Decameron 2020 - Price Iz Karantene - Grupa Autora

Grupa
autora
Decameron 2020
Priče iz karantene
1

Copyright © 2020 by Grupa autora
Autori prič a i ilustracije zadrž avaju svoja autorska prava.

Decameron 2020: Prič e iz karantene
ISBN 978-953-49082-0-4

Uredniš tvo:
Ana Cerovac, Vesna Kurilić , Antonija Mež narić

Lektura i korektura:
Vesna Kurilić

Ilustracija na naslovnici:
Karin Bogdanić (Raenyras Art)

Kastav, 2020.

Vlastita naklada

decameron2020price.wordpress.com
decameron2020.hr@gmail.com

First edition
2
Sadržaj:
O DECAMERONU NAŠEG DOBA
ZAHVALE
I. U SVEMIRU NITKO NE ČUJE KAD KAŠLJEŠ
MISAO NA PUKOTINU
KUTIJA
ALGERNONOVA OSVETA
SAMA
KIFLICE I PIVO
NA KRAJU PUTA, NA KRAJU SELA… ÐERAM
II. VRLI NOVI SVIJET
BITI NORMALAN
KOS
ŠETNJA U DOBA ZARAZE
MARTOVSKI SNEG
ŠTO BI KEANU UČINIO?
PRODUŽECI (PLUS PENALI)
HORRIBILE VISU
SVJETIONIK NA HRIDINI
III. LJUBAV U DOBA KORONE
TRINAESTI DAN I PETA NOĆ
DUH VREMENA
POD KORONOM NIŠTA NOVA
KOMADIĆ NEBA
ZBOGOM
KRALJICA SRCA I CARICA BEZ KRUNE
DECAMERONA
ŠEĆER ZA KRAJ
IV. VIDANJE I VIDARSKO PRIGOVARANJE
ZARAŽENA
SINGULARITET
GOSPODARICA GUSAKA
RAT CRNOG POMIDORA
SPASITELJ
3
KORONA KAO DESETA ZEUSOVA KĆI
O KATRINI NEUSTRAŠIVOJ I PLATNU SPASA
KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU
V. JUNACI NAŠEG DOBA
POUKA
MOJE NARANČE
JUNACI NAŠEG DOBA
RAFAEL
VI. LJUDSKA KOMEDIJA
LJUDSKA TRAGIKOMEDIJA
MRTVI KAPITALI
KARANTENA
PAMĆENJE TETE MILKE
TRI JAHAČA I KRDO APOKALIPSE
ROÐENDANI U DOBA KORONE
APOKALIPSA JUČE
DISKRECIJA
VRATA
VII. DESET MALIH EPIDEMIOLOGA
BABA S PETOG KATA
VIII. KUĆA TAME
OBJEŠENI MUŠKARAC
KRIKOVI MUZEJA
LJUDI, OSTANITE DOMA
KRONIKE S KORANE
KAK HARFA VEKOMAJ
RICK
IX. ŽIVOT JE SAN
REDUKCIJE
2030.
AUTORI DECAMERONA 2020
ZAVRŠNA RIJEČ
4
O DECAMERONU NAŠEG DOBA

Drage č itateljice i č itatelji,
pred vama je Decameron 2020, zbirka prič a nastalih u
pandemijom obiljež enom razdoblju od 15. ož ujka do 15. svibnja 2020.
godine.
Nemoguć e je prič ati o ovoj zbirci bez tog povijesnog momenta
kada je WHO proglasio pandemiju, 11. ož ujka 2020. Do tada, prič a o
koroni č inila se apstraktnom ili poput neč ega š to ć e proć i, kao gripa ili
kakva prehlada. Onda se odjednom sve poč elo mijenjati. Kulturne su se
manifestacije poč ele otkazivati i odgađati, kao i drugi oblici javnih
događanja. Ljudi su sve viš e poč eli manič no kupovati zalihe iz trgovina
(š to je pak dovelo do nekih izrazito vremenski obiljež enih š ala), a onda
su se i š kole zatvorile. U tom kontekstu jedno je malo druš tvo odluč ilo
imati privatno dekameronsko druž enje, i to u pravi č as, jer je nekoliko
dana nakon toga uvedeno postrož enje mjera, ono š to laič ki zovemo
karantenom.
Zbirka koju imate pred sobom upravo je produkt tog malog,
neformalnog druž enja na kojem se potegnulo pitanje kulture koja je
odjednom stala. Nije viš e bilo knjiž evnih događanja, konvencija
fantastike, koncerata i drugih umjetnič kih zbivanja, i sve se viš e č inilo
da ć e uskoro pozatvarati i sve š to nam je još bilo preostalo. U takvom
iš čekivanju karantene nas tri – primarno autorice spekulativne ikcije –
odluč ile smo pokrenuti online platformu koja bi upotpunila ovu
prazninu š to se odjednom pojavila u naš im ž ivotima. Događaj koji bi
mogao dati autorima mjesto gdje mogu objavljivati svoja djela bez
č ekanja da se tisak, prodaja i promocije ponovno pokrenu, a č itaocima
neš to novo, š to mogu č itati i pratiti u trenutku kada se č ini da nam ž ivot
polako usporava.
I tako se i dogodilo. U vrijeme kada je javni ž ivot u Hrvatskoj te
dobrom dijelu Europe i svijeta stajao, na Wordpress stranici Decameron
2020 - Priče iz karantene svaki se dan objavljivala po jedna kratka prič a.
5
Po uzoru na likove iz Decamerona Giovannija Boccaccia, naš i su autori
pripovijedanjem odgovorili na izazov pandemije. Ipak, oni su, u skladu
sa zahtjevima modernog doba, klasič no seosko ladanje zamijenili
virtualnim, na koje su č itatelji mogli doć i u bilo koje doba dana, iz kojeg
god kraja svijeta.
Po uzoru na Decameron dale smo i deset različ itih tema na koje su
autori mogli pisati. Vjerujemo da su teme bile dovoljno š iroke i
otvorene, a mislimo da to dokazuje i raznolik spektar autorskih
interpretacija. Zbirka je koncipirana upravo tako da su poglavlja
sastavljena po zadanim temama, kao š to se na blogu moglo birati
č itanje po temi u padajuć em izborniku.
Na poziv su se mogli odazvati svi autori s neobjavljenim prič ama
iz Hrvatske i regije, na hrvatskom i ostalim jezicima s kojih se ne
prevodi. Također, smjernica autorima je bila da lociraju prič e u
Hrvatsku ili regiju, ili da se i u dislociranim prič ama mož e na neki nač in
odraziti hrvatski ili regionalni identitet, a sve u svrhu toga da djela budu
š to aktualnija i relevantnija.
Uredniš tvo je svakodnevno vrš ilo odabir prič a za objavu, a u ovoj
zbirci su sakupljene sve 52 prič e objavljene na blogu u ovom periodu.
Drago nam je istaknuti i različ it spektar autora koji su objavljeni – od
onih a irmiranih, s nekoliko objavljenih romana i knjiž evnih nagrada,
do onih još nea irmiranih, koji su na poč etku svoje knjiž evne karijere.
Tako su svoje tekstove slali autori od 14 do 87 godina starosti, iz
Hrvatske, ali i svih krajeva Europe. Poput njihovih autora, ni prič e nisu
mogle biti raznolikije: od introspektivnih crtica iz svakodnevnog ž ivota,
preko humoreski sve do prič a s područ ja spekulativne ikcije i Teen
Decameron prič a koje su napisale naš e najmlađe sudionice.
S obzirom na ovako š arolik svezak, vjerujemo da ć e svatko u zbirci
nać i neš to š to ć e mu se svidjeti. Nama je izrazito drago da je ovaj mali
knjiž evni događaj imao tako velik odjek među autorima i publikom, te
š to smo svi zajedno na ovaj nač in obiljež ili jedan povijesni događaj.
Ugodno č itanje i svako dobro ž eli vam uredniš tvo,
Ana, Vesna i Antonija
6
ZAHVALE

Ova se zbirka ne bi dogodila da se u projekt nisu uključ ili
nevjerojatni autori, koji su vidjeli naš poziv i odluč ili se odazvati na
njega. Hvala svima – i onima koji su objavljeni na narednim stranicama i
onima koji nisu proš li urednič ki odabir. Bez vas ne bi bilo Priča iz
karantene.
Hvala i svima koji su nas č itali – onima koji su nas prvo pratili na
blogu i Facebook stranici, a sada i onima koji su stigli do e-zbirke.
Knjiž evnost bez svojeg č itateljstva samo je skup riječ i na stranici, tako
da hvala svima koji ste izdvojili vrijeme da proč itate ove sjajne prič e i
dali im priliku da ž ive među nama.
Osim pisaca i č itatelja, u ovom su projektu sudjelovali i drugi
znač ajni i dragi suradnici. Naslovnicu zbirke izradila je i darovala
likovna umjetnica Karin Bogdanić , vlasnica umjetnič kog obrta Ars
Daemonum (Raenyras Art). Za Noć knjige 2020. da nam zamiš ljeno
virtualno druž enje uspješ no prođe sa softverom za round robin prič u,
zasluž an je bio David Dubrović , vlasnik obrta za usluge Antares, koji
nam se također volonterski priključ io.
Projekt je naiš ao i na veliku solidarnost medija, portala, knjiž nica,
š kola i knjiž evnih blogera koji su podijelili naš entuzijazam i preporuč ili
ga svojim pratiteljima i č itateljima. Hvala vam svima koji ste nas
podijelili i tako proš irili u javnosti svijest o prič ama koje smo objavili!
I posebno veliku zahvalu imamo za pratitelje Facebook stranice
Decameron 2020 koji su sudjelovali na naš em završ nom pozivu
“Postani književni ambasador”. Oni su na svojim pro ilima podijelili i
srdač no preporuč ili minimalno tri prič e po svom izboru te tako osvojili
titulu književnog ambasadora.
Slavnu č etvorku navodimo abecednim redom:
Maš a Gubić
Martina Jarak
Nena Brozan Periš ić
7
David Suker
Neizmjerno vam hvala š to ste dijelili ove prič e dalje i na taj nač in
podrž ali autore. S nestrpljenjem iš čekujemo njihove daljnje knjiž evne
uspjehe, te se veselimo č itanju njihovih buduć ih spisateljskih pothvata.
8
I
U SVEMIRU NITKO NE ČUJE KAD

KAŠLJEŠ
PRIČE O IZOLACIJI
9
MISAO NA PUKOTINU
Branimira Palić

Stanovi nikada nisu izgledali manje, a zidovi tanje nego kao kada
smo u vrijeme izolacije č itave dane provodili u svojim domovima. A
kakvi su bili naš i odnosi sa susjedima? Poneš to o (dobro)susjedskim
iskuš enjima “u doba korone” otkrijte u ovoj humoristič noj crtici.

U svemiru nitko ne č uje kako kaš lješ , ali č uje moj prvi sused,
gospon Jopic.
Gospon Jopic, postariji gospodin, po svemu je, osim po izgledu,
rizič na skupina. Gospon Jopic ima sedamdeset i osam godina, strastveni
je puš ač , a u svojem medicinskom kartonu ima i, kako on to voli nazvati,
lagani dijabeteš čić koji ga priječ i da sve kolač e koje mu snaha dostavi
pojede tu istu več er. Sam.
Gospon Jopic se do prije nekoliko dana nije uopć e bojao korone.
Naruč io je, naime, da mu snaha svakih tjedan dana na kuć nom pragu
ostavlja namirnice za koje joj on svakog jutra pravi popis.
Gospon Jopic se osigurao. On ne ide van, nitko ne ulazi unutra.
Korona je pritiješ njena. Kolač i stiž u u plastič noj kutiji od sladoleda
Twice (2l).
Onda sam u maleni svemirski balonč ić gospona Jopica doš la ja.
“Prestanite kaš ljat’! Korona mi ulazi kroz pukotine od potresa.”
U svemiru nitko ne č uje kako kaš lješ , ali č uje moj prvi i jedini
sused, gospon Jopic.
Gospona Jopica ne brine to š to sam ja u samoizolaciji i š to nemam
koga da mi donosi kolač e. Njega ne brine ni to š to bi me jednog dana,
posve samu, mogli iznijeti s nogama prema naprijed jer sam i ja, a i to
gospon Jopic zna, strastvena puš ač ica.
Zbog pukotine zna.
Gospona Jopica brine samo ta straš na pukotina u zidu koju on
10
nikako nije mogao predvidjeti u trenutku kad se odluč io za svoj mali
zaš tić eni bunker.
Mislim da ć e gospon Jopic prepuknuti od mojeg kaš lja i jedan dan
sam otić i po jaja i braš no.
Ako me u svemiru nitko ne č uje, ja sam sigurna da me č uje gospon
Jopic. Svaki put kad mi vikne da prestanem, ja se približ im zidu i
zaurlam iz sveg glasa:
“Gospon Jopic! Priđite bliž e, tu, tu gdje se zid razdvojio. Ja vam od
ovog svojeg kaš lja niš ta ne č ujem!”
Gospon je Jopic prepuknuo.

© 2020. Branimira Palić
11
KUTIJA
Igor Rendić

Pandemija, izolacija i netom kupljena kuć a koja krije tajne
prethodnih vlasnika – sve ć e to doč ekati glavnog lika dok otvara
praš njavu staru kutiju, zaboravljenu na tavanu.

Znao sam š to ć u kad sve ovo dođe kraju, i to već danima.
Sagledano iz moje trenutne perspektive niš ta od toga š to sam
namjeravao nije se č inilo kao neš to š to bi trebalo č ovjeka oduš eviti:
odlazak u knjiž are i Cinestar i u Street Food i na burek, i to vjerojatno
jedno za drugim, ako ne i istovremeno. Sagledano iz ove perspektive,
moj svakodnevni ž ivot nije se č inio pretjerano zanimljivim. Nije se č inio
poput neč ega za č im sad treba kukati jer je privremeno nedostupno.
Također se, iz ove perspektive, č inio boljim od bilo kakvih dječ jih
maš tarija o pustolovinama u egzotič nim krajevima.
A bio sam siguran da je tako i mnogima drugima u Rijeci. Jednom
kad ovo dođe kraju ljudi ć e najvjerojatnije sve pekare i ka ić e poharati
gore nego š to su poharali Lidl, Plodine i DM u potrazi za toalet papirom.
Ja sam de initivno namjeravao uzeti č itav kolut bureka kod Brać e.
No, sad se trebalo snać i s onim š to imam. Izvan kuć e de initivno
nisam imao š to raditi.
Doduš e, situacija mi je bolja nego mnogima. Prijatelji i poznanici
su ogranič eni na stanove, ja sam imao sreć u da sam se dva dana prije
nego je postalo ozbiljno uselio u kuć u. Kvadratura je već a nego nekih
mojih dosadaš njih stanova zajedno, š to je super. Na rubu grada sam, pa
kroz straž nji prozor vidim š umu koja poč inje koji metar iza moje kuć e, i
mogao bih č ak u š etnju njom da vrijeme nije kiš no i hladno. Zivim sam,
š to je i plus i minus, ovisi koga od mojih prijatelja i poznanika pitate.
Makar se pitam koliko ć e ih promijeniti stranu nakon tjedan ili dva
ž ivota s partnerima 24/7…
12
Kuć a je mala i izvana troš na, ali tkogod je ž ivio u njoj brinuo se o
unutraš njosti. Namješ taj je dijelom starinski, ali održ avan, pa imam
dojam da ž ivim u kuć i, a ne mauzoleju neč ije prabake. Sve š to je novo je
funkcionalno.
Imam pun friž ider i brzi internet i trgovina mi je blizu.
Imam knjiga koje č ekaju da ih proč itam već godinama. Sad je
savrš ena prilika da im se posvetim.
Još uvijek č ekaju.
Imam i niz hobija kojima sam se proteklih godina krenuo baviti i
stavio ih na č ekanje, i sad je pravi trenutak da ih se ponovno prihvatim.
Naravno, nisam.
Spominjali su svi da je sad trenutak da se posvetite svemu i
svač emu š to dosad niste stizali ili mogli. Ali meni je bilo kao kad me
uhvati nesanica: radio bi ti neš to, ali nemaš zaista volje i snage za bilo
š to.
Nije to samo sad dok je karantena…
Ignorirao sam taj glas iako sam znao da je u pravu.
No ipak nisam legao na krevet i č ekao… da se neš to dogodi.
Uhvatio sam se neč eg š to sam također bio spreman odgađati:
raspakirao sam sve kutije u kojima sam se doselio. Kuć a je, kako rekoh,
mala, i kad sam shvatio da ć u biti prisiljen provesti puno vremena u
njoj, a da ne izlazim osim kad je nuž no, odjednom sam osjetio jaku ž elju
da se, ako već budem zatvoren u kutiji, barem ne guž vam s drugim,
manjim kutijama.
Odjeć a u ormarima, knjige na policama i pod policama i naslagane
uza zid pored polica – sve mi je to, na kraju, ustvari pomoglo viš e nego
sam oč ekivao. Sad kad je sve bilo na mjestu, osjetio sam se… opuš tenim.
Nisam ni znao da sam bio napet, a, sudeć i po olakš anju koje sam osjetio
kad sam proš etao kuć om i ustanovio da nije niti jedna kutija zaostala
negdje neotvorena, napet sam bio poprilič no.
Zadovoljan, napravio sam još jedan krug kuć om, osjeć ajuć i… Pa,
osjeć ajuć i se doma. Sad se kuć a mož da i doimala poput kutije iz koje ne
bih trebao van, ali to je bila moja kutija. Shvatio sam u jednom trenutku
da već neko vrijeme pjevuš im.
“There’s a million things I haven’t done, but just you wait, just you
wait…”

13
* * *

Naravno, sve je te kartonske kutije trebalo nekamo smjestiti. Sto
se mene ticalo, nisam se namjeravao tako brzo seliti, ali također sam
odavno znao koliko vrijedi imati hrpu lako dostupnih kartonskih kutija.
Znao sam kako ih slož iti da zauzimaju š to manje mjesta, ali neš to
prostora za njih je i dalje bilo potrebno.
Sto me odvelo do tavana. Podruma u ovoj kuć i nije bilo – to jest,
bilo ga je nekoć . U straž njem dijelu kuć e, u ostavi, nalazila su se vrataš ca
u podu, zaključ ana poveć im lokotom. Najmodavci su mi rekli da nema
potrebe da mi daju ključ za lokot jer se ispod vrataš ca nalazi mož da
metar stepenica, a nakon toga zemlja – neki od starih vlasnika kuć e u
nekom je trenutku bio zatrpao č itav podrum. Zaš to, ne zna se, ali
gazdarica je usputno bila rekla: “Bojao se da ć e mu kuć a propasti u
njega. Ma, lud č ovjek, pustite.”
I tako, podruma nije bilo, ali tavana jest. Pronaš ao sam u ostavi
ljestve za isti pa ih, nakon š to sam samog sebe uvjerio da neć e puknuti,
postavio i njima se uspeo do vrataš ca u stropu usred glavnog hodnika.
Moja mala baterijska svjetiljka pruž ila mi je pogled na prazan
prostor š to se protezao duž inom i š irinom kuć e. Topli, ustajali zrak i
praš ina i pauč ina i – ne, tavan ipak nije bio prazan. U udaljenom kutku
nalazila se drvena kutija.
Vlastite sam kutije dovukao na tavan i poslagao ih blizu vratima
pa se pogrbljen zaputio do one koja je tu već bila.
Otvorio sam je pa je, nakon š to sam podignute obrve nekoliko
dugih trenutaka gledao u ono š to mi je svjetiljka otkrila, zatvorio, odnio
do vrataš ca i spustio se niz ljestve nadajuć i se da neć e puć i od dodatnog
tereta.
Nasred sad raš čiš ćenog poda dnevnog boravka spustio sam je i
otro praš inu sa sebe, privukao stolicu te krenuo vaditi stvari. Kutija je
bila jako stara, ali ne i trula, i nije bilo nikakvih oznaka na njoj, niš ta
napisano ili naš vrljano olovkom ili markerom.
Prva stvar koju sam ugledao po otvaranju poklopca bile su lisice.
Tiho su zveckale kad sam ih izvadio. Bile su praš njave, ali ne i hrđave.
Ključ je valjda bio negdje dublje u kutiji.
Nakon lisica iz kutije sam izvadio crni disk od nekakve debele
14
tkanine. Vrtio sam ga po rukama pokuš avajuć i dokuč iti š to je, pa naglo
shvatio: neš to š to sam do tad viđao isključ ivo na ilmu. Cilindar, jedan
od onih koji se mogu spljoš titi.
Pored cilindra lež ao je bio smotuljak od bijele tkanine, a u njemu –
crni drveni š tapić bijelih vrhova.
Mađionič arev š tapić .
“Kul”, promrmljao sam. Neki bivš i stanar ili vlasnik kuć e oč ito je
zaboravio svoju opremu. Ili ju je mož da namjerno ostavio?
Nadao sam se samo da u kutiju nije spremio i zeca ili golubicu.
Nastavio sam vaditi stvari. Cetiri isprepletena metalna prstena.
Spil iznimno izlizanih karata. Novč ić i zamotani u valjak od pož utjelog i
krhkog novinskog papira – hrvatskih ili, vjerojatnije jugoslavenskih
vijesti, a mož da i starijih. Razmotat ć u ih kasnije pa vidjeti, odluč io sam.
I još : crveno-crna lepeza s neč im š to je izgledalo kao kinesko ili
japansko pismo, ali je vjerojatno bila samo hrpa nasumič no povuč enih
poteza, tek toliko da bi se lepeza doimala egzotič nom. Dvadesetak
velikih svilenih rubaca, niti jedan iste boje ni uzorka kao ostali – svila
toliko glatka da sam proveo neko vrijeme trljajuć i je njež no među
prstima.
Mali ptič ji kavez, koji se isprva doimao razbijenim, da bih zatim,
petljajuć i po njemu, shvatio da je ustvari dizajniran tako da ga se da
spljoš titi. Bijela už ad različ ite duljine, puna č vorova. Tri manje metalne
kutije, jedna plava, jedna crvena, jedna crna, i sve ukraš ene (samo
naizgled, pretpostavljao sam) srebrom i zlatom i dijamantima.
I sve je to lež alo na neč em velikom, crnom i svilenom š to sam
sljedeć e izvadio.
Znao sam da je u kutiji bio boga pitaj koliko vremena, i tko zna je li
bio oč iš ćen prije nego je bio spremljen. Ali dajte, da vi pronađete pravi
pravcati mađionič arev plaš t, vi ga ne biste isprobali istog trena?
Naravno da sam se zavrtio na mjestu i zamahnuo njime par puta,
podigao jedan kraj da sakrijem usta i nos.
Zateturao sam jer se odjednom dnevni boravak blago nagnuo na
jednu pa na drugu stranu, prije nego š to se izravnao. Sumilo mi je blago
u uš ima i istovremeno mi se č inilo da su zač epljene. Uhvatio sam se za
naslon stolice, ali dnevni se boravak smirio.
Valjda sam se prebrzo okretao, pomislio sam i shvatio da č ujem
neš to.
15
Samo š to nisam, ustvari, č uo niš ta. Bilo je to viš e poput sjećanja na
zvuk, kao kad se mož ete ž ivo prisjetiti koncerta koji vas se toliko dojmio
da vam se č ini da i sad č ujete glazbu – ili, u ovom sluč aju, pljesak i
ovacije. Zatim ushit – sjećanje na ushit – i ž elja za još , da budete još
bolji, ali i za sluš anjem pljeska, opet i opet i opet. Jarki sjaj svjetala i
toplina zraka zagrijanog brojnim tijelima, i jedna druga toplina, u meni,
u mojoj srž i…
Zbacio sam panič no plaš t sa sebe. U mom je umu nastupila nagla
tiš ina, poput one koja uslijedi nakon praska groma.
Plaš t je lež ao na podu dnevnog boravka, samo crna tkanina i niš ta
viš e. Sagnuo sam se i polako posegnuo prema njemu, ne uspijevajuć i
odoljeti instinktivnom strahu da je pod naponom. Osjetio sam tkaninu
pod prstima – i to je bilo sve.
Uspravio sam se s plaš tom u rukama i gledao ga dugo. Pokuš ao
sam se prisjetiti svega š to sam osjeć ao samo trenutak ranije, ali nije mi
uspjelo. Znao sam da su sjeć anja bila tako ž iva kao da su moja, i to
najdraž a, ali nisam ih mogao prizvati. Ono š to je bilo moje dok sam
nosio plaš t sad je bilo neš to o č emu mi je netko jednom davno prič ao; to
je bila mož da najbolja usporedba koju bih mogao napraviti.
No, samo mi se malo zavrtjelo. I bio sam dovoljno priseban da ga
skinem, sigurno ću takav biti i drugi put, pomislio sam i polako ponovno
navukao plaš t preko ramena, zakopč ao ga oko vrata.
Dnevni je boravak davao naznake da bi se mogao nagnuti, ali ipak
nije.
Ponovno pljesak i ovacije, sad se dalo i razabrati glasove, ali ne i
š to kaž u niti na kojem jeziku, makar mi jest zvuč ao poznato. Zatvorio
sam oč i, usredotoč io se na – no, na sjeć anja koja nisu zaista bila moja.
Nekakva pozornica, č inilo mi se, u velikom prostoru visokog stropa.
Toplina izvana i iznutra, i taj osjeć aj postignuć a, uspjeha, mukotrpnog
rada koji se napokon isplatio. Sve je bilo tako ž ivo, a opet, kao da
pokuš avam zgrabiti dim. Dojam je bio tu, jak i jasan, ali detalji nisu.
Otvorio sam oč i i dnevni je boravak oko mene bio na mjestu,
nepomič an. Zakorač io sam i nisam zateturao. Otkopč ao sam plaš t i
skinuo ga s ramena. Ponovno sam imao samo sjeć anja na neka sjeć anja,
i niš ta viš e.
Odlož io sam plaš t na pod pored kutije pa sjeo i neko vrijeme samo
tiho disao i razmiš ljao.
16
Znao sam da nisam lud. Doduše, to valjda svi luđaci znaju. U redu,
znao sam da mi nikad niš ta nije dijagnosticirano. Što ne znači da mi sad
ne bi nešto našli. Ali osjeć ao sam se… dobro. Sok i strah koje sam osjetio
tijekom prvog noš enja plaš ta nestali su, a oprezna znatiž elja i blaga
nevjerica nakon drugog su noš enja ustupili mjesto dojmu da se očito
dogodilo neš to š to nije trebalo biti moguć e, ali dogodilo se, te stoga
oč ito jest moguć e, no, još bitnije od toga, nije mi bilo muka niti sam se
osjeć ao napadnutim tim tuđim sjeć anjima.
Gledao sam sad sve š to sam izvadio iz kutije, poslagano po podu
oko nje. Tek kad sam ponovno obratio paž nju na samu kutiju ugledao
sam ono na š to je plaš t bio polož en. Papiri, snopovi i snopovi, povezani
debelim nitima.
Krenuo sam ih vaditi, no zastao prije nego sam dotaknuo prvi
snop. Pa neću sad odustati.
Papiri su bili ž uti od starosti, debeli, ugodni pod prstima i s obje
strane ispisani krasopisom u tinti.
Pisma. Deseci i deseci pisama, rukom pisanih. I sva do jednog
potpuno nerazumljiva jer su bila na njemač kom i talijanskom, jezicima
koje sam č itav ž ivot namjeravao poč eti uč iti, samo š to nisam, evo od
ponedjeljka…
Dva rukopisa i dva imena koja se izmjenjuju na samom poč etku i
kraju svakog pisma. Jedno muš ko, na svakom od njemač kim napisanih
pisama, i jedno ž ensko ime, na kraju svakog talijanskog.
Dok sam tako listao i listao, nadajuć i se da ć u naić i na neš to na
bilo kojem od č ak dva jezika koje sam znao – hrvatski i engleski –
postao sam svjestan novog osjeć aja u prsima i utrobi. Blago stezanje,
poput iš čekivanja ili ž elje za neč im. Zastao sam i, s listovima u rukama,
zaklopio oč i. Osjeć ao sam glatki papir pod prstima, njegov miris – jesu li
listovi bili poš kropljeni parfemom? – a onda i neš to viš e.
Ruka koja ž eli pero potjerati š to brž e preko lista i glava koja ne da,
koja bujicu stavlja u red, pretvara je u rijeku koja teč e kroz zavijutke
svakog slova na papiru kako bi se reklo sve š to se mož e slovima reć i,
iako ne i sve š to bi se htjelo, jer slova i papir mogu podnijeti samo
toliko.
Oč i koje gladno gutaju svaku riječ dok se svim silama trude ne
poletjeti preko redova. Zadrž ani dah, znoj zbog kojeg papir blago klizi
među prstima.
17
I opet, sjeć anja tako ž iva, a neuhvatljiva. Cim bih papire odlož io na
pod, jedan za drugim, nestala bi, za sobom ostavila samo sjeć anje na
sjeć anje i niš ta viš e.
Posljednji je snop bio drugač iji: ne samo pisma već i omotnice.
Nikad otvorene omotnice; adresirane na nju njegovim krasopisom. U
svakoj su se pod prstima osjeć ali presavijeni listovi papira.
Snop je prizivao tugu i razoč aranje i… zbunjenost?
Nisam htio zaklopiti oč i, ovo š to sam osjeć ao i bez koncentracije
bilo mi je dovoljno. Za ovaj je snop bila prič vrš ćena i ceduljica. Na
uskom je pož utjelom papiru – na hrvatskom! – pisalo: “Nikad ih nije
podigla. Ne mogu je pronać i. Zao mi je.” Rukopis nije bio krasopisan, već
puno jednostavniji, i tih je jedanaest riječ i bilo teš ko poput kamena.
Odlož io sam snop na sva ona rasuta pisma i zagledao se,
posljednji put, u kutiju.
Unutra je bio još samo jedan predmet. Dugo sam ga gledao prije
nego sam posegnuo za njim. Tanka kutija od stakla i drveta, i u njoj
neš to š to je jednom bila ruž a, a sad tek njeni sasuš eni ostaci.
Ljubav koja je davno bila izgubljena, i tuga i bol š to su pratili taj
gubitak, miješ ali su se s osjeć ajem da je sve to proš lo, postalo samo
uspomena š to sa sobom nosi blagu melankoliju, pa č ak i tugu zbog
prolaska tih osjeć aja…
Spustio sam kutijicu s ruž om na koljena. U sebi sam znao da je sve
to š to sam osjetio tek odjek i da bih mogao primiti ruž u među prste – ali
nisam htio.
Gledajuć i ruž u, sad sam primjetio da je za stabljiku prič vrš ćen
mali komad bijelog papira s krasopisom ispisanim “Von deinem
heimlichen Bewunderer”. Upregnuo sam ono malo njemač kog š to sam
zapamtio iz odavno napuš tenih Duolingo lekcija i još davnijih š kolskih
dana: Od vašeg tajnog obožavatelja. Valjda?
Spustio sam ruž u natrag u kutiju s tavana pa ustao i stao hodati
jer sam ž udio za kretanjem. Uš etao sam u svoju sobu, stao pred prozor i
zagledao se van. Kuć e i prazna ulica i š uma č ije se kroš nje blago
komeš aju na vjetru, sve pod plavim nebom s tek pokojim oblakom.
Razvedrilo se, shvatio sam. Kad sam se dohvatio svojih kutija nebo je
bilo olovno sivo, ali u međuvremenu se i ono promijenilo.
Vratio sam se u dnevni boravak, sjeo i vratio sve u kutiju. Bila je
mauzolej neč ijeg ž ivota, spremljena na tavan, zaboravljena.
18
Odnio sam je u kut dnevne sobe i ostavio je otvorenom. Vuklo me
da ponovno stavim na sebe plaš t, da opet u ruke uzmem ruž u i pisma
na duž e nego na trenutak koji mi je trebao da ih vratim u kutiju. Uzeo
sam tablet u ruke, sjeo za radni stol i pokrenuo davno skinut i neš to
manje davno zadnji put koriš ten Duolingo. Njemač ki ili talijanski, kojem
se prvo vratiti? Znao sam da ć u se sigurno vratiti kutiji, pa…
Možda, ako pročitam pisma, saznam tko su bili? Ceduljica na niti
oko omotnica vrać enih poš iljatelju č vrsto mi se nastanila u glavi. Možda
otkrijem zašto mu se nije nikad više javila? Ali kome je sad to bitno?
Pisma su prastara, sigurno nisu ž ivi ni on ni ona. A što ako jesu?
Ali nije mi to bila istinska motivacija, znao sam.
Jutros sam toč no znao š to ć u sve uč initi jednom kad ovo dođe
kraju, i to š to sam namjeravao bilo je sasvim obič no i ni po č emu
posebno. Ali to je bilo jutros.
Mauzolej je bila preteš ka riječ , zaključ io sam. Kutija je bila tek
spomenar neč ijeg ž ivota – i to samo nekih dijelova. Tuga i bol, ali i sreć a
i ispunjene ž elje i snovi.
Sve je to završ ilo, na kraju, u drvenoj kutiji na tavanu – ali na
kraju.
Moja kuć a – moja kutija – moj dom trebali su sad biti puni ž ivota, a
ne sjeć anja i uspomena.
There’s a million things I want to do, so now’s the time, now’s the
time, prilagodio sam tekst u svojoj glavi.
Imao sam š to raditi – i sad i jednom kad napokon budem mogao
ponovo izać i iz kuć e.

© 2020. Igor Rendić
19
ALGERNONOVA OSVETA
Nataša Milić

Teodora Leto, rođena Beograđanka, već mjesecima leti tamnim
bespuć ima svemira i uzalud moli pristaniš te u nekoj od ljudskih
kolonija. Ali sa Zemlje, zahvać ene smrtonosnom gripom R-2084, iznijela
je neš to š to joj zatvara sva vrata – uporan kaš alj.

U svemiru se ne č uje kad kaš lješ .
Niš ta se u svemiru ne č uje, ne zaista. Ne postoji muzika sfera niti
nebeske strune š to ih potež e nevidljiva ruka Stvoriteljа – samo
elektromagnetne vibracije, podobne da zalič e na solo deonice grupe
Pink Floyd. Volim Pink Floyd i valjda mi ne bi smetalo da sluš am
svemirske vibracije ako bi ih neko propustio kroz maš ine i muzič ki
doterao za mene.
Sluš ala bih bez prestanka, danju i noć u. U svemiru nije važ no da li
je noć ili dan.
Na moju nesreć u, nemam nikoga.
Sama plutam ka cilju do kog neć u stić i. Gluva, slepa i beznadež no
bolesna.
Cak ni prokleti kaš alj ne č ujem. Oseć am ga kao grč i neprijatno
podrhtavanje u grudima, ali zvuka nema, ne zaista. Moj um izvlač i teš ko,
hrapavo kevtanje iz seć anja. Paranje vazduha, š um slabosti i raspadanja,
saš aptavanje među demonima. Prokleti kaš alj! Ipak se č uje kad
pokuš am da uspostavim vezu. Kvari mi je poslednje izglede za
opstanak.
“Gospođice Leto, ne mož emo vam odobriti sletanje”, bio je refren
koji sam sluš ala na prilazu svakoj ljudskoj koloniji.
“Poletela sam pre viš e od trideset meseci!”, odgovarala sam, kroz
kaš alj. “Ne Zemlji je glodarski grip bio nepoznata stvar. Ljudi su još
gajili zamorce, č uvali zeč eve i kunić e. U Indiji su pokazivali turistima
20
hram pun pacova…”
“Predstavljate biološ ku pretnju.”
“Molim vas!”
“Zao mi je, gospođice.”
Opsovala bih i poš la dalje, ka novoj koloniji i još jednom odbijanju.
Vest o visoko zaraznom i apsolutno smrtonosnom gripu R-2084, kome
je osnovni simptom bio uporan kaš alj, stigla je i do najudaljenijeg kutka
pre mene.
“Odlazite, Leto! Zar ne shvatate da ste opasnost za sve nas?!”
“Ali, ja sam zdrava, zdrava!” grcala sam u mikrofon. “Viš e od
trideset meseci… Pa č uli ste da na Zemlji… nema viš e… nikoga! A ja sam
ž iva. Ziva i zdrava!”
“Ne smemo da rizikujemo.”
“Nema rizika… Evo, testirajte me! Sleteć u, a vi me ispitujte na koji
hoć ete nač in. Sprovedite najstrož i karantin. Uverić ete se da nisam…
khm. I da nisam ni mogla…khm…”
Izdajnič ko paranje u pluć ima mi seč e dah.
“Kaš lješ , ž eno!”
“Stanite, č ekajte!”
“Udalji se od platforme za sletanje. Odmah!”
“Khm.. Dajte mi priliku… khm… karantin…”
“Ovo je poslednje upozorenje. Odstupi!”
I š ta sam mogla nego da posluš am? Da iskuš avam e ikasnost
odbrambenih sistema? Etiku kolonijalnih služ benika? Delovali su
odluč no, a mož da me ne bi smakli tek tako, bez oklevanja? Ili bi,
naprotiv, jedva doč ekali? Jedna raketa i nestala bih u blesku. Zvezda
padalica na negostoljubivom nebu. To još i nije najgore, poš to je bliska
smrt za mene izvesnost. Uviđam da sam (a prokleti kaš alj ne ostavlja
prostora za sumnje) odavno zaraž ena. Sa matič ne planete sam u misiju
ponela tajanstveni R-2084, virus koji je sa glodara preš ao na ljude.
Prozvan je pacovskim zbog antipatije i neugodnih asocijacija koje ova
ž ivotinjica budi u velikom delu č oveč anstva, a mož da i zato š to oboleli u
poslednjem stadiju, takoreć i pre nego š to puste duš u, pokazuju
zapanjujuć u vitalnost i lukavstvo u unapred izgubljenoj borbi za
opstanak.
Sama sam bila primer za reč eno delovanje R-2084.
Ne kaž em da mi ž ivot nije bio drag pre pacovskog virusa. Mož da
21
nisam razumela njegovu vrednost. Jurila sam uzbuđenja, č esto bez
razmiš ljanja. Sto luđe, meni bolje. Izvlač ila sam se iz okova rutine,
bež ala od tihog už asa u uš uš kanoj svakodnevici, kuhinjskom posuđu,
redovnim obrocima i noć enju u krevetu. Uzmicala sam pred malim
stvarima koje, kako se govori, č ine sreć u. Ili reš etku na prozoru
zatoč enika, gledano pustolovnim oč ima.
Napokon, poletela sam u svemir. Apliciranje za ovu misiju uniš tilo
mi je najvaž niju ljudsku vezu.
“Shvataš li š ta radiš ?” pitao je Adam pre nego š to me je napustio.
“Sansa da prež iviš putovanje je š ezdeset procenata… samo! Mada niko
ne garantuje ni tih š ezdeset zato š to niko stvarno ne zna! Nemaš
prethodnika, ideš gde još niko nije bio.”
Na mom licu nije proč itao oč ekivani odgovor, pa je pobesneo. Oč i
su mu se suzile u dva proreza.
“Glupač o, ideš u sigurnu smrt!”
“Jedino je smrt sigurna”, smejala sam se. “Svi umiru, pa ć eš i ti
jednom umreti. Isto kao svi pre i posle nas. A zamisli ako uspem!
Zamisli da stignem. Zamisli! Prva na svetu – ja.”
Trideset usamljenič kih meseci je viš e nego dovoljno da se zamisli
bilo š ta.
Odavno sam shvatila da se na Zemlji neko zlo događa. Kontrola
sletanja na marsovskoj koloniji Arkadija I dala mi je sve informacije o
poš asti R-2084. Saznala sam da na matič noj planeti nema prež ivelih, š to
znač i da je oprezni Adam smrt naš ao pre mene. Arkadija I mi je
uskratila gostoprimstvo, a najurili su me još u Koloradu, Hanaanu,
Novom Vavilonu, Utopiji, Dž enetu i Arkadiji II. Verujem da je među
ovim, ne baš prijateljski nastrojenim svetovima, kruž ilo upozorenje
vezano za leteć i biološ ki hazard. Mož da su, zajednič ki ili svako za sebe,
pratili moje kretanje. Analizirali su mi postupke da upotpune predstavu
o R-2084 ili su č ekali da nač inim prestup, pa da me uklone sa horizonta,
ko zna?
Nisam vodila dnevnik niti sam pravila beleš ke o razvoju bolesti,
koja je u mom sluč aju, verovatno zbog naroč itih, neprirodnih uslova u
letelici, imala drugač iji tok.
Do zaraze je moralo doć i pre poletanja, mislila sam. A tamo, kod
kuć e, niko nije pož iveo. Osobenost vredna da se ispita, samo kad bi
kolonijalnim budalama bilo do ispitivanja. Ne krivim ih. Za uzroke,
22
posledice i svetlo nauč ne istine nisam se interesovala ni ja. Sticala sam
jedinstveno iskustvo, pomiš ljala kako je š teta š to neć e drugima koristiti,
ali mi je nastojanje da prež ivim bilo glavna preokupacija.
Zelela sam da ž ivim. Duboko, strasno, neiscrpnom silom bić a, koja
kao da je bila izvan i iznad mog postojanja. Ziveti, disati… Makar i
ovako, kroz kaš alj. Trajati, biti… Makar i vezana u polusnu svemirske
letelice. Nisam puš tala da se prekine nit.
Nisam se, istina, oseć ala bolesnom. Osim prokletog kaš lja, nisam
znala za druge tegobe.
Zato sam reš ila da sreć u potraž im u “crnoj rupi” iseljenič kog
sveta. Stegla sam palč eve i okrenula ka pobunjenič koj koloniji koja se
najpre zvala Atlantida, ali je spontano, verovatno po poreklu već ine
stanovnika, prozvana Balkanija. Mož da mi sada, prvi put u ž ivotu,
pomogne to š to sam rođena u Beogradu?
Nema zvanič nih podataka o ovoj koloniji. Zvanič no je ugaš ena i
nije sigurno da još postoji. A š ta je sigurno osim smrti? Nema
povratnika, tako da prič e o Balkaniji ne idu dalje od nagađanja.
Supertajni projekat neč ije vlade ili kolektivna fantazija? Kakogod.
Balkanija je moja poslednja nada. Volela bih da je pribež iš te svetski
gonjenih lopuž a, sumnjivih lica i raznih neposluš nika. U oazi slobode
mož e biti mesta za Beograđanku koja uporno kaš lje, ali ne umire.
Balkanci sa Marsa mož da nisu č uli za R-2084. Sta sam, napokon, mogla
izgubiti?
Nisam ni naslutila da sam blizu odrediš tu kad dobih poruku na
maternjem jeziku:
“Pare ili ž ivot!”
“Nemam”, rekoh. “Zapravo imam, ali nijedno ne vredi mnogo.”
Izdeklamovala sam podatke, a da se nisam zakaš ljala. Nijednom.
Teodora Leto, istraž ivač novih svetova, upitnog zdravstvenog stanja.
Neć u lagati. Niti ć u preć utati odbijanje ostalih kolonija. Kakva god bude
odluka Balkanije, moje ć e se lutanje završ iti na ovom mestu.
Sa druge strane dođe grub, isprekidan zvuk nalik lavež u. Kaš alj.
“Izvinjavam se, khm… Ja sam Ivan Golubić ”, odgovorio mi je grcavi
glas muš karca, a nekoliko sekundi kasnije č uh umilan ž enski glasić :
There are more things in heaven and earth, Horatio, than are
dreamt of in your philosophy!
“Izvini, Teodora”, opet se javi muš karac. “To je AI, uključ uje se
23
sama, kako joj padne na pamet, a da je niko ne pita… Khm, khm… U
stvari, ne umem sa njom. Nasledio sam je od Kanađanina koji je
obož avao poeziju… khm. Nakljukana je stihovima, a ja ne znam gde se
gasi…”
Hteo je još da govori, ali ga prekinu ž estok napad kaš lja.
“Da li ste dobro?”, upitah. Udahnula sam duboko i č estitala sebi š to
mu se nisam pridruž ila.
“Ne gore od tebe, draga moja… Nego, hkm, sve hoć u da te pitam:
kako ti uspeva?”
“Sta?”
“Pa to. Mož eš da govoriš , a da se ne zakaš lješ . Ja sam pokuš avao da
se uzdrž im, ali tad bude još gore… Khm,hm… Grlo sam odrao!”
Saznali su, znač i. Kad pre? Kako? Ipak održ avaju vezu sa ostalim
kolonijama?
“Znate da dolazim?”
“Ne, ne… pojma nemam. Ali znam zaš to dolaziš … khm. Dobro nam
doš la, Teodora Leto, samo izvoli u bivš u Atlantidu, zlobno prozvanu
Balkanija… khm,khm… Uh! Zbog neposluš nosti ovdaš njeg ž ivlja, razume
se… khm, hmmm… uglavnom. A ima nas iz celog sveta. I naljbolje bi
pristajalo da nas zovu kolonijom gubavaca.”
Ostala sam bez reč i, ali se zato ponovo oglasi AI:
To feel me in the solitude of kings, without the power that makes
them bear a crown.
“Opet ti!” brecnu se Ivan tonom iz kog se dalo naslutiti da č esto
ć aska sa než ivom drugaricom. “Jednom u godini neko zaluta i ne mož e
da progovori od tebe… khm! Lajavice!”
“Kaž ete da niste sami?”
“Nisam. Ima nas… I da, pogodila si. Svi smo zaraž eni gadoš ću od
koje kaš ljemo i u snu. To nam je bila karta za Atlantidu khm, khm,
khm… Jebemti! Sta misliš š to je dobila to krasno ime? Ostalo su nekakvi
rajevi i blaž ena boraviš ta mada, ako ć emo pravo, sve su to iste jadne
nastambe u pustari… Khm, mmm! Niš ta nisi propustila. I ovo je jadna
nastamba, ali bar mož eš da kaš lješ ko č ovek. Ovde niko ne haje, dalje
niko ne č uje, a mož da bude sreć e da napravimo lek. Blizu smo. Algernon
se gotovo sasvim oporavio pre nego š to su ga poslali kuć i.”
Ivan se davio u novom napadu kaš lja, a ja osetih kako mi mrzne u
grudima.
24
But the Raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only that
one word…
Nisam dopustila brbljivoj AI da dovrš i stih.
“Sta ste poslali kuć i?!”
Ivan Golubić mi nije odmah odgovorio. Nemuš to krč anje se š irilo
iz zvuč nika kolonijalne komande Balkanije, a moju svest je poput munje
rasekla spoznaja da oni ne znaju – niš ta. Nisu imali pojma da dolazim
zato š to ne održ avaju veze sa ostalima, pa ne mogu znati ni za R-2084 i
tragediju koja je zadesila Zemlju. Virus im, doduš e, nije nepoznat.
“Algernon je miš . Obič an beli, laboratorijski. Bio je neverovatno
umiljat i pametan khm… Zato smo mu dali ime po jednoj tuž noj prič i o
miš u kome su operacijom podarili neprirodnu inteligenciju i
retardiranom momku koji je ž eleo da bude pametan… khm. Loš e se
završ ila ta stvar… Zato je naš Algernon sjajno odreagovao na lek. Neko
ć e uzeti dobre pare kod kuć e. Mislim na Zemlju. I nas ć e se setiti, valjda.
Nadamo se… khm!”
Ivan je kaš ljao, a ja sam se upinjala da nađem pravu reč . AI je bila
brž a:
Nevermore.

© 2020. Nataš a Milić
25
SAMA
Koviljka Lazar

Od “uobič ajene” pandemijske izolacije u vlastitom stanu, pa sve
do potpuno nadrealne osamljenosti u gradu koji je utihnuo pod
nerazjaš njenim okolnostima, junakinja ove prič e upustit ć e se na
putovanje kroz sve nijanse samoć e.

Dan 5

Juč er je plesala s usisavač em po sobi na melodije sporih, tuž nih
ljubavnih pjesama. Cistila je praš inu s polica, ormara, komoda, stolova i
svega š to je mogla dosegnuti. Skinula je sive izblijedjele slike sa zidova,
postere iz unutraš njosti ormara, spakirala svoje dječ je crtež e u limene
kutije starih keksa, preklopila mape koje se ne smiju preklapati i stavila
poklopce na sve tube koje je mjesecima drž ala otvorene u smislu,
napravit ć u to sutra.
Ispod tepiha, sigurno spremljeno, naš la je sve š to je pokuš ala
maknuti s vida – van vida, van uma; njena prsa bi se uvijek pognula
unazad i njena pluć a kao da bi se ljuš tila sloj po sloj svaki put kada bi
podigla kutove i zavirila ispod njih.
Napojila je biljke vodom u rano poslijepodne, stajala u
poluraspadu svoje sobe okruž ena zelenilom kud god se okrenula –
nalijevo i nadesno, raznorazne biljke poredane od najmanje do najveć e
prema zidu, na unutarnjim zidovima lođe. Pitala se zaš to najveć u biljku
uporno svi stavljaju u kut prostorije, umjesto da je se stavi na vidljivo
mjesto i kaž e: pogledajte, kako smo dobri, kako uspješni u održavanju
stvari na životu, kako smo barem u tome dobri? Ako bi se zarotirala za
devedeset stupnjeva, i dalje bi bila okruž ena zelenilom – njen pogled bi
ispunilo visoko drveć e ispred zgrade koje je nadraslo njen drugi kat i
nastavljalo dalje prema nebu. Sve je bilo tako zeleno, zeleno i zelenije;
26
pož eljela je istovremeno pruž iti ruke i zagrliti ga i reć i: dišem, živim; ali i
uzeti plamenobacač i spaliti sve do zemlje, sve do najzadnjeg korijena,
smijuć i se i govoreć i: a sad znate kako se ja osjećam.
Napravila je cirkus i sad treba toliko toga pospremiti da joj se č ini
nikad kraja. Sto godina samoć e ne bi bilo dovoljno. Sto godina samoć e u
nepodnoš ljivoj lakoć i postojanja dok polako umire u kaosu svoje sobe.
Bila bi to polutuž na, polutiha smrt koja bi godinama kasnije odjekivala
ljudima koji bi ž ivjeli u ovom stanu iza nje – ona bi š aptala kroz
pukotine u zidovima i kucala na svjež e oprane prozore u sredini noć i.
Bila bi duh proš losti, i to loš i neduhovit.
Sutra ć e se probuditi i nać i svoju sobu i viš e nego rastavljenu, i
morat ć e je slož iti nazad svojim vlastitim rukama. Juč er je č istila. Danas
je… malo č istila, malo plakala, malo se smijala, i ž ivjela.
Baca jastuk na krevet, lijež e na njega i pretvara se da je već sutra.
Skoro ć e ponoć . Ona skreć e pogled prema č istim, č istim, preč istim
prozorima u momentu kada vani poč inje kiš a, i poč inje se smijati.

Dan 15

Odluč ila je presaditi sve biljke, bilo je vrijeme – taman u proljeć e.
Kroz prozore je osjeć ala miris procvalog drveć a (onog istog koje je
htjela spaliti do temelja; u ovom momentu ž eli da mož e izać i van i
satima grliti svako od njih), okolnih maslač aka i zemlje nakon duge kiš e.
Pogled joj se premjestio s prirode na vreć e zemlje pored velikog sivog
stola koje joj je tata ostavio još najesen. Mož da bi ga trebala nazvati,
pomislila je kratko, prije nego joj je pozornost odvukla graktajuć a vrana
među kroš njama. Krenula je pripremati teglice, prenijela cvijeć e koje joj
je trebalo i shvatila da nema dovoljno mjesta za sve na balkonu, osim
ako ne ž eli pola toga sruš iti svaki puta kada se okrene.
Krenula je raspremati ostatak balkona kako bi napravila dovoljno
mjesta za cvijeć e.
Sest sati kasnije, balkon je pospremljen, cvijeć e nepresađeno.
Sutra je novi dan.

Dan 30
27

Juč er je bila u duć anu jer joj je ponestalo osnovnih namirnica. Nije
panič arski nakupovala sve i stvorila zalihe, ali jest dovoljno da mož e po
tjedan dana biti na miru u stanu. Potrajalo je dok se nagovorila na
tuš iranje, ali onog momenta kada je stala pod vruć i mlaz vode koji je
tukao po njenoj glavi i ramenima osjetila je opuš tanje miš ić a, za koje
nije ni znala da ih je drž ala u grč u cijelo ovo vrijeme; odmotala je prste
iz stisnute š ake, naslonila dlanove na hladne ploč ice i č elo na njih te
duboko izdahnula. Ispod tuš a je mogla blago č uti zvukove pjesme koju
je puš tala s mobitela na ormarić u pored tuš a i ritam ju je nagnao da
konač no opere kosu.
Po povratku iz duć ana nije htjela razgovarati sa susjedom pa je
poš la stepenicama. Ova izolacija joj otkriva da je mož da sasvim
sposobna ž ivjeti zauvijek sama, poput ljudi koji se zatvaraju u vlastite
kuć e, u strahu od vanjskog svijeta. Ali ona nije imala strah od vanjskog
svijeta. Mož da je vanjski svijet imao strah od nje. Dok je raspremala
namirnice, otuž no je pogledala u ostavu – mož da je ipak trebala kupiti
viš e stvari. Trebala bi si neš to skuhati, ali je na kraju samo preš la njež no
rukom preko poluprazne police i zatvorila vrata.
Odjednom se osjeć ala vrlo umornom, kao da je netko iz nje isisao
zadnji trunak snage i energije koju je imala.
Krevet ju je prizivao, nepospremljen, deke i plahte razgrnute,
jastuk zguran u gornji desni kut i hrpa manjih, grimiznih, zguranih u
donji desni kut između kreveta i police s knjigama. Ne sjeć a se kada je
zadnji put slož ila krevet. Biljke u sobi su izgledale uvenulo i znala je da
bi ih trebala zaliti. Proš lo je skoro mjesec dana otkada je pospremila
cijelu sobu. Proš lo je skoro dva tjedna otkada je presadila biljke. Dalje
nije maknula ni prstom.
Dođe joj ne da se rastavi, već da nestane, jednostavno nestane, i
vidi tko ć e je doć i traž iti. Mož da nitko neć e, mož da niš ta u njoj nije
vrijedno traž enja. Mož da ć e doć i previš e ljudi pa ć e na kraju morati
neprekidno bjež ati od njih vrludavim putevima neznanih gradova.
Mož da je nitko neć e moć i pronać i, jer ni ona sebe već inu dana ne mož e
nać i – curicu je zamijenila djevojka, a djevojku je odavno zamijenila
ž ena. Svi su takvi po tom pitanju – uvijek u polovicama – uvijek traž e i
tragaju za neč im š to ih č ini cijelima. Malo cementa, malo boje, malo
ljepljive trake, igala, pribadač a i raznolikih konaca – malo straha, malo
28
truda, puno nade i previš e ljubavi.
Legla se, pokrila i zatvorila oč i pred svijetom kojeg se bojala, ili se
on mož da bojao nje.

Dan 111

Probudila se na bolnič kom odjelu. Iz pregiba ruke kod lakta iš la je
linija transfuzije spojena na vreć icu obješ enu s lijeve strane kreveta.
Mogla je č uti otkucaje svog srca u uš ima č ak i kroza zvuk koji je dopirao
iz monitora s desne strane kreveta. Nije č ula druge zvukove iako je
sigurno znala da je u bolnici. Soba joj je bila mutna i pokuš ala je
protrljati oč i, ali nije imala dovoljno snage za taj pothvat.
Pokuš ala je zaustiti poziv bilo kome, ali iz njezinih usta nije izlazio
ni glas. Osjetila je paniku koja se poč ela gnijezditi u njenom tijelu,
osjetila je trnce u stopalima i grč enje miš ić a, zrak skupljen u usahlim
porama njene kož e i osjeć aj poput plimnog vala od prsa prema gore, sve
dok iz nje nije izaš ao vrisak koji joj se uč inio zagluš ujuć im.
Nitko nije doš ao.

Dan 151

Nije bilo prometa. Tramvaji nisu vozili, kao ni autobusi, nije bilo
auta na cesti. Oni parkirani, pored kojih je proš la, bili su tamo odavno –
zaprljani od mjeseci stajanja, sa slojevima praš ine. Neki su imali
otvorena vrata, neki razbijena prednja stakla i otrgnute retrovizore, ali
već ina je stajala č itava i zapuš tena. Nekoriš tena.
Proš la je pored supermarketa, pored restorana, benzinskih
postaja, McDonaldsa, ka ić a. Nikog nije bilo unutra. Niš ta se u njihovoj
unutraš njosti nije promjenilo – niš ta se nije pomaklo s polica, svijetla su
bila upaljena, u ponekim su još uvijek svirale namješ tene radijske
stanice, ali nije bilo nikoga tko bi radio tamo. Nije bilo znakova nasilja,
provala, uniš tenja, igdje – niti jednog razbijenog stakla, orobljene
blagajne, tragova krvi ili poruke Upomoć zapisane na ijednoj površ ini.
Nije uspjela iskopati nikakve vijesti. Sve novine na koje je naiš la
nosile su datume prije njenog odlaska u bolnicu. Prospekti u kaslić u
29
također. Sve je izgledalo kao da su svi odjednom prestali raditi š to god
su radili i samo nestali.
Drhtavim rukama otvorila je vrata od svoje zgrade, pa od svog
stana, i tek kada je sigurno okrenula ključ u bravi da ih zaključ a iza
sebe, i povukla zasun, u treptaju oka sjela je na pod, dopustila si da joj
pomisao konač no prođe glavom: Sama sam.

Dan 222

Kad otvori prozore, vani i dalje mož e č uti samo zviž duk ptica i
pokoji lavež pasa. Ne č uje druge stanare u zgradi, nitko se ne smije,
nitko ne puš ta vodu, nitko ne kuha, nema djece koja plač u, nitko ne
izvodi radove. Koliko je ustanovila, ona je jedina koja koristi lift, jer je
uvijek ili na njenom katu ili u prizemlju.
Kada upali radio, č uje samo statiku. Radio Sljeme je jedini koje i
dalje emitira, ali dosad je već nauč ila da je to nasnimljena matrica istih
pjesama za svaki dan – ne treba viš e ni pogledati na sat, po određenoj
pjesmi toč no zna koliko je sati.
Upaliti televiziju znač ilo je gledati u jedan te isti crno-bijeli š um,
pa nakon petog pokuš aja nije viš e ni probavala. Net lix je aktivan, kao i
YouTube, mala č uda. Internet je i dalje tu, ali strah od onoga š to bi
mogla proč itati jač i je od pokuš aja koriš tenja preglednika. Pokuš ala je
ne razmiš ljati š to ć e se dogoditi s time kada serveri zakaž u.
Niti na jedan telefonski broj koji je nazvala iz svog imenika nitko
se nije javio, već je uporno sluš ala tu-tu-tu sve dok joj mehanič ki glas ne
bi izbacio poziv s porukom: “Broj koji ste birali je trenutno nedostupan”.
Nije se usuđivala birati brojeve svojih roditelja, jer nije htjela znati.
Predveč er je sjela na balkon i glasno pjevala pjesme, napola u
tonu, na pola ritma. Pjevala je sve dok je grlo nije poč elo boljeti. Pjevala
je sve pjesme koje su ljudi tokom poč etka karantene puš tali sa svojih
balkona, iako sada viš e nitko nije mogao pjevati s njom. Jedino joj je tu i
tamo koji vrabac pravio druš tvo, vjerojatno jer bi onjuš io miris mrvica
njenog sendvič a š to su se skupljale ispod njenih nogu.
Opustoš ila je sve trgovine u svojoj blizini, njena ostava sada je bila
prekrcana stvarima. Bilo joj je ž ao hrane koju je morala baciti jer je nije
mogla pojesti u tim količ inama, ali u međuvremenu je posadila sve novo
30
š to je mogla; nikad nije znala š to ć e uspjeti, a š to ne, i kada ć e joj trebati.
Najbrž e su proklijale sjemenke bundevi, no nije bila sasvim sigurna da
ć e ih moć i održ ati na svom balkonu, pretrpanom biljem i cvijeć em.
U kasno doba več eri viš e nije č ula ni lavež pasa. Ne sjeć a se kada
je zadnji put č ula zvuk koraka koji nisu bili njeni. Nauč ila se hodati tiho
poput lopova.
Zagrebač kim ulicama nitko viš e ne hoda. Ona je jedina koja ga ima
rad.
Negdje između ulaska u krevet onog dana i buđenja u bolnici,
č ovječ anstvo je prestalo postojati.
Otpjevuš ila je hrapavog glasa stihove:
Zagreb, Zagreb, najljepš e pjesme pjevat ć u ja
Zagreb, Zagreb, otvaraj vrata parkova sva
Zagreb, Zagreb, najljepš i meni si grad…
Sakrila potom lice u ruke i poč ela plakati.

Dan 536

Viš e nije č ula ptice.

© 2020. Koviljka Lazar
31
KIFLICE I PIVO
Irena Hartmann

Nakon š to su u dugotrajnoj kuć noj izolaciji iscrpili sve hobije kojih
su se mogli domisliti, dvoje mladih ljudi odluč uje se na nesvakidaš nju i
pomalo okultnu potragu za izlazom.

“Mož emo raditi u vrtu.”
“Ili praviti ki lice!”
“Ili mož da malo trenirati Kerberosa.”
“Ili ki lice!”
“Mogli bi konač no popraviti onaj tvoj set za pivo, jel’.”
“Ki lice!”
Pogled preko naoč ala. Pogled ispod zarasle kose, zasjenjen
osmijehom od uha do uha.
“Okej, okej, ki lice. Ali onda vrt!”
“Nego š to. Ali ki lice.”
Turu ki lica kasnije, poprać enih pivom, sjede opet na terasi, uz
bend zrikavaca feat. lokalna sova.
“Ajd, mož emo vrt i sutra. Poprilič no je kasno.”
“Nije da imamo š to drugo raditi.”
Smijeh.
Tiš ina.
To je mož da bilo smješ nije prvih š est mjeseci. Drugih š est mjeseci
je postalo gorko. A onda je opet postalo smiješ no.
Jedno su vrijeme pisali zajedno. Pa su trč ali po vrtu. Pa su udomili
Kerberosa, kovrč avog, č upavog, crnog ovč ara, dok se još moglo u pseć a
skloniš ta. Kerberos je promijenio njihov ž ivot na bolje – dozvolio im je
da se ponekad maknu jedno od drugog, i oslone na č etiri š apice za
druš tvo i podrš ku bez zadrš ke. Bez prigovaranja. Bez loš ih dana.
Onda je krenula faza druš tvenih igara. Pa izmiš ljenih igara. Pa
32
referenci na serije – jedna paintball igra s Kerberosom ih je također
nagradila s tjedan dana č iš ćenja. Utvrda od jastuka je prerasla u
natjecanje tko mož e napraviti bolju utvrdu, on od jastuka ili ona od
pokrivač a. Razvili su detaljan sustav bodovanja, pa onda proš irili u
međugradsko online natjecanje – mada je, između njih dvoje, utvrda od
jastuka dobila bonus bodove zahvaljujuć i Kerberosovoj naklonosti i
odnijela pobjedu.
Jedno vrijeme su kuhali, ali ne egzotič na, strana jela, nego hranu
njihovog djetinjstva. Palentu. Puricu s mlincima. Domać i faž ol. Malo
zagorske, slane, masne hrane za njega. Malo lakš e, primorske, hrane za
nju. I dovoljno kolač a za oboje.
Dani su se pretvorili u tjedne, tjedni u mjesece. Još uvijek su radili
i uzimali povremeni godiš nji odmor – za jedan su preuredili praznu
sobu na drugom katu u tropski raj, uz prijenosnu fontanu, tropsko
cvijeć e naruč eno preko neta i dodatne zvukove valova i tropskih ptica.
“I tako. Sutra.”
“Sutra.”
“Vrt?”
“Mhm.”
Odsutno srč u svatko svoje pivo. Ona odsutnija nego on.
“Mož da bi mogli pustiti vrt za neki drugi dan. Sutra je… sutra.”
Sutra je godiš njica njihovog samovanja u kuć i.
“Od svih projekata koje nismo nikad završ ili, jedan me smeta
ponajviš e.”
On proguta zalogaj. Dobre ki lice, sa sirom i š unkom.
“Ne misliš valjda.”
“Da, mislim.”
“I to sutra? Od svih dana, sutra?”
“Da, sutra! Ne misliš li da je to prikladno?”
Ona naglo ustane, prolijevajuć i svoje pivo, i ushoda se po terasi.
“Najbizarnija stvar koju smo napravili dosad. Najslož enija. Okej,
ako fakat uspije, možda malo opasna, ali zar to nije poanta? Zivimo
apsolutno zaš tić eni. Zaključ ani. Ne misliš li da je ovo već predugo
trajalo?”
“Nisam siguran da je…”
“Zivimo odsječ eni od svih već godinu dana – a ovo bi to moglo
promijeniti! Nije li vrijeme?”
33
Kerberos se veselo doš etka do lokvice piva ispod njezine stolice,
lizne jednom, dvaput, i onda se veselo odš etka natrag na travu.
Ona zastane, tek sad primjeć ujuć i nered.
On podigne ruku i mahne joj da sjedne i sam se ustane. Zakorač i u
kuć u i vrati se trenutak kasnije s rolom kuhinjskih ubrusa. Klekne na
pod i poč ne skupljati proliveno pivo.
“Sjeć aš li se kad smo otiš li na godiš nji u ono malo selo, s lokalnom
pivovarom?”
Ona nakrivi glavu i podigne obrve.
“Kakve to veze ima s ič ime?”
“Znam, znam, samo sluš aj. Sjeć aš se kako je bilo dobro. Sjedili smo
na suncu, jeli lokalne sireve, kuš ali piva, š etali po š umama i vozikali se
po rijeci.”
Ona sjedne natrag u svoju stolicu.
“Naravno da se sjeć am.”
“Onda znaš , sjeć aš se, da je bilo toliko savrš eno, da smo se vjenč ali
tamo i tada, samo da bismo mogli reć i da nam je to bio medeni mjesec,
jer niš ta drugo ne bi moglo biti bolje od toga.”
“Sjeć am se. Ali se isto tako sjeć am obeć anja koje smo si napravili
tada.”
On otkine još jedan komad papira i skupi zadnje balone pjene.
“Da neć emo nikad jedno drugome namjerno naš tetiti.”
“Da neć emo nikad jedno drugome niš ta uskratiti.”
Zrikavci. Kerberos se doš eta opet vidjeti š to ljudi rade. Mož da ć e
ako mahne repom dobiti slatkiš ? On zatrese glavom i ustane. Mahanje
repa se vidno ubrza.
“Mož da bismo mogli dati neš to Kerberosu prije nego š to poleti od
mahanja.”
I tako rasprava stane.

* * *

Dva pileć a slatkiš a i par ki lica kasnije, ona se ustrč i po kuć i,
skupljajuć i stvari koje ć e biti potrebne sutra. On jedno vrijeme uz
neodobravanje samo prati š to ona radi, ali kad jedna od polica koju je
34
ispraznila da je makne iz gostinjske sobe skoro padne na nju, odluč i
pomoć i s izič kim prijenosom stvari.
A onda iz č iste dosade nastavi pomagati i s pripremom ostatka.
“Za već inu ljudi, kad pitaš nekoga “imaš li kozje krvi” a odgovor
bude “na drugoj polici zamrzivač a”, to prelazi granicu ekscentrič nog i
postaje jednostavno… č udno.”
“Okej, mož da sam oč ekivala da ć eš u NEKOM trenutku pristati na
sve ovo.”
““Mož da” i “pristati” zamijeni sa “sigurno” i “biti ucijenjen naš im
vjenč anim zavjetima” i dobit ć eš reč enicu malo bliž u istini.”
“Da, dobro, dobro. Uostalom, samo mi pomaž eš sa pripremom, ne
znač i da moraš odraditi cijelu stvar sa mnom. Pomozi mi sad samo
maknuti sve ove kutije.”
Trebalo je s drugog kata dovuć i njezino veliko samostojeć e
ogledalo…
“Vidiš da je dobro da sam ga kupila, nije SAMO skupljač praš ine u
kutu sobe.”
…njegove mirisne svijeć e…
“Sad me ne mož eš viš e zafrkavati jer volim svijeć e uz kupku!”
…i punu vreć u Kerberosove dlake iz usisavač a, uz ono š to se da još
skinuti s njega č etkanjem.
“Dobar deč ko!”
Ona je naš la svoje stare kistove za slikanje, on je odledio kozju krv
iz zamrzivač a. A onda su se bacili na posao – trebalo je nacrtati sve te
rune, koje su djelovale kao mješ avina arapskog i neč eg za š to ih je
internet obavijestio da je abugida pismo.
Ogledalo je moralo biti oč iš ćeno, a onda su voskom na njemu
morale biti ispisane birane fraze koje je knjiga zahtijevala. Taj cijeli
proces je u konač nici trajao satima.
“Sta nisi tu knjigu dobila skupa s ogledalom kad smo ga naš li na
trž nici?”
Ona ne odgovori. On kimne glavom u razumijevanju.
“Ah. Zato to ruž no, staro, lekavo ogledalo s bizarnim mrljama na
pozadini nismo smjeli baciti svih ovih godina.”
“Gle, nisam ovo planirala. Ogledalo smo kupili jer nisam imala
drugo u tom trenutku. Kako sam mogla znati da ć e s njim doć i knjiga s
uputama kako napraviti portal u drugi svijet?”
35
“Ne znam, ali ovo sve skupa uopć e ne djeluje kao sluč ajnost.”
Ona puhne u crtež koji je izradila od voska i onda podigne pogled
prema njemu. Vosak se hladi i stvrdnjava izrazito polako u toploj ljetnoj
noć i.
“Reci mi da nisi ozbiljan.”
“Postajem.”
“Nakon godine dana š to smo zaključ ani u kuć i i doslovno
izmiš ljamo gluparije svaki dan, ti sad odjednom imaš problem s ovako
neč im.”
“Nismo nikad napravili ovakvo neš to. I sama si rekla da je ovo
najbizarnije.”
“Proš li tjedan smo igrali Pandemic Cthulhu, s time nisi imao
problem?”
On baci kist natrag u kanticu kozje krvi.
“Nisam. I mislim da mi je sad zapravo jasno š to mi toč no smeta: ti
se ozbiljno nadaš da ć e ovo nekako biti stvarnost. Da ć emo nać i č arobni
izlaz u drugu dimenziju i pobjeć i – od č ega? Od izolacije? Od pandemije?
Ili od naš eg braka?”
Ona zuri u njega u nevjerici.
“Molim te reci mi da to ne misliš ozbiljno.”
“Ne znam viš e š to da mislim.”
On ustane s poda.
“Gotov sam s ovim. Pazi da ne razmuljaš ove glupe crtarije kad ti
već toliko znač e, ja idem u krevet.”
U praznoj sobi ostane samo ona. Jedno vrijeme nepokretna, a
onda nastavi s poslom. Linije voskom, linije krvlju, linije dlakom. Nakon
š to završ i, skloni u hodnik sve preostalo od priprema, nahrani
Kerberosa, opere suđe.
A onda se u konač nici otuš ira i legne u krevet.
“Spavaš ?”
Tiš ina.
“Ne.”
“Okej, dobro. Sluš aj, ovo sve skupa, to stvarno nema veze s…
nama. Molim te, to mi barem vjeruj.”
Još malo tiš ine.
“Zaš to si onda tako zapela za sve to?”
Sad je na njoj da doda zraka u taj balon tiš ine koji lebdi zrakom
36
između njih.
“Zato jer je proš la godina dana. Godinu dana nam se hrana
dostavlja doma. Godinu dana nisam vidjela izvan svoje ulice.”
“Godinu dana nisi vidjela niti jedno ljudsko bić e už ivo osim ludog
susjeda koji pjeva opere na balkonu i mene.”
“I Kerberosa.”
“I Kerberosa.”
Osmjehnu se u mraku. Ne vide jedno drugo, ali znaju.
“Ovo je trebala biti samo zabava. Ne ozbiljna svađa. Ako je preš lo
crtu, oč istit ć u sve, spaliti knjigu, razbiti ogledalo.”
“Ili mož emo jednostavno probati glupi ritual, kad smo već sve ovo
napravili.”
“Jesi siguran?”
Tiš ina i onda svjetlo mobitela.
“No, proš la je ponoć , š to znač i da je tehnič ki sutra. Puna godina
dana da smo zaključ ani unutra. Sto kaž eš da to proslavimo
izvandimenzijskim ritualom?”
Ona se naglas nasmije.
“Hajd’.”

* * *

Vrlo brzo odluč e da im treba glazbena podloga. Treba im toč no
deset sekundi da se slož e š to oboje ž ele. Zvuk oluje na snimci prikladan
je dok pale svijeć e.
Riders on the storm
Riders on the storm
Dotjeravanje par detalja na crtež ima.
Into this house we’re born
Into this world we’re thrown
Tekst ž ele proč itati zajednič ki. Uz ritam pjesme č itaju riječ i na
raznim jezicima, razumijevajuć i samo djelić e latinskog i pokoju riječ
grč kog.
Take him by the hand
Make him understand
37
Iz pop kulture, razumiju riječ i koje spominju krv, ž rtvu, ž elju i
nadu. Neplanirano, zvukovi oluje u pjesmi dolaze taman u pravim
trenucima.
Riders on the storm
U trenucima udaha.
Riders on the storm
U trenucima izdaha.
Riders on the storm
U trenucima između odlomaka.
Riders on the storm
U trenucima između svjetova.

* * *

Sunce je… jako. Koliko je sati? Cuje ptice vani. Bole je leđa. Zaš to
spava na podu?
Otvori oč i, a onda ih odmah zatvori, da pokuš a ne povratiti.
Muč nina je skoro pa nezadrž iva. Skoro.
Pokuš a se sjetiti š to se dogodilo noć prije. Je li ritual potpuno
propao pa su otvorili bocu vina ili neč eg jač eg? Gdje je on? Zaš to joj se
toliko vrti?
“Jer ste jebeni idioti oboje, eto zaš to.”
Odskoč i u zrak, potpuno budna, uspravna, a onda se presavine u
kutu sobe i povrati, uz val muč nine i vrtoglavice.
“Da, hoć e to tako kad se petlja s drugim svjetovima. Bude proš lo
za koji sat. Muž ić isto riga vani.”
Natjera se da pogleda u smjeru… toga.
“Ej, to nije lijepo. Ja sam mož da srednjeg roda, ali imam ime, znaš .”
Previš e ruku. Previš e oč iju.
“Ne, vama svima FALI ruku i oč iju. A ime je Zini, kad već nisi
pitala.”
Izleti van iz sobe. Van. Na zrak. Na terasu. Na sunce.
On kleč i u travi kraj hrpice rigotine.
“Jesi li… Jesi li dobro…?”
On nemoć no kimne. “Vidjela si… to?”
38
Negdje iza njih se č uje grgoljavi glas. “Zini! Ime je Zini! Ako ć emo
provesti neko vrijeme skupa bilo bi lijepo da me prestanete zvati to!”
“Da, vidjela sam… Zini.”
Gledaju se u oč i. Oboje imaju podoč njake i popucale kapilare na
kapcima.
“Ne da ste me pitali, ali ja sam tu jer ste budale. Svijet u karanteni,
a vama padne na pamet kucati drugim svjetovima. Sto, pa da donesete
tu kletvu nama ostalima? Ne. Hvala. Ne ž elim znati š to bi bio ekvivalent
ovakve pandemije kod nas ili, nedajbož e, kod onih mrš avih vilenjaka.”
Ona tek sad primjeti da bić e baljezga dok hoda po njezinom vrtu
skupljajuć i ruž marin i cvjetove lavande.
“Nije kao doma, al ajd’. Posluž it ć e.”
To zagura biljke u jedan od mnogih otvora na neč emu š to bi moglo
biti glava, i iz te rupe se poč ne dimiti. Miris je podsjeti na stan njezine
bake…
“Cudna asocijacija al’ ajd’. Da, č itam vam misli, ili barem š to
prolazi pod misli u vaš em jednostavnom obliku.” Bić e se zavali na
stolicu, prilič no premalenu.
“I sad, uzevš i u obzir da mi je bila duž nost razbiti to jebeno
ogledalo i da sam sad i ja u karanteni skupa s vama i nisam baš
oduš evljen idejom da me još ljudi spozna, što ć emo raditi dok me netko
ne dođe pokupiti?”
On podigne pogled s trave prema njoj. Ona mu uzvrati pogled.
“Stvarno, š to sad?” Njezin glas je promukao.
“Sad… nas je troje? Ovo de initivno nije nač in na koji sam se nadao
da ć e se naš a obitelj proš iriti.”
“Cetvero”, muklo ga ispravi. Kerberos nije nigdje na vidiku,
vjerojatno se skriva u kuć i od… Zinija. Zinije. Zini? Toga.
“Cetvero”, ponovi on za njom.
Ona mu priđe i uhvati ga za ruku. U pozadini, s djelić em
mentalnog kapaciteta koji joj je još uvijek dostupan, č uje da se to kreć e
prema rubu vrta. Ali to je u ovom trenutku nebitno. Nebitan. Nebitna.
“Gledaj, znam da je ovo prilič no moja krivica, i da nam se sad ž ivot
zakomplicirao. Ali…”
“Sve je okej. Riješ it ć emo to nekako. Skupa.” On se umorno
osmjehne i stegne njezine prste. “Barem smo ž ivi oboje, to je najvaž nije
u ovom trenutku.”
39
Zatim zatetura, naglo je pusti i okrene se na stranu. Još malo
povrać anja. Ona zatvori oč i i okrene se od njega.
“Dakle, smrtnici, neki prijedlog? Ne ž elim baš viš e gledati vaš e
iznutrice ako ne moram.”
Ona sa strane vidi kako mu se kut usne diž e u osmjeh, prać en
pogledom kojeg već dobro poznaje. Pogotovo u zadnjih par tjedana.
“Zar opet?”
On slegne ramenima. “Imaš neku bolju ideju? Molim te, samo ne
vrt.”
Ona se zagrcne od smijeha i ž eluč ane kiseline, a onda poč ne u
mislima prebrajati ima li sve sastojke. Barem joj se manje vrti od toga,
ako niš ta drugo.
Mož da je ovo prvi korak prema… normalnom. Ili barem vrsti
normalnog slič nog onome š to su imali prije tog prokletog rituala.
Bić e – pardon, Zini – zaplješ će brojnim izlikama za ruke kad
proč ita ideju u njegovom umu.
“Ohhh, da, da, da! Ki lice i pivo, mož e!”

© 2020. Irena Hartmann
40
NA KRAJU PUTA, NA KRAJU SELA…
ÐERAM
Ivan Lutz

Jedanaest godina nakon velikog Nestanka svih ž ivih bić a, Zemlja je
sasuš ena, uvela i crna. Glavni lik, a potencijalno i posljednji č ovjek na
svijetu, dane provodi na nekoć ubavom slavonskom imanju u druš tvu
jednog straš ila i jednog zahrđalog đerma. I unatoč tome š to sve ide
protiv njega, on još uvijek ustraje i č eka – Nju…

Već treć u noć nisam zaspao od smrada. Proljeć e je stiglo. Sunce je
priš lo bliž e planetu. Covjek bi pomislio da nakon jedanaest godina viš e
niš ta ne mož e trunuti, ali cijelo područ je smrdi po crkotini, kompostu i
zač epljenom sifonu. Dugo mi je trebalo da shvatim zaš to se trulež
zadrž ava samo oko moje kuć e; zaš to se baš ovdje sve raspada kao
nekada. Zato hranu drž im na suprotnom kraju sela, u kuć i od ulaš tenog
metala s heliodromom na vrhu. Tamo duž e traje. Ni moja kuć a nije niš ta
slabije opremljena, ali zastraš ujuć a je pomisao koliko bakterija i gljivica
nosimo u sebi i š to sve jedan č ovjek mož e sa svima njima proizvesti.
Kod mene su stvari trunule, tamo nisu, barem ne toliko brzo kao kada
sam u blizini.
Mikrobi su svugdje, mikrobi su svemoć ni, mikrobi ć e imati
posljednju riječ . Volio bih da je Pasteur ž iv da mu stresem sve u lice i
kaž em mu da je pun sranja.
Zora je bila još daleko, ali mjeseč ina je obasjavala re lektorskim
sjajem i mene u krevetu, i dvoriš te, i brda u daljini. Mir, spokoj. Mrtva
tiš ina. Nasmijao sam se na tu pomisao jer bila je tako istinita. Istina je
najsmješ nija stvar na svijetu. Vjetrić je zaljuljao tendu na trijemu, ulazio
kroz otvorene prozore i koliko-toliko č istio smrad iz nosnica. Presavio
sam jastuk pod glavom kako bih vidio vijugave sjene praš ine na
41
plavič astom neonu mjeseca.
Potom je zacvilio i on. Veliki ž eljezni đeram kojega je još punac,
dok je bio tu, napravio po nacrtima iz nekih starih knjiga. Ritmič no je
š kripao. Uspavljujuć e. Ziiiik. Zaaak. Ziiik. Zaaak. Cekić ao je sjenom
dvoriš te kao da je ž iv; kao da je svjestan svega š to se događa. Ziiiik.
Zaaak. Ziiik. Zaaak. Kao da se klanja rasulu i govori: još sam ovdje,
kurvini sinovi, i još svjedoč im.
Prije ga nisam primjeć ivao. Kada prizovem sjeć anja, kroz maglu
vidim punca kako pomoć u malih dronova iskopava bunar i sastavlja
neš to nama potpuno nepoznato. A sada… zadnjih dana mu se stalno
okreć em. A on, tu i tamo, svojim stenjanjem, doziva da okrenem pogled
prema njemu. Ziiiik. Zaaak. Ziiik. Zaaak.
Kada je svanulo, izaš ao sam na dvoriš te. Sunce je dobrano grijalo
za ovo doba godine, ali miris nije bio ugodan kao nekada u proljeć e.
Rastezao sam se pa zakaš ljao. Kaš ljao sam malo viš e zadnjih tjedana.
Kuć a je bila u samom kutu dvoriš ta. S trijema se pogled prostirao
na svaki kutak ograđene Zemlje, na cijelu aulu. Veliki ambar zaklanjao
je pogled na ulicu i š umu s druge strane sela. Bila je ovo zadnja kuć a u
selu, asfalt je završ avao toč no iza nje, naslanjajuć i se na prteni puteljak
koji je vodio do potoka, koji je, pak, tvorio granicu između sela i š ume.
Bos sam preš ao cijelo dvoriš te, proš ao pored bunara i naslonio se
na ogradu. Zemlja je bila topla pod nogama, baš poput kupke idealne
temperature. Pogledao sam prema š umi i brdima. Osuš ena stabla
izvirivala su iz crne Zemlje, brda su bljeskala poput dijamanta na suncu,
re lektirajuć i svjetlost s vlaž nog sjevernog tla. Zanimljivo je promatrati
kako biljke umiru pod snagom vremena. Ne trunu, ne tamo. Vrijeme je
ubojica najgoreg tipa. Već dugo se ne mogu prisjetiti kako je priroda
izgledala; kako se njihala trava, kako su izgledale zelene kroš nje, kako je
zvuč ao ptič ji pjev ili zujanje komarca. Pogledao sam raskopani humak
iza ograde, š irok i dug kao igrališ te. Nasred humka stajao je Natega,
straš ilo kojega sam napravio od pruć a, dronjaka i stare bundeve kojom
su nekada izvlač ili rakiju iz bureta.
“Znam š to misliš !” rekao sam mu i osmjehnuo se. “Ne namjeravam
danas kopati.”
Gledao me nepomič no. “Rekao sam da znam! Nema nič ega u tlu,
ne moraš ponavljati.”
Okrenuo sam glavu prema ne raskopanoj Zemlji dobrih dvjesto
42
metara udaljenoj od Natege.
“U redu. Mož da probam za koji dan. Nakon kiš a, kada tlo bude
rahlo. Nego…” Ponovno sam pogledao u Nategu. “Jesi li zastraš io koga
jutros? Pticu? Stakora? Srnu?”
Sutio je, a slama mu je na glavi lagano vijorila pri povjetarcu.
“Niš ta ni danas, a? Bit ć e bolje sutra, stari prijatelju. Bit ć e bolje
sutra.”
Vjetrić je prestao, a vonj nanovo ispunio prostor. Kaž u da se
č ovjek navikne na smrad, samo je potrebno vrijeme. Covjek se navikne
na svaš ta.
Iza Natege i humka protezala se ravnica, iza ravnice brdaš ce. Crna
Zemlja, suha stabla. Korov je ulegnuo u tlo, nestao, a susjedske međe
odavno nisam raspoznavao. Plavo nebo posuto cirokumulusnim
ovč icama bezbriž no se radovalo sunč anom danu.
“Danas ć u poč eti č istiti bunar”, rekao sam Nategi. “I popraviti
đeram.”
Odmjeravao me.
“Samo dajem na znanje, niš ta viš e.”

* * *

Obukao sam se, narezao si kobasice, slanine i skuhao kavu. Još je
valjala. Konzerve sam prestao jesti prije nekoliko godina. Sve ih je
oplemenio metalni okus koji mi se danima nije gubio iz usne š upljine.
Maš tao sam o kruhu i mlijeku. Sve braš no, ma koliko sam ga paž ljivo
spremao, pokvarilo se još u prvim godinama. Postalo je bljutavo i
neupotrebljivo.
Iz garaž e sam izvadio sav alat, i priš ao bunaru.
Bio je dubok dobrih deset metara. Ðeram je bacao tanku sjenu na
njega, ali ipak sam vidio skroz do dna: kamenje, praš ina, ostaci dijelova
strojeva, sve nabacano. Zavezao sam dugač ku sajlu oko bunara i spustio
se do dna. Vlaž ni je zrak bio zaguš ljiv i hladan. Montirao sam i drugu
sajlu za izvlač enje smeć a i poč eo kopati. Nakon pet sati mukotrpnog
rada izbacio sam sve smeć e iz bunara. Stajao sam na suhom kamenju
njegovog dna znojan od glave do pete. Skinuo sam koš ulju, a hladni zrak
43
me zagrlio i suš io mi kož u.
“Znam š to misliš , Natego!” dreknuo sam iz bunara da me č uje. “Ali,
bez brige… znaš dobro da nema mikroba!“
Osluhnuo sam. Ponovno je bio tih. “Nema nič ega, prijatelju!”
Sjeo sam na kamenje na dnu, nategnuo laš u s vodom i dobrano se
nagutao. Pogledao sam uvis. Okrugli isječ ak neba bio je bez oblač ka.
Dalek i nedodirljiv. Sunce se primaklo rubu ciglenog kruga i poč elo me
grijati. Zatvorio sam oč i. Bilo je ugodno toplo. A onda sam č uo udarac.
Trgnuo sam se. Adrenalin mi je napeo miš ić e. Zaustavio sam dah.
Pa još jedan udarac. I još jedan. Kao da netko š akama lupa o teš ku
niklovanu kapiju dvoriš ta.

* * *

Prije viš e od jedanaest godina dogodio se Nestanak.
Sjedio sam u svom uredu i održ avao holo-konferenciju s
korporacijom iz Finske. Bio je to veliki posao za nas. Nakon uvodne
riječ i i pozdrava nestalo je struje. Sve je zamrlo. Bili smo zbunjeni. Vani,
na ulicama, sve je stalo. Automobili su stajali. U tih nekoliko minuta,
kasnije sam shvatio, gaš enje je napredovalo kaskadno i isto se dogodilo
cijelom svijetu. Totalno energetsko isključ enje! – tako su ga nazvali.
Uzeo sam telefon. Radio je. Nazvao sam.
“Halo! Gdje si?”
Veza isprekidana. Prič ala je ubrzano, nepovezano, uspanič eno.
“Smiri se!” rekao sam joj. “Gdje si?!”
Razaznao sam, ne dolazi kuć i. Morala je do roditelja na selo.
Nekako ć e krenuti prema njima i tamo ć emo se nać i. Ja nisam imao
nikoga drugoga. Samo nju.
Do trenutka kada sam napustio zgradu irme, ulice su bile liš ene
ljudi. U daljini sam ih vidio tek nekoliko, iznosili su iz trgovina
namirnice u vreć icama i naslagane na rukama.
Poč eo sam trč ati.
Do naš eg stana bilo je pola sata hoda, trč eć i – upola krać e. Kada
sam stigao do tamo, nikoga nije bilo. Ne samo u stanu, nego i u cijeloj
zgradi. Pogledao sam telefon. Krepao je. Brzo sam siš ao u podrum po
44
bicikl. Uzeo sam ga, ali kada sam ga pomaknuo, gume su se pretvorile u
mljeckavu praš inu. Izbezumljeno sam gledao i ostale bicikle. Svima se
dogodilo isto. Automobilima na ulicama također.
Tog dana sam propješ ač io trideset kilometara i konač no stigao
pred kuć u u kojoj sam sada. Bila je prazna. Punac je i u ovim modernim
vremenima uzgajao ž ivotinje. Ne za jelo, nego je bio opč injen poviješ ću
Slavonskog sela, pa je iz dana u dan ož ivljavao tu sliku unutar svoga
dvoriš ta; tako je nastao i đeram, i ovaj bunar u kojemu sjedim; sve
kokoš i, patke, zeč evi, psi, netragom su nestali. Tragao sam danima.
Pokret znač i ž ivot, ostati na mjestu propast. Sto ako ipak… Vrać ao sam
se. Vrać ao u nadi. Obeć anju. Riječ i. Propasti. Podmukloj naraciji
podsvijesti.
I ovdje ju č ekam! Od toga dana.

* * *

Uzverao sam se iz bunara š to sam brž e mogao. Cuo sam zvuk još
jednom. Sada je bio rezak, blizu, neupitno stvaran. Netko je bio vani!
Skoč io sam preko ciglenog oluka bunara, protrč ao kroz ajnfort i stigao
do kapije. Znoj mi je s č ela nagrizao oč i. Zakaš ljao sam se. Pljunuo krv. I
pritisnuo teš ku kvaku.
Niš ta. Nikoga.
Zakorač io sam na ulicu. Prazno selo protezalo se s desne strane
dokle mi je pogled sezao, s lijeve strane uvenula š uma skrivala je Sunce.
“Heeej!!!” dreknuo sam. “Heeej!!!”
A onda sam uoč io pokret u perifernom vidnom polju. Netko je
š mugnuo iza kuć e, prema š umi, i zaš ao za ogradu na kraju dvoriš ta.
“Heeeej!!!” dreknuo sam tako jako da su mi se zač epile uš i. I poč eo
trč ati.
Kada sam stigao do kraja ograde, s vanjske strane dvoriš ta niš ta
se nije pomaknulo. Pokuš ao sam smiriti disanje i osluhnuti. Jeziva
tiš ina. Trebalo mi je nekoliko godina da se naviknem na svijet bez
zvukova kukaca, ptica, ž ivotinja i ljudi. Sada… sada je tiš ina bila bolnija
no ikada. Obiš ao sam cijelo dvoriš te, pregledao ambar, i š tagalj, i ljetnu
kuhinju. Zaš ao sam i u kuć u, obiš ao polje oko Natege, pogledao u
45
susjedovo dvoriš te, pa pregledao i njegovu kuć u, polje, nekadaš nju
baš ču. Samo crna Zemlja bez ž ivota, prostori bez pauč ine, bez tragova.
Praš ina i mir. Neprekidni, beskrajni mir.
Izgubio sam pojam o vremenu. U kasno predveč erje sam završ io
potragu, otvorio bocu vina i zavalio se u stolicu na trijemu. Imao sam
još sedam boca crnog tuduma. Sve bijelo vino prokisnulo je još davno.
Natoč io sam vino u č aš u i prvu ispio do dna.
“Dakle, poč eo sam ludjeti.” rekao sam naglas.
Natoč io sam drugu č aš u i podignuo je, kao nekada na lijepim
več erama.
“Bilo je samo pitanje vremena.”
Dok je nadolazeć a noć gutala fotone pijuckao sam vino i zauzeo
pozu statue. Teš ko se katkada pokrenuti iz š oka. Ne vidiš smisla u
pokretu, u glasu; ne vidiš dalje od sekunde u kojoj jesi. One sekunde u
buduć nosti te ne zanimaju, apstraktne su i nezamislivo nemjerljive. Sto
sam oč ekivao? Da ć e se sve riješ iti samo od sebe? Hoć e li doć i?
U prvih godinu dana preš ao sam stotinjak kilometara istoč no,
zapadno i sjeverno. Izgubio sam dane, energije, ž ivaca i sna. Svi su
nestali. Nekoliko puta vidio sam poneku ž ivotinju, leptira, muš icu, ali
već u iduć em trenutku nisu bili tamo. I jedan pas mi je pravio druš tvo
nekoliko mjeseci. Spavao je sa mnom u kuć i, pod mojim nogama u
krevetu. Jednog jutra, nije ga bilo. Ni njegovih tragova, ni njega, niti
jedne njegove dlač ice na mojoj postelji. Samo neispraž njena posudica s
jelom.
Natega me jedno vrijeme nagovarao da krenem put juga, ali
odustao sam jer ishod bi bio isti.
Crna Zemlja, prazni gradovi i ulice.
Zaš to sam poš teđen? Zaš to sam još uvijek ovdje? Ta pitanja su me
godinama umarala, ali, kao i inač e, prihvatiš ž ivot takav kakav je, a sve
modulacije i varijacije na temu, koje stvaraš , ipak sviraju po njegovim
notama. Jesam li stvarno nekoga vidio? Prvi puta otkada sam ovdje,
osjetio sam strah.
Postoji još neš to š to nauč iš u samoć i, u niš tavilu. Niš ta ne mož eš
podijeliti s nekime, pa izgleda kao da se niš ta ne događa č ak i onda kada
se dogodi; kao da niš ta ne vidiš i kada vidiš ; kao da niš ta ne osjeć aš i
kada osjetiš . Svoje prič e ne mogu dijeliti ni s kim; moja se sjeć anja ne
mogu prelijevati ni u koga. Ni u koga ž ivoga. Jednokratno umiru s
46
danom koji prođe. A upravo to, š to Sunce izlazi i zalazi jedina je
promjena koju ne uzrokujem ja. Toliko sam ponekad ž elio samoć u, a
sada troš im sve vrijeme da je prevarim, da je izbjegnem, jer je oživjela,
dio je mene, i prož dire prostor kao horda gladnih skakavaca.
Sljedeć eg jutra probudio sam se mamuran. Ponovno sam se
spustio u bunar, samo ovoga puta nisam razgovarao s Nategom. Kod
njega je vjerojatno sve bilo po starom. Kopao sam cijeli dan, vadio
kamenje i glinu, penjao se stotinu puta gore-dolje, lupao, psovao,
proklinjao, udarao i onda je, konač no, pred kraj dana, iz male rupice
pod mojom nogom poč ela izvirati hladna voda. Glasno sam se smijao
dok mi je voda natapala stopala. Zagrabio sam š akama blatnjavu
tekuć inu i halapljivo pio.
Trebalo je dva dana da se bunar napuni do pola, i još tri dana da
se voda potpuno izbistri. Už ivao sam u tome. Bilo je neš to umirujuć e u
svjež oj vodi. Ipak, đeram nije funkcionirao. Zahrđao je odavno, pa sam
vodu u poč etku vadio rukama.
Toga dana, kada sam poč eo popravke na ž eljeznoj konstrukciji
đerma, padala je strahovita kiš a. Kiš a je nekada imala okus; nekada je
imala miris; nekada je Zemlja mirisala nakon kiš e. Sada. Niš ta.
Lupao sam č ekić em o stare okove, lomio alat pokuš avajuć i
zamijeniti propale zakovice, odvaljivao zavarene spojeve i natezao
zastarjele zupč anike. Električ ne energije nije bilo; goriva su izgubila
miris, postala potpuno neupotrebljiva za agregat u podrumu. Radio sam
po cijele dane i umoran i mokar padao na krevet kada bih uš ao u kuć u.
Kaš ljao sam gore nego ikada. Iduć eg dana nastavio sam raditi. Sve me
boljelo. Pluć a, kosti, miš ić i. Natega je stajao namoč en juč eraš njom
kiš om i č ekao Sunce da ga isuš i. U pauzi sam ipak priš ao ogradi,
naslonio se i obratio mu se:
“Oprosti, stari prijatelju. Nisam mogao razgovarati ovih dana.
Znaš … Još od…”
I onda mi je pogled pao na raskopanu Zemlju pokraj njega.
Nekoliko brazdi prije nije bilo ovdje. Preskoč io sam ogradu i priš ao im.
Nisu bile stope, ali bili su ož iljci u tlu koje nisam napravio ja. A nije, č ini
se, ni Natega. Srce mi je poskoč ilo. Ovoga puta bio sam mudriji. Nisam
pokazao da sam iš ta primijetio. Osvrnuo sam se diskretno oko sebe,
protegnuo se i zijevnuo. Netko je tu. Sada sam bio siguran.
Cetvrti dan rada, poluga đerma se pokrenula. Plesao sam od sreć e
47
sav znojan na Suncu i otvorio još jednu bocu vina. Sutra ga stavljam u
pogon. Još sam samo trebao privezati kantu na kraj motke i to je to.

* * *

Več er je ponovno smrdjela. Bio sam budan do pred zoru jer nisam
mogao zaspati od vonja. Mjeseč ina je bila slabija no inač e, ali đeram
sam vidio u cijelosti i bio sam ponosan. U tom trenutku nisam
razmiš ljao ni o č emu, samo o njemu, i vodi, i bunaru. Sve me je to
ispunjavalo mirnoć om, i tada, baš kada sam najmanje oč ekivao, osjetio
sam prisutnost. Uvijek mož emo osjetiti da nas netko promatra, to je
neš to u ljudima, neš to praiskonski u nama. Ali ovo nije bilo neš to, nije
bilo lokalizirano, bilo je sve oko mene. I nije me promatralo, prož diralo
me paž njom. A onda sam č uo korake.
Trgnuo sam se. Nać ulio uš i. Tlo je pucketalo pod neč ijom tež inom
dvadesetak metara od mene. Toč no kod bunara prema Nategi iza
ograde. Polagano sam ustao i, š to sam tiš e mogao, uputio se u mrak.
Kako sam se približ avao zvuku, koraci su ubrzavali, udaljavajuć i se.
Vidio sam sjenu. Nejasno je nestala u noć i, brzo prolazeć i pokraj Natege
i penjuć i se na brdo iznad kuć e. Preskoč io sam ogradu.
“Heeeej!!!” dreknuo sam i potrč ao. Bio sam bos, ali trč ao sam brž e
no ikada. Osjetio sam kamenje kako mi rež e tabane, kako mi pete
udaraju o tvrdu Zemlju. Nekoliko sam puta posrnuo, ali nisam prestao
trč ati.
“Heeeej!!! Staaaani!!!”
Kaš ljao sam. Pljunuo krv. Trk je postao sanjiv, ali noge nisu stajale.
Bio sam umoran. O, kako sam samo bio umoran. Obamrlo tijelo se
bunilo dok ga je mozak š ibao i tjerao da ubrza. Ubrza. I još . I još . I još .
Pao sam na vrhu brež uljka. Tri ili č etiri kilometra od kuć e. Svitalo je.
“Heeeeej!!!” viknuo sam preko brda. “Staaaaani!!! Molim te!”
Zabio sam lice u Zemlju i kaš ljao. Jedva sam hvatao zrak.
Sveobuhvatna prisutnost me obgrlila. Guš ila. Bila je svuda oko mene.
Na istoku, Sunce je izvirilo poput lopova i obasjalo me. Izvalio sam
se na bok. Kaš alj je popustio, ali slabost nije. Prokleta slabost! Na
mjestu gdje sam zario lice u tlo bila je lokva krvi, duboka kao š aka.
48
Duboko sam disao. Osjeć ao sam toplinu Sunca i smogao snage pridić i se
tek toliko da bih sjeo. Stavio sam ruke iza leđa oslanjajuć i se o tlo, a
neš to mi se zaplelo među prste. Okrenuo sam se. Mali zeleni listovi
probijali su između kaž iprsta i palca. Brzo sam podigao ruku i otkrio
spljoš teni cvijet.
Ljubič ica.
Suze su same krenule. Ne u naricanju, nego od sreć e.
“Hej! Jesi li dobro?” obratio sam joj se. “Oprosti. Oprosti.”
Ispravljao sam stabljič icu jer je nisam slomio. Ljubič ica. Sama na
crnoj prokletoj Zemlji. Legao sam na trbuh i privukao joj se. Prislonio
sam nos na njezine latice i udahnuo duboko koliko sam mogao. Miris
bakinog naruč ja. Miris spokoja. Miris Nje.
Zakaš ljao sam se opet i sklonio usta od krhkog cvijeta.
Ustao sam. Sve je bilo prazno, crno, mrtvo. Samo jedna biljč ica na
cijeloj pustopoljini. Cekala je. Jutarnji povjetarac ju je zanjihao.
A onda sam č uo đeram.
Ziiiik. Zaaak. Ziiik. Zaaak.
Dozivao je.
Moj prvi korak prema njemu bio je iscrpljujuć i. Teš ko ć u se vratiti.
Sunce viš e nije bilo stidljivo, otvorilo je pogled na cijeli salaš . Citav moj
svijet. Ali š to je svijet bez Nje?
Mutilo mi se pred oč ima, kaš ljao sam, ali sam pratio taj mehanič ki
zvuk.
Ziiiik. Zaaak. Ziiik. Zaaak.
Hodao. Jedva. Natega se smijao. Cuo sam.
“Ti si posljednji!” rekao je. Zemlja je zadrhtala u odobravanju.
A ja sam, sa smiješ kom na usnama i mirisom ljubič ice u
nosnicama, iš ao prema mjestu gdje ć u je č ekati do kraja č ovječ anstva.

