Univerzitet Crne Gore

Filološki fakultet – Nikšić

Motiv usamljenosti u drami ,,Pseći valcer” Leonida Andrejeva

Mentori: prof. dr Tatjana Jovović Student: Ena Sutaj 6/22

Mr Ilona Simović

Nikšić, april 2023.

 Uvod

U ovom radu ćemo analizirati dramu ,,Pseći valcer” Leonida Andrejeva. Tu podrazumjevamo
razne motive koji se prožimaju kroz dramu, dramu panpsihe i glavni lajtmotiv drame, a to je
usamljenost.

Stvaralaštvo Lonida Andrejeva

Dramaturgija Leonida Nikolajeviča Andrejeva je duboko originalna i heterogena pojava koja

je u samu dramaturgiju donijela novitet i jedinstvo. Njegovo stvaralaštvo ne možemo ograničiti
jednim umjetničkim pravcem, što ga čini jako originalnim, iako je u jednom vremenskom
periodu pisao realističke novele sa temom ,,malog čovjeka“. Svakako, ubrzo nakon toga je
prešao na razmatranje egzistencijalne problematike u duhu Dostojevskog. Iz svega navedenog
možemo zaključiti da je koncept sintetičnosti Andrejevljeve drame itekako sintetična, koja spaja
različite stilske pravce: realistične, simbolističke, ekspresionističke, nadrealne... Njegovo
stvaralaštvo karakteriše širok raspon tema, uključujući socijalnu nepravdu, moralni pad,
religiozna pitanja, psihologiju i ljudske strahove. Andrejev je izdvojio dvije glavne linije koje su
mu bile relevantne u različitim stvaralačkim periodima: "neorealističke" drame (trilogija "Život
čovjeka", "Car glad", "Anatema") i "panpsihička" dramaturgija 1910. godine ("Ekaterina
Ivanovna", "Misao", "Samson u okovima", "Pseći valcer"). Sam Leonid Andrejev je isticao da
je ,,stvaralačka sloboda“ koju je on posjedovao bila za njega prirodna i neophodna, tako da je
svaka njegova nova drama pripadala nekoj novoj estetičkoj kategoriji.

Drama panpsihe

Pojam "panpsihizma", bio je već poznat u području filozofije, koji je Andrejev uveo u krug
književnosti i pozorišta. Taj termin je prvenstveno uveo u djelu ,,Pisma o pozorištu“ u kojoj je
iskazao svoje ideje i razmisljanja o novom teatru, koja je proizašla iz ideje o plemenitoj i
uzvišenoj misiji pozorišta. U svojim pismima je isticao da je pokušavao naći nestvarno u
stvarnom, takođe da ni gledaoci ni glumci ni u jednom momentu ne smiju zaboraviti da su u
pozorištu, da ne trebaju doživljavati predstavu kao stvarni život i upuštati se u nju
emotivno: ,,Gledalac ne treba ni na minut da zaboravi da je u pozorištu i da su isperd njega
glumci..“ - a iz navedenog možemo zaključiti njegovu genijalnost i umijeće u dramaturgiji.
Težio je ka psihološkom produbljivanju drame, sagrađenom isključivo na brigama i iskustvu.
 ,,Pseći valcer“ – poema usamljenosti

Kroz sljedeće motive ćemo opravdati i prikazati Andrejevljevu heterogenu dramaturgiju, kao
i smatranje mnogih kritičara da Andrejev kroz svoja djela prikazuje sav užas čovjekovog
postojanja.

Počećemo od samog naslova ,,Pseći valcer” koji u sebi sadrži motiv auditivnosti koji se prožima
kroz cijelu dramu, jer glavni protagonista od same epiloške granice do prološke granice teksta
svira ,,Pseći valcer” što od sreće, tako i od tuge.

,,Pa, pa… moram, ipak, da priznam da se Jelisaveti moj ,,Pseći valcer” veoma dopada, veoma!
Molim publiku da pažljivo sluša: evo, sad ću odsvirati ,,Pseći valcer”. (Andrejev, 2004: 9)

Takođe susrijećemo se i sa pjevanjem molera koji sugeriše na motiv tuge i usamljenosti koja ga
prati kroz citavu dramu (,,ruska melanholija”), i jakim jecajima klavira nakon što je Henrik Tile
saznao da ga vjerenica ostavlja zbog drugog čovjeka.

Nailazimo i na motiv apsurda u samom naslovu, ,,Pseći valcer”, jer se protagonista Henrik Tile
kroz dramu diči njegovim umijećem sviranja koje je stekao jos kao malo dijete, tačnije diči se
kompozicijom koju ga je majka naučila, a radi se o osnovim notama koje djeca uče da bi
savladala osnovnu motoriku pri početku sviranja klavira. Apsurd takođe uočavamo i na epiloškoj
granici teksta, kada Henrih Tile krajnje nejasno i dvosmisleno govori o pljački i bjekstvu, ali
izvršava samoubistvo u svom stanu prije nego što išta pokuša.

Poreg glavnog protagoniste Henrika Tilea, pojavljuje se njegov brat Karl Tile kod kojeg možemo
izdvojiti motiv obmane, izdaje i prevare, kao i ljubavnog trougla jer uprkos tome što njegov brat
pati za svojom bivšom vjerenicom Jelisavetom, Karl Tile ipak odlučuje da bude sa njom. Kroz
ovu dramu se prožimaju i aktuelne teme savremenog doba, kao što je degradacija muškosti kod
lika Aleksandrova, zvanog Flekuše. Prikazuje se više tipova muškaraca koji u savremenom
životu postoje,a ne isključivo veličanje muškog roda i njihove borbenosti. Tu primjećujemo
Anrejevljevu slobodu i izlazak iz ,,kalupa” većine pisaca kod kojih je falocentrizam glavan motiv
u djelima, kao i prikaz stvarnog života sadašnjice. Ovaj motiv možemo uporediti sa djelom
Ljudmile Petruševske ,,Muška zona” i Olge Muhine ,,Olimpija”, jer su u tim djelima izuzetno
prikazana pitanja muškaraca u periodima koja nisu tako daleko od sadašnjice.

,,Karl: Zašto vas zovu tako neprijatnim nadimkom, Flekuša?

Flekuša: Kako da vam objasnim Karle Eduardoviču? Verovatno zbog karaktera… Oduvek sam
bio malčice plašljiv, lak na suzu, a isto tako isuviše užurban, brzoplet u rasuđivanju.” (Andrejev,
2004: 4)
 Literatura

1. ,,Pseći valcer” – Leonid Andrejev – Preveo Novica Antić, Beograd,2004.

2. The film and the theater of panpsychism in 'Letters About the Theater' of L.N. Andreyev
3. ,,FILM I ODUHOVLJENO POZORIŠTE U PISMIMA O POZORIŠTU L. N.
ANDREJEVA” - Mila D. Đuričić, Univerzitet u Novom Sadu