MINISTARSTVO BOLI

Roman Ministarstvo boli, objavljen 2004. godine, jedan je od rijetkih romana Dubravke Ugrešić koji je
prvo dobio svoje hrvatsko izdanje, a tek onda inozemna. Tema romana nastavlja ono što je započeto
u Muzeju bezuvjetne predaje, a to je snalaženje i pronalaženje sebe u egzilu, a velika pažnja
posvećuje se problemu jezika i traumatičnim iskustvima egzilanata. Subjekt i pripovjedačica je Tanja
Lucić, profesorica koja početkom ratnih zbivanja 90-ih godina odlazi u Amsterdam, u dobrovoljni egzil
te tamo predaje hrvatskosrpski jezik i književnost na Odsjeku za slavistiku. U najvećem dijelu, roman
je pisan u prvome licu jednine i to „kada je riječ o specifičnom partikularnom doživljaju pripovjednog
»ja«, izmještenog od nekad čvrstih prostorno-vremenskih koordinata vlastitog identiteta.“ (Kolanović,
2013: 91) Prvo lice jednine prelazi u prvo lice množine „koje je na snazi kada je riječ o refleksiji
kolektivnog sjećanja, koje ima zajedničke koordinate svakodnevnice, popularne kulture i jezika bivše
države“ (Kolanović, 2013: 91), a do toga dolazi uglavnom kada subjekt dolazi u kontakt sa studentima
kojima predaje. Maša Kolanović navodi kako je to „lelujanje između »mi« i »ja« dosljedno provedeno
na semantičkoj i formalnoj razini kao odraz nevolja s identitetom u doba njegove kolektivne
19

transformacije“ te kako se „poistovjećivanje s kolektivnim identitetom aktivira kada je riječ o

zajedničkoj traumi raspadnutog identiteta, protiv kojeg se likovi u romanu bore sjećanjem na nasilno
prekrojenu prošlost.“ (Kolanović, 2013: 92) Ime romana povezano je s poslom koji obavljaju neki od
studenata kako bi si zaradili za život. Naime, nekolicina njih zaposlila se u radionici koja radi za
pornoindustriju.
„Neki S/M pornoklub u Hagu nosio je ime Ministry of Pain, moji su studenti svoj posao u
pornošnajderaju zvali radom u Ministarstvu boli.“ (Ugrešić, 2004: 19)
Likovi i događaji ovoga romana usko su vezani uz trenutak raspada Jugoslavije te uz oplakivanje starih
vremena pa je „i sam naslov Ministarstvo boli svojevrstan pojmovni oksimoron, od kojih je prvi pojam
vezan za semantiku institucionalnog, a drugi za semantiku osobnog i partikularnog, vrijednosno
privilegiranog u ovome romanu“ (Kolanović, 2013: 93), dok s druge strane naslov romana upućuje i
na traumu koju svi oni proživljavaju te „prepuni boli proizvode bol kako bi nastavili živjeti u svojoj
boli.“ (Korljan, 2010: 131) I u Ministarstvu boli nailazi se na nekoliko elemenata koji dolaze u vezu s
identitetom i njegovom tvorbom ili dekonstrukcijom. Kako je već rečeno, veliku ulogu u tome ima
upravo jezik. Budući da su studenti iz različitih „dijelova“ bivše Jugoslavije te pričaju hrvatski, srpski ili
bosanski jezik, a uz njihove materinje javljaju se i engleski te nizozemski kao jezik države u kojoj sada
žive, problematika jezika je nešto što itekako utječe na identitet, kako svih likova tako i subjekta, tj.
profesorice Tanje Lucić. Ono što jezik svakako donosi sa sobom je i nacionalni identitet. Tanja je
živjela i radila u jednoj državi, državi koja više ne postoji, državi koja se raspala na nekoliko različitih
država što dovodi do gubitka orijentacije kada je riječ o tome što je ona zapravo. Razlog odlaska u
egzil i uzrok svega navedenoga su ratna zbivanja, sljedeći element. Zaokupljenost uzrocima i
posljedicama rata te problemima koje donosi uvelike utječe na propitivanje vlastitoga „ja“. Isto kao i u
Muzeju bezuvjetne predaje, analizirati će se zatim i odnos majka-kći, koji je ovdje nešto više naglašen.
Javlja se ponovno i element tjelesnosti koji prije svega prožima Tanjin odnos sa jednim od

