EUHARISTIJA

Drugi Vatikanski sabor uči kako je liturgija vrhunac i ujedno izvor života. To Crkva prepoznaje u
euharistijskom bogoslužju, u kojoj vjernici aktivno sudjeluju svi na svoj način. Danas nakon
Koncila, pitamo se je li liturgija a osobito euharistija izvor djelatnosti Crkve. Pohađanje nedjeljne
mise u Europi je u konstantnom padu. A sakramenti su postali jedno religijsko obilježavanje
društvenih čina koji su važni kako za obitelj tako i za društvo. Što nedostaje da naša bogoslužja
budu življena i doživljena, da budu izvor i vrhunac prema kojem će biti usmjeren sav život
vjernika? Razlozi su višestruki, ali jedan se čini ključnim a to je nejasnoća onoga što slavlje
euharistije jest u sebi. Upravo stoga je nužno o euharistiji govoriti iz razmišljanja o Kristovome
vazmenome otajstvu. Kada izostane to euharistija kao jedan obredna shema postat će okvir u koji
ćemo nastojati smjestiti različite sadržaje. Liturgiju ne slavimo da bi bila razumljiva ili poučna
nego da bi nas zahvatila onim nerazumljivima, otajstvenim, novim što je uvijek izazov. Dakle
svećenik snagom svoga svećeništva nije jedini i isključivi slavitelj, tu i Crkva slavi Kristovo
vazmeno otajstvo. Euharistija nije spomen čin posljednje večere. Euharistija se razumijeva iz
cjelovitosti otajstva Krista (muka, smrt i uskrsnuće). Posljednja večera samo je najavak onoga što
će se zbiti. Novozavjetni tekstovi, kao i Pavao, smještaju Posljednju večeru u povezanost s
otajstvom muke smrti i uskrsnuća. To je iskazano riječima: dan prije nego će podnijeti muku.

Posljednju večeru je Krist slavio slaveći Pashu. Što je Krist želio naznačiti izgovorenim gestama i
riječima na posljednjoj večeri uoči svoje muke? Što je kanio ostaviti Crkvi izgovarajući riječi: ovo
činite meni na spomen? Isus je uoči svoje muke i smrti u gestama vezanim uz slavlje židovske
pashe izvršio proročki čin, u kojem navješta ono što se ima dogoditi. On se dragovoljno predaje u
večeri, kada započima njegovo otajstvo muke. Zato Judi i kaže što imaš činiti čini brzo. Ako se
usporedi posljednja večera s slavljem pashe, gestama Isus ovjekovječuje ono što izvršuje u otajstvu
muke i smrti. Time on uspostavlja novi savez. Dakle euharistija je spomen čin toga novog saveza
sklopljenoga u muci i smrti. Govor o euharistiji kroz srednji vijek i kroz barok bio je o razmišljanju
Kristove prisutnosti u euharistijskim prilikama.

Novija razmišljanja kazuju da je za razumijevanje euharistije važno dinamička prisutnost tj. o

događajnosti. Euharistija je sakrament jedino ako se slavi čin Kristova otkupiteljskog poslanja.
Dinamička prisutnost traži obrednost a ne samo pobožnost. Kristov nauk apostoli su prakticirali
odmah nakon uskrsnuća i slanja Duha na Pedesetnicu. Kršćanska euharistija premda vjerna
izvornom obliku, nije se poimala kao ponavljanje oproštajne večere, već poprima crte drukčijega
iskustva gozbe, susreta s uskrslim, koji je ponovno sa svojima, u njihovom okupljanju. Euharistija
je spomen na Kristovo vazmeno otajstvo. U euharistiji se očituje Krist koji je sluga i gospodine.

Gozbene riječi i geste dobivaju sasvim novo značenje i smisao. Geste i riječi se mogu razumjeti
tek nakon Uskrsnuća. Euharistija dakle nije spomen čin posljednje večere nego Kristova vazmenog
otajstva. Krist nam je ostavio u spomen na njega saviti euharistiju, koji je sebe predao kao žrtvu
otkupljenja. Nužno je promatrati cjelovitost oproštajne večere od njegova vazma.

UVODNI OBREDI

Prvi čin je okupljanje zajednice tj. stvaranje zajedništva. Prva napomena u redu mise po novom
obredniku je : »kad se zajednica okupi, svećenik pristupa«, dakle prva pretpostavka je okupljanje
zajednice. Slavlje započinje ulaznom procesijom koja na neki način treba uključiti samu zajednicu
u hodočasnički hod prema Kristu. U ulaznoj procesiji se stoga nose kristološki znakovi: križ i
evanđelistar. Naznačeno je da ulazna procesija prolazi kroz zajednicu, kako bi se cijela zajednica
mogla uključiti u taj hodočasnički hod prema Kristu. Stoga je vrhunac ulazne procesije u susretu s
Kristom, a to se očituje u polaganju evanđelistara na oltar ili iskazivanje, časti oltaru poljupcem ili
pak ophodom s kadom. Bitno je ovo da ulazna procesija prolazi kroz zajednicu a ne mimo
zajednice, jer ta gesta itekako utječe na motivaciju zajednice. Zajednica je subjekt slavlja i treba je
uvesti u slavlje, a ne da bude kao na pozornici u kazalištu.

