MOJA SUSJEDA MAGDALENA MALO PRIJE DESETOG ROĐENDANA DOBILA

JE MALOG BRATA FILIPA. BILA JE JAKO SRETNA. NO, PAŽNJA JE SADA

BILA USMJERENA NA BEBU, A MAGDALENA SE POČELA OSJEĆATI
ISKLJUČENOM. NISU JOJ GA DALI NI ČUVATI,
NI KUPATI. OČEKIVALA JE DA ĆE SE
S NJIM MOĆI IGRATI, NO I NA TO
JE TREBALO ČEKATI BAREM
GODINU DANA. UH, BAŠ JE BILA
NEZADOVOLJNA.
RODITELJI SU RAZMIŠLJALI ŠTO BI JE MOGLO
USREĆITI DOK FILIP NE PORASTE PA SU JOJ ZA 10.
ROĐENDAN KUPILI MALOG ZLATNOG RETRIVERA.
BIO JE TO VRLO UMILJAT PSIĆ.
UVIJEK JE BIO U BLIZINI, ILI PRED VRATIMA ILI U
MAGDALENINOJ PRATNJI. KADA JE ONA BILA U ŠKOLI
PRATIO JE BAKU DO VRTA I ČEKAO CIJELO VRIJEME.
RADI BOJE SVOJE DLAKE DOBIO JE IME ŽUTI.
KAKO JE VRIJEME PROLAZILO, FILIP JE RASTAO, A ŽUTI JE POSTAJAO
PRAVI VELIKI PAS. DOČEKIVAO JE SVAKOG STRANCA (NARAVNO, I
POŠTARA) KAO PRAVI GAZDA. IMAO JE SVOJU KUĆICU U DVORIŠTU I
SLOBODNO ŠETAO.
JEDNOG JUTRA, U DRUŠTVU ŽUTOG, DJECA SU PRONAŠLA BIJELU,
KOVRČAVU KUJICU. PITALI SU PO SELU ČIJA JE, NO NITKO O NJOJ NIJE
ZNAO NIŠTA. OSTALA JE I DALI SU JOJ IME SKITNICA.
DJECA SU JE ŽELJELA ZADRŽATI, ALI RODITELJIMA SU DVA PSA BILA PREVIŠE
PA SU SKITNICU ODLUČILI UDOMITI.
DVJEMA DJEVOJČICAMA IZ SUSJEDNOG DVORIŠTA, MARTI I MONIKI, SKITNICA
SE ODMAH SVIDJELA. NAKON DUGOG PREGOVARANJA S RODITELJIMA I
SVAKAKVIH OBEĆANJA RODITELJI SU DJEVOJČICAMA DALI „ZELENO SVJETLO“.
TAKO JE SKITNICA DOBILA
KUĆICU U NJIHOVOM DVORIŠTU.
ŽUTI I SKITNICA SU POSTALI PRAVI PRIJATELJI. NERAZDVOJNI, SVE
SU DIJELILI I STALNO SE IGRALI, ŠTO S DJECOM, ŠTO SAMI. KUĆICE SU
DOBILI JEDNU KRAJ DRUGE, DIJELILA IH JE SAMO DRVENA OGRADA.
JEDNOGA DANA ODLUČE MAGDALENA, FILIP, MARTA I MONIKA KRENUTI
NA LIVADU ISPOD SELA. UZELI SU LOPTU I IGRA JE ZAPOČELA. DJECA
SU BACALA LOPTU, PSI SU JE DONOSILI, JURILI SU JEDNI OVAMO, DRUGI
ONAMO I U TOJ GUŽVI I GRAJI NISU NI PRIMIJETILI DA PASA NEMA.
USTVARI, MISLILI SU DA SU OTIŠLI KUĆI ODMORITI SE. NO, KADA SU
DOŠLI DOMA, PASA NIJE BILO.
U MEĐUVREMENU, ŽUTI I SKITNICA JURILI SU UZ POTOK JER IH JE
PRESTRAŠIO JEDAN FAZAN KOJI JE IZJURIO IZ GRMLJA. NAKON TOGA
ZAČULI SU LAVEŽ PASA IZ DRUGOG SELA I ZNATIŽELJA IH JE ODVUKLA U
TOM SMJERU. KAD SU DOŠLI BLIZU PRVIH KUĆA, ETO TI ZLA...
SKITNICA PADNE U DUBOKU JAMU. POČELA
JE CVILITI, A ŽUTI JE TRČAO OKO JAME I
NIJE ZNAO ŠTO UČINITI. TRČAO JE SVE BRŽE
I BRŽE, NAĆI ĆE ON NEKO RJEŠENJE, JOŠ NE
ZNA KAKO, ALI ZNA DA MORA. NE BI NIKADA
RAZOČARAO SKITNICU.
U DRUGOM PAK SELU PRAVA UZBUNA. RODITELJI SU SE VRATILI S POSLA I
VIDJELI UPLAKANU DJECU. PSI SU SE IZGUBILI!
BRZO SU SJELI U AUTO I OBIŠLI NEKOLIKO SELA, NIGDJE NITKO NIJE
VIDIO ŽUTOG I SKITNICU. SAMO JE JEDNA ŽENA REKLA DA JE VIDJELA I
POTJERALA NEPOZNATOG PSA IZ DVORIŠTA.
NIJE BILO DRUGE, OSTAVILI SU JOJ SVOJ BROJ TELEFONA I VRATILI SE
KUĆI.
NAKON ŠTO SE ŽUTI PRESTRAŠIO ŽENE, ODJURIO JE KUĆI SAM. DJECA SU
GA DOČEKALA, BRZO MU DALA HRANE I VODE, NO ON JE SAMO POPIO MALO
VODE. NIJE HTIO NIŠTA JESTI. BIO JE SAV USPLAHIREN I PONOVNO JE