JEZIK
Jedna od okosnica u romanu Ministarstvo boli upravo je problematika jezika i njegov utjecaj na
oblikovanje identiteta pripovjedačice, profesorice Tanje. Okružena je nizozemskim jezikom, a
uglavnom se sporazumijeva na engleskom.
„Materinski jezik doživljavam kao napor invalida pogođenog jezičnim teškoćama, koji svaku i
najjednostavniju misao obilato podupire gestama, grimasama i tonovima.“ (Ugrešić, 2004: 10)
Materinji jezik, kojim se ljudi inače ponose, Tanja smatra nekom vrstom tereta, razgovori na njemu ju
iscrpljuju, a kada čuje razgovor među svojim zemljacima, ima osjećaj kao da se međusobno tješe. Iz
njezina pogleda na materinji jezik izvire neka vrsta stida.
„Povremeno sam se znala osjećati kao polaznica tečaja hrvatskog jezika za strance.“ (Ugrešić, 2004:
50)
Subjekt se pronašao u nepoznatome gradu, u nepoznatome jeziku kojim se ne služi te ga postepeno
hvata kriza identiteta vezana uz osnovni način sporazumijevanja. Verbalna komunikacija na
materinjem jeziku za Tanju postaje muka, a u razgovoru sa studentima shvaća kako im je upravo to
zajedničko.
„Jezik je bio naša zajednička trauma, a ta se ponekad iskazivala u posve ispervertiranu obliku.“
(Ugrešić, 2004: 49)
Jezik ovdje postaje medij kojim Tanja pokazuje svoj odnosi prema zemlji u kojoj je nekada živjela,
odnos prema svojoj domovini. Pričanje na engleskom kao stranom jeziku i izbjegavanje
sporazumijevanja na materinjem pokazuje neku vrstu odricanja, kao da se odricanjem vlastitoga
jezika odriče i svoje domovine. Njezin identitet je u krizi, dekonstruira se i ponovno konstruira i to
upravo kroz medij jezika jer on „ne izražava već postojeće sebstvo, nego dovodi sebstvo u
postojanje.“ (Peternai, 2008: 55) Hrvatskosrpski jezik kojim se govorilo u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i
Crnoj Gori sada je bio podijeljen na tri različita jezika; na hrvatski, srpski i bosanski. Tanja odbija
razdvajati jezike na taj način, ali istovremeno odbija govoriti bilo kojim od njegovih oblika. Ponekad,
kada su se znali nakon predavanja okupiti u kafiću, ipak su razgovarali na „njihovom“ jeziku, a ne na
nizozemskom ili engleskom.
„Sve to skupa nije se dalo prevesti, razgovarali smo na iščezlom jeziku razumljivom samo nama
samima.“ (Ugrešić, 2004: 69)
21

Jezik je u ovome djelu predstavnik domovine iz koje dolazi subjekt, on je poveznica između subjekta i
doma kojeg je napustila, između subjekta i sjećanja na sve vezano uz bivšu državu, ali prije svega, on
je predstavnik svega lošega što je rat donio sa sobom.
„Moji đaci su dobro znali da se ne radi samo o metafori, nego da iza tih naših jezika zaista stoje
vojske. Na tim našim jezicima zaista se klalo, ponižavalo, ubijalo, silovalo i protjerivalo.“ (Ugrešić,
2004: 45)
Pričanje na engleskom ili nizozemskom predstavljalo je neku vrstu olakšanja, odmaka od napora da se
na materinjem jeziku pokušava reći ono što je na stranom bilo uvelike lakše, a upravo egzil dao im je
tu mogućnost „korištenja nizozemskog i engleskog kao »nadosobnog« jezičnog

U Ministarstvu boli se u svaku temu o kojoj bi pripovjedačica govorila uvijek nekako provukao glasni
nacionalni identitet. Već pri samome početku romana, pripovjedačica govori kako ni sama ne zna tko
je točno i kome pripada.
„Moja vlastita biografija činila mi se prazna poput praznog stana... gdje sam to, zaista, bila rođena? U
Jugoslaviji? U bivšoj Jugoslaviji? U Hrvatskoj?“ (Ugrešić, 2004: 32)
Najveću prisutnost nacionalnog identiteta može se opaziti od onoga trenutka kada profesorica Tanja i
studenti dođu na ideju sakupljanja različitih fragmenata vlastite prošlosti.
22

