Mislav Čaljkušić

Male putine 14
10090 Zagreb
e-mail: mislav.caljkusic@gmail.com

IDENTITET NAVIJAČA

Dati sebi identitet znači razlikovati se od okoline, povući granicu koja opisuje continuum
prostora onu završenu sekciju koja odgovara našoj duhovnoj spoznaji. Konstitucija identiteta
oblikuje se kao proces duhovnog usvajanja jednog završenog dijela svijeta putem razdvajanja
na ono što je unutra od onoga što ostaje vani. Determinacija koja se vrši na granici
zadovoljava osim toga i zahtjev kontinuiteta. Stvaranje identiteta osim što osigurava
jedinstvo, razlikovanje i autonomiju u odnosu na okolinu projicira svoju učinkovitost u
vremenskoj dimenziji, oblikujući se kao jamstvo za stabilnost i trajanje. Ograničavanje u
odnosu na drugog daje u isto vrijeme konzistentnost i kontinuitet (D'Andrea 2006: 87-88).

UVOD
Svaka determinacija, definicija ili određenje jest svojevrsna negacija. Kad se nešto uokviri i
odredi, istodobno se ograđuje od drugoga. To vrijedi i za identitet koji određuje i označava
nekoga ili nešto upravo takvim kakvim se predstavlja. Iako nas identitet određuje, on nikad
nije završen, već je on uvijek u nastajanju, naime, kao proces identifikacije odnosno stalno je
otvoren te je u mogućnosti razvijati se i mijenjati. „Identitet se oblikuje kroz odnos trokutnog
tipa, na čijim vrhovima stoje pojedinac, drugi, društvo: on je rezultat procesa, osim toga
uvijek u djelovanju, a ne predodređena i nepromjenjiva esencija (Belliti 2006: 117).“
Ovdje ćemo se usmjeriti na identitet nogometnih navijača, na njih kao subkulturnu
skupinu koja dijeli mnoge iste i slične karakteristike s drugim subkulturnim skupinama, no
imaju i svoje specifičnosti po kojima su prepoznatljivi. Uz postojeću dominantnu kulturu,
prisutne su subkultura i kontrakultura, koje su specifične za zapadna društva, a javljaju 60-ih
godina 20. stoljeća. Navijačka skupina predstavlja navijače određenog nogometnog kluba koji
se nalazi u određenom gradu (npr. Dinamo u Zagrebu, Hajduk u Splitu) te prema tome
izgrađuje klupski identitet (iako su navijači i njihove podružnice prisutni u drugim gradovima
i mjestima pa i u susjednim ili drugim regijama).
Razgovarali smo s četiri navijača, dvojica su navijači NK Dinama od kojih je jedan
pripadnik navijačke skupine Bad Blue Boysa (H.), a drugi nije (D.), dok su druga dvojica
navijači NK Hajduka, od kojih je jedan član navijačke skupine Torcida (N. K.), dok drugi nije
(V. B.). Njihova kazivanja prate teorijski okvir razrađen prema korištenoj literaturi. U radu se
objašnjava pojam identitet, opisuju se navijači kao subkulturna skupina, njihova ekspresija,
delinkventno i nasilničko ponašanje, isticanje političkih poruka i stavova, (ne)fluidnost
identiteta itd.
U kazivanju kazivača može se primijetiti kako se imena kluba i navijačke skupine
nekada koriste kao sinonimi odnosno kao zamjenjivi pojmovi, a nekad se ti pojmovi razlikuju.
Primjerice, kazivač V. B. ne pripada navijačkoj skupini Torcida, međutim, kada govori o
navijačima Hajduka, ne pravi razliku između pripadnika Torcide i onih koji to nisu. S druge
strane, H. se izjašnjava kao Bad Blue Boys, dok D. za sebe kaže da je Dinamovac, a ne Bad
Blue Boys, a obojica su navijači Dinama.

1. POJAM IDENTITET
Prema Klaiću (1988) identitet znači skup značajki, osobina ili karakteristika koji neku osobu
čine onom koja jest. S tim u vezi jest pojam identifikacija koji se odnosi kako na proces
stvaranja identiteta tako i na lociranje ili smještanje pojedinca unutar nekog okvira. Svaki
identitet proizlazi iz razgraničenja s drugim, s onim što u identitet ne pripada (usp. Veljak
2014: 58).
Prema Melucciu (2006) “temi identiteta (...) može se pristupiti usporedbom odnosa
polariteta trajnost-promjena i jednakost-različitost“ (Melucci 2006: 66). Iako identitet
označava stalnost, kontinuitet, trajanje u vremenu, s druge strane je otvoren i nedovršen. Što
se tiče polariteta jednakost-različitost, jednakost se odnosi na pripadnike koji dijele isti,
zajednički identitet, dok se različitost odnosi na distinktivnu karakteristiku kojom se jedna
skupina razlikuje od druge koja ima drugačiji identitet.
Identitet možemo odrediti prema vrsti kao: individualni i kolektivni; društveni
(socijalni), psihološki, kulturni, etnički, politički; lokalni, regionalni i nacionalni.
Govoreći o osobnom i kolektivnom identitetu Lino Veljak piše da bez osobnog
identiteta nema ni socijalnog identiteta, no, vrijedi i obrnuto, bez kolektivnog ili socijalnog
identiteta nema ni osobnog identiteta, budući da pojedinac uvijek nužno pripada određenoj
zajednici. Isti autor navodi primjer – za naš rad primjeren - da ako nema sportskog kluba niti