ODJURIO. DJECA SU GA UZALUDNO POKUŠAVALA SPRIJEČITI, NO NESTAO JE
BRZINOM VJETRA.
VRATIO SE U DRUGO
SELO I CIJELU NOĆ
SJEDIO UZ JAMU U KOJOJ
JE SKITNICA GREBALA
RUBOVE OD STRAHA.
UJUTRO ONA ISTA ŽENA
UGLEDA ŽUTOG. BIO JE
NA NEKOLIKO METARA
UDALJENOSTI I LAJAO.
NIJE SE ČINIO AGRESIVAN
PA ŽENA ODE DO NJEGA I U
JAMI POKRAJ NJEGA UGLEDA
BIJELOG KOVRČAVOG PSA.
ODMAH JOJ JE SVE BILO JASNO.
POTRAŽILA JE BROJ KOJI SU JOJ
DAN RANIJE OSTAVILI RODITELJI
DJECE I NAZVALA IH.
NI HITNA SLUŽBA NE BI PRIJE DOJURILA, PRIČALA JE ŽENA KASNIJE, KAO
TAJ AUTO PUN VESELIH MALIH GLAVICA KOJI JE ZA SOBOM VUKAO MALU
PRIKOLICU. BRZO SU IZVADILI SKITNICU TE STAVILI NJU I ŽUTOG U PRIKOLICU
I KRENULI KUĆI.
NISMO VIDJELI VESELIJE DRUŽINE.
DALJE SU SVI ŽIVJELI KAO U BAJCI, IAKO JE
OVO ISTINITA PRIČA.
A I MI SMO UZ NJIH NEŠTO NAUČILI O
PRIJATELJSTVU ČOVJEKA I PSA KAO I
PRIJATELJSTVU DVOJE PASA KOJI NISU
HTJELI OSTAVITI JEDNO DRUGO U NEVOLJI.
Pogovor
Odabire li čovjek pisanje ili ono odabire njega? Zlata
Krofak, poput većine pisaca ne zna odgovor na to pitanje.
Neke se stvari dogode same od sebe.
U vremenu poslije rata, u malom prigorskom mjestu,
okupiranost jednostavnom svakodnevicom seljačkog
preživljavanja nije ostavljala puno prostora za
nekonkretne talente. Za obične ljude, u takvom životu,
polja su bilježnice, a motike olovke. Ne i za Zlatu.
Vjerojatno je bila predodređena za pripovjedanje i prije
nego se rodila. Očeva obitelj, koja je živjela duboko
u šumi i sama je djelomično ličila na likove iz priče.
Izolirani i prepušteni sami sebi, duge večeri su kratili
prepričavajući narodne legende i priče, a kako bi djeci
ostale zanimljive, priče su svaku večer dobivale neki novi
događaj, neki novi lik ili obrat. S vremenom su se priče
razvijale i rasle, obuzimajući i one koji su ih pričali i one
kojima su pričane. Pripovijedanje je postajalo integralni
dio obitelji. Prva priča koju je ispričala u životu bila je
ona, koju je ispričala majci kao djevojčica, o soljenki koja
sama iskače iz ladice i razbija se. U nečemu što se tada
činilo kao bezazleni dječji pokušaj prikrivanja nestašluka,
sakrivao se puno veći talent koji će si dati maha tek
desetljećima kasnije.
Zlata Krofak je započela svoje književno djelovanje s
prikupljanjem narodnih poslovnica i aforizama. Skupila
ih je nekoliko svezaka prije nego se odvažila na autorska
djela. ‘Žuti i Skitnica’ tek je prva u nizu budućih objava,
kojima je cilj sačuvati dijelove opsežnog Zlatinog
repertoara pjesama, priča i crtica inspiriranih stvarnim
životom za generacije koje dolaze.
D.K.
Impresum
Naslov slikovnice:
Žuti i Skitnica
Bibilioteka Priče bake Zlate

Autorica: Pogovor:
Zlata Krofak Darko Krofak

Ilustracije: Lektorirala:
Zrinka Ostović Jelena Likić

Izdavač: Naklada: 30 kom

Smak - smart media knowledge
SMAK - SMART MEDIA KNOWLEDGE
Uredila: Zinke Kunc 2, Zagreb
Valentina Dominić www.smak.hr
Žuti i skitnica
Zlata Krofak, Zrinka Ostović