IZBORI I IZBORNI SISTEMI

Elementi izbornog sistema

Izborni sistem je jedan od najvažnijih i najsloženijih društvenih podsistema. Od
njegovog dobrog funkcionisanja u velikoj mjeri zavisi stabilnost čitavog društva.
Izbori daju legitimitet vlasti i zbog toga se svaka vlast trudi da izbori bar
izgledaju slobodni i pošteni. Zbog velikog političkog značaja izbora, oni su vrlo
detaljno pravno regulisani – pokušava se predvidjeti i držati pod kontrolom
svaki njihov iole važan aspekt. Unatoč tome, neki veoma važni aspekti izbora –
kao što je izbor kandidata i krojenje izbornih lista – ostaju izvan pravne
regulacije i izvan uticaja javnosti.

Moguće je izdvojiti nekoliko elemenata koji predstavljaju jezgro izbornog

sistema i bez kojih on ne može dobro da funkcionira. To su:

1. izborne jedinice i s njima povezana izborna geometrija

2. kandidacijski odnosno nominacijski proces
3. izborne liste
4. izborna kampanja
5. načini i tehnike glasanja
6. finansiranje izbora i izborne kampanje, te
7. kontrola izbornog procesa i zaštita izbornog prava.

1. IZBORNE JEDINICE I IZBORNA GEOMETRIJA

Područje na kojem se vrše izbori obično se dijeli na izborne jedinice. Vrlo
rijetko čitava zemlja predstavlja jednu izbornu jedinicu, pošto se smatra da bi to
bilo tehnički i organizacijski veoma
zahtjevno (Grad, 1996:57-58). Ako, na primjer, jedna izborna jedinica
ima 10.000 birača a druga 20.000 birača, a
u obe se bira po jedan poslanik, to znači da
Svrha formiranja izbornih jedinica jeste u glasovi u onoj prvoj izbornoj jedinici
tome da se što bolje operacionalizuje vrijede duplo više od glasova u drugoj
pravilo jednakog biračkog prava. Po tom jedinici, pošto je u prvom slučaju potrebno
duplo manje glasova za izbor.
pravilu svaki glas vrijedi jednako; ovo
pravilo može lako da bude narušeno ako se
ne vodi računa o formiranju izbornih
jedinica.
Do odstupanja od pravila jednakog biračkog prava ipak i danas može lako doći
zbog toga što se pri krojenju izbornih jedinica često preuzimaju granice
postojećih administrativnih jedinica koje se mogu znatno razlikovati po broju
stanovnika i glasača. Zbog toga u demokratskim zemljama obično postoje
posebne komisije, stranački nezavisne, koje se brinu o izbornoj geometriji i
formiranju izbornih jedinica.
Pri oblikovanju izbornih jedinica može se postupiti na dva načina.
 Prvi je da se odredi broj stanovnika ili birača na koji se bira jedan
poslanik, što znači da je broj poslanika u predstavničkom tijelu
promjenljiv. Ovaj pristup se danas malo gdje primjenjuje iako je ranije
bio prilično čest.
 Drugi je način da se pođe od fiksiranog broja poslanika pa se prema
njemu određuje broj poslanika koji se bira u jednoj izbornoj jedinici
(ukupan broj stanovnika podijeli se sa brojem poslanika i tako se dođe do
broja stanovnika koji treba da ima izborna jedinica). To podrazumijeva
da se vrlo pažljivo vode birački spiskovi jer je broj stanovnika veoma
važan.

Osnovna podjela izbornih jedinica polazi od broja poslanika koji se u izbornoj

jedinici biraju. Po ovom kriteriju izborne jedinice mogu biti
 uninominalne - ako se u njima bira samo jedan poslanik, (od lat. unus –
jedan i nomen – ime) ili
 plurinominalne - ako se u njima bira više od jednog poslanika (od lat.
pluralis – mnogi).
Uninominalne izborne jedinice se još nazivaju i male izborne jedinice, a
plurinominalne se nazivaju velikim izbornim jedinicama. Ova klasifikacija, kao
što se vidi, ne polazi od broja birača, broja stanovnika ili teritorije koju izborna
jedinica pokriva, već od broja poslanika koji se u njoj biraju.
Odluka o tome kako će teritorija biti podijeljena - na uninominalne ili na
plurinominalne izborne jedinice - zavisi od toga za kakav način raspodjele
mandata se zakonodavac odlučio. Uninominalne izborne jedinice
podrazumijevaju većinski izborni sistem i nikakva varijanta proporcionalnog
izbornog sistema nije u njima primjenjiva. S druge strane, u plurinominalnim
izbornim jedinicama moguće je primijeniti i većinski i proporcionalni izborni
sistem.
Oblikovanje izbornih jedinica i izborni sistem su tijesno povezani i to se najbolje
vidi prilikom primjene različitih izbornih sistema u istim, plurinominalnim