Prvi obredni čin je pozdrav zajednice Kristu (naklonom, ophodom). Oltar je u liturgijskom prostoru
najeminentnije mjesto Kristove prisutnosti, ne svetohranište. Zato se čast iskazuje Kristu
(naklonom, poljupcem, ophodom). To je iskazivanje vjere prisutnom Kristu. Nakon iskazivanja
časti oltaru, slijedi znamenovanje znakom križa. Dakle nakon što smo ušli u zajednišvo s Kristom
i pozdravili Krista koji je suslavitelj zajedno s nama, prva je logična gesta pozdrav Krista zajednici,
odnosno uzvratni pozdrav, koji je utkan u svećenikove riječi upućene zajednici. U Rimskom misalu
imamo obrasce: Milost vam i mir od Gospodina našega Isusa Krista ili Mir vama. Ono što im je
zajedničko je da su za pozdrav uzete svetopisamske riječi, tj. uzeta je Božja Riječ. Nakon
uzajamnog pozdrava Krista i zajednice, slijedi kratak uvod u bogoslužje dana. (Zajednica se uvodi
u ono otajstvo koje se slavi toga dana), potom je poziv na pokajnički čin.
Pokajnički čin: nakon što smo spoznali da nas Krist okuplja, slijedi svijest o vlastitoj grešnosti. Taj
pokajnički čin je sastavljen od dijela: poziv na kajanje, osobno kajanje u tišini, opća ispovijed
grešnosti te svećenikova molitva odriješenja. Svećenik poziva na kajanje, pa to pretpostavlja da će
nakon poziva biti prikladno vrijeme za spoznavanje grešnosti (ostaviti prostora tišini ). Obredno
je predviđena šutnja. Šutnja koja je obredni čin, koja daje prostor svakome da spozna vlastitu
grešnost. Kod opće ispovijedi se pokazuje zajedništvo u grešnosti. Svako u prvom licu pred
zajednicom ispovijeda svoju ranjenost grijehom. Tu se najviše očituje naša crkvenost. Završava
molitvom odriješenja u obliku : smilovao nam se…otpustio nam… nema onog ja te odriješenjem
od grijeha jer nije riječ o sakramentalnom odriješenju.

Nakon pokajničkog čina slijedi Kyrie eleison. To je poklik zajednice, onom koga priznajemo
Gospodinom. Nakon priznanja grijeha, možemo u slobodi od grijeha klicati onomu tko je
Gospodin. Izvorno nije kršćanski. Živio je u Rimu, pozdravljalo se tako cara koji je bio suveren u
Rimu. Ili bi se vojskovođu pozdravljalo nakon uspješne bitke. Naglasak je na pozdravu onomu tko
je gospodin. Kršćani imaju svoga Kyriosa. Krista kome priznaju pobjedu nad svime, On je suveren
nad svime, pa mu pristaje i taj poklik. Prvotno značenje ovog poklika je hvaldbeno. Pronalazimo
ga u svečanim procesijama kao i u litanijskim zazivima. U gregorijanskim napjevima se najbolje
očituje hvalidbeni karakter kyrie, jer melodija daje naglasak na kyrie a ne na eleison. Dakle bila je
svijest da ovaj poklik odgovara Kristu koji je Kyrios. Isto tako eleison bi bolje odgovaralo kad bi
se prevelo sa pomiluj, jer time ne bi ograničavalo značenje. (Pozdrav onomu tko je Gospodin, i
izražavamo svoju molbu da budemo dionici Kristova božanstva). Liturgijska obnova nakon
Drugog Vatikanskog koncila, u zadnjem prijedlogu obnovljenog reda mise, stajalo je: onda kada
se u misi pjeva slava Bogu na visini, da se tada izostavlja kyrie elesion, jer je identičan smisao. Taj
prijedlog nije prihvaćen.

