AFI – 2.

cjelina

1. Svrha analize financijskih izvještaja?

ispitivanje, istraživanje i prosuđivanje istinitosti onoga što je predmet analize.

2. Revizija?
Kritičko propitivanje financijskih izvješća i ocjena ispravnosti i vjerodostojnosti podataka
prezentiranih u financijskim izvješćima.

3. Što je AFI?
Znanstvena metoda koja, koristeći se različitim analitičkim sredstvima i tehnikom podatke iz
financijskih izvještaja pretvara u informacije kojima mišljenje o stanju i uspješnosti poslovanja
zainteresiranim korisnicima, internim za donošenje upravljačkih odluka, a eksternim za
mišljenje i zauzimanje stajališta o pitanjima za koja su zainteresirani.

4. Važnost?
Ciljevi, ispitivanje, sadržaj, korisnici informacija. Aspekt upravljanja poslovanjem i razvojem.

5. Planiranje?
Najvažniji instrument upravljanja, kojim se usmjerava korištenje resursa i povećanje
ekonomske vrijednosti poduzetnika. Planirani ciljevi ostvaruju se donošenjem poslovnih
odluka. Mora biti utemeljeno na realnim, objektivnim, konzistentnim i fer informacijama o
stanju i poslovanju poduzeća.

6. Financijsko stanje i uspješnost poslovanja?

Rezultat niza pojedinačnih o investicijama, poslovanju i financiranju, koje kontinuirano donosi
menadžment poduzeća. Zato se financijsko stanje u kontekstu donošenja tih odluka može
promatrati kao kumulativni rezultat investicijskih i financijskih odluka, a uspješnost
poslovanja s pomoću netoučinka poslovanja u određenom razdoblju prema utjecaju na
vlasničku glavnicu. Analizom financijskim izvještaja razmatra se djelotvornost poslovanja radi
utvrđivanja financijskih i ekonomskih učinaka poslovnih odluka i procjene rezultata
primjenom usporednih metoda analize.

7. Proces analiziranja?
Povezanost analize i poslovnih odluka može se razmatrati dvojakim pristupom, kao proces
analiziranja i kao proces informiranja. Najprije se razmatra djelotvornost poslovanja,
analiziranjem financijskog stanja, uspješnosti poslovanja, stvarnih tokova novca i promjena
na kapitalu nastalih kao posljedica poslovnih odluka i transakcija u proteklom razdoblju. Pri
tome je zadaća analize prepoznavanje dobrih obilježja i mogućnosti kao i slabosti i
ograničenja poduzetnika , kako bi se prva mogla iskoristiti za poboljšanje djelotvornosti
poslovanja a drugi korigirati s istim ciljem.
8. Proces informiranja?
Pokazatelji djelotvornosti poslovanja dobiveni procesom analiziranja financijskih izvještaja
pretpostavka su procesa informiranja u kojem se oblikuju i interpretiraju dobivene
informacije prema njihovim korisnicima. Analizom financijskih izvještaja stvara se
informacijska podloga za planiranje, poslovno odlučivanje i upravljanje poslovanjem
poduzetnika.

9. Odluke?
Investicijske odluke – bilo da je riječ o investiranju u istraživanje i razvoj, trajnu imovinu ili
obrtni kapital povezane su s oblikovanjem veličine i strukture aktive.

Poslovne odluke – vezane su za vođenje poslovanja koje se odnose na učinkovito korištenje

investiranih sredstava, politiku cijena i kontrolu troškova usmjerenih na maksimalizaciju
djelotvornosti poslovanja i kontrolu likvidnosti.

Odluke o financiranju – podrazumijevaju politiku korištenja dobiti, planiranja i kontrolu

strukture kapitala te politiku izvora financiranja, te su povezane s oblikovanjem veličine,
strukture i kvalitete pasive. Poslovni događaji i transakcije proizašli iz navedenih odluka
održavaju se na stanje imovine i izvora imovine, prihode i rashode, novčane tokove i s
pomoću ostvarenih rezultata na promjenu veličine i strukture kapitala.

