MORAL, ETIKA, AHLAK, EDEB ove druge dvije vrste(užitak-povećanje radosti i smanjenje boli da se

izbjegne džehennem)
Moral- latinska riječ mos-moris: običaji, vladanje, čudorednost. Moral
koristimo u dva značenja:oblik čovjekove društvenosti, to su određeni Prem aporijeklu morala etiku dijelimo na:
propisi, običaji, ideali kao propisane regulative koje se pojedincima i
grupama nameću svojom obaveznošću za djelovanje. Drugo značenje  Autonomističku etiku- moral i moralne vrijednosti čovjek ima u
jeste moralitet tj skup načela koje moralu daju obrazloženje i sebi samome
opravdanje.  Heteronomističku- izvor morala je izvan čovjeka

Etika-grčki ethos = vladanje,navika. Danas označava filozofijsku
disciplinu koja se bavi ispitivanjem nastanka, razvoja i smisla povjesnih
moralnih vrijednosti i normi.
Dijeli se na poddiscipline:
 Normativnu ili perspektivnu- učenje o moralno ispravnom
djelovanju
 Deskriptivnu- istražuje biološke, i druge iskaze o moralnim
vrijednostima i normama postupanja
 Metaetika- bavi se i jednom i drugom tj razgraničavanje
moralnih i nemoralnih vrijednosti i normi postupanja.
Islamska etika je heteronomistička tj Bog je izvor moralnih vrijednosti i
normi.
S obzirom na ulogu duhovnih i duševnih moći čovjeka govorimo o:
 Racionalističkoj etičkoj teoriji- na prvom mjestu je razum
 Emotivističkoj etičkoj teoriji- na prvom mjestu emocija
 Voluntarističkoj etičkoj teoriji- na prvom mjestu je volja
U islamskoj etici podjednako se naglašavaju sve tri mada neki učenjaci
Sufije, Gazali kažu da je volja presudna.
S obzirom na obujam i doseg normi etika se dijeli na:

Po cilju ljudskih postupanja etika se dijeli na:  Univerzalistička etika-moralne norme su univerzalnog značenja i
važenja
 Hedonističku-užitak je krajni cilj tj najviše dobro
 Relativistička etička teorija- moralne norme su relativnog
 Eudaimonističku –sreća i blaženstvo su krajnji cilj
važenja i značenja
 Utilatarističku etiku-korist je krajnji cilj i najviše dobro
Islamska etika je univerzalistička.
Islamskoj etici je najbliža eudaimonistička jer je krajnji cilj vjerovanja
sreća kroz Božije zadovoljstvo, ali u islamskoj etici nisu isključene ni

1
S obzirom na način izgradnje etičkog i normativnog sustava vrijednosti
tri su pravca:
 Intuicionističko-aprioristički pravac- temelj moralnosti je nešto
što je već apriori dato u strukturi ljudskog uma: simpatija,
sažaljenje
 Teleološki pravac- prvo se ustanovi cilj pa se onda u skladu sa
time određuju mjere moralnosti.
 Naturalistički i socijalistički pravac- čovjek je u izgradnji
etičkog pogleda na svijet ovisan o prirodnim i društvenim
zakonitostima.
Islamskoj etici je blizak intuicionistički- apirioristički pravac jer čovjek
shvaća da je u njegovu božansku prirodu (fitru) u kojoj Bog stvara
(fetarennase alejha)čovjeka usadio ono što je Kant nazvao praktični um.
Za Gazalijevu misao kažu da koristi teleološki pravac (je li nešto dobro
ili loše i približava li ili ne Bogu).
Ahlak
Arapska riječ množina od riječi hulukun =sklonost, ćud
Prestavlja duhovnu ljepotu i dobrotu koja se postiže činjenjem dobrih
djela u predanosti Bogu samosavlađivanjem i unutrašnjom borbom. Ti si
poslaniče najljepše ćudi. (Kalem 4) Hadis: Najsavršeniji vjernici su oni
koji imaju najsavršeniji ahlak.
Ilmul-ahlak – nauka o vrlinama i sredstvima kako da se čuvaju i
unapređuju, te o porocima kako da se od njih sačuva.(još je termina za
ovu nauku ilmul-nakliju, ilmul-ameliju)
2
Izvor islamske etike: Kur'an i Hadis
Temeljni izvor je Kur'an- usmjerava na pravi put, govori o dobru i zlu,
šta treba činiti, šta je farz,vadžib,haram.. Nglasak više stavlja na čin
nego na misao. Čovjek je u ugovoru sa Allahom dž.š. prihvatio emanet
kao slobodno biće sa svim iskušenjima.
Hadis je drugi izvor. Kur'an naređuje slijeđenje Poslanika as koji nije
samo verbalno podučavao već je i primjenjivao sve i primjenom
pokazivao.
Edeb
Arapska riječ adab=običaj, navika
Od 9. Stoljeća pod uticajem perzijske kulture došlo je do označavanja
pravila ponašanjai znanja za određene grupe ljudi u određenim
situacijama. Edeb podrazumijeva odgoj i obrazovanje.
