RANO KRŠĆANSTVO

▪ dolazi do postupnog propadanja antičkog svijeta što se očitovalo već u neoriginalnim

filozofskim nastojanjima helenističko-rimskog vremena
▪ Rimsko Carstvo obuhvatilo je cijelo helensko društvo, no ono je ugroženo stalnim
unutrašnjim krizama te stanovništvo treba mir i nadu, vjeru i spas

POJAVA KRŠĆANSTVA
▪ javlja se u Palestini unutar židovske zajednice kao kult i pokret malobrojnih
sljedbenika
▪ kršćanstvo je sintetiziralo različito religiozne i idejne utjecaje, a razvilo se na
židovskoj starozavjetnoj tradiciji koncentriranoj na 10 zapovijedi
▪ kršćanstvo je nov i revolucionaran pokret što je izraženo nazivom Novi zavjet
(tekstovi na kojima je zasnovano)

DVA SVIJETA
▪ Isus propovijeda ljudima spas na drugom svijetu jer ovaj je svijet tek priprema za
zagrobni vječni život u duhu
▪ kršćanstvo tako razbija harmoniju duha i tijela (ideal antičke kulture) i zahtijeva
prekid s vrijednostima ovog svijeta dok se preporod temelji u čovjekovoj unutrašnjosti
▪ kršćanstvo naviješta sudnji dan, a uvjetom spasa postaju bol i patnja, negacija
ovosvjetskog, askeza, odricanje od tjelesnog života
▪ vjerom u pravednog Boga kršćanstvo pruža ispaćenu puku nadu i perspektivu makar
na drugom svijetu

ETIKA LJUBAVI
▪ kršćanstvo svijet osvojilo etikom ljubavi, zapoviješću nenasilja i ljubavi, praštanja i
milosrđa, ono inzistira na čistoći namjere, na smislu čina, a ne na njegovu obliku

DEMOKRATSKI DUH
▪ kršćanstvo je prevladalo plemensku ograničenost, nacionalnu zatvorenost i
netrpeljivost te je izrazilo demokratski, nadnacionalni, kozmopolitski duh
▪ obraća se svim ljudima dobre volje neovisno o rodu, rasi, državljanstvu, staležu itd.
PROGONI, PRIZNANJE, KONFORMIZAM
▪ kršćani nisu priznavali kultove, pa ni kult cara i zato bili progonjeni
▪ kršćanski pokret jačao brojem pristaša i društvenim utjecajem, pa je Konstantin
313.g. Milanskim ediktom priznao kršćanstvo ravnopravno s drugim kultovima, a
391.g. ono postaje državnom religijom Rimskog Carstva
▪ kršćanstvo ublažilo svoje revolucionarne značajke i postaje pouzdan oslonac poretka
▪ već u 2.st. stvara se crkvena organizacija i kršćanstvo se institucionalizira

KRŠĆANSKA FILOZOFIJA
▪ kršćanstvo se obraća neukima (“siromašnima duhom”) jer vjerovanje u ono što je
dano najvišim svjedočanstvom objave isključuje istraživanje
▪ stoga vjera isprva odbacuje istraživanje
▪ no, situacija se brzo mijenja, želi se suprotstaviti filozofskoj kritici te djelovati na
obrazovane i zato crkva želi sustavno domisliti i izložiti svoje učenje (racionalno ga
utemeljiti)

GNOSTICI I APOLOGETI
▪ gnostici (2.st.) pokušavaju spoznajom doći do objavljene istine vjere (objave Boga
preko proroka, Isusa) i uspostaviti filozofiju kršćanstva s osnovnim problemom
odnosa vjere i uma
▪ apologeti (branitelji vjere) brane izvorni religiozni osjećaj i pretpostavljaju ga svakoj
znanstvenoj i filozofskoj spoznaji

PATRISTIKA
▪ zahtjevi crkve jači od apologeta pa se provodi helenizacija kršćanstva (prožimanje
antičkom filozofijom)
▪ razdoblje 1.st-8.st. (vrijeme racionalizacije kršćanstva) obilježava obrana kršćanstva
protiv religija pogana i sekta agnostika, potom sustavna izgradnja i razrada kršćanske
nauke (tj. patristika)
▪ patres: Crkveni oci (kršćanski pisci starog vijeka čije učenje crkva prihvaća)

