Centar Pompidou

1969. Georges Pompidou postao je predsjednik Francuske. Jedna od

njegovih prvih odluka bila je dati Parizu jedinstveno kulturno središte
koje bi uključivao muzej moderne umjetnosti, veliku javnu knjižnicu,
dizajn centar i institut za suvremenu glazbu za velike institucije, sve to
u istoj zgradi. Bio je to projekt dvoje mladih nepoznatih stranaca,
arhitekti Richard Rogers iz Engleske i Renzu Pianu koji je bio talijan.
Neke od projekata/zgrada koje je Rento Piano projektirao su: Pacific
Jewel, muzej umjetnosti Astrup Fearnley, zaklada Beyeler, centar Paul
Klee, New York Times Building, Los Angeles County muzej
umjetnina… neki od projekata Richarda Rogersa su: zgrada Lloyss, 88
Wood Street u Londonu, palača pravde… Posebno/inovativno u
arhitekturi, tj. izgledu same zgrade zapravo centra Pompidou je što su
na eksterijeru zgrade zapravo elementi koji su tipični za interijeru kao
što su pokretne skale, dizala, cijevi i masivna čelična konstrukcija što
tada nije bilo uobičajeno vidjeti. Na njoj su bile postavljene obojene
cijevi, koje su imale svoju funkciju, npr. cijevi obojene plavom bojom
bile su namijenjene za ventilaciju, cijevi s električnim dovodima žute
boje, cijevi za dovod vode zelene, a prostor kroz koji se kreću
posjetitelji, kao što su dizala, crvene boje. Centar Georges Pompidou
poznat kao Beaubourg radi istoimene četvrti u kojoj se nalazi u
Parizu, izgrađen 1977. Godine, a nazvan je po predsjedniku
Francuske. Zanimljiv je pogled na vrhu centra s kojeg se vidi cijeli
Pariz. Provokativna arhitektura nastavlja se izvana trgom koji je
žestok kontrast prema okolini: srednjovjekovnim uličicama, crkvama,
trgovima i sl.