U maloj sobici, Valpurga, žena patricija Stipančića, bdije nad svojom

boležljivom kćerkom Lucijom. Sobica je zagušljiva, a Valpurga je još kadi sa

“…isparinama s peći, po kojoj Valpurga pospe sad nešto smrvljena sladora,
a sad je polije octom, te od kađenja borovnicom. Odbila je pomoć liječnika
koji je tražio da se soba redovito zrači (…) ona je bila uvjerena da je prehlada
jedan jedini izvor svim teškim bolestima.”

Jedina služavka Gertruda svojim je dolascima razbijala monotoniju

svakodnevice. Poštar Marko , s vremena na vrijeme donio bi za jadnu
djevojku ponekad pismo koje bi joj vratilo rumen u bolesne i blijede obraze.
Najnoviji tračevi također su upotpunjavali vrijeme ovim osamljenim
dušama. Nakon što je Lucija pročitala pismo, pogled joj je odlutao na sliku
Alfreda, mladića u čiju je ljubav počela sumnjati. Valpurga je tajila veliko
siromaštvo koje ih je snašlo samo da zaštiti Luciju: “…Od svega imutka
njihove bogate kuće ostala je još samo ta mala kućica s tom jedinom
tijesnom sobicom, a sve je drugo otišlo na Lucijinog brata Juraja…”. Uz sve
brige i siromaštvo, Valpurga je krila još veću tajnu koja bi bila kobna za
Luciju i njeno krhko zdravlje: “to ne piše on, nego netko drugi po naputku
tvoje nesretne majke…”

Kad joj je majka donijela večeru, Lucija je sav svoj jad, sumnje, očaj i
nesreću istresla pred jadnu staricu koja je strepila nad njenim životom.
Nakon večere Lucija je zaspala pa je i Valpurga malo odahnula u naslonjaču
da se odmori. U zadnje vrijeme počela je osjećati probleme sa srcem. Luciju
je probudio prodoran majčin kik izazvan bolom u prsima. Da bi smirila
uzrujanu kćer , započela je priču o senjskim plemenitašima , njihovom
bogatstvu, prokletstvu ljudi do kasno u noć.

Valpurgu su mučila lažna pisma što ih je Lucija dobivala, a još veći strah
zadavala bi joj njena učestala znojenja noću. Sjećanja su joj odlutala u
vremena kad je bila mlada i nezrela djevojka koju su isprosili za Antu
Stipančića, sina jedinca senjskog bogataša. Povinovala je svim njegovim
željama i pokorno ga slušala tako da je “…njezina sloboda ugasnula, malo
pomalo sve i ona je bila u njegovoj kući – slobodna ropkinja….”. Prvo mu je
rodila sina Jurja za čije su krštenje trebale dvomjesečne pripreme. Krštenju
su nazočili najviši krugovi plemstva i bogataša senjskoga kraja. Kasno tog
popodneva na proslavu je stigla i mlada majka odjevena u najskuplje
haljine. Muž joj se “…rasplakao od tajne sreće što ta mila krasotica, ovako
nježna, pripada samo njemu”.
Na veliko veselje nadvila se sjena kada je pripiti mladi natporučnik Winter
Valpurgi izjavio ljubav na što je Stipančić poludio te tražio zadovoljštinu.
Nije dugo trajalo da proslava završi i gosti se raziđu na opće veselje naroda
koji je nastavio slaviti. Nakon nemilog događaja natporučnik je nestao iz
Senja tako da je nemio događaj zaboravljen.

Mnogo godina kasnije Ante je morao otputovati poslovno u Trst radi

prodaje vinskog skladišta, a ključ od radnog stola je zaboravio pospremiti
tako da je Valpurga mogla tog popodneva nesmetano prolistati muževe
bilješke i saznati njegove tajne, godinama skrivane od nje. Saznala je za
sudsku parnicu koja je vođena zbog davnog sukoba na krštenju čiji ishod
nije išao Stipančiću u prilog. Između ostalog, prekršio je i nekoliko zakona
te “…mora predati plemićki mač (…) zabranjuje mu se unaprijed nositi
plemićko odijelo (…) osuđuje se na globu od stotine carinskih forinta u
zlatu…”.