„Zemlja iz koje smo došli bila je naša zajednička trauma.“ (Ugrešić, 2004: 64)
Predavanja tada postaju „mjesto terapijske prakse sa svrhom utjehe i pronalaženja vlastita
identiteta.“ (Zlatar, 2004: 137) Simbol ili metafora sakupljanja mentalnih fragmenata njihovog
nacionalnog identiteta i prošlosti postala je plastična torba poznata u vrijeme bivše Jugoslavije, ona s
plavim, crvenim i bijelim prugama. Tanja je, kao profesorica hrvatskosrpskog jezika, trebala predavati
književnost koja više ne postoji. Sa studentima je dijelila zajedničku državu, ali te države više nema.
Imali su zajednički jezik, ali ni on više ne postoji, barem ne u jednakom obliku. Nastupa još jedna kriza
identiteta i to onog njegovog dijela koji je vezan uz nacionalnost.
„Prostor definitivno nije bio moj. Ni ja, međutim, nisam bila svoja.“ (Ugrešić, 2004: 36)
Idejom sakupljanja fragmenata sjećanja na bivšu državu i sve vezano uz nju Tanja je htjela svojim
studentima, a i sebi dati nekakav smisleni završetak.
„Morala sam u tom ludilu naći teritorij koji će svima nama jednako pripadati, i koji će biti
najbezbolniji. To je mogla biti, mislila sam, naša zajednička prošlost. Jer svima nama bilo je oduzeto i
pamćenje. S nestankom zemlje i pamćenje na život u njoj moralo je biti izbrisano.“ (Ugrešić, 2004: 64)
Imaginarna plastična torba i predavanja na kojima studenti i profesorica dijele fragmente svoje
prošlosti trebala su pomoći studentima da na neki način prerade traumu i pronađu mir. Učionica je
bila neutralni teren na kojemu su mogli reći što osjećaju i zašto osjećaju, a sve to „da bi se obnovio
prostor kolektivnog sjećanja, onoga što bi još moglo biti naše, kad ni jezik, ni zemlja više nisu naši.
Jedino su ljudi još bili naši.“ (Zlatar, 2004: 136) Na neki način, seminari su postali jedna vrsta grupne
psihoanalize. Tanja, koja „pokušava književnost uspostaviti kao 'ničiju zemlju'“ (Mijatović, 2014: 22)
znala je da hoda po oštrici noža i da bi prisjećanje na prošlost moglo dovesti do toga da studenti osim
onih lijepi uspomena u sjećanje prizovu i one ne tako lijepe. No, sada kada su studenti već počeli na
papir stavljati fragmente svoga života, Tanja je znala da je prekasno da se zaustavi to što je započela.
Neki su se prisjećali obiteljske kupovine nakon što je otac donio kući plaću, neki mape svoga djeda,
zatim školskih čajanki, različitih recepata za tradicionalna jela ili druga Tita.
„Liste zločina nisu imale kraja, a ja sam odlučila da ih zaklonim vedrim katalozima
svakidašnjice koje ionako više nije bilo.“ (Ugrešić, 2004: 65)
Ono što inače omogućuje uspostavu identiteta upravo je pamćenje, no u Ministarstvu boli događa se
upravo suprotno te pamćenje dovodi do dezidentifikacije. (Mijatović, 2014: 22)
23

