se
izmjenično zadaju likovi ili obrisi koji podražuju susjedne dijelove retine i zbog toga interferiraju. Na temelju te
tehnike utvrđeno je da se svaki obris natječe s drugim obrisima da bude istaknut i da bude uočen. Vjerojatno i
mehanizmi uočavanja prostornih frekvencija i lateralne inhibicije sudjeluju u
procesima metakontrasta. To je utvrdio i Kahneman (1968) da za svaki uočeni obris
vidni sustav izvodi ekscitaciju obrisa i inhibiciju susjednih obrisa pa se uočeni obris
jače ističe među susjednim. To je utvrdio i Weisstein (1968) – slične komponente
prostorne frekvencije se međusobno potiskuju; ako su dovoljno različite (vrlo visoke
i niske prostorne frekvencije se neće potiskivati, ali dvije slične frekvencije hoće. Na
slici imamo gif koji nam pokazuje pojavu metakontrasta. Ti podražaji se još brže
zadaju tako da prvi crni krug koji se pojavi se ne uoči, zbog toga što se preko njega
pojavio bijeli krug koji je omeđen drugim crnim krugom koji je veći pa novi obris
potisne stari obris ako se oni prikažu u pravom vremenskom intervalu.

IZDVAJANJE RELEVANTNIH OBILJEŽJA

32
U ranim fazama osim što se izdvajaju obrisi, izdvajaju se i tzv. relevantna obilježja – neka od najvažnijih ili
najistaknutijih obilježja koja nam omogućuju da jedne objekte razlikujemo od drugih
objekata. Najčešće se tim relevantnim obilježjima smatra veličina objekta, boja, svjetlina,
tekstura, oblik (iako se on određuje obrisom) pa čak i brojnost objekata. Ta sva osnovna
relevantna obilježja omogućuju da prepoznamo jedan objekt među drugima, sudjeluju i u
procesima pažnje kad pretražujemo okolinu tragajući za nekim karakterističnim
objektima.
Ako moramo naći crvenu knjigu na ogromnoj polici punoj knjiga, znamo da ima crvene
korice, to relevantno obilježje počinje voditi našu pretragu i odmah eliminiramo sva
ostala obilježja i tražimo samo crvene površine, na taj način si sužavamo prostor i
skraćujemo vrijeme pretraživanja. Sva ta relevantna obilježja se dosta brzo i rano
procesiraju (u ranim fazama perceptivnog procesiranja). Jedno od tih relevantnih obilježja
koje može biti dosta važno za uočavanje likova u odnosu na pozadinu jest tekstura jer na
temelju tekstura može nastati teksturalno odvajanje = novi tip odvajanja lika od
pozadine, koji se razlikuje od onog odvajanja na temelju obrisa (kontura), a koje se
temelji na tome da jedan dio površine ima drugačiju teksturu od drugog dijela površine.
Taj prvi dio površine onda nam iskače kao lik u odnosu na ostatak površine koja onda
postaje pozadina. Ciljni objekti iskaču zbog različitih obilježja teksture od okoline. Sama tekstura može imati sva ova
elementarna, relevantna obilježja koja smo spomenuli. Tekstura jednog dijela površine u odnosu na drugu može se
razlikovati bojom, svjetlinom, orijentacijom tih teksturalnih elemenata, duljinom, zaobljenošću i interakcijom
jednostavnih obilježja.
Teksturu čine male crtice pod orijentacijom (nagnute prema desno). Lik u sredini izdvaja se u odnosu na ostatak
kvadrata. Lik je jedan uspravni stupić (lijevo) ili polegnuti (desno) stupić. Nemamo nikakav objektivni obris koji
odvaja jedan dio površine od drugog. Jedan dio površine od drugog se razlikuje samo jer su teksturalni elementi
(crtice) svjetliji u jednom dijelu površine tamnije u drugom dijelu površine, zbog čega nastaje lik u odnosu na
pozadinu na temelju teksture. Svjetlina ovdje služi kao temeljno svojstvo na temelju kojeg se lik odvaja od površine.
U primjeru (b) crtice imaju istu svjetlinu, ali drugačiju boju. Zelene crtice čine jednu površinu na pozadini crvenih
crtica. Zelene crtice čine jednu površinu na pozadini crvenih crtica. Opet se teksturom odvaja lik u odnosnu na
pozadinu. U slučaju (c) se lik u odnosnu na pozadinu ne odvaja ni bojom ni svjetlinom, zato što su sve te crtice crne,
međutim opet vidimo lik i pozadinu. Kako je to moguće? – zbog toga što crtice koje čine lik imaju drugačiju
orijentaciju od crtica koje činu pozadinu, dakle malo su više nagnute. I to mi povezujemo, tu površinu, u jednistvenu
cjelinu koja se onda odvaja. Ovo se zove teksturalno odvajanje. Inače, razni jednostavni oblici i svojstva mogu se
dodavati, kombinirati, međutim nekad njihovim dodavanjem/kombiniranjem nastaje nova osobina koja se nije
vidjela ni u jednom od tih pojedinih sredstava. Npr. ako dodajemo 1D ili 2D svojstva nekom objektu, može nastati
novo, neočekivano 3D svojstvo. To se zove nastajuća osobina. Tako razne nastajuće osobine mogu se dogoditi
primjenom kombinacije više ovih relevatnih jednostavnih osobina.

TEMELJNA PERCEPTIVNA ORGANIZACIJA – LIK I POZADINA

Prema gestaltistima lik i pozadina je bila temeljna perceptivna organizacija. Sve što uvijek
vidimo je nekakav lik u odnosu na neku pozadinu – najtemeljnija, najjednostavnija percepcija
koja postoji. U složenom svijetu/okolini oko nas, mi vidimo istovremeno puno likova u
odnosu na pozadinu, međutim ne možemo na sve likove istovremeno obraćati pažnju pa se
nekad ti likovi udružuju u pozadinu u odnosu na neki poseban lik – objekt koji je nama u tom
trenutku zbog naše pažnje istaknut. Ti likovi se zovu perceptivni objekti. Na temelju obrisa
izdvaja se površina, radi se o jednoj površini u odnosu na ostatak površine. Na prvoj slici je to
crna kontura ptice na bijeloj pozadini (lik i pozadina). Najjednostavniji objekt je 2D lik na 2D
pozadini. U takvim kombinacijama lika i pozadine može se izmijeniti značenje/interpretacija
tako da lik postane pozadina, a pozadina postane lik = dvoznačni likovi ili bistabilni likovi ili
multistabilnost u percepciji (npr. Rubinov vrč).
Postoji neka vjerojatnost što će prije biti uočeno – obično su likovi manji od pozadine,
doimaju se realnijim, punijima, imaju veće kontraste, lakše se pamte. Imamo i složenije
situacije od jednostavnog lika na jednostavnoj pozadini – nekad imamo više likova na nekoj
pozadini i koji se mogu preklapati.
Naš vidni sustav vrlo lako izdvaja obrise tih likova, a postoje 2 tipa obrisa: intrinzični i
ekstrinzični obrisi. Intrinzični obrisi pripadaju liku, a ekstrinzični nastaju uslijed preklapanja više likova, kad jedan lik
33
preklapa drugi lik. Na temelju ekstrinzičnih obrisa naš um/vidni sustav provodi amodalno popunjavanje –
popunjavanje prekrivenih likova koje omogućuje da zamislimo ostatak lika koji se u nekom trenutku ne vidi. To
vidimo na Kanitzinoj figuri koja predstavlja poseban oblik lika i pozadine s posebnom vrstom obrisa –
subjektivnim/iluzornim obrisom. Glavni lik je bijeli trokut koji je u biti iluzoran – ne postoji objektivno, bijeli trokut
na ovoj slici nego ga naš um stvara zahvaljujući subjektivnim/iluzornim obrisima. Naš um povezuje obrise koje nama
stvaraju zamišljeni prikriveni likovi (crni trokut i 3 crna kruga s bijelim trokutom) i to nama stvara iluziju postojanja
bijelog trokuta. To se zovu Kanitzine figure kad imamo iluzorne likove na temelju subjektivnih ili iluzornih obrisa.
Primjeri preklapanja likova i intrinzičnih i ekstrinzičnih obrisa: Slika A- Tu
vidimo 3 geometrijska lika/poligona. Tamniji lik prekriva svjetliji lik, barem
nam se tako čini. Ako moramo naći 2 lika na slici B koji predstavljaju lik A to
je gornji lik na slici B. A za ovaj drugi lik na slici A, amodalnim
popunjavanjem zamišljamo da ovaj prekriveni dio postoji ispod. Intrinzični
obris je ovdje ovaj ljeviji, svjetliji, prekrivenog lika, a ekstrinzični ovaj desniji,
tamniji.
,Na slici D vidimo razbacana slova B preko kojih je prelivena crna tinta. Bez
obzira što ta crna tinta prekriva pojedine dijelove slova B mi jasno
vidimo velika štampana slova B. Upotpunjavamo površinu tako što se
kombinira znanje koje primamo intrinzičnim i ekstrinzičnim obrisima.
Ako zamislimo da zadržimo samo kombinaciju ekstrinzičnih i intrinzičnih
obrisa. Sad zamislimo slijedeće: da zadržimo kombinaciju ekstrizičnih
obrisa i a da maknemo cijeli ovaj intrinzični obris mrlje – ostane nam
slika C na kojoj ne vidimo B-ove jer smo maknuli tintu koja ih je
prekrivala, ostale su samo vidljive površine. Kad maknemo primarni, najbliži objekt
(tinta) onda više ne može doci do amodalnog popunjavanja intrinzičnih i ekstrinzičnih obrisa zbog čega svaka od
malih površina postaje objekt za sebe (ne povezuju se više).

RANO PROCESIRANJE: GRUPIRANJE LIKOVA

Pragnanzov zakon (zakon dobrog oblika)
Iako ovo nisu pravilni krug, kvadrat i trokut, percipiramo ih
kao takve zbog Pragnanzovog zakona koji kaže da ćemo
sami sebi prezentirati ovakve nepravilne objekte na način da budu što pravilniji, simetričniji i jednostavniji. Zbog
toga različite rukopise (i neuredne i uredne i ukrašene) uvijek čitamo na jednak način (npr. slovo ''a'' se može
napisati na različite načine).
• Gestalt načela (zakoni) grupiranja:
– zakon blizine
– zakon sličnosti
– zakon zatvorenosti
– zakon dobre kontinuiranosti (ili nesmetanog
protjecanja)
• Pragnanz zakon (zakon dobrog oblika)– organizacija
percipiranog objekta će biti dobra (pravilnost,
jednostavnost i simetrija) koliko god to uvjeti dopuštaju (primjer)

GRUPIRANJE PO TEKSTURI
Osim izdvajanja likova na temelju obrisa, vrlo važan način izdvajanja likova je i onaj po teksturi, pokazali smo one
pimjere gdje se karakteristike teksture mjenjaju po svjetlini, boji i orijentaciji tih malih teksturalnih elemenata.
Rubovi koji nastaju na temelju promjena teksture su isto tako subjektivni obrisi (imali smo jedan primjer
subjektivnog obrisa kod Kanitzine figure, a drugi primjere subjektivnih
obrisa imamo kada se po teksturi jedan dio površine odvaja od drugog
dijela površine). Kao što vidimo na primjeru, izdvajaju se središnji
kvadrati na površini na temelju drugačije teksture od svoje okoline.
Taj fenomen se zove teksturalno odvajanje = odvajanje dijelova
vidnog prostora na temelju teksturalnih elemenata (teksturalno
pdvajanja se najvjerojatnije emelji na Gestalt zakonu - oblik
grupiranja po sličnosti). Teksturalni elementi lika su međusobno slični
34
i zbog toga se grupiraju, a razlikuju se od teksturalnih elemenata okoline, a koji su pak isto slični međusobno, ali
različiti od teksturalnih elemenata lika zbog čega se teksturalni elementi lika grupiraju u jednu površinu koja postaje
lik, a svi ostali teksturalni elementi se grupiraju u drugu površinu koja postaje pozadina. Vrlo važan perceptivni
psiholog, Julesz (1981) važan doprinos teorijom tekstona.
Tekstoni su klase elemenata određeni brojem, gustoćom ili tipom elemenata koji omogućuju odvajanje. Proučavao
je koliko uspješno svojstva teksturalnih elemenata mogu doprinijeti teksturalnom odvajanju. Ti teksturalni elementi i
njihova svojstva mogu biti grupice točkice pa omogućuju odvajanje središnjeg kvadrata jednih u odnosu na druge.
Uočio je da nisu svi tekstoni jednako uvjerljivi. Neki vrlo jasno, vrlo lako dovode do odvajanja, a neki prilično teško.
Lako je za uočiti da je teksturalno odvajanje efikasnije za 1D tekstone u odnosu na 2D. 1D tekstoni su oni koji se
razlikuju kod lika u odnosu na pozadinu na temelju jednog svojstva, tj. jedne dimenzije. Možemo imati npr. hrpu
nekakvih kvadratića i u sredini te površine imamo crne kvadratiće, a u okolini bijele pa na temelju svjetline/boje
(jedne dimenzije) možemo odvojiti jednu površinu u odnosu na drugu. Kod 2D tekstona, koji su kompliciraniji,
imamo kombinaciju dva svojstva. Npr. treba odvojiti crne kvadratiće i bijele trokutiće u odnosu na crne trokutiće i
bijele kvadratiće. To je teško izdvojiti jer nam u svakom trenutku ili oblik ili boja ili svjetlina privlače pažnju. Teško je
istovremeno iskombinirati dvije stvari u odnosu na suprotnu kombinaciju.
Teksturalni prikazi slika mogu se i računalno dobiti računalnom analizom slika.Vidimo kako je tekstura sadržana u
raznim slikama i te promjene u teksturi vidljive su kad se samo posebno izdvoje ti elementi. Kad se fotografija
medvjeda pretvori samo u teksutarlnu površinu.

PROSTORNE FREKVENCIJE I GRUPIRANJE LIKOVA

Pitanje je može li prostorna frekvencija doprinijeti odvajanju lika od pozadine. To su proučavali Klymenko i
Weisstein (1986) otkrili da područja s višim prostornim frekvencijama imaju veću vjerojatnost biti viđena kao lik, a
ona s nižim kao pozadina. Ima smisla budući da na likovima pamtimo više detalja (na koje više obraćamo pažnju), a
da bismo opazili detalje potrebne su više prostorne frekvencije, dok se manje opažaju detalji na pozadini. Ako je
nešto istaknuto sa svojim detaljima, ima veću šansu biti uočeno kao lik, ali ne uvijek. Oni su u svom eksperimentu
koristili Rubinovu sliku (bistabilnu figuru s prostornim frekvencijama) i onaj dio površine koji je imao gušće rešetke
je obično bio prije uočen kao lik, ali ne uvijek. Onda se pretpostavlja da je percepcija likova povezana s
parvostaničnim sustavom jer je parvostanični sustav više povezan s
visokim prostornim frekvencijama.
Na slici vidimo kako se na temelju jedne osobine (prostornih frekvencija)
može izdvojiti lik i pozadina. U sredini je vrč, a kad se naš vidni sustav
zasiti te informacije/perspektive zamijeni ga druga perspektiva – dva lica.
Na ovoj slici nemamo ni objektivni obris, ni drugačiju teksturu, ni boju –
sve što imamo je prostorna frekvencija; koje je ovdje svojstvo prostorne
frekvencije bitno - pomak u fazi. Površina u sredini (vrč) ima istu
frekvenciju/kontrast kao i okolina, međutim ima mali pomak u fazi u
odnosu na okolinu i to nam omogućava da razdvojimo jednu površinu od
druge. Budući da je riječ o bistabilnoj figuri, lik i pozadinu se mijenjaju.

INFORMACIJA, SIMETRIJA I DOBRI OBLICI

Po Pragnanzovom zakonu naš vidni sustav uvijek nastoji zauzeti najjednostavniju interpretaciju koja je što pravilnija i
što simetričnija, a što je slika koju opažamo/reprezentiramo pravilnija i simetričnija to ona nosi manju količinu
informacija. Hochberg i Brooks (1960) ispitivali koliko dobro uočavamo likove obzirom na njihovu 2D/3D i ovisno o
tome koliko su složeni; Ispitivali odnos složenosti i 3D doživljaja slika.
Od 4 lika najtrodimenzionalnijim se čini lik A – vidimo ga kao kocku sa svim vidljivim bridovima, a lik D djeluje kao
najmanje trodimenzionalan, kao da je neki dvodimenzionalni šesterokut – način na koji su posložene ove linije/obrisi
(perspektiva iz koje gledamo) te kocke izgleda plošno, kao šesterokut. Ta plošnost se sve više smanjuje kako idemo
prema liku A. Vidimo da je količina dvodimenzionalnosti/jednostavnosti interpretacije povezana s količinom
simetrije. Lik D je najsimetričniji, on je simetričan iz svih smjerova, dok je lik A samo po dijagonali simetričan. Što je
35
veća količina simetrije to je veći utisak dvodimenzionalnosti [↑↑]. Postoji tendencija da se najjednostavniji lik
(najsimetričniji) percipira kao 2D. Vid ima tendenciju da među raznim interpretacijama likova vidi onaj
najjednostavniji zato što se to smatra najvjerojatnijom interpretacijom. Pravilni oblici sadrže manje informacija od
nepravilnih. Simetrični oblici se poistovjećuju s još simetričnijim.
Garner i Clement (1963) su koristili likove koji su bili sastavljeni od točkica koje su ispunjavale dijelove prostora tako
da su mogli izračunati količinu bita (točnu količinu informacija koju neki lik sadrži) svakog pojedinog lika i tražili od
ispitanika da procijene koliko je neki lik (forma lika) dobar i dobiveno je da najbolju formu imaju likovi koju su imali
najmanju količinu informacija (koji imaju najmanji broj alternativa) – najsimetričniji likovi su bili proglašeni likovi s
najboljom formom.

TEORIJA INTEGRACIJE OBILJEŽJA

Vidni sustav može u ranoj fazi analize analizirati različita svojstva (obrisi,
tekstura, teksturalno izdvajanje itd.) koja se razlikuju po svojoj vrsti, tipu i
kvaliteti. Kako to vidni sustav može sve skupa istovremeno raditi?
Poznata kognitivna psihologinja Ann Treisman (1976, 1986) – teorija
integracije obilježja  pretpostavlja da perceptivni procesi prolaze kroz 2
faze: 1) preatentivna faza (procesi prije aktivne pažnje) – događaju se vrlo
brzi procesi za vrijeme kojih se analiziraju osnovna obilježja kao što su boja,
veličina, oblik, obrisi, svjetlina itd. te izdvajanjem tih obrisa/obilježja tad se
već mogu formirati neki jednostavniji (preliminarni) likovi ako se oni na temelju svojih obrisa dovoljno ističu u
odnosu na pozadinu. Ako se tad još ne izdvoje likovi onda se ulazi u 2) fazu fokusirane pažnje. Pažnja osim
automatski, može biti vođena i voljno gdje mi ustvari čak i voljnim procesima pretražujemo tu sliku da bismo ju
nadopunili informacijama i za to vrijeme uspoređujemo te informacije s informacijama koje su već pohranjene u
našem dugoročnom pamćenju (LTM = long term memory) što nam pomaže u dugoročnoj identifikaciji lika.
Njena teorija je prikazana na slici. Prva faza kad se izdvajaju obilježja pokazuje da svako obilježje ima posebnu zonu u
kojoj se može prepoznati. Jedno od vrlo važnih svojstava vidne percepcije. Vidna percepcija je uspješna, brza i
nezahtjevna za naše mentalne kapacitete jer je veliki dio mozga posvećen vidu i jer je obrada informacija jako
paralelizirana – svako obilježje se posebno obrađuje u specifičnim područjima mozga i onda se rezultati tih obrada
opet skupljaju na jednom mjestu u jedan objekt koji prepoznajemo. Iz ove teorije proizlazi jedan vrlo važan problem
koji nije riješen do kraja – problem povezivanja (binding problem) – perceptivni problem koji kaže da nije sasvim
jasno kako psoebna obilježja, vidni sustav zna da posebna obilježja koja se analiziraju u posebnim dijelovima vidnog
sustava (budući da se i drugi objekti procesiraju) pripadaju jednom objektu, a druga obilježja drugom objektu te kako
se oni opet povežu.
U drugoj fazi kad održavamo pažnju na jednom objektu na nekoj lokaciji u prostoru
to čini taj objekt stabilnim (točno znamo koja su sva obilježja tog objekta) i on je tad
u našem fokusu pažnje (za nas je stabilan i nepromjenjiv). Eksperimenti kojima se
Treisman služila su mogli izgledati kao ova slika. Imamo različita slova razbacana na
površini i obojena različitim bojama (2 važna obilježja koja su tu prisutna su oblik i
boja). Pri tome se ispitanicima zadaju veće ili manje količine tih podražaja (slova)
nakon čega ih se pita je li na ekranu bilo prisutno zeleno slovo F npr. te ispitanik
mora odgovoriti ''ne'' jer je bilo prisutno crveno F. Nekad dolazi do preopterećenja
sustava i dolazi do fenomena koji se zove iluzorno povezivanje. Pri
opterećivanju pažnje dolazi do nepravilne integracije obilježja i onda
dolazi do krivog povezivanja pa se npr. zelena boja poveže s F, a crvena
boja s P.
Jos jedan fenomen koji proizlazi iz ove teorije je efekt Parksove deve
(nazvan prema istraživaču i prema podražajnom materijalu koji se
koristio) u kojem se između ostalog koristila i slika deve koja nije bila
vidljiva u cjelini, nego kroz uski prorez i taj se uski prorez pomicao preko
slike (u svakom trenutku se vidio samo jedan uski dio deve). Bez obzira na
to, svi ispitanici koji su održavali pažnju na tome (dok su održavali pažnju
na objektu), objekt je bio nepromjenjiv i svaka nova informacija koja se
pridruživala tom objektu se zadržavala i činila taj objekt nepromjenjivim u
smislu da on nije postao neki drugi objekt. Zbog tog fenomena možemo
uspješno prepoznati objekt (sliku deve), bez obzira što nikad nije vidljiv
36
cijeli objekt nego uvijek samo djelići objekta kao da skeniramo uski dio površine objekta. Kao da imamo pritvorena
vrata kroz koja se vidi samo uski prostor i kad netko prolazi iza mi uspijemo prepoznati tko je to.
[prikaz Treismanove teorije] Attention spotlight (''reflektor'' koji osvjetljava jedan dio našeg vidnog polja na koji je
usmjerena naša pažnja) je istaknut i stabilan i tu se onda iz tog dijela posebno izdvajaju obilježja o boji, orijentaciji,
pokretu, zakrivljenosti, dubini itd. Svako od tih obilježja se posebno izanalizira nakon čega se pridružuju objektu. Ako
imamo podražaje gdje treba što brže pronaći zeleni kvadrat to može biti zbunjujuće jer su kvadrati uglavnom crveni,
a krugovi zeleni. Moramo naći poseban objekt koji ima izmijenjena obilježja (boju
jednog oblika, a oblik drugog).

PREPOZNAVANJE I INTEGRACIJA OBJEKATA

Nakon integracije obilježja, na toj visokoj razini se naš perceptivni objekt spaja u
cjelinu i mi ga doživljavamo kao reprezentaciju (kao jedinstveni objekt u našem
umu). Taj objekt nije samo integriran nego i stvara osjećaj poznatosti. Praktički sve
što vidimo prepoznajemo kao nešto poznato. U Treismanovoj teoriji smo pokazali da
je percepcija vrlo povezana s procesom vidne pažnje, a ovdje je osim pažnje važno i
pamćenje (i radno i dugoročno pamćenje). Prilikom prepoznavanja, povezujemo ono što percipiramo s onim što
znamo, ono što smo već doživjeli i pri tome nastaje osjećaj poznatosti (prilikom tog povezivanja). Da bi se to
dokazao osjećaj poznatosti između percepcije i pamćenja eksperimentalno se manipuliralo tako što su nekakvi
nepoznati/neobični objekti bili prikazani ispitaniku i ispitanici su gledali u njih različito vrijeme. Što su dulje gledali u
njih, osjećaj poznatosti bio je sve jači. Zbog toga što su ti objekti bili sve bolje integrirani s pamćenjem/znanjem jer je
više informacija dospjelo u međuvremenu u to znanje iz same percepcije. Identifikacija objekta zahtjeva procese i
pamćenja i perceptivnog pretraživanja (proces pažnje), kao i proces percepcije. Ta 3 procesa (pamćenje, pažnja,
percepcija) sudjeluju u ovoj visokoj razini prepoznavanja objekata. Ono što nastane samom integracijom obilježja u
perceptivnom smislu, zove se predodžba. Ta predodžba se uspoređuje sa sličnim objektima iz pamćenja i traže se
veze s drugim objektima u pamćenju te kad se uspostavi ta veza dolazi do prepoznavanja i onda predodžba postaje
perceptivna.
• Prepoznavanje – osjećaj nečeg otprije poznatog (viđenog)
• Osjećaj poznatosti nastaje zbog duže izloženosti percipiranom objektu pri čemu se određuje proces
integracije obilježja
• Identifikacija zahtjeva procese pamćenja i traženja
• Predodžba se uspoređuje sa sličnim objektima iz pamćenja i traže se veze s drugim objektima u pamćenju

GLOBALNO NASUPROT LOKALNOM PROCESIRANJU (globalni vs. lokalni)

Još jedna važna podjela u prepoznavanju objekata. Objekt najčešće nije homogena
cjelina, već se sastoji od različitih detalja. Pitanje je koliko će ti detalji utjecati na našu
pažnju i koliko će to odvući našu interpretaciju.
Imamo 2 tipa procesiranja koja se zovu globalno nasuprot lokalnom procesiranju. 1)
globalno procesiranje ono koje se tiče zahvaćanja obilježja cjeline/globaliteta nekakvog
podražaja (objekta); daje cijelu sliku, daje liku pojavni izgled, a 2) lokalno procesiranje
je ono koje se tiče zahvaćanja obilježja pojedinih detalja od kojih se taj ukupni podražaj
sastoji. Imamo istraživanje globalno vs. Lokalno =>
Navon (1977) – globalna prednost  eksperimenti u kojima je imao velika slova koja su
bila sastavljena od manjih slova. Imamo puno malih slova H i oni su poredani u veliko
slovo H. Ova situacija se zove kongruentna ili sukladna situacija jer i mali (lokalni) i
veliki globalni aspekti su identični, kongruentni. Imamo i kongruentno S – veliko slovo S sastavljeno od malih slova S.
No, možemo imati i nekongruentne podražaje, kod kojih imamo npr. veliko slovo S sastavljeno od malih slova H i
obratno. Sudionika se pita da što prije reagira nalazi li se na slici slovo H. Odgovor bi trebao biti brži u kongruentnom
slučaju (gore lijevo) da odgovore ''da'', nego u nekongruentnom primjeru (gore desno), jer se tu slovo H nalazi kao
lokalni aspekt, ali kao globalni se nalazi slovo S. Detekcija globalnih aspekata je najčešće brža i to se zove globalna
prednost. To se uklapa u gestalt stajalište o percepciji zbog toga što je gestaltistima bila važna cjelina i holistički
pristup percepciji. Međutim, mogu se namjerno napraviti situacije gdje neće vrijediti globalna prednost (gdje je
globalni objekt teže uočiti). Recimo, ako smo preblizu nekom objektu onda ga ne možemo dobro cijelog zahvatiti pa

37
će lokalni aspekti doći do izražaja ili ako su prerijetko raspoređeni lokalni aspekti, onda opet neće biti dovoljno jako
perceptivno zatvaranje (grupiranje) da bi se ti lokalni objekti integrirali u jedan jedinstveni, globalni lik.

INTEGRALNI NASUPROT RASTAVLJENIM PODRAŽAJIMA (integralni vs. rastavljeni)

Još jedna podjela koja se nadovezuje na integraciju dijelova objekta u jedan globalni oblik. Jesu li objekti koji se
sastoje od detalja dobro ili loše integrirani – nisu svi jednako dobro integrirani. Neki djeluju kao da su rastavljeni i to
u biti možemo proučavati kao vrstu kontinuuma, neki su jako dobro integrirani, neki su djelomično a neki su loše.
Kad je neki podražaj integralan? Kad se dobro integrira? – kad je koherentan, kad se u svim aspektima doživljava
istovremeno i djeluje kao jedinstven dobar lik (to je naša subjektivna procjena, koliko je nešto dobro integrirano, a to
ovisi o raznim svojstvima objekta). Najviše ovisi o tome koliko su svi ovi principi gestalt grupiranja iskorišteni na
dobar način. Ako nisu (ako neki djeluju tako da rastavljaju taj podražaj), to zovemo rastavljeni podražaj – ne mogu
se sva obilježja dobro integrirati iz nekog razloga. To se odnosi na konfiguralna obilježja – obilježja od kojih se sastoji
konfiguracija ukupnog objekta. Kod rastavljenih podražaja je lošija integracija. Kad gestalt načela dopuštaju da se
dobro integriraju onda su ta konfiguralna obilježja dobra. Npr. () i (( – prvi objekt (2 zagrade okrenute jedna prema
drugoj) je više integriran nego drugi objekt (dvije zagrade jedna uz drugu), drugi objekt manje djeluje kao jedinstveni
integrirani objekt.

KONTEKST I IDENTIFIKACIJA - važna tema u vezi s identifikacijom i prepoznavanjem objekata – je utjecaj konteksta
Utjecaj konteksta direktni je dokaz top-down (silaznog) procesiranja. Na slici imamo 3 znaka u horizontalnom
smjeru i 3 u vodoravnom koji se križaju tako da je taj srednji/drugi znak zajednički za horizontalni i okomiti smjer.
Kad gledamo samo horizontalni smjer izgleda kao slovo B, a kad gledamo okomiti smjer izgleda kao broj 13. Ovo je
dokaz da mi ustvari isti objektivni podražaj možemo vidjeti kao 2 različita percepta
(objekta). Naša interpretacija je vođena isključivo kontekstom; jer kad gledamo
horizontalne znakove vidimo da imamo slova (prvi znak je A, drugi tumačimo kao B, i
treći je C), a okomiti niz znakova su brojevi (12, srednji tumačimo kao 13, i onda 14). U
kontekstu slova ga vidimo kao slovo, a u kontekstu brojeva kao broj. Kontekst je vrlo
važan aspekt za naše perceptivno procesiranje i kontekst ustvari utječe na naše
procesiranje upravljano pojmovima zato što kontekst aktivira naše znanje/dugoročno
pamćenje koje je pohranjeno kao mreža pojmova. Određeni aktivni pojmovi će utjecati
na to da se slični pojmovi lakše aktiviraju ako se nađu u vidnom polju. Pa će tako pojam
broja odrediti da je broj 13 već djelomično aktivan i kad se nađe ovakav podražaj, on će
se onda do kraja aktivirati (to je top-down procesiranje).
Tim se bavio perceptivni istraživač Steve Palmer (1975) – radio razne eksperimente u kojima je proučavao utjecaje
konteksta na našu uspješnost i brzinu prepoznavanja pojedinih objekata. Poznati njegovi eksperimenti su oni u
kojima bi se našla slika nekog prostora koji je predstavljao kontekst i onda bi se pojavljivali objekti koje je trebalo što
brže prepoznati i mjerila se brzina tog prepoznavanja, a ti objekti su se uklapali više ili manje u taj kontekst. Dobio je
jasnu razliku u brzini prepoznavanja – objekti koji se bolje uklapaju u kontekst su ujedno brže prepoznavani.

Niže primjer takvog prepoznavanja: Na slici (kuhinje) vidimo radnu

površinu u kuhinji na kojoj se nalazi toster, nož itd. Ispitanik bi se morao
uživjeti u ovaj kontekst i onda bi se pojavili podražaji koje je trebalo
prepoznati. Najbrže se prepoznavao podražaj (a) – kruh, podražaj (b) je
poštanski sandučić, sličan kruhu, a
podražaj (c) – bubanj, se nije uklapao ni
oblikom ni svojom svrhom u kontekst.
Podražaj A je bio najbrže prepoznat.

Na sljedećoj slici u prvoj riječi slovo čitamo

kao H, a u drugoj riječi kao A – zato što se
uklapa u kontekst poznate riječi. Kontekst
riječi određuje način na koji će pojedina
slova u toj riječi biti pročitana. U drugoj i
trećoj riječi prekriveno slovo čitamo kao R,
tj. kao P itd. Drugi podražaj, u riječi RED je
isto kao i u riječi FISH, samo ga gore čitamo
38
kao E, a dolje kao F. Treći podražj, u prvom slučaju ga čitamo kao D a druom kao B. Kontekst riječi određuje način
kako će pojedina slova u toj riječi biti pročitana.
Slika grada prikazuje kako zadatak pretraživanja može biti puno teži ako se ciljani objekt ne nalazi na ciljanom mjestu
- hidrant koji se nalazi na poštanskom sanduku umjesto na rubu ulice. I zadnja slika pokazuje da kontekst može voditi
naše prepoznavanje lica. Iako je obojici kompjutorski stavljeno isto lice, vidimo 2 poznata političara – Al Gore i Bill
Clinton – zbog različite frizure (kontekst) koja doprinosi prepoznavanju cijelog lika.

TEORIJE IDENTIFIKACIJE OBJEKTA

Neke od tih teorija više naglašavaju procesiranje upravljano podacima, a druge procesiranje upravljano pojmovima,
iako u biti ni jedna od tih teorija ne zastupa isključivo samo jedno od ta 2 tipa procesa/gledišta, već jednostavno daje
veći naglasak na 1. ili 2. proces, a neke daju i podjednak.

39
1.Pandemonijum (Selfridge, 1959) – relativno stara; ilustracija za brojne današnje ''konekcionističke modele''
funkcioniranja vida koji se temelje na tzv. ''neuronskim mrežama'', vrlo rasprostranjeni i često se koriste i u
računalnom vidu i u objašnjavanju vidne percepcije preko računalnih modela. Pandemonijum naglašava procese
upravljane podacima. Ti podaci prolaze kroz detektore obilježja koji se onda aktiviraju ili ne aktiviraju i na temelju
njihove aktivacije se udružuju s drugim obilježjima

koja su prepoznata što onda

dovodi na kraju do prepoznavanja cijelog objekta (samoorganizirani proces). Ovu
teoriju metaforički objašnjavaju mali vražićci/demoni koji predstavljaju pojedine specijalizirane stanice ili male
skupine specijaliziranih stanica koje mogu prepoznati odgovarajuće (jednostavnije ili složenije ) obilježje na nekoj
slici. Grupe demona izvikuju rezultate svojih analiza – to bi odgovaralo živčanoj stanici koja odašilje ili ne odašilje
impulse, tj. odašilje jače/frekventnije impulse kad se obilježje koje je uočeno više poklapa s njenim specijaliziranim
obilježjem. Teorija pretpostavlja 4 tipa demona: 1) demon slike (image demons) – to je slika koja je na retini, taj
demon prelazi preko retinalne slike. 2) demon obilježja (feature demons) – (koji su na ovoj slici gore desno prikazani
u 2 reda) u prvom redu su jednostavnija obilježja poput malih/uspravnih ili nagnutih crtica ili krivulja (slično
jednostavnim kortikalnim stanicama), a u drugom redu imamo složenija obilježja poput kutova, lukova, iksova,
rastavljanja itd. Kao što vidimo na slici, slovo B podražuje demona slike, na slici se nalazi slovo B. Od svih obilježja
neka se obilježja aktiviraju, a neka ne – uspravna crta se aktivira jer je u slovu B sadržana uspravna crta, kao i kosa
crta i krivulja itd. Kombinacijom jednostavnih obilježja se onda aktiviraju i složenija obilježja. Demoni takoreći slušaju
šta ovi prethodni demoni viču prije njih i kad se kombinacija tih uzvika uklopi u njihovo obilježje, onda i oni počnu
vikati. Što se bolje poklopi, to glasnije viču. Demoni obilježja viču kad detektiraju svoja obilježja. 3) kognitivni
demoni (cognitive demons) prikazani su u sljedećem redu i oni predstavljaju kompletnu kombinaciju obilježja,
slušaju sve demone obilježja koji viču i gledaju da li se to njihovo vikanje dovoljno jasno uklapa u njihovo specifično
obilježje (njihovu specifičnu kombinaciju obilježja). Što je veća sličnost između kombinacije vikanja i kombinacije
njihovog obilježja, tim se oni jače aktiviraju i jače viču dalje. Na kraju vidimo kako se od svih obilježja aktivirao
kognitivni demon koji ima kombinaciju obilježja za slovo E-B-R , na kraju svi oni viču, ali ovi E i R viču malo slabije
(tanje strelice), na kraju svi oni viču, ali vidimo da B viče najglasnije (najdulja strelica). Na kraju je šef, odnosno 4)
demon odluke (decision demon) koji slušajući pak ove kognitivne demone odabrao najprikladnijeg/najglasnijeg
među njima. Budući da je najglasniji bio ovaj koji ima kombinaciju slova B, on to prepoznaje i na kraju odlučuje da to
što se vidi je u stvari slovo B. Ova teorija jako dobro objašnjava fenomene objašnjavanja raznih simbola poput slova i
brojeva. Objašnjava i pogreške koje nastaju uslijed prepoznavanja slova. Naime, kad krivo prepoznamo neko slovo
onda to najčešće nije po slučaju bilo koje slovo nego neko slovo koje dijeli neka obilježja s ciljanim slovom. Tako će
se prije zamijeniti broj 4 sa slovom A, nego slovo B sa slovom A zato što i broj 4 i slovo A imaju ravne linije i kutove, a
nemaju zaobljene linije. Niže još 1 prikaz pandemonijuma.

2) Identifikacija temeljena na modelu naglašava top-down procesiranje (procesiranje upravljano pojmovima;

Brooks, 1981 i Rowe, 1987). Ova teorija funkcionira tako da prilikom identifikacije objekata ovaj proces se oslanja na
detaljno znanje o tim objektima, tzv. ''modelima'' tih objekata – svojevrsni mentalni modeli tih objekata koji su
pohranjeni u našem dugoročnom pamćenju. Kako dolazi do identifikacije? - Do identifikacije dolazi tako što se
uspoređuje projekcija/predodžba realnog objekta koja raste integracijom obilježja s modelom u pamćenju i ako
dođe do dobrog poklapanja onda se objekt identificira. Nedostatak ove teorije jest da bi se na ovaj način mogli
40
doživjeti samo objekti za koje postoje modeli u pamćenju, a u pamćenju možda nisu pohranjeni svi objekti. U
računalnom vidu neki od ovih računalnih arhitektura koje prepoznaju objekte u okolini se temelje upravo na ovom
pristupu, tj. imaju veliku bazu pohranjenih efekata s kojima se uspoređuju slike.

3) teorija - Identifikacija po komponentama (teorija geona) (Biederman, 1987) podjednako stavlja naglasak na
procesiranje upravljano podacima i na procesiranje upravljano pojmovima. Ova teorija se još zove ''Geona'' zato što
te komponente koje se integriraju u objekte su ustvari jednostavni volumeni koji se zovu geoni. Ti primitivni
volumeni koji mogu mijenjati svoju veličinu ili neku od dimenzija, rastegnuti se u dužinu ili skupiti, međutim su
nepromjenjivi u smislu da uvijek imamo kvadrate, kvadre, valjke, stošce itd. – uvijek ostaje isti tip objekta.
Kombiniranjem takvih geona, moguće je napraviti bilo koji složeniji model percipiranog objekta, tako da imamo
nekoliko geona prikazanih na slici. Imamo jedan model koji predstavlja ručnu
svjetiljku. Nju možemo složiti iz svega 3 geona: 2 valjka, 1 duži i uži, jedan širi i
kraći koji tvore dršku i rasvjetni dio ručne svjetiljke te imamo 1 mali geon koji
služi kao sklopka. Teorija je dosta zgodna jer može funkcionirati čak i u
ograničenim uvjetima gledanja (i ako je samo dio geona vidljiv može doći do
relativno uspješnog prepoznavanja). Druga praktičnost ove teorije je što iz
relativno malog broja geona se može dobiti jako velik broj njihovih
kombinacija. Iz 35 geona (toliko je obično predstavljeno u osnovnim modelima
ove teorije) može se dobiti čak 150 milijuna 3-geonskih objekata što su
praktički svi objekti oko nas koji nam trebaju. Ova teorija objašnjava neke od
glavnih fenomena identifikacije (prednosti: kako dolazi do identifikacije kod
djelomične vidljivosti; kako možemo usporediti jedan objekt s drugim; čak i
ako opažamo nepoznati objekt, ako radimo
analizu nikad viđenih objekata, možemo ih
usporediti s drugim objektima ili na
temelju sličnosti u geonima koje sadrže ili
na temelju sličnosti u strukturi kako su geoni složeni). Ova teorija ima sličnosti s
teorijom pandemonijuma i s teorijom gdje je prepoznavanje po modelu za
pamćenje.

4) Kompjutacijska teorija – iako sve teorije obavljaju svojevrsnu kompjutaciju, ova teorija je bila jako značajna zato
što je naglasila kompjutacijsku prirodu kognicije tijekom 80-ih. Isto stavlja podjednak naglasak na upravljanje
podacima i pojmovima, možda malo više naglasak na procesiranju upravljano podacima. Također se koristi u
računalnom vidu. Proizlazi iz istraživanja poznatog psihologa David Marr (1982) koji je na modelu teorije vida
uspostavio općeniti pristup za proučavanje bilo kojeg kognitivnog sustava, a taj pristup kaže da se svaka kognitivna
teorija može proučavati na 3 različite razine: 1) kompjutacijska teorija (najapstraktnija razina) – specificiranje
kompjutacijske teorije određuje koja informacija je na raspolaganju i koja predstavlja rješenje problema (koja izlazi iz
procesa kompjutacije). Ulazna i izlazna informacija se dovode u funkcionalan odnos pri čemu se na toj apstraktnoj
razini ne određuju detalji procesiranja te informacije. To je prikazano na primjeru kao C1. Ta C1 teorija može biti
izvedena/ manifestirana primjenom različitih algoritama (isti ishod se može dobiti primjenom različitih
kompjutacijskih postupaka), a na drugoj razini ispod toga je 2) specifikacija gdje se specificiraju određeni
kompjutacijski postupci (koji se zovu algoritmi) i ulazna i izlazna
reprezentacija i pojedini kompjutacijski koraci određenih algoritama
kako bi se iz tog početnog stanja/informacije dobio konačan ishod. Ta
razina i dalje funkcionira na razini ''kako?'', kako se provodi specifična
kompjutacija?, kojim algoritmima/postupcima? I treća razina je 3)
implementacija u hardver - aktualna primjena algoritma u nekom stroju.
Da bi se bilo koja kompjutacija provodila, mora postojati materijalni stroj
koji ju provodi, u slučaju računala to može biti procesor, a u slučaju
našeg uma – mozak.