 
2 
 
izbornim jedinicama. Ako se primijeni većinski izborni sistem, može se dogoditi
da svi mandati pripadnu jednoj partiji; ako se primijeni proporcionalni izborni
sistem - raspodjela mandata je znatno ujednačenija i skoro je nemoguće da jedna
partija odnese sve mandate.
Promućurni političari su davno uvidjeli vezu između izbornih jedinica i krajnjih
rezultata izbora. Uvidjeli su, naime, da pojedina mjesta po tradiciji glasaju za
određenu političku opciju ili ličnost, pa su pokušali da prekrajanjem izbornih
jedinica neutraliziraju takvo glasanje. Drugim riječima, razbijali su glasački
homogene izborne jedinice pripajajući ih okolnima koje su glasale drugačije.
Ovo manipulisanje izbornim jedinicama poznato je kao izborna geometrija ili
kao gerimandrija.
Sam pojam gerimandrija vezuje se za guvernera američke savezne države
Massachusetts Elbridgea Gerryja (1744-1814) koji je podjelom ove države na
izborne okruge omogućio da republikanci osvoje ubjedljivu većinu mandata u
Senatu iako su federalisti dobili većinu glasova birača:
Partija Broj Broj
glasova mandata
Republikanska 50.164 29
Partija 51.766 11
federalista

Pošto je izborna jedinica Essex u kojoj je pobijedio sam Gerry imala oblik
daždevnjaka (salamander), stvorena je kovanica od guvernerovog prezimena i
latinskog naziva za ovog vodozemca. Manipulisanje izbornim jedinicama u cilju
obezbjeđivanja određenog izbornog rezultata bilo je vrlo često u istoriji, češće kao
zloupotreba a rjeđe kao afirmativni izborna geometrija kojom se pomagalo
etničkim manjinama da njihovi predstavnici uđu u parlament.
Za vrijeme generala De Gaullea u Francuskoj na početku V Republike, izbornom
manipulacijom se otežavala politička borba Komunističke partije: područja
prokomunističkih gradova su dijeljena tako da su njihovi dijelovi pripajani
ruralnim sredinama koje su bile degolističke, pa su tako rasturane komunističke
izborne tvrđave.

2. KANDIDOVANJE
Kandidovanje je jedna od najvažnijih faza izbornog postupka pošto se u toj fazi
određuje ko će se pojaviti kao kandidat na izborima; drugim riječima rečeno - u
ovoj fazi se jednim ljudima omogućuje da budu izabrani kao poslanici, a druge
se eliminira iz izborne trke. Ko ne učestvuje - ne može ni pobijediti. Zbog toga
je faza kandidovanja presudna za dalji tok izbora.

 
3 
 
Iako je kandidovanje tako važno, ono je ostalo izvan zakonske regulacije
(ekstralegalni je proces) i po tome se razlikuje od nominacijskog procesa koji je
uglavnom regulisan zakonom.
Nijedan zakon, međutim, ne može natjeati ljude da se kandiduju ako oni to ne
žele. Čak i u staroj Grčkoj - u kojoj se smatralo da je građanska dužnost svih
punoljetnih muškaraca da se bave politikom pa su oni koji su to izbjegavali
nazivani idiotima - građani su sami odlučivali hoće li se kandidovati na izborne
položaje ili će tražiti da se njihovo ime ne nađe u lutrijskom bubnju kada se radilo
o izboru kandidata kockom. Formalnoj fazi kandidovanja zbog toga i danas
prethodi faza u kojoj svaki potencijalni kandidat mora prvo sam sa sobom da
raščisti da li želi da se kandiduje. Tek potom slijedi faza unutarpartijskog odabira
kandidata koji će ući u treću fazu, tj. izaći pred birače da oni donesu definitivan
sud ko će ih predstavljati u parlamentu.

