Professional Documents
Culture Documents
Haruki Murakami - Norveska Šuma
Haruki Murakami - Norveska Šuma
Haruki Murakami - Norveska Šuma
NORVEŠKA ŠUMA
Za mnoge fetes
1.
Prvi put sam upoznao Naoko u šestom razredu. I ona je išla u šesti
razred mondene djevojačke škole koju je vodila neka kršćanska misija. Ta
škola bila je tako fina da su onoga tko je previše učio smatrali prostakom.
Naoko je bila djevojka moga najboljeg (i jedinog) prijatelja Kizukija.
Družili su se gotovo od rođenja, jer su im kuće bile udaljene jedva dvjesto
metara.
Kao što je slučaj s većinom parova koji su zajedno od djetinjstva, i
njihov je odnos bio opušten i otvoren, i rijetko su imali potrebu biti
nasamo. Stalno su jedno drugome odlazili u posjet, ručali ili igrali ma-
džong sa svojim obiteljima. Nebrojeno puta izlazio sam s njima na
dvostruki spoj. Naoko bi povela neku prijateljicu za mene, pa bismo nas
četvero otišli do zoološkog vrta, na bazen ili u kino. Uvijek je dovodila
lijepe djevojke, ali malo odviše fine za moj ukus. Bolje sam se slagao s
nešto grubljim djevojkama iz moje državne škole, s kojima se moglo lakše
razgovarati. Nikad nisam znao što se događa u glavama lijepih djevojaka
koje je Naoko dovodila, a vjerojatno ni one mene nisu razumjele.
Nakon nekog vremena Kizuki je odustao od traženja cura za mene, pa
smo umjesto toga počeli izlaziti nas troje, Kizuki, Naoko i ja: čudno, ali
takva nam je kombinacija bila najugodnija. Uvođenje četvrte osobe u
takvo naše društvo uvijek bi unijelo neku nelagodu. Bili smo nalik na
televizijski talk show, u kojemu sam ja bio gost, Kizuki svestrani domaćin,
a Naoko njegova pomoćnica. Tu je središnju ulogu dobro obavljao. Istina,
imao je neku sarkastičnu stranu koja se ljudima često činila bahatom, ali
zapravo je bio obzirna i nepristrana osoba. Ravnomjerno bi raspoređivao
svoje komentare i šale na Naoko i mene, pazeći da se ni ona ni ja ne
osjetimo zapostavljenima. Ako bi jedno od nas predugo šutjelo, usmjerio
bi razgovor u tom pravcu i naveo tu osobu da progovori. Vjerojatno je
djelovalo teže nego što je doista bilo: on je znao kako treba nadzirati i
prilagođavati atmosferu oko sebe u svakom trenutku. Usto je imao rijedak
dar da u nečijim poglavito nezanimljivim komentarima pronađe zanimljive
dijelove, tako da ste se razgovarajući s njim osjećali kao iznimno
zanimljiva osoba s iznimno zanimljivim životom.
No unatoč tome on nije bio nimalo društven. Ja sam mu u školi bio
jedini pravi prijatelj. Nikad nisam shvaćao zašto se tako bistar i sposoban
govornik ne posveti širem svijetu oko sebe, nego se zadovoljava time da
se koncentrira samo na našu malu trojku. A nisam shvaćao ni zašto je za
prijatelja odabrao baš mene. Ja sam bio običan dječak koji voli čitati
knjige i slušati glazbu, i nisam se isticao ni na koji način koji bi nekoga
kao Kizuki naveo da obrati pozornost na mene. No ipak smo se od samog
početka složili. Otac mu je bio zubar, poznat po svojoj stručnosti i visokim
cijenama.
— Hoćeš da u nedjelju izađemo u četvero? — pitao me tek što smo
se upoznali. — Moja cura ide u djevojačku školu, povest će neku zgodnu
curu za tebe.
— Može — rekao sam, i tako sam upoznao Naoko.
Nas troje provodili smo mnogo vremena zajedno, ali kad god bi
Kizuki izišao iz sobe, Naoko i ja zapeli smo u razgovoru. Nikad nismo
znali o čemu razgovarati. Doista, nismo imali nijednu zajedničku temu.
Umjesto da razgovaramo, pili bismo vodu ili petljali po nečemu na stolu i
čekali da se Kizuki vrati i opet započne razgovor. Naoko nije bila osobito
pričljiva, a meni je bolje išlo slušanje nego govorenje, pa mi je bilo
neugodno biti nasamo s njom. Ne da smo bili nespojivih karaktera:
jednostavno nismo imali o čemu razgovarati.
Naoko i ja vidjeli smo se samo jednom nakon Kizukijeva sprovoda.
Dva tjedna nakon toga događaja našli smo se u kavani da se dogovorimo
oko neke sitnice, a kad smo to obavili, više nismo znali što reći. Ja sam
pokušao zapodjenuti razgovor o nekoliko različitih tema, ali nijedna nas
nikamo nije odvela. A kad bi Naoko i progovorila, u njezinu glasu čula se
neka oštrina. Kao da se srdila na mene, ali nisam imao pojma zašto.
Poslije se više nismo vidjeli, sve dok se toga dana jednu godinu kasnije
nismo slučajno sreli na liniji Čuo u Tokiju.
Naoko se možda srdila na mene jer sam ja, a ne ona, posljednji vidio
Kizukija. To možda nije najbolja formulacija, ali ja sam manje-više
shvaćao kako joj je. Da sam mogao, zamijenio bih se s njom, ali
naposljetku, što je bilo, bilo je, i ja tu ništa nisam mogao.