Kuća Stipančićevih bila je bogato uređena, ali rijetko tko je mogao vidjeti
unutrašnjost. Jedinu živost davala bi Lucija svojim nestašlucima gledajući
na trg gradsku djecu kako se igraju, a njoj bi pristup bio zabranjen. Nije joj
bila dozvoljena igra s djecom nižeg staleža. Žene su u Stipančićevoj kući
bile podređene. Suprug nije ženi dozvoljavao da pomiluje ili pak poljubi sina.
Juraj je bio vrlo darovito dijete te se otac njime vrlo ponosio. Za kćer nije
mario ni malo. Za razliku od brata, Lucija je do svoje šeste godine jela u
kuhinji. Kad bi dobila očevu dozvolu da jedu zajedno, Valpurga je znala reći
“…sva briga očeva ide sinu, a ova sirotica kao da i nije naše dijete…” Lucija bi
tada bila presretna, ali vrlo brzo sreću bi zamijenila tuga te bi se vraćala
nazad u kuhinju. Boljela ju je očeva i bratova hladnoća i odnos prema njoj.
Kako su godine prolazile, Juraj je stasao u vrlo pametnog mladića na ponos
ocu: “…poslao ga otac u Beč da u tamošnjem sveučilištu sluša pravo…”

Od sinova odlaska na studij, stari Stipančić se povukao u sebe. Živnuo bi

samo kada bi stiglo pismo od Juraja: “Njegov bi se ponos pri tom često
zlurado dizao kad bi stao da uspoređuje Jurjeve vrline s nekojim od
poznatijih domaćih sinova.” Lucija je rasla uz majku: “za njezin uzgoj nije
otac ni pitao…”. Novosti o sinu Valpurga bi doznavala za vrijeme objeda
kada bi otac s ponosom govorio o njemu. Studiranje mladog Stipančića
odnosilo je velik dio imetka tako da je Ante s vremenom bio primoran
prodati i brod. Za Lucijino školovanje nije bilo novaca jer se od ženskog
djeteta očekivalo da bude dobra kućanica i da ugađa mužu. Lucija se razvila
u lijepu ,mladu djevojku od šesnaest godina: “…bila je nalik mladoj, vitoj i
podatnoj jeli…”

Pripremao se godišnji ples gdje su bila nazočna sva gospoda iz uglednih

obitelji. Lucija je dobila odobrenje da prisustvuje tom događaju. Bila je
neizmjerno sretna i uzbuđena. Na sam dan plesa, Stipančić je došao doma
ljut , tako da su majka i kći strahovale da će ples morati otkazati. Naime,
Juraj nije ni te godine dolazio doma izgovarajući se učenjem mađarskog
jezika koji bi trebao postati službeni. Lucija je dugo nakon uspješnog
debakla proživljavala svaki trenutak. “Ta noć dala je za mjesec dana
neiscrpivog gradiva razgovoru među njom i majkom.”

Stipančić je polako propadao, a Lucija se počela družiti sa svojim

vršnjakinjama uz potporu majke. “…za Luciju se silno zanima mladi i bogati
Bečanin auditor Friedman…” Stipančićev se imetak brzo topio. Pronalazeći
brojne izgovore, slao je i dalje novac sinu dok je Luciji uskraćivao sve.

Među ljudima se počelo buditi rodoljublje. Najodaniji pokretu bip je kanonik

Vukasović koji se zalagao za ujedinjenje te je tražio zastupnike za sabor
hrvatski. Stipančić je bio pak za ujedinjenje s Mađarima te se nadao dobroj
budućnosti za sina. Stipančić je odlučio ponuditi Vukasoviću podršku u
očekivanju boljeg položaja za sebe. Nakon razgovora, Vukasović je postao
učestali gost u kući Stipančića. Dugo bi raspravljali o političkim pitanjima te
o predstojećem sastanku gdje je Vukasović namjeravao predstaviti svoj
program, a Ante je trebao održati uvjerljiv govor kojim bi privukao što više
pristaša. Vodila se borba ua svaki glas: “Vukasović o tako ozbiljnoj stvari ne
govori ni njemački, ni talijanski nego hrvatski…” Održao je žestoki
domoljubni govor među svojim pristašama: “Sama jezgra slavnoga nekada
kraljevstva hrvatskoga, raskomadana je…” Slušali su svi Vukasovića, ali ga
nisu razumjeli jer ih je dio bio drugih nacionalnosti. Dobivao je on i nove
pristaše, ali je i neke gubio. Narod je bio zbunjen jer nije znao kome se
prikloniti.

U konobi Luke sastajao se radnički stalež da sluša priče mladog Tintora o

pobjedi Hrvata nad Turcima. Budio on u ljudima davno zaboravljenu svijest
o jeziku i domoljublju. Protiv Vukasovića se žestoko borio Benettijev
plaćenik Martinčić. Svojim pričama odvraćao bi ljude od Vukasovića.
Mnoge je on pridobio nečasnim ponudama i ucjenama. Borba se sve više
rasplamsavala.

Odnosi između oca i Lucije nisu nikada bili prisni. Svakim danom bivali su
sve gori: “…on njoj postaje što je ona njemu bila – stvar.” Lucija je polako
odustajala od težnje da udovolji ocu. Pobunila se: “Ta ja već nijesam dijete!
Bratu sve… a meni baš ništa.” Na nagovor majke , nekoliko dana kasnije išla
se ispričati ocu zbog svog ponašanja. Ponovni sukob bio je neizbježan.