41
To je Marrov meta pristup za uspostavljanje bilo koje kompjutacijske teorije. On je vodeći se ovim načelima,
uspostavio svoju specifičnu teoriju koja se odnosi na vid, odnosno identifikaciju objekata (kako vid funkcionira). Vid
(proces identifikacije) je razbijen na kompjutacijske probleme, na jedan niz problema koje određeni algoritmi moraju
riješiti i obično je izlaz iz jednog problema ulaz za sljedeći stadij procesiranja.
Kod Marra imamo 3 stadija: Prvo imamo sliku koja ulazi na retinu (retinalna slika). U prvom stadiju prema njemu
nastaje 1) primarna skica koja se svodi na izdvajanje obrisa i slika (1. korak u percepciji objekata). Nakon toga se
djelomično rješava problem prostornosti tako da iz primarne skice nastaje, uzimajući u obzir razne znakove dubine,
2) 2.5-dimenzionalna skica koja sadrži opis orijentacije i približnu vezu dubine površina u odnosu na promatrača. 2 i
½ D skica bi izgledala kao reprezentacija u kojoj imamo površine različitih objekata koje su na različitim
udaljenostima u prostoru, ali se još uvijek ne doživljava svaki od tih objekata kao volumen za sebe u prostoru. I
konačno, uzimajući u obzir dodatne informacije kao i informacije koje se koriste iz već pohranjenog znanja (donekle i
ovdje sudjeluje top-down procesiranje, ali je
primarno bottom-up) dolazi do treće
faze/stadija – 3) trodimenzionalni model
gdje nastaje perceptivni objekt odnosno
mentalna reprezentacija objekta koji
gledamo, koja ima svoja kompletna svojstva
– kao trodimenzionalni objekt u
trodimenzionalnom prostoru sa istaknutim
svojim važnim svojstvima, slično geonima.

#5. PERCEPCIJA VREMENA, DOGAĐAJA I GIBANJA

Potrebno predznanje:
 Pokretanje očiju i glave – kako se pokreću kako bi usmjerili svoj pogled
 Glatki sakdaični pokreti očiju
 Parvo i magno sustavi
 Paralaksa kretanja - znak dubine, koji proizlazi iz gibanja
 Genikulostrijarni i tektopulvinarni put - predznanje
PERCEPCIJA VREMENA
Percepcija vremena je posebno područje percepcije koje proučava način kako mi opažamo vremenske intervale i
protok vremena. Svi jezici imaju odvojene oblike za razlikovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kako bismo mogli
opisati sve događaje. Vrijeme se opaža puno posrednije nego što se opažaju objekti pomoću vida. Prostor opažamo
direktno jer se prostor opaža preko retinalne slike, dok nemamo nikakvu sliku koja bi oslikavala vrijeme zato vrijeme
opažamo indirektno tako što opažamo neki proces ili promjene u prostoru.
Postoje 2 odlike opažanja vremena: 1) Svijest o sadašnjem trenutku – koncept sada i 2) Svijest o prolaznosti
vremena – koncept tijeka. Vrijeme teče, ono što je maloprije bilo sada, već je u pr ošlosti, a ono što je u
neposrednoj budućnosti će ubrzo postati sada, a onda će postati prošlost. Prava sadašnjost u fizikalnom smislu je
samo jedna točka na vremenskom kontinuumu, međutim u psihološkom smislu, imamo subjektivnu sadašnjost koja
je povezana i s našim radnim pamćenjem i traje nekoliko sekundi našeg tekućeg iskustva prije nego to počnemo
doživljavati kao prošlost. Psihološka iskustva koja se vežu uz percepciju vremena jesu: redoslijed događaja (doživljaj
da se jedan događaj dogodio prije drugoga); istodobnost događaja (doživljaj da su se 2 događaja dogodila
istovremeno); i uzastopnost događaja (kad se jedan događaj događa
neposredno za drugim).
Postoje dva globalna objašnjenja o percepciji vremena koja se međusobno
ne isključuju: teorija biološkog sata i teorija kognitivnog sata.

BIOLOŠKI SATOVI -Temelje se na opažanju procesa koji se u našem

organizmu odvijaju ciklički i to je nesvjesno. Najpoznatiji ciklički procesi u
našem organizmu su cirkadijurni (cirkadijani) ritmovi – dnevni ritmovi (od

42
24h) i u njih spada ciklus budnosti i spavanja, promjene tlaka, pulsa, tjelesne temperature itd. Najviša tjelesna
temperatura nam je ~37 oko 18/19h, a najniža oko 6h.
Ti cirkadijurni ritmovi nastoje se samoodržavati, međutim, moraju se stalno ažurirati na temelju vanjskih znakova i
na taj način ispravljati neke pogreške u ritmu koje se mogu nakupiti. Glavni vanjski znakovi su svjetlost (ona je
primarni znak) i temperatura i kad njih nema, cirkadijurni ritmovi se narušavaju i počinju se malo mijenjati, prema
istraživanju iz 1981. godine , produžuju se za 1h pa traju oko 25h. U tim eksperimentima se traži ispitanika da boravi
u samici u kojoj nemaju nikakvog doticaja s vanjskim svijetom i ne znaju koje je doba dana. Drugi važan proces kad
se cirkadijurni ritam naruši – proces usklađivanja (sinkronizacija unutarnjeg sata s lokalnim vremenom (0.5-1h po
danu)), kad se cirkadijurni ritam uskladi s dnevnim ritmom. To je važno ako putujemo na drugi kontinent jer u
početku trpimo tzv. jet lag – usred dana
nam se počne spavati zato što je u
području otkud smo otputovali noć. Na
slici vidimo prikaz cirkudijarnog ritma za
razne procese. Najveći tlak u 18:30h, tjel.
temp. u 19h, u 21h počinje lučenje
melatonina što omogućava zdravi san,
najdublji san je u 2h ujutro, prestanak
lučenja melatonina u 07:30h, najbrže VR
u 15:30h itd.
Primarni davatelj vremena ili njem.
Zeitgeber je svjetlost. Svjetlosno
podraživanje očiju omogućuje da impulsi
stižu do određenih struktura u
hipotalamusu (najvažniji u kontroli tog ritma) koje su odgovorne za održavanje cirkadijurnog ritma. Jedna od tih
jezgara je suprahijazmička jezgra koja je smještena iznad optičkog živca (hijazme) čije uništenje jako narušava
uzorak budnosti i spavanja, a njezina aktivnost se može pokrenuti i hormonom melatoninom.
Cirkadijurni ritam je vrsta tjelesnog sata koja otkucava jednom dnevno. Mi možemo procijeniti koliko je dana prošlo
na temelju svog cirkadijurnog ritma (koliko puta smo išli spavati ili radili neke druge dnevne stvari). No, on je
neefikasan za procjene kratkih vremenskih intervala zbog čega postoje drugi ciklički intervali unutar našeg organizma
koji imaju kraće cikluse koji bi mogli biti kandidati za kratkotrajne satove – to su: otkucaji srca, električna aktivnost
mozga (isto ide u valovima, ciklična je), disanje, hormonalne i metaboličke aktivnosti, koraci. Imamo kandidate i za
još duže satove od dnevnih: tjedni, dvotjedni, mjesečni, godišnji – postoje fiziološke aktivnosti koje prate i tako
duge cikluse.

Koji je najkraći vremenski interval koji se može opaziti, koji su psiholozi nazvali perceptivni trenutak. Dobiveni dosta
kratki vremenski intervali, no malo su varirali ovisno o načinu mjerenja. Stroud (1955) u svom mjerenju dobio ~100
ms. To znači da događaji koji se dogode unutar tog istog perceptivnog trenutka (unutar tih 100 ms), u tom jednom
malom intervalu stvaraju osjećaj istodobnosti – nama se čini da su se dogodili istovremeno, a ako se događaju jedan
za drugim u različitim perceptivnim trenucima, onda stvaraju utisak uzastopnosti.
Eriksen i Collins (1968) su pokušali mjeriti perceptivni trenutak na malo drugačiji način; oni su smatrali da je
perceptivni trenutak prošao onda kad se mogla pročitati nova riječ. Izmjerili su da je prepoznavanje nove riječi
najveće kad je interval između pokazivanja riječi 25 ms, a ispod toga intervela bi one spadale u isti interval (unutar
istog perceptivnog trenutka), kao istodobnost.
Drugo važno pitanje, osim perceptivnog trenutka: da li metaboličke promjene u našem organizmu, koje se u odnosu
na neki standarni tijek mogu događati brže ili sporije, utječu na doživljaj subjektivnog protoka vremena – čini se da
da. Hoagland (1933) – biološki pacemaker  tražio je od svoje bolesne supruge koja je imala povišenu tjel. temp.
(39° C) da procjenjuje vremenske intervale, odnosno da procjenjuje interval koji se njoj čini kao da je protekla 1
minuta. Pri temp. od 39° C opažena minuta trajala je svega 37.5 sekundi stvarnog vremena. Znači da se fizički i
objektivni vremenski intervali subjektivno razvlače zbog čega se čini da vrijeme teče sporije kad imamo povišenu tjel.
temp. Kod veće tjel. temp. brzina fizioloških aktivnosti raste – dogodi se više fizioloških događaja u određenom
vremenskom intervalu – kao da imamo sat koji otkucava brže (žuri) zbog čega se kad zadamo neki točno određeni
interval, procijenjeni intervali čine kraćim, a proteklo vrijeme se stoga čini dužim. Vrijedi i suprotno! Baddley (1966)
je dobio obratne rezultate za pothlađivanje na roniocima koji su ronili u hladnoj vodi. Nakon što su proveli određno
vrijeme u hladnoj vodi, njihova tjelesna temperatura se spustila za cijeli stupanj i njihova subjektivna minuta je

43
trajala objektivnih 70 sekundi. Njima se vrijeme subjektivno skuplja, čini se da protječe brže. Kad se podcjenjuje
vrijeme, onda fizičko vrijeme ,,leti''. Drugi faktori koji mogu utjecati su razna stanja organizma kao što su
1. umor i anestetici koji usporavaju tjelesne funkcije pa djeluju slično kao pothlađivanje (ubrzanje subjektivnog
vremena). Kao i kad imamo povišenu temperaturu.
2. Amfetamin i kofein (stimulansi) djeluju obrnuto – ubrzavaju tjelesne funkcije, time uzrokuju produljenje
subjektivnog doživljaja vremena.
3. Marihuana, meskalin, psilocibin i LSD (razne halucinogene droge) isto djeluju tako da se subjektivno
produljuje doživljeno vrijeme. – ubrzavaju tjelesne funkcije ko I amfetamin I kofein
Biološki satovi koji su povezani sa metaboličkim promjenama, a da vidimo drugi tip satova.

KOGNITIVNI SATOVI
Drugi tip satova u našem organizmu – kognitivni satovi povezani su s brzinom i količinom procesiranja informacija u
određenom vremenskom intervalu. Prema kognitivnim teorijama, percpecija prolaženja vremena se temelji na
mentalnim procesima unutar nekog intervala i procesiranje unutarnjih događaja utječe na kucanje kognitivnog sata.
Varijable koje utječu na subjektivno povećanje trajanja vremena: 1. povećanje broja događaja koje opažamo i
procesiramo; 2. povećanje složenosti događaja (moramo veći mentalni napor uložiti u njihovo procesiranje); 3.
povećanje kognitivnog napora (brojem, složenošću događaja ili na bilo koji drugi način); 4. povećanje pažnje koja se
posvećuje prolaženju vremena (općenito povećanje pažnje je povezano s povećanjem kognitivnog napora).

Kada pratimo promjene, to može utjecati na kucanje kognitivnog sata zato što dodatno procesiramo taj događaj. To
se dokazalo u jednom jednostavnom efektu koji se zove iluzija ispunjenog trajanja. Ispitanicima se zadaju ispunjeni i
prazni intervali koji imaju svoje fiksno trajanje (ispunjeni interval – u tom vremenskom intervalu se pojavljuje neki
događaj/podražaj – tonovi, klikovi, bljeskanje itd. Uglavnom neka vrsta podražaja koja se pojavljuje u punom
intervalu to može biti veća ili manja frekvencija tih događaja; prazni interval – ne pojavljuje se podražaj). Puni
intervali djeluju dulji od identičnog intervala s manje ili bez događaja – to se objašnjava tako da se ulaže se više
procesiranja u praćenje punog intervala nego praznog što onda stvara subjektivni doživljaj duljeg trajanja. Tome u
prilog idu i nalazi koji su dobiveni pomoću tehnike ograničenog vanjskog podraživanja (Suedfield, 1980) – ispitanici
se drže izoliranima u svojevrsnim samicama na duže vremenske intervale (npr. 24h).
Dosada može utjecati na subjektivno produljenje, čini im se da nije proteklo toliko vremena koliko je u stvari
proteklo – podcjenjuju provedeno vrijeme zato što vrijeme nije bilo ispunjeno događajima. Ovi podaci zajedno
doprinose jednom objašnjenju koji se zove 1) model napora procesiranja: što više povećamo mentalni napor
tijekom trajanja nekog vremenskog intervala, to vodi do povećanja subjektivnog trajanja intervala (slični rezultat se
dobiva kada se ispitanicima u zadanom intervalu zadaju riječi koje moraju čitati ili prepoznavati, i tu može varirati
eksperimentalana situacija u tome da se u jednoj situaciji zadaju poznate riječe, a u drugoj zadaju nepoznate riječi ili
besmislene riječi – što su riječi nepoznatije ili besmislenije tim ispitanici moraju ulagati veći napor u njihovo
prepoznavanje – i zbog toga se ti intervali čine dužim, odnosno interval poznatih riječi se čini kraćim od intervala
besmislenih/nepoznatih riječi).
Drugi model, 2) model veličine spremišta više stavlja naglasak na spremište (naše pamćenje). Što više podataka
pohranimo u pamćenju za vrijeme nekog intervala, on djeluje dulji. Da bismo pohranili neke podatke u pamćenju, mi
te iste podatke moramo isprocesirati, a što više podataka isprocesiramo, interval se čini duljim.

Pažnja može biti posvećena različitim stvarima u našoj okolini. Može biti posvećena protoku vremena i ne mora pa
razlikujemo tzv. vremensku i nevremensku pažnju. Što više pažnje posvećujemo, vremenski interval se čini duljim
(povezano s modelom procesiranja vremena). Postoji više objašnjenja kako se čini da tijekom našeg životnog vijeka
ili dosadašnjeg života (u dugim vremenskim intervalima) nekakvi ciklički događaji traju sve kraće (npr. vrijeme
između rođenada ili Novih godina). Čini se kao da svaka Nova godina dolazi sve brže i brže zato što je to sve manji
udio u našem ukupnom životu (kad smo bili djeca to je bio značajan udio, sa 5 godina je to bila naša petina života, a
danas je puno manji). Postoji i drugo, zanimljivo objašnjenje koje je povezano s modelom procesiranja vremena. Kad
smo djeca, ne znamo puno stvari o svijetu i moramo izgraditi svoje znanje o svijetu i puno toga što svakodnevno
doživljavamo nam je novo pa moramo ulagati veći napor u procesiranje tih stvari. S vremenom izgradimo svoje
znanje i postepeno nas stvari više toliko ne iznenađuju, odnosno ne moramo ulagati veliki napor u njihovo
procesiranje, osim ako se ne bavimo aktivnostima koje neprestano zahtijevaju povećani mentalni napor. Godina u
koju ulažemo veći mentalni napor, čini se dulja u odnosu na onu u koju ne ulažemo toliki napor ili ne procesiramo
toliko novih informacija.

44
II.dio predavanja
PERCEPCIJA GIBANJA/KRETANJA
Ovo područje percepcije bavi se kontinuiranim promjenama u okolini. Ako su te promjene nagle, to onda zovemo
percepcija događaja; kao da se nešto naglo dogodilo (kad naglo padne neki predmet, kad naglo promjeni svoju
poziciju i pri tom onda još proizvede neki zvuk). Druga vrsta promjena u okolini su gibanja gdje se kontinuirano kroz
vrijeme mijenja pozicija objekta u prostoru. Da bismo prepoznali gibanje predmeta u okolini, imamo specijalizirane
stanice koje se zovu fiziološki detektori gibanja. Dakle, imamo posebne stanice u mozgu koje reagiraju na gibanje u
našem vidnom polju.
Tektopulvinarni put je više uključen u percepciju gibanja od genikulostrijarnog. Uključen je i u kontrolu pokreta
očiju. – sami pokreti očiju koji prate mete u našem vidnom polju koje se gibaju isto doprinose ukupnoj percepciji
gibanja. Također je uključen i magnocelularni dio genikulostrijarnog sustava što se dokazalo eksperimentom. Kao
što znamo, genikulostrijarni sustav je osjetljiv na gibanje, ali ne i na boje, nego samo na svjetlinu pa je napravljen
eksperiment gdje su se zadali podražaji različitih boja (lik u odnosu na pozadinu – npr. crveni kvadrat na zelenoj
pozadini), ali jednake svjetline. Parvosustav je jasno uočavao da postoji crveni kvadrat na zelenoj pozadini, dok
magnosustav nije mogao dovoljno precizno i kvalitetno uočiti gibanje jer su bili izoluminalni – jednake svjetline.
Magnosustav je samo uočavao sivi objekt koji se giba na sivoj površini jednake svjetline zbog čega je gibanje bilo
teško uočiti. Ovaj eksperiment pokazuje važnost magnocelularnog sustava u percepciji gibanja.

U vidnom sustavu postoje različiti tipovi stanica. Trenutno nas zanimaju složene kortikalne stanice jer one ne
reagiraju samo na specifične obrasce poput linija ili krivulja (zahvaljujući svojim receptivnim poljima), već i na
pokretljivost objekata takvog oblika, i pri tome specifično reagiraju na smjer i brzinu. Za svaki smjer gibanja i za
svaku brzinu postoji jedna ili više stanica u mozgu koja će se aktivirati najjače upravo na tu kombinaciju smjera i
brzine (otkrili Hubel i Weisel, 1979). Taj se njihov model može objasniti kao kompjutacijski model sa 3 stanice.
Jedan od načina dokazivanja postojanja stanica koje su specifično osjetljive na gibanje je pomoću tehnike selektivne
adaptacije (Sekuler, 1975) (; do sad smo već nekoliko puta demonstrirali selektivnu adaptaciju i kod percepcije
rešetki odnosno prostonih frekvencija i kod percepcije boja) – dakle radi se o tome da produženim podraživanjem
možemo zamoriti stanice koje su specifične na jedan tip podražaja (specifično reagiraju na jedan tip podražaja). U
ovom slučaju, promatrač neprestano gleda u uzorak koji se kreće određenim smjerom i određenom brzinom što bi
trebalo zamoriti one stanice koje su specifično osjetljive na taj smjer i tu brzinu, ali ne i ostale stanice osjetljive na
gibanje. Nakon toga se mjeri osjetljivost na različite uzorke koji se gibaju. Dobiveno je da osjetljivost na one uzorke
koji se kreću istim smjerom i istom brzinom opada u odnosu na ostale tipove kretanja, što dokazuje da su se
specifično zamorile samo one stanice koje su bile osjetljive na onaj smjer i onu brzinu koju je na početku imao
adaptirajući podražaj. Time je dokazano da postoje specifične stanice osjetljive na specifične smjerove i brzine
gibanja koje se pojavljuju u našem vidnom polju. Isti ovaj mehanizam objašnjava i može se dokazati tzv prividnim
(naknadnim) efektom gibanja/kretanja (npr. spiralni efekt kretanja) koji se još zove iluzija vodopada.
Treba jedno vrijeme neprestano gledati u jednu točku u
vodopadu (pri tome vršimo selektivnu adaptaciju), nakon
toga naglo promijenite smjer pogleda na neki statični
objekt (neka stijeno, drvo, kuća ili sl.). Taj statični objekt će
se prividno početi podizati, to je naknadni efekt kretanja.
Zašto on nastaje? Jer su stanice koje su osjetljive prema
dolje (zbog vodopada) zamorene pa preostale stanice zbog
svoje spontane aktivnosti utječu na to da se dobije suprotni
efekt od onog na kojeg smo bili adaptirani. Slično kao i kod
naknadno efekta boja (?). Na slici vidimo iluziju gdje nastaje prividno gibanje zbog rotiranja spirala što će nam
omogućiti da stvorimo i naknadni efekt gibanja (pomoću jedne iluzije izazivamo drugu).
Trebamo neprestano gledati u središte spirale i onda kada odjednom pogledamo u ovu
drugu sliku vidimo kako se ona rasteže u suprotnim smjerovima gibanja od ovih na koje
smo se maloprije navikavali.

DETEKTORI KRETANJA
Ovdje je prikazan model koji se još zove teorija linije odgode, model od 3 stanice (iako je
tu prikazan s 4 i reagira na kretanje u oba smjera)/teorija linije odgode: point 1 stanica i
point 2 su jednostavne koritkalne stanice i X stanica je složena kortikalna stanica.
Zamislimo vidni podražaj koji ide s lijeva na desno. Kad prijeđe preko vidnog polja koje
45
ima receptivno polje ove stanice 1, onda će se ova stanica aktivirati i poslati svoj impuls. Međutim, ovim putem
postoji nešto što se zove vremenska odgoda (temporal delay) (akson je ili duži ili sporiji) tkd. će ovaj impuls krenuti,
ali će putem malo gubiti vrijeme. U međuvremenu će vidni podražaj doći na poziciju da podraži receptivno polje
jednostavne stanice 2 koja će se aktivirati i poslati svoj impuls prema složenoj stanici. Prvi impuls je krenuo prije, ali
ima vremensku odgodu, a drugi je krenuo za isto to vrijeme kolika je vremenska odgoda kasnije tako da će ta 2
impulsa stići istovremeno do složene stanice (lijevi X na slici). Kad dođu istovremeno do te stanice, na njoj će doći do
vremenske sumacije te će se uspjeti aktivirati. Ova stanica je specijalizirana da prepozna kretanje u ovom smjeru,
točno ovom brzinom, a to je brzina da se ovaj razmak prijeđe u ovo vrijeme koliki je vremenski odmak. Znači na
ovom istom modelu možemo nakalemiti još 1 stanicu koja onda djeluje u suprotnom smjeru, znači vremenski delay
je onda na stanici 2 i onda kad ide impuls u suprotnom smjeru onda će se isto dogoditi i na ovoj drugoj stanici.
Važno je zapamtiti da pomoću ove 3 stanice, gdje postoji vremenska odgoda, impulsi stižu istovremeno do složene
stanice osjetljive na brzinu kretanja i smjer kretanja. Aktivacijom ove stanice mozak zna da se u vidnom polju događa
kretanje. Odgađa se vrijeme dolaska impulsa do stanice kako bi 2 impulsa stigla istovremeno.

FAKTORI PODRAŽAJA U PERCEPCIJI KRETANJA

Imamo 2 sustava pomoću kojih mozak prepoznaje kretanje u našoj okolini. Model s 3 stanice spada u tzv. sustav
slika-retina. Kako se slika nekog pokretnog objekta pomiče preko retine, tako se podražuju različite stanice koje šalju
svoje impulse prema složenim stanicama. Sustav slika-retina reagira kad se mijenja pozicija objekta na slici.
Međutim, mi stalno pokrećemo svoje oči i glavu i tijelo i zbog toga mora postojati još jedan sustav koji uzima u obzir
te pokrete očiju i glave – i on se zove sustav oko-glava. Ako se ispred nas nalazi objekt koji se kreće lijevo-desno i mi
pratimo taj objekt glatkim pokretom očima, onda će nam taj objekt neprestano biti u istom dijelu vidne slike pa tada
sustav slika-retina više ne može prepoznati gibanje tog objekta. No, budući da mozak uzima u obzir pokrete očiju ili
glave (dobiva propriceptivnu informaciju iz očnih ili vratnih mišića), onda se ta informacija uzima u obzir i objekt koji
je u sredini vidnog polja, pri pokretanju očiju, se opet prepoznaje kao pokretni objekt.
Limen da bi se primjetilo gibanje, limen osjetljivosti na gibanje (da bi se primjetilo gibanje) iznosi 1/5 stupnja u
sekundi što nije baš fina osjetljivost, međutim, ako dodamo vidni kontekst (statični okvir), onda se znatno olakšava
percepcija kretanja, te je tada vidljivo kretanje i kod 3 stotinke stupnja u sekundi (3/100 stupnja/s). Ako opažamo
točku koja se sporo kreće bez konteksta, onda je teže opaziti gibanje nego ako je zadan statični kontekst pored te
točke jer onda možemo uspoređivati promjenu udaljenosti između točke i nekog statičnog objekta. Postoji
promjena u vidnom polju koja je ovisna o opažaču (subjektu) – kako se mi krećemo, tako se mijenja naša slika.
Mozak može prepoznati kretanje objekata u našoj okolini dok se i mi sami krećemo i pokrećemo glavu i oči. Dakle,
što se tiče konteksta imamo 2 promjene: 1) promjene ovisne o subjektu i 2) promjene ovisne o objektu. Kod
promjene ovisne o subjektu (ovaj prvi opisani slučaj kad smo mjerili limen kretanja) mi opažamo pokretljivost nekog
objekta (te spomenute točke), isključivo u odnosu na nas same i tad je osjetljivost manja. A kad pokretni objekt
mijenja svoju poziciju u odnosu na neki drugi objekt, to se zove promjena ovisna o objektu – tad možemo opaziti
kretanje i kod manjih brzina (osjetljiviji smo na ovaj tip kretanja).
Duncker (1929) radio eksperiment u kojem je imao 4 eksperimentalne situacije. U prvoj je postojala mala točka koja
se kreće u jednom smjeru. Ako je ta točka jako spora, teško je odrediti kreće li se ili stoji. U drugom mjerenju je
dodao još jednu statičnu točku pa se puno lakše uočila pokretljivost prve točke zato što smo prešli s promjene ovisne
o subjektu na promjenu ovisnu o objektu (povećavao se razmak između ove 2 točke), međutim, uslijed tako sporog
kretanja bilo je teško odrediti koja se od te 2 točke kreće. U trećem mjerenju, umjesto točke, zadao je kontekst (a
kontekst je bio nepokretni okvir) unutar koga se jasno vidjelo da se crvena točka kreće prema desno. Kontekst nam
je znatno pomogao, taj okvirni kontekst, da se i uoči kretanje i da se točno odredi što se kreće, a što je statično. U
četvrtoj okvir se kretao u suprotnu stranu, a točka se nije kretala i opet se dobio utisak da je okvir statičan, a točka se
kreće u suprotnom smjeru od okvira. To
je sve pri vrlo malim brzinama kretanja i
prividno je dobivena iluzija – koja se
zove inducirano kretanje (moguće s
mjesecom i oblacima). Postoje razni
tipovi iluzija s induciranjem kretanja
statičnih objekata zbog određenih
procesa u perifernom vidu. Veliki broj
takvih iluzija je smislio japanski
perceptolog i umjetnik Kitaoka.

46
PRIVIDNO KRETANJE
Imamo jednu vrstu iluzije koja se zove prividno kretanje, gdje imamo izmjenu nekih događaja koji se zbog tromosti
oka fuzioniraju u kontinuirani tijek događaja i nama se čini da nastaje pokret tamo gdje se samo izmjenjuju slike. Na
tome se temelje i film i televizija. Kad bismo bili otporni na ovu iluziju, ne bismo mogli gledati film. Prvi primjer tog
prividnog kretanja je detaljno istražio i opisao gestal psiholog Wertheimer (1912) otkrio tzv. fi-fenomen (fi-kretanje)
– to je situacija pri kojoj se izmjenjuju 2 sličice kada je objekt na drugoj sličici na drugačijoj poziciji nego što je bio na
prvoj sličici pa nam se u toj izmjeni sličica čini kao da je taj objekt proputovao tu udaljenost. On je na početku, u
svojim prvim jednostavnijim eksperimentima zadavao malu liniju koja bi se pojavila na slici na lijevoj strani, a na
drugoj slici na desnoj strani, kad se to brzo izmjenjuje čini se kao da je linija proputovala taj put; naš je mozag
nadogradio taj pomak kojeg u stvari nije bilo.
Na primjeru ovdje (na slici) imamo plavu točku koja se nalazi na vrhu slike i nakon kratkog vremena se pojavi crvena
točka na dnu slike. Čak i kad se promijeni boja mi imamo utisak kretanja točke koja postepeno silazi u vremenu i
mijenja boju na polovici. Isto primjer fi-fenomena. Možemo puno složenije slike tako izmjenjivati i to se događa na
filmskom platnu. Prije je standard bio 24 sličice u sekundi, pa je bio 30. Danas se to kompjuterski drugačije radi, no
prije se kod animiranog filma svaka sličica ručno crtala jedna za drugom. Zato je nekad izrada jako dugo trajala
animinranih filmova.
Proučavajući fi-fenomen utvrđeno je da postoje 2 sustava koja su tu uključena: 1) kratkosežni – brži i više
automatski proces koji zahvaća manji vidni kut (~15 minuta vidnog kuta) i kraće vremenske intervale (do 100 ms) koji
reagira na jednostavne promjene obrisa; 2) dalekosežni –i koji zahvaća veće udaljenosti podražaja, malo duže
intervale (do 500 ms) gdje su uključeni i složeniji postupci
odlučivanja (top-down procesi, naša očekivanja itd.).
Na prvom prikazu ispod se izmijenjuju sličice gdje uvijek
nedostaje jedan niz od 3 točke pa se čini kao da imamo
rotaciju. Na drugom prikazu imamo iluziju u iluziji –
izmijenjuju se sličice gdje imamo Kanizsinu figuru koja se
rotira (jedna iluzija – fi-fenomen, a druga – Kanizsina figura
sa subjektivnim obrisima koja se rotira).

I treći prikaz dolje je Lilac Chaser. Treba

gledati u sredinu u križić i onda nakon nekog vremena vidimo 1) prazninu koja se kreće u
krug oko ljubičastih točaka, 2) zelenu točku koja se kreće u krug, i 3) zelenu točku s time
da ljubičaste točke postepeno nestaju. Ovdje dolazi do 3 iluzije: 1) fi-fenomena – čini
nam se kao da se točka miče iako se samo izmjenjuju slike, 2) adaptacije štapića i čunjića
– čunjići podraženi ljubičastim točkama se umore zbog čega nakon nestajanja ljubičaste
točke u kombinaciji sa sivom pozadinom na tom mjestu vidimo zelenu (jer je ona
komplementarna ljubičastoj) pasliku, i 3) Troxlerov efekt/blijeđenje – kada držimo
pogled na jednom mjestu, mutni podražaj koji se nalazi u perifernom vidu nestane iako je
još uvijek fizički prisutan.

PROBLEM PODUDARANJA POKRETA U FI-POKRETU

Kako dodatni viši procesi sudjeluju u interpretciji fi-pokreta? Zadan je
eksperiment s 3 pokretne točke (malo složeniji podražaj). Te 3 točkice,
poredane, čine uspravni niz točaka. Na drugoj slici imamo isto to, samo
su pomaknute za jedno mjesto dolje. Kad se brzo izmjenjuju slike čini se
kao da su te 3 točke naglo skočile za jedno mjesto prema dolje i to
vidimo kao pokret. Zašto se to tako vidi? Zašto se ne vidi kao da su druga
i treća točka ostale statične, a da je prva skočila na četvrto mjesto? To ne vidimo jer
postoje dodatni procesi vođeni našim očekivanjima i znanjem koji oblikuju
kompjutacijska pravila koja oblikuju interpretaciju fi-fenomena. Ta kompjutacijska
pravila kažu: 1) prednost imaju najmanji mogući pokreti – lakše je zamisliti da se svaka
od ove 3 točke pomjerila za jedno mjesto, nego da je prva skočila za 3 mjesta; 2)
prednost imaju kretanja koja zahtjevaju najmanju brzinu – ako je bio najmanji mogući
47
pokret u vremenskoj jedinici, onda je i najmanja brzina; 3) prednost imaju ona kretanja koja zadržavaju oblik objekta
– ove 3 točke se zbog gestalt zakona grupiranja percipiraju kao 1 objekt (kao neka uspravna, koherentna šipka
sastavljena od 3 točke). Imamo visoku razinu tolerancije na nepodudarajuće podražaje – čak i ako različito obojimo
točke, maksimalno će se nastojati zadržati ta interpretacija jednostavnog kretanja cjeline. Na slici imamo takav
neobičan primjer sa subjektivnim Kanitzinim obrisom koji se nalazi na pozadini od sitnih točkica (utemeljen na
Ramachandran i Anstis, 1986). Napravljen je fi-pokret ovog subjektivnog kvadrata koji je određen četvrtinama
velikih crnih krugova. Kad se svakih 200 ms izmjenjuju te 2 slike, čini se kao da kvadrat skače lijevo-desno. Čini se još
i kao da te sitne točkice koje bi trebale biti pozadina (površina) kvadrata, on nosi sa sobom, lijevo-desno. Opažač
pokušava ''shvatiti'' kako je kvadrat stigao od mjesta 1 do mjesta 2, a da ga još uvijek percipira kao čvrst i stvaran
objekt – to sugerira da višerazinski kognitivni procesi igraju ulogu u percepciji prividnog kretanja, barem kod
dalekosežnih procesa.

BIOLOŠKO KRETANJE
Ljudi su vrlo osjetljivi u prepoznavanju razlika između pokreta živih organizama i pokreta neživih objekata i to mogu
prepoznati u vrlo ograničenim uvjetima i na vrlo fin način. Johanson (1976) došao na jednu revolucionarnu ideju
kako proucavati bioloski pokret, a ideja je da se koristi jedna posebna tehnika – tehnika svjetlih točaka koja se
temelji na tome da se neki pokretni model čije će se kretanje snimiti, obuče u crnu odjeću na crnoj pozadini tako da
osoba nije vidljiva. Jedino se na njegovom tijelu, po mogućnosti na zglobovima, nalaze bijele točkice/lampice tako da
se jedino one u mraku vide da se kreću. Ako uzmemo statičnu sliku, onda se to vidi kao na prvoj slici – nema nekih
informacija, vidimo samo nekakvu konstelaciju točkica (kao nekakvo sazviježđe). Ono što se dobije su pokretne
točkice koje izgledaju kao na desnoj slici. Vidimo pokretne točkice i možemo vrlo lako dobiti interpretaciju njih –
vidimo koji tip kretanja je u pitanju (hodanje) i u kojem smjeru se svaka od ovih osoba kreće (prva lijevo, druga
desno, treća lijevo). To je fascinantna sposobonost jer mi zapravo vidimo samo pokretne točkice. Ispitanici vrlo lako i
brzo prepoznaju tip kretanja (hodanje, trčanje, ples, skakanje..), spol osobe koja je snimljena (muškarci i žene
različito hodaju zbog toga što imaju različito postavljena
težišta i različitu dužinu trupa i ekstremiteta). Svi ljudi imaju
neke svoje specifične mikro razlike u načinu kretanja pa je
moguće prepoznati i poznanike kako hodaju, a moguće je
prepoznati i sebe i to sve skupa ispitanici pouzdano
prepoznaju unutar 5 sekundi gledanja i to čak nakon više
mjeseci otkako je ispitivanje napravljeno. Čak i djeca od 4
mjeseca prepoznaju biološko kretanje – ispitano pomoću
tehnike preferencijskog gledanja – djeca radije gledaju u
ekran u kojem su točkice koje sadržavaju biološko kretanje, nego točkice koje se nasumično kreću. Cutting i sur.
(1978) sugeriraju zbog čega postoje razlike u kretanju u spolu i raznim tijelima – ključnu ulogu u prepoznavanju
imaju dužina nogu u odnosu na trup, širina ramena i kukova. Biološko gibanje se prepoznaje čak i kad zadajemo šum
(kad se puno drugih točkica nasumično miče u pozadini, a samo dio točkica prati biološko gibanje).

POKRETI OKA I PERCEPCIJA POKRETA

Sustav oko-glava je povezan s vestibularnim sustavom. Vestibularni sustav reagira na razne pokrete naše glave - ako
okrećemo glavu, vestibularni sustav će to zapaziti i poslati adekvatnu informaciju u mozak. Sustav oko-glava koristi
proprioceptivnu informaciju iz mišića očiju (ekstraokularnih mišića koji pokrečć oči u odgovarajućim smjerovima) i iz
mišića vrata. Pomoću pokreta glave i očiju, mi tzv. glatkim pokretima i svojom namjernom voljom možemo pratiti
neki pokretni objekt i, ako ga fino pratimo, zadržava svoju istu poziciju unutar retinalne slike. Zbog toga, budući da je
taj objekt na retini prividno nepokretan, sustav slika-retina ne može registrirati gibanje. Tu se onda uključuje sustav
oko-glava koji informira mozak da pri pokretima očiju i glave, ako je objekt statičan na slici, znači da se on ustvari
kreće. Izmjena ova dva sustava najbolje je opisana u Aubert-Fleischl efektu – gledamo prst ispred sebe, prst se treba
kretati lijevo-desno. Fiksiramo li pogled iza prsta, oči neće pratiti prst. Onda pogled premjestimo tako da oči mičemo
lijevo-desno skladno s prstom. Možemo izmjenjivati ta 2 načina gledanja nekoliko puta. Kad pogledom pratimo prst,
čini se kao da se kreće sporije i radi manje pokrete – to je tako jer u prvom slučaju kad gledamo iza prsta, aktiviran je
sustav slika-retina, a u drugom slučaju, sustav oko-glava. Izmjenjujemo percepciju gibanja tog prsta tako što
izmjenjujemo 2 sustava koji registriraju gibanje. Budući da oko malo zaostaje u praćenju prsta (malo se sporije kreće
od prsta i pravi malo manji put) zbog tog zaostajanja u drugom slučaju, sustav oko-glava nije tako precizan kao
sustav slika-retina pa nam se čini u drugom slučaju kao da se prst kreće sporije i radi manji put. Sustav oko-glava je
glavni mehanizm koji nam osigurava 2 važne konstantnosti: 1) konstantnost pozicije i 2) konstantnost smjera.
48
Konstantost pozicije omogućuje da bez obzira na vlastite pokrete glave i očiju zapažamo konstantnu, stabilnu
poziciju objekata u prostoru oko nas, a konstantnost smjera kaže da kad se krećemo u jednom smjeru, bez obzira na
to kako okretali glavu, i dalje percipiramo onaj ispravni smjer svog kretanja.
Mozak se služi kompenzirajućom informacijom koja stiže iz očiju (vestibularnog sustava) pa možemo razlikovati
stvarne pokrete mete od onih koji su uzrokovani našim pokretima. Imamo 2 tipa teorija: 1) teorija dotjecanja
(Sherrington, 1906) i 2) teorija otjecanja (Helmholtz, 1909). Teorija dotjecanja kaže da se koristi proprioceptivna
informacija očnih mišića koja se oduzima od pokreta na slici i ta razlika onda predstavlja ukupni pokret. Teorija
otjecanja kaže da vidni sustav (koji zapaža kretanje) ne koristi proprioceptivne informacije koje stižu iz mišića, nego
motoričke naredbe koje motorički dio mozga šalje tim mišićima. Jedan dio se šalje direktno u mišiće, a kopija toga se
šalje u vidni sustav i na temelju toga vidni sustav izračunava kako će se mišići pomaknuti i to uzima u obzir.
Iluzija koja nastaje zbog malih nesavršenosti u sustavu oko-glava – autokinetički efekt – možemo ga demonstrirati
ako smo u potpunom mraku i vidimo samo jednu malu mutnu svijetlu točkicu. Trebamo mirovati i gledati u tu
točkicu. Nakon nekog vremena nam se čini da se točkica kreće. To je tako jer naš mozak nije savršeno zahvatio
informaciju o pokretima naših očiju. Naše oči se neprestano pomiču, čak i kad fiksiramo pogled. Ti mali pokreti očiju
nekad su zabilježeni dovoljno precizno, a nekad nisu. Vidni sustav ne nadzire te nehotimične/nenamjerne pokrete
očiju. Kad nisu zabilježeni (naše oko se pomaknulo/slika se pomaknula na retini, ali vidni sustav nije zahvatio pokret
oka/nemamo informaciju da su se oči pomaknule), na scenu nastupa sustav slika-retina i zbog toga je to onda
prepoznato kao kretanje te male točke koje se u stvari nije dogodilo.

SAMOPOKRET
= percepcija vlastitog gibanja u prostoru. Povezana je s iluzijom induciranog pokretanja – npr. kad smo u nekom
vagonu i vlak pored nas se pokrene dok gledamo u njega učini nam se da se mi krećemo u suprotnom smjeru. Iluzija
objašnjava kakav tip informacije nam je potreban da bismo doživjeli vlastiti pokret. Da bismo doživjeli to bočno
kretanje, potrebno je da se cijela slika (ono što vidimo) pomakne u stranu bez da mi tada pomičemo svoje oči ili
glavu – tad uočavamo da se sami krećemo. Postoji nekoliko tipova našeg kretanja kroz prostor koje možemo
prepoznati. Vlastiti samopokret se uočava zahvaljujući analizi promjenjivih aspekata retinalnog doživljaja, odnosno
naša retinalna slika se mijenja na specifičan način kad se mi pokrećemo i mozak brzo prepoznaje taj način pri čemu
stvara utisak vlastitiog kretanja. To možemo i oponašati na slici i onda stvoriti utisak kretanja čak i kad se ne
krećemo. Primjer toga je na slici ovo zrakasto širenje polja. Provodi se retinalna analiza – prepoznaje da se iz
središta slike ove točkice zrakasto šire prema periferiji na sve strane i mi imamo utisak da se krećemo ravno naprijed
(letimo kroz zvijezde) kroz prostor. Zahvaljujući takvom prepoznavanaju slike mi možemo vrlo lako doći na točno
određenu poziciju u našem vidnom polju, npr. možemo se pitati kako uvijek uspijemo proći kroz vrata bez da
udarimo zid pored vratiju. Čini se lako za izvesti, no za njegovo izvođenje
mozak mora izvesti određenu kompjutaciju: moramo staviti vrata u središte
našeg vidnog polja i pokrenuti motorički sustav da krenemo prema njima i pri
tome nadzirati i kontrolirati vlastito kretanje na način da zadržavamo središte
vrata u središtu svojeg vidnog polja i pri tome da se rubovi vratiju šire
zrakasto prema stranama. Dakle, za kretanje unaprijed tipičan uzorak u
vidnom polju je zrakasto širenje (perspektiva strujanja), a za kretanje
unatrag je zrakasto skupljanje (skupljaju se objekti, razni detalji s periferije
prema središtu vidnog polja i tad znamo da idemo točno ravno unazad).
Također, imamo specifične tipove retinalne analize, odnosno uzoraka pokreta na retini koji prepoznaje bočno
(rotacijsko) kretanje. Tip pokretnog obrasca u slici koji nam zbog promjena u optičkom tijeku inducira određeni
doživljaj kretanja (kao da se tijelo kreće kroz prostor ili se naginje) zove se vekcija. Pa tako imamo vekciju za
pravocrtno kretanje, rotacijsko, bočno itd. Vekcijom možemo izazvati iluziju induciranog kretanja – ako u slici
stvorimo takve promjene koje odgovaraju prvobitnim obrascima u slici kad se stvarno krećemo, onda ćemo dobiti
iluziju. Da bismo uspješno doživjeli ukupni doživljaj našeg kretanja kroz prostor, imamo suradnju nekoliko osjetnih
sustava tzv. osjet(il)na konvergencija – nekoliko ulaza se spaja kako bi se dobila jedna povezana percepcija vlastitog
kretanja u prostoru (→ vid, propriocepcija i vestibularno osjetilo). Na temelju tih informacija se upravlja našim
motoričkim sustavom i oni su u stalnoj interakciji. Budući da vidna i vestibularna informacija surađuju – oni su više-
manje usklađeni, no kad se vozimo po valovitom moru ili zavojitoj cesti, može nam doći
do mučnina i povraćanja. Uzrok toj mučnini je u načelu to što dolazi do naglih promjena
u slici u odnosu na nagle promjene u vestibularnom sustavu koje nisu usklađene – taj
nesklad vidnih i vestibularnih informacija vodi u mučninu.

