Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Odjel za kroatologiju

DRAMATURGIJA SREDNJOVJEKOVNOGA KAZALIŠTA

Hrvatska književnost srednjovjekovlja

Student: Ludwig Radić

Mentor: prof.dr.sc. Viktoria Franić Tomić

Zagreb, 17. veljače 2023.

1
 SADRŽAJ

1. UVOD........................................................................................................... 3
2. RAZVOJ CRKVENE DRAME.................................................................... 3
2.1 POČECI LITURGIJSKE DRAME.......................................................... 3
2.2 OSOBINE I SARŽAJ PRVIH LITURGIJSKIH DRAMA..................... 3
3. LITURGIJSKE DRAME U HRVATSKOJ.................................................. 3
3.1 LITURGIJSKA USKRSNA IGRA.......................................................... 4
3.2 IGRA SVETIH TRIJU KRALJEVA (BOGOJAVLJENSKA IGRA)..... 5
4. ŽANROVI PRIKAZANJA, MISTERIJA I MIRAKULA............................. 7
4.1 MUKA SVETE MARGARITE................................................................ 7
4.2 MUKA SPASITELJA NAŠEGA.............................................................. 7
5. ZAKLJUČAK................................................................................................. 9
6. LITERATURA................................................................................................ 10

2
 1. UVOD
Srednji vijek bio je razdoblje u kojem je praktički jedini utjecaj na državu, pa samim time
i na njezinu kulturu, imala crkva. Srednjovjekovna umjest ima isključivo religioznu svrhu,
što je utjecalo i na srednjovjekovno kazalište. Ono je, u principu bilo religiozno. Razvoj
svjetovnog kazališta srednjega vijeka javlja se tek pri kraju navedenog razdoblja. Cilj
ovog seminarskog rada je analiza srednjovjekovne drame karakterestične za Hrvatsku.

2. RAZVOJ CRKVENE DRAME

Poznato je kako je najraniji oblici religijske dramske književnosti bili liturgijske drame.
One su nastale na temelju bogoslužja, a svojim grananjem i i sve većim umetanjem
tropičkih elemenata u svoju strukturu postaju okviri liturgijske ilustracije, a samim time
samostalne scenske tvorbe (Batušić, 1978, 1). 1 Liturgijske drame su se izvodile isključivo
u crkvama, dok je njihova tematika bila vezana uz određene blagdane, poput Uskrsa,
Božića ili Bogojavljanja. Bile su pisane liturgijskim jezikom, najčešće latinskim. Kada
govorimo o hrvatskom glumištu, Nikola Batušić je pisao i o jednom primjeru koji je pisan
na domaćem liturgijskom jeziku. Riječ je o starocrkveno-slavenskom jeziku. Riječ je o
tekstu pronađenom u Vrbničkom glagoljskom misalu iz 162. godine. Navedeni tekst
pripada uskrsnoj tematici i pisan je glagoljicom (Batušić, 1978, 4).2
2.1 POČECI LITURGIJSKE DRAME
Liturgijske drame, prema Batušiću, možemo gledati kao prve organizirane kazališne
predstave na prostoru današnje Hrvatske, iako ove drame nisu imale nikakva izražena
nacionalna obilježja, a njihov karakter je bio isključivo religiozan. Budući da je riječ o
vremenu kada u hrvatskim zemljama nije bilo značajnih kazališnih zbivanja, liturgijske
drame dobivaju na važnosti, budući da se upravo preko njih prati razvoj hrvatskog
glumišta općenito. Iz navedenog razdolja, sačuvano je vrlo malo. Riječ je o manjem broju
ostataka antičkih kazališnih građevina, poput onog na Visu, odnosno u Puli i Solinu. U
kontinentalnom dijelu današnje Hrvatske, sačuvana su pojedina mimičko-scenska
obilježja iz nekadašnje Siscije (današnji grad Sisak). Navedeni objekti i izvori su
neosporne potvrde o kazališnom životu na hrvatskome tlu toga doba.
2.2 OSOBINE I SADRŽAJ PRVIH LITURGIJSKIH DRAMA
Liturgijske drame i ostale kazališne predstave srednjeg vijeka, poput skazanja, prikazanja
ili mišterija, pretežito su bile anonimne, točnije, nisu imale značajne pisce (Batušić, 1978,
1).3 Oblik liturgijske drame s vremenom je evoluirao. Ugrađivale su se brojne tropičke
varijante, da bi konačno drame sadržavale realističke, naturalističke te životno- uvjerljive
likove i prizore. Opće je poznata i činjenica da su se ovakve drame širile Europom putem
crkvenih knjiga, a u sredinama koje su bile kazališno i scenski razvijenije liturgijske su
drame doživljavale svojevrsne transformacije, koje su pretežito bile temeljene na
scenskom iskustvu te umješnosti izvođača (Batušić, 1978, 1).4