Stipančić se razbolio što od političkih neuspjeh, što od materijalnih

problema. Najjače ga je pogodilo sinovo pismo kojim mu javlja da je ostavio
nauke te prešao u konobare. Sav njegov svijet i nadanja bili su srušeni u
trenu. Posljednji pokušaj da preobrate sina na pravi put trebalo je biti
majčino pismo. Lucija, saznavši o bratovoj sramoti, opet osjeti
razočaranost naspram oca i brata: “Ja nemam oca, a ni brata. Kad je pitao
za me moj brat?”

Vijest o Jurajevom nepromišljenom ponašanju narušila je još više

Stipančićevo krhko zdravlje i izgled. Nakon mnogo razmišljanja odlučio je
posuditi novac od lihvara Marka Cincara, ali uz jamčevinu, kamate i dva
svjedoka. Kako nije želio da itko sazna o njegovoj neimaštini, plan se
izjalovio. Još iste večeri u posjet mu se najavio major Benetti što mu je
malo popravilo raspoloženje jer takovi ugledni ljudi su posjećivali samo
odabrane pojedince.

Major Benetti bio je strah i trepet grada. Momentalnu glavobolju zadavao

mu je trijumvirat Vukasović, Stipančić, Čolić, te je naumio Antu pridobiti za
sebe. Benetti je imao uhode po cijelom gradu i bio je prilično dobro
informiran o problemima svojih pristaša i protivnika te nije birao sredstva
ne bi li iste pridobio za sebe.Tko mu nije bio ni stran Antin pohod lihvaru od
kojeg je i saznao sve pojedinosti posjeta. Benetti je namjeravao otvoreno
govoriti o razlogu svojeg dolaska. Govorio je protiv Vukasovića i otvoreno
pokušavao zadobiti Antu na svoju stranu te mu je zauzvrat ponudio i mjesto
suca: “Ja dakle tražim suca (…) ja sam na vas prvoga pomislio.”

Narednog dana Ante je predao govor na uvid Vukasoviću uz molbu da mu

posudi novac, ali je odbijen. Vukasović je dobio anonimnu poruku o posjetu
Benettija.  Nakon oklijevanja, Stipančić je poderao vraćeni govor i odlučio
prihvatiti uvjete majora Benettija. Dobio je i novac koji je istog dana poslan
sinu uz poruku: “Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas čuo u
Požunu, i ja bih otvorio tebi put do najodličnijih mjesta. Sad radi što hoćeš i
kako znaš, ubij se, ja sam bešćutan.”

Benetti je održao obećanje te je Stipančić dobio obnavljanje izgorjele

magistratske zgrade što bi mu trebalo donijeti lijepu dobit. Juraj je nastavio
školovanje i u pismu obećao sestri nadoknaditi to sve “Ako je išla moja
sestra poradi mene oštećena, ja ću joj dvostruko vratiti.” Stipančić se loše
osjećao i odlučio Juraju napisati pismo u kome ga moli da preuzme brigu o
majci i sestri ako se njemu nešto dogodi: “Poslije toga pada na tvoju skrb
mati i sestra, na to te vežem tvojim poštenjem i pod prijetnjom očinskog
prokletstva.” U neko doba noći obje žene probudilo je zvono iz Antine sobe.
Pozlilo mu. Tjedan dana trajala je kriza.

Na dan izbora, suprotne strane su se sukobile. Došlo je i do tučnjave.

Vojska je pucnjevima u zrak rastjerala pobješnjelu rulju.  Nekoliko dana
kasnije Banetti je bio smijenjen zbog nesposobnosti. Na njegovo mjesto
došao je major Winter koji se sukobio sa Stipančićem na dan Jurajeva
krštenja. Od tog dana u potpunosti se posvetio ženi i kćeri. No ubrzo ga
pokorila upala pluća te umre Luciji na rukama.

Nakon očeve smrti, Juraj je tražio od majke velike svote novaca za

podmirenje dugova. Kako Valpurga nije nikada imala uvid u financijsko
stanje obitelji ostala je zatečena neimaštinom te je nestrpljivo očekivala
sinov povratak.  Konačno je i Juraj došao. Teško prepoznatljiv, od malenog
dječaka vratio se “čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izbuljenih očiju pod
naočalama, čupave kratke brade i brka…” Doveo je i gosta, prijatelja Alfreda
pl. Ručića.