Nacionalni identitet se, baš kao i likovi ovoga romana, a prije svega Tanja Lucić, nalazi u isto vrijeme i
tu i tamo, ali i negdje drugdje. Predavanjima, seminarima i okupljanjima uz kavu ekipa ovoga djela
pokušava prezentirati prošlost iz perspektive sadašnjosti. Na kraju se dogodilo upravo ono čega se
Tanja i pribojavala, njezina ideja o povratku u prošlost dobila je negativan predznak. Studenti su se
počeli žaliti i na neke je sve to ostavilo duboki psihički trag, a jedan od studenata počinio je i
samoubojstvo.
„Naši su hodali uokolo s nevidljivom pljuskom na licu.“ (Ugrešić, 2004: 21)
Ono što je uslijedilo je raspad grupe i gubitak prvotno zamišljenoga zajedništva. Iako su zajedno
prolazili kroz isti pakao, to iskustvo je drugačije utjecalo na formiranje njihovih posttraumatskih
identiteta. „Glavna junakinja, uporno ustrajući na tome da je »sve pod njezinom kontrolom«
postepeno – gubi sve iz kontrole. Grupa se raspala, ona ostaje bez posla, gotovo bez boravišne vize:
egzilant najniže vrste, prepušten onome nekako ćemo se snaći.“ (Zlatar, 2004: 138) Nacionalni
identitet Tanje Lucić kao osobe koja dolazi iz bivše Jugoslavije time je stalno u stvaranju i nestajanju i
on nije ništa definirano i konačno.
5.3. RAT
Roman Ministarstvo boli prožima tematika poslijeratnog stanja subjekta. Neupitno je da su ratna
zbivanja i posljedice rata uvelike utjecali na likove ovoga djela. Ratna zbivanja nakon kojih subjekt
odlazi u egzil dovela su do toga da su zatvor pa čak i ludnica većini postali svakodnevnicom. Subjekt
čiji razvoj identiteta ovaj rad prati, profesorica Tanja Lucić, i sama kaže kako je slušajući svoje
studente shvatila da je njezino iskustvo ništa u usporedbi s njihovim.
„Moje vlastito iskustvo rata u usporedbi s njihovim bilo je zanemarivo.“ (Ugrešić, 2004: 63)
No, ne može se pobiti činjenica da je ona u tom stanju u kojemu je upravo zbog rata. Otišla je u egzil
zbog ratnih zbivanja, iako priznaje da je rat tada mnogima bio izgovor za sve.
„Rat je bio pokriće za sve, nešto poput narodne lutrije. Mnogi su iz stvarne nesreće i gubitka krenuli
da okušaju sreću, drugi su naprosto iskoristili situaciju. Dobici i gubici u takvim nenormalnim
okolnostima mjerili su se nekim drugim mjerama.“ (Ugrešić, 2004: 18)
24
Vraćajući se na onaj trenutak u radnji kada ona odluči svoja predavanja iskoristiti kao neutralno
mjesto gdje će njezini studenti moći govoriti o svojim sjećanjima vezanim uz Jugoslaviju, može se
primijetiti kako upravo od toga trenutka sve ratne strahote počinju izlaziti na vidjelo.
„Iskusili smo stanja poniženja, straha i bespomoćnosti. Na svojoj koži osjetili smo što to znači biti
sveden na brojku, na krvnu grupu, na krdo.“ (Ugrešić, 2004: 63)
„Jedni su osjećali krivicu jer rat nisu okusili, drugi užas jer jesu.“ (Ugrešić, 2004: 51)
Neki od studenata izgubili su svoje bližnje, neki su izgubili imovinu. Svi oni, zajedno sa voditeljicom
ove „grupne psihoanalize“ pokušavaju zapravo dokučiti kako nastaviti živjeti sa svime što im se
dogodilo.
„Vrijeme njihova života podijelilo se na ono prije rata i ono nakon rata. I dok su vrijeme prije rata lako
mogli rekonstruirati, u vremenu nakon rata vladao je nered.“ (Ugrešić, 2004: 117)
Nered je naime vladao i u unutrašnjosti subjekta. Ideja profesorice bila je osuđena na propast prije
nego li je uopće započela jer i Tanja je osoba prodrmanog, uznemirenog identiteta.
„Sve mi se činilo sivim i oronulim, ponekad mojim, ponekad tuđim, ponekad bivšim.“ (Ugrešić, 2004:
133)
Ona je traumatizirana osoba koja je nastojala ublažiti rane svojih također istraumatiziranih studenata.
Uz sve poslijeratne traume, profesorica i njezini studenti moraju se još nositi i s osjećajem
nepripadanja, jer raspadom nekadašnje države oni zapravo ne pripadaju nigdje. Posljedice ratnih
zbivanja i surova realnost najjasnije su prikazane Uroševim samoubojstvom. Taj trenutak u romanu
kao da je sve zavio u crno. Tanja Lucić tada ostaje bez ikakvog uporišta. Ona postaje osoba koja „nije
mogla doći k sebi“, iako nije proživjela ni upola strahota kao neki. Sva njezina upornost i pokušaj da
sastavi puzzle svojega identiteta još jednom padaju u vodu.
„Ja sam se raspadala u komadiće i činilo mi se da se više nikada neću sastaviti u jedn