1
navijačke skupine, nema niti mogućnosti da određeni pojedinac izgradi identitet na
pripadništvu tom klubu odnosno da se doživi i definira kao pripadnik te zajednice (kluba,
navijačke skupine). Također, vrijedi i obrnuto: „klub koji nema navijača ne može pretendirati
na to da konstituira navijačku pripadnost vlastitom (dakako, po definiciji kolektivnom)
identitetu: dok nitko ne doživljava sebe kao pripadnika navijačke zjednice toga kluba –
dotične zajednice nema (Veljak 2014: 56).“ Za nastanak navijačkog identiteta važno je
postojanje drugih (kompetitivnih) sportskih klubova i navijačkih skupina upravo zato što,
udaljujući se od ostalih, određena skupina definira sebe i stvara vlastiti identitet kojim se
diferencira od ostalih. Kontekst je isti, sve skupine obilježene su istim subkulturnim
navijačkim elementima.
Osjećaj pripadnosti, privrženost klubu i skupini odnosno sam identitet navijača može
se usporediti s osjećajem pripadnosti naciji, tj. s nacionalnim identitetom. Kao i nacionalna
država tako i klubovi, a posebno navijači, imaju svoju zastave, grb, specifične boje, himnu,
itd.

2. NOGOMET KAO DIO DOMINANTNE KULTURE

Sport predstavlja jednu od temeljnih društvenih institucija te je kao takav neodvojiv od
strukture društva i ostalih institucija kao što su: obitelj, gospodarstvo, mediji, politika,
obrazovanje i religija. Takđer, sport je „sastavni dio svakodnevnog života ljudi širom svijeta“
(Perasović, Bartoluci 2007: 106). Što se nogometa tiče, zanimljivo je da je uvijek bio dijelom
dominantne kulture. I prije nastajanja i pojavljivanja navijačke subkulture nogometni navijač
imao je svoje mjesto i status u društvu (usp. Perasović 2001: 286). „Tri temeljna područja
koja obilježavaju dominantnu kulturu u svijetu nogometa (i šire) jesu kompeticija, muškost i
alkohol. Ta će područja ostati bitnim odrednicama novih stadionskih aktera, djelomično
ritualizirana, „reciklirana“ subkulturnim navijačkim djelovanjem i ponekad propitivanjem
(Isti 287 – 288).“

3. NAVIJAČI – SUBKULTURNA SKUPINA

Urbano i moderno – to je rodno mjesto subkulture mladih i adolescentskih životnih stilova već
oko pola stoljeća (Perasović 2001: 17).
Sedamdesetih godina 20. stoljeća navijači su počeli formirati svoju subkulturu, paralelno s
pojavom drugih subkulturnih i kontrakulturnih skupina. Od tada nastoje „da se snagom svoje
kolektivne volje suprotstave dominantnoj kulturi starijih i moćnijih, koja ih frustrira i
marginalizira, simbolički mijenjajući tu kulturu u dane odigravanja utakmica te da u isti mah

2
specifičnim oblicima svoga ponašanja, u prvom redu onoga nasilničkog, potvrde svoju
kolektivnu posebnost i izdvojenost svoje vršnjačke skupine te upute nedvosmislene poruke o
svom postojanju i izbiju u samo središte zanimanja javnosti (Lalić 2011: 23).“
Sredinom osamdesetih dolazi do „urbanizacije“ nogometnh navijača te do sve veće
interakcije između drugih subkulturnih grupa, naročito rock-scene, i navijačkog stila u
nastajanju. Postupno dolazi do promjena u navijačkom stilu i mentalitetu. Stari oblik navijanja
(primjerice kad su otac i sin išli zajedno na utekmicu) zamijenjen je aktivnijim bodrenjem,
porastom rekvizita te „pronalaženjem“ vlastitog mjesta na određenom dijelu stadiona čime su
navijači dobili svojevrsnu samostalnost. Tako navijači postaju zaseban akter u nogometnom
svijetu (usp. Perasović 2001: 282). Navijači izgrađuju svoj subkulturni stil pruzimajući
elemente od već postojećih subkultura. Perasović navodi sedam obilježja subkulturnog
identiteta (naročito rockerskog), koja vrijede i za nastajuću navijačku subkulturu:
1. Svijest o pripadništvu širem odnosno međunarodnom nogometnom plemenu. Posebni
uzor su engleski navijači
2. Pisanje grafita auto-lak sprejom, čime se na poseban način želi istaknuti
identitet,postojanje i snaga
3. Upotreba engleskog jezika, posebno na transparentima
4. Konzumiranje droge i alkohola
5. Stvaranje ili prisvajanje stila odjevanja, tipova frizura i dr.
6. Ples na stadionu spoj punkerskog pogo plesa i hard-coreovskog „slam“plesa)
7. Dijaljenje rituala i iste (glazbene) scene u klubovima i na koncertima zajedno s
pripadnicima rock-subkulture (2001: 284 – 285).
Korištenje „bengalki“ (signalnih baklji) i dimnih kutija specifičnost je navijačke subkulture.
Navijači određenih klubova stvaraju, dakle, vlastiti klupski identitet, jezik („sleng“),
odijevanje, vlastite norme ponašanja koje je u medijima okarakterizirano, uglavnom, kao
devijantno. Navijačke skupine daju samima sebi ime koje je važno za izraz identiteta. Također
manje grupacije (često iz određenog kvarta ili četvrti) unutar veće navijačke skupine daju sebi
svoje ime. Tako kazivač H. kaže da pripada jednoj podskupini BBB-a.
Navijači su se kao subkulturna skupina odvojili od roditeljske (dominantne) kulture.
Oni postaju samostalni akteri koji se često udaljuju od sportskog i nogometnog konteksta.
Često je manji naglasak na bodrenju igrača i općenito praćenju utakmice, a dominantnim
postaje pjevanje, skakanje, isticanje navijačkih rekvizita, zapravo, navijanje postaje samom
sebi svrha. Iako se još uvijek od, nogometnih stručnajka i ostalih navijači tretiraju i nazivaju
„dvanaestim igračem“, ipak se često gubi ta primarna uloga podrške. Navijačke skupine nisu