Ahlak i fikh
Fikh se bavi moralom. Principi islamske normativne etike su sadržani u
islamskim pravnim prostorima.
OSNOVNI ETIČKI POJOMVI
Dobro je etički pojam. Etika je nauka o dobru.
Dobro je ono što je Bog odredio kao dobro i o čemu je čovjeka
obavijestio kroz objavu, to je ono sa čime je Bog zadovoljan.
Sam Bog je dobar i izvor dobrote.Za kvalitetu dobra bitan je nijet.
Dobro je središnji pojam Kur'ana. Dobro je u Kur'anu označeno
terminima salih, hajr,hasen, tajjib..
Činjenje dobra a odvraćanje od zla je temeljni princip islamske etike.
Namjera- djela se vrednuju prema namjeri u moralnom smislu. Iz
namjere moral je činjenje dobra iz slobode. Važnost namjere ne
oslobađa nas uvjek od moralne dužnosti tj posljedica djela.
Sloboda volje- veličina čovjeka je u njegovoj mogućnosti izbora. Za
razliku od meleka čovjek bira , i može učiniti grijeh. Kada kažemo da je
nekome nešto dužnost onda pretpostavljamo da to može učiniti. Čovjek
je odgovoran zbog slobodne volje. Što je prostor i količina za fiziku za
etiku je sloboda volje.
Savjest- je urođeni Božiji dar pomoću kojeg razlikuje dobro od zla.
Pomoću savjesti prosuđuje svoje i tuđe postupke. Savjest je moralni sud
o sebi.
Moralna norma- je zakon iz slobode a apriori je zakon čije poštivanje u
ljudskom postupanju je uvjet za moralnu valjanost ljudskih postupaka.
Izvor moralnih normi je Bog (šta je farz, šta je haram). Moralne norme
su nepromjenjive i važe za sve ljude.
Dužnost-je savjesni doživljaj čovjeka u određenoj situaciji bez ikakva
uticaja iz vana (bez izgleda za pohvalu i bez straha od kazne) i u načelu
bezuvjetno da se nešto mora učiniti ili ne. U islamskoj etici dužnosti su:
prema Bogu, prema drugim ljudima, prema sebi, prema živoj i neživoj
3
prirodi. U načelu sve islamske dužnosti su dužnosti prema Bogu tj u
svakoj dužnosti odgovoran si pred Bogom.
Zabrana- središnji pojam u etici. Označen je terminom haram, što još
znači nešto sveto , nepovredivo, a zasniva se na tome da se zaštiti pravo
drugog. Također sve stvari koje vode zabranjenom su zabranjene.
Grijeh- čovjek ima slobodu volje. Iskušenje se ispoljava kroz grijeh i
kajanje za isti. U čovjeku je stalna borba dobra i zla. Grijesi se u
islamskoj etici dijele na one prema Bogu i prema drugom čovjeku. Bog
oprašta šta hoće a čovjek svoj grijeh spram drugih ljudi ravnja sa njima.
Grijeh može biti vanjski i unutrašnji. Vanjski onaj u fezičkom smislu
koji se ispoljava javnoza koji ide šerijatska sankcija, a unutarnji je grijeh
u svojoj duši. Oslobađanje od grijeha vrši se tevbom i vraćanjem
uzurpiranog prava prema drugom-oštećenom.
ETIČKI PLAN KUR'ANA
Kur'an je čovjekov cilj odredio kao asimilaciju Božijih svojstava: život,
vječnost,moć, istina,ljubav, ljepota, pravda, dobrota. Čovjek živi na
ovom svijetu bori se za svoju svrhu. Živi u odnosu tj socijaliziran je sa
drugima (spašavanje života drugoga kao da je spasio čitav svijet)
Jedinstvo Božije je put ljudskog moraliteta. Bog je jedini tvorac i Sudac.
Naređuje jedinstveno djelovanje na putu činjenja dobra, poštivanja
drugih i drugih vjera, borbu protiv nasilnika..
Čovjek je moćan kako kaže Corbin da preuzima od Boga emanet koji
nisu htjeli ni planine ni zemlja ni nebesa. Čovjek raspolaže
sposobnostima koje će mu omogućiti tjelesni i društveni razvoj. U borbi
za istinu čovjek pred sebe stavlja borbu sa imoralnim snagama
svijeta(Iblis). Ideal moći obavezuje na borbu na Allahovom putu. Oni
koji snikae bore moraju imati karakteristike časnih ljudi i odanih
vjernika. U velika i bitna svojstva Allaha dž.š. spada i pravda koja je
šovjeku moralni ideal. Kur'an jednako nalaže ljubav kao moralni ideal
koji se ne može odvojiti od dobrote. Kur'anska etika je visoko uzdigla
ličnost i dala joj uzvišenu zadaću. Kur'an je veliki i nadahnuti govor o
dobroti o milosti za čovjeka.
POVJESNI TOKOVI ISLAMSKE ETIČKE MISLI
Moral predislamskih Arapa- poznata je bila degradacija ženskih bića
(ubijanje ženske djece), ali su isto tako sačuvali neke vrline: poezija,
hrabrost u borbi, gostoprimstvo putnika, briga o nevoljnim i
siromašnim.