SREDNJOVJEKOVNA FILOZOFIJA
SKOLASTIKA
▪ srednjovjekovna kršćanska filozofija naziva se skolastika (scolasticus=učitelj)
▪ filozofija postala predmet školskog poučavanja, a ne istraživanja
▪ odnos teologije i filozofije (zahtjev da filozofija objasni i obrani dogme te čovjeka
privede razumijevanju objavljenih i prihvaćenih istina)
▪ ona je zato sada oruđe teologije (“philosophia ancilla theologiae”)
▪ cilj nije traženje istine već shvaćanje i opravdanje već dane, objavljene istine
▪ argumentacija se poziva na autoritete tradicije (Bibliju, mišljenja crkvenih otaca i
koncila, Aristotela)
▪ skolastičku metodu čini istraživanje dviju suprotstavljenih mogućnosti “za” i
“protiv”, i utoliko je srednjovjekovna filozofija, unutar svoga područja ipak bila
autonomna (živo raspravljanje, autentično filozofiranje)
▪ periodizacija skolastike zasniva se na razvoju pitanja odnosa vjere i uma
▪ prvo razdoblje tzv. rana skolastika (9.st.-kraj 12.st.) shvaća taj odnos kao harmoniju i
podudaranje rezultata vjere i uma
▪ drugo doba (1200.g.-1300.g.) cvat skolastike i izgradnja velikih skolastičkih sustava
uviđa djelomično slaganje, ali i mogućnost neovisnih rezultata
▪ raspad skolastike (1300.g.- renesansa) otklanja nužnost harmonije i prihvaća
mogućnost suprotstavljanja pojmova vjere i uma

FILOZOFIJA RENESANSE
PREPOROD
▪ prijelaz iz srednjeg u novi vijek nazivamo renesansom (15. i 16.st.)
▪ renesansa označava preporod, drugo rođenje, rođenje nova čovjeka i njegov povratak
svojim izvornim mogućnostima
▪ u filozofiji renesansu obilježava borba i suprotstavljanje novoga starome, rušenje
skolastičke tradicije i izgradnja izvornog ljudskog gledišta
▪ u suprotnosti prema crkvenoj svevlasti, srednjovjekovnom duhu i skolastičkoj
metodi nova se i mlada misao oslobađa stega tradicije
▪ filozofija se odvaja od teologije, znanost od religije, spoznaja od dogme, razium od
vjere
▪ znanost i filozofija obraćaju se zbilji ovog svijeta radi spoznaje prirode
▪ oživljavanje antike, njena duhovnog i općeživotnog iskustva (humanizam)
GLAVNI MISLIOCI
▪ Nicolo Machiavelli, Thomas Morus, Tomaso Campanella, Hugo Grotius, Giordano
Bruno
NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA
EMPIRIZAM I RACIONALIZAM
▪ glavni je problem filozofije bio problem metode*, a nametnuo ga je razvoj znanosti
▪ Francis Bacon i Rene Descartes utemeljitelji novovjekovne filozofije ; istaknuli
upravo pitanje postupka znanstvenog istraživanja
▪ Bacon polazi od empirijske prirodne znanosti, a Descartes od matematike i fizike
▪ polazište im je različito, ali postavili su temelje glavnim metodološkim
koncepcijama empirizmu i racionalizmu
* traženje metode znanstvenog istraživanja koja će omogućiti objašnjavanje i
opisivanje čovjeka te svijeta oko njega na znanstveni način

FRANCIS BACON
▪ Bacon teži obnovi, temeljitoj preobrazbi znanosti i života uopće
▪ cilj znanosti i filozofije jest opskrbiti “ljudski život novim pronalascima i dobrima”
(ovladati prirodom, povećati čovjekovu moć nad prirodom)
▪ uvjet napretka u znanosti je dobro postavljen cilj zatim prevladavanje stare logike i
izgradnja postupka prirodnoznanstvenog istraživanja
▪ zato on i traži novi organon (novo oruđe) znanosti