Slava Bogu na visini je svečana pjesma hvale koja nije bila namijenjena za euharistiju. Nalazimo
ga u liturgiji časova u noćnoj službi kod monaha. Prve spomene himna slava Bogu na visini u
slavlju mise pronalazimo negdje u 4 st. Međutim nalazimo spomene i iz 2 st. Kada je bio sastavni
dio mise u to doba. Spominje se da je himan pripadao misi slavljenja Kristova rođenja. Može se
reći da je himna SBNV uveden u Božićnu misu papinske liturgije a kasnije u 6 st. je uveden u
nedjeljnje mise i u slavlje mučenika, ali samo kada predsjeda biskup. Dakle himan započinje onim
retkom koji priziva na otajstvo utjelovljenja (anđeo pozdravlja pastire). Himan je najvećim dijelom
kristološki, (govori o Isusu kao Kristu) mada ima izravnih poklika Bogu Ocu (hvalimo te, slavimo
te, blagoslivljamo te…) time Bogu iskazujemo slavu. Oni su poklici vjere, pred onim koji jest u
slavi. Potom je ispovijest u Kristovo božanstvo, te na kraju spomen Duha Svetoga. Tekst himna je
slobodnoga karaktera bez strofa i jasne metrike, pa ga je teško izraziti i smisleno uglazbiti da se
izrazi pravi smisao. On nije običan himan nego jedinstvena liturgijska himna (stoga glazbom,
stavom tijela iskazujemo čast i slavu onomu tko je gospodin i tko je u slavi) čuvajući smisao teksta,
nezamislivo je taj tekst zamijeniti nekim drugim tekstom. Uvodni obredi završavaju ZBORNOM
MOLITVOM ili COLECTOM

Od glagola coligere što znači sabrati, skupiti. Dale zborna molitva sabire molitve svih prisutnih u
jednu molitvu. Zato je obredni učinak takav da se omogući sabiranje svih molitava u jednu. Imamo
4 elementa zborne molitve:

1. Pomolimo se u imperativu prvog lica množine: poziv za molitvu

2. Molitva u tišini. Svako izriče svoju molitvu koju povjerava crkvi
3. Sama molitva koju izriče predsjedatelj i koja je sabirna i okuplja molitve svih pojedinaca.
4. Odgovor zajednice AMEN na svećenikovu molitvu. Amen je izričaj sigurnosti svih, da je
moja molitva sada molitva cijele zajednice.

Cilj uvodnih obreda

1. Okupiti zajednicu odnosno stvoriti zajedništvo

2. Disponirati zajednicu za slavlje
3. Uvesti zajednicu u otajstvo dana koje se slavi.

To se sve očituje u zbornoj molitvi, sva ova 3 elementa. Naša molitva je molitva zajednice. Moja
osobna nakana je povjerena molitvi crkve. Zborna molitva stvara zajedništvo i uvodi u otajstvo
dana. Nakon poziva na molitvu treba ostati šutnja u kojoj svatko izriče svoju molitvenu nakanu.
Sama zborna molitva sažimlje otajstvo dana.

LITURGIJA RIJEČI

Kada smo govorili o rasporedbi slavlja govorili smo o dva stola: stol riječi i stol euharistije.
Crkveno oci govore o sakramentalnosti riječi. Tragom te duhovnosti, liturgijska obrednost je
navještaj Božje riječi gradila kao događajnost riječi. Danas govorimo o liturgiji riječi. Kaže se:
kada se zajednici naviješta Sveto pismo, da sam Krist govori zajednici vjernika. U liturgiji riječi,
sam Bog progovara zajednici vjernika, a to liturgija izriče kroz obredne geste. Da bi tu događajnost
iskusili, nužno je vidjeti obredne elemente događajnosti. Tako su na prvom mjestu aklamacije:
poklik koji se govori nakon završetka: Riječ gospodnja. Služitelj kliče onom tko je prisutan u riječi,
kao što je na sličan način prisutan pod prilikama kruha i vina, tako je prisutan u riječi. Ovdje tekst
postaje živa riječ. Sam Bog govori zajednici okupljenoj u Kristovo ime, zato čitač kliče Bogu koji
govori, a zajednica odgovara: Bogu Hvala!, odnosno u poklik Onome koji se uprisutnjuje u riječi.
Drugi obredni element jest blagoslov prije navještaja evanđelja. Đakon dolazi pred predsjedatelja
i traži blagoslov. Molitva ili blagoslov prije evanđelja u slavlju euharistije je bitno jer uvodi u novu
otajstvenu stvarnost prema riječi. on je služitelj Božje riječi, stoga ne moli daj mi da jasno pročitam,
nego da bude dostojan navijestiti blagu vijest. Važan obredni elemet je i mjesto navještaja
AMBON. Ambon je od početaka bio oblikovan kao svečano mjesto proglasa uskrsnuća, kao
spomenik uskrsnuća (monumentum resurectiones). Monumentum, grčki mnemeion označava
mjesto koji govori o kamenu koji je odvaljen s Kristova groba. (Kamen s groba dignut). Uskrsnuće
je srž kršćanske kerigme. U najranijem oblikovanju kršćanskoga prostora, mjesto navještaja Božje
riječi zadobiva posebno mjesto. A mjesto navještaja evanđelja je mjesto spomenika uskrsnuća.