1
N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga 1978, str. 1
2
N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga 1978, str. 4
3
N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga 1978, str. 1
4
Isto

3
 3. LITURGIJSKE DRAME U HRVATSKOJ
Poznato je kako su na prostoru današnje Hrvatske sačuvane dvije potpune latinske
liturgijske drame. Obje su zabilježene unutar najstarijeg obrednika zagrebačke katedrale,
poznatog kao missalu antiquissinum. Riječ je o knjizi (mješavini pontifikata i obrednika)
naručenoj za gjurskog biskupa Chartuirga, pisana je karolinom, a u Zagreb je dospjela
nakon osnivanja zagrebačke biskupije, koju je tada preuzeo česški biskup Duch. Za
osnivanje zagrebačke biskupije najzaslužniji je ugarski kralj Ladislav, koji ju je utemeljio
1093 (Batušić. 1978, 1) .5 Navedena knjiga, koja je ujedno i obrednik zagrebačkog
biskupa Ducha francuskog je podrijetla. Baušić smatra kako je knjiga najprije dospjela u
Ugarsku, a potom je, zahvaljujući novom biskupu, poslana u Zagreb (Batušić, 1978, 2). 6
Početkom izvođenja ove dvije drame na hrvatskom tlu može se odrediti kraj XI. Stoljeća.
Obje drame bile su stranog podrijetla i pisane na latinskom jeziku, ali je (prema Batušiću)
dopušteno o njima govoriti i u kontekstu hrvatskog glumišta. Ove drame su europski
poznati okviri kazališno dramskih početaka ranog srednjovjekovlja, stoga se one mogu
smatrati „prapočetkom“ kazališta u svakoj nacionalnoj povijesti te integralnim dijelom
kontinuiteta. Zagrebačke liturgijske drame predstavljaju temeljni arhetip navedenog
kazališnog žanra što je dominirao razdobljem srednjeg vijeka. Jedna od drama je uskrsna
igra, dok je druga božićnog karaktera (Batušić, 1978, 2).7
3.1 LITURGIJSKA USKRSNA IGRA
Prva od sačuvanih liturgijskih drama, ona uskrsnog karaktera, engleskog je podrijetla, a do
zagrebačkog biskupa došla je putem francuskih benediktinskih samostana. Ova drama
podijeljena je na više činova i sadrži dva ključna elementa tipične uskrsne liturgijske
drame. Prvi scensko-dramski element poznat je kao Deposition crucis (Polaganje križa), a
drugi se naziva Elevatio crucis (Uskrsnuće križa). Potom imamo dramatizirano scensku
tvorbu polaganja Isusa Krista u grob, nakon čega slijedi prizor dolaska triju Marija, koje
zatiču prazan grob. Ovaj čin naziva se Visitatio sepulchri (Posjet grobu). Prema obredniku
u kojem je drama sačuvana, propisuje se datum izvedbe (Veliki petak), a sukladno tome se
određuje vrijeme polaganja križa te se imenuje crkvene dužnosnike koji bi, u pravilu,
trebali biti nazočni pri održavanju samog liturgijskog čina. Baušić detaljno analizira scenu
posjeta Kristovog groba, o kojem piše sljedeće: „U njoj se pojavljuju tri Marije koje
dolaze do prazna Kristova groba i tamo zatiču anđela. Latinski je dijalog vrlo kratak i vodi
se između triju Marija i anđela. Zagrebačka liturgijska drama Kristova uskrsnuća nema
onaj u Evropi kasnijega razdoblja poznati scenografski element- Kristov grob u
određenom dijelu crkve, već se radnja očito zbiva pred glavnim oltarom“ (Batušić, 1978,
2). 8 Je li se ova drama održavala u Zagrebačkoj katedrali nije poznato, budući da nema
konkretnih dokaza, poput spisa ili naknadnih ispravaka koji govore o izvođenju drame u
samoj katedrali.Treba naglasiti kako je liturgijska usrksna igra u Zagreb doprla sa svim
aspektima te osobinama ranog srednjovjekovnog kazališta, s naglaskom na grafičku izradu
i kolorizaciju teksta. Dramski tekst pisan je smeđom bojom, a didaskalije krvavo-crvenom
bojom (Batušić, 1978, 2). 9
5
N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga 1978, str. 1
6
N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga 1978, str. 2
7
Isto
8
Isto
9
N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga 1978, str. 2