Izborni zakon propisuje uslove pod kojima neko može da se kandiduje. Osim
opštih uslova koji su obično jednaki i za aktivno i za pasivno biračko pravo
(punoljetnost, državljanstvo, prebivalište u izbornoj jedinici, poslovna
sposobnost i upisanost u birački spisak), zakonodavac obično predvidi da je za
kandidovanje potrebna izvjesna prethodna podrška građana koja se dokazuje
prikupljanjem određenog broja potpisa. Neke države zahtijevaju da kandidati
polože i određen novčani iznos prije kandidovanja; to je obično relativno mali
iznos koji se uz to i vraća ako kandidat dobije određen broj glasova. Ta mjera se
pravda time da navodno destimuliše neozbiljne kandidate koji izbore shvataju
kao zabavu. Međutim, taj iznos je tako mali da ga može dati svako ko je odlučio
da se na ovaj način zabavi. Propisivanje većih iznosa je neprihvatljivo jer bi
narušilo pravo jednakosti u izborima i dostupnosti javnih položaja. Ni
prikupljanje potpisa nije neki veći problem, naročito ne za političke partije koje
imaju mrežu aktivista i volontera koji taj zadatak lako i brzo obave. Za
nezavisne kandidate i za male i infrastrukturom neopremljene partije to ipak
može da predstavlja ozbiljan problem i može čak da ih eliminiše iz izborne
utrke.
Sitne prepreke - kao što je prikupljanje potpisa građana ili novčani polog za
kandidate - i postavljaju se zbog toga da se već prije izbora raščisti teren za
"ozbiljne igrače", tj. za partije koje imaju "ozbiljne namjere", dobru organizaciju i
znatan broj sljedbenika. Zakonodavci računaju s tim da takve partije imaju vlastitu
ideologiju, viziju i strategiju i razrađene planove društvenog razvoja te da društvo
neće biti izloženo nikakvom tumaranju ni improvizacijama kada takve partije
dođu na vlast.

 
4 
 
Kandidovanje je pod isključivom dominacijom političkih partija koje upravo
preko tog postupka gospodare čitavim izbornim pa i političkim procesom.
Naime, političke stranke po svojim unutarstranačkim kriterijima vrše selekciju
kandidata i na taj način gospodare potencijalnim kandidatima. Otvarajući svojim
članovima mogućnost da budu kandidovani, pa prema tome i izabrani, i
otvarajući im na taj način put ka političkoj karijeri i svemu onome što takva
karijera donosi, političke partije mogu od članova da zahtijevaju lojalnost, da ih
prisile na povećan nivo aktivnosti, da ih navedu na poslušnost i čak servilnost...

Postupak kandidovanja ipak nije izvan svake regulacije. On je najčešće pravno

uređen unutarstranačkim propisima, statutom partije ili nekim drugim, posebno
za tu namjenu sačinjenim dokumentom.

Sam postupak kandidovanja povjeren je Partijskim vrhovima je jasno da

različitim partijskim tijelima: skupštinama kontrolišući kadrovsku politiku kontro-
članova, posebno izabranim komisijama ili čak lišu partiju. Ovakva kadrovska politika
vremenom u svim partijama daje iste
pojedincima. Ovaj proces ipak nije rezultate: partije počinju da forsiraju
demokratičan i u svim partijama pokazuje odane, poslušne kadrove koji su zbog
izrazitu tendenciju da se koncentriše u karijere i lične dobrobiti spremni da
zatvore oči pred svim greškama koje
partijskim vrhovima. Partije godinama forsiraju čini partijsko rukovodstvo i pred zlo-
u svojim redovima podanički mentalitet pa se on upotrebama koje čine najviši partijski
rukovodioci. 
vremenom iz partija preseli i na društvo, te i ono
počinje cijeniti osobine kao što su podložništvo,
karijerizam, isključivost, prijetvornost i hipokrizija, a odbacivati vrijednosti kao
što su hrabrost, dosljednost, otvorenost, moralnost i tolerancija.

Partije propisuju različite kriterije koje potencijalni kandidati treba da

ispunjavaju. To su najčešće

 lične osobine (kao što su starost, pol, obrazovanje, profesionalni

društveni status),
 ideološke karakteristike (dužina partijskog staža, obavljanje određenih
partijskih dužnosti ili funkcija), i
 posebna obilježja (popularnost u izbornoj jedinici i sl).