Knjiga misnih čitanja

Na marginama se Sveto Pismo bilježilo od kojeg do kojeg retka se čitalo. Poslije se te informacije
sabrale u jedan priručnik. Krajem 7. i 8. stoljeća pronalazimo vlastite knjige koje zovemo
evanđelistarima i lekcionaraima. Među svim knjigama najsvečanija je evanđelistar ne misal, zato
što je to Božja riječ, a misla je riječ Crkve o otajstvenom događaju. Upravo je evanđelistar bio i
najsvečanije oblikovan (pisanje, urešavanje zlatom ), mogao se čak usporediti i sa kaležom. Nosila
se svečano u procesiji kao i križ. Ti obredni elementi su iskaz vjere Crkve. Iz te svijest da u
evanđelju progovara Krist, on se nosi u procesiji i polaže na oltar, kadi se i blagoslivlja se zajednica.
Svi ti obredni elementi imaju uporište da Krist govori okupljenoj zajednici vjernika. Stoga se Božja
riječ ne može doživjeti ako se čita sa papira ili nečeg drugog.

Liturgijska obnova dala je veću zastupljenost riječi. To se dogodilo da imamo 3 godišnja ciklusa,
za svagdanja čitanja imamo 2 ciklusa (parne i neparne). Treći element je da je nedjelje i svetkovine
uvedeno drugo čitanje. Time je u liturgiju unesen znatno veći obim Svetoga pisma u liturgiji Crkve.
Odnos čitanja u nedjeljama – imamo dva modela:
 1. Dispositio harmonica: usklađivanje po temama, nedjelje u velikom vremenima (Došašće,
Korizma, Vazam): Prema temi evanđelja birana su čitanja za prvo i drugo čitanje.
2. Lectio continua : čitanje se čita in continuo iz nedjelje u nedjelju. Izostavljaju se samo ono
što je vlastito svetim vremenima.

Za prvo čitanje odabran je odlomak koji tematski odgovara evanđelju. Drugo čitanje preuzima
isti model kao i evanđelje, tj. lectio continua najvažnijih dijelova novozavjetnih poslanica.
Bibličari su htjeli da se velike NT teme navještaju u zasebnim cjelinama iz nedjelje u nedjelju,
pa je nekada teško vezati drugo čitanje s evanđeljem.

Postoji nekoliko modela povezivanja čitanja s evanđeljem:

- Načelo citiranja: u evanđelju se recimo nalazi neka rečenica iz SZ. Pr. Isusov govor
o nerazrješivosti ženidbe = knjiga postanka o stvaranju čovjeka.
- Načelo kontrapozicije: povezuju se dva odlomka koje se suprostavljaju oko iste
teme. Pr. Isus ozdravlja gubavca , a čitanje je odlomak iz Levitskoga zakona kako
postupati s onima koji su zaraženi gubom.
- Načelo međusobnog tematskog nastavljanja: u Isusu se nastavlja povijest spasenja.
Pr. U Evanđelju Isus poziva na obraćenje, dok u prvom čitanju poziv proroka Jone
na obraćenje.
- Načelo proroštva i ispunjenja: Evanđelje govori o anđelovu navještenju Mariji, a za
prvo čitanje imamo iz Izaije: Evo djevica će začeti i roditi sina.

Homilija

Ona je razlamanje i blagovanje Božje Riječi. Ona znači blizak ili prisan govor. Imamo u Novom
Zavjetu definiciju kod Luke u četvrtom poglavlju: Isus u sinagogi čita Izaiju: Duh Gospodnji na
meni je, on me pomaza ….kada završi vrati svitak poslužitelju pa sjedne. Tada progovori: danas se
ovo pismo ispunilo.

Nakon homilije je ispovijed vjere ( ili apostolsko ili nicejsko carigradsko), potom je
MOLITVA VJERNIKA

Oratio universalis / fidelium: oba naslova imaju svoju razložnost. Prvi naslov O.Universalis ili
sveopća molitva pokazuje da molitva kršćanske zajednice uključuje u molitvenu nakanu sva svijet
i cijelu crkvu jer je Božje spasenje univerzalno.

Drugi O. fidelium: nastao je z prakse da se na nedjeljnim slavljima nakon homilije a prije molitve
otpuštaju katekumeni. Molitva oni koji su vjernici fideles koji su krštenici.

Sveopća molitva bi trebala biti vlastita svakom slavlju i izricati ono što je navješteno u čitanjima i
blagovano u homiliji. Zato bi za svako slavlje trebalo sročiti vlastitu molitvu vjernika. Molitvene
nakane treba izricati u nekoj formi koja je ista u svim zazivima. Znači ako je prvi zaziv: za Crkvu
u svijetu, da je pratiš svjetlom svoga Duha, drugi zaziv mora isto početi: za pastire Crkve, pa za
potrebite, a NE Ti si Gospodine fin i dobar pa nam nešto daj. Ovo je iz razloga da se omogući
djelatno udioništvo u molitvi. Može se molitveni zaziv oblikovati na litanijski način, uglavnom
treba biti smisleno i susljedno. Važno je reći da su molitvene nakane upućene Bogu Ocu, jer
liturgiju slavimo u zajedništvu s Kristom. Nikada molitva nije upućena Sv. Anti ili BDM i zbog
toga nismo manje katolici. Molitvom vjernika zaključuje se liturgija riječi i slijedi