IDOLI
▪ duh treba osloboditi zabluda, predrasuda, krivih pojmova koji su se kao idoli
gomilali u ljudskoj svijesti i ometaju pristup istini
▪ idoli plemena: svojstveni ljudskom rodu (čovjek griješi u spoznaji, prirodu svog
razuma miješa s prirodom stvari, služi se predrasudama, nastoji sve uskladiti s ranije
prihvaćenim uvjerenjima)
▪ idoli spilje: zablude pojedinca (zbog manjkavosti svoje prirode, odgoja, pročitanih
knjiga, autoriteta itd.)
▪ idoli trga: najneugodniji su, rezultat su slobodne i neprecizne upotrebe riječi
▪ idoli teatra: posljedica filozofskih dogmi i teorija, nekritički prihvaćenih načela i
pogrešaka u postupku dokazivanja

PRAVA METODA* – ISTINSKA INDUKCIJA

▪ indukcija (od pojedinačnih primjera do općih zaključaka) kao jedinstvo
eksperimentalne i racionalne sposobnosti (sposobnost sabiranja i prerađivanja, kao u
pčele)
▪ ne smije se prebrzo uopćavati i anticipirati, a napredak u znanostima treba biti
postupan i sistematičan te usmjeren prema spoznaji uzroka i općih zakona prirode
*metoda mora biti induktivna + eksperimentalna i racionalna

RENE DESCARTES
▪ ideal novovjekovne filozofije da bude znanost i težnju modernog čovjeka da mu
znanje bude moć za vlast nad prirodom izrazio je Descartes
▪ središnje mjesto njegove filozofije je problem metode
▪ čovjek je sposoban spoznati istinu, ali osnovno je pitanje postupka istraživanja

PRAVILA METODE
▪ izlučio 4 pravila/načela koja će, ako ih se pridržavamo osigurati uspjeh spoznaje:
a) načelo da ništa ne prihvatimo kao istinito osim onoga što spoznajemo jasno i
razgovijetno (jedini i opći kriterij istinitosti spoznaje)
b) analitičko načelo (teškoću treba raščlaniti na jednostavne dijelove)
c) načelo sinteze: red i postupnost od jednostavnog do složenog
d) načelo provjeravanja postupnosti postupka

METODIČKA SUMNJA
▪ u Raspravi o metodi naveo da je odlučio učiti iz samog sebe
▪ želi početi od početka, sve preispitati, očistiti duh od nesigurnih sadržaja kako bi
došao do pouzdanih istina
▪ kritički stav njegove sumnje nije skepticizam već pothvat temeljite obnove s
uvjerenjem da svaki čovjek svojim razumom može razlikovati istinu od zablude

COGITO SUM
▪ odlučio je u sve posumnjati, ali je tada uvidio da dok sumnja, nužno je da jest dok
misli
▪ istina mislim, dakle jesam tako je pouzdana da se u nju ne može sumnjati
▪ to je prva i najsigurnija spoznaja, njena je izvjesnost neposredna, intuitivna i to je
traženo prvo načelo filozofije

RACIONALIZAM, DEDUKCIJA, UROĐENE IDEJE

▪ ne odbacuje osjetilno iskustvo
▪ ipak dao je prvenstvo racionalističkom postupku jer samo razum može odrediti što
je istina
▪ čistim mišljenjem moguće je deduktivno, neovisno o iskustvu, spoznati zbilju
▪ takve istine su apriorne spoznaje ili urođene ideje

ČOVJEK JE MISAONO BIĆE

▪ čovjek je “supstancija koje je čitava bit ili priroda u tome da samo misli”
▪ čovjek je njemu najprije misaono biće i na tome se temelji njegovo racionalističko
gledište

BOG POSTOJI
▪ ako sumnjam, znači da nisam savršen, jer je spoznaja savršenija od sumnje ; ideju
bića savršenijeg od mene moglo je u mene usaditi jedino to savršenije biće, a to je
Bog (ontološki dokaz)
▪ Bog je jamac istinitosti

DUALIZAM
▪ Descartes razlikuje dvije supstancije: duh i tijelo, misleću stvar i protežnu stvar