Od Prvog nicejskog sabora 354.

godine kršćanska je Evropa imala relativno

ujednačenu dogmu. Eventualne nejasnoće razjašnjavala je jedna institucija - Crkva, na
čelu sa papom, tako da nije postojalo mnogo prostora za vlastite interpretacije. U
takvom je okruženju, a pod utjecajem grčke filozofije, bilo lahko i prirodno vjerovati
u apsolutne istine i mogućnost dosezanja objektivnosti. U jedanaestom stoljeću dolazi
do prvog rascjepa Crkve koji Zapadnu Evropu ipak ostavlja ujedinjenu, da bi sa
šesnaestim stoljećem došlo do perioda reformacija koje su rezultirale nastankom
novih sekti. Takvo tlo postaje pogodno za sve popularniji skepticizam, a s početkom u
devetnaestom stoljeću, nakon otkrića mnogih naučnih teorija koje objašnjavaju
temeljna pitanja na koje čovjek do tada nije imao odgovor, i postepenog odbacivanja
religije. Za evropskog čovjeka više ne postoji nikakva objektivna osnova za koju bi se
mogao držati. I unutar samih religija i sekti postoji pregršt neslaganja i
kontradiktornih pogleda. Kako ne postoji objektivna mjera kojom možemo spoznati
dobro i loše (ili ju barem do sada ne poznajemo), tako je i u književnosti teško
odrediti kriterij kojim bi se utvrdilo dobro ili loše djelo.
Baš kao i Zdenko Škreb kaže, “svojom analizom studij književnosti može pokazati na
neumjetničke nedotjeranosti i slabosti pojedinoga književnog djela” 1. Prema tome je
loše djelo ono koje je idejno nedosljedno, jezičko-stilski slabo ili nedotjerano, ili ono
koje ne donosi apsolutno ništa novo u svakom smislu.. Međutim, sve ono što ne spada
u umjetničko sredstvo ovisi o okolnostima u kojima se djelo čita.
Milivoj Solar u svome predavanju “O lošoj književnosti” kritizira postmodernog
čitaoca smatrajući kako je moda jedina koja odlučuje što je dobro ili loše. 2 No, upravo
i jesu kolektivne vrijednosti jednog doba i mjesta one koje imaju najveću ulogu u
determiniranju čitaočeva ukusa. “Budući da je književni stručnjak i sam kao ličnost
determiniran društveno i povijesno, njegovo se osobno vrednovanje može ocijeniti
samo kao povijesna činjenica, karakteristična za povijest recepcije pojedinoga djela”,
kaže Škreb.
Mnogo je primjera u književnosti gdje je smjena kolektivnog ukusa i vrijednosti
odbacila djela koja su do tada smatrana važnim ili otkrila neka djela iz prošlosti
kojima se do tada nije pridavalo pažnje. Takav je primjer srednjovjekovne španjolske
viteške književnosti koja sa renesanskim čitaocem, koji se kritički odnosi prema njoj,
pada u zaborav.
1
Preuzeto iz poglavlja “Društvena funkcija književnosti”, naziv djela u kom se nalazi ili bilo kakva druga
informacija o djalu nisu navedeni
2
Milivoj Solar, “O lošoj književnosti”, Zagreb, Nova Croatica, 2007.