Odnos majke i kćeri temelj je uspostave identiteta svake žene jer majka je naš prvi uzor. Uz majčino
vodstvo kći započinje oblikovanje vlastita identiteta. Već iz Tanjine priče vidljivo je kako se ona, kada
je riječ o njezinoj majci, osjećala vrlo podređenom, možda čak i neprihvaćenom.
„Uvijek sam bila mali, šutljivi paž na njezinu dvoru, tako sam barem samu sebe doživljavala.“ (Ugrešić,
2004: 109)
Tanja se na nekoliko dana vraća u Zagreb. Na aerodromu ju nije nitko dočekao i ona to shvaća kao
prvi udarac s majčine strane. Iako je ostavila vrata svoga stana otvorena, jer je znala da joj kći dolazi
te joj je odmah doletjela u zagrljaj, Tanja to nije shvatila kao znak brižnosti.
„Držala me je na oku, i to je bilo sve. Više je stvarala dojam da se brine o meni nego što se zaista
brinula.“ (Ugrešić, 2004: 109)
Kod Tanje je vidljiva potreba za bliskošću, no majka kao da ne želi ili možda samo ne zna uzvratiti
osjećaje. Želja da se povratkom kući ohrabri i možda pronađe to svoje „ja“ ostaje ipak samo želja.
Subjekt ovdje ponovno osjeća dvostrukost nepripadanja jer jedino mjesto gdje je mislila da uvijek
pripada te da će uvijek pripadati, pokazalo se samo kao još jedna nepoznatost.
„»Doma« više nije bilo »doma«.“ (Ugrešić, 2004: 115)
Za osjećaj nepripadanja opet je zaslužna majka. Tanja zaključuje kako nije ništa drukčije bilo ni prije
rata i prije egzila. Na neki način se uvijek osjećala strancem u vlastitom domu, a iz Tanjine
perspektive, majka je tu odigrala važnu ulogu.
„Mislila sam o tome kako me u njezinome stanu ima malo. Fotografije, nešto stare odjeće, i to je sve.
Bila je to tupa misao, bez boli. Pitala sam se zašto bi me, uostalom, trebalo biti više. Čak i kada sam
stanovala s njom, nje me bilo više, ona je ispunjavala sav prostor. Ja sam bila negdje u kutu.“ (Ugrešić,
2004: 115)
Pogled na život mlade žene uvijek je pod utjecajem vjerovanja, ponašanja i emocija njezine majke.
Majka nas treba naučiti što znači biti žena, treba nas naučiti što znači nezavisnost i samostalnost, no
ipak treba biti glavni oslonac svojoj kćeri kroz život. Iako je neupitno da ju njezina majka voli, Tanja joj
ipak zamjera što joj nije ukazivala dovoljno pažnje i ljubavi te ju je
26
uvijek ostavljala da se sama bori kroz život. Bila je samostalna, možda i previše samostalna,

TJELESNOST
Od dolaska u Amsterdam Tanju stalno prati neki osjećaj koji ne može objasniti, primjerice kada bi
lutala gradom.
„U mojim lutanjima gradom ponekad bi kakav bezazleni detalj znao povući u meni nagao i jedva
savladljiv tjelesni poriv.“ (Ugrešić, 2004: 41)
Tijelo i tjelesnost također pridonose oblikovanju identiteta, ono čini subjekt različitim te se i kroz
njega konstruira „sebstvo“. Kada Tanja Lucić postaje svjesna svoje tjelesnosti, kao da u isto vrijeme
postaje svjesna i svoga postojanja.
„Silina tih iznenadnih poriva plašila me je i istodobno oslobađala. Oslobađala od čega? Nisam znala.“
(Ugrešić, 2004: 41.)
Ista ta tjelesnost ponekad bi ju znala uznemiriti i prouzročiti nelagodu te je šetanjem ulicama
Amsterdama često tu tjelesnost znala povezati sa samim egzilom.
„Šećući gradom prolazila bih kroz zone zadaha... Stalno prisutna tjelesnost kojom sam bila okružena
bila je lišena uzbudljivosti.“ (Ugrešić, 2004: 87)
Dovođenje tjelesne nelagode u vezu s osjećajem nepripadanja i egzila savršeno prikazuje psihičko
stanje u kojemu se subjekt nalazi. Kako se radnja dalje odvija, element tjelesnosti sve je naglašeniji.
Nakon druženja sa svojim studentima u jednome od kafića, Tanja pristane da ju Igor, također jedan
od studenata, otprati kući. Magla, razgovor koji su njih dvoje vodili te općenito atmosfera koja je bila
prisutna dok su u mraku šetali Amsterdamom, u Tanji je izazvala jake tjelesne, seksualne porive.
„Vidjela sam sebe kako otkopčavam Igorov kaput natopljen vlagom, zaranjam glavu u njegove grudi,
odižem se na prste, grizem njegovu gornju usnicu do krvi, nadižem je jezikom, kližem vrškom jezika
po glatkoj caklini njegovih zubi...“ (Ugrešić, 2004: 103, 104)
27

