KARL MAY

MEĐU ORLOVIMA

Naslov originala UNTER GEIERN

MEĐU ORLOVIMA

1. NA TRAGU
Na zapadu, nedaleko od kraja gdje se sklapaju kutovi triju sjevernoameričkih država Dakote, Nebra-ske i
Wyominga jahala su dva čovjeka čija bi pojava na svakom drugom mjestu pobudila opravdanu pažnju.
Bili su posve različite tjelesne građe. Jedan je imao više od dva metra i bio skoro zastrašujuće mršav, dok je
drugi bio znatno manji, ali zato toliko debeo da mu je tijelo gotovo imalo oblik kugle.
Pa ipak lica ovih jahača bila su u istoj razini jer je Mališa jahao visokog, koščatog paripa, dok je drugi sjedio na
niskoj, naizgled slabašnoj mazgi. Otuda su kožni remeni, koji su Debeljku služili kao stremeni, jedva dosezali
konju do trbuha, dok Dugajliji nisu bili uopće potrebni, jer su mu krupna stopala visjela toliko nisko da mu je
bio dovoljan samo mali pokret u stranu pa da jednom ili drugom nogom dodirne tlo, a da se pri tome ne pomjeri
sa sedla.
Naravno o nekom pravom sedlu kod njih nije ni moglo biti govora. Sedlo Debeljka sastojalo se jednostavno od
poleđine krzna ubijenog vuka, a Mršavko je stavio ispod sebe stari santilo-pokrivač koji je međutim bio tako
pošteno poderan i pokidan da je zapravo sjedio na golim leđima svoje mazge,
I odjeća ove dvojice posve je čudno izgledala. Dugajlija je nosio kožne hlače koje su svakako morale biti
skrojene i sašivene za daleko snažnijeg čovjeka. Bile su mu suviše, previše velike. Pod naizmjeničnim utjecajem