Kasapović razlikuje neslužbenog kandidata od službenog. Neslužbeni kandidati

prolaze kroz partijski kandidacijski postupak i partija njihova imena dostavlja
nadležnom državnom izbornom tijelu nominirajući ih za političke funkcije. Tek
kada državni organ prihvati i potvrdi te spiskove, kandidati postaju službeni

 
5 
 
kandidati na izborima. Ali kategorija službenih kandidata je šira od neslužbenih
pošto se kao kandidati mogu pojaviti i nezavisni kandidati, kandidati grupa
građana, nezavisne liste, kandidati različitih udruženja itd. Oni ne moraju da
ispunjavaju partijske kriterije, već uslove propisane zakonom koji važe za sve
kandidate pa i one partijske. Ti se uslovi obično odnose na sticanje pasivnog
biračkog prava, a među njima su najčešće:

 državljanstvo ili čak određen broj godina u državljanstvu zemlje,

 prebivalište u izbornom okrugu u kojem se kandidat natječe,
 da ne obavlja javne funkcije nespojive s funkcijom za koju se kandiduje,
 da nije mlađi niti stariji od propisanog broja godina (Kasapović, 2003:180).

Kandidovanje može da bude pojedinačno ili grupno. To zavisi od vrste izborne

jedinice u kojoj se kandidovanje odvija. Tako je u uninominalnim izbornim
jedinicama moguće samo pojedinačno kandidovanje pošto se u ovim jedinicama
glasa za ličnosti. U plurinominalnim izbornim jedinicama se obično primjenjuje
grupno kandidovanje pošto se u njima glasa za izborne liste.

3. IZBORNE LISTE
Ovdje je spomenut i pojam 'izborne liste' koji je potrebno detaljnije objasniti
pošto i izborne liste predstavljaju važan elemenat izbornog sistema. Izborna lista
sadrži imena kandidata, a može je istaknuti svako ko ispuni uslove za to
(prikupi dovoljan broj potpisa).

Liste se obično klasifikuju kao otvorene i zatvorene liste, s tim što zatvorene
mogu biti blokirane ili neblokirane. Kao što i sam naziv kaže, otvorene liste je
moguće dopunjavati imenima koje one ne sadrže pa te liste daju veću
nezavisnost biračima od prijedloga političkih partija. Za zatvorene blokirane
liste moguće je glasati samo u cjelini, dok zatvorene neblokirane liste ostavljaju
mogućnos biračima da mijenjaju poredak unutar ponuđenog redoslijeda.

Političke partije se po pravilu zalažu za takve liste na čije će oblikovanje najveći

uticaj imati one. Naime, otvorene i neblokirane liste daju mogućnost biračima da
svojim intervencijama i dopisivanjem novih imena potpuno promijene izgled i
poredak kandidata. To potvrđuje da partijska rukovodstva i birači često imaju
sasvim različite preferencije što se izražava i kroz forsiranje različitih kandidata:
rukovodstvo na prva mjesta na listi stavlja "svoje" kandidate, a birači
 
6 
 
zaokružuju imena sa dna liste; tamo gdje postoji tzv. pozitivna diskriminacija
žena ili obaveza da svako drugo ili treće ime na listi bude žensko - birači
zaokružuju samo muška imena i tako poništavaju dobru namjeru zakonodavca
da uvede više žena u politiku.

Partijske liste
Otvorene liste Zatvorene liste
Moguće ih je dopunjavati imenima po želji birača Blokirane zatvorene Neblokirane zatvorene
Moguće je glasati samo za Birači mogu mijenjati
listu u cjelini poredak unutar liste

4. IZBORNA KAMPANJA
Kampanja je proces prenošenja poruke biračkom tijelu. Suština poruke je ono
čime se biračko tijelo želi ubijediti da glasa za određenu partiju ili kandidata. Da
bi kampanja bila uspješna, mora imati na raspolaganju novac, ljude i
infrastrukturu (logistiku).