Iranska etička misao-Osvajanjem Perzije 652.godine počinje uvođenje
Perzijanaca u islam kao i intelektualnog iranskog doprinosa. Do tada po
Zratustri vođena je borba dobra i zla te razbijanja tjelesnih forma
đavola. Već sa dolaskom islama pojavljuju se učenjaci koji su pisali
knjige iz etike Ibnul Muqafa- edebul- kebir i edebul-sagir te Ibnul-
Kutejbe- Ujunul-Ahbar
Indijska misao- 712.godine islam dolazi u Indiju preko Sufija, tada na
njih veliki uticaj ostavlja učenje o tewhidu i jednakosti svih ljudi. Indijci
su imali ideal u asketizmu i povlačenju od ljudi čime su tražili sva
moralna rješenja na individualnom planu.
Grčka filozofija- Već 765.godine muslimani su se susreli sa djelima
grčkih filozofa Aristotela, Platona, Hipokrat, Galen idr. Najpoznatiji
4
prevodilac njihovih djela je bio Hunejn ibn Ishak a najpoznatiji islamski
mislilac tog perioda je bio Ibn Miskevejh koji je napisao djelo
Tehzibiul-Ahlak u kojem ustrajava na suglasnosti Grčke etike i
islamskih principa.
Islamska tradicionalistička etika- ponašanje izvedeno iz sunneta
Poslanika as je ono što nazivamo tradicionalnim islamskim ahlakom.
Etička misao koja se kroz povjest temeljila na islamskoj trediciji
nazivamo tradicionalističkom islamskom etikom. Ta etika je nekada bila
usmjerena na očuvanje tradicije i predaje zbog uticaja grčke filozofije,
mutezila idr. (Ahmed b Hanbel,ibn Tejmije, el.dževzi)
Etička pitanja unutar ilmul-kelama- sloboda volje je prvo pitanje koje je
raspravljano unutar ilmu-lkelama, tako su nastale Mutezile (Wasil b
Ata)- čovjek je tvorac vlastitog voljnog čina. Kao odgovor Mutezilama
javlja se Ešarijska škola- Bog je tvorac ljudskih dijela i njemu pripada
izvorna moć, a čovjek djela stiče i njemu pripada izvedena moć od
Boga. Bog daje čovjeku moć da izvrši slobodni izbor između dobra i
zla.
Tahavijska škola-naglašava Božiju odluku i beskonačnu moć a čovjek
nije lišen slobode i odgovoran je za svoje postupke .
Maturidijska škola-Bog određuje djelo koje poznaje iz vječnosti čovjek
će ga izabrati i slobodno postići.
U ovim periodu su vođene rasprave i o razumu.
Sufijska etika- tesawuf prestavlja ezoteričku stranu islamskog puta
čovjekovog moralnog usavršavanja. To je put spoznaje i put čišćenja.
Sufijska literatura je na najbolji način govorila o moralu i duševnom
odgoju. Najznačajniji pisac je Ebu Hamid El-Gazali- u osnovi etika mu
je asketska, vrline su činjenje dobrih djela i izbjegavanje lošeg.
Asketizam je samo ubog opiranja grijehu, luksuzu i oholosti. On kaže da
želja i težnja dolaze bez čovjekove odgovornosti, njegov razum je
slobodan da odluči a njegova volja je slobodna da prihvati odluku
razuma kao dobro i izvrši odgovarajuće djelo. Njegova etika je
teleološka jer vrednuje čin spram posljedica.
Filozofijska etika- zasnovana na Kur'anu ali je inspiraciju nalazila i u
grčkoj filozofiji. Najpoznatiji islamski filozofi su:
EL KINDI-dušu djeli na (prema Platonu)racionalnu strasnu i požudnu a
vrline su mudrost, hrabrost, umjerenost pravednost.
EL MAWERDI- napisao djelo edebud-dunja we din
MISKEWEJH-djelo Tahzibul-ahlak(reforma čudoređa), duša ima 3
sposobnosti racionalnu, voljnu, apetativnu a i 3 vrline mudrost, hrabrost
i umjerenost, kad se ove tri usklade dobije se četvrta pravičnost. Oštro
napada asketski život.
NASRUDDIN TUSI-djelo Ahlaki-nasiri rezime Miskevejhovog djela.
Uticaj na njega su imali Ibn Sina i Farabi. Prema njemu moralna bolest
ima jednu od tri uzroka: pretjeranost, nedostatak i izopčenje razuma,
volje, požude. Tri glavne bolesti volje su ljutnja, kukavičluk i strah.
FAHRUDIN RAZI-pripadao je Ešarijskoj školi Gazali je na njega
ostavio uticaj a napiso je Kitabu fi nefsi ve ruh
DŽELALUDDIN DAWANI-djelo Ahlaki dželali
5
Reformistička etika-u 13. I 14. Stoljeću se javljaju kao odgovor na
monga devijantna učenja te se pokušavaju vratiti izvornoj islamskoj
misli:
DŽEMALUDIN AFGANI(1254-1314)-preteča moderne i najveći
islamski mislilac. Borio se protiv kolonijalne politike. Poziva da se
muslimani koriste razumom.