49
A od morske bolesti povraćamo jer nas evolucijska adaptacija štiti od trovanja. Trovanje nema puno veze s vožnjom
u automobilu, ali su se na ovaj način ipak povezala ta 2 fenomena. Kad pojedemo otrovanu hranu ili popijemo
otrovanu vodu, onda je 1 od prvih simptoma koji se događa u našem mozgu nesklad između vidnih i vestibularnih
informacija. Postoji evolucijska adaptacija koja prepoznaje taj nesklad što onda služi kao znak za nemogućnost
trovanja i kao obrambena reakcija nastupa izbacivanje sadražaja želuca, odnosno povraćanje. Ta naša adaptacija je
evoluirala kod naših davnih predaka u
vrijeme kad nisu postojali ni
automobili ni brodovi. Vožnjom
automobilom ili brodom mi na
umjetan način stvaramo nesklad
vidnih i vestibularnih informacija, a
naš organizam i dalje reagira na
starinski način – prepoznaje to kao
opasnost od trovanja. Na prvoj slici
vidimo još jednu iluziju na kojoj bi se trebalo javiti inducirano kretanje. Ako se
lagano krećemo naprijed-nazad i gledamo u središte, ovi likovi koji čine kružnice se rotiraju u suprotnim smjerovima.
Na desnoj slici vidimo poznate rotirajuće zmije od Kitaoka. I na slici dolje vidimo nekakvu pokretnu rižu, još jedna od
poznatih Kitaokinih iluzija. Njegove iluzije spadaju u tip iluzija koje se zovu iluzije perifernog pomaka.
Diskronometrija je nesposobnost da se procjenjuje trajanje vremenskih intervala. Stroboskopski efekt objašnjava
zašto nam se u filmu čini da se kotači okreću u suprotnom smjeru. Akinetopsija – poremećaj u kojem pacijenti ne
mogu opaziti gibanje.

#6 Percepcija konstante
Koji je uopće zadatak percepcije?
Kod vida možemo uočiti da postoje 2 „tipa“ vidnog podražaja, odnosno 2 stvari koje podrazumijevamo pod podražaj.
• udaljeni – udaljeni tip vidnog podražaja je sam izvor podražaja, to je objekt u prostoru od kojeg se reflektira
svjetlost koja onda stiže u naše oko.
• bliski – ta svjetlost odnosno ta energija koju naši receptori primaju o tome objektu

Dakle postoji objekt i postoji svjetlost koja se reflektira od tog objekta i to je svjetlost jedino što mi možemo zahvatit.
Prema tome osnovni osnovni zadatak percepcije – bio bi da se precizno karakterizirati udaljeni podražaj (na temelju
bliskog), drugim riječima da na temelju zahvaćene svjetlosti, uspijemo točno odrediti koji je to objekt, koliko je
udaljen i koja su mu svojstva itd. I taj zadatak percepcije u stvari je dosta složen kompjutacijski problem. Drugim
riječima samo na temelju plošne retinalne slike, odnosno samo na temelju distribucije svjetlosti na površini retine mi
moramo reprezentirati iz toga, svijet oko sebe. Problem je tim teži zato što taj bliski podražaj nije, sam po sebi,
idealan izvor informacije o udaljenom (2D itd.) podražaju odnosno 2D(?) informacije nedostatan. Mi ustvari
primamo 2D informaciju, a moramo reprezentirati 3D objekt u 3D prostoru. Vidni sustav to rješava pomoću
stereopsisa i drugih znakova dubine, a to su sve neki dodatni kompjutacijski postupci koji moraju biti upotrebljeni da
bi se ispravno reprezentirao svijet. I pri tome je isto tako važno da se uzima i utjecaj kontekst odnosno silazno top-
down procesiranje kako bi interpretacjia odgovarajućih objekata bila što točnija, dakle oni se na neki način moraju
uklopiti u trenutni kontekst.
Da bi se oblikovala percepcija ispravno, mora postojati višedimenzionalna interakcija podražaja, dakle različiti
aspekti podaražaja moraju simultano istovremeno doprinostiti ukupnosti te percepcije odnosno ukupnosti te
reprezentacije, zbog toga je to složen problem, zbog toga što je puno tih izvora, iz više dimenzija.

Postoje 3 teorijska pristupa percepciji – oni se nadovezuju na priču o perceptivnim

konstantnostima jednim dijelom (detaljnije proučiti za DZ ta 3 teorijska pristupa)

1. direktna percepcija – glavni zastupnik i teoretičar je bio Gibson (1979), na

slici. On je jako naglašavao kao krajnji ishod percepcije bude akcije.
Percpecija ne služi samo zato da si reprezentiramo svijet oko sebe već i
konačni ishod da možemo poduzeti adekvatne akcije u svojoj okolini. I zbog
toga po njegovom pristupu – okolina nam nudi one informacije koje su nam
važne za adekvatno postupanje u toj okolini i to se zovu afordancije – ili
akcije pribavljanja – to su prilike za odgovor na predmet. I te afordancije se
50
 direktno prenose. Mi opažamo svijet onakav kakav je. Što je dosta slično poziciji naivnog realizma. Evolucijski
gledano ovaj pristup dakle ima takvu važnost da se prikupljaju one informacije iz okoline koje omogućuju da
organizam reagira na njega u skladu sa nekakvim adekvatnim ponašanjem u okolini. Dakle, po ovom
pristupu, percepcija je direktna što znači da direktan podražaj sadrži dovoljno informacija za izvođenje
akcija pribavljanja za afordancije i za akcijsko djelovanje. I prilikom izdvajanja tih informacija, izdvajaju se oni
aspekti podražaja koji su nepromjenjivi (izdvajanje nepromjenjivosti podražaja) kao što je nekakav oblik ili
veličina podražaja su u biti karakteristike na temelju kojih mi uspješno identificiramo objekte, ali isto tako i
karakteristike koje nam omogućuju da to izdvajanje omogućuje onda uspostavljanje konstantnosti
percepcije. Cijeli ovaj proces je automatiziran, dakle ta bitna svojstva koja su bitna za izvođenje akcija se
sama izdvajaju, bez da moramo dodatno pretraživati vidnu scenu, dakle izdvajaju se ona svojstva koja su
nam bitna.
Kao primjere, Gibson često navodi razne znakove dubine koji se automatski procesuiraju i koji nam odmah
sugeriraju udaljenost i veličinu različitih objekata u sceni koju promatramo. Dakle, to su razni znakovi kao što
su linearna perspektiva i gradijent teksture koji je vidljiv i na gornjoj slici i na ove 2 donje slike, gdje vidimo
kako se povećava gustoća detalja
s prividnom udaljenošću. Na
temelju toga, ovdje na gornjoj slici
vidimo pistu, koja onda sugerira
pilotu kolka je udaljenost i, koja je
visina i pod kojim kutem i kojom
brzinom se onda treba spuštati.
To je dosta automatizirano.

2. Konstruktivističke teorije percepcije (glavni auor Epstein 1973)

Ova percepcija po svim određenim gledištima suprotna od direktne percepcije, dakle percepcija se ne zahvaća
direktno okolinu već se percepcija konstruira u umu opažača i ta se percepcija još zove i tzv. „inteligentna
percepcija”, u tom smislu što su uključeni tzv. viši kognitivni procesi koji sudjeluju u toj konstrukciji. Odnosno po
tom gledištu to se može reći da je percepcija oblik nesvjesnog zaključivanja. Drugim riječima percepcija otprilike
funkcionira kao neko nesvjesno rješavanje problema. Dakle zadana je inicijalna informacija u vidu nekakve
distribucije svjetlosti, dakle retinalne slike, i iz nje treba se konstruirati okolina i objekti oko nas. I konačno rješenje
tog problema je suvisla interpretacija okoline koja se u vrlo visokoj mjeri poklapa sa stvarnom okolinom u kojoj se
nalazimo. Dakle, mi dobivamo nekakvu vrstu indirektne informacije o okolini koja je konstrukcija stvarne okoline na
temeljeu dostupnih informaicja, a ta konstrukcija se odvija nekakvim nesvjesnim rješavanjem problema. Razne
perceptivne konstantnosti koriste ovo objašnjenje i isto tako teorija se dosta poziva na argumentaciju za svoje
gledište, kao na važnost utjecaja konteksta i silaznog procesiranja u općenitom perceptivnom procesiranju.
– dobivanja opažaja je donekle slično (nesvjesnom) rješavanju problema
– Suvisla interpretacija – rješenje problema
– koristi se za vid nepodražajna informacija (očni pokreti, ranije iskustvo, očekivanja)

Osim toga ova teorija predviđa da se može koristiti i informacija koja nije samo vidna informacija, odnosno za vid ne
podražajna informacija, odnosno podražaji iz drugih modaliteta kao što su očni pokreti i nekakva tjelesna iskustva, ali
isto tako se može koristiti druga nepodražajna informacija, koja nije ni podražaj uopće kao što su ranije iskustvo i
očekivanja – informacija koja slijedi iz našeg procesa pamćenja, procesa očekivanja, zaključivanja i pažnje.
Treći pristup je kompjutacijski pristup.

3. kompjutacijske teorije percepcije (glavni zastupnik David Marr, 1982)

– između direktne i kontruktivističke pozicije
– teorije predstavljene kao kompjutacijski modeli
– slično direktivnoj poziciji percepcija se pokušava objasniti što je više moguće samom analizom
podražaja
– slično konstruktivističkoj poziciji, percepcija se dobiva analizom koja nalikuje rješavanju problema
(raščlanjivanje početne informacije i traženje onih aspekata koji mogu riješiti problem)

Osnovna ideja ovog teorijskog pristupa jest da je teorija predstavljena kao kompjutacijski model. To je jako
naglašeno. Čitav niz kompjutacijskih zadataka ili algoritama mora riješiti niz problema koji onda omogućuju
51
preceptivnu reprezentaciju. S jedne strane ovaj pristup ima sličnosti s direktnom pozicijom jer se percepcija
pokušava objasniti što je više moguće samom analizom podražaja, odnosno da se prikupi što više informacija,
moguće je iz podražaja – dosta velik je naglasak na uzlaznom procesiranju, ali također ima i sličnosti s
konstruktivnom percepcijom, odnosno konstruktivističkom pozicijom da se percepcija dobiva analizom koja nalikuje
rješavanju problema, odnosno da se informacija ne dobiva direktno iz slike već se donekle mora izračunati.
Korištenje algoritama bi bilo slično tom konstruiranju. Odnosno, početna informacija se mora raščlaniti i moraju se
naći oni aspekti koji u tome svemu mogu riješiti problem da se na kraju konstruira konačni rezultat.

Ovaj pristup se sastoji od tri faze, dakle gdje se prvo iz slike stvara primarna skica, pa 2.5 dimenzionalna skica i onda
trodimenzionalna reprezentacija.
Ovaj pristup ima aspekte i direktne i konstruktivističke pozicije.
na slici s lijeve strane vidimo košarkaša, a sa desne
strane vidimo primjenu određenih algoritama kao
što su DOG filteri – pomoći kojih se izdvajaju obrisi iz
slike. I ovo izdvajanje obrisa je vrlo nalik ovoj
primarnoj skici. Daljnjim postupcima se dodaje
dodatna informacija dok se ne dobiju 3D
reprezentacija.

Perceptivne konstantne nam omogućuju da naš

perceptivni doživljaj bude konstantan bez obzira na
varijabilne aspekte promatranja i varijabilne aspekte u
okolini. Zahvaljujući perceptivnim konstantama mi
doživljavamo veličinu objekta, npr. konstantnima bez
obzira na udaljenost objekta ili doživljavamo boje
raznih objekata konstantnim bez obzira na tip
osvjetljenja pod kojim se ti objekti nalaze. To je vrlo
važno jer nam onda perceptivna konstantnost
omogućuje ispravnu identifikaciju objekta i ispravnu
konstrukciju, dakle reprezentaciju prostora oko nas i
na taj način naše ponašanje koje je adekvatno prema
tim objektima, će također ostati konstantno.

Kad ne bi bilo perceptivnih konstanti svijet bio bio vrlo nestabilan. Svaki put kad bismo mi pogledali neki objekt iz
drugog kuta ili kad bismo promijenili način osvjetljenja, budući da apsolutna količina svjetlosti koja stiže u naše oko s
tog objekta se mijenja u različitim situacijama, možda bismo onda taj objekt prepoznali i opažali kao neki sasvim
novi, drugi objekt. Zbog toga naše ponašanje ne bi moglo biti stabilno.

Prema tome perceptivne konstante omogućuju stabilost i percepcije i ponašanja. Što je vrlo važno za adekvatno i
uspješno snalaženje u okolini. Na neki način su perceptivne konstante i evolucijski adaptivne.
Postoje tri osnovna tipa konstanti unutar kojih postoje još dodatne pojedine specifične konstantne. To su one koje
se tiču osobina, koje se tiču kvaliteta i koje se tiču lokacije, odnosno prostora. One koje se tiču:
 osobina se odnose na veličinu i oblik.
 kvalitete se odnose na svjetlinu, boju i površinu.
 lokacije, odnosno prostora su konstantnost mjera, i konstantnost pozicije.
Ukratko, postoje: 3 tipa konstanti: osobine (veličina i oblik); kvalitete (svjetlina, boja i površina); lokacije

Imamo 2 faze svake konstante:

– registracija – promjene u bliskim podražajima se registriraju u proces
– opažanje – aktualno subjektivno iskustvo

Prema ovom teorijskom gledištu koje je objašnjeno u Corenu, postoje 2 faze u svakom uspostavljanju konstantnosti,
to su faza registracije i faza opažanja. U fazi registracije se zaprimaju informacije – i informacije o objektu koji
opažamo i informacijama o promjenama koje se u okolini tog objekta događaju. U drugoj fazi, dolazi do našeg
aktualnog, svjesnog iskustva – faza opažanja, unutar koje se manifestira perceptivna konstantnost.
52
Perceptivne konstante
• fokusirani podražaj – podražaj na koji se obraća pažnja i na koji djeluju konstantnosti
• kontekstni podražaj – skup podražaja koji je prostorno i/ili vremenski blizu fokusiranom
• u svijest ulaze 2 skupine osobina:
– svojstva objekta (fokusiranog podražaja) – nastoje ostati konstanta
– svojstva situacije (kontekstnog podražaja) – pokazuju promjenjive aspekte okoline (npr. pozicija
promatrača, ili količina svjetla)

Da bi smo ih mogli bolje razumijet idemo izanalizirati obje faze:

U fazi registracije imamo 2 tipa podražaja: to su fokusirani podražaj i kontekstni podražaj.
 Fokusirani podražaj je podražaj koji nam je u tom trenutku od interesa, podražaj na koji se obraća pažnja. I u
konačnici će se dogoditi da je to podražaj na koji djeluju konstantnosti. Neka osobina tog podražaja ili više
njih, za nas ostaju konstantni.
 Drugi podražaj je kontekstni podražaj, to su svi oni podražaji koji su prostorno ili vremenski blizu
fokusiranom. To je kontekst za fokusirani podražaj.
Znači, fokusirani podražaj može biti neki objekt, npr. otvorena knjiga sa svojim bijelim stranicama, a kontekstni
podražaj moze biti promjena osvjetljenja u tom prostoru. Znači da jednostavno se smanji osvjetljenje i da
količina reflektiranog svjetla sa stranica knjige je manja. Međutim, mi na kraju, mi te stranice knjige doživljavamo
jednako bijelima, jednako svjetlima.

U svijest ulaze 2 skupine osobina. U fazi opažanja je to:

 Svojstva objekta i
 svojstva situacije.

Kad se uzmu u obzir i fokusirani i kontekstni podražaj onda se izračuna – mozak odnosno vidni sustav isprocesuira
koja su svojstva objekta – koja su stabilna svojstva objekta, odnosno fokusiranog podražaja i ona nastoje ostati
konstantna. Na prijašnjem primjeru bijeli papir nastoji ostati i dalje bijeli bez obzira na promjenu osvjetljenja. A
druga skupina osobina koja isto dospije do svijesti, u fazi opažanja, su svojstva situacije. Odnosno, to su svojstva
kontektsnog podražaja koja pokazuju promjenjive aspekte okoline. To su razne stvari koje su unutar konteksta i koje
se stalno mijenjaju kao što je pozicija promatrača ili količina svjetla.
U našem primjeru, količina svjetla se smanjila, ukupna razina fotona koja se reflektirala je postala manja, ali to se
dogodilo ne samo na fokusiranom objektu u podražaju nego i u okolini. Kad se uzelo u obzir jedno i drugo, ukupna
bjelina papira je ostala konstanta.

Neke perceptivne konstante

Da vidimo na primjeru ovo što smo sad govorili na nekim perceptivnim konstantama.
Konstantnost veličine –
 registrirani podražaj se sastoji od
 fokusiranog podražaja i od
 konteksta, kontekstualnog podražaja.
Fokusirani podražaj je veličina retinalne slike, a kontekstni podražaj je
udaljenost tog objekta – procijenjena udaljenost objekta od nas koja se
procjenjuje ili doživljava na temelju raznih znakova dubine. Nakon toga ide
 faza opažanja, u toj fazi ono što je
o konstantno to je veličina objekta. Veličina objekta ostaje konstantna
bez obzira što se promijenila udaljenost objekta.
o mijenja se udaljenost objekta - Kako se promijenila udaljenost objekta –
promijenila se i veličina retinalne slike. Ali bez obzira na promjenu
retinalne slike, kad se uzme u obzir i udaljenost onda se doživljaj ukupnog objekta ne mijenja tj.
ostaje konstantan. Dok se mijenja ta udaljenost objketa. To je varijabilni aspekt konteksta.

53
Zbog tog razloga, zbog konstantnosti veličine, u iluziji hodnika (10. slajd) dvije slike stvorenja stvaraju jednaku
retinalnu sliku, ali ova druga se doživljava većom; zašto? - zato što za istu retinalnu sliku udaljeniji podražaji, barem
percipirano udaljeniji podražaji – onda se nadomještava ta njegova veličina koja bi se trebala smanjiti zbog
udaljenosti, zbog toga se prividno povećava i zato nam djeluje većom.

Kod konstantnosti oblika, mi u stvari opažamo neki objekt jednakog oblika bez
obzira na kut gledanja ili bez obzira na orijentaciju tog objekta.
 Registrirani podražaj je
 veličina i oblik retinalne slike. Fokusirani podražaj unutar registriranog.
 A kontekstni podražaj je orijentacija tog objekta ili pozicija promatrača
što u biti dođe na isto. Primjer slika -Vrata koja se otvaraju. Na 1. slici
vrata imaju četvrstati oblik dok su zatvorena. I kako se otvaraju prema
nama (slika 2 i 3) taj oblik se mijenja, površina postaje manja i oblik postaje sve više nalik trapezu,
međutim mi imamo osjećaj za relativnu udaljenost raznih dijelova tog objekta, odnosno za orijentaciju
tog objekta u prostoru, i uzimajući to u obzir kao kontekstni podražaj. Mi u opaženom podražaju dakle
svjesno doživljavamo da je oblik objekta ostao konstantan bez obzira na poziciju gledanja i orijentaciju, a
da je ono što se mijenja je položaj.
 Opaženi podražaj –
o konstantan je oblik objekta, a
o mijenja se položaj.
Ove mehanizme možemo naći u svim konstantnostima.
(za DZ obraditi, za ovih 6 ili više konstantnosti, što spada u fazu registracije, a što u fazu opažanja, što je fokusirani
podražaj, što je kontekstni podražaj, što ostaje konstantno, a što se mijenja i zbog čega).

Konstantnost veličine
Idemo na konstantnost veličine malo detaljnije iako smo
je u načelu već objasnili. Znači, na ovoj slici desno, vidimo
prikaz oka i vidimo koliko veliku retinalu sliku baca isti
objekt na različitim udaljenostima. Vidimo ovaj isti objekt
kad je bliži zahvaća veću površinu na retini – veću
retinalnu sliku, kad je dalji, manju. U biti, ta veličina
retinalne slike se najpreciznije može izraziti jedinicom vidnog kuta koji se izražava u
stupnjevima kuta, minutama kuta i sekundama. Minute su 60i dijelovi stupnja i
sekunde su 60i dijelovi minuta. Vrlo precizno se to može izraziti.
Objekt ovisno o svojoj udaljenosti mijenja vidni kut. Ako se približva, se povećava,
ako se udaljava, onda se smanjuje. Kada bismo mi izračunavali, odnosno percipirali
veličinu objekta samo na temelju vidnog kuta, onda bismo bili u problemu. Onda svi
objekti koji su daleko bi nam izgledali mali i kako bi se ti objekti približavali, rasli bi
nam pred očima. To nije stvarni doživljaj, stvarne veličine objekta.
Prema tome, mora postojati mehanizam koji će to nekako ispraviti. I taj mehanizam se zove konstantnost veličine.
On održava stabilnom percipiranu veličinu unatoč promjenama u objektivnoj udaljenosti i unatoč promjenama u
veličini retinalne slike.
Vidni sustav kad određuje veličinu nekog objketa – ne uzima u obzir samo veličinu retinalne slike na ukupnoj slici na
retini, nego mora uzeti u obzir i udaljenost da bi se prilagodila percipirana veličina. Što je objekt udaljeniji,
perceptivni sustav ga mora više povećati da bi nadoknadio to njegovo smanjenje retinalne slike. I to uvećanje
doprinosi stvarnoj ili približno stvarnoj veličini objekta dokle god možemo dobro percipirati udaljenost.
U nekim slučajevima kad ne možemo dobro percipirati udaljenost, onda dolazi do vidnih iluzija gdje se krivo
procjenjuje veličina objekta. I vidjeli smo da je primjer takve iluzije je mjesečeva iluzija i Ponzova iluzija. Ta korekcija
gdje se mora dodatno povećanje staviti u informaciju koja stiže samo iz retinalne slike zove se skaliranje konstanti.
Ono je odgovorno za neke iluzije. Jedna od tih poznatih iluzija je Amesova soba.

U Amesovoj sobi, ljudi se doživljavaju kao da su na jednakoj udaljenosti, ali

da im se onda mijenja veličina (visina) kako hodaju iz jednog kuta sobe u
drugi kut sobe. U jednom kutu sobe djeluju kao patuljci, a u drugom kutu
sobe kao divovi, međutim to je zbog toga što je soba konstruirana tako da
54
zavara naš perceptivni sustav za doživljaj dubine. Soba izgleda kao normalna soba – čak ima neku teksturu po podu
koja sugerira da je to sve podjednaka udaljenost, a u stvari nije, soba je izobličena i jedan kut sobe je više udaljen,
drugi je više blizu. I onda kad se gleda točno iz određene pozicije, izgleda kao prava soba. Budući da se krivo
procjenjuju udaljenosti objekata – dolazi do distorzija u percepciji veličina.
Drugi dokaz, da vidni sustav mora uzeti u obzir udaljenost, je kad su istrazivači kao što su Harvey i Leibowitz uklonili
znakove dubine, sve moguće znakove dubine su uklonili, i iako su stavili čak na
dovoljnu udaljenost, preko 120 cm, gdje još djeluju okulomotorni znakovi dubine,
ispitanici više nisu mogli procijeniti udaljenost objekta. To se obično radi u
zamračenoj sobi gdje je osvijetljen samo objekt, gdje se ništa ne preklapa, ispitanici
moraju gledati monokularno. U toj situaciji ispitanici više nisu mogli dobro procijeniti
veličinu objekta, odnsosno počeli su se oslanjati isključivo na jednu dostupnu
informaciju, a to je retinalna slika. Što više znakova dubine sudjeluje, konstantnost
veličine je stabilnija i obratno.
• Harvey i Leibowitz (1967) – uklanjanjem znakova dubine dobili su dobre usporedbe veličina samo za
udaljenosti do 120 cm (gdje još dobro djeluju okulomotorni znakovi dubine)
Da vidimo još tih iluzija...
Ovo je vrlo popularni tip fotografija koje nalazite na društvenim mrežama gdje svatko danas se može igrati i sa ovom
konstantnošću veličine, dakle ovdje naizgled djeluju ovi ljudi i automobil
kao da su blizu ovog čovjeka koji gazi, pa onda djeluju zbog toga vrlo mali.
Primjer na ovoj slici s 2 čovjeka dobar – ovdje na lijevom dijelu slike gdje
je unutar linearne perspektive pomaknut ovaj (sivi) drugi čovjek, dakle
njegova smanjena slika djeluje prirodno i doživljava se jednako velikima.
Ako tu istu sliku tu samo spustimo (ovaj desni dio slike) onda se doživljava
jednako udaljenim kao i ova lijeva osoba (u bijelom) i odjednom ovaj
čovjek (sivi) djeluje jako mali, iako je ista retinalna veličina slike.
Ovo su znakovi koji su važni
(slika hodnika sa plavim i
crvenim) - Linearna perspektiva i gradijent teksture – koji u
biti su dio cijele ove priče. Oni nastaju zbog toga što se udaljeniji
objekti više smanjuju na slici i onda se
slika sužava prema nekom ishodištu.

Još primjera
Iluzija hodnika. 2 varijacije – na gornjoj slici vidimo da su iste ove 2 slike, iste su ove kreature ili siluete ovih ljudi (3),
kad maknemo sav kontekst od njih. Međutim, kada ih stavimo u kontekst linearne perspektive dobijemo u biti
osjećaj udaljenosti, tako da onda ovi najudaljeniji za istu retinalnu sliku djeluju i najvećima, dakle dolazi do distorzije
procjene veličine. I imamo još jedan primjer Amesovu sobu – imamo Zadarski ili Zagrebački muzej iluzija, tamo
možete gledati kako ljudi mjenjaju veličinu kad uđu unutra.

Što teorijska polazišta kažu o konstatnstosti veličine? - Nešto o tome su govorili direktni i konstruktivni aspekti.
Prema direktnom stajalištu, sve informacije su u bliskom podražaju. Svi bitni znakovi dubine po Gibsonu sadržani su
u samoj slici, i on je tu najviše uzimao kao primjer razne monokularni vidne znakove dubine, kao što su perspektiva i
55
gradijent teksture. Mi doslovno po njemu procjenjujemo veličinu objekta direktno tako što uspoređujemo veličinu te
slike s okolnom, dakle s okolnim gradijentima teksture. Dakle veličina objekta se procjenjuje u odnosu na veličinu
okružujućih teksturalnih elemenata, a ne u odnosu na one koji su nam bliže.

Konstruktivizam kaže da mi računamo – dakle uzima se informacija iz raznih izvora, u ovom slučaju su to znakovi
dubine, posebno i onda se kroz određene postupke konstruira doživljaj veličine, kroz perceptivne procese se
konstruira doživljaj veličine objekta. Osim što se uzimaju razni faktori unutar slike, uzimaju se i razni faktori van slike,
a to su razni aspekti i silaznog procesiranja. Kao što je naše znanje o objektu. Faktor koji rezultira promjenom jednog
aspekta percepcije (udaljenost), može promijeniti neki drugi (veličina predmeta). To je po njima dokaz da mi
konstruiramo perceptivnu veličinu predmeta tako što jedan aspekt djeluje na drugi, a ovi silazni aspekti su utjecaj
iskustva i očekivanja. Ako mi već znamo kolika je poznata veličina predmeta, onda nam to pomaže u procjeni.
Također ako je predmet nalikuje na poznati predmet određene veličine, a ustvari, ima neku drugu veličinu, onda ova
poznata veličina moze iskriviti stvarnu velličinu predmeta.
Bitno napomenuti, da ljudi dobro procjenjuju manje udaljenosti, neke umjerene udaljenosti i umjerene veličine. Ali
ljudi su jako loši u procjeni jako velikih udaljenosti i jako velikih veličina i to se obično podcjenjuje. Udaljene planine
nam djeluju bliže i manje nego što stvarno jesu. Mjesec nam djeluje puno bliže i puno manje, nego što stvarno je.
Kod vrlo udaljenih meta dolazi do prekida konstantnosti, ne možemo si dobro predočiti tako velike udaljenosti.

KONSTANTNOST VELIČINE I ILUZIJE (1. konstantnost)

Da vidimo koje se iluzije vezuju za ovu konstantnost. Dakle razne varijacije
Ponzove iluzije. Na slici, gornja linija djeluje udaljenija, za istu retinalnu
sliku djeluje veća – dolazi do skaliranja veličina. Također iluzije hodnika i
sve iluzije koje se tiču fotografija koje koriste konstantnost veličine gdje kad
se poremeti doživljaj udaljenosti nekog objekta onda on prividno djeluje veći
ili manji. Tako i mjesečeva iluzija (koja je na neki način varijacija Ponzove) –
kod nje se ne koristi linearna perspektiva kod mjeseca, nego je doživljaj udaljnosti
mjeseca naznačen zahvaljujući prisutnosti horizonta i raznih znakova na horizontu.

Podijeljena pažnja može smanjiti konstantnost veličine – ako se natjeramo da, dok
gledamo neki objekt, obratimo pažnju na veličinu retinalne slike, taj će se objekt
početi činiti kao da je njegova veličina više u skladu s veličinom retinalne slike. Na
slici je primjer Muller-Lyerove iluzije (slika strelice)– ima puno različitih teorija koje ju
objašnjavaju. Jedna od njih je teorija dubine koja nije glavni i jedini kandidat za
objašnjenje iluzije. U toj teoriji iz istog razloga bi došlo do distorzije veličine zbog toga
što donja linija čini kao izbočeni kut pa zbog toga bliža, a u gornjoj divergentnoj verziji iluzije bi se činila kao uvučeni
kut i zbog toga kao udaljenija. Ova iluzija se manifestira i u svim svojim dvodimenzionalnim varijantama tako da ovo
sigurno nije glavno objašnjenje iluzije.

KONSTANTNOST OBLIKA (2. konstantnost)

Na slici imamo polje s raznim crnim krugovima i elipsama. Na desnom dijelu slike djeluju
kao krugovi, a na lijevom kao elipse, dok u sredini djeluju kao krugovi, ali pod kutem
(određenom orijentacijom) zbog čega objektivne elipse nama djeluju kao krugovi. Ovdje je
došlo do konstantnosti oblika – kad opažamo promjene u orijentaciji, dolazi do promjene
u obliku retinalne slike koja se mijenja, no kad se to istovremeno opaža i uzima u obzir
jedno u odnosu na drugo, postoji tendencija da se zadrži opći oblik objekta kojeg se
doživljava kao da je nepromjenjiv, i to se onda zove konstantnost oblika. Bez obzira
mijenja li objekt orijentaciju u prostoru (rotira se) ili mi mijenjamo poziciju pa ga gledamo
iz različitih kutova, postoji tendencija da se zadrži stalan oblik objekta → (to su proučavali
Epstein i Park, 1964 – konstantnost percipiranog oblika predmeta unatoč varijacijama u
orijentaciji).

Primjer s nagibom kvadrata: Ako npr. imamo kvadrat i stavimo ga ispred nas i ako se on naginje prema nazad, onda
će oblik retinalne slike ličiti na trapez. Međutim, ako imamo taj doživljaj 3D da se kvadrat naginje na nazad onda
ćemo i dalje ovo doživljavat kao kvadrat koji se nagnuo.

56
Također, važna je i udaljenost kao znak dubine koji se treba procijeniti, međutim ovdje se ne procjenjuje kao kod
konstantnosti veličine apsolutna udaljnost, već relativna udaljnost – međusobna udaljenost dijelova objekta kojeg
opažamo (ako se kvadrat naginje prema nazad, donji dio kvadrata nam počinje biti bliži – ostaje na istoj poziciji, a
gornji dio se sve više udaljuje, tako da mijenjaju relativnu udaljenost jedan u odnosu na drugi). Ako se broj indikatora
koji ukazuju na taj nagib smanji, konstantnost oblika opada.

Na slici vidimo kvadrat koji se naginje prema naprijed (lijevi oblik na slici) ili prema nazad (desni oblik na slici) zbog
čega stvara retinalnu sliku različitog oblika čak i različite veličine. Tu
orijentaciju ljudi prosuđuju korištenjem stereopsisa tako da na
temelju retinalnog dispariteta procjenjujemo relativnu udaljenost
različitih dijelova tog objekta.
Postoje i dodatne strategije koje su vođene nekim pravilima:
1) normativna orijentacija koja je temeljena na iskustvu – imamo
određena očekivanja kako bi orijentacija trebala biti postavljena,
npr. ako imamo oblik slova E, očekivali bismo da ono stoji uspravno,
a ne rotirano kao ovo na desno (ovo je normativna orijentacija). To
nam pomaže da lakše procijenimo kakva je stvarna orijentacija
objekta.
2) pretpostavke o oblicima - iz nekog razloga se pretpostavlja da bi
najveća dimenzija (glavna os) trebala biti uspravna. Ako vidimo neki objekt koji
nalikuje na izduženi pravokutnik, pretpostavljamo li da je on bio uspravan pa se
nagnuo u desno ili pretpostavljamo da je ležao dolje pa se uspravio gore? Većina
ljudi će reći ovo prvo – da je stajao okomito i nagnuo se u desno.

Još jedan faktor koji može utjecati na doživljaj oblika je utjecaj upute koji utječe na pažnju. Ako ispitanici imaju:
 objektivnu uputu, onda ustvari imaju normalnu uputu gdje uspoređuju ili veličinu ili oblik objekta koji
gledaju i pri tome uzimaju u obzir svu informaciju koja je dostupnja. Međutim, postoji i
 projektivna uputa – uputa kojom se pokušava sugerirati ispitaniku da obrati pažnju samo na veličinu i oblik
retinalne slike, i kad se samo retinalna slika uzima kao glavni izvor informacije, smanjuje se konstantnost.
o izvještaj o veličini i obliku retinalne slike - slabija konstantnost;
o više vremena i pažnje povećana konstantnost
Na slikama dolje vidimo primjere konstantnosti oblika:
1. oblik piste na koju slijeće avion dok se gleda u nju, ovisno o
tome je li pista nagnuta ili nije, može varirati, ali ukupni oblik
je doživljajno isti;
2. oblik knjige na ove 3 slike, jako varira ovisno kako ju
gledamo (odozgo, sa strane ili kao otvorenu knjigu), no uvijek
znamo da je ukupni oblik knjige isti;
3. vrata koja se postepeno otvaraju mijenjaju oblik na retinalnoj slici, ali uvijek
ih doživljavamo kao vrata.

ILUZIJA STOLA
Iluzija stola ili još i Shepardov stol prema autoru iluzije Rogeru Shepardu. Oblik
površine lijevog i desnog stola je identičan. To je tako zato što mi u oba slučaja
koristimo konstantnost oblika kako bismo sebi percipirali trodimenzionalni stol i
onda kad su površine različito postavljene, sugeriraju nam 2 različita oblika – iako
ovdje djeluje užim, a ovdje širim isti su – vidi ispod postepeni prijelaz.

KONSTANTNOST SVJETLINE I BJELINE (3. konstantnost)

Koliko će nešto biti svijetlo ili bijelo ovisi o količini svjetla koja se reflektira od te površine. Kao apsolutna mjera
količine svjetla je retinalna iluminacija – to je količina svjetla koja stiže na retinu. Određena s 2 stvari: 1) vanjska
iluminacija (svjetlost iz vanjskog izvora) – koliko je stvarno osvjetljenje prostora,
koliko je svjetlosne energije prisutno u ovom trenutku u ovom prostoru (od
sunca ili rasvjete); 2) refleksija (albedo) – kolika je refleksija površine raznih
objekata od kojih se odbija svjetlost (veća refleksivnost, više svjetla će se
57
refleksirati i dospjeti do našeg oka). Ukupna svjetlost u oku je umnožak te 2 stvari → ukupna količina svjetla *
refleksija (ako gledamo u bijeli papir i ako je on obasjan sa 100 jedinica i ima refleksivnost od 90%, znači da se 90 tih
jedinica odbija da bi moglo stići u naše oko.

Imamo pojam svjetlina emitiranog svjetla koji se odnosi na intenzitet svjetlosnog

izvora (naš doživljaj svjetline izvora) koji ovisi o količini svjetla koje izvor emitira koji
je povezan s doživljajem jasnoće. Imamo i svjetlinu površine objekta – reflektirana
svjetlost s površine koja se zove bjelina – koliko neki objekt uspješno reflektira
svjetlost. Taj doživljaj bjeline ili svjetline nastoji ostati konstantan i on ovisi isključivo
o svojstvu refleksivnosti (bijeli papir koji reflektira 90% svjetlosti ćemo doživjeti
bijelim bez obzira gledamo li ga na jarkoj sunčevoj svjetlosti ili u mračnoj sobi ili u još
mračnijem rudniku). To se zove konstantnost svjetline – doživljaj bjeline papira ne ovisi o apsolutnoj količini
svjetlosti koja se reflektira s papira, nego o odnosu reflektirane svjetlosti u odnosu na količinu prisutne svjetlosti. Iz
tog razloga iluzja s zelenim valjkom funkcionira – iako su površina A i B objektivno iste sive nijanse (jednako svijetle
bi trebale biti), ne doživljavaju se takvima jer površina B se doživljava kao površina koja je unutar sjene tako da je to
zatamnjenje objašnjeno sjenom i zbog toga površina B djeluje kao svijetlo polje na šahovskoj ploči.
Postoje 2 glavna objašnjenja konstantnosti svjetline: 1) načelo omjera i 2) retinex teorija.
Načelo omjera je Wallachovo (1972) objašnjenje koji je radio zanimljive eksperimente s rotirajućim krugovima koji
su mijenjali svjetlinu. On je istaknuo važnost omjera (refleksije) svjetlosti koju površina reflektira u odnosu na svoju
okolinu u različitim uvjetima osvjetljenja – za veliko osvjetljenje reflektirana svjetlost u odnosu na ukupnu svjetlost je
neki postotak, za malo osvjetljenje reflektirana svjetlost u odnosu na ukupnu svjetlost je isto taj postotak i vidni
sustav ima sposobnost to izračunati (barem implicitno) što se onda doživljava kao ista svjetlina površine.
Retinex teorija od Landa (1986) je više kompjutacijska teorija. Po njoj načelo omjera funkcionira samo na oštrim
rubovima (gdje je rub objekta) gdje se uspoređuje u odnosu na okolinu – jedan dio površine objekta se uspoređuje
sa svjetlinom okolne površine, s time da se male razlike zanemaruju tako da ako postoje neke promjene svjetline
unutar te neke površine i kod udaljenijih predmeta, onda se ustvari one mogu zanemariti čime su onda dokazane
neke dodatne iluzije svjetline površine, pomoću retinex teorije. Ova teorija je uspješna za opis brojnih fenomena koji
se tiču promjena doživljene svjetline.

DODATNO OBJAŠNJENJE NAČELA OMJERA

Na slici edsno imamo demonstraciju načela omjera. Ovdje izvjesnu
ulogu igra i lateralna inhibicija – što je više okolina osvjetljena, više
će inhibirati onaj dio površine koji se odnosi na neki središnji objekt
unutar te okoline. Tako da ako ne dođe do adekvatnog povećanja
same površine objekta u odnosu na povećanje osvjetljenja okoline,
onda će se taj objekt početi činiti tamnijim. Ako je lateralna inhibicija
jedan od glavnih mehanizama u uspostavljanju konstantnosti
svjetline, onda znači da se ta konstantnost velikim dijelom riješava već na razini živčane interakcije (na razini retine)
zbog toga što se na retini događa lateralna inhibicija. Slično, ali u suprotnom smjeru je dokazao Gelbov (1929) u
svom eksperimentu. U tom eksperimentu, promatrač je u tamnoj sobi (sve je crno) i postojala je jedna okrugla
površina koja se mogla osvijetliti samo snopom svjetlosti iz projektora koji je bio neke svoje standardne jačine. Kada
bi se osvijetlio bijeli papir (krug) na ciljnoj površini, to u mraku izgleda kao bijeli papir (bijela površina). U drugoj
situaciji bila je okrugla površina na stalku na kojoj je bio crni papir te je projektor osvijetlio samo dio s crnim
papirom, a okolina je i dalje ostala neosvjetljena, jednako tamna (crna). Tu je nastala iluzija – crni papir se vidio kao
bijela površina. To je tako zato što je došlo do povećanja osvjetljenja površine, a istovremeno nije došlo do
povećanja osvjetljenja okoline zbog čega se ta površina činila puno svjetlijom nego što stvarno je. Dakle načelo
omjera je ustvari zavaralo opažača i zbog toga je površina doživljena kao bijela.

Po konstruktivizmu, takvo računanje spada u konstruktivistički pristup,

međutim konstruktivizam naglašava utjecaj i osvješćavanje utjecaja drugih
izvora, a ovdje se radi o tzv. osvješćavanju izvora svjetlosti što bi mogao biti
jedan od ključnih elemenata u iluziji haljine. Sjene (korekcija svjetline) se
uzimaju u obzir – mogu korigirati doživljaj svjetline kao što smo vidjeli u iluziji
sa šahovskom pločom. I lokacija predmeta u odnosu na izvor svjetla – koliko
je udaljen, toliko znači da je više ili manje osvjetljen; pod kojom je
58
orijentacijom u odnosu na izvor (ako je više pod kutem, onda će djelovati manje osvjetljeno). I znanje o relativnom
prostornom odnosu među objektima.
Na slici vidimo iluziju koja ističe važnost lateralne inhibicije. Apsolutna svjetlina površine kože djevojčice je ista, ali na
lijevoj slici djeluje svjetlije zbog tamnije okoline, a desno tamnije. To je utjecaj lateralne inhibicije odnosno
simultanog svjetlosnog kontrasta zbog toga što ova okolina je tamnija na lijevoj slici a za tu istu svjetlinu ako se
posvjetli okolina a ne dođe do adekvatnog, u podjednakom omjeru osvjetljenja ove površine koža onda će se ona
činiti tamnijima. Isto vidimo i na desnom primjeru gdje je kimono objektivno iste svjetline, ali na desnoj slici djeluje
tamnije zbog svjetlije okoline (dana).

KONSTANSTNOST BOJA (NIJANSI) (4. konstantnost)

Slična kao i konstantnost svjetlina samo što se
uzima u obzir stabilnost opažanja kvaliteta boja u
različitim uvjetima osvjetljenja ako je npr.
osvjetljenje isto obojeno.
Na slici imamo primjer kako različite slike izgledaju
pod različitim osvjetljenjima na kameri i kako mi to
vidimo (tj. kako retinex teorija obradi tu
informaciju). Npr. na ovom 3. primjeru (tungsten
ilumination) je osvjetljenje pod klasičnom žaruljom
– na fotografiji izgleda crveno, a nama se to crveno
ispravi i djeluje kao da su boje stabilne.

Konstantnost boja je održavanje percepcije pojedinačnih nijansi bez obzira na varijacije u kvaliteti iluminacije i
svojstva refleksije površinskog pigmenta predmeta. Tu su uključeni razni procesi. Istraživanja (Uchilkawa i sur., 1989)
su pokazala da ako osvjetlimo prostor nekim crvenim svjetlom, u početku imamo malo narušavanja (sve djeluje
crvenkasto), no uslijed djelovanja adaptacije i drugih faktora, taj efekt se poništava i boje se opet normalnije vide.
Nekad nije moguće poništiti taj efekt (preizraženo je to osvjetljenje) pa i dalje sve vidimo crvenkasto.
Prema Brou i sur. (1986) je mehanizam vrlo sličan onome kod konstantnosti svjetlina – doživljena boja (promjena u
boji) se uzima u obzir tako da se gleda i na samom objektu i u okolini (na okružujućim površinama). Ako je i na
okružujućim površinama došlo do adekvatne promjene, onda se vraća percepcija na onu uspostavljenu boju (slično
kao i kod teorije konstantnosti svjetline kao načelu omjera).