4
 3.2 IGRA SVETIH TRIJU KRALJEVA (BOGOJAVLJENSKA IGRA)
Prema Nikoli Batušiću, druga sačuvana drama na prostoru današnje Hrvatske je
zanimljivija, dramaturgijski razvedenija i scenski bogatija. Riječ je o Igri svetih triju
kraljeva, poznatoj i pod imenom Bogojavljenska igra, odnosno njezinom izvornom
latinskom imenu (naslovu pod kojim je zabilježena u biskupovom obredniku) Tractus
stellae (Povlačenje zvijezde). U ovom slučaju nam sam naslov navedene drame
nagovješta kakvu tematiku i scene možemo očekivati u ovoj predstavi. Naslov potvrđuje
ključna scena ove drame. Riječ je o pomicanju papirnate zvijezde, koja u sebi ima svijeću,
što simbolizira kretanje zvijezde repatice. U idućoj sceni vidimo dolazak sveta tri kralja,
koji novorođenom Isusu Kristu nose darove (Batušić, 1978, 2). 10 Hrvatska verzija ove
drame ima poseban naglasak na činu, točnije, sceni povlačenja zvijezde i zalaže se za
prikazni element liturgijske drame, što nije uobičajeno niti iskazano u pojedinim drugim
varijantama ove predstave (Batušić, 1978, 2).11 Glumci u ovoj predstavi utjelovljuju
biblijske magove, Heroda, pisare, mlade svećenike što drže dijete na rukama te anđela. U
predstavi sudjeluje najmanje devet glumaca, a sukladno tome propisana je i odjeća:
načelno je riječ o slobodnijem variranju crkvenog ruha (Batušić, 1978, 4). 12 Drama se
izvodila 6. siječnja, kada se obilježavalo Bogojavljanje.
Analizirajući ovu dramu, dolazimo do zaključka kako je liturgijska drama na hrvatskome
tlu evoluirala. Kao prvo, kada proučimo crkveni prostor u kojem je drama odvijana,
vidimo kako ova predstava (za razliku od uskrsne igre) ima puno više detalja i svaki dio
crkve ima svoju ulogu u samoj drami. Kao primjer, možemo navesti oltar sv. Marije, dok
je središnji dio crkve predstavljao Herodovo prijestolje. U svojoj konačnoj fazi, ova drama
više se nije odvijala unutar katedrale, nego je dospjela i na trg (Batušić, 1978, 4).13
Jedan od referentnih dokaza postojanja ove drame, Batušić je izložio u svojoj knjizi, a
riječ je o početku liturgijske drame o tri kralja, koji je sačuvan u obredniku zagrebačke
stolne crkve.