MUHAMMED ABDUHU(u 1323.)filozof, sociolog, reformator,
zagovara princip idžtihada. Raspravlja o slobodnoj volji, o problemu
dobra i zla, o različitim tumačenjima Kur'ana: Bog nas neće pitati šta su
ljudi govorili već kako smo shvatili Božiju Knjigu i jesmo li slijedili
njenu uputu.
MUHAMED IKBAL(1837-1938)pjesnik i filozof. Smisao života je u
borbi.
EL GAZALIJEVA ETIKA
Pripisuju mu da je njegova etička teorija izvedena iz grčke filozofije,
međutim on je bio protivnik filozofije. Grčka filozofija jeste imala uticaj
na njega ali ne u tolikoj mjeri koliko mu pripisuju. Svoje je teorije crpio
iz Kur'ana pa govori o šukru, kajanju, pouzdanju što je grcima bila
nepoznanica. Više pažnje posvećuje izbjegavanju svjetova –asketizmu,
mada smatra da ukoliko ima onih ljudi kojima treba pomoć odricanje je
zabranjeno.
On nastoji pomiriti obje tendencije i mutezile i ešarije. Srce ili duša je
opskrbljena sa dvije impresije(ideje-Loeke)-havatir. One su izvor svih
aktivnosti. To su osjeti kojima dobiva kvalitete vanjskog svijeta i
unutarnji osjet kojim opskrbljuje um. Te impresije su izvan čovjekove
potpune kontrole. Što znači da čovjek može imati snažnu žudnju tada je
njegov razum potpuno slobodan da donese odluku a njegova volja je
slobodna da prihvati odluku kao dobro i da nametne radnju.
Gazali priznaje tri stadija opstojanja: najniži- materijalni svijet apsolutna
nužna Božija volja, - osjetilni psihički svijet relativna sloboda,- Bog –
apsolutno slobodan.
Da bi postigao božansku ljubav mora biti svjestan da se vodi Božiji,
darom TEWFIK koji manifestuje Božije vodstvo HIDAJA je uvjet svih
vrlina one razlikuju dobro od zla.
Upravljanje rušd- trebamo imati volju da učinimo dobru radnju.
Postavljanje ispravno tasdid je moć od Boga da tijelo sluša volju za
ostvarenje cilja. Potvrđivanje taid ono čini okolnosti primjerenim za
aktualizaciju volje. Prije puštanja u takav pothvat čovjek mora prvo
očistiti srce od ljubavi prema dunjaluku i poroku:
-porok vezan za jedandio tijela:pretjerivanje u jelu, seksualni nagon, laž
ogovaranje
-samoisticanje-ljutnja, zloba ponos taština
-ljubav prema bogatstvu i položaju
Vrline za postizanje krajnjeg cilja:
Pokajanje, asketizam-napustiti sve senzualno i materijalno
(Zuhd)uključuje okretanje od grijeha a također okretanje prema cilju.
(Božijoj ljubavi)
6
Siromaštvo-mnoge su vrste (okretanje od materijalnog)
Istinitost sidk u riječima i govoru
Strah i nada –plemeniti strah od odvojenosti od Allaha džš.
Tevekkul- posjedovanje znanja o Bogu i tewhidu
Svaki moralni ratnik saovakvim osobinama mora provoditi vrijeme i u
razmišljanju o Bogu, što će dovesti do opažanja stvari koje upućuju na
tewhid (bil Hakk), opažanja znakova stvaraoca u
stvorenjima(elHakk)spoznaja Boga-dovodi do njegove ljubavi. Kada
dođe do zadnjeg stupnja onaj koji je spoznao više nema straha od smrti
stalno se sjeća Boga i bit će zadovoljan.
SOKRATOVA ETIKA
A. Formalni principi
Vrlina je znanje ona je samo jedna i postiživa. Sokrat poistovjećuje
znanje i vrlinu te njegova glavna misao jeste da se teorija znanja i
praktično djelovanje ne mogu razdvojiti. Ko nešto čini znanje mu
naređuje da to šini, a kada neko čini zlo zato što misli da je to za njega
dobro. Niko ne griješi namjerno. Bolji je onaj koji čini zlo sa znanjem
nego onaj koji čini zlo iz neznanja jer će ovaj prvi poslije tog zla opet
činiti dobro.
Vještina mjerenja-kada čovjeka savladaju strasti fali mu vještina
mjerenja tj opet znanje (pretjerivanje u jelu ksnije stvara bolesti)
Prvi formalni princip Sokratove etike: vrlina je znanje , drugi je : sve
vrline ukoliko su znanje čine jedinstvo(sve vrline se sastoje u tome da se
upozna šta treba činiti i čega se treba kloniti), i treći princip je vrlina je
postiživa jer se može naučiti.
Niko negriješi namjerno- takvima fali vještina mjerenja tj znanje
B. Materijalni principi
Saznanje dobra- je prvi materijalni princip. Svi ljudi hoće dobro zato
prema toj svsri upravljaju djelovanje. To vodi principu korisnog i
prijatnog.