Ovdje se koriste i direktni i konstruktivistički i kompjutacijski pristupi da se objasne fenomeni. Prema direktnim
pristupima bismo direktno trebali zahvaćati boju, ali direktni pristupi ne objašnjavaju dobro ovaj fenomen.
Konstruktivističke teorije uzimaju u obzir konstrukciju na temelju dodatnih informacija, ali te dodatne informacije ne
moraju biti samo vidne, nego čak i naše znanje o objektu (poznavanje boje objekta) doprinosi održavanju
konstantnosti boja.
Iluzija haljine – prodrmala scenu o konstantnosti boja, no ovdje se treba
uzeti u obzir da ju gledamo na fotografiji, a ne uživo. Koje boje je ova haljina?
(za DZ pronaći isti slučaj sa tenisicama) Postoje 2 glavna objašnjenja – po
jednima je haljina bijela sa zlatnim ukrasima, a po drugima plava sa crnim
ukrasima. Nije do kraja jasan ovaj mehanizam,
još se istražuje, no čini se da ide u prilog
konstruktivističkom tumačenju jer promatrači
nesvjesno uzimaju u obzir tip osvjetljenja pod
kojim je ovo snimljeno. Ako se pretpostavlja da je
snimljeno pod jako žutim osvjetljenjem, onda
haljina djeluje plavo. A ako se pretpostavi da je
osvjetljena plavim osvjetljenjem, onda djeluje
bijelo. Prva slika dolje je kada više filtriramo
plave pa djeluje više bijelo, a druga slika kad više
59
filtriramo žute pa djeluje plavo. Točan odgovor je da je haljina zbilja plava i da je to bilo pod tim jakim žutim
osvjetljenjem zbog čega je dobivena nijansa kao na fotografiji. Na slici vidimo to objašnjenje – stupac u sredini
prikazuje stvaran odsječak fotografije i vidimo u interpretaciji pod plavim osvjetljenjem, ove plavkaste linije se čine
bijelima, a ako je pod žutim osvjetljenjem, haljina djeluje plavom. Tako i ukrasi u plavom kontekstu djeluju zlatnim, a
u žutom kontekstu tamnosmeđim.
Dakle kontekst jako može utjecati na doživljaj boje i to je u skladu s konstruktivizmom jer
obično djeluje na ispravan način, ali nekad nas može zavarati. Na slici ove kocke, kontekst
djeluje tako da ovu plavu okruženu tamnim krugovima doživljavamo kao najsvjetliju,
najsaturiraniju (kao da svjetluca), a ovu gore okruženu svjetložutim krugovima kao
najtamniju. U stvarnosti, te 3 plave su identične boje. U tamnom kontekstu djeluje puno
svjetlije nego na ovom svjetlom kontekstu.
DRUGE KONSTANTE
Prošli smo 4 glavne konstantnosti, ali ima ih još dosta (za DZ pročitat
Corena gdje su one sve objašnjene). Idemo malo u druge modalitete,
do sad smo bili samo u vidnom.
1. konstantnost glasnoće – znači opažena glasnoća nekog
objekta djeluje konstantna bez obzira na udaljenost. Sam
zvuk jest tiši, ali opažena glasnoća objekta koji proizvodi zvuk
djeluje isto, npr. kad čujemo neki kamion u daljini možemo si
predočiti koliko je glasan (slično konstantnosti veličine).
2. konstantnost pozicije nam omogućuje da svijet oko sebe
doživljavamo mirnim, stabilnim i konstantnim bez obzira na
to što stalno pomičemo glavu i oči – mozak uzima u obzir
pokrete očiju i glave i dobiva informacije iz proprioceptora i
vestibularnog sustava. Bez obzira što se slika pomiče (zato
što mi pomičemo oči i glavu), mozak i dalje taj pomak u slici
doživljava kao da su objeki na mjestu i stabilni.
3. konstantnost smjera, vrlo slično konstantnosti pozicije, znači
da naš egocentrični smjer, bilo da stojimo ili se krećemo, ostaje očuvan usprkos pokretima glave i očiju, npr.
ako hodamo unaprijed, a gledamo u stranu, i dalje je očuvan naš egocentrični smjer kretanja.
4. konstantnost mirisa – intenzitet mirisa se nastoji doživjeti očuvanim pri različito velikim udisajima (kad slabo
udišemo ili kad jako udišemo).

i. The end -

60
3. Percepcija dubine
Pogledati prezentaciju i knjigu jer za ovo ne postoji snimljeno predavanje.
Iz Corena:
Dva razlicita aspekta:
Prvi nam govori o percepciji udaljenosti jednog objakta od nas: koliko je olovka daleko na stolu.
To je procjena apsolutne udaljenosti koja obuhva3. ca proces zvan egocentricna lokalizacija.
Kad se pitamo je li olovka blize knjizi ili salici kave koja je također na stolu govrimo o relativnoj udaljenosti.
Trazimo od promatraca da napravi lokalizaciju odnosa objekata koja je procijenjena udaljenost izmedu objekata u
okruzju.
Sud relativne udaljenosti je također ukljucen u percepciju kao je li objekt ravan kao na dvodimenzionalnoj slici ili
trodimenzionalan kao tijelo – tad zahtjeva procjenu prostorne veze izmedu dijelova nekog objekta.
Direktna (izravna) percepcija.
Tri pretpostavke su sredisnje u direktnoj percepciji:
1. Sve potrebne info koje trebamo vidjeti su trodimenzionalno predstavljene na retinalnoj slici ili u odnosima
svojih dijelova na retinalnoj slici.
2. Vidna scena je analizirana u pojmovima cijelih objekata i povrsina radije nego u terminima elementarnog
podražaja atribuiranog kao npr. rubovi, boje i posebne lokacije koje zajedno cine objekt.
3. Direktna perc. podrazumijeva da dojam dubine ili daljine nastaje odmah kod promatraca i ne treba daljenje
proracune ili dodatne informacije bazirane na zakljuccima ili iskustvu.
Kompjutacijeske teorije vida.
Jedan od najpoznatijih kompjutacijskih teoreticara David Marr.
Pocetna pretpostavka: sve info koje su potrebne da se dobije trodimenzionalnost su prisutne u vidnim ulazima.
Odustao od teorije direktne percepcije u stilu svih kompjutacijskih teoreticara, kad je predlozio da tocna
interpretacija trodimenzionalnosti zahtjeva mnogo složenih kompjutacija i nekoliko nivoa analize.
Odrednice (znakovi) dubine – podražajne karakteriste kojih nismo svjesni, ali funkcioniraju tako da oblikuju nase
perceptivne odgovore.
Kad gledamo neku sliku ili fotografiju vidimo da je lako primijetiti prostornu vezu izmedu razlicitih simbola na slici.
Dojam relativne udaljenosti tad je baziran na grupi podražaja – znakovi dubine.
Ovi podražaji zovu se i monokularni znakovi, buduci da se ne pojavljuju samo na slikama nego su relevantni za
percepciju dubine kad gledamo samo jednim okom.
Kako bismo razumjeli znakove dubine moramo znati da nase vidno iskustvo obicno ovisi o svjetlu koje se reflektira
od neke povrsine objekta iz vanjskog svijeta u oko opazaca.
Brojni znakovi dubine ovise o karakteristicnim putevima kojima svjetlo putuje do oka i nacinima na koje utjece medij
(obicno zrak) kroz koji svjetlo prolazi.
Drugi znakovi dubine nastaju kad je svjetlo u interakciji s objektima i također iz geometrije slika.
Interpozicija ili zaklanjanje
Vecina objekata oko nas nije transparentna, odnosno prozirna.
Kako svjetlo reflektirano od udaljenih objekata ne moze proci kroz neprozirne objekte koji su izmedu daljeg objekta i
promatraca, blizi objekt ima tendenciju blokiranja pogleda na onog udaljenog.
Ovo je znak dubine i naziva se interpozicija ili zaklanjanje.
Zaklanjenje je svojstvo samo za relativnu dubinu (macka je blize nego necija noga, ali ne vidimo koliko su macka ili
covjek udaljeni od nas).
Ukoliko gledamo macku i iza nje ,,vidimo'' nogu, mi najcesce nismo svjesni odsustva dijela noge skrivenog iza macke
na slici.
Vidini sus. to obicno nadopunjava brzo i automatski.
Vrijeme potrebno za kompletno ,,ispunjenje'' iznosi oko 200 ms procesiranja.
Zasjenjivanje i sjene
Cinjenica da svjetlost obicno putuje pravocrtno daje nam drugi znak za relativnu dubinu.
Ovo znaci da ce prednja strana okrenuta prema izvoru svjetla biti relativno osvjetljena dok ce povrsina koja je
okrenuta od izvora svjetla biti u sjeni.
Izgled sjene moze dati info o obliku krutog objekta.
Ako svjetlo dolazi iznad dubine, donji dio ce biti vise osvjetljen dok ce gornji dio biti djelomicno osvjetljen.
Kod ispupcenja je situacija obrnuta.
Da bi ovo radilo moramo pretpostaviti da svjetlost dolazi odozgo (kao sto je najcesci slucaj).
Ako svjetlost dolazi iz drugog smjera, sjena pada drugacije.
61
Promatraci koriste svoje pretpostavke o lokalizaciji izvora svjetlosti da im pomogne pri tocnom percipiranju
trodimenzionalne prirode objekta koristeci znak sjene.
Sjencanje koje definira oblik objekta možemo zvati vezana sjena – dio svjetla koji sluzi za trodimenzionalno
oblikovanje objekta.
Drugi faktor koji moze uzrokovati pojavu sjencanja je prisutnost drugog objekta ili povrsine koji lezi u putanji izvora
svjetlosti.
Takav objekt tvori bacenu sjenu.
Promatraci upotrebljavaju bacenu sjenu jednako kao vezanu sjenu za determinaciju relativne dubine predmeta.
Sto je udaljeniji predmet od svoje bacene sjene bit ce veca percipirana distanca izmedu predmeta i osjenjene
podloge.
Vidni sus. detaljnije analizira vezane sjene od bacenih.
Zracna perspektiva
Djelomicno ili potpuno zaklanjanje svjetla stvara slikovne odrednice relativne dubine.
Znak za apsolutnu dubinu proizlazi iz cinjenice da je zrak prepun molekula koje apsorbiraju svjetlo i molekula koje
rasprsuju svjetlo.
Vece cestice rasprsuju svjetlo jednolicno uzrokujuci jednolicnu raspodjelu svjetla ili zamucenje slike.
Za cestice koje su manje od razlicitih valnih duljina svjetla, stupanj rasprsenosti ovisi o valnoj duljini.
Krace valne duljine su vise rasprsenije od duljih.
Kombinirani efekti ovih fenomena uzrokuju zracnu perspektivu.
Zracna perspektiva – sliku vrlo udaljenog objekta (npr. planinu) cini vise plavom od blizih, fizikalno istih objekata.
Takve promjene u pojavama mogu nas informirati o apsolutnoj udaljnosti objekata.
U nekim geografskim regijama to moze dovesti do gresaka u procjeni jer cist, suh zrak reducira zracnu perspektivu.
Jedna od odrednica zracne perspektive je relativna osvjetljenost.
Svjetlost povrsine ili objekta se ne povecava s udaljenoscu vec svjetlo od udaljenog objekta mora putovati kroz
atmosferu s vece distance.
Zbog toga povecanje apsorpcije ili rasprsivanja svjetla od cestica zraka moze doprinijeti percpeciji slabijeg svjetla s
povecanjem udaljenosti objekata cak i kad ualjenosti nisu toliko velike kao one opisane u kontekstu uobicajenih
znacajki zracne perspektive.
U odsustnosti nekih odrednica možemo vidjeti sve jasnije 2 predmeta sto su blize.
Retinalna i poznata velicina
Kako se objekt odmice od nas, velicina slike na retini se smannuje.
Ove razlike u velicini retinalne slike upotrebljavaju se kao znak relativne udaljenosti.
Retinalnu velicinu upotrebljavaju obje teorije – teorija direktne percepcije i kompjutacijske teorije percepcije.
Ona nema veze s velicinom slike nego s prijasnjim iskustvom ili vec poznatom velicinom objekta.
Npr. sve igrace karte iste velicine.
Linearna perspektiva
Jedan od znakova dubine moze biti razmotren kao ekstenzija retinalne slike u odnosu na udaljenost.
Taj znak je linearna perspektiva.
Paralelne linije u stvarnom svijetu, kao npr. zeljeznicke tracnice cine da se priblizavaju medusobno, a predmeti
postaju manji kako je udaljenost veca.
Eventualno, dosezu tocku iscezavanja gdje se sve manje perspektive skupljaju i predmeti se smanjuju do
nevidljivosti.
Ova tocka se nalazi obicno u videokrugu.
Gradijent – uspon teksture
J. J. Gobson predlozio je zanimljiv put obje linearne perspektive i relativne info u jednu odrednicu koju je nazvao
gradijent teksture.
Vidna tekstura je slobodno definirana kao bilo koja kolekcija objekata u vidnoj slici, gradijent je kontinuirana
promjena u relativnoj velicini i kompaktnosti elemenata ovih objekata.
Udaljeniji dijelovi teksture imaju manje elemente koji su gusci i blizi jedni drugima.
Utisak dubine koji se povezuje s gradijentom teksture naziva se perspektiva detalja.
Visina unutar ravnine
Jos jedan znak udaljenosti ovisi izmedu objekata (stvari) i njihovih odraza koji su projicirani na nase retine.
Ova odrednica je poznata kao visina unutar ravnine ili relativna visina.
Odnosi se na polozaj objekta prema liniji horizonta.
Veca blizina liniji horizonta upucuje na vecu udaljenost.
62
Prilagodba ocne lece
Slabija akomodacija, leca se malo zakrivljuje – udaljeni predmet.
Jako zakrivljena leca – predmet blize retinalnoj povrsini.
Povratna info o napetosti misica koji kontroliraju napetost lece moze nam priskrbiti dodatne info o udaljenosti
predmeta koje gledamo.
Kretanje i paralaska kretanja
Promatrac u najvecoj mjeri percipira dubinu prostora kad se krece (tijelo, glava ili pokreti ociju), vrlo cesto se krecu i
sami objekti promatranja.
To omogucava vidnom sus. da usporedi vise prikaza istovremeno, s tim da se prikazi neznatno razlikuju, ovisno o
brzini i kretanju.
Zato kad dodamo kretanje vidnom objektu koji se priblizava mi stjecemo dodatni znak za dubinu.
Npr. pretpostavimo da je nas pravac kretanja s desna na lijevo i da gledamo u jednu tocku, tocku fiksacije.
Pod ovim uvjetima svi objekti blizi nama u odnosu na tocku fiksacije krecu se u suprotnom smjeru od naseg kretanja.
Objekti koji su dalji, odnosno nalaze se iza tocke fiksacije pocet ce se kretati u istom smjeru kao i mi.
Smjer i brzina ovise o najblizoj udaljenosti od nas i nase tocke fiksacije – sto je ? retini, to ce se slika tog predmeta
brze stvarati u odnosu na druge objekte.
Ovi znakovi za udaljenost zovu se paralaska kretanja.
Paralaska se moze dokazati ako okrecemo glavu natrag i naprijed dok nam je tijelo mirno dajuci nam dobru info o
dubini predmeta.
Posebna oblik predmet – kad se predmet rotira.
Dijelovi koji se krecu mogu nam dati info o dubini predmeta.
Pojava da na temelju znakova kretanja dijelova predmeta možemo odrediti dubinu zove se kineticki efekt dubine.
Binokularna percepcija dubine
Zadatak uvlacenja igle u konac – 30% ispitanica brze izvrse zadatak kad gledaju s oba oka.
Negdje oko 5% i 10% populacije nema stereopsis sto je termin koji se upotrebljava za opisivanje sposobnosti
percipiranja dubine na temelju binokularnog dispariteta.
Znakovi za stereopsis
Kod ljudi udaljenost izmedu dviju zjenica iznosi negdje vise od 6.5 cm.
Zbog odvojenosti ociju svako oko ima drugaciji smjer pogleda pa zato i drugaciju sliku.
Razliku izmedu slike ociju nazivamo binokularnim disparitetom.
Proces stapanja dviju razdvojenih slika u jednu jedinstvenu nazivamo fuzijom ili stapanjem.
Fuzija je prilicno ogranicena u svom opsegu spajanja pa se tako i mnogi dijelovi konacne slike medusobno ne stapaju.
Ovaj nedostatak rezultira duplim videnjem ili diplopijom.
Kad su oba oka otvorena dalji objekt se vidi neukrstenim disparitetom.
U slucaju duplih slika koje su blize nama nego fiksiranoj tocki imamo ukrsteni disparitet.
Razlike u disparitetu mogu biti znak za udaljenost.
Dupla slika ovisi o tome je li neštopljena slika ispred ili iza fiksacijske tocke.
Objekti vise udaljeni od fiksacijske tocke zovu se neukrstenim disparitetom, a blizi objekti, ukrstenim.
Zato duplu sliku možemo upotrijebiti kao znak za relativnu udaljenost.
Samo predmeti koji su na otprilike istoj udaljenosti kao i cilj kojeg fiksiramo nece se vidjeti duplo, slika se biti
stopljena.
Kad bismo oznacili sve objekte koji su otprilike na istoj udaljenosti u vidnom polju, dobili bismo zamisljenu crtu, tzv.
horopter.
Usko podrucje s jedne i druge strane zamisljene linije ukljucuje sve tocke u vidnom prostoru koje su stopljene u
jednu sliku.
To je Paumnovo podrucje.
Velicina i oblik Paumnovog podrucja mijenjaju se ovisno o fiksacijskoj udaljenosti.
Proces stapanja ili fuzije u terminologiji se naziva i korespondirajuce retinalne tocke.
Fovee centralis ociju odgovaraju retinalnim tockama, a horopter predstavlja zonu u vidnom polju koja stimulira
retinalne tocke na odredenoj fiksacijskoj udaljenosti.
Ukrsteni disparitet prikazuje udaljenost blize promatracu nego fiksacijska udaljenost.
Pojava razdvajanja slika moze prikazati znak udaljenosti.
Stereoskop – opticki instrument koji postavlja razlicite podražaje u oba oka istodobno.
Detektori nisu dovoljni za objasniti stereopsis dubine percepcije.
Julez – globalni stereopsis ili percepcija dubine u odsutnosti monokularnog oblika ili forme.
63
Gian Poggio i sur. – 2 vrste neurona u strijarnom korteksu.
Jedan tip neurona je osjetljiv na ukrstene i neukrstene disparitete.
Neuroni mogu biti podijeljeni na one s ekscitacijskim i na one s inhibicijskim odgovorima.
Npr. stanica s eksc. odgovorom na ukrsteni disparitet dat ce inhibicijski odgovor na neukrsteni disparitet i obratno.
Od upoznavanja sa stereoprikazima nepravilnih tockica, mnoga istrazivanja na stereo dubinu su usredotocena na
ovu formu podražaja.
Jedno od njegovih glavnih prednosti nad mnogo tradicionalnih podražaja jest to da kompletno zaobilazi potrebni
monokularni nacin percepcije.
Proces stereostapanja moze biti shvacen bez da najprije pojasnimo oblike i forme perepoznavajucih procesa.
Druga vazna prednost ovog podražaja jest da omogucava da percipirani oblici budu projicirani u vidni korteks nakon
sto su se slike oba oka stopile.
Slike oba oka su jos uvijek odvojene kroz genikuletnu jezgru, a stapaju se tek u primarnoj vidnoj zoni u korteksu.
Medu fenomenima koji su bili proucavani na ovaj nacin su vidne iluzije, vidne popratne pojave i prividni pokreti.
Znak za dubinu koji nastaje kombinacijom jednostavnih znakova je stereopokret ili razlika u odnosima pokreta ociju
(npr. okluzija ili prekrivanje i na nasoj retini se krece vecom brzinom automobil nego kuca kako mi pomicemo glavu).
Vidni egocentar je polozaj u glavi koji upravlja referentnom tockom determinacije smjera u odnosu na glavu prednje
snage.
65% ljudi konstantno upotrebljava desno oko, 35% lijevo (gledanje kroz teleskop).
Preferirano oko za takve zadatke zove se dominantno oko za gledanje.
Apsolutna udaljenost – udaljenost objekta od promatraca.
Akomodacija – promjena u fokusu lece oka koja sluzi za uocavanje dubine.
Prirodna sjena – osjencani uzorak na objektu koji je odreden oblikom samog objekta.
Binokularno – odnosi se na dva oka.
Binokularni disparitet – razlika u monokularnim pogledima svakog oka.
Kovergencija – unutarnja rotacija ociju prema nosu s funkcijom fiksiranja predmeta koji se priblizava.
Divergencija – vanjska rotacija ociju od nosa s funkcijom fiksiranja predmeta koji se udaljava.
Relativna udaljenost – udaljenost objekta u odnosu na drugi objekt.
Virtualne litica – kutija s plicom i dubljom stranom koja je prekrivena staklom, koristi se za mjerenje percepcije kod
mladih zivotinja.
Osjetljivo razdoblje – zivotno razdoblje tijekom kojeg ravoj perceptualne sposobnosti moze biti uvelike modificirano
prisutnoscu ili odsutnoscu relativne simulacije ili iskustva.

64
 7. Percepcija glazbe

Potrebno predznanje:
 Građa uha
 Pužnica – kako funkcionira, receptori, Cortijev organ,
 načela kako se kodira frekvencija - načelo mjesta, načelo frekvencije
 Frekvencijski raspon sluha
 sve o visini zvuka,
 glasnoći,
 o trajanju tonova i
 o harmonicima koji su prisutni unutar tonova koji tvore svojstvo koje zovemo timbra ili boja tona.

Glazba
Oko nas u okolini postoje razni tipovi zvukova, nekad ih nije lako niti kategorizirati, ali većinu zvukova možemo
opisati kao govor, kao glazbu ili kao glasanje životinja ili možda kao ljudsko neartikulirano glasanje.
Također postoje zvukovi koji imaju svoj neživi nastanak, kao što su šumovi, udarci..

Onda se možemo pitati što to određene zvukove čini glazbom?

Što razlikuje glazbu od govora ili šumova ili udaraca ili šuma vjetra ili valova ili industrijskih šumova? Kada nešto
počinje biti glazba? - Odgovor na to pitanje nije lagano jer ne poštoje čvrste granice izmedu svih ovih tipova zvukova.
Uglavnom, ono što se svi slažu jest da većinu glazbenih djela karakterizira da posjeduju melodiju (vremenske
promjene u visini tonova koje mi onda grupiramo i doživljavamo kao melodiju) i ritam (ritmični obrasci udaraca i
naglašavanja koji se ponavljaju). Međutim, u doživljaju glazbe, pa i u definiranju nekog dijela glazbe ima važnu ulogu
i kontekst, umjetnička namjera. I iz toga može izaći estetski doživljaj.

Jochan Sebastian Bach – skladatelj iz doba baroka.

Avangardni kompozitor iz 20.og stoljeća – John Cage koji se koristio prilično eksperimentalnim pristupom u glazbi
tako što je koristio i razne šumove. U 20. om stoljeću došlo je do naglog proširenja te kategorije glazbe. Što se sve
može smatrati glazbom

Glazba je dosta širok pojam, može uključivati i šumove i govor i sve druge aspekte zvuka, međutim većina glazbe ipak
sadrži strukturu koja se može opisati pomoću raznih aspekata melodijskih i ritmičnih.
Unutar te strukture, među ostalim je sadržano i to da postoje izmjene tonova različite visine ili različite glasnoće što
onda tvori melodijske obrasce i izmjena tonova različitih trajanja koji su onda usklađeni s ritmičkim vremenskim
obrascima koji se mogu i ponavljati.

Aspekti glazbe
Glazba je u biti dosta složena vrsta podražaja jer ima svoje mnogobrojne apskete. – Glazba – složeni
višedimenzionalni podražaj

Brojni aspekti glazbe:

 visina tona – Sami tonovi imaju svoju visinu koja se doživljava zahvaljujući njihovoj temeljnoj frekvenciji;
Visina tona je – bitna za doživljaj melodije.
 Imaju glasnoću koja je povezana s amplitudom vala
 I trajanje tona – bitno za doživljaj ritmičkih struktura.
 Većina tonova odsviranih na instrumentima ima svoju timbru ili specifičnu boju tona zahvaljujući udjelu
različitih harmonika, višekratnika temeljne frekvencije
 Na specifičan nacin doživljavamo pojedine intervale između tonova – nije svejedno hoćemo li se pomaknuti
iz početnog tona za veću visinu ili za manju u idući ton. Ti odnosi među tonovima mogu stvarati određene
utiske. Ti odnosi među tonovima mogu se proučavati. Ako su tonovi odsvirani uzastopno ili čak istovremeno.
Ako imamo cijeli niz tonova koji se izmjenjuju u vremenu onda oni počinju graditi melodijsku strukturu koju
mi onda doživljavamo vrlo holistički bez obzira na promjenu ključa glazbenog.
 Mogu se proučavati odnosi među tonovima i kakve to dojmove psihološke stvara, kakve reakcije i estetske i
emotivne ima za slušatelje.

65
  Tu je problem harmonije – usklađivanje više melodijskih linija zajedno koje mogu biti pomaknute na način
da međusobno su usklađene. Harmonija se odnosi općenito na prisutnost više različitih frekvencija unutar
tona.
 Ritam se odnosi na obrazac trajanja tonova. Tonovi različitih visina mogu biti odsvirani na načine da razni
tonovi mogu promijeniti svoja trajanja. To onda tvori ritmičke obrasce.
 Koliko brzo zadajemo te tonove jedan za drugim, određuje tempo, a način kako se grupiraju ti tonovi u
skupine, određuje mjera.
Svi ovi aspekti glazbe mogu se proučavati nezavisno tako da u nekim eksperimentalnim istraživanjima se može
varirati samo jedan od ovih aspekata glazbe ili kobinirano mjenjati više njih. Postoji jako puno varijabli kad se
istražuje utjecaj različitih aspekata glazbe na percepciju glazbe i općenito na razne druge psihološke varijable kao što
su estetski dojmovi i preferencije.

Glazbena visina i akustična visina tona.

Akustičnu visinu – ponoviti.
Akustična visina zvuka je ustvari definirana na
temelju psihofizičkih istraživanja psihofizičkih
funkcija visine zvuka.
Na temelju takve psihofizičke funkcije
konstruirana je mel ljestvica (subjektivna
akustična visina). Na početku se očekivalo da bi
se mel ljestvica mogla dobro poklopiti s
glazbenom ljestvicom. Ali čini se da u različitim
kontekstima ne doživljvamo identično visine zvuka tako da nije baš dobiveno
idealno poklapanje između glazbene ljestvice i mel ljestvice.
Visina tona je dimenzija tona koja je subjektivna – postoji samo u našem umu.
Zahvaljujući kojoj doživljavamo zvuk višim ili nižim. Te kategorije, viši ili niži su
metaforičke kategorije. Nije sasvim jasno zašto su dodijeljena upravo ta imena.
[Više o tome može se pročitati u knjizi Mozak i muzika od Danijela Levitina koja
na vrlo zanimljiv način objašnjava ove probleme u percepciji glazbe]

Glazbena ljestvica postoje barem 2 načina da se prikažu visine tonova, i to:

 Pomoću oktave s nazivima: do, re, mi, fa, sol, la, ti, do.
 Ili preko ljestvice koja koristi slova: C, D, E, F, G, A, H, C.

Ova oktava sadrži osam tonova. Osmi toni, do je po svom kvalitativnom doživljaju jednak prvom do, osim što je za
oktavu viši. Što se tiče broja kvalitativno različitih tonova imamo ih 7 u klasičnoj oktavi.
Praktički u svim kulturama su dobivene neke vrste skala koje se temelje na oktavi. Upravo zbog toga što mi
percipiramo taj osmi ton u ovom slučaju, ton s kojim završava ljestvica, kvalitativno jednakim kao i prvim ton, osim
što je za oktavu viši. To je temeljno svojstvo oktave koje je naše temeljno perceptivno svojstvo. Ono se dobije za
one tonove koji imaju dvostruko veću frekvencija od osnovnog tona. Ako srednji C ima frekvenciju od 261.6 Hz, onda
idući C koji je za oktavu viši ima 523.2 Hz. Primjer tona A – ljestvice su standardizirane prema tonu A. Srednji ton A
ima 440 Hz. Idući ton A, za oktavu viši bi imao 880 Hz. A za oktavu dublji ton A bi imao 220, još dublji 110, još dublji
55.

Tonovi koji su odvojeni oktavom zvuče kvalitativno glazbeno vrlo slično. Ako ih odsviramo istovremeno oni se gotovo
idealno uklope jedan u drugi.
Zapadnjačke ljestvice se temelje na tzv. kromatskoj skali – malo precizniji način označavanja tonova nego što je
oktava. Uglavnom cijela oktava, od osnovnog tona pa do onog koji je za jednu oktavu viši, kod kojeg imamo
udvostručenje frekvencija dijeli se na 12 polutonova. Svaki taj poluton otprilike predstavlja 6% pomak u frekvenciji
od onog prethodnog.
Kako onda dobijemo pojedine ljestvice? Oktave? - Durska oktava ili durska skala koja se još zove jonska skala (stari
Grci koristili) – to je ustvari podskupina od 7 tonova iz kromatske skale. Imamo od ovih 12 polutonova, 7 njih se
odabire i onda je 8. opet početni, ali je za oktavu viši. Durska skala se dobije kad imamo slijedeće pomake: cijeli ton
je u biti kombinacija 2 polu tona – pomak od 2 polutona, imamo za dobiti dursku skalu imamo slijedeće pomake:
cijeli, cijeli pa pola tona, cijeli, cijeli, cijeli, pola. Za skalu mol imamo drugačiju kombinaciju ovih pomaka i tako
66
postoji puno različitih skala, imamo podskupova kromatske skale koji imaju svoju određenu kombinaciju pomaka
tonova. Te skale ne moraju imati 7 tonova, postoji skala sa šest tonova, pet tonova (pentatonika; pentatonska
ljestvica), molska koja se dijeli na molsku i dursku, molska je poznata kao blues skala, s tim da je na onih 5 tonova
dodan i šesti ton. Blues skala nije ista kao durska. Svaka od tih skala u biti nama može stvarati određeni ugođaj, to se
išto može istraživati, često se durske skale opisuju više kao veselije i sretne, a molske više kao tužne ili refleksivne.

Skale se zapisuju notnim zapisom. Određena pozicija note na ovom

crtovlju označava visinu te note. Ovdje imamo dursku skalu za C-dur,
prikazano u notama. Visina nije jedina koja se može notama u notnom
zapisu prikazati. Može se prikazati i druga važna dimenzija. Može se
prikazati i trajanje tona. Ta trajanja su određena – koliko ton traje u
odnosu na trajanje takta.
Može trajati kao cijeli takt, to je puna nota. Ovdje su
prikazane četvrtinke – četvrtina jednog takta.
Kombinacija prikaza između skale (ovih nota) i prikaz na
frekvencijama koje zauzimaju), no to se bolje vidi na slici
klavijature.

Klavir je instrument koji vjerojatno ima najveći raspon

tonova, dakle najveći raspon frekvencija. Od najdubljih pa
do najviših koje se mogu instrumetnom prezentirati. Sa
slike klavijature se vidi da je najniži ton je A, frekvencija 27
Hz – na pragu čujnosti. Mi čujemo otprilike od 20 Hz, na
više. I imamo 7 oktava, najniži ton A je na 3.500 Hz. Najviši
ton na klavijaturi je C koji završava na preko 4.000 Hz – to
je temeljna frekvencija. To je jako veliki raspon za glazbeni
instrument. A inače, tu su svi polutonovi oni su
kombinacija bijelih i crnih tipki. Dakle, 12
polutonova u oktavi – čine 7 bijelih i 5 crnih
tipki.

Na zadnjoj slici, imamo prikaz, koliko u stvari,

ovi peakovi (šiljci) pokazuju koliko 2 tona su
međusobno i usklađena, tako da dobivamo za 2
ista tona to su unisomni. Unisonmno odsvirana
2 tona, najveći, a drugi najveći je za oktavu, ako
istovremeno odstviramo jedan ton i onaj koji je
za oktavu viši. Dosta visoka razina usklađenosti
se dobiva za Kvintu – dobije se tako da jedan
ton ima jednu određenu frekvenciju, a drugi ton ima 1,5 puta veću
frekvenciju ko što je ovdje naznačeno, dok oktava – 2 puta veću
frekvenciju.

Perceptivni doživljaj glazbene skale je takav da se periodički kreće.

Periodički se diže dok opet ne dođe na sam svoj kraj, koji je praktički
doživljajno isti ton kao i onaj od kojeg se počelo. Imamo periodički,
odnosno ciklički način kretanja kroz tonove tako da se tonovi unutar
jedne oktave mogu prikazati kružnicom, odnosno kružnim modelom.
Slično kao što smo imali kružni model za boje, ovdje je to ipak malo
drugačije. I taj kružni model je prikazan ovdje desno. Dakle, vidimo kako
idu tonovi C, cis, D, dis... i tako dalje, u krugu, sve dok opet završetkom
te skale ne dođemo na C, i onda opet ispočetka. I tako stalno idemo u
krug. Međutim, ono što se ipak mijenja pri tome, bilo da se skale dižu ili spuštaju
imamo – doživljaj visine. Dakle, isti ton C može biti dublji C, pa za oktavu viši C, pa za 2
oktave viši C...itd. Tako da se mora dodati i još jedna dimenzija – to je ova uspravna
67
dimenzija visine tona. Imamo krug koji označava kvalitetu tona i uspravnu dimenziju koja označava visinu i kad se
iskombinira kružno kretanje u visinu prema gore ili prema dolje, dobije se spirala. Tako da se ovaj model zove
spiralni model – a jedan od autora takvog modela bio je Dobrischev. [vidi Corenov udžbenik – dodatno pročitati]
Slično kao kod boja što imamo posebnu kvalitetu boja, tako ovdje imamo posebnu kvalitetu tonova. Neki to zovu
bojom tona. Važno je napraviti distinkciju jer se očito bojom mogu označiti dvije različite stvari kod tonova. U
jednom kontekstu, može se misliti na kvalitetu tonova kao što je ton C ili ton D. Slično kao kod boja na kružnom
modelu boja.
A drugi aspekt kojim se označava boja tona je timbra. No sad ne govorimo o timbri već govorimo o kvaliteti
pojedinih tonova koji se doživljavaju jedinstveno kao jedan određeni ton. I ovaj ton C ako se pomaknemo za cijeli
krug prema gore na spirali, opet će biti C samo za oktavu pomaknut, pa kad prođemo još jedan krug opet ćemo na
istom mjestu tog kruga imati ton C samo za 2 kata gore na ovoj spirali (2 oktave). Dakle, jedan okret spirale
predstavlja jednu oktavu.
Možemo se poigravati u ovom modelu s tonovima, tako da mijenjamo samo kvalitetu ili boju tona tako da stalno
ostajemo unutar istog raspona visine kruga, samo se kvalitete mijenjaju. A možemo manipulirati tonove samo da se
mijenjaju u visini, ali ne u kvaliteti. Znači možemo mjenjati sve tonove C koji variraju po visini zbog pomaka u oktavi
ali i dalje su po kvaliteti ton C.

Oslanjajući se na ovaj ili slične modele Shepard je izveo eksperiment gdje je dobio iluziju kako tonovi neprestano
rastu.
To je posebna vrsta zvučne, glazbene iluzije. Dobiva se neprestani doživljaj rasta tonova ili neprestano spuštanje
tonova. To mora biti iluzorno jer kad bi ton stvarno rastao – vrlo brzo bi otišao u ultrazvuk koji ne čujemo.
Ovi tonovi se mogu neprestano čuti.

Shepardov ton je paradoksalan ton – na sličan način – paradoksalno

stepenište.
Kao što se na ovom stepeništu možemo neprestano penjati, prividno ili se možemo u
drugom smjeru neprestano spuštati.
Tako je Shepardov ton na istom mjestu, ali se neprestano penje ili spušta.
Taj ton se dobiva tako da se zadaje kombinacija više tonova. Ako želimo imati ovu iluziju
neprestanog rasta, svi ti tonovi rastu. Međutim svi ti tonovi dok su dublji su ujedno i
glasniji, a kako rastu se postepeno stišavaju, i ako dođu na dosta veliku visinu, onda se
skroz utišaju i nestane. Međutim do tog trenutka mi smo već
prebacili pažnju na neke druge, niže tonove koji dalje rastu. Tako da
mi neprestano čujemo tonove koji rastu. Ali ni jedan od tih tonova
ne pratimo do kraja nego nam se stalno prebacuje pažnja na druge
tonove koji rastu, koju su niži od ovog tona koji je došao previsok.

Osim doživljaja visine tona, važno je i kako doživljavamo

odnose među tonovima.
Ako se prezentiraju dva tona različite visine, onda se pomak
među njima zove interval.
Kad odsviramo jedan ton za drugim ili pak istovremeno koji
se doživljavaju usklađeno – to se zove konsonantnost.
Jedan od najjačih primjera konsonantnosti je kvarta ili
savrsena petina, 3:2. Odnosno to se označava 3:2, odnosno
kad je frekvencija jednog tona uvjetno 1.5 puta veća od
frekvencija drugog tona. To se češto koristi u harmonijskom
sviranju i pjevanju, da netko svira u osnovno tonu, a drugi u
kvarti. Drugi primjer toga je terca. Takvih odnosa ima još i
važni su u glazbenoj teoriji. A imamo i tonove koji nisu
usklađeni – kažemo za njih da nisu konsonantni nego disonantni.

Diane Deutsch (1986) – psiholog glazbe, napisala veći broj knjiga. Najpoznatija knjige je iz
1986. Jako veliki broj istraživanja je napravila i jako je doprinjela ovoj grani psihologije –
koja se zove psihologija glazbe, i dosta se unutar toga bavila percepcijom glazbe.
68
U svojim istraživanjima fokusirala se na razne stvari, ali najviše na 2 glavne teme: 1) jedna se tiče proučavanja
glazbenih iluzija i glazbenih paradoksa. Tako da je ona sama pronašla brojne glazbene iluzije; i 2) Dosta se bavila
istraživanjem apsolutnog sluha. Neke od brojnih iluzija koje je istražila Diana Deutsch su: Iluzija oktave, iluzija skale,
glissando iluzija…
Našla je iluziju gdje uzorak tonova zvuči kao dizanje tonova u jednom ključu i kao spuštanje u drugom glazbenom
ključu.
Glazbeni tonovi i akordi
Ljudi imaju spsobnost reproducirati tonove s većom ili manjom preciznošću i također imaju sposobnost s većom ili
manjom preciznošću pogađaju tonove. Ta sposobnost se zove sluh.
S jedne strane postoje brojni pojedinci koji imaju tzv. relativni sluh. A manji broj pojedinaca ima tzv. apsolutni ili
savršeni sluh. Savršeni sluh bi bio sposobnost točnog određivanja glazbenog tona odsviranog na instrumentu van
konteksta. Kad se jedan jedini ton reproducira ili odsvira, taj pojedinac može točno znati koji je to ton. Relativni sluh
– pojedinac može znati pojedine tonove unutar glazbenog konteksta, unutar skale odsvirani ton. Onda kad je zadan
kontekst da onda u odnosu na njega lakše može pogađati pojedine tonove.
Rađena su brojna istraživanja apsolutnog sluha. Postoji tu i urođeni talent, značajni faktor, ali i vrlo rano izlaganje
glazbi i svladavanju glazbe i pokušaj reproduciranja glazbe doprinose puno toj sposobnosti, odnosno vještini.
Čini se da se značajan dio, ali ne kompletan dio te sposobnosti, temelji i na pamćenju tonova, kako zvuče na
određenoj visini gdje se u biti pamti, timbra, odnosno boja tona koja se temelji na harmonicima. To je istraženo u
istraživanjima u kojima su osobama s apsolutnim sluhom zadavani tonovi na instrumentima odsvirani i čisti tonovi
koji sadrže samo temeljnu frekvencija – samo sinusni val. Ti čisti tonovi – kod njih je sposobnost prepoznavanja
točne visine tona znatno opala, čak za polovicu točnosti.

Glazbeni interval – pomak iz jednog tona u drugi na više ili na niže ili pak na isto – onda nemamo pomak. Razmak
među notama. Glazbeni interval u jednoj oktavi je uvijek udvostručenje frekvencija. Bez obzira koju oktavu mi
odsvirali – uvijek udvostručenje zvuči išto. Budući da se frekvencija u apsolutnom smislu kad se traži razlika među
njima – dobivaju se različite vrijednosti, onda je potrebno logaritmirati te vrijednosti. Logaritam razlika frekvencija
daje uvijek istu vrijednost. Ako imamo pomak s 200 na 400 Hz to je pomak za jednu oktavu ili ako imamo pomak s
2.000 na 4.000 Hz to je pomak za jednu oktavu. Ako logaritmiramo te vrijednosti i napravimo razliku: log400 –
log200 uvijek ćemo dobiti istu vrijednost – pomak za jednu oktavu = log4.000 – log2.000. To vrijedi za sve moguće
intervale. Ne samo za oktave. Ako imamo pomak za jednu kvintu – s 200 na 300 Hz i tad se opet logaritmiraju razlike,
opet će biti kao pomak s 2.000 na 3.000 Hz. Glazbene intervale doživljavamo relativno u odnosu jedne na druge, a ne
u smislu apsolutnih vrijednosti razlika.
Što se dogada kada se odsviraju više od jednog tona istovremeno?
Tu sada nastupaju pravila harmonije. Takvi usklađeni tonovi koji odgovaraju
jednom ključu se zovu akordi. Akordi se sastoje od minimalno 3 glazbene
note ili tona odsviranih istovremeno i svaki glazbeni ključ ima svoj osnovni
akord i onda u odnosu na njega postoje razne varijacije akorda, dodavanje još
dodatnih tonova. Jedan odgovarajući akord uvijek sadrži iste note bez obzira
koje su visine. Možemo na jednom instrumentu na različite načine odsvirati
isti akord.
E mol ili C dur uvijek sadrži ista tri tona – C, E i G. Bez obzira
gdje ga odsvirali, u kojoj
kombinaciji, moraju biti ta tri tona
prisutna. (Odgovarajući akord npr.
e-mol uvijek sadrži iste note bez
obzira koje visine.)
Apsolutni sluh imali su: Mozart i
Jimi Hendrix.
Desno je prikaz akorda kako se
sviraju na gitari. A u nastavku
kako se sviraju na klaviru.
Pokazuju se uvijek osnovna 3 ona
ili ako su varijacije kao što su ove
7ice onda je dodan i 4.ti ton, i
tako dalje.
69
Glazbene forme (oblici) - Vremenski se zadaju različiti tonovi među kojima postoje različiti glazbeni intervali – ako
svaki ton raste za jedan ton ili poluton, možemo dobiti ljestvicu odsviranu koja raste. Na temelju tog doživljaja
izmjene visine tonova za određene glazbene intervale stvaramo si utisak glazbenog oblika ili glazbene forme. Ta
osnovna kontura djela se izdvaja slično kao i u vidnoj percepciji kao lik u odnosu na pozadinu. Tako se i ovdje osnovni
tonovi koji nose melodiju izdvajaju, pored njih postoje ukrasni tonovi, ali osnovni tonovi se izdvajaju kao neki lik u
odnosu na pozadinu. To zovemo glazbene forme ili oblici.