© 2020. Ivan Lutz
49
II
VRLI NOVI SVIJET

PRIČE O SVIJETU KAKVOG VIŠE NE
PREPOZNAJEMO
50
BITI NORMALAN
Ivana Delač

Nakon velike pandemije i potresa 2020. godine, Zagreb viš e nije
isti. Hologramske fasade zamijenile su uruš ena starinska proč elja, a
već ina stanovniš tva pati od nekog oblika anksioze ili fobije, strepeć i š to
od virusa, š to od podrhtavanja tla. Dječ ak Vili, nazvan po važ noj lič nosti
iz tog turbulentnog vremena, izgubljeno traž i svoje mjesto među
vrš njacima. Jer on je po neč emu različ it…

Siva, visoka zgrada nač ič kana zeleno obrubljenim prozorima
nadvijala se nad Vilijem nekako prijeteć i, kao da bi se mogla obruš iti na
njega. Naravno, nije bilo nikakve š anse za to – od obnove 2021. godine,
Treć a se nije mogla tek tako sruš iti, kao ni brojne druge zgrade u
Zagrebu. Barem su tako govorili Vilijevi roditelji – zgrada Treć e je, ipak,
obnovljena godinama prije njegovog rođenja. Vili se ponekad pitao koji
je uopć e smisao velebnih š kolskih zgrada kad su u njih dolazili ionako
samo ponedjeljkom i petkom – a ponekad se pitao i je li taj osjeć aj da ć e
mu se zgrada strovaliti na glavu istovjetan onome kako se osjeć aju
anksiozni ljudi kad su, no, anksiozni. Ili je to mož da bilo zbog mame i
njenog straha od potresa. Nije znao.
Zastao je pred š irokim automatskim vratima od debelog
mliječ nog pleksiglasa, podozrivo ih mjerkajuć i. Zapravo, ispravnije bi
bilo reć i da je mjerkao uč enike koji su prolazili kroz vrata, koja su se
otvarala i zatvarala u neprekidnom nizu glatko podmazanih zvukova.
Oni njega nisu mjerkali, ni dok su ga mimoilazili (odabrao je baš
nezgodno mjesto za zastajanje, nasred š irokih stepenica pred ulazom),
niti dok su ulazili u š kolu i, nakon dezinfekcije obuć e, nestajali u
hodnicima iza pleksiglasa. Ipak, tek je krenuo u srednju, od poč etka
nastavne godine je proš lo tek neš to viš e od mjesec dana, i jedva su ga
znali ljudi u razredu, a kamoli ovi stariji, koji su se drž ali kao da im
51
nitko na svijetu nije ravan.
Duboko je udahnuo da skupi hrabrost i preš ao preostalih par
stepenica. Dvojica starijih uč enika su ga u prolazu okrznuli ramenom ni
ne pogledavš i ga – jedan je na rukama imao bijele rukavice, a na licu
bijelu masku s ilterom koja mu je prekrivala nos i usta – i Vili, po tko
zna koji put, pož eli da ne mora dva dana tjedno provesti u š koli. Kliznuo
je kroz vrata, prič ekao propisanih pet sekundi na ploč i za dezinfekciju
obuć e i, trudeć i se da ostane š to neprimjetniji, krenuo stepenicama na
drugi kat. Nije se bilo lako probijati kroz ž amoreć u rijeku
srednjoš kolaca, pa se stisnuo uza zid. Stepenica po stepenica, stepenica
po stepenica… Kao i svaki tjedan otkako je krenuo u srednju š kolu.
Da se razumijemo, Treć a nije sama po sebi bila loš a. Profesori su
bili okej, predavanja su obič no bila podjednako dobro pripremljena
už ivo kao i online, a i sama je zgrada, koliko god retro bili visoki
stropovi i š iroke stepenice od imitacije mramora, bila poprilič no
ugodna. Na velikim ekranima na zidovima izmjenjivale su se poticajne
poruke i crtež i – Viliju bi obič no zapelo za oko “Koliko ste puta danas
oprali ruke?” prać eno krupnim slikovnim uputama za pravilno pranje
ruku, “Čuvajte mentalno zdravlje” okruž eno š arenim crtkarijama za koje
nikome nije bilo jasno š to predstavljaju i “Koja je tvoja anksioza?” u
moru raznobojnih naziva anksioznih poremeć aja. No, danas su poruke
na svim ekranima bile zamijenjene golemom obaviješ ću koja je
bljeskala krupnim, crvenim slovima:
REDOVNO CIJEPLJENJE 2. SAT U UCIONICI 59!
A ispod natpisa, obavijest da su svi uč enici obvezni odazvati se
cijepljenju. Bio je to preduvjet da bi mogli izać i na završ ne nacionalne
ispite na kraju svake godine, upisati fakultet, jednog dana dobiti
dozvolu za brak i još mnogo toga – a i da im policija ne bi navratila
doma i opalila i njima i njihovim roditeljima dramatič no visoku kaznu.
Viliju se nije iš lo u popravni dom, a i njegova je majka bila medicinska
sestra, pa mu je itekako bilo jasno zbog č ega je cijepljenje bitno.
Ugradili su to u njega roditelji pomnim odgojem, preprič avajuć i mu
anegdote iz Velike pandemije iz 2020. kad su i sami bili srednjoš kolci –
a ugradila je to u njega i š kola, ekstenzivnim teč ajevima iz biologije. Vili
je stoga razumio, koliko je već mogao razumjeti jedan
petnaestogodiš njak, na koje nač ine virus svake godine mutira, koliki je
rizik bio od ponavljanja pandemije i kako je cjepivo bilo, kako bi njegov
52
otac znao reć i, “Prva linija obrane u ratu protiv korone”. Ratovi su Viliju
bili malo manje jasni, ali koliko je znao o njima, oč ekivao je da ga u
uč ionici č eka jedan.
I doista, kad se približ io uč ionici, kroz hodnik pun rasprič anih
tinejdž era koji su jedni drugima preprič avali svoje zgode i nezgode,
pokazivali snimke na svojim dlanovnicima i kao papir tankim ekranima,
te se hihotali tko zna č emu (dakle, sve ono š to Vili nikad nije radio),
grupica djevojaka iz njegovog razreda ga je odmjerila pronicljivim
pogledom. Srce mu je istog trena pobjeglo u pete.
“Vili, opet nemaš masku?” upita prijekorno jedna od njih, imenom
Krunoslava, prać ena podrugljivim cerekom svojih triju prijateljica. One
su, naravno, sve imale maske. One moderne, platnene, koje ne služ e
nič emu osim da raznovrsnoš ću uzoraka i boja slijede modne trendove, i
koje se na speci ič an nač in nabiru kad se osoba ceri. Krunoslava je
otiš la č ak i korak dalje, naš minkavš i svoju poluprozirnu masku tako
pedantno da se č inilo kao da umjesto maske na licu ima… nekakav
privid lica. Viliju je to izgledalo už asno, ali, ako je Krunoslava tu
strahotu nosila, oč ito je bilo in.
Grlo mu je iznenada postalo suho i stisnuto, ali nekako je uspio
procijediti:
“Pa ne treba nam maska, š kola je dezin icirana, a danas se
cijepimo…”
“Ajme, budale!” preokrene oč ima jedna od Krunoslavinih frendica.
Semka, č inilo mu se – no, bilo je teš ko biti siguran, ta upoznao ih je tek
prije neš to viš e od mjesec dana, a te proklete maske su jako otež avale
prepoznavanje lica. “Ti misliš da se mi š titimo od korone? Stvarno
nemaš pojma, korona je pod kontrolom oduvijek, a i cijepimo se.“
Pa da, i ja sam rekao da se cijepimo, htio je Vili odgovoriti, a mož da
i dodati neš to poput “Osim toga, nije nijedne godine sasvim pod
kontrolom, eno i sad četrdeset ljudi na respiratoru jer im se cjepivo nije
primilo” – no, glas mu nije izlazio iz grla. Zato Semka (?), maš uć i rukama
oboruž anim bijelim rukavicama, nastavi:
“Ja stvarno ne znam kak’ ti misliš proć i biologiju ak’ ti nije jasno
kakve sve bakterije i virusi postoje posvuda. Jel’ ti kuž iš da ne mož eš
niš ta taknuti, a da ne pokupiš neku zarazu?!”
Ah, da, sjetio se Vili – Semka je bila okapić , i to od one vrste koja je
paranoizirala oko zaraza i bakterija. Kako se sve viš e uzrujavala,
53
ponavljajuć i mu da nije normalan jer se ne boji zaraza, tako su se njene
frendice sve viš e zaš titnič ki postavljale oko nje, tješ eć i je i umirujuć i.
Krunoslava ga ljutito pogleda:
“Gle š to si napravio!” sikne bijesno. “Zbog tebe ju je okinulo! Koji
si ti kreten, korona te dohvatila…”
Oborio je glavu pod bujicom psovki koje su uslijedile, na opć e
oduš evljenje svih ostalih uč enika. Nikad mu neć e biti jasno kako netko
tko nosi ime jednog od najveć ih nacionalnih heroja mož e biti tako
zloban – njega je majka uvijek uč ila da treba biti dostojan svog imena,
imena jednog od najveć ih hrvatskih velikana, ali Krunoslavu njena,
oč ito, nije.
“Pusti ga, Kruna”, reč e jedna od preostalih frendica kojoj se Vili
nije mogao sjetiti imena, i kojoj se maska cvjetnog uzorka nadimala od
hiperventilacije, upuć ujuć i na poč etak panič nog napada jednako kao
ruka kojom je pritiskala prsa. “Znaš da on… ionako nije normalan. A i…
fali mi zraka…”
Vili je iskoristio priliku kad se Krunoslavina paž nja usmjerila na
prijateljič in panič ni napad, pa je kliznuo uza zid u uč ionicu napola
ispunjenu uč enicima koji su se znatiž eljno nadvirivali kako bi vidjeli š to
se to zbiva pred vratima. Sjeo je na svoje mjesto, u predzadnju klupu do
zida (viš e bi volio sjediti do prozora, ali ta su mjesta bila rezervirana za
najveć e panič are), dok mu je srce tuklo kao ludo, a vrelina oblijevala
obraze. Svi su ga gledali, podsmjehivali mu se i komentirali, pa je oborio
pogled na svoj dlanovnik i krenuo tipkati poruku mami.
Mama, jel mogu molim te doma? Nije mi dobro.
Odgovor je stigao skoro odmah:
Tek nakon cijepljenja.
Teš ko je uzdahnuo.

* * *

Sat matematike je protekao u redu, sa samo jednim ispadom kad
je mrš avi Davor iz prve klupe do zida otkrio pauka na zidu. Davor je bio
fobič ar, pa je njegovo drhtanje i vriš tanje imalo smisla, a imalo je smisla
i š to ga je profesorica smjesta poslala kod Skolske Psihologinje 4 prije
54
nego je nastavila pojaš njavati algebarske izraze koje je munjevitom
brzinom ispisivala i potom potezom ruke brisala s velikog ekrana.
Kad su se Krunoslava, Semka i ona treć a vratile od Skolskog
Psihologa 2, kamo ih je profesorica bila uputila č im je vidjela da ih je
okinulo, sve tri su ga pogledale kao š to nekakvi predatori pogledaju svoj
plijen. Skutrio se u svojoj klupi, nastojeć i biti nevidljiv dok su one
sjedale na svoja mjesta i š uš kale koješ ta uč enicima oko sebe (uhvatio je
samo “Znamo da nije normalan, ali ovo, mislim stvarno…”). A onda su se
pogledi i podrugljivi osmijesi poč eli lijepiti na njega, a njemu se ž eludac
stisnuo.
Pokuš ao je skrenuti paž nju s vlastite nelagode uobič ajenom
metodom – prebrojavanjem po razredu. Ukupno dvadeset troje (dvoje
nije bilo u š koli – jadni oni kad im na vrata dođe policija jer su
preskoč ili cijepljenje). Dvanaest deč ki, trinaest cura. Osmero s
maskama, od č ega petero i s rukavicama. Koliko je Vili dosad uspio
pohvatati, bilo ih je petero okapić a, petero panič ara, š estero ili sedmero
generalaca (za jednu nije bio siguran je li zbilja stalno zabrinuta oko
svega ili se samo vrlo uspješ no pretvara), a dosad je identi icirao i
č etvero fobič ara, na temelju njihovih reakcija na smrdljive martine koji
bi svako malo ulijetali kroz prozore. Osim njega, samo još jedna uč enica,
Alemka, nije bila normalna – a ona se drž ala za sebe i č inilo se kao da je
reakcije ostalih nimalo ne diraju, pa ni s njom nije uspio uspostaviti
neki kontakt.
Vili je samo ž elio biti normalan. Da je normalan, da je poput
ostalih, onda bi se valjda drukč ije ponaš ali prema njemu. Ni u osnovnoj
nije bilo lako, posebno pred kraj, ali zbilja se nadao da ć e u srednjoj
ljudi imati… pa, bar malo viš e razumijevanja.
Po tko zna koji put, poč eo je sanjariti, pogleda zalijepljenog na
ekran nad vratima š to je prikazivao koji su Skolski Psiholozi trenutno
slobodni – smiš ljao je razne strategije uz pomoć kojih bi ih mogao
prevariti i uvjeriti da mu napiš u neku dobru dijagnozu. Mož da, ako se
dovoljno naž ivcira prije razgovora, ako namjerno hiperventilira,
napravi dvadesetak brzih č uč njeva, mož da uspije prevariti i
anksiomjer…
“Vili? Zemlja zove Vilija?”
Naglo se trgnuo kad je profesorič in glas dopro do njega kroz
fantaziju u koju je uronio, a do uš iju mu je doprlo i smijuljenje drugih
55
uč enika. Profesorica ga je strogo pogledala, pa prstom pokazala prema
zadatku na ploč i. Srce mu je opet zabubnjalo, ž eludac se opet stegnuo, a
koljena zadrhtala kad je ustao i krenuo prema ploč i kao da ide na
stratiš te. Opet me svi gledaju, tutnjalo mu je mislima, opet mi se smiju i
smijat će se još više ako zablokiram… Osjeć ao je poglede cijelog razreda
na sebi, a ploč a se č inila nezamislivo daleko, kao da nikad neć e stić i do
nje – pa ipak, prije nego je trepnuo, već je zurio u zadatak koji mu uopć e
nije bio jasan.
“No, Vili? Hoć emo li?” profesorica je zvuč ala nestrpljivo. Sigurno
je znala da Vili nije anksiozan i da mu ne treba dodatno vrijeme, za
razliku od svih koje bi okinulo usred odgovaranja. Podigao je drhtavu
ruku i znojnim prstima krenuo povlač iti elemente po ploč i kako bi
riješ io postavljeni problem – no, em nije znao kako ga riješ iti, em ploč a
nije najbolje reagirala na znoj pa su mu elementi zadatka ispadali
posvuda.
Hihot iza njegovih leđa postane glasniji, a profesorica upita:
“Jesi li dobro? Trebaš li kod Skolske Psihologinje?”
Zvuč ala je kao da se nada pozitivnom odgovoru.
“Nn… nne znam”, jedva je protisnuo, grlo mu je bilo potpuno
stisnuto.
“Hajde, idi”, bacila je pogled na ekran nad vratima. “Petica je sad
slobodna.”
Pobrzao je prema vratima, no nedovoljno brzo da ne bi č uo
Krunoslavino zlobno “Fejkeru”. Uč inilo mu se da se pod zaljuljao –
mož da mu se vrtjelo, a mož da je tlo doista opet podrhtavalo.

* * *

Skolska Psihologinja 5 je bila otprilike iste dobi kao Vilijeva
majka, no, za razliku od nje, imala je debele naoč ale iza kojih su zirkale
sumnjič ave, vodenasto plave oč i. I, za razliku od Vilijeve mame (i od
Skolskih Psihologa i Psihologinja iz njegove osnovne š kole), nije baš bila
ni njež na, niti blaga. Izreš etala ga je pitanjima na koja je odgovarao
najbolje š to je znao, a onda ga je, oč ekivano, prikopč ala na anksiomjer.
Prislonila je tanki, metalni č itač na njegovu nadlanicu gdje se Viliju, kao
56
i svima, nalazio medicinski č ip usađen odmah nakon rođenja, pa
stisnula crvenu oznaku na jednom od tri ekrana na njenom stolu. Ekran
je hitro, energič no zazujao, izbacujuć i niz podataka brzinom koju Vili
nije mogao pratiti. Zurila je u ekran nekoliko trenutaka, a onda uklonila
č itač i prijekorno ga pogledala.
“Ni blizu anksioznog ispada, mladić u”, reč e. “Dobro, mož da blizu,
po nekim pokazateljima, ali sveukupno nije ni za kakav tretman. Zaš to
si uopć e doš ao ovamo?”
“Poslala me profesorica”, promuca Vili razoč arano. Skolska
Psihologinja odmahne rukom.
“No, dobro, kolegica nije najbolja u trijaž i, š to ć emo… Bolje da
poš alje laž ni alarm nego da nam promakne netko tko je doista
anksiozan. Glavu gore, Vili”, usiljeno se nasmijala. “Trebaš biti sretan š to
si među rijetkima koji nemaju nikakav poremeć aj i š to je sve u redu s
tobom.”
Ali ne želim da sve bude u redu sa mnom!, pož elio je zavriš tati,
želim biti normalan!
No, nije rekao niš ta, već se pokunjeno vratio u razred. Uhvatio je
suosjeć ajan Alemkin pogled prije nego su Krunoslava i njena ekipa
otpoč ele s novim otrovnim komentarima, i uskoro se cijeli razred opet
doš aptavao o tome kako Vili nije normalan i kako je sigurno pokuš ao
isfejkati da dobije dijagnozu. Profesorica je upozorila da se stiš aju, no
iako je š apat zamro, pogledi koji su govorili viš e od riječ i nisu posustali.

* * *

U uč ionicu 59 su ulazili dvoje po dvoje, abecednim redom kojim ih
je prozivao ekran nad vratima. Vilija je tako zapalo da uđe s Ninom, koja
je na prvi pogled na injektor problijedjela, poč ela hiperventilirati i
onesvijestila se. Epidemiolog i medicinska sestra su oč igledno bili
navikli na takve situacije jer su reagirali brzo i spremno – on je uhvatio
Ninu dok se ruš ila, brzinski joj oč itao č ip i potom je blago polož io na već
pripremljen napuhani madrac, a potom joj je medicinska sestra
ubrizgala cjepivo u rame. Zatim ju je blago prodrmala, njež no joj rekla
da je sve u redu, i Nina je doš la k sebi, zahvalno uzvrać ajuć i osmijeh
57
ž eni s maskom.
Primijetivš i Vilijev zbunjeni pogled, epidemiolog dometne:
“Otprilike č etvrtina svih anksioza uključ uje fobiju od krvi ili
injekcija, jesi li to znao? Nisi? Eto, sad znaš .” Potom baci pogled na tanki
ekran na stolu, lupkajuć i po njemu prstima u rukavici. “Hm, da,
primarna dijagnoza joj je panič ni. Ima smisla. Ljiljana, je li mala okej?”
“Dobro je, doktore”, odgovori medicinska sestra, pa pomogne Nini
da ustane. “Jesi li dobro? Vrti li ti se?”
“Malo”, dahne Nina, lica još uvijek zelenkasto blijedog.
“Nina, koliko vidim po podacima iz tvoje aplikacije, nitko iz š ire
obitelji nije u rizič nim djelatnostima?” priupita epidemiolog,
iš čitavajuć i nizove podataka s ekrana. “Nema zdravstvenih djelatnika,
policajaca, usluž nih djelatnosti?…”
“Nema”, ona odmahne glavom.
“Tvoja aplikacija biljež i idealan broj bliž ih socijalnih kontakata, ni
previš e ni premalo”, pohvalio ju je epidemiolog. “Samo tako nastavi.”
“Nina, pođi ipak Skolskim Psiholozima, za svaki sluč aj”,
nadovezala se medicinska sestra briž no. “Upute za nuspojave su ti
poslane u aplikaciju.”
Nakon š to je otpratila Ninu do vrata, sestra se vrati do kovč ega s
injekcijama i stavi novu u injektor, pa pogleda Vilija.
“Ti se neć eš onesvijestiti?” upita napola u š ali.
“Da vidimo”, reč e epidemiolog i priđe Viliju. Oč itao je njegov č ip,
pa pogledao ekran na kojem su se brzo izmjenjivali Vilijevi podaci. “O,
Vili se de initivno neć e onesvijestiti”, Viliju se č inilo da se epidemiolog
nasmiješ io, no bilo je teš ko reć i samo na temelju oč iju iznad maske s tri
iltera. Te napredne, medicinske maske nisu otkrivale izraze lica kao
mondene platnene.
“Vili?” medicinska sestra se de initivno nasmiješ ila – njena se
maska micala s pokretima lica. “Lijepo ime. Herojsko.”
“Zač udo, manje č esto u ovoj š koli nego u nekim drugima. Dakle,
Vili nema dijagnoza.”
“Nijednu?” zaprepastila se.
“Nijednu. Psihološ ki potpuno zdrav. Neš to zabiljež enih simulacija,
ali to je oč ekivano za tu dob. Međutim, majka je zdravstveni djelatnik, a
otac radi u vojsci u inozemstvu”, pogledao je Vilija ispod oka. “Dobro je
š to paziš i imaš malo bliž ih socijalnih kontakata, mladić u, ali ne treba
58
pretjerivati. Slobodno malo poveć aj broj, ne valja ni premalo.”
“Ovaj… dobro”, promuca Vili. Epidemiolog de initivno nije bio
osoba kojoj bi rekao da ima premalo socijalnih kontakata zato jer ga
drugi ismijavaju jer nije anksiozan.
“Skini koš ulju, molim te”, glas medicinske sestre je bio ohrabrujuć i
kad je priš la Viliju s injektorom. “Malo ć e boljeti, ali nije straš no.”
“Znam”, odgovori Vili, skidajuć i koš ulju. Ispod je imao majicu
kratkih rukava, pa zavrne rukav iznad ramena. “Cijepim se svake
godine.”
“Tako treba”, ona kimne s odobravanjem i prisloni injektor uz
Vilijevu ruku. Kratak ubod, iznenadno ž arenje, i gotovo. Kao i svake
godine. “Ove godine je virus mutirao u drukč ijem smjeru nego
prethodnih nekoliko godina, pa je i cjepivo malko drukč ije. Upute za
nuspojave su i tebi i tvojim roditeljima poslane u aplikaciju, svakako ih
proč itaj.”
“Hoć u”, kimne Vili. “Hvala.”
Cim je izaš ao van, oborenog pogleda kako ne bi morao vidjeti
podrugljive cereke (iako je i dalje č uo komentare – “Fejker”, “Cak se ni
injekcija ne boji”, “Nenormalan” i ostali uobič ajeni dijapazon),
odmaknuo se od svih i izvukao dlanovnik iz dž epa. Obavijest
antiepidemijske aplikacije o cijepljenju već je bila na ekranu, zajedno s
uputama. Preletio ih je pogledom – nova mutacija virusa… moguće
mučnine… vrtoglavice… tri dana… zaštita od 99.98%…
A potom je poslao majci poruku. Potencijalne nuspojave su bile
dovoljan razlog za odlazak kuć i, jednako kao š to grupni rad iz biologije i
sociologije nisu bili dovoljan razlog za ostanak.

* * *

Vili je kuć i pješ ač io kad god bi bilo lijepo vrijeme. S majkom je
ž ivio malo iznad Britanca, pa mu je skoro-pa-jednosatno hodanje dobro
doš lo da smiri misli nakon dana koji su postajali sve stresniji. Nije baš
volio tramvaje, koliko god superbrzi bili, a nije volio ni guž vu, posebno
otkako je krenuo u srednju š kolu. Uvijek bi mu se č inilo da ć e u guž vi
sigurno biti netko tko ga je zapamtio iz š kole kao onog nenormalnog, a
59
zadnjih mu se tjedana i sve viš e č inilo da i nepoznati ljudi nekako znaju
da nije anksiozan.
Centar grada je bio malo problematič an zbog guž ve, no stisnuo je
zube, usmjeravajuć i paž nju na hologramska proč elja koja su staroj
jezgri Zagreba davala izgled kakav je navodno imala prije velikog
korona-potresa iz 2020. Vili je bio dijete kad su proč elja postavljena, pa
se nije baš sjeć ao sivih betonskih zgrada koje su prikrivala, ali nagledao
se fotogra ija iz vremena prije korona-potresa, i hologrami su bili
prilič no uvjerljivi. Njegova je majka imala nekoliko terabajta fotogra ija
i video snimaka centra grada prije, tijekom i nakon korona-potresa, i
svakih nekoliko mjeseci bi ga posjela i pokazivala mu fotogra ije ruš enja
starih oš teć enih zgrada na č ijim su mjestima nakon toga iznikle sive
kocke od betona i č elika. Uznemireno bi lamatala rukama, spominjala
nesposobne gradske vlasti koje su zapustile centar do te mjere da ga je
potres nepovratno razruš io, jadikovala nad starinskim, kič astim
fasadama i “zauvijek izgubljenom kulturnom baš tinom” (š to i ne č udi, s
obzirom da je Vilijeva baka po majci bila kustosica u jednom od
najveć ih gradskih muzeja). Viliju su se hologramske fasade č inile
sasvim dobre – barem nisu nikome mogle pasti na glavu – no, i majka i
baka su tvrdile da to nije to, ako znaju da se iza holograma nalaze ruž ni
sivi betonski zidovi.
Kroz rijeku ljudi u Ilici se uspješ no probio i produž io do Britanca.
Prije nego ć e krenuti prema zgradi u kojoj su on i mama ž ivjeli, baci
č eznutljiv pogled niz Ilicu, prema Trgu velikana borbe protiv korone
koji se nalazio tramvajsku stanicu niž e. Obič no bi ponedjeljkom
proš etao do tamo, jer mu je boravak među spomenicima posveć enih
liječ nicima, policajcima, navijač ima, prodavač ima i, ponajviš e, Velikoj
Cetvorci, uvijek pruž ao nadu i ispunjavao ga optimizmom. Ne baš
najbolji recept ako ž elite postati anksiozni, ali to je bila jedina navika
koje se Vili nije bio spreman odreć i.
Osim, naravno, ako fejka mami da mu nije dobro. Teš ko da bi mu
povjerovala ako, umjesto ravno doma, ode u š etnju Trgom velikana.
Kad je Vili uš ao u stan na drugom katu, njegova je mama taman
prepakiravala stvari iz ruksaka koji su uvijek spremni stajali u ostavi
pored ulaznih vrata. Konzerve i dehidrirana hrana spakirani prije š est
mjeseci sad su naš le svoje mjesto na polici u ostavi, odjeć a iz ruksaka je
lež ala na hrpi na podu, a mama je taman u ruksake ubacivala novu,
60
uredno slož enu, kad je Vili otvorio vrata.
“O, bok, sinko”, pogledala ga je i nasmiješ ila mu se. Nekoliko
pramenova plave kose joj je pobjeglo iz repa u koji je bila zavezana, ali
č inilo se kao da to uopć e ne primjeć uje. Vili zatvori vrata i izuje
tenisice,pa ih poš prica dezinfekcijskim sredstvom koje je stajalo na
ormarić u za cipele i navuč e papuč e. Ulice se jesu redovito dezin icirale,
kao i ulazi u javne zgrade, ali mama je preferirala oprez. Aerosolni oblici
su pod kontrolom, tumač ila bi Viliju (zbog č ega maske u svakodnevnom
ž ivotu nisu bile nuž ne, kako je ranije tog dana i pokuš ao objasniti
Krunoslavi), ali nove se mutacije dugo zadrž avaju na asfaltu.
“Danas je bilo novih podrhtavanja”, mama vrati pogled na ruksake
u koje je sad paž ljivo slagala nove konzerve. “Dva su bila jač a od 3 po
Richteru. Nisi osjetio?”
“Nisam”, Vili slegne ramenima i pođe u kupaonicu oprati ruke.
Topla voda ima moći, njome svoje ruke smoči… pjevuš io je u sebi
pjesmicu nauč enu u vrtić u dok je automatskim pokretima trljao
dlanove i prste pjenuš avim sapunom. Od sapuna, svi to znaju, svi virusi
ugibaju… Pjesmica je bila tako ukorijenjena u njega da je već sam č in
pranja ruku izazivao njeno automatsko pojavljivanje u njegovim
mislima. Tek kad je završ io i obrisao ruke, misli su mu se slobodno
vratile na mamu i podrhtavanja.
Otiš ao je do hodnika gdje je mama ubacivala još po jednu bocu
vode u svaki ruksak i zatvarala ih kako bi ih spremila na njihovo mjesto
u ostavi.
“Dobro, mož da sam osjetio jedno”, reč e. “Kad sam izaš ao sa sata
matematike. Ali mislio sam da nije potres, nego…” Zastao je. Nego š to?
Sto da kaž e mami? Da mu je bilo tako neugodno zbog reakcije ostalih u
razredu kad je zablokirao na zadatku iz matematike da mu se uč inilo
kako pod podrhtava?
Mama je, naravno, odmah osjetila da ga neš to muč i – ponekad se
pitao jesu li sve majke tako osjetljive na sitne promjene u tonu glasa
svoje djece, ili tu nevjerojatnu sposobnost svoje mame mož e pripisati
njenoj opć enitoj osjetljivosti, posebno na podrhtavanja tla.
“Nego š to?” zabrinuto se zagledala u svog sina. “Vili, š to se
desilo?”
“Ma niš ta. Nitko nije reagirao kao da je potres, pa sam zaključ io da
mi se uč inilo”, pokuš ao se izvuć i. Naposljetku, to i jest bila istina – nitko
61
u š koli nije ni spomenuo potres, a i realno, podrhtavanja tla su bila
skoro-pa-svakodnevica i svi su na njih bili navikli. Cak i njegova mama,
koliko-toliko.
Mama, naravno, nije nasjela. Spremila je ruksake, zatvorila vrata
ostave i potom svu svoju paž nju usmjerila na Vilija, a opasnost od
potresa je smjesta gurnuta u drugi plan. Vilija je to oduvijek fasciniralo
– iako se njegova majka dosta dobro nosila s PTSP-jem kojeg je imala
otkako joj je kao srednjoš kolki u korona-potresu krov zamalo pao na
glavu, jedino su problemi njenog sina imali tu snagu da potpuno
“prebriš u” njenu anksiozu.
“Sto se desilo?” upita blago, onim tonom koji majke koriste kad
ž ele slomiti i zadnji otpor svoje djece tinejdž era. Ton koji govori “Tu
sam za tebe, uvijek” i koji, ako nastaviš s otporom, neizostavno izaziva
griž nju savjesti. Pa se i Vilijev otpor slomio, i u jednom je dahu isprič ao
mami sve š to se desilo tog dana u š koli. Tijekom njegovog monologa,
premjestili su se u dnevni boravak i sjeli na kauč , a mama je usput svom
sinu napravila i Cedevitu.
“Sinko, nemoj ž eljeti da budeš anksiozan”, rekla je njež no kad je
završ io svoju ispovijest. “Razumijem da se osjeć aš neshvać eno jer si
među rijetkim sretnicima tvoje dobi koji nisu anksiozni, ali, vjeruj mi,
svi mi koji imamo neku anksiozu ž elimo da je nemamo.”
“Mož da to vrijedi za vas starije”, frknuo je frustrirano. “Ne ž elim
biti drukč iji, mama. Zelim biti normalan.”
Uzdahnula je.
“U kakvim vremenima ž ivimo, da je postalo nenormalno biti
normalan”, promrmlja. “Deset posto djece nema nikakav oblik
anksioznosti, a kad sam ja iš la u srednju š kolu bilo je obratno.”
“Evo vidiš da nisam normalan.”
“Bolji si, Vili”, ohrabrujuć e mu je stisnula ruku. “Zdraviji si.
Anksioznost je jako teš ko stanje, o kojoj se god dijagnozi radilo. Svoj toj
djeci koja imaju neku anksiozu je jako teš ko i muč e se s time, ne smiješ
ž eljeti da se i ti tako osjeć aš . Moraš to upamtiti.”
“Hoć u, mama”, obeć ao je, iako mu je bilo jasno da daje prazno
obeć anje.
Naravno da je mama njihov razgovor prenijela tati, jer je Vili
kasnije skoro isti razgovor imao s njim. Tatin hologram je titrao pred
Vilijem dok mu je objaš njavao kako je ž ivot neanksioznim osobama
62
zapravo puno bolji i lakš i nego anksioznima, i navodio primjere kako
njemu hipohondrija ponekad jako otež ava rad u vojsci. “Ovdje, Vili, ljudi
ne drž e toliko do higijene, svako malo me uhvati prehlada za koju svaki
put mislim da je novi soj korone ili neš to još gore, ili ako me zaboli
glava, odmah mislim da je tumor ili mož dani udar, a ne mogu ti ni
opisati kakav už asan strah mi to izazove”, uvjerljivo je objaš njavao tata,
dajuć i sve od sebe da svom sinu zorno predoč i ž ivot hipohondra u
mirovnoj misiji u Siriji. Vili je bio svjestan da njegov otac, iako je bio
vojnik, zapravo radi administrativne poslove u zemlji u kojoj već dugi
niz godina nije bio ispaljen nijedan metak, pa mu se č inilo da je tatina
razina stresa zapravo bila manja nego Vilijeva, koji se svaki tjedan
dvaput morao suoč iti s Krunoslavom i njoj slič nima. Ipak, znao je da mu
tata samo pokuš ava pomoć i, pa je pristojno sasluš ao, odkimao svoje, i
jedva doč ekao da razgovor završ i.
Ostatak dana je proveo sluš ajuć i glazbu i igrajuć i VR igre – mama
ga je pustila, ispravno prepoznajuć i da mu sad treba malo vremena za
sebe. Več erali su zajedno, nakon č ega se Vili ponovno vratio igrama, a
mama ilmu na TV-u. I, kako je otkrio kad je iš ao na wc, razgovoru s
tatom.
Vili obič no nije prisluš kivao razgovore svojih roditelja, no, s
obzirom da je dan bio takav kakav je bio, primaknuo se vratima sobe
kako bi č uo prič aju li o njemu. No, taj dio razgovora je oč ito bio gotov –
tata je sad umirivao mamu koja se uplaš ila današ njih podrhtavanja viš e
nego je Viliju dala do znanja. Vili nije dobro č uo svaku riječ , ali razabrao
je da je mama opet imala lashbackove, da se sva tresla i da se sad
dodatno boji novog velikog potresa jer virus ima neke nove mutacije s
kojima su se poč eli sve viš e susretati u bolnicama. Da je Vili bio
anksiozan, to bi ga zasigurno uznemirilo (tatu hipohondra vjerojatno i
jest), no ako je njegova mama kao medicinska sestra vjerovala
cijepljenju, nije ni on imao razloga sumnjati u to. A vjerovala je – č uo ju
je kako uvjerava tatu da ovogodiš nje cjepivo š titi u skoro sto posto
sluč ajeva.
Nije, doduš e, imala jasan odgovor na tatino pitanje š to s novim
mutacijama zbog kojih su ljudi kojima se cjepivo nije primilo na
respiratorima. Ubrzo su Vilijevi roditelji uš li u razgovor pun struč nih
zdravstvenih termina koje nije razumio, pa je obavio š to je trebao u
kupaonici i vratio se VR-u. Skyrim X ga je č ekao, a avanture u
63
izmiš ljenom svijetu u kojem nikome nije smetalo š to nije anksiozan
trenutno su bile primamljivije od stvarnosti.

* * *

Iduć a tri dana Vili nije imao nikakve nuspojave od cjepiva. Uredno
je pohađao online nastavu, vjež bao tjelesni po video uputama, sluš ao
hologramska i video predavanja svojih profesora te izvrš avao sve
zadatke u zadanim rokovima, za razliku od već ine uč enika iz njegovog
razreda. Skoro svi su, naime, imali nuspojave i bili odsutni (makar se
Vili pitao koliko njih zapravo samo glumi kako bi izbjegli nastavne
obveze). To je pak znač ilo da je razredna grupa bila neprekidno aktivna
– no, umjesto uobič ajenog komentiranja zadać a i ž icanja za
prepisivanjem rješ enja zadataka, već inom su se uspoređivale
nuspojave, a č inilo se i da vlada natjecanje oko toga tko je viš e
anksiozan tih dana.
Vili je malo sudjelovao u prepiskama, već inom samo kad bi imao
neki riješ eni zadatak koji je mogao podijeliti – osim riješ enih zadataka,
svaka njegova poruka bi izazivala reakciju Krunoslave, Semke i još
nekolicine njihovih pratitelja. Pokuš ao je slagati da i on ima nuspojave
na cjepivo, no brzo su ga prokljuvili (“Ako ne znaš da je bljuvotina od
nuspojava zelena, onda ih nemaš ”) i podbadanja su se nastavila, još
jač e. Osjeć ao se sve napetije zbog toga i sve mu je mrskija bila pomisao
o odlasku u š kolu u petak. U jednom trenutku mu je Alemka č ak poslala
privatnu poruku i pitala je li dobro, no kako je bio napet i nervozan, Vili
joj je prilič no oš tro odbrusio “Naravno da sam dobro, mi nenormalni
smo uvijek dobro”. Alemka se nakon toga nije viš e javljala, a njemu je
tek kasnije palo na pamet da ju je povrijedio takvom reakcijom poš to je
i ona bila neanksiozna. Nije se imao snage isprič ati, pa je ostalo na
tome.
U noć i sa srijede na č etvrtak je slabo spavao – muč ile su ga noć ne
more kojih se nije sjeć ao nakon buđenja, ali su ostavljale odvratan
osjeć aj, nekako vezan uz š kolu. Nije rekao mami – imala je pune ruke
posla spremajuć i doruč ak prije nego je otiš la na posao, pa je samo š utke
pojeo i kimao na sve š to je mama pitala. Kad je ostao sam, bacio se na
64
nastavne zadatke i predavanja, pokuš avajuć i ignorirati neumorne
prepiske u razrednoj grupi i č vor u ž elucu koji je sve viš e rastao sa
svakom porukom koju nije uspio izignorirati. I tako sve do tri
poslijepodne, kad je ruč ao i pokuš ao igrati Skyrim X kako bi se malo
opustio.
Poruke su i dalje pljuš tale, kako tekstualne, tako i glasovne i
hologramske, s novim forama na rač un neanksioznih – Krunoslava je
otiš la tako daleko da je odnekud iskopala neki č lanak naslova “Evolucija
voli anksiozne” i iz njega izvukla trijumfalni zaključ ak kako su
neanksiozni evolucijski zaostali. Krasno, viš e nije bio samo nenormalan,
sad je bio i evolucijski zaostao. Vili se osjeć ao kao da ga svaka nova
poruka vuč e na neko č udno dno, na kojem još nikad nije bio. Pokuš ao si
je ponavljati mamine utješ ne riječ i, no nije pomagalo – sve mu se viš e
č inilo da jednostavno pripada nekoj izumiruć oj vrsti osuđenoj na
propast.
Nakon več ere s mamom koju je jedva pojeo i uobič ajenog
č avrljanja s tatinim hologramom, Vili je pokuš ao zaspati uz neki už asno
glup ilm. Uzalud – um mu je dobrih sat vremena radio kao navijen,
razmatrajuć i raznorazne nač ine kako ujutro izbjeć i odlazak u š kolu.
Razmatrao je i da si nekako umjetno digne temperaturu (Internet je
nudio razne č udne metode, od tuš iranja u vreloj vodi do jedenja sirovog
krumpira), no bojao se da bi mama mogla pomisliti da nije dobro
reagirao na cjepivo ili da je dobio koronu, pa je odustao od toga. Zeludac
mu je bio stisnut u č vrstu loptu, a č inilo mu se i da mu cijelo tijelo drhti.
Možda je ovo neka čudna nuspojava cjepiva, pomislio je, a možda sam
napokon anksiozan…? Nijedna misao, zač udo, nije djelovala umirujuć e.
Zaspao je tek oko tri ujutro, i opet loš e spavao – no, kad je alarm u
pola sedam zazvonio, probudio se obliven znojem i sjeć ao se snova. U
njima, stajao je nasred Trga velikana sam, jedini neanksiozni na svijetu,
a mutirani virusi s licima Krunoslave, Semke i drugih iz razreda su
napadali samo njega jer su svi ostali bili zaš tić eni nekakvim
energetskim š titom. A sve su mu se skulpture smijale, uključ ujuć i i onu
heroja s kojim je dijelio ime.
Vili je jedva ustao – cijelo mu je tijelo drhtalo kao da je negdje u
njemu epicentar potresa. Plakalo mu se od same pomisli na š kolu, a grč
u ž elucu je bio još jač i nego več er prije.
“Ne mogu, mama”, zacvilio je kad je otvorio vrata kuhinje. “Ne
65
mogu, mama, nije mi dobro…”
Njegova majka skoč i, zamalo prevrnuvš i š alicu s kavom, i u tren
oka se stvori pored njega. Opipala mu je č elo, vrat, pa ga primila za
nadlaktice.
“Bož e, Vili, sav se treseš ”, reč e zabrinuto. “Sto se desilo? Sto te
boli?”
“Niš ta, mama, samo ne mogu”, Viliju se jecaj otme s usana.
Odjednom, kao da je opet bio mali dječ ač ić u suzama nakon š to je
oderao koljena u padu s bicikla. “Ne mogu, ne mogu…”, pred oč ima mu
je iskrsnula slika ulaza u š kolu, pa razreda, pa Krunoslavinog
posprdnog osmijeha koji se nazirao kroz naš minkanu masku. Osjeć aj
č iju je navalu taj prizor izazvao mogao bi opisati samo kao č isti, potpuni
už as.
I onda je, potpuno spontano i nimalo namjerno, poč eo
hiperventilirati.

* * *

Vili je s nevjericom zurio u Klinič kog Psihologa koji mu je na
hitnom prijemu upravo rastumač io nalaz anksiometra. Pored Vilija,
njegova majka teš ko uzdahne.
“Razumio si š to sam upravo rekao, Vili?”
“Jeste li sigurni?” upita majka glasom koji je jasno govorio da joj
nije nimalo drago č uti dijagnozu.
“Potpuno siguran, anksiomjer ne laž e. Prisutni su svi iziološ ki,
neuralni i psihološ ki indikatori panič nog napada koji nije izazvan
panič nim poremeć ajem, već ukorijenjenom socijalnom fobijom
specijaliziranom na fobiju od š kole.”
“Ali, Vili… Vili nikad nije anksiozan. On je… Nekoliko je puta bio
anksiomjeren, nikad se nije pokazala znač ajna razina anksioznosti.”
“Vidim, sveukupno sedam mjerenja”, kimne Psiholog, svrnuvš i
pogled opet na ekran s rezultatima. “Od toga, zadnja tri su na razini
subanksioznog, znač i nedovoljno visoko da bi se postavila dijagnoza, ali
ipak indikativno za moguć i razvoj poremeć aja. Ta su zadnja tri mjerenja
radili Skolski Psiholozi – eto, š to reć i, iskusan Klinič ki bi prepoznao da
66
se radi o razvoju socijalne fobije.”
“Ne razumijem, pa anksioznost… Mislila sam da se ne mož e samo
tako razviti. Da je ipak potreban neki okidač , neki… traumatski
događaj…” Vilijeva je mama bila na rubu suza. Klinič ki Psiholog
suosjeć ajno kimne.
“Kod nekih anksioznih poremeć aja i jest tako, ali cjelokupna se
klinič ka slika anksioznosti drastič no promijenila nakon Velike
pandemije, jednako kao š to je prag tolerancije na anksioznost u opć oj
populaciji drastič no pao. Mogli bismo reć i da i anksioznost na neki
nač in mutira, slič no kao koronavirus. Samo se protiv nje, eto, ne
mož emo cijepiti.”
Viliju je ovo bilo previš e struč ne terminologije koju nije razumio,
no jednu je stvar htio provjeriti, da bude sasvim siguran. Zato promuca:
“Zelite reć i… da sam stvarno anksiozan?”
“Da, Vili, anksiozan si. Imaš socijalnu fobiju koja se dugo razvijala i
sad je konač no buknula. Dosta rijedak poremeć aj u današ nje doba,
doduš e, u usporedbi u uč estaloš ću ostalih anksioza, i nije ga lako
odmah dijagnosticirati jer se postupno razvija. Preporuč it ć u
psihijatrijski pregled, za eventualnu farmakoterapiju, a svakako ć e biti
nuž na i određena individualizacija pristupa u š koli, mož da i reduciran
boravak u š koli, za poč etak, a nakon toga…”
No, Vili ga viš e nije č uo. U uš ima su mu odzvanjale riječ i koje je
tako dugo ž elio č uti. Osjeć ao se zbilja už asno tog jutra, ali sad se
njegovom nutrinom razlijevao osjeć aj koji je mogao opisati jedino kao
blaž enstvo, dok mu je na licu polako cvao sve š iri osmijeh.
Napokon je bio normalan.

© 2020. Ivana Delač
67
KOS
Maja Cioni

Opustite se i nać ulite uš i. Slijedi simfonija u zelenom.

Nisu proš la niti prva dvadeset i č etiri sata nakon uvođenja
karantene i grad je već utihnuo. Danju se promjene vide, noć u se č uju.
Ili ne č uju. Stanovnici velikih gradova znaju da apsolutna tiš ina ne
postoji jer, č ak i u ono gluho doba noć i, negdje između dva i č etiri i pol
ujutro, mir prekida motor u daljini ili glas veselih prolaznika.
Otkada ne smijemo na posao, osobnih automobila gotovo da i
nema. Nestali su i š etač i, prijatelji, zaljubljeni parovi, grupice ljudi,
obitelji u prolazu, svi ti ljudi koji jednostavno č ine svijet na ulici,
gibanje, zvuč nu zavjesu. Nema viš e vozila š to se č uju iz daljine kako
koč e, pale i gase motor, ubrzavaju, usporavaju, klize, nitko viš e da
tresne vratima, nitko da zalupi prtljaž nikom, sve je to zamuklo. Nema
viš e one ulič ne buke na koju obič no ne obrać amo paž nju, a koju, ako se
koncentriramo, mož emo raš članiti na nejasan govor ljudi u prolazu,
dovikivanje imena, psovku, topot nogu, udaranje ž enskih potpetica,
gumeni zvuk tenisica, š ljapkanje č izama, kuckanje sandala ili š uš tanje
vreć ica s namirnicama.
Covjek je zamuknuo. Cuje se priroda.
U ranu zoru, negdje oko tri i pol, u kroš nji platane pjeva kos. Pjeva
li pjeva, rekao bi č ovjek na Radiju Sljeme. I to ne jednu pjesmicu kratku,
ne strofu, ne ariju, nego cijelu operu. Oko č etrdeset pet minuta, mjerila
sam budna, kos je izvodio glisande, uzlazne i nizlazne, od njegovog
vibrata drhtao je zrak, od zvonkog glasić a parao se mrak.
Po boji perja kos je jednostavan da ne mož e jednostavniji: ugljeno
crnog perja i ž utog kljuna. Nisu to eksplozije boja, kao u ari iz tropskih
š uma, niti je gracilan kao meksič ki kolibri. Kos je ptica stanica naš ih
krajeva, belkantist koji se č ak ne voli ni seliti, tu je gdje je, ispred nosa
68
nam. On je ptica pjevica, vjesnik proljeć a, č uje ga se od veljač e do kraja
ljeta, prije zore i u sumrak. A opet, kos ima rijedak dar. On ne grakć e kao
vrana, ne klikć e kao galeb, ne guguć e kao golub, ne š tekć e kao š tuke u
preletu. Kos pjeva, on muzicira; izvodi trilere i kolorature koje ljudski
glas ne mož e ponoviti. Kos je feral u tmini.
Nakon podulje solaž e pred zoru, prvom se kosić u pridruž io drugi,
pa treć i, pa č etvrti pjevač s grane. Uskoro ih se viš e nije moglo ni brojiti.
Zbor goranovaca reinkarniranih u ptice izvodio je Odu radosti. Negdje s
nebesa osmjehivao im se dirigent Kranjč ević .
Dobra strana karantene je da ponovo č ujem ptice pjevice.

© 2020. Maja Cioni
69
ŠETNJA U DOBA ZARAZE
Zlatko Kraljić

Prateć i popodnevnu š etnju starog para, u ovoj ljudskoj i
emocionalnoj prič i suosjeć amo s druš tvenom izolacijom rizič nih
skupina, zgraž amo se nad (vrlim novim) svijetom koji ih marginalizira i
tješ imo se bojaž ljivom naznakom solidarnosti u najmlađih generacija.

Izaš li su na svoju uobič ajenu, svakodnevnu š etnju. Bez maski na
licu. “Neć u to staviti”, tvrdoglavo je, poput š kolarca koga majka ž eli
toplo obuć i, odbio ponuđenu mu č etverokutnu krpicu; “Ne dolazi u
obzir”, ustvrdio je već na samome poč etku pomame za njima. I sve do
sada, nekoliko tjedana kasnije, nije mijenjao miš ljenje. Iz solidarnosti s
njime, ni ona maskicu nije stavila. Premda ih je nekoliko uvijek imala
pri ruci. Za svaki sluč aj. Kakav sluč aj? Nije mu bilo jasno, nije mogao
zamisliti kakav bi to sluč aj mogao biti. Ako nije zaraž en, š to ć e mu? Da
krije lice nikako nije odgovaralo njegovoj etici. Pa ni estetici.
Poslijepodnevno je sunce sjalo proljetnim bljeskom, osvjetljavalo
sve jasnim pogledom, no u ove sate viš e nije grijalo. Krenuli su u
njegovu smjeru poput vjernih adoranata; još je visjelo dovoljno visoko
iznad kuć a koje su, okupljene između brzih prometnica sa svih strana,
sač injavale ovo naselje. Pa ipak, poneka peterokatnica bila je već
previsoka za kotač prerezane naranč e koji se gotovo neprimjetno,
lagano tonuć i, spuš tao na obzoru.
Nije kao inač e, u one nekadaš nje normalne dane, bilo mnogo ljudi
na ulicama i u parkovima; stalni pozivi “ostanite doma” oč ito su utjecali
na građane, na njihove navike i ustaljena ponaš anja. Međutim, nije ih
bilo ni malo; predblagdanski dani i lijepo vrijeme uč inili su svoje.
Drž ali su se za ruke, a on se lijevom oslanjao na š tap. Nije
prihvatio savjet terapeuta da poč ne koristiti š taku jer ona je ipak – kako
to ne mož e shvatiti!? – pouzdanija. Još uvijek se dobro snalazio s ovim
70
elegantnim pomagalom š to ga je nekoć davno nabavio za pokojnog oca
u majuš nom venecijanskom duć anu, odmah pored mostić a – onamo
sam nabasao u društvu s Vincenzom, skrenuli smo iz Calle dei Albanesi,
ako se dobro sjećam – kada nije niti slutio, niti slutjeti mogao, da ć e
jednom i njemu zatrebati.
Drž ali su se za ruke kao i uvijek otkada mu je dala na znanje da
tako treba biti, na samom poč etku njihove veze. Mož da se na poč etku
neš to i bunio – kao, pa ne moramo se baš svaki put drž ati za ruke – ali
uskoro je bio pripitomljen te mu je to postalo sasvim prihvatljivo, a
onda je, s vremenom, ruka po navici traž ila – isprepleć uć i prste i mazeć i
se – svoje mjesto u drugoj ruci kao svojoj luci, poput stare mač ke š to
traž i uvijek isto mjesto u blagovonici na kojemu grije svoje ispredene
snove.
Danas je opet osjetio bol u kuku, no već prvi koraci raš čvorili su je,
izbrisali; gibanje je ponekad brzo donosilo olakš anje. “Molim te, nemoj
ž uriti. Odgovara mi laganija š etnja.” Zamijetila je njegovo loš e
raspolož enje, dok su se još spremali na izlazak, no nadala se da ć e
š etnja to popraviti. Obič no je tako bivalo.
“Dobar dan, susjedi! Idete malo u š etnju? Pa da, treba. Tako nam je
lijepo vrijeme doš lo. Jedva smo ga doč ekali.”
Taj osjeć aj nezaustavljivosti vremena. To je tako banalna
primjedba, a tako teš ka. I onda viš e uopć e nije banalna. To jest, i dalje je
banalna kad se izgovori, ali istodobno je taj osjeć aj neiskazivo
sveobuhvatan. I uz protjecanje snaž no se pojač avao.
Juč er su na ž enino inzistiranje krenuli u raš čiš ćavanje naplavina
koje su godine nanijele u njegovu radnu sobu. Papiri, razne tiskovine –
č asopisi i novine i novinski isječ ci, knjige i plakati i opć enito
najraznolikije publikacije; sve se gomilalo od trenutka odlaganja.
Skupljao je, između ostalog, i mape gradova u kojima je proboravio
duž e ili krać e vrijeme ili ih samo posjetio. Na njima su ostale bilješ ke,
smjerovi po ulicama kojima je prolazio, označ ene pozicije koje su mu iz
nekog razloga bile važ ne. “Da, da, slobodno i to baci; ne trebaš me pitati,
samo baci, ne ž elim niti vidjeti… Bolje da ne vidim”, svjestan je bio da to
treba uraditi, nema smisla imati zatrpanu prostoriju. Uostalom, kad ne
znaš gdje je neš to, onda kao da to i nemaš . Ne kao, nego to onda nemaš .
I č emu onda taj osjeć aj kao da ć eš tko zna š to izgubiti, a to ga je uvijek
priječ ilo da jednostavno ukloni to sve. Već odavno sam trebao sprovesti
71
uklanjanje, čišćenje. Kakva je sad tu šteta kome pričinjena? Velikog li
gubitka. Pa eto, zar nije ne tako davno i brazilski Nacionalni muzej
izgorio? Što dakle ti hoćeš!? Glupa usporedba, suvišna, nepotrebna. Otkud
mi ta ideja? Naravno da je ono blago, ali ovo je moja osobna povijest.
“Sto te toliko muč i?” njezin njež ni glas prekide mu kovitlac misli.
“Zar to š to smo rasč istili sobu?”
“Ma ne, niš ta.”
“Nije niš ta. Neš to je. Vidim da stalno razgovaraš sa sobom. Uključ i
me.”
“Ma… ah, ne znam š to bih ti rekao.”
Netom prije nego ć e skrenuti u drugu ulicu, zaskoč e ih još dvije
jezič ave susjede; drž ale su se na malo već em rastojanju od onoga š to ga
je ž ivica među njima osiguravala. Prva ć e:
“Je susedi, kak to vi mislite tak se š pancirati okolo. Svaki dan, kak
da ni nikaj. Nemre to tak. Kaj niste č uli kaj vele za starije? Starci su, kak
kaž u, ri-zič -na sku-pi-na”, izgovori srič uć i slogove. “toč no tak.”
Najradije bi joj odbrusio da zač epi, neka gleda svoja posla, a njih
ostavi na miru kao š to i oni sve druge ostavljaju na miru. No ž ena je bila
smirenija te pribrano odgovori:
“Izlazak na svjež i zrak je koristan, to se preporuč a…”
“No, no! Najte mi pripovedati”, prekide je druga lajavica. “Ja znam
kaj znam, na svoje sam uš i č ula kak veliju da starci, ak već nisu v
starač kom – a stvarno ne razmem zakaj vi niste tam – imeju č uč eti
doma.”
Drskost koja je prevrš ila mjeru; razumno odgovarati na nju nije
imalo smisla. Preostalo je jednako drsko odgovoriti – š to bi vodilo u
svađu i uzajamno vrijeđanje, a to bi tek bila glupost – ili ignorirati
budale i njihove provokacije. Intuitivno, stisnuvš i snaž nije jedno
drugom ruku i bez razmiš ljanja za koje nisu ni imali vremena, produž e
svojim putem, prać eni kreš tavim povicima i hihotom jadnih stvorenja.
“Ma pusti ih, ne uzrujavaj se. Bolje ne obrać ati paž nju”, smirivala
ga je, zabrinuta za njegovo slabo srce. I doista je osjetio maloprije, u
trenutku snaž nije lupanje, munjevitu navalu intenzivnog pulsiranja koje
se penjalo uvis, u grlo. Do uš iju – u njima je zazvonilo, do oč iju – tu je
zaiskrilo i sve do tjemena – ondje je zaiglilo.
Među fotogra ijama koje su također izronile nakon dugog
vremena, bile su i neke koje nije odmah prepoznao, a onda se, uz pomoć
72
zabilješ ki na poleđini – Dubrave, Bosna, listopad 2001. – sjetio toga
izleta prije dvadesetak godina. Gotovo da nije mogao vjerovati: Nije
pitanje jesam li to ja ili nisam, nego zar sam tako izgledao? Nemam ni
trbuha, ni podočnjaka. Čak je i kosa na mjestu. A izleta se sjećam kao da
je bio jučer. Bilo je to, dakako, č isto pretjerivanje nostalgič na č ovjeka
kojemu se tada, nekoć , č inilo da još ima vremena.
Među š etač ima na koje su nailazili, podozrivih je bivalo sve viš e,
napose kad su prolazili mimo predugač kog reda pred velikom
trgovinom; ili se to samo njemu č inilo, no kao da je u nekoliko navrata
zač uo riječ i: ‘rizič ni’, ‘ne mož eš im objasniti’, ‘ja bi to strogo’…
Zapazi malenu djevojč icu na trociklu, na glavici joj š eš irić s
ruž ič astim vrpcama. Prekrasna! – jedan od najljepš ih iskaza ž ivota š to
mož e biti. U djeci je neka urođena mudrost koje ona sama nisu svjesna i
koju velika već ina, zapravo svi, odrastanjem gubimo i tek je poneko,
eventualno, ponovno osvoji. Da, najsretniji je bio kad je dobio djecu i
dok je brinuo o njima, gledao ih kako rastu, už ivao u njima kao u
najdragocjenijem, najljepš em daru. Sad mu se č ini da nije dovoljno
iskoristio to vrijeme, ono je naprosto uteklo, isparilo poput vode na
dlanu koju uzalud pokuš avaš sač uvati. Sač uvati kao sreć u koju od
trenutač nog č uperka nastojiš pretvoriti u neš to postojano poput,
poput… trajne frizure. Ha, ha, ha! “I baš me briga ako misle da sam
sentimentalan. Uostalom, ja znam da sam sentimentalan, jesam.
Uostalom, svi su u potrazi za sreć om, ali ona se ne smije spomenuti jer
je to onda neš to sentimentalno, a ne daj Bož e da preraste u patetiku š to
se vrlo lako događa. Ne, ni ja ne volim patetič nost, ona je suviš ni teret
za jednostavnost ž ivota. Osim za one koji se distanciraju od druš tva – za
one prosce znanja i istine, tragič ne usamljenike, kako ih zove tmurni
veseli ilozof – i koji svoju patetič nost nikome ne pokazuju. Naravno, i
njima mora da je teret, ali ne bih znao, nisam viš e takav. U nihilistič kim
godinama sam tako razmiš ljao – o hladnim visinama, vjetru i daljinama
– no to je bila nezrela umiš ljenost tih godina.”
Uto mu se mali bijeli psić na povodcu, slijedeć i drugoga koji je bio
slobodan i prvi mu pritrč ao, zaplete oko š tapa š to ga primora da
zastane. I to mu je odgovaralo jer se bol u kuku poč ela ponovno javljati,
a č im bi zastao brzo bi jenjavala. No nije postajao ni par trenutaka, a već
je vlasnik psa zagalamio:
“Pa š to ne dignete tu š taku u zrak kako bi cucak mogao otrč ati?!”
73
“Da, naravno, naravno…” zateč en, pridrž avajuć i se za dragu ruku,
podigne š tap uvis i omoguć i č upavom č etveronoš cu da nastavi trč karati
i njuš kati svoju bratiju. “Nikako ne shvać am š to su ljudi tako agresivni.”
“Nemoj tako. Ti sam uvijek istič eš kako ne valja uopć avati. Sigurno
nisu svi takvi. A opet, mož da je samo do mjeseca.” Tumač enje o
tekuć inama u naš im tijelima koja dvaput mjeseč no kreć u plimnim
valom k hipo izi i hipotalamusu te uzrokuju ž ivč ane kurcš luse nikad mu
se nije naroč ito dopadalo. “Eto, ni ti nisi neš to raspolož en.”
U međuvremenu su još jednom skrenuli. Poneka ga mjesta
podsjete da ih je obilazio s djecom dok su bila mala; u ovaj su park
dolazili na ljuljač ku i tobogan, a ondje – ni to nikad neć e zaboraviti – na
malom travnjaku između dviju zgrada, proveli su č itavo poslijepodne
jedne zime prepune snijega. Vukao ih je na crvenim saonicama ukrug,
klinci su svako malo padali i veselom dječ jem smijehu nije bilo kraja.
Nije viš e vjerovao da ć e doč ekati unuke, a zaš to se tako razvija ž ivot
njegove djece nikako nije mogao shvatiti. Eto, ona je još gajila nadu –
dat ć e Bog. Kako to sve prolazi, zapravo kako je već proš lo, kako je to
moguć e!? Nikakvo dugoroč no planiranje viš e nije imalo smisla.
Sad su već , nakon skoro jednosatne š etnje, bili usmjereni prema
kuć i. Njima ususret, pored drvoreda, vozili su se, svaki na svome biciklu,
otac te sin predš kolske dobi, obojica s kacigama na glavi i maskama na
licu. Otac ubrza i prođe pored njih, a maleni, u nastojanju da sustigne
tatu, također nagazi pedale. Gume zaš kripe na poš ljunč anom asfaltu,
bicikl se u zavoju prevrne i maleni poleti koji metar, padne toč no pred
njih.
“Oh, Bož e sač uvaj!” priskoč iš e mu u pomoć , ž ena je već pridizala
momč ić a i tješ ila ga. “Dobro si, dobro. Niš ta ti nije. Ti si hrabar…”
“Ostavi ga! Maknite se od njega!!” To je otac urlao, nije
dozvoljavao da se približ e njegovu sinu, kamoli da ga dotaknu. “Maknite
se od njega, č ujete me!?”
Ustuknuli su u nevjerici. Zar je moguć e da netko tako vič e na njih
samo zato jer ž ele pomoć i djetetu. Naravno, odmah su se dosjetili zaš to
je nastupila takva reakcija.
“Ali gospodine”, ž ena ć e zaprepaš teno. “Ne brinite, nismo
zaraž eni.”
Gospodin se postavio prema njima ispruž enih ruku, tjerajuć i ih od
sebe. Kao da su samo č ekali ovaj događaj, uč as se odnekud stvore
74
sluč ajni prolaznici, kao da nisu sluč ajni. I upravo tada, kada tome
nipoš to i nikako nije bio trenutak, prođe mu kroz glavu pitanje
determinizma. Zaš to se ovo događa? Besmisleno je, toliko besmisleno
da se pita je li to stvarnost? Imamo li mi uopć e slobodnu volju ili samo –
poput onoga Spinozina kotrljajuć eg ili leteć eg kamena, svejedno –
umiš ljamo da odluč ujemo š to ć emo uč initi, umiš ljamo da je izbor naš .
Događaj ga je toliko zbunio da uopć e nije sudjelovao u prepirci,
ž ena je sama pokuš avala obraniti njihov postupak, no opravdanja su
bila uzaludna. Namjernici napadaju. Jedan je već podigao letvu, netko ih
zaspe koš ticama, a odnekud doleti i jaje. Jer ipak, Uskrs samo š to nije.
Neki ć e reć i da je to bilo stanje š oka u koje je zapao, ali on je dobro
znao gdje je, da je tijelom prisutan, no potpuno izdvojen, kao da sve
promatra sa strane; još bolje, s fotelje ispred televizora na kojem gleda
neku opaku seriju. I sad bi tu trebalo biti (u seriji, dakako) krvi do
koljena – potegli bi se nož evi i sablje, letjele bi glave i udovi – tako da
apsurd bude š to jasniji. Koješ ta! Za poantu ne treba sruš iti planinu, no
š und po inerciji, poput grč ke tragedije, uvijek ide za tim.
I doista, tko zna kako bi dobrosusjedska kolizija završ ila da se nije
umiješ ao hrabri mališ an.
“Tata, tata, nemoj! Niš ta mi nije.” Dječ ak se uhvati za oč evu
trenirku i stane u obranu dvoje staraca. “Oni nisu niš ta krivi. Pusti ih,
molim te…”
Otac zastane i u trenu uvidi kako je pretjerao. Pogotovo mu je
zasmetalo uplitanje susjeda. Stane se opravdavati, znate, naporno
radim, samo da spasim irmu, a ova situacija… tko da to izdrž i? Poludit
ć u, izaš ao sam na kratku vož nju da se malo rasteretim, na zrak,
shvać ate!? Istovremeno se ljuti na kibice i nasilne gubice; a zaš to se vi
miješ ate, š to se to vas tič e? I publikum se već uč as okreć e; š to ne pazi na
dijete, zar ga drugi trebaju č uvati, a ne on sam!? Vidi ga, odmah navalio
k’o sivonja na ove jadnike. Ma hajde, bolan, ne pizdi…
A oni su, s rukom u ruci – prvo izmijenivš i poglede zahvale i
osmijehe razumijevanja s dječ akom – produž ili po zadnjoj dionici svoje
epopeje.
“Inač e su nam najuzbudljiviji trenuci naš ih š etnji poneki
sporadič ni pozdravi sa susjedima: š to je, molim te, ovo danas bilo?”
“Ne znam. Dobro da smo prež ivjeli.”
Kotač naranč aste boje viš e se nije vidio, tek njegovi zadnji
75
odbljesci razliveni poput soka š irili su se po oblacima. Bio je uvjeren
kako je ponovno ž rtva kozmič ke š ale.

© 2020. Zlatko Kraljić
76
MARTOVSKI SNEG
Jelena Zagorac

Snijeg u ož ujku i epidemija u gradu… U trenucima tjeskobe i sivila,
naš e su strepnje već e, ali već e su i naš e nade, a ž ivot koji nam se do sada
č inio kao stoput proč itana prič a najednom spaja nespojivo i otkriva
novo ruho…

Sneg je pao na rascvetalu kajisiju.
Pogledala je kroz prozor. Kao da se deš ava neš to š to je već negde
č itala: nebom kovitlaju crne zmije sablasnih Erinija.
Jutro je. Odmah je uznemireno krenula prstom da prevlač i preko
ekrana pametnog telefona:
U Francuskoj 1000 zaraž enih i 197 mrtvih. Novi crni dan u Italiji:
998 umrlih i 5301 zaraž en. Katastrova oč ekuje i Spaniju: 6729
zaraž enih i 456 umrlih. Novo ž ariš te u Njujorku…
Kako biste smanjili anksioznost, diš ite duboko.
Smrt je svuda oko nas. Ljudi su samo brojevi. Bogovi su uvek bili
nepredvidivi.
Organizovać emo besplatno dovođenje naš ih drž avljana koji ž ive u
zaraž enim područ jima Evrope i sveta.
Nema otkazivanja trka. Preduzeli smo sve zaš titne mere.
Nepredvidive su i vlade.
Danas je dopremljeno 3000 vojnič kih kreveta.
Nesaglediva količ ina gvož đa i š ipki. Na Beogradskom sajmu
nekada su bile knjige. Sada pripremaju logor. Seć a se da je jedne godine
najveć u paž nju privukla pink haljina u kojoj je Keti iz Farme potpisivala
svoju autobiogra iju. Da je knjiga bilo viš e, mož da bi i logor bio manji. Ili
ga ne bi ni bilo. Da je pravih knjiga bilo viš e.
Neko novo jutro je. Pametni telefon izbacuje:
U Srbiji veoma teš ka noć : 357 zaraž enih i 5 umrlih, od toga 3
77
muš karca i 2 ž ene. U Nemač koj 624 obolela i 343 umrla, dok u SAD ima
50 000 umrlih.
Među ovim brojkama obolelih i umrlih, ž ena i muš karaca, mladih i
starih, odraslih i dece, prethodno zdravih i onih nač etog zdravlja, svi
dani tvore jedan dan. Sve se stopilo u jedan dan negde između už asa i
novinarske i politič ke potrebe za senzacijom.
Za razliku od nekih drugih zemalja u regionu, mi ć emo imati
dovoljno hrane.
Jalova je zemlja.
Online emitujemo predstave “Anika i njena vremena” i “Antigona
1918”.
Jalovi su i ljudi. Presuš ile su ideje.
Sada je sve dostupno online. Rekli su iskoristite ovo zlo vreme.
(Pogledala je mnogo online drama, opera, baleta, izlož bi, intervjua,
edukacija…) Globalizacija je donela prosperitet. Svuda je vidljiv. Svuda
su vidljivi ogromni, prepunjeni marketi. Jedino je neprijatelj nevidljiv. I
nalazi se svuda.
Starijima od 65 zabranjen izlazak iz kuć e! Neka im mlađi
pomognu oko nabavke potrebnih namirnica.
Preporuka je Svetske zdravstvene organizacije da se ne započ inju
programi veš tač ke oplodnje.
Kada on dođe s posla, zajedno ć e otić i do staroga komš ije da ga
pitaju da li mu neš to treba… Za razliku od već ine svojih drugarica i
poznanica, ona je, na sreć u, zatrudnela prirodnim putem. Tek je sada
ponovo pomislila na more, sunce i… nasmejala se. Tek je sada pogledala
u svoj stomak, koji joj je sad već ozbiljno zatezao piž amu i vidljivo se
pomerao. Beba je nastavila da raste i da se rita, iako su butici, saloni
lepote, ka ić i i kockarnice prestali sa radom. Než no je spustila ruku na
stomak i ponovo se nasmejala.
Ponovo je pogledala kroz prozor i opet kao da se deš ava neš to š to
je već negde č itala. Ali posle nebrojeno mnogo dana sada je drugač ije.
Na obzorju se pomalja Afrodita, rođena iz Zevsove glave.

© 2020. Jelena Zagorac
78
ŠTO BI KEANU UČINIO?
Vesna Kurilić

One su pametne, nač itane i – zatoč ene u knjiž nici usred
nezapamć ene epidemije! S time da je jedna od njih i neš to viš e…

Zestoko lupanje na vratima knjiž nice zatreslo je svijet i natjeralo
Leu da se lecne.
“Otvarajte, znamo da je unutra!” zaderao se promukli muš ki glas.
“Spalit ć emo je! Spalit ć emo ih svih!”
Lea i Biserka se pogledaju kroz polumrak i zrnca praš ine. Biserka
nijemo usnama oblikuje ispravku sve, a Lea proguta smijeh, prikrivajuć i
drhtanje ruku.
Skrivale su se iza glavnog pulta knjiž nice u kojoj su obje radile,
svaka na jednom rubu, č uč eć i u prikrajku poput Schwarzeneggera koji
se priprema na razbijanje opsade minobacač em. Ili mož da Keanu
Reevesa, koji ć e ih pokositi poput muha svojim poznavanjem borilač kih
vješ tina, sa specijalizacijom u koriš tenju knjiga u ofenzivne svrhe.
Steta š to je psima u knjiž nicu ulaz zabranjen, tako da ga nisu
mogle samo tako prizvati.
Danje svjetlo viš e gotovo da nije prodiralo u prostor zbog rulje
koja se skupila pred proč eljem, zakrivajuć i prozore. Rasvjetu već par
dana nisu palile. Ovako su se mogle lakš e pretvarati da ih nema, da su
napustile zgradu, prateć i val iseljavanja s Korza koji je krenuo kad je
Senj izgubljen, umjesto da su sluč ajno ostale preko vikenda u knjiž nici,
s druge strane linije vatre.
I mogle su i proć i nezapaž eno, samo da Biserka nije bila… pa,
Biserka.
“Morat ć emo ih pustiti unutra”, š apne Biserka tada.
“Ne budi luda”, oš tro odgovori Lea, i sama š apć uć i. “Izdrž at ć emo
još . Prije ć e im dosaditi”, doda ona neuvjerljivo.
79
Prizemlje zgrade u kojoj se knjiž nica nalazila bilo je zaš tić eno
visokim, č vrstim š ipkama, no vrata, po kojima su još uvijek udarali, bila
su slaba toč ka njihove zgrade.
Pa ti radi u kulturi.
Biserkino novo, izmijenjeno stanje rapidno se ubrzavalo još od
zore, kad su se prvi građani stali okupljati pred knjiž nicom, pleš uć i po
tankoj granici između ideje da mogu još neš to uč initi da zaš tite svoj
grad i shvać anja da je sve izgubljeno.
“Ili mož emo pobjeć i kroz straž nja vrata”, predlož i Biserka, teš ko
diš uć i.
To nije bilo prvi put da Biserka ima problema s osnovnim
tjelesnim funkcijama, niti da spominje straž nji izlaz iz knjiž nice, njihovu
posljednju š ansu – ako ih ne ulove. Lea nije bila spremna prepustiti
prež ivljavanje svoje kolegice jednom usamljenom, krhkom ako.
Nije znala u kojem ć e smjeru Biserkina bolest – ako je to uopć e
bila – nastaviti, pogotovo jer epidemije, ni prva ni druga, dosad nisu
slijedile niti jedan od mnogobrojnih puteva zacrtanih u tradiciji i
knjiž evnosti, kako domać oj, tako i svjetskoj.
Lea na tren pusti da joj pogled odluta iza pulta, prema
enciklopedijama i serijskim publikacijama i talogu još relativno svjež ih
novina koje nije imao tko č itati. Sada, nakon nekoliko dana š to su
provele zabarikadirane u zgradi, Lea je naslove već znala napamet, ali
još uvijek se sjeć ala prvih par dana, vijesti koje su pristizale izvana, pa
iz susjedstva, pa su konač no preuzele i lokalne novine. Tko će stati
nakraj novoj pošasti? Iznimni slučajevi otpornosti na novu zarazu –
skriva li se među nama odgovor i cjepivo? Groblja zatvorena. Građani se
masovno pokrštavaju. Papa moli za naše mrtve. Osim š to posljednji
naslov i nije bio baš potpuno toč an, zar ne?
“Dovraga i Twitter”, promrmlja Lea i bolje namjesti naoč ale. Celo
joj se ispod krič avo ljubič astih š iš ki poč injalo znojiti. Toplina koju je
Biserka isijavala, koja im je pomogla da prespavaju ovu zimsku noć bez
grijanja u druš tvenim prostorijama knjiž nice, sada je obuhvać ala
prizemlje i isisavala ono malo preostalog zraka iz njega. “Da si imala
imalo zdravog razuma…”
“E, pa, nisam mogla znati da su moji followeri tako brzi!” prosikć e
Biserka. Viš e nije lič ila na Keanua, bez obzira na svoju dopadljivu,
kratku retro frizuru s prirodno crnom kosom koja joj je padala na
80
okrugle obraze. Sad se viš e, u Leinim oč ima, približ avala Goranu
Viš njić u, š to i nije bila tako daleka usporedba. Obojica su dala svoj obol
prič ama o Drakuli. “I nisam ni skuž ila koliko je Riječ ana uopć e na
Twitteru, daj”, doda Biserka. “Inač e mi ne bi palo na pamet š erati š to mi
se događa!”
“Sad je gotovo”, pomirbeno ć e Lea. “Sad moramo samo izdrž ati da
im dosadi”, ponovi ona, “pa ć e i to proć i.”
Biserka je kratko š utjela, tijekom č ega se č ulo samo mrmljanje
ljutitih glasova izvana. “Nije li izreka iš la i to će proći?”
Lea kratko razmisli o svojim riječ ima, i o tome koliko brzo stigne
skoč iti do Biserkinog pulta i zadaviti je. S druge strane, ako je barem dio
toga š to je ekipa koja je radila specijalne efekte u Sumraku osmislila
bilo toč no… Biserka bi ionako bila brž a od nje.
Lea se oč ajnič ki nasmije sebi u bradu.
“Sto se dogodilo?” upita glasnije Biserka, zaboravljajuć i na oprez.
Vrata knjiž nice ponovno se zatresu, i obje knjiž nič arke zadrž e
dah. No, vrata su još uvijek drž ala.
“Sjetila sam se Sumraka”, prizna Lea.
Biserkine se oč i na tren raš ire koliko je god iš lo. Zatim se i ona
stane hihotati, tiho, ali nezaustavljivo. “Znač i li to”, nekako je uspjela je
propentati u pauzama, “da ć e tebi sada narasti kuš travo krzno i da ć emo
se morati krenuti otimati za nekog tipa?”
Lea se suho nasmije, nagne glavu i još jednom namjesti naoč ale.
Zatim duboko udahne. “Sorry ako je ovo krivo vrijeme, ali… znaš , ja se
baš i ne bih otimala za nekog, no, tipa.”
Biserka zaš kilji prema njoj, ali Lei je odmah bilo jasno, po izrazu
lica njezine kolegice, da joj ta informacija ne predstavlja iznenađenje.
“Onda bismo bile loš a tinejdž erska knjiga”, lagano ć e Biserka.
Lea shvati da je obrazi bole od toga kako se naglo nasmiješ ila.
“Kako si skuž ila?” upita. “Je li to zbog kose?”
Biserka se nasmije, a buka svjetine pred vratima malo se utiš a.
Vjerojatno su bili jednako iznenađeni zvukom smijeha, kao i Lea. “Kosa
je de initivno pomogla”, slož i se Biserka.
Lea joj plaho uzvrati osmijeh.
“Samo sam te htjela neš to iskreno upitati”, polako ć e Biserka.
“Nadam se da se neć eš uvrijediti.”
Evo je, rezignirano pomisli Lea. Ja se zbog nje igram Policijske
81
postaje 13, a ona će mi uzvratiti onim starim ‘a kako cure točno…’ “Reci”,
ponuka ona Biserku suho.
“Kako to da noć as sama nisi pobjegla?” upita Biserka. “Ja stvarno
č vrsto spavam. Dokle god još mogu, jel’.”
Lea je zbunjeno pogleda. “Pa nisam te mogla pustiti samu u
knjiž nici”, reč e. “To bi bilo kao… kao…” Kao? “Kao da je Han Solo iskrcao
blizance Skywalker u nekoj zabiti i veselo odzujio dalje, prepuš tajuć i ih
Imperiju. Ne bih ti to mogla uč initi.”
“E pa, sad ć eš mož da zbog mene poginuti”, mrač no ć e Biserka.
“Mogla bih poginuti i bez toga”, oš tro ć e Lea. “Ovako barem neć u
biti sama.”
Novo lupanje na vratima obje ih prene.
“Izlazite odande!”
“Ili ćemo mi ući!”
Lea opsuje, no Biserka se namrš ti. “Znaš ”, reč e ona tiho, “sve to
drž i vodu, ali doista ne moraš ostati ovdje sa mnom. Ja im mogu privuć i
pozornost, a ti se iskradi kroz straž nja vrata. Nitko te neć e ni skuž iti.
Skroz su otiš li.”
“Ne budi luda”, ponovi Lea. “Pa da te linč uju? Ostajem ovdje s
tobom.”
“Ali nemamo viš e š to napraviti”, reč e Biserka, sada i sama zvuč eć i
oč ajno. “Mož da bismo i mogle odgurati ormar s kartič nim katalogom na
vrata i tako kupiti još nekoliko sati, ali… Ispraznile smo friž ider.
Nemamo viš e ni slatkog. Ostala nam je još samo Tinina zaliha kave i
Vanjini č ajevi.”
“Nemoj zaboraviti Markov med”, sjeti se Lea.
“I med.” Njezina kolegica puhne. “Kao š to rekoh”, nastavi Biserka,
“ne mož emo prež ivjeti još jednu noć .” Zatim pogleda u stranu. “Ti ne
mož eš prež ivjeti još jednu noć .”
“Znam”, promrmlja Lea, odluč no odbijajuć i pratiti Biserkin slijed
misli, jasno ocrtan u praš njavom zraku između njih, poput digitalnog
tiska na zahtjev. “Pusti me da razmislim.”
Sumrak, pomisli ona. Skakanje s litice na motoru nije ih moglo
spasiti. Nije ni č uvanje za prvu brač nu noć , pogotovo jer je za obje taj
vlak već odavno proš ao.
S druge strane, Sumrak nije bio jedina knjiga iz koje se dalo uč iti.
Lea, kao dobra mala geekovska knjiž nič arka, pobož no ih je proč itala sve
82
dostupne na hrvatskom. No nakon nekoliko dana koje su provele
zabarikadirane u knjiž nici s pozamaš nom referentnom zbirkom,
pogotovo u područ ju medicine, postalo joj je jasno da u knjigama, u
ovom sluč aju, nije bilo odgovora.
Knjiž nič arke su bile te koje ć e morati spasiti svijet.
Keanu Reeves, sjeti se ona. “Imam ideju”, reč e naglas.
Biserka je umorno pogleda. “Neću se penjati na krov zgrade. Ne
zanima me koliko nam je blizu druga zgrada”, dodala je brzo, “niti koliko
balkona ima. Tako da na to mož eš zaboraviti.”
“Nisam na to mislila”, kratko ć e Lea, stisnuvš i oč i pred samom
idejom pogleda na grad s visine. Nakon š to ju je prvi nalet vrtoglavice
proš ao, ona se malo viš e odmakne od svog dijela pulta i pogleda
Biserku.
Cije se disanje viš e č ulo.
Lea nije gubila vrijeme na pokuš aj određivanja je li to dobro ili
loš e. “Cini mi se da imamo dvije opcije”, reč e ona, osjeć ajuć i se poput
vojskovođe pred vratima smrti. For Frodo. “Ili ć emo se predati, a ti ć eš
poginuti”, reč e, “ili ć emo se probiti kroz njih lukavš tinom i otić i svojim
kuć ama.”
“Zeliš reć i, pobjeć i kod moje strine u Gorski kotar dok se ovo
sranje ne smiri”, reč e Biserka.
Lea slegne ramenima. “Ili to.”
Biserka ju je postrance gledala. “Trenutno se ne osjeć am
pretjerano lukavo”, primijeti ona. “Da smo ugradili tuš u interni wc dok
se još moglo, vjerojatno bih se osjeć ala neš to bolje, ali…”
“Zaboravljaš jednu prilič no bitnu stvar”, polako ć e Lea.
“Manjak toalet papira?”
Lea frkne kroz nos, a ljubič asta koprena zastre joj naoč ale. “Ne.
Nego č injenicu da si ti”, reč e naglaš eno, “sada, praktič ki, u ovome gradu,
glavni predator. Ilitiga”, nastavi ona njež no, “u teoretskoj piramidi, na
Zemlji, prostor koji zauzima sam vrh hranidbenog lanca jako je, jako
malen. A ti si se upravo uspela na njega.
“I zasjela ondje”, š apne Biserka, a oč i joj zasjaju.
Lea kimne glavom i nasmiješ i se kolegici.
“Sto si smislila?” upita Biserka zavjerenič ki.

83
* * *

Pet minuta kasnije, nakon kratkog, ali e ikasnog sastanka
kolektiva, dvije knjiž nič arke ustale su kao jedna, i izaš le iz svojeg
skroviš ta za pultom. Praš ina se dizala oko njih u vrtlogu, poput dima
nakon eksplozije. Biserkine potpetice i gumene pete Leinih startasica
odzvanjale su nekoć velič anstvenim prostorom poput tutnjave stotinu
jahač a, obznanjujuć i knjiš kom fondu i narodu da su spremne na susret s
neprijateljem.
Lea je u koraku otrla nevidljive mucice sa svoje stare suknje,
zguž vane od nekoliko dana spavanja u njoj u kutku polica s popularnom
psihologijom, dok je krajič kom oka gledala kako Biserka prolazi rukom
kroz kosu dok korač a, baš poput Keanua.
Zapanjena graja pred vratima knjiž nice uš utjela je i pokunjila se,
barem prividno, suoč ena s prizorom dviju knjiž nič arki kako im prilaze
kroz polumrak, odluč no korač ajuć i i ne zastajkujuć i sve dok su nisu
doš le do samih ulaznih vrata.
Lea zadovoljno opazi da je prvih nekoliko građana, onih najbliž im
vratima, instinktivno ustuknulo pred njezinim mrkim pogledom. Ona
kratko pogleda Biserku, koja je na danjem svjetlu pred vratima sad već
izgledala bljeđe od davno osvjež enih zidova knjiž nice. Nedvojbeno je
gubila krv brž e nego š to bi se to događalo da je zaraž ena prvom,
nemutiranom verzijom epidemije. Koliko još mož e izdrž ati prije nego
umre… ili neš to još gore?
Lea duboko udahne i jednim pokretom povuč e zasun s vrata, kao
da je to radila svakoga dana. Sto i jest.
Doč ekala ih je zapanjujuć a hladnoć a dana i zapanjene oč i rulje,
koja je sezala preko trga punog starih, nepometenih omota obliž njeg
restorana brze hrane, te onkraj puste ceste, pa sve do slastič arne na
drugom rubu Korza. Grupni im se dah u oblač ić ima kratkog vijeka gubio
u zraku.
Biserka je iskorač ila iz knjiž nice i uspela se na klupič icu inač e
smješ tenu među visoke police referentne zbirke, koju su dohvatile
putem. Ona odluč no podigne glavu. “Ne znam zaš to ste danas doš li
ovamo”, reč e Biserka, “ali znam da ć ete to pož aliti.”
Zatim se š iroko nasmiješ i i rastvori usne, puš tajuć i da joj oč njaci
84
narastu do pune, zastraš ujuć e duljine pred okupljenom svjetinom.
Lei je trebala sva snaga volje, izvjež bana kroz godine staž a među
rač unalima s pristupom na internet, kako bi ostala mirna, pruž ajuć i
podrš ku kolegici.
Gomila se još uvijek mogla odluč iti na otpor, a njih dvije, bez
obzira na ohrabrujuć i govor koji je održ ala Biserki, zapravo i nisu mogle
zadrž ati nalet razjarenih građana, ako na njih krenu svi odjednom.
Zato je stala pored Biserke, korak ispod nje, i č vrsto prekriž ila
ruke na prsima, š ireć i ramena kao da je ma iozo u akcić u.
Prvi je dojam, Lea je to dobro znala, doista bio sve.
Nije trebala dugo č ekati. Dok je Biserka prodornim pogledom
prelazila s jednog na drugog građana, prvi su se ljudi poč eli gubiti s
ruba gomile, korač ajuć i unatrag sve dok se ne bi zabili u nekog drugog,
a zatim okreć uć i leđa knjiž nici i gubeć i se u ulič icama Starog grada.
U tren oka, mož da dva i pol trena, gotovo se sva rulja rasprš ila, sve
dok pred zgradom knjiž nice nije ostalo dvadesetak mladih, š ač ica
penzić a i jedna gospođa u dizajnerskoj haljini i š tiklama koje su Lei
izgledale bolno. Gospođa je gledala u Biserku kao da je vidjela ukazanje.
Biserka svrgne pogled prema Lei, zapanjenog izraza skrivenog iza
crnih pramenova kose, i nijemo zatraž i savjet.
Lea raš iri ruke i, po drugi put tog već predugog jutra, slegne
ramenima.
No, dok se Biserka odluč ivala za svoj sljedeć i korak, svjetina je
odluč ila umjesto nje. Kao jedan, preostali promatrač i se stanu micati i
približ avati Biserki u nepravilnom, ali jasno de iniranom redu. Gotovo
kao da su doš li do pulta za posudbu knjiga.
Osim š to je jedan od najbliž ih, brucoš sa studija geogra ije, inač e
iz Međimurja, kojeg je Lea poznavala iz viđenja jer mu je č esto izvlač ila
knjige za seminare, već sramež ljivo naginjao glavu u stranu, ogolivš i
vrat.
“Okej”, reč e Biserka tiho, i odluč no kimne. “U redu”, reč e snaž nijim
tonom, i njezin se glas pronese ledenim jutrom.
Pod Leinim budnim pogledom, Biserka prokrcka prstima, zasuč e
rukave i okrene se prema svojim buduć im… pa, followerima, shvati Lea
dok ih je promatrala.
U stvarnom su svijetu sve riječ i imale već u tež inu.
“Da vidimo, tko je bio prvi na redu?” upita Biserka.
85

© 2020. Vesna Kurilić
86
PRODUŽECI (PLUS PENALI)
Franjo Deranja

Sto se dogodi kada se za partijom preferansa okupe Dante,
Cervantes, Shakespeare i Lope de Vega te se, poput starih spisateljskih
ma ioza, osvrnu na aktualno stanje u svijetu i knjiž evnosti? Odgovor je
jednostavan – dogodi se razgovor kakvog vrijedi proč itati.

U nevelikoj prostoriji, u kojoj je Veliki urar dokinuo kronologiju, a
Najveći kosac ispunio već odavno svoju vrhunaravnu zadać u, za istim su
stolom Dante, Cervantes, Lope de Vega i Shakespeare.
Zahvaljujuć i č arobnom kliku u arhiv javne TV (i ponudi pod
naslovom Propustili ste, pogledajte!) svjedoč imo ugođaju koji je
jedinstven.
Na zidu, odmah iznad ulaza, piš e: U ovu prostoriju svi unose
radost! Netko svojim dolaskom, a netko – odlaskom! Svi ovi za stolom već
su odavno otiš li, ali – kao da nisu?! Reč eno je: kronologija je isključ ena!
Fajl u arhivu javne TV označ en je radnim naslovom ispisanim
rukom: Utvare virusne dokolice I, u produž etku, kratica kao simbol i
š ifra: UVD. Prizor se otvara u punoj velič ini dobre plazme, kupljene na
dvanaest mjeseč nih rata.
Velika četvorka igra preferans.
Uvijek sam se divio svome ocu – zapravo: svome Ocu – kojeg sam
doduš e nadž ivio kada su godine u pitanju, ali – š to vrijedi? – kad ovdje
ne vrijedi ono s kronologijom, je li? Otac je govorio: “Ako se ž eliš
uključ iti u igru, moraš prihvatiti pravila! A moraš imati i vremena! Ovo
je igra koja traje!” Povremeno je Otac rado znao zaigrati preferans…
Povratak na druš tvo č etvorice za stolom.
Dante, kojega od milja zovu još i Paklenko, ostaloj ć e trojici:
“Momci, samo pazite na razmak! Ne mislim na onaj vremenski, to je
nebitno, nego na ovaj, interpersonalni.”
87
Clanovi ove svevremenske ekipe pogledaju se međusobno i
ustanove da je s razmacima sve u redu.
Uostalom, na drugom zidu, nekako odmah iznad stola s
č etvoricom zadubljenih u karte, lijepo piš e: U raju je lipo, al’ u paklu je
ekipa!, a bit ć e to ponovno reč eno tek mnogo kasnije, u vrijeme
Domovinskog rata, i osvanut ć e na nekom zidu splitske ulice. Kolektivna
memorija je neuniš tiva!
“Zaš to nas podsjeć aš na razmak?” upita veliki Miguel. “Da smo
svojedobno mogli skupiti glave, tko zna š to smo još mogli dati
č ovječ anstvu, ha?” doda visoki mrš avko, gotovo isti, pljunuti Don Kihot,
i jedva suspregne kihanje.
“Pazi malo, č ovječ e! To se ne smije!” upozori ga Willy. “Vani je
nekakav virus, kaž u. Krunski svjedok, ili krunski virus? Da, krunski
virus – korona virus. Kaž u da je gadan. Kosi kao Najveći kosac… A
kihanje je zabranjeno. Jer, zaista, vani je biti il’ ne biti!” poentira najveć i
od svih Vilija, gledajuć i u svoje karte.
“Mislim da se mi ne bismo trebali bojati?” progovori Lope.
“Kako to misliš ?” upita ga Dante zvani Paklenko.
“Pa… tako. Zar mi nismo besmrtni? Barem se tako govori, je li?”
odluč i pojasniti de Vega.
“Eh, moj meš tre, o tome bi se dalo naš iroko”, uskoč i koš tunjavi
Miguel, briš uć i još uvijek nos nakon š to je malo prije zamalo kihnuo.
“Vidi, ti si, de Vega, napisao mož da i viš e nego mi trojica zajedno, a
manje te se spominje nego svakoga od nas pojedinač no, ha?!” unese mu
se u lice nosati Paklenko. “Sve je to relativno, moj Alberte… ovaj, moj
Lope, znaš ?!
“Kako to misliš ?” upita Dantea sada Lope de Vega.
“Pa, već kad pitaš , jednostavno: nikad ne znaš hoć e li se kriteriji
promijeniti!? Eto, sada se vani govori kako ć e se ž ivot sasvim
promijeniti nakon š to prođe ova poš ast. Poš ast s tim krunskim, to jest
korona virusom. Mož da se neš to promijeni i u vrednovanju poneč eg
drugog a opet istog, ha? Vidi, već sam ti rekao o tebi i o onome š to si ti
napravio, a pogledaj Hrvatsku! Koji su to kriteriji!? Maž uranić je
napisao jedan ep i dopunio Gundulić a, š to znač i da i nema baš neki opus
– ali ima status! Pogledaj Ma-Ju Zagorku: napisala je tisuć e stranica – da
ne spominjem posebice onu njenu mamutsku Gordanu od gotovo devet
tisuć a stranica – pa uza sav taj oč iti opus ipak nema status!?”
88
“Momci, ne petljajte se u svaš ta! Ima i važ nijih pitanja od tih š to ih
spominjete”, umiješ a se opet mrš avac i dugonja Miguel. “Kad izađemo
odavde mož da vani viš e ne bude nikoga ž ivog. Kome ć emo mi tada
neš to znač iti, je li?”
“Nema brige, Dugi! Znaš da ni potop nije uspio: ostao je č ovjek! Bit
ć e uvijek netko ž iv tko ć e prenijeti kolektivno pamć enje… pa, ako treba,
i novi virus!” optimistič no ć e Shakespeare. “Ionako su me mnogi krivo
shvatili pa su ono ‘biti ili ne biti’ prepjevali na ‘imati ili biti’!”
“Malo ste zabrazdili, ekipo! Suha su nam grla. Na stolu nema
nič eg. Zovi da nam donesu neš to… ako, mož da, negdje ima koga tko se
ne boji izać i napolje, ha?” opet ć e najstariji od sve č etvorice, Dante. Ali,
kao da ga nitko nije č uo?! Jasno, š to vrijedi da je najstariji kad ovdje
kronologija ne vrijedi!
Ipak, netko ga je č uo: otvaraju se vrata iznad kojih piš e ono: U ovu
prostoriju svi unose… Ulazi Quasimodo i nosi vrč s vodom. Paklenko
pruž i ruku pokazujuć i time da mu je grlo, oč ito, najsuš e.
“Cekaj, č ovječ e, donijet ć u č aš e. Ne smijete piti svi iz istog vrč a,
hej!” upozori ga zvonar. Ovih je dana bez posla. Nema misa, a ionako mu
je crkva u Parizu nedavno izgorjela gotovo do temelja. Bio je u prolazu,
pa k tome još i upravo pred vratima kada je č uo kako č etvorica kartaju i
spominju suha grla.
Quasimodo donese iz obliž nje izbe č etiri č aš e i rastoč i sadrž aj
vrč a.
“Hej, š to ti je ovo?” već nakon prvog gutljaja upita de Vega.
“Na š to misliš ?” upita zvonar.
“Ne pravi se grbav, č ovječ e, pa ovo uopć e nije za pić e”, pridruž i se
Vili.
“Sto hoć ete, ljudi?! U ovoj krizi i destilirana voda je itekako
dragocjeno pić e”, pojasni plemeniti č ovječ uljak. “Na obliž njoj
benzinskoj postaji mogao sam kupiti i benzin – jeftiniji je od vode! Ali
sam se brinuo da vam se pić e ne ogadi.”
“Ma, pilo se nekada i petrolej”, priključ i se opet de Vega. “Bilo je to
u vrijeme kada se mislilo da taj derivat mož e izliječ iti neke maligne
bolesti, je li?!”
“Znač i, mogla bi takva pić a opet doć i na red. I benzin, i petrolej!?
Sto je ovo vani nego maligna poš ast, ha?” rekne Miguel.
“Kako to misliš ?” opet ć e Paklenko.
89
“Pa, š to je ono vani nego neka nova poš ast?! Poput kuge! Proš lost
se ponavlja! Ionako kaž u da je to doš la kuga dvadeset i prvog stoljeć a”,
pojasni Vili. “Covječ anstvo napreduje unatrag!
“Kako to kaž eš , Vilibalde: č ovječ anstvo napreduje unatrag?”
“Jednostavno: zar se nije u ono davno vrijeme, dok je kuga harala
Firencom, okupilo u jednoj vili desetero mladih – sedam ž ena i trojica
mladić a – i za deset dana ispripovijedaš e stotinu prič a?! Tako nasta
poznati klasik – Giovannijev Decameron!”
“Sve š to si rekao – toč no je, Hamlete!” bespogovorno ć e Dante.
“Znam da znaš , Pakleni, jer te Boccaccio jako volio. Ali, pazi sad:
nama treba nekoliko mjeseci ove kuge ovog naš eg stoljeć a da se samo
tri ž ene odluč e i krenu u pisanje, zapravo da potaknu kolektivno pisanje
novovjekog Super-Decamerona! Nove okolnosti, nova poš ast, nova
tehnologija, nove ideje…!”
“Ne znam kako ć e to ić i”, na to ć e Dante.
“Sto – kako ć e ić i? Pa, već ide, meš tre! Ide i ne zna se kad ć e stati!
Ni poš ast, ni pisanje novovjekog Decamerona! Cini se da je virus pisanja
– kao i pripovijedanja u Boccacciovo vrijeme – ono najbolje š to se
moglo dogoditi u ovom vremenu tog opakog i najnovijeg virusa
poš asti!… Jedan nevidljivi i opaki virus potič e toliko toga vidljivog i
plemenitog, ha?!”
Quasimodo ih nehotice prekine, jer posegne za praznim vrč em na
stolu i pokretom ruke upita kartaš e treba li im donijeti još .
“Dobro, onda, donesi: pit ć emo vodu. Makar i destiliranu”, rekne
pomirljivo Miguel. “Nego, reci ti nama, Zvonko, kako to vani izgleda? Sto
se to događa?”
Quasimodo se nasloni na stol s kartama za preferans. Stol mu je,
onako niskom, bio gotovo do ispod brade.
“Pa, već kad pitaš , vani je sve pusto. Cini se da su ljudi kod kuć e.
Boje se virusa! Krunskog, korona-virusa. Tek povremeno nakratko
izađu i proš eć u. Iz trave Kantride i Rujevice, na stadionu na Krimeji
niknula je crnogorica i poneka lipa… Baš blizu toč ke penala na Kantridi
izrastao je alepski bor… Ipak, nakon krać e š etnje i boravka na zraku
rado se vrać aju kuć ama… Mož da u vlastitim karantenama rade i š togod
pametno, ako nisu zaboravili? Mož da vas i č itaju? Ima š anse, jer vidim
da je Rijeka Europska prijestolnica kulture! Ali piš e na novim
plakatima: EPK 2021.”
90
Rijeka: Europska prijestolnica kulture 2021. – produž eci (plus
penali)!
Pandemija kao naizgled beskrajna partija preferansa!
A ono s ocem – to jest, s Ocem – hoć u reć i: problem je š to roditelje
najč eš će ne sluš amo i ne č ujemo dok smo zajedno na ovom svijetu i
kada bismo još mogli š togod od njih nauč iti. Ili, barem, pitati ih!
Imao je, dakle, Otac pravo, a imao bi i danas: “Moraš prihvatiti
pravila! A moraš imati i vremena! Ovo je igra koja traje. I – koja ć e
trajati!”
No, i naknadna sreć a je – sreć a! Rekoh, nema kronologije i u
carstvu smo anakronizama, pa umjesto da iskoristim prigodu i upitam
oca kako mu je tamo gdje je već godinama, upita on mene: “Kako si,
sine? Kako odolijevaš ovoj než eljenoj izolaciji? I ovim utvarama virusne
dokolice!”
I dok sam se još snalazio š to odgovoriti, on nastavi istom bojom
optimizma u glasu: “Sve dođe, ali i sve prođe, ne brini! Tako ć e biti i s
ovom poš asti, siguran sam! A Rijeka? Također, ne treba brinuti! EPK ć e
uspjeti! Znaj: nakon produž etaka i neriješ enog rezultata – pobjeđuje se
na penale!”

© 2020. Franjo Deranja
91
HORRIBILE VISU
Tihana Mujkić

Kada je tog dana izaš ao iz stana, Pisac je shvatio da se oko njega
odvijaju, pa… nadasve č udne stvari. Ali u š to je sve Pripovjedač uvalio
Pisca – e to je već tajna koju ć e otkriti samo č itatelji ove prič e.

Pisac je odluč io napisati prič u. Zanimljivu, drugač iju.
U podstanarskoj, tavanskoj sobici bilo je hladno pa se zamotao u
deku i pio č aj s rumom.
“…Imunološ ki zavod javlja da je ponestalo… novi soj…” č uo je
fragmente s radija.
Biljež nicu je iš arao idejama, djelić ima prič a, anegdotama. No,
niš ta ga nije zadovoljilo.
Gazda je opet nalegao na zvono. Bilo je vrijeme za plać anje
stanarine.
“Cujem Vas, otvorite!”
(Neka sada zaspe.)
Pisac je dobro potegnuo ruma i legao na krevet.
Sanjao je kako se pomirio s bivš om zaruč nicom. Ljubili su se
strastveno, a onda se trgnuo i probudio s teš kom glavoboljom.
Aspirin nije skup, a ni Normabel, pomislio je.
Krenuo je do ljekarne. Neka ino ulickana dama od kojih č etrdeset
godina š etala je maltezera, koji se obilno nasrao na uglu ulice. Svrnuo je
pogled. Onda je ipak damu pogledao u oč i. Susreli su im se pogledi. Ona
je zadigla svoju krvavocrvenu haljinu i č uč nula pored maltezera. Pisac
je razrogač io oč i. Zena se “istovarila” pored pesekovog izmeta. Pisac je
protrljao oč i, a ž ena mu se iskesila.
Zgrož en je nastavio hodati. Proš ao je pored troš nih kuć ica
zbijenih između novogradnji.
“Gdje si bio? Cekala sam te pet sati!”
92
Zena je vikala, a muš karac s cigaretom u ustima je rezignirano
sluš ao njene povike. Pisac se dvoumio treba li se umiješ ati u prepirku.
“Kaj gledaš , kretenu?”
Pisac je pognuo glavu i nastavio hodati.
(Sto sad?)
“Sto se ovo događa?” Posegao je za pljoskicom i potegao. Izvadio je
zdravstvenu knjiž icu i uš ao u ljekarnu.
“Izvolite Normabel.” Ljekarnica je imala maskicu preko ustiju.
“Aspirin je dvadeset i š est kuna.”
Na podu ljekarne mladi farmaceut imao je napadaj. Pjena mu je
curila niz usta. Cinilo se da nitko ne obrać a paž nju. Pisac je zaobiš ao
pult i mladić a polož io na bok.
“Sto si Vi umiš ljate?! Ne smijete prijeć i pult!”
“Pa zar ne vidite da ima napad?”
“To Vas se ne tič e!”
Pisac se povukao i izaš ao iz ljekarne.
“O, Bož e, š to se to događa?” Zalio je Aspirin rumom. Uš ao je u
tramvaj. Zelio se voziti bez cilja. Krenuo je s treš njevač kog placa i
odluč io otić i do okretiš ta na Dubravi. Niš ta mu nije bilo jasno. Već ina
ljudi u tramvaju je nosila maskice i nakaš ljavala se.
“Mi smo male maš kare, pjevamo za kune, i za koje jaje, ako nam se
daje.” Djeca su zakrabuljena u maske kostura ž icala. Pisac je izvrnuo
dž epove, no nije imao niš ta.
“Djeco, nemam kune… a ni jaje.”
“Starkeljo š krti!” Jedno ga je dijete zlobno pogledalo i pogodilo
posred glave organski uzgojenim jajetom.
Putnici su se smijuljili, a Pisac je iziš ao kod Vodnikove. Sljoknuo je
dva Normabela od 5 mg. Rukavom je brisao jaje s lica.
(Hoć emo li ga uvaliti u nevolju?)
Proš etao se do ka ić a Vrtlarica. Poznavao je konobaricu pa ju je
zatraž io pivo na rač un kuć e. I kad se spremio dobro potegnuti iz boce,
neka djevojka se obilno ispovrać ala po podu ka ić a. Gazda se nije
posebno obazirao na to, ali se posvađao s konobaricom oko Piš čevog
rač una. Pisac je brž e izletio iz Vrtlarice.
(Ne znam kako dalje.)
Pisac je uš ao u Importanne centar. Omamljen od Normabela i
alkohola, skliznuo je na pod i glava mu je klonula na prsa. Krajič kom
93
oka je vidio kako se kloš ari, marama zavezanih oko lica, oko neč ega
tuku.
Sanjao je noć nu moru. Maš karana djeca iz tramvaja bila su stvarni
kosturi i pjevala jezovitu pjesmicu:
(Sad moraš smisliti pjesmicu u rimi.)
„Ne nosiš maskicu,
Kreten si ti,
Nenoš ene iste,
Ce te ubiti.“
Djeca su plesala ples smrti oko Pisca. Jedno ga je dijete š utnulo
nogom u trbuh.
Policajac ga je nogom š utnuo u trbuh.
“Druš kane, malo si si popio. A gdje je maskica?”
“…zabiljež ena su č udna ponaš anja… upozoravaju se građani da…”
(Hoć emo li sada završ iti? Hajdemo!)
“…upozoravaju se građani da su moguć e halucinacije…”

© 2020. Tihana Mujkić
94
SVJETIONIK NA HRIDINI
Ines Vajzović

Tri godine Dita ž ivi sama u okolici postapokaliptič nog Zagreba,
nastojeć i zaboraviti pod kakvim ga je uvjetima napustila. Zivot koji je
nekada provodila u klanu š to je vladao ruš evinama sada se č ini kao
daleka proš lost… Ali ta je proš lost neumitno sustiž e kada joj na vrata
dolazi stara znanica, noseć i neoč ekivane vijesti…

Pljusak je doš ao naizgled niotkuda. Tamni oblaci stvorili su se nad
Maglovom u trenu i teš kim se kapima sruš ili na zelenu dolinu. Dita je
otvorila prozore na niskoj prizemnici kako bi propuh nakratko oč istio
zrak. Za nju nije bilo nič eg ugodnijeg od pljuska nakon vruć eg dana.
Smiješ ila se gledajuć i kroz prozor u svoj mali vrt. Jagode samo š to nisu
dozrele, a naranč aste buč e bit ć e soč ne najesen. U posljednje vrijeme
bilo je mnogo kiš nih več eri. Kad bi se sivi oblaci povukli, satima bi
promatrala noć no nebo. Ovako daleko od grada još su se uvijek jasno
vidjele zvijezde.
Kako se noć spustila na Maglovo, Dita je zatvorila sve prozore i
zaključ ala vrata, iako posjetitelja nije bilo. Nitko se nije toliko udaljavao
od grada da bi je pronaš ao. Svejedno je navukla zastore, a zatim se
izvalila na izlizani kauč gosteć i se uš eć erenim voć em.
Liž uć i prste nije primijetila tiho brujanje dok nije nadglasalo
njeno mljackanje. Pogledala je prema prozoru. Srce joj se spustilo u
ž eludac, a posljednji se zalogaj vratio u grlo. S naporom ga je ponovno
progutala. S druge strane š iroke ceste, dvije napuš tene kuć e dalje,
stajao je auto. Auto! Iz njega je izaš la jedna osoba.
Dita se odmaknula od prozora kao da je odjednom ož ivio i š irom
otvorenih oč iju zurila pred sebe. Kad se s vrata zač ulo tiho kucanje,
vrisnula je i dohvatila nož za maslac sa stola.
“Dita. Otvori, molim te. Emili je”, č ulo se s druge strane.
95
“Koja Emili?” Edita je zurila u vrata. Nije se sjeć ala nikoga tog
imena.
“Pa, Emili! Otvori, znam da si tu. Ja sam ti popalila onaj krumpir
proš le godine.”
Poč etni š ok povlač io se pred prisjeć anjem. Emili. Prijateljica iz
starih dana. Nekoliko godina š etale su gradom zajedno kao da ga
posjeduju. Pred oč ima sijevnule su joj slike proš losti. Emilin zarazni
smijeh i ž ar uz koji je razbijala prozore napuš tenih zgrada. Uspomene iz
proš log ž ivota ostavile su već i utisak od nekoliko nestalih i
zaboravljenih povrtnica.
Priš la je vratima, okrenula ključ i u kuć u pustila poznato lice. Još
uvijek š irom otvorene oč i pratile su Emili kao da se dnevnom sobom
š eć e vanzemaljac. Djevojka se osvrnula malim dnevnim boravkom s
kuhinjom. Odlož ila je na pod veliku sportsku torbu i izvalila se na kauč
podigavš i noge u č izmama na tapecirani naslon za ruke. Dita je stisnula
usne u tanku crtu.
“Trebalo mi je dosta da te nađem. Dvije godine sam pokuš avala pa
odustala. Ako neć eš da te nađemo, onda neć eš . Nek’ ti bude.” Kolutala je
oč ima. “Tek sam proš le godine sluč ajno naiš la na tvoj dom dok smo
obilazili kuć e s ove strane Angreba. Bez brige, nikome nisam rekla.
Samo sam ti odnijela dio povrć a. Nemamo ti mi toga u gradu tako č esto.
Povremeno dođem po mraku s kanistrom na pumpu ovdje u dvoriš tu.”
Protrljala je lice pod š minkom jakih boja. Izgledala je onako kako je se
Dita sjeć ala. Visoka, vitka i obuč ena u ž arke tonove kao š to se to obič ava
u gradu. Izbjegavanje takvog izgleda moglo je znač iti brzu smrt.
Dita je otkoč ila č eljust i progovorila: „Imam suš ene mente, hoć eš
č aj?“
“Imaš i č aj!” Emili se uspravila smiješ eć i se kao dijete. Izgledala je
pomalo zastraš ujuć e s tim cerekom, ispranom zelenom kosom u punđi i
odjeć om neonskih boja.
Diti je lonč ić dva puta ispao iz ruke i zazvonio na ploč icama prije
nego je pristavila vodu nad plinsku bocu.
Sjele su jedna drugoj nasuprot za malim okruglim stolom. Oko
njih tiš ina, tipič na za napuš teni gradić . Posljednje tri godine to nije
smetalo Diti. Sad je ta ista tiš ina vriš tala.
Emili je prljavim rukama stiskala vruć u š alicu i duboko udisala
aromu mente. Podigla je pogled sa stola. “Trebamo pomoć , Dita.”
96
“Na koga toč no misliš kad kaž eš ‘mi’?”
“Na koga.” Emili je leđima udarila u naslon stolice. “Na cijeli klan.”
Grebala je oguljeni lak na noktima. “Aleksandar nema pojma da si
ovdje.”
“To sam pretpostavila”, odgovorila je nezainteresirano, a zatim
problijedjela.
“Gledala sam te kad si padala prema zgradi. Mjesto s kojeg si
skoč ila nije bilo previsoko. Znala sam da si ž iva i da si nekud pobjegla.
Samo ne razumijem zaš to si odluč ila pobjeć i.”
Dita se nagnula preko stola. “Znaš zaš to.”
“Znam da je Aleks bio sve luđi i luđi. A kad su svi vjerovali da si
mrtva… Još gore. Zato te i trebam. Ne sluš a nikoga.”
“Okrenuo se protiv klana?” Prekriž ila je ruke na trbuhu i ugrizla
se za usnu. Zatim je posegnula za Emilinom š alicom i otpila gutljaj.
“Ne, ali… Postao je nepredvidljiv. Viš e nas nije htio organizirati, a
jedan dio ekipe pridruž io se drugim klanovima. Neć u ni razmiš ljati o
tome š to se sad sve zna o nama.” Iskapila je š alicu. “Danima je bio
zatvoren u jednoj od manjih zgrada gore kod nas, nedavno je izaš ao i ne
prič a puno. Ne pojavljuje se dok je dan. Mislila sam, ako tebe vidi… Ne
znam.” Nagnula je praznu š alicu kao da još uvijek ima toplog č aja u njoj.
“Cekaj, gdje ste vi sad?”
“Skroz smo izaš li iz grada, već dugo nismo niš ta ni zapalili. Stali
smo s time ubrzo nakon š to si ti otiš la, mislim da Aleksandru nije bio
guš t bez tebe. Na Gori smo, u staroj bolnici. Tamo smo se smjestili ovog
proljeć a. Nije sve bilo opustoš eno, pronaš li smo dosta lijekova i pribora
za prvu pomoć . Bilo je plinskih boca i gorivog ulja. Sva sreć a, na taj
nač in ć emo se grijati po zimi i tjerati ovu krntiju u kojoj sam se dovezla
k tebi.”
Nova saznanja sruš ila su se na nju kao teret. Dita je naglo skrenula
pogled i proš la prstima kroz svoju svijetlu kosu. Njene oč i lutale su kao
da ne vide ni Emili, ni skromno uređenu kuhinju. Duboko je udahnula.
“Kako grad sad izgleda?”
Emili je ustala bez riječ i i na stol podigla svoju sportsku torbu.
Otvorila je patentni zatvarač i izvukla svjetlucave hlač ice grimizne boje,
poderani plavo-grimizni top i plave č izme visokih potpetica.
“Uzela sam malo tvoje odjeć e, moraš se obuć i u neš to ž arko”,
objaš njavala je otvarajuć i tubu modre boje za kosu.
97
“Emili, to nije moja odjeć a! To je kostim Lucky Juggler koji sam
obukla na Prizmakon prije osam godina!”
“Pa?”
“Pa? Pa, ne stanem viš e u to!”
“Rastezljivo je.” Emili je, pogleda prikovanog za odjeć u, razvlač ila
grimizne hlač ice do trenutka kad se č ulo pucketanje š avova.
Dita je još neko vrijeme s nevjericom gledala ostatke proš log
ž ivota. Stotinu misli proš lo joj je kroz glavu, ali nijedna sasvim
oblikovana. Brujale su kao roj osa. Jedna je bila glasnija od ostalih.
Aleksandar. Zvuk njegovog imena grč io joj je ž eludac. Pobjegla je od
klana kako bi započ ela novi ž ivot daleko od kaosa, ali ni u jednom trenu
nije pomislila kako je to moglo utjecati na njega. Uvijek se č inio
snaž nim, kao da mu nikad nije bila potrebna njena prisutnost.
Sljedbenike je privlač io straš ću i energijom koja je tih dana svima
nedostajala. Aleksandar je rođen u pravo vrijeme. Dok bi prosječ na
osoba napredovala u uređenom druš tvu, pad civilizacije bio je poč etak
njegovog trijumfa. Sjetila se plamenova brojnih podmetnutih pož ara
koje su zajedno gledali iz daljine. Njen je osmijeh odraž avao njegov i
ponekad je ž alila š to vatra tako brzo gasne. Njegove plave oč i, ocrtane
crnom š minkom, odraž avale su pakleni oganj. Mogla ga je vječ no
promatrati.
“Hm? Zaš to se smiješ ?” upitala je Emili zabavljenim tonom.
“Ma, niš ta. Nisam mislila na neke stvari jer se tad nije č inilo
važ nim. Tvoj dolazak ovamo mož da predstavlja znak”, odgovorila je.
“Znak?” Emili se mrš tila.
“Vrijeme je da se suoč im s poč injenom š tetom.” Dita je odmahnula
glavom i krenula raskopč avati smeđu haljinu u kojoj je radila u vrtu.