EUHARISTIJSKA SLUŽBA

Ona počinje pripremom darova. Ima tri dijela: priprava darova, euharistijska molitva i pričesni
obredi. Ovo je preuzeto iz Novog Zavjeta. U opisu umnažanja kruha nalazimo: Isus uze, zahvali i
prelomi i davaše učenicima. Tu isu rečenicu s 4 glagola nalazimo u sinoptičkome opisu posljednje
večere: uze, zahvali, razlomi i dade učenicima. Isto je i u susretu s Isusom u Emausu, kao i u Prvoj
poslanici Korinćanima u 11. poglavlju kada Pavao donosi izvještaj: uze, zahvali, razlomi ga i dade.
Dakle nalazimo ova 4 glagola. Kršćanska zajednica vršeći spomen na Krista na sljedeći način

1. Uze= nastala je priprava darova

2. Zahvali= euharistijska molitva
3. Razlomi, dade= oblikovani su obredi pričesti.
Priprava darova : preparatio donorum

Različito je od prikazanja što se spominje u praksi. Prikazanje ime karakter prinosa žrtve.
Specifičnost euharistijske žrtve je da ne prinosimo svoj dar nego vršimo spomen čin Kristova dara.
Kada govorio o ovom dijelu euharistijske službe, ona ima značenje uvesti u žrtveni prinos, u
euharistijsku razmjenu darova. Na početku je stoga obredna gesta koja upućuje na ono što će se
poslije dogoditi. Kod darova imamo dvije kategorije darova. Prvo su euharistijski darovi (kruh,
vino, voda), drugi darovi nisu euharistijski a mogu se pridružiti euharistijskim darova (darovi koji
su namijenjeni siromasima). Prva kategorija darova (kruh, vino i voda ) su darovi koji se stavljaju
na oltar i svećenik nad njima izgovara blagoslovnu molitvu (Blagoslovljen si, Gospodine …). Te
riječi nisu u molitvenom nego u hvaldbenom obliku. Svećenik iskazuje hvalu zbog darova. U toj
blagoslovnoj molitvi možemo prepoznati vlastitost hebrejskih obrednih gozbi (berakoh), gdje otac
obitelji izgovara blagoslov nad jelom. Tu se uočava razlika između blagoslova razumijevanog u
semitskom smislu i našeg zapadnjačkog. Mi kada molimo zazivamo blagoslov da siđe nad onim
što ćemo blagovati, a kod semita je uvijek hvala za darove. Nakon tih molitava svećenik nagnut
prema oltaru tiho molim jednu od svećeničkih apologija (primi nas, Gospodine, skrušena i ponizna
srca, bila naša žrtva takva da ti se svidi …). Te molitve su inspirirane nad biblijskim čitanjima o
sužanjstvu. Isto tako gesta kađenja, istom gestom kadi se svećenik, darovi, i narod što upućuje da
svi tvore žrtveni prinos. Na kraju priprema darova se zaključuje molitvom nad darovima (Molite
braćo i sestre da moja i vaša žrtva…) Teologija koja izvire iz ovih molitava govori i o samoj
euharistijskoj žrtvi. Ono što je važno uočiti u darovnoj molitvi jest naglašavanje razmjene darova.
Darova koje prinosi Crkva i darova koje daje sam Gospodin. Događa se otajstvena razmjena
darova. Zajednica prinosi plodove ljudskoga rada, a Krist daruje samoga sebe.

Euharistijska molitva

Ona je molitva hvale. Nazivamo je euharistijskom jer je u sebi molitva kojom se iskazuje hvala
Bogu zbog njegove žrtve. Uzbiljuje onaj gl. euharistesis (kada Isus iskaza hvalu Bogu.)
Euharistijska žrtva je nekrvna žrtva čime se ne umanjuje žrtveni karakter euharistije. Euharistijska
molitva je središnja molitva cijeloga euharistijskog slavlja. U tom smislu počinje pozivom na
molitvu: Gospodin s vama, Gore srca, Hvalu dajmo.. taj uvodni dijalog uključuje cijelu zajednicu
u molitvu. Predsjedatelj izgovara a cijela se zajednica osjeća moliteljicom.
Struktura EM