Ovdje na slici s desne strane imamo elementarni prikaz nekih takvih osnovnih oblika, kad tonovi neprestano rastu
(1), ili kad prvo rastu pa su ravni (2), ili rastu pa silaze (3), ili samo silaze (9), ili su samo ravni (5)... itd naravno to
može biti puno složenije. Slijed nota ima globalna svojstva – on čini opći uzorak.
Prepoznavanje te glazbene forme je osnovi preduvjet za doživljaj melodije.
Melodija je onaj aspekt glazbe koji je određen takvim uzorkom koji sadrži
sekvence tonova kojima se mijenja visina na razne načine, postoje razni dižući i
padajući intervali.
Osnovna forma ili oblik se jos zove
kontura, ili obris, slično kao što lik u
odnosu na pozadinu isto ima svoju
konturu – osnovni oblik koji zauzima na površini. Tako postoji i osnovni
melodijski oblik, odnosno oblik glazbene sekvence zvukova koji su određeni
povišenjem i sniženjem frekvencija.

Dolazimo do vrlo važnog svojstva glazbenih kontura – one su toliko salijentne, odnosno istaknute u našem doživljaju
glazbe da mi ustvari te glazbene konture doživljavamo primarno odnosno holisticki. Na gestalt način. Odnosno, nisu
nam toliko bitne pojedine note, nego nam je bitna cijela glazbena kontura koju čine te note. To se dokazuje time što
ista glazbena sekvenca koja tvori neku konturu može se prebaciti u neki drugi ključ i onda će note koje bi trebale
odsvirati tu konturu potpuno promijeniti svoje frekvencije i svoje visine, a to nas neće brinuti, mi ćemo i dalje
doživljavati tu jednaku konturu, odnosno istu melodiju.
Primjer: zamislimo jednostavnu melodiju – Sretan rođendan – otpjevano u C duru i onda netko drugi promijeni ključ i
to otpjeva u B dur – potpuno su se promijenili tonovi odnosno note kojima se to pjeva, ali melodija je dalje ostala
ista.
Na rođendanima najčešće netko počne pjevati u nekom svom tonu, a ostali onda prihvate ključ kojim se krenulo, ali
melodiju uvijek svi prepoznaju, odnosno konturu.

Na temelju glazbene konture prepoznajemo melodiju. To svojstvo proizlazi iz još elementarnijeg svojstva –
percepcija glazbenih intervala – a to je da se uvijek isti glazbeni intervali isto doživljavaju bez obzira kojim notama i
na kojoj visini je odsviran.
Nadalje, iz tih glazbenih kontura mi prepoznajemo određene obrasce koji se mogu ponavljati, koji onda tvore neke
light motive ili fraze i onda unutar glazbenog djela se ti motivi mogu opet dozivati, ponavljati ili se mogu oblikovati
neke druge melodije ili na iste motive se mogu stavljati varijacije. I to je ono čime se služe kompozitori prilikom
stvaranja glazbe. Mi imamo dobro pamćenje za dobro istaknute razvojne motive, onda oni u nama mogu stvarati
neki točno određeni ugođaj. I onda, takvo naše svojstvo izazivanja određenih reakcija, određenih emocija ili
određenih dojmova koji se mogu izazvati – kompozitori koriste da na prava mjesta ubacuju prave motive. Mi
hijerahijski doživljavamo glazbu. Te elementarne sekvence melodije se udružuju u motive, motivi u fraze, a fraze u
još složenije skupine dok ne dođemo do cijele kompozicije. (Doživljaj glazbe je hijerarhijski organiziran –
kombinacija nota čini motive, a kobinacija motiva fraze itd.)

Da bi došlo do takvog udruživanja tonova, očito moraju postojati automatski perceptivni procesi koji vrlo brzo
udružuju tonove, to je samo korak dalje od onog elementarnog prepoznavanja visine gdje neuroni specifično
reagiraju na određene frekvencije gdje onda se nekoliko takvih tonova udružuje u zvužni dogadaj.
 Kao i kod vida, automatski procesi grupiraju zvučne događaje u jedinstvenom smjeru).
 Osim toga postoje shematski temeljna pravila za organizaciju glazbenih događaja – naučene strategije
temeljena na glazbenim konvencijama.
Postoje 2 mehanizma koji funkcioniraju u našoj glazbenoj percepciji i to je slično kao kod vida. Ta 2 mehanizma
bismo mogli ustvari povezati s uzlaznim i silaznim procesiranjem. Procesiranje upravljano podacima i ono koje je
70
upravljano pojmovima. Ono koje je upravljano podacima – to su nekakvi zakoni grupiranja koji se temelje na
svojstvima tih tonova i koji djeluju dosta brzo i automatski. Ono koje je upravljano pojmovima ili silazno se temelji na
našem znanju od prije, na našem iskustvu, odnosno naše iskustvo je pohranjeno u obliku kognitivnih shema u našem
dugoročnom pamćenju i to su neka implicitna glazbena pravila koja mi tako znamo po sebi samo zato što smo bili
dovoljno izloženi određenom tipu glazbe. Tako su svi ljudi koji žive u zapadnoj hemisferi – lako prepoznaju tonove
koji se uklapaju u glazbenu ljestvicu, dok im istočnjačke zvuče dosta egzotičnije i tu ne mogu baš dobro prepoznati
tonove – dakle to je temeljeno na prethodnom iskustvu i znanje.
Te naučene strategije i naučena implicitna znanja su temeljena na određenim glazbenim konvencijama i to nam isto
omogućava percipiranje glazbe na adekvatan način i prepoznavanje poznate obrasce ili nepoznate ili prepoznavanje
nekih greški ili odstupanja.

Zakoni grupiranja slični gestalt načelima u vidnoj percepciji. Načela koja grupiraju tonove:
 Nešto odgovarajućem načelu blizine – tonovi koji su bliski po visini se međusobno grupiraju s većom
vjerojatnošću od tonova koji su više različiti po visini. Kad se zadaju tonovni naizmjenično u dva uha, onda se
oni mogu povezati po visini. (Bergman, 1990)
 Druga vrsta grupa odgovara grupiranju prema zakonu sličnosti – grupiranje po kvaliteti zvuka, odnosno po
timbri. To je vrlo važno svojstvo jer kad slušamo veliki orkestar s puno različitih instrumenata onda
zahvaljujući ovom tipu grupiranja mi možemo pratiti pojedine instrumente. U tom bogatom, jako složenom
zvuku mi možemo izdvojiti samo one zvukove koji pripadaju određenom instrumentu jer te tonove
grupiramo po sličnosti.
 I možda najvažije svojstvo grupiranja barem kad se tiče percepcije melodije je zakon dobrog slijeda. Tonovi
koji se uklapaju u neku melodiju na koju smo donekle naučeni - imaju veću tenedenciju grupiranja zajedno ili
tonovi koji bi trebali tvoriti ljestvicu uzlaznu ili silaznu imaju tendenciju grupiranja zajedno zato što tvore
dobar slijed.

Neke druge zakone je i Diana Deutsch

(1975) iskoristila u razvoju svojih glazbenih
iluzija, pogotovo ovu posljednju - dobrog
slijeda. Ako se u različita uha prezentiraju
tonovi (na slici crveno su označeni tonovi
desnom uhu, a plavom lijevom; prva 2 reda
je ono što je prezentirano, a druga 2 ono
što ispitanici čuju) - dakle imamo
tendenciju da se u istom uhu čuju tonovi
koji se uklapaju u određeni smjer – to se zove iluzorni smjer nota. To je dobiveno na raznim skalama među kojima je
i kromatska skala pa se to zove Iluzija skale i Kromatska iluzija. To svojstvo je eksperimentalno istrazila D. Deutch u
svom laboratoriju i neki drugi istraživači – međutim, ta svojstva te vrste iluzija su implicitno bile poznate i prije,
odnosno kompozitorima koji su to koristili u nekim svojim skladbama. [vidi COREN za detalje]
Primjer: Čajkovski – skladane dvije violinske sekcije ili kod Rahmanjinova u koncertu za dva klavira. Tako se
izmjenjuju tonovi na dva instrumenta – na dva klavira – tako da slušatelji imaju utisak da neki od tih tonova
pripadaju ono drugom klaviru jer se uklapaju u slijed tonova koje bi taj drugi klavir trebao svirati. To je iluzorno
premještanje tonova.

Trajanje tonova, ritam i tempo

Vremenski aspekti glazbe – povezani s trajanjem tonova, ritmom i s tempom i s
mjerom. To je vrlo važan aspekt glazbe. Iste tonove možemo svirati u različitim
trajanjima i doživljaj će biti potpuno drugačiji – nećemo prepoznati kao istu
melodiju. (Određeno je kao dijelovi pune note (polovinka, četvrtinka...)
Kako je definirano trajanje pojedinih nota? - Trajanje
pojedinih nota – ako odsviramo određene note različitih visina
i sad svaka od njih ima drugačije trajanje, to određuje ritam
sviranja. Trajanje je definirano u odnosu na trajanje takta.
Takt je osnovni segment koji ima tendenciju ponavljanja i
unutar takta se može odsvirati određeni broj nota. Ako se
odsvira jedna nota koja traje cijeli takt onda se ona zove cijela
71
nota. Ako se odsviraju 2 note, od kojih svaka traje po pola takta – polovinke. Imamo i četvrtinke, osminke,
šesnaestinke, 32inke. (prikazano na slici) Unutar jednog takta se može odsvirati ili jedna cijela nota ili jedna
polovinka, 2 četvrtinke ili 4 osminke ili jedna polovinka... sve moguće kombinacije. I sad te kombinacije trajanja
tvore ritam.
Ta sekvenca zvukova različitog trajanja posjeduje i ritam i tempo. Ritam se odnosi na obrazac trajanja pojedinih
nota. Tempo se odnosi na brzinu zadavanja nota ili udaraca unutar glazbenog djela – ista melodija može biti svirana
brže ili sporije i to je određeno tempom. Tempo – perceptivna brzina koju asociramo uz prezentaciju zvukova . Ritam
je organizacija trajanja tonova i udaraca. Iz ritma slijedi važno svojstvo – mjera. Mjera određuje koji od tih udaraca
su naglašeni više (istaknuti), a koji su više. Mjera se odnosi na naglašavanje tonova i udaraca, odnosi se i na njihovo
grupiranje.
Mi spontano grupiramo vremenski udarce. Kad se zadaju najjednostavniji udarci, ravnomjerno u vremenu mi imamo
tendenciju grupirati ih u parove. Zato imamo utisak da satovi kucaju tik-tak. Oni uvijek odašilju isti zvuk, mogli bi
kucati: tik-tik ili tak-tak. Mi to percpeptivno doživljavamo da je prvi udarac više naglašen, a drugi slijedi za njim, dakle
– u parovima. To je onda neka mjera koju ima to kucanje.

Obično se organiziraju ti podskupovi udaraca koji čine jedan naglašeni i jedan ili više nenaglašenih udaraca ili tonova.
Unutar jednog takta može biti jedan naglašen ili dva naglašena, ovisno kakav je ritam i kakva je mjera.
Najpoznatija mjera koja se koristi u zapadnjačkoj glazbi je četvero-četvrtinska mjera – imamo 4 četvrtinke u jednom
taktu. Međutim, u jednom taktu može biti drugačiji broj nota, to su onda nekakve drugačije mjere – tro-četvrtinska
mjera u valceru (3 četvrtinke).

Koji su to psihološki apsekti prepoznavanja udaraca i doživljaja trajanja tonova?

Kada dolazi do vremenskog grupiranja udaraca ili zvukova ili tonova?
Očito postoji neka granica vremenska unutar koje mi možemo uspješno perceptivno izvesti grupiranje.
Ako se zvukovi zadaju brže od toga onda će se udružiti u jedan zvuk – neće doći do grupiranja. Ako se zadaju sporije
od toga, onda opet nemamo grupiranje. Gornja granica za grupiranje je otprilike 10 udaraca u s, a donja granica je 1
udarac u 2 s, dakle, pola udarca u s. Optimalno grupiranje se događa negdje u sredini – u serijama 2 do 3 zvuka u s.
Ta ritmička struktura i grupiranje se formiraju prema načelima grupiranja sličnim Gestalt pravilima od kojih možemo
istaknuti 2: blizina i sličnost.

Blizina ovdje nije kao prostorna blizina kao u vidnoj percepciji niti je frekvencijska blizina kao što imamo kod
grupiranja tonova, nego ovdje je vremenska blizina. Možemo demonstrirati ritmičko grupiranje ako odsviramo v –
udarac (primjer prva dva brza se grupiraju zbog vremenske blizine i doživljavaju se kao cjelina dok se treći koji ih
prati se ne može grupirati s drugim, nevisno o tome hoće li se prvi izbaciti). Tri brza koji čine cjelinu i onda nakon ta
tri brza imamo 2 spora –i ta 2 spora opet čine cjelinu – ne postoji drugi način da se to perceptivno grupira koliko god
mi htjeli zamisliti drugačije.
 demonstracija ritmičkog grupiranja (npr. blizina)
o vv-v
o vvv-v-v-vvv-v-v-vvv
o sličnost (stol-stol-papir-papir)

Druga vrsta je grupiranje po sličnosti – kao i kod tonova temelji se na timbri – ovdje se radi o timbri udaraca.
Npr. vremenski ćemo udarati potpuno identično, ali u različite podloge, ali u stol i u papir – vidimo kako bi to
zvučalo.
stol-stol-papir-papir – grupira se u parove, po 2. Ne postoji način da se drugi i treći izdvoje kao cjelina – to je naš
čisto psihološki dojam – rezultat naše psihe, naše perceptivne obrade tih zvukova.

Naučeni aspekti glazbe

Percepcija glazbe je jedan od brojnih pot-područja proučavanja unutar psihologije glazbe. Psihologija glazbe je jako
veliko područje. Osim percepcije glazbe, psihologija glazbe proučava i reakcije na glazbu koje mogu biti fiziološke,
emotivne i estetske, proučava preferencije glazbe, kako one nastaju i zbog čega i jesu li povezane s nekim aspektima
ličnosti, inteligencije ili nekim drugim karakteristikama ljudi, proučava se neurofiziološka osnova procesiranja glazbe
– koji su dijelovi mozga aktivni u kojem trenutku, proučavaju se načini učenja glazbe u razvojnom smislu,
uvježbavanje kod nota, proučava se estetski doživljaj, proučava se kreativnost u glazbi. Dakle, postoji jako puno

72
područja istraživanja, a ovjde ćemo spomenuti područje koje se tiče percepcije glazbe, a povezano je sa kros-
kulturalnim pristupom istraživanja doživljaja glazbe, u osnovi percepcija glazbe.

Kroskulturalna istraživanja
Način kako će se organizirati naš glazbeni doživljaj ne ovisi samo o automatskim zakonima grupiranja nego ovisi i o
kognitivnim shemama koje su pohranjene u našem dugoročnom pamćenju koje predstavljaju naše glazbeno
iskustvo. One se razvijaju u formi u procesu tzv. implicitnog učenja (statističkog učenja) gdje mi ako smo cešto
izloženi određenim tipovima podražaja, onda se među njima stvaraju i relativno jake veze – međusobno se povezuju
jako razni aspekti podražaja. Budući da u različitim dijelovima svijeta, u različitim kulturama postoje varijacije u
glazbi: ritmovima, skalama, instrumentima i zvukovima, onda budući da su ljudi u određenom podneblju najviše
izloženi jednom takvom tipu podražaja, onda se najviše stvaraju takve kognitivne sheme. Htjelo se kroskulturalnim
istraživanjem vidjeti kako ljudi različitih kultura doživljavaju određene glazbene podražaje.
Jedan od fenomena koji je otkriven je tzv. glazbeno popunjavanje – ako nam se odsvira neka glazbena sekvenca i
onda dođe jedan nedostajući dio – mi možemo zamisliti ili upotpuniti taj dio, koja bi tu nota ili ton odgovarali. Svatko
takva predviđanja radi prema onom tipu skala kojima je izložen. Zapadnjaci to rade prema zapadnjačkim skalama,
istočnjaci prema svojim lokalnim skalama. To se zove glazbeno popunjavanje, odnosno ako se neka egzotičnija
glazba zada zapadanjacima oni će s poteškoćom predvidati nedostajuce tonove, dok ce za djela unutar zapadnjacke
skale to puno lakše predviđati. Potvrđeno u više istraživanja.
Ili se tonovi odsviraju – postoji u eksperimentu neki kritični ton koji može mijenjati svoju visinu u različitim
situacijama, nekad je on odsviran prema zapadnjačkoj skali ili prema nekoj drugoj i onda se traži od sudionika da
procjene subjektivno koja je kvaliteta tog tona, koliko se on dobro ubacio na to mjesto. Veće procjene se daju kad je
u skladu s očekivanjima prema vlastitoj skali na koju su sudionici naučeni.

Razvojne studije
Osim kroskulturalnih studija su vrlo važne razvojne studije
koje se rade na djeci. Pokazalo se kod male djece – jednako
su prijemčiva za sve glazbene obrasce. Jednako su uspješna ili
neuspješna u predviđanju tonova i u prepoznavanju greški. U
jednom istraživanju je korištena javanska glazba i
zapadnjačka, javanske i zapadnajčke skale. Odrasli
ispitanici koji su bili na zapadu su bili puno bolji za
zapadnjačku skalu.
Javanska pelong skala (prikazana na slici desno)

To znaci da percepcija glazba je dobrim dijelom

utemeljena na iskustvu – kako mi percipiramo određene
glazbene segmente, ovisi o tome kako smo se već naučili,
na kakvu smo se glazbu naučili.
Tako slično funkcionira i percepcija govora.
Kad smo mala djeca možemo se naviknuti na bilo koju glazbu da nam postane kao neka vrsta prirodne glazbe, da
nam zvuči prirodno i normalno, bez obzira gdje smo se rodili. A onda kako smo izloženi jednom tipu glazbe, onda
nam ona postane sve više prijemčiva, sve više smo naučeni na nju. Isto tako sve te tzv. egzotične glazbe u početku
nam tako zvuče ali ako ih duže vremena slušamo onda se naviknemo na te obrasce i počinju nam zvučati sasvim
normalno, počinjemo očekivati note i možemo stvarati očekivanja i predviđanja – što se često čini dok se sluša
glazba.

8. PERCEPCIJA GOVORA
8. 1. GOVORNI PODRAŽAJ
Glavni cilj percepcije govora je staviti u svijest točnu reprezentaciju onoga što govornik želi reći. Lingvisti su bili prvi
koji su osmislili postupke za opis govornog podražaja. Njihov opis govornog podražaja oslanja se na analizu govornih
zvukova u terminima njihovog proizvođenja (fonetika) i u terminima toga kako specifični zvukovi imaju razlikovnu
ulogu (fonologija).

KONSONANTI (SUGLASNICI) I SAMOGLASNICI:

73
Glasovni aparat proizvodi dva osnovna tipa govornih zvukova: samoglasnike i suglasnike. Oni su proizvedeni
obrascem otvaranja i zatvaranja vokalnog trakta dok zrak iz pluća struji kroz njega. Pokreti zatvaranja proizvode
suglasnike, dok pokreti otvaranja proizvode samoglasnike.
Konsonanti se mogu klasificirati duž tri dimenzije:
1. zvučni i bezvučni: kod zvučnih suglasnika dolazi do titranja glasnica ubrzo nakon ispuštanja zraka iz pluća.
2. podjela s obzirom na način stvaranja zapreke (način artikulacije):
a. praskavci (okluzivi): vrsta šumnika (spadaju u suglasnike). Nastaju na način da je strujanje zraka u
potpunosti zaustavljeno na neko vrijeme i onda se zrak naglo otpušta (p i t).
b. tjesnačnici (frikativi): vrsta šumnika (spadaju u suglasnike). Nastaju zaustavljanjem protoka zraka
kroz nosnu šupljinu, ali ostavljanjem malog otvora u ustima i tjeranjem zraka kroz taj otvor (f i s).
c. nosni zvonačnici: uz šumnike spadaju u suglasnike. Nastaju zatvaranjem ustiju i prolaskom zraka
kroz nosnu šupljinu (m i n).
3. podjela s obzirom na mjesto nastajanja (mjesto artikulacije): većina konstrikcija javlja se u dva područja
vokalnog trakta. U jednom području, usne ili usne o zube kontroliraju protok zraka iz pluća. Suglasnici
proizvedeni na taj način nazivaju se dvousnenici (bilabijali) i zubousnenici (labioentali) (b i v). Drugo područje
konstrikcije je unutar ustiju gdje različiti položaji jezika kontroliraju protok zraka. S obzirom na to
razlikujemo:
a. desnike (alveolare)
b. nepčanike (palatale)
c. jedrenike (velare)
Artikulatori su dijelovi vokalnog trakta koje koristimo u produkciji govora (zubi, usne, jezik, nepce).
Samoglasnici se proizvode na drugačiji način – vibriranjem glasnica dok zrak ide iz pluća i prolazi kroz otvorena usta.
Koji će se samoglasnik producirati ovisi o relativnom položaju različitih dijelova vokalnog trakta. Promjene u poziciji
jezika i njegovoj visini mjenjaju oblik rezonantne komore u ustima, što rezultira različitim samoglasnicima. Osim
toga, zaokruženost usana također je bitna.
FONEMI
Lingvisti su razvili sustav govornih jedinica koje su dovoljne za opis bilo kojeg izgovora u jeziku. U tom sustavu,
temeljna jedinica govornog zvuka je fon (glas). Fon koji ima razlikovnu ulogu naziva se fonem. Svaki jezik ima vlastitu
grupu fonema.

AKUSTIČNA SVOJSTVA GOVORA

Korisno je imati način prikazivanja signala govornog zvuka kako bi ga mogli bolje analizirati. Jedan popularan način
temelji se na činjenici da se svaki val složenog zvuka može predstaviti kombinacijom jednostavnih sinusnih valova
različitih amplituda i frekvencija. Kod govora, u cijelu priču moramo dodati i vrijeme, budući da oblik govornog vala
kroz vrijeme nije periodičan, već se mijenja. Rezultat analize sekvence govora u sinusne komponente iz trenutka u
trenutak je govorni spektogram. U svakom spektogramu, na horizontalnoj osi je prikazano vrijeme u milisekundama,
a na vertikalnoj osi frekvencije sinusoidnih komponenti u određenom trenutku. Intenzitet sinusnih komponenti
prezentiran je zatamnjenjem.
Tamne mrlje na spektrogramu nazivaju se formanti. To su područja posebno intenzivnih komponenti koje nastaju jer
su kompleksni zvučni valovi uzrokovani strujanjem zraka pod utjecajem različitih dijelova vokalnog trakta. Za svaki
položaj ustiju i obrazac strujanja zraka, određeni raspon frekvencija je pojačan, a drugi umanjen. Prvi forman nalazi
se na najnižoj frekvenciji i proizveden je oblikom ždrijela. Drugi formant proizveden je oblikom usne šupljine. Viši
formanti proizvedeni su kompleksnom rezonancom vokalnog trakta, uključujući i nosnu šupljinu.
Relativna pozicija različitih formanata grubo odgovara različitim samoglasnicima. Poseban uređaj, vokoder,
omogućava nešto poput obrnutog spektografa, stvarajući zvuk za bilo koji obrazac koji se u njega unese. Koristeći se
umjetnim govornim podražajem, pokazano je da su samo prva dva formanta dovoljna da bi se stvorili zvukovi koje
slušači identificiraju kao samoglasnike. Prvi i drugi formant mogu se pojaviti na različitim frekvencijama u ovisnosti o
osobinama govornika.
Konsonanti su inače predstavljeni promjenama u formantima tijekom kratkog razdoblja – prijelaz formanata. Kako
se mijenja prijelaz formanta tako se konsonant mijenja iz b u d, pa u g (u primjeru bab, dad, gag).
Stopa promjene u prijelazu formanta vrlo je bitna u percepciji fonema. Tako isti prijelaz formanta u ovisnosti o stopi
njegove promjene možemo čuti kao b, w ili diftong „due“.
U prirodnom govoru, signal nije pravilan, već je često iskrivljen. Zbog toga na temelju spektrografa nije moguće reći
koji je točno aspekt spektrografa povezan s kojom govornom percepcijom. Zbog toga, kao i kod glazbe, trebamo
tražiti odnose ili obrasce, a ne gledati individualne govorne jedinice.
74
 8. 2. PROBLEMI U PERCEPCIJI GOVORA
DVOSMISLENOST I NEPROMJENJIVOST
Problem je što specifična svojstva u akustičkom signalu ne predviđaju uvijek perceptivno iskustvo povezano sa
govornim podražajem.
Naša percepcija govornog signala razlikuje se od akustičkih svojstava na više načina. Mi govor čujemo kao foneme,
riječi i rečenice koje doživljavamo odvojenima. Međutim, akustički signal je često kontinuiran. Osim toga, govornom
signalu nedostaje linearnost. Linearnost znači da bi za svaki fonem u izgovoru trebali biti u mogućnosti pronaći
odgovarajući segment fizikalnog signala. Osim toga, linearnost zahtjeva da je redoslijed segmenata u fizičkom signalu
Drugi izvor dvosmislenosti je nedostatak akustičko-fonetske nepromjenjivosti. Nepromjenjivost se odnosi na
stajalište da svaki fonem mora imati nekakav konstantan set akustičkih svojstava povezanih s njime svaki put kad ga
čujemo. U konkretnom slučaju, to znači da neko specifično svojstvo, kao što je prijelaz formanta koji predstavlja
određeni suglasnik, mora biti prisutan da bi čuli taj suglasnik u izgovoru. Međutim, takva nepromjenjivost nije
nađena u govornom signalu. Npr. kada se glas d nalazi ispred različitih samoglasnika, obrazac prijelaza formanta za
taj glas nije jednak.
JE LI GOVOR POSEBAN?
Grupa istraživača je predložila da se percepcija govora ostvaruje specijaliziranim setom neuralnih mehanizama u
mozgu. Nekoliko struja istraživanja pokrenuto je kako bi se istražilo ovo stajalište.
Na fiziološkoj razini postoji nekoliko razlika koji ukazuju na mogućnost da je govor različit od drugih aspekata
auditornog procesiranja. Oštećenje na lijevoj strani mozga vjerojatnije će izazvati poremećaje u razumijevanju i
produkciji govora. Lijeva hemisfera uglavnom je specijalizirana za procesiranje govora. Istraživanja koja su koristila
postupak dihotičkog slušanja (različite poruke stimulirale su različite dijelove mozga) ili postupak direktnog snimanja
moždane aktivnosti upućuju na to da je lijeva hemisfera uključena u procesiranje govora, a desna u procesiranje
glazbe ili drugih zvučnih podražaja s obrascima.
Postoji nekoliko fenomena koji upućuju na to da procesiranje govora zahtijeva posebne mehanizme i koje određeni
istraživači koji zastupaju takvo stajalište koriste kao argumente:
1. kategorička percepcija: primjer kategoričke percepcije koristi kontinuum vremena početka glasa za
praskavce (stop consonants - npr. p, t, k, b). Ako se izgovor pojavljuje vrlo brzo, npr. 20 ms, nakon što je
konstrikcija struje zraka otpuštena iz pluća, čujemo zvučne glasove. Vrijeme kada se javlja izgovor može se
shvatiti kao kontinuum podražaja. Prema tome možemo očekivati da ako variramo vrijeme početka glasa
dobivamo postupnu promjenu suglasnika iz b u p, s možda nekim područjem između gdje nismo u stanju
odrediti identitet fonema. Perceptivno, takvo nešto se ne događa. U istraživanjima koja su se koristila
umjetnim govornim podražajima, za svako vrijeme početka glasa od 0 ms do neke određene vrijednosti,
ispitanici čuju samo zvučni glas (npr. b). Kada je vrijeme početka glasa samo malo dulje, odjednom čuju
bezvučni glas (npr. p) i s daljnjim povećanjem vremena početka glasa čuju samo to. Vrijednost na kojoj se
događa promjena u fonemu naziva se fonemska granica. Vidimo da je promjena iz zvučnog u bezvučni glas
nagla - kategorička. Samoglasnici ne pokazuju ovakvu kategorizaciju. Ovo je navelo mnoge istraživače da
pomisle da je govor poseban. Kritičari ovog stajališta pronašli su postojanje fonemske granice i kod
nehumanih vrsta, koje ne bi trebale imati poseban mehanizam percepcije ljudskog govora. Kategorička
percepcija može se dobiti za bilo koji perceptivni kontinuum. Trik je u korištenju adaptacijske granice - to je
neutralna točka na bilo kojem perceptivnom kontinuumu koja služi kao subjektivna referentna točka za
prosudbe. Podražaji iznad tog levela doživljavaju se drugačijima od onih koji su ispod (npr. toplo-hladno,
glasno-tiho). Kao što se adaptacijski level može mijenjati, tako se može napraviti i da se fonemska granica
pomiče. Takvo iskustvo možemo doživjeti ako slušamo nekog da priča engleski s jakim naglaskom - u
početku tu osobu teže razumijemo, ali kasnije nemamo problema u razumijevanju. Ono što se promijenilo je
adaptacijski level za određenu fonemsku granicu. Ovo se može i sistematično istražiti na način da se
ispitanicima prezentira fonem s određenim vremenom početka glasa - npr. ba, 10 ms. Nakon dvije minute
prezentira im se isti podražaj, ali sa duljim vremenima početka glasa. Rezultat toga je da se neki podražaji
koji su se prije čuli kao ba sada čuju kao pa. Granica se pomakla prema adaptirajućem podražaju.
2. dvostruka percepcija: ovo je fenomen pri kojem se isti zvuk može percipirati kao da ima govorna i
negovorna svojstva. Najčešća tehnika koja se koristi da bi se demonstrirao ovaj fenomen je prezentiranje
grupe umjetno stvorenih formanata - bazni podražaj - u jedno uho i prezentiranje izoliranih prijelaza
formanta u drugo uho. Najčešće se bazni podražaj čuje kao slog, npr. da, koji se čuje bilo na taj način bilo na
način da ga je prisutnost prijelaza formanta modificirala u npr. ga. Dvostruka percepcija se javlja kada se uz
govorni zvuk čuje i negovorni cvrkut. Kada ispitanici obraćaju pažnju na govorni podražaj, doživljavaju
75
 fenomene koji su i inače povezani s procesiranjem govora. Međutim, kada obraćaju pažnju na cvrkut, ne
doživljavaju ih. Moguće je izazvati dvostruku percepciju i kada se oba podražaja prezentiraju u oba uha. U
tom slučaju, pri nižim intenzitetima, čuje se samo govorni percept, ali pri višim intenzitetima i govorni zvuk i
negovorni cvrkut mogu se čuti. Limen dvostruke percepcije javlja se pri vrijednosti koja je 20 dB viša od
limena za diskriminaciju govornih zvukova istih podražaja. To indicira da govorno procesiranje dominira nad
negovornim. Međutim, ovaj je fenomen zabilježen i kod nekih drugih negovornih podražaja.
3. kros-modalno ujedinjenje: još jedan fenomen koji ide u korist stajalištu da je govor poseban je McGurkov
efekt u kojem bezvučni podražaji utječu na ono što slušatelj čuje kada sluša govor. U ovom efektu npr.
slušamo slog ba, i u isto vrijeme gledamo video lica koje artikulira govorni zvuk u sinkronizaciji sa onime što
slušamo. U slučaju kada to lice artikulira ga, ono što gledamo mijenja našu percepciju i odjednom nam se
čini da čujemo da. Neka su istraživanja pokazala da je ovaj efekt veći pri slušanju slogova nego pri slušanju
riječi. To sugerira da kada je dovoljno zvučne i semantičke informacije prisutno o onome što se sluša,
vizualni znak nije dovoljno moćan da to promijeni. Vid je u normalnom govoru korisna nadopuna onome što
slušamo. Dodatno, Roberts i Summerfield su postavili uvjete kako je prethodno opisano, nakon čega su
repetitivno zadavali prezentaciju dok se ispitanici nisu adaptirali. Nakon toga je mjerena fonemska granica.
Fonemska granica nije se pomakla u smjeru onoga što ispitanik percipira, već u smjeru akustičkog signala.

8. 3. RAZVOJ GOVORA
Novorođenčad pokazuje iste obrasce odgovora na izgovorene foneme kao i odrasli - novorođenčad od 1 mjeseca
bolje diskriminira podražaje sa različitih strana fonemske granice, nego unutar fonemske kategorije. Do 7-10
mjeseca, novorođenčad se uključuje u vokalizaciju koja je repetitivna i silabička po strukturi. Čak i djeca s oštećenim
sluhom čiji roditelji koriste znakovni jezik, pokazuju „vokalizaciju“ rukama i nogama koja se po vremenu pojavljivanja
i strukturi ne razlikuje od one kod djece koja čuju.
4-mjesečnim bebama prezentirana su videa lica iste osobe koja izgovaraju različite samoglasnike. Glas i videa bili su
sinkronizirani, ali je glas odgovarao samo jednoj snimci. Bebe su provodile više vremena gledajući u video onog lica
koje je artikuliralo ono što se čulo.
Kako se djeca razvijaju, ona zadržavaju sposobnost suptilnog razlikovanja između fonema koji su prisutni u njihovom
jeziku, ali gube kapacitet razlikovanja fonema koje ne čuju regularno. Rezultat toga je da odrasli nemaju sposobnost
razlikovanja fonema u drugim jezicima, ali se povećava njihov kapacitet detektiranja devijacija kod netipičnih
zvukova vlastitog jezika.

8. 4. UTJECAJ KONTEKSTA
U terminima funkcije govora, kontekst je jako važan, budući da ista zvučna jedinica može značiti različite stvari. Ovo
se događa u slučaju homofona - riječi koje isto zvuče, ali imaju različita značenja. Određene riječi zvuče drugačije
iako su proizvedene korištenjem gotovo identičnih pokreta ustiju i usana. Ove se riječi zovu homofini, i ljudima koji
čitaju s usana teško ih je razlikovati bez konteksta.
Day je demonstrirala jedan zanimljiv efekt. Ona je prezentirala dvije sekvence u dva različita uha (b-a-n-k-e-t i l-a-n-
k-e-t). Mnogi su ispitanici spojili ove dvije sekvence u jednu - blanket, pa čak i kada je lanket prethodio banket
nekoliko milisekundi.
Kontekst može omogućiti slušatelju da nadoknadi ono što nedostaje u kontinuiranom govoru. Warren je ispitanicima
prezentirao rečenicu u kojoj je jedan dio bio izbrisan i nadomješten kašljem. Međutim, ispitanici su vratili
nedostajući fonem - efekt obnovljenog fonema.

8. 5. TEORIJE GOVORA
Mnoge teorije percepcije govora mogu se podijeliti s obzirom na njihovu razinu analiziranja, s obzirom na to jesu li
orijentirane prema identifikaciji fonema ili riječi i prema tome koriste li aktivno ili pasivno procesiranje. Pasivno
procesiranje uključuje filtriranje i detekciju svojstava. Aktivno procesiranje uključuje osjećanje akustičkih osobina,
nakon čega se u obzir uzimaju viši leveli procesiranja, kao što je analiza konteksta. Očekivanja, znanje i artikulacija
također mogu igrati ulogu.
Mnoge pasivne teorije inkorporiraju ideju detektora obilježja i prepoznavanje šablona (obrazaca). Detektori obilježja
su konceptualizirani kao neuroni specijalizirani za detekciju specifičnih aspekata govornog signala. Šablone se mogu
opisati kao pohranjene apstraktne reprezentacije određenih aspekata govora koje se razvijaju s iskustvom. Ovakvo je
procesiranje slično pandemonijumu kod vidnog procesiranja. Neke teorije koje su uglavnom pasivne naglašavaju da
su obični slušni procesi dovoljni za objašnjenje percepcije govora na razini fonema. Ovakve slušne teorije izdvajaju
nekoliko faza procesiranja. Prva faza odnosi se na obično slučno procesiranje koje uključuje analizu složenog zvuka u
76
njegove jednostavne sinusne komponente, analizu služnih obilježja i analizu slušnih obrazaca. Iduća faza primjenjuje
specijalizirana pravila na izlazne informacije prethodne faze integrirajući ih za proizvođenje percepcije fonema.
Aktivni modeli su više varijabilni budući da često uključuju analizu konteksta u kojem se govor pojavljuje, očekivanja
slušatelja, distribuciju resursa pažnje i komponente pamćenja. Budući da različiti istraživači stavljaju naglasak na
različite mehanizme, aktivne teorije često se drastično razlikuju jedna od druge.
1. teorija kohorte: Marslen-Wilson je ponudio ovaj aktivni model identifikacije riječi. U ovom modelu, rane
pasivne faze analize ekstrahiraju prvi fonem (ili foneme) u riječi. Na temelju ove informacije, sve riječi u
pamćenju koje imaju isti početak bivaju aktivirane. Ove riječi sačinjavaju kohortu - grupu mogućnosti koje se
razmatra. Nakon što je određena kohorta aktivirana, druga akustična i fonemska informacija kao i očekivanja
operiraju kako bi eliminirali sve kandidate osim jednog, koji se percipira kao riječ.
2. teorija fonemskog usavršavanja: također se bavi identifikacijom riječi. Početno procesiranje (više fonema,
ne samo jednog) obilježja aktivira kandidate riječi koji po nekoj dimenziji zvuče slično. Oni tvore fonetički
prostor. Set kandidata se sužava aplikacijom dodatnih informacija, i fonetskih i kontekstualnih, dok se ne
identificira riječ koja najbolje odgovara ograničenjima i koja je stoga najviše aktivirana. U ovom modelu riječi
se mogu identificirati čak i ako je dostupna djelomična informacija, budući da i ta djelomična informacija
može aktivirati ispravnu riječ više nego bilo koju drugu riječ.
3. model traga: ovaj model započinje pasivnom detekcijom obilježja u tri faze. Prva faza odnosi se na detektore
akustičkih obilježja čiji output predstavlja input za sljedeću fazu u kojoj djeluju detektori fonema. Output te
faze predstavlja input detektorima riječi. Jedinstveni aspekt ove teorije je taj što su različiti detektori i drugi
procesori (čvorovi) jako dobro međusobno povezani. Aktiviranje jednog čvora aktivira sve čvorove s kojima
je povezan - na istoj razini i na nižim i višim razinama. Ovo je zapravo vrlo kompleksan model u kojem
različite razine mogu međudjelovati kao petlja, s višim razinama koje djeluju na težinu koja se daje
određenim obilježjima.

9. PAŽNJA – ORIJENTACIJA I FILTRIRANJE

PAŽNJA
Ubraja se u kognitivne procese, poveznica između percepcije i druge kognicije, npr. poveznica percepcije sa
sustavima pamćenja.
= zajednički naziv za širi raspon fenomena koji ima nekoliko karakteristika. Percepcija funkcionira tako da osjetila
primaju odgovarajuće podražaje iz okoline i onda su oni na odgovarajući način interpretirani i prepoznati kako bi se
stvorila reprezentacija okoline i znanje o okolini kako bismo onda mogli djelovati u njoj. Međutim postoji veliki
problem što u svakom trenutku do naših receptora stiže velik broj podražaja, a naš perceptivni i kognitivni sustav ne
može analizirati sve u kratkom vremenu jer nam puno njih nije važno za trenutnu situaciju. Tu uskače i pomaže
proces pažnje koji omogućuje odabir između podražaja. Postoje 4 osnovna zadatka pažnje: 1) orijentacija 2)
filtriranje 3) pretraživanje 4) očekivanje. Može se podjeliti i prema osjetilnim modalitetima (najviše se istražuje u 1)
vidnom i 2) slušnom) – za svaki osjetilni modalitet postoji pažnja. Još jedan način podjele jest s obzirom na broj
ciljeva kojima se pažnja posvećuje: 1) fokusirana pažnja – kada imamo jedan cilj i/ili događaj ili jedan izvor
informacija u jednom modalitetu (sav naš mentalni napor je fokusiran u taj jedan izvor informacija ili jednu
aktivnost) 2) podijeljena pažnja - kada se pažnja dijeli na više od jednog cilja.
Kada iskombiniramo ove 3 dimenzije svojstava pažnje,
dobijemo jedan shematski prikaz u 3 dimenzije koji se
sastoji od puno blokova gdje svaki od njih predstavlja
jednu od kombinacija ovih osobina koja čini jedan
posebni aspekt pažnje. Npr. možemo ispitivati zadatak
orijentacije u vidnoj fokusiranoj pažnji ili možemo
ispitivati zadatak pretraživanja u vidnoj podijeljenoj
pažnji itd. Pažnja je vrlo važna zato što su rani modeli
pažnje ponudili prve cjelovite kognitivne sustave koji
povezuju osjetila, pažnju, memorijske sustave i akciju (u
središtu takvih sustava su mehanizmi pažnje i radnog
pamćenja).
ORIJENTACIJA
U prvom se redu odnosi na to kako su naši receptori orijentirani u odnosu na neki podražajni sklop. Najčešća
situacija je kada se nešto naglo ili zanimljivo dogodi u našoj okolini (nešto što ima svojstvo da privlači pažnju) – onda
77
mi usmjerimo svoje receptore koji mogu primiti tu informaciju prema tom izvoru podražaja. To se najbolje očituje u
vidnoj pažnji/orijentaciji – neki novi događaj u okolini može privući našu pažnju i mi tada usmjerimo naš pogled
prema toj lokaciji pomičući oči i glavu ili čak i cijelo tijelo. To činimo tako da na što kvalitetniji način zahvatimo što
bolju i cjelovitiju informaciju koja nam je od veće važnosti. Taj odgovor se zove orijentacijski odgovor – prilagodba
osjetila u svrhu optimalnog prikupljanja informacija. Orijentacijski odgovor često može funkcionirati kao refleks –
potpuno automatski, gdje ako se dogodi nagli podražaj u našoj okolini kao što je nagla buka, onda mi ne razmišljajući
naglo preusmjerimo pogled prema mjestu gdje je nastao podražaj. Orijetacijski refleks, odnosno očni orijentacijski
odgovor često je brzi sakadični pokret koji se pokreće brzo (~75 ms nakon nastanka podražaja koji izaziva
orijentacijski refleks). Osim što se dogodi taj ponašajni odgovor u micanju tijela i usmjeravanju osjetilnog organa, u
tijelu se također događaju i prateće fiziološke promjene kao što su promjena provodljivosti kože (svojevrsna
emocionalna reakcija) i fiziološke promjene (proširenje zjenica, opadanje krvnog tlaka, zastoj u disanju, stezanje
perifernih žila). Sve ove promjene pripremaju organizam na mogućnost akcije. To je evolucijska adaptivna
prilagodba (adaptacija) koja nam omogućuje da je uslijed naglih podražaja u okolini koji mogu predstavljati
opasnost, naše tijelo što brže spremno za reakciju koja se zove ''bori se ili bježi'' reakcija kako bi se suočilo s
opasnošću. Ako ponavljavamo isti podražaj u okolini koji je prvotno izazvao orijentacijski odgovor, onda će taj
orijentacijski odgovor biti sve slabiji (nestat će uskoro) zato što se naš organizam i naš perceptivni sustav navikava na
taj podražaj i on više ne predstavlja novinu u okolini koja izaziva pažnju. A ako se neko vrijeme ne pojavljuje (ako
prođe dovoljno vremena da se perceptivni sustav rekuperira), nagli će glasni podražaj opet moći izazvati
orijentacijski odgovor.

