Professional Documents
Culture Documents
Pojam I Metodološka Svrha Analize Diskursa - Sara - Filić
Pojam I Metodološka Svrha Analize Diskursa - Sara - Filić
Sara Filić
U okviru lingvistike, diskurs je nekada označavao iskaze duže od rečenice ili klauzule.
Kako se lingvisti kreću da inkorporiraju kontekstualne faktore u svoje analize, termin „diskurs“
se neznatno pomerio da označi skup iskaza koji čini govorni događaj. Magnetofon (i, za
etnografe, posebno kasetofon) olakšao je razvoj analize diskursa. Sa sve većom sofisticiranošću
tehnologija digitalizacije, analiza diskursa postaje sve detaljnija, uključujući fino zrnastu
transkripciju govornih događaja koja hvata promenu brzine razgovora, beleške koje se preklapaju
u razgovoru, meri dužinu tišine i takođe primećuje prozodijske karakteristike kao što su
naglasak, intonacioni tok, glasnoće i drugih vokalnih kvaliteta iskaza. Lingvisti proučavaju ove
strukturne elemente diskurzivnog toka, fokusirajući se, na primer, na to kako govornici uvode i
kontrolišu teme, na prekide, konverzacijske uređaje za „domaćinstvo“ koji održavaju diskurzivnu
interakciju, na markere koji definišu i razdvajaju jedinice unutar diskursa, i tako dalje.
Antropolozi su, generalno, više zabrinuti za to šta bi strukturiranje diskursa moglo otkriti o
kulturi uopšte: „U svakom trenutku razgovora ljudi doživljavaju i proizvode svoje kulture, svoje
uloge, svoje ličnosti“. Sekvencionalna organizacija diskursa i karakteristike razgovora kao što su
obrasci koji se preklapaju, pauze, tišine, popravke i slično, mogu da doprinesu razumevanju i
individualne namere i kulturnog poretka. Genealogija ove tehnike obraćanja veoma velike pažnje
na diskurzivnu formu, koja se često naziva i „analiza razgovora“, takođe potiče od
etnometodologije 1960-ih i 1970-ih.
Druga vrsta analize diskursa, povezana sa studijama kulture, uzima diskurs globalnije,
odnosno u smislu da se odnosi na određene oblasti upotrebe jezika. Ovaj pristup zamagljuje tri
nivoa značenja: diskurs je sam čin govora ili pisanja; to je skup sadržaja znanja; i to je skup
uslova i procedura koje regulišu kako ljudi na odgovarajući način mogu komunicirati i koristiti to
znanje. Umesto elementarnih struktura konverzacijske interakcije, ovaj drugi pristup diskursu
teži vezama između redova komunikacije, znanja i moći. Mišel Fuko je velikim delom bio pionir
analize diskursa ove vrste. Antropolozi pod uticajem Fukoa predložili su termin 'diskurs', sa
njegovim implicitnim konotacijama moći i mogućeg osporavanja, kao alternativu tradicionalnim
antropološkim pojmovima kulture. Širenje pojma odražava sve veći angažman antropologije na
usmenim i pisanim tekstovima kao važnim podacima za kulturnu interpretaciju.
Literatura:
Miller, Seumas. “Foucault on Discourse and Power.” Theoria: A Journal of Social and Political
Theory, no. 76 (1990): 115–25.