* * *

Emili i Dita napredovale su kroz mrak od Maglova prema
Angrebu. Udaljenost je bila svega trideset kilometara, ali Vltavka T306
nije mogla potegnuti viš e od pedeset kilometara na sat. Metalne opruge
u kariranim sjedalima ublaž avale su svaku od brojnih neravnina na
cesti. Na Ditinom nalazio se i debeli, kvrgavi jastuč ić koji je vož nju č inio
98
još neudobnijom.
“Malo skač e, ha?” smijala se Emili. “Pazi da ne bubneš gore u krov.”
“Em, vidiš li ti iš ta pred sobom?” Edita se mrš tila u mraku.
“Već sam navikla voziti bez svjetala, samo je bitno da otprilike
vidiš siluete”, objasnila je kao da je sasvim oč ito. “K vragu, Dita!”
uzviknula je kao da se sjetila neč eg izuzetno važ nog.
“Sto je?” cvilila je Dita na rubu ž ivaca, š kiljeć i kroz vjetrobransko
staklo.
“Jel’ sjediš na jastuč ić u? Ako sjediš bez jastuč ić a, feder ć e te ubosti
odozdo!”
Dita je uzdahnula. “Da, sjedim na vraž jem jastuč ić u. Samo ti vozi
ovo č udo.”

* * *

Grad je u noć i izgledao kako ga se sjeć ala. Zgrade s masivnim
skulpturama i relje ima iznad prozora i ulaza potamnile su od
zagađenja i sad su zjapile prazne. Fasade su nekad davno posivjele, ali s
raspadom grada dobile su nijansu koja se nazivala ‘tamna noć ’. Upravo
to im se dogodilo. Vječ na, tamna noć . Razbijena stakla još su u
krhotinama lež ala na ploč nicima i ulicama. Naranč asti dim skrivao je
viš e katove. Svi su znali da je otrovan, ali imao je i dobru stranu: gusti
oblaci isijavali su slabu svjetlost i omoguć avali kretanje kroz grad
onima koji su bili prisiljeni putovati noć u. Reklamni panoi bili su
ugaš eni, suho liš će venuć eg drveć a topao je vjetar nosio ulicama.
“Ima li koga još u gradu?” upitala je Dita š aptom.
“Nema. Barem ne nas koji se još drž imo. Mi sad vozimo ovuda
zato jer je bliž e, u protivnom bi nam usfalilo goriva.” U slabom svjetlu
naranč astih oblaka Dita je vidjela njen osmijeh. “Sjeć aš se, tu niž e je
prva zgrada koju smo zapalili.”
“Sjeć am se. Kako smo uopć e doš li na takvu ideju?” Dita je
uzvratila osmijeh, ali on je brzo gasnuo.
Emili je odmahnula glavom. Zadrž ala je smiješ ak, ali njen je
pogled odavao zabrinutost. Stari auto brujao je malo glasnije. “Kaj ja
znam. Nije se to preko noć i dogodilo. Svi su mislili da je normalno to š to
99
je nemoguć e nazvati služ be, da je normalno š to novci kasne, da je
normalno-” zakaš ljala se. “Nismo ozbiljno shvatili probleme kad su
krenuli. Tek kad su ljudi poč eli teturati ulicama, kad su nas prijatelji i
obitelj poč eli izič ki napadati, tad nam je sjelo da neš to nije u redu.
Sjeć aš se ono kad su svima kasnili liječ nič ki nalazi, rač uni i hrana se nije
dostavljala na vrijeme?”
Dita je klimala prisjeć ajuć i se davne proš losti, dana kad se još
moglo studirati. Tada je s kolegama ismijavala zaposlenike u
studentskoj služ bi koji su pogreš no ispunjavali tiskanice i zatvarali
urede usred svog radnog vremena. Profesori su postali skloni ispadima
ljutnje i ponekad izbacili studente s predavanja. Vrag je odnio š alu kad
je zbog tuđe greš ke u sustavu bila prisiljena ponavljati akademsku
godinu. Zalba nije pomogla, a roditelji joj nisu vjerovali kad je pokuš ala
objasniti kako je pala. Njihova blaga lica poprimila su izgled zvijeri.
Nakon sukoba s njima izjurila je iz kuć e ne osvrć uć i se. Ubrzo nakon
toga svijet je izmakao kontroli, nije imala š to izgubiti i prepustila bi se
oč aju da nije upoznala Aleksandra i njegov klan.
Emilin glas vratio ju je u sadaš njost. “Sve one male gluposti bile su
poč etak ovoga.” Stiskala je volan. “Mi smo još dobro.” Prljavom je rukom
potapš ala Ditino koljeno i pokuš ala se nasmiješ iti prije još jednog
napadaja kaš lja.
Ovoga puta, Emili se ubrzo poč ela trzati i previjati uz glasan suh
kaš alj. Rukom je naglo pokazala prema straž njem sjedalu. Dita se
nagnula i tapkajuć i pronaš la bocu. Odvrnula je č ep i pruž ila je Emili
koja ju je primila i pohlepno pila. Boca je pucketala, uvlač eć i se u sebe.
Dita je protrljala nos pun praš ine iz vrta i pogledala naprijed jer joj je
pokret na rubu vidnog polja privukao pozornost.
Cetvero ljudi stajalo je na sredini ceste.
“Pazi, pazi!” povikala je Dita tonuć i u sjedalo.
“Nema frke, stat ć emo dok ne prođu.” Emili je ugasila auto.
Semafor nije radio, ali prelazili su na zebri. Dvoje mlađih sporim
je pokretima između sebe dodavalo predmet koji je mogao biti mobitel.
Nijedna mrež a nije radila već godinama. Treć a osoba, starija gospođa s
kariranom torbom u ruci, hodala je mimo zebre, cestu je preš la
dijagonalno i krenula prema kontejneru.
“Ima ih manje i nikoga viš e ne napadaju, koliko mi znamo”,
objasnila je Emili.
100
Cetvrta osoba, muš karac, teturao je prema njima. Preko tamne
odjeć e nosio je re lektirajuć i prsluk. Emili je jednom rukom popravila
Editinu frizuru. “Da nemaš blago crvenkastu kosu, ispalo bi modro,
ovako je neki tirkiz. Ne brini, još uvijek ih odbijaju ž arke boje.” Usne su
se na trenutak trgnule u osmjeh. “Nisu voljeli nas alternativce ni prije
ovoga. Samo mirno.”
Covjek se dovukao do Vltavke. Tek je tad Dita primijetila neš to
slič no torbi, visjelo mu je na ramenu.
“Cekaj, jel’ on to u ruci nosi-” započ ela je.
“Parkirnu kaznu,” Emili je dovrš ila pitanje.
Covjek je nespretnom kretnjom udario dlanom u vjetrobran
ostavivš i komad papira.
Obje su poskoč ile na š kripavim sjedalima i bez riječ i ga
promatrale kako se udaljava. Nekoliko su puta duboko udahnule i
pokrenule motor.

* * *

Cesta je vijugala uz š umovite obronke prema oblaku. Gust i
nepomič an, okupao je unutraš njost auta naranč astim svjetlom. Auto
nije imao ventilaciju, prozori su bili zatvoreni, no Dita je svejedno
zadrž ala dah dok cesta nije utonula u crnu noć . S nadmorskom visinom
i udaljenosti od središ ta grada, mijenjao se i zrak. Topao, gusti otrov
prerastao je u ugodan i prohladan gorski povjetarac koji se spuš tao sa
sjevera. Emili je upalila duga svjetla.
“Vidiš , tu smo.”
Na natpisu uz cestu pisalo je: Klinički bolnički centar “Dr. Ignac
Hridina”.
Trenutak kasnije opet su bile u mraku. Emili je zaustavila Vltavku
pod kroš njom drveta. Izaš le su iz auta lagano zalupivš i vratima. Dita je
pritisnula dlanove na donji dio kraljež nice i nagnula se unatrag.
“Moramo stati da uš tedimo ulje, a dobro je i protegnuti noge, sad
smo već blizu”, objaš njavala je Emili namješ tajuć i svoju odjeć u.
“Sva sreć a. Tvoj auto me prebio na mrtvo ime”, odgovorila je Dita
trljajuć i bedro.
101
“Hodaj oprezno, ovaj prilaz je takav da rupe imaju rupe.”
Njihove č izme glasno su tapkale asfaltiranom stazom, č esto bi pod
visokim potpeticama krckao š ljunak. Dita u mraku nije vidjela po č emu
zapravo hodaju, zamiš ljala je prilaz kao grbavi beton koji se mrvio.
Prekriž ile su ruke pod prsima hodajuć i ususret vjetru i vratima u
ž eljeznoj ogradi š to je jedva nazirala u mraku. Emili je na ramenu nosila
svoju sportsku torbu iz koje je sada uz zveckanje izvukla pozamaš an
snop ključ eva i lovač ki nož u futroli s remenom.
“Prvo ovo stavi oko bedra da upotpuniš kostim”, rekla je, pruž ajuć i
Diti oruž je. Nakon toga je otključ ala vrata i paž ljivo ih zaključ ala za
njima. “S ove strane nema straž ara jer sam ja noć as na duž nosti. Nisu
znali da sam otiš la ikuda, a kamoli tamo na istok da tebe nađem.”
Zatim je š utjela.
“Emili, jesi tu?” upita je Dita.
“Da. Gledaj, oni svi misle da si poginula prije tri godine kad ste ti i
Aleksandar podmetnuli onaj zadnji pož ar. Ne znam kako ć e reagirati
kad te opet vide.”
“Nisam uopć e razmiš ljala o tome.”
“Nisam ni ja, zapravo. Oč ajni smo, ne znamo š to ovaj planira, ako
iš ta. Svima ć e biti jasno da si nam ti najbolja š ansa. Samo nemojte viš e
niš ta zapaliti.”
“Mislim da sam prerasla tu fazu”, odgovorila je kroz stisnute zube.
“Dobro, zaš to se odmah ljutiš ? Samo se š alim.”
“Proš lost je proš lost, Emili. Ne moraš me podsjeć ati na sve š to
sam nekad znala raditi.” U tom trenu Dita je bila zahvalna za mrkli
mrak, skrivao je njene už arene obraze.
“Znam, oprosti”, odgovorila je pomirljivo.
Ubrzale su korak prelazeć i desetak metara dugo dvoriš te. U noć i
su se nazirali razrasli grmovi i poneko drvo. Dita je zamiš ljala kako to
izgleda zapuš teno i oronulo za dana. Zaključ ila je da je klanu to u
interesu. Njihovo skroviš te izgleda kao da nema ž ive osobe u blizini,
nikoga tko bi se za ovo pobrinuo. Korač ajuć i prilazom trudila se ne
dizati pogled prema oš teć enom proč elju zgrade. Redovi crnih prozora
izgledali su kao usta u nijemom vrisku.
Emili je za njima zaključ ala stara drvena vrata bolnice. Hodnik je
vodio uz bivš i pult za prijem u veliku č ekaonicu iz koje su se granali
hodnici. Na nekima od plastič nih stolica sjale su plinske svjetiljke.
102
“Gdje su svi?” upitala je Dita.
“Rekla sam ti da nas je manje otkad je ovaj prolupao”, odgovorila
je i spremila ključ eve u torbu. Tapš ala je vanjski dž ep kao da se uvjerava
da nisu pobjegli. “Dođi!”
Njihovi koraci odzvanjali su hodnicima i stubiš tima. Povremeno bi
sreli neko lice koje bi se znatiž eljno okrenulo prema njima. U oč ima
svakoga od njih javilo bi se prepoznavanje i strah. Neka lica samo bi ih
ispratila, neka su ž urno nestala u labirintu hodnika. Dita ih je nekoliko
prepoznala. Neke ipak nije. Prič inila su joj se i lica osoba koja nikako
nisu mogla biti ovdje. Ona ih je pripisala svojoj neč istoj savjesti. Nakon
tri godine ponovno je sa svojim klanom, odjevena u kostim Lucky
Juggler. Kad bi taj kostim mogao prič ati, trebalo bi i njega zapaliti, kao i
sve one zgrade.
Posljednje stubiš te zaustavilo se pred vratima. Bez tih vrata,
stubiš te bi bilo slijepa ulica.
Dita je osjeć ala miš ić e u nogama kako se trzaju. U svojoj maloj
kuć i na periferiji nije toliko pješ ač ila. Nadlanicom je obrisala rosno č elo.
“Jel’ mož eš ti to?” upitala je Emili polož ivš i dlanove na Ditina
ramena.
“Mogu.” Potvrdno je kimnula.
“Da idem unutra s tobom?”
“Ne treba. To je samo Aleks, nije li?” Pokuš ala se nasmiješ iti.
“Razgovaraj s njim. Tebi je uvijek dopuš tao viš e nego drugima.”
“Hoć e li misliti da vidi duha?” Dita je upitala kroz smijeh.
Odugovlač ila je pred neizbjež nim.
“Vijesti ovdje putuju i kroz zidove, već sigurno zna da si tu.”
Dita je stisnula usne i posegnula za kvakom. Trznula se na zvuk
š kripanja š arki.

* * *

Vrata su vodila u malu prostoriju bez namješ taja, ali kroz druga
vrata u njenom dnu dopirala je slaba svjetlost.
“Dođi, Dita”, javio se glas.
Sljedeć a je prostorija bila znatno već a. Na sredini nalazio se velik
103
č etvrtasti stol s upaljenom uljanicom. Još je jedna takva sjala s tamnog
prozora nasuprot vratima. Pod prozorom je u kož noj fotelji sjedila
prilika, jedva vidljiva, ali toč no onakva kakvu je pamtila. Slaba svjetlost
padala je na kož ni kaput š irokih revera i kapu odore iz bivš eg svijeta.
Kratko, plastič no sjenilo pod amblemom na kapi zamrač ilo je njegov
pogled.
“Aleksandar.”
“Dita.”
Zakorač ila je naprijed.
Podigao je ruku. “Stani.”
Ustuknula je.
Rukom je pokazao prema stolu. “Smjesti se. Kao nekad.” U glasu
mu se č uo osmijeh.
Dita je sjela na stol pred uljanicu prekriž enih nogu. Kratke hlač e
urezale su joj se u prepone, to se nije dogodilo kad ih posljednji put
obukla. Sjedila je zureć i u svjetlost, ukoč ene č eljusti i napetih ramena.
Svaka je stanica u njenom tijelu vriš tala od ž elje da se vrati svome vrtu i
još jednom sve zaboravi.
Zadrhtala je (i u sebi opsovala) kad je uz tihu š kripu kož nog
kaputa ustao i priš ao stolu. Cizme su mu lijeno i tupo udarale u goli
beton. Trenutak-dva gledao ju je prekriž enih ruku.
Promatrala ga je krajič kom oka, č inio se viš im nego ranije.
Utjelovljena proš lost nadvila se nad nju kao ž iva sjena. Svjetlo uljanice
ublaž ilo je sjenu na njegovim oč ima. Bile su obrubljene crnom š minkom
kao š to se to č inilo u drevnim civilizacijama za zaš titu od zla. Iz istog
razloga nosio bi svoj sretni upaljač u dž epu. Ono za š to je vjerovao da
mu donosi sreć u, uvijek bi imao uza sebe. Pretpostavila je da je iz istog
razloga imao njene inicijale tetovirane na zapeš ću. “Vidim, još uvijek si
praznovjeran”, rekla je.
Zatreptao je, a onda je š utke obiš ao u š irokom krugu.
“To si stvarno ti, Dita.”
“Jesam.” Oblizala je suhe, nevješ to naš minkane usne.
“Vatra te ispljunula natrag?”
Zatvorila je oč i i duboko udahnula. “Nisam pala u vatru, nego
pored nje. Susjedni krov. Kad sam doš la k sebi, već ste svi-”
“Tri godine, Dita! Vidjeli su te sad kad si prilazila zgradi. Prvo se
proč ulo da je doš ao duh, onda da si ustala iz mrtvih! Još nam samo
104
trebaju gluposti o paranormalnome!”
Gledala ga je š utke. Emili je bila u pravu, neš to se u njemu
promijenilo, ali Dita ni sama nije razumjela š to. Pitala se bi li se ovo dalo
izbjeć i samo da nije laž irala svoju smrt. Viš e od svega, ž eljela ga je
vidjeti izbliza.
“Pala si na krov pored zgrade koju smo zadnju zapalili, to hoć eš
reć i?” nastavio je nakon kratke š utnje. Korač ao je prostorijom. Teš ki
kaput lijeno je lelujao za njegovim kretnjama. Spustio je kapu niž e na
oč i.
Sa starim druš tvom i starom odjeć om, Diti su se vratili i stari
re leksi. Mač jim pokretom zgrabila ga je za tetoviranu ruku i privukla k
sebi. U istom trenutku Aleksandar ju je povukao sa stola. U treptaju oka
naš la se potrbuš ke ispruž ena na hladnome betonu. Otež ano je disala
pod Aleksandrovom tež inom. Ditinu grabež ljivu ruku drž ao je svinutom
na njenim leđima.
“Pustit ć u te, ali nemoj to pokuš ati ponovno.”
Potvrdno je klimala glavom.
“Emili!” zagrmio je vrać ajuć i se u svoju fotelju.
Emili je dotrč ala kao da je opalio startni piš tolj. Razrogač enih
oč iju gledala je Ditu kako trese praš inu s prednje strane grimizno-
plavog topa i lijevog obraza.
“Nađi praznu sobu za nju i donesi ovamo medicinskog alkohola.”
“Evo, odmah”, odgovorila je Emili, primajuć i Ditu pod ruku.

* * *

Soba je bila dovoljno velika za č etiri kreveta, ali ostao je samo
jedan.
“Imaš nekoliko svijeć a, pali ih samo kad je nuž no. Tu su negdje i
š ibice. U kupaonici ima tekuć e vode, ali je nemoj piti dok nije
prokuhana, u redu?” objaš njavala je Emili gledajuć i Ditine reakcije.
“U redu, Emili”, odgovorila je, povlač eć i prljavi najlon koji je
pokrivao krevet.
“Mož eš se oprati u vodi, za to ć e biti okej, ali nije topla.”
“Nema veze.”
105
“Dita… Sto se toč no dogodilo?” Emili je malim koracima priš la
krevetu sjela pored nje. “Sto je rekao?”
“Nije mi dao da mu priđem.”
Emili je potvrdno klimala. “Nije isključ eno da se svijet raspao zbog
bakterija ili virusa. Aleksandar ne zna otkud si več eras doš la. Mož da ti
zato nije dopustio da mu priđeš .”
“Znaš li zaš to ima oč i obrubljene crnom š minkom?” Upitala je Dita
nakon krać e š utnje.
Emili je izbacila donju usnu i zagledala se pred sebe. “Pa, ne
znam… Valjda ž eli izgledati zastraš ujuć e. Mislim, dobro mu ide.”
“Vjeruje da je to zaš tita od demona.”
“Molim?”
“Upravo tako.” Promeš koljila se i zirkala po sobi.
“Znaš š to, sutra naveč er proslavit ć emo tvoj povratak, mož e?”
Emili se trudila zvuč ati veselo.
“Tulum? Mislim da to nije dobra ideja.” Dita je zatresla glavom.
Oko lica rasuli su joj se tirkizni pramenovi.
“Ne tulum. Samo nas troje, na več eri za tvoju dobrodoš licu. Ti, ja i
Aleks. Pokaž i malo dobre volje, trebamo te”, rekla je pomirljivo.
Dita je kratko razmislila. “Okej, to ć e biti dobar izgovor za
provođenje još vremena s njim.”
Emili je protrljala lice. “Kasno je, moramo se odmoriti.” Potapš ala
je Ditino koljeno i krenula prema vratima. “Laku noć .”
“’Noć ”, odgovorila je. Još je jednom zaustila, ali Emili je već bila s
druge strane vrata. Ključ je glasno š kljocnuo u bravi. Slijedio ga je zvuk
udaljavajuć ih koraka.

* * *

Iduć e več eri, cijela je Aleksandrova prostorija bila osvijetljena
uljanicama. Preko č etvrtastog stola prostirao se č isti, bijeli stolnjak.
Osim starinskog svijeć njaka, tamo se nalazio i veliki, ovalni tanjur. Na
porculanu se puš io svjež e kuhani krumpir i š est velikih mesnih
odrezaka u tamnome umaku koji je mirisao na ljute paprič ice.
Dita je sjedila na jednoj od tri stolice i gledala u svoj, za sad
106
prazan, tanjur. Emili je, pjevuš eć i, još jednom paprila meso.
“Svaka č ast, Em. Ovo jako dobro izgleda”, komentirala je Dita.
“Cekaj samo da probaš , svidjet ć e ti se”, odgovorila je, š iroko se
smiješ eć i. “Pazi sad ovo!” dodala je i nestala pod stolom. Za tren oka je
ustala i otvorila butelju vina. Liznula je pluteni č ep naboden na
neobič no velik vadič ep i ž ustro stala toč iti crno vino u kristalne č aš e.
“Samo za nas dvije, kao u vrijeme naš eg harač enja po gradu.” Nasmijala
se grohotom. “U ravnateljevom uredu još ima super stvari. Nisam mogla
pronać i viski, ali i ovo je zakon.” Namignula je.
Caš e su tiho kucnule. Vino je bilo slatko i punog okusa. Dita je već
zaboravila okuse klinč ić a i cimeta. “Ima neku nostalgič nu aromu”,
govorila je gledajuć i u svoju praznu č aš u.
“Jel’ da? Kao da su blagdani ili tak’ neš to!” veselo se slož ila Emili i
ponovno natoč ila.
Dita je ovog puta pila sporije. “Hej, Emili…”
“Hm?” mumljala je između gutljaja i sjela nasuprot.
“Gdje je Aleksandar?”
“A, to. Doć i ć e. Ne bi on ovo propustio, samo sam ga traž ila da me
pusti urediti gozbu. Morala sam obeć ati da neć emo poč eti jesti bez
njega. Bilo je teš ko nagovoriti ga na ovo.” Vedro lice naglo se uozbiljilo.
“Di je tvoj nož ?”
“N-na bedru.”
“Dobro. Nek’ je. Zapamti, Aleksandar je tempirana bomba. Znaš
kakav je, nepredvidiv. Ja sam te poslala k njemu, i onda primijetim da je
valjda tresnuo tobom o pod kad si tako praš na. Niš ta ne moraš
objaš njavati, to je vaš a stvar.” Podigla je dlan kad je Dita zaustila. “Ostalo
sam ti već objasnila, ovoliko svjetla valjda nije vidio ne znam ni ja
otkad.” Zamahnula je rukom obuhvativš i prostoriju. “Mož da sam
pretjerala, ovo je jako puno ulja. A nekako nam ga već ponestaje.”
Namrš tila se.
Dita se odsutno igrala vilicom na stolu. “Emili, mož da si umiš ljam,
ali…”
“Ali…?” Nagnula se preko stola.
“Ne ž elim biti neugodna, ali molim te da me nakratko ostaviš
samu s njim. Tako ć e biti lakš e izvuć i iz njega š to god ga jede iznutra.”
Emili se izvalila na naslon stolice. “Poznaješ ga bolje nego ja. Zato
sam i otiš la po tebe.”
107
Dita je nož em za odrezak lupkala u stol. “Jesi li ti sigurna da je to
stvarno Aleksandar?”
Kvaka na vratima zaorila se kao udar groma. Obje su se naglo
uspravile i namjestile vedre izraze lica. Sloj š minke koji su nanijele prije
viš e od dvadeset i č etiri sata uč inio je da osmijesi crvenih usana
izgledaju jezivo.
Aleksandar je zalupio vratima za sobom, te oborene glave i bez
riječ i sjeo na č elo stola. Trenutak-dva sjedili su kao š to se to nekad
radilo za vrijeme molitve prije objeda.
Dita se odvaž ila podić i glavu. U sebi je proklela popijeno vino. Bilo
je jač e nego š to je oč ekivala. Srela je Emilin prestraš eni pogled.
Aleksandrov je bio vješ to skriven pod sjenilom kape, ali na usnama mu
je titralo neš to slič no osmjehu.
“Dita, probaj odrezak”, Emili je slabim glasom naruš ila tiš inu.
Edita ju je posluš ala i ubola vilicom mekan komad mesa. Povukla
ga je na tanjur. Mirisao je na mješ avinu zač ina od koje su rasle zazubice.
Nož je tonuo u meso kao u vruć i maslac.
“Mekano, ha? Satima sam raskuhavala”, objasnila je Emili s
ponovno pronađenim samopouzdanjem.
“Otkad ti jedeš meso, Dita?” konač no je progovorio Aleksandar.
Ditin pogled, obrubljen ž arkom bojom i crnim tuš em, zirkao je po
sobi. Izbjegavala je meso godinama. Nije podnosila miris sirovog mesa,
ni slabo peč ene odreske. U tri godine ž ivota uz vrt sasvim je zaboravila
ovakve objede i nisu joj nedostajali. No, zadnji obrok je bilo ono
uš eć ereno voć e. Glad ju je raspametila. Pribrala se. “Imaš pravo, mož da
samo nekoliko krumpira.” Vilicom je ubola jedan topli komad.
“Smiješ barem malo probati. Namuč ila sam se za ovo, molim te.
Znaš koliko je hrana vrijedna danas.” Emili je netremice gledala u nju
oč ima kao u razoč aranog djeteta. “Ne moraš raditi sve š to ti on kaž e.”
Dita je pogledala već narezane komade mesa u tanjuru. Progutala
je slinu. Nož em je skinula povrć e s vilice i ustima prinijela soč an zalogaj
mesa. Miris ju je ipak privlač io. Osim toga, nije ž eljela uvrijediti Emili.
Stolica na kojoj je Aleksandar dotad sjedio pala je uz tresak. Ditina
vilica zazvonila je na betonu u kutu prostorije. Svjetlo uljanice na stolu
otkrilo je njegovo lice. Nekad je bilo uokvireno dugim sivim
pramenovima, no na ovome svjetlu imali su zlatni sjaj. Plave oč i
istaknute crnom olovkom postale su zelene na blijedom licu s upalim
108
obrazima osobe koja danima nije okusila hranu. Edita je naglo ustala i
zaustila, prstom upiruć i u bijesnu pojavu, no nije stigla do riječ i.
“Emili, več era je odgođena za neka druga vremena. Dita i ja
moramo razgovarati”, protisnuo je Aleksandar kroza zube i odvukao
Ditu u mrač an hodnik.

* * *

Istrgnula se iz stiska njegove ruke, ali ga je pratila u stopu niz
brojne hodnike i stubiš ta, pored č lanova klana koji su š aputali u
sjenama i, napokon, kroz velika drvena vrata glavnog ulaza. Bolnič ki
kompleks bio je u mraku. Vjetar je š uš tao u kroš njama drveć a i zavijao u
crnim oknima. Naleti vjetra s planine bili su ugodno hladni. Proš avš i
kroz neku od zgrada, kao da bi postali hladniji.
Dita je slijedila Aleksandra stazom od bolnice, tapš ajuć i nož na
bedru. Sa starim osjeć ajima budili su se i stari instinkti, oni za
prež ivljavanje. Imala je osjeć aj da to nije Aleks. Ako je u pravu, mogla bi
već sad potegnuti nož i završ iti s time, ali je odluč ila č ekati. Valjda je
imao neki razlog zaš to je vodi u betonski labirint. Bolnič ki kompleks
rastao je godinama, zgrade raznih velič ina i namjena bile su raš trkane
kao da su izgrađene bez plana. Među njima vijugale su poploč ene staze.
Svakih desetak metara strš ali su beskorisni putokazi koje je pojela hrđa.
Zaostajala je za njim nekoliko metara. Okrenuo se na peti. “Slijediš
li me?” upitao je između dva duboka udaha. Za osobu koja odavno nije
okusila pravi obrok, staze uzbrdo predstavljale su velik napor.
“Uvijek”, odgovorila je znač ajno. Nakon š to je krenuo dalje, izvukla
je nož iz futrole. U mislima je zahvalila Emili.
U zabač enijem dijelu kompleksa bilo je sve manje zgrada, a sve
viš e drveć a. Skrenuli su na grbave zemljane putove. Ditine č izme
visokih potpetica povremeno bi zapinjale za kamenje i korijenje drveć a.
Podigla je pogled sa zemlje prema osvijetljenom podrumskom prozoru
jedne omanje zgrade. Sve je bilo u mraku, sve osim jednog dugač kog,
reš etkama pokrivenog prozora.
Okrenuo se u trenutku kad je krenula prema svjetlu kao
hipnotizirana.
109
“Dita, ne idi tamo!”
Nije se obazirala.
“Ne idi, molim te!”
Iz unutraš njosti dopirali su zvukovi. Urlici. Tupi udarci. Zveket.
Ruč na pila. Mnoš tvo glasova kao iz daljine. Kleknula je na zemlju i
prstima jedne ruke uhvatila reš etke. U drugoj je ruci stiskala drš ku svog
lovač kog nož a. Problijedjela je. Kutovi stisnutih usana iskrivili su se s
gađenjem. Priguš eno je vrisnula kad se Aleksandrova ruka spustila na
njeno rame. Zamahnula je nož em, zahvativš i njegovo bedro. Zasiktao je.
“Stani. Stani”, ponavljao je, kleknuvš i pred nju dlanova podignutih
u znak predaje. Ustala je i rukom pokrila usta. Pogledom je pratio njene
kretnje zanemarujuć i svoju ozljedu.
“Sto si mislila, da imaju krave i pilić e negdje oko bolnice? Sad znaš
zaš to sam ti izbio vilicu iz ruke. Budi tiho i dođi sa mnom.”
Ditine noge tresle su se kao da su od gume nač injene. Zamalo je
iskrenula glež anj slijedeć i Aleksandra još nekoliko metara do posljednje
zgrade bolnič kog kompleksa. Zamalo.
Aleksandar je stao pred okruglim zdanjem na vrhu strmine. Imalo
je svega č etiri kata, jedan ulaz i guste reš etke na svim prozorima.
“Hajde, vuci”, rekao je preko ramena.
Oboje su uhvatili ogromnu, š iroku kvaku i uz napor otvorili
metalna vrata taman toliko da se uvuku unutra. Nebrojene stube vodile
su ih pored mnogih zatvorenih prostorija. Tiho su napredovali, oboje
teš ko diš uć i.

* * *

S krova Angreb su vidjeli kao na dlanu. Nekad je bio ž iva
metropola, obasjan tisuć ama svjetala, vrvio je trgovinama, restoranima,
muzejima, ljudima iz cijelog svijeta. Moglo se kupovati dizajnersku
odjeć u, več erati s nogu na svakom koraku, a nakon toga neplanirano
svratiti na koncert dž ez glazbe. Sad je Angreb bio mrtva neman, dijelom
skriven pod mirujuć im oblacima, dijelom vidljiv u mraku zbog njihovog
rasipanja naranč aste svjetlosti.
Aleksandar je gledao u daljinu, smiješ eć i se, izgubljen u nekom
110
sjeć anju. Skinuo je kapu i bacio je preko ruba u mrak. Zatresao
pramenove duge kose koji su mu padali na leđa. Na blagom svjetlu imali
su zlatno-plavi sjaj. Pored njega, Dita je gledala nebo iznad sebe. Svjetla
zvijezda mutila su se, pa se ponovno izoš travala, do trenutka kad bi sve
bilo u mraku. Cula je vlastito plitko disanje, otkucaji srca spustili su se u
ž eludac. Zateturala je pred naletom vrtoglavice. Osjetila je ruke na
ramenima kako je spuš taju u sjedeć i polož aj.
“Zaš to smo na krovu zgrade?” dahnula je. Cvrsto je zatvorila oč i.
Protrljao je oč i. “Zadnji put kad si bila na krovu zgrade…”
“Sve je krenulo krivo”, dodala je hvatajuć i dah.
“Bila je to nesreć a. Cijeli je kvart bio evakuiran pola godine ranije,
niste mogli znati da je bilo ž ivih ljudi unutra.” Promatrao ju je trenutak-
dva. “Već izgledaš malo bolje. Bio je to samo napadaj panike.”
Nasmiješ io se.
Dita se zagledala u njega, a zatim se grohotom nasmijala. “Ti nisi
Aleksandar!” viknula je kroz smijeh.
Uzvratio joj je š irokim osmijehom. Prstima je proš ao kroz dugu,
zapletenu kosu. “Vas dvoje bili ste kao tornado, svi smo se bojali vaš eg
klana, ali znali smo da nikad ne biste naudili ljudima. Do te noć i.”
Uzdahnuo je. “Tebe je nesreć a probudila i započ ela si novi ž ivot. S njim
je bilo drugač ije. Kosa mu je postala sasvim bijela. Viđali su ga kako
tetura kroz grad. Kao da se nadao da ć e i on postati… onakav. Samo
olupina. Na kraju i jest.”
Sjedili su u tiš ini.
“Tko zna za to?”
“Tvoji ne znaju. Moji su ga naš li mrtvog prije nekoliko tjedana. Iz
toga smo pretpostavili da je i tvoj klan zahvać en.”
Dita je nakratko tupo gledala pred sebe. S usana joj se oteo zvuk
slič an jecaju. Pokrila je rukom usta. Već trenutak kasnije njeno je lice
bio bezizraž ajna maska. “Poslali su tebe kao uljeza. Znaš … Imala sam
neki osjeć aj. Viš i si od njega.”
“I nemam tvoje inicijale tetovirane na zapeš ću.”
“Nisam uspjela provjeriti.”
Promeš koljio se, kož ni kaput je zaš kripao. “Mihael.”
“Molim?” Zač uđeno ga je pogledala.
“Zovem se Mihael.”
“Aha.” Nasmijala se. “Dita.”
111
“Znam.” Slegnuo je ramenima i prihvatio njenu ispruž enu ruku.
Nije popustila stisak. Osmijeh je polako nestajao s njenog lica.
“Zaš to si tu, Mihaele?”
“Vidjela si š to tvoj klan radi”, odgovorio je prijeteć im glasom.
Naglo je povukla ruku.
“Emili ti vjerojatno niš ta nije rekla o tome. Ni o tome da sad imate
manje od sto č lanova. Bili ste najveć a skupina u gradu dok si ti bila tu.”
Nagnuo se prema njoj. “Dita, š to god da to jest, virus, bakterije,
zagađenje… Nevaž no. Dugo ste izdrž ali, ali zahvatilo vas je. Zao mi je.”
“Još mi uvijek nisi odgovorio na pitanje. Ako znaš da smo
zahvać eni, zaš to si tu?”
“Moj klan je jedini sasvim zdrav. Gore smo u brdima.” Pokretom
glave pokazao je na mrač ne obronke. “Tvoji znaju da smo tamo. Moj
zadatak je upozoriti ostale ako krenete na nas.” Iz dž epa kož nog kaputa
izvukao je metalni upaljač . Igrao se zveckavim poklopcem.
“Otkud tebi to da ć e moji krenuti u napad?” upitala je mrzovoljno.
“Htjeli su da ja vodim napad.” Nasmijao se. “Ne ja, Aleksandar. Da
ti pravo kaž em… On bi u tome i uspio, da je ikad htio.”
Ustao je s hladnog betona i pogledom obuhvatio izgubljeni
Angreb. Dita je stajala nekoliko koraka iza njega. Cinilo joj se kao da još
uvijek vidi Aleksandra. Samouvjerenog, ponosnog i spremnog na š irenje
kaosa. Sjeverni vjetar igrao se njegovom kosom i rubom kaputa. Bio je
gotovo nestvaran. Da su u ovoj apokalipsi pali anđeli hodali Zemljom,
izgledali bi kao on. Dita je protrnula od te pomisli.
“Napusti zgradu”, rekao je ne pogledavš i je.
“Zaš to?” upitala je. Ne dobivš i odgovor, zakorač ila je unatrag
prema vratima koja su vodila na stubiš te. U tiš ini se sagnula i podigla
nož koji je ranije ispustila u trenutku slabosti. Zamiš ljala je nekoliko
scenarija: ubiti ga i sve isprič ati Emili. Ubiti ga i niš ta ne reć i Emili.
Vratiti se kuć i. Da. Vratiti se kuć i.
“Cekaj!”
Iz razmiš ljanja trgnuo ju je Mihaelov glas. Oboje su stajali
nepomič no. Sljedeć u njegovu reč enicu nije razumjela. Još joj je uvijek
bio okrenut leđima.
“Molim? Ponovi,” upitala je i priš la mu sigurnim korakom.
“Aleks još nije bio mrtav. Kad smo ga pronaš li.” Okrenuo se i
gledao ju bolnog izraza lica.
112
Nož je kliznuo iz Ditine ruke i zazvonio na betonu. U glavi je č ula
samo tri riječ i u ponavljanju: nije bio mrtav. Nije bio mrtav. Nije bio
mrtav.
“Sluš aj me!” Približ io joj se u nekoliko koraka traž eć i
razumijevanje u njenim oč ima. “Bio je ž iv, ali nije bio daleko od smrti.
Prič ao je nepovezano, no shvatili smo dovoljno, vaš i ljudi poč eli su
propadati i ubijati se međusobno. Spomenuo te nekoliko puta, prič ao je
o tebi č as kao da si ž iva, č as o tome da si pala u vatru.” Njegove usne
stisnule su se u bolan osmijeh. “Ako ostavimo po strani buncanja o tebi,
njegova je ž elja bila da uzmemo ovu odoru i poš aljemo ubojicu u njoj ili
da svi bjež imo dalje od grada. Ja nisam ubojica, Dita. Ali ovdje sam vidio
dovoljno i znam da moram upozoriti svoje.”
Dita je č ula tiho zujanje u glavi. Protrljala je sljepooč ice. Nakon
par pokuš aja progovorila je: “On vam je na samrti rekao da netko treba
istrijebiti njegov klan?”
“Da, Dita. Jest. Ali izbjeć i ć emo krvoprolić e, ako se to mož e”,
odgovorio je i uzdahnuo od olakš anja. “Sad, molim te, napusti zgradu.”
Gledala ga je netremice vidjevš i u njemu onoga za koga se izdavao.
Aleksandar joj je govorio neka odlazi. Okrenula mu je leđa i nesigurno
zakorač ila.

* * *

Brojna stubiš ta nizala su se u mraku pod glasnim koracima.
Ponekad bi se rukom naslonila na zid ili praš an rukohvat. Na
posljednjih nekoliko stuba do nje je poč eo dopirati miris dima. Priš la je
metalnim vratima i otvorila ih udarcem. Zakorač ila je da se provuč e, ali
je zastala. Vrata su se polako zatvorila.
Potrč ala je natrag na kat. Otvarala je jednu prostoriju za drugom
dozivajuć i iz sveg glasa. Mihael ju je sustigao na drugom katu.
“Sto radiš , zaš to nisi vani?” vikao je drž eć i je za ramena.
“Jesi li siguran da nikoga nema u zgradi? Jesi li siguran?” viknula
je prije nego š to je zakaš ljala. Oko njih povijao se dim.
“Siguran sam! Trč i van, na č etvrtom katu zapalio sam gorivo ulje i
alkohol!” Pokrio je usta rukavom i gurnuo Ditu. Potrč ali su prema
113
izlazu.
Vrata se nisu pomicala ni za milimetar. Svatko za sebe, pa ni oboje
zajedno, nisu ih uspjeli pokrenuti. Dita se naslonila na zid i pokrila lice
rukama. Mihael je psovao, rež ao i udarao vrata. Zatim se poraž eno
leđima naslonio na njih osjetivš i kako prostorija postaje toplija.
Skliznuo je na pod. Dita se bacila pored njega.
“Ova vrata… Nikad se ne zaključ avaju. Tk-tko bi uopć e imao
ključ eve od svake zgrade u kompleksu?” upitao je, viš e za sebe.
“Bi li ključ mogao biti na nekom od snopova?” Dita je lupila
glavom u vrata.
Da nije bilo toliko mrač no, vidjela bi Mihaelov iznenađeni pogled.
“Nisi valjda neš to rekla Emili?”
Sutjela je. Svijest o tome š to se upravo događa izbila joj je zrak iz
pluć a. S kata se č ulo divljanje plamenova.
Prasnuo je u smijeh i poč eo neš to traž iti u dž epovima kaputa. Cula
je otvaranje boce i zvuk tekuć ine. Staklenim je predmetom lupnuo
njenu ruku.
“Hajde, nazdravimo. Za neki novi svijet koji ć e doć i.”
“Za neki novi svijet”, odgovorila je i otpila velik gutljaj iz ponuđene
boce. Napravila je grimasu i otpila još jednom prije nego mu je vratila
viski.
“Jesmo li posljednji koji nazdravljaju ovime ili ć e se Johnny
Crawler proizvoditi i u buduć nosti?”
“Nadajmo se da ć e buduć nost donijeti neš to još bolje od Johnnyja”,
odgovorila je i uzela bocu mireć i se sa sudbinom.
Tri godine ranije odglumila je smrt u vatri. Sada su je plamenovi
zaista sustigli. Nasmijala se potiho za sebe. Razmiš ljala je o tome kako
su i ona i Mihael ispunili svoje zadać e. Njegov je klan sad bio svjestan
opasnosti. Hoć e li se boriti ili bjež ati – njihova je odluka.
Dita je doš la na Hridinu razgovarati s Aleksandrom. Svratila je
pogled na Mihaela naslanjajuć i glavu na vrata. Vraš ki je nalikovao na
Aleksa, sad je jedva primjeć ivala razliku. Plameni jezič ci zavodljivo su
plesali u njegovim tamno ocrtanim oč ima.
Još ih je kratko vrijeme opč injeno gledala.

© 2020. Ines Vajzović
114
III
LJUBAV U DOBA KORONE

LJUBAVNE PRIČE IZ DOBA EPIDEMIJE
115
TRINAESTI DAN I PETA NOĆ
Monika Zeba

U ovoj kratkoj, ali senzualnoj prič i, č itamo o ljubavi, č ež nji i
usamljenosti u izolaciji.

Uranjaš nos u moju kosu. Zapalila sam cigaretu nakon seksa i ono
š to sada udiš eš je miris š ampona i dima. Komentiraš kako mi je boja
isprana i da ti nedostaje ž arko crvena. Okrenem oč ima, pa se lijeno
nasmiješ .
Lagano mi prelaziš prstima preko trbuha i š apć eš da mi i isprana
bronca dobro stoji. Puhnem ti dim u lice, iako znam da to mrziš .
Zaž miriš i zatreseš glavom dok se ja hihoć em kao dijete.
Stan je u neredu. Boce piva su poslagane po stolu, a ilm na
lapotpu još traje. Nitko ne ustaje da ga zaustavi. Pepeljara je na podu i
trudim se otresti pepeo u nju, ali tvoja ruka je otiš la niž e i sasipam ga na
tepih. Ti se, naravno, smiješ , dok ja panič no provjeravam jesam li š to
zapalila. Okrenuta na bok, jednom rukom uporno trljajuć i tepih i napola
viseć i s kreveta, osjeć am te kako mi se približ avaš i privijaš me uza se. U
tom trenutku zazvoni ti mobitel.
Ne, č ekaj. Meni zvoni mobitel. Ti nestaješ .
Ne osjetim viš e tež inu tvoje ruke oko sebe, samo zaž arene obraze
i meki prekrivač preko tijela. Gasim alarm.
Služ beno je započ eo trinaesti dan samoizolacije i služ beno je
proš la već peta noć otkako me zadirkuješ u snovima. Plaš i me to kako
su stvarni, a tako daleki i neostvareni.
Malo se zgrozim sama nad sobom, jer postajem lagano patetič na.
Bez imalo volje za ustajanjem, koncentriram se na mrlju na
stropu. Jedna mala, nevaljala ž arulja odluč ila je prije par mjeseci
eksplodirati i iskoč iti iz lustera. Trenutno se osjeć am baš poput nje.
Glava puna misli i stan od dvadeset i č etiri kvadrata koji me drž i kao
116
svoju zarobljenicu. Nekad mi je bio utoč iš te, sad je tamnica. Ne mogu
vjerovati, ali č ak mi nedostaje i č udni susjed koji mi u sitne noć ne sate
prolazi pored prozora i fuć ka neku nasumič nu melodiju. Kako svijet
uspije ovako brzo otić i k vragu?
Nikakva viš a sila mi ne odgovori, pa se pomirim s tim da ć u ž ivjeti
u neznanju.
Dok č ekam da mi zakuha voda za kavu, promatram prljavo posuđe
i razmiš ljam je li danas napokon dan kada ć u ga oprati.
Mož da.
Nakon doruč ka.
S ustima punim kave nadobudno provjeravam poruke. Tvoje
nema. Debilu.
Dolazim do zaključ ka da viš e nisam sigurna odnosi li se to na tebe
ili na mene. U ovom trenutku, vjerojatno na oboje.
Zelim se javiti prva, ž elim ti reć i da mi nedostaješ , ž elim znati
kako ti je u tvom kavezu.
Svi mi volimo mir i samoć u. Volimo biti daleko od vanjskog svijeta,
zaš tić eni zidovima koje nazivamo dom. Ali ovo guš i. Ovo prokleto izbija
zrak iz pluć a i budi koš mare u budnima.
Ne piš em ti poruku, ne pitam te kako si, ne š aljem ti glupe slike
kao izliku da se č ujemo… ne radim niš ta.
Pijem kavu. Salica je ogromna i sa svakim gutljajem zamagle mi se
naoč ale.
Mobitel mi zavibrira i nepristojno prekine moj tihi unutarnji
monolog.
Ah, vidi koliko dugo sam izdrž ala bez misli o tebi, č ak punih
sedamnaest minuta.
Nervozno pogledam ekran. Nada me još jednom napusti i
razoč arano otvaram novi mail koji me obavješ tava o studentskim
obvezama.
Iako se ne mogu pretvarati da je sve u redu i da je studiranje
preko interneta potpuno isto kao sjedenje u uč ionici i sluš anje
profesora kako predaje, natjeram se da napiš em jedan esej i proč itam
jedno djelo, paralelno radeć i bilješ ke. U međuvremenu č ak operem i
posuđe.
Koncentracija me napuš ta oko deset naveč er. Na putu po pivo,
maš em joj dok odlazi.
117
Odluč ila sam da več eras viš e neć u raditi niš ta.
Zapravo, da se ispravim, neć u raditi viš e niš ta š to bi se moglo
nazvati korisnim, jer upravo toč im pivo iz limenke u č aš u i započ injem
svoj več ernji ritual.
Nasmiješ im se, jer znam da ti se ovo pivo ne bi svidjelo.
Rastuž im se, jer ne znam kad ć eš opet doć i kod mene da pijemo
ono koje oboje volimo.
U otprilike dva ujutro zavlač im se u krevet. Uporno priž eljkujem
osjetiti miris tvog dezodoransa na plahtama. Ishlapio je odavno, ali ne
mogu si pomoć i.
Kako me san pomalo otupljuje, tako mi č ež nja i znatiž elja
preplavljuju osjetila.
Hoć eš li me posjetiti i noć as, š esti put zaredom?
Zamiš ljam kako ti se gnijezdim na prsima dok me primaš u
zagrljaj, nesebič no mi nudeć i svoje tijelo umjesto jastuka.
Viš e me nije briga š to sam patetič na. Prizivam te u snove i noć as.
Ujutro oč ekujem samoć u, kavu i svoje metalne reš etke.
Ne daj mi da budem sama i dok sanjam.
Samo lezi kraj mene i sebič no me zagrli. Ne traž im puno.
Zamrsi mi kosu rukom tako da se oboje smijemo kad ti prsti
zapnu među č vorovima izblijedjelih neposluš nih vlasi.
Upij me kož om, zjenicama, ustima.
Suti i zagnjuri mi lice u vrat da me tvoj topli dah uspava. Ne
prekidaj niz svojih posjeta, dođi mi š esti put, i dođi mi svaki iduć i.
Dopusti mi da ujutro gasim alarm sa smiješ kom, prisjeć ajuć i se
tvojih imaginarnih dodira.
Diraj me, iako ne smiješ , svaku noć u snovima.

© 2020. Monika Zeba
118
DUH VREMENA
Igor Milković

U ovoj nesvakidaš njoj podstanarskoj prič i otkrit ć ete kako je to
kada se izazovima poput neizvjesne izolacije, nezaposlenosti, visoke
stanarine i bebe na putu pridruž i i cimer na kojeg niste rač unali.

Rukama i dalje stiš ćuć i hladnu keramiku, oslobodila je glavu iz
ralja wc š koljke. Tresku je isprva pripisala naletu jutarnje muč nine.
Proš lo je par trenutaka prije negoli je shvatila da je riječ o novom
potresu. Davorov glas upravo ju je dozivao iz dnevne sobe.
“Mirela, novih 3.5 po Richteru! Sad su rekli na TV-u.”
Namrš tila se. Davoru je televizija sad bila ž ivot, ali malog ona
sigurno neć e tako odgojiti.
Pogledala je u trbuh i kiselina joj je skoč ila do grla. Bolno je
iskrivila prste i još jač e zagrlila š koljku. Znala je da tijelo ne mož e
kontrolirati, no bilo ju je instinktivno sram. Uostalom, pitala se na kakav
to svijet Hrvoje uopć e dolazi?
“Evo opet Capaka na N1, da vidimo š to kaž e.” Davor je bio u
punom gledalač kom elementu.
Proš la su već tri mjeseca otkad je izgubio posao. Firma je zbog
mjera zabrane rada uslijed pandemije proglasila rekonstrukciju. A
Davor? Njega su joj ubrzo dostavili na kauč pa da oni dalje skupa
iskonstruiraju “zaš to”.
Pridigla se s kupaonskog poda. Voljela ga je i on je volio nju, to je
sad bilo jedino bitno. Potrebno je puno viš e od 3.5 po Richteru da je pri
tome smuti. Prije povlač enja vode pogledala je u ostatke juč eraš nje
več ere. Ni sama nije mogla odgovoriti š to je oč ekivala među njima
vidjeti. Znala je jedino da ju je ono š to je vidjela poprilič no zateklo.
Usred komadić a hrane, plutalo je lice ć elavog starijeg muš karca.
Iskrivilo se u š iroki osmijeh pa joj zatim vragolasto namignulo.
119
Pandemije i potresi bili su jedna stvar, ali taj duh doć i ć e ih na
kraju glave.
Vrisnula je i Davor je dorč ao u kupatilo.

* * *

Sjedili su za kuhinjskim stolom i pili kavu. Uvjeravao ju je da je sve
u redu.
“Bilo je ili ovaj stan ili suteren u Utrinama. Sjeti se toga.”
“Znam Davore, ali oprosti mi ako naš idilič ni suž ivot nisam
zamislila kao nastavak Paranormalne aktivnosti.”
U tom trenutku ž arulja na stropu poč ela je treperiti, a oni su
utihnuli u už asu. Jedan re leksan pogled kroz prozor i Mirela je
izdahnula od olakš anja. Mož da je uistinu već gubila razum. Tamo u
polumraku zore gradski radnici popravljali su trafostanicu oš teć enu pri
posljednjoj tresci tla.
Davor je ustao, polagano priš ao sa strane i zagrlio je.
“Misliš da sam lud za cimerom, a ž ivimo skupa i mali samo š to
nije? Pa bebo, prozirni gad ne plać a ni rež ije. Jednostavno moramo biti
strpljivi, sad ne mož emo niš ta. Ljubavi, si ok?”
Nagnula je glavu na njegovu ruku i otpila veliki gutljaj kave.
“Idemo pobjeć i. Uvijek smo ž eljeli putovati, a Hrvoje bi vani bar
rastao u zdravom okruž enju.”
Govorila je to pomalo sneno; umor i normabel uč inili su svoje.
Nagnuo se i poljubio joj potiljak.
“Ali gdje da idemo? Zbog korone ne smijemo izać i iz stana, a i nije
da si trenutno inancijski mož emo dopustiti otkaz ugovora o najmu.”
Koliko god da nije htjela priznati, imao je pravo. Ipak, utvara nije
mogla dobro utjecati na njih, a pogotovo ne na bebu. Mož da da pozovu
egzorcista? Crkve su prve dobile dopuš tenje rada, stož er je baš juč er
objavio. Pa moraju skrivati nekog struč njaka za mrač ne sile. Zacrtala si
je pitati susjedu s treć eg kata za broj, ona je vjernica.
“A i nije zapravo opasan bebo, samo se igra. Izdrž at ć emo već .
Znaš , č ovjek se na svaš ta navikne.”
Davoru je to bilo lako za reć i. Već u prva tri tjedna opsjedanja
120
uspio je smireno gablati s lebdeć ih tanjura. U isti mah mu se zbog tog
divila i bila zgrož ena. Citava ta situacija s duhom njoj je pak bila manje
duhovita. Jednom prilikom, kad su se tek uselili, uč inilo joj se da ih
neš to promatra tokom intimnog č ina. Tad je to otpisala kao glupost, ali
sad viš e nije bila tako sigurna. Zamislila je pogled onog ć elavog lica s
kozjom bradicom i promrzla. Davoru je tu č itavu epizodu mudro
odluč ila preš utjeti.
Sreć om, do sad se kod utvare stvarno radilo o viš e manje
oč ekivanim huncutskim podvizima. Sjenovita ukazanja, statika na
radiju, beljenje u ogledalu. Zvuč alo je puno gore, nego li je to uistinu
bilo. Posebno teš ko palo joj je uč estalo prebacivanje tv programa na
nogometne utakmice.
Davor se namrš tio.
“Jedino mu ne mogu oprostiti š to navija za Arsenal. Vidi se da nije
č ovjek.”
Nasmijali su se od srca. Imao je pravo, voljela ga je i on je volio
nju. A oboje su voljeli malog. Trebalo se na to koncentrirati. Rasvjeta je
ponovno postala nestabilna, ali radnika odavno nije bilo kod
trafostanice. Stanom je tad zagospodario krckavi hihot s onog svijeta.
Niš ta nije bilo u redu, ali imali su jedno drugo. I to je bilo skroz u
redu.

© 2020. Igor Milković
121
POD KORONOM NIŠTA NOVA
Anica Marcelić

Povela ga je svojoj kuć i. Posluž ila mu gulaš . Ustupila mu je č ak i
svoj daljinski! A kako joj je on uzvratio, otkrijte u ovoj š aljivoj prič i.

Opet sam ispala naivna i pomalo bedasta. Pustila sam ga u svoj
ž ivot kad nije imao nikoga i niš ta.
Tog je dana padala kiš a. Spojilo se nebo i zemlja, rekli bi naš i stari.
Virus se već mjesecima š irio nezaustavljivo i karantena u Zagrebu je
bila sveobuhvatna. Osim nama, otprilike desetini već sasvim iscrpljenih
i pomalo posustalih izumitelja potencijalnog novog lijeka, dozvole za
izlaske nisu se davale. Stoga me iznenadilo njegovo prisustvo, jer nije
smio biti tamo. Kazne za nepoš tivanje propisanih odredbi bile su vrlo
visoke, i već ina ih se striktno pridrž avala, tako da na ulici, osim nas
dvoje, nije bilo ž ivog stvora. Paž ljivo sam ga promotrila. Izlizana siva
kabanica viš e ga je izlagala nego š titila od pljuska. Upitala sam ž eli li se
skloniti kod mene dok ne prođe nevrijeme. Zahvalnost u njegovim
oč ima govorila je viš e od bilo koje riječ i.
Mokre kabanice sam objesila pokraj radijatora, a u kupaonici smo
se osuš ili suš ilom za kosu. To je kod njega izazvalo nemalu dozu
č uđenja. Kad smo se donekle doveli u red, pozvala sam ga u kuhinju, na
ruč ak. Imala sam dosta gulaš a preostalog od juč er i, dok sam ga
podgrijavala, zapazila sam pritajene znakove zadovoljstva mirisima koji
su dopirali iz lonca. Kasnije je to zadovoljstvo eskaliralo do nesluć enih
razmjera. Primjetila sam da moj gost raspolaž e natprosječ nom
količ inom talenta za ulagivanje. Trebalo mi je dosta vremena da ga
uvjerim kako se ne poznajemo dobro, i da te svoje osobine sač uva za
neko buduć e vrijeme. Prepustila sam mu svoj omiljeni kauč u dnevnom
boravku i upalila televizor. Za svaki sluč aj, nadohvat sam ostavila i
daljinski upravljač . Sama sam otiš la u spavać u sobu, odmoriti se malo
122
nakon napornog radnog dana. Na stari naslijeđeni gramofon stavila sam
omiljenu mi ploč u iz zlatnog doba zagrebač ke š kole š ansone. Da ne
ometam gosta, uključ ila sam na najtiš e i, dok je Arsen pjevao o djevojci
iz svoga kraja, prepustila sam se sanjarenju.
Kad je ploč a odsvirala, pa još nekoliko njih, izaš la sam iz sobe. Na
TV-u je bila emisija o uređenju vrta, a gost je, lež eć i na leđima, tiho
hrkao. Kao sluč ajno, lagano sam pljesnula rukama. On je skoč io,
zač uđeno gledajuć i oko sebe. Dok se snaš ao, ja sam u kuhinji već
pristavljala vodu za kavu.
U međuvremenu je kiš a prestala. Kroz rastrgane oblake prodirale
su sunč ane zrake. Stoga mi je bilo logič no da nakon kave krenemo u
kratku š etnju. U mom druš tvu, nitko ga neć e prozivati za neposluh
prema vlastima. Odmah se oduš evljeno slož io. Kabanice su nam se već
bile osuš ile, pa smo u punoj spremi izaš li na ploč nik.
Na maloj zelenoj površ ini s druge strane ulice, krš eć i pravila o
zabrani kretanja, jedna dugokosa djevojka, u stilizirano pohabanim
trapericama, neutješ no je jecala u svoj mobitel. Kad je nakon nekog
vremena prekinula vezu i pospremila telefon u dž ep, najprije je
zazviž dukala temu iz ilma Kill Bill, zatim dlanovima prekrila lice i
poč ela oč ajnič ki dozivati.
“Roni, Roni!” Glas je parao utihlo poslijepodne.
Moj suš etač je skoč io kao konj podboden ostrugama i pojurio
prema djevojci. Na cesti je jedan usamljeni prastari opel, dramatič no
š kripeć i gumama, jedva zakoč io na vrijeme, pa uz grozomorne psovke
nastavio vož nju.
“Roni, Roni!” Djevojka se spotakla i završ ila na koljenima.
Roni je iz trka polož io prednje š ape na njena ramena. Oboje su se,
sretni i zagrljeni, smijuć i se, plač uć i i lajuć i, prevrnuli u mokru travu.
Eto, to je ono š to opravdava prvu reč enicu ove prič e. U najtež im
okolnostima ponudim svoj stan i ruč ak, prepustim omiljeni kauč ispred
televizora i daljinski upravljač , a smijeh i suze radosnice, kao i u
najnormalnijim vremenima, neminovno pripadnu nekoj dugokosoj
djevojci u uskim, stilizirano pohabanim trapericama.

© 2020. Anica Marcelić
123
KOMADIĆ NEBA
Marko Pavelić

Dok se na “betonski svijet suvremene civilizacije” spuš ta
osamljena tiš ina, u intimnoj oazi njihovog sobič ka ima mjesta samo za
ljubav, nadu i jednu podijeljenu cigaretu. Jer oni imaju jedno drugo…

Pipao je po tami tapkajuć i prstima po oš trom okviru noć nog
ormarić a, sve dok nije osjetio meku papirnatu kutiju i hladni metalni
kvadrat koji je lež ao pored nje. Trenutak poslije tamu je razbio bljesak
svjetlosti, naglo je i, potpuno iznenada, razbivš i na komadić e. Samo na
trenutak. Iskra je ostala kao crvena toč ka u mraku malene sobe.
Neke su stvari bile univerzalno dobre, to mu je već odavno bilo
poznato, stvari poput pizze kada si gladan, ubacivanja u već u brzinu na
praznom raskriž ju, pive kada je svijet sjeban ili sjajan i cigarete poslije
seksa. Zaž arila se u tami dok je uvlač io dim u sebe.
Dobar osjeć aj. Nasmiješ io se ž eni koja je lež ala pored njega,
povuč ena u vlastite misli. Nije ga mogla vidjeti, pa nije bilo niti važ no.
Mogao je osjetiti njeno tiho disanje i dah na vratu. Glava joj je lež ala
negdje na njegovom ramenu, a njena tamna kosa š kakljala mu je bradu.
Nije mogao nazrijeti puno viš e od toga, tek tamnu siluetu udova
umotanih u plahte i priljubljenih u njega. Bilo mu je neopisivo drago
zbog toga.
Otpuhnuo je dim už ivajuć i u slatkastom okusu koji mu je ostao u
ustima. Ponekad, kada bi svijet utihnuo i dopustio mu da razmiš lja,
č udilo bi ga š to je puš io s toliko lakoć e, on koji je oduvijek mrzio
puš enje. Pitao se kada se toč no toliko promijenio da ga viš e
jednostavno nije bilo briga. Ugrizao se za usnu i povukao još jedan dim.
Zena pored njega se pomakne.
“Spavaš ?” upitao ju je.
“Ne”, promrmljala je. “Dim?”
124
Pruž io joj je cigaretu. Nisu se vidjeli, mogli su se tek nazrijeti,
oblici, ne linije, pa ipak glatko se pridigla i uzela cigaretu iz njegove
ruke.
“Koliko je sati?” Crvena se toč ka zaž ari u tami.
“Nemam pojma, mislim da je proš lo podne”, odgovorio je dok mu
je ruka klizila niz njena leđa, pa onda opet gore u laganim, njež nim
pokretima.
Zavalila se u jastuke i frustrirano uzdahnula na njegovom ramenu.
Negdje je proč itao da su postojali ljudi koje su nazivali vulkanskim
duš ama. Nije poznavao nikoga kome bi taj naziv bolje odgovarao.
Prebacio se s milovanja njenih leđa na njenu ruku i č ekao. Provala
frustrirane energije proš la je iznenada, brzo kao š to je i doš la, a
zamijenila ju je tiha zamiš ljenost.
Progovorila je tiho, gotovo š aptom:
“Još uvijek ne mogu vjerovati da se to događa.” Bilo je potrebe u
njenom glasu, nevjerice, č ak i trunka straha. “Nama, sad i ovdje. Tako
je…” Zastala je traž eć i riječ i. “Nadrealno.”
Bili su dio generacije koji je odrastao na prijelazu tisuć ljeć a, u
onom kratkom vremenu poslije kraja povijesti. Vremenu u kojemu se
vjerovalo kako su sva velika pitanja ljudskog druš tva viš e-manje
zaključ ena, kako su sukobi proš losti okonč ani i kako nije preostalo niš ta
drugo nego ž ivjeti svakodnevicu, ić i naprijed i uz već e ili manje
poteš koć e posvetiti se sebi, graditi ž ivot kojemu su svi putevi i
moguć nosti otvoreni. Bila je to stvarnost koja je vrijedila za cijeli svijet,
a mož da č ak i viš e za malenu Hrvatsku, koja je traž ila, na rubu Europe i
kraju vlastite duge, zbunjujuć e i nerijetko muč ne povijesti, svoje mjesto
u tome svijetu.
Nova stvarnost doš la je brzo i iznenada, u obliku pandemije,
epidemije virusa i bolesti, tog dugog prokletstva č ovječ anstva za kojega
su vjerovali da je zauvijek poraž en, kojega su se usudili zaboraviti. I
samo tako, bila je tu potpuno preuzevš i njihove ž ivote, potisnuvš i
njihove snove i planove i obveze, č ak i njihovu golu svakodnevicu,
stopivš i je u novu, zajednič ku strepnju, zajednič ki š ok, zaustavivš i ih sve
zajedno, cijeli svijet. Vjerovali su kako sami oblikuju svoje ž ivote, a
svijet im je pokazao kako oni pripadaju njemu i kako ih, htjeli to ili ne,
oblikuje viš e nego š to su oni sami ikada mogli.
“Jebena samoizolacija.” Povukla je još jedan dim i frustrirano
125
lupnula nogom o izguž vane plahte.
Vulkanska duš a. Uzeo je cigaretu od nje i povukao dim. Bila je to
razlika između njih dvoje. Ona je kipjela, puna ž ivota i energije i strasti.
Dijete jednoga vremena koje je marš iralo naprijed, u nova iskustva,
ispisujuć i poglavlja svojega ž ivota i odbijajuć i i pomisao da ona sama
nije njihov isključ ivi autor, i on koji si nije mogao pomoć i, a da o svemu
tome ne razmiš lja.
Ispuhnuo je dim i blago zatresao glavom. Neka svijet ide dovraga,
č emu kvariti ovako savrš en postkoitalni trenutak odmora?
“Proć i ć e”, odgovorio je privivš i je bliž e. “U međuvremenu…”
Posegnuo je jednom rukom dolje niz njen bok.
Ispustila je hihot. “Tebi nikad nije dosta?”
Kliznuo je rukom među njene noge, tamo gdje je bio dobrodoš ao
proš le noć i, i gdje je još bio dobrodoš ao, zadovoljno je primijetio. Uzela
mu je cigaretu i povukla se natrag, uz kratki zabavljeni hihot.
“Znaš me,” odgovorio je zavalivš i se natrag. “Osim toga kada smo
već ovdje, zaš to ne?”
“Zato š to puš imo cigaretu?”
“Ugasit ć emo je.”
“Ili zapaliti stan.”
“Zar je bitno?”
“Mož da tebi ne, ali neki ljudi ovdje ž ive, znaš .”
“To je onda njihov problem.”
“Nepopravljiv si.”
“Događa se, š ta’š .”
Utonuli su u š utnju, jednako naglo kao š to je razgovor i eruptirao.
Nije bilo bitno, s njom je tiš ina bila jednako laka kao i prič a ili pa, seks.
Da bude posve iskren sa samim sobom, nije ni osjeć ao nekakvu
posebnu ž elju, barem ne trenutno. Na neko vrijeme ispucali su strast i
energiju koja ih je tjerala, i sada je dolazio onaj period mira, kada bi se
povlač ili u sebe, kada biti sam viš e nije bilo straš no.
U jednom je imala pravo, bio je on č udak. Već ina je ljudi ž eljela
spavati poslije cjelonoć nog jebanja, ali ne on. Svakako je vapio za snom,
ali ne bi sada mogao sklopiti oč i niti da mu č itav ž ivot ovisi o tome.
Umjesto toga opč injeno je upijao iguru ž ene koja je lež ala uz njega.
Promatrao ju je dok je uvlač ila dim cigarete. Nije mogao vidjeti
č vrste konture njenoga lica, ali nije ni trebao. Cak i bez vida mogao je
126
zamisliti lice mlade ž ene koja puš i cigaretu, blaž eno opuš tena pored
ljubavnika, topli zafrkantski osmijeh koji je skrivao krhotine boli koje su
izlazile na površ inu samo ako bi znao kako gledati i, naravno, oč i. Nije ih
mogao vidjeti u tami, ali tamno smeđe oč i pune topline i boli, prelivene
sjajem koji je samo nekoliko puta vidio, sjajem koji ga je oduš evljavao,
sjajem koje samo oni rijetki ljudi imaju, a još rjeđi sač uvaju pred
ž ivotom i boricama koje se s godinama skupljaju pored oč iju.
Vulkanska duš a. Bilo je neš to u nač inu na koji se smijala, u energiji
kojom je jurila kroz svijet i nač inu na koji ju je neizbjež na bol ljudskog
ž ivota oblikovala, neš to poput pitanja ili odgovora na njegovu vlastitu
duš u. Nije znao je li to bila ljubav, nije znao niti š to buduć nost nosi i
kamo ć e ih odvesti, ali, barem u ovim trenutcima, njihovi ž ivoti su se
dotaknuli, bila je ovdje u sobi s navuč enim roletnama, u toplom krevetu
i njegovom zagrljaju. Druš tvo, nada i utjeha. Sto su ljudi viš e mogli
traž iti od drugih ljudskih bić a?
“Ne radiš danas?” upitala je, prekidajuć i tiš inu.
“Zapravo radim.” Uzdahnuo je. “Poslali smo ljude kuć i i obustavili
sve, ali imam masu prorač una koji ne izgledaju nimalo lijepo. Vjerojatno
ć u pola več eri prosjediti na laptopu, ako se uspijem natjerati da to
danas riješ im.”
“Prevarante. Ti barem mož eš birati radno vrijeme”, odgovorila je.
“Ja imam predavanja, od dvanaest do osam. Prebacili su nas na proklete
aplikacije, s mikrofonima, kamerama i sve. Umrijet ć u.”
Nasmijao se. “Uč i sada pa kad budeš gospođa dr. sc. neć eš se patiti
kao ja.”
“O, jebi se, još da nisi pola radnog vremena online…”
“Netko izvjestan je cijelo radno vrijeme…”
“Vidjela bih tebe da ti neko uvali č etiri sata predavanja o utjecaju
njemač kog romantizma na suvremenu europsku kulturu.”
“To bi objasnilo tvoju ž ivahnost jutros.”
“Baci cigaru.”
Poslije su lež ali u tiš ini, osluš kujuć i. Iza zida i prozora sa
spuš tenom roletnom gradske su ulice bile puste. Bezbrojni ka ić i i
terase zjapile su prazne, butici i trgovine bili su zaključ ani, nad betonski
svijet suvremene civilizacije spustila se osamljena tiš ina, praznina koju
su remetili tek poneki auto, neki usamljeni prolaznik i redovi ljudi koji
su se bojaž ljivo i nimalo mudro tiskali pred samoposlugama. Nakratko,
127
svijet se premjestio negdje drugdje, u kuć e i stanove, i potisnuo
svakodnevicu na monitore i televizijske ekrane koji su, umjesto
prenoš enja uobič ajene kakofonije pozadinskih vijesti, reklama i tema
dana, oblikovale njihovu svakodnevicu i ž ivote. Kotač se povijesti
okretao, a oni su svjedoč ili jednom njegovom komadić u. Bilo je to
zastraš ujuć e i gotovo neshvatljivo. Nadrealno.
Ipak, u tami malene sobe vladala je ugodna toplina. Njena meka
kož a mu je poput neke skupocjene tkanine klizila pod prstima. Miris
njene kose, raš čupane i raš irene po jastucima mu je ispunjavao pluć a.
Nasmiješ io se. Bilo je lako smiješ iti se takvim stvarima. Bilo je lako biti
sretan. Odavno je ustanovio kako je sreć a upravo to, ne neš to trajno i
dugač ko, ne neš to monumentalno i golemo, nego upravo taj mali niz
osjeć aja, puni už itak postojanja koji se osjeti tek nekoliko sekundi prije
nego zauvijek prođe i ostavi trag sjeć anja i č ež nje negdje duboko u
ljudima.
“Vani je tako tiho”, š apnula je ponovno se privivš i k njemu.
“Znam”, odvratio je.
“Ne ž elim otić i. Ne zapravo.” Mogao je primijetiti kako se ugrizla
za usnu.
Pitanje, ponuda, ž elja. Cež nja. Mi ljudi jednostavna smo bić a i
najč eš će su nam potrebne samo male stvari, ma kako one bile goleme.
“Znam,” š apnuo joj je i utisnuo joj poljubac negdje na č elo. “Ni ja.”
“Onda ostanimo ovdje?” upitala je, mogao je osjetiti njen dah,
cigaretu na svojim usnama.
“Koliko god ti ž eliš , tu sam.” Usne su im se susrele.
“Sada, zauvijek”, tiho je odvratila uzvrać ajuć i mu poljubac.Ovio je
ruke oko nje i prepustio se. Dvije siluete u tami su se ispreplele i svijet
je za njih na trenutak nestao u mrač noj sobi i velikom toplom krevetu, s
cigaretom koja se još dimila u pepeljari. Ako je svijet stajao i sa zebnjom
č ekao buduć nost, oni su imali jedno drugo i komadić vremena koje je,
unatoč svemu, pripadao samo njima. Mož da je to bilo dovoljno.

© 2020. Marko Pavelić
128
ZBOGOM
Magdalena Bajdak
Teen Decameron

U samoć i izolacije pred oč i nam mogu doć i razni snovi i sjeć anja. A
katkada – u trenutku kada nestane struje – mogu doć i i davno
izgubljene, voljene osobe…

Zalazeć a zraka sunca obasjavala je prozor kapele dok su izlazili iz
ureda. Sa stepenica je izgledala kao da se ž eli uhvatiti za praš njavi
mozaik da spriječ i svoj pad u noć . Bruna je hodala pored Mateja s
umorom u oč ima, iako su njezini pokreti bili ž ustri kao i uvijek. Danas je
nosila crno odijelo i plavu koš ulju, a smeđa kosa padala joj je na ramena
slobodno, gotovo nehajno.
“Zaš to nisi bila na sastanku?” upitao ju je Matej. Njegov glas bio je
slab i krut, nije se dao saviti u ž eljenom smjeru.
“Ivan me zamolio da mu pomognem s mjeseč nim prorač unima.
Nisam mogla doć i”, odgovori. “Ali, č ula sam poantu. Danas je zadnji dan.
Od danas do daljnjeg ne vrać amo se na posao, zar ne?”
“Tako je. Dugo neć emo viđati ovu staru zgradu. Nedostajat ć e mi
kapelica, doduš e…” Napravio je bolnu grimasu nakon š to je prenaglo
siš ao sa stepenice, primivš i se za vrat.
“Još uvijek boli, zar ne?” Siđe do njega. “Nakon toliko vremena?”
“Da. Ali imao sam sreć e. Mogao sam završ iti puno gore, kao Rajna.
Mislim da se ona nikada neć e oporaviti.”
“Nemoj se š aliti time.” Njezin ton je najednom dobio oš trinu.
Doš li su do parkirališ ta. Bruna se okrene prema njemu.
“Cuvaj se”, reč e mu. “Nazovi me ako trebaš neš to.”
“Hoć u”, odgovori. Htio je reć i da ne ž eli biti sam, ali Bruna je već
bila uš la u auto i poč ela izlaziti s parkirališ ta. Dok je hodao prema svom
autu, pogledao je još jednom prema kapelici. U međuvremenu je zaš lo
129
sunce, a ona zraka svjetlosti nije se uspjela održ ati na prozoru, već je
pala sa svima ostalima.

* * *

Završ io je sav posao koji je imao. Vjerojatno jako dugo neć e raditi.
Htio je isklesati još jedan kipić , ali ponestalo mu je kamena.
Matej priđe prozoru. Nebo je bilo mrač no, mrač nije nego prije
nekoliko sati, kad je pala noć . Oluja koja je bjesnila od podneva smirila
se, pretvorivš i se u laganu kiš icu. Iza njega, stan se osjeć ao velik i
prazan, kao presuš en bunar. A on kao nesretnik koji je onamo upao.
U dnevnoj sobi bila je izlož ena velika polica s knjigama, Matejeva
mala knjiž nica. U njoj se moglo nać i sve od klasika, preko distopija pa
do modernih zbirki horor prič a. Sve su bile uredno poslagane po temi i
abecedi, ali praš njave od dugog odsustva koriš tenja. Bio je poč eo č itati
Ponos i predrasude. Toga se zadnje sjeć ao, barem. Doš ao je do
dvanaestog poglavlja i prestao, još je mogao vidjeti zabilješ ku kako
proviruje među papirima.
Krene prema polici. Ne moram čitati to, mislio je. Mogao bih…
mogao bih pročitati novosti. Zastane u pola koraka. Sjedne za stol i
pritisne dugme za paljenje rač unala. Niš ta. Pritisne opet. Rač unalo mu
je uzvrać alo pogled, crno i mrtvo.
Nijedan servis nije radio za vrijeme karantene. Ako se rač unalo
pokvarilo, jako dugo ga se dugo neć e moć i popraviti. Matej ponovno
ustane da uzme knjigu, ali zastane. Nije ž elio č itati. Ili, radije, bojao se
č itanja. Uspomene su lež ale u tim knjigama, uspomene koje je najbolje
ne buditi. Ne sada. Mož da jednog dana.
Nazvat ć e Brunu. Ona bi mogla poznavati nekoga tko bi mu mogao
pomoć i oko rač unala, a mož e je i pozvati na kavu, usput. Samo š to ka ić i
ne rade. Svejedno, mogu otić i u š etnju sutra ujutro, a Bruna mož e
povesti svog psa.
Primi mobitel s takvim mislima. No, nije se dao upaliti. Vjerojatno
se ispraznio. Stavi ga na punjač , ali č ak ni tada stvarč ica nije reagirala,
zureć i u njega kao i televizor, s napuknutim smiješ kom na crnom licu.
Najednom se poč eo znojiti. Bio je sam, nijedna trgovina nije radila, a
130
nije mogao nikoga nazvati.
“Vjerojatno je nestalo struje.” Pogleda prema stropu. Luster nije
svijetlio, iako se sjeć ao kako ga je bio upalio prije nekoliko sati. Oluja je,
č ini se, uzela ono po š to je doš la.
Nije bilo razloga za paniku. Struja ć e se vratiti uskoro, bio je
siguran u to. No, š to sada? Mogao je samo č ekati. Ponovo pogleda prema
polici. Kao da je neka nevidljiva sila ž eljela da on več eras č ita knjigu.
“Sve da i ž elim č itati, ne mogu č itati u mraku”, reč e sam sebi. Priđe polici
i u slabom svjetlu spazi malen predmet napola skriven iza knjiga,
svjetiljka za č itanje koja se prič vrsti za koricu knjige i osvjetljava cijelu
stranicu. Dobio ju je za rođendan, od Rajne. Njezino lice nakratko mu je
iskoč ilo u sjeć anju prije nego š to ga je otjerao. “Nemoj razmiš ljati o njoj.
Ona je u proš losti. Nema smisla razmiš ljati o njoj.” No, njezino lice kao
da nije otiš lo, nego se samo sakrilo, č ekajuć i dobar trenutak da
ponovno izađe.
Matej sjedne na kauč i otvori knjigu na označ enom mjestu. U
ovom polož aju, skoro ju je osjeć ao pored sebe, onako kako je ona znala
sjediti, s nogama na kauč u, ponekad č itajuć i neku od njegovih knjiga,
ponekad na mobitelu, a ponekad spavajuć i s glavom na njegovu
ramenu. Tada mu je njezina crvena kosa doticala obraz, š to ga je
bockalo. Imala je oš tru, krutu kosu. “Nemoj razmiš ljati o tome. To je
proš lost, a ne treba razmiš ljati o proš losti”, govorio si je. Osjeć ao se
neopisivo umorno. Reč enice su polako nestajale u magli. Zatvorio je oč i
i osjetio kako mu knjiga klizi iz ruke. Cuo je lagani udarac knjige u pod,
ali nije mogao ustati da je podigne.

* * *

U snu je vidio more, plavo i nepregledno. Nalazio se na malenoj
stijeni usred oceana, a miris soli mu je prodirao u nosnice. Vidio je
galeba u daljini, ali nigdje nije bilo kopna ni broda. Poč eo je panič ariti.
Nije htio umrijeti usred oceana…
Pogleda prema nebu, kao da se nadao bož anskoj pomoć i, no samo
je sunce uzvrać alo pogled. No, kada je ponovno spustio oč i, ispod njega
nije bila stijena, nego pijesak. Miris soli zamijenio je miris kreme za
131
sunč anje. U krajič ku oka pojavila se crvena mrlja.
Matej protrlja oko. Nije trebao gledati u sunce. Međutim, mrlja
nije nestala. Stoviš e, č ak je i progovorila:
“Hej. Nismo se dugo vidjeli, zar ne? Kladim se da se i ne sjeć aš ove
plaž e. Mož da se ne sjeć aš ni mene.”
Nije ga uvrijedila. Nikad ga nije mogla uvrijediti. Pogledao je
prema njoj. Njezina crvena kosa sjajila je pod suncem, a njezine oč i
gorjele su zelenom vatrom.
“Sjeć am se ovog mjesta. Ovdje smo proveli prvo ljeto zajedno.
More je uvijek bilo hladno, ali zato smo imali mjeseč inu i zvijezde, svake
noć i.”
“Znač i, sjeć aš se toga. Sjeć aš li se mene, također?” njezin glas bio
je pun iš čekivanja.
Zagleda se u njezino lice. Još ga je vidio, ali postajalo je sve manje
jasno, kao da je gleda kroz dim vatre. Kada je postalo toliko zamagljeno
da joj nije mogao prepoznati boju oč iju, vrisnuo je i pokuš ao pobjeć i.
Vatra koja je zamaglila to lice rasla je i prž ila ga, tjerajuć i mu suze u oč i.
Morao je pobjeć i. Rajnine oč i su ga pratile, optuž ujuć i ga, a vatra je
prž ila sve jač e i jač e…
Vatra je nestala, a on se naš ao na kauč u, prekriven znojem.
Dnevna soba oko njega bila je nejasna, zamrač ena. I u ovom snu naš ao
se u proš losti. Rajna je stajala pred njim pruž ajuć i mu ruku. Uskoro ć e
se probuditi. Kad se probudi, viš e neć e morati razmiš ljati o njoj. Uzme
njezinu ruku i ustane.
Na trenutak se sve zamrač ilo. Kad mu se vratio vid, spazi Ponos i
predrasude na podu. Sad je već mogao razmiš ljati. Nije sanjao. Nije
mogao sanjati. Kaž u da snovi mogu biti jednako stvarni kao stvarnost
koju oponaš aju, ali to nije istina. Matej je uvijek znao kada je budan,
odmalena. Sada je bio budan, a ipak, Rajna je bila pred njim. Njezina
crvena kosa imala je nezdravi sjaj u svjetlu svjetiljke za č itanje. Bilo mu
je muč no. Padne na koljena. Nemoj se onesvijestiti, mislio je, ne sada.
Pribere se i ustane. “Sto radiš ovdje?” htio je dreknuti na nju, ali
izaš ao je samo hrapavi š apat.
“Doš la sam te vidjeti”, odgovori ona. “Mogu otić i, ako ž eliš .”
“Zaš to?”
“Zaboravio si me, Matej.” Pogleda prema njemu, tuž no. Vatra u
njezinim oč ima bila je slabija nego prije. “Ili, nisi još , ali me pokuš avaš
132
zaboraviti. Zar baš nikada ne misliš na mene?”
Trebao se bojati. Trebao je vriš tati i zvati upomoć . Trebao joj je
reć i da nestane, da se vrati odakle je doš la. No, ipak je to bila Rajna. Nije
ju mogao odbiti.
“Ne ž elim razmiš ljati o proš losti. Proš lost mora ostati u proš losti,
gdje pripada.”
“Ne plač i za prolivenim mlijekom? Razumijem to, no mislila sam
da me smatraš važ nijom od č aš e mlijeka.”
“Nikad se nisi pozdravio sa mnom. Ja sam uvijek tu, zar ne? Cak i
ako me ž eliš zaboraviti, nikad neć eš moć i ž ivjeti bez mene, ako mi ne
kaž eš zbogom”, nadoda.
“Rekao sam zbogom, na sprovodu.”
“To nije dovoljno. Rekao si, ali si me zadrž ao uza se. Sada je
vrijeme da odem.”
Shvatio je da plač e tek kada je osjetio suze na obrazu.
“Oprosti.” Cuo je kako mu glas drhti. “Oprosti, glup sam.”
Gledala ga je nekoliko trenutaka kao da ž eli potvrditi njegovu
izjavu. Zatim ga zagrli. Bila je neobič no topla.
“Ostani”, rekao joj je. “Zar ne mož eš ostati?”
“Ja ne pripadam ovamo. Zao mi je.” Osjetio joj je tugu u glasu, i
neodluč nost.
“Kada ć eš otić i?”
“Uskoro.”
Crveno svjetlo prodiralo je kroz prozor. Bila je zora. Matej se
odmakne i obriš e suze.
“Zeliš li ić i u park? Prije smo gledali izlazak sunca zajedno, zaš to
ne sada?”
Ona kimne i krene prema vratima.
Sjeli su na staru klupu ispod stabla lipe. Sunce je sjalo, napuhnuto
i naranč asto. Rajna je izgledala umorno u tom svjetlu. “Predugo sam je
zadrž ao”, shvati Matej.
Ona ga uhvati za ruku. Nije rekla niš ta otkad su iziš li iz stana.
Nastavio je gledati u sunce. Nije mogao gledati u nju, osjeć ao je
preveliku krivnju i sram. Sunce se razlijevalo po oblacima dok se
penjalo, kao da mu je teš ko. Preplavljivali su ga valovi samoć e, jedan za
drugim, svaki već i od prethodnoga. Viš e nije osjeć ao Rajninu ruku u
svojoj. Izgubio je svaku misao. Dugo, dugo vremena postojali su samo
133
sunce, jad i spoznaja da Rajna viš e nikada neć e biti s njim.
Osvijestio se kada ga je njež no potapš ala po ruci. Nije znao koliko
je vremena proš lo, ali sunce je sjalo jarko ž uto na nebu, ponoseć i se
svojim uspjehom.
“Idemo”, rekla je. “Jutro je, vrijeme je za kavu.”
Krenuo je za njom, kao u transu.
“Kakvu kavu ž eliš ?” upitao ju je, stojeć i nad slivnikom.
“Neć u piti kavu. Napravi kakvu ti ž eliš .”
Napunio je lonč ić i stavio ga na kuhanje.
“Zaš to ne? Jer ne mož eš ?”
“To nije važ no.”
“Meni je važ no. Sto si ti?”
“Ja sam Rajna.”
“Nisam te pitao tko si, nego š to si. Zeliš li mi reć i da si ž ivo ljudsko
bić e, sagrađena od kostiju i kož e?”
“Ne. Ali nije važ no š to sam. Ja sam Rajna. To je jedino važ no.”
“Jesi li priviđenje ili duh?
“Nisam priviđenje. Nisi lud, Matej, barem ne š to se ovoga tič e.”
“Koliko si dugo ovdje?”
“Otkad sam umrla. Ne mogu otić i.”
“Zaš to? Zaš to samo ne odeš i ne ostaviš mene da se borim sa
svojom ž aloš ću sam, kako znam i umijem?” Nije htio vikati na nju, ali
nije se mogao kontrolirati.
“Zato š to me ti drž iš ovdje! Ne mogu otić i zato š to me ti još nisi
pustio!” sad je i ona vikala.
“Onda ovo radiš zbog sebe! Ne ž eliš meni pomoć i, samo ž eliš
otić i!”
Iza njega voda je divlje ključ ala.
“To… to nije istina!” Na trenutak je stajala, kao zač uđena. “Zelim ti
pomoć i. Zelim da nastaviš sa svojim ž ivotom, sada kada ja ne mogu biti
u njemu.” Njen glas ponovno je poprimio blagi, umirujuć i ton. “Ne mogu
dopustiti da patiš zbog mene.”
Osjeć ao se kao budala. “Zaš to nisi doš la ranije, onda?” proš apć e.
“Nisam mogla. Nisi mi dopustio, nikad.”
“Zao mi je.”
“I meni.” Zagleda se u njega, a onda iza njega. “Mislim da je voda
proključ ala.”
134
Voda je bila proključ ala i isparila. Samo je lonč ić ostao. Matej
uzdahne i ponovo ga napuni vodom.
Dok je pio, razgovarali su o zajednič kim uspomenama. U sve
praznijoj š alici vrtjeli su se davno proš li događaji. Viš e nije osjeć ao tugu,
samo nostalgiju. Kad se š alica ispraznila, Rajna ustane i reč e:
“Još se nisi riješ io moje odjeć e, zar ne?” Uhvati njegovu ruku i
povede ga do spavać e sobe, do njezina starog ormara. Otvori ga i stane
promatrati nekoliko trenutaka, ne govoreć i. Zatim pruž i ruku i izvadi
dugu, zelenu haljinu.
“Zaš to ne doniraš ovo?”
“To ti je bila jedna od najdraž ih haljina. Uvijek ti je isticala oč i…
izgledala si prelijepo u njoj.”
“Ne treba mi viš e. Daj je nekome, nekome tko ć e u njoj izgledati
jednako lijepo kao ja.”
“Ali, to je uspomena na tebe.”
“Imaš dovoljno uspomena. Ne treba ti moja odjeć a, ne cijeli ormar.
Doniraj je.”
“U redu. No, zadrž at ć u jednu stvar.” Matej priđe ormaru i izvadi
drugu haljinu, kratku i ljubič astu, s bijelim perlama poredanim oko
izreza.
Ona njež no dotakne haljinu. Izgledala je prozirno, toliko da je
mogao vidjeti zid iza nje.
“Hvala”, reč e mu. “Zbogom, Matej.” Primi ga za ruku. Cinila se
hladnijom nego prije.
“Zbogom, Rajna.”
Još ju je mogao vidjeti, blijedu i prozirnu, s umornim smiješ kom
na licu. Zatim je nestala, i on je ostao sam.

* * *

Sat vremena kasnije, struja se ponovo pojavila. Dok je Matej č itao
knjigu na trosjedu, mobitel mu glasno javi da je napunjen. Sada mož e
nazvati Brunu i pitati poznaje li ikoga tko bi mu mogao pomoć i oko
rač unala. Mož da ć e je pozvati u š etnju. Ili, mož da u stan, na kavu. “Nije
nikada bila ovdje, zar ne?” Nije vjerovao da ć e prihvatiti, Bruna je ipak
135
jako odgovorna osoba. Mož da, kada opasnost prođe, mogu otić i na
več eru.
Bio je siguran da bi to prihvatila.

© 2020. Magdalena Bajdak
136
KRALJICA SRCA I CARICA BEZ
KRUNE
Tatjana Luna Val

Traganje za srodnom duš om, vješ tič arenje i vizije, zagonetna
proroč anstva isprepletena sa sudbinom grada i strahovita moć sudbine
kotač i su koji pokreć u ovu potresnu ljubavnu prič u smješ tenu u Zagreb
u vrijeme potresa i pandemije.

Prebacivala je tež inu s noge na nogu stojeć i blizu ogromnih,
tamnih masivnih vrata. Izvukla je papirić iz dž epa da bi još jednom
provjerila je li zaista na pravoj adresi.
Da, to je to. Ali, penthaus?
Trebalo je još samo pozvoniti, a nakon š to to uč ini viš e neć e biti
povratka.
Pozvonila je. Zvuk je resko odjeknuo pustim, bijelim hodnikom;
odjek se vrać ao u valovima, izazivajuć i joj nelagodu.
Lagani koraci. Metalno kotrljanje ključ a u bravi. Skripa starog
drveta i vrata su se š irom otvorila otkrivajuć i Vješ tič in smiješ ak na
blijedom licu.
Sad nema povratka.
“Dobra več er, ja sam…”
“Anja, znam”, odgovori Vješ tica, sitna ž ena neobič no duge kose
koja joj se slijevala poput sjajnog indigo slapa sve do ispod struka. “Uđi.”
Doč ekalo ju je nekoliko paž ljivo raspoređenih ogledala u savrš eno
kruž nom predsoblju iz kojih su vrebali Vješ tič ji odrazi. Susrela se i s
pogledima svojih odraza u kojima se nazirao strah.
Predosjeć aj?
Sve je bilo bijelo osim nekih š ara na podu. Cisto. Sterilno. A ni
Vješ tica na licu nije imala ni trunke š minke.
137
Cist obraz? Dijele li se vješ tice zaista na bijele i crne?
Mahnula joj je glavom prema drvenoj izrezbarenoj vješ alici
odmah pokraj vrata. Anja je objesila kaput i usput vidjela da su
rezbarije u stilu slavenske mitologije. Prepoznala je Perunov gromoviti
simbol.
Oč ekivala sam… Ma š to sam uopć e oč ekivala? Vješ tič ji brlog?
Rusvaj? Siš miš e? Pauč inu?
“Izvoli ovuda.” Vješ tica ju je povela prema vratima s desne strane
predsoblja. Crna mač ka, koja se odnekud stvorila, zaplela joj se između
nogu i poč ela presti. Sagnula se da je poč eš ka i tek sad je primijetila da
ono na podu nisu š are mramora, već pentagram izveden tako da bude
skoro neprimjetan.
“Ovo je Madame. Izgleda da joj se sviđaš . Dođi”, nasmiješ ila se
Vješ tica.
Anja ju je pratila, už ivajuć i u mirisu cimeta i jabuka, koji ju je
zapuhnuo iz prostorije u koju je uš la za Vješ ticom. Zakorač ila je preko
praga i iz sterilnog bijelog svijeta preskoč ila u neš to š to uopć e nije bilo
logič no za jedan penthaus. Vidjela je vatru u kaminu, koja je toplo
pozivala. Druge rasvjete nije bilo.
Kamin od crvenih cigli, otvorena vatra? Zidovi od gole cigle. U
penthausu? Da mi je ovo netko prič ao, ne bih mu vjerovala!
“Caj?” upita Vješ tica.
“Mož e”, reč e Anja.
“Biraj.” Vješ tica mahne rukom pokazujuć i na mnoš tvo drvenih
polica i polič ica prič vrš ćenih na sva č etiri zida. Na svakoj su se nalazile
već e i manje staklenke i boč ice prepune bilja i raznobojnih mješ avina.
Mnoš tvo viseć ih tegli i vitica biljaka, koje su se spuš tale č ak i sa stropa,
dodirivalo je Anju dok je prolazila po prostoriji i prstom prelazila od
staklenke do staklenke.
“Ovo bih”, kucnula je prstom na jednu poveć u staklenku u kojoj su
prepoznatljive bile jedino osuš ene kriš ke naranč e.
“Zanimljiv izbor”, tajanstveno ć e Vješ tica, uzimajuć i njež no
staklenku, koju je zatim odlož ila na š ank neposredno uz kamin i
zakorač ila u kuhinjicu iza š anka. Police nad njim, koje su sad djelomič no
skrivale Vješ tič inu sitnu i vitku iguru, bile su prepune raznobojnih
š alica, suđa i mnoš tva starinskog pribora za jelo, obješ enog na
rubovima.
138
Kao da se nalazim u nekoj drvenoj kućici usred šume, a ne u centru
Zagreba, pomisli Anja. Još uvijek je stajala na sredini prostorije, a noge
su joj utonule u debeli, meki tepih. Skoro je nagazila na otvorenu knjigu
koja se nalazila na njemu.
Ajme koliko knjigaaaaaa – tek sad je vidjela hrpice kojih je bilo u
svakom ć oš ku, ali i svuda po podu.
Vješ tica je objesila kotlić u kamin iznad vatre. “Caj ć e uskoro.”
“Kuhate ga na vatri?” zbunjeno ć e Anja.
“Zaš to ne?” Vješ tica se podigla na prste i s najviš e police dohvatila
dvije š alice. Jednu bijelu sa stiliziranom vješ ticom, drugu smeđu, s
anđelom. Odnijela ih je na velik okrugao stol uz staklenu stijenku, koja
je razdvajala prostoriju od terase. Prilazeć i, Anja je letimič no bacila
pogled na terasu i osvijetljeni Zagreb.
Predivno. E, ovako se da ž ivjeti!
“Dođi, sjedni ovdje.” Vješ tica je pokazala na fotelju uza stol. Cim je
Anja sjela, mekana zelena dekica neuredno prebač ena preko fotelje
skliznula je s naslona i pala joj na ramena poput toplog zagrljaja.
“Uhhhhh!” Vješ tica je nogom pokuš avala izgurati veliki starinski
kovč eg koji se nalazio ispod stola.
“Da vam pomognem?”
“Ne treba, mogu.” Otvorila ga je, a u njemu je bila hrpa svijeć a
raznih boja i oblika.
Njež nost pokreta Vješ tič inih sitnih dlanova i tankih vilinskih
prstiju, kojima je drž ala upaljač i paž ljivo palila jednu po jednu svijeć u
kao da posjeduje sve vrijeme svijeta, zadivili su Anju.
Koja ž enstvenost…
Vješ tica ih je razmješ tala po podu, policama, stolu. Kretala se
graciozno i tiho. Poput mač ke. Izaš la je i van na terasu, gdje je zapalila
male baklje, poredane poput vojnika na ogradi.
Vratila se unutra, gurnula nogom kovč eg natrag pod stol i sjela na
drugu fotelju. Dohvatila je crvenu kutiju s police lijevo i stavila je na stol
pred Anju.
Unutra je bilo bar dvadeset raznih š pilova tarot karata.
“Biraj,” rekla je Vješ tica i s iste police dohvatila još i kutiju
cigareta. Zapalila je jednu, povukla dim i polako ga ispustila u smjeru
stropa po kojem su sjenke plesale svoj tajanstveni ples.
“Crowleyev”, rekla je Anja.
139
Vješ tica je odlož ila cigaretu u pepeljaru na rubu stola i paž ljivo iz
kutije izvukla crni barš unasti smotuljak. Polako ga je razmotala na
sredini stola, a ispred njih dviju zasjale su karte u svoj svojoj ljepoti.
Vidjelo se da je već pomalo otrcan od koriš tenja, no to de initivno nije
bio obič an š pil koji se mogao kupiti u svakoj knjiž ari, već skupo,
luksuzno izdanje. Anja tako lijepe karte već dugo nije vidjela.
Miješ ajuć i karte, Vješ tica je upitala Anju: “A tvoje pitanje je?”
“Savjet kako dalje… zapela sam. Ne vidim se u buduć nosti. Niti
vidim u kojem bih smjeru krenula. Mož da… posao. U stvari… Ljubav?
Ljubav.”
Vješ tica je kimnula i uzdahnula.
Vjerojatno je to svi pitaju; neć u joj ostaviti baš neki dojam…
“Sad ti promiješ aj, presijeci pa jednu polovicu stavi ovdje, a drugu
tu. Tako. Iz ove hrpice ć eš izvlač iti kartu po kartu.”
Gledajuć i u cjelokupnu sliku bacanja Vješ tič ino č elo se lagano
namrš tilo, a lice je ostalo nepomič no. Nič im nije odavala š to misli.
Poker face?
Vješ tica je krenula s prič om od karte do karte. Kako je koju
objaš njavala, tako je kucnula kaž iprstom po njoj. Zastala je na karti Kule
i po njoj kucnula dva puta.
“Pogledaj, nakon svega š to sam ti rekla dogodit ć e ti se neki već i
potres u ž ivotu. Sve ć e se preko noć i promijeniti. Doslovno. Okrenut ć e
ti se svijet u smjeru u kojem ni ne sanjaš . Budi spremna na to. Ovo je
zadnja karta. Dakle, uskoro.”
“Na dobro ili na loš e?” upita Anja.
“Hajde izvuci još jednu kartu, pa da vidimo. Ali, preslož it ć eš se
de initivno.”
Sljedeć a karta koju je Anja izvukla bila je Smrt.
“Ovo samo potvrđuje potpunu transformaciju tvog ž ivota, ne znač i
nuž no-”
“Smrt, znam…” ubaci se Anja.
“Sama si birala karte, zar ne?” prijateljski su zasjale oč i. “Ali, daj
izvuci još dvije, vidim da ti treba pojaš njenje”, blago se nasmije Vješ tica.
“A i da maknemo taj strah.”
I Anja stavi jednom rukom Caricu, na stol, dok je drugom sljedeć u
kartu još uvijek drž ala nalič jem prislonjenu na grudi.
“Vidiš . Kruna. Ti si kraljica svojih promjena. Crown. Corona. Ne boj
140
se, sve je u tvojim rukama.”
I okrene Anja zadnju kartu na stol: Obješ eni č ovjek.
“No, dobro, ponekad malo zapnemo u ostvarivanju svojih planova,
neš to nas saplete, malo se razbolimo i usporimo ili…” Vješ tica naglo
ustane od stola i pritom kruž nim pokretom ruku ispremiješ a bač ene
karte. “Ili… nam jednostavno zastane dah prije nego š to se dogodi neš to
znač ajno. Hajde, sjest ć emo malo na terasu.”
“Da li ti sebi ikad bacaš …? Oprostite.”
“Mož emo na ‘ti’, opraš tam”, nasmijala se ova dok su se smješ tale
na veliki trosjed prepun jastuč ić a na terasi. “Pokrit ć emo se s dekom, još
uvijek je dosta hladno.”
Anja ju je slijedila.
“Ne. Rijetko”, nastavila je Vješ tica, ponovno paleć i cigaretu, i
otpuhnula dim u nebo. “Mislim da znam sve š to trebam znati, ne trebaju
mi karte da mi to kaž u.”
“Vidovita si?”
“Kad smo već kod vidovitosti, č esto imam viziju da ć e se i meni
dogoditi ž ivotna prekretnica u trenutku kad Zagrebač ka katedrala
ostane bez jednog tornja”, poč ela se smijati. “Ali, znamo da se to neć e
dogoditi, tako da… vidovitost…” Zagledala se negdje u daljinu noć nog
neba. “Nego…” podigla je svoju š alicu. “mogle bismo još neš to popiti.”
Kucnula je svojom š alicom o Anjinu.
Iznenađena, Anja je mrvicu prejako uzvratila i š alica koju je drž ala
okrhnula se.
“Oh, oprosti!” Anđeo nacrtan na š alici ostao je bez glave, a drš ka u
obliku krila ostala je u Anjinoj ruci.
“Ove anđeoske š alice su tako krhke”, rekla je Vješ tica. “Anđelima
tako lako otpadnu krila.”
“I aureole!” izgovorile su u isti č as, prasnule u smijeh pa krenule
č istiti krhotine i ostatke prolivenog č aja.
“Sad ć emo skuhati još jednu rundu”, rekla je Vješ tica i uskoro je
voda ponovno veselo ključ ala u kotlić u iznad vatre.
“Odakle ti sve ove mješ avine i biljke?”
“Puno planinarim i š eć em š umama kao svaka prava vješ tica”, rekla
je veselo. “Dosta toga sama uberem, nađem… ostalo naruč ujem.”
“Moj domet planinarenja je grljenje drveć a u Maksimiru”, smijala
se Anja. “O biljkama nemam blagog pojma.”
141
“Oooo, sad ć u ti ja smuć kati jedan poseban napitak, pa da vidiš
kako biljč ice mogu biti ine!” Vješ tica je dohvatila par staklenki, iz svake
uzela po prstohvat i ubacila u kotlić . Kad je već sve bilo gotovo i u novim
š alicama, podigla se na prste, dohvatila jednu bocu s najviš e police i iz
nje još dodala još par kapi u svaku š alicu.
“Hajdemo natrag na terasu”, ponovno su rekle u isti glas š to je,
naravno, opet izazvalo salvu smijeha. I za koji trenutak ponovno su bile
uš uš kane u jastuke pod dekicama. Pridruž ila im se i Madame koja je
odmah poč ela umirujuć e presti.
“Mmmmmm, ovo je… ovo jeeeee…. neš to najbolje š to sam ikad
probala!” rekla je Anja, oč arana okusom gustog napitka koji je lagano
podsjeć ao na planinske biljke s notom neč eg orijentalnog. Odmah
nakon prvog gutljaja cijelim tijelom joj je proš la toplina, izazvavš i
opuš tenost kakvu nije dugo osjetila.
“Rekoh ti, bož anski nektar.” Vješ tica je bila zadovoljna Anjinom
reakcijom. “Stvar je samo u tome da znaš dobro spojiti na prvi pogled
nespojive sastojke. Naravno, i da se usudiš to napraviti – to ti je sva
tajna magije.”
Razgovor je trajao i trajao i uskoro su se uhvatile u nadmetanju
koja bi viš e toga ž eljela podijeliti s onom drugom.
“Kad si postala Vješ tica?”
“Oduvijek sam to bila. Tek se kasnije u ž ivotu još malo nadogradiš
vješ tinama.”
“Zaš to baš tarot?”
“Mož emo vidjeti stvari oko sebe, ali pitanje je hoć emo li ih
prepoznati kao znač ajne. Tarot tu znač ajnost dovede u prvi plan. Ako
smo mudri, prihvatimo savjet koji nam daju karte i paž ljivo
promatramo znakove. Sinkronicitete. To nas obič no i odvede kamo
ž elimo.”
“Kako to misliš ?”upita Anja spletenih prstiju oko nove š alice koja
je još uvijek toplo grijala, a plave oč i su se samo š irile od znatiž elje.
“Smislene sluč ajnosti. Kad smo upozoreni kamo gledati, puno je
lakš e spaziti ono bitno. To je kao da ti netko prstom pokaž e u kojem
smjeru trebaš gledati…” Ponovno je zapalila cigaretu i izdahnula dim
ravno prema Mjesecu. “Evo, ovako.”
U isti trenutak su se nasmijale.
“Zapravo je isto i s ljudima”, nadovezala se Vješ tica na samu sebe.
142
“Cesto se susreć emo, ali pitanje je hoć emo li se prepoznati. Smisao
ž ivota bio bi nać i ‘svoje ljude’. Kad to imaš , imaš sve.”
“Jesi li ti naš la svoje?”
Anja, omamljena opuš tajuć om toplinom napitka, nije č ula
odgovor već samo umirujuć i ton Vješ tič inog dubokog glasa koji ju je
usred reč enice o smislu ž ivota sa svojim ljudima samo uš uš kao u
mekoć u jastuka. Zaspala je na Vješ tič inom ramenu.
Vješ tica je pak dugo ostala zagledana u usnulo Anjino lice. Znam
te, iako te ne poznajem, a izazvala si u par sati u meni više topline nego
itko svih ovih godina. Njež no joj je razmaknula kosu i spustila prozrač an
poljubac na č elo.
Anja se trgnula u trenutku kad ju je obavila hladnoć a. Toplina
Vješ tič jeg zagrljaja, njezino mekano i mirisno lice na koje je bila
naslonjena iš čeznuli su zajedno s crnilom noć i. Svitalo je.
“Moram ić i.” Anja je doš la do kuhinjice do koje ju je doveo
aromatič an miris kave, koju je kuhala Vješ tica.
“Hajde.”
“Oprosti š to sam te zadrž ala toliko dugo.”
“Pusti. Ponekad su ovakve noć i jedino š to nekad imamo.”
“Skoro sam zaboravila, koliko ti dugujem za tarot?”
“Oh, niš ta mi ne duguješ za ovo bacanje. Baš smo se dobro
zabavljale.”
Zagrljaj na vratima trajao je neuobič ajeno dugo, i prvo š to je
osvijestilo Anju bilo je kad se naš la ponovno sama dolje na hladnoj ulici.
Osjeć ala se kao da ju je netko izbacio iz toplog gnijezda natrag u njezinu
samoć u. Tugu. I oč aj.
Ako sam ikad pož eljela poljubiti ž enu onda je to bila ova.