PRIKRIVENO ORIJENTIRANJE
Do sad smo govorili o otvorenom ili neskrivenom orijentacijskom refleksu, a on je otvoren ili neskriven zato što se na
vidljiv način preusmjerava pažnja – tako da se preusmjerava pogled i tijelo, glava ili cijelo tijelo kako bismo se
okrenuli prema podražaju i kako bi se bolje zahvatila informacija. Taj podražaj koji izaziva pažnju je najčešće u fokusu
vida, u središnjem dijelu vidnog polja, odnosno zahvaća se foveom. Osim otvorenog načina orijentiranja postoji i
drugi, prekriveni način orijentiranja u vidnoj pažnji. Jednostavno ne mičući svoj pogled, ni glavu, ni tijelo, preusmjeri
se pažnja na neki drugi dio vidnog polja. Gledamo i dalje ravno, u istom smjeru, ali ustvari obraćamo pažnju na neki
dio vidnog polja koji je sa strane u našem pogledu. To se može dogoditi automatski ili voljno. Prekriveno orijentiranje
je moguće i u drugim modalitetima, pogotovo u slušnom – bez pomicanja možemo obraćati pažnju na zvukove koji
nam dolaze iz raznih pozicija u prostoru. Taj tip orijentacije zove se prikriveno orijentiranje, a pažnja koja se pri tom
tipu orijentacije manifestira se zove prikrivena pažnja. Prikriveno orijentiranje može biti automatsko ili voljno (kao i
otvoreno orijentiranje).
Naša pažnja često nastoji povezati događaje koji izazivaju nekakav podražaj u različitim modalitetima – kad se neki
događaj dogodi naglo u našoj okolini, onda on može imati svoju vidnu i slušnu informaciju, npr. ako padne stolica,
ona proizvodi nagli zvuk, ali vidimo i pokret. Naš perceptivni sustav nastoji ujediniti tu informaciju u jedan događaj
koji se onda tumači kao jedinstveni događaj koji ima svoju informaciju u više osjetilnih modaliteta. Proučavanjem
takvih fenomena ustanovljeno je da postoji fenomen vidnog hvatanja. Po tom fenomenu vidni podražaji jače
privlače pažnju na određene lokacije od drugih (slušnih) – postoji tendencija da se vidnom događaju pribroje i slušni
događaji koji se događaju u to vrijeme. To je isto adaptivno – na taj način brže i lakše interpretiramo okolinu oko
sebe, no nekad može doći do zabuna ili iluzornog vidnog hvatanja kao što je slučaj kod trbuhozborca (umjetnik koji
nastupa s lutkom). On ima vještinu pomicanja lutke kako bi se pomicala usta kao da nešto govori i pri tome proizvodi
govor na način da jedva pomiče usta (to se onda jedva vidi). I onda nam se iluzorno čini da zvuk dolazi iz lutke.
Postoji još i demonstracija s 2 televizora. Ako imamo 2 televizora jedan blizu drugoga i ako su podešeni na isti kanal s
time da jedan emitira sliku s isključenim tonom, a drugi emitira ton s isključenom slikom – činiti će nam se da zvuk
dolazi iz televizora na kojem se prikazuje slika.
Među starijim eksperimentima kad se proučavalo koji
faktori i kako utječu na prikriveno i otvoreno orijentiranje valja
istaknuti eksperiment Yantisa i Jonidesa (1984) koji je dokazao
da nagli vidni podražaji puno efikasnije
privlače pažnju (orijentacijski odgovor)
nego postepeni podražaji. U
eksperimentu su bile 2 situacije.
Sudionici su trebali što brže odgovoriti
pritiskom na tipku kad u svom vidnom
polju vide ciljnu figuru (ovu zastavicu). U
78
jednoj situaciji bila je konfiguracija čiji su dijelovi postepeno blijedili i na kraju kad su ove linije izblijedile, ostala je
samo ova konfiguracija koja je bila ciljni lik – tad su sudionici reagirali. Druga sitacija je bila da je proces trajao isto
vrijeme da bi bile izjednačene situacije, međutim nije bilo početne konfiguracije, nego samo na kraju u isto vrijeme
kao i u prvom uvjetu se naglo pojavi ciljni lik i onda su sudionici reagirali. Dobiveno je da se druga meta brže uočava i
da sudionici na nju brže reagiraju što znači da je tim potvrđeno da nagle pojave u našem vidnom polju bolje privlače
orijentacijski odgovor. To su potvrdili i Muller i Findlay (1988) – oni su u svom eksperimentu još dodatno varirali
vrijeme pojavljivanja podražaja prije zadanog znaka. Prvo se pojavio jedan pripremni znak, a onda međupodražajni
interval. Ustanovili su da je taj međupodražajni interval od 100 ms dovoljan za optimalnu obradu informacije – dosta
brzo se ti automatski procesi pažnje manifestiraju. U ovom zadatku pažnje, mi reagiramo na jedan podražaj koji
može privući ili ne privući našu pažnju i taj podražaj se zove podražajni znak – podražaj koji privlači pažnju. U raznim
drugim zadacima pažnje (orijentaciji, filtriranju i pretraživanju), nekad se pojavljuje isto podražajni znak (mora
postojati podražajni znak da bi se izveo taj zadatak pažnje). Jedino u očekivanju (zadnjem zadatku pažnje) je bitan
informacijski znak. Podražajni znak funkcionira kao podražaj – to je podražaj na koji se reagira (i u orijentaciji, i u
filtriranju, i u pretraživanju → u pretraživanju kad skeniramo vidno polje, dok ne nađemo metu, obavljamo zadatak).

POGLED PAŽNJE
Vezano uz prikrivenu orijentaciju važno je opisati fenomen pogleda pažnje (zumirajuće leće, reflektor, oko uma).
Budući da pogled pažnje funkcionira kao prikrivena pažnja unutar našeg vidnog polja, čini nam se da je taj dio vidnog
polja na koji obratimo pažnju jasniji ili da nam nudi više informacija – zbog toga se taj fenomen metaforički zvao
zumirajuće leće (kao da nekim povećalom povećavamo dio vidnog polja) ili reflektor/spotlight (reflektor koji
osvjetljava neki dio vidnog polja dok je ostali dio zatamnjen) ili oko uma (naše oči primaju sliku i vidno polje, a onda
unutar našeg uma kao da još jedno oko pretražuje tu sliku). Pažnja može ''zuriti'' naokolo u vidnom polju nevisno o
tome gdje su usmjerene oči. Istraživači su istraživali ovaj fenomen i utvrdili su nekoliko bitnih svojstava – skriveni
pogledi pažnje mogu biti i glatki i sakadični. Tsal (1983) je izmjerio pogled pažnje – brzina od 125 stupnjeva u
sekundi. Iduća je osobina da pogled pažnje može biti usmjeren na samo jednu lokaciju – ne može se dijeliti. Slično je
dobiveno i za slušnu pažnju. Slušna pažnja isto može pretraživati naš prostor i preusmjeravati se s jedne lokacije na
drugu – to je definitivno povezano s našom sposobnošću lokaliziranja zvuka u prostoru. Slušna pažnja se pomiče isto
dosta brzo – čak 223 stupnjeva u sekundi na azimutu. Postoje 3 aspekta gledanja pažnje: 1) lokacija (lokus) vidnog
polja – odabrana na određenoj lokaciji i ne može se dijeliti na više lokacija 2) opseg podražaja – varira s veličinom
podražajnog znaka (veći podražajni znak, zahvaća veće područje i obratno) 3) skup utvrđenih detalja – mi našu
pažnju možemo podesiti ili usmjeriti tako da više pažnje obraćamo na globalni aspekt podražaja ili na detalje (lokalni
aspekt).

OTVORENA I SKRIVENA PAŽNJA – EKSPERIMENT

Poznati eksperiment s ispitivanjem dijelova mozga koji sudjeluju u
otvorenoj i skrivenoj pažnji, odnosno u otvorenom i skrivenom
orijentacijskom odgovoru proveden na majmunima. U mozgu su im bile
priključene elektrode koje su snimale aktivnost pojedinih stanica u
mozgu koje su bile od interesa. Imamo 3 situacije na slici: a) neutralna
situacija – majmun samo sjedi i gleda ravno. Uvjetovanjem su naučeni
da što brže reagiraju na određene podražaje (pri tome se mjeri VR i
snima aktivnost stanica u mozgu); b) otvorena orijentacija – majmun
preusmjerava pogled s početne točke na podražaj; c) prikrivena pažnja
– naučen je da ne preusmjerava pogled, ali da reagira na podražaj
pritiskom na njega kako bi se znalo da ga je uočio (da mu je privukao
pažnju).

NEUROPSIHOLOGIJA ORIJENTIRANJA
Takve eksperimente su radili Wurtz i sur. (1980) –
snimala se aktivnost u vidnom korteksu, u
parijetalnom korteksu i u super colliculusu. Aktivnosti
stanica su pokazale da je superiorni colliculus
dodatno aktivan prilikom otvorenog orijentiranja
(aktivan je i prilikom pomicanja očiju). Utvrđeno je da
je parijetalni režanj je dodatno aktivan i prilikom
79
otvorenog i prikrivenog orijentiranja – i kad majmun pokreće i kad ne pokreće oči (time se dodatno ustanovilo da
parijetalni režanj ima važnu ulogu u procesima pažnje, posebice kod orijentacijskog zadatka pažnje i to pri
otvorenom i pri prikrivenom pogledu pažnje). Ta važnost parijetalnog režnja u vezi s pažnjom se manifestira u nekim
specifičnim poremećajima koji nastaju uslijed lezija parijetalnog režnja, npr. unilateralno zanemarivanje strane
(unilateral neglect) – prilikom oštećenja desnog parijetalnog režnja pacijenti ne mogu obratiti pažnju na lijevu
stranu, a to se odnosi na razne lijeve strane (lijevu stranu vidnog polja, lijevu stranu nekog objekta, pa čak i lijevu
stranu tijela), pa npr. kad precrtavaju sat, sve brojke zguraju na desnu stranu, nekad zaborave obrijati lijevu stranu
itd. Na trećem mjestu gdje se mjerila aktivnost, budući da je bila riječ o vidnoj pažnji, dakle primarni vidni korteks u
okcipitalnom režnju – nije dobivena razlika u mjerenju u ove tri situacije što je normalno jer je u sve 3 situacije
sudionik gledao.
Na slici vidimo neke od dijelova koji sudjeluju u pažnji i pomicanju očiju. Okulomotorni neuroni koji aktiviraju mišiće
i pomiču oči su povezani sa superiornim colliculusom i s nekim centrima u malom mozgu te s vestibularnom
jezgrom koja je osjetljiva na pomicanje glave. Oči su pomiču ovisno o tome koliko se glava pomiče. Drugi važni
centar je parijetalni režanj koji je uključen u prostornu pažnju općenito pa je tako važan i kod prekrivenog i
otkrivenog orijentiranja. Okcipitalni režanj je važan u vidu (u njemu je sadržan primarni vidni korteks). I neki dijelovi
frontalnog režnja su uključeni u procese pažnje – u ovom slučaju važnu ulogu igra malo područje zvano frontalno
očno polje koje je povezano s voljnim pokretima očiju i s vidnom pažnjom.

FILTRIRANJE
Jedan od važnih zadataka pažnje je općenito selekcija informacija. Mi smo često preplavljeni raznim podražajima i
pažnja onda ima zadatak propustiti i izabrati samo one podražaje koji su nam od važnosti i interesa, a ostali podražaji
su potisnuti/filtrirani. Taj fenomen filtriranja je istraživan uz pomoć poznatog koktel-party fenomena –
poluformalne zabave na kojima se ljudi druže ispijajući pića npr. koktele pri čemu stoje u grupama i razgovaraju uz
neku ne preglasnu glazbu i budući da stotinjak ljudi istovremeno razgovaraju – svi ti zvukovi svih 100 ljudi
istovremeno dolaze u naše uši. Mi najčešće možemo pratiti samo jedan
razgovor jasno, dok druge razgovore čujemo kao nekakav žamor u
pozadini, iako su svi ti zvukovi dovoljno glasni da mogu doći do nas. Drugi
aspket koktel-party fenomena je da mi možemo prebaciti pažnju s jednog
razgovora na drugi – ako smo uvučeni u dosadan razgovor, osjetimo da
nam pažnja počinje bježati i da se iza nas vodi puno zanimljiviji razgovor pa
je razgovor koji više ne pratimo filtriran. Collin Chery (1953) radio
kognitivne eksperimente s ispitivanjem pažnje, odnosno zadatka filtriranja
uz pomoć eksperimentalne tehnike zasjenjivanja ili praćenja (shadowing)
– pratiti neku poruku znači da na nju obraćamo pažnju. Ako istovremneno
primamo 2 poruke, onda je jedna od te 2 poruke zasjenjena ili praćena i na
nju je obraćena pažnja, a druga na koju nije obraćena pažnja kažemo da je
filtrirana. To se može ispitivati na razne načine npr. možemo ispitaniku preko zvučnika pustiti 2 razgovora. Bilo je još
zanimljivije da se to provede uz pomoć tehnike dihotičkog (razdvojenog) slušanja – preko slušalica se zadaju
različite poruke u lijevo ili desno uho (zbog toga ''razdvojeno''). Jedna poruka ide u jedno uho, a druga u drugo uho
te ispitanik može imati razne zadatke ovisno o cilju eksperimenta, no klasični je zadatak da prati 1 od te 2 poruke. Te
poruke mogu biti liste brojeva ili slova, a mogu biti i liste riječi ili pak cijele priče koje imaju svoj početak i kraj.
Pokazalo se da sudionici mogu uspješno pratiti 1 poruku (moraju dokazati da prate poruku tako da ponavljaju),
ovisno o tome što prate – ako prate fraze, onda lagano zaostaju dok se ne razumije cijela fraza. Ako prate pojedine
foneme (samo izgovorene glasove), onda ponavljaju svaki slog onako kako je prezentiran. Mogu pratiti i priču – tu je
bila zanimljiva manipulacija. Ako se prati priča koja ima neki svoj smisao (poruku), onda je to praćenje vrlo lagano jer
istovremeno djeluju i uzlazni i silazni perceptivni procesi i onaj dio priče koji možda ne obradimo dovoljno dobro
uzlaznim, se obradi silaznim procesirsanjem (zbog očekivanja, konteksta itd.). Zbog toga što se umanjuje uloga
silaznog procesiranja, kod zasjenjivanja nasumičnih riječi (znači više nemamo kontekst), onda je malo teže pratiti
unutar ovog zadatka. A još teži je zadatak kad treba zasjenjivati besmislene slogove jer besmisleni slogovi nemaju ni
kontekst ni značenje tako da je ovdje potpuno eliminirano silazno
procesiranje – ne možemo se pouzdati u naše prethodno znanje
(prepoznavanje konteksta), nego se pouzdajemo samo u ono što u
tom trenutku čujemo.
Kod praćenja priča, ono što nam pomaže jest kontekst koji stvaraju i
značenje i gramatička struktura tako da lakše pratimo jednu poruku i
80
filtriramo onu drugu koja nas malo ometa. Na ovaj način su ispitane sve moguće varijacije ovog zadatka pa se tako
ispitalo i što ako ide jedna poruka u jedno uho, a druga u drugo ili što ako obje poruke idu u oba uha ili ako su
poruke rečene istim ili različitim glasom ili ako su zadane različitom brzinom. Dobiveno je da je zasjenjivanje u
pravilu lakše ako uvijek postoji odvajanje poruka po svim ovim kriterijima – ako dolaze s različitih mjesta u prostoru,
ako su različite po tonu (jedan muški i jedan ženski glas) i ako su prezentirane različitom brzinom (jedna poruka
spora, a druga brza). Ispitanici relativno uspješno mogu pratiti zadatak, a mogu se i nakon što zadatak završi
relativno uspješno dosjetiti te zasjenjene poruke.
Što je s onim nezasjenjenim (filtriranim) podražajima? Jesu li ih sudionici čuli, obradili, interpretirali, zapamtili?
Postoje različite teorije o tome do kud su ih obradili (ne može se točno reći do kuda). Što se tiče pamćenja tog
sadržaja, prema raznim eksperimentima npr. Moray (1959), pamćenje tog sadržaja praktički ne postoji, ono je vrlo
slabo – jedva će se sudionik dosjetiti nečega što znači da nije došlo do pohranjivanja u dugoročno pamćenje. Postoji
mogućnost da su se te riječi čule i vjerojtano se i čuju nekako (kao žamor), no pitanje je do koje razine su se obradile
te riječi – očito nisu ušle u DTP (dugotrajno pamćenje). Što se tiče neposrednog dosjećanja, slušatelji se mogu sjetiti
zadnjih nekoliko (5-7) riječi još dok su u kratkotrajnom pamćenju.
FENOMEN DJELOMIČNOG PREKLAPANJA VIDEA
U prvom zadatku pažnje (kod orijentacije) je za ispitivanje dosta zgodan vidni modalitet, iako se istraživalo i u
slušnom modalitetu. A u ovom drugom zadatku pažnje (filtriranju), vidimo da je dosta zgodan slušni modalitet zbog
ove specifične tehnike dihotičkog slušanja, ali postojala su i nastojanja da se to radi u vidnom modalitetu – moraju se
istovremeno 2 slike prezentirati u oba oka. Time je dobiven fenomen djelomičnog preklapanja videa – ispitanicima
su prezentirani takvi video programi gdje su bila umiksana 2 video programa, jedan preko drugoga kao na ovoj slici –
imamo jedan program koji pokazuje ovu igru s rukama, i drugi igru s loptom. Te 2 snimke se onda jedna preko druge
preklope. Kao na starim televizorima kad su bile smetnje (kad bi se miješala 2 kanala) pa istovremeno vidimo
voditelja koji čita vijesti na jednom programu i nogometnu utkamicu na drugom programu. U takvoj situaciji je
moguće zasjeniti 1 od ta 2 programa – moguće je pratiti nogometnu utakmicu iako je tu prisutna i ta druga slika koja
je izmiješana. Jedan program je moguće pratiti, a drugi se onda filtrira
(više-manje funkcionira kao i kod slušnog filtriranja). Prvi su ova
istraživanja radili Neisser i Becklin (1975) – oni su izumili ovu
eksperimentalnu tehniku preklopljenih videa. Rezultati su pokazali da su
sudionici uspješno zasjenjivali 1 od te 2 igre. Da bi ispitali kolika je bila
uspješnost u zasjenjenom i filtriranom kanalu, eksperimentatori su
namjerno u programe unutar igara ubacili i tzv. suvišne događaje –
događaje koji nisu dio igre, kako bi vidjeli po tome sjećaju li ih se sudionici.
Kod suvišnih događaja (kod igre rukama) to bi bilo da igrači samo puste
ruke i ne igraju, a kod ovih s loptom bi bilo npr. da bi se lopta otkotrljala,
ne bi se dodavali nekoliko trenutaka pa bi opet uzeli loptu. Rezultati su
slični rezultatima slušnog zasjenjivanja – lako je slijediti događaj u jednom
programu (bilo da je program sam ili u preklopljenom videu), ali teško je ili nemoguće pratiti zasjenjeni program na
koji nije obraćena pažnja. To se demonstriralo pomoću analize frekvencije prepoznavanja suvišnih događaja – suvišni
događaji su uvijek zamijećeni u praćenom programu, a u nezasjenjenim (nepraćenim programima), gotovo nikad
(jednostavno sudionici nisu vidjeli da se lopta otkotrljala ukoliko su pratili program igre s rukama iako im je lopta bila
pred očima). Rezultat iz vidnog zasjenjivanja je sličan onom iz slušnog.
Tzv. Nevidljivi gorila – fenomen koji je proizašao iz ovog Neisserovog
istraživanja iako tu nemamo preklopljen video, slična je ideja. 50% ljudi ne
vidi gorilu usred snimke. Druga slika tzv. Monkey business illusion – vidimo
gorilu jer smo upoznati s tim fenomenom, ali ne primjećujemo da je zavjesa
promijenila boju i da je igrač u crnom otišao jer te promjene nisu bile
zasjenjene. Taj fenomen se naziva Inatenttional blindeness ili sljepoća zbog
nepažnje – ne vidimo stvari koje su nam pred očima zato što na njih ne
obraćamo pažnju. Razni mađioničarski trikovi funkcioniraju na principu
sljepoće zbog nepažnje.

NEUROPSIHOLOGIJA FILTRIRANJA
Više područja mozga sudjeluje unutar zadataka filtriranja. U jednom
ranijem istraživanju iz 80-ih Desimone i sur. (1989) otkrili da baš u
zadatku filtriranja ključnu ulogu igra temporalni režanj. To ne čudi –
81
to treba povezati s onom ''što'' strujom. To je ispitano ovako: majmuni su naučili pratiti podražaj i reagirati na njega.
Onda su se pojavljivali razni podražaji (neki koji su bili praćeni i neki koji nisu – na koje nisu bili naučeni), i oni su
reagirali na praćene, a ostale podražaje ignorirali. Znači imali smo situaciju zasjenjivanja i filtriranja, odnosno
praćene i nepraćene podražaje. Pri tome je tehnikom snimanja aktivnosti pojedinih stanica izmjerena dodatna
aktivnost stanica temporalnog režnja kod praćenih podražaja kad bi se oni pojavili – dolazi do aktivacije u
temporalnom režnju. Kako bi se potvrdila ta hipoteza, ti isti majmuni su se odučili od praćenih podražaja i onda oni
koji su bili nepraćeni u prvom dijelu eksperimenta, su u drugom dijelu počeli biti praćeni i obratno. Kad se
promijenio podražaj koji je bio pojačan i praćen, onda se aktivnost nije javljala na prijašnji praćeni podražaj, nego na
novi praćeni podražaj (onaj isti na koji se malo prije nije pojavljivala aktivnost).

PODIJELJENA PAŽNJA
Je li moguće obratiti pažnju na više od 1 izvora odjednom? Da, ali nije lako. To ovisi o tome koliko su ti izvori
podražaja zahtjevni, koliko troše naše mentalne kapacitete. Pažnju je lakše podijeliti ako je 1 od tih zadataka donekle
automatiziran. Npr. ako se traži od sudionika da istovremeno slušaju oba kanala ili da istovremeno gledaju oba
videa/kanala kod preklopljenog videa, doći će do kvarenja izvedbe – djelomično će zahvatiti onaj drugi. Pitali su se je
li se zbilja pažnja podijelila na 2 različita izvora informacija u istom osjetilnom modalitetu ili je možda vjerojatnije ovo
drugo – da su ispitanici brže prebacivali pažnju s jednog na drugi i onda opet na prvi itd. Vjerojatno su sudionici
izvodili tzv. time sharing – dijeljenje vremena u kojem je pažnja posvećena jednom ili drugom izvoru informacija. Je li
moguće obraditi 2 podražaja ako se 1 prikazuje u 1 oko, a drugi u drugo – od te tehnike se odustalo jer nije vodila
ničemu. Ta bi se situacija zvala disopična prezentacija (kao dihotičko slušanje) – to ne olakšava zadatak, već ga
otežava jer kod disopične prezentacije možemo vidjeti samo jednu stvar istovremeno. Naš vidni sustav zauzme ili
jedna slika ili druga slika i onda to nije statično nego se dinamično mijenja tako da prevladava slika iz jednog oka ili
slika iz drugog oka. Slika prikazuje primjer toga – lijeva slika bi trebala ići u lijevo oko, a desna u desno. Dolazi do
fenomena koji se zove binoklurani rivalitet ili binokularno suparništvo ili nadmetanje što je rezultat disopične
prezentacije. Vremenski to izgledao kao na donjoj slici. Kad bi disopično gledali ova 2 podražaja, prvo bi prevladavao
ovaj s lijeve strane, pa nakon nekog vremena kad bi se vidni sustav zasitio toga bi preuzeo ovaj s desne strane itd.

Slušna podjela pažnje je jednako teška. Nemoguće je i verbalno pratiti/zasjeniti 2

poruke jer je nemoguće istovremeno reći 2 stvari. Tkd. kad se slušaju liste riječi i
odvajaju od ometajućih podražaja, Levy (1983) je u svom istraživanju otkrio da se
teže obraća pozornost na oba uha (to bi bilo kao da slušamo 2 zanimljiva razgovora
istovremeno) – teško, ali moguće. To se obično izvodi pomoću time sharing
tehnike gdje prebacujemo pažnju s jednog razgovora na drugi i u onom trenutku
kad naša pažnja nije na nekom razgovoru, nadopunjujemo
tu poruku pomoću raznih silaznih (top-down) procesa – kad
nam naša očekivanja jasno govore što će sad reći 1 od naših
sugovornika, mi znamo da ne moramo slušati šta će sada
reći pa možemo prebaciti pažnju na drugi razgovor. Na taj
način ako razgovorni nisu prezahtjevni možemo brzo
prebacivati pažnju s jednog na drugi razgovor i tako pratiti
istovremeno 2 razgovora. Odvajanje pažnje je nešto lakše
kod različitih modaliteta – ako treba istovremeno obraćati
pažnju na vidne i na slušne podražaje – izvedba i dalje trpi u
odnosu na to kad se obavlja samo jedan zadatak, ali je ipak
moguće to obavljati. Što su ti zadaci lakši, tim je gubitak
manji – lakše je obavljati zadatak. Ono što pomaže je
uvježbanost – što se više uvježbavamo u nekom zadatku,
više smo automatizirani u tom zadatku što znači da ne moramo obraćati pažnju na taj zadatak da bismo ga izvršili.
Zbog toga ljudi mogu istovremeno voziti automobil i razgovarati s nekim u automobilu (2 zadatka u različitim
modalitetima). Vožnja automobila je prilično automatizirana osim ako nije neka opasna ili nepredvidiva situacija na
cesti. Automatsko procesiranje ne zahtjeva svjesni napor pa se više pažnje može usmjeriti na manje automatske
vještine.

82
 #10. PAŽNJA – PRETRAŽIVANJE I OČEKIVANJE

PRETRAŽIVANJE
Pretraživanje je = zadatak pažnje koji nam omogućuje da u jednom polju podražaja pronađemo onaj podražaj koji
nam je važan (metu), npr. pronalazak nama poznate osobe u gužvi – taj zadatak nije lagan, potrebno je određeno
vrijeme za pronaći osobu koju znamo. Kako bismo lakše našli nekoga u gužvi, obično se služimo nekim strategijama
(svjesno ili nesvjesno) – npr. znamo kakvu boju kose ili majice ta osoba ima na sebi pa nam je boja znak na temelju
kojeg vršimo brzu eliminaciju podražaja kako bismo pronašli one koji su nama viši od interesa. Pretraživanje postoji u
svim osjetilnim modalitetima iako je najviše istraživano vidno pretraživanje zbog toga što je moguće pratiti pokrete
očiju i na taj način se ispituje pretraživanje. Pokreti očiju se prate pomoću posebne tehnike snimanja koja se zove
Eye-tracking tehnika.
Naše oči nikad ne miruju, neprestano pretražuju vidno polje i stalno se usmjeravaju prema novim
podražajima. Često su to sakadični pokreti očiju – mi stalno tražimo neke zanimljivosti i nove
informacije u našoj okolini i na taj način crpimo važnu informaciju iz okoline. Kada naš vidni sustav i
sustav pažnje ne bi funkcionirali tako, moglo bi nam se dogoditi da stalno zurimo u istu točku.
Primjer rezultata koji se mogu dobiti Eye-tracking tehnikom. Naša pažnja je vođena raznim
unutarnjim mehanizmima koji nam predstavljaju interes pa tako pažnja može biti upravljana i
seksualnom privlačnošću. Vidimo jedno muško i jedno žensko tijelo nakon čega se ispitanicima jedno
vrijeme dalo da promatraju ta dva tijela, a uređaj za Eye-tracking je bilježio koji dijelovi slike su bili
najčešće prikazani – ti dijelovi su ovdje onda prikazani kao tzv. heat maps (toplinske mape) – što je
toplija boja, to je područje češće gledano od strane ispitanika.

VIDNO PRETRAŽIVANJE
Eye-tracking se često koristi kod proučavanja čitanja gdje se mogu pratiti vrlo sitni i brzi pokreti očiju koji skaču s
dijelova riječi na druge dijelove. Eye-tracking se koristi i u ispitivanju vidnog pretraživanja – sudionicima se zada
određena slika i onda se snima putanja očiju. U takvim eksperimentima možemo manipulirati raznim faktorima kako
bismo ispitali što utječe na putanju očiju. Pokazalo se da naše vidno pretraživanje može biti pod utjecajem namjera,
prijašnjeg iskustva, značenja i očekivanja, a može biti i pod utjecajem urođenih seksualnih instikata, a i pod
utjecajem načina na koji je sustav pokreta očiju dizajniran. Jedno od prvih istraživanja koje je koristilo Eye-tracking
tehniku je Yarbus (1967) – sudionici su dobili sliku dnevne sobe u koju ulaze gosti, a u kojoj se već nalaze domaćini i
snimala se putanja očiju sudionika. To se snima malim kamerama
koje snimaju infracrveno zračenje koje se odbija od oka, prati se
pomak zjenice i pri tome se prije svakog sudionika točno mora k
alibrirati uredaj. Imamo 3 situacije u ovom eksperimentu: Jedna je
obična (kontrolna) gdje sudionici samo gledaju spontano u sliku, a u
druga dva gledanja su dobili uputu. U jednoj uputi se od sudionika
tražilo da procijene starost osoba na slici, a u drugoj se tražilo da
procijene bogatstvo osoba na slici. Procjena starosti pripada uzorku
kretanja očiju pod brojem 3 (vidimo da su se oči najviše fiksirale na
lica osoba). Procjena bogatstva pripada uzorku kretanja očiju pod
brojem 2 (vidimo da su oči skenirale cijelu okolinu, i predmete, i
odjeću..). I neutralna uputa je ova slika 1 (skeniranje i lica i svega
ostalog). Kad opažamo okolinu oko sebe ne razmišljamo previše o
tome, ne ulažemo preveliki napor u to, osim kad izvršavamo točno određeni zadatak i onda fokusiramo pažnju.
Cohen (1981) utvrdio da je pretraživanje prilično automatiziran zadatak za odrasle osobe, no nije potpuno razvijen
kod djece, već se razvija vještina do 6-7 godine života, a prije toga djeca puno slabije pretražuju okolinu. A u kasnijoj
starosti zadatak pretraživanja opet postaje sve teži jer zahtjeva određene kognitivne kapacitete. Kod vidnog
pretraživanja sudjeluju i uzlazno i silazno procesiranje. Do sad smo vidjeli kako razni dijelovi slike mogu privući
pažnju što je dio uzlaznog procesiranja, ali ova uputa gdje naše namjere vode pretraživanje bi bila aspekt silaznog
procesiranja. Kad tražimo nešto na slici onda nam je taj prostor već najčešće poznat (može se raditi o standardnim
prostorima kao što je soba, ulica ili trgovina itd. – dakle znamo kako prosječna soba, ulica ili trgovina izgledaju) i
budući da mi izvlačimo znanje iz našeg dugoročnog pamćenja (kognitivna shema o sobama, ulici ili trgivini) to može
olakšati naše pretraživanje. Biederman je zadao ispitanicima zadatak gdje je bio prikaz ulice i morali su što prije naći
određenu trgovinu u toj ulici. U jednoj situaciji je ta slika bila zadana normalno, a u drugoj situaciji je bila izrezana na

83
6 malih pravokutnika koji su bili izmiješani po slučaju. Informacija koja je bila sadržana u obje slike je identična, ali je
u drugoj situaciji bilo puno teže naći trgovinu jer nam kontekstualno znanje o ulici nije pomagalo.
Važan proces koji je utvrđen u vezi s ovim istraživanjima je fenomen inhibicije vraćanja – utvrđeno je da postoji
tendencija da kad naše oči zapaze određenu metu na jednoj poziciji, onda postoji tendencija da ne traže opet metu
na istoj poziciji gdje su malo prije gledali nego na nekoj drugoj poziciji – jedno kratko vrijeme kad je inhibirano
vraćanje pogleda na istu poziciju. Taj proces doprinosi pretraživanju novih stvari u promatrajućem obrascu, uvijek
tražimo dalje. To su Posner i Cohen utvrdili – radi se o smanjenoj mogućnosti vraćanja pogleda na lokaciju koju
prethodno promatra. Posner je napravio određenu paradigmu, vrstu eksperimenta koji je povezan s njegovim
drugim eksperimentom koji se tiče očekivanja. U eksperimentu s inhibicijom vraćanja se sudionika tražilo da
identificira vidne mete koje se pojavljuju na nekim novim lokacijama ili pak na lokacijama koje su već prije bile
zauzete ranije prezentiranim metama. Dobilo se da sudionici brže reagiraju kad se nova meta nađe na novoj lokaciji
nego kad se nova meta nađe na istoj lokaciji na kojoj je bila prethodna meta. Ta težnja je izmjerena, tj. njeno
trajanje. Tipper i sur. – čini se da traje nekoliko sekundi, nakon toga se naš pogled opet bez te inhibicije može vraćati
na neke prijašnje lokacije. Taj mehanizam maksimalno povećava količinu informacija, da nema tog mehanizma bi se
mogli uplesti u petlju da stalno gledamo jednu te istu točku u prostoru.

PRETRAŽIVANJE OSOBINA NASUPROT PRETRAŽIVANJU KONJUNKCIJE (PARALELNO VS. SERIJSKO PRETRAŽIVANJE)

Prve takve eksperimente radio je Neisser 1967. gdje je sudionicima zadano polje nekih znakova – razni brojevi, slova
ili neki drugi tipovi znakova. Zadatak sudionika je da u tom polju (a mogu biti preko cijelog ekrana razbacana slova)
nađu jedno točno određeno slovo. Kad se Z nalazi medu O, Q i C lako ga je naći jer ima bitno drugačiju osobinu –
oštre kutove i ravne linije dok O, Q i C imaju uglavnom oble linije zbog čega slovo Z iskače. Ovo je pretraživanje
osobina jer jedna bitna osobina određuje metu u
odnosu na distraktor. Kod eksperimenata s
pretraživanjem imamo 2 tipa podražaja – onaj tip
koji trebamo naći se zove meta ili ciljni podražaj,
a ostali koji nam otežavaju pronalaženje mete zovu se distraktori. Kad meta ima bitno drugačiju osobinu od
distraktora, onda možemo praktički jednim pogledom zahvatiti cijelo polje i meta će sama iskočiti među
distraktorima – zbog toga se to zove paralelno pretraživanje – ne moramo provjeravati jedan po jedan podražaj.
Serijsko pretraživanje ili pretraživanje konjunkcija bi bilo nešto slično drugom primjeru iz prezentacije. Uočavanje
slova Z je ipak teže nego u prvom slučaju. Zbog toga što distraktori u ovom slučaju imaju slične osobine kao i meta.
Distraktori su slova: K, M, W, X, Y, V i N. Sva ta slova imaju oštre kutove i ravne linije kao i slovo Z. Imaju iste osobine,
jedina razlika je u tome što Z ima na jedan način postavljenu kombinaciju tih osobina u odnosu na ostale podražaje i
ta kombinacija ili veza osobina se zove konjunkcija osobina zbog čega se ovo zove pretraživanje konjunkcije dok se u
prvom slučaju zove pretraživanje veza. Lakše je i brže pronalaženje oštrog slova među oblima, nego oštrog slova
među oštrima. Paralelno pretraživanje (pretraživanje osobina) – cilj se razlikuje od distraktora u posjedovanju
osobina koje oni nemaju (npr. kutovi u odnosu na zakrivljene linije). Serijsko pretraživanje (pretraživanje
konjunkcija/veza) – jedini način detekcije mete je otkrivanje spoja ili kombinacija (konjunkcija) određenih osobina
(npr. kutovi i orijentacija kod M i W). U tom slučaju često moramo provjeravati jedan po jedan podražaj ili u
najboljem slučaju nekoliko po nekoliko dok ne nađemo odgovarajuću metu – zato se to zove serijsko pretraživanje.
Na slici lijevo je primjer paralelnog pretraživanja, a desno serijskog. (Slika ispod) Ponekad je paralelno pretraživanje
toliko jednostavno da se meta nekom ključnom, elementarnom osobinom razlikuje od distraktora pa sama od sebe
iskače iz polja distraktora – to se zove pop-out efekt (efekt iskakanja). Ciljne mete iskaču od distraktora kad su
dovoljno različite. Prema Neisseru postoji preatentivna razina procesiranja kad se scena dijeli na figuru i na
pozadinu. Tad cilj brzo postane vidljiv i iskoči kao figura (lik). To
je povezano s gestalt osnovnom organizacijom (lik i pozadina).
Cilj postaje lik, a distraktori se stapaju i poništavaju u pozadinu.
To je povezano s drugim gestalt načelima tako što se slični
elementi automatski procesiraju. U ovom slučaju ako nisu od
interesa (ako su dio distraktora, pozadine), oni se automatski
procesiraju, ne prelaze u svjesno stanje ako se ne uklapaju. To
nije moguće kod pretraživanja konjunkcije zato što ne dolazi do
samoisticanja lika u toj ranoj fazi pažnje pa je potrebno uložiti
svjesnu pažnju i svjesni mentalni napor – Julesz. Kod
pretraživanja konjunkcija mi praktički moramo
voljno pretražiti element po element te
84
usporediti ga s ciljem dok ne nademo cilj. Postoji jedna važna vremenska razlika u načinu pretraživanja osobina i
pretraživanja konjunkcije – Treisman. Kod pretraživanja osobina, odnosno paralenog pretraživanja dolazi do pop-out
efekta tako da koliko god mi imali distraktora to neće utjecati na brzinu pretraživanja, uvijek će jednako brzo doći do
pop-outa. A kod pretraživanja konjunkcije, odnosno serijskog pretraživanja budući da svaki distraktor praktički jedan
po jedan moramo usporediti s ciljem dok ne nađemo cilj – to će značiti da broj distraktora utječe na razinu
pretraživanja. Paralelno – nema povećanja vremena u odnosu na broj distraktora // Serijsko – povećava se vrijeme s
povećanjem distraktora. To je Treisman objedinila u svojoj teoriji integracije osobina – u 2 faze se događa
pretraživanje, u preatenitivnoj fazi i u fazi svjesne pažnje. Neke temeljne osobine koje se mogu zahvatiti u
preatentivnoj brzoj fazi su elementarne osobine koje mogu biti karakteristične za našu metu – boja, oblik, veličina.
Budući da se oni odvojeno registriraju i poslije integriraju u jedan objekt (to je u vezi s Treismaninom teorijom
obilježja), u toj prvoj fazi već može doći do iskakanja objekta na temelju uočavanja ključne osobine. Također
prepoznavanje objekata prema kombinaciji osobina (prema konjukciji) je moguće ako je pažnja fokusirana na jednu
lokaciju određeno vrijeme. Dokle god imamo pažnju fokusiranu na jednoj lokaciji objekti na toj lokaciji su stabilni i
mogu se sve osobine integrirati u jedan objekt i prepoznati kao ciljni objekt. Međutim ako se ne da dovoljno
vremena sudionicima, a pažnja je preopterećena (jer postoji puno distraktora ili osobina), moguće su i pogreške.
Neke od tih pogrešaka zovu se iluzorno povezivanje.

AUTOMATIZAM NASUPROT KONTROLIRANOM PRETRAŽIVANJU

Ako se uvježbavamo u zadatku serijskog pretraživanja može se vidjeti da postepeno postajemo sve bolji i bolji,
odnosno da sudionici sve brže uspijevaju naći metu. Serijsko pretraživanje počinje biti sve efikasnije jer se na neki
način unapređuje. Što vježba čini – dolazi li do automatizacije, nastaju li nove strategije ili što se to točno događa kad
se uvježbavamo u serijskom pretraživanju?
Jedna od strategija koja može unaprijediti serijsko pretraživanje je strategija tzv. 1) vođenog pretraživanja –
dodatno se koncentriramo na zadatak i onda možemo serijsko pretraživanje svesti na kombinaciju 2 pretraživanja
osobina npr. ako opažamo samo crvene objekte na slici na kojoj su i crveni i plavi objekti (na neki način plave
zanemarimo), krug nam iskoči u odnosu na kvadrate. Druga strategija je 2) grupiranje (Pashler)– možemo usmjeriti
našu pažnju na taj način da ne provjeravamo u serijskom pretraživanju jedan po jedan podražaj nego grupu –
odjednom zahvatimo grupu koja može sačinjavati varijabilno između 2 i 8 čestica (to su neke granice unutar kojih
možemo odjednom promotriti grupu). To sve ovisi koliko smo uvježbani, možemo se uvježbavati da sve veće i veće
grupe zahvaćamo pogledom. Pažnja ih može zahvatiti u isto vrijeme i na taj način se grupa provjerava paralelno tkd.
manje grupe mogu biti paralelno provjerene odjednom na način da
pretražujemo grupu po grupu na serijski način (kombinacija
serijskog i paralelnog pretraživanja) – taj paralelizam koji se uvodi
zbog cijelog provjeravanja grupa ubrzava pretraživanje. Postoje i
razna istraživanja s 3) uvježbavanjem (Schneider i Shiffrin) –
sudionici danima rješavaju isti tip zadatka, uvijek se radi o
nekakvom serijskom pretraživanju. U početku je potrebno dulje
vrijeme, no s vremenom postaju sve uspješniji. Krenuli su od
istraživanja koja je provodila Treisman koja je dobila da je vrijeme
funkcija broja distraktora. Nakon što su sudionici napravili velik broj
istraživanja (4 000 pretrživanja u 14 dana), dosta su se uvježbali u
tom zadatku pa se njihova krivulja počela izravnavati, sve više ličiti na ravni, horizontalni pravac, paralelnog
pretraživanja. Prije nego je započelo uvježbavanje, u prvim ishodima mjerenja, dobiveno je klasično serijsko
pretraživanje konjukcije. A na kraju, nakon intenzivnog uvježbavanja, dobiveno je prilično automatizirano
pretraživanje koje je bilo ubrzano i koje je bilo nalik pretraživanju osobina, odnosno to pretraživanje je sve manje
ovisilo o broju distraktora. Slični rezultati su dobiveni i u slušnom zadatku detekcije. Njihova pretpostavka je bila da
je došlo do automatizma – automatizam može ubrzati izvedbu zadatka i olakšati mentalni napor. To je pozitivna
strana automatiziranja – pretraživanje je u tom slučaju brže i lakše. Treća pozitivna strana automatizacije je to što
provedba zadatka koji je automatiziran ne opterećuje znatno naše kognitivne resurse pa možemo istovremeno raditi
još nešto. Dakle moguće je dijeliti pažnju i to tim više što je viša automatizacija pojedinog zadatka jer onda on
zahtjeva manje naše pažnje. No, automatizacija ima i negativne strane. Negativni aspekt je da ne možemo negirati
automatizirane odgovore – jednom kad se pokrene odgovor (automatska reakcija), više ju ne možemo zaustaviti,
ona se mora odviti, a nekada ne želimo da se ona odvije. Druga negativna strana je da budući da ne ulažemo pažnju i
ne ulažemo mentalni napor u svjesne zadatke, onda ih nismo sasvim ni svjesni. Budući da ih nismo svjesni, onda ih se
sasvim dobro i ne sjećamo. Ne pamtimo stvari koje smo obavljali pod automatskom kontrolom. Tako ljudi nisu
85
svjesni jesu li napravili stvari. Jedan od najljepših primjera automatizacije koji je ujedno postao i paradigma za čitav
niz različitih istraživanja jest Stroopov efekt koji proizlazi iz automatske prirode čitanja. Trebamo što brže imenovati
boju kojom je napisana riječ. Kongruentan podražaj – crveno piše, crvenom obojeno. Konflikt, nekongruentna
situacija – piše plavo, obojeno zelenom. Najstandardiziranija verzija Stroopovog efekta je ona s bojom, međutim,
mogu se koristiti i razne druge osobine npr. pozicija u prostoru. Postoji tzv. paradigma emocionalnog Stroopovog
efekta gdje emotivne riječi izazivaju u ljudima emotivnu reakciju koja je isto tako automatska zbog čega se te riječi
sporije čitaju ili prepoznaju. Također, postoji Stroopov efekt s prostim riječima itd. Postoji jako puno varijacija
Stroopovog efekta i on se uvijek manifestira zato što je neki aspekt automatiziran. Neki aspekt procesiranja koji je
onda u konfliktu sa stvarnim odgovorom koji treba dati. Automatizacija nam olakšava zadatke, ali može imati i
negativne efekte.
Kako to automatski procesi ne zahtijevaju resurse pažnje? Među istraživačima koji su proučavali automatizaciju nisu
svi na jednakoj poziciji bili. Bila je tzv. čvrsta automatizacija i mekša (labavija). Čvrsta kaže da jednom kad se pojavi
okidač u našem vidnom polju onda će se taj proces automatski morati odigrati i to uvijek na isti način. Na tu čvrstu
automatizaciju ne utječe nikakva naša voljna pažnja, potpuno je automatiziran proces. Rezultati pokazuju da nije
skroz tako, nije toliko čvrsta, ipak je malo labavija. To su dokazali Kahneman i Treisman (bračni par). Kahneman se
kasnije bavio psihologijom prosuđivanja i donošenja odluka i s pristranostima, dobio Nobelovu nagradu iz
ekonomije. Treisman se nastavila baviti pažnjom. U svojim ranim istraživanjima su se dosta bavili automatizacijom i
pažnjom i pokazali su da Stroopov efekt ipak može oslabiti u određenim situacijama. Oni su manipulirali snagu
Stroopovog efekta u svom eksperimentu tako da su postepeno odvajali boju od riječi. U klasičnom Stroopovom
zadatku sama riječ je napisana određenom bojom. U njihovim zadacima male pločice boje su se pojavljivale pored
riječi (tkd. su istovremeno i pločica boje i riječ u vidnom polju) i onda su povećavali taj razmak između boje i riječi i
postepeno je Stroopov efekt slabio kako se povećavao taj razmak kad je pločica s bojom bila nesuglasna s značenjem
te riječi. Dakle imamo slabiji automatizam dokazan prema ovom eksperimentu. Da je pretpostavka jakog
automaizma bila točna onda bi taj ometajući utjecaj Stroopovog efekta bio uvijek isti dokle god su u vidnom polju i
pločica i riječ na koju se pločica odnosi. Moguće je filtrirati nesuglasnu riječ. Ovdje uskače još jedan zadatak pažnje –
filtriranje. Mi svjesno filtriramo nesuglasnu riječ i taj zadatak filtriranja je tim lakši što je ta riječ više odvojena od
stvarnog cilja (pločice s bojom), dakle kad oni nisu dio istog perceptivnog objekta, kad se odvajaju. Dokazalo se da
našom svjesnom pažnjom ipak možemo donekle utjecati na automatizirane procese. Postoji još jedno objašnjenje
iako ni ovdje nije točno objašnjeno što je to točno automatizacija (je li to samo jačanje veza među određenim
konceptima, među određenim neuronima, je li to slično učenju?). Cheng i sur. su imali drugi pristup kojim su
objašnjavali stjecanje znanja i razvijanje vještina. Vježba ne prebacuje kontrolirano procesiranje u automatizirano,
nego po njima se vježbom usvajaju nove strategije za provođenje istog zadataka (više kognitivni pristup). Npr. za
učenje zbrajanja će manja djeca ove brojeve 2+2+2+2+2 računati kao 2+2 je 4+2 je 6+2 je 8+2 je 10. A starija djeca će
zaključiti da se pet puta pojavljuje broj 2 i da je to 5x2 što je 10. Koristi se nova vještina u istom zadatku koja je puno
efikasnija i brža. Vjerojatno je Cheng u pravu, ali to ovisi i o tipu zadatka kad se stječe uparjeđenje kroz jednu ovakvu
kognitivnu vještinu.