Slični osjećaji naviru i prilikom posjete bara gdje se družila s nepoznatim muškarcem. „Razmijenili
smo nekoliko riječi, ispili nekoliko pića, uputili jedno drugome nekoliko pogleda, ovlaš se očešali
jedno o drugo.“ (Ugrešić, 2004: 154)
No, opis tu ne prestaje. Naime, tjelesnost je ovdje u ulozi lijeka jer Tanja konstantno osjeća bol.
„Tražila sam toplo ljudsko meso u kojem ću, kao što se gasi opušak cigarete, ugasiti bol što je kucala u
mojim sljepoočicama. Transakcija je bila uspješna, izvukla sam to što sam tražila: utjehu
samoponiženja. I bol je iščezla.“ (Ugrešić, 2004: 154)
Emocionalnu, psihičku bol, bol zbog nepripadanja, bol zbog gubitka orijentacije i unutrašnjeg
kompasa subjekt ovdje pokušava zakamuflirati tjelesnim užitcima. Scena koja možda najviše
iznenađuje i definitivno najbolje prikazuje borbu oblikovanja identiteta kroz element tjelesnosti je
upravo ona pri kraju romana, kada Igor dolazi u Tanjin stan i odigrava jednu vrstu predstave.
Neupitna je činjenica da je otpočetka romana odnos Igora i Tanje sve samo ne uobičajen, no u onome
trenutku kada joj on lisicama veže ruku za stolicu te pritom drži neku vrstu monologa, njihov odnos
postiže vrhunac. Svaki dio njegove predstave ima naglasak na tjelesnosti.
„A onda je odigao glavu, uzeo moju ruku, liznuo moj dlan i drugim parom lisica vješto pričvrstio moj
zaglavak uz drugi naslon.“ (Ugrešić, 2004: 245)
Nazivajući je „fucking-bitch-drugaricom“, dirajući njezino koljeno i lijepeći traku preko njezinih usta,
Igor pokazuje svoju nadmoć i Tanja još jednom doživljava snažan udarac, a njezin identitet, njezino
„ja“ opet se našlo na dnu.
„Pitala sam se da li zna da u ovome trenutku osjećam samo jedan poriv, da snažno udarim čelom o
ledenu površinu... Očajnički sam trebala sklonište, toplo krilo da se u njemu načas skutrim, da ugasim
bol, da dođem k sebi, da samo malo dođem k sebi.“ (Ugrešić, 2004: 251)
Igor tu ne staje, već uzima žilet i njime poteže nekoliko rezova na Tanjinoj desnoj ruci. Nakon što joj je
očitao bukvicu i nakon što je Tanja iz njegovih usta čula da je puno gori čovjek od svojih studenata, da
i nije toliko pametna pa makar bila i profesorica te da je svojim studentima samo nanijela
nepotrebno zlo, Tanja ostaje sjediti sama u tišini, ali ne zadugo. Iz dubine njezine tjelesnosti prolomio
se snažan i bolan krik koji je dotad držala čvrsto u sebi. Igorova predstava jedan je od najčudnijih i
možda najneshvatljivijih dijelova romana, no ono što je itekako razumljivo je da je ostavila duboki
trag na Tanju kao osobu. Ožiljci na ruci koje je ostavio Igor
28