1. Predslovlje ili praefatio: uvodni dijalog između slavitelja i zajednice. Spomen na otajstvo dana
koji se slavi te nedjelje ili toga blagdana. Na treći poziv na molitvu: hvalu dajmo Gospodinu
Bogu našemu, svećenik nastavlja u kojemu središnji dio ima značenje anamneze tj. spomena.
Redovito je promjenjivi dio molitve. Može se iščitati smisao otajstva koji se slavi. Time
zapravo euharistija uzbiljuje cijelo otajstvo Krista a na poseban način ono čega je pojedino
vrijeme spomen. Završni dio predslovlja jest poziv zajednici da se pridruži pjesmi nebesnika:
stoga …pjesmu tvoju pjevamo bez prestanka…. Liturgiju uvijek slavimo kao Crkva koja je
zajednica proslavljane i putujuće Crkve. Snaga naše slavljenje je u istini da euharistijsku žrtvu
prinosimo kao zajednica okupljenih oko Krista.
2. Svet, Svet, svet : iz knjige proroka Izaije. Tu je produžetak s blagoslovljen koji dolazi, hosana
u visni: poklik onomu koji spasava.
3. Epikleza: zaziv Duha nad darove. Počinje uvodom koji se naziva postsanctus. To je dio radi
premošćenja od sanctusa na samu epiklezu (Uistinu svet si, Gospodine, izvore svake
svetosti….). Nužno je vidjeti da posvetnu snagu euharistijske molitve nije moguće svesti samo
na riječi posvete, nego u cjelovitosti molitve. Kruh i vino na oltaru u euharistijskoj molitvi
postaju nešto novo, ali je opasno tražiti trenutak kada se to događa, ili kojim trenutkom se
dogodila pretvorba.
4. Riječi ustanovljenja: U riječima pretvorbe treba tažiti šire razumijevanje. Katolička Crkva nije
dovela u pitanje vrijednost i valjanost te molitve. Što znači da se cijela euharistijska molitva
ne svodi samo na riječi ustanove nego ona u sebi nosi posvetni karakter. Ovaj dio euharistijske
molitve nekad je nazivan strašnim/opasnim dijelom (tražila se koncentracija svećenika, ako bi
riječi bile nerazumljive dovodila se u pitanje cijela euharistijska molitva). Reduciranje
posvetnoga karaktera na ove riječi vidljiv je i u našoj današnjoj pobožnosti, osobito kod puka
koji raznim gestama prati pretvorbu (klečanje, dizanje ruku, izgovaranje nekih molitava,
podizanje pogleda). To se može tumačiti kao dio udioništva zajednice u molitvi, jer je to bio
jedini način kada je zajednica mogla sudjelovati u euharistiji. U euharistijskoj molitvi u
rimskom misalu postoji trag te pobožnosti, jer su u misalu riječi otisnute velikim slovima. (ne
postoji drugi razlog osim utjecaja pučke pobožnosti kao ključnih i bitnih riječi euharistijske
molitve). Nekoć je usredotočenost na ovaj dio molitve tumačen da se pretvorba događa
izgovorom ovih riječi. To je dovelo do razumijevanja euharistije kao magičnog čina, da se
 izgovorom ovih riječi događa pretvorba.( Hoc est corpus meum, postala magična riječ hokus
pokus.)
5. Anamneza: to je spomen na Kristovo vazmeno otajstvo. Počinje poklikom svećenika: Tajna
vjere…, a ove se riječi odnose ne na pretvorbu, nego na ono što slijedi: tvoju smrt Gospodine
naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo , tvoj slavni dolazak iščekujemo. To je središnje otajstvo
Krista (muka, smrt i uskrsnuće). Nakon poklika zajednice nastavlja se anamneza svećenikovim
riječima: zato, Gospodine, slavimo spomen muke i smrti i uskrsnuća tvoga Sina…da Duh Sveti
sabere ujedno. U anamnezi se nastoji ujediniti žrtveni prinos Kristove jedincate žrtve i spomen
prinos Crkve. Kristova žrtva biva prepoznata u prinosu crkve koji sada ona prinosi.
6. Oblatio / prinos: tek nakon što smo ovom dinamikom euharistijske molitve prepoznali Kristov
prinos, može se dogoditi prinos. Euharistijska žrtva je žrtva hvale, ali ne prinosimo Bogu kruh
i vino nego prinosimo Kristovo Tijelo i Kristovu Krv po prilikama kruha i vina, stoga tek sada
imamo prinos. To je razlika u odnosu na onu pripravu darova s početka.
7. Zagovori i zazivi: dakle prinoseći spomen žrtvu Bogu koja je otkupiteljska, Crkva tu želi
uključiti sav svijet i cijelu Crkvu. Stoga se utječe molitvenom zagovoru svetih na prvom
mjestu. Crkva moliteljica se povjerava zagovoru svetih i sada slijede zazivi za Crkvu i za cijeli
svijet (za mir i na spasenje svega svijeta, Crkvu svoju na putu zemaljskom …..). Ovaj zaziv za
konkretnu zajednicu vjernika je zaziv za pričesnike. U ovim zagovorima i zazivima upućenih
pričesnicima taj dio se naziva drugom epiklezom. U prvoj je upućen da Bog pretvori darove
kruha i vina, sada se pretvorba događa nad pričesnicima da postanu ono što primaju. Na kraju
zaziva je zaziv za pokojnike.
8. Doksologija: Po Kristu i s Kristom i u Kristu….. , možemo reći da je doksologija sažetak
cijele euharistijske molitve. Ako je euharistijska molitva molitva hvale, onda je hvala izrečena
u ovoj doksologiji, jer euharistiju slavimo snagom Kristove prisutnosti iskazujući hvalu Bogu
Ocu.