Nakon nekog vremena počeo je Alfred sve više vremena provoditi s

Lucijom, laskati joj, što je neiskusnoj djevojci bilo dovoljno da se zaljubi.
Lucija je čeznula da je on odvede i konačno joj pokaže svijet za kojim je
čeznula.  Juraj je trebao podmiriti dugove te je pisao prijatelju Mukiju da
pokuša odgoditi termin jer namjerava majku prisiliti da proda jednu kuću.
Spomenuo je i Alfreda koji glumi zaljubljenog mladića: “…vidiš ti našeg
Fedicu kako on umije lijepo glumiti! Ne vidi mu se rep, ni kozje noge, ni
rogovi!”. O majci i sestri nije imao lijepo mišljenje, nije imao osjećaja jer mu
je otac u djetinjstvu branio. A o ocu? “Sad znadem da sam oca naprama
sebi osjećao kao suhoparnoga, dosadnoga i neumoljivoga pedagoga koji je
knjigu života pročitao samo iz sebe…”

Juraj je Valpurgu prisilio da proda kuću: “Uzeo sam pištolj: Ili pet stotina, ili
ćete me naći u ovoj sobi prostrijeljene glave. “Sljedećeg dana, Juraj je dobio
novac ništa ne pitajući majku a ostatak dana i noći prolupao je s ljudima
koji su bili zakleti neprijatelji pokojnog mu oca.  Juraj i Alfred vratili su se u
Zagreb, a majka i kći preselile su se u malu tijesnu kućicu koja je pripadala
Valpurginoj obitelji.  Od Juraja se nisu nadale nikakvoj pomoći: “Njegov
život i ponašanje u ono malo vremena što je bio kod kuće pokazivalo je da
se on u tuđem svijetu od rodne kuće odbio.”

Valpurga je sve nade polagala u Alfreda nadajući se da je zaljubljen u Luciju.

Kako pisma nisu nikako stizala Lucija je sve više venula i počela
pobolijevati. Lucija je ostala trudna te o tome obavijestila Alfreda. On joj
pošalje lijekove od kojih je pobacila. Valpurga je bila u strahu da se ne
otkrije sramota te se bojala zvati liječnika, no Luciji sve lošije stanje je prisili
te pošalje po liječnika.  Majka je pisala i Juraju ali se pismo vratilo
neotvoreno. Naknadno je doznala da se Juraj pomađario.

Nekoliko dana kasnije, Valpurginu posjeti starica, majka mladog Tintora koji
je bio zaljubljen u Luciju te je isto očajan od ljubavi. Valpurga ga je zamolila
da piše Luciji ljubavna pisma u Alfredovo ime, sve s nadom ozdravljenje
kćeri. Mladi Tintor prvi je puta u životu mogao odati tajne svog srca papiru.
Iako je njegova ljubav bila beznadna: “Nije htio ni misliti na to da je njezina
ljubav i čeznuće hrli k drugome; plakao je, ali je bio sretan.” Dopisivanje je
trajalo neko vrijeme. Valpurga je sama vodila strogo brigu o pismima,
čuvajući svoju obmanu i kćerino zdravlje koje je već bilo narušeno. Lucijine
sumnje u istinitost pisama bivale su sve jače. Zdravlje sve slabije, nada sve
manja i očaj prevarene žene sve veći.

Nakon svih sumnji koje su se u Luciji probudile, zamoli Valpurga mladog

Tintora da joj napiše da će doći po nju kroz tri mjeseca te da će konačno
vjenčati. Kako se bližio treći mjesec Tintor odgodi vjenčanje radi smrti neke
tetke. Lucija je sama odlučila okončati svoje strepnje te je napisala sama
pismo Alfredu i na pošti ga otpremila s kišom po djevojčici koja se igrala na
ulici.
Nekoliko dana kasnije Alfred je odgovorio da je on u sretnom braku već
godinu dana. Lucija je bila slomljena: “Ležala je kao mrtva, slomljena kao
ljiljan kojemu je oluja pretrgnula struk.” Lucija je umirala. Željela je vidjeti
mladog Tintora koji je došao u trenutku smrti: “Bila je lijepa za života, ali
progledajte je sada: kao da se smije, kao da će progovoriti…”

Narednog dana, mladi Tintor se vratio u sjemenište jer više nije bilo
prepreke da ne postane “do smrti vjeran sluga Božji.” Valpurga je poživjela
još koju godinu nakon Lucije, u potpunom siromaštvu.  Polako je nestajalo
plemstvo u Senju. Na Veliki Petak, sirotinja se omotavala u bijele plahte i
išla u prošnju. Među njima je bila i Valpurga. Prosjaci bi polijegali na plahte i
čekali da im ljudi koji su išli na procesije bace milostinju. Kad su svi otišli,
Valpurga je ostala ležati, mrtva, sama. Bez sina koji je otišao, bez volje za
životom. Umrla je kao prosjakinja.