POZORNOST I POBUĐENOST (AROUSAL)

Treba reagirati na nešto određeno, ali se ne pretražuje (ne skenira) okolina, nego je pažnja stalno usmjerena na istu
stvar. To je ustvari zadatak pozornosti (engl. vigilance) – može se čak reći da je to 5. zadatak pažnje, ali je ovdje
obrađen u sklopu pretraživanja. Taj zadatak je povezan s pobuđenošću (engl. arousal) organizma. Pozornost je kad
svjesno i namjerno usmjerimo pažnju na jedan izvor informacija kroz dulje vrijeme. Možemo vidjeti da to nije lagan
zadatak, zahtjeva dosta mentalnog napora da natjeramo sebe da jednaku količinu pažnje i koncetracije posvećujemo
jednom izvoru informacija, jednom signalu. To ima važnu primjenu u raznim poslovima gdje razni inspektori kontrole
ili radarski operateri (svatko tko nadzire nešto), se mora baviti pozornošću. Taj zadatak je problematičan jer mnogi
ljudi u početku dobro obavljaju taj zadatak, ali budući da ga moraju satima obavljati, nakon nekog vremena im
značajno pada izvedba pogotovo jer su ti zadaci dosta dosadni pogotovo ako imaju rijetki signal kao što je slučaj kod
radarskih operatera. Da bi se to ispitalo u laboratoriju, britanski psiholog Mackworth je izumio poseban uređaj,
posebnu vrstu podražaja koja se zove Mackworthov sat. Postoje razne varijacije tog sata, a najčešće se radi o tome
da se jedna kazaljka ili točkica pomiče svaku sekundu (ili neki drugi vremenski interval) za jedno mjesto. Svaki taj
pomak je normalni pomak, to nije signal već ajmo reći distraktor. Međutim,
vrlo rijetko (može se podesiti koliko često), se provodi signal, a signal je kad
kazaljka ili točkica poskoče za dva mjesta umjesto za jedno u satu. Tad je
zadatak sudionika da stisne tipku i nastavi dalje gledati. Ne treba reagirati dok
nema signala. U nekim prvim verzijama ovog istraživanja dobiveno je da već
86
nakon 30ak minuta sudionici propuštaju 25% signala. Pitali su se zašto je to tako? Zbog psihičkog zamora vidnog
sustava (je li oslabila osjetljivost vidnog sustava) ili je ta osjetljivost i dalje očuvana, ali zbog nekog drugog razloga
promatrač propušta odgovor? Kojom tehnikom bi se ovo ispitalo? Potrebna nam je teorija detekcije signala.
Teorijski okvir je TDS. Vrlo jednostavno – imamo signal, ispravno odbacivanje, lažne uzbune i promašaj. Valja ispitati
mijenja li se osjetiljivost ili kriterij. D' se nije promijenilo što je dokaz da se ne mijenja osjetljivost sudionika nakon
duljeg gledanja u Mackworthov sat, ali se promijenila beta (kriterij) – on postaje sve stroži, konzervativniji. Sudionici
postaju sve manje spremni potvrditi sebi da se rijetka pojava dogodila i zbog toga propuštaju pojave, odnosno sve
više se događaju promašaji. To opadanje pozornosti se može ublažiti vježbanjem. Neki ljudi su bolji u tome i zbog
toga neki ljudi mogu raditi takve poslove i vjerojatno tijekom uvježbavanja stječu nove strategije. Jedna od ključnih
strategija je procjena potrebne opreznosti. S iskustvom ti procjenjivači stječu dosta dobru intuiciju u kojem trenutku
treba koliko opreznosti i koliko pozornosti posvećivati tako da mogu procijeniti trenutke kad mogu malo odmoriti
svoju pozornost. Drugi važan faktor koji utječe na izvedbu u ovim zadacima je pobuđenost organizma. Ta
pobuđenost djeluje i u ovom zadatku, ali ne samo u njemu, prema načelu Yerkes-Dodsonovog zakona. To je jedan
od najstarijih zakona u psihologiji, s početka 20. stoljeća. Kaže da ako imamo jako nisku ili jako visoku pobuđenost,
imat ćemo lošiju izvedbu u zadatku povezanom s održavanjem pažnje. A zadaci se najbolje izvode na nekoj srednjoj,
optimalnoj razini pobuđenosti. Niska pobuđenost – pospanost, još niža – spavanje, jos niža (a da smo živi) – koma.
Visoka pobuđenost nam ometa koncentraciju. Ako smo jako uzbuđeni ne možemo se smiriti, koncentrirati. Visoka
pobuđenost je stanje euforije, u takvom stanju ne možemo ni razmišljati, a kamo li obavljati zadatke – tu je izvedba
isto nikakva. Grafikon za Yerkes-Dodsonov zakon se zove ''obrnuta U krivulja''
koja pokazuje ovisnost pobuđenosti i izvedbe. To nije intuitivan zakon jer ljudi
misle da veća pobuđenost pogoduje boljoj izvedbi i boljoj pažnji, međutim to
nije tako. Ako smo prepobuđeni, opet će izvedba trpjeti. Što je to srednja,
optimalna razina pobuđenosti? Je li ona ista za sve zadatke? Za zadatak
zbrajanja jednostavnih jednoznamenkastih brojeva, za tisuću parova
jednoznamenkastih brojeva ili za rješavanje nekih trigonometrijskih ili
logaritamskih zadataka. Hoćemo li dobiti istu optimalnu pobuđenost za
jednostavne i za neke složenije zadatke – nećemo. Kod težih zadataka
(kognitivno zahtjevnijih zadataka), dobro je da je pobuđenost malo manja
tako da se što više smanje ometajući utjecaji da se možemo jako koncentrirati na provedbu zadatka. Tad je važno da
je što manje omatajućih faktora iz okoline. Ako obavljamo jednostavne zadatke kao što je zbrajanje
jednoznamenkastih brojeva, ti su zadaci toliko lagani da su nam dosadni pa zbog te dosade možemo izgubiti
koncentraciju i pogriješiti. Kako bismo to spriječili moramo dodatno povećati pobuđenost. Tako dosadni zadaci nam
previše smanjuju pobuđenost pa nam je bolje da je ta pobuđenost malo veća za dosadne zadatke i malo manja za
teške. Kad je riječ o dosadnim zadacima za koje je potrebna viša pobuđenost, onda treba nekako podići pobuđenost
organizma. Jedan način da se digne pobuđenost je da slušamo energičnu glazbu, ne mora biti preglasna, ali može biti
energična da nam daje neko buđenje. Drugi način su elektrošokovi – sudionici su u provedbi dosadnih zadataka bili
bolji ako ih se malo pecnulo elektrošokovima.

OČEKIVANJE
Posljednji zadatak pažnje, donekle sličan orijentaciji. Jedina je razlika što se ovdje orijentacija naših čula (prikrivena
ili otkrivena) događa prije nego što se dogodi ključni podražaj. Mi anticipirano važan podražaj i onda se usmjeravamo
unaprijed prema njemu. Nekad usmjeravamo pažnju unaprijed na mjesta i u vrijeme kad i gdje očekujemo neki
važan podražaj. Budući da se taj podražaj još nije dogodio, ovo je jedini zadatak pažnje u kojem nemamo podražajni
znak. U svim prethodnim zadacima je ključan podražaj podražajni znak koji odredi našu pažnju, naše ponašanje
pažnje. A ovdje imamo nešto drugo, neku vrstu informacije o važnom događaju koja mu prethodi – informacijski
znak, znak koji usmjerava naše očekivanje prije nego se podražaj dogodi. Posner je vrlo važan za proučavanje
očekivanja – demonstrirao je utjecaj informacijskih znakova. Izmjerio je utjecaj i to povoljne i nepovoljne utjecaje
informacijskih znakova što se nazvalo korist informacijskog znaka i cijena informacijskog znaka. Od sudionika je
tražio da što brže reagiraju na pojavu podražaja (jednostavno vrijeme reakcije). Taj podražaj se nije pojavljivao u
središtu ekrana gdje su sudionici trebali gledati nego lijevo ili desno od točke fiksacije. Postojala je kontrolna situacija
kad se samo pojavljivao podražaj lijevo ili desno od točke fiksacije. Ali postojale su i dodatne eksperimentalne
situacije kad se pojavljivao informacijski znak (npr. strelica u sredini ekrana koja je okrenuta lijevo ili desno) koji bi
sugerirao na kojoj strani će se pojaviti podražaj. Sudionik ne bi smio skrenuti pogled lijevo ili desno, već i dalje gledati
u sredinu ekrana, ali svojim prikrivenim pogledom pažnje bi obratio pažnju na lijevu ili desnu stranu. Ako ta strelica
pokazuje lijevo i podražaj nakon toga zbilja bude lijevo, onda bi zbilja postojala brža reakcija sudionika. Na slici
87
vidimo primjere varijacija sa endogenim i egzogenim informacijskim znakovima. Gore lijevo vidimo prvo točku
(križić) fiksacije, i onda se pojavi strelica (kao endogeni znak), i budući da je ovdje informacijski znak valjan, podražaj
se pojavi na onoj strani na koju je pokazivala strelica. Gore desno vidimo situaciju kada informacijski znak nije valjan
– pojavi se strelica koja usmjerava u desno, a podražaj se pojavi na lijevo (informacijski znak je iznevjerio očekivanja
ispitanika). Dolje vidimo egzogene znakove (jer se okvir koji sugerira gdje će se pojaviti podražaj podeblja) i opet
imamo situaciju s valjanim i nevaljanim informacijskim znakom. Sveukupno imamo 3 situacije u ovom eksperimen –
1) neutralnu situaciju bez informacijskog znaka; 2) situacija s valjanim informacijskim znakom; 3) situacija s
nevaljanim informacijskim znakom.

CIJENE I KORISTI INFORMACIJSKIH ZNAKOVA

Pokusi sa strelicom se zovu orijentacijski pokusi u odnosu na kontrolne situacije. Tu imamo jednu vrlo važnu
manipulaciju za ovaj eksperiment – u velikoj većini eksperimenata važno je imati balansirane situacije (jednak broj
pokušaja u obje situacije, izjednačene grupe sudionika itd.). Ovo je jedna od iznimki od tog pravila. Moralo je u
jednoj situaciji postojati puno više podražaja nego u drugoj, tkd. je u 80% slučajeva strelica pokazivala stvarno
pojavljivanje podražaja (valjani podražaji), dok je u samo 20% podražaja strelica pokazivala suprotnu stranu od
pojavljivanja podražaja (nevaljani podražaji) Kad bi bila podjednaka raspodjela (50:50), informacijski znak bi prestao
biti valjan jer u pola slučajeva pokazuje dobro, a u pola ne (išlo bi po slučaju). Ovdje s ovakvim disbalansom imamo
situaciju gdje informacijski znakovi zbilja daju informaciju sudioniku jer u većini slučajeva pokazuju dobro tkd. se
sudionici i dalje vode tim znakom. Korist informacijskog znaka je ubrzanje u odnosu na neutralnu situaciju (dobila se
30 ms brža reakcija od situacije bez ikakvog znaka, neutralne situacije). Kod nevaljanog znaka, sudionici su ''plaćali
cijenu'' nevaljanog znaka – to skretanje pažnje na krivu stranu ih je koštalo čak 50 ms od neutralne situacije. Dakle
cijena je veća nego korist. Informacijski znakovi mogu prikriveno usmjeriti pažnju na lijevu i desnu stranu čak i kad
nema točke fiksacije. Ti efekti očekivanja informacijskih znakova ovise o velikom broju faktora koji su se dodatno
ispitivali kad se otkrila ova paradigma. Ispitivao se međupodražajni interval između pojavljivanja informacijskog
znaka i podražaja. Dobiveno je da je u međupodražajnom intervalu između 300 i 500 ms maksimalni efekt i cijene i
koristi informacijskog znaka, a nakon toga ako se koriste endogeni znakovi počinje djelovati inhibicija vraćanja. Tkd.
treba paziti na međupodražajne intervale jer ako se pretjera s njim, dolazi do suprotnog efekta – sporija je reakcija
tamo gdje bi trebala biti brža. Informacijski znakovi se mogu i namjerno ignorirati ako su često krivi (npr. ako imamo
situaciju 50% točnih, 50% netočnih) jer nam on
više nije informativan. Prilikom informacijskog
znaka koji dobro funkcionira (koji često daje
valjane odgovore), sudionicima se usmjerava
pažnja. To usmjeravanje pažnje se ne mora
automatski odvijati i može biti omeđeno ili
interferirano nekim drugim podražajem koji
privlači pažnju (ovo su već složeniji eksperimenti
gdje su se dodavali dodatni podražaji osim
osnovnih). Cijene i koristi koje se manifestiraju na
pažnju djeluju na čitav niz drugih procesa. Ovdje je
bilo riječ o detekciji podražaja, ali može se
napraviti varijacija ispitivanja koja uključuje i
diskriminaciju podražaja i identifikaciju. Npr. ako
očekujemo visok zvuk, slabije ćemo detektirati niže
podražaje (frekvencije).

NEUROPSIHOLOGIJA OČEKIVANJA
Parijetalno područje mozga ima važnu ulogu tijekom očekivanja. To se utvrdilo
pomoću raznih tehnika, među ostalim i mjerenjem evociranih potencijala
(danas se to zove mjerenje događanja povezanih s potencijalom – EP ili ERP).
To se temelji na opetovanom mjerenju električne aktivnosti mozga na određenoj
lokaciji pri zadavanju istih podražaja. Kao da mjerimo EEG tako što zadajemo
88
jedan te isti podražaj. Onda se odmah nakon pojave tog podražaja snimi određeni val i onda se ti valovi zajedno
puno puta snime (100tinjak puta) i onda uprosječe. Rezultati istraživanja očekivanja pokazuju da se u tom dijelu
dobiva veća aktivnost kad sudionik opazi podražaj na očekivanom mjestu nego ako nije bio očekivan – to je
povezano s posteriorno-parijetalnom regijom mozga (tamo su najjače reakcije koje su povezane s očekivanjem, kad
se opazi očekivani podražaj tamo je pojačana reakcija). Slično je dobiveno drugom tehnikom oslikavanja mozga –
PET skeniranjem (tomografijom pozitronskih emisija). To je tehnika koja oktriva koja su metabolički najaktivnija
područja mozga, odnosno koja su najviše prokrvljena u određenom trenutku. Takvim tipom istraživanja kojima se
opet bavio Posner sa suradnicima dobivena je povezanost posteriorno-parijetalne regije s percepcijom podražaja na
očekivanoj lokaciji.

#11 Pažnja 3: Teorije pažnje

Ponoviti od prije:
 Tehnika dihotičkog slušanja
 Zadatak praćenja ili zasjenjivanja
 Coctail-party fenomen
 Sljepoća zbog nepažnje (inattentional blindness)
 Mogućnosti dijeljenja pažnje
 Yerkes-Dodsonov zakon koji nam govori o pobuđenosti.

Definiranje pažnje
Pažnja je pokrovni naziv za cijeli niz različitih fenomena koji u svojoj osnovi imaju zadatak da na neki način odvajaju
jednu informaciju od druge i da se možemo usmjeriti prema važnoj informaciji. Ta definicija pažnje mora uvrstiti
selektivnost. Čini se da je to jedno od osnovnih obilježja pažnje. I ta selektivnost se manifestirala praktički u svim
zadacima pažnje prethodno opisanim.
Pažnja može djelovati automatski, i uz našu voljnu kontrolu pri čemu mi moramo onda ulagati nekakvi mentalni
napor. Pažnja se može odnositi na fokus mentalnog napora. Taj fokus se može pomičati.
To isto se može događati ili automatski ili pod voljnom kontrolom. Još jedno svojstvo pažnje jest da se pažnja može
usmjeriti na više od jednog objekta. U određenim situacijama može, u određenim ne može, ali u načelu može što
znači da je pažnja djeljiva.
Ako bismo uzeli u obzir sve ove osobine – ona može kazati:
Definicija: pažnja je koncentracija i fokusiranje mentalnog napora pri čemu je taj fokus selektivan, pomičan i
djeljiv. [Kelogov udžbenik iz kognitivne psihologije]
Dodatni problem oko definiranja pažnje proizlazi iz prirode svijesti jer se nekad fokus pažnje mijenja svjesnom
odlukom, odražava i pomiče, nekad ne. Svijest ima aspekt koji je i perceptivni aspekti svijesti i taj koji je kontrolni
aspket koji se tiče kontrole svog ponašanja. Pažnja je očito povezana jako sa svješću jer i u perceptivnom aspektu
one informacije na koje je obraćena pažnja su obično one koje dopiru do naše svijesti.

Imamo 2 klase teorija pažnje.

1) Filter teorije pažnje (botllneck teorije)
Prvoj klasi spadaju teorije pažnje koje se zovu filter teorije pažnje koje se temelje na svojstvu pažnje koje se zove
filtriranje. Još se zovu i botlleneck teorije zbog toga što vidimo da ulazna informacija mora proći kroz jedan uski kanal
gdje u principu samo ona informacija na koju je obraćena pažnja i taj uski kanal nalikuje grlu od boce.
Ovdje se bavimo sa tri filter teorije pažnje (modeli pažnje):
 Teorija ranog odabria
 Teorija oslabljivanja
 Teorija kasnog odabira

Druga klasa teorija pažnje su 2) teorije kapaciteta pažnje, naglasak na mentalnom kapacitetu kojim raspolažemo. U
tom dijelu su još 2 teorije – ukupno 5 njih ćemo opisati.

89
Broadbent (1958) je u 50im na samim počecima kognitivne
psihologije već razvio jednu teoriju pažnje koja se temeljila na
rezultatima koji su tad bili svježi – od Cherry i Mowbray (1953),
ti rezultati su proizašli iz istraživanja zasjenjivanja, odnosno
praćenja prilikom dihotičkog slušanja. [važno znati što je
dihotičko slušanje, objašnjeno u lekciji]
Dobiveno je da se ispitanici relativno dobro, ovisno o tipu
zadatka dosjećaju zasjenjenje poruke, ali se gotovo nikako ili slabo se dosjećaju nezasjenjene poruke. Na temelju
takve evidencije Broadbent je predložio model rane selekcije. Taj model je prikazan na drugoj slici u prezentaciji na
3.slajdu.

[OPIS SLIKE] Vidimo da imamo 2 ulaza. Imamo 2 ulaza kod

dihotičkog slušanja za 2 poruke. Ti ulazi, perceptivni ili
informacijski ulazi, prolaze kroz određene faze procesiranja. U
ovoj najranijoj fazi gdje se analiziraju osnovna svojstva signala
kao što je visina zvuka, glasnoća, je postavljen perceptivni
filter. Filter je vrlo rano postavljen u procesu obrade. Kao što
vidimo – od 2 strelice samo ulaz jedan prolazi dalje, ulaz 2 ne
prolazi, on je filtriran. Nakon toga ide ostatak perceptivne
obrade – prepoznavanje obrazaca, i nakon toga dolazi do
kontrolnih procesa odnosno do kratkoročnog, radnog
pamćenja gdje se na temelju toga može organizirati vrsta
odgovora na taj podražaj. Iz ovog dijela u biti ta informacija
ovdje počinje biti dostupna svijesti i to je razlog zašto se jedne informacija možemo
dobro dosjetiti, a druge se ne možemo baš dobro sjetiti jer nije došla do faze obrade.
Za usporedbu prikazan je na 3. slici i suprotan model koji je model kasnog odabira po
kojemu oba ulaza prolaze perceptivnu obradu, cjelovitu, prepozavanje obrazaca i onda
je tek smješten kasni filter i onda nakon kasnog filtera samo jedna od te 2 informacije,
samo 1 od ta 2 kanala dolazi do kontrolnih procesa.

Kako postoji velika ulazna informacija, ali mala izlazna?

Zbog toga što postoji jedno od skladišta koje je prvo u nizu koje se zove senzorno
skladište ili senzorno pamćenje (prema Edtvin siframa pamcenja), koje je jako velikog
kapaciteta, ali vrlo kratkog trajanja. Ono služi da se informacija malo zadrži dok se ne
prebaci važan dio te informacije u kratkorocno pamćenje.
Budući da je kratkoročno pamćenje puno manjeg kapaciteta, onda u principu samo dio informacija prolazi dalje.
Zbog razlika senzornog pamćenja i ostalih skladišta koji čine sustav pamćenja. Informacija prolazi kroz kanal, cijeli
perceptivni kanal koji se na jednom mjestu sužuje. To je kanal ograničenog kapaciteta.
Taj kanal ograničenog kapaciteta slijedi nakon senzornog pamćenja i taj uski kanal je ustvari – njega karakterizira
serijska obrada informacija. On može procesirati jedan po jedan podražaj.

Slika koja pokazuje usporedbu između kasne i rane selekcije,

crveni model (rana selekcija) – imamo puno senzornih ulaza, i
nakon tzv. fizikalne analize podražaja, onih njihovih elementarnih
svojstava poput veličine, visine, tona, intenziteta, itd, samo jedan
od ovih ulaza nastavlja svoju obradu dalje koji onda stiže i do
osvještavanja, dopire do svijesti i moguće je onda napraviti
odabir odgovora. S druge strane kod modela kasne selekcije
(plavi model), imamo više inputa, prolaze fizikalnu analizu, onda
svi nastavljaju dalje, onda svi prolaze semantičku analizu, dakle
analizu značenja i tek onda se vrši odabir, tu je filter kasno

90
postavljen, omogućuje da samo jedna od tih svih obrađenih informacija dospije do svijesti i da se na temelju nje
isplanira odgovor.
Prikaz dihotičkog slušanja i zadatka zasjenjivanja, odnosno slijeđenja – attended input – ulaz na koji je obraćena
pažnja, odnosno zasjenjeni ulaz, ignored input ignorirani ulaz to je onaj koji je filtriran. Ispitanik ponavlja ono što je u
ovom ulazu na kojem je obraćena pažnja.

Broadbentov model ranog odabira

Osnovna ideja ove teorije jest da je prolazak prema složenijim aspektima obrade informacija omogućen samo onim
podražajima ili samo onim informacija na koje je obraćena pažnja dok ostali su filtrirani podražaji u ranoj fazi obrade.
Taj filter funkcionira po načelu sve ili ništa. (može se vidjeti na 3. slideu, gdje imamo preklopnicu, koja se pomiče ili
lijevo ili desno, propuštajući informacije iz jednog ili drugog kanala, dakle nema djelomičnog curenja informacija
prema ovom modelu, dakle ili ulaz 1 ili ulaz 2
Nema djelomičnog curenja informacija prema ovom modelu – ili ulaz jedan ili ulaz dva (ako su dva ulaza). Samo
jedan kanal vodi do potpunog prepoznavanja obrazaca i do identifikacije podražaja.
Postoji još dodatna evidencija koja ide u prilog ovom modelu, postoji puno evidencija. Ovdje se navodi jedna.

Kad se ispitanik nalazi u situaciji dihotičkog slušanja i

sad sluša 2 govornika – jedan u jedno uho, drugi u
drugo uha. Ako jedan od tih govornika, onaj na kojeg
nije obraćena pažnja, filtrirani ulaz, promijeni jezik
kojim govori – iz engleskog u njemački npr, to se ne
opaža baš efikasno. Sudionici će to možda primjetiti,
a možda i neće. Međutim, ono što će se puno
uspješnije opaziti u tom nezasjenjenom kanalu – ako
dođe do pomaka u osjetilnom svojstvu kao što je
visina glasa. Ako prvo muški glas govori pa onda
govori ženski glas – to će se čuti. Iako se ne razumije
što se govori u nezasjenjenom kanalu, odmah se
osjeti promjena u nekom fizikalnom svojstvu zvuka
što znači da se rana obrada događa, ali ne i kasnija
obrada koja uključuje značenje te poruke. Također
je eksperimentalno utvrđeno koliko je potrebno
vremena da se prebaci filter s jednog kanala na
drugi i potrebno je otprilike 500 ms. Pola sekunde
(1/2s) da promijenimo pažnju s jednog kanal na
drugi i da počnemo pratiti i razumjeti drugu
poruku.
Slika za taj model – izašlo u Broandetovoj knjizi,
imamo 4 ulaza, onda filter nakon rane obrade, i taj
kanal je ograničenog kapaciteta koji je u principu
vrsta kratkoročnog pamćenja koji je povezan sa
dugoročnim pamćenjem i onda ide odgovor. Ono
što je vrlo važno, ove teorije su prikazivale prve
kognitive tzv. ahitekture – kognitivna arhitektura
je ustrojstvo raznih kognitivnih modula, odnosno
dijelova kognitivnog sustava koji onda čine zajedno cjelinu. Kad se slože na određeni način, oni imaju svoje veze,
svoje odnose, postoji tijek informacija među njima i imaju svoja ograničenja. Kao npr. ograničeni kapacitet kanala i
ograničenje nekih skladišta pamćenja. Proces pažnje je neka vrsta interakcije između perceptivnih procesa i procesa
pamćenja. Tu je poveznica među njima. Kad se svo troje stave zajedno u jedan model onda u stvari imamo prikaz
cjelovitog kognitivnog sustava koji ide od podražaja do odgovora. Mogu biti i dosta složeniji od ovih prikaza.

Treismanin model slabljenja

Druga teorija pažnje koja spada u filter teorije. To
je Model slabljenja ili ateunacije, a autorica tog
modela je Treisman.
91
Smatrala je da je Broadbentov model prejednostavan jer po njoj iako je objasnio dio evidencije, nije objasnio svu
evidenciju koja se može dogoditi za vrijeme dihotičkog slušanja, odnosno koja se može dogoditi na koktel zabavi.
Koji su to fenomeni koje Broadbentov model ne objašnjava i zbog čega je Triesman predložila dopunu i proširenje
te teorije?
Ako se nalazimo na koktel zabavi i čujemo samo žamor u pozadini, i uključeni ste u neki razgovor i netko u tom
žamoru izgovori naše ime – to se odjednom čuje i zapazi. Isto tako, u laboratoriju ako se u nezasjenjenom kanalu koji
u biti ne pratimo i ne razumijemo što se tamo govori jer nam pažnja usmjerena na zasjenjen kanal – ako se u
nezasjenjenom kanalu izgovori naše ime – također ćemo reagirat na njega.
To je otkrio Moray (1959) u ranim danima istraživanja pažnje pomoću ove tehnike.
Na temelju ovakvih nalaza Treisman je zaključila da se u nezasjenjenom kanalu ipak odvija izvjesna analiza značenja,
a ne samo fizikalnih svojstava zvuka. Ono što je bilo intrigantno jest da se neke riječi uspiju na taj način razumjeti, a
neke ne. Postoje okolnosti u kojima se te nezasjenjene riječi ipak uspiju čuti i razumjeti. Ako značenje riječi
nezasjenjenog kanala se uklapa u značenje i upotpunjuje ga u zasjenjenom kanalu onda će se ta riječ čuti- to je jako
zanimljivo.
Na primjeru u prezentaciji: ako u lijevo uho, u lijevi kanal se izgovara tekst: sitting at the mahogany three
possibilities – postoji očekivanje, silazno procesiranje da će gdje piše three uslijediti riječ stol.
Istovremeno, u desni kanal ide: let us look at these table taman nakon mahogany – ako se pojavljuje ova riječ table u
nezasjenjenom kanalu, ona će se ipak čuti i razumjeti i onda se vraća pažnja na possibilities.
Dakle, ako se riječ uklapa u očekivanja koja sudionik stvara dok sluša tekst, a kao što znamo, uvjek stvaramo
očekivanja zahvaljujući silaznom procesiranju, onda će ipak dospjeti ova riječ do svijesti. To je fenomen koji se nije
mogao objasniti pomoću Broadbentovog modela.

Treisman (1970) je predložila filter ranog odabira koji

oslabljuje (ali ne isključuje) nezasjenjeni kanal (vidi
sliku). Treisman (1970) je predložila dopunu modela
koja je isto pretpostavljala da se filter nalazi rano
smješten. Međutim, taj njen filter za razliku od
Broadbentovog modela ne funkcionira po principu sve
ili ništa. Funkcionira po principu oslabljivanja kanala.
Kao što se vidi na slici u prezentaciji – 10. slajd., u
slučni
U slušni sustav na dva uha ulazi zasjenjena poruka i
druga koja nije nezasjenjenja, obje prolaze kroz
fizikalnu obradu informacija kao što je visina, glasnoća
zvuka, itd. Sad treba doći do značenja i tu je smješten
filter, u ranoj fazi kao i kod Broadbenta. Međutim, taj
filter ne blokira potpuno nezasjenjeni kanal nego ga
samo oslabljuje, tako da ova strelica koja prodire u
strukturu, koja se zove mentalni riječnik – u
mentalnom rječniku su sve riječi koje koristimo u toj
konverzaciji, koje možemo očekivati da ćemo čuti ili koje smo čuli. Te riječi su povezane – njihov leksički prikaz ili
govorni prikaz, kako one zvuče ili kako izgledaju kad se napišu, je povezan s njihovim mentalnim značenjem. Tu se
otkriva značenje riječi koje se čuju. I kao što se vidi sa slike, ova informacija iz zasjenjenog kanala prodire duboko u
mentalni rječnik dok ova informacija iz nezasjenjenog kanala prodire plitko. Zašto? Zato što je oslabljena pomoću
filtera koji se zove oslabljivač ili atenuator. I količina tog prodiranja, zelen te informacija u mentalni rječnik se zove
subjektivna glasnoća riječi. Ne objektivna glasnoća koliko je zvuk stvarno glasan nego subjektivna glasnoća, koliko
mi to uspijevamo čuti u stvari. (to je jako zanimljiv prijedlog)
Taj intenzitet subjektivne glasnoće signala iz zasjenjenog uha je veći i prodire dublje u sustav prepoznavanja koji se
zove mentalni rječnik nego što je subjektivna glasnoća informacije iz nezasjenjenog kanala. U tom sustavu
prepoznavanja riječi i otkrivanja značenja tih riječi, te riječi su smještene na različitim visinama u ovoj kučici. Time se
želi pokazati koliki je njihov prag za prepoznavanje – da li je nizak ili visok.
Neke riječi imaju relativno visok prag (npr. zelena (green), nije po ničemu posebna ta riječ i ako je ne očekujemo ima
visoki prag prepoznavanja, samo čemo riječ zeleno čuti ako stiže u ovoj zasjenjenoj poruci. Međutim, zbog posebne
važnosti za nas, naše ime ima vrlo niski plag aktivacije. Vrlo mala subjektivna glasnoća je potrebna da bi se aktivirala
ta riječ u mentalnom rječniku. Zbog toga čujemo kad netko u žamoru izgovori naše ime. Da bi se neka riječ
92
prepoznala mora biti prijeđen njen prag prepoznavanja u mentalnom rječniku. Razne riječi koje su u mentalnom
rječniku se razlikuju u visini svojeg praga za prepoznavanje. To ovisi o dvije stvari, o trajnoj važnosti te riječi ili
očekivanju. Ako su neke riječi uvijek važne, kao što je naše vlastito ime ili neke riječi koje označavaju opasnost. Ako
netko počne vikati: vatra. Ili ako netko viče: upomoć. Te riječi imaju sniženi prag aktivacije jer su važne. Zbog toga
postoji veća vjerojatnost da će se čuti i u žamoru nego neke druge riječi. Oni imaju trajno sniženi prag. Neke druge
riječi imaju privremeno sniženi prag jer se očekuju. Očekuju se zbog silaznog, top down procesiranja. Riječ stol u
primjeru na 9. slajdu je imala privremeno sniženi prag jer je bila očekivana riječ. Ta riječ stol koja inače ima viši prag
se spustila privremeno jer je bila očekivana i to je bilo taman dovoljno da signal iz nezasjenjenog kanala uspije
aktivirati tu riječ. Ovo je opis Treismaninog modela.
Na ovoj slici imamo usporedbu 2 modela – rani
Broadbentov model na gornjoj slici i Treismanov
model na donjoj slici. (Broadband) Imamo senzorno
skladište i tu ranu obradu informacija, onda imamo
filtriranje temeljeno na fizikalnim karakteristikama,
koje radi sve ili ništa, dakle samo ova jedna prolazi,
druga ne prolazi, i onda imamo analizu značenja i
ulazak u kratkoročno pamćenje. Malo suvremeniji
prikaz koji koristi ovo senzorno pamćenje i
kratkoročno pamćenje, i dalje još kratkoročno
pamćenje povezano sa dugoročnim.
U ovom donjem prikazu imamo iste elemente, ono
što se tu može vidjeti da ovaj filter koji se nalazi na
istom mjestu u ranoj fazi, u biti propušta jedan kanal
cijeli, a drugi kanal oslabljuje, ovdje to oslabljivanje
prikazano sužavanjem kanala, dakle vidimo kako ovaj
jedan široki kanal ulazi u dugoročno pamćenje i
jedan suženo.

Model kasnog odabira

(Deutch i Deutch, 1963; Norman, 1968)
U ovom modelu imamo sve ili ništa filter, međutim za razliku od Broadbentovog modela, taj filter je smješten
kasnije u fazi obrade, nakon analize značenja. Odnosno, nakon analize značenja dolazi do stadija prepoznavanja. Po
ovoj teoriji pažnje događala bi se jedna zanimljiva stvar – sva informacija koja stiže do nas analiziramo do značenja,
ali samo jednom dijelu informacija se dopušta da uđe u našu svijest. Po ovom bi značilo da konkretno govoreći u
situaciji dihotičkog slušanja i zadatka zasjenjivanja – riječi iz oba kanala se obrađuju u cjelosti i dobivaju cjelovitu
semantičku analizu, a onda samo jedan dio te riječi dopire do svijesti, onaj iz zasjenjenog kanala.
Pitanje je kako to funkcionira kasni filter, kako se biraju riječi? - Biraju se na temelju dvije stvari. To je dio ulazne
informacija i da ta informacija zadovoljava kriterij pristalosti ili pertinens.
Koliko dobro se te riječi uklapaju u ono što pažnja – pažnja
funkcionira kao silazni proces – u stvari očekuje na temelju
konteksta prijašnje informacije. Dakle ovdje je isto kao i u
Treismaninom modelu vrlo važni silazni proces, dok se o
njima nije previše govorilo u Broadbendovom modelu.

Na slici (Kelogov udžbenik) u prezetaciji - 12. slajd imamo

senzorne ulaze gdje se događa procesiranje. Prvo ovo
fizikalnih svojstava pa onda i cjelovita semantička obrada.
Svaki od ovih oblačića predstavlja neki pojam koji je vezan
uz neku riječ koji se onda može aktivirati u središnjem
sustavu ovog modela koji se zove pamćenje. Kao neka vrsta
radnog pamćenja koja bi donekle odgovarala mentalnom
rječniku koji je bio kod Treisman. Neki od ovih pojmova
imaju tendenciju aktivirati se jer je to informacija koja stiže
kroz naše uši. To je skroz desno, pa ovaj do njega, pa ovaj
crveni i onaj najviši, prvi s desna na lijevo do crvenog.
93
Pristalost isto aktivira neke od tih pojmova na temelju očekivanja. To je skroz lijevo, i onaj skroz gore i crveni. Riječ je
oznacena crvenom jer dobiva maksimalnu aktivaciju i iz procesiranja ulaznog i iz pristalosti, silaznog. I uzlazna
informacija i silazna informacija najviše pojačavaju i aktiviraju ovaj pojam (crveni). I ovaj proces selekcije prepoznava
tu ukupnu sumu aktivnosti, i propušta taj pojam dalje – ostali se ne propuštaju. Na temelju toga koji pojmovi prolaze
kroz ovaj filter se stvara opet nova pristalost. Na taj način da bi se moglo stvoriti očekivanje za idući pojam koji bi se
mogao uklopiti u taj kontekst. To je model za kasni odabir.
Ovi pojmovi koji imaju tendenciju da se aktiviraju, označeni su sa slovima (i, j, k) i (g, h, i); Uključeni su proces vođen
podacima (i, j, k podaci) i proces vođen pojmovima (g, h, i). Proces vođen podacima – uzlazni proces. Proces vođen
pojmovima – silazni proces. Onaj koji je i – među ovim oznakama – dobiva aktivaciju iz oba procesa. Riječ koja ima
najveću sumu pristalosti iz senzornog ulaza se bira u procesu selekcije za odgovor, prolazi kroz filter. Sve čestice
koje prolaze u kanale se obrađuju do prepoznavanja, samo jedna od njih prolazi. Po ovom modelu, glavna svrha
filtera jest da se odredi fokus pažnje za daljnje procesiranje koje ce omogućiti novo prepoznavanje na temelju
kombinacije pristalosti i procesiranja.
=> budući da se sve čestice obrađuju do
prepoznavanja, jedina svrha filtera je određivanje
fokusa pažnje za dalje procesiranje nakon
prepoznavanja obilježja

[OPIS SLIKE na slide 13 dole] Malo drugačiji prikaz

ovog modela je na donjoj slici, ali ideja je potpuno ista.
Imamo senzorni sistem, i tu se aktiviraju u ovom
sustavu pamćenja, neki pojmovi, imamo očekivanja i
jezik koji stvaraju pristalost koja onda aktivira neke
druge pojmove, ovaj koji je zeleno označen dakle
dobiva aktivaciju iz uzlaznih i silaznih procesa i on
prolazi dakle kroz ... dakle na njega je obraćena pažnja
i ta pažnja opet onda podešava novu pristalost.

Ovaj model koristi istu evidenciju kao i Treismanin model slabljenja što znači da se fenomeni s vlastitim imenom na
koktel zabavi mogu objasniti i ovim modelom. Ako opažamo vlastito ime ili očekivamo riječ (npr. mahagoni stol) ili
ako netko viče: upomoć, u nezasjenjenom kanalu i to se događa zašto? - zato što te riječi imaju visoku razinu
pristalosti. S tim da naše vlastito ime ili poziv ipomoći ima konstantno visoku razinu pristalosti dok riječ stol ima
privremeno povećanu razinu pristalosti.

Evidencija
Ova evidencija se temelji na eksperimentima koja koji koriste tehniku prajminga (priminga). Tehnika priminga je vrlo
važna eksperimentalna tehnika u kognitivnoj psihologiji koja se koristi u raznim područjima kognitivne psihologije:
percepcija, jezik, pamćenje, u rješavanju problema. Radi se o tome da ako se jedan podražaj brzo prezentira prije
nekog glavnog podražaja onda će taj prethodni podražaj utjecati na način kako će biti doživljen glavni podražaj ili
kako će se reagirati na njega. To je priming – prvi podražaj utječe na ciljni podražaj.
[OPIS SLIKE] Ovdje konkretno govorimo o primjeru
eksperimenta sa semantičkim primingom. Semantički
priming je nešto što spada u eksperimente u psihologiji
jezika što je isto dio kognitivne psihologije. Gdje se
ispitanicima vrlo brzo prikazuje neka riječ. Ta riječ, buduci
da je tako kratko prikazana – nije zasjenjena.
Na nju se ne uspije obratiti pažnja i ispitanik ju svjesno ne
vidi, zato što takva prezentacija u vidnom sustavu obično
traje 15 ms. Međutim, ta riječ, korištena u ovom
eksperimentu kod MacKay je korištena riječ ili river ili
money. Da bi se odredilo na koji način će biti
interpretirana inače dvoznačna riječ bank. Bank može
značiti financijska banka ili kao river bank – riječna obala.
Ako se na tako kratko vrijeme, na nezasjenjen način
pojavila riječ river – sudionik je vidio riječ bank. U večini
94
slučajeva su sudionici interpretirali kao obala. Ako se pojavila nezasjenjenja riječ money i nakon toga riječ bank –
veća je vjerojatnost bila da će biti interpretirana kao financijska institucija banka. Kod semantičkog priminga u
ovakvim zadacima koriste se i zadaci kad se od ispitanika traži da što brže reagira, da li su neki nizovi slova riječi ili
nisu riječi. To se zove zadatak leksičke odluke i time se u stvari mjeri vrijeme za prepoznavanje riječi. U tim
zadacima leksičke odluke, vremena su kraća, što znači da su procesi brži kad im prethodi adekvatni semantički
priming. To bi značilo da riječ koja je nezasjenjena je bila kompletno obrađena i sudionici nisu bili svjesni, ali to što se
ta riječ obradila – river – je već aktiviralo riječ bank i dala joj pristalost u interpretaciji kao obala.
U sličnom eksperimentu Marcel (1983) je koristio maskiranje unatrag što je isto vrsta priming eksperimenta jer se
prva riječ pojavila na kratko i nakon toga vrlo kratkog međupodražajnog intervala, se pojavila druga riječ. Druga riječ
je maskirala prvu riječ. Prva riječ je nezasjenjena, nije se vidjela. Prva riječ na nju nije bila obraćena pažnja i nije bila
odabrana, međutim, to je utjecalo na brzinu odluke u leksičkoj odluci. U leksičkoj odluci se treba što prije donijeti
odluka je li ili nije idući niz slova riječ ili nije. Dobiveni su rezultati kao na grafu prethodnom grafu.