toplote i studeni, suše i kiše znatno su se skupile te je tako donji porub nogavica jedva
dosezao do ispod koljena njihova vlasnika. Pri tom su se na hlačama sjale masne mrlje što se naprosto moglo
obrazložiti time da su Dugajliji u svakoj prilici služile kao ubrus i stolnjak i sve što mu je smetalo na prstima
obično brisao o nogavice.
Gola stopala skrivala su se u posve neopisivim kožnim cipelama. Izgledale su kao da ih je već Metusa-lem nosio
i kao da je otada svaki vlasnik prikupio po neki komad kože. Bilo je nemoguće ustvrditi da li su ikada vidjele
kakvo mazivo na sebi budući da su se presijavale u svih sedam duginih boja.
Mršavo jahačevo tijelo skrivalo se u kožnoj lovačkoj košulji na kojoj nije bilo ni dugmeta ni kopče, te su mu
suncem opaljene grudi bile nepokrivene. Eukavi su mu sezali jedva ispod laktova te mu se vidjele žilave, mršave
podlaktice. Oko dugog mu vrata bio je obavljen pamučni šal. Da li je jednom ranije bio bijel ili crn, zelen ili žut,
crven ili plav, to ni sam jahač više nije znao.
Najljepši ukras ovog ruha bio je svakako šešir, nataknut na visokoj, šiljastoj glavi. Jednom ranije bio je siv i
imao onaj oblik koji nepristojni ljudi nazivaju .cilindar". Možda je u davna vremena krasio glavu kakva
engleskog lorda. Poslije se međutim neprestano spuštao ljestvicama sudbine naniže dok najzad nije završio na
glavi prerijskog lovca. Ovaj čovjek nije nipošto imao ukus jednog lorda. On je smatrao obod za suvišan te ga
jednostavno otrgao. Samo je sprijeda ostavio jedan komad, dijelom da mu štiti oči od sunca, dijelom da lakše sa
njim rukuje pri pozdravu. Osim toga bio je po svoj prilici mišljenja da je glavi prerijskog lovca također potreban
zrak te je tako svojim lovačkim nožem izbušio nekoliko rupa raznih veličina odozgo i sa strane, tako da mu je
unutrašnja strana šešira bila stjecište istočnih i zapadnih, sjevernih i južnih vjetrova.
Kao pojas Dugajliji je služilo debelo uže koje je nekoliko puta oko svojih bedara obavio. Za pojasom su bila
zađjevena dva revolvera i lovački nož. Osim toga na njemu su visili vrećica za kugle, rog za barut, du-hankesa,
sašivena mačja koža za brašno, prerijski upa-
ljač i svakojaki drugi predmeti čija je namjena bila svakom neposvećenom prava zagonetka. Na grudima mu je,
viseći o remenu, počivala lula za duhan - ali kakva? Ona je bila lovčevo svojeručno umjetničko djelo i, budući
da ju je već odavno do same glave oglo-dao, sastojala se sada samo još od te glave i izbušene drške od breze.
Dugajlija je, naime, kao strastan pu-šač imao naviku da glođe drvo kad mu ponestane duhana.
Njegovoj časti na spas mora se primijetiti da mu se odjeća nije sastojala samo od cipela, hlača, lovačke košulje i
šešira. O ne! Nosio je osim toga još i nešto što nije svatko mogao nabaviti: kišnu kabanicu od gume, i to onu
pravu američku, naime, od one vrste koja se odmah nakon prve kiše skupi napola prvobitne dužine i širine.
Budući da je zbog toga nije mogao više obući, objesio je poput husarske bluze slikovito za uzicu oko ramena.
Osim toga nosio je i smotani lariat koji mu je visio od lijevog ramena prema desnom bedru. Ispred sebe,
položenu preko nogu, držao je lovačku pušku, jednu od onih dugih riflea s kojima iskusan lovac gotovo nikada
ne promaši svoj cilj.
Koliko je ovom čovjeku godina, bilo je nemoguće po njemu prosuditi. Njegovo izmršavjelo lice pokazivalo je
bezbrojne bore i boriće, pa ipak ono je imalo gotovo momački izgled. Iz svake boriće virio je po jedan
vragolčić, iz svake bore po jedan vrag. To lice bilo je glatko obrijano usprkos svim brazdama i brazdi-cama i
unatoč negostoljubivom kraju u kojem se nalazio, jer na zapadu ima mnogo, veoma mnogo ljudi koji se upravo
time ponose. Krupne mu, nebeski plave, širom otvorene oči imađahu onaj oštri pogled koji se može susresti u
mornara i stanovnika prostranih nizina pa ipak bi čovjek za taj pogled rado rekao da je bio, djetinje naivan.
Mazga je bila, kao što je već spomenuto, samo na izgled nejaka. Nosila je dugog, koščatog jahača s lakoćom i
povremeno čak i pokazivala želju da se pomalo uzjoguni protiv volje svoga gazde koji bi je onda svaki put
snažno pritisnuo butinama te je brzo napuštala
Laso primj. pisca.
6svaki otpor. Ove životinje su omiljene zbog svog sigurnog hoda, ali su i poznate zbog svoje sklonosti jo-
gunjenju.
Što se drugog jahača tiče, pri zažarenosti kojom je sunce peklo zemlju, morao je pasti u oči njegov ogrtač od
krzna. Naravno moglo se opaziti, kad bi Debeljko nekom kretnjom ruke zabacio krzno, da je taj ogrtač patio od
olinjalosti najvišeg stupnja. Samo bi se mjestimice pomaljao po neki mali, prorijeđeni čuperak, otprilike kao što
se u beskrajnoj pustinji samo tu i tamo može naići na poneku bijednu oazu. Čak i ovratnik i reveri su bili toliko
olinjali da su se na njemu mogla naći gola mjesta veličine talira. Ispod ovog krzna virile su s lijeve i desne
strane goleme posuvraćene čizme. Na glavi je lovac nosio panama šešir širokog oboda, koji mu je bio prevelik
tako da ga je morao zabaciti na potiljak kako bi vidio očima. Rukavi ogrtača su bili toliko dugi da se ruke nisu
mogle vidjeti. Tako je jahačeve lice bilo sve što se na njemu moglo opaziti. Ali to lice je i vrijedilo da se bolje
osmotri.
Ono je također bilo izbrijano, bez ijeđnog traga brade. Crveni obrazi su bili toliko punaški da se nosić gotovo
bezuspješno trudio da između njih dođe do izražaja. Iste takve sreće bile su i sitne, crne očice, duboko skrivene
između obrva i obraza. Pogled im je imao prostodušan izraz. Uopće na čitavu licu kao da je bilo ispisano:
.Pogleđajder me! Ja sam mali, divan momak, i sa mnom se može lako izaći na kraj. Ali budi valjan i pametan,
inače si se prevario u računu." Kad bi malo jače puhnuo vjetar i sprijeda raširio Debeljkovo krzno, onda se
moglo vidjeti da je ispod njega nosio plave vunene hlače i isto takvu bluzu. Oko širokog pasa bio mu je
zakopčan kožni opasač za kojim je, osim predmeta što ih i Dugajlija imao o pasu, bio zadjenut još i indijanski
tomahavk. Laso je objesio sprijeda o sedlo i pokraj njega kratku, ken-tucky-dvocijevku po kojoj se moglo vidjeti
da je već u mnogom boju služila pri napadu ili odbrani.
A tko su bila ova dvojica? Elem, Debeljko se zvao Jakob Pfefferkorn, a Dugajliji je bilo ime David Kro-
8
ners. Da ste nekom squatteru ili traperu na Zapadu spomenuli njihova imena, onda bi on mahnuo glavom s
riječima da još nikada ništa o njima nije čuo. Pa ipak to ne bi bilo istina, jer oni su bili čuveni skauti i kraj
mnoge logorske vatre pričalo se godinama već o njihovim podvizima. Jedva da je bilo nekog mjesta između
New Yorka i Friscoa i između jezera na sjeveru i Meksičkog zaljeva na jugu gdje se nije čulo hvaljenje ovih
dvaju ljudi savane. Naravno, imena Jakob Pfefferkorn i David Kroners su bila samo njima poznata. U preriji, u
prašumi, a naročito kod crveno-kožaca nitko ne pita za rodni i krsni list. Tamo svatko dobije vrlo brzo ime koje
najbolje odgovara njegovim doživljajima ili svojstvima te se kao takvo brzo dalje širi.
Kroners je bio punokrvni yankee i nazivali su ga samo Dugajlija Davy. Pfefferkorn je potjecao iz Njemačke, i
po svom imenu Jakob i zbog oblika svoga tijela, bio je poznat samo kao Debeljko Jemmy. Jemmy je, naime,
engleski izraz od milja za Jakoba.
Bili su svuda poznati kao Davy i Jemmy i rijetko biste na Dalekom zapadu sreli nekog čovjeka koji ne bi znao
da ispriča poneko junačko djelo o njima. Bili su nerazdvojni. Bar nije postojao nitko koji bi se mogao sjetiti da
je ikada jednog od njih vidio samog. Ako bi Debeljko prišao tuđoj vatri, onda su se neminovno osvrtali za
Dugajlijom, a ako bi Davy došao u neki store da kupi baruta i duhana, onda su sigurno pitali šta će ponijeti za
Jemmyja.
Isto tako nerazdvojne bile su i njihove životinje. Krupna kljusina ne bi usprkos svoj žeđi ni na jednom potoku
niti rijeci pila vođu ako se ne bi uz nju našla i mala mazga. A mazga bi stajala uzdignute glave čak i u najljepšoj,
najsočnijoj travi ako je prethodno ne bi tiho onjušio konj, kao da je htio reći: ,Slušaj, oni su sjahali i sad peku
bivolji bubrežnjak. Hajde da i mi doručkujemo, jer prije pozne večeri posve sigurno nećemo dobiti ništa više!"