Crkva poznaje više EM. Najčešća je druga jer je najkraća. Prva je rimski kanon, koja je nastajala
od 4. do 6. stoljeća, jer je bila jedina do Drugog Vatikanskog koncila i zato se nazivala kanon
(norma, zakon, ono što je nepromjenjivo). Zove se prva ili rimski kanon u smislu povijesnog
značenja. U liturgijskoj obnovi nakon koncila, da bi se pokazala raznolikost liturgijskog slavlja,
dobila se ideja za stvaranje većeg broja EM. Stoga su u misalu nakon koncila ponuđene 4 EM.
Imamo dakle drugu: uzetu iz spisa Traditio apostolica iz 3 st. Zatim 3 EM koja je u potpunosti
novo sastavljena, izrečena suvremenim rječnikom i najrazumljivija je, a 4 EM je molitva koja je
htjela participirati na baštini istoka, pa je preuzeta podloga sv. Bazilija i prilagođena je strukturi
rimske molitve, pa imamo zapravo molitvu inspiriranu na anafori sv. Bazilija.

ZAVRŠNI OBREDI

Pričest

Mjesto pričesti unutar slavlja euharistije. Govoreći o samom ustroju i smislu slavlja,
razumijevajući ga u početnoj formi ranokršćanske zajednice, treba reći da je pričest u redovitosti
neodvojiva od slavlja i slavlje neodvojivo od pričesti. Pričest je razumijevana kao vrhunac i smisao
čitavog slavlja – u zajedništvu žrtve tj. u blagovanju. Specifičnost kršćanske žrtve jest upravo u
ovom blagovanju. Time Bog posvećuje čovjeka. Smisao je ljudsko posvećenje koje ne izvire iz
naše pobožnosti nego iz Božjeg dara. Zato je pričest vrhunac cijelog slavlja. Ali od 5 st. možemo
primijetiti neredovitost pričesti, odstupanje od norme da vjernici dolaze na misu a da ne primaju
pričest. Crkveni oci govore o smislu samog slavlja i opominju takvu praksu.

Prvi dio pričesnih obreda: molitva Gospodnja. Na početku cijela zajednica moli molitvu
Gospodnju. Poziv na molitvu: „usuđujemo se govoriti“ lat. audemus. Dakle nakon spomenčina,
prinosa žrtve, Kristove jedincate žrtve, svatko je od nas pozvan da bez straha može Boga zvati
Ocem. Krist nas je učinio sinovima od robova. Molitva Gospodnja, unutar euharistijske dinamike,
ipak ima euharistijsku konotaciju. Prvi dio, hvalbeni, možemo razumijevati kao sažetak
euharistijske molitve „sveti se ime tvoje“ – poklik svet, „dođi kraljevstvo tvoje“ – govor o
kraljevstvu koje se ostvaruje u Isusu Kristu, „budi volja tvoja – spomen na Kristovo prihvaćanje
križa i trpljenja, čega je sama euharistija spomenčin. Drugi dio „kruh naš svagdašnji“- specifično
značenje, kruh razumijevamo pod vidom Krista. Zadnji zaziv molitve Gospodnje proširen je
dodatkom, tzv. embolizmom „izbavi nas gospodine od svih zala…“ i dodan je poklik. Zadnjom
liturgijskom obnovom umetnuto je „jer tvoje je kraljevstvo. U spisu iz trećeg stoljeća u životu
Crkve u vrijeme apostola, Didache,, tako glasi cijela molitva Gospodnja. U istočnoj liturgijskoj
tradiciji, molitva ima ovaj dodatak.