Samousavršavanje- drugi princip najboljim životom žive oni koji se
staraju za to da budu što bolji. Usavršavanjem se vrši čišćenje duše.
Blaženstvo- treći princip u kojem kaže da je to uzdržljivost tj
obuzdavanje nagona i strasti što dovodi do trajnog zadovoljstva.
PLATONOVA ETIKA
Sokratovska polazna tačka-Platon je također smatrao da svaki čovjek
stremi ka dobru a izbjegava zlo a nedostatno znanje ga dovodi do toga
da griješi. Uživanje i bol su veliki pokretači života. Čovjek koji zna
bezobzira kojim sredstvom postigao uspjeh i sjedinio moć u svojoj ruci
da se niko ne može pozvati na odgovornost i da se ne boji prirode osvete
drugog. Taj čovjek je sretan.
Teologizirajuće zasnivanje- vanzemaljska ideja dobra tj svako učenje i
saznanje je samo prisjećanje (učenje o praegzistenciji). Ideja dobra u
ovaj svijet je naslijeđe koje traži samorazbuđivanje i razbistravanje. Ovo
7
buđenje nastaje u duši koja je nešto božansko. Zemaljski život je samo
isječak vječnog neprolaznog života: smrt je novi početak. Upotreba
snaga i sposobnosti je ključna za dušu u budućnosti tj novom početku.
Učenje o vrlini- zadatak čovjekove etičke kulture je isto što i pravda i
svetost. Pravda je ispravno ponašanje prema drugima i sebi. Svetost je
ispravno životno raspoloženje s obzirom na odnos prema onom svijetu-
božanstvu. Pravda je sve što je etički ispravno, uklopiti se kao koristan u
cjelinu. Svetost je viša moralnost , asketizam vraća u carstvo ideja.
Duhovna radost saznanja ima etičku prednost nad svim ostalim izvorima
uživanja.
Etička pedagogija- vježba prethodi saznanju. Platonova idealna Država
je vaspitni zavod u kojoj se vaspita klasa najobdarenijih. Oni koji se
obrazuju su spas države a koji se ne obrazuju su smrtni neprijatelji
pravde. Platon kroz obrazovanje ne provodi treću klasu ljudi.
ARISTOTELOVA ETIKA
Osnovni pojmovi-na čelu se nalazi pojam sreće jer činjenje dobra u
pozadini ima sreću- sreća je najviše dobro. Ona je božanski nagon
uređen u čovjeku. On upozorava da uživanje prati zadovoljavanje
prirodnih sklonosti i sprečava nas da pravedno sudimo. Sreća bez
uživanja je prazna riječ. Pravo uživanje nastaje na osnovu aktivnosti .
uživanje koje pripada kreposnoj aktivnosti je dobro koje pripada rđavoj
rđavo. Um i vaspitanje u čovjeku ne mogu ništa stvoriti nego samo
pomiriti, urediti voditi.
Učenje o vrlini- vrline su hrabrost,samosavlađivanje,pravda Aristotel
dodaje i darežljivost i velikodušnost,blagorodnost,časnost, staloženost,
druželjubivost i društveni akt. Ne moguće je drugome učiniti nešto što
sebi nismo priznali kao dobro kao što je i besmisleno nekoga pomoći
nečim čega se sami ličavamo. Pravda je vrlina ako se za druge
ostvarivala a pravda kao čvrsta usmjerenost volje je moralna valjanost.
Psihologija moralnog-moralnost je isto što i um, moralna valjanost je
održavanje prave sredine i kao takva je čvrsta usmjerenost volje. Niko
nije dobar – dobar se postaje praktičnim ponašanjem koje odgovara
normi.čovjek se mora vaspitavati ka moralnim valjanostima.
Etika i pogled na svijet-sreća je djelatnost, moralno djelo možemo steći.
Etički čovjek nikada ne može biti potpuno nesretan, on će sve nevolje
podnijeti kako treba te će se usmjeriti ka etičkom cilju. Treba moralno
živjeti jer se u moralnom životu razvija um, postižu ciljevi. Sve stremi
ka božanskom. Dobro nije po prirodi niti protiv prirode mi ga moramo
stvoriti navikom i radom.
KANTOVA ETIKA KATEGORIČKOG IMPERATIVA
Razvitak i motivi Kantove etike- Kantovim bavljenjem filozofijom
Njemačka filozofija je proglasila neovisnost. 1764.godine piše prva
djela iz oblasti morala. Ruso je ostavio veliki uticaj na Kanta pa je Kant
napisao da moralna vrijednost potiče iz prvobitnog izvora našeg bića
nezavisna od intelektualnog oplemenjenja, napretka nauke i
obrazovanja. Kasnije Kant mijenja svoje stavove.
Dobra volja- Kant smatra da ma kakva namjera može biti samo u
principu same volje bez obzira na ciljeve koji se mogu postići samim
shvatanjem. Odbija princip opšte sreće. Pravi predmet moralnog
8
vrednovanja je dobra volja tj da se htijenjem postavi dobro djelo po
sebi.