U većini zemalja i kampanja novac je od presudne važnosti. U SAD troškovi

predsjedničke kampanje mjere se stotinama miliona dolara, a kampanja za Senat
košta na desetine miliona dolara. Ni u drugim zemljama uticaj novca nije mnogo
manji - moglo bi se reći da se ulaganje u kampanju shvata kao investicija koja će
se u slučaju pobjede višestruko vratiti. Zbog toga u kampanju ulažu svi
„politički investitori“: političke partije, velika preduzeća, bogati pojedinci,
strane obavještajne službe i čak vlade drugih država (iako je to otvoreno
miješanje u unutrašnja pitanja druge zemlje). Životno zainteresovane za izbornu
pobjedu, političke partije posuđuju na sve strane i zadužuju se kako bi imale što
više novaca za kampanju računajući da će sve troškove vratiti iz državnog
budžeta ako se dočepaju vlasti. Velika preduzeća ponekad pomažu više učesnika
na izborima da bi u svakom slučaju bila na strani pobjednika, bez obzira ko
pobijedi.

Kampanje su, naročito u SAD, postale tako velik i unosan posao da se oko njih
izgradila čitava mreža klijenata i razvio se čitav niz usko specijaliziranih
profesija koje su okrenute skoro isključivo izbornim i predizbornim
aktivnostima. U SAD kampanju više ne nose partije već se ona povjerava
profesionalcima, poznavaocima javnog mnijenja, stručnjacima za advertising i
promotivne aktivnosti, ekspertima za odnose s javnošću, poznavaocima medija i
političkim analitičarima koji procjenjuju...

 
7 
 
Do velikih promjena je došlo ne samo u formi već i u sadržaju predizbornih
kampanja. Ne diktiraju više političke prilike sadržaj kampanje i smisao
političkih poruka upućenih biračima, već obratno - biračko tijelo se usmjerava
na probleme koje izabere izborni štab i koje on smatra važnim za zemlju i njene
stanovnike. Pri tome se nerijetko manipuliše biračkim tijelom i to tako da
blještavilo i glamur kampanje zasjene istinske probleme koji muče većinu ljudi
i skrenu pažnju birača na ono što im
nameću voditelji kampanje, a što su U predizbornim kampanjama upotrebljavaju se
isprobana propagandna sredstva: Umjesto
posve efemerna životna pitanja. U pravih uzroka društvenih problema - javnosti
zemljama s izrazitim ekonomskim se nude lažni neprijatelji: imigranti, strani
problemima, sa dubokim socijalnim radnici, Jevreji ili Romi, inovjerci i ateisti,
razlikama, s niskim standardom i homoseksualci ili borci za ljudska prava. U
borbi za vlast potiču se najniže strasti u ma-
stanovništvom koje odlazi trbuhom za sama, a žrtveni jarci se traže u ranjivim i bezo-
kruhom, dakle u zemljama koje imaju pasnim društvenim grupama. To ponekad
problematičnu sadašnjost - kampanje dovodi masu do psihotičnih stanja u kojima se
gubi osjećaj odgovornosti za javno djelovanje. 
se obično bave pitanjima iz prošlosti,
opasnim susjedima ili nacionalnom
bezbjednošću. Sa pitanja na koja pretendenti na vlast i funkcije nemaju odgovor
- pažnja javnosti se preusmjerava na manje važna ali visoko emotivna pitanja
oko kojih se lako postiže saglasnost i zaboravljaju se razlike između bogatih i
siromašnih, sitih i gladnih.

Novac može mnogo da pomogne na izborima ali ne može u potpunosti da

nadoknadi doprinos koji kampanji daju kvalitetni ljudi okupljeni u centralnom
izbornom štabu. Novac takođe ne može da nadoknadi to ako partija uđe u
kampanju bez jakog i profilisanog kandidata-lidera.

Svaki izborni štab treba da ima bar sljedeće jasno izdvojene funkcije:

 šef izbornog štaba (i njegov zamjenik),

 čovjek zadužen za obezbjeđenje novaca i njihovo trošenje,
 analitičar,
 čovjek zadužen za marketing
 portparol
 organizator I
 organizator II (rad sa aktivistima i volonterima)

Računajući na pohlepu i lakomislenost partija i njihovih vođa, zakonodavci u

mnogim zemljama u izborne zakone ugrađuju pravila koja treba da spriječe
 
8 
 
partije da se nerazumno zadužuju zbog troškova kampanje. Obično se odredi
iznos koji partija smije da potroši po potencijalnom glasaču za svaki nivo vlasti.
Uprkos tome partije ludo rasipaju novac na kampanju, zadužuju se, gube ugled i
vuku se po sudovima.