ujedno su ožiljci nastali u egzilu, ožiljci koje su napravili osjećaji nepripadanja, izgubljenosti, boli i
gubitka samopoštovanja.
„Vidjela sam se kako prinosim ustima vlastiti zaglavak, kako polako priljubljujem usnice na tri mala
reza, kako utiskujem poljubac na Igorov žig, kako vrškom jezika slijedim putanje malih ožiljaka, ako da
provjeravam jesu li još tu...“ (Ugrešić, 2004: 259)
Pri kraju romana, Tanja govori o svome životu s Igorom, s istim tim Igorom koji ju je vezao za stolicu i
žiletom napravio rezove na njezinoj koži. Moglo bi se reći da je Tanja žena „koja je izgubila bitku i
podredila se muškarcu, postavši ovisna o njemu na bizaran način.“ (Korljan, 2010: 135) Njezin odnos s
Igorom postao je presudan za njezin vlastiti identitet.
5.6. EGZIL
Iako roman polazi od pojedinačne sudbine subjekta, u slučaju pripovjedačice Tanje Lucić istovremeno
se portretira i kolektivni identitet, identitet nekadašnjih pripadnika bivše Jugoslavije.
„Kao da je samo izbjeglištvo bilo neka vrsta »regresije«“ (Ugrešić, 2004: 33)
„Svi smo mi bili u kaosu. Nismo više bili sigurni ni tko smo, ni što smo, niti što bismo to htjeli biti.“
(Ugrešić, 2004: 64)
„»Domovina« je još uvijek tinjala negdje u njima kao mutno »exit« svjetlo.“ (Ugrešić, 2004: 190)
Naglasak je ipak na individualnom identitetu subjekta i njegovim psihičkim i emocionalnim stanjima.
„Ja sam bila ta koja je ostala bez uporišta. Bez vanjskog, bez unutrašnjeg. Ja sam bila ta koja je bila
ranjiva. I raspoloživa. Bilo tko mogao me je dohvatiti s dva prsta, okrenuti na leđa, poigrati se sa
mnom ili me prignječiti.“ (Ugrešić, 2004: 234)
U trenutku njezinog dolaska u egzil započinje cijepanje njezina identiteta koje će u konačnici biti
uzrok stalnog osjećaja nepripadanja.
„Moja unutrašnja mapa bila je rezultat napora amnestičara da ucrta svoje koordinate, napora šetača
da na pješčanoj plaži ostavi svoj trag.“ (Ugrešić, 2004: 41)
29

Egzilom Tanje Lucić prestaje njezin proces identifikacije, jer ona je u Amsterdamu tuđinac. Naime,
ona osjeća da ju društvo u kojemu se trenutno nalazi gleda kao strano tijelo, kao nekoga tko je
totalno neuklopljen. U nekoliko navrata, ona čak pokušava promatrati sebe i sve slične sebi, dakle
izbjeglice, iz perspektive domaćih stanovnika Amsterdama.
„Promatraču sa strane sve to moglo je izgledati kao kakav nerazumljiv vremenski trans. I bili smo u
nekoj vrsti transa.“ (Ugrešić, 2004: 66)
Nizozemska je za nju strana zemlja. No, ni Hrvatska ni njezin Zagreb joj više nisu bliski. Kada se na par
dana vraća majci u Zagreb, tamo se osjeća nedobrodošlom i izgubljenom. Na kolodvoru u Zagrebu
nitko ju nije dočekao, čak ni njezina majka.
„Strana zemlja je tamo gdje nas nitko ne dočekuje prilikom dolaska.“ (Ugrešić, 2004: 197)
„Možda sam u grad, kao na projekcijsko platno, projicirala svoje vlastite košmare i učitavala značenja
kojih nije bilo.“ (2004: 89)
Sve što je nekada poznavala se promijenilo pa tako ne uspijeva napraviti novu osobnu jer
jednostavno više ne poznaje ulice Zagreba. U tom trenutku povezuje egzil s osjećajem izgubljenosti
djeteta kada ostane u dućanu bez majke.
„Izbjeglička trauma, ona dječja panika izazvana naglim nestankom mame iz našega vidnog polja,
provalila je na površinu tamo gdje je nisam očekivala, „kod kuće“. Uspjela sam se izgubiti u prostoru
koji sam poznavala kao svoj džep, i to me ispunilo osjećajem užasa.“ (Ugrešić, 2004: 134)
I u ovome romanu kao i Muzeju bezuvjetne predaje riječ je o dvostrukom nepripadanju. Osim
stvarnoga egzila, Tanja osjeća i onaj unutrašnji egzil i tako glavni problem oblikovanja njezina
identiteta leži zapravo u dvostrukom nepripadanju. Ne pripada ni Amsterdamu, ali ni Hrvatskoj. Ni
tamo ni ovamo.
„Ja sam ta koja nije bila cijela. Ja sam ta koje nije bilo.“ (Ugrešić, 2004: 234)
Osjećaj koji prožima cijelo djelo je, moglo bi se reći, neka vrsta ispraznosti i izgubljenosti. To bi se
moglo dovesti u vezu sa stanjem Tanjina identiteta jer i njezin identitet je na neki način prazan i ona
mu ne može dati određeno značenje.
„Nema milosrđa, nema sućuti, postoji samo zaborav. I samo su poniženje i bol zalog dugog
pamćenja.“ (Ugrešić, 2004: 259)
30