3
obična nogometna publika koja se nakon utakmice razilazi i prestaje postojati, već oni
posjeduju vlastiti navijački identitet koji ih obilježava, kojim se predstavljaju u
svakodnevnom životu u školi, na fakultetu, na poslu, u roditeljskom domu i sl. (usp. Perasović
2001: 288-289).
Što i koliko navijačima znači njihov klub, izjasnili su se i naši kazivači:

Meni je Dinamo način života, ono… od nula 0 do 24. Razmišljaš samo o tom klubu, postojiš
za njega i… kaj ja znam, to je to. Prilagodio sam život po tome i posao (H.).

Dinamo je za mene sve, od svih gluposti kaj imam doma, od zastavica, slika, postera,
maskota, majici koje imaš… svaki članak koji otvoriš, ak vidiš Dinamo, ideš ga pogledat..
znaš da si vikendom planiraš neku utakmicu… ne moraš ni ić - ko ja, u zadnje vrijeme uopće
ni ne idem… gledaš raspored kad je utakmica… živiš za to, ne možeš to opisat. Dinamo nije
najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego znaš da je dio tvog dana… ali nikad nisam
zanemario školu radi Dinama (D.).

Poznata je izreka među navijačima Hajduka: „Za Hajduk se ne navija, za Hajduk se živi".
Tim sloganom obilježeni smo svi koji smo na bilo koji način zavoljeli ovaj klub (V. B.)

Kada netko pita navijača Hajduka što je za njega Hajduk, često se koristi jedna rečenica koja
je postala odgovor na ovo pitanje: „Hajduk je više od kluba, za Hajduk se ne navija, Hajduk
se živi“! Iako je ovo možda malo već i dosadan odgovor koji se koristi skoro u svakom
razgovoru o Hajduku, u njemu je sadržana sva istina i sav odgovor na ovo pitanje. Hajduk je
za mene pitanje mojeg osobnog identiteta, poistovjećivanje ne samo sa tim nogometnim
klubom već i sa jednom širom stvarnošću koju taj klub predstavlja. Biti hajdukovac je jedna
velika lijepa stvar, ali i velika odgovornost, odgovornost da se ta institucija Hajduka i dalje
može prepoznati kao pomoć slabome, kao otpor moćnome (N. K.).

Zanimljivo je kako kazivači H. i D., koji su navijači Dinama, razlikuju što znači biti
Dinamovac, a što BBB-ovac:

Razlika je između Dinamovca i baš navijača ono… između supkulture, što je sjever, što su
Bad Blue Boysi… kao što sam reko, živi od 0 do 24, od ponedjeljka do petka je navijač. Dok

4
Dinamovci, to je velika razlika. Oni sam prate utakmice i to, al nije im prioritet Dinamo,
Dinamo im je tek na petom, šestom mjestu. Imaju drugih obaveza i bitnijih stvari u životu (H.)

Ja sebe ne smatram nekim Bad Blue Boysom, nego baš samo Dinamovcem. H. je Bad Blue
Boys, ja sam Dinamovac. Mi smo svi krenuli ovdje iz kvarta radi Dinama i H. isto, ali njega
je jako obuzela grupa, organiziranost navijanja, masovne grupe, to zajedništvo,koreografija,
baklje, tučnjave, znaš ono – ponos (D.).

4. TIPOVI NAVIJAČA
Lalić (2011) na temelju odgovora 108 ispitanih navijača Torcide određuje četiri tipa navijača:
1. navijač-navijač – glavna motivacija je navijanje na stadionu i davanje podrške
igračima; ima osjećaj pripadnosti klubu, gradu i regiji; uglavnom se protivi politizaciji
sporta i nogometa; sudjeluje u nasilju u situacijama kada je zakinut njegov klub;
2. navijač iz trenda – uključuje se u navijačke skupine isključivo kako bi se uklopio u
navijački trend i afirmirao se među navijačima; također sudjeluje u nasilju zbog
takvog navijačkog trenda, pa tako i u drugim aktivnostima (konzumiranje alkohola i
droge);
3. navijač nasilnik – pokazivanje agresivnosti i mačoizam kao oblik afirmacije; teži za
nasilnim ponašanjem na stadionu i po gradskim ulicama; budući da je u masi, to ga
ohrabruje te je manja mogućnost da ga se kazni; češće mladići iz disfunkcionalnih
obitelji;
4. navijač-politički aktivist – utakmica i stadonska atmosfera koriste se za isticanje
političkih poruka što je u tim okolnostima lakše postići; koristi rekvizite s nacionalnim
obilježjima te pjeva i skandira s političkom konotacijom; uglavnom „desno“
orijentirani, često i ekstremni pa u tom smislu izaziva tučnjave;
Ova tipologija predstavlja ideal-tipske primjere. Naravno da se tipovi preklapaju, a osim njih
postoje i tipovi koji se ne mogu staviti u koju od kategorija. Izvan ove tipologije Lalić još
spominje tip navijača navijač-novak koji je u pravilu mlađi adolescent; uključuje se u
navijačku skupinu i njezine aktivnosti; poslušan je starijim članovima; u tučnjavi sudjeluje
„samo“ u većim masovnijim tučnjavama; kroz dokazivanje prolazi svojevrsnu inicijaciju;
prelazi iz vršnjačkog, homogenog društva u heterogeno društvo (veći raspon generacija) što
mu predstavlja nove mogućnosti za izgrađivanje identiteta. (usp. Lalić 2011: 118-123).