10
Isto
11
Isto
12
N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga 1978, str. 4
13
Isto

5
6
 4. ŽANROVI PRIKAZANJA, MISTERIJA I MIRAKULA
Početkom XIII. stoljeća, veliki utjecaj na društvo južnog prostora današnje Hrvatske imaju
pučke crkvene pobožnosti i svećanosti. Formira se veliki broj bratovština, koje baštine
takve običaje, po uzoru na talijanske spektakularne pobožnosti (Baušić, 1978, 6). 14
Novonastali religiozni tekstovi ostati će anonimni, ali će već u svojim počecima pokazati
samostalnost naspram tadašnje Europe.
Pjesme, poput Prigovaranja Blažene Dive Marije i križa Isusova iz XV. stoljeća, bile su
vezane uz tzv. pasionsku tematiku, za koju Batušić tvrdi kako je „...i po vjerskoj i po
osjećajnoj liniji bila vjernicima najbliža“ (Batušić, 1978, 7). 15 U ovoj pjesmi se radnja
usredotočila na dijalog Marije, koju prate sva obilježja tragičnog materinstva, a njezina
jedina želja je spasiti dijete od smrti, i križa, koji prema krsšćanskom postulatu simbolizira
žrtvu, otkupljenje grijeha i (na koncu) spasenje (Batušić, 1978, 7).16
Poznat je i jedan raniji tekst iz XIV. stoljeća, po imenu Pesan ot muki Hristovi. Za razliku
od ranije navedenog teksta koji opisuje Marijin dijalog, ovaj tekst nema pretjerano
izraženi dijaloško-dramski oblik, ali baštini pasionsku tematiku, koja će biti specifična za
cijelu hrvatsku crkvenu dramu. Upravo takva tematika pripada stožernom dijelu hrvatskog
sakralnog glumišta (Batušić, 1978, 7).17
4.1 MUKA SVETE MARGARITE
Tematika muke bila je izrazito zastupljena u hrvatskom kazalištu srednjovjekovlja. Jedan
od najpoznatijih primjera je djelo Muka svete Margarite iz 1500. godine. Treba naglasiti
kako je srednjovjekovno društvo valoriziralo ženu koja negira svoju ženstvenost i koja je
mučenica, a primjer svete Margarite utjelovljuje upravo takav arhetip žene. O ovoj drami,
autori Slobodan Prosperov Novak i Josip Lisac napisali su kako ona afirmira martirološko
ženstvo izosankom samoga ženstva te neposluhom, koji u novoj konstalaciji stvari postaje
posluhom, što na koncu biva nagrađeno: „Novim ženama-mučenicama heroizam je
negacija ženstva. On je heroizam ukoliko je negacija! Margarita ne zna biti Medeja! Novi
scenski heroizam identificira se s djevstvom i od himena on pravi glavni predmet drame“
(Prosperov Novak i Lisac, 1984, 10). 18
4.2 MUKA SPASITELJA NAŠEGA
Svoj vrhunac hrvatska srednjovjekovna drama doživljava u XVI. stoljeću, tekstom po
imenu Muka Spasitelja našega, iz 1556. godine. Ovaj tekst podrijetlom pripada
Hrvatskom primorju, prema nekim izvorima upravo Rijeci. Poznato je da je sačuvan u
Tkonskom zborniku, a sadrži 1000 stihova. Dio Muke se pjevao, budući da su u zborniku,
uz navedeni tekst, zabilježeni i notni zapisi (Batušić, 1978, 8).19
Djelo počinje Lazarovim uskrsnućem, nakon čega slijedi scena dolaska Krista u
Jeruzalem. Tokom radnje se razvija klasična pasionistička tematika, koja prati lik Isusa
Krista sve do njegovog razapinjanja na Golgoti. Djelo završava skidanjem mrtvog
14
N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga 1978, str. 6
15
N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga 1978, str. 7
16
Isto
17
Isto
18
S. Prosperov Novak, J. Lisac: Hrvatska drama do narodnog preporoda I. Dio, Logos 1984, str.10
19
N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga 1978, str. 8

7
Kristovog tijela s križa. Ovo je ujedno i jedno od najkompleksnijih djela hrvatskog
srednjovjekovnog kazališta, sadrži 3658 osmeraca, a odvijalo se u tri termina: na
Cvjetnicu, odnosno na Veliki četvrtak te konačno na Veliki petak. Batušić je u svojoj
knjizi zabilježio i referentni tekst iz Tkonskog zbornika.

8
 5. ZAKLJUČAK
Srednji vijek je razdoblje kada se na prosoru današnje Hrvatske razvija žanr drame. Prve
drame zabilježene u tadašnjoj Hrvatskoj pripadale su žanru crkvene drame i bile su
internacionalnog podrijetla. Riječ je bila o djelima održavanim tokom Uskrsa ili Božića.
Najpoznatija sačuvana liturgijska drama bila je Igra svetih triju kraljeva, koja je ujedno
bila i najkompleksnija, budući da je (prema Batušiću) zahtjevala veći broj glumaca.
Uz liturgijske drame, u kazalištu su se izvodili žanrovi prikazanja, mirakula ili misterija.
Riječ je bilo o djelima u kojma se baštinila pasionistička tematika. Poznati dijalog bio je
onaj Marije i križa, što je prema kršćanskom običaju simboliziralo žrtvu i spasenje. Ovaj
žanr doživljava vrhunac u XVI. stoljeću, uz drame poput Muke svete Margarite i Muke
Spasitelja našega (ujedno i najkompleksnija hrvatska drama teološkog karaktera iz
razdoblja srednjeg vijeka).
Hrvatska drama srednjovjekovlja pratila i baštinila sve tadašnje europske trendove. To će
se promijeniti krajem 20. stoljeća, budući da će tadašnja hrvatska dramska scena biti pod
utjecajem Domovinskog rata (Lederer, 2004, 27). 20

6. LITERATURA

20
A. Lederer: Vrijeme osobne povijest – Ogledi o suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu, Naklada Ljevak, 2004,
str. 27

9
Batušić, Nikola- Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, 1978.
Lederer, Ana- Vrijeme osobne povijesti: Ogledi o suvremenoj hrvatskoj drami i
kazalištu, Zagreb, 2004.
Prosperov Novak, Slobodan; Lisac, Josip- Hrvatska drama do narodnog preporoda,
Split, 1984.

10