„Mislila sam o tome kako živim u najvećoj lutkinoj kući na svijetu, gdje je sve tek simulacija, i gdje
ništa nije pravo. A ako ništa nije pravo, onda nema razloga da se

U ovome radu nastojalo se prikazati oblikovanje ženskoga identiteta u romanima Muzej bezuvjetne
predaje i Ministarstvo boli Dubravke Ugrešić. Na temelju analize utjecaja različitih elemenata na
konstruiranje identiteta dvaju subjekata, tj. pripovjedačica, vidljivo je da se pri tumačenju može
primijeniti antiesencijalistički teorijski pristup. Pripovjedačica Muzeja bezuvjetne predaje, isto kao i
Tanja Lucić, žena je koja pokušava proizvesti vlastiti identitet. Obje se pripovjedačice u određenim
aspektima identificiraju sa svojim zemljacima, odnosno stanovnicima bivše Jugoslavije, posebice kada
je riječ o ratnim zbivanjima i egzilu. Ipak, njihovi identiteti određeni su i nemogućnošću identifikacije
s okolinom u Berlinu i Amsterdamu, što potvrđuje njihov osjećaj nepripadanja. Kao posljedica
egzilantske pozicije „između“, subjekt se u Ministarstvu boli osjeća strancem i u svome rodnom
gradu, Zagrebu. Upravo taj osjećaj dvostrukog nepripadanja, jer one ne proživljavaju samo egzil u
smislu odlaska iz domovine već i unutrašnji egzil kao „odlazak od sebe“, temelj je njihovih rastrojenih
identiteta. Ženski se individualni identitet u navedenim romanima konstruira u odnosu na prošlost i
pamćenje, pri čemu veliku ulogu ima element nacionalnosti te unutrašnje stanje subjekata nakon
ratnih zbivanja. Jezik (i materinji i strani), kao jedan od glavnih medija kroz koji se uspostavljaju
identiteti pripovjedačica, predstavlja prepreku prilagodbi novoj, egzilantskoj okolini, pri čemu se
materinji smatra traumom, a strani jezik utočištem. Na poseban način obje pripovjedačice određuju i
njihovi odnosi s majkom, ali i muškarcima, gdje veliku ulogu igra tjelesnost koja se očituje kao
frustracija ili sredstvo obrambenog mehanizma. Upravo se u tim odnosima ogleda dubina
emocionalne rastrojenosti pripovjedačica, a s tim vezano i razlomljenost njihovih identiteta. Egzil kao
posljedica ratnih zbivanja javlja se kao trauma koja onemogućava normalan socijalni život subjekata,
pa tako Tanja Lucić ostvaruje samo bizaran odnos sa studentom Igorom, dok pripovjedačica u Muzeju
bezuvjetne predaje ostaje zakinuta za bilo kakvu vrstu

Egzil se u Rječniku stranih riječi (1999) definira kao progonstvo, odnosno mjesto boravka u
progonstvu, dok se u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002) opisuje kao progonstvo izvan
domovine ili prisilan boravak izvan mjesta stalnog boravka ili izvan države. István Ladányi egzil opisuje
kao „stanje izmještenosti iz vlastitog prostora istosti, prouzrokovan nekakvom prisilom. U tako
nastalom prostoru/vremenu drugosti narativno staloženi koncepti istosti – doma, domovine,
međuljudskih