5
Prema kazivanju kazivača može se zaključiti da su svi uglavnom sebe okarakterizirali kao tip
navijač-navijač, međutim, također je vidljivo prožimanje različitih tipova te drugi nazivi kao
što je ultras, koji bi se mogao izjednačiti s tipom navijač-navijač.

Imam snažan osjećaj pripadnosti klubu pa i u trenucima kada nisam u mogućnosti sudjelovati
u "živom" navijanju na stadionu i biti izravna podrška, no izvještaji s utakmice se prate u bilo
kojem trenutku i bez obzira na udaljenost, izdvojenost, izoliranost od same žiže zbivanja,
pupčana vrpca nije prekinuta (V. B.).

Za mene je onaj osjećaj kada odlaziš na utakmicu, pogotovo na gostovanje, nešto predivno,
sto se ne može platiti i usporediti s ničim. Par tisuća ljudi koji su sa istim ciljem došli bodriti
Hajduka i dati i zadnju lipu kako bi došli pomoći klubu da pobijedi. Gledajući sa strane to
možda i vjerojatno izgleda glupo ali to je jedan predivan osjećaj pripadnosti i odanosti, tu se
osjeća tolika količina ljubavi i odanosti prema tom klubu da je to nešto nenormalno. Meni je
osobno jako drago i zahvalan sam sto sam rođen i odgojen u sredini koja Hajduka drži kao
nešto svoje, kao nešto sto je u narodu odavno i s cime se nas narod poistovjećuje kroz svo
vrijeme. Urušile su se razne države, razni sistemi, razna tlačenja, a taj dišpet, taj otpor
jednog narodnog kluba je ostao do danas i danas je jači nego ikad! Iako je u možda najvećoj
krizi u povijesti kluba. Da je bilo koji klub u situaciji Hajduka već bi propao, ali Hajduk ne će
nikada, jer ne može. Ima ljudi kojima on znači puno vise od čistog nogometa, od zabave.
Hajduk je simbol, institucija, i kao takav je najveći, ne samo kod nas, nego i u svijetu! Ne
damo Hajduk ni pod cijenu uspjeha u prvenstvu ni pod cijenu lagodnog života, bez minusa,
bez problema. Hajduk će živit dokle god ima ljudi koji ga žive, dokle je god živ čovik kojemu
je taj klub dio njega. Hajduk je dio nas, i kad god je njemu lose i nama je lose, ali to nas ne
sputava u našem cilju i naumu, da svojim navijanjem, življenjem Hajduka pokažemo veličinu
tog kluba (N. K.).

Možemo zaključiti da je mnogim navijačima klub gotovo na prvome mjestu u životu, što
često poprima oblik religioznog štovanja i ponašanja. U tom smislu zanimljivo kaže Veljak da
određeni navijački „fanatik ima posla s konstrukciojom klupskog identiteta koji se temelji na
metafizičkom hipostaziranju klupskog identiteta u biće po sebi, biće koje za njega stoji veoma
visoko u hijerarhiji bića i aproksimativno se približava metafizičkom apsolutu (Veljak 2014:
59-60).“

6
 5. EKSPRESIJA NAVIJAČA
Najveći dio nogometne publike, pa tako i navijača čine mladi ljudi i to pretežno
muškog spola. Kao pripadnici subkulture oni imaju karakterističan način odijevanja (spitfire
jakne, šalovi, šilt-kape…), simbole, žargon i dr. Time se kao i pripadnici drugih subkultura
mladih (rock, punk, techno..) odupiru dominantnoj kulturi, osobito njenim normama i
pravilima ponašanja, jer je za navijačke skupine karakteristično agresivno i nasilničko
ponašanje. Bitnu ulogu imaju i traganje za identitetom, pokušaji identifikacije s grupom, ali i
homogenost i solidarnost koju članovi grupe osjećaju. Prema Laliću (2011.) tri su razine
navijačke ekspresije:
1. verbalna (pjevanje, skandiranje, zviždanje…)
2. vizualna (navijačka ikonografija)
3. ekspresija tjelesnog nasilja
Prema istom autoru, nasilje je mnogostruko uvjetovano i raspršeno različitim razinama
rivalstva i suparništva. Karakteristika teritorijalnosti zauzima značajno mjesto. Svaka
navijačka skupina uvijek se okuplja na istoj tribini, najčešće u prostoru iza gola. Pripadnici
suparničkih navijačkih skupina nisu nipošto poželjni na tom mjestu, a isto tako ni policija.
Torcida (Hajduk) se na Poljudu okuplja na sjeveru, na stajaćim mjestima, a jezgra navijača je
sjeveroistočni dio te tribine. Na Maksimirskom stadionu većina BBB-a (Bad Blue Boys,
Dinamo) se okupljala na sjeveru, a dok su trajali radovi na toj tribini preselili su se na jug,
stajaća mjesta. Dio pak BBB-a raspoređen je na istok i to uglavnom stariji navijači i oni iz
drugih gradova. Za obje skupine navijača za izbor mjesta na stadionu bilo je važno da imaju
dobar pregled stadiona, ali i da oni budu viđeni, osobito kada su prisutne TV kamere. Biti
viđen u širokoj javnosti i unutar vlastite skupine je primarni psihološki cilj navijačkih grupa.
Osim na stadionu karakteristika teritorijalnosti širi se i na grad u kojem se igra utakmica,
ovisno o tome je li klub za koji se navija domaćin ili gost. Dakako da će se u „svom“ gradu
navijači osjećati nadmoćno, ali odlazak na gostujuće utakmice pravi je izazov jer on može
simbolički pokazivati «upad i osvajanje» suparničkog teritorija. Upravo tu, javlja se prema
Vrcanu i treće bitno obilježje, a to je egzaltirana muškost (Vrcan 1990:78). Tučnjave,
skidanje odjeće da bi se pokazalo tijelo, glasno skandiranje, provokacije njene su
podkarakteristike.