Svaka se kampanja temelji na dobro razrađenoj i postavljenoj strategiji koja

razrađuje sva pitanja koja mogu iskrsnuti u kampanji. Kampanja ne smije biti
improvizacija niti smije zavisiti od trenutne inspiracije učesnika. Spontanost se
u kampanji izbjegava, sve se planira, predviđa i uvježbava: parole, nastupi,
odijevanje, pljeskanje, pjevanje, plakanje...

5. NAČINI I TEHNIKE GLASANJA

Danas je uobičajeno i veoma rašireno glasanje pomoću glasačkih listića. To
podrazumijeva relativno visoku stopu pismenosti među biračima. Potrebno je da
birači budu dovoljno pismeni da ne samo pročitaju imena kandidata ispisana na
glasačkim listićima već i da mogu razumjeti sve pisane upute kojima je izborni
proces regulisan. Način glasanja i izborni proces su suštinski prilagođeni
prosječnom biraču, a na zakonodavcu je da procijeni kakvu će tehniku izbora
primijeniti.

U Bosni i Hercegovini se pomoću gumenih kuglica glasalo sve do izbora

1950. god. Ta je tehnika - zahvaljujući ubrzanom opismenjavanju stanovništva i
jednostavnosti izbornog sistema obzirom na jednopartijski sistem vladavine -
zamijenjena glasačkim listićima i ta se tehnika primjenjuje i danas.

U nekim zemljama, u onima s visokom stopom nepismenosti, još uvijek

se primjenjuju izborne tehnike koje se temelje na prepoznavanju simbola i
glasanju na osnovu vizuelnih slika. U Indiji partije stvaraju vizuelni identitet i
vlastite simbole koji se štampaju na glasačkim listićima pa birači lako mogu
prepoznati koji simbol da zaokruže odnosno kojoj partiji da daju svoj glas. U
izrazito razvijenim državama, s druge strane, primjenjuje se elektronsko i
telefonsko glasanje. Zanimljiva je kombinacija najsavremenije tehnike u
najzaostalijim sredinama. U Indiji, na primjer, počinju da primjenjuju
elektronske glasačke tablete na kojima postoje tipke pored digitaliziranih
partijskih simbola pa nepismeni birači samo pritisnu tipku pored simbola one
partije koju podržavaju.

 
9 
 
 Glasačke tehnike su od devedesetih godina znatno unaprijeđene
zahvaljujući upotrebi mašina za skeniranje glasačkih listića, što je ubrzalo
prebrojavanje glasova i učinilo ga vjerodostojnim i manje podložnim krađi i
manipulaciji. Upotreba neškodljivih hemijskih sredstava za obilježavanje birača
koji su glasali takođe je doprinijela sigurnosti izbornog procesa i smanjila
mogućnosti izborne prevare na minimum.

Prebrojavanje glasova je oduvijek bilo kritična tačka biračke tehnike.

Falsifikovanje i krađa glasačkih listića su bile najgrublje i najčešće tehnike
izborne prevare. To se pokušava spriječiti strogom kontrolom štampanja i
distribucije glasačkog materijala te nadzorom nad prebrojavanjem glasova. Svi
učesnici biračkog procesa su dobili pravo da se uključe u proces posmatranja
regularnosti izbora, a postupci oko pravosudne zaštite izbornog postupka su
maksimalno ubrzani.

6. FINANSIRANJE IZBORA I IZBORNE KAMPANJE

Prema izborima su usmjerena sva očekivanja i nade građana i političkih
partija kao najvažnijih političkih subjekata. Oni koji su na vlasti učiniće sve da
vlast i zadrže, a oni u opoziciji nastojaće da vlast po svaku cijenu steknu.
„Učiniće sve“ i „po svaku cijenu“ ključni su izrazi u prethodnoj rečenici. Izbori
su politički proces regulisan i zaštićen mnogim pravilima ali su izazovi koje
izbori postavljaju pred učesnike tako veliki da dovode u pitanje snagu njihovih
moralnih načela i snagu pravnog sistema zemlje.

...............

..............

7. KONTROLA IZBORNOG PROCESA I

ZAŠTITA IZBORNOG PRAVA

(Vidi kod Pajvančić, Izborno pravo, Graphica Academica, Novi Sad, 1999., str.
140-168) i Izborni zakon BiH (poglavlje 6 – Zaštita izbornog prava)

 
10