* * *

Dani su se nastavili slagati jedan na drugog kao karte u tarotu.
Svaki sa svojom prič om, svaki sa svojom tež inom. Anja je trč ala za
poslovima, a njezin nemir trč ao je za njom kao nervozni pas na uzici.
Rez se nije dogodio. Još uvijek.
Svijet je poč ela drmati pandemija, ali to je za Anju još uvijek bilo
143
“tamo negdje”. Osobna apokalipsa samoć e i osjeć aj da nigdje ne
pripada, da ne mož e izać i iz svog zač aranog kruga, još uvijek su se
jedini č inili opipljivima. Kad god bi pomislila na neko rješ enje, bili bi to
neki nerealni snovi o odlasku na Azore ili… Vješ tica.
Odluč ila ju je ponovno nazvati.
“Mož emo li se vidjeti?”
“Cekaj da pogledam kad sam slobodna… mož emo. Cetvrtak u 19?
Odgovara?”
“Mož e.”
“Onda se vidimo.”
Zar je to sve? Kratko, jasno, poslovno… Sto ja uopć e oč ekujem od
ž ene koja me vidjela samo jednom?
I dogodilo se ono š to š to se događa samo u ilmovima. Bez ikakve
najave zaspiš u jednom svijetu, a probudiš se u drugom. Preko noć i su
se i u Hrvatskoj dogodili koronavirus, krizni stož er, lockdown, pressice,
ukidanje javnog prijevoza, strah, socijalna distanca.
Zbog onog sigurnosnog slogana #ostanidoma, koji je sve
bombardirao iz medija, Vješ tica je otkazala susret.
Socijalna distanca? bila je ljuta Anja. Misle valjda na izički razmak.
Profesionalna deformacija njezinog lingvistič kog uma nije mogla
podnijeti kriva znač enja pa je nabrajala novinarima sve po spisku. Koji
sam ja majstor socijalne distance! Imam valjda i doktorat iz samoće…
vrtjela je mislima, sluš ajuć i vijesti. Osobito su je nervirala beskrajna
č ekanja u redovima ispred svih trgovina u obaveznim razmacima od
dva metra između ljudi.
Je li normalno ovo “novo normalno”? pitala se, promatrajuć i ljude
sa zaš titnim maskama na licima.
Ne pristajem na ž ivot u ovakvoj distopiji u kojoj se ne mož emo ni
nasmiješ iti jedni drugima.
Tvrdoglavo i s puno protesta skinula je svoju zaš titnu masku i
rukavice i bacila ih u prvi koš za smeć e. Ionako ta pošast neće na mene,
ma nema šanse!
Predveč erja prije velikih događaja obič no su mirna. Cak ni oluje
ne dolaze s fanfarama, već se najavljuju zatiš jem. Anja je te več eri mirno
usnula. Sutraš nja nedjelja trebala je biti uobič ajeno dosadna,
nezanimljiva i usamljena. Onakva kakvu uobič ajeno provode ljudi koji
nemaju nikog i svoju samoć u utapaju u poslu kojeg donose kuć i i preko
144
vikenda.

* * *

“Uhvatite je”, vikao je zapovjednik svojoj č eti. “Ne smije pobjeć i!”
Anja je trč ala, ali nije nikako mogla odmaknuti od horde vojnika
koji su je proganjali. Kao da se kretala na mjestu.
“Drž ’te je!” Osjetila je mnoš tvo ruku koje je sputavaju. Bili su to
vojnici-karte koji su je okruž ili sa svih strana.
“Klekni!” naredio je zapovjednik. Posluš ala je, a dio vojnika-karata
se razmaknuo. Sad je jasno vidjela kako joj se približ ava Kraljica Srca.
Zena-karta.
“Daj mi to!” vikala je na Anju koja je tek sad vidjela da u svojim
rukama drž i poderanu polovicu tarot karte Ljubavnici.
“Ne dam!” Sakrila je kartu objema rukama iza leđa.
“Odrubite joj glavu!” viknula je Kraljica Srca sadistič ki.
U taj č as zatresla se zemlja, a Anju je probudila tutnjava.
Otvorila je oč i i vidjela kako knjige padaju s polica; kako omiljena
joj plava č aš a poskakuje prema rubu stola i razbija se u milijun
plavič astih komadić a. Sve je š kripalo i ljuljalo se, stvari na policama su
se sudarale.
Potres! Ostala je nepomič na. Viš e od potresa uzdrmao ju je san u
stilu Alise iz Zemlje č udesa.
Već dugo nisam imala ovako upečatljiv san. Polako je ustala i
krenula č istiti komadić e stakla.
Kraljica Srca? Sto bi to znač ilo?
Još nije sve ni poč istila kad se sve ponovno zatreslo. Komadić i
ž buke sasuli su se sa stropa, a neki od njih završ ili su i u Anjinoj kosi.
Tarot Carica?
Drugi udar potresa otvorio je rupu u mentalnoj brani koju je
odavno podigla sama u sebi. Bujica zapretenih osjeć aja provalila je
nakon dugo vremena u prednji, svjesni plan.
Polovica karte Ljubavnici?
Nepovezane misli i spoznaja su joj se polako, poput razbacanih
puzzli, sastavljali u smislenu cjelinu. Baš onako kako je one noć i
145
opisivala Vješ tica.
Karte! Kula je potres! Preokret! Ljubav! Vješ tica!?
I š to ć u sad sa svim tim? Sto?
Nakon treć eg potresa upalila je TV da pogleda vijesti. Straš ne slike
razruš enih krovova, uniš tenih automobila ispod gomila cigli, palih
fasada i dimnjaka otkrivale su joj prave razmjere ove nesreć e. Tek tad je
osjetila laganu jezu. A slika Zagrebač ke katedrale kojoj je sad falio vrh
sledio ju je.
Vještica! Njezina vizija! Hvatala je dah. Sve je pogodila! Sve!

* * *

Kako jedna tarot karta ne č ini bacanje, tako ni jedna nesreć a ne
dolazi sama.
Vješ tica nije odgovarala niti na poruke, niti na pozive. Anja je bila
sve nemirnija. Slike razruš enih krovova nisu joj izlazile iz glave, a
Vješ tič ina reč enica joj je stalno odjekivala u mislima: “…i meni ć e se
dogoditi ž ivotna prekretnica u trenutku kad Zagrebač ka katedrala
ostane bez jednog tornja…”
Samo da je dobro. Onaj njezin penthaus, krov, kamin i dimnjak…
Budi dobro, samo budi dobro… Toliko te sad trebam… Bez tebe ne
mogu spojiti sliku.
Sati gledanja u mobitel, koji je š utio izludjeli su Anju potpuno. Na
kraju se naveč er, unatoč upozorenjima kriznog stož era da se ne izlazi,
pješ ice iz Maksimira uputila prema centru. Javnog prijevoza nije bilo.
Trebalo joj je dosta dugo da stigne. Ispred Vješ tič ine zgrade bile su
razvuč ene ž ute trake. Nisu je pustili dalje.
“Ima li koga gore u penthausu, znate li?” upitala je ljude koji su
raš čiš ćavali ulicu. “Je li netko stradao?”
“Nitko nije stradao, ali u zgradi viš e nema nikog”, odgovorio je
jedan od radnika. “Zgradi ć e trebati provjera statike.”
Zakasnila sam.
“Znate li kamo su otiš li stanari?”
Odgovor nije dobila. Covjek je nastavio micati cigle s jednog auta i
viš e nije obrać ao paž nju na nju.
146

* * *

Vješ tič ina paž nja uhvatila se za mobitel poput leptira u paukovu
mrež u. Lomio ju je osjeć aj kao da stoji č itavu vječ nost u nekakvom
limbu iz kojeg ne mož e niti odgovoriti na Anjine pozive, niti ne
odgovoriti.
Nema teže stvari od trenutka kad trebaš biti prorok sam sebi. Tako
je lako vidjeti tuđe zaplete! A svoj? Vrtjele su je misli u neki svoj zač arani
krug.
Kaž u da je daleko lakš e davati, nego primati. Ali, koliko ja zapravo
i mogu nekome dati nakon toliko ž ivotnih razoč aranja? Iz poderanog i
izgrebanog srca?
Svaka misao na Anju izazivala je u Vješ tici grč u trbuhu, tež inu na
ramenima i brisala joj sposobnost da slož i dvije-tri suvisle reč enice.
A tek primanje? Znam li to uopć e? Mogu li? Kad primaš otvaraš se
za ranjivost. I svoju, i tuđu. Toliko je lako povrijediti; samo jedna kriva
riječ u krivi trenutak mož e otvoriti bezdan… Jer, š to ako se ponovno
sunovratim? Sto ako nju povrijedim? Sto ako… š to ako…
Možda je najpametnije sve to ignorirati. Pa me možda i prođe,
mislila je dok se bavila trivijalnim stvarima kako organizirati ž ivot za
sebe i Madame u hotelu do povratka kuć i.
Vidjeti sebe u nečijim očima je odgovornost. Vidjeti sebe u nečijem
bacanju je… što? Zavaravanje? Ludost? Nada? Ponovno se dohvatila
tarot karata.
Carica joj je ponovno pokazala svoj okrunjeni pro il. I Carobnjak
se naš ao tu. Koliko god bacanja da je zavrtjela sva su joj gotovo na isti
nač in govorila o sudbonosnom susretu.
Imam li pravo na to? Uvuć i je u moj kaotič an nač in ž ivota? Nju,
tako njež nu, krhku, mož da premladu… Vidim li mož da samo ono š to
ž elim vidjeti? Ali… karte nikad nisu lagale, jedino ih je trebalo znati
proč itati. Anja, jesi li “netko moj”? Izgubljeni ključ za otključ avanje
smisla?
Već po treć i put zadnja karta koja je zatvarala bacanje bila je Luda.
A Vješ tica i Luda su se jako dobro poznavale. Ova joj se uvijek
147
pojavljivala kad ju je trebalo upozoriti da vrijeme istič e i da je samo
korak od toga da se sunovrati u neku ž ivotnu provaliju.
Ili mi govoriš da je još uvijek sve moguće? Gledala se u ogledalo,
č eš ljajuć i svoju dugu kosu, pokuš avajuć i vidjeti sebe onakvom kakvom
ju je Anja dož ivjela.
“Ludo jedna!” š apnula je svom liku u ogledalu.

* * *

Moram na zrak, Anja je naglo ustala jedne več eri jer nakon cijelog
dana viš e nije mogla podnijeti pogled na svoja č etiri zida. Sad kad, zbog
karantene, viš e nije odlazila ni na posao samoć a joj je postala
nepodnoš ljiva, a to ju je iscrpljivalo č ak i viš e od č ekanja po redovima.
Nakon duge š etnje sjela je u parkić na klupu.
“Imate li mož da cigaretu?” upitala je neko druš tvance na klupi
pored. Nakon petnaestak minuta zamolila je još jednu, pa još jednu. Na
odlasku su joj ostavili gotovo punu kutiju. Nevjerojatno kako se u
kriznim vremenima u ljudima probudi ono najbolje, sretna misao
zagrijala je Anjino srce.
Eto, neki prolupaju od izolacije, a ja sam propljugala, nasmijala se i
baš onako, poput Vješ tice, otpuhnula dim Mjesecu u lice. Už ivala je u
potpunoj tiš ini grada u kojem je sve stalo. Viš e nije bilo ni one
pozadinske buke jer prometa nije bilo.
Udar hladnog vjetra stvorio se niotkud. U inat njemu i njegovim
hladnim dodirima Anja je už ivala u š uš tanju kroš nji koje je izazvao.
Koliko je vremena proš lo od one curice koja je ž eljela pobjeć i u
svijet Alise u zemlji č udesa do ove koja traž i utjehu u tarotu? Vječ nost?
Vješ tice, gdje si?
Palila je cigaretu za cigaretom sve dok joj lice nisu dotakle
pahuljice snijega. Tek tada, potpuno smrznuta, odluč ila se vratiti kuć i.
Sljedeć eg jutra, dok je č ekala u redu da uđe u duć an, samo se
sruš ila.
Sirena hitne pomoć i na trenutak joj je vratila svijest, ali onda je
opet utonula u neš to nalik na san. Sanjala je kako pokuš ava zapaliti
cigaretu i udahnuti dim, ali joj to nikako ne uspijeva.
148
Nakon š to se izborila za dah i doš la k svijesti vidjela je da je u
bolnici. Doktori i sestre u maskama i skafanderima š utke su joj davali
infuziju i injekcije. Trebalo je č ekati par sati za rezultate testa.
Samo da nije korona… samo da nije, mantrala je bez prestanka.
Bila je.
“Naž alost, imate COVID-19”, rekla je joj je doktorica. “Mladi ste, ne
oč ekujemo komplikacije, no, realno, to ne mož emo sa sigurnoš ću
predvidjeti. Još uvijek jako malo znamo o virusu.”
Dan-dva sve je bilo podnoš ljivo.
Bit ć e sve ok. Mora. Izvuć i ć u se, a onda… onda ć emo Vješ tica i ja
valjda spojiti onu poderanu kartu u neku smislenu cjelinu. Kakvu god.
Treć i dan temperatura je samo rasla, kaš ljati gotovo nije
prestajala.
Ovo je poput onog č udoviš ta iz ilma “Alien”, rastrgat ć e me.
Sljedeć e jutro maska za kisik viš e nije pomagala, pa su je prebacili
na odjel s respiratorima.
“Dat ć emo vam vrlo laganu anesteziju”, objaš njavala je doktorica.
“Monitor ć e nam stalno pokazivati vaš e otkucaje srca, disanje i
zasić enost s kisikom. Povremeno ć emo vas buditi. A potpuno ć emo vas
probuditi tek kad najgore prođe.”
Hoću li i ja biti samo broj na sutrašnjoj pressici stožera? bila je
zadnja Anjina misao prije propadanja u crnilo poput Alise u jazbinu
Bijelog Zeca.
No, djelić i svijesti stalno su se probijali negdje u tom beskrajnom
propadanju i hvatali se za sve ono š to je tonulo zajedno s njom. Slič ice iz
djetinjstva lebdjele su svuda naokolo. Izgubljena lutka č etverogodiš nje
Anje, nikad prež aljena, padala je pokraj nje. Maš ila se da je uhvati, ali
neš to joj je sputavalo svaki voljni pokret. Padali su ormari s otvorenim
vratima iz kojih je ispadala Anjina tinejdž erska odjeć a. Otvorene ladice
iz kojih su letjeli papiri s nač rč kanim uspomenama.
Tko ć e to viš e ikad poslož iti?
Koš maru stvarnog i nestvarnog nije se nazirao kraj.
Smrt je uvijek daleko za samo jedan otkucaj srca. Tko to broji moje
udahe… tko? Zvuk monitora probijao se u Anjinu podsvijest. Ako je sve
izbrojeno i ima konačan broj, koliko mi je još udaha preostalo? Oduvijek
sam bila loša u matematici, nisam nikad naučila ni kartati, a vidi ih,
zagledala se oblak karata u koji je uletjela padajuć i. Vojnici-karte
149
predvođene Kraljicom Srca oblijetale su oko Anje kao oblak osa.
Osjeć ala je ubode bajuneta, ili su to bile igle od infuzije, nije znala.
“Odrubite joj glavu”, vikala je Kraljica Srca, ž ena-karta č ije lice se
polako poč elo pretvarati u tarot Caricu koja se na kraju transformirala u
lik Vješ tice.
“Gdje si bila do sad?” upitala ju je Anja č im su im se susreli pogledi.
Tvoje karte su ono š to je doš lo prvo, a to je sada, odavde gledam
na sebe od one noć i kad si me gledala, a nisi vidjela da sam to ja, ljudi se
ne prepoznaju ako stalno nose zaš titne maske, ali tvoje karte su me
odmah prepoznale i vriš tale su, znaš , borile su se da budeš sretna i da ja
budem, korona je bila ta kruna na mojoj glavi i tvoje lice je jedino š to
sam ž eljela vidjeti kad se probudim trebala si biti moje sidro da me
drž iš č vrsto vidiš da ć u poletjeti gledaj negdje sam izgubila svoju
polovicu karte jel’ kod tebe jesi li ih ti spojila slika mora biti cjelovita š to
je stvarnost umiru li ovako ljudi koji su sami samo zato š to ih nitko ne
drž i nemaju se za š to uhvatiti ulovila bih se za onaj toranj ali ga viš e
nema diš i za mene podijeli sa mnom svoj dah imaš li još koju cigaretu
č ini mi se da mi rastu krila ako poletim hoć u li pasti drž i me š to ako mi
otpadnu krila kao one noć i ublaž i mi pad gle padam prema gore vidi
kako je to moguć e prolazim oblake tako sam lagana kako ć u disati u
svemiru kako ć u disati bez tebe…
U trenutku spuš tanja ostatka Sjevernog tornja Zagrebač ke
katedrale zbog oš teć enja nastalih u potresu, monitor koji je nadzirao
Anjine ž ivotne funkcije pretvorio je njezin ž ivot u ravnu crtu.

* * *

Vješ tica se vratila u svoj stan baš na dan kad su krenuli ruš iti
toranj. Promatrala je sa svoje terase pripreme u kojima su sudjelovali i
alpinisti. Drhtala je od tog konač nog utjelovljenja svoje dugogodiš nje
vizije koja se upravo sad odvijala pred njezinim oč ima.
U tu sliku stalno joj se ubacivalo Anjino sneno lice od one noć i. I
sjeć anje na razgovor o smislu ž ivota.
Ponekad čekaš toliko dugo da jednostavno odustaneš od svega,
postane ti besmisleno, odgovor je koji je bila dala Anji kad je ona već bila
150
usnula na njezinom ramenu.
Uzalud ti sva vještina ako je ignoriraš zbog vlastitih strahova,
stresla ju je spoznaja.
U trenutku kad je grunula eksplozija š to je odvojila vrh tornja
zapljusnuo ju je osjeć aj kao da joj se vlastita vidovitost nacerila u lice.
Bolan grč u grudima ostavio ju je trenutak predugo bez daha. Kad se
konač no izborila i uspjela duboko udahnuti, slika joj se, nakon toliko
godina č ekanja, konač no slož ila poput keltskog križ a u tarot bacanju.
Zalud sve ako nisi u stanju prepoznati nekog svog kad se konač no
pojavi ispred tebe!
Imala je osjeć aj kao da su sve tarot karte iz crvene kutije u sobi
prasnule u podrugljiv smijeh.
Dosta je bjež anja!
Prelomila je.
Odluč ila je nazvati.
No, s druge strane č uo se samo isprekidani ton isključ enog
mobitela.
Anja nije odgovorila.

© 2020. Tatjana Luna Val
151
DECAMERONA
Srebrenka Peregrin

Uronite u svijet boccacciovske erotike sa suvremenim odmakom i
otkrijte kako u jednom danu proputovati svijet od Toskane do Paci ika
te se vratiti u svoj krevet prije jutra!

E, jebemti Boccaccia, da ti jebem!
Svrš ila sam u potpuno nepoznatom, ali po svoj prilici toskanskom,
samostanu. Doduš e, treba mi neko vrijeme da shvatim gdje sam.
Sva je sreć a u tome š to nema vremenske razlike između Hrvatske i
Italije, pa je i ovdje sitno doba noć i, kad vjerojatno nitko nije budan. I ja
sam snena, usporena, tako da prođe par minuta dok ne otkrijem š to se,
opet, dogodilo.
Jebeni ovulacijski snovi – ali barem se nisam naš la ni u č ijoj ć eliji,
nego u nezaključ anom spremiš tu za vrtni alat koje izlazi na kloš tar.
Iš uljam se van, samo u spavać ici i gać icama, pa provjerim osnovne
stvari: ima li gdje svjetla ili pokreta, mogu li nać i kakav natpis da
provjerim radi li se stvarno o Italiji, te postoji li zgodnije mjesto na koje
bih se mogla smjestiti i organizirati povratak doma. Biti u Italiji u ovo
doba epidemije prvorazredna je glupost.
U razgledavanju me prekine mrmljanje koje mi se približ ava s
leđa. Netko je ipak budan!
Krupna, zakukuljena prilika hoda kroz kloš tar i, pretpostavljam,
moli. U mraku je lako š mugnuti i priljubiti se uz jedan od vanjskih
zidova. Cekam da prođe. Valjda neć e ić i okolo naokolo? Osoba – č asna ili
redovnik, mož da – napravi par krugova, tijekom kojih se skrivam među
grmljem i osjeć am kako mi raste adrenalin. To nije dobro. Trebat ć e mi
dugo da se opustim i uspijem dovoljno koncentrirati da odem kuć i.
Kad napokon pođe dalje, pokuš am s dubokim disanjem,
stezanjem i opuš tanjem miš ić a, pa č ak i malo samomasaž e. Ne
152
usuđujem se vratiti u spremiš te, da me ne primijete. Ionako mi ne bi
pomoglo – previš e vonja na praš inu, už eglo ulje i sredstvo za
podmazivanje. Tamo nikad ne bih uspjela zamisliti svoju spavać u sobu i
krevet, s oblacima omekš ivač a u posteljini, kamo se trebam vratiti.
Kad molitelj ode, sve ponovno utihne. Nakon nekog se vremena
usudim lagano zadignuti spavać icu i kliznuti rukom preko grudi i
trbuha, pa u gać ice. Već sam znala da neć e biti jednostavno. Sva sam
napeta, a omiljeni scenariji ne dolaze, naž alost, u obzir. Treba mi neki s
kojim ć u dospjeti kamo trebam, umjesto da opet zaglavim na krivoj
adresi.
Koliko god prebirala po sjeć anju, svi koji mi padaju na um, vezani
su uz Trpimira.
To je previš e riskantno – mogla bih, umjesto kod sebe, svrš iti kod
njega. A znamo kako je to proš lo zadnji put; umjesto seksi doč eka
nakon dva tjedna njegove “samoizolacije”, zviznula sam u krevet ravno
između njega i Lade. Svi smo se ugruvali i ispsovali na mrtvo ime. Nisam
od onih kojima su trojci super, bar ne už ivo, a osobito ne s jednom od
najboljih frendica.
Bivših najboljih frendica, ispravila sam se. Kao da mi nije bilo
dosta š to sam u prva tri dana epidemiološ kih mjera završ ila na burzi.
Odmahnula sam glavom – kriva vrsta misli. Treba mi neš to
uzbudljivo, a to nije pomisao kako moj bivš i deč ko š evi moju bivš u
prijateljicu, niti da sam nezaposlena, prvi put od faksa. Treba mi neš to
posebno.
To neš to inač e je moj otok: komadić tla pod prostranim
tihooceanskim nebom, na kojem rastu palme i praktič ki niš ta drugo.
Nema, doduš e, ni vode ni hrane, ali još se nikad nisam zadrž ala toliko
dugo da mi to bude problem. Obož avam nakon dugog, iscrpnog
orgazma otvoriti oč i i vidjeti plavo svuda oko sebe, osjetiti pijesak pod
rukama, namirisati sol.
Trpimir je bio už asno ljubomoran š to ne mož e doć i sa mnom.
Valjda je zato izveo najveć i kliš ej kojeg se mogao sjetiti. Ne znam zaš to
je Lada sudjelovala; njoj o orgazmič nim putovanjima nisam prič ala.
Jedva da sam joj objasnila kako sam se stvorila u Trpimirovom krevetu
onaj dan. Mož da je samo oduvijek kuč ka.
Ali, sad ni na svoj otok viš e ne mogu. E, to je bilo najveć e
razoč aranje.
153
Jebeni bogataš i s jebenim jahtama koji nemaju boljeg posla nego
da u jebenoj karanteni plove po oceanima.
Od Trpimira sam se taj put vratila kuć i standardnim nač inom: dao
mi je masku za lice i stare tenisice, pa pozvao taksi. Ne znam š to je
vozač mislio o polugoloj ž eni s maskom koja mu je ostavila smrdljivu
muš ku obuć u na podu straž njeg dijela taksija. Nije me ni briga. Otapkala
sam kroz vrt i na gornji kat, da me mama ne vidi takvu. Prvo sam se
istuš irala, pa presvukla u ljetnu haljinu i slamnati š eš ir. Popila sam
dovoljno vode – i ne samo vode – i odluč ila otić i na svoj otok.
Sve je bilo dobro dok nisam stigla. Fantazije s tim otokom
oduvijek mi idu od ruke. Scenariji i sudionici manje su bitni od prostora
koji privlač i moju pozornost i tijelo. Od kuć e je, k tome, lakš e putovati
kad imam tri vibratora na izbor. Katkad koji ponesem sa sobom, da se
mogu brž e vratiti doma.
Taj zadnji put na otok nisam ponijela nikakvu pripomoć , jer se
nisam htjela vratiti. Ili bar ne brzo. Stigla sam, preplavljena už itkom i
spremna pizditi pod zalazeć im suncem, pa otkrila da se neki jebeni
jahtaš usidrio s druge strane otoka.
Da sam mlađa i naivnija, bila bih mu se pokuš ala pridruž iti.
Naž alost, već sam dož ivjela prilič an broj neugodnosti kad bih ljudima
samo tako upala u ž ivot i planove. A onda nije uvijek jednostavno
postić i savrš enstvo psihič ke i izič ke koncentracije da me vadi iz jebade
u koju sam se uvalila. Zato sam odustala od kontakata na nepoznatim
mjestima, š to se pokazalo dobrom praksom kad je krenula ova
epidemija. Još mi samo fali da se doma vratim zaraž ena.
Ipak, na pustom otoku usred Tihog oceana bez pola muke sam se
prepustila maš tanjima i, sklapajuć i oč i na vrhuncu, ponovno ih otvorila
u vlastitoj kuć i.
Možda da zamislim sebe na otoku kako zamišljam sebe kod kuće?
sine mi dok nasumič no prebirem po svojoj nesuradljivoj vulvi,
ispruž ivš i se na ino podš iš anoj kloš tarskoj travi. Tako kompliciranu
maš tariju još nisam pokuš ala. Ali, zajebane situacije traž e zajebane
korake.
Udahnem još par puta, pa prizovem u sjeć anje svoj otok:
pljuskanje valova, š um palmi, zaž areni pijesak, toplinu koja mi se upija
u kož u. Nikoga nema sa mnom; ni ne treba mi. Samo ja koja mislim o
svom krevetu, o mekoć i plahti, ugibanju jastuka, ljuljanju zdjelice,
154
leđima izvijenima u luk, o prstima koji kruž e, uranjaju, mame už itak,
zakvač e ga, povlač e me sa sobom.
Vrhunac me izvlač i iz toskanskoga samostana dok mi svi udovi
bride. Stež em prste – jedne u sebi, druge na vrelom pijesku svog otoka.
A onda se survam u poznati krevet koji miriš e po maminom
omekš ivač u, gdje se opet osjeć am kao tinejdž erka.
Samo š to sad, za razliku od onda kad sam bila tinejdž erka, znam
kako sam se i zaš to naš la tu gdje jesam kad me orgazam prestane
oplahivati.
Opustim prste. U ruci koja nije u gać icama doista drž im pijesak.
Znač i, napravila sam dvostruki skok: prvi u ž ivotu. Iza ruke s pijeskom,
na noć nom ormarić u pokraj kreveta, stoji Dekameron. Sinoć sam ga
krenula č itati, jer ga od poč etka karantene stalno spominju. Nitko mi
nije rekao da unutra ima toliko seksa. A i da jest, ne znam bih li
pretpostavila š to ć e se dogoditi. Ipak je to prastara knjiga. Dobar dio
erotskih scena mora se izvuć i iz zakukuljenih srednjovjekovnih opisa.
No valjda je mojoj podsvijesti, usred ovulacije, to bilo dovoljno da odvrti
ponoć nu premijeru.
Pijesak isipam na pod, a jebenog Boccaccia zgrabim i zavitlam
preko cijele sobe. Ne treba mi da usred epidemije opet završ im baš u
Italiji. Odluč im još malo odspavati, pa ć u ujutro porazmisliti o svemu.
U ovakvim okolnostima, stvarno moram paž ljivije poraditi na
mjestima na kojima svrš avam.

© 2020. Srebrenka Peregrin
155
ŠEĆER ZA KRAJ
Betina Ilić

Poš to je na odjelu za psihijatriju izbila zaraza coronavirusom,
uprava bolnice odluč uje poslati svoje ostale pacijente na kuć nu njegu, a
među njima i majku glavne junakinje – ispijenu staricu koja nakon
dugotrajne bolesti viš e ne nalikuje na osobu kakva je nekada bila. Ili se
to mož da samo tako č ini, doznajte u ovoj toploj i potresnoj prič i.

Ako bih vam rekla da je moja majka meni umrla dva puta, niš ta
vam ne bih slagala. Kad mi je bilo devet godina majku su zbog teš kih
duš evnih smetnji, kao i zbog ozbiljnog ugrož avanja, kako vlastitog tako i
naš ih ž ivota, prisilno hospitalizirali u psihijatrijsku ustanovu. Meni je
bila dobra, ali jednom je skoro zapalila kuć u. Bit ć e toga sve viš e,
govorili su nam, i onda je odvezli.
Bila sam joj u posjeti tri puta. Prvi put sam plakala jako. Obeć ali su
da ć e drugi put biti malo lakš e i bolje. Drugi put sam plakala toliko da
me zaboljela glava. Ona nije ni otvorila oč i, a kamoli da me vidjela. Treć i
put je gledala kroz prozor, pa kroz mene, pa kroz prozor; viš e nisam bila
njena. Prsti su joj odebljali, a nokti pož utjeli. Nigdje u njoj nije bilo moje
drage mame. Nepoznata kisela ž ena zurila je kroz ljude i prostor pa se
još i iscerila u zavjesu, nekoliko puta. Bilo me strah. Povratila sam na
straž njem sjedalu auta kad smo se tata i ja vrać ali kuć i, dok mi je
objaš njavao kako joj je ta neka jedna kap prelila č aš u, ali da on ne zna
toč no koja. Poslije se zapetljao u vlastitim mislima i zamrsio to klupko
teš kih emocija u neraspletiv č vor. Zar je moguć e da jedna kap uzme
nekom majku? Jedna kap, ali tako je bilo.
Naš i svjetovi su se rascijepili i ja viš e nisam imala vrata na koja
bih joj pokucala, a ona nije imala sobu u koju bi me primila. Moja majka
izgubila je pravo glasa, od nje mi je ostala samo ta mješ ina iz koje viš e
nije imao tko iskoč iti. Zamiš ljala sam kako je napustila taj svoj kož ni
156
balon, bacila se kao iz jureć eg vlaka na neku cvjetnu livadu, pa se
otkotrljala u tajno skloniš te i sad se krije negdje u zemlji. U gomolju
krumpira. U lukovicama tulipana. U podzemnim vodama teč e moja
majka. Sš šššššššššššššššššššššššššššš š uš ti ako joj se hoć e. Jednom u
buduć nosti, u takva ć e se tijela moć i umetnuti duš a, a ja ć u do tada
pokuš ati uhvatiti onu moje majke.
Tako sam maš tala. Nakon tog treć eg puta, najgoreg puta, reč eno
nam je da viš e ne dolazimo, da to uzrujava i pacijenticu, a da ni za mene
nije dobro da dolazim jer to viš e nije moja majka. To nije moja majka. To
je ostalo u sobič ku napuš teno od same sebe pa i od nas. To tijelo moje
majke, meso i kosti, ti unutarnji organi š to vare, sve š to se giba i klika
jedno s drugim, sve besprijekorno radi, samo moje majke nema. Njene
oč i nemaju s kim gledati na me, njene oč ne jabuč ice kameleona padaju
na stvari i nejasne prizore nič ije svakodnevice. Tako je nekako nestala
moja majka, pobjegla da viš e nikad ne dođe sebi. Neko vrijeme sam je
lovila u staklenkama domać eg dž ema, u zaleđenoj sarmi sam je traž ila,
u dubinama njenog ormara, u svilenim rukavima š arenih koš ulja i u
gazu njenih napuš tenih cipela; nigdje je nije bilo.
Trebalo mi je trideset godina da pustim i nadu i majku. U isti č as.
Njeno tijelo nastavilo je ž ivjeti i č ekati na povratak svoje duš e. Njeno
ime viš e nismo spominjali jer je bilo teš ko kao zvono koje bi nas onda
poklopilo i drž alo zatoč ene danima. Mi smo samo č ekali dan kad ć e nam
javiti da je napokon umrla. To nije teš ko razumjeti. I onda, prije š est
godina, javili su mi na posao da mi je zapravo umro otac. Srč ani udar.
Sigurno mu je onaj č vor koji je nosio u sebi zamrsio i cijelo srce pa ga
stegnuo toliko da ga je uguš io. Taj njegov udar slomio je i neš to mojih
organa. Ostala sam sama, u vječ nom strahu da ć e i na mene jednom
kapnuti ta neka nepoznata kap koja ć e me preliti preko č aš e.
U petak su me nazvali sa psihijatrije. Covid 19, rekoš e, uš ao je u
bolnicu, gospođa vaš a majka je testirana i nalaz je negativan. Cijeli drugi
blok je zaraž en i stoga bi bilo najbolje da ide na kuć nu njegu. Bolnica
nema drugog izbora. Rekla sam im da je to nemoguć e, nakon toliko
godina, i da su upravo oni ti koji su me uvjerili da to viš e nije moja
majka. Kako je moguć e da je sad odjednom postala moja, pitala sam ih
kroz suze. Niš ta, gospođo, ž ao nam je, rekli su, vaš a majka je u konač nici
vaš a briga, a ovo je izvanredno stanje. Već u subotu ć e je dovesti. Dobit
ć ete sva uputstva za nju, tako su mi rekli. Da, ona mi dolazi kao lutka s
157
uputstvima i č ini mi se da ć e mi je vratiti u dijelovima. Kad sam odlož ila
telefon, imala sam osjeć aj da je on odlož io mene i da mi u susret ide ona
jedna kap pa sam je preduhitrila ulijevajuć i u sebe japanski dž in koji
sam sebi kupila za rođendan. Cijeli dan prelež ala sam, razvijajuć i u
svojoj glavi ilmove u sepiji i padajuć i iz oč aja u strah. Prelež ala sam
tako i noć . Sutradan sam se probudila potpuno shrvana od brige kako
ć u i kako ć u sama. I zaš to se ovo meni događa, i slič na pitanja na dnu
bunara. Jedna je vrana graktala ispred kuć e, kao da su mi svi odjednom
htjeli popiti mozak. Nju danas dovoze.
Malo sam pospremila nered u kuhinji, stavila č istu posteljinu na
oč ev krevet, poč eš ljala se i obukla sivu haljinu s nekim ogromnim
dž epom s lijeve strane. Unutra sam stavila gumene rukavice i masku.
Sva moja obrana i zaš tita. Majku su dovezli kolima hitne pomoć i, bilo je
dva popodne. Za mene je vrijeme tada usporilo, dan je imao stotinu sati
u sebi, strugale su me kazaljke. Dvoje ljudi u zaš titnim odjelima, baš kao
s druge planete, isporuč ili su mi ostatke moje majke, tanku š ibu i
blijedu staricu bez duš e, bez prtljage, u debelim zimskim papuč ama,
iako je vani proljeć e, dvadeset i prvog u kovidu. Priš la sam autu i uzela
vreć icu koju mi je vozač pruž io, vidjela sam samo njegove plave
rukavice, potpisala papire na kojima je pisalo da ja sad preuzimam
brigu nad ovom svojom majkom, i još komad teksta u najsitnijem fontu
s ovoga svijeta, a onda su je spustili u invalidska kolica i krenuli je
drmusati prema ulaznim vratima naš e kuć e. Brada joj je pala na prsnu
kost; kao onesviješ tena uvezena je u svoju kuć u, na naglo, kako je i
odvedena odavde.
Bila sam u š oku. Otiš li su prebrzo i ostavili me s nepoznatom
tankom staricom. Samo joj je spavać ica, svijetlo plava, isprano plava,
nadimala sporo prsa. Diš e. Ziva je, tko god da je. Kako su se kola hitne
pomoć i udaljavala, tako mi se približ avala misao da pobjegnem i
ostavim je samu. Ona ionako ne treba nikog, ona treba kraj tijela za kraj
svijeta. Nisam uspjela pobjeć i. Nju treba hraniti, pomagati joj oko
obavljanja nuž de, kupati je, nju treba sve š to ja ne mogu. Nisam uspjela
pobjeć i. Ona nije moja majka, ja nisam pobjegla.
Nahranila sam je prema uputama i dala joj nekoliko propisanih
tableta. Stavila sam masku i rukavice da se zaš titim od stvarnih
osjeć aja. Obrisala sam je vlaž nim maramicama samo oko usta, i malo po
rukama, i to je najviš e š to sam mogla za prvi put. Polegla sam je u
158
krevet i onda morala ugurati plastič nu posudu, gusku za obavljanje
nuž de, ispod plahte. Za taj dio nemam potrebne riječ i, ali nije ni važ no.
Ostavila sam je da lež i tako, sigurna samo u jedno; ona ne spava – a nije
ni budna. Zatvorila sam vrata oč eve sobe i zaključ ala ih pa otiš la pod
tuš . Mlaka me voda nije mogla oprati. Onda sam se vratila i otključ ala
vrata. Pa sam ih opet zaključ ala. Dugo sam se bavila tom bravom. Jedva
sam zaspala.
Tu noć sanjala sam da sam trudna. Moj trbuh bio je spojen na
kuć nu antenu pupč anom vrpcom, tako da sam gledala buduć nost svog
djeteta na televiziji. Onda se na ekranu pojavio neki č ovjek u plavom
kombinezonu i poč eo prespajati gomile ž ica, sklopki, kablova, krvnih
ž ila i jedno ljudsko srce pa sve to spojio s invalidskim kolicima u kojima
je sjedila moja majka. Stisni, tako mi je govorio, stisni gumb i ubit ć emo
je. Nisam uspjela stisnuti. Odjednom je ž ena u kolicima podigla glavu i
pogledala ravno u moje oč i, kao električ na jegulja uš uljala se u mene i
ugnijezdila mi se u lijevoj nozi, tamo da ostane i da nikad ne izađe.
Probudila sam se mokra i prestraš ena, lijeva noga me straš no boljela,
cijelo stopalo bilo mi je u grč u. Grč . Jedva sam doš epesala do kupaonice.
Umila sam se hladnom vodom pa se odš uljala do vrata oč eve sobe u
kojoj sam je ostavila. Tamo je lež ala, tanka kao pero neke lude ptice, ta
ž ena, moja majka. Diš e. Spava. Ziva je. Opet sam se malo bavila
ključ evima i bravom. Ne znam kako sam zaspala.
U nedjelju, u š est sati i dvadeset i č etiri minute, probudio me
potres, mislila sam da je napokon doš ao smak svijeta, ali eto, nije se
dogodio. Nakon par minuta uspjela sam izvuć i Tanko Pero Lude Ptice iz
kreveta i odnijeti je kao djeteš ce na rukama. Van! Van! Van! Pož urila
sam. Spustila sam je na travu. Zgazile smo nekoliko mrava, to mi nije
bilo drago. Bila je tako krhka, granč ice namjesto kostiju. Pucketala je
kao vatra. Legla sam na tlo pored nje, bez rukavica i bez maske, i gledala
je kako drhti od hladnoć e. Mož da je i ona pogledala u mene.
“Joj, mama”, rekla sam i otiš la u kuć u po deku.
Fino isprepletena u osnovama i potkama tople deke skrivala se
duš a moje majke. Tko bi rekao. Odmah sam je prepoznala, po dodiru i
osjeć anju iznutra. Zaronila sam glavu u nju i utisnula poljubac. Vratila
sam se i uš uš kala je najtoplije š to sam znala. Uč inilo mi se kao da me
opet pogledala, stresla mi se duš a i podignula praš inu sa zabrtvljenih
uspomena. Udario je još jedan potres, ostale smo samo lež ati. Zemlja
159
nam se nije otvorila, otvorila se soba u meni u koju je uš etala moja
mama, divnih bosih stopala, drž eć i u rukama ogromnu tortu na kojoj su
gorjele sve naš e svjeć ice. Zubi su joj bili bijeli, ja sam bila mala, puhale
smo zajedno, tako se lijepo smijala. Kad smo ugasile i zadnju svijeć u,
zagrlila me u miris svog tijela u naš oj tajnoj potresnoj sobi. A onda je
izaš la i njež no zatvorila vrata vizije.
Zaš to je odjednom tako hladno? Otvorila sam oč i. Poč eo je padati
snijeg. Ona je lež ala ispod dekice, mirna kao ptica, tiha kao padanje
snijega. Bez daha. Tako je drugi put umrla moja mama, između dva
potresa. Uš uš kana u svoju duš u od dekice.
Posuta snjež nim pahuljicama, kao š eć erom, za kraj.

© 2020. Betina Ilić
160
IV
VIDANJE I VIDARSKO
PRIGOVARANJE
PRIČE O MAGIČNIM OBOLJENJIMA I
ISCJELJENJIMA
161
ZARAŽENA
Sunčica Mamula

Nakon godina borbe s koronavirusom, grad je u beskonač noj
karanteni, kontrole straž are na svim izlazima, a vani u prirodi proljeć e
je u punom jeku. Sto je malo građanskog neposluha u usporedbi sa
soč nim primorskim š parogama, razmiš lja glavna junakinja, sjedajuć i u
auto. Nasmijte se i iznenadite – jednom za volanom, ova prič a odvest ć e
vas u nepredviđenom smjeru!

Gasi č etvrtu cigaretu. Znač i da je negdje kasno popodne,
predveč er. Otkada traje ovo s virusom, lakš e prati protok vremena
prema pet cigareta dnevno koje preventivno popuš i. Prve dvije uz
jutarnju kavu, treć u nakon ruč ka, č etvrtu nakon popodnevnog
drijemež a, zadnju prije spavanja. Kao i mnogima koji su mjesecima
zatvoreni u kuć ama, metabolizam joj je na nuli, biološ ki sat u
Nigdjezemskoj. Nema aplikacije za skidanje masnih naslaga oko trbuha
koju nije probala, itness vlogerice koju nije followala, challengea
odradila, a i dalje se osjeć ala kao auto zapeo u blatu. Papuč ica gasa
stisnuta je do kraja, motor rve, kotač i se mahnito okreć u, ali auto se ne
pokreć e. Prehrana također ne pomaž e iako tu nema puno izbora. Kad se
smanjila proizvodnja, smanjila se i ponuda. Svi jedu ono š to imaju, a ne
ono š to bi htjeli. Ako se i dogodi da se na policama č udom nađu kakvi
č ajni keksi s komadima č okolade, rebrasti č ipsevi s okusom luka, vrhnja
ili paprike, a mož da i zamrznute pizze, malo tko si to mož e priuš titi s
obzirom na porez na zdravlje.
PROGLAS PROMIJENJENIH
Osoba koja si nezdravom prehranom svjesno i namjerno ugrož ava
zdravlje i imunitet č ime poveć ava š anse za obolijevanje, a time
posredno ugrož ava sugrađane i zdravstveni sustav kojeg dijeli s njima,
neka plati proporcionalnu cijenu.
162
Netko bi pomislio da uz toliku brigu o zdravlju, č ovječ anstvo
nikada nije bilo zdravije, ali izvješ taj Svjetske zdravstvene organizacije
kaž e drugač ije. Zatvorenost u kuć ama donijela je porast sjedilač kih
bolesti. Udvostruč ila su se kardiovaskularna oboljenja i dijabetes.
Alergije i astma postale su standard, bolesti kraljež nice, oč iju i
probavne bolesti uobič ajene. O psihič kim oboljenjima još nema
služ benih izvješ ća.
IZ UDZBENIKA
Ljudi su nastavak algi iz kojih su se nekoć poč ele razvijati ž ivotinje
i odonda u sebi nose jednaki mali detektor za Sunč evo svjetlo kojeg i te
alge imaju. Na kraju krajeva i sami su ljudi svjetlo. Isijavajuć a baterija
svjetla. Oduzmite ljudima Sunce i bit ć e dezorijentirani kao krijesnice
zatvorene u staklenci: pokuš avat ć e nać i izlaz dok se na kraju
jednostavno ne ugase.

* * *

Kako da nabavi tu prokletu propusnicu za izlazak iz grada i
doč epa se š paroga? Sve o č emu mož e misliti silne su š paroge kojima se
glavice suš e, a stabljike odlaze u š parož inu zato š to ih nitko nije pobrao.
Predugo već nije pala kiš a, temperature prelaze 25° C. Ako ih ne pobere
sada, mož da viš e nikada i neć e. Niš ta je u prirodi ne veseli kao š paroge.
Potpuni fokus na njihovo vitko tijelo koje pakosno izbija iz trnja, sok
koji se lijepi po dlanovima nakon š to ih prelomi, opori miris kloro ila i
ž eljeza, adrenalin koji ne popuš ta ni nakon berbe pa ni kada dođe kuć i i
vidi ih pred zavorenim oč ima prije spavanja… I spoznaja da to mož e
dož ivjeti samo u dva mjeseca godiš nje kad š paroge rastu. Kako da
pobjegne iz grada prema obali? Makar na jedan dan. Na jedno popodne.
Ova godina ne smije proć i bez š paroga, jednostavno ne smije.
Njezin prezir prema vlastima i pretpostavka da je drž ava
nezamislivo disfunkcionalna, a ljudi koji za nju rade nesposobni, ovaj se
put pokazala podcjenjujuć om. Prvi zahtjev za propusnicu opravdala je
neodgodivim poljoprivrednim radovima koje treba obaviti na djedovini.
ODGOVOR NACIONALNOG CIVILNOG STOZERA
Uvidom u poreznu i katastarsku dokumentaciju te registar OPG-
163
ova ne postoji osoba s vaš im imenom kojoj bi se zahtjev mogao odobriti
jer ne posjedujete nikakvu zemlju ni gospodarstvo.
Drugi zahtjev je opravdala obavljanjem medicinskih i kuć anskih
poslova za majku koja ž ivi sama u drugome gradu i spada u tri rizič ne
skupine.
ODGOVOR NACIONALNOG CIVILNOG STOZERA
Telefonski smo kontaktirali vaš u majku i objasnili joj moguć e
fatalne posljedice krš enja izič ke distance. Vaš je zahtjev odbijen na
majč ino inzistiranje.
Treć i i najrizič niji pokuš aj bilo je krivotvorenje dozvole za
prikupljanje ljekovitog bilja. Uputila je zahtjev za dozvolu pristupanja
krš evitim priobalnim dijelovima gdje rastu majč ina duš ica, trputac i
kadulja. Biljke koje jač aju respiratorni sustav, a za kojima postoji velika
potraž nja posljednjih mjeseci. Zahtjev je odobren, ali nije joj donio
olakš anje i veselje. Znala je koliki je rizik i koje su moguć e posljedice
krš enja zakona.
Skuhala je kavovinu od suš enog ž ira i izlila je u termosicu. U regiji
viš e nema kave. U ruksak je spremila termosicu, odjeć u za presvlaku,
dvije litre vode, suš eno voć e, malo kruha, platnene vreć ice i š kare.
Krivotvorenu dozvolu za prikupljanje bilja kopirala je na mobitel u
sluč aju da je bude morala predati civilnoj zaš titi na izlasku iz grada.
Krenula je rano ujutro, uplaš ena kao da se mora popeti na liticu s koje
se neć e znati spustiti. Deset minuta vož nje od stana civilna zaš tita
postavila je barikade na prelasku iz grada u susjednu opć inu. Njihove
crvene uniforme bile su vidljive s velike udaljenosti.
PROGLAS PROMIJENJENIH
Crvena boja signalizira opasnost koju treba izbjegavati. Ako je
netko u kontaktu s civilnom zaš titom, to znač i da već radi neš to opasno
po sebe i po druš tvo i da se sam doveo u opasnost.
Brinulo ju je š to su civilnoj zaš titi na granič nim prijelazima
dozvolili noš enje i upotrebu vatrenog oruž ja. Opasno je kada su ljudi za
svoje djelovanje motivirani iskrenim uvjerenjima i stavovima, a ne
novcem. Nitko iz civilne zaš tite nije primio novč ić a za svoj rad. Oni su
č vrsto vjerovali da su tu kako bi š titili druš tvo i omoguć eno im je da tu
č asnu duž nost obavljaju po svaku cijenu.
Njezin je auto bio jedini na cesti. To znač i da nemaju puno posla i
da ć e je ugnjaviti pitanjima kako bi opravdali svoju funkciju. Zadnjih
164
stotinjak metara prije zaustavljanja pred barikadom pomislila je: Nema
natrag, ufuraj se u ulogu, možeš ti to. Dvojica maskiranih crvendać a
izaš la su na cestu pred auto i poč ela pretjerano mahati prometnim
znakovima za zaustavljanje. Zaustavila je auto, ugasila motor i spustila
prozor. Jedan je već kontaktirao MUP da provjeri registraciju vozila, a
drugi ju je nakon uljudnog pozdrava kroz prozor zamolio da spusti
maskicu kako bi mogao obaviti drive-in testiranje. Nagnuo se nad nju i
brzim pokretima uzeo briseve iz nosa i grla. Drive-in testiranja su puno
neugodnija, ali puno brž a nego klasič na testiranja putem uzorka krvi.
Zato ih koriste na prijelazima iz gradova i ispred javnih ustanova. Svaki
put kad bi se testirala, osjeć ala je jednaku tremu i strepnju pred
rezultatom, kao da je za neš to kriva. Tako je prvi krug provjere uspješ no
odrađen. Kako je i pretpostavila, u drugom su krugu traž ili original
dozvole o prikupljanju bilja. Dok je samouvjereno vadila mobitel kako
bi im poslala dokument, primijetili su tetovaž u krune na zapeš ću ruke.
Znak Promijenjenih š to su ga i sami nosili. Preduhitrila ih je i prva
postavila ritualno pitanje među Promijenjenima: Koju si ti promjenu
napravio kako bi pomogao sebi i drugima da prežive? Odgovori su bili
oč ekivani. Priključ ili su se civilnoj zaš titi, postali vegani, a jedan je
mjeseč no uplać ivao č ak pola plać e u fond za razvoj cjepiva.
S MEDIJSKOG PORTALA
Diljem svijeta Promijenjeni pritiš ću vlade svojih drž ava da otvore
fondove iz kojih ć e cjelokupni iznosi biti isplać eni osobi ili kolektivu
koji stvori cjepivo. Zadnjih se tjedana razvija i reality show o
natjecateljima.
Kada su nju pitali, slagala je. Skuplja trave koje pomaž u drugima.
Za sebe je zadrž ala kako je pož alila tetovaž u krune. Nije ž eljela da je se
svrstava među njih. Pokret Promijenjenih u poč etku je bio poticaj
ljudima da budu bolji, da se grupiraju i zajedno donesu promjene koje
silno trebaju cijeloj Zemlji. Ako zasadiš vrt, znač i da vjeruješ u sutra.
Propovijedala je s ostalima, uč ila djecu, pomagala starijima. Ali kada su
poč ele podjele između onih koji se mijenjaju i onih koji za to nemaju
vremena jer rade kao dostavljač i, poljoprivrednici, pekari, trgovci,
č istač i i ostali radni ljudi, shvatila je da su Promijenjeni postali još jedna
klasa koja ž eli kontrolu i moć . Zato bi joj se lice zakiselilo kada bi joj
netko postavio ritualno pitanje i zato bi uvijek drugač ije neiskreno
odgovorila. Dvojica civilaca blago su se osmjehnula i bez dodatnih
165
pitanja pozdravila: Hvala tebi i vremenu koje nas uči. Uzvratila je
pozdravom. Ritual je dovrš en, rampa je dignuta i u nevjerici je mogla u
š paroge.

* * *

Valjala se po livadama kao mač ka kad se valja pred prozorom
hvatajuć i najveć u zraku Sunca koja probija izvana. Valjala se i brala sve
one biljke po koje je doš la. Mazala se njihovim uljima i mirisima, a
š paroge su se same obavijale oko njezinih glež njeva i ruku. Nije imala
dovoljno vreć a za sve š to je ubrala pa je improvizirala jednu od
rezervne majice iz ruksaka. Pola je vode popila, pola vratila prirodi.
Nekoliko je voć aka polož ila na mravinjake preko kojih je preš la. Kada je
Sunce zaš lo, zahvalila mu je i oprostila se sa svime oko sebe. Dan je bio
vrijedan bilo koje kazne.
Ali kazne nije bilo. Granicu je preš la na jednak nač in kao i prvi
put, č ak je tijekom kontrole shvatila da se mož e potpuno opustiti. Sve je
teklo glatko. Civilci su bili dobre volje, procedura se odvijala po
protokolu, nije bilo razloga da sumnja u svoj pothvat. Dobro
raspolož enje ju je toliko obuzelo da im je poklonila po struč ak kadulje
uz uputu kako je najbolje koristiti. Osjeć ala se sretnom kao nekad, kao
da svima mož e biti prijateljica. Kada se vratila kuć i, nemarno je skinula
tenisice i č arape te odmah krenula raspoređivati biljke po stanu. Treba
oč istiti š paroge, zakuhati juhe i sirupe, napraviti mjesta za bilje i staviti
ga na suš enje… Umorna i potpuno mirna, negdje kasno u noć , sruš ila se
u krevet u odjeć i koja je i dalje mirisala na majč inu duš icu.
Umor je nije napuš tao ni kada se poslije podne probudila. Osjeć ala
se malaksalo, ali ž elja za juhom od š paroga natjerala ju je da ustane iz
kreveta. Mora dobro jesti ne bi li tijelu dala energije da se riješ i tog
umora. Protresla je biljke koju se se suš ile, procijedila one koje su se
namakale za sirupe, pospremila ljepljive tekuć ine u staklenke, istuš irala
se mlakom vodom i vratila u krevet. Zadnje š to je osjetila prije sna bilo
je poznato zatezanje kož e, a zadnja misao je bila: Ne misli odmah na
najgore, do sutra si kao nova.
Sljedeć eg se dana probudila s bolovima u miš ić ima i zglobovima, a
166
temperatura tijela je preš la crvenu oznaku na toplomjeru. Nije je boljelo
grlo, nije kaš ljala, samo je imala temperaturu. Reagirala je
automatizmom, prema odavno usvojenim uputama Ministarstva
zdravstva i nazvala dež urnog epidemiologa. Objasnila mu je simptome,
a on ju je uputio na ponovljeno drive-in testiranje. Neovisno o nalazu
ako se stanje nastavi ili pogorš a neka se prijavi bolnič kom odjelu za
tretiranje korona virusa kako bi obavili dodatne pretrage.
Drive-in testiranjem u njenom tijelu nije nađen COVID-19. Da se
odmah prijavi u bolnicu ili da sač eka još malo? Ako je zdrava tek ć e se
na odjelu zaraziti. Mož da ju je samo Sunce malo jač e udarilo pa sada
panič ari bez veze. Osjeć ala se kao kada mora kod zubara, krivo jer je
uopć e č ekala da zub poč ne boljeti i nesposobno da uč ini taj prvi korak i
potraž i pomoć prije nego se stvari dodatno zakompliciraju. Kada je
osjetila vrtoglavicu i grč enje š aka, prijavila se u bolnicu.
Pred kontejnerom koji je plastenikom bio spojen na sporedni ulaz
bolnice doč ekale su je dvije medicinske sestre. Uvele su je u kontejner,
pomogle da se dezin icira i preodjene te je ponovno testirale. Rezultat i
dalje negativan. Zatim su je otpratile na zadnji kat bolnice gdje ju je
primio dež urni liječ nik. Vidjevš i njezine nateč ene limfne č vorove i
poč etak groznice, vjerojatno je pomislio je kako nema vremena za ove
gripozne koje im stalno š alju. Preporuč io je prepisati joj vitamine i
neš to od protuupalnih lijekova koje imaju u rezervi i poslati je kuć i. Ali
sestre su joj već otvorile karton i oslobodile sobu, neka ostane makar do
jutra.
Kada su te več eri stigli prvi nalazi krvi, liječ niku je moglo biti viš e
nego drago š to je ostala. Pretrage su pokazale kako nema gripu, ali u
krvi ima razvijena antitijela za COVID-19. Antitijela koja oč ito imaju
neku svoju cijenu jer tijelo je i dalje signaliziralo da treba pomoć .
Sigurno su glasine istinite. Sve je upuć ivalo na to da je krenuo novi val
zaraze mutiranim virusom. Odluč io je testirati neka od
eksperimentalnih cjepiva. Narednih par dana sestre su svaku več er
dolazile dati joj novu injekciju, a liječ nik je svako jutro provjeravao
njezino stanje. Nalazi testiranja na virus i dalje su bili negativni, a
antitijela – sve brojnija! Koliko god manipulirali poznatim sojevima i
količ inom, virus se nikako nije zadrž avao u njezinom tijelu.
Nije viš e mirno spavala, ponekad bi toliko glasno buncala da su
medicinske sestre morale dež urati uz nju i umirivati je. Jedne je noć i u
167
bunilu silovito č eš ala glavu, toliko da se raskrvarila. Dež urna sestra
pož urila je dezin icirati ranu i kada je odmaknula pramen kose, na
mjestu ranice vidjela je crnu izboč inu. Primijetila je i da crna izboč ina
ima nož ice. Na glavi pacijentice bio je krpelj. Cijelo vrijeme njezinim je
tijelom kolao virus s najopasnije ž ivotinje u prirodi i taj ju je virus, uz
određenu cijenu, č uvao od drugog virusa!
Nakon š to su joj iscijedili dovoljno krvi za daljnja istraž ivanja i
dali cjepivo protiv lajmske bolesti, pustili su je iz bolnice uz pisanu
izjavu da neć e potraž ivati dio iz fonda za razvoj cjepiva. Bilo joj je
dovoljno š to joj je za doprinos u medicinskim istraž ivanjima izdana
svevaž eć a propusnica za izlazak iz grada.
Sljedeć i put kada su je pitali koju je promjenu napravila kako bi
pomogla sebi i drugima da prež ive, odgovorila je iskreno: Zarazila sam
se prirodom.

© 2020. Sunč ica Mamula
168
SINGULARITET
Andrija Balunović

Izgubljen u noć noj mori zvanoj nesanica, junak ove prič e sve tež e
razlikuje san od jave. No, potpuno je siguran da neš to nije u redu s
njegovim ž ivotom – samo, kako to dokazati i, istovremeno, sač uvati ž ivu
glavu?

Na satu je 01:09. Jedanaesta je več er kako ne spavam. Svake mi
godine proljeć e i proljetno vrijeme izazivaju razne tegobe i uvijek su
nepovoljni po moje duš evno i zdravstveno stanje, posebice zbog toga
š to me uobič ajeni proljetni umor svake godine baci u stanje nekog
č udnog polusna, gdje poč esto hodam gotovo nesvjestan svojih akcija.
Evo me sada, ne mogu zaspati već jedanaesti dan. Do treć eg sam dana
još uvijek osjeć ao potrebu za snom, onaj umor i iscrpljenost od
nedostatka sna, ali svaki bi pokuš aj spavanja neslavno završ io. Ponekad
mi se č ini da sam svoje odspavao i da ć u sada pa sve do svoje smrti biti
budan, ali me takve misli brzo prođu i č esto glava ostane prazna, samo
upijajuć i beznač ajne slike beznač ajnog prostora.
Ona lež i kraj mene. U braku smo već nekih dvadesetak godina,
mislim, ne znam toč no, zaboravio sam. Sva su mi sjeć anja koja me vež u
s njom u magli. Sve je to brzo proš lo; sve š to se sjeć am su tek blijede
slike, kratki bljesci neč ega neodređenog. Ne sjeć am se ni onog osjeć aja
za koji kaž u da osjeć aš kad nekog voliš ili obož avaš u trbuhu: leptirić i?
Ne, ne osjeć am niš ta u trbuhu, a niti u ostatku tijela kada vidim nju.
Njezin dodir ruke sam zaboravio jer me nije dotaknula već godinama, a
i da me dotakne i dalje bi se osjeć ao kao sada – nikako.
Upoznali smo se na fakultetu, ako me pamć enje dobro služ i, na
zabavi nekog starog prijatelja č ije sam ime zaboravio, Ivan mož da ili
Zlatko, pojma nemam. Nije bila naroč ito lijepa, ali nisam ni ja bio
naroč ito zgodan. Pitao sam ju za ples; jedna je stvar dovela do druge i
169
naš li smo se u njezinoj sobi u studentskom domu. Nakon toga se sve
nekako odvijalo brzo, prohujalo kraj mene. Iz nekog smo se razloga
vjenč ali, ne sjeć am se kojega i godinu-dvije kasnije rodio se naš sin. Tad
sam se i zaposlio kako bih uzdrž avao nju i dijete te si tako skrojio lijepu
rutinu: osam sati posla, ruč ak, popodnevni drijemež , več era, televizija,
spavanje. Usput smo ona i ja ostarjeli, dijete je odraslo u snaž nog
mladić a, maminog miljenika koji je otiš ao prije nekoliko godina na
fakultet i sad se samo javlja kad mu ponestane novca. Nikad ne zove
mene, uvijek zove nju, ali zato ona bez ustruč avanja skida novce s moje
kartice i š alje njemu za bogzna š to. Nema veze, već dugo nisam troš io
novce na sebe, a ni ne znam š to bih si kupio; neka troš e.

* * *

Tjerala me doktoru. Nije bila zadovoljna prijaš njim doktorom pa
se prebacila kod drugog, a ja sam ostao sa starim. Tvrdila je da je njezin
doktor bolji i da bi bilo dobro da me pregleda. Citav je sat prič ala o
njemu, kako je on sposoban i drag i kako je vjerojatno jedini doktor koji
mi mož e pomoć i. Naposljetku sam odustao od borbe s njom jer nemam
volje raspravljati. Ona je č esto iš la doktoru zbog svakakvih sitnica
smatrajuć i da je to najbolja prevencija. Tu je prič u i meni prič ala za
moju nesanicu, nisam to viš e mogao sluš ati. Mož da smo i razmijenili
pokoju psovku, č ini mi se da jesmo, ne znam.
Iz nekog je razloga htjela ić i sa mnom jer, kako je rekla, “previš e
me brine ta tvoja nesanica da bi te samo tako pustila da ideš gradom
sam”. Htio sam ju pitati zaš to me onda ne vodi na posao, ali nisam baš
raspolož en uvlač iti se u raspravu s njom. Tek se tad, kad smo stali pred
vrata ordinacije, javila klica sumnje. Ona se nervozno isprsila i
djevojač ki namješ tala kosu č vrsto gledajuć i u vrata. Da ne znam bolje,
rekao bih da se i blago zarumenila. Kad je on otvorio vrata, nabacila je
takav smiješ ak kakav nisam vidio, pa gotovo nikad, koliko se sjeć am.
Nespretno se rukovala s njim i započ ela neki umjetni razgovor o
neč emu č ega se ne nikako ne mogu sjetiti, sve dok me nije vidjela kako
zač uđeno blejim u njih dvoje. Doktor je preuzeo uzde i brzo zapitao š to
nije u redu sa mnom. Nakon osluš kivanja pluć a i kojekakvih sitnica, on
170
je blebetao o nesanici kao o sasvim normalnoj stvari za moje godine, da
je to najvjerojatnije rezultat stresa na poslu i poslao me kuć i s č ajem od
matič njaka. Ona je još nekoliko trenutaka ostala unutra, a onda je
izletjela iz ordinacije maš uć i doktoru s onim srdač nim smiješ kom na
licu. On smatra da je to najvjerojatnije rezultat stresa na poslu. Gotovo
sam se naglas nasmijao kad mi je to rekao, mož da i jesam, ne sjeć am se;
moj bi posao mogao raditi dvanaestogodiš njak, ali on se nije potrudio
saznati koji bi to posao mogao biti da mi jedanaest dana ne dopuš ta da
spavam.
Kad smo se vratili iz ambulante, iz č iste sam znatiž elje otiš ao
provjeriti njezin ormarić s lijekovima. Bio je prazan; osim vodice za
usta, na policama se nalazio debeli sloj praš ine. Rukom sam provjerio
najviš u policu koja je bila previsoka da vidim nalazi li se š to na njoj. U
krajnjem desnom kutku police napipao sam malu ploš nu kutijicu. Bile
su to kontracepcijske pilule č ije sam ime zaboravio. Moje sumnje su
opravdane: ona me vara s doktorom. Nisam osjeć ao niš ta; nisam
osjeć ao mrž nju, tugu, oč aj, niš ta. Ona je i dalje bila onaj isti stranac s
kojim dijelim krevet. Vrać ajuć i ilm unatrag, nisam mogao nać i razlog
njezina preljuba, ali istina je da se malo toga sjeć am ili da nemam snage
pokrenuti mozak da razmiš lja o proš losti. Sve u svemu, nisam tim
posebno pogođen niti razoč aran. Mož da u dubini vlastitog bić a
razumijem, a mož da me jednostavno nije briga.

* * *

Jedanaesta je več er kako ne spavam. Na satu je 1:11. Ona hrč e.
Nekim č udom, mož da bož jom intervencijom, kapci mi postaju sve tež i i
polagano se spuš taju. U glavi je zbrka, kakofonija zvukova, milijardu
slika prož etih crnilom, prosutom tintom, zbijenih u jedan zaustavljen
trenutak. Osjeć am se lagano, gotovo lebdim. Topao mi zrak miluje leđa i
prsa, ljetni povjetarac koji struji kroz mene. Iz znatiž elje otvaram oč i i u
zraku se okreć em prema svom tijelu kojeg vidim iz visine. Moje se tijelo
ukoč eno u grč u lagano trese; pjena na ustima je bijela, gotovo svijetli u
mraku, a zjenice su nestale negdje u lubanji. Zvukovi postaju sve glasniji
i polako se stvara melodija, javljaju se uzorci u buci.
171
Odjednom se ona okreć e, uspravlja u krevetu i polako pali svijetlo.
Upalila ga je isto tako kad je iš la sinoć na toalet – opuš teno i gotovo
nonš alantno. Isto tako posež e za telefonom i utipkava neki broj. Ne
č ujem ju š to govori; buka se pretvorila u harmoniju zvukova, orkestar
svekolikog gibanja, svega ž ivog i než ivog; ljudski razgovor, zvonjava na
obliž njoj crkvi, zvuk automobila, tramvaja, vlaka, zvona na biciklu, zvuk
pile i lomljenja drveć a, puš tanja vode iz vodokotlić a, slapa, struganja
noktiju po kož i, š kolskoj ploč i, staklu… Spuš ta telefon i prekriž uje ruke,
kao da č eka. Polagano lebdim sve dalje i dalje pa joj ne razabirem lice,
nadzirem tek obrise naš e spavać e sobe. Ta me tajanstvena sila odvlač i
gore, iznad oblaka, iznad atmosfere, iznad Zemlje i Mjeseca.
Je li me ona ubila, otrovala ili je samo nije briga za mene? Je li to
uistinu bitno, kad ljubavi ili bilo kakvog uzviš enog osjeć aja nije bilo
između nas. A š to je smrt uostalom, završ etak ž ivota koji nam je
nametnut, završ etak jedne kratke prič e, jedne reč enice u beskonač noj
knjizi svekolikog svemira. Imam li uopć e pravo biti uzrujan (a nisam
uzrujan) š to me (i ako me) ubila? Sve je to ovdje posve nebitno, u
svemiru.
Vidim naš planet i sunce koje se promoljava tamo na obzoru.
Zemlja se poč inje vrtjeti sve brž e i brž e, dovoljno brzo da ne mogu jasno
vidjeti kontinente ili oblake, već samo obrise i mrlje, zeleno-plave
pruge. Lebdim sve dalje i brž e, a Zemlja je postala tek toč ka na
beskonač nom crnilu. Oko mene huje planeti i zvijezde, svemirske
maglice i sunca. Svemirski orkestar je sve glasniji, bliž i se vrhuncu.
Svaka kretnja u beskonač nosti proizvodi ton, a brzina kojom se kreć u
objekti tjera tu simfoniju do toč ke u kojoj ne bih smio razabrati niš ta, ali
č ujem i razumijem apsolutno sve. Svaka je informacija istovremeno
primljena i izgubljena. No iznenada sve staje. Stojim sam usred
razbacanog i kaotič nog svemira; svemoguć a, ubitač na tiš ina gotovo je
opipljiva. A onda, uz zvuk š kripanja po š kolskoj ploč i poprać en
zvukovima razbijenog stakla, sve se poč inje raspadati na najsitnije
č estice koje uvlač i grotlo formirano u središ tu. Ogroman vir guta bujicu
koja sadrž i svu postojeć u materiju, a ja sam usred nje.
Sve se brž e okreć em, posve se približ ivš i vrhuncu tog vira.
Osjeć am kako se moji atomi rastavljaju i kako hrle prema središ tu;
osjeć am kako nestajem, kako me preplavljuje maglica zaborava i kako
mi paralizira sve udove. Cijeli moj ž ivot tek je zaboravljena riječ koje se
172
ne mogu sjetiti, kratak blijesak blijedog svijetla u sveukupnosti ž ivota,
sveukupnosti svijesti koja postoji i koja je postojala. Zvukovi postupno
tihnu, ton nestaje, a oč i ne vide. Ostaje samo niš tavilo…

* * *

Na satu je 1:12. On hrč e. Cini se da je napokon zaspao. Bilo je i
vrijeme, nemam ga volje gledati kako hoda okolo kao mrtvac i trabunja
gluposti o preljubu.

© 2020. Andrija Balunović
173
GOSPODARICA GUSAKA
Antonija Mežnarić

Sumoran i usamljen Jelin ž ivot nać i ć e se na tragu promjene kada
pokraj njezine kuć e, izlazeć i iz magle, prođe č udnovato jato gusaka. A
Jela ć e, sluteć i nevolje, krenuti za njime. U ovoj modernoj bajci s dahom
narodne predaje zakorač it ć ete u magič no Zagorje te otkriti njegove
mrač ne tajne…

Jeli se sledila krv u ž ilama č im je več ernji mir, u kojem je zatvarala
kokoš i na spavanje, prekinulo iznenadno gakanje. Guske nisu niš ta
dobro nosile, posebice ne one koje su upravo izlazile iz magle u š umi iza
njezine kuć e, nagle kao tuč a u ljeto. Jato je iznjedrilo iz tame kao da
marš ira i spustilo se bez straha niz malo brdo u njezino dvoriš te.
Znajuć i bolje nego da ih doč eka na otvorenom, pojurila je u svoju nisku
drvenu kolibu i zaključ ala za sobom vrata, a potom i stavila stolicu
ispod kvake za svaki sluč aj.
Gakanje je postalo sve glasnije, prać eno lepetima krila. Provirila je
kroz prozor, desne ruke na prsima. Blatnjava zemlja dvoriš ta nije se
mogla vidjeti od bijelog perja, a debela magla koja se š irila zajedno s
guskama prekrila joj je pogled na kokoš injac i koš nice u daljini. Jedina
boja koja se mogla nazrijeti bila je crvenilo njihovih oč iju.
Prolazile su mimo Jeline kuć e, naizgled je posve ignorirajuć i, i
pred njihovim koracima glasno su zaš kripala vrata kapije, koja se sama
od sebe poč ela otvarati da ih propuste u selo. Jedna je guska ipak
zastala, ugledavš i Jelu na prozoru, i izdvojila se iz jata. Krenula je prema
njoj, spuš tajuć i svoj dugi vrat ispred sebe dok je krila š irila prema
natrag, kljuna lagano otvorenog poput usta zmije koja se sprema svakog
č asa ujesti. Doš la je do samog prozora, ljutih oč iju uprte u Jeline, kao da
izazivaju, kao da se rugaju. Jela se sva najež ila, iš čekujuć i š to ć e neman
dalje napraviti, s molitvom zaboravljenim bogovima na usnicama.
174
Nagli udarac glave o staklo trgnuo je Jelu toliko da se prenuto
odmaknula od prozora. Pogledala je prema kuhinji, zaboravljene
molitve, spremna da pojuri po nož ili sjekiricu, ali č inilo se da joj je
guska prenijela poruku koju je imala, jer se vratila natrag na svoje
mjesto u magleno bijeloj procesiji. Tek kad se i posljednja zvijer
odgegala iz njezinog dvoriš ta u selo, kapija se muč no zatvorila, cvileć i
svakim pomakom.
Za guskama, ostala je samo magla i otpalo perje, koje se skupljalo
poput snijega na prljavoj zemlji.

* * *

Jela se pokuš ala na sve nač ine uvjeriti kako ovo nije njen problem.
Ako je njena gospodarica odluč ila poslati svoju č etu u svijet, tko je bila
ona da je zaustavi ili vrati natrag? Ovo nije bio opis Jelinog posla. Ali
slika goruć ih crvenih oč iju na njezinom prozoru kopkala ju je cijelo
vrijeme. Guske nisu izlazile iz š ume same od sebe. Sto ako ih je trebala
pratiti?
Ignorirajuć i nelagodan osjeć aj, zaključ ila je da je, ako je
gospodarica neš to od nje htjela, mogla poslati i jasniju poruku od jata
gusaka.
Nije trebala dugo č ekati za izravniju naredbu i uskoro je pož alila
š to nije odmah krenula za jatom. Drugog jutra stradale su prvo
neobrane jabuke u voć njaku, istrunuvš i usred noć i na granama. S prvim
zrakama priguš enog sunca, š to se probijalo kroz maglu, doč ekali su je
gnjili plodovi poput crne koprene na zemlji. Nije stigla ni poč istiti svu
š tetu, kad su pale kokoš i, pokoš ene nekom poš asti. Zadnji udarac, ipak,
bio je kad je otkrila da su joj sve pč ele iz koš nice uginule. Od svega, taj
prizor sić uš nih, nepokretnih tijela posjekao ju je ispod koljena i uspio
dovesti suze na oč i, za koje je mislila da je već odavno isplakala.
“U redu! Poruka primljena!” viknula je u zrak, u smjeru š ume na
brdu iza njene male drvene kolibe. “Idem za glupim guskama, ali bilo bi
lakš e da sam dobila papir s uputama”, dodala je ispod glasa, iako je
znala da ć e je gospodarica č uti neovisno o tonu koji koristi.
Mrmljajuć i psovke, izvukla je iz ormara praš njavu odjeć u š to je
175
smrdila po naftalinu, ali dovoljno pristojnu da se u njoj pojavi u
javnosti, svezala svoju dugač ku, nepoč eš ljanu kosu u rep, te krenula za
guskama u selo.

* * *

Pejsaž je bio tako miran, nepokretan, da je bilo gotovo neprirodno
kretati se u njemu. Jela je š ljapkala svojim smeđim gojzericama kroz
blato, prateć i otpalo bijelo perje na zemlji svakih nekoliko metara.
Proš la je visoke suncokrete okrenute jedne prema drugima, jabuke š to
su se crvenile na kroš njama, zjapeć a dvoriš ta, prazna polja bundeva,
kukuruziš ta i vinograde. Nigdje na vidiku nije bilo ni ž ive duš e, ni
traktora na cesti. Sve š to se moglo č uti bili su njeni koraci i š uš tanje
liš ća kukuruza na vjetru. Hodala je tako, dlanova gurnutih u dž epove i
prateć i svoje pernate tragove prema Lepoglavi, sve dok nije vidjela
barikadu na cesti u daljini, s policijskim kolima, negdje na ulazu grada
kojem se približ avala.
Ne ž eleć i imati posla s policijom, skrenula je s ceste u polje, radije
riskirajuć i ljutnju vlasnika kroz č ije se terene probijala, nego da ima
posla s takozvanim zemaljskim autoritetima. No nije se trebala brinuti.
Baš kao i selo koje je proš la, č inilo se da je i cijela Lepoglava u svojim
kuć ama. Ili zamalo cijela.
Jedan je muš karac bio vani, klao kokoš na drvenom panju kad je
Jela zaš la u njegovo dvoriš te. Krv je š ikljala kroz otvorenu rupu na
vratu, iz tijela š to se treslo na zraku. Kapljice su mu slijetale po
kariranoj koš uri, zalijevale tlo i njegove crne gumene č izme. Ipak, ono
š to je Jelu zaustavilo bio je njegov pogled koji se zamrznuo kad ju je
vidio, kao da ga je ulovila da radi neš to zabranjeno. Podigla je ruku i
mahnula, no, umjesto da joj odvrati to ga je samo razjarilo, toliko da joj
se č inilo da ć e nasrnuti na nju s krvavom sjekirom koju je č vrsto stiskao
desnicom. Nekoliko je trenutaka proš lo, u kojima se moglo č uti samo
curenje krvi po zemlji, a potom se muš karac okrenuo te povukao u kuć u
brzim koracima, ne ispuš tajuć i ni zaklanu kokoš ni sjekiru iz ruku, tako
da je laktom morao spustiti kvaku na vratima.
Zbunjena njegovim ponaš anjem, Jela je nastavila dalje.
176
Vrativš i se na glavnu cestu, već dobrano zabrinuta, odluč ila je na
trenutak napustiti svoj guš čji put i potraž iti barem nekoga tko bi joj
mogao objasniti š to se događa. Neš to joj je govorilo da bi nejasne
poruke njezine gospodarice i smrtni seoski mir mogli biti povezani. No
sve su birtije bile zatvorene, svi auti parkirani, a na cesti se nije mogao
vidjeti ni ulič ni pas. Da nije srela onog muš karca i policijska vozila,
mislila bi da je uš la u mrtav grad. Zamalo je otiš la pokucati na bilo koja
od zatvorenih vrata, samo da se uvjeri da još ima ž ivih, kad je naiš la na
Konzum, koji ju je prizivao svojim otvorenim vratima.
Dvije su prodavač ice bile unutra, doč ekale je poput sablasti s
bijelim medicinskim maskama na licu i gumenim rukavicama. Mož da su
proš le godine otkad je Jela bila među ljudima, ali bila je sigurna da ovo
nije neki novi modni izrič aj. Dva para oč iju iznad maski pratila su njezin
ulazak sumnjič avo i pomalo ljutito, kao da im je provalila u domove.
Jelin je pozdrav ostao neuzvrać en, ali nisu joj ni zabranile ulazak. Stoga
je uš la dublje među police koje su na mjestima zjapile prazne. Te su je
najviš e fascinirale. Nije znala kad je u ž ivotu vidjela takve rupe u
duć anu. Po istaknutim cijenama, vidjela je da nedostaje braš na, vlaž nih
maramica, toaletnog papira i vina. Nije bila sigurna š to traž i, osim
mož da novina, da provjeri ima li vijesti o ovom č udnom ponaš anju, kad
su joj se već prodavač ice č inile previš e neprijateljski nastrojene za
razgovor.
Svojim besciljnim bauljanjem zamalo se sudarila s bakicom, kose
skrivene pod č vrsto stisnutom crvenom maramom, koja je teš ko gurala
napola popunjena kolica, hropć uć i.
Bakica ju je pogledala i iznenađeno podigla obrve.
“Jeste dobro, bako? Treba li vam pomoć ?” U kutu pogleda, između
polica, Jela je vidjela jednu od prodavač ica kako pozorno prati š to se
događa.
Starica je zakaš ljala u svoj š al i pokazala joj rukom da se odmakne.
“Malo tko se približ ava nekome ‘ko kaš lje ovih dana”, odgovori joj
starica na pitanje koje nije postavila. “To znač i ili da si arogantna ili bez
straha.”
Jela je slegnula ramenima.
“Ili jednostavno dobro odgojena, da pomaž em”, zamalo je rekla
nemoć nima, ali se zaustavila, “onima koji izgledaju kao da im pomoć
treba. Ali zaš to bi me bio strah?”
177
Starica se na to zabezeknula, a potom poč ela smijati prije nego se
smijeh ponovno pretvorio u kaš alj skriven iza š ala. U kutu, viš e nije bila
samo jedna prodavač ica. Sad su ih obje promatrale, poput predatora.
“Zbog bolesti, dijete drago, gdje si ti ovih dana bila? Jesi iz neke
peć ine ispuzala? Kaž u da su mladi zalijepljeni za svoje ekrane; zar je
moguć e da ne znaš š to se događa?”
Jela nije ni mogla, ni imala vremena, objasniti svoju ž ivotnu
situaciju baki u duć anu, zaš to nema ni televizije ni radija ni interneta da
bi pratila š to se sa svijetom zbivalo. Ili zaš to joj nitko ne dolazi pa da
barem tako č uje š to ima novoga.
“Zivim izolirano”, jednostavno je rekla, “i ovo je prvi put da sam u
gradu nakon puno godina. Trauma”, dala je kao jednostavno objaš njenje
koje nitko nije traž io od nje. “Malo sam neupuć ena.”
“Onda ć u te ja uputiti, dijete drago. Bolest se straš na pojavila.
Nitko ne zna od kuda, ali kaž u da je iz naš eg grada proizaš la. Siri se
brzo, prebrzo, i svatko tko oboli zalegne s temperaturom i kaš lje sve
dok skoro pluć a ne iskaš lje.” Kao da ž eli dokazati tvrdnju, staricu
potrese još jedna navala kaš ljanja. “I kaž u da su neki zaspali da ih se
probuditi ne mož e. A oni koji zaspu i smrt doč ekaju sanjajuć i. Cijeli je
grad u karanteni. Mož da č ak i cijela drž ava. Samo je ovaj duć an otvoren,
da ljudi imaju š to jesti, i ljekarna. Bolesni se boje zaspati jer ne znaju
hoć e li se ikada viš e uspjeti probuditi. Zdravi se boje izać i van, da se ne
zaraze. Zar je moguć e da niš ta od toga nisi znala, sunce drago?”
Odmahnula je glavom. Jesu li za bolest guske bile krive? Zaš to bi ih
njena gospodarica pustila na ljude, da siju poš ast, i onda poslala nju da
ih vrati u š umu? To nije imalo smisla. A i premalo je vremena proš lo
otkako su one izaš le, da prouzrokuju ovakve posljedice.
Starica se iznenada nagne nad koš arom, guš eć i se u kaš lju.
“E pa sad bi bilo dosta. Van s tobom, odmah!” vikala je jedna
prodavač ica, gledajuć i u staricu, koja se muč ila.
“Ma obje van, dok nas niste zarazile! Zar ž elite da svi pomremo,
majč icu vam vaš u!” derala se druga. Ova je u rukama drž ala metlu,
poput mač a, spremna da ih obje istjera batinama.
Ne mareć i za upozorenje koje joj je starica dala, Jela ju je uzela
pod ruku. Istoga č asa zapuhnuo ju je snaž an smrad iz ž enine kose, ali to
nije pokazala iz pristojnosti.
“Dođi, bako, pomoć i ć u ti da stigneš kuć i.”
178
Starica ju je pogledala iznenađeno, ali pustila je da je dotakne.
Ruku pod ruku, izaš le su iz trgovine, ostavivš i robu koju im prodavač ice
nisu dale ni kupiti.
“Ti si č udno č eljade”, naposljetku ć e starica.
Nije im trebalo dugo da stignu do njezinog doma, male
jednokatnice, iako je starica cijelim putem kaš ljala i morala nekoliko
puta stati dok je drhtavica nije proš la. Jela se trudila ignorirati smrad
koji je njuš ila, rač unajuć i da ž ena nije imala snage prati kosu zbog
bolesti. Tek kad je pomogla starici da uđe u malu č istu kuhinjicu, u kojoj
je smrdilo po ljudskom mesu, Jela je poč ela sumnjati u to koga je
dopratila kuć i. Starica ju je pogledala podignutih obrva i sjela za okrugli
stol, dok je Jela, prateć i instinkt, otvorila vrata hladnjaka.
U friž ideru, na policama, uredno su bili poslagani ostaci djeteta.
Zatvorivš i vrata, okrenula se prema starici.
“Ne brini, bilo bi nepristojno da te sad ubijem i pojedem, nakon
š to si mi pomogla”, rekla joj je starica, krivo protumač ivš i njezin pogled.
Jela nije ni sama znala š to da osjeć a. Odavno je shvatila da u sebi viš e
nema onu tugu za umrle koju je prije imala. Razumski je znala da bi
trebala ž aliti za izgubljenim dječ jim ž ivotom, ali svi su osjeć aji ostali
zaključ ani iza nekakvih vrata u njezinoj duš i, koja nije znala kako
otključ ati.
“Iako bih rekla da sam te zapravo već ubila time š to sam ti pustila
da budeš blizu meni, ovako bolesnoj.”
“Bolest me ne brine”, rekla je naposljetku i priš la starici. Smrad
kose. Crvena marama. Tako je bilo lako svemu dati svjetovno
objaš njenje. Ali dobro je znala prič e i, ako je bila u pravu, u naoč igled
obič noj marami skrivala se starič ina ž ivotna snaga. Bilo bi tako lako
doć i blizu ove stare, bolesne vile, i otrgnuti joj to s kose, da ostane bez
svoje moć i. Ali Jela nije bila osvetnica, a vila je već oč ito umirala.
“Svi se mogu razboljeti, uključ ujuć i i vilu. Ili š togod da si ti, jer
č ovjek oč ito nisi.”
Jela se tuž no osmjehnula.
“Rekla bih da se i vile mogu razboljeti kad im godine poodmaknu.
Daleko ste od Kitež -planine, zar ne, bako?”
Starica se na to poč ela smijati takvim grohotom, da su joj iz oč iju
poč ele padati krupne suze.
“Daleko, stotinama godina daleko.”
179
Jela joj je stavila ruku na rame, kao da joj daje blagoslov ili oprost.
Zapravo je to bilo obeć anje. Svi moraju jednom umrijeti, pa i vile, poput
djece na kojoj su se hranile.
“Cuvajte se, bako. Ovaj kaš alj zvuč i gadno.”
“Cuvaj se i ti, dijete drago. Ova bolest, ona nije od ovoga svijeta.
Ovo je neki grozni urok kojeg je netko bacio na ljude. I ako netko ne
nađe nač ina da ga razbije, cijeli bi svijet mogao pasti u san iz kojeg se
nikada neć e probuditi.”
“Znač i trebam nekoga poljubiti?” naš alila se Jela. Starica se š iroko
osmjehnula i pokazala oš tre zube.
“Ili ubiti onoga koji je bacio prokletstvo i pojesti mu sve meso s
kostiju. To bih ja predlož ila. Tako ne moraš brinuti jesi li poljubila pravu
osobu.”

* * *

Ostavivš i bolesnu vilu u njezinoj kuć i, vratila se Jela na svoj
napuš teni put, traž eć i ponovno tragove od bijelog perja. Kuda je
prolazila, povremeno bi se neka zavjesa na prozoru zatresla,
prekrivajuć i poglede koji su je pratili, a i iz nekih je kuć a mogla č uti i
lavež pasa. Ali, izuzev njezine pojave, ulice su i dalje bile prazne.
Proš la je kaznionicu, ogromnu poput uspavanog diva, i zapitala se
kratko kako su se unutra nosili s bolesti; ili su svi straž ari već bili
zaraž eni, a zatvorenici umrli od gladi i ž eđi, napuš teni? Nije imala
vremena otkrivati, stoga je pustila da joj glomazna arhitektura ostane
za leđima. Pogleda uprtog u blatnjavu cestu, pratila je perje sve dok nije
doš la i do samog jata.
Guske su stajale okupljene u jednom dvoriš tu, crvenog pogleda
uprtog u vrata kuć e. Sama zgrada, pred kojom su se okupile, nije ni na
koji nač in iskakala iz pozadine kojom je Jela već satima prolazila.
Izgledala je kao bilo koja zagorska hiž a, s praznim dvoriš tem i još već im
poljem kukuruza. Ali jato se okupilo pred njom, izduž enih vratova,
strpljivo č ekajuć i na neš to š to je samo ono znalo, poput posmrtne
straž e. Cim su č uli Jeline korake, nekolicina glava okrenula se u
njezinom smjeru i poč ela gakati. Njihovo vriš tanje naruš ilo je sablasnu
180
tiš inu dana, rež uć i mir prodornim ga ga ga š to je izlazilo iz č itave č ete
grla.
Stala je pred njima, izvadila ruke iz dž epova i stisnula š ake. Guske
se nisu pomicale s mjesta. Ako im kaž e da se maknu, neć e je posluš ati.
Nije imala drugog nač ina da uđe u kuć u. Izmolivš i kratku molitvu,
ispravila se u punoj visini, i uz samopouzdanje koje nije imala,
koraknula među guske.
Kljunovi su se istog č asa sruš ili na Jelu, pokuš avajuć i uhvatiti
njezinu kož u kroz odjeć u, traž eć i svaki moguć i komadić tijela gdje bi je
mogle ujesti. Ali pustile su je da prođe, uz ugrize koji su bili viš e
upozorenje nego pokuš aj da je ozlijede; pakosni podsjetnik na to da je
ona bila niž a vrsta i da ostaje u komadu samo zato š to su one tako
odluč ile. Iza ugriza ostala je bol, i to je bila prva stvar koju je istinski
osjetila u jako dugo vremena.
Vrata kuć e bila su otključ ana. Cim je uš la, guske su se poč ele
gurati iza nje, tjerajuć i je da š to brž e hoda, trzajuć i glavama lijevo i
desno, kao da njuš e prostor. Kao da traž e neš to. Ili nekog.
Jedna ju je guska pretekla i hitro se poč ela penjati drvenim
stepenicama na kat. Znajuć i da joj pokazuje put, Jela ju je spremno
pratila, gledajuć i zatvorena vrata raznih soba i pitajuć i se gdje su
vlasnici kuć e.
Na katu, osim otkucaja sata na zidu, č ulo se samo mrtvač ko
kaš ljanje. Najbliž a su vrata bila lagano otvorena i Jela je vidjela stariji
par u brač nom krevetu kako spava. Nisu još bili mrtvi, ali osjeć ala je
njihove ž ivote kako vise o niti, spremni svaki č as poć i. Kaš alj se
ponovno oglasio i č inilo se da guske jedna po jedna prate put do
njegovog izvora.
Nasuprot stepenica, na samom kraju, bila su jedna vrata, otvorena
kao usta mesož derke koja mami muhu u ralje. Kroz otvor, Jela je vidjela
vrata prema terasi, televiziju na zidu i niski ormarić . Ali iz te je
prostorije izlazio jedini zvuk ž ivota kojeg je mogla č uti, i guske su jedna
po jedna nestajale, ulazeć i u tu sobu. Znajuć i da joj nema drugog nego
da ih slijedi, Jela je duboko udahnula, stisnula š ake i krenula za gegavim
niskim tijelima.
Unutra ju je doč ekao prizor kakav nije oč ekivala. U prostranoj
sobi isprano ž utih zidova, na velikom krevetu ispod prozora, lež eć i
ispod teš kog popluna od guš čjeg perja, bila je mlada ž ena. A, pod
181
njezinim krevetom, okupljale su se guske Jeline gospodarice, š ireć i krila
i siktajuć i upozorenja prema djevojci. Ali nisu se usudile napasti, kao da
ih je iznenada bilo strah prić i bliž e.
Jela se probila kroz njihove redove i priš la djevojci na krevetu,
osjeć ajuć i kako i nju lovi lagana nervoza. Kroz prozor probijalo se sunce
u tankim zrakama i padalo na djevojč ine bolesno rumene obraze i
suzne oč i. Zaš kiljila je prema Jeli, pa zatreptala u strahu, ali č inilo se da
guske uopć e ne vidi.
“Tko… tko si ti? Sto ovdje traž iš ?” djevojka je prokaš ljala riječ i.
Jela je podignula svoje ruke i otvorila dlanove u nadi da ć e
djevojč ine zelenkaste oč i boje š ume u proljeć e moć i iš čitati pomirdbeni
znak iz tog pokreta.
“Ne brini, nisam tu s loš im naumom.” Znala je da to ne zvuč i
nimalo obeć avajuć e. Ipak je provalila u ovu kuć u. No, iz nekog razloga,
blag osmijeh prelio se preko djevojč inog lica, umirujuć e kao kamilica na
bolan ž eludac.
“Onda mora da si anđeo. Doš la si po mene jer umirem, zar ne?”
Trzaj boli, kao da joj je netko proš ao oš tricom po srcu, nelagodno
je zatitrao u Jelinim prsima.
“Nisam anđeo, daleko od toga”, rekla je uz tuž an smiješ ak.
Nesigurna š to da napravi, sjela je na sam rub kreveta, promatrajuć i
smeta li njezina prisutnost na bilo koji nač in, spremna da se odmakne
ako treba. Djevojka se osmjehnula i zakaš ljala.
“Zbilja? Rekla bih da tako lijepa mož eš biti samo anđeo. Ali mora
da haluciniram. Toliko sam dugo sama…”
Jela se zamalo nasmijala kad je č ula djevojč in komentar, znajuć i
dobro da izgleda kao osuš ena trska, ali nije htjela proturiječ iti osobi
kojoj su bolest i samoć a oč ito pomutili razum.
“Mora da haluciniraš ”, prihvatila je Jela igru, “i ovu halucinaciju
zanima znaš li š to se događa? Vani, trenutno. S ovom bolesti?”
Djevojka je zatreptala oč ima i č inilo se, na trenutak, da ć e zaspati,
ali s oč itom mukom otvorila je oč i i pokuš ala se fokusirati na Jelu.
“Ova halucinacija je bezobrazna jer se nije predstavila. Kako se
zoveš ? Izgledaš kao neki cvijet. Ljubica, mož da?”
“Jela, zapravo.”
“Bila sam blizu. Stablo, ne cvijet. Zimzeleno, vječ no. Ti sigurno
neć eš umrijeti od ove bolesti. Ja sam Ruž ica, a svi znaju da ruž e moraju
182
uvenuti, kad tad.”
Djevojka, Ruž ica, poč ela je tiho plakati, sitnim suzama koje su joj
klizile niz okrugle obraze.
“I jele umiru”, rekla joj je Jela u nadi da ć e je to utješ iti. Druga je
ž ena na to samo poč ela još viš e plakati.
“Ne bi trebala biti tu. Ako još nisi bila zaraž ena, sad ć eš se sigurno
razboljeti. A ovdje nema nič eg vrijednog za ukrasti.”
Jelu je opet stisnulo srce. Ne samo da je djevojka pred njom bila u
oč itim bolovima, već je mislila da je Jela doš la opljač kati njezinu kuć u, i
svejedno se brinula viš e o njezinom zdravlju nego tome š to je doš la
ovdje napraviti. Razmiš ljajuć i š to ć e joj reć i, odluč ila je riskirati i
pokuš ati s istinom.
“Ne mogu se razboljeti”, rekla je na kraju. “Da bi to bilo moguć e,
prvo bih trebala biti ž iva.”
Ruž ica ju je zač uđeno pogledala ispod gustih obrva, traž eć i istinu
u Jelinim oč ima.
“Ako nisi ž iva, a nisi ni anđeo, š to si onda?” bilo je neminovno
pitanje koje je Jela oč ekivala. Uzdahnula je, ali već kad je krenula u tom
smjeru, onda mož e i završ iti.
“Ja sam nekada bila ž iva, baš kao i ti. A sada sam… svjetionič ar.
Samo š to nisam u svjetioniku, viš e…” Traž ila je riječ i kojima bi mogla
objasniti š to je postala nakon smrti. Sto joj je bila zadać a. Napokon je
odluč ila za usporedbu. “Viš e sam kao č uvar vrata podzemlja.” Vidjela je
raspelo iznad djevojč ina kreveta i dodala: “Vrata pakla. Samo š to to nije
posve toč no. Nisu vrata, koliko su š uma, i pakao je samo krš ćanski
koncept. Ali to je najbliž e istini.”
Ruž ica ju je gledala bez ikakvog znaka vjeruje li joj ili ne. Cinilo se
da promiš lja o Jelinim riječ ima. Mož da ć e na kraju ipak zaključ iti da je
Jela halucinacija njezinog izmuč enog uma.
“Vrata pakla su u Zagorju?” upitala je na kraju, s humorom u glasu
i oč ima.
“Vrata podzemlja posvuda su po cijelom svijetu. I nova stalno
iznič u.” Nije bila sasvim sigurna š to izvodi, zaš to je toliko iskrena s
umiruć om djevojkom, ali nije se mogla zaustaviti. Prije bi se mogla
baciti natrag među guske koje su č ekale iza njezinih leđa, da joj
pokljucaju meso sa svih kostiju, nego neš to odbiti Ruž ici. Bila joj je to
poznata emocija, koja joj se poč ela neoč ekivano prikradati, iako je još
183
donedavno vjerovala da viš e nikada neć e biti u stanju neš to istinski
osjeć ati. Emocija koja je pristizala u posve neprilič nom trenutku.
Nije bilo poš teno da se mož e prisjetiti kako ž ivot izgleda, kad ga je
već izgubila.
“I kako postaneš č uvar jednih vrata?” upita je Ruž ica, znatiž eljno.
No, mora da je vidjela kako se Jela lecnula na njezine riječ i, jer je odmah
potom, ne č ekajuć i na odgovor, poč ela govoriti: “Ne moraš mi reć i,
oprosti, nisam razmiš ljala, znam da to mora biti neš to intimno š to
kaž eš - ”
“Ne, u redu je”, prekinula ju je Jela, uz usiljen smiješ ak. “Pa u mom
sluč aju, postaneš tako š to ti netko jako blizak, kojeg si puno voljela,
umre. I onda veoma glupo i arogantno sklopiš dogovor sa Smrti. Ako si
uspješ na u zadatku koji ti Smrt zada, ta mrtva osoba mož e se vratiti s
tobom među ž ive, a ako ne… onda i ti ostaneš među mrtvima, zaposlena
cijelu vječ nost kod Smrti. Ja sam, oč ito, izgubila. S pozitivne strane, ne
moram brinuti da ć u ikada biti na birou, s negativne strane… no. Smrt.
Ali ako niš ta, nisam osjetila kad sam umrla. Nije boljelo, nije bilo
dramatič no. Samo sam… zaspala. I, kad sam se probudila, nisam bila
viš e doma. Niti sam zapravo, bila viš e ž iva.” Iako su proš le samo godine,
a ne stoljeć a, bilo joj je sve tež e prisjetiti se toga š to je bilo prije nego je
naglo umrla. Jednom kad je shvatila da je izgubila igru, nije joj stigao
preletjeti ž ivot pred oč ima. Samo ih je zatvorila i odjednom je svega
nestalo. Sjeć ala se samo one goruć e snage i uvjerenja, jake poput Sunca,
zbog koje niš ta nije bilo granica. Vjerujuć i da je njezina ljubav jač a od
svega, neuniš tiva kao stijena. Zaboravivš i da su se i planine mogle
sruš iti. Da niš ta nije bilo ni vječ no ni sigurno, osim umiranja.
“Je li sva smrt takva? Mirna, kao da sanjaš ?” Raspitivala se
djevojka, vjerojatno za sebe. To se Jeli nije nimalo svidjelo te joj je
stavila svoj dlan na obraz. Ruž ica je izgorijevala poput krijesa u
Ivanjskoj noć i.
“Sluš aj me dobro. Ti još neć eš umrijeti. Zivjet ć eš još dugo godina.”
Riječ i su je pekle na jeziku, u strahu da obeć aje neš to š to ne mož e
ispuniti.
Djevojka se na to samo tuž no nasmiješ ila, oč ito joj ne vjerujuć i.
Nije joj zamjerila. Ni Jela ne bi vjerovala na njezinom mjestu.
“Ali da ti pomognem, moraš i ti meni pomoć i. Moraš mi odgovoriti
na par pitanja, u redu?”
184
Ruž ica je kimnula glavom, teš kih kapaka. Jela je proklinjala svoju
rasprič anost. Samo je trebalo da djevojka zaspe prije nego izvuč e iz nje
bitne informacije.
“Reci mi samo još jednu stvar prije”, zamolila ju je Ruž ica i Jela je
već znala da joj neć e moć i odbiti tu ž elju, neovisno o tome š to ju je
brinulo da im curi vrijeme. “Ta osoba koju si izgubila? Vidiš li je sada,
dok radiš za Smrt?”
Jeli se stisne grlo, kao da je netko zategnuo omč u oko njezinog
vrata.
“Ne. Kad č uvaš vrata, onda ne vidiš š to je iza njih.”
Ruž ica je pustila još jednu suzu.
“To je tako tuž no.”
“Proš le su već godine.” Ne toliko puno, ali dovoljno da se osjeć a
kao da je proš la cijela vječ nost, s danima koji su se pretakali jedan u
drugi bez puno promjena. “Proplakala sam svoju sudbinu davno; sad
sam zaposlenik, kao i svaki drugi”, rekla je, u pokuš aju da razvedri
atmosferu. Sizifov posao. Uz Ruž ič inu bolest i Jelinu smrt, u sobi se
osjeć ala mrtvač ka tež ina.
“Sad sam ja na redu.” Odluč ila je prijeć i na ono š to je bilo bitno.
“Bolest. Kako je krenula?”
“Bila je to obič na prehlada.” Suze su se ponovno poč ele skupljati u
zelenim oč ima, ali glas joj je bio miran i nastavila je dalje bez
zaustavljanja. “Ili sam barem to mislila. Nisam imala razloga da mislim
iš ta drugo. Sve sam normalno radila. Iako mi je bilo loš e, nisam se
zaustavljala, cijelo vrijeme sam mislila, to je samo obič na prehlada. Ali
onda su se razboljeli i moji roditelji. A onda i rodbina, pa moji prijatelji.
I uskoro, poč eli su biti bolesni i ostali. Njihova rodbina. Njihovi
prijatelji. Kad se meni stanje pogorš alo, već je bilo kasno. Moji su bili
toliko loš e da me nisu mogli voziti u obliž nju bolnicu, a ona je ionako
već bila u karanteni pa sam si mislila, bolje da sam doma nego tamo.
Samo š to smo svi sad tako bolesni da ne mož emo izać i iz kreveta. Ne
znam… ne znam jesu li još ž ivi… ne znam kad sam ih zadnji put vidjela…
kad sam zadnji put jela.”
Suze su slobodno padale preko rumenih obraza i Jela ih je
skupljala svojim prstima. Njež no joj je obrisala lice, smirujuć i je svojim
dodirom.
“Netko te gadno urekao, Ruž ice.” Slož ila se sa starom vilom. Drugo
185
nije moglo biti, Jelina gospodarica ne bi pustila svoje omiljene guske
van u svijet da je ova bolest bila prirodna.
“Molim?” Djevojci nije bilo jasno.
Jela joj je pokuš ala objasniti najbolje š to je mogla. Da je netko
vjerojatno prizvao veliko zlo na Ruž icu, da se razboli, mož da č ak i umre,
ali da je neš to poš lo po krivu jer se bolest nije zaustavila samo na njoj,
već preš la i na ostale. Kao domino ploč ice.
“Znač i ja sam kriva? Za sve? Ja – ”
“Ne”, Jela ju je prekinula prije nego joj je djevojka skliznula u
ponor iz kojeg se bilo teš ko izvuć i. “Jedini krivac u cijeloj ovoj prič i je
osoba koja te urekla. U redu? Znaš li kome si toliko stala na ž ulj da bi ti
htio zlo? Netko tko ti jako zavidi, netko tko je ljut zbog neč ega?”
“Ne znam, ne znam, da me netko toliko mrzi da bi me htio
ureknuti?” promucala je kroz polu smijeh i polu kaš alj, izbezumljeno.
Ali onda se odjednom smirila. “Mož da… ima taj jedan deč ko. Ja… bilo
smo si dobri i on je zaključ io da to znač i neš to viš e nego je znač ilo. Kad
sam ga odbila bio je bijesan. Rekao je da ć u pož aliti. Mislila sam doduš e
da ć e proš iriti nekakve trač eve o meni, najviš e me strah bilo da ć e me
doč ekati sa sjekirom. Ali urok? Misliš li da je to…”
“Da.” Nije trebala dugo razmiš ljati ni istraž ivati. Ponekad je
odgovor bio onaj najoč itiji.
“Ali kako?”
Jela je slegnula ramenima. Kako nije bilo pitanje kojim su se
trebale baviti.
“Mož da je mogut. Ili zna nekoga tko ima pravu moć . Vjerojatno
nije oč ekivao da ć e se bolest ovako proš iriti. Ali to trenutno nije uopć e
bitno.” Pogledala je guske koje su pomno pratile njihov razgovor cijelo
vrijeme, strpljivo č ekajuć i naredbe, oč iju crvenih poput paklenih vatra.
Znala je š to joj je č initi da se urok prekine i bolest protjera s ove ravni.
“Ruž ice, treba mi njegovo ime.”
“Cekaj!” Jedna ruka iznjedri izvan popluna i ulovi Jelin dlan koji je
i dalje milovao Ruž ič in obraz. Za nekoga tko je bio smrtno bolestan,
imala je č elič ni stisak. Jela se ukoč ila, ne znajuć i š to da oč ekuje od
djevojke, kao da se iznenada pretvorila u sirenu koja je planira povuć i
pod plavu površ inu i utopiti u morskim dubinama. “Sto god planiraš
napraviti… ako uspije. Ako ozdravim. Hoć emo li se ikada viš e vidjeti?
Jer bilo bi izrazito ž alosno da prvi dan š to smo se upoznale, bude i
186
zadnji.”
Jela se zamalo zagrcne na vlastitom disanju i pokuš a to pretvoriti
u smijeh.
“Pazi š to prič aš , netko bi rekao da mi se upucavaš dok si na
smrtnoj postelji.”
“Nije li to najbolje vrijeme za upucavanje?” naš alila se Ruž ica. Oč i
su joj treptale kao da se bori da ostane budna i bilo je samo pitanje
vremena kad ć e skliznuti iz svijesti, a Jela nije mogla rač unati na to da
ć e se ikada viš e probuditi. Stoga joj je uzvratila stiskom znojne ruke i
rekla neš to suprotno ikakvom zdravom razumu:
“Kad ozdraviš , prič at ć emo ponovno, vidjet ć eš . Mož da i pojesti
več eru zajedno.” Bilo je to obeć anje koje nije mogla ispuniti, ali nije
htjela slamati srce djevojci koja viš e niš ta drugo nije imala za izgubiti.
“Ali da bi se to dogodilo, moraš mi dati ime.”
Ruž ica se napokon zadovoljno spustila na jastuk i proš aptala ime
kao zavjet kojim je zapeč atila njihov dogovor.