6. NASILJE NAVIJAČA
Nemoguće je odvojiti problem navijačkog nasilja od niza aspekata konteksta u kojim se javlja,
od jezika sportskih medija u koji vrvi ratnom i militarističkom teminologijom, kao i drugih

7
elemenata konteksta 'sportskog događaja', do izvansportskih aspekata socijalizacije,
roditeljskog, školskog i općeg društvenog okruženja (Perasović 2001: 280).

Nasilje egzistira kao dio navijačkog rituala i postalo je trajna karakteristika grupnog
ponašanja (Vrcan,2003:170). Njemu se pribjegava kada se slavi i gubi, ono je dio općeg
obrasca ponašanja navijača. Često je organizirano, programirano i inscenirano (Vrcan
2003:171).
Francuski psiholog G. Le Bon razvio je teoriju zaraznog prijenosa kojom objašnjava
„dušu gomile“ odnosno kako su u gomili, koja predstavlja neorganizirani skup (agregat),
pojačani osjećaji i strasti, a razorene ideje koje predstavljaju viši oblik inteligencije. Le Bon
gomilu naziva „privremenim bićem“ te ističe njezine osobine:
1. gubitak individualnosti – prijelaz iz heterogenog u homogeno
2. povećana sugestibilnost – pojedinca u gomili stječe moć koja ga oslobađa bilo
kakve odgovornosti
3. opčinjenost voljom vođe – pojedinac je prepušten u ruke hipnotizera
4. impulzivnost i sklonost agresiji – homogena masa dobiva novu kvalitetu u
agresivnom ponašanju (usp. Žugić 2000: 159).

Lalić je prema provedenom istraživanju razradio klasifikaciju sedam oblika tjelesnog nasilja:
1. pojedinačne tučnjave
2. grupne tučnjave
3. bacanje kamenja i raznih predmeta na druge navijače i policiju
4. bacanje pirotehničkih sredstava i drugih predmeta na teren
5. upadi na teren
6. oštećivanje i razbijanje predmeta, vozila i objekata
7. paljenje zastava i drugih simbola
(Lalić 2011: 174)
Povijesno kretanje nasilja odvija se od nereguliranog i nekontroliranog ka reguliranom
i kontroliranom, verbalnom i ritauliziranom nasilju koje je često samo privid nasilja. (Vrcan
1993:351). Odnosno služi za zastrašivanje suparnika. Otvoreno fizičko nasilje uglavnom se
javlja kada se verbalno i ritualizirano nasilje krivo protumači. Ipak nasilje je postalo trajno
obilježje navijača, pa Lassalle govori o pojavi „huliganstva de luxe“ (Lassalle 1997:79, prema
Vrcan 2003:170).

8
 „Riječ je upravo o onim adolescentima koji su stvorili subkulturni stil nogometnog
huligana, koji su se u izgradnji toga stila poslužili drugim urbanim novostvorenim tradicijama
(rock i srodne kulture, image, sleng, određena autorefleksija) pojačavajući klasične
patrijarhalne koncepte muškosti, čuvanja časti, iz ruralnog razdoblja naše povijesti, te
stilizirajući nasilje u svome simboličkom, ali i drastično stvarnom obliku.“ (Perasović,
Bartoluci 2007: 112)
Nasiljem se također zadobiva značajan medijski prostor, a navijačkim grupama je
važno istaknuti se i biti viđen. Mladi ljudi time izlaze iz anonimnosti, te im se povisuje status
u samoj grupi. Također, pojedincu ono pomaže riješiti se frustracija, izaći iz eventualne krize
identiteta i za podizanje samopouzdanja. Iz ovoga je vidljivo zašto se mladi ljudi priključuju
navijačkim grupama. Društveno - povijesna pak pozadina pokazuje nam kako je nasilja uvijek
bilo neovisno o nogometu i kako je ono društveni instrument kojim se iskazuju određena
stanja i raspoloženja i njime se pokušava postići neki određeni cilj, koji može biti sportski, ali
i šire društveni.
Nasilje je prisutno i između različitih navijačkih skupina. Poznato je već spomenuto
rivalstvo između BBB-ovaca i Torcidaša koje se često očituje međusobnim verbalnim
vrijeđanjem i tučnjavom. Na pitanje o razlogu nasilja i međusobne netrpeljivosti među
navijačkim skupinama progovorili su i naši kazivači.