10. Dijagnosticiranje?
Posao analitičara jest dijagnosticiranje. Da bi se dijagnosticirala djelotvornost poduzetnika
utvrđivanjem financijskog stanja i uspješnosti poslovanja, potrebno je prije svega realno
utvrditi činjenično stanje. Potom se stanje treba usporediti s postojećim normama da bi se
saznala odstupanja. Potrebno je ispitati uzroke odstupanja da bi se mogla dati potpuna
informacija i predložiti mjere kojima bi se to poboljšalo. Da bi ispunila svoju zadaću i
očekivanja korisnika informacija, analiza financijskih izvještaja mora sustavno provesti
ispitivanja složenog objekta ispitivanja. Objekti ispitivanja jesu financijski izvještaji, a proces
ispitivanja provodi se primjenom odgovarajućih metoda ispitivanja.

11. Metoda raščlanjivanja?

Analiza financijskih izvještaja manifestira se primjenom dviju osnovnih metoda:
raščlanjivanja, da bi se ustanovio kvalitativni sastav i struktura složenog elementa ispitivanja
(imovina, rashodi) i uspoređivanja kvantitativnih odnosa, da bi se vidjela njegova razvojna
tendencija (likvidnost, rentabilnost).
12. Metode uspoređivanja?
Uvjet za primjenu metode uspoređivanja jest postojanje najmanje dvije veličine koje se
uspoređuju, istovrsnost materije koja se uspoređuje i postojanje usporedivosti materije koja
se uspoređuje.

Vremensko uspoređivanje – povezuje se s usporedbom istovrsnih podataka u tekućem

prema prethodnom razdoblju, horizontalnom analizom materije radi uočavanja tendencije i
dinamike pojedinih pozicija financijskih izvještaja.

Strukturno uspoređivanje – povezuje se s vertikalnom analizom materije radi uvida u

strukturu financijskih izvještaja.

Normativno uspoređivanje – uspoređivanje je ostvarenih veličina s predviđenima, pri čemu

kao mjerilo mogu poslužiti planske veličine ili standardne veličine i pokazatelji.

13. Metoda odnosa vrijednosti?

Pretpostavlja stavljanje u odnos pojedinih skupina ili pojedinih veličina u financijskim
izvještajima. Takvo povezivanje pojedinih skupina ili pojedinih veličina radi se s određenim
ciljem koji se želi postići. Izražava se brojčano iskazanim omjerom dvaju skupina podataka, a
drugi se odnosi na vrijednosti skupine podataka, a odnos među njima prikazuje kao brojčano
iskazani omjer.

14. Metoda indeksnih brojeva?

Primjenjuje se u različitim kombinacijama. Pri analiziranju financijskih izvještaja, najčešće se
koristi kao čista indeksna metoda ili metoda trenda. Primjenjuje se na način da se apsolutni
brojevi iz financijskih izvještaja određene godine izjednače sa 100, a potom se iste stavke
sljedećih godina preračunavaju na osnovi prve godine kao bazne, tako da se može razlikovati
za koliko su porasle iznad 100 ili pale ispod 100 u odnosu prema baznoj godini.

15. Metoda standardizacije?

Češće se primjenjuje kod naturalnih pokazatelja kao usporedba nekoga ostvarenog stanja
prema normativu utroška neke sirovine. Metoda standardizacije ne koristi se na način da se
uspoređuju apsolutni brojevi različitih poduzetnika, jer to u pravilu nema smisla i ne daje
nam odgovore na pitanja djelotvornosti poslovanja. Ta je metoda prikladna za uspoređivanje
pojedinih vlastitih pokazatelja s istim pokazateljima drugih subjekata ili standardnim
pokazateljima. Ona se uobičajeno rabi za uspoređivanje pokazatelja među poduzetnicima,
grupacijskim ili standardnim pokazateljima. Primjenom te metode dobiva se zadnja karika u
mogućnostima analize financijskih izvještaja i prosudbi djelotvornosti poslovanja.
16. Financijski izvještaji?
Komparativni financijski izvještaji – postupcima horizontalne analize pružaju informaciju o
promjenama pozicija financijskih izvještaja tijekom nekoliko obračunskih razdoblja i
uočavanje tendencije promjena s pomoću serije indeksa.