Obred mira. Netko će reći pružanje mira. Radije govorimo o obredu mira jer je pružanje tek jedan
dio. Taj obred ima u sebi jednu dinamiku. Molitva svećenika za mir (Gospodin koji je izvor mira,
sam mir), potom predavanje mira, odgovor zajednice i poziv zajednice da pruži mir i nakon toga
gesta. Zatim molitva. Važno je uočiti vertekalitet, tj. silaznu dimenziju mira. Pružamo mir, ne koji
nosimo u sebi, ne ljudima s kojim se želimo pomiriti, s onima kojim smo se zavadili, nego mir koji
nam Krist daje, neovisno o onom u kakvim smo odnosima. Jer to je Kristov mir, On je sam mir.
To je ta vertikalna, silazna dimenzija mira. Nekoć je bila bolje izražena. Nakon molitve za mir
(Gospodine ti si rekao svojim apostolima…) svećenik bi poljubio oltar (znak primanja mira), zatim
bi uzeo liturgijski predmet, reljefnu ploču redovito s Kristovim likom koja je stajala na oltaru, taj
instrumentum pacic bi poljubio i predao đakonu, zatim đakon poljubi i preda subđakonu i tako
dalje. Riječ je o izmoljenom miru koji se prenosi sada na čitavu zajednicu. Taj vertekalitet je
izgubljen danas i ostala je horizontalna dimenzija zajedništva. Javlja se i čestitanje. A tako se gubi
ono što ta gesta u sebi nosi. Nekoć je imao mjesto na početku euharistijske službe tj. u Crkvi do
kraja 6 st. nadahnuto rečenicom iz Matejeva evanđelja: „kada doneseš dar na žrtvenik…“.
Govorilo se dakle o dužnosti mira među braćom kao preduvjetom za slavlje. Prijenosom na kraj
dobio je novo značenje. Nije samo priprava za pričest nego pričest u sebi. Govorimo o stupnjevitoj
pričesti. Kroz molitvu, slušanje riječi a onda i mir koji primamo i dijelimo među braćom comunio
- udioništvo u istom daru među braćom. Prije desetak godina rasprava je bila o obredu mira: treba
li se vratiti na početak euharistijske službe? Pitanje je nastalo u kontekstu pobuđene težnje
povratka na stari obred i oživljavanju duhovnosti vlastite starom obredu – nekakva mističnost
unutar samog slavlja. U tom kontekstu se obred mira počeo promatrati kao nešto što narušava
dostojanstvo, rastresa zajednicu u trenutku pričesti. Pokazuje to jednostrano razumijevanje obreda
mira. Ako ćemo ga promatrati kao nešto što rastresa zajednicu, onda ga treba izbaciti a ne
premjestiti. Nije prijedlog prošao.

Lomljenje kruha. Nekoć bila iznimno važna gesta. Danas kao da ga nemamo jer imamo kruh koji
je već podijeljen. Imamo hostije koje isključuju potrebu lomljenja kruha. Zamisliti slavlje od
nekoliko stotina ljudi koji bi se svi pričestili od istog kruha. To traje. Ne nekoliko sekunda kao
danas kada je već izlomljen. Prije bi dvojica đakona nosila košaru sa razlomljenim kruhom.
Vjernici su donosili kruh od svojih kuća. Novom euharistijskom pobožnošću početkom srednjeg
vijeka, tj. nestankom redovite pričesti, uvode se hostije. One su prikladne za sasvim novu okolnost
– rijetku pričest. Tim je nestalo čina lomljena kruha – razlama se samo hostija za svećenika.
Vratimo se ranije. Taj obred je bio snažan obred i u predaji ima simbolično i teološko značenje –
u toj gesti se predavao sam Gospodin, Kristov vazam i spomen čin, do te mjere da se euharistija
nazivala doslovno lomljenje kruha i to je bila središnja gesta u slavlju euharistije. Papa Sergrej joj
želi dati snažan smisao i uvodi pjesmu koja bi objašnjavala tu gestu: „Jaganče Božji“. Pjesma
Jaganjče Božji je pjesma koja prati lomljenje kruha. Mnoga slavalja danas ovo demantiraju.
Pjesma Jaganjče postala je danas kulisa za buku koja nastaje tokom pružanja mira. Pokazatelj je
to novoj pojavi koja jest znak djelovanja duha koji je snažniji od Duha koji je u misi.

Nakon toga slijedi pričest koja je vrhunac slavlja – onda je i pričest vrhunac zajedništva, a ne krah
zajedništva. Zanimljivo je da mi danas nemamo mjesto koje bi bilo prepoznatljivo za taj čin.
Ostanite na svojim mjestima svećenik će doći do vas. Ipak, potrebno je da pričesnici dolaze do
svećenika u procesiji pred oltarom. Kaže svećenik „evo Jaganjca Božjeg… blago onima koji su
pozvani na gozbu Jagančevu“…. Nastavak je to na onu pjesmu od prije. Zato je važno da ne
rascijepamo obred i ne ubacujemo poruke koje zasjenjuju bit slavlja.

Nije moguće govoriti o pričesti kao vrhuncu, kada se Bog daruje za nas, a onda donosimo nešto
što nije plod toga prinosa jer se pričest često donosi iz Svetohraništa, umjesto da se pričest za sve
vjernike pripremi na tom istom slavlju.

Slijedi popričesna molitva. U sebi nosi egzistencijalni vidik euharistijskog otajstva. Upućena je
prema životu zajednice, govori o svjedočanstvu zajednice. Liturgija nigdje ne govori o završnoj
pjesmi jer je riječ o poslanju zajednice. Misao iz popričesne molitve je ona misao poslanja. Nakon
blagoslova slijedi otpust riječima Idite u miru! a te riječi ne označavaju kraj slavlja. Svjedoče
novom početku našega života nakon susreta sa živim Bogom u svetoj misi. Zato nigdje nije
predviđena pjesma za kraj.

Euharistija ne započinje sa U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga niti završava riječima Idite u miru!