Uzrok netrpeljivosti među navijačkim skupinama može se tražiti u brojnim

društveno/političkim uzrocima no nasilno i delikventno ponašanje odluka je pojedinca te se ne
može nikako opravdati uništavanje imovine ili ugrožavanje nečijeg života. Ipak smatram da
određeno ponašanje navijača (poput paljenja bengalki i sl.) ne treba nužno okarakterizirati
kao huliganizam, naravno, kada bi se takve navijačke koreografije izvodile u određenim
okvirima sigurnosti za gledatelje i igrače na terenu (V. B.).

Na ovaj odgovor stvarno ne mogu dati nekakav konkretan i koristan odgovor jer jednostavno
ne znam. Nisam pobornik huliganizma i nasilja među navijačima i ne opravdavam to, ali
mogu reći kako je to, nažalost, ostavština od jednog prošlog vremena kada su se u interesu
zaštite nacionalnog identiteta hrvatski navijači držali skupa i skupa navijali i borili se protiv
srpskih navijača. Kada smo dobili našu državu, našu ligu, takav rivalitet je nestao i
jednostavno došlo je do rivaliteta između dva najveća kluba, Hajduka i Dinama. Nažalost
koncentracija mržnje između sjevera i juga, Hajduka i Dinama je ogromna. Kako se toga
riješiti i je li uopće to moguće riješiti, ne znam i nisam siguran (N. K.).

9
To je normalno… zbog klubova. Normalno da je razlika između Dinama i Hajduka, Chelsea i
Manchestera… naravno da postoje navijačke skupine koje su išle na gostovanja i to je to
nadmetanje… prvo je bila borba na terenu, prešlo je s terena na tribine i krenulo je prvo s
navijanjem, tko glasnije navija, onda je preraslo u tučnjave i sve, i uvijek je nadmetanje neko.
Najbitniji su ti svi faktori, da budeš najglasniji na tribini, i ak desi koja šora, da i u šori
pobijediš… i tak koreografijama, zastavama, bakljadama.
Kad se krenulo to poslije rata, krenuli su svi zajedno, znači išlo se na utakmice
reprezentacije, vladalo je primirje, dok nije nekoliko puta puklo. Bilo se desilo nešto… ne
znam.. reprezentacije nije dugo igrala u Splitu, dvije-tri godine… u Zagrebu se nešto
dešavalo i tako je puklo to primirje (H).

Ima ljudi koji to odaberu. Ja sam si uvijek razmišljao sa 16 -17 godina ako ću napravit neku
glupost, kad ću se morat zaposlit i izvuć potvrdu o nekažnjavanju i ono vide: „O, vidi, napo
policajca u Splitu!“ Ko bi te zaposlio? Meni je problem kaj sam ja pacifist.
Kad se radi neka sačekuša, ovo-ono, ja ne idem. Ono kaj se dogodi na utakmici, to se dogodi,
al da ću ja ić u svoje slobodno vrijeme lovit nekog ko mijenja vlak u Zagrebu, sam zato da ga
razbijem, nisam za to. Nemam tolki problem s tučnjavama među navijačkim grupama… to je
izbor… ne tuče se nikad niko ko se ne želi tuć. Ja sam se koliko puta našao u tučnjavama, a ja
ak samo ovako stojim sa strane, mene nikad niko nije napo (D.).

7. POLITIKA; (NE)FLUIDNOST I BUĐENJE LOKALNOG I NACIONALNOG

IDENTITETA
Pojava isticanja političkog izražavanja navijača prisutna je u već u 80-im godinama 20.
stoljeća u Jugoslaviji. To je uvjetovano političkom, društvenom i gospodarskom krizom koja
je, pak, uzrokovana centralizacijom, nedemokratičnošću i jednostranačjem bivše države. Kako
dolazi do “posvješćivanja“ i isticanja nacionalnog identiteta među navijačima? Jedan od
razloga je pojava „etničkog oživljavanja“ koje se u zapadnim zemljama javlja 60-ih, a u
istočnim, kao i u Jugoslaviji, 70-ih (npr. Hrvatsko proljeće 1971.), a posebno 80-ih godina
(usp. Grbić Jakopović 1993: 58). Upravo takva politika u kojoj su se suzbijali nacionalni
identiteti i smboli te favorizirala određna nacija pa tako i nogometni klubovi, dovela je u
osamdesetima do sve većeg izražavanja nacionalnih simbola klubova, a time i do sve većeg
antagonizma između navijača koji su se sada očito dijelili prema nacionalnosti i
konfesionalnoj pripadnosti. „Međunacionalne i političke napetosti u bivšoj Jugoslaviji dovele