Značaj ovog pojma- moralni postupak je onaj koji je učinjen sa
uvjerenjem da je ispravan a dobra volja je samo ona u kojoj živi odluka
da se u svemu ponašamo saglasno moralnoj normi.sva se moralnost
postavlja na osnovu dužnosti i uvažavanja zakona a ne na osnovu
osjećaja i simpatija.
Moralni zakon-treba posmatrati na način da dobro i zlo treba da budu
određeni zakonom što Kant naziva egzistencija stvari pod zakonom. To
je kategorički imperativ. Takva volja je autonomna ili čisti praktični um.
Sve je podvrgnuto zakonu. Volja je podređena pod zakon. Moralni
zakon važi za nas ne zbog toga što se postiže njegovim ispunjavanjem,
već važi jer važi za nas kao ljude pošto je nastao iz naše volje kao
inteligencije.
Istorijsko mjesto Kantove etike-to je 17 i 18. Stoljeće Kant je htio
svojom etikom probuditi savjest svog vremena da mekuštvu prestavi
ozbiljnu veličinu misli o dužnosti.
ZASNIVANJE METAFIZIKE MORALA
Ništa u svijetu ni izvan njega nije dobro osim dobra volja. Razum, moć
rasuđivanja svi ti talenti duha ili smjelost odlučnost i drugi su dobre i
poželjne, ali mogu biti i zli i štetni ako volja koja se smatra karakterom
nije dobra. Vlast,bogatstvo, zdravlje, sreća ulijevaju smjeslost a time i
obijest ako ne postoji dobra volja. Dobra volja je dobra sama po
htijenju. Um nije dovoljno pogodan da upravlja voljom on namje
dodijeljen kao praktična moć koja treba da utiče na volju.radnja iz
dužnosti zavisi iz htijenja. Dužnost jeste nužnost jedne radnje iz
poštovanja prema zakonu.
OSNOVNE ZAPADNE ETIČKE TRADICIJE
Grč. Arete= najboljost, lat. Virtus =krepost, vrlina
Krepost=etičke vrline=čvrst postojan
Vrline=moralna svojstva,kakvoća moralnog djelovanja
Tradicija kreposne etike- Tri su velike tradicije: Aristotelova, Kantova i
ulitaristička. Alasdir McIntyre navodi da svijet nije naslijedio ni jednu
etičku tradiciju nego samo dijelove sukobljenih različitih tradicija.
Krepost uspijeva u određenim djelatnostima a tako uspijeva i u
određenim vrstama drušzva.
Kardinalne vrline-Platonova podjela kardinalnih vrlina jednaka je
podjeli duše iz čega proizilaze kreposti: UM- najviši status motri
ideju(vrlina mudrost), ŽIVOTNA SNAGA-HRABROST-GNJEV-strast
koja sluša um-vrlina hrabrost, IMATI ŽELJU-POŽUDA-vrlina
umjerenost. Ako su sve tri usklađene čovjek je pravedan nastaje vrlina
pravednosti.
Aristotel dijeli vrline na etičke i dijanoetičke.
Toma Akvinski: moralne kreposti: razboritost,pravednost, hrabrost,
umjerenost, intelektualne su: znanje, mudrost, um, teološke:vjera, nada,
ljubav.
9
Problemi kreposne etike-kreposna osoba čini što je kreposno bez
osjećaja, kreposna osoba djeluje kreposnosa razumijevanjem da ono što
čini je kreposn, kreposna osoba djeluje kreposno zato što hoće biti
kreposna.
TRADICIJA DEONTOLOŠKE MORALNOSTI
Moralna prava- JohnLocke presudno uticao na pravne teorije. Ljudsko
dostojanstvo vrhovni kriterij dužnosne moralnosti. Do ozbiljenja općeg
dobra dolazimo u okviru ljudskog dostojanstva. Ljudska sreća za opće
dobro je konstitutivna samo u granicama ljudskog dostojanstva. Pravo
na život je moralno pravo. Moralna prava jesu nepatvoreni moralni
izrazi.
Tradicija naravnog prava i zakona- obično se povezuje utemeljenje etike
i pitanje utemeljenja prava i države. Prve rasprave su vodili grčki sofisti.
Aristotel je pravio razliku između zakonske i naravne pravednosti. Prva
je promjenjiva a druga iako promjenjiva neovisna o pojedinačnom
zakonodavstvu i vrijedi za sve narode. Naravni zakon= UM, o njemu
prvi govori Ciceron. Toma Akvinski također govori o naravnom zakonu
i dovodi u pitanje svijest i naravni zakon.
Teorije društvenog ugovora-moralnost je prešutan dogovor između
ljudi. Bez moralnih pravila ljudi dolaze u prirodno stanje gdje bi se
svako borio protiv svakoga. Prvu vrstu takvog ugovora dao je Platon u
Protagori o nastanku ljudskih društava. Moralna i pravna načela dobijaju
svoje utemeljenje tek samim društvenim ugovorom.
Hobsov model-prednost za sve ljude je naravna fizička jednakost i time
svi prihvataju konvenciju koje štite prava svih.