Uglavnom, ako se pojavi pripremna, maskirana priming riječ boat onda će se riječ ship brže procesirati. Bit će kraće
vrijeme leksičke odluke, doći će do smanjivanja vremena. Ako je bila riječ book koja sliči riječi boat po obliku i broju
slova, ali ima drugačije značenje, onda će se riječ ship sporije isprocesirati.
Priming eksperiment sugeriraju da se prime podražaj kojeg sudionici često nisu svjesni, njihovo cjelokupno značenje
se uspije isprocesirati, ali jednostavno rezultat tog procesa ne dospije do svijesti. To se može indirektno zaključiti na
temelju toga kako se onda procesiraju riječi koje im slijede. Priming, pripremna riječ je u ovom eksperimentu ipak
bila nesvjesno percipirana do njenog značenja.

Ovi rezultati idu u prilog modela kasnog odabira.

Znači li to da sve što ikad čujemo se procesira do značenja, samo jednostavno ne dospije do naše svijesti.
Pitanje je postoje li riječi koje padaju potpuno izvan dosega pažnje? Ipak ne treba zaboraviti da postoji evidencija
koja ide u prilog ranog modela. Tako da, nije sasvim jasna situacija koji je model više u pravu. Rani ili kasni ili model
autenacije (oslabljivanja). Je li kasni dobra zamjena za model autenacije (oslabljivanja) ili obratno? Kad je rani u
pravu, a kad su ovi kasni modeli u pravu?
Johnson i Heinz (1978) su predložili pomirljivo rješenje, da filter nije uvijek na istom mjestu u različitim zadacima.
Ovisno o zadatku, filter se može pomicati više prema naprijed ili prema nazad. To znači da nekad procesiramo prema
principu ranog modela, a nekad procesiramo informaciju prema principu kasnog modela. To ovisi o težini tih
pojedinih informacija, o njihovoj zahtjevnosti koja stiže u ta dva kanala. Ako nisu prezahtjevne informacije može se
dogoditi da se pomakne filter prema iza i na taj način da se više informacija iz nezasjenjenog kanala uspije semantički
obraditi.
Međutim, sve ove filter teorije pažnje su se temeljile na proučavanju filtriranja kao zadatka pažnje i na ovoj
paradigmi s dihotičkim slušanjem koja se temelji na koktel party efektu. Kao što smo vidjeli u definiciji koja je na
početku predavanja postavlili – ta selektivnost i filtriranje nije jedini aspekt pažnje.
Važan aspekt pažnje je i mentalni napor, jer za obavljanje raznih zadataka moramo ulagati određeni mentalni napor
u njih i postoji jedna dosta bliska veza između mentalnog napora i pažnje.

Teorije kapaciteta (resursa) pažnje

Budući da su ove teorije filtera pažnje bile nedovoljne da sve aspekte pažnje uzmu u obzir, onda su nastale teorije
kapaciteta pažnje ili resursa pažnje koje su uzimale u obzir ove druge aspekte pažnje. Jedan od prvih koji je predložio
takvu teoriju je Daniel Kahneman (1973).
Kahneman se tada se bavio još teorijama pažnje, inače suprug od Ann Treisman, međutim poslije se počeo baviti
zajedno sa Amus Toerskim s drugim aspektima kognitivine psihologije, a to je prosuđivanje i donošenje odluka –
teme koje spadaju u psihologiju mišljenja, njihova otkrića, tu su došli do pionirskih i velikih otkrića, koja su omogućila
da je Kahneman poslije dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Prema Kahnemanovoj teoriji pažnje, pažnja ima ukupni ograničeni kapacitet. Mi možemo obavljati onoliko zadataka
koliko nam taj kapcitet dopušta. Možemo obavljati 2 ili 3 lagana zadatka ili jedan težak, ovisno o tome koliko
kapaciteta ukupno ti zadaci zahtijevaju. Na pažnju se iz ovog aspekta može gledati kao mentalni napor – što više
kapaciteta neki zadatak zahtjeva to više mentalnog napora ulažemo. S više mentalnog napora se osoba napreže.
Aritmetički zadaci s jednoznamenkastim brojevima su lagani, zahtjevaju malo kapaciteta, al ako moramo rješavati
nekakve diferencijalne jednadžbe – onda veliki kapacitet ulažemo. Da bi se to moglo ispitivati na koji način se troši

95
kapacitet i koliko je kapaciteta potrebno za pojedine zadatke, razvijena je posebna metoda za ovaj aspekt
istraživanja pažnje koja se zove metoda dvojnih zadataka – pomoću nje se mjeri mentalni napor.
[Treba znat dobro opisati i ovu metodu kao i glavnu metodu kojom su se istraživale filter pažnje]
Glavna metoda za filter teorije pažnje je tehnika dihotičkog slušanja, a za istraživanje teorije kapaciteta pažnje –
važna metoda dvojnih zadataka.
U toj metodi se obično odredi jedan primarni, jedan sekundarni zadatak, ali ne mora biti tako, mogu biti jednako
važni. Ispitaniku se zadaju 2 zadatka koje istovremeno mora rješavati. Ta dva zadatka mogu biti najrazličitijih tipova.
Jedan može biti aritmetički zadatak, a drugi tapping psihomotorni ili drugi može biti neki zadatak prostorni da treba
prostornu kogniciju zahvaćati ili čak drugi može biti matematički pa da ih onda radi simultano. Ako se odredi na taj
uobičajeni način važnost zadataka da je jedan primarni, jedan sekundarni, onda se u uputi objasni da taj primarni
zadatak mora biti potpuno riješen, a sekundarni mora biti riješen maksimalno koliko može pored tog primarog. I
tako, mijenjajući težinu jednog ili drugog zadatka, odnosno mijenjajući težinu primarnog zadatka, može se mjeriti
koliko se uspijeva riješiti sekundarnog zadatka pored njega. Na taj način se dobiju neke odrednice koliko je koji
zadatak složen i koliko mentalnog kapaciteta zauzima i koliki je maksimalni kapacitet – koliko kakvih zadataka se
može rješavati istovremeno da se s određenim stupnjem kvarenja izvedbe ili bez kvarenja izvedbe.

Model jednog kapaciteta

Taj model jednog kapaciteta je Kahneman isto
predložio pomoću slikovitog modela. Ovaj model
ima 3 kučice koje su povezane jedna s drugom i
ima nekoliko faktora koji utječu na te kućice.
Prva kućica prikazuje koliki je dostupan kapacitet.
Ovime se želi sugerirati da nemamo uvijek jednak
kapacitet za mentalni napor na raspolaganju – to
ovisi o tome koliko smo umorni i kolika nam je
pobuđenost. Pobuđenost funkcionira prema
načelu Yerkes-Dodsonovog zakona. Premala ili
prevelika pobuđenost onda nećemo imati visoki
kapacite već sniženi kapacitet. Pri optimalnoj
pobuđenosti imamo maksimalni mogući
kapacitet. Onda imamo sljedeću kučicu koja se
zove politika dodjeljivanja (allocation policy) .
Na tu politiku dodjeljivanja – ona će odrediti
koliko će se kapaciteta pridodati za izvođenje
određenog zadatka.
Politika dodjeljivanja kapaciteta. Što sve utječe
na tu politiku dodjeljivanja kapaciteta?
Utječe znanje o tome koliko imamo kapaciteta na
raspolaganju, utječu trajne dispozicije – obično imamo tendenciju više izvoditi jedne zadatke od nekih drugih
zadataka ili aktivnosti, zatim trenutne namjere i evaluacija tekućih trenutnih zahtjeva na kapacitete – procjenjuje se
koliko koji zadaci uspijevaju ili ne uspijevaju iskoristiti kapacitete i onda se to može promijeniti. Ova 3 odnosno 4
faktora utječu na politiku dodjeljivanja. Ta politika dodjeljivanja određuje koji će se dio kapaciteta dodati za koju
aktivnost. I tu vidimo male odsječke na slici, to su pojedini dijelovi kapaciteta koji se pridodaju određenim
aktivnostima koje se onda izvode. To je dakle Kahnemanov model.

Uobičajeni primjer koji se navodi jest vožnja automobila i obavljanje nekih drugih aktivnosti, drugih zadataka. Ljudi
svašta izvode dok voze auto. Razgovaraju ili tipkaju na mobitel – to se nikako ne preporuča jer se pokazalo da
oduzima znatan dio kapaciteta. Ali s puno manje rizika mogu se baviti drugim aktivnostima – slušanje glazbe,
mijenjati pjesmu, jesti sendvič, slušati suputnika i razgovarati s njim. Puno raznih mentalnih i psihomotornih
aktivnosti se izvodi i istovremeno se vozi automobil. To se može relativno uspješno izvoditi dok je vožnja sigurna –
mirna cesta, pregledna. Međutim, ako postane opasna situacija na cesti, odjednom se trenutne namjere i evaluacija
zahtjeva na kapacitet procjenjuje da odjenom moramo sav kapacitet uložiti u vožnju inače ćemo možda nastradati.
Ili je skliska cesta, magla je, nepregledno je ili je neki sudar na cesti pa moramo kočiti i proći kroz neki uski prolaz.
Svašta se nešto može dogoditi i odjednom prestajemo razgovarati, ne mijenjamo glazbu – prestajemo izvoditi sve
druge sekundarne zadatake jer je sav kapacitet pažnje posvećen jednoj jedinoj aktivnosti koja je u tom trenutku vrlo
96
važna. To je jedan scenariji. [ za DZ smisliti još nekoliko scenarija, 2, 3 koji pokazuju kako možemo simultano izvoditi
zadatke i kako se onda mijenja potreba za većim kapacitetom za neki od tih zadataka.]

Kahneman nije imao ništa protiv filter teorija pažnje i on nije smatrao da je njegova teorija zamjena za njih. To je
dodatak njima. Filter teorije pažnje dobro opisuju fenomene kojima se bave, a to su fenomeni filtriranja. Međutim,
to nisu svi aspekti pažnje, to nisu svi zadaci kojima se pažnja može baviti. Tako da je ovaj aspekt koji se tiče
mentalnog napora i raspodjele kapaciteta dopunjen u ovim teorijama kapaciteta.

Kako se objašnjava činjenica da neke zadatke možemo izvoditi simultano, a neke ne možemo? Zadatak dihotičkog
slušanja ne možemo izvoditi simultano, odnosno to je jako teško. To je Kahneman objasnio pomoću pojma koji je
uveo u svoju teoriju – strukturalna interferencija. Objasnio je da kada dvije aktivnosti koje pokušavamo simultano
izvoditi koriste iste kognitivne strukture, a u ovom slučaju pokušavamo slušati 2 razgovora istovremeno. Visoki slušni
procesi i prepoznavanje govora se moraju koristiti ista struktura za 2 različita zadatka. Onda dolazi do interferencije
u istoj strukturi i to se zove strukturalna interferencija. Uvijek kad nastane strukturalna interferencija jako je teško
izvoditi 2 zadatka. Ako su 2 zadatka koja zahvaćaju različite kognitivne strukture i upravljaju različitim osjetilnim
modalitetima, onda nemamo strukturalnu interferenciju nego se ta jednostavnija situacija po Kahnemanu zove
interferencija kapaciteta, jer obje aktivnosti nastoje trošiti isti, njegov opći, generalni kapacitet. Tad je moguće
simultano izvoditi 2 zadatka. Iako ta 2 zadatka ako zahtjevaju značajan dio kapaciteta opet utječu na kvarenje
izvedbe drugog zadatka.

Po Allportu zadatak zasjenjivanja oduzima jedan značajan dio kapaciteta.

A Johnson i Heinz koji su našli pomirljivi model između ranog i kasnog odabira sa svojim modelom pomičnog filtera
su upravo to objasnili pomoću ovih kapaciteta. Semantičko procesiranje kod viših aspekata slušne percepcije troši
veliki dio kapaciteta. Dok fizikalna analiza signala, mali dio kapaciteta. Budući da oba zadatka slušanja zahtjevaju
veliki dio kapaciteta i da to nadilazi ukupni kapacitet, onda se prema njihovom prijedlogu i njihovom modelu upravo
u tim zadacaima dihotičkog slušanja filter pomiče prema ranoj fazi obrade. To je ustvari ispitivano tako da su se
iskombinirale obje metode, i dualni zadaci i dihotičko slušanje. Ispitanici su istovremeno imali zadatak dihotičkog
slušaja i još neki sekundarni zadatak čija je težina mogla varirati i onda se prati na koji način se pomiče filter u
zadatku dihotičkog slušanja.

[OPIS SLIKE] Još jedan prikaz Kahnemanove teorije gdje u

središtu modela vidimo da je politika dodjeljivanja, tu gore
je kapacitet, a dolje je repertoar mogućih aktivnosti kojima
se dodjeljuje taj kapacitet prema politici dodjeljivanja, ovo
sa strane su faktori koji utječu na politiku dodjeljivanja –
trajne dispozicije, trenutne intencije i evaluacija zahtjeva
pojedinih zadataka.

Model višestrukih resursa pažnje.

Kahneman je pretpostavio da postoji 1 resurs pažnje, 1
općeniti za sve zadatke. Model višestrukih resursa pažnje
kaže da imamo posebne resurse za posebne zadatke. To je
u biti daljnja razrada Kahnemanovog modela, koji je pošao
od njegove ideje o strukturalnim interferencijama. Nastoji
malo bolje objasniti strukturalne interferencije u odnosu na
interferenciju kapaciteta. Pitalo se kada to dva zadatka kad se
izvode simultano će ući u strukturalnu interferenciju, a kada
neće. Došlo se do sljedeće ideje, a to je da imamo puno
kapaciteta pažnje koji su povezani s vrstom ulaza – dakle
modalitet: vidni, slušni, taktilni, i sa - stadijem procesiranja: je
li kodiranje, percepcija ili je procesiranje u smislu viših
kognitivnih procesa iz semantičke analize ili da li je akcija,
izvođenje nekog zadataka i dali je taj - tip rasuđivanja
lingvistički, simbolički ili podsvjesni. To je Wickensov model s
višestrukim kapacitetima.
97
[OPIS SLIKE] Neki vidni perceptivni zadatak ako se simultano izvodi s nekim jezičnim zadatkom gdje nije percepcija
nego akcija, gdje treba izgovarati neke brojeve i treba
vidnom perecepcijom pratiti neku stazu – to se može
istovremeno izvoditi. Zato što su blokovi različiti i onda ne
ulaze u strukturalnu interferenciju. Ali ako se traže dva
zadatka koji oba zahtjevaju vidni modalitet i percepciju,
onda će doći do strukturalne interferencije i bit će jako
otežano simultano izvođenje ta dva zadatka. [COREN]
Wickens je predložio 3 do 4 dimenzije za resurse.
[OPIS SLIKE] Kad te 3 do 4 dimenzije kombiniramo svaku
sa svakom, dobijemo pojedine blokove. Jedna od tih
dimenzija je modalitet. Lakše je istovremeno izvoditi
vidni i slušni zadatak nego dva vidna ili dva slušna. Onda
druga dimenzija je dimenzija stadija obrade i imamo
perceptivno kodiranje, pa centralno procesiranje, to je
neka kognitivna obrada i odgovore. Lakše je izvoditi
jedan perceptivni i jedan motorički zadatak nego dva
perceptivna ili 2 motorička ili 2 kognitivna. Treća
dimenzija su ulazni kodovi informacija. Jesu li prostorni ili
verbalni? - Lakše je izvoditi jedan prostorni, jedan
verbalni, nego 2 prostorna ili 2 verbalna. Četvrta
dimenzija – tipovi odgovora: manualni – rukom (mahne, pritisne nešto ili nacrta) i vokalni odgovori – izgovoreni.
Lakše je jedan manualni, jedan vokalni – nego dva vokalna, nemoguće.

Ove teorije nam kažu koliko uspješno se dva konkurentna zadatka ili dva simultana zadatka mogu izvoditi tako da se
odrede zahtjevi na kapacitet, i onda da se vidi da li ti zahtjevi na kapacitet predstavljaju strukturalnu interferenciju ili
je to samo samo interferencija kapaciteta.
Prema Heinzu i suradnicima, gdje imamo pomični filter, ako već moramo obratiti pažnju na dva kanala govora kao u
dihotičkom slušanju, onda je to lakše kad su zahtjevi na kapacitet niski, tako da se filter pomakne rano, onda su
manji zahtjevi na kapacitet. I kad se zasjenjenja poruka i nezasjenjena poznaju po visini, nego kad su ti zahtjevi na
kapacitet visoki, kad se filter pomakne kasno, onda se mora velik dio obrade napraviti na oba kanala, uključujući
semantičku obradu i to je jako visoko opterećenje na kapacitet što prelazi mogućnost.

Freidman i Polson (1981) – teorija višestrukih resursa koja se temlji na hemisfernoj lateralizaciji
Ima li ova teorija klauzibilnu podlogu u vezi s neurokognitivnom znanošću. Takvim idejama su se bavili Friedman i
Polson. Uočili su da postoje određeni dijelovi mozga koji imaju svoju specijalizaciju. Teorija višestrukih resursa se
može temeljiti donekle na hemisfernoj lateralizciji jer znamo da neki dijelovi u lijevoj hemisferi su više specijalizirani
za jezično procesiranje, neki dijelovi u desnoj hemisferi su više za prostorno procesiranje. Ako imamo i druge podjele
onda možemo opravdati zasebne kapacitete.

12. INDIVIDUALNE RAZLIKE U PERCEPCIJI

INDIVIDUALNE RAZLIKE
Psihologija percepcije i kognitivna psihologija se u svojim bazičnim istraživanjima uglavnom bave općim procesima
tako da se u grubo cijela psihologija može podijeliti na 1) psihologiju procesa čime se bavi značajan dio
eksperimentalne psihologije i 2) psihologiju individualnih razlika koja je zainteresirana za rezultate koji izlaze iz
individualnih razlika. Obično su važni efekti na prosječnim vrijednostima dobiveni u
eksperimentalnim istraživanjima jer se na taj način mogu izvoditi zaključci o procesima,
međutim karakteristike ljudske percepcije variraju u populaciji oko tih prosječnih vrijednosti
zbog čega se može ispitivati način kako variraju te karakteristike. Inače se psihologijom
individualnih razlika uglavnom bave istraživanja koja se tiču psihologije ličnosti i psihologije
inteligencije. Ako bismo primjenili taj pristup u percepciji onda bismo mogli ispitivati koliko
su ljudi podložni raznim optičkim varkama. Za razne optičke varke je dobiveno da su ljudi
različito podložni. Na slici vidimo poznatu Poggendorffovu varku – linija izgleda kao da je
98
prelomljena, no ona se direktno nastavlja. Taj stupanj prelomljenosti može varirati u populaciji. I druge optičke varke
pokazuju da postoje različiti efekti te da se može čak i treningom postići da se umanji efekt neke optičke iluzije.
Općenito govoreći postoje razni faktori koji utječu na varijacije u percepciji među pojedincima, npr. 1) dob – u
mlađoj dobi dok se razvija percepcija obično su razni perceptivni procesi slabiji, onda u fazi neke ranije mladosti su u
najboljoj formi, a onda sa starenjem opet često opadaju. Na percepciju može utjecati i 2) prijašnje iskustvo, razne 3)
promjene u živčanom sustavu koje se događaju u receptorima i živčanim organima i drugim dijelovima u mozgu, 4)
perceptivni i kognitivni stil pojedinca se odnosi na to na koji način pojedinac uobičajeno procesira informacije, te
mogu utjecati i 5) spolne razlike.

FIZIOLOŠKE RAZLIKE
Mogu se manifestirati na raznim dijelovima osjetilnih sustava od osjetilnih organa, preko zivčanih putova, pa do
mozga. Prije svega, može doći do 1) izmjene strukture i funkcije osjetilnih organa, npr. uslijed nefunkcionalnih
čunjića može doći do nedostatka u percepciji boja. Drugi fiziološki faktori, (osim na utjecaj osjetilnih organa) 2) može
doći do utjecaja u strukturama središnjeg živčanog sustava, npr. uslijed disfunkcije neurotransmitorskog sustava
može doći do opadanja funkcija nekog osjetilnog sustava. I 3) može doći do oštećenja sekundarnih i tercijarnih
područja korteksa. Ne spominju se primarna jer ako dođe do oštećenja u primarnim onda se gubi osjetljivost, ako se
ošteti V1 područje (primarno vidno područje), onda nastaje kortikalna sljepoća. Međutim ako se oštete sekundarna
područja poput V2, V3, V5 itd. onda je vid i dalje zadržan, ali dolazi do speifičnih poremećaja u percepciji.

EFEKTI NARKOTIKA – CIGARETE I ALKOHOL

Razne psihoaktivne tvari mogu prouzročiti razne promjene u osjetilnim sadržajima. Duhanski dim sadrži razne
otrovne tvari koje mogu nepovoljno djelovati na živčani sustav, prije svega nikotin i ugljični monoksid. Nikotin
djeluje pobuđujuće jer u živčanom sustavu postoje specijalni nikotinski receptori. Što se tiče djelovanja na razne
osjetilne sustave praktički vjerojatno nanosi štetu svima. Kod pušača je povišen apsolutni limen za okus (tj. slabija je
osjetljivost) i neosjetljivost (slabija osjetljivost) na gorko. Ugljični monoksid oslabljuje kontinuiranu vidnu pažnju i
praćenje mete očima. Nikotin usporava vidni oporavak od naglih vidnih efekata – kad nastanu paslike se možda
predugo zadržavaju jer nikotin tako djeluje u živčanom sustavu. Neki od efekata alkohola: djeluje na okusni sustav
tako što smanjuje reakcije na slatko, gorko i kiselo; stvara odgodu reakcije na slušne signale (sporije su reakcije);
oskudica u viđenju boja; smanjena mogućnost vidnog praćenja mete (narušena okulomotorika); smanjena
mogućnost akomodacije leće; ometa percepciju približavajućih objekata; smanjuje konstantnost veličine (pješaci se
čine udaljenijima nego što jesu jer je njihova slika na retini manja).

SEDATIVI - Sedativi/barbiturati/trankvilajzeri (neki su legalni, a neki ilegalni) su razna sredstva za smirenje koji imaju
donekle slične efekte kao i alkohol (i alkohol je u biti vrsta sedativa). Može doći do promjene u kritičnoj frekvenciji
fuzije (treptanja) (critical flicker frequency – CFF) – frekvencija/granica (kao neka vrsta limena) kod koje se kad
svjetlo brzo trepče (više puta u sekundi), više ne vidi treptanje nego kontinuirano svjetlo. Što je ta granica niža znači
da je vidni sustav manje efikasan (lakše je postići to stapanje slike). Slično postoji i kod slušnog sustava – kritična
frekvencija titranja (AFF) gdje se udarci spajaju u kontinuirani ton. Sedativi i alkohol imaju tendenciju smanjivanja i
kritične frekvencije fuzije i titranja što znači da ometaju vremenske i dinamičke funkcije vidnog i slušnog sustava,
dakle i vidni i slušni sustav imaju slabiju osjetljivost i djeluju sporije (sporije se procesira informacija).

STIMULANSI - Kofein (legalan), amfetamin i kokain (ilegalni). Čak i vitamin B u određenim dozama može biti
donekle stimulirajući. Oni povećavaju osjetljivost promatrača. Amfetamin i kokain povećavaju osjetljivost (djeluju
stimulirajuće, ubrzavaju obradu informacija) vidnog, slušnog i njušnog sustava. Te promjene povoljnom smjeru kod
stimulansa nisu toliko izražene koliko su kod sedativa u suprotnom smjeru (korist je manja od cijene). Do
poboljšavajućih promjena ne dolazi zbog promijene u osjetljivosti osjetila, nego zbog poboljšanja u pozornosti,
odnosno načinu funkcioniranja pažnje gdje se u principu omogućuje bolja osjetljivost. Ispitivali su se na sudionicima
koji su bili pod utjecajem stimulansa ili sedativa i gledao utjecaj na reverzibilne slike (Neckerova kocka) i dvoznačne
figure. Gledajući u ove slike dolazi do promjene perspektive koje se događaju svakih nekoliko sekunda. Sedativi
usporavaju reverzibilnu procjenu, a stimulansi ubrzavaju (stimulansima se brže mijenja promjena). Možemo testirati
ispijanjem puno kave pa gledanjem u Neckerovu kocku.

HALUCINOGENI (PSIHODELIČNE TVARI)

Neke od njih mogu jako dramatično promijeniti percepciju. To ljudima predstavlja određenu
vrstu zabave pa ih uzimaju iz rekreativnih razloga. Postoji dosta vrsta halucinogena, a
99
najpoznatiji su LSD, meskalin (koji se nalazi u peyote kaktusu), psilocibin (koji se nalazi u gljivama), DMT i marihuana
(koja nema toliko dramatične efkete na percepciju, ali se isto smatra psihodeličnom tvari). Postoje raznorazni efekti,
imaju efekt na percepciju dubine (drugačije se procjenjuje udaljenost objekata), subjektiva impresija boja je
intenzivnija (dobila se smanjena točnost diskriminacije boja, objektivno ne dolazi do poboljšanja), LSD utječe na
sporiju adaptaciju vida (na svjetlo i na tamu ) i ti efekti mogu dosta dugo trajati – čak do 2 godine od početka
apstinencije (prestanka uzimanja). LSD je jedna od najneobičnijih tvari zato što ultra male doze čine jako velike i
dugotrajne promjene na živčani sustav (te doze se mjere u mikrogramima). Pod LSD-om dolazi do pojačane
osjetljivosti na razne vidne varke (npr. Muller-Lyerovu), povećava oštrinu sluha (razni glazbenici voljeli uzimati
psihodelične tvari), povećava kritičnu frekvenciju fuzije, čini se da se vrijeme rasteže itd. Uzimanje marihuane
(kanabisa) ima razne efekte pa tako i na percepciju korisnika: stvara se subjektivi osjećaj vidne jasnoće i oštrine
(objektivno se ne događa, do toga dolazi vjerojatno zbog toga što pažnja funkcionira kao da je izoštrena), smanjuje
se efikasnost periferne pažnje, pojaćava se međupodražajni interval u kojem je efikasno vidno maskiranje (gubi se
sposobnost vida da primjećuje nove stvari jer maskiranje dulje traje), obrada informacija se usporava, boje s kraćim
valnim duljinama (u plavom dijelu spektra) se slabije razlikuju, dolazi do poremećene percepcije dubine i procjena
veličina, stvara se jači autokinetički efekt (statična točka se prividno kreće što je opasno za korištenje u noćnoj
vožnji), sakadični i prateći pokreti očiju nisu pod efektom kanabisa.

UTJECAJ TJELESNE PATOLOGIJE

Razna patološka i toksična stanja mogu uzrokovati oštećenja u živčanom sustavu. To može imati razne posljedice na
psihičko doživljavanje, na ponašanje i na osjete, percepciju i pažnju. Trovanje, toksična stanja s CO2 ili s Co može
izazvati promjene i patološka stanja koja uključuju bolesti i ozljede koje pogađaju određeni dio mozga. To je bila
jedna od glavnih metoda na počecima neuropsiholgije – ljudi koji su doživjeli oštećenja mozga – lezije (proučavali su
se tipovi poremećaja koji su se manifestirali u njihovoj percepciji, doživljavanju, kogniciji i ponašanju). Obično su bile
zahvaćene neke specifične složene funkcije kao što je identifikacija objekata, distribucija pažnje i sl. Takve vrste
poremecaja se zovu agnozije – općenit naziv za poteškoće u razumijevanju onog što se percipira koje su uglavnom
povezane s percepcijom i s razumijevanjem (s povezivanjem te perceptivne reprezentacije sa znanjem). Agnozije
nastaju tako što dođe do oštećenja nekog dijela mozga i to oštećenje se onda zove lezija. Veliku količinu istraživanja
je ovdje obavio Luria koji je tražio uzroke agnozija u ozljedama sekundarnih vidnih zona mozga (ukoliko se radi o
vidnim agnozijama). Do agnozija dolazi uglavnom zbog oštećenja sekundarnih i tercijarnih (asocijativnih) područja u
mozgu. Ako se ošteti sekundarni dio vidnog korteksa neće utjecati na stvaranje sljepoće i na oštrinu vida, ali će
utjecati na sposobnost prepoznavanja određenih aspekata koji se tiču vidne percepcije.

AGNOZIJE
Vidne agnozije se dijele na aperceptivne i asocijativne. Kod aperceptivnih je
onemogućenost uopće sklapanja slike (stvaranje percepta). Kod asocijativnih se
nastala reprezentacija ne može povezati sa sustavima znanja i pamćenja i ne može
doći do prepoznavanja (rekognicije). Postoje razne vrste vidnih agnozija ovisno o
tome koji je dio mozga pogođen. Do aperceptivnih dolazi ako su oštećena
sekundarna područja kao što je V2 i V3, a do asocijativnih dolazi ako su oštećena
asocijativna područja koja se već nalaze u parijetalnom i temporalnom dijelu mozga.
Postoje posebni neuropsihološki testovi za vidne agnozije. Ljudi s tim poremećajem
ne mogu iz slika koje se preklapaju (na slici se preklapaju čekić, šalica, cvijet i štapić) izdvojiti rubove jednog objekta
od rubova drugog objekta i ne može doći do prepoznavanja pojedinih dijelova slike. Ako moraju precrtati čovjeka
(slika desno), onda ne mogu složiti dijelove slike u jednu cjelinu (kao da crtaju dio po dio) pa slika ima puno malih
dijelova. Jedna od takvih agnozija koja spada u perceptivne je objektna agnozija –
nemogućnost povezivanja dijelova predmeta i prepoznavanja. Neke agnozije su
specifičnije, pa se ne mogu vidjeti oba aspekta reverzibilnih figura nego samo jedan. Ili npr.
nemogućnost prepoznavanja kad su dijelovi slike odvojeni od konteksta, npr. ako je
nacrtan sat i ako je prekrižen, on se više ne može prepoznati zbog toga što novi obrisi
ometaju percepciju. Posebna vrsta agnozije koja se zove simultagnozija je mogućnost
obraćanja pažnje na samo jedan objekt. Postoji i vidna
integrativna agnozija koja je kombinacija vidne objektne
agnozije i simultagnozije. Agnozija boja – nemogućnost prepoznavanja boja.
Crtajuća agnozija – nemogućnost precrtavanja, kad se nešto precrtava crteži
ispadnu kao na slici. Prostorna agnozija koja spada u asocijativne agnozije
100
zbog oštećenja u parijetalnom režnju – deficiti u stereoskopsom vidu i mogućnosti da se objekti stave u prostorni
odnos (snalaženje u prostoru), ne može se naći put kroz prostor, čak ni kroz onaj poznati. Kako nastaju agnozije?
Vidni sustav funkcionira tako što postoji puno različitih modula za specifičnu obradu informacija – obrađuju se
posebna obilježja. Ako uništimo 1 od tih modula, taj aspekt vida se više ne može manifestirati (kao da neke pojedine
aspekete vida uništavamo pojedinim agnozijama). Jedan od čudnijih poremećaja je i unilateralno zanemarivanje
jedne strane gdje se najčešće zanemaruje lijeva strana zato što je oštećen desni parijetalni režanj. Ljudi s tim
poremećajem precrtavaju sat, kuću i cvijet kao na slici – na satu nema brojki s lijeve strane, nema lijevog dijela kuće i
nema lijevog dijela cvijeta. Još jedna poznata asocijativna vidna agnozija – prozopagnozija koja pogađa desni
temporalni režanj (tamo nastaje lezija), a očituje se u nemogućnosti prepoznavanja ljudskih lica (nekad i vlastitog).
Autopagnozija je iskrivljena percepcija tijela i dijelova tijela zbog oštećenja sekundarnog somatosenzornog korteksa.
Prst-agnozije su poteškoće imenovanja stvari pokazanih prstom. Postoji i posebna agnozija gdje se ne mogu
imenovati pojedini prsti.

SLUŠNI POREMEĆAJI PERCEPCIJE

Afazije – zajednički naziv za poteškoće u govornoj i slušnoj percepciji. Poznate su Brocina afazija zbog oštećenja
Brocinog područja i Wernickova afazija zbog oštećenja Wernickovog područja. Kod Brockine (motorne) dolazi do
nemogućnosti stvaranja izjava govora, produkcije govora, imenovanja i dosjećanja značenja riječi. Kod Wernickove
(senzorne) postoje poteškoće u razumijevanju govora, odnosno u percepciji govora. Osim govornih afazija postoje i
negovorne slušne agnozije: 1) zvučna afazija – gubitak percepcije negovornih zvukova; 2) amuzija – gubitak
percepcije glazbe (rijedak fenomen), postoji posebna amuzija koja se odnosi na tonalitete i ona koja se odnosi na
percepciju ritma, a nekad su i zajedno; 3) fonoagnozija – gubitak prepoznavanja poznatih
glasova.

SOMATOSENZORNI POREMEĆAJI PERECEPCIJE

1) Asteregnozija – nemogućnost prepoznavanja objekata dodirom; 2) Autotopagnozija –
nemogućnost imenovanja ili lokaliziranja dijelova tijela; 3) Asomatognozija- nemogućnost
prepoznavanja stanja tijela; 4) Asimbolija za bol nemogućnost lokalizacije ili ispravne
reakcije na bol. Većina se agnozija odnosi na razne senzorne modalitete i na pažnju pa je
većina uzrokovana fiziološkim oštećenjem viših mozgovnih centara. Do tog oštećenja može
doći uslijed traume ili moždanog udara. Radi se o sekundarnim i tercijarnim područjima korteksa.

RAZLIKE MEĐU SPOLOVIMA

Spolne razlike u percepciji i kogniciji postoje zato što postoje
kemijske, tj. hormonalne razlike koje su genetski uvjetovane i
koje su adaptivne (postoje evolucijski razlozi za to). One utječu
na to da se živčani sustavi u nekim aspektima malo razlikuju.
Žene zbog direktnog utjecaja hormona imaju oštriji njuh (bolje
pamćenje mirisa; najoštriji u sredini menstrualnog ciklusa kad
je razina estrogena najviša što se dokazalo i time da žene s
manje aktivnim jajnicima imaju slabiju osjetljivost; testosteron
koji spada u androgene hormone smanjuje njušnu osjetljivost),
višu osjetljivost na okus (više preferiraju slatko od muškaraca – povezano s menstrualnim ciklusom; manjak
estrogena smanjuje potrebu za slatkim, a kontracepcijske pilule koje sadrže estrogen pojačavaju želju za slatkim),
veću dodirnu osjetljivost, bolju slušnu osjetljivost (pogotovo na više frekvencije), veću osjetljivost na bol (varira s
menstrualnim ciklusom, pragovi se povećavaju, tj. osjetljivost se smanjuje u posljednjim tjednima trudnoće). Što se
tiče vida, muškarci imaju bolju vidnu oštrinu u fotopičnim uvjetima i kraće VR na vidne podražaje, a žene imaju bolju
osjetljivost u skotopičnim uvjetima (niži apsolutni limen) i ta je razlikaa prisutna od djetinjstva, te imaju bržu
adaptaciju na tamu (ženama slabi vidna oštrina prije i tijekom menstruacije, a progesteron vraća ju vraća). Što se tiče
prostornih frekvencija žene su osjetljivije za niže kontraste, a muškarci za više prostorne frekvencije što je povezano
s vidnom oštrinom u fotopičnim uvjetima gledanja. Što se tiče percepcije vremena i kretanja, muškarci su točniji u
procjeni vremenskih intervala (kad se to primjeni na percepciju gibanja kad se treba procijeniti koliko nam vremena
treba da stignemo određenom brzinom do određene točke i ako to želimo primijeniti u psihologiji prometa, tj. u
procjeni vremena do trenutka sudara s nekim drugim vozilom, žene podcjenjuju vrijeme i prosuđuju kretanje bržim i
zbog tog svojstva su opreznije – počinju ranije kočiti).

101
SPOL I RAZLIKE U VIDNO PROSTORNIM SPOSOBNOSTIMA
Što se tiče predočavanja i neverbalnog kognitivnog manipuliranja predmetima, mogućnost mentalne rotacije i sl.
gdje treba otkriti koji je objekt isti kao onaj standardni, ali mentalno rotiran u prostoru, muškarci imaju nešto bolje
sposobnosti. Muškarci su bolji i kod preklapajućih slika kad treba izvući objekt iz zbunjujuće pozadine (otkriti metu
ukopanu u kompleksni predmet). Postoje takvi posebni testovi koji se zovu testovi umetnutih (skrivenih) figura što
je povezano s prostornim sposobnostima i s manjom ovisnošću o polju koja inače karakterizira muškarce. Taj test je
jedan od rijetkih testova gdje su autistični ljudi bolji od prosječnih ljudi (paše autističnim ljudima). Kod zadataka
mentalne rotacije (gornja slika) muškarci u prosjeku bolji (točni, precizniji i brži od žena). Žene se kod mentalnih
rotacija češće koriste verbalnim strategijama tako da si verbalno opišu svojstva objekta i onda na taj način traže
odgovarajući objekt, dok se muškarci češće koriste neverbalnim.
UZROCI RAZLIKA (PRIRODA VS. ODGOJ)
1) Fiziološki (utjecaj hormona na živčani sustav): 1) muškarci s povećanom razinom estrogena su slabiji od onih s
prosječnom razinom u tim prostornim zadacima; 2) kokain smanjuje lučenje testosterona čime je smanjena
uspješnost u prostornim zadacima; 3) kod trudnih žena također opadaju prostorne sposobnosti; 4) homoseksualni
muškarci su slabiji od heterosekusalnih u prostornim zadacima, a homoseksualne žene bolje od hetereoseksualnih u
prostornim zadacima – vjerojatno je testosteron povezan s razvojem mozga koji omogućuje bolju prostornu
kogniciju. 2) Psihosocijalni (odgoj i društvo potiču razvoj određenih sposobnosti u spolovima/teoretiziranja o
utjecajuj iskustva, prošlosti, kulture, odgoja itd.). To bi bilo npr. objašnjenje za to da se male dječake tjera da se
igraju s prostornim igračkama (auti, avioni..), dok djevojčice nemaju tu priliku nego ih se tjera da se igraju s lutkama
i onda razvijaju svoje verbalne sposobnosti u kojima su od muškaraca. Neki utjecaji odgoja i kulture mogu postojati,
međutim, dobiva se da kada djeca mogu slobodno birati čime će se igrati onda ipak biraju igračke na ovaj način –
dječaci autiće, a djevojčice lutke tkd. današnja istraživanja idu više u prilog fiziološkim i urođenim razlikama, ali
nikad ne treba zanemariti i utjecaj odgoja i kulture (razne perceptivne sposobnosti se mogu u određenoj mjeri
uvježbati). U svakom slučaju postoji interakcija urođenih i vanjskih utjecaja.

CRTE LIČNOSTI I KOGNITIVNI STILOVI

Osobine ličnosti za pojedinca određuju stabilne obrasce doživljavanja i ponašanja u raznim situacijama. Ekstraverti
npr. imaju tendenciju da su komunikativni i da se nalaze u društvu jer im takva situacija odgovara, dok introverti više
vole neke refleksivne situacije gdje mogu sami razmišljati i možda se osjećaju neugodno u prevelikim društvima. U
većini situacija postoji tendencija u ponašanju više na jednu ili drugu stranu – to su crte ličnosti koje proučava
psihologija ličnosti. Psihologija ličnosti se temelji na takvom tipu istraživanja i ti nacrti nisu eksperimentalni nego
korelacijski. Kognitivni stil je ona tendencija u perceptivnom doživljavanju i obradi informacija koja postoji za nekog
pojedinca više u jednom ili drugom smjeru (stil obrade informacija u biti). Kognitivni stil određuje način ili pristup
percipiranja, kognitivne i društvene interakcije koje se tiču socijalne kognicije. Postoje razni kognitivni stilovi koji su
bili istraživani. Istražuju se naše reakcije u složenim perceptivnim situacijama. Jedan dosta istraživan kognitivni stil
jest 1) ovisnost ili neovisnost o polju (koliko kontekst utječe na percepciju) – tu se koristi test okvira i štapa (Rod
and Frame test). Zadatak sudionika jest da podesi štap da bude što uspravniji (što okomitiji). Taj zadatak je otežan
time što se oko štapa nalazi nagnuti iskrivljeni okvir i što je netko ovisniji o polju, napraviti će više pogrešaka u tom
podešavanju štapa, a što je manje ovisan o polju, manje će kontekst utjecati na grešku (više će se uzdati u svoj
osjećaj okomitosti i gravitacije). Druga vrsta testa za ispitivanje su zadaci odvajanja kod testa umetnutih figura.
Drugi kognitivni stil su 2) varijacije u globalnoj prednosti (Gestalt) – kod Navonovih figura postoji općenito globalna
prednost, ali ona može varirati (neki će ipak više obraćati pažnju na detalje, a neki na
globalni aspekt). Kognitivni stil koji se tiče načina analize informacija i donošenja odluke
i reagiranja na njih je 3) impulzivnost i refleksivnost – oni koji impulzivno reagiraju (na
prvi odgovor) i oni koji ipak malo promisle pa tek onda daju odgovor. Postoji i podjela
na 4) vidne i verbalne tipove (bilo je donekle osporavano) – oni koji bolje koriste vidnu
ili oni koji bolje koriste verbalnu informaciju. I oni koji se više oslanjaju na 5) vanjski ili
unutarnji lokus kontrole – doživljavaju li da je njihovo ponašanje pod utjecajem
njihovog vlastitog poriva (unutarnji lokus) ili pod utjecajem efekata iz okoline (vanjski).
CRTE LIČNOSTI
Ekstraverti – introverti → introverti bolje opažaju, imaju osjetljiviji živčani sustav (zbog toga ekstroverti traže
dodatnu stimulaciju izvana), niže pragove za vid, sluh, dodir i bol, postižu bolje rezultate na testovima koji iziskuju
pažnju i preciznost, češće reagiraju na signal u paradigmi TDS. Tu veću osjetljivost potvrđuju neke (ne sve) studije s
evociranim potencijalima.
MENTALNA OBOLJENJA
102
Shizofrenija je jedna poznatijih mentalninh oboljenja koja stvara halucinaciju. Kod bolesnika shizofrenije se javljaju
perceptivne razlike u procjeni vremena i percepciji paslika, slabije prate objekte očima, imaju razne vidne i slušne
distorzije koje se u biti manifestiraju kao halucinacije. Kod depresije postoji povećana osjetljivost na svjetlost. Po
nekima problemi u percepciji mogu proizaći iz izobličenja osobnosti (poremećaji ličnosti). Neke od osoba dosta teške
naravi (to spada u psihopatiju s poremećajima u razvoju, postoji puno tipova poremećaja osobnosti) karakterizira
slabija pokretljivost očiju, pretjerana osjetljivost na dodir, problemi pri koordinaciji pokreta. - The end -

103