* * *

Jela se naš la pred još jednom hiž om, koja se nije isticala ni na koji
nač in, osim š to se neka posebna vrsta napetosti š irila iz nje kao dim iz
dimnjaka. Cinilo se kao da je vrijeme stalo, a kuć a ostala zamrznuta u
fotogra iji po kojoj je ona sad korač ala prljavim č izmama. Zajedno s
Jelom stigle su i guske, u stanju pripravnosti, vratova spuš tenih, krila
napola otvorenih.
“Znam da ste unutra!” vikala je na kuć u, kad joj nitko nije
odgovorio na kucanje. Vidjela je, doduš e, pomicanje zavjesa na prozoru
kata, mali, ali sigurni pokazatelj ž ivota koji se skrivao iza zatvorenih
vrata.
“Trebam samo Iveka! Ostali mogu ostati unutra! Ako on ne izađe
van, ne mogu obeć ati sigurnost ostalih!” Nije bilo nikakvog znaka da ju
je itko č uo. Nitko se nije pojavio na prozoru da bi je proklinjao ili
naganjao zrač nom puš kom. Mož da je izgledala kao luđakinja koja se
dere na nebo. A mož da su dobro znali zbog č ega je tamo i bili dovoljno
mudri da ne otvaraju vrata. Ivek je morao znati č ime je njegova
187
sitnič ava osveta urodila.
Sjela je na zemlju, prekriž enih nogu.
“Neć u nikamo ić i!” viknula je ponovno na ciglu i ž buku, koja je
nijemo stajala pred njome. “Ne odlazim dok Ivek ne izađe van!”
Ostala je tako vikati tri sata. Bez da je itko izaš ao iz kuć e. Bez da je
itko doš ao potjerati je iz dvoriš ta. Samo se zavjesa na katu zatresla još
koji puta, kao da provjerava je li i dalje tamo, na vratima. Kad su se i
zadnji tragovi sunca povukli iza brda zaključ ila je da je proš lo dovoljno
vremena.
Priš la je starim ulaznim vratima i stavila ruku na kvaku. Vrata su
bila zaključ ana, ali nije ni oč ekivala da ć e biti drukč ije.
Zatvorila je oč i i proš aptala zaziv svojoj gospodarici. Kad je
spustila ruku, nije bilo otpora. Otvorila ih je kao da su bila otključ ana
cijelo vrijeme.
Smrt je svugdje prolazila i nikakva vrata, ni od metala, ni od
plastike, ni od drva, ni od zlata, nisu je mogla zaustaviti.
Iza njezinih leđa guske su otvorile kljunove i ispustile takav
prodoran krik da se č uo do pakla i natrag. Pomaknula se u stranu i
pustila jato da uđe u otvorenu kuć u.
Sjela je ispod prozora, pruž ivš i noge ispred sebe. Iz kuć e se č ulo
lepetanje krila, gakanje, trč anje, razbijanje pokuć stva i stakla i ono š to
je bilo najglasnije, vriš tanje ljudi i djece. Poč ela je pjevuš iti samo da joj
paž nja ne bude na zvukovima masakra koji su jedini uspijevali pobjeć i
kroz otvorena vrata. Rekla im je da poš alju Iveka. Da je to jedini nač in
da se ostali spase.
Zatvorila je oč i i pokuš ala zamisliti kako Ruž ica izgleda kad je
zdrava. Cime se bavi u ž ivotu. Voli li č itati ili gledati ilmove? Pomaž e li u
polju ili je viš e gradsko dijete? Kako joj glas zvuč i kad ne kaš lje, koliko
su joj zelene oč i bistre kad iza njih ne č uč i groznica? Pustila si je i
trenutak maš te u kojoj je mož e zbilja vidjeti još koji puta nakon š to se
bolest povuč e. U kojem mogu sjesti za isti stol i podijeliti pitu od jabuka
iz Jelinog vrta. Dopustila si je u tom trenutku, dok je osjeć ala kako joj
tuđe umiranje grije leđa naslonjena na zidu kuć e, da si kaž e kako ovaj
dan nije bio jedini koji su njih dvije mogle imati u ovom vremenu.
Proš lo je nekoliko trenutaka prije nego je shvatila da joj jedna
suza klizi niz obraz. Plač e li za ovim ljudima ili za sobom, nije bila
sigurna, niti joj je bilo drago. Pomirila se sa svojom sudbinom odavno i
188
nije bilo u redu da joj jedna osoba mož e tako jako poljuljati duš evni mir.
A ipak, jedna joj je suza pobjegla i ostavila gorak okus za sobom u
ustima.
Nije bila sigurna koliko je vremena proš lo, ali mjesec se u
potpunosti nazirao na noć nome nebu kad su prve guske poč ele izlaziti
van. Posve crvene, bez traga ijednog bijelog pera, prekrivene krvlju koja
se sa njih cijedila. Nekima je iz kljuna još virilo meso i pokoji komadić
tkiva ili iznutrica, koje su zadovoljno srkale u ustima. Jela je provirila u
kuć u kroz otvorena vrata i ulovila samo tragove borbe – krvave otiske
guš čjih nogica, zidove poprskane crvenom bojom, po cijelom podu
razvuč ene oglodane bijele kosti s kojih je još visilo malo mesa – i
odluč ila da nije trebala znati š to se toč no u kuć i dogodilo.
Koliko je ljudi u njoj bilo. Koliko djece. Koliko staraca.
Trebali su samo poslati Iveka.
I niš ta im ne bi bilo. Ovako se nije moglo raspoznati Ivekove
ostatke od ostalih.

* * *

Jela se umrtvljena vratila svojem domu, ne osjeć ajuć i niš ta osim
jeze u kostima. Otvorila je kapiju i pustila guske da se odgegaju natrag u
š umu na brdu, punih ž eluca i zadovoljne. Kako su prolazile, tako se i
magla poč ela povlač iti. Jedna ju je guska uš tipnula u prolazu, ali ni to
nije boljelo kao raniji ugrizi. Bilo je gotovo njež no, kao zahvala na danoj
gozbi.
Nije proš lo puno vremena kad shvati kako č uje kokodakanje i
zujanje ž ive koš nice. Sve š to je ostavila mrtvo, doč ekalo ju je sad ž ivo.
Stabla su rodila novim jabukama. Koš nice su brujale od ž ivota i rada
svojih zajednica. Kokoš i su kljucale zrna kukuruza s poda. Dvije su se
ulovile komada crijeva kojeg je jedna od gusaka ostavila za sobom i
poč ele navlač iti oko toga koja ć e ga pojesti.
Njezina je gospodarica znala biti okrutna, ali isto se tako, brinula
o njoj.
Oč i su je zapekle. Sjela je na panj u dvoriš tu i gledala kokoš i kako
se tuku oko ljudskih ostataka.
189

* * *

Zvuk na kapiji odvukao joj je paž nju s cijepanja drva. Toplina joj
zapravo nije trebala, kao ni hrana, ali to nije znač ilo da ne už iva ni u
jednom ni u drugom. A vrijeme je bilo sve hladnije, mirisalo je na snijeg
koji samo š to nije poč eo padati.
Iznenađena, jer joj, naravno, nitko nije imao obič aj dolaziti u
goste, niti je znao gdje se nalazi, podigla je pogled s cjepanica i ostala
sleđena vizijom koja ju je č ekala.
Na kapiji, u bijelom kaputu i grimiznom š alu, stajala je Ruž ica.
Sunce joj se lovilo na kosi i jarkom osmijehu. Podignula je ruku i
mahnula joj. U drugoj je drž ala koš aru od š iblja.
Sumnjajuć i u svoj vid i razum, oč ekujuć i da je djevojka samo
prikaza, spustila je sjekiru kod panja i nesigurnim koracima otiš la do
ž eljeznih vrata.
“Hej, zdravo, nisam bila sigurna da ć u te uspjeti nać i. To jest,
nisam bila sigurna da ć e me dovesti to tebe, ali eto, izgleda da je”,
prič ala je djevojka brzo, zvonkog glasa, posve zdrava. Jela nije bila
sigurna š to da joj kaž e na to, otvarajuć i i zatvarajuć i usta kao riba na
suhom. Bila je dovoljno blizu da pruž i ruku kroz kapiju i dotakne
djevojku ili otvori vrata, ali nije napravila niš ta od toga, i dalje previš e
iznenađena.
“Kako si me uopć e naš la?” Do tog č asa nije bila sigurna da joj itko
mož e doć i na vrata. Oč ito, netko je mogao, jer koja je inač e bila poanta
njezinog č uvanja ovog zagorskog ulaza u podzemlje, ako ne zato š to bi
netko mogao i probati uć i. Ali do sada su svi seljani prolazili pored
njezine kuć e kao da nije postojala.
“Naš la sam ta bijela pera posvuda na cesti. I imala sam osjeć aj, ako
ih pratim, da ć u doć i do tebe. Nekako, imam taj jedan san u kojem je iza
tebe bilo cijelo jato gusaka dok smo razgovarale, gledaju me zlim
pogledima kao da su izaš le iz pakla. Probudim se sva oblivena znojem, u
strahu, kao da sam imala ne znam kakvu noć nu moru. Ali neš to me
ponukalo da ih poč nem pratiti. Mislila sam da ć u završ iti kao neka luda
Marica, samo š to je moj osjeć aj bio u pravu. Zbilja me doveo do tebe.”
190
To nije bila sluč ajnost. Ni da je bilo zaostalog perja, koje je
iznenada mogla vidjeti budna, ni da je imala osjeć aj da ć e je pronać i ako
ga prati.
Jelina je gospodarica zaista znala biti okrutna.
Jač e je stisnula prste oko kovanog ž eljeza.
“Zaš to si doš la ovamo?” Pitanje je zvuč alo previš e grubo, previš e
odriješ ito, i Ruž ica se lecnula. Blješ tavi joj je osmijeh kliznuo s lica. Jela
se istog č asa osjeć ala kao najgori monstrum koji je ispuzao iz š ume.
“Htjela sam ti se zahvaliti”, rekla je djevojka pokunjeno. Odjednom
naizgled nesigurna da radi pravu stvar. “Moji roditelji, oni su isto zdravi.
Bolest se posve povukla.” Nije rekla niš ta o Iveku ni njegovoj obitelji.
Jela je nije niš ta ni pitala.
“Nisam bila sigurna š to nekome tko č uva vrata pakla treba, ali
rač unala sam da ne mogu pogriješ iti č okoladom”, nastavila je ubrzano i
pokazala na koš aru u rukama. “I kolač ima. I vinom. Dobrim vinom! Ne
naš im, naravno.”
Jela si nije mogla pomoć i. Pobjegao joj je smiješ ak i č im je to
djevojka vidjela, njezin se vratio, zabljesnuo jač e od ljetnog sunca.
Mogla je osjetiti njegovu toplinu.
“Hvala ti, iako nije potrebno, znaš . To mi je bio samo posao.”
Pož alila je š to je rekla č im se Ruž ica opet rastuž ila kad je to č ula. Poput
š utnutog š tenca, spustila je pogled na zemlju.
“Nije se č inilo tako kad smo razgovarale. Mislila sam…” Reč enica
se prekinula, ostala visjeti u zraku sa svim moguć im završ ecima. Jela se
mogla uhvatiti za jedan koji bi imao najviš e smisla, podsjetiti drugu
djevojku da se ne bi trebala petljati s mrtvima kad ima toliko ž ivih duš a
još na svijetu, biti toliko okrutna da joj pokaž e da nije niš ta nego
č udoviš te pred kojim se trebala skrivati.
Umjesto toga, ispruž ila je ruku kroz kapiju i dotaknula Ruž ič ino
lice, podigla joj bradu. Bila je topla i meka, kao raspupano cvijeć e u
proljeć e.
“Ne smiješ ulaziti u š umu. To je jedina zabrana. To je jedino š to mi
moraš obeć ati. Jedino ć u te tako pustiti. A onda mož eš uć i i mož emo
podijeliti te kolač e koje si mi donijela.”
Ruž ica je zamalo ciknula od sreć e i Jela se nadala da nije upravo
napravila najveć u greš ku u svom posmrtnom ž ivotu.
Otvorila je kapiju i pustila sunce da prodre u vječ nu maglu
191
dvoriš ta.

© 2020. Antonija Mež narić
192
RAT CRNOG POMIDORA
Ivan Babić

Kad je riječ o neobič nim sklonostima i č udnovatim zgodama, prič a
o rajč icama iz “najdraž eg nam supermarketa” svakako ć e zagolicati
maš tu svih ljubitelja magič nog realizma i drugih zač udnih pripovijesti.
A, dakako, i ljubitelja rajč ica.

Rajč ice, pomidori, paradajzi postoje u različ itim oblicima,
velič inama i bojama. Postoje one rajč ice koje svi poznaju i koje svi vole.
Svi znamo za crvene rajč ice. Svi znamo pomidore u obliku srca. Volimo
one malene, crvene paradajze koji nam dolaze upakirani u plastič ne
ogrtač e u naš im najdraž im supermarketima iz naš eg najdraž eg
susjedstva. Volimo velike rajč ice koje prodaje naš a prodavač ica na
trž nici. Pogotovo volimo kada nam teta na trž nici kaž e: Dečko, šta ćeš
kupit’ danas? Imam ove prave domaće paradajze. Svježi su! Nisu špricani
kemikalijama! Nisu iz uvoza! Akcija! Akcija! Svi volimo rajč ice na akciji.
Pogotovo kada ta akcija piš e velikim crvenim slovima. I kada su rajč ice
pakirane u prave č vrste plastič ne posude. Volimo izabrati one pomidore
koji nisu mekani. Baš one kojima njihova kož a nije naborana. Nitko ne
voli mekane, stare, gnjecave rajč ice. Bez obzira ako ih diramo svojim
rukama toliko puta na policama vaš eg najdraž eg supermarketa. Uvijek
diramo sve svojim rukama, svojim velikim prstima, malenim prstić ima,
starim rukama, radnič kim š akama, č ak i ako ih samo gledamo svojim
umjetnič kim oč ima.
Kada sam radio u vaš em najdraž em supermarketu, davno je to
bilo, sjetim se uvijek jedne gospođe. A zaš to se uvijek sjetim baš nje?
Nije zato jer mogu na kraju prič e reć i svojim prijateljima da volim
rajč ice već neš to sasvim drugač ije. Kada sam radio u vaš em najdraž em
supermarketu, bila je jedna gospođa na odjelu voć a i povrć a i birala š to
ć e kupiti. Dan je bio vruć , poslijepodne je svima bilo rezervirano za
193
plaž u. Ili neko drugo osvjež enje, ako već nisi morao raditi u vaš em
najdraž em supermarketu. Zrak u vaš em najdraž em supermarketu je bio
toliko tež ak, suh, da su pluć a gorjela kada si ga udisao. Bio je už aren, da
su se topile vaš e najdraž e č okolade na policama. Tih dana bilo je teš ko
doć i do malo osvjež enja. Cak je i klima uređaj u vaš em najdraž em
supermarketu bio prestravljen količ inom topline. Toliko se uzrujao da
se pokvario, baš na taj dan. No, vratimo se gospođi na odjelu voć a i
povrć a koja je odabrala svoju današ nju kupovinu i polako se
približ avala blagajnama. Trag nepoznate tekuć ine slijedio je naš u
gospođu od odjela voć a i povrć a, preko odjela mliječ nih proizvoda, do
odjela neprehrambenih proizvoda. Trag je bio neodređene boje,
raspoređen u kapljicama.
Tko je prvi vidio trag, ne sjeć am se tko je bio, mož da neki kupac,
mož da baš vi, a mož da je to bio zaš titar. Siguran sam ipak kako je
zaš titar bio prvi koji je dotrč ao do naš e gospođe vič uć i: Gospođo,
gospođo, jeste li dobro? Gospođo, hoćemo li pozvati hitnu pomoć? Jeste li
dobro, gospođo? Uznemiren je traž io pomoć od nas radnika misleć i kako
je taj trag kapljica – krv nesretne gospođe kojoj nije bilo dobro ovog
sparnog dana. Krv joj se cijedila niz nogu, u sve već em mlazu, postojane
crvene boje. No, gospođa je, vidno uznemirena, ostavila svoje proizvode
koje je pomno odabrala i u ž urbi izaš la iz vaš eg najdraž eg supermarketa
odbijajuć i bilo kakvu pomoć .
Zaš titar je ž elio nać i odgovor jer je bio znatiž eljan ili mož da
uplaš en, te je pogledao snimke zaš titne kamere s ulaza u vaš najdraž i
supermarket. Na snimci se vidjela gospođa kako bira rajč ice, pomidore,
paradajze uzimajuć i ih i spuš tajuć i. Nakon š to je odabrala upravo one
koji su joj se najviš e svidjeli, brzo ih je ugurala ispod svoje ljetne haljine.
Na kraju volim reć i svojim prijateljima, kojima prič am ovu prič u,
kako ja jako volim rajč ice, pomidore, paradajze. Ponekad mož da i
previš e. I ova prič a mi služ i kao dokaz moje ljubavi prema paradajzima,
nikako joj nije poanta u tome kako je gospođa u njoj bila na rubu ž ivaca
od vruć ine, te se ž eljela ohladiti njima. Mož da je bila pomalo ili poviš e
luda. Na kraju je ona za zaš titara, koji je poslije tu prič u prič ao, bila
kradljivac kojem je krađa poš la po zlu. Na kraju je jadnoj gospođi č ak i
dodao neke neizreč ene riječ i: Ako želiš ove rajčice, morat ćeš ih sam
uzeti od mene. Evo, spremna sam!!

194
* * *

Vi, jer ste moji prijatelji, znate već koliko ja volim rajč ice,
pomidore, paradajze. Kada sam radio u vaš em najdraž em
supermarketu, na policama sam pronaš ao jedan novi proizvod. Bilo je
to pakovanje u č vrstoj plastici Drei Tomaten. Upravo kako je samo ime
već sugeriralo, u vaš najdraž i supermarket doš ao je pakirani proizvod
koji se sastojao od tri različ ite vrste rajč ica, pomidora, paradajza –
crvene, ž ute, i crne boje. Na kraju moje smjene u vaš em najdraž em
supermarketu kupio sam najljepš i paketić koji sam vidio, okreć uć i ga
nekoliko puta i pazeć i kako uzimam najbolji od ponuđenih usput
tresuć i ga dovoljno jako. Sramim se reć i, ali Vama, svojim prijateljima,
mogu reć i kako sam už ivao jeduć i te rajč ice, pomidore, paradajze. Bile
su jako slatke, jako slasne, jako rajske. Odluč io sam probati uzeti
njihovo sjeme. Na papirnatom ubrusu prilikom pripreme ostavio sam
njihovo sjeme i njihov sok obojio je papir u crvenu, tamnocrvenu i ž utu
boju. Na papir sam skoro zaboravio do sljedeć eg proljeć a, ali na njihov
okus nisam. Kada je doš lo vrijeme sadnje, zabrinut kako sjeme neć e biti
plodonosno zbog papira koji je tijekom vremena postao pun bakterija,
gljivica, i raznih spora – osjetio sam tugu. Posadio sam ih. Odabrao sam
najbolju zemlju koja je bila iz vaš eg najdraž eg supermarketa i zalio
vodom iz plastič ne boce lagano ih pozdravljajuć i i ž eleć i im sretan
dolazak. Nakon svakodnevnog š pricanja vodom iz slavine u plastič noj
boci, na toplom, sunč anom mjestu – oni su napokon stigli. I bilo ih je
puno. Koja neizmjerna sreć a. U vaš em najdraž em susjedstvu postoji
zgrada koja ima dovoljno sunca, zemlje i vode za ovakvo č udo! To č udo
mož e biti na vaš oj prozorskoj dasci, mož e biti na vaš im balkonima,
mož e biti i na vaš im vrhovima stubiš ta, mož e biti u nekom kutku vaš eg
najdraž eg susjedstva.
Paradajzi, pomidori i rajč ice rasli su u svojim posudicama,
ponosno, svaki dan ž eleć i svoje doze vode. Nisu bili sretni kada je te
vode bilo premalo, niti nisu bili sretni kada je te vode bilo previš e.
Uskoro su trebali svoje nove cipele. Rasli su toliko da su bili preveliki za
svoju prozorsku dasku. Morali su izać i iz stana na vrh sunč anog
stubiš ta. Kako nisu u vaš em najdraž em susjedstvu, na vrhu stubiš ta
imali svoje prirodno okruž enje, niti kukce koji ć e ih opraš iti tu sam bio
195
ja. Jedna velika pč ela, koja ć e ih na kraju svojeg leta opraš iti kistom za
vodene bojice. Zemlja, voda, sunce, nove cipele, nova zemlja, voda,
sunce, kist, voda, sunce, voda, voda, voda, voda… da, uspio sam!
Ciklus sam odluč io ponoviti i sljedeć e godine. Te godine sunce je
bilo neumorno i viš e nije postojalo mjesto na vrhu stubiš ta koje nije
bilo zeleno, lisnato, mirisalo na rajč ice, a pogotovo je sunce voljela
jedna od rajč ica – ona ž uta! Voda, voda, voda – i liš će je probilo staklenu
stijenku stropa – voda, voda, voda – ž uta rajč ica je zahvatila cijelu
terasu – voda, voda, voda – ž uta rajč ica je obuhvatila cijelu zgradu u
vaš em najdraž em susjedstvu. Viš e nisam mogao opraš ivati cvjetove
ž utog pomidora, paradajza, rajč ice jer ih je bilo posvuda, previš e i
predaleko. Zuti pomidor, rajč ica, paradajz time nikako nije bio
zadovoljan, ž elio je još viš e svega, viš e zemlje, viš e vode, viš e sunca i
polako je zahvać ao jednu po jednu zgradu vaš eg najdraž eg susjedstva.
Uskoro viš e nije u vaš em najdraž em susjedstvu bilo ni jedne zgrade na
kojoj nije bila ta biljka, taj korov i ljudi su bili oč ajni. Nisu mogli viš e
dobiti svoj dio sunca, niti nisu mogli uzgajati svoju hranu na vrhovima
zgrada u vaš em najdraž em susjedstvu osim ploda ž utog pomidora,
paradajza, rajč ice. Sada su svi postali ljubitelji tog pro injenog okusa,
ukusan je bio svima. Građani su uskoro postali majstori hidroponije i
vrhunski kuhari jedne namirnice – ž utog pomidora, rajč ice, paradajza.
Odjednom im je postalo loš e. Prvo su pomislili da je to bilo zbog
trovanja hranom jer su simptomi bili jako slič ni njima. Iako su bili slabi i
dalje su jeli ž ute rajč ice, pomidore, paradajze. I ja sam ih obož avao, a
bolovi su bili straš ni. Ljudski je rod postao alergič an na ž ute pomidore,
rajč ice, paradajze – a da toga nije bio svjestan. Brzo je trebalo pronać i
nač in kako se spasiti. No, nismo stigli – ostali smo previš e ranjeni i
nemoć ni – svjetski moć nici uvijek su imali neki dogovor koji nije bio
odgovor. Svi smo znali da se neki odgovor na naš e probleme nalazi tako
blizu nama, da nam je pred nosom, da ga mož emo vidjeti, opipati,
okusiti.
Ja sam i dalje uzgajao svoje tri vrste pomidora koje sam davnih
dana pronaš ao u vaš em najdraž em supermarketu. Volio sam ih,
pogotovo njihov miris. Drago mi je bilo kada sam uspješ no opraš io
njihove cvjetove, a bio sam sretan kada su dali plodove. Volio sam raditi
domać e pasate; teglice suš enih pomidora, rajč ica, paradajza u
maslinovom ulju; kuhati guste krem juhe, jesti svjež e mirisne salate;
196
kuhati tjestenine u umaku paradajza, rajč ica, pomidora s bosiljkom…
Bol bi ponekad bila toliko nagla da me uhvatila u hodu i morao bih
naglo stati. Ponekad je bila u gornjem dijelu trbuha i oš tra, ponekad
niž e u trbuš noj š upljini. Sve sam pokuš avao i probao razne lijekove, ali
to je bila bolest koja je bila naš rat. Onda sam skuhao prvi č aj od liš ća
crnog pomidora, rajč ice, paradajza. Nisam isprva ni shvatio kako je taj
č aj postao naš im lijekom. Nisam znao kako je baš taj gorak č aj bio
protuotrov za alergiju izazvanu ž utim paradajzom, pomidorom,
rajč icom. Nisam mogao spasiti ljude, ali č ovječ anstvo jesam. Mogao sam
spasiti svoju ljubav.
Svoju zlatnu jabuku, jabuč icu, voć e koje nazivaju povrć em.

© 2020. Ivan Babić
197
SPASITELJ
Kristina Birtić

Sto je zajednič ko knezu Mislavu, koroni i č udnovatim
ozdravljenjima? Za odgovor ć emo se opremiti crnim humorom i zaputiti
u kraljevski Nin…

“Tko to umire na mom grobu!?” viknula je glava izranjajuć i iz tla.
Bijesnim je pogledom ispod gustih obrva zvjerala po plaž i.
Mladić s okruglim staklima ispred oč iju uhvati se za srce, raš iri oč i
i besvjesno se sruš i na zemlju. Leš se izvuč e iz tla i otrese zemlju sa
solju pokrivene pletene tunike. Knez Mislav dobio ju je na dar od
mletač kog duž da. Kakva nesreć a da je njegov grob bio potopljen. Sol je
oč uvala meso, ali je lijepa tunika uniš tena. Tako dobar komad.
Posvetio je opet paž nju kmetu. Osim stakala u ino obrađenom
metalu koji je nosio na licu, umiruć i je č ovjek nosio neobič no obojanu
tkaninu loš e kvalitete. U njegovo se vrijeme kmetovima nije dopuš talo
da nose ž arke boje. Takve milosti im udare u glavu pa se sjete svakakvih
nezdravih stvari: odseliti se u grad, umirati na tuđem grobu ili, najgore
od svega, ne platiti porez.
Mladić je teš ko disao. Pokuš ava se izvuć i od poreza? Neć e moć i!
Knez sklopi ruke i započ ne s molitvom sv. Barbari, sv. Blaž u i sv.
Juraju. Mnoge je već duš e uspio vratiti u ž ivot zahvaljujuć i molitvi. Oni
su doduš e tvrdili da ih je izliječ io č aj koji im je davala njegova stara
dvorkinja, ali to bje samo još jedan dokaz njihove greš nosti.
Nekoliko je minuta proš lo i mladić je poč eo još tež e disati. To se
njegova jadna duš a bori protiv Sotone! Uskoro se posve umiri. Tiš ina.
“Alo, š to se tu događa?” Knez zač uje ž enski glas iz smjera grada.
Podigao je pogled. Ispred njega ne bijaš e ž ena, nego mladić s
dugom kosom i slič nom jarkom tkaninom kao i umiruć i greš nik.
“Vi ste zabavljač i? Da sam znao ranije ne bih se trudio vratiti ga u
198
ž ivot.” Knez razoč arano ustane.
Mladić je zgranuto digao obrvu i progovorio ž enskim glasom:
“Koji kurac? Mič i se, stoko glupa!”
Zena ili muš karac drznu se gurnuti kneza i kleknu pored
umiruć eg. Iz dž epa izvade amulete od kose i poč nu moliti na latinskom
sipajuć i sol oko mladić a, koji je prestao pokazivati znakove ž ivota.
“Bilo bi ti bolje da se Bogu moliš nego da tu izvodiš svoje
vrač arije”, knez ljutito kaž e stiš ćuć i pesni.
Ož ivjeli mladić na tlu duboko udahne, otvori oč i i trepć uć i
zbunjeno stane još tež e disati. Osoba koja je č arala polako ustane. “Nije
to nikakvo vrač anje, nego nekromancija. Ož ivljavanje mrtvaca. To je kao
da si doktor, samo sa zakaš njenjem. Tebe sam sasvim sluč ajno digla iz
mrtvih. Ciljala sam na njega, nije još umro, ti si mi se naš ao na putu…
Znaš kako je. Svi mi s vremena na vrijeme ož ivimo ponekog mrtvaca,
zar ne? Ha, ha. Ha.”
Knez je ukoč eno stajao s odjeć om skorenom od soli, miš ić ima
sasuš enim u zemlji i umom pomuć enim od svih sranja koja su upravo
izaš la iz usta te djevojke. Ni najpokvareniji ratnik kojem je zapovijedao
nije bio sposoban za takve gluposti. Krasti, silovati, ubijati i paliti je
jedno, ali baviti se magijom, ož ivljavanjem mrtvaca i vrač anjem je
greš nost kakvoj nema oprosta. Sreć om je tu knez Mislav, služ benik Boga
i naroda, spreman zaš tititi svijet od bolesti koja se njime š iri: magije!
Brzo je zabio mrš avu ruku u oko djevojci, probijajuć i se sve dublje
do mozga. Krv je š iknula iz rane. Osjetio je kako mu staro mumi icirano
tijelo upija topu krv. Smeđa je kož a dobivala ruž ič astu nijansu, a
č arobnica se naoč igled suš ila. Kad je napokon bila prazna, izvukao je
ruku.
Mladić sa staklima tresao se na tlu koje nekoć bijaš e knež ev grob.
Knez mu je priš ao gledajuć i ga svisoka. “Zbori, č ovječ e! Kakav si grijeh
poč inio da si navukao na sebe to smrtonosno zlo?”
Mladić promuca, tresuć i se poput koplja na vjetru: “Iš ao sam kod
rodbine u.. u Italiju. Tamo je taj virus. Korona virus. Nisam pazio.
Nisam…” Poč eo je plakati. Vidio je to knez mnogo puta na bojiš tu, kako
se hrabri muž evi slome i krenu plakati poput djevica. Ili kad im voljena
ž ena umre. I knez je plakao na dan kad je njegova ž ena otiš la pod
zemlju.
“Prekini plakati! Jesi li muš karac ili dijete? Ne boj se niš ta. Spasit
199
ć emo svijet od greš nika koji su bacili na tebe straš nu virus kletvu, kao
š to sam ja spasio tebe od ove služ benice zla! Ustani, i pođi za mnom!”
Knez se okrenuo i poš ao prema gradu Ninu. “Moramo nać i dobru
gostionicu. Glava me boli kao da nisam pio pivo tisuć u i sto godina.”
Mladić ustane, obriš e suze i krene za knezom. Prvo pivo, a onda
spaš avanje svijeta.

© 2020. Kristina Birtić
200
KORONA KAO DESETA ZEUSOVA KĆI
Ana Rajković

Marko Zirdum ambiciozni je pisac, nesretno ulovljen u
spisateljsku blokadu u vrijeme kada nastupa korona-kriza. I dok već ina
ljudi negoduje, on prihvać a izolaciju kao priliku da se posveti stvaranju.
Korona tako postaje njegova muza. Ali, muza ima svoju cijenu…

Osjeć ao se sasvim dobro lež eć i ovako već deveti dan u krevetu.
Iako se opet vratio puš enju i č aš icama slavonske bulje, smatrao je kako
je ovo dobro vrijeme za njega. Nije se morao brijati, plus mogao je
spavati koliko ž eli. Bile su to dvije od tri ž elje koje bi traž io i od zlatne
ribice. Svi su sastanci i promocije bili odgođeni još proš li tjedan. Samo
je Melita i dalje zvala svaka tri dana i time sprječ avala rutinu da zaista
odumre. Nije mu posebno nedostajala. Jedino dok je prdio. Uvijek je
pravila neke smiješ ne grimase i izgovarala bontonske primjedbe, poput
to je na tvoju sramotu. Međutim, otkako je nastupila karantena, nekako
mu se viš e i ne prdi. Nije isto bez Melite i njezinog sablaž njavanja.
Marko Zirdum nije bio osobito zgodan muš karac. Podš iš ana,
polumasna kosa i bljedoliko lice bili su daleko od seksi esteticizma, ali
ipak, privlač io je Melitu na knjiš ki nač in. Djelovao je pametno, pa se
njihova bliskost č inila ispravnom. Je li bila iskrena ili nije, to nije bilo
važ no. Oboje su ionako smatrali da je istina opć enito precijenjena u
svijetu u kojemu laž postaje sve prihvatljivija verzija stvarnosti.
Mislio je iskoristiti ovu krizu za pisanje. Dokolica koju mu je
korona servirala doš la mu je kao naruč ena. I dok je već ina negodovala
zbog izolacije on ju je prihvatio kao najbolju prijateljicu. Od nje je
napravio desetu Zeusovu kć i i vlastitu muzu. Naime, sve se poslož ilo da
napokon napiš e roman koji ć e ga vratiti među elitu Društva hrvatskih
pisaca. Trebao je okrenuti svoj ž ivot nabolje i ponovno postati zvijezda,
a ne samo komet. Već mu se nekoliko godina, koliko je proš lo od
201
njegovog zadnjeg romana Anđeli u štrajku, č inilo da je zaglavio na zemlji
i da se malo-pomalo gasi. Zivot mu je postao besmislen i sastojao se od
suviš nih epizoda, poput č aš ica ž estice ili kritike objavljene u Vijencu.
Vrhunac dana predstavljala je nova epizoda Westworlda. I tako, stvorio
se pesimizam koji je izvirao iz svih njegovih pora, dok je de icit
inspiracije polako napredovao. Povlač io se po tamnim dlakama ruku i
sijao sjeme u Zirdumovoj glavi. Mrač na sila njegovog karaktera i prirode
velikom koracima grabila je naprijed. I baš kada se uzajamno
poveć avala mrž nja prema sebi i drugima, stigao je ovaj koronski
stanič ni parazit. Izolacija, normirana pasivnost, bilo je ono š to je trebao
da neš to napiš e. Da se ponovno otkrije.
Nije palio televizor. Iš li su mu na ž ivce novinari koji su svako
malo-malo izvješ tavali o broju novooboljelih. Sjetio se samoprozvane
proroč ice babe Micike iz Dalmatinske zagore, koja je za sve š to se
dogodilo tvrdila da je to već vidjela u snovima. Od ulaska Talijana u
Hrvace tijekom Drugog svjetskog rata do Tuđmanove pobjede na
izborima devedesetih.
Kakogod bilo, už ivao je u ovoj iznenadnoj izoliranosti. Dani su
manje-viš e sada bili isti. Krevet, wc, tuš , pranje zubi, pregledavanje
novih sijedih vlasi i njihovo eventualno č upanje, š to je do sada bilo u
Melitinoj domeni. Zatim kava, TV, pokuš aji pisanja, pa mahnito brisanje,
ljutina, iskaljivanje bijesa na praš njavoj tipkovnici, na kojoj backspace
nije radio – valjda od nikada. I tako ukrug, do završ ne press konferencije
kriznog stož era u kojoj je središ nji dio zauzimala numerič ka
varijabilnost broja mrtvih i oboljelih. Pomislio je zna li stara Micika koji
ć e broj sutra izać i… Od malo viš e š ljivovice kojom je ubijao potencijalni
virus, poč elo mu se vrtjeti u glavi… nekada je za to bilo potrebno barem
š est minijaturnih č aš ica, sada su godine povukle granicu na brojku dva.
Na granici polusna zaključ io je kako mu numerič ke vrijednosti ubijaju
ž ivot.
Pisanje i dalje nije iš lo te je ono sad već predstavljalo ozbiljan
egzistencijalni problem. Vrtjelo se u krug – pisanje, brisanje i tako već
neko vrijeme. Polako mu se i izolacija pretvarala u neprijateljicu. Doš ao
je na misao kako se niš ta iz mrtvoga i smirenosti ne mož e izroditi osim
opet neč ega mrtvoga – jalovog romana. Nakon nekoliko dana
promijenio je miš ljenje. Sada mu se ova neprijateljica pretvorila u
izbavljanje i duboko olakš anje. Drugim riječ ima, u savrš eni argument za
202
kreativnu sterilnost. Djelovala je gotovo kao aspirin. Onda je opet, u
nekom mahnitom naletu, bio ljut jer je iscrpila sve moguć nosti njegovog
pisanja. Nije bilo kretanja, upoznavanja, trač eva ni loš eg seksa.
Subota, koja je bila dosadnija od svih kojih se sjeć ao, polako je
prolazila. Cak i od onih koje je provodio kod Melite pretvarajuć i se da
sluš a o njezinim problemima. Kiš a je polako rominjala i kako to već
biva, u matoš evskom stilu udarala je velikim kapljicama po limu š to je
natkrivao balkon. Pomislio je kako bi ovo osrednji wannabe pjesnik
iskoristio i napisao par stihova o tuzi, samoć i i, naravno, kiš i.
Smatrajuć i, vjerojatno, pri tome kako je napisao remek djelo hrvatske
postmodernistič ke lirike. Smetnuo je s uma da je nekada davno i on to
radio. Tako je i dalje u svojim mož danim vijugama kritizirao knjiž evnike
koji su se, barem prema njemu, ponaš ali kao da im je knjiž evna
patetič nost, koju su č esto zamjenjivali za originalnost, upisana u obitelji
genetski kod.
Ispruž io se na trosjedu, koji se od proglaš enja krize
metamorfozirao u krevet, i zabio glavu u ž uć kastu jastuč nicu,
natopljenu znojem i kruž ić ima ž utih mrlja. Coltrane je polako, gotovo
neč ujno improvizirao, dok su se plave note polako spuš tale i penjale po
imaginarnom crtovlju.
Iznenada, č uo je smijeh i ugledao nekog mulata odjevenog u bijelo
kako izgovara:
“Olorun, Elegua, Ogun…..” Cinilo mu se kao da se mulat nalazi u
nekom transu. Marko Zirdum se okretao po prostoriji. U dvama
kutevima ustajalog prostora nalazilo se pet-š est mulata dok su se oko
njihovih nogu vrtili pijetao i patka. U treć em kutu stajala je koza. Doš ao
je do vrata, ali nije mogao izać i. Osjetio je strah i tjeskobu. Okretao se
prostorijom, traž eć i nekoga tko ć e mu reć i gdje su izlazna vrata.
Međutim, svi su gledali prema stolu na kojemu je bio bijeli stolnjak.
Mulat je pristupio stolu i na njega postavio zahrđale ključ eve, zapaljene
cigarete i neš to š to je nalikovalo na lubanju. Marko Zirdum je
pokuš avao od neke ž ene, č ija je glava bila omotana ž utom maramom,
saznati o č emu se radi, na š to je ova samo stavila prst na usta i rekla:
“Santeria….” Ostao je kao ukopan. Viš e nije imao hrabrosti
pomaknuti se niti za milimetar. Tada je u prostoriju uš la djevojč ica s
obrijanom glavom i iscrtanim licem. Legla je licem okrenutim prema
zemlji. Uskoro je poč ela ustajati i grč evito plesati s č udnim izrazima lica
203
dok je mulat u bijelom uzvikivao:
“Montado!!!!! Montado!!!!! Montado!!!!!”
Zirdum je gledao tamnocrvene otoke ž ivotinjske krvi kako se
slijevaju niz bijeli stolnjak. Bio je tako znojan da su mu pramenovi kose
bili potpuno mokri, dok se znoj u decilitrima još spuš tao niz njegovo
lice. Cijelo mu je tijelo bilo vruć e. Ruke su mu bile potpuno crvene. Nije
znao je li on zaklao kokoš . Mož da jest….. Osjetio je u glavi ogroman val
vruć ine za kojega je mislio da ć e ga onesvijestiti. Jedva je stajao na
nogama, predosjeć ajuć i da bi svaki tren mogao pasti. Polako je gubio
svijest o svijetu oko sebe. Ispred njega samo su se nizale slike, koje su
se usporeno razvlač ile, tako da je vidio potpuno izoblič ena ljudska lica,
poput Dalı́jevih Mekanih satova. Svi su bili izoblič eni i dovedeni do
izič ke degeneriranosti. Okretao se mrmljajuć i sebi u bradu dok se
intenzitet straha poveć avao. S druge strane prozora, pokraj drvolike
paprati, stajala je skupina od desetak anđela s maskama na licu i drž ala
transparente. Na svima njima pisalo je: dolje ropstvo. Ovi š trajkajuć i
anđeli stajali su mirno, s visoko uzdignutim natpisima, i gledali ravno u
njega. Sve je mož da ipak zaista otiš lo kvragu.
U trenutku najveć eg otimanja paralizi i nadrealnim slikama,
osjetio je minijaturni smrad svoje jastuč nice.
Probudio se. Nije viš e bilo cigareta. Na stolu je stajala tek kutija
L&M Blue Label, koje mu je Melita dobavljala iz Podgorice. Bile su to
one “zdrave”, iako je iz njih kroz teš ki katran progovarao sam vrag. Bilo
je 12 sati. Policijski je sat proš ao.
Navukao je plave adidaske i kaput, te na glavu nabio vunenu
Melitinu kapu. Izaš ao je na ulicu. Prvi puta od ponedjeljka. Konjikov trg
bio je prazan. Jedino su prolazile policijske patrole koje su preko
megafona upozoravale “cijenjene građane” da ostanu kod kuć e i
izbjegavaju nepotrebni socijalni kontakt. Otiš ao je do trgovine na uglu,
ispred koje je bio uredno poslož en red od nekih desetak ljudi. Svi su u
tiš ini drž ali razmak od dva metra. Stao je na zač elje kolone i č ekao svoj
red na ulazak. Niš ta se nije č ulo osim tog megafona. Uš ao je nakon
dvadeset minuta. Prodavač ica je djelovala kao neki lik iz SF-a. Bila je
oboruž ana maskom, nalik na onu koju je Tom Hardy nosio u Vitezu
tame. Htio joj je reć i grow stronger from the pain, don’t let it destroy you,
ali nije bilo smisla. Referenca se u ovom trenutku č inila jalovom i
nepotrebnom. Odluč io ju je č uvati za bolje dane. Blagajnica nije bila
204
nasmijana. Sada se č inilo da njezina preokupacija nije samo odlazak na
more. Prozirno ga je pogledala, a on joj je rekao da mu da najjeftinije
cigarete. Nakon toga izvukla je crnogorske Rothmans King Size Full Blue
i pruž ila mu kutiju, pazeć i da ne dođe do socijalnog kontakta. Dao joj je
petnaest kuna i deset lipa. Okrenuo se i otiš ao. Izlazeć i, pogledao je u
nebo prema Suncu koje je, ne znajuć i za karantenu, i dalje sjalo. Bio je to
podsjetnik da ipak još uvijek nije sve otiš lo kvragu.
Uš ao je u stan. Sjetio se preporuke o redovitom provjetravanju.
Otvorio je oba balkonska vrata. Zrak je glasom neke zvijeri š to se tjera
prolazio stanom, dok je on stajao u WC-u jer je, unatoč svemu propuh, i
dalje opasan. Neš to mazohistič ko u njemu ž eljelo je da se ponovi
sinoć nja noć na mora nakon koje je ujutro, prije trgovine, č ak i zapisao
neš to na papirić u pored uzglavlja. Traž io ga je pogledom dok je propuh
poput utvare i dalje kruž io stanom. Odbijao se od zidova i unosio nemir
među razbacanu posteljinu. Nakon š to je pozatvarao vrata i tako
spriječ io talož enje korone, sjeo je na raš timanu stolicu, koja je svojim
zvukom bila ekvivalent neusklađenog glasovira. Zapisivao je ideje š to su
mu se pojavile u snu. Imao je okosnicu radnje, pa je htio iskoristiti ovu
nesvakidaš nju muzu koja mu se pojavila, a koju nije htio uplaš iti svojim
unutraš njim preispitivanjima. Prva je reč enica glasila: I dok je svijet bio
u strahu od korone, vjernici su sve više molili za spas. Stvari su se čak
toliko otele kontroli da su anđeli u raju zbog pretjeranih zahtjeva stupili u
štrajk.
Kako je dan polako odmicao, tako su bilješ ke postajale sve
opš irnije. Morao je posegnuti za novim listovima, kada je shvatio da još
uvijek sjedi u jakni u kojoj je iš ao u trgovinu. Pretrgnuo se jer je sinoć
Stož er civilne zaš tite nekoliko puta naglasio da se takva odjeć a mora
ostavljati na balkonu. Naš ao se u maloj zbrci. Nije znao vrijedi li sada
iznositi jaknu na balkon. Ili je već svejedno. Ako je pokupio virus, on je
sada s njim u stanu, sjedni na njegovoj stolici i poji se njegovim tkivom.
Naš ao se na pola puta između š kripave stolice i balkonskih vrata. Nije
znao kamo krenuti. Hoć e li ipak otić i na balkon i ostaviti jaknu, ili
uhvatiti nalet spisateljske energije za vrat i nastaviti slagati reč enice?
Uskomeš ao se poput nekog adolescenta koji se ustruč ava curu pozvati
na kavu. Palcem je prelazio preko neobrijane brade i usana,
zadrž avajuć i ga na donjoj usni, koju je razvlač io malo ulijevo, pa malo
udesno. Odluč io je ostati u jakni i ipak riskirati ž ivot za fabulu. Cijedio je
205
ideje iz sna, poput njegove bake, koja je cijedila djedove prljave č arape
na uš ću Cetine. Drž ao se i najmanjeg detalja. Cak i zvukovi koje je
opisivao imali su boju koja se prelijevala preko listova i stvarala
atmosferu buduć eg remek-djela. Osjetio je ekstatič nu opsjednutost
silom korone, odnosno muze koja mu je oduzimala vlast nad samim
sobom. Ona je sada pokrenula stvaranje i otvorila mu uvid u skrivenu
formu prirode. Osjeć ao se kao da je u bož anskom stanju manije. Ona je
bila bož ica koja ć e pljusnuti š amar Zvonimiru Hercogu za kojega je
osjetio da viš e ne vjeruje u njegov talent, nego da ga trpi zbog para koje
još uvijek donosi zadnji roman.
Nije ni primijetio da je sat već otkucavao devet sati. Bio je to dobar
znak. Neprimjetna protoč nost vremena i nesvjesnost prostora – radilo
se o evidentnim simbolima dobrog puta. Bio je zadovoljan. Osjetio se
lakš e, kao da je dobio pomilovanje od svoje muze. Htio je nazvati Melitu,
ali se u zadnji tren predomislio. Znao je da joj je muž u samoizolaciji, pa
nije ž elio riskirati njegovo javljanje. Teš ko je podnosio njegovu
indiferentnost prema Melitinom preljubu i njemu kao ljubavniku. Bilo je
istina da neš to peč e u ignoriranju nezgodne konstelacije ljubavnog
trokuta.
Sjeo je na rub kreveta i č ekao san. Bolje reč eno novu moru, koja ć e
ga vratiti u središ te Društva hrvatskih pisaca. U pozadini je neki lik
govorio: trideset dvoje novooboljelih, dvadesetero mrtvih i pedeset
izliječenih… Najkritičnije je i dalje u Domu za stare i nemoćne u Splitu...
Hodao je mrač nim labirintom i diktirao visokom, mrš avom
mladić u neš to š to je ovaj mahnito zapisivao u trulu, ž utu biljež nicu.
Mladić je istovremeno hodao, pa se vidjelo da mu ovo predstavlja
dodatni napor, ali ipak nije odustajao. Zirdum je upuć ivao mladić a u
uređenje knjiž nice koja treba biti raspoređena u sljedeć im odjeljcima:
“slika”, “riječ ” i “djelovanje”.
Hodajuć i tiho, uz osjeć aj da sa sobom vodi tenkovsku diviziju,
prič ao je o tome kako treba razviti sustav simbola te djela razvrstati
pod pojmom “slika” u još nekoliko potkategorija – ornament, gra ika i
slikarstvo. Onda bi se iznenada poč eo gubiti u jezič nim akrobacijama
koje su obuhvać ale teze o tome da mu se u restoranu posluž uju
iznutrice njegovih nepostojeć ih ž ene i djece. Nakon tih izljeva opet bi se
vratio na kategorije i njihove potkategorije, š to su se otezale poput
dugač kih njemač kih kobasica kojima se nije nazirao kraj. On je brbljao,
206
mali je zapisivao, i tako sve dok nisu doš li do drveta č ija je kroš nja bila
toliko visoka da je trgala oblake. Deblo je bilo razgranato u nekoliko
smjerova, pa mu se uč inilo kako da iz jednog debla izrastaju barem još
dva-tri. Ono u sredini povrać alo je zeleno bilje. Manji oblutci rasli su
svuda, kao zakrž ljale ruke ili noge koje se ž ele pokrenuti i odvojiti, ali
ne mogu jer su osuđeni na vječ no komeš anje i trzanje. Deblo je
nalikovalo na izvanzemaljca u straš noj agoniji, koji je lijeno razvlač io
usta iz kojih se izlijevala zelena sluz. Okrenuvš i se, Zirdum je shvatio da
nema viš e maloga. Ostao je sam pred tim zelenim č udoviš tem, nimalo
nalik dobroć udnom bijelom dudu iz kvartovskog parka.
Dahtaji svjež eg zraka probijali su se kroz ključ anicu balkonskih
vrata. Osjetio ih je na svojim glež njevima. Brzo je prebirao po stolić u
koji je služ io kao noć ni, blagovaonski i, naposljetku, kao radni stol.
Traž io je komad č istog papira. Kako ga nije naš ao, uzeo je Novosti i na
njima poč eo č rč karati ono š to je sanjao. Nije mogao preprič ati san u
kojemu je on bio, barem mu se tako č inilo, neka vrsta ilozofskog genija,
koji je hodao uz svoga poltrona i govorio mu sve genijalne ideje, koje je
poltronski ć up samo upijao. Dignuo je glavu, pokuš avajuć i skupiti misli
kao da lež e razbacane na podu ispod njegovih blijedih stopala. Glas iz
megafona pokrenuo je nadahnuć e. Opet se oslobodila sputana zaliha
duš evnog ž ivota. Bujice motiva strovalile su se niz njegove mož dane
vijuge. Istresle su se na papir. Virusi, ti mali stanič ni paraziti umnož avali
su njegove ideje. Baš poput njihovog biološ kog određenja, sada su one u
njemu oslobađale nove autorske dimenzije. Marko Zirdum nije znao da
su se istovremeno i same oslobađale u njegovom tkivu.
Davno nije imao osjeć aj ovakve potentnosti, a da nije seksualna.
Znao je da je na putu da napokon neš to napiš e. Neš to č ime ć e probiti
onaj bastion oko Društva pisaca i ponovno postati dio klike i toliko
bitan da ć e i Jagna Pogač nik ponovno otkriti svu raskoš njegovoga
talenta.
Bilo je neč eg dijabolič nog u toj novootkrivenoj potentnosti. Cinilo
mu se kao da krije zmiju u sebi, koja ga je sprječ ava da piš e, a ona je
sada bila na umoru. Karantena mu je dobro doš la. Zivci su se oporavili.
Smirili. Inspiracija, ta kuč ka koja ode kada je č ovjek najviš e treba, sada
se rađala iz mrtvila. Doslovno. Palo mu je na pamet da je zmija mož da
Melita. Ali, to mu se č inilo odveć biblijski, pa je odbacio taj misaoni
virus.
207
Ironič no, popio je č aš icu rakijice kao lijek za suzbijanje prodora
COVID-a 19 u njegov respiratorni sustav. Pokuš avao se sjetiti je li imao
rukavice juč er u trgovini. Nije ih nosio sa sobom. Ali sjetio se da je
desetak rukavica bilo poslož eno na ulazu u trgovinu. Je li ih uzeo ili
nije… nije se mogao sjetiti č ak niti nakon detaljne rekonstrukcije. Inač e
ga ne bi bilo briga, ali uz njegov dijabetes tipa 1 nije bilo prostora za
dokoni skepticizam. U međuvremenu, naseljem je iznova prolazila
patrola civilne zaš tite koje je preko megafona u ofucanom Ford Focusu
pozivala građane da se pridrž avaju propisanih mjera zaš tite. Nije znao
da se njegova muza već uš uljala u njega.
Skuhao je tursku kavu. Riječ i su se nizale, reč enice spajale,
asocijacije dolazile. Cak je osjetio nalet još već e inspiracije dok je
megafon s upozorenjem o ostanku u stanovima kruž io naseljem i
odzvanjao listovima papira, koji su se polako slagali na stolu. Konač no
ć e imati š to pokazati Hercogu, koji je polako pretvarao u nevjernog
Tomu š to se tič e novog romana.
Pri kraju dana, kada je napisao š to je mislio, bio je zadovoljan.
Njegova privatna muza Korona smilovala mu se i pokazala put k
izbavljenju. Pomalo se loš e osjeć ao zbog toga š to je bio zahvalan na
trenutnoj, kako bi ministar rekao, epidemiološ koj situaciji, ali, za
razliku od već ine, njemu je vjerojatno spasila egzistenciju jer se
honorar od prethodnog romana već otopio. Onda se sjetio kako su kuga,
kolera, predoziranje, smak svijeta, proslavili Boccaccia, Marqueza,
Meiera, Atwood, McCarthyja, i tako je slagao popis dok nije doš ao do
spoznaje kako ć e korona proslaviti njega. Bio je sretan. Ipak, morao je
voditi rač una, ne toliko o otkrivanju cjepiva protiv njegove muze, koliko
o odluci ukidanja izolacije. Bio bi to put prema propasti, barem dok ne
napiš e roman. Stoga je poč eo voditi bitku s vremenom. Svaki je dan
predstavljao iš čekivanje eventualnog ukidanja izolacije, koje je
nakratko nestajalo dok je glas iz megafona molio stanovnike naselja
Konjikov trg da i dalje ostanu u svojim stanovima. Nije bilo te simfonije
koja bi mogla nadmaš iti navalu serotonina i už itak nakon toga.
Dani su prolazili, stranice se ispunjavale, kada je sitna lokvica
pljuvač ke dodirnula obrub stolić a. Nakon toga uslijedila je druga, treć a,
č etvrta, a poslije nije bilo smisla brojati. Osjeć ao je tromost, teš ko je
disao, ali je i dalje pisao dok su se listovi množ ili. Sirili su se oko
njegovih nogu kao suho liš će. Zadovoljstvo se migoljilo kroz bolne
208
miš ić e i kratki dah. I dok je akutna respiratorna infekcija grabila
hrabrim koracima njegovim tijelom on je sve mahnitije pisao. Bio je to
klasik hrvatske postmoderne knjiž evnosti, neš to za š to se barem njemu
č inilo da ć e nadić i Marinković ev kiklopski svijet, a Melkiora pretvoriti u
drugorazredni lik. Fabula se š irila u č etiri linije, viš edimenzionalni
likovi gotovo su sami ispisivali svoju karakterizaciju… nije mogao
vjerovati da mu ove ideje nisu dolazile prije. Kroz kreativni š um š to mu
je strujio glavom č uo je kako ć e se u sve javne objekte uvoditi
termokamere kako bi se prostor dodatno zaš titio od zarazne bolesti.
Pogodio ga je nekontrolirani ushit. Dobro je. Imat ć e vremena za
završ etak kapitalca domać e knjiž evnosti.
Kaš alj ga je sve č eš će prekidao. Kontinuitet je degenerirao, a on je
bio sve umorniji. Telefon je poč eo zvoniti u sve manjim intervalima. Nije
se javljao. S Melitom mu se nije dalo prič ati, a za Hercoga, urednika, bilo
je još prerano. Nije htio ureć i ono š to je tek trebalo završ iti. Nitko drugi
nije mogao zvati. Crpio je sve š to je mogao iz snova koji su mu, kao
naruč eni pohani odresci, dolazili svaku več er.
Unatoč tomu, morao se naprezati za svaki dah dok se snaga topila
prema minimalcu. Sve je tež e sjedio za stolom. Ipak, cijelim je tijelom
osjeć ao kako se roman približ ava kraju, a samim time i on povratku u
elitnu š ač icu Društva hrvatskih pisaca.
Zadnja je reč enica ujedno označ ila i oš tru, parajuć u bol oko srca
koje se poč elo trzati. Nije znao u kojoj je toč no fazi smrti, ali č inilo mu
se kako je blizu. Tuga, bol, sumnja i Melitina slika stvarale su njegov
posljednji mozaik sjeć anja. Samotno i nijemo, bez drž anja za ruku i
posljednjih riječ i oprostio se s Melitom, č iji se prikaz vrtio u inalnoj
verziji kaleidoskopa.
Svanulo je jutro. Megafon je prolazio naseljem i molio građane
Konjikova trga da ostanu u svojim kuć ama. Zazvonio je interfon. Prvo
jednom, pa drugi i treć i put… a onda sve č eš će. Napokon se oglasilo
zvono na vratima. Ritual s interfonom se ponovio. Prvo je zvono zvonilo
jednom, pa drugi, a potom deset puta u nizu. Napokon je Melita uzela
ključ eve iz ruksaka i otvorila vrata. Propuh ju je sustigao i, prije no š to
se uspjela okrenuti, zalupio ulazna vrata.
“Marko, Marko”, piskutavo je dozivala knjiž evnika. Na ulazu u
hodnik bile su poslagane knjige i nekakve razglednice, znač ke,
biljež nice, VHS i još kojekakve drnde. Doš la je do sobe č iji su prozori bili
209
okrenuti prema parku. U njoj je, u plavim adidaskama i kaputu, okruž en
hrpom š vrljotina na papiru, lež ao mrtvac. I, kao svaka zateč ena osoba –
Melita je vrisnula.
U č etvrtak ujutro metabolič ke zarazne č estice dokrajč ile su svoga
domać ina. Nakon š to su mu dale ono š to je traž io, uzele su ono š to su
mislile da su zasluž ile.
Ubrzo su doš li bolnič ari odjeveni poput Sigourney Weaver u
Alienu s ogromnim bijelim kacigama na glavi. Jedan od njih upitao je
Melitu neš to vezano uz razbacane papire na podu, a ona je odgovorila
da se ne obaziru na to.
Nakon š to su medicinari izgazili hrvatski postmodernistič ki
klasik, a truplo spremili u jednu od onih crnih, mrtvač kih vreć a, ideje
Marka Zirduma ostale su lež ati na podu stana kao na bojiš tu. Propuh se
ponovno uvukao u stan i miješ ao listove romana kao da protestira
protiv ove nepravde.
Sutradan su javili da se Markov dijabetes pogorš ao da su se beta
stanice rapidno smanjile, š to je gotovo dovelo do nestanak inzulina u
njegovom tijelu. Zbog toga, kako je reč eno Meliti, nije imao š anse kad ga
je korona š čepala. Prilič no neobzirno i nekako usputno nakon vijesti o
smrti koja je objavljena na nekom portalu, Melitu je nazvao Markov
urednik, Hercog i pitao ju zna li neš to o Markovom tekstu na š to je ona
odgovorila da nema nič ega jer on već mjesecima nije niš ta pisao.
U međuvremenu se javio neki rođak iz Hrvaca koji se nadao
pokupiti kakav rukopis, pa mož da i zaraditi na njemu. Melita je
objasnila kako Marko već dugo nije niš ta napisao tako da, ako baš ž eli,
mož e pregledati stan. Osjetila je miris leš inara.
Rođak je brzo dobio propusnicu te se poput lič inke uš uljao u stan.
Kao i uvijek traž io je priliku za laku zaradu. Uloga strvinara mu nije
predstavljala problem. Prvo je traž io radni stol. Ubrzo je shvatio da je
mali stolić u sobi s pogledom na park bio radno mjesto njegovoga
rođaka, kojega je vidio tri puta u ž ivotu. Zadnji put na sahrani tetine
svekrve proš log lipnja u Hrvacama kada je Marko doš ao s Hercogom.
Motao se oko stolić a, prebiruć i po zguž vanim papirima na kojima su još
uvijek bili otisci bolnič arevih stopala. Pregledavao je papirić e i bilješ ke.
Nije dugo trebalo da skupi sve papire i hektič no ih baci u platnenu
vreć u.
Proš lo je svega nekoliko dana od smrti Marka Zirduma kada je
210
proglaš en kraj izolacije. Stvari su se polako vrać ale u normalu, osim
pleksiglasa na terasama ka ić a te č udnih mjerenja temperature u
frizerskim salonima. U tome svemu objavljen je novi knjiž evni hit
Zvonimira Hercoga temeljen na liku koji je uslijed korone razvio bogati
svijet podsvijesti u kojemu su prevladavali santerija i mladi nauč enjak,
vrlo blizak stereotipu ulizice, koji je š etao uz svoga uč itelja zapisujuć i
njegove misli o svrsi svijeta. Mnogi su ga zbog prisutnosti toka svijest
uspoređivali s Kiklopom, dok je kritika č ak ustvrdila da je Hercog u
nekim aspektima i nadmaš io giganta Marinković a.
Veliko je slavlje povodom promocije održ ano u Društvu hrvatskih
pisaca. Jedan od uzvanika bio je i rođak nedavno preminulog č lana
Marka Zirduma.

© 2020. Ana Rajković
211
O KATRINI NEUSTRAŠIVOJ I PLATNU
SPASA
Mari Rodin
Teen Decameron

Zakorač ite na palubu smjele morske vuč ice, upoznajte njezinu
neobič nu posadu i otkrijte kakva ih pustolovina oč ekuje u idilič nom
primorskom mjestu Veleskom koje se naš lo u središ tu epidemije…

Pa zdravo, putnič e! Zeliš li č uti prič u o nekome tko je postao
junak? Zeliš ? Dakle, prič a ide ovako; u davna vremena postojala je jedna
vukodlakinja. Zivjela je na jugu i plovila još od malena. Bila je
neustraš iva, najhrabrija od svojih zemljaka. Odabraš e je da zapovijeda
brodom. I tako, zaputi se ona na otvoreno more…
Glava na ramenu
Stajala je tamo već neko vrijeme, ali niš ta se nije micalo. Kopno
bješ e skoro jednako prazno kao i more. Ljudi kao da su nestali. Da, bili
su straš ni, ali brod pun vukodlaka obič no nije tako lako tjerao ovdaš nje
ljude. Pa makar netko… Katrina je zapazila neš to. Novi miris, ali… ne,
nije č ovjek. Vilenjak. Vilenjakinja, bolje reč eno, prać ena mirisima
kadulje i majč ine duš ice. Sad? Proljeć e je, nije viš e trebalo biti tako
hladno da ljudi kiš u na svakom koraku; ili se varala?
Odluka je pala, kapetanica je skoč ila u č amac i zaveslala prema
obali. Kako se približ avala, postajala je sve neodluč nija. Nedavno
dobiveni ož iljak tjerao ju je na oprez, osobito kad je vidjela da
vilenjakinju slijedi zmaj. Krljuš ti su mu bile boje tek rođenih
plamenova, a oč i ž uć kaste kao ognjevi umiruć e vatre. Maleni oč njaci
virili su mu iz njuš kice dok je palucao jezikom. Bio je malen, ali netko je
zaboravio svoj najbolji mač na palubi… no, valjda ć e i bodež dostajati.
Privezala je č amac i potrč ala za neobič nim parom. Metalni š tap na
212
mjestu lijeve noge ispod koljena odzvanjao je dok je trč ala.
Kada ih je sustigla, zmaj se, zajedno sa svojom gospodaricom,
okrene. Ajme… nije on ni tako malen, shvati kapetanica. Uznemireni
glas koji dopre od vile je iznenadi: “Sto ž eliš ? Tko si ti?”
Katrina zausti, ali ne uspije doć i do riječ i.
“Odlazi! Odlazi dok nije prekasno!”
Tako saznasmo da je svijet, č ak i ovo malo mjesto, nazvano po
volu, poharala jedna bolest. Prehlada rekli biste, ali iscjelitelji se ne bi
slož ili. Toliko problema, zbog jednog, jedinog leteć eg š uš umiga.
Neš to kasnije, nakon ozbiljne prodike iz usta vilenjakinje o
“opasnostima zaraze, vlastitoj sigurnosti i nemoralnom obavljanju
posla”, kapetanica se upoznala sa situacijom. Nakon brze š etnje kroz
uske ulič ice grada, doš la je do velike kuć e, naizgled napuš tene, s
brš ljanom koji je prekrivao lijevu polovicu zida. Kada su Katrina,
vilenjakinja i zmaj uš li, kapetanicu je preplavio miris kamilice i majč ine
duš ice, i kad se izmaglica malo raziš la, shvatila je da je zapravo
okruž ena raznim stvorenjima.
To su bili iscjelitelji koji su doš li pomoć i malom gradić u. Nakon
poč etnog iznenađenja, poč ela su pitanja. Katrina je zaključ ila da bi bilo
najpametnije da se laž no predstavi. Iscjelitelji su ipak previš e
znatiž eljni; mož da nisu ni toliko drukč iji od mornara. Ož iljak ovo,
ož iljak ono… Pa š to, ima veliki ož iljak na ruci; i?
“Dame, gospodo, neć u odgovarati na nepotrebna pitanja. Rekla
sam tri stvari”, ona uzdahne. “Prvo, ja sam kapetanica Marta od Sinjih
mora. Drugo, ovdje sam zbog isporuke platna. Treć e i zadnje, nisam
znala za ovo. Sada, bio bi red da vi meni odgovorite na tri pitanja, a to su
sljedeć a: š to se zaista događa ovdje, tko ste vi zapravo i mogu li ja
isporuč iti svoj teret?”
Iz gomile istupi jedan niž i gospodin, oč ito patuljak, s upadljivom
nauš nicom za koju se Katrini č inilo da je od smaragda. Ali, dajte, gdje bi
uopć e jedan iscjelitelj naš ao smaragd ili uopć e imao dovoljno novca za
to?
Patuljak progovori mnogo mekš im glasom nego š to je oč ekivala:
„Ne izgleda vam tako, no” – nakaš lje se – “ovdje je sve kao š to smo vam
rekli. Mjesto je poharala bolest, mi smo iscjelitelji i vidari koje su zvali u
nevolji, a ne znam mož ete li isporuč iti teret jer ne znamo š to prevozite.”
“Pa, moj teret nije niš ta od važ nosti, niš ta vrijedno. Ne bi vas
213
trebala smetati isporuka platna. Sve š to ž elim znati jest mogu li doć i do
poslodavca.”
“Tko je taj vaš poslodavac?” javi se ona vilenjakinja otprije, kojoj
je Katrina u međuvremenu nadjenula nadimak Kadulja. “Nitko se ne
usudi izlaziti iz kuć e i nitko neć e riskirati svoju glavu za neko platno.
Ako je to zaista samo platno, zaš to vam je tako važ no da ga dostavite,
Marta?” Ime je izgovorila uz nedoumicu, kao da još ne vjeruje sasvim u
cijelu tu prič u. Zmaj frkne.
Katrina uzdahne i nastavi: “Bilo kako bilo, moram to dostaviti jer
inač e neć u dobiti plać u”, krene prema izlazu, “a vi ć ete malo prič ekati s
tom svojom bolesti jer je ovo platno dragocjeno. Ostalo nije vaš a briga.”
S tim riječ ima izađe i, ne č ekajuć i odgovor, zaputi se natrag prema svom
jedrenjaku.
Iza nje, Kadulja je frknula i ispod glasa rekla: “Mornari i njihove
tvrde glave!”
Glava nakrivo
Nekoliko dana već je proš lo od Katrininog posjeta iscjeliteljima.
Prizor gradić a bio je gotovo idilič an, gledan s mora. Ipak, s palube se
vidjela skupina stvorenja koja su skoro trč ala prema brodu.
Kadulja, za koju je ispostavilo da joj je pravo ime Kaida, ljutito je
korač ala prema jedrenjaku sa svojim zmajem za petama. Već im se
ranije trebala javiti, stoga je kapetanica bila sigurna da je uprskala. Brod
se nije ni pomaknuo s mjesta, ali neš to je (barem njoj) bilo sumnjivo;
smrdjelo po ribi, š to bi se reklo. Mješ tani su im vjerojatno rekli da su
č uli viku i zavijanje s broda, te je, č ini se, vidarima dozlogrdilo č ekati
njezin ponovni posjet.
Ostali iscjelitelji jedva su uspijevali slijediti Kaidu, koja je bila na
č elu te č udnovate ekspedicije. Ukrcali su se na ribaricu i krenuli punom
parom prema brodu.
Katrina nije imala još puno vremena. Sakrila se u sobu kartografa,
koji je trenutač no bio u potpalublju i utiš avao ostale. Cula ih je kako se
približ avaju. A sad, tiho.
Iscjelitelji su se uspeli na brod i banuli u prvu prostoriju koju su
vidjeli. Imali su š to i vidjeti: vuk sa metalnom straž njom nogom i
kapetanskim š eš irom nije baš č est prizor.

214
* * *

Nakon prvotnog nesporazuma, Kaida je shvatila da je bila u krivu.
Po kapetanič inoj prič i, nije bilo nikakvih razbojnika ni napada na brod.
Istina je da su mornari koji č ine posadu skoro svi vukodlaci. No, to
zasigurno objaš njava zavijanje. Patuljak Gruin ipak je bio u pravu. Ali,
š to je s teretom? Kako se stanje smirilo, teret se mož e dostaviti… Pod
jednim uvjetom: da iscjelitelji vide š to je teret. Katrina je nevoljko
pristala.
Na tom popodnevnom suncu, Kaida je izgledala jako slič no
kapetanici, onako pocrnjela od sunca, stroga izraza lica. Spustili su se u
potpalublje i otvorili jedan od paketa. Razderali su platno i unutra…
mali komadič ci istog tog platna. Samo platno. Mali komadić i pamuč ne
tkanine.
Katrina je poludjela: “Zaš to ih nema?! Sto je ovo? Gdje su dragulji,
zlato, blago? Ne! Ovo je trebalo biti vrijedno! Ovo je samo neko platno,
još k tome i poderano!” Uslijedile su još neke mornarske psovke koje ne
bi bilo vrijedno prenositi ovdje.
Kaida je bila u š oku š to č uje vuka kako psuje. Nije oč ekivala brod
pun vukodlaka, to je sigurno.
Dalje i dalje, kako prič a ide, shvatili su da se Katrina boji zmajeva
zbog onog ož iljka. Pred nekoliko tjedana napala ju je neman na moru i
sretna je š to se izvukla samo s ogrebotinom, makar i tako velikom. O
tom događaju kasnije su se pjevale pjesme, ali to je sada već druga
prič a.
Glava odrubljena
Sve je, na kraju, proš lo bolje nego š to su se nadali. Ona bolest,
stvarna (usprkos Katrininim nagađanjima), s vremenom je proš la i
naselje se vratilo u koloteč inu. Teret je dostavljen, a prava vrijednost
svejedno je otkrivena. To su bile maske za zaš titu od zaraze, i bile su
vrijedne upravo zbog te bolesti. Ljudima je trebala zaš tita i ovo bi
vlasniku, to jest, lokalnom trgovcu, osiguralo pravo malo bogatstvo.
U međuvremenu, on sâ m ulovio je bolest i nije mogao primiti sav
teret, ali isplata je obavljena. Katrina je dobila novce, mješ tani zaš titu, a
trgovac je izliječ en. U zamjenu za lijek, iscjelitelji su se dogovorili i,
umjesto izravnog plać anja, maske su dobili stanovnici Voleskog pa su
215
vidari bili zadovoljni. Vuk (a i vukodlak) sit, a koza cijela.
Isprać aj broda iz uvale bio je lijep i dostojanstven, sa svim
mješ tanima i iscjeliteljima na okupu. Katrina se nasmiješ ila, okrenuvš i
brod ususret nadolazeć im valovima. U novu pustolovinu, sa svojom
posadom i jednim, zapravo, dva nova č lana. Uvijek je korisno imati
vidara na brodu, a i diplomata isto. Zmajevi se bolje razumiju
međusobno, pa ć e se sukobi izbjeć i. Ako ih ipak bude bilo, bit ć e tu
netko (Kaida) tko ć e se pobrinuti za ozlijeđene mornare.
Iscjelitelji su obeć ali da ć e pisati jedni drugima i traž iti nove
lijekove i rješ enja. Brod ć e se vrać ati svake godine, a oni ć e se
izmjenjivati po redu plovidbe.

* * *

No, putnič e, to je ono š to ja znam. Koliko sam č uo, još i danas se
izmjenjuju i plove po svijetu. A kapetanica? Ona je već pribavila i cijelu
lotu. Nakon svih godina iskustva i plovidbe, postala je jedna od
najmoć nijih kapetana na ovom sinjem moru.
Jedini o kome niš ta ne znam je onaj patuljak s nauš nicom. On je,
kaž u, nestao bez traga. Okreneš glavu na drugu stranu, da zakloniš oč i
od sunca, a kada vratiš pogled, patuljka nema. Samo jedna mala,
naranč asta mač ka sa zelenom nauš nicom koja se sjaji poput smaragda…

© 2020. Mari Rodin
216
KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU
Ana Cerovac

U ovoj prič i pratimo oca koji u vrijeme pandemije nastoji zaš tititi
svog kronič no bolesnog sina. I dok dane provode u izolaciji potpuno
dezin iciranog stana, igrajuć i D&D, izvan granica njihovog mikrosvijeta
stanje je sve gore…

Otpuhujuć i kroz stisnute zube, zaustavio sam se pred vratima
stana i spustio dvije velike i dupkom pune vreć e pored sebe. Jedna od
njih naherila se pod tež inom konzervi, pa je paket s mlincima spuznuo s
vrha i pao na pod. Pipajuć i prstima u plastič nim rukavicama, pronaš ao
sam ključ u dž epu i otvorio vrata. Umjesto da uđem, poč eo sam se
izuvati. Najbitniji je redoslijed. Prvo ide obuć a (tu gadost ć u najprije na
nogama unijeti u stan!), a onda sve drugo. Samo pametno. Bez greš ke u
koracima. Ne kao prvi tjedan kada sam petljao s korona-kodeksom još
sav izbezumljen i zelen.
S kata iznad mene zač ulo se š kripanje š arki, tresak vrata, pa
razbaruš eni mladenač ki koraci. Okrznulo me visoko rame u kož noj
jakni i nalet parfema. Stigao sam se osvrnuti tek kada je prkosno
utegnuta i dotjerana djevojka sletjela do odmoriš ta poda mnom.
“Paola, kamo ć eš ?!” obrecnuo sam se.
Podigla je pogled, napuć ila usne i uzvratila mi trpko zadignutim
srednjim prstom. Bilo je to posljednje š to sam stigao vidjeti prije nego
je iš čeznula pod drugim nizom stepenica. Zavrtio sam glavom. Svjetlana
bi se vjerojatno na mom mjestu nagnula nad ogradu i oplela je s par
psovki pred kojima bi onaj srednjak mogao usahnuti… Rekla bi joj u lice
da je deseti tjedan otkako je proglaš ena pandemija, da se zaraza
razuzdala i neobuzdano se š iri iz viš e ž ariš ta, da su bolnice pune i da je
posljednje š to nam sada treba to da buntovna mladež organizira
privatne zabave koje se kradomice š ire druš tvenim mrež ama.
217
Ali ja nisam bio Svjetlana. Mene je Paolin prolazak samo podsjetio
na to kako se pokret Get it done with oč ito proš irio u sve pore druš tva,
pa je sada neposluh vlastima koje su nastojale suzbiti pandemiju
posvuda hvatao korijena. Ne bi to nikada tako buknulo da onaj
smutljivac sa zapada nije, u trenutku kada je ekonomija posrnula,
izjavio svoje sudbinsko “Let’s get it all done with!”, pustio u pogon sve
sektore svog gospodarstva i diljem svijeta uskovitlao duhove ž eljne
povratka na staro.
U takvim okolnostima, znao sam da se ne borim protiv Paole. Ona
je bila samo kap u moru. Dok je odmicala niz stubiš te, rezignirano sam
se izuo i ostavio tenisice na pragu, pa iznutra dohvatio one vreć e i
uteglio ih u svoj brlog.
“Tata!” zač uo sam dok sam bauljao hodnikom.
Uz krajnji napor podigao sam svoj ulov i polož io ga na pult u
kuhinji, prekriven jednokratnim papirnatim stolnjakom. Skinuo sam
masku i rukavice, zguž vao ih i bacio u koš . Gorite, gadovi kontaminirani.
“Evo me!” odazvao sam se, ali umjesto u sinovu sobu, otiš ao sam u
kupaonu. Najprije ruke. Onako, uz stihove iz pjesme Toss a coin to your
witcher – malo dlanovi, malo nadlanice, zapeš ća, palč evi (palč eve sam
zaboravljao prvih dana, ali viš e mi ni ti skorojević i ne promič u), pa
između prstiju… Mož da ć e me netko od vas pitati zaš to perem ruke
nakon š to sam skinuo rukavice? Nikad se ne zna, odvratit ć u vam ja,
mož da su bile poderane. A i zar se vi ne znojite pod njima? Dajte, malo
osnovne higijene.
Obrisao sam ruke, pa odš krinuo suprotna vrata i zavirio u
polumrač nu prostoriju. Potjeh je lež ao u krevetu i gledao seriju na
tabletu. Po nač inu na koji je lež ao, ukoč en na lijevom boku, znao sam da
mu nije niš ta bolje.
“Jesi li popio Melarth?” upitao sam.
“Jesam.”
“Foster si uzeo?”
“Još prije…” promrsio je. Glas mu je bio promukao, napuknut i
mlak.
Pogled mi je pao na plastič nu kutiju koja je stajala na noć nom
ormarić u. Neki klinci tu drž e… slike? Mobitel? Kakvu knjigu, mož da? Sto
obič no jedanaestogodiš njaci imaju uz uzglavlje, nisam toč no znao. Moj
je, eto, imao koš aru s lijekovima. U njegovoj kolekciji (jer on ih je
218
odavno skupio sve), bila su dva inhalatora, boč ica s magnezijem,
staklenka s vitaminima, sirup od trpuca, tablete Melarth i kompresor
Nebulizer s kutijom ipratropijevog bromida.
Nije mi padalo na pamet da ulazim u njegovu sobu u odjeć i u kojoj
sam bio vani. Zaš uš kao sam novom kutijom još s vrata, tajanstveno se
osmjehujuć i.
“Sto to imam u dž epu?” oponaš ao sam Bilba u Golumovoj peć ini.
“Imaš tri pokuš aja.”
Potjeh je zainteresirano zaš kiljio prema meni.
“Skittlese?”
Odmahnuo sam glavom.
“Draž eje od grož đica?”
“Ne.”
Doveden pred zid, odluč io se posluž iti Golumovim lukavstvom.
“Oreo ili niš ta!” uzviknuo je. “Bar ne niš ta jestivo.”
Ostao sam blago zgrož en š to sam doista bio tako netaktič an, pa ni
Skittlesima nisam zaš uš kao da mu dignem raspolož enje. Gdje mi je bio
smisao za humor?
“Medrol”, odgovorio sam najzad. “Upravo sam ga podigao u
ljekarni. Od sutra ć eš ga poč eti uzimati umjesto Melartha. Mož da on
bude djelovao.”
Nije dijelio moj entuzijazam. Umjesto u kutijicu koju sam mu
slavodobitno pokazivao, pogledao je u mene.
“Mož emo poslije več ere igrati D&D?”
“Samo da sredim stvari koje sam kupio. I sebe”, odluč io sam i
zatvorio vrata za sobom.
Neki su njegovi vrš njaci iz razreda već bolovali od Covida. A moj
Potjeh – on je otkako je znao za sebe bolovao od kronič ne
nekontrolirane astme.

* * *

Uš avš i u kupaonicu još jednom, skinuo sam se i potrpao svu
odjeć u u stroj za rublje. Onda sam uš ao pod tuš i saprao sa sebe vanjski
svijet, obrisao ga ruč nikom, pa i njega š ibnuo u bubanj. (Kupajte se,
219
gnjusni virusi!) Potom sam se vratio u kuhinju i susreo se s gomilom
namirnica koje su mi se cinič no smješ kale iz onih vreć a. Predstojala mi
je inicijacija novih stvari prije nego postanu dio naš eg kuć anstva.
Teš ko mi je to padalo. Ja nisam bio č ovjek ni od taktike ni od reda.
Nije to bila ni Svjetlana. Dok je bila ž iva, nismo imali mapu kuć nog
budž eta, ali imali smo knjiž nicu od poda do stropa. Zajedno smo satirali
tomove fantastič nih romana, tepsije kupovnih lazanja, a satrli smo i
svoju staru Skodu kad smo za brač no putovanje odluč ili potegnuti do
Bugarske. Mislim da si nas mož ete doč arati… Takvim je ljudima teš ko
priviknuti se na sistematič nost i disciplinu.
Ona je bila ta koja je htjela da se mali zove Potjeh. Rekla je da
kroatisti nikada ne padaju daleko od stabla Ivane Brlić Maž uranić i da
Hulk ne dolazi u obzir unatoč tome š to sam se ja kleo da je to slavno
starohrvatsko ime. Nikada nisam bio ljubitelj Priča iz davnine, a
ponajmanje one u kojoj se imenjak mog sina, traž eć i istinu, utopi u
bunaru te ga na kraju njegov djed iskupi i dovede u carstvo sunč anog
bož anstva Svarož ić a. Ali Svjetlana je voljela tu bajku. Sto sam drugo
mogao uč initi, nego odustati od tvrdnje da se Hulkova krstionica nije
sač uvala jer je Viš eslav volio imati monopol…
Potjehu je bilo tri godine kada su krenule smetnje s disanjem.
Neidenti icirana astma. Nije bila vezana za godiš nja doba – katkad bi
mu buknula usred kolovoza, katkad usred gnjile primorske zime. Nisu
to bili kratki napadi teš kog disanja i guš enja, nego mjeseci agonije u
kojima je svodio svoj ž ivot na putanju između kreveta i kauč a. Testovi
za alergiju bili su negativni, a nisu mu bile utvrđene ni neke druge
bolesti kojima bi to bila nuspojava.
Druge obitelji debljale su svoje foto-albume, mi smo debljali svoj
crveni, tvrdo ukorič eni registrator s nalazima raznih specijalista. U
vrijeme kada su se njegovi vrš njaci poč injali baviti sportom, Potjeh je
imao dvije-tri odokativno postavljene dijagnoze i desetak propisanih
lijekova za suzbijanje simptoma. Neki su malč ice i djelovali. Da
proslavimo, kupili smo prve druš tvene igre.
Najviš e smo ih igrali posljednjih mjeseci dok je Svjetlana još bila s
nama. Nismo znali kako drugač ije ispuniti vrijeme koje nam je
preostalo do ić i u š etnje i igrati Catan. Tih dana nismo palili ekrane. Oni
su krali vrijeme, a mi ga nismo imali. Prestali smo igrati druš tvene igre
nakon š to je Svjetlana umrla. Pitate me je li umrla “od korone”? Ne, bilo
220
je to još prije, u vrijeme kada se jednako legalno moglo umrijeti i od
leukemije.

* * *

Pitat ć ete me također, kako je moguć e da nekome ž ivot proleti
pred oč ima dok raspakirava dvije vreć e s namirnicama? Ali to nije bilo
obič no raspakiravanje. Ne, ja sam najprije napunio sudoper toplom
vodom i sapunicom, pa u njega uronio sve tetrapake, boce, konzerve i
staklenke. Kada sam ih isprao i polož io na cjedilo, obruš io sam se na
plastič na i aluminijska pakiranja. Na kraju sam ogulio vanjske listove s
kupusa i poriluka te preslož io meso iz kupovne ambalaž e u vreć ice za
led. Pritom sam periodič ki prao ruke između dodirivanja “potencijalno
zaraž enih” i “sigurnih” stvari da se ne ulovim u zač arani krug. Taman
sam trebao sapunom oprati jabuke, kada sam č uo tup udarac iz
kupaone.
Bio sam svjestan da je Potjeh u jednom trenu uš ao u nju. Pož urio
sam do ulaza.
“Mali?”
Otvorio sam vrata. Potjeh se oš amuć eno pridizao s poda, navlač eć i
hlač e i mjeseč arski se osvrć uć i oko sebe. Na rubu č eonog luka bubrila
mu je kap krvi.
“Mislim da sam se onesvijestio”, rekao je, blago zač uđen. I sasvim
miran. Znao je da ima nizak tlak. Taj se dječ ak odavno nije viš e snebivao
nad reakcijama svog tijela. Nisam htio ni zamiš ljati š to bi se dogodilo da
na svoje stanje naslož i novu bolest.
Umjesto toga, zalijepio sam mu laster.

* * *

Pa ipak, dok sam vrtio slaninu i kelj pupč ar na vatri i zalijevao ih
razmuć enim jajima, bio sam zabrinut. Izdaš no sam sve posolio
(trebamo si dignuti tlak!), pa natoč io prirodni sok od borovnice u
221
njegovu č aš u (onaj iz staklene boce po 17 kuna). Povrh svega sam još
otvorio i staklenku cikle. Zeljeza u krvi nikad dosta.
Tijekom več eri kopkala me neka neodređena nedoreč enost, kao
da sam neš to zaboravio uč initi. Ali dezin icirao sam tenisice i još ih, za
svaki sluč aj, pustio da prenoć e na hodniku. Isključ io sam š tednjak, bacio
jednokratni stolnjak na kojem sam raspremao stvari, a same torbe sam
turnuo u bubanj stroja za rublje i pokrenuo ga. Sve je bilo u redu. Naš
nas je nemaš toviti ritual š titio.
Poš to smo več erali, Potjehu se vratila boja u obraze. Tu i tamo č uo
sam kako mu pluć a zviž de. Proš le je godine u Zadru rekao da Morske
orgulje zvuč e kao njegova pluć a. Tome smo se tada č ak i nasmijali.
Vjerojatno jer smo jeli sladoled, a od auta nas nisu razdvajale nikakve
uzbrdice kao kod kuć e u Rijeci.
Nakon jela on je na Youtubeu namjestio neki RPG Ambiance Music,
a ja sam rasklopio svoj DM zaslon, razvukao papire s bilješ kama i
pruž io mu list s njegovim likom.
“Ti znaš da si još uvijek u ć eliji kod Arhimaga Malasadijusa i
nemaš ni jedan od pet artefakata koje je zmaj Phraxilatrah-Vatrom-
Ovjenč an rekao da mu doneseš ako ž eliš da ti odgovori na pitanje”,
upozorio sam ga važ no.
“Da, ali zato imam plan”, nonš alantno je doč ekao. Kako je rastao,
sve ga je tež e bilo uhvatiti nespremnog. Koliko puta je izvukao pravila
za koja nisam ni znao da postoje samo da bi ih okrenuo protiv mene.
“Zadnji put sam iš ao level-up i digao sam si karizmu. A s njom i
diplomaciju.”
“Sto ć eš napraviti?”
“Isprič at ć u straž aru prič u o gladnoj patuljač koj koloniji zatrpanoj
u podzemlju. Obeć at ć u mu njegov udio u blagu ako mi pomogne. I onda
– onda ć u mu uputiti svoj razoruž avajuć i pogled.”
“A ako ti ne uspije?”
“Ako mi ne uspije, još uvijek imam jedan adut!” borio se.
“Zaboravljaš da mi nisu oduzeli Rog od zmajokosti! Ako nemam druge,
uvijek mogu dozvati Lady of Light!”
Uzdahnuo sam i popustljivo slegao ramenima.
“OK. Rolaj d20.”

222
* * *

Imao je devet godina kada se u naš im D&D avanturama prvi put
pojavila eterič na Lady of Light. Tog je dana bila obljetnica Svjetlanine
smrti. Obiš li smo joj grob, pomeli iglice č empresa i zapalili svijeć u. Kad
smo se vratili kuć i, obezvoljio se, odbio gledati Narniju, upuzao u krevet
i nije č ak ni več erao. Izvukao sam ga iz sobe samo obeć anjem da ć emo
igrati D&D dok ne zaspemo nad kockicama.
Ali ni to mu nije iš lo. Ja sam, kao voditelj, bacao pred njega
ratoborne seljake i pijane kavgadž ije u krč mama (bio je tad tek drugi
level, da se razumijemo!), a on je od svega samo bjež ao. To me toliko
razjarilo, da sam mu naposljetku smjestio pravu orkovsku zasjedu,
samo da imamo malo akcije. Na to se rasplakao.
“Nije feeer”, š mrcao je. “Ovo je preteš ko!”
Ipak je tada bio još poč etnik.
“Ne cmizdri, daj”, dobrohotno sam ga smirivao, polaž uć i mu ruku
na rame. Kada mu je prva suza kliznula preko usne, vidio sam da je vrag
odnio š alu. Morao sam promijeniti stav. Duboko sam uzdahnuo, zauzeo
opet svoj DM-ov glas i nastavio: “I dok tako stojiš , okruž en orcima, a
koljena ti klecaju, odjednom iznad š ume bljesne zasljepljujuć i sjaj. Na
sve strane oko tebe, orci skrivaju oč i dlanovima. Nekima od njih koplja
padaju po tlu kao…” Traž io sam usporedbu. “Kao gnjile kruš ke! Baci mi
spot.”
On je posluš no zakotrljao kockicu s dvadeset strana, pa pogledao
list sa svojim likom i zbrojio iznose.
“Petnaest”, rekao je, obrisavš i suzu.
“Vidiš kako sada njima koljena poč inju klecati”, nagradio sam
njegov visoki rezultat. “Pred vas se iz visina spuš ta plameni pegaz. Griva
mu je u zlatnoj vatri, a kopita su mu dijamantna. Kako stresa krilima,
tako zrakom frcaju pera nalik na iskre. U sedlu ovjenč anom orkovskim
glavama, u oklopu od zlatnih listić a, sjedi ratnica s kopljem. Ima dugu
svijetlu kosu spletenu u pletenicu. Na obrazima nosi dvije crvene
ratnič ke povlake. Posvuda oko tebe orci uzmič u za korak. ‘Lady of
Light!’ vič u. ‘Grom i pakao, to je Lady of Light!’” (Zaš to bi orci vikali na
engleskom, pitat ć ete vi zgrož eno. Sš ššš. Dozvolite mi epski oduš ak.) “I
u sljedeć em trenutku, svi se okreć u i udaraju u bezuman bijeg. Sunč eva
223
ratnica sjahuje s konja i hoda ravno prema tebi. Ima-”
“Plave oč i…” dopunio me spremno.
“…a u ruci nosi rog od zmajokosti.”
“Bacam Detect magic.”
“Osjeć aš kako iz roga izbija silna magija! Taj predmet je tako
magič an da mora vrijediti cijelo bogatstvo! Lady of Light prilazi i pruž a
ti ga. ‘Budi pozdravljen, č arobnjač e!’ govori ona. ‘Reci mi, nisi li ti onaj
koji je nakon tisuć u godina prvi zapalio plamen u ruš evinama mog
Sunč anog hrama?’”
Potjeh je kimnuo, zakinut za riječ i.
“‘Da ti se oduž im’”, rekao sam u ime Lady of Light. “‘dajem ti Rog
od Zlatnih dvora! Kad si u nevolji, zatrubi u njega i ja ć u ti doć i u
pomoć .’” Po izrazu na njegovom licu, vidio sam da ć e to zloporabiti ako
mu dozvolim, pa sam brzo dometnuo. “‘Ali pazi, u ovaj se rog mož e
zatrubiti samo jednom!’”
Uzeo je rog. Od tog dana, nije se rastajao od njega. Dok je taj
magič ni predmet bio u njegovom posjedu, Lady of Light straž arila je
nad njegovim pustolovinama. I niš ta mu se loš e nije moglo dogoditi.

* * *

Igrali smo D&D kad smo bili sretni, kad smo bili utuč eni i kad nam
je bilo dosadno. Nije se pretjerano druž io s ostatkom razreda ni prije
karantene. Nije bio u stanju igrati nogomet s drugim deč kima niti je
imao kapacitet pluć a da s njima poskriveć ki dimi poslije nastave. Cesto
je i izbivao iz š kole, a kad bi se to dogodilo, doš ao bi ga posjetiti samo
razrednik. Sada, otkada je krenula potpuna karantena, ni on viš e nije
dolazio.
Ali u D&D-u je zato Potjeh bio svoj na svome. Ne moram ni reć i
kako mu je i ove več eri iš lo od ruke. Bezoč no je obrlatio onog straž ara
koji ga je č uvao u tamnici i ubrzo je bio na putu za patuljač ku koloniju s
namjerom da je izvuč e iz podzemlja prije nego ostanu bez zraka. Ali jao,
kada se kroz pukotinu uvukao u njedra planine, za njime je krenuo
posljednji odron (tlo je još podrhtavalo!) i ostao je i sam zarobljen. Zlo i
naopako, sudbo kleta! Da nisam sam bio tvorac svih tih zapleta, ne
224
znam š to bih rekao na takvu rež iju. Za one koji ne znaju, takve stvari se
redovito odvijaju u D&D-u (i, da se razumijemo, ne smatraju se
obiteljskim nasiljem).
Potjeh je už ivao u peripetijama pustolovine, ali do kraja več eri mu
se lice već oblilo nezdravim mrljama, a dah mu je postao kratak i traž io
je udobniji polož aj. Kada je kaš alj postao tako č est da mu je bilo teš ko
govoriti, a zrak je mogao zadrž ati u pluć ima samo u polož aju u kojem je
izgledao kao naboden na kolac, spustio sam DM zaslon i blago priopć io:
“Vrijeme je za spavanje.”
Htio se pobuniti, ali izič ki to nije bio u stanju. Oprali smo zube i
otiš li u krevet – ja sam, doduš e, još do sitnih noć nih sati zurio u laptop i
rješ avao zaostatke na poslu. Tek sam sklopio oč i, kada me probudilo
potezanje vode u kupaonici. Svjetlo koje je porubilo dno mojih vrata
obznanilo mi je da Potjeh ide u kuhinju. Znao se dizati po noć i da popije
č aš u vode. Kad se nije odmah potom vratio u postelju, ustao sam
provjeriti je li sve u redu. Zatekao sam ga kako sjedi za kuhinjskim
pultom.
“Jesi dobro?”
Kimnuo je glavom, pokazujuć i na grlo. “Ne mogu spavati od
katara”, odvratio je stalož eno. “Moram neš to pojesti.”
Pokazao mi je do pola pojedenu jabuku. Razrogač io sam oč i. Srce
mi se zaplelo u otkucaju. U tom sam se trenu sjetio gdje sam stao s
poslom kad sam ono potrč ao u kupaonicu. I zaš to sam u dnu trbuha još
dugo poslije imao osjeć aj da sam neš to ostavio nedovrš enim.
“Potjeh!” vrisnuo sam. “Nisam ih oprao!”
Zalogaj mu je zapeo u grlu. Vidio sam kako se moja strava
odraž ava u njegovim oč ima. Uz mukli tup, jabuka je pala na stol.

* * *

Nikad nisam volio bajku o Snjeguljici. Malo je glupo usositi se od
obič ne jabuke. Uostalom, sudeć i po predajama, jabuke su presudile i
daleko bitnijim stvarima – nekakvim prvim ljudima u rajskom vrtu,
nekakvim grč kim boginjama na svetoj planini. Nije to sada bilo bitno.
Na kraju krajeva, ja sam redovito izlazio van po njegove lijekove i
225
hodoč astio od jedne do druge pobrš tene ljekarne u potrazi za onime š to
je nama trebalo. Da ne govorim kako sam dva dana u tjednu i dalje
morao odlaziti na posao – gradiliš ta su još uvijek bila otvorena, a moj
projekt nitko drugi nije mogao nadgledati. Ljutilo me š to nitko osim
mene ondje nije nosio masku. Zapravo, najlakš e od svega bilo je okriviti
jednu jabuku. A mož da sam ja virus uklanjao sa svega š to sam unosio u
stan, ni ne znajuć i da sam ja sam njegov nositelj.
Niti tjedan dana nakon onog D&D-a, Potjehu je temperatura pred
spavanje skoč ila, a disanje mu se pogorš alo. Optimistič no sam ga posjeo
nad kompresor i uzalud ventilirao otopinom ipratropijeva bromida š to
nam je pulmolog preporuč io za sluč aj krize. Kada ni to nije pomoglo,
shvatio sam da smo izaš li iz dosega astme.
Kolima hitne pomoć i trebalo je punih sat vremena da dođu po nas
– u toj fazi pandemije, sama č injenica š to su uopć e doš la bila je uspjeh.
Medicinski tim, od glave do pete zakukuljen u bijela odijela, testirao nas
je još na parkirališ tu, a sada je taj proces, zbog prijeke potrebe, već bio
sveden na pukih deset minuta. Po isteku tog vremena, presuda je pala.
U sitne noć ne sate rotirke su se upalile i mi smo pohrlili
opustjelim riječ kim ulicama prema Klinici za infektologiju. Potjehu su
dali masku s kisikom, ali nije mu pomagala. Bolest je nahrupila u njega
kao uragan, stresla ga vruć icom i uronila u kaš alj od kojeg se davio.
Drž ao sam ga za ruku dok je srkao zrak. Postojala je granica do koje je
mogao doć i, a onda bi je preš ao, i sve š to je s mukom uvukao u sebe,
silovit bi kaš alj odnio u nepovrat.
Kada smo se napokon stigli pred bolnicu, i sam sam posvjedoč io
onome š to sam danima č itao u medijima, gajeć i u sebi tup osjeć aj da se
to događa negdje drugdje. Slogan “Svrš imo s time”, koji se š irio
svijetom, ovdje je poprimio svoje gorko nalič je.
Parking pred nama zauzela su kola hitne s riječ kim, pulskim i
gospić kim registracijama. Posvuda su bljeskale rotirke, š kripala kolica u
susretu s asfaltom, brujali kotač i u trku prema ulazu i š uš tjela zaš titna
odijela. Pred š atorom za prijem natiskivali su se ljudi pod maskama,
prepiruć i se i traž eć i pravo prolaza za svoje bliž nje. Kao da smo banuli
na nekakav ukleti sajam. Odavno nisam vidio toliko ljudi na jednom
mjestu. Kako smo do ovoga doš li?!
Potjeh je bio naviknut na bolnice, ali panika u zraku ga je svladala.
“Ne idem unutra!” zaječ ao je, trgajuć i masku s lica pokretima u
226
kojima jedva da je preostalo neš to snage.
“Moramo”, rekao sam, vrać ajuć i masku na mjesto drhtavim
prstima. “Moraš biti hrabar! Kao u D&D-u kada si otiš ao spasiti patuljke
zarobljene u rudniku!”
Kratak uvid u povijest njegove bolesti omoguć io nam je brz
prolazak kroz š ator u kojem se provodila trijaž a. Pohrlili smo prema
ulazu u kliniku – nisam mu puš tao ruku. Nasrć uć i kroz kaos na
hodnicima, manevrirali smo među razasutim bolnič kim krevetima,
obilazili premorene bolnič are, razvaljene uza zidove, i spoticali se o
udove liječ nika, malaksalih po prolazima. Posvuda oko nas soptali su
aparati za ventilaciju i piš tale kontrolne ploč e. Promicali smo pokraj
prostorija u kojima su deseci zapetih cijevi drhtali nad glavama
ukoč enih pacijenata. Kao da se č itav odjel prometnuo u divovska
astmatič na pluć a š to zagluš uju i pomuć uju razum – š uplja utroba
planine u kojima se guš i kolonija patuljaka iz naš e uniš tene avanture.
Tim koji nas je dovezao š utke je gurnuo njegov krevet uz rub
hodnika i ostavio nas.
“Zaš to stojimo ovdje?!” viknuo sam za njima. “Trebamo
respirator!”
“Kakav respirator?!” okomio se jedan od njih na mene, pokazujuć i
rukom na prostoriju gdje su u krevetima pod snopljem cijevi lež ali
kronič ni bolesnici. “Kome ć ete ga izvaditi iz usta?”
U tom sam trenutku shvatio da smo zakasnili.
“Svi ovdje č ekaju na respirator!” dometnuo je pogledom
zaokruž ivš i po naš em hodniku. “Ostanite ovdje! Sad ć e doć i liječ nik!”
Ogledao sam se oko sebe. Bili smo okruž eni s petnaestak
bolesnika koji su oč ajno pritiskali maske s kisikom na usta i uvlač ili
zrak kao da vuku preteš ka vjedra iz predubokih zdenca. I Potjeh je u
onoj prič i iz davnine pao u zdenac, sjetio sam se i oć utio kako me
napuš ta sva snaga. U č ovjeku mora postojati neki dio koji je van svega
organskog, jer bol koja je na tu spoznaju prorezala kroz moju jezgru
teš ko da je moglo iskusiti smrtno tkivo.
Obgrlio sam svog sina i pridignuo ga u naruč je, bolje mu
prislanjajuć i masku uz lice. Uzalud – on je već zapadao u bunilo. Vidio
sam kako mu se usne mič u. Kad sam primaknuo glavu bliž e, č uo sam ga
kako sopć e:
“Tata, moramo izać i! Moramo se probiti! Kroz odron! Ali…”, ruka
227
mu je pipala u prazno. “Nemamo kockice…”
Nisam mu pokazao kako su me njegove riječ i obeshrabrile.
Umjesto toga, uhvatio sam se za njih kao za slamku spasa, samo da ga
neč ime zadrž im na rubu svijesti.
“Ti si mag, mali!” procvilio sam. “Tebi ne trebaju kockice. Tvoja
snaga je u umu i ti se ne predaješ . Sluš aj, u podzemlju si i pred tobom su
tri prolaza. Pokaž i mi kako razmiš lja mag! Kojim putem ć eš krenuti?”
Zahroptao je u kaš lju. Kada je doš ao k sebi, proslijedio sam tiho.
“Sjeti se kako je rekao Gandalf u Moriji: ‘Kad si u nedoumici,
uvijek slijedi svoj nos.’ Dakle, ić i ć eš onim u kojem je zrak najmanje…”
Neko je vrijeme š utio, naprež uć i se, a onda mi ipak udovolji:
“…gadan…”
“Bravo!” stisnuo sam mu ruku. “Ulaziš u hodnik koji vodi kroz ž ivu
stijenu. Poč inje se uspinjati i tako znaš da si u pravu. Nakon pola sata,
dolaziš u dvoranu punu patuljaka koji su posjedali po tlu i zarili prste u
bradurine. Hrpa kamenja zatrpala im je pijuke i poluge. Ne mogu se
probiti na površ inu. Kako ć eš im pomoć i?”
Nakon muka koji se č inio kao vječ nost, on reč e:
“Imam Clairvoyance…”
“Tako je!” prihvatio sam njegov tok misli i pomogao mu dalje.
“Odluč io si vidjeti gdje je zid najtanji! Primič eš se mjestu odrona, vadiš
magič ni medaljon i koncentriraš se. Tvoj vid sada prodire kroz stijene.
Na jednom mjestu č ini ti se da je hrpa kamenja š iroka samo dva metra!”
Sluš ao me tek s pola uha, drhteć i, pa sam ga njež no protresao. “Sto ć eš
uč initi?”
“Ne znam…”
“Imaš kakav spell da probiješ zid?”
“Ne…”
“Mož da Fireball?”
“Nemam…” Poč eo se tresti, hlapeć i na moje oč i. “Potroš io sam ih!
Ostat ć u u spilji! Nema… viš e… zraka!”
“Naravno da imaš Fireball!” lagao sam. “Tvoja snaga je u tvom
umu! Ti si mag! Sto tvoj um stvori, to postaje stvarnost.”
Uhvatio mi je ruku.
“Rog…” guš io se. “Zelim puhnuti u rog!”
Zvuč alo je to kao zbogom. Ne znam je li mi to namjeravao tako
poruč iti. Ali odluč io sam prihvatiti njegov oproš taj – bio on svjestan ili
228
nesvjestan. Progutao sam oč aj i ni sam ne znam odakle smogao
pribranosti da prizovem svoj umirujuć i DM-ov glas:
“Uzimaš Rog od Zlatnih dvora. U jednom trenu nisi siguran u svoju
snagu, ali onda uzimaš udah, silan, divovski, i osjetiš kako ti se pluć a
š ire, kao krila. Prinosiš ga ustima i tjeraš zrak kroz njega. Podzemnom
dvoranom se prolama moć ni zvuk, prastara rika iz vremena kad je svijet
bio mlad, i odjednom ti je srce puno. Uvjeren si da se orljava ovog zvuka
č uje sve do Zlatnih dvora. Tlo se poč inje tresti, a tvrda stijena se
odronjava. Prva zraka svjetlosti pada pod tvoje noge. Zid peć ine se
uruš ava, kamenje se osipa s hrpe kao da je lakš e od perja. Svjetlost
preplavljuje dvoranu.”
On se zagledao preko mog ramena, negdje iza mene, zaneseno
zureć i. Prva bojaž ljiva zraka sunca proš uljala se kroz prozor i pala mu
na lice. Zjenice su mu zaiskrile.
“Na vrhu odrona otvorio se prolaz”, proslijedio sam, prikupljajuć i
posljednji trag svojih sila. “Na njemu stoji blistav pegaz ognjene grive.
Kako stresa krilima, roj zlać anih pera diž e se u zrak. U sedlu mu sjedi
uspravna prilika, sva u zlatu. Pegaz ti prilazi, a ona se naginje prema
tebi i pruž a ti ruku. ‘Moj hrabri borč e’, progovara poznatim glasom.
Prepoznaješ dugu, zlatnu pletenicu, prepoznaješ ratnič ke povlake na
njezinim obrazima…”
Oč i su mu se ispunile sjajem. Disao je sve sporije.
“Mama,” rekao je. Na dodir zore, č itavo mu se lice zazlatilo.
Uz tu je riječ puhnuo u masku posljednji put. Gledao sam kako se
plastika nad njegovim licem odmagljuje. Kada je i posljednji trač ak
sumaglice nestao s nje, a ruka se u mojoj opustila, podigao sam
zamuć en pogled.
Htio sam plakati, ali suze su mi uvrle u oč i. Kao da su i one
sagorjele pod jutarnjim svjetlom koje je oblilo i mene i njega i krevet na
kojem je lež ao.
Znao sam kako završ ava prič a o Potjehu. U njoj, on nije zapravo
umro.
Ne, baš naprotiv.
Potjeh je stupio u Zlatne dvore.