Strukturni financijski izvještaji – postupcima vertikalne analize pružaju informaciju o

promjenama u strukturi financijskih izvještaja.

Financijski pokazatelji – pojedinačno, kao skupina, sustav ili zbrojni sintetički pokazatelji
pružaju temeljne informacije za poslovno odlučivanje.

17. Skupine financijskih pokazatelja?

Pokazatelji likvidnosti – kojima se mjeri sposobnost trgovačkog društva da podmiri svoje
dospjele kratkoročne obveze.

Pokazatelji zaduženosti – kojima se mjeri koliko se trgovačko društvo financira iz tuđih izvora.
Pokazatelji aktivnosti – kojima se mjeri koliko se efikasno trgovačko društvo koristi svojim
resursima.

Pokazatelji ekonomičnosti – kojima se mjeri odnos prihoda i rashoda, a koji pokazuje koliko
se prihoda ostvaruje po jedinici rashoda.

Pokazatelji profitabilnosti – kojima se mjeri povrat uloženog kapitala, a koji se većinom

smatra najvišim kriterijem upravljačke uspješnosti.

Pokazatelji investiranja – koji se koristi kao mjera uspješnosti ulaganja u vrijednosne papire.

18. Koeficijent trenutne likvidnosti?

Pokazuje sposobnost poduzetnika za trenutačno podmirenje kratkoročnih obveza.
Novac/kratkoročne obveze.

19. Koeficijent ubrzane likvidnosti?

Uz novac obuhvaća i potraživanja kao brzo unovčivu imovinu s kojom se može računati za
plaćanje kratkoročnih obveza. Većinom se smatra da bi visina ovog koeficijenta trebala biti 1
ili veća od 1, što znači da bi zbroj novca i potraživanja trebao iznositi najmanje koliko iznose
kratkoročne obveze. Novac + potraživanja/kratkoročne obveze.

20. Koeficijent tekuće likvidnosti?

Odnos ukupne kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza. Općenito se smatra da bi trebao
biti veći od 2 jer se računa s rizicima unovčavanja nenovčanih oblika kratkotrajne imovine. To
znači da je za održavanje normalne likvidnosti poduzetnika potrebno da se dio kratkotrajne
imovine financira iz umjesto iz kratkoročnih iz kvalitetnijih dugoročnih izvora financiranja. Ta
razlika odnosno dio novca kojim se kratkotrajna imovina financira iz dugoročnih izvora naziva
se radni kapital i utvrđuje se kao pozitivna razlika između kratkotrajne imovine i kratkoročnih
obveza. Kratkotrajna imovina/kratkoročne obveze.
21. Koeficijent financijske stabilnosti?
Omjer dugotrajne imovine i kapitala uvećanog za dugoročne obveze, odnosno dugoročnih
izvora imovine. Smatra se da treba biti manji od 1 jer poduzetnik uz dugotrajnu imovinu
dijelom dugoročnih izvora treba financirati dio kratkotrajne imovine. Što je vrijednost ovog
pokazatelja manja, to su radni kapital i financijska stabilnost poduzetnika veći.

22. Sigurnost poslovanja?

Pokazatelji likvidnosti, zaduženosti i aktivnosti.

23. Uspješnost poslovanja?

Pokazatelji ekonomičnosti, profitabilnosti, investiranja.

24. Bonitet poslovne organizacije?

Označuje skup pozitivnih obilježja jednog poduzetnika koji ga čine dobrim i sigurnim
poslovnim partnerom.

25. Zlatno pravilo?

Trajna imovina se treba financirati iz dugoročnih izvora financiranja, a kratkotrajna imovina iz
kratkoročnih izvora financiranja.