10
su krajem osamdesetih do intenzivnoga nacionalnog hegemoniziranja, što je posebno bilo
vidljivo u ponašanju do tada suprotstavljenh navijačkih skupina iz istih republika. Tako su se
pripadnici BBB-a i Torcide udruživali na utakmicama Dinama, odnosno Hajduka protiv
beogradskih klubova, a Delija i Grobari prigodom derbija tih klubova i dviju najsnažnijih
nogometnih momčadi iz Hrvatske.“ (Lalić 2011: 202) Kulminacija se dogodila u vrijeme
Domovinskog rata i osamostaljenja Republike Hrvatske.
Spomenuta društveno-politička situacija može često dovodi do pojave ekstremizma. U
medijima se posebno naglašavaju i na razne načine interpretiraju navijački izgredi i povici
nacionalističkog, fašističkog, šovinističkog ili rasističkog sadržaja. Veljak piše da je u tom
slučaju „navijački identitet sekundarna modifikacija primarnog identiteta, što ga pripadništvo
određenoj navijačkoj zajednici artikulira (ali ne i konstituira) a sam identitet sportskog kluba
simbolizira. Tu su na djelu fundamentalniji kolektivni identiteti, poput nacije, države, rase, i
sl.“ (Veljak 2014: 57). No, važno je sagledati širi kontekst. Iako se ne smije isključiti,
zanemariti i olako prijeći preko tih situacija i pojava, često je riječ o provokaciji ili nekom
drugom razlogu. Aktualna situacija sukoba između navijača i HNS-a, prema kazivačima,
dobar je primjer za to kako navijači svojim devijantnim ponašanjem namjerno rade na štetu
HNS-a.
Što se tiče podržavanja određene političke opcije, navijači se ograđuju od toga.

Torcidina politika je: „Ni livo ni desno, samo Hajduk“. To što se uzvikivalo 90-ih dosta
političkih parola, to je radi same tadašnje situacije oko nastanka Hrvatske. Ali sada nas ne
zanima niti najmanje niti jedna politička opcija (N. B.)

Među navijačima ima raznih političkih opredjeljenja. Navijačka skupina sastavljena je od

slojeva ljudi različite dobi i različitog društvenog položaja te sukladno tome oni i djeluju u
društvu. No na stadionu se ta svijest vanjskog svijeta lagano gubi i zalazi se u određeni
anarhizam te se ne preza od ničega. Na Poljudu se već dugi niz godina, uz neizostavne
povike, navijači izjašnjavaju pisanim parolama kojima upućuju javnosti poruku o određenom
javnom zbivanju. Na taj način oni izriču svoj stav ali i pokazuju da su s određenim
problemom upoznati i da im nije svejedno. Politika izravno utječe na sve u državi pa i na
nogomet pogotovo te navijači burno reagiraju kada osjete da su oštećeni, bez obzira koja
politička struja bila na vlasti i ne libe se uhvatiti u koštac s nepravdom (V. B.).

11
 Danas između hrvatskih navijača – naročito BBB-ovaca i Torcidaša – prevladava
antagonizam (sjever-jug) i nasilje te se ističu lokalni, regionalni identiteti klubova i navijačkih
skupina. S druge strane, zanimljivo je uočiti da kada igra nacionalna vrsta odnosno hrvatska
nogometna reprezentacija, navijači više različitih navijačkih skupina postaju homogeniji i kao
da rivalstvo ostavljaju po strani, međutim, to nije pravilo. Postojali su slučajevi kada bi se
dvije različite navijačke skupine sukobile bez obzira što igra reprezentacija. No, kad nasilje
nije prisutno, a reprezentacija igra na hrvatskim stadionima, iako su zajedno (kao hrvatski
navijači), svaka navijačka skupina ima svoje mjesto te koliko su zajedno toliko su i odvojeni.
Postoji, naime navijačka skupina Uvijek vjerni, čiji članovi posebno navijaju, prate i bodre
hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Kazivači su suglasni u tome da je riječ o „posebnim“
navijačima koji ne pripadaju niti jednoj klupskoj navijačkoj skupini.

Reprezentacija ima svoju navijačku masu koja nema nužno dodirnih točaka sa klupskim
navijačkim skupinama, jer navijači reprezentacije su i svi oni koje nogomet ne zanima no
nacionalna vrsta im je važna kao dio nacionalne svijesti (V. B,)

Postoji jedna određena razlika unutar samog navijanja na utakmicama reprezentacije i kluba,
no svakome navijaču, konkretno sada govorim o Torcidi, nije ni na kraju pamet bojkotirati
reprezentaciju kao državu, nego radi se odmak od samog vodstva te reprezentacije, od HNS-
a. Najveći gubitnici u ovih zadnjih 15-20 godina su navijači Hajduka. Nama se stalno
predbacuje kako ne postoji interes za reprezentaciju, kako stoji otvoren poziv za bojkot (ništa
repka, ništa tekma, samo hajduk split). A nitko ne priča kako ta ista reprezentacija godinama
ne dolazi na jedini normalan stadion u Lijepoj našoj. Zato su se ljudi i navijački puk više
povezali sa Hajdukom i stvorili još veći kult od Hajduka nego sto to trenutačno ima
reprezentacija (N. K.).

Na utakmicama reprezentacije razne navijačke skupine nisu na istoj tribini, odvojeni su… kad
se vide onda… ono… sam pogledi i to… nema nekih sukoba. Na Maksimiru sjever je sada
prepušten ovim plaćenicima, ovim Uvijek vjerni… imaju baš karte i to… to je baš od
reprezentacije, od Šukera, od Markovića. Oni specifično idu na reprezentaciju samo, žive od
članarina, ima ih 10 - 15 tisuća članova (H.).