Kantov model- moralni status je jednak za sve. Postoji razlika između
moralnog i fizičkog statusa. Cilj društvenog ugovora jeste da izrazi
moralnost. Na temelju minimalnih moralnih pretpostavki izvodi se ideja
pravednosti.
TRADICIJA POSLJEDIČNE ETIKE
Problemi konzekvencijalizma- djelovanje je moralno opravdano ako
ima dobre posljedice. Djeluj tako da svojim djelovanjem postižeš
najbolje posljedice. Ova formulacija je prezahtjevna što je njezina
slabost.
Utilitarizam-utemeljitelj Jeremy Bentham. Ljudska narav se može
opisati bez spominjanja društvenih odnosa. Ljudsko ponašanje se može
objasniti užitkom i bili (psihološki hedonizam). Ima tri načela: načelo
korisnosti- najveće moguće sreće, jedan oblik univerzalnog egoizma-
motivacija spram užitka i boli, poistovjećivanje interesa jednog živog
bića sa interesima drugog živog bića. Svaki čovjek teži vlastitoj sreći,
sreća je dobro kojem treba težiti (Mill).
MORAL (Alija Izetbegović)
Dužnost i interes-prestavljaju dva različita pokretača svakog ljudskog
djelovanja. Čovjek nikada nije moralno neutralan. Ili je istinski ili lažno
moralan ili oboje. Licemjerje kao lažni moral govori o vrijednosti
istinskog morala.
Namjera i djelo- čovjek je dobar ako hoće dobro onako kako ga on
shvata mada to može biti zlo za shvatanje drugog. Svaki čovjek je
10
apsolutno odgovoran te ''nema nevinih žrtava niti nevinih osuđenika u
paklu.''
Dresura i odgoj- jedan događaj u dubini duše sa jednom energijom
potpuno unutrašnje naravi mijenja čovjeka. Zlo i dobro su u čovjeku.
Nikakvom dresurom, odgojem se ne može čovjek popraviti. Može se
izmjeniti samo njegovo ponašanje. Cilj odgoja nije da mijenja čovjeka
jer je to nemoguće već da primjerom pokrene unutrašnji događaj i
iznudi unutrašnju odluku o preobražaju.
Moral i ljudski um- ljudska sloboda je neodvojiva od etičke misli.
Odbacivanjem slobode odbacuje se etika. Sloboda je vanumna
kategorija, a funkcija uma jeste u tome da u svemu otkrije prirodu,
mehanizam tj. Samog sebe. Um može da ispita i utvrdi odnos među
stvarima. Moralni sudovi su neposredni nisu posredovani umom.
Nauka i naučnik ili dvije Kantove kritike- misao poriče Boga, a čovjek i
život ga potvrđuju. Um odbacuje sve što je nadnaravno objašnjenje a
zadržava samo što se temelji na lancu prirodnih uzroka i posljedica i po
mogućnosti pokusa i provjere (nauka). Razlika je između traženja i
posjedovanja nauke. Motiv prvog je da shvati svijet a drugi da se on
koristi. Prva Kantova kritika čistog uma i druga kritika praktičnog uma
stoje jedna uz drugu. Prva je rezultat analize a druga plod unutrašnjeg
shvatanja. Odbacivanjem metafizike naučnik ne kod sebe već kod
publike doprinosi stvaranje ateističkog uvjerenja.
Moral i religija- moral se trajno može zasnovati samo na religiji. Kao
princip ne postoji bez religije.. uzajamno su zavisni. Moral je religija
pretočena u pravila ponašanja. Jer treba da izvršimo dužnost bez obzira
na sve teškoće i rizike. Ovo se opravdava time da ovaj život i svijet nisu
jedini. Moral je se rodio iz zabrane, od 10 zapovijedi 8 su zabrane.
Kur'an govori stalno o vjerovati-religija i činiti dobro-moral. Čitava
historija etike je priča u nastavcima o uzajamnom preplitanju religije i
etičke misli.
Moralno i korisno tzv ''moral opšteg interesa''-sva moralnost je samo
profinjeni egoizam dobro shvaćen interes pojedinca. Moral se ne može
podvrgnuti mjerilu korisnosti. U društvenom ponašanju čovjek se
rukovodi društvenom interesu. Društvo postaje izraz svih ličnih interesa.
Opšti interes u krajnjoj instanci je lični interes. Moralno ponašanje je
uvjek zasnovano na ličnom usavršavanju u skladu sa idealom dobra
istine i pravde. Kolektivno je zasnovano na disciplini i može biti
zločinačko i nemoralno.
Moral bez Boga- odgojem se prenose religiozna shvatanja. Ima
moralnih ateista al nema moralnog ateizma. Pozivanje materijalista da u
ime čovjeka moralno se ponašaju jeste ustvari niži oblik religije.
Komunizam je nastao iz nužnosti istorijskog razvitka ne iz moralnih
razloga. Morala kao principa nema bez religije, praktične
moralnosti,uma. Moral je ''drugo agregatno stanje religije''.