© 2020. Ana Cerovac
229
V
JUNACI NAŠEG DOBA

PRIČE O SOLIDARNOSTI
230
POUKA
Vedran Mavrović

Koja je cijena solidarnosti, pita se lik ove simbolič ne prič e
smješ tene u stari Dubrovnik, ni ne sluteć i da je pitanje koje si zapravo
mora postaviti: Koja je cijena nesolidarnosti?

Ulica kojom je hodao bila je prljava poput njegove savjesti.
Ogrnut plaš tem, koji je vidio bolja vremena, osjeć ao je stotine
oč iju na sebi, iako je sve bilo pusto. Iznad njega, mjesec se rastakao u
zoru, razlijevao nad Ragusom. Povjetarac je nosio miris soli, a sve š to se
č ulo bilo je povremeno kriješ tanje galebova na krovovima.
Osvrtao se svako toliko, provjeravajuć i zavež ljaj š to mu je visio za
pâ som. Pitao se ima li š to važ nije od njegovog sadrž aja? Zastao je na
tren, podigao pogled prema umiruć im zvijezdama, pa zavrtio glavom.
Niš ta kao č injenica kako ć e njime otkloniti sve svoje ž ivotne tegobe, ma
kako ga stekao.
Kad je spustio glavu, ugledao je č ovjeka ispred sebe, udaljenog tek
par koraka. Mora da je doš ao iz obliž nje ulič ice obavijene tamom. Baklja
na zidu zgrade okupala je svjetloš ću č ovjekov tamni, troš ni plaš t. Duga
brada provirivala je ispod kapuljač e koja je skrivala oč i. Znao je tog
stranca, ili nekog slič nog njemu. Nije znao zaš to, ali nije sumnjao u to
znanje.
Nesvjesno je polož io ruku na zavež ljaj za pâ som.
Muš karac je uč inio isto sa svojim.
Sljedeć eg trena, druga dvojica nahrupila su iz tame i nasrnula na
stranca. Plaš t se rasparao od potezanja, kapuljač a spuznula s glave.
Stranac se nije dao; kao da mu ž ivot ovisi o tom malom zavež ljaju i
njegovom sadrž aju.
Pitao se bi li trebao pomoć i bradatom strancu? No, vrijedi li to
rizika da i sâ m ostane bez svojeg zavež ljaja? Uostalom, mož da je gledao
231
samo kraj duge zavade, č ije uzroke i posljedice nije mogao dokuč iti iz
svog kuta glediš ta.
Jedan od napadač a izvukao je nož , iskesio zube. Oš trica je
bljesnula na svjetlu baklje.
Naposljetku je okrenuo glavu u drugu stranu. Cuo je bolan uzdah i
udarac tijela o tlo. Vratio je pogled na kavgu taman kad je napadač e
upio mrak, zajedno s otuđenim zavež ljajem. Tamna tekuć ina ulijevala se
u fuge kaldrme, a muš karac u plaš tu gledao je prema njemu, otvarao
usta, pljuvao krv.
Preš ao je tih par koraka i stao nad njime. Osjetio je toplinu baklje
pa si navukao kapuljač u dublje na lice. Da se sagnuo i posluš ao š to
stranac grglja, mož da bi č uo kako ga proklinje, mož da bi ga traž io neku
posljednju ž elju – sve ono š to nije ž elio č uti. Ali nije se sagnuo. Umjesto
toga, prič ekao je da stranac izdahne pa ga okrenuo nogom da mu prouč i
lice.
A onda ga je ugledao, i vidio, i shvatio.
Pokuš ao je progutati slinu, ali baklja mu je zapekla grlo, potjerala
srsi niz leđa. Podigao je glavu kako bi provjerio promatra li ga netko s
ulice.
Hladni č vor stegnuo mu se u trbuhu. Muš karac u troš nom plaš tu
zurio je u njega, na tek nekoliko koraka udaljenosti. Brada mu je bila
nepomič na ispod tamne kapuljač e. Stranac je posegnuo za zavež ljajem
š to mu je visio za pâ som.
On je nesvjesno uč inio isto.

© 2020. Vedran Mavrović
232
MOJE NARANČE
Snježana Novotny

Citajuć i ovu toplu ljudsku prič u o strepnjama i nadama malih ljudi
u izolaciji, i sami ć ete osjetiti okus naranč i i shvatiti da je biti
optimistič an – odabir koji svatko od nas mož e uč initi.

Sve je odjednom drugač ije. Godiš nje doba, dani, č ak i ljudi. Iz
nekih se izlijeva dobrota, iz nekih agresivnost. U skladu sa starim
pravilom koje govori da ne mož eš nikako iz limuna dobiti naranč in sok,
ma koliko se trudio. Pokuš avam shvatiti tolike limune. Svatko se sa
stresom nosi na svoj nač in. Neki to jednostavno ne znaju. Siju svoj stres
koji se multiplicira hvatajuć i se za plodno tlo, ukorijenjuje se, raste i
polako daje svoje plodove. Ruž ni su to plodovi. Ruž ne riječ i. Ruž ne
scene. Zdrav razum ponekad posustaje i ustupa mjesto limunskoj
kiselini. Svađe zbog vreć e braš na, zbog propusnica do š oping centra,
zbog toalet papira.
Krijem se u svojoj kapsuli. Cini mi je poput atomskog skloniš ta
Delboyja, Rodneyja i njihovog djeda, iz legendarne epizode Muć ki, u
kojem uvjež bavaju svoje skrivanje za nuklearni napad, a zapravo su na
vrhu nebodera. No, ipak je to moja kapsula. U nju ne puš tam nikog. U
njoj su moji mladunci. Dovoljno hrane za jedan period. Raspoređujemo
zalihe i ne izlazimo iz kapsule.
U nevjerici gledam ljude kako š etaju kontaminiranim područ jima.
Zbog toga š to im se baš sad jede č okoladni namaz. Ili š to je ovaj tjedan
na akcijskoj ponudi. Vjerojatno je to njihov pokuš aj da im ž ivoti
izgledaju bar slič no onome š to su bili ranije. Mi jedemo prež ganu juhu.
Krumpir. Kruh na sto nač ina. Limenke. Samo ono š to je u zalihama. I bit
ć e tako sve dok ne nestane Oblak.
Podsjeć a me ovo razdoblje na period rata i skrivanje s mamom u
podrumu, koji nam je bilo priruč no skloniš te za nadlijetanja aviona. U
233
nosnicama mi je miris tatinog alata koji je stajao tamo, a u uš ima
monotoni glas voditelja s radija, koji smo uvijek nosile sa sobom i č iju
objavu smo strpljivo č ekale, da nam kaž e kad ć e nastupiti trenutak da
smijemo izać i.
Moja mama poč iva u miru. Sad sam ja mama. Govorim sinovima
da ć e sve proć i. Ova opć a opasnost traje i traje. I još ć e trajati. Moja
mladunč ad zna sve. Znaju da moraju ostati u kapsuli. Makar bili na vrhu
nebodera. Drž ati se limenki. Ma š to bilo na tjednoj akciji. U redu je tako.
Povezani smo s ostatkom svijeta druš tvenim mrež ama. Zapravo je
nemoguć e biti sam.
Uslijed sve kontaminacije poprać ene ž estokim potresom iz
mnogih izlazi drugač iji sok. Peč ati mi se u srce scena sa fotogra ije
vatrogasca koji na koljenima moli ispred crkve nakon potresa. Slikar
nailazi na tu fotogra iju i ž eli zahvaliti vatrogascu. Uzima prazno platno.
Nanosi na nj podlogu. Podslikava, nadodaje slojeve akrila danima, sve
dok nije zadovoljan rezultatom. Sve dok se iz svakog milimetra
njegovog rada ne vidi ljubav. Ljubav slikara prema nepoznatom
vatrogascu. Ljubav vatrogasca prema svom narodu i zemlji za koju se
moli i njegova ljubav i poniznost pred Bož jim licem. Taj vatrogasac i taj
slikar. Dovoljan je pogled na tu sliku da u ustima osjetim ini okus
naranč e.
I do moje kapsule dopire ljubav. Dovoljno je ima da se smiješ im.
Trudim se ne gledati i sluš ati limune. Cekamo tako zatvoreni i dalje. U
kapsuli. Na vrhu nebodera. Dok glas voditelja ne objavi kraj opć e
opasnosti.

© 2020. Snjež ana Novotny
234
JUNACI NAŠEG DOBA
Anamaria Opačak
Teen Decameron

Zavist prema kolegi, kemijski eksperiment, spletka i katastrofa
uslijed koje je na svjetlo dana puš ten strahoviti mutagen glavni su
motivi ove prič e. A glavni su junaci koji ć e riješ iti stvar su – volonteri.

Več er prije velikog vijeć a liječ nika Zagreba, dogodilo se neš to
už asno. Naime, Marko, ravnatelj bolnice, ima prijatelja koji radi u
kemijskom laboratoriju. On je te več eri radio na vrlo važ nom pokusu.
Nakon š to je završ io pokus, doš ao je kod svoga prijatelja Marka da mu
sve detaljno isprič a. Prič ajuć i je skakutao s noge na nogu. Marko je
isprva bio zadivljen, ali kada je shvatio koji je sastojak njegov prijatelj
David dodao u pokus, zadivljenost je istog trenutka prestala. Marku su
se uš i zacrvenile, a glas postao je grub: “Jesi li ti dobro? Zaš to si to
dodao svome pokusu?” Marko je vikao.
David, već pomalo ljutitim glasom, odgovorio je: “Ne razumijem u
č emu je toliki problem, zaš to se ljutiš ?” Prevrtao je svojim smeđim
oč ima i istezao krupne prste jedan za drugim. Marko je isprva prstima
vrtio svoju kovrč avu već sijedu kosu, a zatim je otiš ao, dok je David
ostao sam sa svojim dubokim razmiš ljanjima.
Kada je doš ao kuć i, Marko je odluč io isprič ati svojoj ž eni š to je
David uč inio. Zena je ostala u š oku. Prvih je nekoliko trenutaka pogled
bacala u pod, a zatim je poč ela grickati svoje velike nokte.
Sutradan je bilo vijeć e svih liječ nika Zagreba. Sve je iš lo svojim
redoslijedom. Svi su se okupili u veliki ured i smjestili se č ekajuć i da
vijeć e poč ne. Vijeć e je poč elo, a jednoga č lana nije bilo. Nekoliko
trenutaka nakon poč etka, pojavio se i on. Neš to nije bilo u redu. Svi su
č lanovi ostali zapanjeni. Neki su vriš tali, neki plakali, a neki su poč eli
bjež ati š to je dalje moguć e. Njihov kolega Filip uš ao je u ured potpuno
235
drugač iji. Lice mu je bilo kao lice muhe, udovi poput ž abljih, a tijelo
veliko i prekriveno sluzi. Izgledao je straš no. Oč i su mu bile polukrvave i
ispunjene zelenom tekuć inom. Njegova je glava bila znatno već a, puna
ogrebotina. Iz tijela izlazilo je maleno slomljeno krilo. Kud god je Filip
proš ao, za njime su ostajale mrlje mutagena. Nikome nije bilo jasno š to
mu se dogodilo, osim jednoj osobi.
Marko je onoga dana kada mu je David rekao za svoj pokus sve
shvatio. David i Marko, bliski prijatelji, 1995. su se godine zajedno
prijavili na izbor za voditelja vijeć a i odbora liječ nika. Naravno, samo je
jedan mogao biti odabran, a to bio je Marko. David je bio ljubomoran.
Od toga se dana imao ž elju osvetiti Marku i preuzeti njegov polož aj u
vijeć u i odborima. Odnosno, odluč io je napraviti pokus i dodati mu vrlo
bitnu tvar, mutagen. Marko je odmah sve shvatio. Znao je da je to jedan
od nač ina na koji bi mu se David mogao osvetiti pa je svoju ž enu i djecu
poslao u Osijek kako im David ne bi pokuš ao nauditi. David se sam odao
one več eri, svojim podlim i oholim smiješ kom. Filip je još bio
izmijenjen, pod uč inkom mutagena.
Marko je otrč ao do dež urnih liječ nika i rekao im š to se događa na
treć em katu bolnice. Odmah su otiš li gore, no pozvali su i sve bolnič ko
osoblje. Kad su doš li na treć i kat, netko je već stigao tamo prije njih. Bili
su to volonteri grada Zagreba. Vijest o “č udoviš tu” Filipu brzo se
proš irila Zagrebom pa su se svi volonteri okupili i odluč ili pomoć i oko
toga sluč aja. Liječ nič ko osoblje, svi liječ nici i volonteri krenuli su u
akciju spaš avanja svih ljudi u Filipovoj blizini da se ne bi i oni pretvorili
u “č udoviš ta”, a naposljetku i u akciju spaš avanja Filipa.
Jedan od volontera poznavao je kemiju te je sa sobom ponio razne
protuotrove. Podijelio je svima po jedan. Priš li su Filipu i ubrizgali mu
protuotrov u vrat. Za nekoliko sekundi Filip se vratio u normalu,
ponovno je postao “č ovjekoliki” Filip, smeđe kose, plavih oč iju, vitkog
stasa i njež noga glasa. Nekoliko ljudi uspio je zaraziti pa je bilo
potrebno još protuotrova. Nakon š to su se svi oporavili od mutagena,
odluč ili su Davida prijaviti policiji. Marko je s policijom doš ao na
Davidova vrata, a kada je David otvorio, prestraš io se i istog ga je
trenutka molio za oprost. Marko mu je na te prazne riječ i odvratio:
“Kasno je za to, Davide.”
Snuž denim pogledom David je micao gustu kosu s lica. Dok je
policija odvodila Davida, Marko se dosjetio neč ega. Odluč io je predlož iti
236
gradonač elniku Zagreba da se svi koji su svojom pomoć i pridonijeli
rješ avanju današ njeg događaja nagrade. Na dodjelu nagrada bili su
pozvani liječ nici, liječ nič ko osoblje i djelatnici, te volonteri koji su
brzinom vjetra priskoč ili u pomoć . Svi su oni nagrađeni zbog svoje
dobre volje i zbog svoga junaš tva. Nije im dugo trebalo da dođu i pruž e
pomoć potrebitima. Baš kao pravi junaci, junaci naš ega doba.

© 2020. Anamaria Opač ak
237
RAFAEL
Nikola Tomašević

Svijet kakvog znamo u novoj je karanteni, ovog puta zbog
zloglasne bolesti enceres. Lijek još nije otkriven, ali dok se druš tvo nosi
sa svakodnevnim problemima, ni ne sluti da se on zapravo krije ondje
gdje ga nitko ne oč ekuje.

Jedan je dječ ak jednoga dana pronaš ao jednu š krinju. Bila je
velika, modra poput oč iju njegove majke i optoč ena sedefnim
inkrustacijama s prikazom mnoš tva igrač aka koje gledaju uvis. Između
njih izdizali su se tanki stupovi i tko zna dokle su se pruž ali. Dječ ak je
pronaš ao š krinju dok se igrao na staroj, zaboravljenoj livadi nedaleko
svoje kuć e. Lež ala je u jami koja se otvorila podno brež uljka. Dječ ak je
volio boraviti na brež uljku jer je s njegova vrha promatrao svijet. Volio
je udisati č ist zrak i prijateljevati s mirisima prirode. Volio je otvorenost
i bezgranič nost prostora. Sklopio bi oč i, raš irio ruke i dopustio slobodi
da mu lagano mrsi kosu. Kada se jednoga dana namjeravao popeti na
brež uljak, zač uo je š apat, tihi poziv koji je izgovarao njegovo ime. Priš ao
je zvuku i u podnož ju brež uljka, u jami koju do tada nikada nije vidio,
ugledao š krinju kako svojim sedefno-modrim oč ima ž mirka iz tame, kao
kakav ž ivi stvor. Dječ ak joj je oprezno priš ao, a inkrustirane igrač ke
ož ivjele su i stale se okretati prema njemu, govoreć i mu da bude tiho, da
moraju sluš ati, da moraju č uti. Dječ ak ih je pitao š to sluš aju. Igrač ke su
rekle da sluš aju glas iz visine, ali ga ne mogu dobro č uti jer je prekriven
tlom. Tek je tada dječ ak shvatio jedno: š krinja je bila velika, već a od
njega samoga. Njezin vrh s poklopcem gubio se negdje gore, prekriven
zemljom i korijenjem i travom. Kada se dječ ak dovoljno odmaknuo,
shvatio je još jedno: č itav brež uljak bio je š krinja!

238
* * *

Rafael je nauč io govoriti s nepunih š est mjeseci. Nitko se nije
posebno trudio nauč iti ga. Nisu mu č itali knjige uz uho kako bi mu se
riječ i ugnijezdile u mozgu, nije nosio odjeć u s uš ivenim raznobojnim
slovima. Jednostavno je progovorio. Virus je tada bio tek blago
zabrinjavajuć a zanimljivost na vijestima iz svijeta i ž ivoti su tekli svojim
tokom. Otac Velimir je radio, majka Biserna bila je na porodiljnom
dopustu, a sin Rafael lež ao je i promatrao svijet oč ima koje upijaju
svaku č esticu ž ivota. Nitko u njemu nije vidio niš ta izvan okvira
uobič ajenoga, sve dok mu Biserna, noseć i ga u naruč ju, jednom nije
pokazala neku knjigu i rekla mu: “To je knjiga.”
“Dnam”, rekao je Rafael razgovijetno. Imao je tada pet mjeseci i
neš to viš e od deset dana.
Instinktivno, Biserna je pogledala kroz prozor. Mislila je da glas
dopire izvana. Na vidiku nije bilo nikoga. Cak i da je, glas je bio previš e
blizu da bi imao vanjski izvor. Bila je potpuno svjesna tko je to rekao, ali
mozak joj se opirao prihvać anju. Jer Rafael ne govori. Rafael je beba
koja tek poč inje puzati. Jedini glasovi koje izgovara su gljiiii i ghhhhh i
aaaa. Cak i da mož e izreć i riječ poput znam, ovdje se radi o kontekstu. O
razumijevanju. O reakciji na izreč eno. O poznavanju pojma knjiga.
Biserna je promatrala bebu. Beba je promatrala majku. Obje su
imale plave oč i.
“To je knjiga”, ponovila je, pokazujuć i prstom.
“Dnam da e to kiga”, rekla je beba piskutavo.
Biserna je osjetila udar prepasti, ponosa, uzbuđenja – mnogih još
emocija. Orkan osjeć aja proharao joj je tijelom. “Bož e… ti govoriš …”
“Da”, rekla je beba.
“Kako? Nemaš još ni pola godine!”
Rafael ju je promatrao onako kako promatra dijete koje ne
razumije konverzaciju odraslih. Sljedeć ih dana, tjedana i mjeseci
Rafaelova razina komunikacije dož ivjela je strelovit uzlet. Nekolicinu
slova i dalje nije mogao pravilno izgovoriti, ali vokabular mu se svakog
tjedna eksponencijalno poveć avao.
Sa sedam mjeseci shvać ao je znač enje riječ i eksponencijalno.
S osam i pol mjeseci Rafael je poč eo pisati slova. S devet riječ i. S
239
jedanaest reč enice.
Kad je navrš io godinu dana, Rafael je s roditeljima vodio
razgovore o ugrozi od virusa enceres koji se svijetom š irio nesluć enom
brzinom. Samo č etiri godine ranije globus je prož ivio pandemiju č ije su
se posljedice još uvijek sanirale, a sada je već stigla nova. Novi virus,
nova nepoznanica, novi nevidljivi rat. Ovoga puta svijet je puno brž e
reagirao, granice su se puno brž e zatvarale, karantene su bile puno
strož e, represivne mjere rigoroznije, a otpor represiji zamro je još tamo
tijekom prethodne pandemije i, usprkos mnogobrojnim internetskim
pokuš ajima, nije se stigao oporaviti. Ipak, virus je razarao. Gotovo svaka
drž ava koju je pogodio bila je domać in njegovoj novoj mutaciji. Kao
bjegunac koji na svakoj granici mijenja svoj identitet, virus je svugdje
dolazio s novim dokumentima. Obolijevali su svi, umirali su svi. Virus se
prenosio putem aerosola i bilo je zabranjeno izlaziti iz kuć e. Hranu su
dostavljale posebne služ be u posebnim vozilima, u posebnim
skafanderima.
Rafael je provodio dane u č itanju digitalnih knjiga i pisanju
digitalnih prič a. Koristio je riječ i poput prevrtljivac i barokno i
potleušica. Svaku več er prije spavanja – redovito je iš ao u krevet u 20:30
– č itao je roditeljima prič u koju je napisao taj dan, zavaljen u
autosjedalici na kauč u.
U prič i koju je naslovio Neugoda Vilima Bristola napisao je: Kad bi
me pitali koji bih svijet odabrao – onaj u kojemu se na ulici igram s
prijateljima i biciklom idem u školu ili onaj u kojemu sam zatočen u kući
bez prijatelja, bez bicikla i bez ulice – odgovorio bih im isto što bi im
odgovorio i lav okoćen u zoološkom vrtu: zašto mislite da bi me
mogućnost izbora učinila sretnijim nego što sam sada? Biserna i Velimir
pokuš ali su mu doč arati kako je izgledao ž ivot prije njegova rođenja,
dok su travnjaci bili redovito koš eni, a zvuk vozila nije označ avao
pristizanje obiteljskog ruč ka ili otpremanje zaraž ene osobe. Rafael je
rekao da shvać a koncept slobodnog kretanja i grupiranja osoba koje
nisu nuž no najuž a obitelj, ali da ga viš e od koncepta ne interesira.
U jednome razgovoru samih roditelja – Rafael je bio usred
popodnevnog sna – Biserna je rekla: “Moramo reć i svijetu za Rafaela!”
“Zaš to?” pitao je Velimir.
“Kako zašto? Rafael je natprosječ no inteligentan! Mož da genijalan!
Mož da iznad toga! Mož da na svijetu ne postoji drugo dijete s takvim
240
sposobnostima. Zamisli š to bismo sve mogli dobiti…”
“Dobiti?”
“Intervjui, emisije… reklame, svaš ta!”
Velimir se smijao. Morao se smijati. Biserna je na trenutak
izgubila doticaj sa stvarnoš ću. Lijepo je da ona to još uvijek mož e.
“Misliš : novac?”
Na tren mu se uč inilo da joj je neugodno. Tren je brzo proš ao. “Da,
i to. Zaš to ne?”
“Zatoč eni smo u kuć i. Sto bi sad mogla s milijunima na rač unu
osim obrisati elektronsku guzicu?”
“Velimire, bolest ć e proć i!”
Velimir na ovo nije imao repliku. Zagledao se kroz prozor u liš će
na kolniku, koje mjesecima nije poč iš ćeno. Nedaleko njihove kuć e,
nasred ceste, trunuo je mrtav pas. Nije ga pregazilo vozilo. Uginuo je od
gladi.
“Bolest ć e proć i”, ponovila je Biserna, ali ne za Velimirove uš i. Niti
za svoje. Mož da za uš i svijeta.
Tijekom dvadesetog mjeseca Rafaelova ž ivota, epidemiolozi su
tvrdili da je pandemija na vrhuncu i da ć e uskoro poč eti jenjavati. “U
pojedinim drž avama brojke novozaraž enih i umrlih se smanjuju.” Nitko
im nije vjerovao. Internet je tvrdio da je to propaganda svijeta u agoniji,
koji ljudima pokuš ava podić i moral. “Svijet je u rasulu, kapitalizam je
propao, vrać amo se u predindustrijsko doba. Virus je pobijedio.” U to je
bilo lakš e povjerovati.
Rafael je poč eo kaš ljati usred noć i. Kaš alj je isprva bio suh i hripav,
onda je stala nadirati sluz. Oč ne kapilare su mu karakteristič no otekle.
Temperatura mu je skoč ila; stavili su ga u kadu ispunjenu ledenom
vodom. Rafael je plakao i molio ih da prestanu, vikao je da ć e mu se srce
rasprsnuti, da ć e se pothladiti.
Velimir je pozvao hitnu pomoć kad mu, usprkos hladnoć i,
č epić ima i sirupima nisu uspjeli spustiti temperaturu ispod 40
stupnjeva. Hitna je stigla u 4:50 ujutro. Doč ekali su je stojeć i pred
zgradom u jednokratnim skafanderima. U kolima je već lež ala neka
ž ena u bunilu i iskaš ljavanju.
“Zao nam je”, rekao je medicinski tehnič ar s maskom na licu,
crvenim oč ima, crnim podoč njacima i teš kim umornim glasom, “ne
mož ete ić i s nama. Mjere predostrož nosti.”
241
“On ima godinu i pol dana!” protestirala je Biserna. Tehnič ar je
pogledao Rafaela i obrve su mu poskoč ile u iznenađenju. Cinilo se da
zbog skafandera nije bio primijetio da je pacijent dijete.
“…nisam… Vi uđite.” Pomogao je Biserni popeti se u vozilo,
smjestio ju je u straž nji dio i rekao joj da se stisne. Sjela je na crvenu
kutiju i uzela ruku svoga sina. Bila je vrela, č ak i kroz skafandere. Prije
nego su krenuli, tehnič ar se obratio Velimiru.
“Djetetu ć e biti dobro. Obavješ tavat ć emo vas o napretku. Molim
vas, idite u kuć u i odmah bacite skafander. Molim vas.” Covjek je
izgledao kao da ć e se svakog trenutka sruš iti i biti sretan zbog toga.
Prije nego su zatvorili vrata vozila, bolesna je ž ena svojim oteklim
oč ima pogledala Velimira i podigla palac. Sve će biti u redu. Zatim je
iskaš ljala ž uto-crvenu sluzavu grudu i glava joj je pala na jastuk.
Velimir je promatrao vozilo kako nestaje u tami iza vela otpaloga
liš ća, s č itavom njegovom obitelji. Sirene se viš e nisu koristile. Nije bilo
potrebe.

* * *

Crtež i na š krinji zamolili su dječ aka da im pomogne ukloniti
zemlju sa š krinje, kako bi mogli č uti š to im glas u visini ima reć i. I tako
je dječ ak od toga dana č itavo svoje bić e usmjerio ka otkrivanju š krinjine
tajne. Kako su dani postajali topliji i duž i, dječ ak je sve viš e sati
provodio na zaboravljenoj livadi, č upajuć i travu i plastič nim igrač kama
kopajuć i zemlju, dok su ga igrač ke na š krinji usmjeravale i bodrile.
Priroda dječ aku viš e nije bila zanimljiva, zrak je postao ustajao, mirisi
su izgubili svaki smisao. Osjeć ao se zatoč enikom š krinje i, sve dok ju ne
oslobodi, ni on sam neć e osjeć ati slobodu. Kako se ljeto bliž ilo svome
vrhuncu, tako je brež uljak sve viš e gubio svoju zelenu kosu i smeđu
kož u, sve dok jednoga predveč erja dječ ak pod nogama nije ugledao
obrise sedefa. Uspio je! Pronaš ao je vrh š krinje! Dok su inkrustacije
hvalile njegov trud, dječ ak je s vrha skinuo posljednje trunke tla i sada
je slikarija napokon bila cjelovita. Tanki stupovi koji su se pruž ali nad
glavama igrač aka završ avali su kao paukove nož ice u glavi č ovječ uljka
ili, mož da, dječ aka koji je sjedio nad svima njima i gledao ih odozgo.
242
Dječ ak je pitao igrač ke š to im č ovječ uljak govori. Govori nam, rekle su,
da otvoriš š krinju. Dječ ak ih je posluš ao.

* * *

Drhtavim prstima majka Biserna drž i zguž van papir do rubova
ispunjen nezgrapnim š tampanim slovima kojega je izvukla iz raspora
na prednjoj desnoj š api pliš anog psić a Hiberona dok po sedamsto
jedanaesti put – zna toč an broj, znat ć e ga i kad bude milijun sedamsto
jedanaesti – iš čitava tekst. Drhtavilo u njenim rukama je bilo tu i prije
epidemije, ali zaraza je iz njega izvukla ono najgore. Ili najbolje, ako se
gleda iz perspektive drhtavila.
Otac Velimir ulazi u prostoriju i razdraž eno puš e. “Ostavljaj to.
Idemo.”
Biserna smota papir i vrać a ga u psić a Hiberona, onako kako ga je
pronaš la.
“Jesi popila tabletu?” pita Velimir.
Biserna pruž a drhtave š ake. “Pogodi.”
Velimir joj pomaž e obuć i jaknu. Ona gleda u svoje cipele, svjež e
oč iš ćene i ulaš tene.
“Sjeć aš li se kad sam ovo kupila?”
“Sto?”
“Cipele.”
Velimir promatra njenu obuć u. Slijež e ramenima.
“Kad sam saznala da sam trudna.”
Velimir uzdiš e i ne nastavlja dijalog. Ako ga nastavi, neminovno ć e
završ iti u suzama – nebitno č ijim. Isprva je namjeravao pitati nekoga da
ih odveze jer se bojao da neć e imati snage sam voziti automobil, ali
predomislio se. Ovo moraju uč initi njih dvoje sami.
Automobil je parkiran nasred dvoriš ta. Otkako je epidemija
završ ila i svijet se napokon opet usudio puzati, automobil ne stoji u
garaž i. Velimir ga je izvezao č im je karantena ukinuta, uklonio praš inu s
njega, oč istio ga izvana i iznutra, obavio servis, sjeo u njega i vozio se
bez prestanka sve dok nije nestalo goriva. Vuč na služ ba odvukla ga je do
prve benzinske crpke, gdje je natoč io do vrha i opet se vozio dok mu
243
rezervoar nije usahnuo. Kuć i se vratio u 4:50 ujutro i rekao da auto viš e
neć e ić i u garaž u. Biserna je odluč ila ne pitati ga zaš to.
Dok sjeda na suvozač ko sjediš te, Biserna uz sve gorke osjeć aje koji
ju preplavljuju, drhti i od nervoze jer se zadnji put vozila osobnim
automobilom prije karantene.
Prije tri i pol godine.

* * *

Prva je informacija stigla dva sata nakon š to je hitna pomoć tiho
odvezla Bisernu i Rafaela. Velimir se javio na prvu sekundu cič anja
mobitela. Biserna je zvuč ala kao da jeca zatvorena u tijesnoj bač vi.
“Odvezli su ga… na testiranja”, rekla je između uzdaha. “Cijelim
putem je buncao.”
“Kako si ti?”
Cinilo se da da joj treba vremena za neki suvisao zaključ ak. “Ovdje
je už asno…” š aptala je. “Ljudi lež e u hodnicima.”
“Na podu?”
“Ne… na krevetima. Svi kaš lju i imaju one… kako se to zove? One
bubrege za povrać anje. Nitko ih ne koristi. Preslabi su.”
“Kako si ti, Biserna?”
“Ja sam u skafanderu. Ne znam gdje ć u spavati. Nisu mi niš ta rekli.
Samo su odveli Rafaela…” Ponovno jecaji.
“Biserna, smiri se, molim te”, rekao je Velimir nervozno korač ajuć i
po praznoj kuć i. Na podu su bile raš trkane Rafaelove prič e nastale
posljednjih dana. “Rafael ć e ozdraviti, sve ć e biti u redu, vidjet ć eš .”
“Ona ž ena š to je bila s nama…” ponovno je š aputala. “Umrla je
prije nego smo izaš li iz ulice. Pogledala me i umrla s pogledom na meni.
A onaj doktor… on je zaspao č im je sjeo tamo s nama. Nisam ga htjela
buditi, Velimire. Mož da je mogao pomoć i toj ž eni, ali ga ja nisam
probudila jer sam htjela da bude odmoran za Rafaela, kad stignemo u
bolnicu. Pustila sam ž enu da umre da moj sin mož e ž iv–”
“Biserna, ne govori to. Toj se ž eni nije moglo pomoć i. Svakako bi
umrla.” Izgovarajuć i to, osjeć ao je kako mu moguć a laž nagriza ž eludac.
U grlu ga je snaž no stislo i pogledao je kroz prozor. Vizura vanjskog
244
svijeta davala mu je kakav-takav mir. Na ulici, tri mač ke su se hranile
truplom onoga psa. Koja ć e ž ivotinja pojesti njih?
“Proč itaj mi Rafaelovu prič u.”
“Molim?” Velimir se prenuo iz tupe zamiš ljenosti.
“Proč itaj mi Rafaelovu prič u”, rekao je mobitel.
“Koju?”
“Svejedno.”
Velimir je nasumič no odabrao prič u u Rafaelovom tabletu.
“Ovo je… Dan koji je trebao odnijeti zlo. Mož e to? Biserna?”
“Da.”
Svako jutro Korina je prala zube lijevom rukom iako je bila
deš njakinja. Nije imala konkretan razlog, osim dubokog osjeć aja da ć e
joj desna ruka jednoga jutra biti potrebna za neku hitnu reakciju, koja
ć e joj na taj nač in spasiti ž ivot. Mož da je Korina bila blago vidovita ili
samo granič no luda, ali, kako god bilo, nije se namjeravala odreć i toga
rituala. Nakon pranja zubi, lijeva ruka joj se vrać ala u sekundaran status
i služ ila joj je samo kao ispomoć dominantnoj ruci. Nitko u Korininoj
obitelji nije znao za njezin jutarnji hir osim njene prijateljice Lexinije,
koja je i sama imala svoje rituale. Jedan od zanimljivijih je bio onaj da,
nakon ruč ka, odlazi u svoju sobu prizivati duhove. Objasnila je Korini da
je to zato š to je nakon obilnog objeda ž elucu potrebno viš e energije
nego obič no, pa je mozak slabije prokrvljen i osjeć aš blagu pospanost. A
kad si pospan, energetski tuneli prema onostranju su prohodniji nego
inač e. Zato ljudi najč eš će prizivaju duhove noć u, kad su im tijela
umorna od cjelodnevnih aktivnosti. Ne zato š to je mrak straš an ili zato
š to su duhovi tada najaktivniji. Kad si mrtav, doba dana ti prestaje biti
bitan faktor. Nakon toga razgovora, Korina je potpuno izgubila interes
za gledanjem horora. Dogodio se, usred ljeta, jedan vikend kada je
Lexinija doš la prespavati kod Korine. Korina je nagovorila mamu da
napravi posebno obilan ruč ak za njih dvije i nije prestajala nutkati
Lexiniju dok su sjedile za stolom. Odluč ila je iskoristiti njenu moć
nekromancije kako bi prizvale duh deč ka za kojega je Korina č ula da mu
se sviđala, ali, prije nego joj je iš ta rekao, umro je od toksič nog š arlaha.
Zvao se Algernon…“
“Hej…”
“Da?”
“Nazvat ć u te poslije. Doktor mi pokazuje da mu priđem.” Bez
245
pozdrava, Biserna je prekinula poziv.
Velimir je ž urno hodao u krug u dnevnom boravku, utrkujuć i se sa
suncem koje se na kraju predalo i sakrilo iza planina, prepuš tajuć i igru
mladom mjesecu. I zvijezdama koje su se suludo namnož ile otkako je
uvedena karantena. Velimir je shvatio da je u kuć i potpuni mrak tek kad
se sapleo o malenu komodu pored prozora i pao na koljena. Rafael bi
mu se sada baš lijepo nasmijao.
Velimir je zaplakao, prvi put od poč etka pandemije.
Sljedeć e jutro u 7:47 probudio ga je mobitel. Biserna je zvuč ala
jednako tupo kao i juč er. Mrvicu umornijeg, otegnutog glasa.
“Uspjeli su mu smanjiti temperaturu na 38”, bilo je njeno
dobrojutro. “Cijelu noć je bio u bunilu. Sada spava. Ima hrpu cjevč ica
pozabadanih po sebi.”
“Sto su rekli?” Proč istio je jutarnje hrapavo grlo.
“Ima enceres.”
Grlo mu se zatvorilo. Dvaput je udahnuo kako bi mogao protisnuti
riječ i u usta. “Koliko je… ozbiljno?”
“Ne znaju još . Još testiranja.”
U nekom dijelu sebe Velimir se zapitao kako je moguć e da Biserna
ne plač e. Juč er je jecala dok je još uvijek postojala moguć nost da Rafael
nema enceres. Sada kada zna da ga ima, stalož ena je. Upitao je: “Kako si
ti?”
“Dali su mi sedative. Spavala sam na lež aljci za plaž u pokraj
Rafaela. Nisam mogla zaspati. Ima još djece i majki sa mnom u sobi.
Neka su djeca plakala č itavu noć . Neka su umrla.”
“Kad ć eš znati rezultate testova?”
“Danas.”
Velimir je č vrsto stisnuo oč i. Zelio ju je zamoliti – ž elio joj je
narediti da još govori, da prič a bilo š to, bilo kakve riječ i koje ne moraju
imati smisla, samo da joj č uje glas, samo da ne ostane sam u ovoj kuć i i
ovome svijetu, ali nije mogao protisnuti glas. Biserna je, između
odgovora koje mu je upuć ivala, nerazgovijetno mumljala, vjerojatno
nesvjesna toga. Nije bio ljut. On se nalazi u sigurnosti doma, ona na
jedva osvijetljenom igrališ tu u sumrak, prepunom djece kojoj se sa svih
strana primič e gladna tama. Jedno od te djece je Rafael.
Izjavio je oboma ljubav i zamolio Bisernu da ga nazove č im sazna
bilo š to novo. Odgovorila je da je gladna i prekinula poziv.
246
Doš ao je do svoga mjesta uz prozor i zagledao se van. Otkako su
zatoč eni u kuć i, svatko je pronaš ao neki svoj kutak u kojemu mož e
provesti vrijeme sam sa sobom. Iako nijedno od tih mjesta nije potpuno
privatno jer svi su u dnevnom boravku, preš utno pravilo glasi: tko ode u
svoj kutak, toga se ne dira. Velimir je svoje utoč iš te pronaš ao uz prozor
koji gleda na ulicu. Tu se nalazi komoda na koju se lagano osloni, ruke
smjesti na leđa ili u dž epove i ulazi u tihu zonu. Biserna voli sjesti na
desnu stranu kauč a koja se, zbog njegovog polož aja u odnosu na prozor,
uvijek nalazi u sjeni. Ondje sjedi i č ita knjige. Ili samo sjedi. Rafaelov je
kutak automobilska sjedalica na drugoj strani kauč a, plastič na ploč a
kao podloga, tablet i električ na olovka kojom kojom bocka slova na
tabletu, ispisujuć i bezbrojne prič e.
Velimir je promatrao pseć e truplo na ulici. Cinilo se kao da ž ivi
svoj posmrtni ž ivot. Nalazilo se metar ili dva bliž e ploč niku nego zadnji
put kad ga je promatrao i utroba mu je naizgled pokuš avala pobjeć i iz
trbuha. Nisu ga samo mač ke jele. Prizor je Velimira iz neobjaš njivih
razloga prisjetio na vijest o tome kako je enceres odnio njegova ujaka.
Nisu bili neš to posebno bliski, ali bila je to prva ž rtva pandemije u
njegovoj obitelji i Velimir je osjeć ao izvjesnu bol. Bila ga je nazvala
majka Mirna i teš kim mu glasom rekla da je umro Erik. Velimir se nije
mogao sjetiti tko je Erik jer ga je uvijek oslovljavao isključ ivo po
rodbinskoj vokaciji i Mirna se naljutila na njega. Sljedeć i su se put č uli
za pet dana jer je Velimirov otac Dorijan poč eo kaš ljati. Ispostavilo se da
je samo prehlađen, a majka i sin zakopali su ratnu sjekiru.
Razmiš ljajuć i o Eriku, Velimir je uzeo mobitel i nazvao.
“Kako si, mama?”
“Dobro. Gledamo TV.”
“Sto ima na TV-u?”
“Niš ta. Kako ste vi?”
“Rafael ima enceres.”
Tiš ina teš ka stotinu tona razvukla se na gotovo dvije minute.
Velimir je znao da mu se majka pokuš ava suzdrž ati da ne zaplač e. Da
bude jaka, zbog unuka i zbog sina. Kad bi joj rekao da mu je svejedno
plač e li ona ili se smije, vjerojatno bi pohrlila potraž iti mjesto gdje je
zakopana ratna sjekira. Nije sad vrijeme za to.
“Je li…” zamucala je. “Koliko je…”
“Odvezli su ga juč er ujutro. Biserna je s njim. Još ga testiraju.”
247
“Kako se, pobogu, razbolio? Sto ste radili?”
“Niš ta. Nismo izlazili”, rekao je Velimir i to je bila istina. Nisu
izlazili, drž ali su se uputa i izolacije. Nisu izlazili, nisu puš tali zaraž eni
zrak unutra… osim mož da jednom. Biserna je radila neš to negdje u kuć i,
a Rafael je pitao oca: “Kakav okus ima vani?”
“Sto?”
“Kakav okus ima vani?”
“Vani? Misliš zrak?”
“Zjak je i unutja. Mene zanima vani.”
Velimir nije znao zaš to je to uč inio i nikada si neć e priznati da je
to vjerojatno bio trenutak – jedini trenutak – kada je Rafael mogao
primiti jarkož uti otrovni poljubac, ali uzeo je sina u naruč je, odnio ga do
prozora i odš krinuo ga.
“Nemoj udisati”, rekao je jednogodiš njem djetetu, “samo ga osjeti.”
Rafael je sklopio oč i. Je li udahnuo, Velimir nikada neć e saznati.
Drž ao ga je pred prozorom pet sekundi i zatvorio ga.
“Vani je hjadno”, bio je jedini Rafaelov komentar.
Krč kanje u uhu prizvalo je Velimirovu svijest u danas. Njegov otac
preuzeo je aparat. “Velimire, Rafael je jak. Bit ć e mu dobro, vidjet ć eš .”
“Znam. Ne brinem se ja za njega. Hoć eš da ti proč itam neš to š to je
napisao prije par dana?”
Dorijan je š utio. Velimir je znao zaš to. Cim je Rafael progovorio,
Biserna se telefonski pohvalila svojoj i suprugovoj rodbini. Nisu ju
doč ekale salve oduš evljenja kako je oč ekivala. Doč ekala ju je zbunjena
nevjerica. Koliko god je pokuš avala nagovoriti Rafaela da im nekim
monologom dokaž e svoje č udo, dijete je š utjelo, pretvarajuć i se da je
bez riječ i. Tu i tamo guguć uć i kako to već djeca njegove dobi rade. Kad
bi ga potajno snimala mobitelom dok piš e, Rafael bi je primijetio i pao u
tantrum, bacajuć i tablet, postajuć i opet jednogodiš nje dijete. Dvaput je
Biserna uspjela snimiti nekoliko kvalitetnih sekundi Rafaelovog pisanja
i poslati ih rodbini, ali sveukupnost reakcija se svela na pohvale kako je
baš super š to maleni već zna bockati po tabletu. Bit ć e neš to od njega.
Mož da bude pisac. Bolje ne, oni su sirotinja. Biserna je isprva bila
bijesna na rodbinu, pa na Rafaela, pa na sebe. Jednom ga je pitala zaš to
š uti pred rodbinom. Rekao je: “Nisam motivijan jazgovajati s judima
koje nikada necu vidjeti uzivo.”
Kad mu je dosadilo č ekati da otac smisli ispriku zaš to ne mož e
248
č uti Rafaelovu prič u, Velimir je rekao: “Moram ić i. Nazvat ć u vas č im
neš to saznam.”
“Drž i se, sine.”
Nije saznao niš ta sve do poslijepodneva. U međuvremenu je
proč itao tri-č etiri Rafaelove prič e. Prič a nazvana Rat protiv nikoga, u
kojoj obitelj Trolley pokuš ava prež ivjeti u svijetu pogođenom
pandemijom, sadrž avala je gorak završ etak zbog kojega je Velimir, kad
ga je prvi put č uo, satima stajao pred prozorom i gledao ulicu.
…a dok obitelj Trolley s ostatkom svijeta slavi konačnu pobjedu u
dugogodišnjem iscrpljujućem ratu protiv zlog virusa, u hermetički
zatvorenoj sobi u polumračnom podrumu neke bolnice u Antwerpenu na
respirator je priključen petogodišnji Frederik Hiniker. On nije bio niti će
biti protagonist ove niti ikoje druge priče. Nitko ga ne posjećuje osim
medicinske sestre, koja mu povremeno provjerava vitalne funkcije. Gdje su
njegovi roditelji, nije poznato. Gdje su mu prijatelji, nije poznato. Frederik
Hiniker ponekad se budi iz polusna, ali brzo opet tone jer oko njega nema
ničega zbog čega bi želio biti budan. O čemu Frederik razmišlja, nije
poznato. Možda o rečenici koju je izgovorila medicinska sestra. Ti se
službeno vodiš kao zadnja osoba sa zlim virusom na svijetu. Hoće li
Frederik Hiniker biti i zadnja žrtva zlog virusa, nije poznato.
Biserna je nazvala u 15:23. Glas joj je zvuč ao kao da je satima
plakala. Velimir je sjeo na kauč . Koljena su mu predlož ila da mu to ne bi
bila loš a ideja.
“Kako je?” pitao je. Biserna je disala duboko.
“Preš lo mu je na mozak.”
Velimir je bio zahvalan š to je posluš ao svoje noge. Oč i su ga na
trenutak izdale i mislio je da se onesvijestio, ali kad mu se vid vratio, još
je drž ao mobitel u ruci. Pokuš ao je neš to reć i, ali su ga suludi udarci
srca u grlu spriječ ili. Kao da ga vidi, Biserna je nastavila govoriti.
“Ima još neš to. Neš to dobro.”
Prodahtao je: “Do…dobro…?”
“Doktori još nisu sigurni, još trebaju provesti neke testove… Rekli
su mi da je, s obzirom na njegovo stanje i starost… da je trebao umrijeti
još dok smo se vozili u hitnoj. Rekli su da mu se neš to u tijelu bori…”
“Biserna, š to to prič aš ? Ne razumijem te!” Kako se ono zove ona
jedna Rafaelova prič a? Ono kad su pobijedili. Tako nekako. Ima tamo
reč enica: Virus im je kucao na vrata dvadeset i četiri sata dnevno, a oni su
249
ga pobjeđivali s vatom u ušima.
“Doktori su mu otkrili neku ž lijezdu na mozgu. Znaju da nije
tumor, ali nisu sigurni š to je. I č ini se da ta ž lijezda luč i neke… enzime,
antitijela, neke takve stvari š to se bore s virusom. Moraju napraviti još
neke testove… Velimire, izgleda da ć e Rafael biti dobro…” I tada je
krenuo plač . Ne histerič an, ne gnjevan plač , nego plač nade.
“Nazovi me”, procijedio je Velimir i pridruž io se supruzi u
nadanju.

* * *

Cim je dječ ak podigao masivni drveni – poklopac koji je u
njegovim prstima, zač udo, bio lakš i od pera! – tisuć e su jezivih krikova
nagrnule iz mrač ne unutraš njosti š krinje, a njihova je silina bacila
dječ aka na tlo. Zelenkasti i jarkož uti bestjelesni demoni urlikali su
najogavnije psovke i bacali najstraš nije kletve, jureć i kroz dječ akovu
glavu, prž eć i ga svojom zlobom. Dječ ak je vriš tao i pokuš avao pobjeć i,
ali nije mogao niš ta uč initi. Demoni su bili jač i, a inkrustacije na š krinji
zlurado su se smijale. Koliko je proš lo sati dok svi demoni nisu napustili
š krinju i razbjež ali se po svijetu, dječ ak nije znao.
Bio je mrkli mrak, a zvijezde na nebu ronile su zelene suze. Dječ ak
je ustao i pitao inkrustacije š to se to zbilo, a one su se samo smijuljile.
Kad se vratio kuć i, saznao je da su mu roditelji u bolnici. Sljedeć ih dana
u bolnici su završ ili i njegovi susjedi i susjedi njihovih susjeda, a ljudi na
televiziji su izvješ tavali kako su mnogi, mnogi već umrli, a još viš e njih
na samrtnom je putu. Bolest kakvu svijet još nije vidio munjevito se š iri,
izvješ tavali su, a već ina zaraž enih umire u teš kim mukama. Lijeka nema
i tko zna hoć e li ga ikada biti. Svi se moraju zatvoriti u kuć e. Zivota
kakvog smo poznavali, obeć avali su, viš e neć e biti.

* * *

Nizovi novih zgrada u svim fazama izgradnje pruž aju se duž
250
č itavoga puta, kao da je smrt virusa izazvala pretjeranu reakciju rađanja
novog ž ivota. Bisernine oč i bulje kroz staklo automobila, ali vide samo
unutar stakla. Vide mutan prikaz Rafaela kako sjedi u autosjedalici na
kauč u, nespretno drž i olovku za tablet među debelim prstić ima i sklada
reč enice. Vide č etiri mjeseca koja su proš la između noć i kada je prvi put
zakaš ljao i današ njeg dana. Vide tiš inu koja je uselila u njihov dom i
postala novi č lan obitelji. Dok ih ne gleda, ruke joj u krilu miruju.
Biserna uzdiš e.
“Biserna…” govori Velimir, ali ne zna nastaviti dalje. Zato punim
pluć ima progovara novi č lan obitelji i ne prestaje govoriti sve dok
automobil ne stigne do bolnice.
Kompleks zgrada koje č ine bolnicu još uvijek nosi trag virusa na
sebi. Tri i pol godine rata s njim desetkovalo je radnu snagu koja bi
trebala zauvijek izbrisati njegovo postojanje iz sjeć anja posjetitelja
bolnice, pa su samo njeni dijelovi obnovljeni, drugi su opkoljeni
skelama, a treć i č ekaju, i dalje osuti ož iljcima pohabane fasade, kao da
je virus preko ljudi nagrizâ o i samu građevinu. Otkako se ž ivot vratio u
normalu – zapravo, otkako se vraća u normalu – medicinsko je osoblje
postalo neka vrsta bož anstava, a ono je to objeruč ke prigrlilo, pa se
pokloni i cvijeć e ne nose samo pacijentima. Vlasti to za sada toleriraju.
Bit ć e vremena za bavljenje mitom.
Velimir parkira automobil najbliž e ulazu u glavnu zgradu š to
mož e. Izlazi i otvara Biserni vrata. Ona se ne sjeć a kad je to zadnji put
uč inio, ali nema snage osjeć ati bilo š to osim opć eg straha. Ruke joj
ponovno drhte.
Nisu još uspjeli stić i ni do ulaznih vrata, a tamo ih već oč ekuje dr.
Subota, ravnatelj bolnice. Trudi se suzdrž ati od otvorenog osmijeha, pa
mu usne neprestano podrhtavaju. Biserna i Velimir mu to ne uzimaju za
zlo. Ne viš e. Rukuju se s njim, a on kaž e: “Drago mi je da vas vidim. Još
jednom ponavljam, rado ć emo vam ustupiti naš e vozilo…”
Velimir odmahuje rukom. “Ne treba. Bit ć e u redu.”
“Ako vam ikako drukč ije mož emo pomoć i, bilo š to š to trebate…”
“Sad je kasno za to”, kaž e Velimir. Dr. Subota spuš ta pogled i u
tiš ini ih vodi u dubinu bolnice.

* * *
251

Poziv je stigao sljedeć e jutro u 4:50. Kad se prenuo iz sna, prva
Velimirova pomisao bila je – Rafael kašlje. Prazan krevet pored njega
oš amario ga je u stvarnost. Zgrabio je mobitel. Biserna je plakala.
“Je li…” Umro?
“Doktori kaž u”, uzdisala je, “da mu ta ž lijezda potič e proizvodnju
antitijela… da pomaž e protiv enceresa…”
“To je odlič na vijest!” Srce mu je ubrzalo. “Zaš to plač eš ?”
Negdje iza Biserne č uo se už urban razgovor i dječ ji plač . Nije bio
Rafaelov.
“Zele to izvaditi iz Rafaela.”
“Sto?”
“Tu ž lijezdu. Da je prouč e. Kaž u… kaž u da je to mož da jedini nač in
za borbu protiv virusa.”
Netko nevidljiv snaž no je udario Velimira u ž eludac. “Jedini…
kako… Jesu li oni ludi?!”
“Rekli su… da…”
“Daj mi tog doktora!”
Komeš anje u sluš alici dok se Biserna kretala u skafanderu, valjda
u potrazi za liječ nikom. Boli u Velimirovu ž elucu pridruž ila se poplava
bijesa. Shvatio je da svom snagom stiš će mobitel tek kad je zač uo
jaukanje plastike. Krckanje u uhu, pa Bisernin glas.
“Nazvat ć e te. Dolaze im stalno novi bolesnici. Nemaju vremena.”
“A imaju vremena kopati po glavi moga sina?!”
“Nisam ja kriva…” Jecaji su opet prodrli kroz zvuč nik.
“Oprosti”, rekao je Velimir dok mu je glavom prolazila samo jedna
misao – sjesti u auto, odjuriti u bolnicu!
“Nemoj dolaziti”, rekla je Biserna između dva uzdaha. “Molim te…”
Velimir je prekinuo poziv i zamahnuo rukom da baci mobitel.
Umjesto toga, opsovao je. Zatim je otiš ao do prozora. Pratio je izlazak
sunca i otkrivanje njegova starog prijatelja, pseć eg trupla. Crijeva su mu
nestala, ostavivš i za sobom crnu rupu u grudnom koš u. Uskoro se
pojavio drugi pas, nalik labradoru, i zavukao glavu u utrobu leš ine.
Umjesto pseć e glave, Velimir je na ulici vidio glavu Rafaela.
Opskrba mu je u 7:00 donijela dnevnu dozu hrane i ostavila je u
spremniku pred ulazom. Velimir se trebao javiti i obavijestiti ih o stanju
i broju ukuć ana, ali im je samo odmahnuo da odu. To se, naravno, kosilo
252
s pravilima, ali kad bi se Opskrba slijepo drž ala svih karantenskih
pravila, trebao bi im č itav dan za obilazak svih kuć anstava na ruti.
Ovako s poslom završ avaju do ranog popodneva i nitko se ne zamara s
pitanjem kako su tako brzi.
U 9:23 Velimir je nazvao Bisernu, ali nije se javila. U 9:24
ponovno.
U 11:35 zazvonio je njegov mobitel – nepoznat broj.
“Molim!” rekao je grublje nego je namjeravao. Srce mu je
pokuš avalo pogurati vrijeme jer je pozivatelj govorio sporo.
“Dobar dan, ja sam doktor Subota.” Zvuč ao je umorno. “Vaš a
supruga vas je već obavijestila o stanju vaš ega sina Rafaela. Zelim vam
reć i da, s obzirom na situaciju, vaš sin…”
Doktorov otegnut glas je odmah aktivirao detonator u Velimiru.
“Jeste li vi poludjeli?! Hoć ete kopati po glavi moga sina kao da je neka…
neki zamorac…” Usred izljeva svoga gnjeva shvatio je da ga doktor
Subota ignorira i nastavlja sa svojim monologom. To je još viš e
razbjesnilo Velimira, ali jač a od bijesa bila je znatiž elja. Pregrizao je
jezik i nastavio sluš ati doktora.
“…uspjeti istraž iti, a š to bi moglo dovesti do proboja u borbi s
enceres-virusom. Uzimajuć i u obzir lociranost glandule na područ ju
trunkusa kalozalnog korpusa, eksplantacija glandule je prilič no
kompleksan zahvat, no naš je neurokirurg vrhunski struč njak s viš e od
dvije tisuć e izvedenih postupaka…”
“Stanite!”
“…u svojoj karijeri te su rizič ne implikacije minimalne u…”
“Doktore, stanite!”
Monoton govor u aparatu se zaustavio.
“Doktore, moj sin nije zamorac. Ne mož ete prč kati po njemu…”
“Vaš sin posjeduje jedinstven mehanizam u svome tijelu kojim se
uspješ no bori protiv enceres-virusa. Do sada nigdje na svijetu nije
zabiljež en slič an sluč aj…”
“To ne znač i da ga nema!”
“Toč no. Međutim, ne znamo za njega. Vaš sin je trenutno jedina
poznata osoba s takvom ž lijezdom, a ta ž lijezda je jedini trenutno
poznati nač in uspješ ne borbe s enceresom. Kada ć emo, i hoć emo li
uopć e pronać i još jednu osobu negdje na svijetu s istom indikacijom,
nemoguć e je reć i, a vrijeme curi. Tri godine bezuspješ no pokuš avamo
253
pronać i djelotvorno cjepivo ili kombinaciju lijekova protiv virusa.
Enceres je do sada odnio sedam i pol milijuna ž ivota, a to je služ beni
podatak. Zelite li č uti nesluž beni kojim raspolaž emo mi na prvim
crtama borbe?”
Velimir je otiš ao do prozora. Pas je ogolio rebra, kao da ž eli
osunč ati svoju unutraš njost. Vozilo hitne pomoć i tiho je proš lo kroz
ulicu.
Velimir je uzdahnuo. “Koliko je opasan taj zahvat?”
“Svaki zahvat u mozak je parcijalno rizič an, međutim, neurokirurg
koji obavlja zahvat je struč njak…”
“Koliko je opasno, doktore?”
Doktor Subota je uzdahnuo. Prvi iskaz ljudskosti otkako su
započ eli razgovor. “Mož e doć i do oš teć enja jedne ili obje mož dane
hemisfere. Rafael bi mogao imati problema s govorom, pamć enjem,
neke motorič ke poteš koć e, ali to je najgori moguć i, minimalno
vjerojatan, scenarij. Gledajte to na ovaj nač in: vaš ć e sin biti spasitelj
č ovječ anstva, pandemija ć e biti gotova za nekoliko mjeseci i Rafael ć e
nastaviti normalno ž ivjeti i rasti. S druge strane, enceres bi ubio još
deset do dvadeset milijuna ljudi, pandemija bi bila gotova tek za
nekoliko godina i Rafael bi nastavio normalno ž ivjeti i rasti zatvoren u
kuć i. Njemu bi, u svakom sluč aju, bilo isto, a vi biste ž ivjeli s č injenicom
da ste indirektno mogli spasiti deset do dvadeset milijuna ljudskih
ž ivota.”
“Cekajte malo, vi tovarite na naš a leđa odgovornost za sve ljude
koji ć e umrijeti od virusa?”
“Ne tovarim ja, vi to radite. Imate lijek u ruci, ali ga ž elite zadrž ati
za sebe.”
“Jeste li vi svjesni da me upravo ucjenjujete?”
“Nije to ucjena, to je borba za ljudske ž ivote.”
“I Rafael je č ovjek! I on ima ž ivot!”
“Kao i milijuni drugih koji ć e umrijeti ako niš ta ne poduzmemo.
Ponavljam, š ansa da Rafael pretrpi š tetu ovim zahvatom je minimalna.
On je, u svakom sluč aju, u win-win situaciji.”
“Osim ako ne ostane invalid!”
Doktor Subota ponovno je uzdahnuo. “Vi imate lijek u ruci.”
Sva krv Velimirova tijela slila mu se u noge. Vrtoglavica ga je
natjerala da se nasloni na komodu uz prozor. “Moram razmisliti”,
254
proš aptao je. “Nazvat ć u vas ujutro.”
“To neć e biti potrebno”, rekao je doktor. “Vaš a je supruga već dala
pristanak. Rafael se upravo nalazi u operacijskoj sali, a ja sam vas samo
htio uputiti u situaciju. Moje isprike ako smo se krivo razumjeli, no
moram sada ić i, upravo mi dovoze jedanaest novih pacijenata.
Doviđenja.”
Bisernu su vratili kuć i sljedeć e jutro i savjetovali je da radi
predostrož nosti deset dana provede u izolaciji. Velimir je nije
pozdravio, nije ju pitao kako se osjeć a, mož e li joj kako pomoć i. Nije ju
zagrlio ni kad je otvoreno zaplakala. Samo je stajao uz prozor i gledao
leš inu. Biserna je pokuš ala objasniti, ali objaš njenja nije bilo. Pokuš ala
se isprič ati, ali isprika je bila mrtvorođena. Dan je provela u tiš ini, u
sjeni svoga mjesta na kauč u. U izolaciji. Htjela je č itati Rafaelove prič e,
ali bilo ju je strah dirati iš ta njegovo dok je Velimir blizu. Htjela je
proč itati prič u Volim mamu i tatu i tatu i mamu, jednu od prvih koju je
Rafael napisao. Imao je jedanaest mjeseci i devet dana. Prič u je započ eo
ovako: Mama i tata kažu da sam poseban jer govorim. Ja mislim da
nisam, jer govore i male mace i ptičice u gnijezdu. Onda smo svi posebni.
Kad je Velimir otiš ao u krevet, Biserna je, umjesto ka prič ama,
krenula k igrač kama. Rafael je imao nekoliko pliš anih igrač aka s kojima
se iznimno rijetko igrao jer ga je pisanje i č itanje viš e zanimalo. Pliš anci
su ž ivjeli svoje statič ne ž ivote na polici ispod Velimirova prozora,
odmah uz komodu. Koliko mjeseci ih nitko nije dotaknuo? Praš ina na
njima govorila je – mnogo. Cetiri pliš ane igrač ke promatrale su je crnim
oč ima. Sve ih je uzela i sjela s njima na kauč . Iako se Rafael s njima igrao
mož da tri-č etiri puta, ipak je osjeć ala njegovu prisutnost u tim š arenim
krpama punjenima spuž vom. Sjedila je u tami remeć enoj jedino
trakama svjetlosti, koje su prodirale kroz rupice u roletama, i plakala s
medvjedić ima i psić ima u naruč ju.
Probudila se naglo, usred noć i, u polusjedeć em polož aju. Igrač ke
su bile raš trkane po kauč u i podu. Pod glavom joj je lež ao pliš ani pas
č ijeg se imena odmah sjetila. Hiberon – nadjenuo mu ga je Rafael, ali
nikada nije objasnio zaš to baš to ime.
Htjela ga je spremiti natrag na policu kad je zač ula š uš kanje u
njegovoj š api. Materijal od kojega je napravljen i kojim je punjen ne bi
se trebao č uti. Upalila je svjetlo i pogledala Hiberona. Sapa je imala
raspor na š avu. Biserna je zavukla dva prsta i napipala smotuljak
255
papira. Izvukla ga je.

* * *

Dani, tjedni i mjeseci su prolazili, bolest je nemilosrdno zaključ ala
č itav svijet u betonske kaveze. Nebrojeni su svakodnevno umirali.
Lijeka i dalje nije bilo, a prijateljstva su se topila pod teš kim pokrivač em
izoliranosti. Nitko nije znao kako se boriti s opakom pandemijom, kako
joj stati na kraj. Nitko – osim mož da jednog dječ aka u jednoj zemlji, u
jednoj kuć i. Kada su mu demoni bolesti nekoć bili projurili kroz glavu,
tamo na brež uljku, dječ ak je dobio jedan dar i jednu kletvu. Dar je bio
znanje kako zaustaviti bolest. Poč ela je otvaranjem š krinje i jedini nač in
da je se zaustavi je zatvaranje poklopca i zatoč enje demona u š krinji.
Isprva je dječ ak mislio da je kletva to š to ne smije izać i iz kuć e kako bi
otiš ao do brež uljka na zaboravljenoj livadi i spasio svijet, ali ubrzo je
shvatio da je ona neš to drugo. Kletva je bila to š to nitko nije vjerovao u
njegovu prič u.

* * *

Medicinska sestra gura nosilo na kojemu lež i maleno tijelo.
Biserna i Velimir stoje u bijelome hodniku, drž e se za ruke i drhte.
Biserna nijemo plač e.
Bez riječ i, medicinska sestra staje pred supruž nike, a oni gledaju
sina. Rafael bulji u strop, sitne plave oč i izgubile su sjaj koji su imale.
Mož da je to ipak samo zbog tupe svjetlosti u bolnici?
“Rafael…” kaž e Biserna i uzima mu ruku. Rafaelove oč i su i dalje
okrenute gore. “Ja sam ti mama…”
Medicinska sestra izgleda kao da bi sada radije č istila bljuvotinu
nego bila ovdje. Velimir ne prilazi djetetu. Jedina njegova reakcija je
č vrsto stisnuta vilica.
“Reci neš to, Rafaele”, nastavlja Biserna. Medicinska joj sestra uputi
nenamjeran zač uđen pogled, ali š uti. Roditelji se u ovakvim situacijama
256
č esto znaju nesuvislo ponaš ati.
“Donijela sam ti prič u”, Biserna iz dž epa vadi papir i drhtavo ga
razmata. “Vidi, to si napisao dva dana prije…”
Medicinska sestra ne mož e sakriti mrš tenje i Velimiru je dosta.
“Znamo izać i van”, kaž e joj. Ona tiho odvrati: “Hvala vam”, i odlazi.
“Zaš to si to ponijela?” Velimir pita suprugu.
“Htjela sam… mu proč itati. Mož da se sjeti…” Plač je posve
obuzima i zariva glavu Velimiru pod vrat. On je puš ta da se isplač e.
Gleda Rafaela i ne prepoznaje svoje dijete u tome tjeleš cu. Rafael bi sada
trebao govoriti. Trebao bi ih pitati š to je to demografska eksplozija.
Trebali bi se prepirati s njim oko izlaž enja iz kuć e. On bi rekao da ga ne
interesira kako izgleda vani, da sve š to mu je potrebno ima u dnevnom
boravku, da mu je autosjedalica sasvim dovoljno svijeta. Mirna i Dorijan
sada bi trebali prvi put vidjeti unuka už ivo, on bi napokon progovorio
pred njima. Svijet bi sada trebao č uti za Rafaela, bebu koja govori i piš e.
Sve bi sada trebalo biti. Sve bi trebalo biti…
Rafael bulji u strop. Pogled mu nije fokusiran.
Dani prolaze, a Biserna i Velimir š eć u obnovljenim parkom. Rafael
je u kolicima, oč i upravljene u nebo. Tiš ina – novi č lan njihove obitelji –
č esto hoda s njima. Tijekom jedne od svađa između Rafaelovih roditelja
Velimir je viknuo: “Htjela si da se svijet divi Rafaelovoj genijalnosti? Eto
ti sad prilika! Reci svijetu za Rafaela! Pokaž i mu ga! Neka se sada dive
njegovom obogaljenom mozgu!” Osim nekoliko doktora i medicinskih
sestara, nitko na svijetu na kraju nije saznao tko je zasluž an za njegov
spas. “Proizvedeno je cjepivo”, zaključ ili su mediji, a s njima i ostatak
svijeta.
Sve Rafaelove prič e uredno su slož ene i spremljene u ladicu.
Zadnja prič a, koju je napisao prije bolesti, zove se Jedan dječak. U njoj
stoji:
Kad odraste, dječ ak ć e svijetu objasniti kako pobijediti virus.
Dječ ak to i sada zna, ali koji ć e to odrasli ikada povjerovati jednom
dječ aku? Kad god im je pokuš ao obznaniti, odbrusili su mu – ti si
dječ ak, š to ti znaš ? A dječ ak zna. Upoznao je demone bolesti i duboko u
sebi, dječ ak drž i odgovor. I kad odraste, jedan ć e dječ ak promijeniti
svijet.

© 2020. Nikola Tomaš ević
257
VI
LJUDSKA KOMEDIJA
HUMORISTIČNE PRIČE O WC PAPIRU I
DRUGIM NEDAĆAMA
258
LJUDSKA TRAGIKOMEDIJA
Marija Mikulandra

U teš ka vremena doza humora ima ljekovito djelovanje. Bila je
toga itekako svjesna i autorica ove autobiografske crtice, koja se
uhvatila tipkovnice i zapisala kako se jedna Sibenč anka u Zadru nosi s
pandemijom…

Nije komedija, nije tragedija, nije o wc-papiru, ne znan o č emu je.
Tako, sloumouš n borba je! Ka š ta nan je svima sad. Riš ila san #pok
(posal od kuć e – novi termin, proš irite slobodno), odgledala
humoristič ne serije, natoč ila (drugu) č aš u vina (nek bude #aok –
alkohol od kuć e) i sidin. I gledan. I sluš an. Iza zatvorenih vrata – niš ta.
Pa se mislin – š ta je ovo doš lo, ljudi moji? Jel ovo stvarno? Jel ovo – š ta
bi se ono reklo – 4 real? Prođe ti dan, prođu ti dva, ne znaš kako su
proš li. Kao u kuć i si, #ostajesdoma. Ne znan, već ina se grozi toga (i
triba, pogotovo ako, ne daj bož e (Bož e?) potraje. Ja san si okej. Ni prvi ni
zadnji put da #ostajemdoma. Lagano pidž ama, kosa svakakva, briga
nikakva. Oko nebitnih stvari, naravno. Oko “one č ije se ime ne
spominje” briga ne prestaje, normalno. Covik si i – oš , neš , ne moš
prestat mislit o tome. Pa č itaš , pa gledaš . Pa osvjež avaš , pa sluš aš – opet
niš ta. Iza zatvorenih vrata. Pa si bezveze i malo bi ka panič arila, al onda
ti polovica sidne do tebe, kaž e neš to glupo pa je dobro. Onda te neko
nazove – ti kaž eš “ma bić e to dobro sve” i spustiš sluš alicu i stvarno
viruješ u svoje rič i i dobro… š taš sad, priž ivit ć emo. Onda neš to radiš …
od kuć e i po kuć i, skuvaš ruč ak, poidete ga. Ubaciš suđe u maš inu pa
sidneš . I misliš se kako je ovima sa dicon u kuć i. Mora da je š ou
program. Onda se č uješ s njima koji imaju dicu u kuć i i daviš se od smija
jer su oni već krepani a dica zakon. Skač u isprid televizije i ponavljaju
za uč iteljicon. I boli ih briga (opet fala bogu). Onda dobro. Opet neš to
teke po kuć i pa prič aš s polovicom pa skuvaš kavu i sidneš surfat. Pa
259
vijesti. Pa ajme. Vidiš š ta doktori kaž u, diviš im se, metneš srce na
objavu njihovog napornog rada i zahvalan si. Onda izlete brojevi.
Statistika. Onda zaš to niko ne spominje izlič ene, to je č udno. Onda ne
moš viš e pa gledas smiš ne objave apropo “nje”. Onda to š alješ drugima
u inbox, pa svi metnu “haha” smajlić . Onda dobro. On igra igrice, ti
gledaš televiziju. Pa te mater nazove, pa kaž eš da ste dobro, da imate
mesa i voć a i da samo idete do duć ana. Niko nije dobija otkaz. Onda ona
kaž e da je to dobro i da izađeš na balkon na sunce. I da jel idete kod
koga (nemojte) i dolazi li ko kod vas (nek ne dolazi). Ona je dobro. I
č ač a i baba, babu nije strah nič ega. Pa sa sestron prič aš o #pok-u i
aktualnim temama iz mista i malo ti je krivo jer nisi davno bila kuć i.
Ona je dobro, ne panič ari, al isto se misli jel pametno viš e uopć e izlazit
iz kuć e. Ti reč eš da ni sama ne znaš , nisi pametna viš e. Cuješ se sa
svima. Svi su dobro, al svi falimo jedni drugima. I to nakon samo tjedan
dana, ne moš virovat. A zna proć i viš e inač e pa ni ne promisliš . Al
dobro. Udremo GIF u inbox i š taš sad. Provjeriš #pok opet, istuš iraš se,
naliješ #aok-a u č aš u i misliš . Ne da ti se mislit. Sitiš se onog dide š ta si
ga danas vidila i misliš se ima li koga. A ž ivote. Valjda ima, nije izgleda
tuž no. Onda ti polovica kaž e da pogledate ilm. To je onda najbolje, na
sve zaboraviš . Onda dobro. Idete leć . Spava ti se. Ma kakvi, ne bi bog.
Opet krene kljucat u glavi, pa ti padne napamet da zaš to se in luenceri
zovu in luenceri, a in luenza je gripa. Znaš da je in luence utjecaj al
svejedno je č udno. Ko tu š ta š iri i kako utječ e jel. Al dobro, š taš ti tu sad.
Pa misliš i gledaš i sluš aš … iza zatvorenih vrata – niš ta. Onda se sitiš …
kako je ono reka Orwell, “niš ta nije tvoje vlastito osim par kubič nih
centimetara u lubanji” – tako neš to. Bome baš . Al kad vidiš š ta ti rade ti
lubanjski centimetri dođe ti da ni to nije tvoje (pretjerano reč eno). Pa
zaspeš , sutra ć e bit teke lakš e. Pa se probudiš , pa protrljaš oč i pa gledaš
pa sluš aš … neš to. On hrč e, kraj tebe, s iste strane vrata. Dobro je. Neka
je. I to je srić a. Danas ć eš se opet č ut sa svin svojin ljudima, kraj svih
vijesti. Dobro je. I tako s vrimenon – ž iv č ovik sve priž ivi, strpljen
spaš en. Nije najgore, proć e, i onda ć eš opet gledat, sluš at, izać … kroz
otvorena vrata – van.
Dobro je.

© 2020. Marija Mikulandra
260
MRTVI KAPITALI
Igor Milković

Unatoč tome š to pred vratima njegova ureda civilizacija kakvu
poznajemo izdiš e u apokaliptič nim prizorima, ovaj odvjetnik ć e morati
prič ekati s odlaskom s posla. Jer… on ima stranku. I to ne bilo kakvu.

Vjež benik je vrš cima prstiju masirao sljepooč nice. Odvagnuo je,
istina, moguć nost vlastitog spasa potragom za kakvim zametnutim
spisom, no nastavio je potiš ten sjediti. Glas klijenta; Sandor Marijan,
OIB: 746 539 241 83, Ljudevita Gaja 7, 44000 Sisak, ispunio je
cjelokupni prostor omanje gradske kancelarije. Stranka je bila previš e
blizu da bi to pravniku bilo po volji. Onako prsima nagnuta nad stol,
guž vala je papire donesene na pregled.
“Gospon odvjetnik, ako bist…”
Kretalo je uvijek na isti nač in.
Marijan Sandor bio je gluh za ič ije probleme spram vlastitih.
“Vidite, moja međa…”
Vjež benik se mogao zakleti da lice pred njim nije trepnulo još od
prelaska uredskog praga. Za stranku je i prije volio kazati da je gonjena
demonima pakla, ali sada je sam vrag uzeo š alu. U ovoj situaciji
profesionalni bonton mogao se objesiti mač ku o rep. Skupio je snage i
krenuo u protunapad.
“Molim Vas, gospodine Sandor. Odmaknite se na preporuč enu
udaljenost, ipak se, znate, borimo s pandemijom.”
“Ali, vezano za moju među, gosp–”
“Oprostite! Zamolio bih Vas da se pridrž avate uputa, nisam ja
propisao mjere. Tu su radi Vaš e i naš e sigurnosti, a na nama je da se š to
bolje drž imo onoga š to struč njaci kaž u.”
Veliki č ovjek naglo se smrknuo. Pravnik je već poč eo dvojiti u svoj
pristup kadli je zvuk stopala koja klize po podu presjekao tiš inu. Bilo
261
mu je teš ko suspregnuti likovanje. Ipak, pomislio je, maleno je to
zadovoljstvo uz sve ostalo š to se događa. Lijeno se nagnuo ulijevo,
izbjegavajuć i pritom pogledom strankino napeto tijelo. Kroz rastvorene
ž aluzine nazirao se dan smrznut u ruž noć i.

* * *

Kraj ih je sve doč ekao na volej, o tome nije bilo diskusije.
No č emu su imali zahvaliti dolazak hirovite apokalipse? Tu je
vjež benik, poput i već ine ljudi, imao vlastite ideje. Odgovor je, kad se
sve zbroji, bio nevaž an.
Prvo su ustali mrtvi.
Toč nije, ustali su oni koji su mogli, miš ić a sač uvanih od zuba
vremena. Gole kosti i dalje su usamljeno č ekale kroz vječ nost. Uspješ ni
povratnici pokazali su se zač udno obič nima, nimalo nalik svojim
ilmskim inač icama. Nisu nikoga posebno dirali, već inom su samo
besciljno tumarali. Nekolicina ih se upravo kretala trgom ispred
odvjetnič kog ureda. Probuđeni starac bacao je okupljenim pticama
mrvice nevidljivog kruha. Majka na klupi pjevuš ila je uspavanku svom
još uvijek plavič astom djetetu. Taj prizor bilo je mladom pravniku
posebno muč no vidjeti. Ponekad bi potrajalo par dana prije nego bi se
svi č lanovi obitelji „vratili“.
Nedugo nakon buđenja zemlje uzburkalo se more. Florida se
izgubila pod vodom, Rotterdam je bio odavno osuđen na propast, a
Venecijom i Rijekom plivali su dupini. Diljem č itavog svijeta manja
obalna mjesta polako su i sigurno tonula u zaborav.
Sve to poprać eno je rojevima skakavaca…
…obilnim plač em kipova niž erazrednih svetaca…
…daljnjim poveć anjem stope PDV-a…
…pa zatim, kao na š lag na tortu, i tom prokletom boleš tinom.
Pogledao je instinktivno u stranku i pomislio pere li ruke?
Prljavš tina pod noktima ocrtavala je drugač iju sliku.
“No dobro, gosp–”
Nabuhle obraze Marijana Sandora krasilo je nezdravo crvenilo.
Kao da ć e svakog trenutka puknuti pa u nepovrat otpremiti i usputne
262
ž rtve. Trebalo je znati prihvatiti poraz. Vjež benik ga je pustio da govori.
“-on odvjetnik. Vidite, znam da je situacija zeznuta. Ali međa mi
još ni gotova, to znate. Razumite i me, č ekam već neko vrijeme i sad kad
imamo te, kako se kaž e, geodetjeske potvrde volio bi da se to sve ubrza.
Ono smeć e Mirko opet je povadil kolce…”
“Vama je jasno, gospodine Sandor, da upravo prož ivljavamo smak
svijeta? Vas to ne zanima?”
“Ne gledam Vam ja televiziju, gospon odvjetnik.”
“…”
“Kako da kaž em, ja vam viš e volim raditi, a manje misliti, gospon
odvjetnik. Moj deda je uvijek govorio da lijenč inama na um padnu
svakakve ludosti. Neka misli tko š to hoć e, ali da svi rade mož da te
apoklajipse ne bu ni bilo, to je samo moje miš ljenje, gospon.”
Pitao se ponekad „Zaš to baš on“? Zbog č ega kao kaznu mora
trpjeti Marijana Sandora u vjerojatno posljednjim satima ovog
umiruć eg planeta?
Jedan pogled na izvješ enu odvjetnič ku tarifu i egzistencijalna
kriza bila je stvar proš losti.
“Nu, gospon odvjetnik, š to ć emo onda s mojom međom?”
Izvukao je iz ladice tri kopije izjave o punomoć i.
“Potpiš ite se tu i tu, gospodine Sandor.”
Bilo je tuž no promatrati nespretne š krabotine. Stranka je pisala
sporo, ustima oponaš ajuć i oblik svakog novog slova. Iza njenih leđa,
probuđeni je starac na trgu prož dirao tek uhvać enu pticu.
Ponovno je trljao sljepooč nice. Još malo… samo tri sata… i mogao
je ić i doma u svoj prazan stan. Pokuš ao je ne pridavati paž nju krikovima
leš eva okupljenih pred uredom. Po plač u se č inilo i da se plava beba
napokon probudila. Vjež benik nije od sebe mogao odagnati č udni
osjeć aj da su on, Sandor i ž ivi mrtvaci puno slič niji negoli je to isprva
mislio.
Bilo je to, kad se sve zbroji, potpuno nevaž no.

© 2020. Igor Milković
263
KARANTENA
Lorena Pisačić
Teen Decameron

O vremena, o obič aji, rekli bi drevni Rimljani. A neš to slič no
zaključ ila je i pripovjedač ica ove prič e. A š to je drugo i mogla?

Subota je naveč er. “Napravila sam svu zadać u, mogla bi pogledati
ilm”, pomislim. Odem u kuhinju, po neš to za pojesti i vratim se sa
zdjelicom juhe u sobu. Otvorim laptop i napiš em u traž ilicu : “najbolji
ilmovi katastrofe 2020.” Stisnem traž i te stisnem na prvi link. Pod broj
jedan stajao je ilm ovog opisa:
“U svijetu je zavladala pandemija novonastalog virusa od koje je
umrlo 20 tisuć a ljudi. Virus se pojavio u Kini te je u Hrvatsku doš ao
nakon mjesec dana. Skole su otkazane i poč inje online nastava. Policija
tjera građane u njihove domove te proglaš ava karantenu. Tjedan dana
poslije (22.3.2020.) dogodio se najveć i potres u Hrvatskoj u posljednjih
140 godina magnitude 5,5 prema Richteru. Zagreb je dož ivio ogromnu
š tetu i mnoge zgrade su proglaš ene neupotrebljivim, a par dana nakon
poč eo je padati snijeg.”
Proč itavš i ovaj kratki sadrž aj ilma na glas sam rekla : “Isuse
Kriste, koliko je ovo nerealno, tko je ovo pisao? Hrvatski ilmovi su
uvijek bili najloš iji.”

© 2020. Lorena Pisač ić
264
PAMĆENJE TETE MILKE
Ante I. Curać

Ako mislite da svijet još nije vidio ovakve dane, pitajte tetu Milku s
Korč ule pamti li ona neš to slič no. Sigurni smo da ć e vam imati š to za
reć i!

Teta Milka je od svog djetinjstva skoro do smrti svaki dan, osim na
Bož ić , na Veliki Petak i na Uskrs na noge iš la iz Zrnova u Korč ulu noseć i
na svojim leđima č etiri-pet litara mlijeka koje je prodavala
korč ulanskim obiteljima za jutarnju kavu i za druge potrebe. Kada koze
nisu davale mliko, nosila je uprć ena drva za komin, a u rukama dvi
burse s kupuson.
Od Zrnova do Korč ule ima skoro č etiri kilometra, š to tamo i natrag
iznosi osam kilometara puta tristo š ezdeset i dva dana u godini (osim
na Bož ić , na Veliki petak i na Uskrs) puta oko š ezdeset godina, pa ti sad
izrač unaj koliko je kilometara uč inila na noge teta Milka da bi hranila
svoju malu obitelj. Neki je matematič ar rekao da je to viš e od č etiri puta
oko ekvatora!
Mi djeca koja smo iš la na noge u š kolu u Korč ulu bismo ju prije
osam sati jutro sreli na putu od Lokve gdje se vrać a u Zrnovo. Sad ti je
jasno, draga č itateljice, š tovani č itatelju da se teta Milka dizala iz
postelje okolo pet u jutro, jer je trebalo povidat koze, malo se uredit i
bit u gradu okolo sedam sati, ako ne i malo prije! Tada su se dizala
korč ulanska dica za poć u skulu, a i č inovnici za poć u kancelarije, pa se
ni moglo č ekat do kasnije za podilit mliko. Sto bi ga podilila, malo
proć akulala sa svakom domać icon i kupila kruh, eto je već okolo sedan i
po na putu iz grada prema Zrnovu. Po svakemu vrimenu.
1971. godine je korč ulanski opat, pokojni Don Ivo Matijaca
organizirao velič anstvenu proslavu č etiristote obljetnice č uvene bitke s
Turcima, koju su naš i stari dobili i to je bila jedina bitka koju su Turci
265
izgubili skoro u ciloj svojoj povijesti. Zaš to se to ne slavi svaku godinu,
ne znam, a tribalo bi. Don Ivo je dao š tampat knjiž icu uspomena na taj
dan, a po pisanju Vicka Rozanović a, organizatora obrane Korč ule. Iz nje
sam saznao da je među trideset i pet Zrnovaca koji su priskoč ili u
pomoć obrani Korč ule bio jedan moj pra-pra-pra-pra dida Antun Curać ,
š to mene posebno č ini ponosnim.
Na dan te obljetnice, 15. kolovoza 1971. teta Milka je doš la u grad
i po obič aju prvo pokucala na vrata š jore Mome Kranč ice u Pelavi mir.
Sjora Moma je po obič aju otvorila, a teta Milka je zapitala:
“Sto ovo danas toliko rano zvonu zvona?”
“To dun Ivo slavi č etiristo godina od bitke s Turcima”, objasni joj
š jora Moma.
“C-e-t-i-r-i-s-t-o-g-o-d-i-š -ć -a”, prikrsti se teta Milka, “Gospe moja,
meni se para da je to bilo juč er.”

© 2020. Ante I. Curać
266
TRI JAHAČA I KRDO APOKALIPSE
Branimira Palić

Kakvo vas još zlo mož e, nakon jednog potresa, zadesiti u izolaciji?
E pa, junakinji ove prič e ne biste voljeli biti u kož i. U njezin je stan
naime preko noć i prodrlo – krdo apokalipse…

Korona, nastava na mrež i, potres i sad mravi. Upravo mi je
dojahao i č etvrti jahač apokalipse, ali u krdu. Da. Napala me kolonija
mrava. Ne znam iz koje rupice dolaze, ali eto ih. Zasad nisu
zainteresirani ni za š to drugo osim za prostor između sudopera i
š pareta koji i nije bogznakako velik. Vidim ih kako jaš u jednu jedinu
mrvicu kruha.
Nekoliko smo se dana mravi i ja gledali. Mož da mi je nač as bilo i
drago š to se broj ž ivih organizama u mojem samač kom stanu poveć ao
od nule na bezbroj, ali kako mi uvijek koja mrvica kruha ostane negdje
u tom predjelu, moram priznati da naš a kohabitacija postaje sve
kompliciranija.
Sinoć sam ih pristojno zamolila da se odsele. Da me ne zanima
kod kojeg susjeda misle boraviti, ali da toplo preporuč ujem stan do
sebe (u kojem nema nikoga – ipak sam ja u dubini duš e dobra duš a), a
ako im taj prazan stan nije po volji, ponudila sam im stan susjeda ispod
sebe. Za posjet njemu, inač e poznatom kao onome koji nesuptilno
nameć e svoj glazbeni ukus cijeloj naš oj zgradi (i tebe sam sita!), sinoć
sam im svima saš ila male mravlje ruksake koje mogu nositi zakvač ene
za dvije od svojih š est nogu (prema vlastitim preferencama).
Unilegsack.
Ne mogu baš za sebe reć i da ne bih ni muhu zgazila. Komarce,
recimo, tamanim baš bez imalo milosti, ali na mrave sam mrvicu slaba.
(Osim na crvene, ali to je zato š to mi je jednom u Selnici Gornjoj bilo
jako sila baš iznad jednog mravinjaka.)
267
Ovi su crni classic. Kaž em, prilič no miroljubivi i, osim između
sudopera i š tednjaka, apsolutno se ne sele ni na kakve druge površ ine,
ma gdje moj kruh stajao. Zbog svega navedenog nisam htjela u svojstvu
domać ina nastupiti agresivno i bahato. Mirnim tonom, skoro ko teta
Alemka, ali ipak malč ice nervoznije, objasnila sam im da je dosad naš
suž ivot tekao bez osobitih problema, ali da bih ja ipak svoju kuhinju u
cijelosti natrag te da imaju vremena do zore organizirati masovno
preseljenje. Ruksake sam u znak buduć ih dobrosusjedskih odnosa
(umjesto sadaš njih kohabitacijskih) ostavila na š paretu.
Ujutro sam bila skoro razgaljena kad sam vidjela da su još tu jer je
to znač ilo da ć u konač no imati dobar izgovor za izlazak iz kuć e. Fuć kaš
ti Alemku. Idemo u rat! Sjela sam za rač unalo da vidim gdje ć u
najjednostavnije obaviti svoju kupovinu. Taman se na ekranu polako
uč itavao Rajid 3 u 1 protiv mrava, žohara i vašeg osobnog zdravlja, kad
mi se pored boč ice rugalač ki cerio gumb: “Naruč i jednim klikom.” Do
prije dva tjedna taj bi me gumb ostavio ravnoduš nom, a danas je on
znač io: niš ta od izleta.
Dostava je bila brza. Vođena svim zaš titnim mjerama sprej sam
primila između palca i kaž iprsta te ga odnijela na vanjski dio prozorske
daske na luftanje. Ruke sam prala dok sam sestri dvaput snimila
rođendansku poruku. Ipak joj je danas rođendan.
Dok se sprej sterilizirao, lež erno sam sjedila ispred rač unala.
Spojila sam i vanjski zvuč nik da jasnije č ujem Joa Nakashimu kako
presavija papir. Taman sam noktom zaglađivala preklop za golubovo
origami krilo, kadli č ujem zvuk telefona.
“Suseda”, kaž e meni moja osobna teta iz Boš anš ke Krupe. “Najte
se ljutiti, ali ja sam vam sa svojeg prozora vidla da ste vi ostavili neki
sprej na suncu. Tak vam je prije par godina, prije neg kaj ste vi doš li u
zgradu, isto napravil sused. Na tom istom prozoru. Kaj nije sprej
eksplodiral?! Je! Suseda! Dajte to mam sklonite s tog sunca. I nije vam to
sve. Tak mu je sprej eksplodiral… znate on je stavil svoj Axe na prozor….
da ga je pogodil ravno u sljepooč nicu. Po suseda je doš la hitna usred
noć i. Ja sam vam to na svoje uš i č ula. I viš e ga nismo videli. Suseda?
Jeste maknuli? Dajte, maknite. Jer kak je vaš prozor okomito na naš e, ja
sad ne smijem ni svoj prozor otvoriti, bu mi to zletelo nutra. A još z
ovim potresom… Svaki put kad nekaj rokne, ja se tak sva stresem pa pol
sata stojim pod š tokom.”
268
“Suseda, a niste vi uvijek malo pod š tokom?” pož eljela sam je
pitati, ali dobra duš a u meni samo je posegnula kroz prozor, mahnula
susjedi i odluč ila da ruke viš e ne pere, a da je s mravima š lus.
Uzimam sprej, spuš tam sluš alicu i taman kad pož elim opaliti,
sprej eksplodira u mojim rukama. Svi mravi naš e tri zgrade (spojene u
veliko U) umiru u agoniji. Moja kolonija ruksaka gubi svoj smisao.
Crtić u mojoj glavi ostao je samo crtić . Boca se nije stigla poš teno
ni ugrijati, a kamoli da je bila blizu eksplozije. Boš anš ka Glupa.
Ipak sam poš luš ala svoju vlastitu tetu iz Boš anske Krupe jer š e od
š preja mot myror š igurno mož e umrijeti, a pri tom umiranju već a je
vjerojatnost da ja završ im potrovana nego da i zadnjeg mrava istjeram
iz svojeg malog koronabunkera.
Sveč ano objavljujem da su mirovni pregovori između mene i
mojih sustanara naprasno prekinuti kad je kolonija napustila svoj
perimetar i krenula prema mojem bunceku. Tu je meni puko sprej.
Oko struka sam svezala š al na cvjetić e. Rese sam pustila da vise.
Američ ki plan. Zataknula sam sprej za pojas i rekla: “Hasta nunca,
mravci!”
John Wayne potegnuo, pritisnuo.
Pumpica zablokirala.

© 2020. Branimira Palić
269
ROÐENDANI U DOBA KORONE
Rebecca Mitrović
Teen Decameron

Kaž e se da je optimizam zarazan, a ova prič a njime je zarazila i
nas.

Rođena sam petnaestoga dana mjeseca travnja. To uopć e ne bi
bilo bitno ni sporno da nismo u karanteni.
Kako ga proslaviti? Odgovor je – nikako. Jer tko ć e doć i na
rođendan i riskirati da dobije koronu od mene, zar ne? Uostalom, jedini
poklon koji bih sada dobila je litra dezinfekcijskog sredstva. Svi
izbjegavaju druž enje, a ljute se š to trgovine skrać eno rade. Smatraju da
ć e prije dobiti virus u druž enju s prijateljima nego kupovanjem u
trgovini drž eć i koš aru koju je diralo minimalno sto ljudi. Sad mi recite –
tko je tu lud?
Još jedan od problema je to š to imam rodbinu u Osijeku i oni,
naravno, neć e biti ovdje. Dakle, rođendan neć e biti tako poseban kao
š to je trebao biti. Vjerojatno ć u ga provesti zatrpana š kolskim radostima
i ubijanjem dosade prouzroč ene manjkom kretanja i druž enja. Mogu li
nekako odgoditi rođendan na, ne znam, kraj srpnja? No, sjetim se tada
onih ljudi koji svoje rođendane slave u bolnicama jer su zaraž eni
virusom pa prestanem biti razmaž ena i shvatim da nije jedino meni
tako.
Znate š to? Iako sam kod kuć e, uč init ć u ovaj rođendan
nezaboravnim. Zamislite samo kad budem svojim unucima prič ala da
sam imala najbolji rođendan ikad, iako je bila pandemija korone.

© 2020. Rebecca Mitrović
270
APOKALIPSA JUČE
Adnadin Jašarević

Sve je poč elo tog jutra kad je Mujo navratio kod mesara i s
razoč aranjem ustanovio da nema ć evapa. Trebao je već tada vidjeti da
neš to nije u redu u “zemlji Bosni”… Ali, kako to obič no biva, proć i ć e
neko vrijeme prije nego Muji sine.