Dakle, kad se navija za reprezentaciju, navijači ističu svoj nacionalni identitet, ali
„zadržavaju“ svoj „lokalni“, klupski identitet i lojalnost klubu, gradu i regiji, no sada se

12
postojeći antagonizam ublažava radi zajedničkog interesa, a to je u ovom slučaju nacionalni
interes. U tim situacijama i u nekim drugim zajedničkim težnjama i interesima - kao što
primjerice aktualni otpor prema Hrvatskom nogometnom savezu (HNS-u) – kao da
prevladava instrumentalna identifikacija odnosno ovo (uvjetno rečeno „nacionalno“)
zajedništvo kao da je fiktivno, umjetno stvoreno (kao da prevladava svojevrsno „primirje“)
„radi pragmatične koristi ili kao 'oruđe' za pridobijanje kolektivnih uspjeha“ (Grbić Jakopović
2012: 138). Tu se primjećuje složenost (i fluidnost) identiteta koja ukazuje na kontekst;
pokazuje da se značenje može mijenjati u vremenu i s obzirom na situaciju. Sam identietet
različitoga je značenja u različitim situacijama te najčešće od samih sudionika ovisi kakav će
on biti (Grbić Jakopović 2012: 142). Time se ne isključuje složenost i višeslojnost identiteta,
što potvrđuju i kazivači:

Prvo ti je uvijek domovina ono… to je u obitelji generacijama, tata mi je bio u ratu, doma se
pričalo o ratu i tak to… tak je to ostalo. Dinamo, Hrvatska i Zagreb… Zagreb sam zavolio od
malih nogu, kvart i to (H.)

Ne smatram da lokalpatriotizam igra presudnu ulogu u kreiranju navijačke svijesti. Hajduk

ima svoje poklonike diljem Hrvatske, a imao ih je i na širem području bivše države… Brojni
članovi Torcide sudjelovali su kao branitelji u ratu, a neki čak i poginuli (o tome svjedoči
spomen ploča na sjevernoj tribini Poljuda). Sama reprezentacija bi trebala imati karizmu da
u datim trenucima okuplja i ujedinjuje navijačke skupine koje inače ne surađuju. (V. B.).

ZAKLJUČAK
Vidjeli smo da nogometni navijači predstavljaju specifičnu supkulturnu skupinu. Na temelju
kazivanja četvorice navijača i postojeće literature dobili smo uvid u njihov identitet,
samopredstavljanje i specifične obrasce ponašanja i mišljenja. Zaključili smo da identitet nije
strogo definiran i ograničen, nego da je složen, kompleksan i višeslojan te da često dolazi do
fluidnosti koja je ovisna o kontekstu.
Razgovor s kazivačima donio nam je i omogućio jednu jasniju sliku o skupini ljudi
koju smo pokušali proučiti, što se zasigurno razlikuje od pukog iščitavanja literature
„sjedenjem u naslonjaču“. Svakako je potrebno da se pri proučavanju određene društvene
skupine dopusti i dadne prostora samim pripadnicima istraživane skupine da sami progovore
o sebi i svojem razumijevanju stvarnosti, jer ćemo samo na takav način doći do

13
sveobuhvatnijeg uvida i cjelovitije slike o istraživanoj skupini i njihovom identitetu, što smo i
sami pokušali i, vjerujem, uspješno primijenili. To je, uostalom, temelj za „pravu“ etnografiju.

14
LITERATURA:
1. BELLITI, D. 2006. Identitet i legitimnost. u: CERUTTI, F. (ur.): Identitet i politika.
Politička kultura, Zagreb.
2. D'ANDRA, D. 2006. Moderna subjektivnost između različitosti i pripadnosti. u:
CERUTTI, F. (ur.): Identitet i politika. Politička kultura, Zagreb.
3. GRBIĆ JAKOPOVIĆ, J. 1993. Etnicitet i razvoj. Ogled o etničkome identitetu i
društvenom razvoju. u: Etnološka tribina, Vol.23 No.16.
4. GRBIĆ JAKOPOVIĆ, J. 2012. Identitet i identifikacijski procesi: suvremene
antropološke teorijske orijentacije, strategije i prakse. U: Stereotipi i predrasude kroz
povijest / Identiteti kroz povijest i identiteti danas / Domovinski rat – istraženost i
kontroverze. Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija 2009-2011. Prilozi iz hrvatske
historiografije. Ur. Z. Novosel. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji,
Društvo studenata povijesti „Ivan lučić Lucius“. Biblioteka Dies historiae, knjiga 5,
str. 107-150.
5. LALIĆ, D. 2011. Torcida. Pogled iznutra. Profil, Zagreb.
6. MELUCCI, A. 2006. Pamćenje, solidarnost, identitet. u: CERUTTI, F. (ur.): Identitet i
politika. Politička kultura, Zagreb.
7. PERASOVIĆ, B. 2001. Urbana plemena. Hrvatska sveučilišna naknada, Zagreb.
8. PERASOVIĆ, B. BARTOLUCI, S. 2007. Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu.
u: Sociologija i prostor, Vol.45 No.1.
9. VELJAK, L. 2014. Metafizički temelji i politika identiteta. u: Kultura i identitet.
Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb.
10. VRCAN, S. 1990. Sport i nasilje danas u nas i druge studije iz sociologije sporta.
Naprijed, Zagreb.
11. VRCAN, S. 2003. Nogomet - politika - nasilje : ogledi iz sociologije nogometa.
Jesenski i Turk, Zagreb.
12. ŽUGIĆ, Zoran. 2000. Sociologija sporta. Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u
Zagrebu.

15