Bilo je to jednog lijepog svibanjskog popodneva. Nakon ručka Kizuki
je predložio da odemo s nastave na biljar ili nešto slično. Popodnevni sati
nisu me posebno zanimali, pa smo zajedno otišli iz škole, laganim korakom
spustili se nizbrdo do dvorane za biljar u luci, i odigrali četiri partije. Kad
sam dobio prvu, opuštenu partiju, uozbiljio se i zaredao pobjede u iduće
tri. To je prema našem običaju značilo da ja plaćam. Kizuki se tijekom
igre nijednom nije našalio, što je bilo vrlo čudno. Poslije smo pušili.
— Čemu takva ozbiljnost? — pitao sam.
— Danas nisam htio izgubiti — rekao je Kizuki sa zadovoljnim
osmijehom.
Te je noći preminuo u svojoj garaži. Sproveo je gumeno crijevo s
auspuha svoje Honde N-36o 3 do prozora, ljepljivom trakom zatvorio rupu
u prozoru, i turirao motor. Nemam pojma koliko je trajalo dok nije umro.
Roditelji su mu bili otišli u posjet nekom bolesnom rođaku, i kad su
otvorili garažu da utjeraju auto, već je bio mrtav. Radio je svirao, a ispod
brisača je bio zataknut račun za benzin.
Kizuki nije ostavio nikakvu poruku, i nitko nije mogao zamisliti što
ga je nagnalo da počini samoubojstvo. Kako sam ga ja posljednji vidio,
policija me pozvala da dam iskaz. Rekao sam detektivu da Kizuki nije
ničim nagovijestio što kani učiniti, da je bio potpuno isti kao i uvijek.
Policajac je očito stvorio dosta loše mišljenje o Kizukiju i meni, kao da je
savršeno normalno da osoba koja markira iz škole i igra biljar počini
samoubojstvo.
Sve je okončano člančićem u novinama. Kizukijevi roditelji prodali
su njegov crveni N-360. Neko je vrijeme na njegovoj klupi u školi stajao
jedan bijeli cvijet.
Tijekom onih deset mjeseci koji su protekli između Kizukijeve smrti i
mojih ispita nisam se mogao snaći u svijetu oko sebe. Počeo sam spavati s
jednom od djevojaka iz škole, ali to nije potrajalo ni šest mjeseci. Ništa na
njoj nije me dublje zaintrigiralo. Prijavio sam se na privatni fakultet u
Tokiju, i to takav s prijamnim ispitom za koji nisam morao mnogo učiti, i
položio sam ga bez ikakva ushićenja. Djevojka me zamolila da ne idem u
Tokio.
— To je 800 kilometara odavde! — preklinjala me - ali morao sam se
po svaku cijenu maknuti iz Kobea. Htio sam početi novi život negdje gdje
nisam poznavao nikoga živog.
— Sad kad si spavao sa mnom više ti ništa ne značim — rekla je,
plačući.
— Nije tako — uvjeravao sam je. — Samo se moram maknuti iz
ovoga grada. — Ali ona me nije bila spremna shvatiti. Pa smo se rastali.
Razmišljajući o svemu onome zbog čega je bila toliko bolja od drugih
djevojaka, sjedio sam u superbrzom vlaku 4 za Tokio i strašno se grizao
zbog onoga što sam učinio, ali više to nisam mogao popraviti. Pokušat ću
je zaboraviti.
Kad sam započeo novi život u studentskom domu, na meni je bilo da
učinim samo jedno: da prestanem sve shvaćati tako ozbiljno; da postavim
dovoljnu distancu između sebe i svega drugoga. Da zaboravim na biljarske
stolove od zelene čohe, na crvene N-360 i bijele cvjetove na školskim
klupama; na dim koji se diže iz visokih dimnjaka krematorija, i na
glomazne pritiskivače za papir u policijskim sobama za obavijesne
razgovore. Isprva se činilo da funkcionira. Uporno sam se trudio
zaboraviti, ali u meni je ostao nekakav neodređeni zračni uzao. Kako je
vrijeme prolazilo, čvor je počeo poprimati jasne i jednostavne obrise,
obrise koje mogu iskazati riječima, ovako:
Smrt postoji, ne kao suprotnost životu, nego kao njegov sastavni dio.
To je klišej izrečen riječima, ali u to doba nisam ih ćutio kao riječi,
nego kao taj zračni uzao u svojoj nutrini. Smrt postoji - u pritiskivaču za
papir, u četiri crvene i bijele kugle na biljarskom stolu - i mi živimo i
udišemo je u pluća kao finu prašinu.
Do tog vremena smrt sam shvaćao kao nešto u potpunosti odvojeno i
neovisno o životu. Ruka smrti kad-tad će nas uzeti, osjećao sam, ali do
dana kad posegne za nama ostavit će nas na miru. To mi se činilo kao
jednostavna, logična istina. Život je tu, smrt negdje ondje. Ja sam ovdje, ne
negdje ondje.
No te večeri kad je Kizuki umro, izgubio sam sposobnost da smrt (i
život) promatram u tako jednostavnim okvirima. Smrt nije nešto suprotno
životu. Ona je već tu, unutar moga bića, uvijek je bila tu, i nikakva mi
borba neće dopustiti da to zaboravim. Kad je te svibanjske večeri k sebi
uzela sedamnaestogodišnjeg Kizukija, uzela je i mene.
Proživio sam iduće ljeto, u osamnaestoj, s tim čvorom zraka u prsima,
ali sve sam se vrijeme borio da ne postanem ozbiljan. Postati ozbiljan nije
isto što i približiti se istini, ćutio sam, makar maglovito. No smrt je bila
činjenica, ozbiljna činjenica, kako god je čovjek shvatio. Zarobljen unutar
tog protuslovlja koje me gušilo, vrtio sam se u krugu bez izlaza. Bili su to
čudni dani, sad kad ih se prisjetim. Usred života sve se vrtjelo oko smrti.
3.