Tako je to u zemlji Bosni… Svi smo iš čekivali sudnji dan, za Novu
godinu 2000., pa onda za 2012… Kad ono – sve se zbilo juč e… Teš ko je
to za svariti… tež e i od sogan dolme{1} i pohovanih patlidž ana… No, tako
je… Apokalipsa, kako je zovu, desila se, a da je nismo ni primjetili… Sto
to govori o nama? Da smo nepaž ljivi? Ma ne! Samo to da smo Bosanci…
Niš ta nas ne mož e odvojiti od ć evapć ić a{2} i š ljive, pa ni smak svijeta…
“Nemoj ti meni ‘nema faš iranog’!”
“Nema, bolan, nit’ ko kolje, nit’ ko faš ira!”
“Je- ti srp i č ekić ! Mene si naš ’o!”
“Nisi ti u dure (u redu)!”
“Mož e biti, al’ meni ne fali faš irunga u mesari! Daj te ć evape il’ ć e
te biti po svuda!”
“Već sam posvuda!”
“Kuda!?”
“Posvuda! Vidiš ti, nigdje muš terija… Da nisi ti, budaletino,
naletio, i ja bih spakovao prnje i na put…”
“E, ja hoć u ć evape…”
“I ja hoć u Lejlu, al’ nema…”
“Kakvu Lejlu?”
“Nema veze… Nego, evo tebi ključ eva, a ja odoh…”
“Ma… š to ć u s njima!?”
“Radi š to ti volja… Odoh ja…”
Mesar zaodjenut u uobič ajeno bijelu kecelju zavali Muji ključ eve u
271
desnicu i preko praga. A ovaj, k’o u vicu, stoji ukopan u mjestu, ne mrda,
ne ž mirka, na daholji… Niš ta mu nije jasno… A kako i bi… Prespavao
jutrnju kahvu, Fata odmaglila na posao, doruč ak mu nije prostrla, djeca
valjda u š koli… Izađe Mujo pred radnju, baš pokraj Bosne: rijeka
nadoš la, pjeni preko obale… Povrh svega, zasipa ga pepeo, odozgo –
krajnje neprijatno. Pogleda ka natuš tenom oblaku š to se kotrlja sa
Lisca. Planina zinula, vatru bljuje… Je- ga… Stvarno se deš ava neko
sranje…
Koliko da ne bude zaludan, zađe iza tezge, zagrabi faš irung i
izvaga ga: dvije kile, taman… Ostavi novce na pultu, pa do vrata.
Zaključ a ih… Na trenutak se poigrava s ključ evima kao da ne zna š to bi s
njima. Konač no, gurne ih u dž ep. Sto bi drugo?
Osvrć e se: ama baš nikog: ni penzić a š to se inač e vrte oko trgovina
jer ne znaju š to bi sa sobom, ni dž ogera, ni djece s torbacima preko
leđa… Ma, vidi ti to, nijednog auta da projuri u ž urbi!? E, neš to stvarno
nije u redu…
Krenuo Mujo doma, al` nikako da ovariš e{3} kuda – kamo god da
okrene zaglavi u nepoznatoj ulič ici. Aaaa, misli on, ima pravo ona moja
Fata kad kaže da meni ne fali daska u glavi nego čitav pod. Obrni-okreni,
nikako da utre i. Vazda izbije pred pogreš nu zgradu. Preznojava se,
spopali ga ž marci, svrbež , grč u ž elucu. Fini pepeo lijepi mu se na lice,
curka s kapljicama znoja gradeć i delte kakve nema ni Amazona.
Osvrć e se, ne bi li koga ugledao: da zaluta u svojoj č arš iji, e to je…
Bingo! Eno ga! Na klupi uz rijeku neko sjedi. Mujo zabrza da mu
neznanac ne utekne. Potrč a. I nije neznanac: sad već u tom sjenovitom
licu razaznaje komš iju sa drugog sprata. Naravno, namah uspori: jebeni
ilozof! Istina, profesura nije draga nikom ko ne diž e nos iz tanjira. Ipak
se predomisli, pa opet potrč a: bolje iš ta nego niš ta.
“Ehehej, profesore, sabah morning…” nastoji biti duhovit, š irom
otvorenog keza.
“Daaaa?” ilozof zabio bradu u prsa k`o klin.
“Ovaj, ja… komš ija iznad vas…” Ih, prekinuh ga, razmišlja čovjek…
vazda razmišlja…
“A da…” nezainteresirano ć e ilozof “vi ste onaj bilmez{4} š to
povazdan sluš a narodnjake na 240 W. I zavija poput vuka kad se
zapije…”
“Vuka?”
272
“Muzikalni ste kao traktor uzbrdo…”
“Ma, sluš aj ti!?” ljutnu se Mujo.
“Vi, molim Vas!!” ilozof izvuč e bradu iz prsa i prostrijeli Muju
pogledom. Na licu osmijeh koji ugriza.
“Dobro, valjda… Vi, eto…” Mujo se povuč e za korak.
“Istina, prema mjerilima Hegelove estetike vi ne biste proš li ni kao
ameba…”
“Ma kakva ameba!?” Mujo konta je l’ to uvreda ili ne… Klima
glavom, naravno, kao da sve savrš eno razumije.
“Dobro, mož da ne… prije paramecijum…”
“Aaaaaaa…” nije se suzdrž ao… Ovo je zvuč alo uč eno… nije profa
š ala…
“Konač no, samo bi se paramecijum mogao š etati naokolo s kesom
punom faš iranog u ruci…” ilozof uperi prst u meso… kao koplje…
“A, ovo…” Mujo podiž e kesu. Nakako u visini lica ilozofa. “Pa, š to
da ne… Mora se jesti…”
“Ne viš e…” smrsi ilozof i vrati bradu u lež iš te na grudima.
“Ni viš e ni manje, hehehehehe…” Mujo se smije budaletini. Ne zna
uč a š to se ruč a.
“Da, da, gotovo je s hedonizmom… Duh na koncu prevladava…”
“Je l` to neki komš ija kog ne znam? Tek uselio, taj Hedon?”
“Taj bi Vam se dopao…” promrmlja ilozof… “Voli guš tat. Use na se
i poda se{5}… kako biste Vi, prostač ine rekli…”
“A š to da ne… Jednom se ž ivi…”
“Ali č emu sve to!?”
“Koje!?”
“Use na se i poda se…”
“E, kad već pitaš , da ti kaž em… Da vas č uje Fata, rekla bi da vama
nedostaje i viš e od poda…
“Ko je Fata?”
“Nema veze… Nego, znate li vi kako do zgrade?”
“Kakve zgrade?”
“Valjda naš e, š to ja znam?” Muju je ilozof poč eo nervirati: petlja li
petlja…
“Nema…”
“Ma, kako nema!? Valjda znate gdje stanujete?” lecnu se, maltene
ugrize za jezik – pa ni on ne zna…
273
“Tako lijepo, nema… Pa gdje Vi ž ivite!? Gledate li vijesti!?”
“Uh… Pa, sinoć nisam, neš to smo se zapili u Opatiji{6}…”
“Niste gledali dnevnik na Federalnoj!? Nevjerovatno!”
“Pa, dobro, nije baš smak svijeta…”
“Ali, jeste…”
“Ma nije tako straš no ne gledati dnevnik…”
“Ali smak svijeta jeste… bio… juč e!”
“Je- ti vrapca! Ne zezate me?” Mujo ć e skruš eno. Nadoš lo mu sve
ono od jutros š to nije u redu…
“Nikako. Bilo, proš lo i… sad idemo dalje…”
“Pa š to ć u sad s ć evapima? Gdje je Fata? Djeca?”
“Otiš li… A ć evape… njih slobodno mož ete izjesti… Nema viš e…”
“Svi… tek tako… otiš li…” suze mu navrle na oč i, k’o djetetu.
“Otiš li. Toč ka! Nema viš e nič ega, gotovo je…”
“E, je- ti dnevnik…”
“Nemojte tako, nisu novinari krivi…”
“Prič aj to nekom drugom… Onaj Bakir mi uvijek digne i tlak i
š eć er u š ezdeset minuta…”
“Hmmmm… Istina… Samo ovaj put ć u se saglasiti s Vama.”
“Eto, vidite… vazda izazivaju nevolje…”
“Ovaj put ne… ne… nikako… Istinu objaviš e… Svijeta viš e nema…”
“A š ta je ovo, majku mu!?” Mujo odmahne rukom, neodređeno,
prema lelujavim zgradama, š to su se, poput maslaca na tavi, topile u
magli sumnjiva izgleda.
“To vam je privid…”
“Ha?”
“Ma, niš ta… Ono neš to malo duš e, sjeć anja, znate…”
“Ne znam!”
“Cujte, gospodine?”
“Mujo, Mujo s treć eg…”
“Dakle, gospodine Mujo… Ometate me… Namjerio sam
dostojanstveno umrijeti, u tiš ini, promiš ljajuć i o muzici sfera… A, Vi…”
“Opet ti o muzici! I, nisam ti ja nikakav gospodin!”
“Dobro, dobro, a da se ipak Vi pomjerite do druge klupe, pa da
mož emo umrijeti svaki na svoj nač in, kako nam odgovara?”
“Ma, tebi su svrake mozak popile!”
“Dajte, malo dostojanstva ne mož e š koditi u ovakvom č asu…
274
Umrijeti uzdignute glave…”
“Je- te umiranje… Ðabe ti sva tvoja pamet, ilozofu prefarbani!
Nema nimalo dostojanstva u smrti, budalo!”
“Nemojte tako… Vulgarni ste…”
“Da, da! Mož eš ž ivjeti dostojanstveno, ali ne i umrijeti…”
“Ali, znate, Kant piš e…”
“Ma, je- te Kant… Moja rahmetli{7} nana je na potoku umovala
bolje od te tvoje Kante…”
“Uz rublje teš ko…”
“Je li!?” opauč i ilozofu zauš ku. “E, onda mi prevedi ovo: umrijeti
nije niš ta nova, al` ni ž ivjeti nije novije.”
“Uh, koji ilozof, molim?” ilozof gladi zacrvenjeli obraz…
“Kakav je… ilozof… To ti je govorila moja nana… Rahmet joj
duš i…”
“Nevjerovatno!?”
“Ma nemoj… Nemaš ti pojma! Misliš da si iz onih tvojih knjiž urina
pokupio svu pamet svijeta!?”
“Pa… tako nekako…”
“Eeeee… Viš e je istina zapisano u ovom tvrdom drvetu na kome
sjediš , u svakom godu tog starog drveta, nego š to si ih ti proč itao! Da
znaš !”
“Vidi, vidi, pa i Vi ste nekakav ilozof…”
“Ja… ja sam samo Mujo, a ti odjebi!”
Mujo mu opauč i zauš ku sa druge strane, č isto, onako, zbog
nemjerljive simetrije akcija i reakcija u svem postanju… Okrene mu
leđa, zarotiravš i se na peti, i, hop, zapuca bulevarom, ponad
zapjenuš ane Bosne… Smak svijeta, možeš misliti… Idem ja okrenut
ćevape i drmnut jednu maksuziju{8}…
A svijet se obrć e, uruš ava, magli… Straš ni Sudija gleda š to se
zbiva… Niš ta ne preduzima… Ni njemu nije mrsko omirisati miris
ć evapa iz bosanske č arš ije…

© 2020. Adnadin Jaš arević
275
DISKRECIJA
Oleg Mandić

Sto je Decameron bez jedne dobre boccacciovske crtice o
zavođenju? Sve je započ elo za jednim stolom u zagrebač koj Gradskoj
kavani pedesetih godina…

Bila je to srijeda jednog tmurnog zimskog zagrebač kog
predveč erja pedesetih godina. Zadrž ao sam se bio malo dulje u redakciji
te sam na izlazu iz Masarykove 28 lagano zastao. Pitanje je bilo: krenuti
lijevo gdje se sigurno klapa već skupljala na korzu ili desno s
moguć noš ću sretanja zakaš njelog kolege ili kolegice koji se vrać a s
ispita na obliž njem pravnom fakultetu.
U veljač i su naime tekli ispitni rokovi za sve one koji to nisu
uspjeli obaviti do tada.
I onda sam ugledao nju: Smiljku. Već treć u godinu oboje
pohodimo predavanja na pravu. Među uspješ nijim smo studentima.
Zastala je pred prodavaonicom novina, ali sam je prepoznao već
izdaleka. Ako niš ta drugo onda po njenom svojstvenom agresivnom
hodu kojim me bila oč arala još dok smo bili na poč etku studija. Istini za
volju, već sam je dulje vremena bio izgubio iz vida, ali to vrijeme nije
nipoš to negativno djelovalo na njen sadaš nji izgled.
Stajao sam na nogostupu č ekajuć i da mi se približ i. Tek nekoliko
trenutaka. Ali dostatnih da mi u sjeć anje vrate dane, a posebno noć i
provedene u mislima na nju. Bio sam tada, š tono se kaž e, zateleban.
Smiljka manje. Krać e vrijeme smo se sastajali. Ona je imala “ozbiljnog”
zaruč nika pa se nije ž eljela prepuš tati porivu trenutnih strasti, tako da
je sve i poč elo i završ ilo u granicama pravog malograđanskog lirta.
“Bok, Smiljo”, prozborih tihim glasom kad je stigla do mene.
“Tko bi se tebi nadao, Nikola”, priđe mi i primi me simpatič nom
nenamješ tenom gestom za ruku.
276
Uskoro nas je oboje stao prož imati onaj osjeć aj ugode svojstven
trenucima š to ih provodimo u opuš tenosti s dragom nam osobom. Dugo
smo se znali, ali nismo proveli mnogo vremena skupa. Mislim na lijepo
vrijeme š to ga provodiš udvoje pa ti dođe prirodno da se oslobodiš onih
iskonskih obrambenih mehanizama kojima obiluje svatko od nas.
Smiljka i ja decidirano si nismo bili na suprotstavljenim stranama, pa
uopć e nije ni dolazilo do aktiviranja tih mehanizama…
Nakon prvih izmijenjenih reč enica bilo je jasno da nijedno od nas
nema prethodnih obaveza, pa smo č avrljajuć i krenuli lagano prema
Trgu. Prohladna zimska več er nije nas pretjerano inspirirala da
produž imo š etnju po korzu. Nakon š to smo se pozdravili s prijateljima i
znancima koji su se tamo naš li, produž ili smo do Gradske kavane.
Naš li smo lijep stolić , š to je u tim predveč ernjim satima bilo ravno
lutrijskom zgoditku. A lokacija mu je bila viš e no izvrsna: svaki
namjernik pri izlazu i ulazu morao je proć i pored nas. Pred nama se
odvijao pravi igrokaz.
Dugo se nismo vidjeli. Prič a je tekla sama od sebe. Od toga kako je
bila privrž ena baki koja je nedavno umrla i ostavila veliku prazninu u
njenoj svakodnevici, pa do usputne primjedbe kako se odnos s
Brankom, koji je bio dosta stariji od nje, na ž alost pretvara u dosadni
radioroman kome se izgubila poč etna ž ivahnost, a ne nazire mu se niti
kraj. Ja sam se pak hvalio kako uspijevam uskladiti sve zahtjevniji
angaž man u redakciji s preostalim mi ispitima, kako se uskoro
spremam u Italiju te kako su mi noć ni sati u pravilu rezervirani za
provod.
Vrijeme je prolazilo brzo. Mnogi su prijatelji zastajkivali kod naš eg
stola, ulazeć i ili izlazeć i iz kavane, da bi nas pozdravili ili nas upoznali s
posljednjim trač evima. Smiljka i ja smo ipak spadali u viđenije izdanke
zagrebač ke zlatne mladež i tog doba.
Među prvima koja nam se bila na kratko pridruž ila za stolom bila
je Jasminka, naš a starija kolegica nekoć poznata po brojnim aferama.
Izljubila se sa Smiljkom i sa mnom i nastavila:
“Drago mi je bilo sresti vas. Bila sam dulje vrijeme odsutna:
obiteljski problemi doma, u Mostaru. Htjela bih sada polož iti š to prije
preostalo mi Upravno i Međunarodno pravo, pa otprhnuti iz Zagreba.
Svratila bih ovih dana do tebe, Nikola, trebala bih savjet, a mož da mi
mogneš i pomoć i.”
277
“OK, nazovi me”, odvratih pomalo nevoljko, na š to nas Jasminka
napusti, a Smiljka suzdrž avajuć i smijeh, kreveljeć i se, ponovi:
“Svratit ću do tebe, OK, nazovi me…” Skoro pa dirljivo.
“Prestani! Pa nisi valjda ljubomorna”, odrješ ito ć u ja, pa nastavih,
“Istina. Vrtio sam se oko nje. Sviđala mi se, ali nikada nije bilo niš ta
intimnijeg među nama. Bog zna nije li se sada, mož da, neš to
promijenilo…?”
Proš le su onda pokraj nas, pozdravivš i nas, Radojka, Smiljkina
rodica, i Tena, njena prijateljica. Smiljka ih je popratila sa:
“Zgodne cure. Tena i ne izgleda viš e kao fetiva Splić anka.”
“Probao sam ja s jednom i s drugom, ali bezuspješ no”, prosiktao
sam kroza zube.
Malo kasnije izlazeć i iz kavane priš li su nam Smiljkin prijatelj
Robert i djevojka mu Ester. Trebale su im naš e poš tanske adrese.
Uskoro ć e se vjenč ati, pa da nam poš alju pozivnice… Po njihovu odlasku
odsjedili smo par minuta u tiš ini, na š to ć e opet Smiljka:
“Vara li me sjeć anje ili sam te pred godinu dana i viš e znala sretati
s Ester?”
“Istina. Krać e smo se vrijeme druž ili”, nastavih nakon krać e
stanke.
“I…?”
“I… niš ta. Ostala je jedne noć i spavati kod mene… i dogodilo se
niš ta! Znaš ti mene: za neke stvari moramo oboje biti suglasni.”
Na to se Smiljka uozbilji, pa kao u š ali nastavi razmiš ljati na glas…
“Nikola, tebe u gradu prati glas zgodnog i apartnog muš karca
sklonog ž enama i ljubavnim avanturama. Kako se u to uklapa okolnost
da si mi u tri zadnja sata, koliko sjedimo u Gradskoj kavani skrenuo
paž nju na č ak pet ili š est djevojaka ili ž ena sa kojima si se, ustvari
bezuspješ no, upuš tao u intimne pustolovine? Gdje je tu taj Don Juan i
Casanova…?”
Zamislio sam se malo i na to odgovorio:
“Draga moja Smiljo, oboje smo pravnici. Stoviš e, ti ć eš u sudskom
smjeru, pa bi morala znati da nije dovoljno predoč iti hrpu č injenica, ako
iz njih ne iznjedriš ispravan zaključ ak. Koliko li je presuda palo zbog
pogreš ne interpretacije ispravnog č injenič nog stanja? Tako ti je to i u
ovom naš em sluč aju. Svratio sam ti pozornost na nekoliko atraktivnih
ž ena koje su se ogluš ile na moj ljubavni zov. Ali istovremeno je pored
278
nas proš lo dvostruko viš e onih drugih. Onih koje su u ljubavnom
zagrljaju sa mnom na č as zaboravile svoje brige, onih koje su time
realizirale svoja maš tanja, ili onih koje su time tek dodale još jednu
recku na svom nimfomanskom spisku. Neke su nas pozdravile, neke tek
trepnule okom, a neke ni to. Tko zna u č ijem su druš tvu bile. U
č udesnom svijetu promiskuiteta, diskrecija je mnogo cjenjenija od
trač ljivosti. Ona je svojevrsni zaš titni znak svakog ozbiljnog i uspješ nog
ljubitelja ž ena. Da sam ti več eras skretao paž nju na ž ene kojima se u
nekom trenutku ž ivotni put ukrš tao sa mojim, označ io bih ti svu svoju
nedoraslost, egocentrič nost, nepouzdanost, površ nost i neozbiljnost. A
mislim da mi nijedna od tih osobina nije svojstvena, zar ne?“
Smiljka me nakon kratkog zastoja tek primila za ruku potiho
š apnuvš i, “Idemo…” K meni ili k njoj? Ne sjeć am se viš e. Ali to i nije viš e
bilo uopć e važ no.

© 2020. Oleg Mandić
279
VRATA
Josip Ergović

Koliko puta ste lutali beskrajnim hodnicima nekih administracija,
tako da vam se u jednom trenu uč inilo da ste uš li u kakav nadrealistič ni
labirint? Upravo se u toj nezavidnoj situaciji zatekao junak ove prič e.
Ali, naiš ao je i na neoč ekivanu pomoć !

Jurim sablasno praznim prostorima “Ministarstva za istraž ivanje
ruda i gubljenje vremena” u kataklizmi. Navlas jednaki, hodnici se niž u
u beskraj. Rok mojeg termina odavno je istekao. Ipak, i dalje sumanuto
jurcam. Iskustvo mi govori da, nakon upornog traganja, mozak poslož i
“kockice” labirinta i č udesno nabode cilj. Triput sam pronaš ao broj
prostorije, ali uvijek bi mi se ispriječ io pogreš an kat, sektor ili krilo
zgrade.
Promič em uz nizove vrata koja se, ovoga puta nezaustavljivo,
približ avaju traž enom broju. Letimič an pogled kroz divovsko prozorsko
okno zaledi mi trk. Silueta muš karca – duboko dolje na ulici – uč ini mi
se… bliskom. Steta š to je istog č asa zamaknuo u podnož je zgrade.
“Siguran sam da…” rastreseno razmiš ljam, dok nastavljam s jurnjavom.
Evo, sljedeć a vrata i… stojim na kraju hodnika. Unezvjereno se
osvrć em. Stube vode na polukatove, gore i dolje; a hodnici se pruž aju
nalijevo i nadesno. Izbezumljen i usoptao, penjem se pa silazim. Opet je
sve pogreš no: i krila i katovi i sektori. Na tren zastajem… tiš ina. Ipak,
č im krenem dalje, kao da zač ujem zakaš njele odjeke vlastitih koraka.
Ponovno zastanem. Ovoga puta priguš eni koraci iz dubine zgrade
odjeknu još nekoliko puta. Slijedi li me tko? Najež im se.
Prepuš tam intuiciji da me vodi. Glomazni prozori i vrata;
starinske stropne lampe… hrapavi zidovi i tapecirana stubiš ta;
bezbrojnim dlanovima izglač ani rukohvati… niž u se u beskraj. I, uvijek
iznova, ti zagonetni odjeci koraka š to se zaustavljaju.
280
Uspuhan i iznemogao, č uč nem na š kripav parket u uglu dvaju
hodnika, naslanjajuć i se leđima na ledenu stijenu zida. Podignem
pogled i shvatim da vrata hodnika š to se pruž a ulijevo nose traž eni broj.
Ali i prva vrata desnog hodnika, oč ito je, vode u istu prostoriju.
Iznenađen, ustanem pa krenem udesno. Na vratima ugledam natpis
“Vrata”.
“Kakva budalaš tina”, prasnem, “naravno da su vrata!”
Okrenem se na peti i vratim u lijevi hodnik. Pokucam i uđem.
Sekretarica me kritič ki odmjeri, a potom hladno izusti: “Gospodine
Vanić u, vaš termin je odavno istekao.”
Nujan, napustim prostoriju pa krenem pretpostavljenim smjerom
izlaza. Pogled mi padne na natpis “Vrata”. Odmahnem rukom i nastavim.
Prolazeć i… iznutra zač ujem razdragan sekretarič in usklik: “Gospodine
Vanić u, vi ste danas, ali stvarno, uranili!”
Zadovoljan, sjednem na dno najbliž eg stubiš ta i odahnem. Stigao
sam na vrijeme. Moram se, samo, prič ekati… dok ne izađem iz ureda.
Treba mi potvrda da sam obavio razgovor; zar ne? A onda ć emo, nas
dvojica – zajedno sa svima nama koji, izlistani, jos pristiž emo odozdo –
sjedinjeni u kupusnicu vlastite lič nosti, krenuti na zasluž enu jutarnju
kavicu.

© 2020. Josip Ergović
281
VII
DESET MALIH EPIDEMIOLOGA

KRIMI PRIČE
282
BABA S PETOG KATA
Dominik Plejić

Volontiranje ima svoje granice, smatra antijunak ove prič e dok u
vrijeme pandemije nosi nabavku nezahvalnoj starici koja, po svemu
sudeć i, iskoriš tava njegovu dobru volju. Najzad, baš poput modernog
Raskoljnikova, dolazi na trag sudbinske odluke…

Tomislav se penjao na peti kat s dvije teš ke vreć ice pune
namirnica. Da je znao koliko baba kupuje, nikad ne bi pristao ić i u
trgovinu umjesto nje.
Kad je virus doš ao u Hrvatsku, pokucao joj je na vrata i ponudio
svoju pomoć . Znao je da nitko od susjeda to neć e napraviti. Kreteni
sebični, samo na sebe misle. Prvog dana ga je iznenadila količ ina
namirnica koju je baba htjela, ali je pretpostavio da je riječ o zalihama
za barem dva tjedna. Pretpostavka se pokazala netoč nom već drugog
dana. Od tada je skoro svaki dan iš ao u trgovinu i vrać ao se s dvije teš ke
vreć ice.
U poč etku mu nije bilo teš ko. A onda se lift pokvario.
Kad se č ovjek svaki dan penje do petog kata, ima vremena za
razmiš ljanje. Što će joj, zaboga, toliko hrane, mož e pomisliti. Baba je
ž ivjela sama, nije primala goste, nije izgledala kao da puno jede. A
unatoč tome, Tomislav se skoro svakog dana morao penjati do petog
kata s teš kim vreć icama koje su mu se usijecale u prste.
To mu ne bi toliko smetalo da baba nije bila toliko jebeno
nezahvalna. Kako ga je samo ispsovala jednog utorka kad joj je javio da
ne stigne u trgovinu jer mora dulje ostati na poslu. Boli nju briga š to je
on doktor i š to u vrijeme pandemije ima viš e posla, ona hoć e svoje zelje.
Danas nije kupovao niš ta za sebe pa je krenuo prema petom katu
č im je uš ao u zgradu. Na treć em je vidio da vreć ice teš ko podnose
tež inu tereta u sebi. Samo da opet ne puknu, pomislio je. Prije dva tjedna
283
morao je skupljati stvari po cesti, i još mu je nakon toga baba srala jer
su jabuke bile natuč ene. Joj, kad bi je bar Corona pogodila. Ali š anse za
to su bile male. Baba nije izlazila iz stana, a Tomislav joj je bio jedini
kontakt s vanjskim svijetom.
Između č etvrtog i petog kata, poč eo je smiš ljati kako da se riješ i
babe. Već ju je probao uvaliti nekom od susjeda, ali normalno da nitko
nije htio pomoć i. A iz iskustva je znao da ne mož e jednostavno prestati.
Nakon incidenta s puknutom vreć icom rekao joj je da mu je dosta i neka
se sama snalazi. To bi mož da upalilo da baba nije imala njegov broj
mobitela. Sutradan ga je nazvala toliko puta da je morao popustiti kako
ne bi poludio. Ne, morat ću pronaći trajno rješenje. U glavi mu se poč eo
formirati plan, ali mu je misli prekinuo zvuk pucanja plastič ne vreć ice.

* * *

Iduć eg jutra, plan je bio spreman. Tomislava je posao dovodio u
izravan kontakt sa zaraž enima. Samo jedan trenutak “nepaž nje” bio bi
dovoljan da se zarazi. Nakon toga, samo se trebao iskaš ljati babi u lice
prilikom sljedeć e primopredaje namirnica, javiti na posao da misli da je
zaraž en i provesti dva tjedna u samoizolaciji. Dobro, možda nije najbolji
plan na svijetu. Ako ti plan sadrži korak u kojem se namjerno zaraziš
virusom, vjerojatno je vrijeme za novi plan. Ali bio je mlad č ovjek bez
zdravstvenih problema, tako da nije morao previš e brinuti. On ć e
prež ivjeti, baba ć e umrijeti (Ne mora nitko znati da sam bio u kontaktu s
njom) i sve ć e biti u redu. Napokon ć e opet imati svoj mir. Ili bar onoliko
mira koliko je moguć e za doktora u vrijeme globalne pandemije.
Već je imao savrš enog kliconoš u na umu. Nedavno su u bolnicu
primili pacijenta po imenu Branimir Vukić . Gospodina Vukić a od ostalih
zaraž enih izdvajala je č injenica da je bio slijep. Tomislav bi u njegovoj
blizini mogao prekrš iti sva moguć a pravila, a ovaj ga ne bi mogao
identi icirati. Ako bude potrebno, mogu gurnuti ruku ravno u njegova
usta, pomislio je, iako se nadao da neć e doć i do toga.
Nakon posla, Coronom svjež e zaraž eni Tomislav je sjeo u svoj
automobil i krenuo prema trgovini. Ugasio je mobitel, nije htio da ga
itko smeta. Kupio je sve s babinog popisa (danas su to bile tri teš ke
284
vreć ice). Ubacio ih je u auto, dovezao se do zgrade, izvadio je vreć ice iz
auta i uputio se prema petom katu.
Kod babinih vrata ga je doč ekala policija. Mrtva je, kaž u. Netko je
provalio u stan u nadi da je prazan. Baba ga je po svemu sudeć i
pokuš ala istjerati van, i tijekom sukoba je lupila glavom u rub stola.
Poč initelj je sam nazvao policiju i predao se. Idiot, pomisli Tomislav, ide
provaljivat sad kad su svi doma.

* * *

Kada je iduć eg jutra, na slobodan dan, Tomislav ponovno upalio
svoj mobitel, doč ekala ga je hrpa propuš tenih poziva. Odluč io je prvo
popiti kavu, a onda provjeriti š to se događa. Upalio je televizor (uskoro
ć e vijesti) i otiš ao u kuhinju. Taman kad mu je voda u dž ezvi zakipila,
č uo je glas iz dnevne sobe:
“…novi smrtonosni virus. Simptomi zasad neimenovanog virusa
vrlo su slič ni onima kod bolesti COVID-19, ali novi virus ima mnogo
već u stopu smrtnosti. Imamo informaciju da je virus, naž alost, već uš ao
u Hrvatsku. Prvi poznati sluč aj je sinoć preminuli Branimir Vukić ,
pacijent Bolnice Sestara Milosrdnica u Zagrebu. Na izvanrednoj sjednici
donesene su nove odluke…”

© 2020. Dominik Plejić
285
VIII
KUĆA TAME
HOROR PRIČE
286
OBJEŠENI MUŠKARAC
Igor Rendić

U ovoj jezivoj prič i (koju preporuč amo č itati kad padne mrak uz
dekicu, č aj i dobro zakrač unata vrata!) glavna junakinja primorana je
postati č istač ica u tajanstvenoj kuć i skrivenoj u riječ kom Starom gradu.
Iako je plać a dobra, izgleda da je njezino radno mjesto sve samo ne
bezopasno…

U sobi na drugom katu visi obješ eni muš karac, i to već jako dugo.
Nikad mi se ne obrać a, ali njegov me pogled uvijek prati po prostoriji.
Rijetko ga kad pogledam u oč i. Onih par puta š to to jesam uč inila,
njegov se pogled doimao… znatiželjnim.
Ponekad ga č ujem kako diš e. Tiho, hrapavo; no ne i š kripavo, kako
biste oč ekivali od nekog kome je omč a tako č vrsto stisnuta oko vrata. A
jest č vrsto stisnuta – jasno se vidi gdje mu se urezala u kož u.
Kož a mu ima blago sivu ili zelenkastu notu, ovisi kako je svjetlo
uhvati.
Obješ en je sa središ nje grede visokog stropa, stopala su mu nekih
metar i pol iznad poda. Uvijek je okrenut prema vratima kad ih otvorim;
vratima koja nikad ne smiju biti u potpunosti zatvorena, već uvijek blago
odškrinuta. Ponekad se jedva primjetno njiš e i č uje se kako už e i greda
tiho cvile. Dok se kreć em sobom uvijek je isto: svaki put kad se
okrenem prema njemu, ili ga samo pogledam krajič kom oka, okrenut je
prema meni.
Soba ima dva visoka staklena prozora: jedan je uvijek zatvoren, a
kroz podignute rebrenice drugog uvijek prodiru kako svjetlo sunca tako
i mjeseč ina, a također i kiš a i snijeg. Kad se pod prozorom nakupi voda,
obriš em je krpom; kad se nakupi jesenje liš će, pometem ga s praš inom.
Nikad se ne ž urim u toj sobi, makar nemam puno toga za
odrađivanje: pomesti drveni pod i sag pod pisaćim stolom, pobrisati
287
prašinu s polica koje se protežu od poda do stropa. Polako odrađujem š to
imam metlom i peruš kom, prać ena pogledom obješ enog muš karca.
Tiho je u toj sobi, i spokojno, i zato se ne ž urim. Druge sobe koje
su mi dodijeljene jednako su č udne, neke i č udnije, ali č iš ćenje sobe
obješ enog muš karca postalo mi je neka vrsta odmora. Tu me nitko ne
ispituje, niti psuje, niti iš ta zahtijeva od mene.
Podsjeć a me to na š etnje grobljem: neki bi to nazvali morbidnim,
ali groblja odiš u spokojem, pruž aju dojam izdvojenosti od svih
problema svijeta koji ostaju č vrsto s druge strane kamenih zidova.
Nikad mu se nisam obratila. A i š to bih mu rekla? “Bok” ili “Dobra
več er”, to bi bilo apsurdno; a bi li mi i odvratio? I ž elim li da mi odvrati?

* * *

“Kurvo! Droljo! Sepiriš se tako pa ti je poslije vrag kriv!”
“Ne obrać ajte paž nju na nju”, kaž e mi muš karac u bijeloj noć noj
koš ulji dok me ž ena u spavać ici zasipa uvredama. To nije niš ta
neobič no.
U svlač ionici za osoblje na zidu je obješ ena velika plutena ploč a i
jedna od obavijesti na njoj namijenjena je svim novozaposlenima: Ne
treba obraćati pažnju na bračni par. Supruga ima ružnu riječ za svakog
člana osoblja koji uđe u sobu i njene izjave ne treba uzimati k srcu.
Spavać a im je soba skromno namješ tena i osvijetljena plinskim
svjetiljkama.
Muš karac i ž ena uvijek su u istom polož aju kad otvorim vrata: on
sjedi na krevetu, okrenut prema vratima, i u ruci drž i krvav nož te se
doima zbunjenim dok gleda oš tricu; ona lež i na krevetu pored muž a,
zuri u strop s izrazom tupog iznenađenja na licu.
No, č im stupim nogom preko praga, oboje ustanu i kreć u se i
prič aju. No, muš karac prič a; ž ena već inom vič e i vriš ti, ponekad na
njega, ponekad na mene, a ponekad na oboje.
Muš karč eve su usne crne, nuspojava otrova. Zenin je trbuh
prekriven sasuš enom krvi tamo gdje ju je opetovano izboo nakon š to je
shvatio da mu je otrovala pić e pred spavanje.
Zena me č esto pokuš a napasti. Nikad joj ne uspije, naravno, no i
288
dalje sam svaki put prestravljena da ć e mi ovog puta uspjeti iskopati
oč i, makar joj prsti svaki put skliznu s neke nevidljive prepreke između
njih i mog lica. Ponekad je to samo još viš e razljuti, a ponekad se samo
vrati do kreveta i legne na bok, okrenuta leđima meni i svom suprugu.
Muš karac nikad nije agresivan, ali mislim da svi znamo taj tip: tih,
pristojan i uzrok potpune zbunjenosti kod susjeda jer nikad ne bi
oč ekivali da ć e sjekirom zatuć i sve ukuć ane, pa bio je baš drag, tko je
mogao i pomisliti…
Uvijek se trudim ne upuštati se u razgovore s pojedincima u
sobama, no č ak i tako sam pohvatala dovoljno dijelova prič e da mi bude
jasno da mu je ž ao š to ju je izboo i to još od trenutka kad je to uč inio.
Ona pak još uvijek nije promijenila svoj stav spram njegova trovanja.

* * *

Pravila je malo, ali su č vrsta. Sljedeć e je izrič ito zabranjeno:
unošenje u kuću bilo kakvih predmeta osim onih osobne naravi, a koji se
imaju sa sobom i iznijeti iz kuće pri odlasku; uklanjanje iz kuće bilo
kakvih predmeta koji nisu osobno vlasništvo osobe koja ih je uklonila;
unošenje u kuću i uporaba bilo kakvih naprava za bilježenje; razgovor ili
spominjanje vrste i naravi zaposlenja, naravi i lokacije te postojanja kuće
i svega što se u njoj nalazi i zbiva s bilo kim tko nije član osoblja ili
uprave. Kršenje pravila dovest će do trenutnog prekida poslovnog odnosa.
To su pravila kojima mi se nije teš ko navoditi, naroč ito poš to bi
gubitak ovog posla bio jako loš po moju buduć nost. Plać a je i viš e nego
lijepa, a, ako pustimo po strani bizarnu narav kuć e, u pitanju je ustvari
obič an posao č istač ice.
Svlač ionicom za osoblje protež e se dugi niz metalnih ormarić a te
stoga znam da nisam jedina koja radi u kuć i – ima dana i smjena koje
nikad nisam radila i ima toliko soba u koje nisam nikad uš la. Netko
sigurno č isti one hodnike i stepenice koje nisu meni dodijeljene, kao š to
netko sigurno č isti i drugu polovicu velike blagovaonice na prvom katu,
no nikad još nisam srela nekog od drugih zaposlenika. Cini mi se da se u
bilo kojem trenutku samo jedan od nas članova osoblja nalazi u kuć i.
Razmiš ljala sam prič ekati nakon kraja smjene u malom salonu za
289
osoblje ili ostaviti poruku na plutenoj ploč i svlač ionice… ali nisam. To je
moje prokletstvo: ž elim druš tvo, a istovremeno… i ne ž elim. Mislim da
mi mož da treba samo netko kome ć u kimnuti pri dolasku i odlasku, s
kim ć u proč avrljati u prolazu. (“Onaj na katu još uvijek mi nije rekao ni
riječ . Sto je s onom troglavom bebom za kojom č istiš ?”)
(Ne postoji troglava beba. Nadam se.)

* * *

Posjetitelji se ponekad pojave dok sam u svlač ionici i spremam se
za odlazak. Nikad ih ne vidim, ali uvijek ih č ujem. E sad, sigurno ž elite
pitati: “No, kako zvuč e?” Na š to vam mogu samo reć i: nemam pojma. To
je kao da sluš ate razgovor kroz zatvorena vrata ili tanki zid; č ujete
glasove, ali ne mož ete razabrati riječ i. Da budem iskrena, trebala bih
reć i da č ujete “zvukove”.
Upute su po tom pitanju sasvim jasne: Ako do posjeta dođe dok ste
na dužnosti, molimo povucite se do svlačionice za osoblje ili salona pored
iste. Molimo da ni u kojem slučaju ne pokušavate ostvariti kontakt s
posjetiteljima. Ako niste u mogućnosti doći do svlačionice ili salona, pred
grupom posjetitelja ići će član uprave – obratite mu se i obavezno slijedite
upute koje će vam dati.
Stoga nikad nisam vidjela posjetitelje. Da budem iskrena, nisam
sigurna ni ž elim li znati koga to zanima posjeta ovakvog mjesta. Citava
je kuć a oč ito nekakva galerija smrti i nasilja, mož da muzej ili samo
cirkuska atrakcija – mož da za ljude a mož da za neka tuđinska stvorenja.
Pogledajte nevjerojatni brač ni par ubojica! Cujte kako se svađaju!
Budite metom uvreda! Svjedoč ite obješ enom muš karcu! Njegov vas
pogled zaista prati prostorijom!
I još jedna zanimljivost: sobe nisu dio ove kuć e. Iz hodnika se
uvijek doimaju takvima, ali ono š to se mož e vidjeti kroz prozor jedne
sobe nema nikakve veze s pogledom koji se pruž a iz susjedne. Citava je
kuć a poput slagalice, samo š to svaki njen dio pripada potpuno drugoj
slagalici, drugom prostoru – a i vremenu, jer, sudeć i samo po njihovoj
odjeć i, brač ni par i obješ enog muš karca razdvaja barem stoljeć e.

290
* * *

Do posla sam doš la preporukom, ali nemam pojma kome se
zahvaliti na njoj – ili koga pozvati na odgovornost. Jednog sam dana
primila pismo – pravo pismo, rukom pisano – kojim sam pozvana na
razgovor za posao i u kojem je navedeno da je moje ime do njih doš lo uz
najveće preporuke.
Naš la sam se s njima u jednom malom ka ić u na Korzu: muš karac i
ž ena, oboje ino odjeveni, posjeli su me u mali separe najdalje moguć e
od ulaza i ponudili mi posao služ avke.
Sjeć am se da sam uspjela trepnuti. Služ avke? Da, istina, jesam se
odnedavno našla u teškoj životnoj situaciji, ali također sam se nadala
izbjeć i metlu i moč o. I uostalom, služavka? Hoć u li trebati nekom i
doruč ak u krevet nositi?
Suzbila sam poriv da ih poš aljem dovraga i umjesto toga ih pitala
tko su i kako su doš li do mene.
Nisu mi odgovorili. No, platili su kavu – koju nismo stigli popiti – i
zamolili me da pođem s njima i pogledam mjesto potencijalnog
zaposlenja prije nego donesem odluku. Rekli su da je mjesto vrlo blizu i
poš la sam s njima jer se nisu doimali kao kradljivci organa. Pristojnost
me tjerala da barem bacim oko na to mjesto, š togod bilo, makar sam već
znala da ć u ih odbiti.
Skrenuli smo s Korza, i nakon samo par koraka…
Nikad prije nisam vidjela tu zgradu. Nikad. Proš la sam tuda na
stotine puta u svako doba dana, ali… Nikad prije nisam vidjela tu
zgradu, ugnijež đenu u niz koji mi je bio sasvim poznat. Blenula sam,
vrlo otvoreno pa se osvrnula ali bilo je oč ito da nitko od prolaznika ne
vidi niš ta sporno.
Zamolili su me da uđem s njima, pokazali mi dvije sobe. I
predomislila sam se.
Sad kad razmiš ljam o tom danu, mislim da č injenica da nisam iz
kuć e istrč ala vriš teć i dosta govori o meni.
Četiri dana na tjedan, rekli su, od ponedjeljka do četvrtka. Radno
vrijeme u trajanju od pet sati, od šest popodne do jedanaest navečer. Ako
ranije završ im, ne smijem otić i iz kuć e prije jedanaest, ali slobodna sam
opuštati se u salonu pored svlačionice koji je, napomenuli su, u svako
291
doba opremljen knjižnicom, okrjepom i iznimno ugodnim namještajem te
kaminom. A rekli su i da rade na uvođenju bežične veze.
Ugovor je bio na pet godina, nakon č ega me oč ekivao više nego
prikladan mirovinski paket. Cifra je stajala u ugovoru, crno na bijelom.
Neć u plivati u lovi, ali moć u ć u ž ivjeti udobno, a da se ne brinem za krov
nad glavom, s punim friž iderom.
Naravno da sam bila sumnjič ava. Naravno da su oni pretpostavljali
da bih mogla biti sumnjičava pa su mi dali popis imena osoba koje bih
mogla kontaktirati kako bi mi uklonile sumnje. Svatko koga sam nazvala
rekao je istu stvar: ponuda je stvarna. Prihvati je. Ne samo zbog novca
već i zbog jedinstvenog iskustva.
Sto je bilo sasvim toč no.

* * *

Papir s pjesmom bila sam pronaš la kad sam prvi put na svoju
radnu odoru pribadala ukrasnu iglu koja uz nju ide i koja je bila
najvaž nija stvar koju sam imala na sebi. Bez nje ne bih mogla uć i u sobe
koje su mi dodijeljene č ak i uz ključ eve koje imam sa sobom; i još
važ nije, ne bih mogla uć i u samu kuću. Ustvari, bez igle ne bih mogla niti
pronaći kuć u. Pokuš ala sam – nema igle, nema kuć e, ma koliko dugo ja
stajala i zurila u to mjesto.
(Morat ć u vas razoč arati ako ste oč ekivali č ipku i kratke suknje:
moja radna odora su udobne lanene hlač e funkcionalnih, dubokih
dž epova i bluza. Oboje su boje indiga i krojem podsjeć aju na gotovo
nekakvu vojnu odoru).
Papir je bio uredno presavijen i zataknut u gornji desni dž ep
bluze.
Kad noć u tud š eć eš sa svijeć om
I odnekud zač uje se š kripa
A hodnik i stube su prazni
I ne č uje se nikakva vika
Tad sakrij se š to brž e mož eš
I otud da nisi se makla
Sigurno bit ć e izać i
292
Kad utihne zveckanje stakla
Naravno da sam zaključ ila da netko zbija š ale s novajlijom, samo
malo zezancije kao dobrodoš lica i niš ta drugo. No, shvatila sam da,
unatoč tome, svaki put kad sam u hodniku ili na stepenicama i neš to
zaš kripi, ja osluš kujem. Razmiš ljala sam pitati nekog iz uprave, ali bilo
mi je neugodno od pomisli da ispadne da sam nasjela.
Cetvrte noć i tog prvog tjedna č ula sam š kripu iza sebe. Do tad sam
već prestala obrać ati paž nju na nju jer kuć a je bila stara i radila je š to i
sve stare kuć e – š kripala je, stalno i postojano. No, ova je š kripa morala
neč im biti drugač ija jer sam se ipak zaustavila usred koraka. Upravo
sam se bila spustila stepenicama s kata na kojem su obitavali isključ ivo
ljudi koji, bilo mi je reč eno, nikako ne mogu napustiti svoje sobe.
Ponovno je zaš kripalo, i sad sam bila sigurna da zvuk dolazi s kata
i da mu je izvor vrlo blizu samih stepenica.
Nastavila sam niz hodnik, suzdrž avajuć i se od poriva da se dam u
trk. To je samo kuća, rekla sam si.
Skripa je postala glasnija. Netko se na katu iznad mene
približ avao stepenicama i to brzo. A ja sam se sjetila pjesme s papira.
U hodniku svakog kata nalazi se po nekoliko ormara s posteljinom
koju ponekad koristimo i odjeć om koja sigurno č itavu vječ nost nije bila
u upotrebi. Nije me u tom trenutku bilo briga hoć e li ispasti da je sve to
samo psina mojih kolega koje još nisam vidjela; neš to je u meni sasvim
jasno siktalo bježi bježi sakrij se i obuzeo me takav nagonski strah da
sam se jedva obuzdala na vrijeme. Umjesto da potrč im otvorila sam
meni najbliž i ormar i zavukla se u dio s viseć om odjeć om. Zagurala sam
se unutra, među ustajali vonj i praš inu, pa zatvorila vrata. Prekrila sam
dlanom usta trenutak kasnije, kad sam shvatila da teš ko diš em. Srce mi
je nabijalo u prsima.
Samo š kripi neš to, koji mi je?
Skripa je sad bila na ovom katu i sve bliž e i bliž e ormaru. Kroz
tanki procjep između stranica vrata ormara dopiralo je svjetlo hodnika.
Zadrž ala sam dah kad je š kripa priš la ormaru. Onaj isti strah u
meni vriš tao je neka zatvorim oč i.
Drž ala sam dah č itavu vječ nost, skrivajuć i se iza vlastitih kapaka.
Nisam viš e č ula š kripu. Ali jesam jedan drugi zvuk: tiho, ali jasno
zveckanje, kao staklo o staklo. Točno s druge strane vrata.
Cak i kroz zatvorene kapke primijetila sam da je naglo nestalo
293
svjetla iz hodnika.
Ponovno zveckanje, meko, nepravilno.
A zatim tiš ina.
Zvec.
Kad sam napokon shvatila da su jedini zvuci koje č ujem vlastita
krv koja mi š umi u uš ima, iskorač ila sam iz ormara. Svi su me zglobovi i
svi miš ić i boljeli od grč enja izazvanog nagonskom ž eljom da se u
ormaru ne pomaknem niti milimetar.
To je bio prvi, ali ne i zadnji da sam sluš ala zveckanje stakla,
skrivena u ormaru ili skutrena u ostavi za metle, makar me iskonski
strah napustio i ustupio mjesto racionalnom, onom koji je lakš e
kontrolirati.
Pitala sam iste več eri už ivo jednog č lana uprave š to se to dogodilo,
ali odbio mi je reć i. Sve š to sam uspjela izvuć i iz njega bilo je da je kuć a
sigurna i da nije u moguć nosti sa mnom raspravljati o ič em š to nije usko
vezano uz obavljanje mojih zaduž enja. Rekla sam mu da neš to, š to
potencijalno vreba hodnicima, sasvim sigurno spada u kategoriju “usko
vezano”, no on je samo odgovorio da su svi zaposlenici sigurni i da su
bilo kakvi incidenti rijetkost i anomalija.
Nisam mogla razluč iti da li ne ž eli ili ne mož e razgovarati o tome,
ali bila sam zato sasvim sigurna da mogu ili dati otkaz ili se drž ati uputa
iz pjesme.
Na plutenu sam ploč u taj dan zabola komad papira s porukom
“Hvala na pjesmi”. Dan kasnije naš la sam na njoj dopisano rukom
“Nema na č emu”. Dan nakon toga papira nije bilo.

* * *

Dani su se pretopili u tjedne, tjedni u mjesece, sve dok jedne
več eri nisam završ ila s obavljanjem svojih zadataka i spuš tala se niz
stepenice, u mislima već doma, u mom krevetu s knjigom i č ajem.
U podnož ju sam stepenica zastala i protegnula se, masirala si
ukoč eni vrat pa, spuš tene glave, sluč ajno ugledala prednjicu bluze.
Ukrasne igle nije bilo na njoj. Panič no sam pretraž ila dž epove na
prsima, nadajuć i se da je mož da upala u neki. Nije.
294
To nije bilo dobro. To nije bilo nimalo dobro. Morala sam pronać i
iglu jer mi je trebala za – no, za sve. Krenula sam natrag putem kojim
sam doš la, už asavajuć i se pomisli da je igla pala između podnih dasaka i
da ć u morati upravi objaš njavati da sam glupa i nespretna.
Uspela sam se na kat s kojeg sam maloprije siš la, skrenula za ugao
pa ugledala neš to dalje niz hodnik. Tijelo. Tijelo č lana uprave, k tome
muš karca koji mi je ponudio posao.
Mrtav je – ne, diš e, prsa mu se nadimaju!
Tek sam tad primijetila i to.
Stajalo je mož da metar od mog onesviješ tenog poslodavca: osoba
u tamnosivom odijelu, staromodnom, trodijelnom. Cak je i iz jednog
dž epa visio lanac od sata. Osoba je bila visoka i vitka, a preko lica je
imala bijelu masku, ravne površ ine, bez rupa za oč i ili usta, š to sam
mogla vidjeti, a da ona ne vidi mene jer mi je bila okrenuta
polupro ilom i usredotoč ena na neš to drugo. Maska je pod svjetlom
hodnika glatko sjala, poput porculana. Osoba se pomaknula i, iako je
tijelo izgledalo ljudsko, kao da ima ljudske miš ić e i ljudski kostur,
sasvim se sigurno nije kretalo nimalo ljudski. Stogod to bilo, priš lo je
portretu na zidu i nagnulo se bliž e platnu.
Je li to posjetitelj? Zaš to mi je š ef na podu?
Sto da radim?
Uč inila sam š to sam smatrala najboljim: zakorač ila sam natrag za
ugao pa pokuš ala neprimjetno virnuti iza sebe.
Ono je sad pritisnulo dlanove o zid s obje strane okvira i prinijelo
mu maskom pokriveno lice toliko blizu da je sigurno njome dodirivalo
platno. Cula sam zvukove, meke i duboke udisaje nekog tko už iva u
onom š to je namirisao.
A onda je naglo zgrabilo okvir i strgnulo portret sa zida pa
krenulo mlatiti njime po zidu divljač ki, ž estoko. Naposljetku ga je bacilo
na pod, polomljena okvira i poderana platna.
Zatim je savilo ono š to sasvim jasno nisu bila ljudska koljena,
spustilo se na njih pa krenulo trgati platno golim, naizgled ljudskim
rukama dugih prstiju.
Dok se sve to zbivalo, ja sam razmatrala svoje vrlo ogranič ene
moguć nosti. Mogla sam potrč ati prema prizemlju. Mogla sam se sakriti,
na ovom ili katu niž e, ali samo u neki ormar ili ostavu za metle jer bez
ukrasne igle ne mogu uć i u niti jednu sobu.
295
Nije se viš e č ulo trganje. Stvorenje je sad u lijevoj š aci stezalo hrpu
traka platna. Posegnulo je desnom rukom, podiglo masku tek toliko da
onome š to je ispod nje mož e prinijeti lijevu ruku, zagurati š aku ispod
maske i – zagristi?
Svakako je ono š to sam č ula bilo ž vakanje. Stvorenje je blago
kimalo, kao da odobrava.
Ako jede platno, onda valjda ne jede ljude?
Neš to je zatreperilo na podu, mož da metar od mene. Moja igla,
pod svjetlom rasvjete hodnika. Mogla je biti i kilometar daleko ili iza
prozirnog ali neprobojnog zida.
Ali trebala mi je. Jer, zapitala sam se tad, hoć e li mi se svlačionica
otvoriti bez igle? Svlač ionica u kojoj je bilo jedino zvonce (barem za
koje sam ja znala) kojim mož emo zatraž iti susret už ivo s č lanom uprave
– i kojim bih valjda mogla zatraž iti i pomoć .
I stoga sam, pognuta toliko da sam gotovo nosom doticala pod,
zakorač ila naprijed i podne daske nisu zaš kripale i stvorenje se nije
okrenulo prema meni. Doimalo se potpuno posveć enim… obroku.
Zvakalo je, svako malo uzimajuć i novi griz dok sam se ja, korak po
sagnuti, bolni korak približ avala igli.
Posegnula sam prema njoj, ne skidajuć i pogled sa stvorenja.
Osjetila sam je pod prstima, zatvorila š aku oko nje, osjetila kako mi
blago bocka dlan.
Stvorenje je naglo prestalo ž vakati pa zatim oš tro i glasno
prosiktalo, no još uvijek se nije okrenulo prema meni. Uspravilo se do
pune visine, još uvijek okrenuto prema suprotnoj strani hodnika.
Prosiktalo je opet, glasnije, puno viš e prijeteć i, pa napravilo nekoliko
koraka naprijed, kao da vreba.
Znala sam da je samo nekoliko koraka iza mene mala ostava za
metle i sad sam krenula prema njoj, korač ajuć i unatrag. Na trenutak
sam razmatrala bezglavi trk niz stepenice, ali nač in na koji se stvorenje
kretalo poruč ivao mi je da bi me dostiglo na pola puta, ako ne i prije.
Ostava za metle se otvorila bez š kripe i zakorač ila sam u nju,
ostavivš i vrata odš krinutima tek toliko da mogu vidjeti š to se događa u
hodniku.
Stvorenje je bilo okrenuto u mom smjeru. Nisam udahnula. Nisam
ni trepnula.
Otvorilo je š aku i razderane trake platna rasule su se po podu.
296
Priš lo je mom onesviješ tenom poslodavcu i jezivo glatkim pokretom
podiglo ga i prebacilo preko ramena kao da je vreć a krumpira. Zatim je
proš lo pored mog skroviš ta i samo trenutak kasnije č ula sam siktaj pa
priguš en udarac.
Na katu ispod mene je.
Preskoč ilo je čitave stepenice.
Kamo da sad odem?
Iskorač ila sam iz ostave i odluč ila se na jedino š to mi je imalo
smisla: otić i š to dalje od stvorenja.
Hodala sam najbrž e š to sam se usuđivala, prestravljena da ć e me
neka š kripava podna daska izdati na putu do stepenica. Ako je ova kuć a
zaista bila muzej, gdje je bio sustav osiguranja? Zaš to nije reagirao na
uljeza? Zaš to nisam ja imala neki nač in za podizanje uzbune?
Mož da stvorenje zaista jest posjetitelj i napalo mi je š efa usred
privatnog obilaska?
A da se sakrijem u neku sobu? Mož da mi netko od njih mož e
pomoć i?
Bila sam na katu s obješ enim muš karcem. Također sam bila na
katu sa sobom s dvije djevojč ice u crvenim haljinama i sobi sa ž enom
koja preko lica ima veo. Ostale moje sobe bile su na drugim katovima:
brač ni par i soba u kojoj je pod krevetom bio netko tko nikad ne bi
izaš ao van dok bih ja bila u sobi, ali koga bih uvijek č ula kako se mič e i
š uš ka tamo ispod kreveta, i č iji bih pokret ponekad ugledala krajič kom
oka, između donjeg ruba pokrivač a i poda.
Barem sam mislila da je u pitanju netko.
Ne mogu mi oni pomoć i. Da mogu iš ta, ne bi bili eksponati ili
umjetnič ke instalacije.
Cula sam š kripu s kata ispod, š kripu koja se približ avala
stepenicama. A zatim i njuš kanje pa š kripu samih stepenica.
Bez razmiš ljanja sam otvorila vrata i zakorač ila preko praga.
Obješ eni me muš karac promatrao. Kunem se da mu je inač e uvijek
uspravna glava bila blago nakrivljena u stranu, kao da je bio iznenađen
š to me vidi. Je li znao koliko je sati? Ili je mož da osjetio moj strah? Bila
sam uvjerena da je sasvim jasno koliko sam prestravljena.
I š to sad?
Ormar u kutu sobe? Pod pisać im je stolom bilo mjesta. Mož da bih
mogla kroz prozor pa po ispupč enom rubu zida – ne, samo bih pala i
297
ostala na mjestu mrtva dolje u gustoj š umi na koju je prozor pruž ao
pogled. Od njega do tla bilo je dobrih dvadeset metara, mož da i viš e.
Cula sam korake pred vratima, pa još tihog njuš kanja.
Neš to je zaš uš talo. Stvorenje je prelazilo prstima preko vrata –
barem mi se ta misao javila u odgovor na zvuk.
Kvaka je tiho zaš kripala, pomaknula se tek djelić .
Okrenula sam leđa vratima, panič no traž eć i sigurno skroviš te u
sobi.
Pogled mi je preš ao preko obješ enog muš karca pa se naglo
zaustavio na njemu kad sam primijetila s koliko me ž estine u oč ima
gleda. Naglo je skrenuo pogled, dao mi oč ima znak da pogledam lijevo.
Zapanjilo me š to je reagirao na mene, ali ne toliko da ne bih pogledala
kamo ž eli.
Pored vrata sobe bio je mali ormarić na kojem je kao i uvijek
stajala vaza bez cvijeć a. Unutra? Morala bih kleknuti i bilo bi už asno
tijesno.
Kvaka je zacviljela, polako se okreć uć i. Stvorenju oč ito nije trebala
igla.
Zavukla sam se u ormarić , zatvorila s mukom vrataš ca za sobom i
naš la se u potpunoj tami.
Cula sam kako se vrata sobe otvaraju. Cula sam kako podne daske
š kripe. Cula sam kako stvorenje diš e – i kako mu je naglo zastao dah.
Kao da je mož da ugledalo neš to neoč ekivano – recimo muš karca koji
visi obješ en s stropa.
Skripa, no ovog puta drugač ija. Ne š kripa podnih dasaka, već
napetog už eta.
Pomič e se!
Pomič e se, a ja to ne vidim!
Usredotoč i se, jebemte!
Cula sam kako stvorenje korač a – pa tetura. A onda se neš to
snaž no nabilo u vrataš ca ormarić a.
Dahnula sam, jedva suspregnuvš i vrisak.
Stisnula sam se o straž nju ploč u ormarić a – i neš to mi se
utiskivalo u leđa. Posegnula sam, jedva, bolno savijajuć i ruku, napinjuć i
se pa je napokon osjetila – mala, okrugla kvaka. Koje nije bilo tamo kad
sam se, trenutak ranije, uvlač ila u ormarić .
Cula sam kako stopala grabe preko podnih dasaka; č ula sam
298
neobič an, piš tav i dahtav zvuk prać en gromoglasnim praskom kad je
neš to snaž no udarilo o pod, tjerajuć i me da poskoč im zajedno s
ormarić em.
Okrenula sam malu kvaku. Podne su daske stenjale i duboko me
rež anje ispunjavalo stravom. No, kvaka mi se predala i odjednom sam
se ruš ila na bok.
Naš la sam se na leđima, gledajuć i u strop. Noge su mi još uvijek
bile u ormarić u i primijetila sam da su skrivena vrata vrlo vješ to
ukomponirana u uzorak tapeta.
Tajni prolaz između soba.
Sto? Kako? Zaš to?
Tko?
Jedan mi je zvuk tad privukao pozornost. Nedaleko od mene bio je
krevet. Krevet koji mi je bio zadatak namješ tati dok se svim silama
trudim ne razmiš ljati o zvukovima koji dopiru ispod njega.
Bila sam u onoj sobi s neč im ispod kreveta.
Nisam mogla biti u sobi s neč im ispod kreveta.
Neš to se ponovno nabilo o vrataš ca ormarić a i č ulo se grebanje –
prsti, bila sam uvjerena, koji se trude otvoriti ih.
Odgurala sam se dlanovima i stopalima unatraš ke pa š utnula
skrivena vrataš ca kako bi se zatvorila. Tiho su kliknula, a potom je
izgledalo kao da ih nikad nije bilo.
Ispod kreveta je opet dopro zvuk.
Ustala sam, drhteć i.
Nigdje u uputama nisam nikad naš la ni spomena tajnih vrata ili
prolaza koji izravno i trenutno vode do soba u različ itim dijelovima
kuć e, ali nigdje nije bilo ni spomena stvorenja koja jedu slikarsko
platno. Nije bilo ni nikakve pjesme o ič em od toga.
Jesu li moji poslodavci znali za ove tajne prolaze?
Znala sam da me ono pod krevetom promatra. Dapač e, imala sam
dojam da je jednako znatiž eljno i iznenađeno š to me vidi nakon moje
smjene baš kao š to je obješ eni muš karac bio.
Priš la sam vratima sobe i otvorila ih u hodnik. “Isprič avam se na
smetnji”, rekla sam krevetu, makar mi je bilo blentavo š to to radim. “Ali
č udoviš te me ganja.”
Krenula sam zakorač iti preko praga i baš sam tad zač ula tiho
grebanje iza sebe. Ukoč ila sam se, ali nikakve me ruke nisu zgrabile dok
299
sam se polako okretala. Soba je bila prazna kao i trenutak ranije, za
njenu danu vrijednost praznog.
Ponovno to tiho grebanje. Dopiralo je od onog ispod kreveta i to,
č inilo se, speci ič no s udaljene strane kreveta.
I još jednom – i ovog je puta zvuč alo… kao da inzistira? Koliko se
tako neš to mož e prenijeti samo grebanjem.
Nadala sam se da neć u ugledati niš ta stravič no dok sam hodala
prema tom dijelu sobe.
No tamo me doč ekao samo uobič ajen prizor: noć ni ormarić i mali
sag između kreveta i zida i niš ta drugo.
No ono pod krevetom sad je ponovno zagrebalo, ovog puta
smirenije.
“Sto je? Ne razumijem -”
Obješ eni me muš karac bio usmjerio prema jednom tajnom
prolazu. Mož da je ono ispod kreveta upravo radilo istu stvar?
Stopalom sam povukla mali sag prema sebi. Pod njim su bile samo
podne daske.
Iako…
Cuč nula sam i dotakla ih.
Osjeć ala sam kako me promatra. Bilo mi je tako blizu, moglo bi
svakog trena zgrabiti me za ruku i –
Jedna od dasaka mi je pod prstima bila glađa od ostalih. Pritisnula
sam je. Niš ta se nije dogodilo. Zatim sam je pokuš ala gurnuti, pa povuć i
prema sebi – i tad je napokon kliznula. Nije se puno pomaknula, ali
neš to je kliknulo pod njom i poveć i se dio poda ispred mene blago
podignuo. Zgrabila sam tajna vrataš ca objema rukama i podigla ih –
skrivene su š arke bile na strani suprotnoj od mene – pa ugledala dobro
osvijetljenu prostoriju ispod.
Prostoriju koju sam dobro poznavala.
Neš to je drveno puklo, neš to drugo tupo udarilo i tajna vrataš ca u
zid naglo su se otvorila uz prš tanje iverja. Ruke, preduge i pretanke i
pregipke da bi bile ljudske, posegnule su kroz otvor. Bez razmiš ljanja
skoč ila sam u rupu, a vrataš ca u podu glasno su se zatvorila za mnom
dok sam padala na milostivo mekan krevet.
Naglo sam ustala s njega, prać ena pogledima dva para zapanjenih
oč iju.
“Kurva ti je doš la!” vrisnula je supruga, oč ito doš avš i sebi od š oka
300
moje nagle i neoč ekivane pojave.
Suprug nije odvratio, već me samo znatiž eljno pogledao. Podigao
je pogled prema stropu pa ga vratio na mene. Supruga je zaustila
vrisnuti još neku uvredu pa naglo utihnula, podigla pogled i oč i su joj se
raš irile.
“Van. Odmah.” U glasu joj je bilo uzbune, ali ni trač ka agresije. Sto
je bilo jednako š okantno kao vidjeti kako se oč i obješ enog muš karca
pomič u.
“Idi, curo”, rekla je, a njen je suprug kimnuo prema vratima sobe
baš kad su se vrataš ca u stropu poč ela tresti kao da se neš to opetovano
nabija o njih s druge strane.
Istrč ala sam u hodnik koji je i trebao biti s druge strane vrata
sobe. Sto je znač ilo da sam još uvijek dva kata udaljena od svlač ionice i
– u ovom trenutku vrlo bitno – vrata kuć e.
Bi li me moglo pratiti van? Bi li me htjelo pratiti van?
Iza ugla na udaljenom kraju hodnika zač ula sam zvuk. Zvuk
zveckanja stakla, između mene i stepenica koje vode na kat niž e.
I, dok su mi oč i traž ile skroviš te, mozak je odluč io da ima plan.
Sto se tič e planova, bio je potpuno poremeć en i blesav, ali naglo
sam osjetila jaku ž elju za borbom protiv uljeza u kuć u. Soba s neč im
ispod kreveta bila je na katu iznad sobe brač nog para, iako ne i izravno
iznad nje. Bi li me zveckanje stakla pratilo uz stepenice? Bilo je oč ito da
se mož e kretati kako ja ne mogu – znalo je nestati usred hodnika ili na
pola puta niz stepenice.
Mogla bih platnož dera dovesti k zveckanju.
Samo pola hodnika i jedne stepenice. Samo. Pod stepenicama su
bila č etvrtasta vrataš ca male ostave. Ako sam stala u ormarić , stala bih i
u nju. Valjda.
Potrč ala sam prema stepenicama, zastala u podnož ju. Zveckanje
stakla – nepravilno, ustrajno – polako se približ avalo uglu. S kata sam
č ula grebanje pa glasni tupi udarac prać en š kripom podnih dasaka.
Platnož der je bio u hodniku.
“Hej!” povikala sam.
Glasni su udarci stali odjekivati katom iznad i znala sam da
stvorenje juri prema stepenicama.
Potegla sam krač un vrataš ca pod stepenicama. Nije se htio
pomaknuti.
301
Potegla sam jač e i jač e, sve slabija i slabija pred nadiruć om
panikom. Neš to je vrlo glasno doskoč ilo u podnož je stepenica i krač un
se predao i zavukla sam se u ostavu na koljenima i dlanovima, grebuć i
ramenima i leđima i glavom po gredama, osjeć ajuć i iverke kako mi se
zabadaju u kož u, ali niš ta nije bilo bitno osim zatvoriti vrata prije nego
me vidi.
U mraku sam, zgrč ena i bolno savijenih udova i tijela, jedva disala.
Osjeć ala sam praš inu u ustima i nosu, noš enu zaguš ljivim zrakom.
Vrataš ca su bila zatvorena, ali nije bilo krač una niti kvake – jer
nije bilo predviđeno da tu unutra bude iš ta osim – nekad davno – cipela
ili opreme za č iš ćenje.
Otvorit ć e vrata.
Zveckanje stakla sad je bilo bliž e.
Cula sam kako platnož der njuš ka, glasno i ž estoko.
A onda je zveckanje naglo stalo. Predaleko. Dok mi se utroba
stezala, znala sam š to se dogodilo. Nestalo je, otiš lo.
Vrata su se naglo otvorila i svjetlo me zaslijepilo i ruke su
posegnule, prsti se omotali oko mojih ruku, izvukli me van stež uć i me
poput kliješ ta. Kož a platnož dera bila je vlaž na i groznič avo vrela.
Izvuklo me u hodnik, kleč alo mi nogom na prsima dok su mu se ruke
omatale oko mog tijela. Nije ispuš talo nikakav zvuk i sve š to sam č ula
bili su zvuci mog koprcanja, mog uzaludnog opiranja. Ruke su mi bile
slobodne, ali uzalud. Htjela sam vrisnuti, no tako mi je č vrsto rukom
omotalo prsa da nisam mogla ni udahnuti. Strgnula sam ukrasnu iglu s
bluze i zarila je u jedan od tih pipaka koji su samo glumili ljudsku ruku,
osjetila kako se probija kao kroz hrskavicu – ali niš ta nisam postigla.
Prinijelo je svoju glavu mom licu, glavu na predugom i pregipkom
vratu. Zgrabila sam masku slobodnom rukom, vođena č istim nagonom,
ž eleć i je strgnuti i, ako niš ta drugo, iskopati tom stvorenju iglom oč i,
neka me zapamti – no maska se nije dala, jer nije bila maska.
Zvuk.
Kao da je komadić stakla pao na drveni pod.
Re leksno sam zatvorila oč i.
Nagli cvilež – kako od iznenađenja, tako i od už asa, č inilo mi se – i
onda su me ti už asni udovi naglo pustili, odmotali se od mene i
odjednom viš e nisam osjeć ala tež inu stvorenja na sebi.
Culo se divlje batrganje, a zatim muč no krckanje.
302
Nastupila je tiš ina.
Zvec.
Gotovo sam otvorila oč i, ž eleć i ga vidjeti ako je već kraj.
Ali niš ta me nije zgrabilo. Sve š to se č ulo, sve š to se osjećalo bila je
mrtva tiš ina.
Postala sam svjesna da mi srce nabija u uš ima.
Otvorila sam oč i. Niš ta se nije nadvijalo nada mnom, č ekalo.
Bila sam sama u hodniku; samo ja i otrgnuta vrataš ca ostave – i na
podu, nedaleko od mene, tri krhotine neč eg nalik porculanu, a pored
njih moja ukrasna igla.

* * *

Poslodavca sam pronaš la tamo gdje ga je stvorenje ostavilo kad se
dalo u potjeru za mnom pa ga odnijela – bio je zač uđujuć e lagan za
nekog njegove velič ine – u svlač ionicu.
Nisam znala š to osim popljuskati mu lice vodom, š to ga je, na
moju sreć u, privelo svijesti.
Rekla sam mu š to se dogodilo – no, već inu onog š to se dogodilo.
Propustila sam spomenuti pomoć koju su mi pruž ili stanari soba i
postojanje tajnih prolaza.
Moj se poslodavac doimao vrlo impresioniranim nač inom na koji
sam se suoč ila s stvorenjem koje ga je napalo. Nazvao ga je samo
uljezom i nije ponudio daljnja objaš njenja. Također nije komentirao iš ta
vezano uz stvorenje – ili š to je već – prać eno zvukom zveckanja stakla.
No zato mi je ponudio poveć u poviš icu ako ostanem raditi unatoč
č injenici da sam skoro poginula.
Pristala sam.

* * *

U salonu pored svlač ionice hrpa je knjiga i u kaminu uvijek
pucketa ugodna vatrica – neovisno o tome kakvo je vrijeme i koje je
303
godiš nje doba vani – i uvijek ima neč eg ukusnog za grickanje. Ponekad
bih svratila tu po kavu ili mali sendvič , ali nikad se ne bih zadrž ala.
No tog sam se dana, nakon dugog tuš a u svlač ionici, odjenula u
vlastitu odjeć u, natoč ila si kavu, zgrabila č itav pladanj sendvič a i sjela
pored vatre. Tuš me donekle smirio i nadala sam se da ć e pucketavi
kamin i ina hrana dodatno pomoć i.
Pristala sam bila na poviš icu ne samo zato š to se poviš icu nikad
ne odbija već i zato š to – i tu sam bila potpuno iskrena sama sa sobom –
ostavku nisam smatrala ozbiljnom moguć nosti. Sto također govori
neš to o meni.
No, dok sam se tuš irala i dolazila k sebi, uhvatila sam se kako
razmiš ljam o još neč em osim o č injenici da ne ž elim dati ostavku: htjela
sam bolje iskoristiti vrijeme koje provodim ovdje.
Pjesmu mi je netko ostavio. Viđala sam razne poruke na ploč i,
nikad neku namijenjene meni, ali bilo je oč ito da ostali zaposlenici – ili
barem dio njih – održ avaju nekakvu komunikaciju, nekakve odnose.
Nitko me nikad nije smetao, nitko se nije nametao, svi su oč ito bili
dovoljno pristojni i puni razumijevanja za ljude koji ne ž ele imati posla
sa svojim kolegama.
Ali radila sam gdje sam radila i š to sam radila i, ako neć u s njima
barem pokuš ati ostvariti nekakav odnos, s kime ć u?
Stoga sam odluč ila prič ekati da osoba iz sljedeć e smjene dođe u
kuć u i vidi me kako sjedim u salonu. I ako onda odluč i uć i u salon i
pozdraviti me, pozvat ć u je da mi se pridruž i, ponuditi je kavom i
sendvič em. Imala sam č ak i dobar poč etak razgovora: No, jedan od
mojih je obješen sa stropa i pogledom me prati po prostoriji. Kakvi su
tvoji?

© 2020. Igor Rendić
304
KRIKOVI MUZEJA
Torp Moniantt

Klasič na muzejska tura starog Ambroza, č eš kog turista u Zagrebu,
pretvorit ć e se u noć nu moru kada se u Tamnoj sobi susretne s drevnim
zlom koje, skriveno pod platnom, strpljivo č eka svoju novu ž rtvu.

Iako su tek č etiri sata poslijepodne, Zagreb je uronjen u ranu
zimsku noć . Kiš a pljuš ti pod naletima snaž nog ledenog vjetra, koji kao
iz zabave pokuš ava sruš iti drevne lipe š to opkoljavaju trg poput
straž ara. Na trgu, kao ni na ulicama, nema ni ž ive duš e. Pokraj trga, u
Muzeju primijenjene umjetnosti, gore svjetla. Nevelik broj posjetitelja,
skupina č eš kih turista i lutalica u kasnoj ž ivotnoj dobi, koji su u Zagrebu
završ ili č udnom igrom sluč aja, razgledava postavljene predmete u
staklenim vitrinama.
Njihov turistič ki pratitelj, uz beskrajne isprike š to moraju
prenoć iti u Zagrebu radi krajnje neobič nog kvara na autobusu, dodatno
je platio muzejskog vodič a kako bi skupinu upoznao s dragocjenostima
sto i pedeset godina starog muzeja. Skupina staraca i starica sa
smiješ kom mrmlja na njegove isprike, međusobno se ž aleć i kako su u
tom trenutku trebali gledati odsjaj zvijezda u Jadranskom moru i
mirisati slani zrak s prozora hotelske sobe. Ipak su skupo platili
putovanje na “najljepš e more na svijetu”.
Muzejski vodič , č ovjek s velikim naoč alama i zalizanom crnom
kosom, pridruž uje se turistima u predvorju muzeja. Nervozno trlja
dlanove i razmiš lja kako započ eti razgledavanje. Srdač no pozdravlja, na
š to skupina mumija jedva uzvrać a. Kako progovara, njegov č eš ki postaje
sigurniji, kao da skida praš inu s njega. Turisti su ugodno iznenađeni i
gotovo zaboravljaju č injenicu da su umjesto njega trebali sluš ati š um
morskih valova. Vodič kruž i predvorjem govoreć i poneš to o svakom
predmetu koji se tu nalazio, a onda zamoljava posjetitelje da ga slijede u
305
obilazak.
Ambroz Peranek, umirovljeni staklar, ide na zač elju grupe. On ne
poznaje nikoga iz skupine, a na putovanje je otiš ao samo zato š to ga je
sin natjerao. Nakon ž enine smrti, pokuš ao se ubiti poslom. Danonoć no
je radio u garaž i, jer ga sin nije viš e trebao u staklarnici. Pokuš ao je
praviti ogledala na starinski nač in, bez strojeva i prskalica koje je
njegov sin uveo u posao. Nije mu poš lo za rukom.
A sad visi u muzeju u gradu č ija mu se kiš a ne sviđa i u druš tvu
ljudi koji ga podsjeć aju na to da neć e još dugo disati. Kaskajuć i na
zač elju skupine predvođene vodič em, Ambroz ipak ima jedan razlog za
smješ kanje. Osjeć a se kao nestaš ni dječ arac dok u dž epu jakne
poskriveć ki mazi metalnu plosku s rakijom i č eka pogodan trenutak da
uzme gutljaj. Vodič ne prestaje brbljati i Ambroz se sve tež e odupire
pozivu alkohola. U drugom dž epu ima kutiju cigareta i upaljač , ali
puš enje ostavlja vanjski trag za razliku od rakije – barem dok ne dahne
u nekoga.
“Ovo je Tamna soba”, govori vodič uvodeć i ih u jasno osvijetljenu
prostoriju s dvadesetak predmeta u zasebnim staklenim vitrinama. Svi
predmeti su crni ili tamnoplavi, s ponekim zlatnim ili srebrenim
ornamentom. “Kao š to vidite, zove se tako zbog predmeta u njoj, a ne
osvjetljenja”, vodič se smiješ i. Tu reč enicu smatra ponajboljom u cijeloj
svojoj karijeri vodič a te je nikada ne propuš ta izgovoriti.
Ambroz ulazi za ostatkom skupine u prostoriju i nezainteresirano
razgledava. Nestrpljivo č eka da krenu dalje, kako bi mogao, skriveć ke u
pozadini, osjetiti č ari rakije. Uz to, š to prije nastave obilazak, prije ć e
završ iti, pa ć e moć i i zapaliti cigaretu.
“Ovo je ogrtač kneza Tihomira, starijeg brata prvog hrvatskog
kralja Tomislava”, vodič sa zadovoljstvom predstavlja prvi predmet.
Njegovo oduš evljenje lagano prelazi na turiste.
“Izrađen je od krzna i nepoznate tkanine ukraš ene zlatom kao
simbolom bogatstva, a č udesna stvar je da materijal ne stari. Još uvijek
je kao nov.”
Ambroz skeptič no misli kako je riječ o obič nom ogrtač u sa zlatnim
ornamentima kojeg mijenjaju kad se ukaž u prvi tragovi oš teć enja. On
nije č ovjek koji vjeruje u č udesa. Ipak, skeptič ne komentare zaustavlja u
grlu.
Vodič kreć e dalje i skupina ga prati u stopu. Ambroz se lijeno vuč e
306
kroz prostoriju i pita se je li vrijeme da izvadi plosku iz dž epa.
“A ovo je Galarovo ogledalo iz 1814. godine”, pokazuje vodič
rukom na dvometarski predmet na postolju prekriven crnom tkaninom.
“Legenda kaž e da onaj tko se u njemu pogleda, poludi istog trenutka.
Predmet nosi prokletstvo još iz Bugarskih Rodopa gdje je nastao u
rukama staklara Galara. Prema prič i, Galaru su u izradi pomogle tri
vješ tice, a napravio ga je kao dar turskom paš i koji je uzeo njegovu kć er
za ropkinju. Niti sat vremena nakon dostave ogledala, paš a je u naletu
ludila pobio cijeli svoj dvor, uključ ujuć i i staklarevu kć er, a zatim si je
prerezao grkljan.” Vodič napravi stanku radi dramskog efekta pa se
zlurado nasmiješ i. “Navodno je na ogledalu jedna crta paš ine krvi, iako
se nitko ne usuđuje pogledati. Još je mož da zanimljivo spomenuti
teoriju po kojoj je sam Gavrilo Princip, č ovjek zasluž an za poč etak
Prvog svjetskog rata, bio pod utjecajem zloduha iz ogledala kad je
izvrš io Sarajevski atentat.”
Ambroz ostaje kraj ogledala dok grupa kreć e dalje. Osjeć a straš an
inat da pogleda ispod tkanine. Naposljetku, on je staklar od rođenja.
Vidjeti tako staro ogledalo, mož da bi mu vratilo iskricu strasti u prazno
srce. A i mogao bi izvaditi ruku iz dž epa…
Na njega nitko ne obrać a paž nju i grupa s vremenom napuš ta
prostoriju. Ambroz odmah vadi plosku i uzima gutljaj vatrene vodice.
“Uf, napokon.”
Njegov glas, iako tih, odjekuje praznom prostorijom. Ohrabren
rakijom, Ambroz skida tkaninu kako bi prič ao s odrazom. Rakija uvijek
bolje teč e u druš tvu. Eliptič no ogledalo je opkoljeno okvirom u liku
dviju zmija, od kojih je jedna zlatna, a druga srebrena. Prekrasan rad,
mora priznati. Umjetnič ko djelo kakvih je malo u svijetu. Jedino š to
kvari prizor nalazi se na zrcalnoj površ ini.
“Hoć eš li ti malo?”, Ambroz govori drugom sebi. Lik u ogledalu
izgleda jako umorno i tuž no. “Valjalo bi ti malo”, Ambroz uzima još
jedan veliki gutljaj. “Izgledaš kao govno.”
“Kada ti piješ , kao da ja pijem”, odgovara odraz i utješ no se
smiješ i.
Ambroz uzvrać a š irokim cerekom. Ne vjeruje da je već toliko pijan
da razgovara s ogledalom, ali istinu govoreć i, to mu je već druga ploska
taj dan. Tko zna, mož da razgovara s onim zloduhom u ogledalu kojeg je
spomenuo vodič .
307
“Prijatelju, zaš to ž iviš ?”, obrać a mu se odraz u ogledalu. “Zena ti je
odleprš ala na drugi svijet. Ostavila te samog. Zapali se.”
Riječ i su izgovorene s nekom nadljudskom jednostavnoš ću.
Ambroz se pita je li riječ o š ali. Sutke gleda u svoj odraz koji izgleda
starije i ruž nije nego prije. Njegove oč i zlobno sjaje, a osmijeh na
usnama nije nimalo dobronamjeran. Ipak, Ambroz se ne mož e okrenuti
i otić i. Kao da mu neka nevidljiva sila drž i pogled prikovan za ogledalo.

* * *

Vrijeme teč e. Ambroz ostaje u muzeju koji je sada zatvoren i pilji u
ogledalo koje govori. Zaboravljen je od sviju. Nije iznenađen š to nitko
nije primjetio njegov izostanak. Autobus ga je gotovo zaboravio već na
benzinskoj crpki u Sloveniji. U hotelu u Zagrebu je zamalo ostao bez
sobe – turistič ki pratitelj nije vjerovao da je Ambroz u njegovoj skupini
dok to drugi putnici nisu potvrdili. Cinilo se da ga je svijet zaboravio u
trenutku kad je njegova ž ena umrla. To ga nije ni č udilo. Oduvijek je ona
bila lice njihove obitelji pred svijetom. Bila je prelijepo lice, misli
Ambroz pokuš avajuć i se sjetiti. S godinama je prisjeć anje bivalo sve
tež e. Ponekad je č ak zaboravljao gdje se nalazi. Sreć om, sad je imao
odraz u ogledalu koji ga je podsjeć ao.
“Zapali se, Ambroz. Ovdje, sad”, po tko zna koji put govori odraz s
cerekom.
Napokon, Ambroz kima glavom. Ne mož e se sjetiti razloga zaš to
ne bi uč inio tako. Ruke mu drhte dok otvara plosku. Otpija jedan gutljaj
pa preostali sadrž aj izlijeva na glavu. Rakija natapa kosu, lice, vuneni
kaput i polo majicu ispod njega. Iz dž epa vadi upaljač drž eć i pogled uprt
u svoj odraz. Zrcalni on djeluje zadovoljan razvojem događaja i Ambroz
už iva u izrazu njegova lica kad je posegnuo u dž ep i izvukao kutiju
cigareta. Uzima jednu nakupinu iscjeckanog liš ća zamotanu u papir i
vrijednu osam minuta ž ivota, a kutiju ispuš ta na pod. Gura vrš ak s
ilterom između suhih usana i pripaljuje je pazeć i da ne zahvati kragnu
kaputa natopljenu rakijom. Sam je u Tamnoj sobi i povlač i najmirniji
dim u svom dugom ž ivotu. Sjeć a se svoje prve cigarete i kaš lja š to ju je
pratio.
308
“Zapali se, Ambroz”, ponavlja odraz. “Sad nemaš š ta drugo uč initi.”
“Mož da ukradem ogrtač onog kneza”, pokazuje Ambroz cigaretom
prema crnoj tkanini š to ne stari. Dok to govori, zna da neć e pokuš ati
niš ta takvoga. Već je neko vrijeme svjestan da odraz nije ž iv zahvaljujuć i
rakiji. Neš to drugo je posrijedi. Neš to č udno, zanimljivo iz jedne
perspektive i zastraš ujuć e iz druge. Ne mož e samo otić i od ogledala. Bio
je prikovan za njega i č ak i za pogled prema glupom ogrtač u trebao je
svojevrstan napor uma i snagu volje. Ambroz zna da ga mora posluš ati,
samo…
Muč e ga riječ i onog muzejskog vodič a. Ne misli kako je Galarovo
ogledalo krivo za njegovo ludilo. Takav je uš ao u muzej. Takav je doš ao
u Zagreb, takav je napustio Ceš ku i svoj dom. Takav je ž ivio već neko
vrijeme. Galarovo ogledalo ga je samo pronaš lo u hrpi turista i izdvojilo
za svoj cilj. Kaos. Prokletstvo. Vlast nad ž ivotom. To je bilo neš to č emu
je Zlo oduvijek tež ilo.
“Zapali se.”
Ambroz shvać a da nema razloga za oklijevanje. Plamen na
upaljač u bukne iz prvog pokuš aja. Starac prinosi plamen licu i
natopljenoj kosi. Ni udah kasnije Tamnom sobom odjekuje straš an krik
kojeg nitko ne č uje.
Taj krik je prać en drugač ijim, zanosnim, vatrenim krikom
už ivanja.

* * *

Gospođa Luca, č istač ica muzeja, po redovnom rasporedu ulazi u
Tamnu sobu u sedam sati ujutro. Njen vrisak prož ima ulicu unatoč
gustom prometu. Tkanina s Galarova ogledala je skinuta, a pred njim
lež i izgorjelo mrtvo tijelo.

©2020. Torp Moniantt
309
LJUDI, OSTANITE DOMA
Andreja Bubić

Od panič nog izbjegavanja drugih kupaca u supermarketima, pa
sve do napadaja tjeskobe pri upoznavanju novih ljudi, junakinja ove
prič e prolazi kroz svoju osobnu psihološ ku korona-moru.

jutro, 8. travnja 2020.
“Ljudi, ostanite doma”, bile su prve riječ i koje je Iva zač ula tog
jutra. Zivjela je sama i prvi dnevni kontakt u pravilu ostvarivala s
lokalnom radio-postajom na kojoj su uporno ponavljali ono š to su i
cvrč ci na grani dosad nauč ili, da treba biti doma, da se ne smije izlaziti,
da je ključ no izbjegavati susrete s drugim ljudima.
Upute je u pravilu sluš ala, poš tovala ih maksimalno, izlazila
minimalno, ljude viđala rijetko. Već inu kroz prozor balkona ili ekran
mobitela. Osobno kolegicu u pekari u kojoj je radila. I, dakako, rijetkog
udaljenog š etač a ili tetu prodavač icu u lokalnoj trgovini koju je ponekad
posjeć ivala.
Danas je bio dan za jedan takav posjet.

* * *

U trgovinu se uputila rano, č im se otvorila. Nadala se da ć e time
izbjeć i guž vu, ali sreć e nije bilo. Cim je uš la u trgovinu, zajedno s drugih
par ranih kupaca, zaš titar je one koji su malo zakasnili na otvaranje
zamolio da s ulaskom prič ekaju dok oni najrevniji ne obave kupnju.
Uš la je u trgovinu, uredno opremljena maskom i rukavicama, pa
dezin icirala ruke i uzela koš aru. Krenula je prema hladnjaku s
mliječ nim proizvodima i iz njega izvadila dva velika pakiranja jogurta. U
310
tom je trenutku kratko, neplanirano zastala, pokuš avajuć i na pakiranju
provjeriti rok trajanja, pa se naglo trznula kad je osjetila pokret iza
sebe.
Bio je to drugi č ovjek.
Na manje od metra od nje.
Bez maske.
Osjetila je kako joj se puls ubrzao.
Kako joj je ruka zadrhtala.
Kako joj je srce poskoč ilo.
Kako joj je ž elucem prostrujao grč .
Brzo je ubacila jogurte u koš aru, zaboravljajuć i da rok trajanja nije
provjerila.
Odmaknula se od nepoznatog kupca.
Brzim korakom krenula prema blagajni.
I odjednom, iza niza stalaka sa č okoladama, praktič ki naletjela na
ž enu s maskom.
Nisu se sudarile, ali skoro.
I jedna i druga su, na prvu naznaku drugog ljudskog bić a blizu
sebe, automatski ustuknule.
Iva je na trenutak prestala disati.
Zastala je, pa brzim korakom proš la pored ž ene koja se za potrebe
mimoilaska maksimalno pomaknula u stranu. Obje su tijekom prolaska
zadrž ale dah pa ga nastavile zadrž avati još nekoliko sekundi nakon
prestanka opasnosti.
Putem do blagajne, Iva je pokupila par dodatnih sitnica koje su joj
trebale.
Kruh je zaboravila, bila je previš e uzbuđena da bi ga se sjetila.
Zaboravila je i na podsjetnik na mobitelu koji je pripremila u
sluč aju da neš to zaboravi.
Na blagajni je iz koš are izvadila namirnice koje je ž eljela kupiti.
Dok ih je teta blagajnica provlač ila na kasi, Iva je iz torbe pokuš ala
izvaditi novč anik.
Nije ga mogla nać i. Nikako.
Osjetila je kako joj znoj probija masku.
Srce joj je kucalo sve brž e.
Panič no je rukom kopala po torbi, ali novč anika nije bilo.
“Gospođo, hoć ete li?” zač ula je iza sebe nervozni muš ki glas.
311
Pogledala je nepoznatog kupca koji nije imao puno strpljenja za
njezinu tjeskobu. Osjetila se kao zadnji kriminalac jer je tog jutra izaš la
van, pa svojim dolaskom u trgovinu ugrozila zdravlje drugih ljudi, a
mož da i svoje, a ni zbog č ega.
Osjetila je kako joj suze polako naviru na oč i.
Groznič ave su je misli sve viš e opsjedale, srce je teš ko
kontrolirala, ali drhtave ruke još uvijek nisu odustajale, i dalje su po
torbi traž ile ono š to joj je sad toliko trebalo.
Nekoliko trenutaka kasnije, novč anik je bio pronađen.
Hrana kupljena. A zatim nervozno nabacana u vreć icu.
Još nekoliko trenutaka kasnije, Iva je izaš la iz trgovine i pož urila
doma.
Misija je bila obavljena, sve je bilo u redu.

* * *

noć , 8. travnja 2020.
“Mislim da ć u krenuti”, najavila je Iva tek nekoliko trenutaka
nakon š to je niz grlo uputila posljednji zalogaj inač e ukusne več ere.
Unatoč dobroj hrani i još boljem druš tvu, nije bila raspolož ena za
izlež avanje uz noć nu kavu ili pić e.
“Već ?”, zač udila se Tina.
“Da, morala bih ić i, kasno je”, kratko je odvratila, ne ž eleć i previš e
objaš njavati razloge ž urbe.
“Ma, tek je devet, rano je”, usprotivio se Kreš o, Tinin suprug.
“Ostani još malo.”
“Ne bih, umorna sam.”
“O.K.” ukrala je Tina riječ Kreš i, ž eleć i time Ivu poš tedjeti daljnjeg
nagovaranja koje bi zasigurno samo pojač alo njezinu oč iglednu
nelagodu. “Vidimo se onda ujutro?”
“Vidimo.”

Cim je Iva otvorila vrata stana, s hodnika ju je zapljusnuo
neugodan miris pepela. Zbunjeno se zaustavila, nesigurna š to uč initi.
Ostala je nekoliko trenutaka nepomič no stajati, pa nastavila dalje. Par
312
koraka kasnije, osjetima u nosu pridruž ili su se i oni vidni, i to u obliku
nimalo sugestivne dimne zavjese.
Požar, proš lo joj je kroz glavu. Kvragu.
Napravila je još nekoliko koraka, najprije brzih, a onda sve
sporijih, stubiš tem prema niž im katovima. Svakim je trenutkom
potreba da se makne iz mož da zapaljene zgrade sve viš e rasla, ironič no
poprać ena sve već im oklijevanjem zbog straha od vatre koja ju je mogla
doč ekati iza sljedeć eg ugla.
Proš la je peti kat… pa č etvrti… e da bi, u trenutku kad se naš la na
treć em katu, odnekud ispod sebe zač ula snaž an udarac.
Osjetila je lagano strujanje ž elucem, koji su popratili glasni udari
srca.
Sljedeć i joj je udah u pluć a unio veliku količ inu dima koju je
automatski pokuš ala iskaš ljati. Zastala je na trenutak, sluš ajuć i srce
kako produbljuje i pojač ava glasnoć u svojih otkucaja, na taj joj nač in
signalizirajuć i da neš to nije u redu.
Osjetila je kako joj misli poč inju slijediti ritam srca i sve kaotič nije
tutnjati glavom.
I dalje ukopana na mjestu, pokuš avala je odluč iti – krenuti dalje ili
se vratiti… vratiti se ili krenuti dalje… krenuti dalje ili se vratiti… vratiti
se ili – š to je drugo ono bilo?
Vratila se.

* * *

Koji trenutak kasnije, vrata stana ponovno joj je otvorila Tina,
č udeć i se njezinoj izbezumljenoj pojavi, nimalo nalik onoj koju je
ispratila prije tek nekoliko minuta.
“Otkud ti nazad?”, upitala je Tina.
“Sta ne osjetiš ?” zač uđeno ju je pogledala Iva.
“Sta?”
“Pa dim!”
“Koji dim?” iskreno se iznenadila Tina.
“Od vatre na donjem katu! Dim grize oč i, kako ne osjetiš ?”
“Koji dim?”
313
“Dim…” zbunjeno je promrmljala Iva.
“Ne… ne osjeć am niš ta”, potvrdila je mirnim glasom Tina.
“Ma…” zastala je na trenutak, u potpunoj nevjerici, Iva. “Uč inilo mi
se da dolje neš to gori.”
“Ja niš ta ne osjetim”, još je jednom ponovila Tina, a zatim, da umiri
Ivu, izaš la iz stana i doš la do stepenica. Nagnula se preko djelić a ograde
koji je gledao u prizemlje i u daljini bezuspješ no potraž ila naznake dima
ili vatre. “Niš ta ne vidim. A i ne osjetim dim.”
“Hmm”, posramljeno je promrmljala Iva, a zatim i sama još
jednom duboko udahnula. Iako su joj uznevjereno srce i pobješ njele
misli jasno nagovješ tavale da neš to nije u redu, pluć a su govorila neš to
drugo. Zrak se mogao udahnuti, bilo je sve u redu.
“Hoć eš se vratiti unutra?” prenula ju je iz razmiš ljanja Tina.
“Mogla bih”, proš aputala je i ponovila. “Mogla bih. Hoć u.”

* * *

Cim su se vratile u stan, Tina je podijelila novosti š to su stigle prije
nekoliko minuta:
“Zvala me sestra, dolazi s muž em i nekim prijateljima.”
“Molim?” zač udila se Iva. “Ali, kako?”
“Stiž u autom”, odgovorila je poluinformativno Tina, nesigurna oko
toga š to je zapravo bilo pitanje. “Kako misliš kako?”
“Pa, mislim, kako stiž u kad i dalje stoje mjere zabrane kretanja
među ž upanijama? Sta nije ona u Zagrebu?”
“Je, u Zagrebu je”, slegnula je ramenima Tina. “Valjda su otiš li
nakon potresa, ne znam kako se izvukla.”
“Ali, kako?” nije odustajala Iva. “Pa od Zagreba do Splita ima
valjda…”
“Ne znam”, prekinula ju je Tina, koju oč igledno nije zanimalo kako
joj se sestra uspjela probiti kroz sve policijske kontrole. Probila se,
samo je to bilo važ no.
“Ali”, zaustila je Iva opet, a zatim se sjetila druge, važ nije stvari. “A
ti ljudi s kojima dolazi, oni su svi… zdravi?”
“Da, normalno da su zdravi”, nervozno je odgovorila Tina.
314
“Kako znaš ?”
Ivino je pitanje ostalo visjeti u zraku. Razoč arano je gledala Tinu
kako je lagano tapš a po nadlaktici, a zatim kreć e prema kuhinji dovrš iti
kolač e za goste. Mogla je samo pretpostaviti da nije imala pojma jesu li
ljudi s kojima joj se sestra spuš ta iz Zagreba zdravi ili ne. Vjerojatno nije
ni znala s kim toč no dolazi; da jest, sigurno bi joj rekla.
Zbunjena i umorna, okrenula se prema Kreš i i krenula s njim
prič ati ni o č emu. Napola ga je sluš ala kako neš to govori, po glavi vrteć i
misao: Zašto sam dolazila, zašto ostajem, zašto sam dolazila, zašto
ostajem…
Glavni razlog dolaska bila joj je ž elja za barem kratkim izlaskom,
ova karantenizacija ju je već pomalo izluđivala. Drugi razlog bila je ž elja
da se osjeti normalnom, stalno bjež anje od ljudi nije bilo normalno.
Treć i razlog, i povod dolaska, bilo je to š to ju je Tina stalno pozivala da
svrati do njih, a razloga za odbijanje poziv nije bilo previš e.
S njom je ionako radila, Tina je praktič ki bila jedina osoba koju je
viđala sve ovo vrijeme. Pa, kad ju je već gledala preko dana, nije vidjela
problem ni u tome da joj svrati na več eru. Kreš o je radio od kuć e i, ako
je dobro shvatila, nikoga osim Tine već skoro tri tjedna nije vidio.
Nije bilo razloga zaš to ne bi otiš la. I zato jest otiš la.
Pa se nemalo iznenadila zbog č injenice da joj ipak, unatoč zdravoj
logici i razumu, nije bilo ugodno doć i, š to se tijekom več eri itekako
osjetilo. Zato je namjerila otić i, preskač uć i desert i kasnoveč ernje
č avrljanje.
Osjeć ala se nelagodno, htjela je otić i doma, oprati ruke, zavuć i se
pod dekicu i pokuš ati se dobro naspavati. I zato je i pokuš ala otić i
doma, oprati ruke, zavuć i se pod dekicu i, nakon neke debilne TV-serije,
krenuti u krevet. Ali, vatra koja je u međuvremenu neobjaš njivo nestala
pomrsila joj je planove.
Vatra, sjetila se odjednom, ali u magli, kao da maloprije nije ona
bila ta koja je skamenjeno stajala na zadimljenom stubiš tu. Što je bilo
ono s vatrom?
“Iva?” probilo joj se do svijesti. Bio je to Kreš o, koji je već neko
vrijeme č ekao odgovor na pitanje vezano uz razgovor koji Iva ne bi
mogla rekonstruirati ni da je htjela.
“Ha?”
“Si O.K.?” zvuč ao je zainteresirano, vjerojatno nenaviknut vidjeti
315
Tininu prijateljicu toliko izgubljenu i konfuznu.
“’Sam”, promrmljala je Iva. “Jesam.”
“Sigurno?”
“Da… Mož da bih mogla sad krenut’”, predlož ila je nakon kratke i
neuvjerljive potvrde svoje okejnosti.
“Pa, ako…” zaustio je Kreš o prije nego š ta mu je ostatak reč enice
progutalo zvono na vratima.
Iva je naglo osjetila kako joj srce ponovo poč inje ubrzano kucati.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, udahni izdahni, udahni izdahni,
uzaludno je pokuš ala smiriti samu sebe. Udahni izdahni, udahni u pizdu
materinu izdahni.
“Hej, već ste stigli”, Tinin je zvonki pozdrav sestri odjeknuo cijelim
stanom.
“Ej, hej”, zač uo se Zeljkin još veseliji glas poprać en cikom
nekolicine ljudi koje je dovela sa sobom.
Tup tup.
Tik tok.
Tup tup.
Udah udah, sjeti se izdahnut, udah…
?
Praznina.
Hiperventilacija.
Ivino je srce sve brž e kucalo, usmjeravanje na disanje nije ga
uspijevalo primiriti.
Osjetila je kapljice znoja kako joj se probijaju kroz kož u i ovlaž uju
sljepooč nice.
Oč i su je pekle.
Kroz stomak kao da joj je marš irala vojska stonoga. Osjeć ala je
kako joj se, jedna po jedna, iz crijeva probijaju prema jednjaku.
Odjednom kao da su sa sobom prema gore poč ele nositi i hranu koju je
maloprije pojela. Kruh. Humus. Tunu. Blitvu. Sve je odjednom bilo na
putu prema ulazu-izlazu. Kao š to ć e i Stož er jednog dana, pripremale su
svoju paklenu izlaznu strategiju.
Srce joj je lupalo sve snaž nije. I toč no kad joj se uč inilo da ga viš e
nikad niš ta neć e uspjeti nadglasati, zagluš ila ju je š arolika cika glasova
koji su se odjednom prelili dnevnim boravkom.
“Iva, ovo je moja sestra”, registrirala je u daljini Tinine riječ i.
316
“Drago, drago, drago…” odjekivalo je Ivi u glavi. Nije to bila Tina,
nije ni ona sama, nije bila sigurna tko je to govorio. Trebalo joj je
nekoliko sekundi da shvati kako se Tininom glasu u međuvremenu
pridruž io neki nepoznati koji je rekao da mu je neš to drago, ali nije
uspjela uhvatiti toč no š to.
“Molim?” smuš eno je potraž ila pojaš njenje.
“Drago mi je”, shvatila je napokon poruku, koju joj je ž ena
pokuš avala prenijeti. “Ja sam Korona, Tinina sestra.”
“Koro…?” promucala je Iva, zbunjena imenom kojim se nepoznata
okitila. Bila je sigurna da se Tinina sestra zove Zeljka. I da joj je bratovo
ime Marko. Zato nije razumjela tko je sad ova ž ena. I tko su ti ljudi koje
je dovela sa sobom.
“Korona”, iscerila se ž ena ispred nje, a zatim i č ovjek iza nje, i ž ena
iza njega, i ž ena iza nje, i još puno ljudi koji su jedni za drugim ulazili u
sobu.
“Idem kuć i”, nesigurno je proš aputala Iva pa hodom natraš ke
poč ela uzmicati od gomile.
“Kako, kad je vatra?” cerenju se sad pridruž ila i Tina. “Vani vatra,
unutra korona. Vani pož ar, unutra mi.”
Vani vatra, unutra korona.
Unutra oni, vani pož ar.
Tup tup.
Tik tok.
Udah izdah.
Nagli nalet adrenalina.
Glava u magli.
Probadanje u sljepooč nicama.
Gubitak daha.
Sirom otvorene oč i. Pred kojima je paradirala gomila korona-
č udoviš ta, izoblič enih korona-glava s malim korona-rogovima
nataknutim na nezgrapna korona-tijela ogrnuta ž utim kiš nim korona-
kabanicama. Bez maski.
Korona-č udoviš ta.
Koronaviš ta.
Iva je osjeć ala kako je osjeć aj panike polako nadvladava, kako joj
struji tijelom, kako joj oduzima dah, kako je preplavljuje. Gledala je
virusne glavice korona-č udoviš ta kako joj se sve viš e približ avaju onim
317
svojim malim odvratim, ljigavim, zelenim ticalima.
Pokuš ala je kriknuti, ali glasa bilo nije.

* * *

Trenutak-dva iza toga, probudila se oblivena hladnim znojem.
U prvom trenutku nije mogla procijeniti gdje se nalazi.
Zeludac joj je govorio da je i dalje u Tininom stanu, okruž ena
korona-č udoviš tima. Osjeć ala ih je blizu, tik do sebe.
Razum joj je govorio da Tina i korona-č udoviš ta nisu tu, da nikad
nisu ni bila. Iako se mogla zakleti da jesu, znala je da teoretski nisu
mogli biti. Prepoznala je da joj glava dodiruje jastuk. Osjetila madrac
ispod sebe. Sjetila se da je Tina bila zadnja osoba koju je posjetila prije
poč etka izolacije, zbog č ega joj se vjerojatno i uš uljala u san.
U krevetu sam, uvjeravala je samu sebe. U krevetu sam. Ako sam u
krevetu, to znači da sam sve sanjala. U krevetu sam, sve je u redu. U
krevetu sam, to znači da je sve u redu.
Svejedno, iako je svakim trenutkom sve jasnije shvać ala da napad
korona-vojske nije bio stvaran, osjeć aj joj je i dalje uporno ponavljao da
sve skupa nije bio samo san. Srce joj je lupalo. I dalje ju je bilo strah.
Zatvorene su oč i ispred sebe i dalje gledale mala rogata č udoviš ta, a
misli ostajale zarobljena u nekom koš mar stanju. Kao č ardak ni na nebu
ni na zemlji, Iva je lebdjela negdje ni u snu ni na javi.
Približ ila je noge ramenima i zaokruž ila se u fetus-pozu,
bezuspješ no pokuš avajuć i shvatiti š to se dogodilo.
Pokuš ala je rekonstruirati prič u iz sna, ali joj to nije polazilo od
ruke. Detalja se viš e nije mogla sjetiti, svakim su trenutkom sve viš e
blijedili i gubili smisao. Na kraju joj je u sjeć anju ostao samo miris vatre,
Kreš in umirujuć i glas i slika zelenih korona-glavica nataknutih na ž ute
korona-kabanice.
Sanjala sam, sve je u redu, pokuš ala se utješ iti. Spavaj sad, sve je u
redu.
Nije uspjela odmah zaspati.
Kad je shvatila da i neć e tako lako, pogledala je prema satu. Bilo je
1:20.
318
Ustala je, otiš la do WC-a, popila vode.
Vratila se u krevet.
Do jutra nastavila osluš kivati srce koje se smiriti nije moglo.
Pokuš avala je misliti na neš to lijepo.
Pokuš avala je ne misliti na niš ta.
Pokuš avala je misliti na torticu.
Nije uspjela ne misliti.
Nije uspjela zaspati.
U koš marskom je, polubudnom bunilu doč ekala novi dan.

* * *

jutro, 27. travnja 2020.
“Danas je prvi dan popuš tanja mjera”, bile su prve riječ i koje je Iva
zač ula tog jutra. Kao i obič no, bile su to riječ i radijskog voditelja, koji je,
č ujno raspolož en, urbi et orbi dijelio veselu vijest o dobrim korona-
brojevima i povratku u normalan ž ivot, ili ulasku u novo normalno, koje
je, zahvaljujuć i brojevima, trebalo uslijediti.
Zadnjih je dana dosta sluš ala o vrać anju javnog prijevoza,
otvaranju dosad zatvorenih trgovina, uskoro i frizerskih i
kozmetič arskih salona, mož da i povratku u ž ivot vrlo slič an onom
normalnom.
Puno ljudi se tome radovalo jer im je posljednjih tjedana kosa
osijedila i narasla, majice se od proš le godine suzile, izolacija ih dovela
do ruba ž ivaca.
Iva je bila umorna.
Dvadesetak dana skoro pa neprospavanih noć i to napravi č ovjeku.
“Ljudi, ostanite doma”, sjetila se riječ i koje su označ ile poč etak
prvog dana i noć i koja ju je uvela u njezino osobno novo normalno.
Novo paranoidno. Novo histerič no. Novo insomnič no.
“Ljudi, ostanite doma.”
Ljudi…
Ludi…
Iva…
Svatko od nas…
319
Svatko na svoj nač in…

© 2020. Andreja Bubić
320
KRONIKE S KORANE
Ljiljana – Marija Šumić

Ogluš ivš i se na mjere suzbijanja pandemije, š estero mladih
Zagrepč ana bjež i iz grada u osamljenu vikendicu na Korani. Zadovoljni
š to su nasamarili propise, spremni su započ eti ludi vikend. Ali, stvari se
ne odvijaju onako kako su zamislili. Jer s njima je iz Zagreba doš lo još
neš to…

05:38
Bio je prohladan proljetni dan kada su odluč ili krenuti. Vani je bilo
minus dva. Na horizontu, sunce se tek uzdizalo. Jedva da je bilo
primjetno, pruž alo je svoje ruž ič aste š are pokuš avajuć i se oduprijeti
mraku koji je bio sve slabiji. Nataš a je izaš la na balkon dok je Hrvoje
spremao i posljednje sendvič e. Iz ljubič aste jakne izvukla je cigaretu
plavog Lucky Strikea. Ukrala mu ju je dok je bio u kupaonici. Dogovorili
su se da neć e viš e puš iti. Zajedno. Još barem neko vrijeme. Dok ova
poš ast ne prođe. Znala je da bi se ljutio da zna da ć e ona ipak zapaliti.
No, njoj se zapravo puš ilo. Itekako. Uzet ć e samo par dimova pa ć e
ugasiti. Hladni sjeverac ju je zapuhnuo č im je stupila na ž ute ploč ice,
sledivš i joj sve miš ić e lica. Oč i su joj zasuzile na trenutak. Na njihovom
zagrebač kom sedmom katu strahovito je puhalo.
Prije par dana odluč ili su otić i na Plitvice. Kod njegovih u
vikendicu. Nisu viš e mogli biti kod kuć e. Gledali su previš e Net lixa, jeli
previš e gotovih zaleđenih jela jer im se viš e nije dalo kuhati i svađali se
oko toga tko jest ili nije dezin icirao juč eraš nje radne površ ine. Nisu
smjeli otić i. Tako su vlasti naredile. Nisu smjeli mijenjati mjesto
prebivališ ta. No, svejedno ć e otić i. Hrvoje je znao put. Znao je kako ć e ih
izbjeć i. Ostat ć e tamo par dana. Bez interneta i televizije. Napunili su
auto svakojakim druš tvenim igrama, dž inom te slaninom i nekim
kobasicama njegove tetke. Ali neć e ić i sami. Dario i Tea bit ć e u drugom
321
autu. Odmah iza njih. A onda ć e pokupiti Maju i naposljetku Kikija. On
se uvijek spremao zadnji. Nasmijala se tome.
“Spremna?” č ula je Hrvoja kako je doziva pa je hitro ugasila Lucky
Strike u već prethodno sakrivenu improviziranu pepeljaru na balkonu.
“Puš ila si?”
“Samo dva dima”, odgovorila mu je nezainteresirano.
“Nataš a!”
“Joj, skini mi se”, rekla je srdito, gledajuć i ga samo na trenutak
ledenim pogledom, a onda ga je pustila, ne ž eleć i se svađati.
Bili su zajedno jedanaest godina. Od č etvrtog razreda srednje
š kole. Svaš ta se dogodilo u tih jedanaest godina. Njezin studij dizajna i
njegov strojarstva, europska putovanja, sramotne i smiješ ne uspomene,
tugaljivi, ljubomorni ispadi i neshvać ena prijateljstva. Nju su svi zvali
Siva, jer je jednom obojila kosu u sivo. Oduvijek je mijenjala boje i
pratila trendove. Sada joj je kosa bila ruž ič aste boje. Još se nekako
drž ala bez frizera.
Hrvoje je bio visok i pleć at muš karac. Uspješ an. Sportaš i redovit u
teretani. Na njemu su majice uvijek bile pripijene. No, ne otrcano kao u
romantič nim komedijama devedesetih, već vrlo ugodno za ž enske oč i.
Već su dvije godine ž ivjeli u stanu u kojemu su njegovi inač e imali
podstanare. Danas joj je straš no iš ao na ž ivce, a da joj niš ta nije uč inio.
Uznemiravala ju je njegova pojava. Umarao njegov glas. Pripisala je to
koroni. Tom mrskom virusu. Prokletom zatoč eniš tvu.
“Sorry, okej?” isprič ala se, iskreno ž aleć i zbog svoje reakcije.
“Gle, stvarno me nije briga”, odgovorio joj je frustrirano. “Znaš da
tamo pada snijeg?” upitao ju je, a ona je samo slegnula ramenima. “Bolje
da si uzmeš onu svoju bundicu. Znam š to govorim”, odvratio je nekako
podrugljivo, uzevš i kofere i Konzumove vreć ice te je ostavivš i samu u
stanu s otvorenim vratima.