TEHNIKA, ETIKA I BIOGENETSKA UMJEŠNOST
I ako dođe do planskih stvaranja novih vrsta, novih proizvoda
Etika ima šta da kaže o tehnici jer je tehnika vršenje ljudske moći tj
jedna vrsta ljudskog djelovanja a djelovanje je izloženo moralnom
preispitivanju.
11
Ambivalencija djelovanja-upotrebljavanjem tehnike sve se više
povećava njezina moć gdje će imati posljednju riječ i može se
zloupotrijebiti.
Prirodnost upotrebe- samo što se nešto razvije u tome samom je prinuda
da se više primjenjuje. To donosi pred oči jednu etičku obavezu u
slučajevima pojedine njezine primjene.
Globalni razmjeri u prostoru i vremenu-svaka društvena primjena neke
tehničke sposobnosti teži tome da preraste u veliku primjenu. Time se
utiče na život bezbroj budućih generacija koji nisu mogli dati svoj glas.
Činjenica koja dolazi u prvi plan zove se: odgovornost.
Slom antropocentričnosti- čovjekovo dobro trebalo je unapređivati.
Predmet čovjekove obaveze bili su ljudi- čovječanstvo. Širenjem
tehnike čovjekove odgovornosti po prvi put postaje kosmička.
Postavljanje metafizičkog pitanja- da li i zašto treba da bude
čovječanstva? Treba napraviti razliku između tehnike plugovi su dobri
mačevi loši, atomske bombe loše a hemijska đubriva-dobro.
II
Čovjek još može po volji uključiti i isključiti tehniku. A šta će se desiti
(kloniranje). Sve se može zloupotrijebiti. Lijek postaje
droga(manipulacija farmacija)
 ISLAMSKI RELIGIJSKLI OSNOVI ZA SVJETSKU EKOLOŠKU
ETIKU
Ekološka kriza- uništavanje i nestanak mnogih bioloških vrsta,
uništavanje šuma, zagađivanje zemlje itd najveći su problem današnjeg
čovječanstva. Ekološka kriza je veoma velika i globalnog je karaktera.
Nije moguća nikakva parcijalna ekologija niti parcijalna ekološka etika
u savlađivanju ekološke krize. U izgradnji ekološke etike moraju
učestvovati svi: filozofi, političari, znanstvenici, muslimani, kršćani,
istočnjaci, zapadnjaci....
Duhovnopovijesni korijeni ekološke krize- ekološka kriza je povezana
sa modernom. Vjera se perpetuira u tehnički napredak.Galilejeva misao:
''mjeriti sve što je mjerljivo a što nije učiniti mjerljivim'' ta misao sada
prelazi u ''ČINITI SVE ŠTO JE ČINLJIVO A ŠTO NIJE UČINITI
ČINLJIVIM''. U napretku moderne znanosti i tehnike etičko-društveno
značenje područja prirodnih znanosti iščezava. Imamo li moralne
dužnosti prema prirodi?
Islamski osnov za ekoetiku- za islamsku ekoetiku veoma je važno
shaćanje prirode koja pretstavlja mjesto ispoljavanja i djelovanja Božijih
imena. Zemlja je mesdžid. Kao halifa Božiji čovjek je odgovoran za
život prirode. Čovjekovo ophođenje sa prirodom utemeljuje se na
Božanskim normama. Priroda je knjiga na kojoj je ispisan Božiji
rukopis, tom ''šutljivom'' Kur'anu dužni smo pristupiti čisti sa abdestom.
KLONIRANJE- FILOZOFIJSKA, ETIČKA I RELIGIJSKA
RAZMATRANJA
12
Protiv kloniranja zagovornici daju tri kriterija kriterij umjerenosti,
granice i cjeline,
Kloniranje ljudi i kriterij umjerenosti- ovaj kriterij je u povijesti zaštitio
prirodu od nasrtaja čovjeka, a zaštitio je i ljudsku prirodu od čovjekovog
juriša. Ovog kriterija nema bez zabrana. Svi zakoni i zabrane jesu tu da
se ljudi među sobom ne bi ponašali kao ptice prema skakavcima ili
lavovi prema antilopama. Na kloniranje se gleda kao na udar na Božiji
poredak u kome se stvaraju i rađaju Njegova stvorenja. Kloniranje je
ravno izdaji kriterija umjerenosti.
Kriterij granice- to je ono na što nas opominje moralni zakon, to su
granice koje čovjek ne smije prekoračiti. Kloniranje ljudi je kršenje
mnogih granica i u religiji prestavlja grijeh. Kloniranje jeste kršenje od
Boga ustanovljenih granica. Takva osoba nema roditelje. Bog stvara a
ne kopira. On je Jeadan i sve stvara različito. On se nikada ne ponavlja.
Rođenje je granica, spol je granica...
Kriterij cjeline- Božiji akt stvaranja se odvija kroz stvaranje cjeline a ne
kroz njeno kopiranje. Pješčano zrno je cjelina, mrav je cjelina, čovjek je
cjelina. Kloniranje je još jedan pokušaj da tehnikom izgnamo smrt ili da
je odgodimo. Kloniranje je i pokušaj tehnike da Bogu ukrade tajnu
stvaranja da bi se čovjeku osmjehnula vječnost bez kušanja smrti.