* * *

09:15
U vikendici Hrvojevih roditelja bili su već mnogo puta. Bilo je to
maleno, ali divno zdanje. Gornja polovica izvana mu je bila oblož ena
322
drvetom, a donja kamenom. S istoč ne strane ulazilo se u prostrano
predvorje s dnevnom sobom i kuhinjom, ali imala je jednokatnica i
vanjsko stepeniš te s drvenom ogradom, s č ijeg se vrha pogled pruž ao
na rijeku Koranu u samom njezinom podnož ju, a koja je sada izgledala
bolno zaleđenom. S balkona se ulazilo u spavać e sobe. U njima ć e
več eras spavati parovi, a Kiki i Maja ć e se već nekako prijateljski snać i u
dnevnoj sobi.
Bila je druž ina u ovakvom postavu već godinama. Puno puta su
već bili na Plitvicama. Slavili su se tu kojekakvi rođendani, diplome,
zimski i ljetni praznici, polož eni vozač ki i struč ni ispiti, momač ka več er
nekog frajera s kojim si viš e i nisu bili dobri ili jednostavni vikendi u
kojima se poklopilo da su baš svi bili slobodni. Kuć a je jedina novost
bila Tei. Ona je s Dariom bila tek pet mjeseci. Besprijekorno osviješ teni
veganski par. Upoznali su se na nekom teč aju kulinarstva u razdoblju
kada je Dario htio sebe uč initi “boljom osobom”. Bili su simpatič ni
zajedno, a Teu su svi voljeli. Bila je jedna od onih lako dopadljivih
djevojaka, ali straš no plaha. Imala je tanku crnu kosu i izbuljene
ogromne plave oč i. Cesto su je zafrkavali da izgleda kao Wendy iz
Isijavanja. Ali Kubrickova, ne Kingova. Studentica pedagogije. Pet
godina mlađa od Daria, a on se uz nju doista nekako pomladio. Poč eo
planinariti i zdravo se hraniti, voljeti mač ke i gledati serije koje je i ona
gledala, kako to već biva u poč ecima ljubavnih veza.
Dario je uvelike podsjeć ao na Hrvoja, samo je bio njegova manja i
tamnija inač ica. S tamnosmeđom kosom i oraš astim oč ima. Bio je Dario
veliki hipohondar. Zbog toga nikada nije niti uspio nabiti masu kakvu je
imao Hrvoje. Straš no je strahovao od dodirivanja sprava u teretanama.
Dario, Hrvoje i Nataš a iš li su zajedno u srednju š kolu. Kiki je bio
prijatelj iz kvarta. Izaš ao je jednom davno s Hrvojem na koš arku. Imao
je za nju mnogo potencijala. Bio je jedan od onih visokih mladić a koji su
prerano izrasli, igrali koš arku, sluš ali hip-hop i nosili š iroke hlač e, jer je
to tada jednostavno moralo bilo tako. No, Kiki je i dalje ostao takav. S
koš arkom nikada niš ta nije napravio. Bio je jedan od onih mlakih
lijenč ina.
A Maja je bila neč ija cura, no gotovo da se nitko viš e nije sjeć ao
č ija toč no. Samo su znali da im je “njegova” cura bolje odgovarala nego
on sam pa je, kada su prekinuli, on nekako otpao, a ona ostala.
Povuč ena djevojka. Mnogo joj je trebalo da se opusti s njima. No,
323
jednom kada je, pristajala im je besprijekorno. Cura s naranč astim
naoč alama. Jedini razumni poklopac na njihovim lonč ić ima. S britkim
humorom i paž ljivim dosjetkama koje je malo tko razumio. Oduvijek je
bila nekako muš kobanjasta, ugodnije se osjeć ala s deč kima nego s
curama. Poslije “tog” deč ka, viš e i nije bila u vezama.
Maja je pokazivala Tei okolicu, dok se Dario parkirao kako mu je
Hrvoje navigirao. On nije imao zimske gume na svojem bijelom
Volkswagenu.
“Budala”, rekla je Nataš a Hrvoju u autu dok su to komentirali.
“Tko je mogao znati da ć e u treć em mjesecu još uvijek padati
snijeg?” odgovorio joj je protupitanjem. “Jel’ misliš da smo trebali
povesti Maju svojim autom?” nastavio je.
“Zaš to?”
“Pa mož da ih je previš e u onom njegovom skuč enom.”
“Pa? Cekaj, jel misliš zbog korone?” poč ela se smijati.
“Drago mi je da to sve veseli.”
“Hrvoje”, započ ela je kada se uspjela uozbiljiti. “Stvarno? Znač i,
prkosimo vlastima. Krš imo zakon. Glumimo one mlade budale koji se i
dalje okupljaju usprkos svemu. Bježimo na put od sto i trideset
kilometara, a ti se brineš da je njih č etvero previš e u autu”, izrugivala
mu se, a on je na to samo š utio.

* * *

19:43
Dan je brzo prelazio u noć . Od planinskog zraka i mirisa Korane
svi su nekako vrlo brzo postali omamljeni. Vrijeme se još uvijek
rač unalo po zimskom rasporedu pa se č inilo da je već u š est popodne
mrkli mrak. Vjetar je nervozno i prijeteć e udarao po prozorima,
prolazio kroz trule daske i uvlač io se stanarima pod kož u. Ledio im
treperave miš ić e i š kripao u otuž nim kostima. Bilo je nesnosno hladno.
Nije bilo grijanja. Samo po jedna grijalica u sobama i veliki kamin u
dnevnom boravku.
Snijeg je poč eo padati negdje iza ruč ka. Prvo lagano. Sanjarski i
romantič no. Dovoljno za Instagram slike koje ć e cure objaviti kada se
324
vrate u Zagreb. Ili mož da neć e. Mož da bi ih netko prijavio. No, kako se
več er približ avala, poč eo je padati sve jač e i bjesomuč nije. Zapuhivao je
i remetio red usnuloj dolini. Zamagljivao je svjetlom okupane prozore.
Magla se spustila povrh rijeke. Tiho i nedostiž no, kao da se š uljala. Vani
se niš ta viš e nije vidjelo. Vikendica je bila obavijena zimskom
pauč inom. Snijeg kao da je tamu samo još viš e pojač avao. Mrak č inio
zloslutnijim. Cinilo se to sve tako nekako – stravič no.

* * *

20:22
“Kiki, di si stavio pive?” upitao je Hrvoje Kikija, vidjevš i da te vrste
tekuć ine nema u njegovom friž ideru.
“Pa vani su”, odgovorio mu je, viknuvš i s poda.
Sjedili su u krugu ispred kamina. Tamo je bilo najtoplije. Cetvero
njih je kartalo Uno. Hrvoje je pospremao neke tanjure, a Tea gladila
Dariovu tamnu kosu. Zapravo su svi samo č ekali da š to prije padne noć
pa da onda imaju i opravdan razlog za opijanje. Nisu se već dugo druž ili.
Kao kakvi izopač eni alkoholič ari, jedva su č ekali da padne mrak pa da
krenu. Pandemija korone pomrsila je mladima vikendaš ke planove.
“Kako vani? Pa jesi ti normalan?”
“Cekaj, č ekaj! Pusti mene da ti odgovorim. Ne!” uzviknuo je Dario,
drž eć i Teu u naruč ju.
“Sto?” Kiki se č udio.
“A ti si Kiki, baš idiot.” Maja mu se blaž eno smijala. Kiki ih je
oduvijek sve straš no zabavljao. Dež urni idiot, znali su reć i. No, nije mu
smetalo.
“Pa zaš to si ih, za koji klinac, ostavio vani? Zar ne vidiš kakvo je
vrijeme? ‘Ko ć e sad ić i po njih?” Hrvoje se, kao pravi domać in kojemu se
neš to izjalovilo, straš no, ali nepotrebno ljutio.
“No, pa ja ć u ić i. U č emu je problem?” Kiki je samo slegnuo
ramenima. “Gle, prijatelju. Friž ider ti je tako i tako pretrpan. Ne znam
š to ste vas dvoje uopć e mislili.” Pogledao je na trenutak Nataš u. “Tu smo
samo dvije noć i. Ovi vegetarijanci tako i tako poste.”
“Vegani!” Tea je viknula.
325
“Vani ć e se prije ohladiti nego ovdje. Nije li tako?”
“Dobro, daj prestani laprdati i samo odi po te pive”, poruč io mu je
Dario. “Sarmer.”
Kiki se nasmijao oblač eć i napuhanu zelenu jaknu i omatajuć i se
neč ijim š alom. Vjerojatno Majinim. Iza sebe je č uo da Hrvoje otmjenim
govorom i otrcanim kretnjama damama nudi dž in – tonik. Degutantno,
pomislio je.
Vratio se brž e nego š to je itko oč ekivao. Maja u svojim trapez
trapericama nije stigla ni promijeniti polož aj, a Hrvoje je poslije dž ina
tek uspio donijeti nekoliko posuda grickalica. Gotovo da su mu ispale iz
ruku kada ga je ugledao. Kiki je pomislio kako se previš e trudi u ulozi
vrsnog domać ina.
“Opa! Svaka č ast!” povikali su mu.
“Koje si pive uzeo?”
“Imam ovdje par Zuja i ove neke iz Lidla.”
“Iz Lidla?”
“Pa nisu tako loš e.”
“Kiki, koji si ti kloš ar!” Svi su se smijali.
U tome trenutku, svima u isto vrijeme, zazvonili su mobiteli. Samo
na sekundu.
“Sto je sad to?” Nataš a je upitala.
“Mislila sam da ovdje nema signala?” Tea se nadovezala.
“Pa i nema”, odgovorio je Hrvoje.
Svi su izvadili mobitele. SMS poruka. Na svima ista.
Jedno od vas ima koronu.

* * *

20:26
Svi su skoč ili na noge. Nitko nije niš ta rekao. Samo su se
pogledavali, praveć i se da ne gledaju nikoga posebno, ali gledali su.
Gledali su svi svakoga. Samo ne izravno. Baš kao da su procjenjivali tko
bi od njih to mogao biti. Nataš a kao da se poč ela lagano tresti. Dario je
uoč io da joj se mali prst desne ruke lagano trza. Bilo je to uvijek kada bi
bila nervozna. Maja je primijetila da se Tei isto tako trza oko. To
326
ogromno plavo oko. Kao da je na njega š kiljila. Pomislila je kako izgleda
sablasno i pomalo nakaradno. Poput kakve prikaze. Muš karci su kao
kakvi revolveraš i samo č ekali prvi potez ovog sljedeć eg. Nitko se nije
usudio ni pomaknuti. Kiki je ispuhao dah. Gotovo da se mogao vidjeti
koliko je hladno postalo kako se grupa odmaknula iz svoga kruga.
Iznenada su svi osjetili mrtvač ku studen. Nitko nije disao.
U tome trenutku, Kiki je kihnuo. Brzo i silovito.
Svi su odskoč ili do druge strane vikendice. Skroz do prozora.
Poredali su se kao na streljani. S dva metra razmaka među sobom.
“Ljudi!” Kiki je u č udu zinuo, ne mogavš i vjerovati koliko su bili
hitri. “Pa nisam ja! Nisam ja taj! Pa sad sam bio vani. Dajte pa vidjeli ste
me! Ovaj č as sam doš ao izvana. Vani je kao u hladnjač i. Zato sam
kihnuo.” Pokuš ao im je pristupiti, ali oni su još viš e ustuknuli. Izgledali
su kao da su se htjeli stopiti s kamenim zidom, uvuć i se u njega i slijepiti
se s njime, uvuć i mu se u unutraš njost i tamo nestati, samo da se još
dalje maknu od Kikija.
“Samo si ti i mogao biti!” povikala je Nataš a.
“Ti jedini nisi bio u prostoriji kada smo dobili poruku”, prihvatila
je Maja.
“Ma dajte! Pa dobio sam je i ja. Kako bih sam sebi poslao poruku?”
“Daj mobitel!” zaprijetio mu je Hrvoje.
“Ne! Nemoj! Ne diraj ga!” cure su povikale.
Kiki je drž ao mobitel u ruci, spreman baciti ga Hrvoju ili Dariu.
Opet onaj zvuk. Jednako jasan i jednako zasljepljujuć i. SMS na
Kikijevom mobitelu. Sada su svi mogli vidjeti da nije on bio taj koji je
poslao poruku. Ostali su svoje mobitele ostavili na podu, kako su se već
ustali, ali svi su oni svejednako zazvonili. Svi u istom trenutku.
“Sto piš e?”
“Citaj!”
Imate do ponoć i da otkrijete tko.
Dok se svi ne zarazite.

* * *

20:43
327
Nakon kratke i buč ne rasprave, parovi su se povukli u svoje sobe.
Na koncu su se slož ili da je tako najbolje. Hrvoje je neprestano
ponavljao da nemaju razloga za brigu. Da ih netko sprda. Da ne bi
trebali vjerovati neč emu š to ne poznaju, neč emu nevidljivom i
iracionalnom.
“Neč emu kao koroni, misliš ?” Tea ga je upitala. “Neč emu tako
nevidljivom?”
Kiki i Maja su se slož ili s njime. Maja je u tome bila razumna, a Kiki
nonš alantan, no na kraju su doš li na isto. Drž ali su da nepotrebno
panič are. Uostalom, č ak i da je istina, č ak i da netko od njih ima koronu,
koje su uopć e bile š anse da je do sada već nemaju i ostali? Sigurno su se
svi barem jednom danas dotaknuli. Trojac je smatrao da trebaju na to
zaboraviti. Mož da je netko poslao poruku na krivi broj.
“Sest puta na krivi broj?”
“U isto vrijeme?”
Trojac je drž ao da bi se trebali drž ati zajedno, ne povlač iti se i ne
izolirati. Da trebaju piti, igrati druš tvene igre i slaviti ž ivot. Sve ono š to
su i namjeravali napraviti. Inač e su mogli ostati doma, nisu ni trebali
dolaziti. No, nikome nije bilo svejedno. Nevina zbunjenost brzo je
prerasla u nepovjerljivi strah. Isprva sasvim mali, ali koji je rastao sa
svakim trenutkom. Bivao jač i kako su ukuć ani disali. Uvlač io im se u
kosti i umove.

* * *

20:55
Nigdje se niš ta nije č ulo. Samo su kazaljke sata buč no odzvanjale.
Ulazile su stanarima u pore. Ledile im ž ile i krutile miš ić e. Tiš ina je bila
buč na, a tama oko njih vidljiva. Histerija je uš la u daske gornjega kata.
Tiho je snivala, sanjajuć i o trenutku kada ć e se pretvoriti u maniju. Još
samo malo. Samo malo ć e još č ekati, a onda ć e im i misli biti zatrovane.
Onda ć e im virus uć i i u razum, jednako silovito kako je nekome od njih
bio u tijelu.

328
* * *

21:06
“Nataš a.” Hrvoje je sjedio na krevetu dok joj se obrać ao. Jednom je
nogom cupkao po podu, no govorio si je da nije uznemiren. Stavio si je
ruku na lijevo koljeno ne bi li ga zaustavio. Nije uspio. Cak ni njegova
moć na ruka nije mu uspjela zadrž ati koljeno. Svi miš ić i bili su mu
uzaludni. Koljeno je vodilo neku svoju prič u. Nataš a se nervozno kretala
gore – dolje po prostoriji. S vremena na vrijeme vezivala bi kosu u rep
pa je opet odvezivala i onda opet ispoč etka. Hrvoje je mogao vidjeti
kako joj ruž ič aste vlasi padaju iz ž ute gumice za kosu.
“Nemoj me dirati.” Izmakla mu se.
“Ne vjeruješ valjda da netko od nas ima koronu, zar ne?” upitao ju
je, no onda, shvativš i njezinu kretnju nastavio: “Ne misliš da valjda ja
imam koronu? Za miloga Boga, pa već smo tri tjedna zajedno u stanu!
Ako je imam ja, onda je svakako imaš i ti! Dirao ja sad tebe ili ne.
Svejedno ti je.”
Nije mu niš ta odgovorila. O neč emu je neprestano razmiš ljala. Bila
je straš no napeta. Jedva je kontrolirala drhtanje prsnoga koš a. Stala je
grickati savrš eno nalakirani nokat.
“A nismo li rekli da bismo več eras mogli? Znaš …”
Zastala je. Prostrijelila ga je luđač kim pogledom. Usta je malko
otvorila, a oč i su joj bljesnule. U toj tami, uč inilo mu se kao da su joj i oč i
postale ruž ič aste. Hrvoje je u istom č asu pož alio š to je iš ta rekao.
“Netko ovdje ima koronu, a ti bi se hvatao?! Dobro, Hrvoje, jesi li ti
potpuno poludio?! Joj, daj ostavi me.” Otvorila je ljutito vrata te brzo
sijevnula niz drvene stepenice.
Kiki i Maja su bili svaki na svome kraju dnevne sobe.
“Kiki! Pssst! Kiki.” Pokuš ala ga je zazvati. Na koncu ju je ipak
primijetio, uplaš ivš i se ruž ič aste spodobe u podnož ju stepeniš ta.
“Majo, jel’ bi mi napravila sendvič ?” zamolio je prijateljicu sasvim
blago i š to je nevinije mogao, valjajuć i se s jednog kraja kož nog kauč a
na drugi te polako ustajuć i, kako bi je odvukao od razgovora s Nataš om.
“Kako mož eš sad razmiš ljati o hrani?” Maja se izbezumila.
Neprestano je mijenjala polož aj tijela u fotelji. Izgledala je kao da baš
ž eli hodati.
329
“A daj! Ti mi uvijek napraviš najslasnije sendvič e. Dobit ć eš
pusicu.” Kiki je nastavio, namignuvš i joj pri kraju.
“No, dobro. Tako i tako nemam niš ta za raditi”, ipak je prihvatila,
ne mogavš i mu takvom odoljeti, te nestajuć i prema kuhinji.
“Nataš a, š to je bilo?” Priš ao joj je sasvim blizu.
“Daj, nemoj mi se uvlač iti u facu.”
“Pa kako oč ekuješ da š apć emo ako ti se ne uvlač im u facu?”
“Jel misliš da bi se korona mogla prenijeti onako?” Nataš a ga je
upitala nekako prepadnuto, jedva protisnuvš i, a on ju je samo zbunjeno
gledao s rukama u dž epovima tamnoplave Adidas trenirke. Nije niš ta
razumio. Nastavila je zakolutavš i oč ima: “No, pa znaš !”
“Ahaa!” uzviknuo je pobjedonosno.
“Tiho!”
“Ma ne vjerujem. Nema š anse. Nema za to dokaza. Kad je to bilo,
uostalom?”
“Kad je bilo? Kad je bilo?” ponavljala je sarkastič no. “Pa bilo je
prije pet prokletih dana. Eto tad je bilo! Budalo glupa.”
“Imaš pravo da.” odvratio je nekako suzdrž ano, kao da razmiš lja je
li bila u pravu. “Jesi li mu rekla?”
“Naravno da ne. A neć u mu ni reć i. Kiki, to je bila jedna noć . Neć e
se ponoviti. Zaboravi na to. Zaboravi nas”, rekla mu je ozbiljno pa se
ponovno zaputila uz stepenice.

* * *

21:32
Dok su Dario i Tea raspravljali š to ć e uč initi, panika se u vikendici
Hrvojevih roditelja već mogla okusiti. Zrak je bio tež ak. Napet. Vjetar je
nemilosno udarao. Svi su negdje u nekom kutu š utjeli, ali kao da su
izgarali. Htjeli pobjeć i, a nisu znali kako. Satove su dož ivljavali kao
tempirane bombe. Kao da ć e svakoga č aš a buknuti i pretvoriti ih sve u
hodajuć e korona prikaze.
Tea se samo nervozno tresla na krevetu. Mrš ave noge bile su joj
hladne pa je s njima morala plesati ispod smeđe deke odurnog mirisa.
Dario je u tiš ini razmiš ljao. Do sada nikada nije ni spoznao koliki
330
je zapravo hipohondar. Histerija se poveć avala. Bijes mu je navirao na
usnice, a vruć ina na mozak. Nije nimalo nalikovao na sebe. Tea je
pomislila kako ć e poč eti rigati vatru jednom kada napokon neš to izusti.
Oč i su mu se bolesno okretale. Kao da se borio s kakvom afrič kom
groznicom.
“Tea, moramo pobjeć i odavde”, iznenada je prosiktao. Tea ga je
promatrala, ne odbivš i odmah tu zamisao. Dario je mahnito nastavio:
“Upravo ć emo to i napraviti. Ti i ja i put Zagreba.”
“Ali… š to? Kako ć emo pored njih?”
“Ti ć eš im odvuć i paž nju. Hrvoje i Nataš a su i tako u sobi. Pozovi
Maju u kuhinju, a Kikija ć emo se već riješ iti. Njega ć emo lako”, govorio
joj je, ali kao da se obrać ao nekom treć em u prostoriji, gledajuć i negdje
u kut drvene oplate. Tea ga se pomalo uplaš ila, ne znajuć i š to da mu
kaž e. Zeljela ga je dotaknuti, misleć i da ć e se od njezinog zagrljaja
povratiti u normalan oblik, ali nije mogla. Nije smjela. Nije htjela.
“Uzet ć emo njihov auto.”
“Sto? Jel misliš da je to stvarno..?”
“Tea! Imamo još oko dva sata. Dva sata da pobjegnemo odavde.”
“Okej, ali zaš to njihovim autom? Mož emo i tvojim”, ustala je
pogledavš i kroz prozor. Snjež na meć ava. Iz trenutka u trenutak se
pojač avala.
Kada su š utjeli, mogli su č uti samo ijukanje vjetra i udaranje neke
cijevi na vanjskom stepeniš tu u crijep krova. Bilo je to sve odviš e
jezovito. Za svač iji ukus.
“Moj ne radi.”
“Sto?” krenula je prema njemu.
“Jok. Ne radi. Crko.”
“Kada si mi to mislio reć i?”
“Nikada.” Poč eo se blesavo smijati. “Popravili bismo ga Hrvoje i ja
ujutro. Nisam te htio time zamarati.”
“Cime me još nisi htio zamarati?”

* * *

22:15
331
U svojim sobama, prijatelji su š utjeli. Strahovali su da ih drugi ne
prisluš kuju, sluš aju njihove mutne i neprijateljske planove. Opasne
ishode i muč ne posljedice. Oko njih je bila grobna tiš ina. Sumnjiva i
nesnosna. Zlobna i nesimpatič na. Poput svraba kojega se nikako nisu
mogli riješ iti. Zidovi su ih pritiskali. Vruć ina u utrobama je rasla,
kiselina u ž elucima se pojač avala, a hladnoć a u umu se ledila.

* * *

22:42
“Hrvoje”, Nataš a je započ ela tiho, š apć uć i. “Gdje su ti ključ evi od
auta?”
“Dolje”, kratko je protisnuo. Bilo mu je straš no slabo. Osjeć ao se
bolesno. Cinilo mu se da mu se pred oč ima mrač i. Slabo je vidio. Ispod
majice se strahovito znojio.
“Dolje?” ponovila je. On je kimnuo.
“Otić i ć emo dolje. Tiho. Uzet ć eš ključ eve i odlazimo.”
“Sto?”
“To š to si č uo.” Pož eljela ga je uhvatiti za ovratnik, ž eleć i ga
protresti. Trebao joj je aktivan i snaž an, a ne ovako jadan i mlitav. Jedva
se suzdrž avala. Gorjela je. U uš ima joj je bila zagluš ujuć a buka. Prsa su
joj izgarala, a jagodice na prstima je straš no svrbjele.
“Ne mož emo, Nataš a, pobogu! Pa ne mož emo ih ostaviti.”
“Gle, Hrvoje! Oč ito je da ti i ja nemamo koronu, ali netko od njih je
ima.”
“A je li? Oč ito je? Zaš to me onda ne ž eliš dotaknuti? Vidi!” Krenuo
je prema njoj, a ona je pred njime bjež ala kao pred kugom.
“Prestani! Prestani!”
“Ne mogu ekipu ostaviti u svojoj vikendici, kvragu! S koronom ili
ne.”
“E pa ja odlazim. S tobom ili ne.”

* * *
332

23:18
Kada su se Nataš a i Hrvoje spustili, svi su već bili u dnevnom
boravku. Na istim mjestima na kojima su bili i prije. Sutjeli su, gledali
jedini sat na zidu. Kao hipnotizirani. Potom su se prenuli. Kao da su
cijelo vrijeme samo njih č ekali. Posljednji par s kata ih se uplaš io. Svi su
bili sumnjivi. Svi su već izgledali bolesno. Još im je toliko malo ostalo.
Hrvoje je otiš ao u kuhinju. Nataš ina zamisao o bijegu sada mu se
č inila izglednom. Zeljenom. Strahovito potrebnom. Ona je ostala u
blizini vrata. Bila je spremna uzeti dvije jakne. Bilo č ije. Ali nije mogla
bilo č ije. Morala je baš njihove. Ove druge na sebi mož da već imaju
virus. Negdje je č itala da se dugo zadrž ava na odjeć i.
“Kiki, daj mi cigaretu”, naredila mu je nervozno, boreć i se sama sa
sobom.
Kiki je samo š utke pogledavao prema Hrvoju, no on se na to uopć e
nije obazirao.
“Pa kako ć u, Nataš a?”
“Daj, samo dođi! Sama ć u si je izvaditi.”
“Ljudi. Ovo je suludo!” Maja je iznenada zaključ ila. “Pa pogledajte
nas! No, daj pogledajte me! Neć ete dobiti koronu ako me gledate.”
Nevoljko su je pogledali. Crvenih oč iju i znojnih usana.
“Umjesto da vjerujemo nekakvoj SMS poruci, zaš to ne bismo
razmislili š to mož emo napraviti? I dalje se mož emo druž iti. Mislim kad
smo već tu, zar ne? Mož emo biti na, kako ono kaž u, socijalnoj distanci i
neš to igrati. Bez da iš ta diramo. Evo, predlaž em da svi skinemo odjeć u
i…”
“I imamo orgije! Slaž em se”, Kiki je povikao.
Samo Tea se nasmijala, jedva suzdrž avajuć i smijeh, a ostali su i
dalje ostali istoga izraza i u istogim turobnim polož ajima. Osjetila se
tada poput kakvog izopač enika pa se naglo uozbiljila, provjeravajuć i je
li tko primijetio njezinu nevinu gestu.
“Ma ne, budalo! Nego, zaš to ne bismo skinuli odjeć u i obukli neku
drugu? Cistu? I eto, barem smo pola posla napravili.”
“Hrvoje, a di je tebi ključ od auta?” Dario ju je prekinuo. Nitko nije
mario za to š to je govorila.
Hrvoje se ukoč io. Bio mu je leđima okrenut i pio je vodu. Svoju
vodu iz svoje č aš e. Koju je donio iz svojeg stana. Svojeg friž idera. U
333
svojoj torbi. Dario mu je bio sasvim blizu. Napokon je vidio gdje su
ključ evi. Mirno su poč ivali na kuhinjskom elementu. U zelenkastoj
posudi s još nekim drugim, neiskoriš tenim privjescima i crvenim
upaljač em. U taj mah, Nataš a je pogledala Teu, a ona je već bila
pripravna. Kiki je, pouč en Nataš inim primjerom palio cigaretu, a Maja je
i dalje tuž no ž alila za neprihvać enim prijedlogom. Nataš a je gledala
prema Tei kao kada ž enka neke divlje mač ke gleda prema plijenu,
spremna na skok. Tea je č as pogledavala na Daria, a č as na vrata.
Sljedeć e š to se dogodilo bilo je straš no už urbano. Munjevito i
silno. Hrvoje i Dario skoč ili su prema ključ evima u istom trenutku.
Podsjeć ali su na one igrač e koš arke ili vaterpola koji bi se borili za prvu
loptu. Ili na bikove koji se rogovima zabijaju jedan u drugoga, dok jedan
ne posustane. Samo š to se ovi bikovi nisu smjeli dodirnuti.
Caš a vode je pala na pod, slomivš i se. Zelena posuda se prevrnula i
isto se tako razlomila u desetke komadić a. Privjesci su se razbjež ali,
udaljivš i se od crvenog upaljač a kao da i on ima koronu.
Dario je uzeo ključ . Imao ga je. Izmaknuo se Hrvoju za pola metra.
Za jedan zamah. Preskoč io je pola kauč a i već je bio vani. Nataš a i Tea su
ustuknule, ipak odviš e nespremne na događaj, a Hrvoje je već jurio za
njim. Obojica su nestala u tami.

* * *

23:33
Zabrane su sada bile sruš ene. Granice pomaknute.
Dario je već sjedio na vozač evom mjestu, palio je motor. Hrvoje se
s njime hrvao. Pokuš ao ga je viš e hvatati za odjeć u, a manje za lice.
Dariova vrata bila su otvorena i tako su se jedno vrijeme batrgali. Jako
sporo su se kretali, no kretali se jesu. I auto s njima. Snijeg je bio
nemilosrdan, a hladnoć a zatupljujuć a. Ulazio im je u oč i, lijepio
trepavice i urasle dlake na bradama. Dario niš ta pred sobom nije vidio.
Cak i da je htio voziti, nekako se osloboditi Hrvoja i voziti, ne bi niš ta
uspio. Ne bi mogao daleko stić i.
Hrvoje ga je napokon izvukao iz auta. Valjali su se u snijegu. Bio je
Hrvoje mnogo jač i od njega. Silniji i moć niji. Udario ga je u trbuh, a
334
prijatelj mu je jauknuo od bola. Pridigao se na noge, dok se Dario još
vrpoljio u snijegu poput djeteta koje nije htjelo ić i kuć i ili jesti neko
odvratno zeleno povrć e. Potom je ustao i on. Stisnuo je ruku, spreman
njome zamahnuti, no neš to ga je koč ilo. Dalje nije mogao.
“Hajde! Hajde, udari me ti paranoidna budalo!” Hrvoje mu je
vikao.
Dario se skanjivao, no na koncu ga je ipak udario. Ni Hrvoje ni on
nisu pravo vjerovali da ć e se to doista dogoditi. Potekla je krv, stvarajuć i
crvenu mrlju na snjež nom pokrivač u.
Djevojke su vriš tale.
“Kiki, odi do njih! Razdvoji ih!”
Kiki je nestao. Nekako nevoljko, ali je ipak nestao. U Adidas
trenirci i bez jakne. Svi su bili bez jakni.
Auto.
Auto je lagano i sanjarski putovao prema Korani. Ključ je bio
unutra. Ruč na nije bila podignuta. Odlič no se zabavljao. Osjeć ao se kao
da plovi na moru. Tea ga je mogla č uti kako im se oholo smije. Maja se
kasnije klela da je i ona č ula isto.
“Drž ite auto!”
“Maja, uhvati auto! Idemo!”
“Ne mogu”, zamahivala je panič no glavom. Potpuno neprirodno.
Tko zna gdje je taj auto bio? Koga je dodirivao i koga je sve doticao?
Ponovno je rekla kao u groznici: “Ne mogu. Ja ne mogu dobiti koronu.”
“Pa ne mogu ni ja!” Nataš a se ljutila.
“Ne. Ne razumiješ . Ja ne mogu! Trudna sam!”
Izbuljeno su pogledale Maju, ne vjerujuć i š to su č ule. Zbog vjetra
kao da se sve moralo preispitivati dvaput.
“Sto?!”
“S kime, zaboga?”
“Ne tič e vas se s kime!” vikala im je.
Kiki je deč ke nekako uspio rastaviti, dobivš i sam viš e posjekotina
nego š to su ih imala njih dvojica zajedno. Prevrtao se u snijegu. Bijele
tenisice su mu se klizale, a u preš iroku trenirku ulazilo je previš e
snijega. Ali ipak je nekako uspio. Uspio je ustati i odgurnuti Daria skroz
do vrata. Njega mu je bilo lakš e hvatati nego Hrvoja. No, bilo je to sve
već prekasno. Hrvojev crveni Alfa Romeo već je bio u Korani. Ona ga je
prihvatila kao sebi svoga. Obljubila ga i ljubavnič ki zagrlila. A potom ga
335
je, poput crne udovice, pojela, utopivš i ga u svojoj moć i.

* * *

23:57
Vratili su se unutra. Nevoljko i muč no. Muš karcima su u grlima
bile už arene knedle. Hrvoje nije uopć e mogao gutati. Krv s usnice mu se
slijepila na bradi. Izgledao je poput kakvog gladnog vampira. Dario je
bio sav mokar, š to od snijega, a š to od usplahirenog znoja koji mu je
svako malo navirao posred potiljka. Zile su mu na vratu bile vidljive.
Djevojke su se samo bež ivotno ukipile. Nataš a i Tea su samilosno
pogledavale prema Maji, no nisu je htjele dodirivati.
Kiki je uš ao zadnji, jedva se nekako iš čupavš i iz meć ave koja ga je
zanosila.
“Sto je s autom?” Nataš a je upitala, osjeć ajuć i se u taj mah
uplaš eno, no onda kao da ju je ljutina opet prevladala. Temperatura joj
je bila na vrhuncu: “Sto je s autom, kvragu?! Kako ć emo doma?”
“Tu je Dariov auto.” Maja je odvratila. Cijela joj se silueta potpuno
tresla. Imala je tik u kojemu bi naoč ale podizala bliž e oč ima, a dalje
nosu.
“Nije!” Tea i deč ki su povikali u isti glas, kao da su se nadglasavali.
Kiki je samo š utio. Na trenutak je pogledao Nataš u. Bio je
spreman. Nataš ina ljutina se tada pretvorila u groznu paniku. Manija ju
je obuzimala. Opet je stala grickati nokat. Do krvi. Oč i su joj bile
izbezumljene. Donja usna joj se tresla. Izgledala je kao da viš e uopć e ne
vlada sobom.
“E sad je dosta!” Kiki je viknuo. Nisu ga nikada vidjeli toliko
ljutitog. “Izgleda da svi imamo jako puno toga o č emu moramo
razgovarati!”
Ključ od vikendice visio je u ključ anici s unutarnje strane. Kiki je
zaključ ao vrata, brzo preletio preko dnevnoga boravka do malenog
prozora u kuhinji. Otvorivš i ga, bacio je ključ negdje u snijeg. Nadao se
da ga je bacio u snijeg. Da nije s Romeom zajedno kod njegove Julije.
Potom se sagnuo uzeti onaj crveni upaljač koji je bio na kuhinjskom
podu. Zapalio je cigaretu.
336
“Sada ć emo svi ostati ovdje dva tjedna u samoizolaciji! Nitko ne
ide kuć i!” vrisnuo je, a ponoć je otkucala.

© 2020. Ljiljana – Marija Sumić
337
KAK HARFA VEKOMAJ
Juraj Belošević

Spokojna opć ina u Zagorju nije ni slutila š to je č eka kad je dala
iskopati stare grobove i otvoriti onaj s č ijeg su spomenika kiš e isprale
ime… U trenutku kada je lopata udarila u lijes, grobljem se razlegla
disonantna pjesma koja kao da je dopirala s dna bunara, a njezin refren
„Bež i, Jankec” zadobio je novo… i sasvim zlokobno znač enje.

“Mož e kavica, majstori?”
Veleč asni Josip paž ljivo je hodao preko razruš enih nadgrobnih
spomenika, nesigurno balansirajuć i pladanj s dvije male š alice iz kojih
je dopirao opojan miris ine turske kave.
“Joj veleč asni, Bog te blagoslovil”, Imbrica ga je pozdravio š irokim,
zubatim osmijehom. “Digel bi se, al znate kak je.”
Iz mraka kraj Imbrice iskoč ila je Miš ina glava: “Jel ima mljekeca,
Jož ek?”
Sveć enik je na tren zaboravio da su postavili dvojicu straž ara oko
spornog groba, pa se instinktivno trznuo i zamalo izgubio balans.
Sreć om, na vrijeme se sjetio da su pri kraju s kavom i da bi gubitak ove
dvije š alice bio udarac od kojeg se mož da ne bi oporavili, š to je bilo
dovoljno da u sebi nađe snagu smiriti i ž ivce i noge. Porculan je
zazveckao, no pladanj je ostao vodoravan, a kava u š alicama.
“Vrag te zel”, Imbrica se okrenuo prema Miš i. “Hoč eš da ga herc
stre i?”
“Pardon, Jož ek”, pokunjeno ć e Miš o.
“Velečasni”, Imbrica je prosiktao i opalio Miš u po uhu.
“Ali to je mali od Hozentregera”, Miš o je promrmljao. “Skup smo h
š kolu iš li.”
“I zde je pop”, Imbrica progrmi. “A ti sediš na grobu.”
Da naglasi mudrost izreč enog, Imbrica uputi Josipu pogled koji je
338
traž io potvrdu zaređenog autoriteta. Koliko god je sveć eniku godila
paž nja, nakon viš e godina takvih potvrda viš e nije znao kakvu
mudroliju izjaviti, a da se ne poč ne ponavljati.
“Jednog dana ć emo svi sjediti na grobovima”, naposljetku reč e,
svojski se potrudivš i slož iti najozbiljniji izraz lica koji je znao. “To jest,
lež ati. U grobovima.” Uzdahnuo je. “Znate š to sam htio reć i.”
Trenutna je situacija polako ulazila u š esti mjesec. Josip se još
uvijek nije mogao naviknuti na prazne gradske ulice, zatvorene duć ane i
crkvu liš enu ljudi.
Jedine osobe s kojima je redovito prič ao bile su č asna sestra Agata
i metuzalem Janko, koji je brinuo o crkvenom zvonu proteklih š ezdeset
godina. Kad su današ nji stari bili mladi, Janko je već bio u jeseni svog
ž ivota. U međuvremenu se izmijenilo mnogo jeseni, no Jankova je
odluč ila da joj se nikud ne ž uri.
Agata je uglavnom dane provodila u molitvi, uz pauzu za ruč ak i
ispovijed kad god ne bi znala kud bi sa sobom. Kako nije imao
pametnijeg posla, Josip joj je svaki put izlazio u susret i strpljivo sluš ao
š to je sve sagriješ ila u proteklih nekoliko sati. S obzirom da se Agatin
ž ivot već skoro č etiri desetljeć a svodio na pjevanje himni tijekom misa,
molitvu i uzgajanje povrć a, tri sata nisu bila dovoljna da joj se dogodi
iš ta zanimljivog, kamoli iš ta vrijedno oprosta. Ako ovog trena
(nedajbož e) padne od mož dane kapi, uć i ć e u raj kao najč iš ća duš a koja
nije bila u rodbinskoj vezi s Isusom.
Agata je svoju uznemirenost ublaž avala molitvom. Janko, s druge
strane, nije primjetio da se iš ta događa. On je samo zvonio.
Imbrica i Miš o bili su ovotjedni straž ari na grobu gospodina
Cernog. Kako su na prastarom spomeniku vrijeme, vjetar i kiš a isprali
svaku oznaku, a nitko u mjestu nije znao č iji je to grob, nakon incidenta
s ekshumacijom nepoznati je pokojnik prozvan “gospon Cerni”, š to se
Josipu č inilo kao dovoljno dobro ime za problematič nog pojedinca
pokojnikovog kalibra.
Negdje krajem proš le godine, s ciljem da oslobode grobna mjesta
za nove stanare, opć ina je odluč ila iskopati nekoliko raka u starom
dijelu groblja. Vlasnici tih plotova odavno su nestali s lica Zemlje, a
njihovi potomci se rasprš ili na č etiri strane svijeta, stoga nije bilo nikog
tko bi se protiv tog plana bunio. Osim, ispalo je, gospodina Cernog.
Prvi grob iskopan je bez problema. Kod drugog su radnici
339
primijetili da im mobiteli, s kojih su puš tali najveć e hitove Dečka z
bregov da im pomognu u napornom radu, svako toliko gube signal.
Negdje usred “Stef, Stef, vrag te dal”, dok je spomenuti Stjepan iznosio
argumente u korist svog alkoholizma, vokal se poč eo prekidati. Sto su
se viš e približ avali treć em grobu, onom spornog gospona Cernog, to su
smetnje postajale sve već e i već e. Bager je prestao raditi već na ulazu u
stari dio groblja, tako da su im preostale lopate, no niti lopata nije htjela
bez prigovora uć i u zemlju tog treć eg groba. Sto su dublje kopali, to su
alati postajali sve hladniji i hladniji, kao da su se drvene drš ke
pretvorile u ledeni č elik u č ije pore je uš la najljuć a studen. Rukavice
nisu odveć pomagale, s obzirom da je hladnoć a prodirala kroz debelu
tkaninu i ulazila radnicima u kosti. Izmjenjivali su se svakih desetak
minuta – dok bi novi radnici krenuli s kopanjem, oni na odmoru bi pod
grijač em bezuspješ no pokuš avali istjerati hladnoć u. Sreć om, prije nego
su im ozebline stigle prouzroč iti dugotrajne zdravstvene probleme,
lopata jednog nesretnika (kasnije identi iciranog kao “mali od Micike
tam prek š treke”) udarila je o vrh lijesa.
Energič ni taktovi “Zagorskog cuga” pretvorili su se u izvedbu
“Lepe ti je Zagorje zelene” koju nitko od prisutnih u ž ivotu nije č uo.
Umjesto dobro poznatih gitara i tamburica, harfa je drž ala ritam.
Melodija je bila okvirno poznata, no svakih nekoliko nota odlazila je u
agresivan falš , š to je bilo estetski neugodno, ali samo po sebi nije bio
toliki problem. Radnike je viš e uznemirila č injenica da je izvedba bila u
molu, znatno sporija nego inač e, a vokalne dionice pjevao je zbor djece
č iji su glasovi zvuč ali kao da dopiru s dna bunara. Također, vrijedi
napomenuti da se mobitel s kojeg je pjesma dopirala ugasio u trenu kad
se zač uo tupi udarac lopate o lijes, š to je samo doprinosilo opć oj
nelagodi.
Radnik koji je drž ao lopatu se na tren ukoč io i ostao stajati tamo
usred rake i zemlje, buljeć i u prazno, da bi s vremenom poč eo i sam
pjevati s djecom č iji su glasovi odzvanjali iz ugaš enog mobitela. Kad je
doš ao do dijela kad pjesma sugerira Jankecu da pož uri eda ne bi
zakasnio na vlak, nesretnik je svaki “Bež i Jankec” naglaš avao udarcem
lopatine drš ke o svoju glavu. Udarci su bili toliko siloviti da njegovi
kolege nisu mogli razluč iti dolazi li zvuk krcanja od drva ili od kosti. Krv
koja mu je tekla niz č elo nije pomogla razjasniti situaciju.
Ne zna se koji se junak sjetio oduzeti mu lopatu, no ono š to znamo
340
jest da su ga nakon toga brzinski odveli u ambulantu, gdje je doš lo do
š irenja zaraze.
Jer, na kraju dana, o tome se radilo. Stogod je pogodilo tog radnika
koji se prvi usudio dotaknuti lijes gospona Cernog nije bilo ekskluzivno
vezano uz njega. Te več eri, dok je padala nenajavljena kiš a, koja je oko
ponoć i prerasla u posebice nenajavljenu tuč u, prvi sluč ajevi sporog,
tugaljivog pjevanja “Lepe ti je Zagorje zelene” javili su se među
medicinskim osobljem koje je bilo u doticaju sa spomenutim radnikom.
Mali od Micike Tam Prek Streke nije dož ivio jutro. Prema onima
koji su bili prisutni u ambulanti u to vrijeme, unatoč tome š to je bio
č vrsto zavezan konopcem za kojeg se osobno pobrinuo Cuč ekov Matija
(koji je onomad bio u izviđač ima), Mali od Micike Tam Prek Streke se
uspio doč epati igle sa sedativom koji je pripremio medicinski tehnič ar.
Umjesto da iglu smjesti u venu gdje se ista tradicionalno stavlja, Mali od
Micike Tam Prek Streke odluč io se za neortodoksan pristup guranja
č itave igle u usta, nakon č ega ju je stao ž vakati. Cvrsti materijal probio
mu je obraz, no to š to mu je komad igle virio kroz glavu nije ga
spriječ ilo da krvavih usta kaž e: “Cerno je tuj h ž emlji, pustite me vun.”
Prema prič ama, ž vakao je tu iglu unatoč tome š to mu je parala
obraze i usta punila krvlju. Doktori su poletjeli spriječ iti ga, no kad su
doš li do njega već mu se stvorila rupa u obrazu dovoljno velika da se
kroz nju vide mandule. Tad su primijetili da je bio vrlo neselektivan u
svom ž vakanju, s obzirom da je njime obuhvatio i vlastiti jezik, koji se
bež ivotno klatario po onome š to mu je ostalo od usne š upljine. Svemu
tome unatoč , prije nego je izgubio svijest, uspio je izgovoriti svoje
posljednje riječ i. S obzirom na količ inu krvi, nedostatak jezika i rupu u
obrazu, artikulacija mu nije bila na razini, no navodno je rekao neš to š to
je pomalo zvuč alo kao: “Si bute č erve jeli.”
Je li umro od š oka, pretjeranog gubitka krvi ili neč eg treć eg nikad
nije ustanovljeno.
Slič ne su se prič e poč ele događati i medicinskom osoblju koje je
bilo u direktnom kontaktu s Malim od Micike Tam Prek Streke. Sreć om,
Katica, š e ica ambulante, dobro upoznata s virološ kim procedurama,
istog je trena skoč ila u akciju. Iako nije znala o č emu se radi, uzorak je
prepoznala brzinom munje. Njoj su Josip i svi u opć ini, a mož da i š ire,
dugovali svoje ž ivote. Dok mnogi toga mož da nisu bili svjesni, Josip je u
ž upnom uredu drž ao paket bombonjera s njenim imenom.
341
Karantena je stupila na snagu istog trena. Nitko nije smio izlaziti
van dok problem nije bio saniran, š to je ispalo iznenađujuć e lako
provedivo s obzirom da je naredna tri mjeseca bez prestanka padala
tuč a uz popratne munje i gromove, a teš ki, tmurni oblaci prekrivali
nebo i do daljnjeg ukinuli dan. Nije bilo snijega te zime, no oko Bož ić a
su ribe padale s neba zajedno s ledom. Kako se nije radilo niti o
pastrvama niti bakalarima, lokalno stanovniš tvo nije znalo š to bi s
njima. Smrad raspadajuć ih riba, koji je uslijedio nakon š to se led otopio,
dodatno je potaknuo ljude da ne izlaze iz kuć a.
Broj umrlih je na kraju bio osam, š to je znač ajan broj za tako malu
sredinu. Josip se morao redovito podsjeć ati da još uvijek nisu izvan
opasnosti.
Stvari su se relativno smirile proteklih par mjeseci. S dolaskom
proljeć a tuč e su poč ele jenjavati, a cvijeć e nicati. Umjesto visibaba i
jaglaca zelene površ ine su ispunjavale krizanteme, ruž e i orhideje.
Nitko nije znao tko ih je i kad posadio, niti zaš to sad najednom nič u.
Ono š to su svi znali jest gdje je sve poč elo. Grob gospodina Cernog
je brž e-bolje ponovo zakopan, a svaki tjedan postavljeni su drugi
straž ari, č ija je zadać a bila otjerati bilo koga tko bi pomislio kriš om
posjetiti grobove svojih voljenih, te paziti da gospon Cerni ostane tamo
gdje je.
Ovaj plan rada donesen je na sastanku opć inskog kriznog stož era,
u kojem su sudjelovali i Katica i Josip. Dok je Katica istraž ivala
potencijalne ovostrane uzroke te zarazne agresivne suicidalnosti, na
Josipu je bilo pobrinuti se za istraž ivanje moguć nosti onostranog
uzroka. Podjela se č inila smislenom, no Josip je s onostranim bio
upoznat viš e na hipotetskoj, teoretskoj bazi. Praktikumi u sjemeniš tu
nisu ga pripremili za ovakvu situaciju.
Za sad je sve bilo pod kontrolom. Svaki bi dan ujutro blagoslovio
grob gospona Cernog, š to bi rezultiralo teš kim, crnim dimom koji bi se
stao dizati iz zemlje. Josipu se č inilo kao da u njemu osjeć a miris
katrana miješ anog s lavandom. Nije znao š to da misli o tome.
Svake več eri doš ao bi nakratko praviti druš tvo straž arima, ili bi se
bar time pravdao kad bi ga netko pitao zaš to luta grobljem noć ima.
Nesluž beno, doš ao se uvjeriti da nikome nije potreban egzorcizam. Nije
da ga je Josip znao izvesti, ali pogledao je par ilmova i uvijek je na sebi
imao barem jedno raspelo.
342
“Kako ide?” pitao je Imbricu i Miš u dok su uzimali kave s pladnja.
“Se tiho”, Imbrica je kimnuo pomirisavš i kavu. “Zgledi da Cerni
spi.”
Josip se uz osmijeh prekriž io.
“Neka tako i ostane.”
Dok su straž ari ispijali kavicu, Josip je bacio pogled na dvije do
sad iskopane rake. Lampioni koje su postavili oko groba gospodina
Cernog nisu bili idealno rješ enje š to se ticalo osvjetljenja, ali kako niti
jedan iole kompleksniji stroj nije htio raditi kraj groba (a lampiona su
imali na bacanje), posluž ilo je svrsi.
Prva je raka, lampionima unatoč , bila mrač na rupa u kojoj se niš ta
nije vidjelo, dok je druga raka bila dovoljno blizu da Josip razluč i dno.
Primijetio je da radnici nisu napravili savrš eno pravokutnu rupu, jer se
pri dnu mogla vidjeti oveć a grba na jednoj strani rake, oč ita nakupina
zemlje koja nije bila izravnana.
I koja se micala.
“Deč ki”, Josip je promrmljao, da bi tren kasnije povisio decibelaž u.
“DECKI.”
Kako se zid rake nastavio micati, zemlja se dovoljno rastvorila da
je Josip mogao razluč iti zgrč ene prste kako puzaju prema slobodi. Tek
kad je primijetio vlastiti dah kako maglovito titra ispred njegovih oč iju,
sveć enik je registrirao koliko je najednom zrak postao hladniji. Taman
primijetivš i promjenu vremena, neš to mekano mu je udarilo o tjeme i
kliznulo niz glavu, liš eno svake elegancije. Ne znajuć i ni sam zaš to to
radi, Josip je re leksno ispruž io ruke i u dlanove uhvatio ž abu č ija je
zbunjenost pratila Josipovu u stopu. Tek š to je ista ispustila upitni
“krek?”, iz tmurnih oblaka iznad groblja stade padati njena rodbina.
Ostatak ž ablje populacije nije imao sreć u prve kreketave kapljice –
udarali su o nadgrobne spomenike, grane, beton, nagalaš avajuć i svoje
padove eksplozijama oč i i iznutrica.
“Jož ek”, iza leđa mu je š apnuo Miš o između krckavih zvukova. “Si
bumo č erve jeli.”
Josip se uznemireno okrenuo i doš ao licem o lice sa svojim bivš im
š kolskim kolegom, koji je trenutno blaž eno ž vakao porculan. Iako mu je
bilo jasno da to trenutno nije visoko na listi prioriteta, Josip nije mogao
prestati gledati u taloge kave koji su se Miš i uhvatili između zubiju i
poč eli se miješ ati sa krvlju iz ranjenog mesa. Tu pasta za zube neć e biti
343
od pretjerane koristi.
Dok je sveć enik u panici hvatao raspelo, trudeć i se usput ne
ispustiti ž abu iz ruku, iz mraka su krenuli njež ni zvukovi harfe i prvi
taktovi tugaljive, spore inač ice “Lepe ti je Zagorje zelene” u izvedbi
Dječ jeg zbora s dna bunara.
Sirom opć ine, stanovnici su sanjali ž abe. Katica je bila usred ispita
u osnovnoj š koli (koja je zapravo bila fakultet) za koji se nije spremila,
kadli je profesor stao kreketati i dijeliti ž abe umjesto penkala.
Imbrič ina Liza sanjala je kako su u djetinjstvu ona i njeni prijatelji
pekli pecinjake koje bi kradom otuđili iz susjedovog polja. Umjesto
klipova, sa stabljika su trgali ž abe krastač e.
Mali Mirko Cuč ek proš ao je najgore. Kako je bio u njež nim
tinejdž erskim godinama, nije mu to bio prvi mokri san, ali je zato bio
najviš e zbunjujuć za već ionako dovoljno zbunjeno dijete.
Na vrhu tornja, blaž eno nesvjestan š to se oko njega događa, Janko
je lupao o crkveno zvono.

© 2020. Juraj Beloš ević
344
RICK
Srebrenka Peregrin

Teš ko je kad si star i još k tome sam, bez ikoga koga bi mogao
zagrliti ili dotaknuti, razmiš lja junakinja ove prič e, oč ajnič ki ž udeć i za
ljudskim kontaktom. Ni ne č udi stoga š to ć e se poveseliti kada njezinu
dokonu svakodnevnicu prekine dolazak neznanca pod maskom. Ali kao
š to ne krije svaka maska zle namjere, tako niti otkriveno lice ne jamč i
dobru ć ud…

Rickom opet odjekne vraž je zvono. Zvoni bar triput na tjedan, a ja
svaki put ustajem iz fotelje da odem vidjeti tko je, mada mi sve kosti pri
tom krckaju. Usput u glavi č ujem kako mi susjeda Kristina prigovara:
“Dajte, nemojte baš svakom otvarati, Marijana. Znate da uvijek ima
lopova… i gore.” Ne znam š to bi u mojim godinama moglo biti “…i gore”.
Kristina obrać a paž nju na zvonitelje samo kad neš to naruč i – onda
stane kraj prozora s dvogledom i pazi tko ć e uć i u zgradu. Ipak ć e me,
kad ovaj s vrata ode, nazvati preko videofona da provjeri tko je bio, š to
je htio i bi li mu ona trebala otvoriti sljedeć i put. Kristina niti vidi niti
č uje najbolje, ali, ako se približ im ekranu, dobro č ita s usana, pa je sva
sreć a da imamo videofon u zgradi.
“Jesi spreman, Rick?” upitam dok klipš em prema vratima.
Hladnjak malo jač e zabruji i š tucne. To je, otkrila sam, najč eš ći
nač in na koji se Rick javlja. Naime, hladnjak sam nabavila još nakon
prve epidemije, one 2020., kad su ih poč eli prodavati sa zasebnim
generatorima, pa je u međuvremenu postao ć udljiv. Mož da i zato š to je
rijetko pun, a i onda samo vege-gluposti, od kojih sam vječ no gladna.
Ispuš ta svakojake zvukove, za koje moram paziti da ih toč no
protumač im. Ovo je jednostavno: Rick je spreman.
Na njega oduvijek mogu rač unati, još od vremena kad me se stvari
poput epidemija nisu toliko ticale. Imala sam tada vitalnih pedeset plus
345
i bila uvjerena kako me niš ta ne mož e iznenaditi. I, š to se zdravstvenog
aspekta tič e, bila sam u pravu – uz osnovne mjere predostrož nosti,
najbliž e koroni š to sam doš la bilo je u Zlatnom medvjedu nakon š to su
proglasili kraj izolacije. (Corona je te godine, na kraju, zaradila kao
nikad prije, jer su svi htjeli dokazati da se ne boje imena.) Ono š to me
jest iznenadilo bio je bol samoć e, izič ke potrebe za drugim tijelom
pored sebe, za kož om pod prstima, za osluš kivanjem neč ijeg srca.
Nisam oč ekivala da ć e mi tako teš ko pasti.
Taman sam se bila friš ko rastala, pa preselila iz kuć e u omraž enoj
Dubravi u ini mali stan u Gajnicama, kad je sve stalo. A ja na toj strani
grada nikog nisam poznavala. Bivš i nije ni razgovarao sa mnom – svi
planovi o buduć ima pali su iznenada u vodu. Nedostajala mi je sol s
kož e na jeziku; nedostajali su mi zagrljaji; nedostajala mi je č ak i ne
uvijek ugodna raznolikost mirisa mojih klijenata. Salon nisam smjela
otvoriti mjesecima.
Mož da zato sad svima otvaram? Rick brunda cijevima, negdje iz
dubina; nije mu draga ta moja navika.
Pogledam kroz š pijunku: pred mojim dvostrukim vratima stoji
mlada djevojka, uredno odjevena, s jednom od onih maski koje bi
trebale ulijevati povjerenje, jer su prozirne pa, ako i pokrivaju cijelo lice,
vidite s kim imate posla. Ja to ne bih stavila na sebe ni za ž ivu glavu:
upropastilo bi mi frizuru i š minku, a da ne kaž em š to ta plastika radi
kož i. Ni djevojka ne izgleda kao da joj je ugodno: rukom u nitrilnim
rukavicama pokuš ava poč eš ati neki dio lica, š to baš i ne bi smjela.
„Ova izgleda skroz u redu, Rick.” Volim te male znakove bunta.
Rick zvekne preostalim radijatorom – on nije siguran. Dok ih
nisam prodala, radijatori su mu bili omiljen nač in da izrazi
negodovanje. Meni buka nije pasala. Zna to, pa lupa ovim zadnjim kad
god mi hoć e jač e privuć i paž nju.
Mislim, nisam baš sigurna zove li se Rick. To mu ja tako tepam, po
Alanu Rickmanu koji, eto, nije dož ivio nijednu pandemiju. Alan je bio
samo dvadesetak godina stariji od mene i uvijek sam se nadala da
bismo se nas dvoje mogli nać i i poprič ati. Mož da č ak i zagrliti. Ipak sam
vidjela sve njegove ilmove. (Da, č ak i dosadne Harry Pottere.) Da, bila
sam malo ljubomorna na njegovu gospođu, jer Alan, za razliku od mog
bivš eg, nije iš ao traž iti mlađe meso.
Prvi ilm koji sam u stanu pogledala bio je Razum i osjećaji. I otada
346
je ostalo: Rick. Cinilo mi se kao da se neš to od Alana stopilo s mojim
stanom – pouzdan kao pukovnik Brandon, Rick je uvijek bio moj
oslonac. Cak i doslovno. Ako sad sumnja u mladu damu s druge strane
vrata…
Ali ja već tri mjeseca nisam vidjela novo lice i, mada sam se s
godinama donekle naviknula na usamljenost, nedostaje mi svjež ih
poznanstava. U salonu ih je bilo lako ostvariti.
“Pa mož emo se, valjda, nositi s njom jednom?” upitam Ricka. Da
djevojka ne bi otiš la, dovikujem, kao iz daljine: “Samo malo, duš o!”
Rick sumnjič avo zaš kripi parketom. To je pravi pravcati parket –
susjeda Kristina je na njega ljubomorna do neba. Takvi se viš e ne rade.
Ma š to parketi? Ni knjige viš e ne rade od drveta. Svako se stablo mora
č uvati i svake se godine moraju saditi nova. Cak i mene, u mojim
godinama i s mojim noktima, š alju da golim rukama posadim bar jedno.
U tome mi Rick ne mož e pomoć i, osim da sluš a moje jadikovke prije, a
još viš e poslije akcije sađenja, dok troš im tjednu raspodjelu klime.
Rick se dosta bunio kad sam je ugradila: vjeruje kako su otvoreni
prozori dovoljni. Objasnila sam da njemu mož da i jesu, ali ne i meni
koja sam od krvi i mesa. Osobito nakon š to su zaredali toplotni udari.
Prvih sam se godina nauž ivala. Taman su mi krenuli valunzi, pa nije bilo
boljeg nego otfrljiti klimu i stati pod struju svjež eg zraka. Poslije bih
samo dobro hidratizirala kož u. Rick je pokuš ao brecati klimom, ali mu
nije iš lo, pa je klima najtiš i uređaj koji imam. Bilo mi je teš ko kad su
uveli restrikcije za koriš tenje. No bar su valunzi tada već prestali.
Djevojka s druge strane vrata ne bi trebala imati valunge još jako
dugo. Ali kad drugi put pogledam kroz š pijunku, rukavica joj je na
ovratniku, kao da joj je vruć e. Mož da stiž e novi toplinski udar. Glavna
vrata prijeteć i zaš kripe kad ih otvorim – to joj Rick daje do znanja da se
s nama ne zafrkava. Ona se trzne, ali mi se odmah nasmiješ i kroz
zaš titna vrata. Na njih se Rick nije bunio. Kao da je znao koliko su bitna
u današ nje vrijeme; ili su mu se, mož da, estetski svidjela: ina plastika,
tanki okviri, bijela.
“Dobar dan, gospođo!” ljubazno ć e, i malo preglasno, djevojka. Moj
je sluh savrš en – zahvaljujuć i, dakako, strateš ki skrivenom sluš nom
aparatić u. “Zanima li vas mož da dobra, stara knjiga?”
Sad uviđam š to Ricku smeta kod dotič ne. Previš e je napeta,
previš e vesela. To ne vidite ni kod trgovač kih putnika i dostavljač a, koji
347
su vječ no premoreni od posla; ni kod medicinskih jedinica, kojima sam
samo još jedna starica-stanica; pa č ak niti kod raznih sektaš a, koji smak
svijeta dož ivljavaju ozbiljno. Također, kao da je odveć razvijena u
ramenima, š to se kroz moju prastaru š pijunku nije vidjelo. Baš prava,
snaž na, mesnata ramena, oko kojih bi bilo divno oviti ruke.
Rick inzistira da zatvorim glavna vrata, gurajuć i ih pod mojom
rukom. Osoba s druge strane iz torbe vadi knjigu, starinsku, od papira, a
pod njom bljesne vrlo novi laserski omamljivač č iji bi snop lako proš ao
kroz moja “zaš titna” vrata. Ona š tite jedino od virusa i slič nih gadosti, a
ne od oruž ja, koje je zabranjeno. Omamljivač i, navodno, nisu oruž je, ali
nije ih dobro imati uperene u trbuh.
Otvorim i zaš titna vrata, a bezobraznica se progura pored mene,
odveć blizu. To š to prijeti laserom ne znač i da mora krš iti i propisanu
distancu. Samo me izaziva da osjetim ljudsko tijelo uza svoje, da
pokuš am uhvatiti njezin miris. Zbog takvih me sklonosti Kristina radije
zove videofonom.
Videofon! Bacim pogled i vidim da ga se Rick sjetio uključ iti.
Vjerojatno zove Kristinu, koja je na brzom biranju. Pitanje je samo hoć e
li ga ona, onako nagluha, č uti.
Pazim da ne gledam u tom smjeru kako provalnica ne bi
primijetila. Ali ona je zablenuta u moju kosu, inu kož u lica, sređene
ruke. To se danas ne viđa č esto. Ljudi su se zapustili, kao da im smak
svijeta – ili š to god to prož ivljavamo – daje za pravo da budu nemarni.
Evo, ja se bar za Ricka sredim svaki dan i nije mi teš ko. Ako niš ta drugo,
osjetim pod prstima vlastito tijelo. Ova to ne razumije.
“Potrošači”, kaž e, s č ujnim gađenjem.
Ne usudim se uzvratiti, iako bih joj rado rekla: A ti si, molim te,
alga? Cak je i Rick utihnuo, kao da č eka š to je sljedeć e. Nisam sigurna
š to dotič na ž eli od mene. Vjerojatno hranu i koju rijetkost s mojih
polica, koja ć e postić i dobru cijenu na crnom trž iš tu: plastič no cvijeć e,
metalni pribor za jelo ili limenke od kave – stvari koje se viš e ne
proizvode, jer sve mora biti razgradivo.
Pravo je č udo da sam toliko dugo odolijevala provalnicima i
prevarantima. Trebala sam to vrijeme iskoristiti da se bolje pripremim.
Ako ž iva izađem iz ovoga, nagovorit ć u ostale stanare da nabavimo
č uvara kakvog imaju sve bolje zgrade starijega puč anstva. Nije se š aliti s
vlastitim ž ivotom, kad smo ga uspjeli tako dugo i lijepo održ ati. Ako se
348
neć emo mi pobrinuti za sebe, tko ć e?
Odjednom shvać am da sam nauč ila š to bi ono “…i gore” moglo biti.
Eto, svako zlo za neko dobro.
Da dobijem na vremenu dok Kristina ne primijeti videofonski
poziv, pa pozove policiju, upitam najuljudnije š to mogu, prizivajuć i
svoje manire iz salona: “Zeliš li, mož da, vode, duš o?”
To kao da je još viš e razbjesni. Pogleda moju slavinu, rijetkost koja
nema ugrađen mjerač i ogranič enje potroš nje, i usnica joj se iskrivi od
bijesa. Povuč e ruč icu i gleda, s nevjericom, kako pitka voda teč e u
odvod, nepovratno.
Nije to trebala napraviti. Rick se oduvijek volio igrati mojim
vodovodom, š to je i bio nač in kako sam ga konač no otkrila. Primijetila
sam, nakon otprilike mjesec dana one prve epidemije, da me slavine
oponaš aju. Ako bih plakala, curile su i prskale na sve strane. Kad bih se
umirila, curenje bi prestalo. Slič no je bilo s veš maš inom (tada još nije
bilo suhog pranja): ako bih tulila na telefon ne znajuć i hoć e li mi salon
opstati ili zato š to mi je nedostajalo “muš kog mesa”, mogla sam
oč ekivati poplavu. Cim bih se smirila, i veš se prao bez problema.
Cula sam da mač ke, navodno, mijauč u samo zbog ljudi, dok su
među sobom tihe. (Ne bih znala iz iskustva: ž ivotinje u zatvorenom
nisam podnosila č ak ni dok ih se još smjelo drž ati.) Tako mi je sinulo da
se Rick pokuš ava javiti kroz kuckanja i prskanja, mada je inač e, kako
već stanovi jesu, bio tih. Otkad razgovaram s njim, nisam imala
problema s izlijevanjem vode unaokolo.
Ali sad se sjetio tog starog trika, pa otvorena slavina prsne i
mlazom polije moju nezvanu goš ću. Ona vrisne, pusti sve iz ruku i
pokuš a s lica otrgnuti masku, koja se poč ela mutiti i dimiti. Cini se da je
doš lo do kratkog spoja. Buduć i da viš e nema kiš a, malo š to rade
vodootporno. Shvatim i da je ono š to sam smatrala licem zapravo bio
hologramski prikaz na zaslonu maske. Sto sve neć e izmisliti!
Ne dopustim da me č uđenje uspori. Kleknem da dohvatim laserski
omamljivač i, kako ne mogu odmah ustati s poda, č itavog ispraznim
uljezu u najosjetljiviji dio. Sruš i se kao stablo – kakva starinska
pjesnič ka slika! – pa je č ak i dobro da sam ostala na koljenima, jer mi je
lakš e odmaknuti masku s lica i pogledati tko se to pod prijetnjom
drznuo upasti među Rickove zidove. Stresem se.
Lice ispod maske je neodređenog spola, iskrivljeno od bola i š oka,
349
ukoč eno u grimasi. Ali, i bez toga vidim da se radi o nekome iz mlađeg
naraš taja, koji se rađa bez dlaka na tijelu i s upropaš tenom kož om:
suhom, ljuskavom, upaljenom. Njima moje nekadaš nje usluge ili ne bi
trebale ili ne bi koristile. Dobro sam napravila š to sam salon prodala
gotovo odmah nakon š to je prva epidemija proš la.
Ideju mi je, zapravo, predlož io Rick u jednom snu: saloni su
iznenada dobili na vrijednosti, a tvornice zaš titne opreme pale u
nemilost. Bilo je to zadnje da su dionice kineskih proizvođač a maski i
rukavica tako niske – dok su ljudi bezumno smatrali da im viš e neć e
trebati. Cim je proizvodnja u drugom valu ponovno krenula, viš e se nije
ugasila, nego me zbrinula za ostatak ž ivota. Inač e si ne bih mogla
priuš titi stalan dotok pitke vode i ekstravagancije kao š to je metalni
kuhinjski pribor. Ta zadnja misao kratko se zadrž ala – i eto mi još jedne
ideje!
“Sto misliš , Rick?” upitam i dalje s poda, dok voda otječ e, otječ e u
nepovrat, ali viš e ne prska.
Hladnjak malo podrigne, kao š to nekad bude kad je č ovjek gladan,
a ne sit. Znala sam da ć e se slož iti sa mnom. Rick razumije moju potrebu
za mesom, jer sam mu razjasnila kako je to s nama koji nismo od cigle i
betona. Nekad mislim da on mene drž i kao ljubimca – u tom sluč aju, i
sam shvać a koliko je važ no imati u blizini ljudsko tijelo, toplo, blisko,
krepko.
“Marijana?” č uje se s videofona. “Jeste dobro?” Prokunem – ionako
me ne č uje.
Polako ustanem, zatvorim vodu, i javim se, licem zastiruć i cijeli
ekran: “Sve je u redu, gospođo Kristina”, kaž em susjedi koja pokuš ava
š kiljeć i vidjeti š to se zbiva kod mene. “Krivi stan.”
Prekinem poziv i knjigu s poda dignem na policu – dobro ć e doć i
ako mi iznenada zatreba love.
U kuhinji otvorim ladicu s nož evima. Tko bi rekao da ć e me tako
kasno u ž ivotu posluž iti znanje iz Domovinskog rata, kad se meso, ako
uopć e, kupovalo samo u velikim komadima koje je trebalo paž ljivo
tranš irati i pohraniti u zamrzivač ? Pomaž e, dakako, i anatomija koju
sam imala na faksu, prije nego š to sam shvatila da kozmetič arke bolje
zarađuju.
To samo dokazuje koliko smo mi starci koristan dio druš tva. A oni
nas i dalje zanemaruju, ili pak pokuš avaju nagovoriti da se ž rtvujemo
350
kroz brigu za mlađe, koji nas onda nazivaju „potroš ač ima“. Jedva da viš e
imamo š to, a kamoli koga, potroš iti.
Dok polako prelazim jednim nož em preko drugoga, namignem
Ricku, u smjeru hladnjaka: “Razlagač i, duš o!”
On se nasmije mojoj š ali tresuć i unutarnjim ž aluzinama, od
bambusa. Znam da Kristina smatra kako se sve to meni prič injava, ali
nema ona pojma. Rick je starokovaš , iz vremena kad su stvari još imale
duš u. Ja dobro znam da ć u noć as – kad konač no zaspem nakon obimnog
posla i još obimnijeg č iš ćenja, ž eluca punog svjež e prž enih iznutrica –
sanjati Alana Rickmana. A Rick ć e sanjati sa mnom i, tko zna, mož da me
tamo zagrli, u liku pukovnika Brandona?
Onako pravo, snaž no, mesnato.

© 2020. Srebrenka Peregrin
351
IX
ŽIVOT JE SAN
PRIČE O UTOPIJI I SVIJETU KAKVOG
ŽELIMO VIDJETI
352
REDUKCIJE
Ana Kutleša

Znate li one godiš nje odmore koji – š to zbog kuhanja, š to zbog
pranja suđa – nikada nisu zapravo odmori? Jeste li ikada pož eljeli da se
desi makar i izvanredno stanje, samo da se i vi mož ete izvaliti na plaž u i
už ivati? U ovoj prič i nije se dogodila pandemija. Ne, dogodilo se drugo
veliko zlo – redukcije.

“Pohani š nicli (od kuć e), paš ta bolonjez, peč eno pile”, na odmor je
ponijela mesa za tri tjedna i osmislila meni za svaki dan. U dvije friž ider
torbe taman je stalo, a kad dođu na otok zamolit ć e gazdu da stavi kod
sebe u š krinju, poš to ledenica u apartmanu jedva drž i sladoled. Malo
srezati troš kove u duć anu, gađati jeftiniji brod, reducirati sladolede, i
evo ti za tjedan dana mora viš e.
Dođe peti dan godiš njeg, a na redu musaka (da se potroš i
mljeveno, a da nije stalno bolonjez). Otvara š krinju u hodniku kod
gazde, kad neš to č udno. Skrinja ne radi. Meso se drž i, ali led u
plastič nim posudicama kao da je stavljen pred pet minuta. Dolazi
gazdina ž ena. “Da”, kaž e, “na otoku su redukcije, nema struje od tri u
noć i. Klime opteretile mrež u. Zato mi ne ostavljamo daljinski gostima.”
I tako nema struje. Kad ć e doć i, ne zna se. Popodne bi morala.
Ruč ali musaku i stvarno, dok su bili na popodnevnom kupanju, dođe
struja. Ali samo na dva sata. Naveč er kaž e ž ena od gazde: “To meso, to
sve treba pojesti. Vidite koja je vruć ina, rekli su na dnevniku da je
toplotni val do kraja tjedna.” Drugo jutro iz š krinje nestali svi sladoledi,
vreć e pomfrija i graš ka i mrkvice za rizi bizi. Voda iz posudica za led
iscurila posvuda. I meso lagano poč elo popuš tati. Niš ta – vadi i pohaj.
Proš ao prvi tjedan, a struje nema. Upali se tu i tamo, radi jedva sat
vremena i ć ao. Na otoku raste nervoza. Duć an se navodno spojio na neki
agregat, ali ni to baš ne funkcionira. Restoran u centru, bokte pitaj. Ne
353
znaš bi li uopć e iš ta igdje jeo, da ne pokupiš salmonelu. Nema, jasno, ni
rasvjete. Prvi dan ljudi su se skupili sa svijeć ama, hodali po selu i zezali
se, pogotovo su se djeca zabavila. Kasnije im dosadilo bauljati u mraku
pa uglavnom ostaju doma, praznih mobitela, š uš kaju među sobom. Sve
č eš će se č uje i da pjevaju, kojekako, č isto da nadglasaju zrikavce.
Ispohala je sve š to je imala, a dio je otiš ao i u gulaš . Drugi tjedan
na izmaku, a oni se prejedaju, samo da se meso pojede. Najbolje bi bilo
da odu, atmosfera na otoku sve je luđa. Ipak, djeca už ivaju. Budi ih
sunce u zoru, a na plaž i ostaju do sumraka. Kako se situacija sa strujom
ne popravlja, i drugi su skuhali sve š to su imali. Neki koji su imali viš e,
stavili su ispred dvoriš ta stolove i naslagali pladnjeve. Bolje da se
pojede nego da se baci. I duć an je odluč io svu kvarljivu robu podijeliti.
Samo se restoran još drž i. Nitko ne zna koja je njihova situacija, ali nitko
viš e tamo i ne ide. Prič a se da im je u ledu par janjaca – č eka se da
situacija eskalira pa da ih okrenu na glavnome trgu.
Treć i tjedan pali su i najtvrđi. Ne samo restoran, nego i velike vile
opasane visokim kamenim zidovima. U zoru i sumrak, kad je
temperatura je još podnoš ljiva, a ipak se pristojno vidi (svima se vid
izoš trio), č itav se otok pretvara u gozbu na otvorenom. Sva su dvoriš ta
otvorena, stolovi i stolice izneseni, raž njevi se vrte, u kotlić ima se krč ka.
Njene su zalihe odavno presuš ile, a list papira s menijem za treć i tjedan
je ritualno bacila da gori na roš tilju. Oko suđa nema puno brige – jede
se prstima iz zajednič ke ć ase. Kasnije svi pomaž u u spremanju, a drugi
dan ponovno u kuhanju.
Nikada se nije tako odmorila.

© 2020. Ana Kutleš a
354
2030.
Radmila Rakas

U ovoj prič i doznat ć ete kakav je svijet proizaš ao iz velikih odluka
donesenih u doba pandemije i kakvo su druš tvo one iznjedrile.
Zakorač ite u transformiranu Opatiju iz 2030. godine i na njezinom
primjeru upoznajte svijet kakvom se mož emo veseliti… š toviš e, u č ijem
ostvarenju svi mi mož emo sudjelovati.

Danas sam krenuo u Opatiju trizdvojkom u posjetu baki i deki da
im pomognem oko kuć nih poslova, jer su već prilič no slabi.
Kad sam se iskrcao ispred Adriatica je već nestalo bicikla koji se
besplatno posuđuju jer je u č itavom gradu zabranjen promet
automobilima. Sjetio sam se kad sam za jednu Novu godinu s bakom i
dekom odluč io provjeriti mož emo li stić i do Bevande prije nego zađe
sunce, i sigurno ne bi bili uspjeli da me oni nisu stavili na dekin stari
bicikl. Baka je vozila električ ni, š to joj je na povratku uzbrdo dalo
poprilič nu prednost. Sad već jedva i hodaju, a bicikle su darovali udruzi
Sharing Is Caring Rijeka.
Danas sam slobodan od predavanja jer svaki č etvrtak je dan
empatije. Ja ga uglavnom provodim kod starijih ljudi ili sa pč elarima.
Kad se prestalo buš iti u Sjevernom moru, moj tata je ostao bez posla.
Tada je irma njemu i njegovim kolegama dala besplatan teč aj
pč elarstva. Tata se nakon tog potpuno posvetio uzgoju pč ela. Ionako je
naš pas tada već bio umro, a on mu je bio veliki ljubimac.
Mama ga je usvojila iz neč ega š to se zvalo azil za pse. Hvala bogu,
azili viš e nisu potrebni. Malo tko si uopć e mož e priuš titi ljubimca, a ti ih
ne ostavljaju. Sjeć am se da sam kao mali pred svaki rođendan pozivao
prijatelje da umjesto poklona za mene donose hranu i potrepš tine za
pse u azilu. Jednom smo prikupili 117 kg hrane. Zaista mi nije
nedostajalo igrač aka ni knjiga. Prije š kole sobica mi je bila natrpana
355
kojekakvim drangulijama i igrač kama, koje sam poslije odnio u dječ ji
dom. Kad sam poš ao u š kolu, najviš e sam igrao Fortnite i Minecraft s
tatom, š to je bilo daleko ispod njegove dobi, ali on se u to jako
už ivljavao.
Kad sam se približ io Cvjetnoj kuli, kako su zvali zgradu gore
visoko na zidinama, ugledao sam baku na balkonu. Na sunč an dan kao
danas, ona peč e kruh na svom solarnom reš ou. Nekada je za mene
pekla kruh bez pš enice, ali otkako su u poljoprivredi zabranjeni
pesticidi i herbicidi, viš e nemam nikakvog problema s glutenom. Još
uvijek volim sluš ati prič e kako se generacija bake i deke borila za
dekarbonizaciju i kako su dugo morali protestirati lež eć i ispred zgrada
ministarstava da bi Europa postigla današ nju karbonsku neutralnost.
Oni kaž u kako im se danas č ini smiješ an i nesuvisao tadaš nji nač in
ž ivota.
Na ulazu stubiš ta usmjerio sam oč i prema kameri i vrata su se
otvorila. Ta donja vrata su ostatak proš losti, kad su ljudi stvarali toliko
otpada, da su oni bez baja bacali smeć e u tuđe. Neobič ne navike, još mi
to ne ide u glavu. Zero Waste mi se č ini posve logič nim. Jednom mi je
baka pokazala plastič nu slamku koju je č uvala preko deset godina.
Probao sam njome piti iz č aš e, ali mi se nije dopalo. Sjeć am se kako sam
ih volio kad sam bio mali. Sjeć am se i Aasyinog problema da dođe do
jeftinijih slamki kad su ukinuli plastič ne, jer su one od razgradivih
materijala u poč etku bile preskupe. Na mnogim slikama iz djetinjstva
vidio sam balone. Smiješ no staromodno. Danas se djecu iz vrtić a vodi u
š umu najmanje tri sata dnevno. Nikome se baloni ne č ine zanimljivi.
Zaokrenuo sam uzbrdo pored dječ jeg vrtić a, kamo su neki
roditelji još dovodili djecu. Viš e od pola roditelja sad radi od kuć e, a
buduć i da su nam karbonske porcije prilič no niske, u kupovinu se ide
rijetko. Neki dolaze na biciklima posuđenim s platforme Bike Sur ing. I
mi smo svoja tri bicikla prijavili na taj network, pa kad nama ne služ e,
drugi ih mogu koristiti. Do pč elinjaka obič no idemo segwayom. Otkako
su unaprijedili lokalni javni prijevoz i smanjili krug otkupa hrane na sto
kilometara, kvaliteta zraka je neusporediva, a i kiš e viš e nisu onako
beskrajne kao u vrijeme izvanrednog stanja nacionalne sigurnosti.
Naime, to je vrijeme bilo kad sam ja krenuo u š kolu. U prvom
razredu pola nas je imalo astmu i nije bilo dana kad smo svi bili u š koli.
U drugom razredu su nam svaki dan govorili da je ugrož ena nacionalna
356
sigurnost i da nas roditelji viš e ne smiju dovoziti u š kolu automobilima.
Zatim su potpuno zatvorili i š kolu jer doš ao je virus koji se opasno brzo
š irio. To je ljudima dalo misliti da se viš e ne smije po starom.
Već u treć em razredu sve se izmijenilo. Nitko nije kupio novi
ruksak za poč etak nove š kolske godine. Udž benici se viš e nisu koristili
jer su roditelji za održ ivu buduć nost traž ili ukidanje papirnatih knjiga i
poš tedu dječ jih kraljež nica. U š kolskoj dvorani svake subote je bila
organizirana razmjena odjeć e, obuć e i š kolskog pribora. Dolazili smo
pješ ice u š kolu, najviš e kao “hodajuć i tramvaj” u malim grupama. Svi
smo odjednom stali promatrati jedni druge provjeravajuć i je li taj drugi
dovoljno shvatio da za naš u buduć nost nije održ iv kurs potroš nje kojim
se do tad iš lo. A naš e mame i tate kao da su jedva č ekali da se ta suluda
trka za stvarima već jednom obustavi. Viš e nije bilo napetosti da stalno
moraju neš to kupovati kako bi izgledali dostojanstveno. Sad smo to
poč eli promatrati kao isprazno i nedolič no. Svi skupa smo uvidjeli da
robe, torbi, igrač aka i svega drugog ima napretek, samo stvari moraju
promijeniti vlasnike. Razgovori se viš e nisu vrtili oko novca, cijena,
rasprodaja, već su skrenuli na druge teme. Oslobodilo se vrijeme za
igre, razgovore sa susjedima i svi su nekako postali vedriji i ljubazniji.
Susjedi su se poč eli okupljati da pitaju jedni druge trebaju li neš to od
onoga č ega oni imaju viš ka, poč eli su se bolje upoznavati i planirati
zajednič ke akcije.
Tad su poč eli kvartovski vrtovi, grupni izleti, slikanje murala,
ljetni balkonski koncerti i slič no. Sjeć am se da sam se osjeć ao svaki dan
kao na feriju. Reklame su postale proš lost, ljudi jednostavno nisu viš e
kupovali stvari koje im nisu potrebne. Svi su stali raditi na nekim
davnim idejama za koje prije nisu imali vremena. Svaki dan bi osvanuli
neki novi vrtovi ili skulpture oko zgrada na Vež ici, Zametu i Skurinju,
male kvartovske knjiž nice punile su se danomice. Na terasi Cvjetne kule
vise i sad bezbrojne tegle za rajč ice i jagode iz tog vremena. Na mjestu
nekadaš nje robne kuć e Ri, Grad je izgradio vodeni park za djecu.
Sadaš nji gradonač elnik je klinič ki ekolog, a Proglas o narodnom
zdravlju i Zakon o demogra iji su od proš le godine najmjerodavniji kod
donoš enja svih odluka o upravljanju i razvoju.
“Di si, mali moj Cousteau!”, doč ekala me baka. (Naime, ja sam
student oceanogra ije.) “Sto ć eš jesti?”
“Ma nisam gladan, nego hajde, gledat ć u kako peč eš kruh.”
357

© 2020. Radmila Rakas
358
AUTORI DECAMERONA 2020

IVAN BABIĆ (1989.) voli uzgajati biljke na prozorskim daskama,
zač insko bilje na balkonu i už ivati u mirisu cvijeta limuna. Kada vidi
sječ u stabala u gradu smatra građane odgovornima za svoju buduć u
nedać u!
MAGDALENA BAJDAK (2003.) rođena je i ž ivi u Zagrebu. Voli
č itati, pisati, voziti bicikl i jesti č okoladu.
ANDRIJA BALUNOVIĆ, rođen 1993. godine, završ io je studij
hrvatskog jezika i knjiž evnosti u Rijeci. Trenutno je u naizgled
beskonač noj potrazi za poslom. Slobodno vrijeme ispunjava pisanjem i
č itanjem, a kad za te aktivnosti nema volje ili inspiracije, troš i vrijeme
gledajuć i sitcome i druge, sve ostale, serije i ilmove.
JURAJ BELOŠEVIĆ rođen je 14. 3. 1988. na osobnu i opć u ž alost.
To mu je bilo najveć e postignuć e, i otad sve ide nizbrdo. Prvo je studirao
ilozo iju, a nakon š to je bio zadovoljan količ inom jada i beznađa koju je
skupio uvidom u rad starih mislioca, prebacio se na sociologiju te sad
prezire i ljude i druš tvo. Ako vam je dijete nemirno i neposluš no,
spreman vam je doć i do kuć e i poprič ati s malim nevaljancem. Nakon
pola sata razgovora, dijete ć e vam sljedeć ih deset godina biti mirno i
tiho, spokojno buljeć i u zid i mrmljajuć i kako niš ta nema smisla.
Naknadne reklamacije ne uvaž ava. Povremeno zna objaviti prič u na
hrvatskom ili engleskom jeziku. Ako vam se ne sviđa š to piš e na
hrvatskom, na engleskom nije niš ta bolji.
KRISTINA BIRTIĆ rođena je 1999. u Osijeku. Studentica je
arhitekture i urbanizma. Uglavnom piš e prič e u ž anru “niske”
fantastike, to jest fantastike s radnjom smješ tenom u stvarnome svijetu.
ANDREJA BUBIĆ psihologiju je diplomirala na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu, a doktorirala na Sveuč iliš tu u Leipzigu i Max
Planck institutu za istraž ivanja mozga i kognitivnih procesa u Leipzigu.
Nakon doktorata neko je vrijeme istraž ivač ki rad nastavila u
359
Jeruzalemu i Bostonu, nakon č ega se 2011. godine zaposlila na
Filozofskom fakultetu u Splitu gdje i danas radi kao izvanredni profesor.
Fikciju piš e od 2018. godine. S romanom Svak’ ima nešto uš la je u
polu inale natječ aja VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2018. godine,
a kratke su joj prič e objavljene u č asopisima Moguć nosti Splitskog
knjiž evnog kruga, Kolo Matice Hrvatske te u Zadarskoj smotri.
ANA CEROVAC završ ila je komparativnu knjiž evnost i ruski jezik
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U slobodno vrijeme piš e i bavi se
organiziranjem kulturnih manifestacija za djecu i mlade u Opatiji.
Proš le godine izdala je roman Krsnik, a poš to trenutno ne mož e raditi
terenska istraž ivanja za njegov nastavak, zabavlja se uređujuć i
Decameron 2020.
MAJA CIONI je profesorica i prevoditeljica, rođena 1966. u Zadru,
a već dugo ž ivi i radi u Francuskoj. U slobodno vrijeme volontira u
druš tvu AMCA Paris koje okuplja bivš e studente hrvatskih sveuč iliš ta i
pomaž e u organiziranju kulturnih več eri. Voli č itati, posebno krimić e.
Oduvijek se kretala u druš tvu ljubitelja dobre knjige pa nije ni č udo da
se i sama latila pera. Bez ikakvih pretenzija.
ANTE I. CURAĆ dugogodiš nji je djelatnik u turizmu, danas u
mirovini. Njegove su prič e sve bazirane na istinitim događajima iz
godina poslijeratne obnove i izgradnje sela Zrnova na otoku Korč uli,
odakle potječ e i sam autor. Prič e su dijelom pisane na lokalnom
dijalektu.
IVANA DELAČ je psihologinja i profesorica psihologije u
zagrebač koj III. gimnaziji, š to znač i da dane karantene provodi
balansirajuć i između Loomena, Zooma i raznoraznih digitalnih alata po
deset sati dnevno (ž ivjela online nastava, LOL). Rastuć a dioptrija zbog
prekomjernog zurenja u ekran laptopa nije ju spriječ ila da pokuš a
predvidjeti kako ć e svijet izgledati nakon korone i zagrebač kog potresa.
U karanteni joj najviš e nedostaju majka, brat i planinarenje.
FRANJO DERANJA rođen je 1947. u Novom Vinodolskom. Od
1968. godine je u novinarstvu (od 1975. profesionalno, u HRT-HR-Radio
Rijeci). Clan je Hrvatskog novinarskog druš tva (HND) i Druš tva
hrvatskih knjiž evnika-Ogranak Rijeka (DHK). Zivi u Novom
Vinodolskom i piš e (novinarstvo, beletristiku, publicistiku). U njegove
naslove ubrajaju se Odrastanje, Pup stolisnika, Dioba naranče, Jedine
dvije trećine, Sreće nema drugdje, Simultanka malog Mojsija, Izbriši onu
360
poruku, molim te!, Salonski pilko, Krici s Atlantide, Slučaj admirala Petra
Šimića – Strogo povjerljivo, Ponoćni carpaccio, Bubadestruktor, Tunin
poučak i Snoviđenja u nesanici.
JOSIP ERGOVIĆ poruč uje: “Citajte č asopis Ubiq pa ć ete saznati
tko sam, š ta sam i kakav sam… iz mojih prič a.” Osim toga priprema
č itateljima iznenađenje (ili dva!) u narednom 3. broju Diskursa.
IRENA HARTMANN nekad je davno viš e pisala, č ak se jedno
vrijeme znalo nać i njezinih tekstova u kojekakvim zbirkama. Danas se u
slobodno vrijeme bavi fotogra ijom, sanjarenjem o planinama i
š etanjem č etveronož nih č lanova obitelji, koliko se već mož e u sveopć oj
karanteni.
BETINA ILIĆ ž ivi i radi, sve u zadnji č as, u Zagrebu. Ima muž a, koji
kuha, i djevojč icu Gitu, koja pleš e.
ADNADIN JAŠAREVIĆ objavio je petnaest knjiga u BiH, Hrvatskoj
i Crnoj Gori, uglavnom postmodernu fantastič nu prozu i poeziju u prozi.
Dobitnik je deset knjiž evnih nagrada, drž avnih i regionalnih. Prevođen
je na samo dva jezika, njemač ki i engleski. Prema njegovim prič ama
snimljene su dvije radio drame. Radi u muzeju, ali još uvijek nije
eksponat.
ZLATKO KRALJIĆ objavljuje prič e na teme o umjetnicima
(konkretnima i izmiš ljenima) i njihovim ostvarenjima – uključ ujuć i
dož ivljaje i osjeć aje, nade i strahove te oduš evljenja i razoč arenja
prikazanih likova – na stranicama Art magazina Kontura. Radi na
romanu o Vjekoslavu Karasu. Ne zaobilazi ni dječ ju literaturu.
VESNA KURILIĆ nedavno je otkrila da svoju fobiju od zaraza
mož e ublaž iti pisanjem sf prič a na temu zaraze. U spisateljski staž
ubraja tri plakete SFERA, jedan Artefakt (u kojem raste biljč ica),
kolumnu Stranica 33 i sve već u paletu queer likova u domać oj
povijesnoj fantastici, poč evš i od romana Izazov krvi iz 2017. Piš e i ž ivi u
Rijeci. Iako radi kao knjiž nič arka, nikada nikoga nije gađala knjigom
(č asna riječ !).
ANA KUTLEŠA je kulturna radnica koja u zadnje vrijeme piš e
kratke prič e.
KOVILJKA LAZAR radi već deset godina u festivalsko/ ilmskoj
industriji, a sa strane se bavi interesima vezanim za azijsku kulturu, pa
tako i organizacijom Pandakon konvencije. Voli gledati serije i ilmove u
nezdravim razmjerima spavanja i budnosti, a da mož e, provela bi ž ivot
361
na moru ili u rezervatu za brigu pandi.
IVAN LUTZ, iz Slavonskog Broda, smatra da ga najbolje opisuje
parafraza Douglasa Adamsa: profesor izike, sanjar, mislilac, humanist,
ljubitelj pasa, spekulativni ilozof, ili kako bi njegova ž ena rekla, idiot.
SUNČICA MAMULA je prosvjetna radnica iz Rijeke. Pisanje joj je
terapija, a biljke velika strast.
OLEG MANDIĆ rođen je 1933. na Suš aku. Zivot mu je obiljež io
boravak u Auschwitzu iz kojeg je izaš ao posljednji. Imao je tri
drž avljanstva: talijansko, jugoslavensko i hrvatsko. Već inu karijere
proveo je u novinsko-izdavač koj branš i (Informator i Privredni vjesnik
– Zagreb). Neke od knjiga koje je objavio su Kronika obitelji Mandić i
Oleg Mandić, posljednji dječak Auschwitza. U pratnji svoje ž ivotne
druž ice Duš ke posjetio je stotinjak zemalja na svim kontinentima.
Strastveni je bridž ist. Nosilac je brojnih priznanja za istaknuti druš tveni
rad te promicanje etič kih i moralnih vrijednosti, osobito među
mladima, u sklopu č ega nastupa za govornicama po Italiji, Hrvatskoj i
Sloveniji.
ANICA MARCELIĆ objavila je svoje kratke prič e u raznim
č asopisima i na internetskim stranicama. Uvrš tene su i u nekoliko
skupnih zbirki. Proš logodiš nja je inalistica natječ aja Slavko Kolar za
kratku prič u-satiru. Iz izolacije svog doma u Zapreš ić u piš e nam da ovih
dana pomalo gnjavi tipkovnicu, č ita i povremeno kroz prozor baca
pogled na Medvednicu, nastojeć i proniknuti “hoć e li nas sljedeć i put
prodrmati epicentar s istoka, kao uglavnom do sada, ili ć e se preseliti na
naš u, zapadnu stranu.”
VEDRAN MAVROVIĆ je rođen u rujnu 1987. godine. Zivi i stvara u
Sv. Ivanu Zelini. Voli ž ivot satkan od malih stvari: smijeh dragih ljudi,
š alica omiljenog č aja, dobar duhan u luli. Zivotinje mu č ine već inski dio
obitelji, a kad nije okruž en prirodom, nosi je u dž epu.
ANTONIJA MEŽNARIĆ sudjelovala je u organizaciji ovoga eventa s
temperaturom, doprinoseć i na taj nač in autentič nosti. Ponekad piš e,
ponekad č ita, ali najč eš će prokrastinira. Zivi i diš e spekulativnu ikciju o
kojoj je objavila i znanstveni rad u knjiž evnom č asopisu Ubiq. Piš e o
melankoliji, crnom humoru i onom trenutku kad se ne mož e disati kroz
ruho modernih bajki, urban fantasya i horora.
MARIJA MIKULANDRA je Sibenč anka (iliti Bilič ka) sa zadarskom
adresom, ljubiteljica glazbe, knjiž evnosti, ljudstva i njegova djelovanja.
362
NATAŠA MILIĆ ž ivi i radi u Beogradu kao pravnik. Piš e kratke i
neš to duž e prič e, uglavnom iz oblasti fantastike, a objavljivala je u
istrakonskim i refestikonskim zbirkama kratkih prič a, č asopisima
“UBIQ”, “Marsonic”, “Emitor”, “ZNAK SAGITE”, kruš evač kom č asopisu
“Putevi kulture”, zatim u zbirkama “Paralelni svetovi” kluba “Reč i glas”,
zbirci prič a o Zviž du i Homolju ”Cuvari zlatnog runa”, zborniku “Crte i
reze”, koji izdaje “Resavska biblioteka” iz Svilajnca, tematskim zbirkama
prič a Gorana Skrobonje, zbirci Festivala fantastič ne knjiž evnosti iz
Pazina i u elektronskim č asopisima.
IGOR MILKOVIĆ je pravnik, voditelj i sastavljač brojnih pub
kvizova diljem hrvatske, suorganizator SF & Rakija konvencije SkON,
autor objavljivanih kratkih prič a, povremeni recenzent azijskog ilma i
veliki navijač Tottenham Hotspura. Najdraž a mu je boja naranč asta, a
pasmina Newfoundland. Zivi, radi i sretno spava u svom voljenom
Sisku.
REBECCA MITROVIĆ ima 15 godina. Pohađa Srednju š kolu Donji
Miholjac – smjer opć a gimnazija.
TORP MONIANTT je hrvatski pisac fantastike i znanstvene
fantastike. Rođen je 1991. godine. Autor je nekoliko prič a objavljenih u
hrvatskim ž anrovskim zbirkama i č asopisima. Prič e Smrtonoša u
mokrim čizmama, Trostruki misterij Balltona i Pad Shampirea su
objavljene u Sferakonskim zbirkama 2015., 2018. i 2019. godine,
minijatura Revolver pijeska u 33. broju č asopisa Sirius B (2017.), a prič a
Saluto Peregrinus i promjenjivi pas u 24. broju č asopisa Ubiq (2019.).
Dobitnik je nagrade “Artefakt” u srednjoj kategoriji za najbolju
objavljenu prič u u 2018. godini za prič u Trostruki misterij Balltona.
Autora mož ete nać i na https:// www.goodreads.com/tmoniantt.
TIHANA MUJKIĆ rođena je u Rijeci, 1977. godine. U Zagrebu je
završ ila studij socijalnog rada. Pisanjem se bavi od srednje š kole;
intenzivnije unazad pet godina. Pohađala je nekoliko radionica
kreativnog pisanja. Najdraž a joj je ona pod vodstvom Zorana Ferić a.
Strastveni je č itatelj. Osobito voli znanstveno-fantastič ni ž anr, te knjige
s elementima fantastike. Omiljeni pisci su joj Ph. K. Dick i M. Bulgakov.
SNJEŽANA NOVOTNY rođena je 1976. godine u Varaž dinu.
Drž avna je služ benica zaposlena u Ministarstvu inancija, Carinskoj
upravi, po struci magistra ekonomije i struč na specijalistica javne
uprave. Zivi u Gornjem Knegincu a knjiž evnoš ću se bavi godinama,
363
naroč ito pisanjem poezije i kratkih prič a koje su objavljivane u
Varaž dinskom knjiž evnom zborniku te č itane na susretima
Varaž dinskog knjiž evnog druš tva kao i susretima IMPULS, Poezija u
ka ić u. Također se aktivno bavi i slikarstvom uglavnom u tehnici akrila
na platnu te je tajnica likovne udruge “Kula Kneginec“.
ANAMARIA OPAČAK inač e se bavi pisanjem poezije, no ponekad
piš e i prič e. Kaž e: “Malo promjene uvijek dobro dođe u ž ivotu. Jer dok
mijenjaš riječ i, mijenjaš i djela.”
BRANIMIRA PALIĆ, rođena u Zagrebu, već sedam godina ž ivi i
piš e u Bruxellesu gdje predaje hrvatski jezik. Kad ne ispravlja uč enič ke
radove, prič ama pokuš ava premostiti (barem dvije) kulture kojima se
bezuvjetno predala. Amaterski se bavi kazališ tem na francuskom i
snovima na portugalskom.
MARKO PAVELIĆ rođen je 1994., završ io je studij hrvatskog
jezika i povijesti u Osijeku. Bavi se potragom za poslom, amaterskim
kazališ tem i pokuš ajem pisanja romana.
SREBRENKA PEREGRIN bavi se klasič nim pripovijedanjem,
prevodi i piš e. Posljednjih je godina objavila dvadesetak prič a, od kojih
je nekolicina osvojila prve nagrade na natječ ajima (metaFORA 2017.,
Fairytalez 2019.). Na hrvatskom su joj prič e izaš le u nizu SF&F č asopisa
i zbirki. Na engleskom jeziku objavljena je u č asopisima specijaliziranim
za pripovijedanje kao š to su HSA Journal i Storytelling Magazine.
Najč eš će je se mož e nać i u Zagrebu gdje š eć e crnoga psa i pije crni č aj.
LORENA PISAČIĆ uč enica je srednje š kole koja se svojim
humoristič nim radom uključ ila u Decameron 2020.
DOMINIK PLEJIĆ (1992.) ž eli pisati, ali mu nedostaje discipline.
Uoč ivš i da za jednu od ponuđenih tema još nije objavljena ni jedna
prič a, odluč io je ispraviti tu nepravdu.
ANA RAJKOVIĆ diplomirala je povijest i hrvatski jezik na
Filozofskom fakultetu u Osijeku. Kada ne š eta mješ anku Emu uglavnom
piš e č lanke za Novi plamen, Vox Feminae itd. Dobitnica je nagrade
“Kritič na masa” za kratku prič u Volim te, Arthure Rimbaude (2015.).
Finalistica je nekoliko natječ aja (Europska kratka prič a, Satira Slavko
Kolar i dr.). Kratke su joj prič e, između ostalog, objavljivane na
portalima Kritič na masa, Europska kratka prič e, Kvaka i dr.) kao i u
zbirci Prvih dvadeset uboda (2015.)
RADMILA RAKAS umirovljena je prosvjetna djelatnica i ž ivi u
364
Opatiji. Ekološ ki je aktivist i bloger (EkoBaka.blogspot.com). Omiljeni
pisci su joj Doris Lessing i Herman Hesse. Najmiliji ilmovi: Time
Machine, Soylent Green i La belle verte. Voli more, prirodu i vrtlarenje.
Poč ela je pisati prič e o svijetu kakvog ž eli, a koji bi bio održ iv i human.
IGOR RENDIĆ (1985.) je knjiž evni prevoditelj i copywriter,
spisatelj te jedan od glavnih organizatora konvencije fantastike Rikon.
Nije mu jasna fraza “previš e knjiga za jednu osobu.”
MARI RODIN rođena 2005. u Rijeci, prouč ava mitologiju i voli
č itanje. U slobodno vrijeme trenira zmajeve.
LJILJANA – MARIJA ŠUMIĆ (1995.) studentica je pete godine
psihologije u Zagrebu. Smatra kako joj je to viš e otež avajuć a nego
olakš avajuć a okolnost pri pisanju. Strahuje od pisanja prič e jer ih uvijek
ima ž elju pretvoriti u romane. Jedan takav stoji u ladici i nada se objavi
ove godine.
NIKOLA TOMAŠEVIĆ rođen je 1989. godine u Zagrebu. Profesor
je engleskog jezika i geogra ije i radi u struci. Osim pisanjem, u
slobodno vrijeme bavi se i gra ič kim dizajnom. Do sada je napisao dosta
toga, viš e realizam, manje sf, a na natječ aje je poslao tek jednu prič u, i
to sf tematike, koja mu je odobrena za objavljivanje u ovogodiš njoj
istrakonskoj zbirci. Ovo je druga prič a koju je poslao na natječ aj.
INES VAJZOVIĆ rođena je 1985. godine u Zagrebu. Po zvanju je
profesorica ilozo ije i hrvatske kulture. Kao dopredsjednica Udruge
Tolkienovih obož avatelja Almarenska druž ina održ ala je nekoliko
predavanja, kvizova i tematskih več eri vezanih uz fantastič nu
knjiž evnost. Trenutno ž ivi u Danskoj gdje sudjeluje u radu lokalnog
kluba obož avatelja fantastič ne literature. Do sada je objavila ž anrovske
kratke prič e u č asopisu Ubiq i zbirci Marsonic.
TATJANA LUNA VAL ž ivi u Zagrebu okruž ena s nekolicinom svojih
srodnih duš a i s dva mač ja zen majstora. Završ ila je Skolu primijenjene
umjetnosti i dizajna, a na Filozofskom fakultetu diplomirala je fonetiku i
rusistiku. Nauč ila je č itati s 3 godine i to je utjecalo na izbor zanimanja.
Prvi umjetnič ki angaž mani bili su pisanje zadać nica ekipi iz razreda, a
kasnije i ljubavna pisma za frendove. Karijeru spisateljice u sjeni
nastavila je i kasnije, no š to manje o tome znate u manjoj ste opasnosti.
SF je poč ela pisati kad je shvatila da ostali pisci ne mogu onoliko brzo
pisati koliko ona mož e brzo to sve proč itati. Tu i tamo objavi pokoju
prič u (jedna je č ak i nagrađena – FantaSTikon 2019.), i pokuš ava
365
natipkati i roman. Ostalo vrijeme crta, slika i drž i teč ajeve i seminare s
područ ja alternativne medicine. Ceka trenutak kad ć e je oteti
vanzemaljci. Koferi su već spakirani.
JELENA ZAGORAC završ ila je knjiž evnost u Novom Sadu. U
potrazi za otvorenim prostorom uređuje sopstveni blog Jelena Zagorac
neš to drugač ije, Jelena Zagorac Something Different(ly).
MONIKA ZEBA ima 22 godine i studentica je druge godine
Engleskog i Filozo ije u Rijeci, gradu u kojeg se zaljubila još kao dijete.
Inač e je iz Bjelovara. Poč ela je pisati u srednjoj š koli, a inspiraciju
već inom crpi iz vlastitog ž ivota. Na pisanje ove prič e potakla ju je veza
na daljinu i to š to se deč ko i ona ne viđaju č esto.
366
ZAVRŠNA RIJEČ

Hvala vam na č itanju ove zbirke prič a koja je nastala u
turbulentnoj epidemiološ koj situaciji. Nadamo se da ste se zabavili i
opustili te da ste naš li neš to po svojem ukusu. Ako ste naš li prič e koje
su vam se svidjele i dojmile vas, a imate volje, ž elje i energije, slobodno
ostavite komentar online. Mož ete nas nać i na webu, Facebooku i
Goodreadsu. Bit ć emo vam neizmjerno zahvalni, a i pisce ć ete sigurno
obradovati.
367
{1}
Sogan dolma – lukovice, luk punjen faš iranim juneć im mesom.

{2}
Cevap – bosanski specijalitet, faš irano meso s još neč im š to je
tajna – nezdravo i ukusno, u lepini s puno luka.

{3}
Ovarisati – pogoditi kamo, kuda, kako, sve to odjednom.

{4}
Bilmez – kompletan idiot, nadgradnja obič nog, svakodnevnog
idiota.

{5}
Use na se i poda se – osnovni kanon bosanske ž ivotne ilozo ije.

{6}
Opatija – kafana u Zenici poznata po blagoutrobiju i
alkoholiziranju zavedenih muš terija.

{7}
Rahmetli – pokojni, kako se uzme.

{8}
Maksuzija – rakija napravljena za maksu za vlastitu upotrebu.

368

Decameron 2020 - Price Iz Karantene - Grupa Autora

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Decameron 2020 - Price Iz Karantene - Grupa Autora

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Grupa

U SVEMIRU NITKO NE ČUJE KAD

VRLI NOVI SVIJET

LJUBAV U DOBA KORONE

JUNACI NAŠEG DOBA

DESET MALIH EPIDEMIOLOGA

You might also like