Stočar orim, prevod. San Francisco prlmj. pisca. Dućan primj. pisca.
Ovim dvjema životinjama ne bi ni na kraj pameti palo da jedna drugu napuste u bilo kakvoj nevolji. Njihovi
gospodari su jedan drugom već mnogo puta spasili život. Jedan se za drugog bez predomišljanja bacao u
najveću opasnost. Tako su i životinje bile često puta jedna drugoj pri ruci kad je trebalo izbaviti druga ili
snažnim, oštrim kopitom braniti se od neprijatelja. Njih četvero, ljudi i životinje, pripadali su upravo jedno
drugom, drukčije nisu mogli.
Sad su veselo kaskali u pravcu sjevera. Od jutros je za konja i mazgu bilo dovoljno vode i sočne ispaše, a za dva
lovca vode i jelenjeg buta. Ostatak mesa nosilo je kljuse, tako da se gladi nije trebalo bojati.
U međuvremenu je sunce prešlo svoj zenit i polako tonulo. Bilo je doduše veoma toplo, ali je prerijom puhao
osvježavajući povjetarac i sag od bivolje trave, protkan bezbrojnim cvjetovima, još ni izdaleka nije pokazivao
onu smeđu, nagorjelu boju jeseni, već je njegovo svježe zelenilo krijepilo oko. Stjenovita brda koja su se,
beskrajno rasuta prostranom ravnicom, dizala u obliku pojedinačnih, golemih kugli osvet-Ijavalo je kosim
zrakama sunce te su sa svoje zapadne strane sjala zažarenim bojama dok su se s istočne strane prelivali dublji,
tamniji tonovi.
- Koliko ćemo dugo još jahati danas? - zapita Debeljko nakon što satima nisu prozborili ni riječi. - Kao svakog
dana - odgovori Dugajlija. - Well! - nasmija se Debeljko. - Dakle do logora. - Ay! - Mister Davy volio je naime
da umjesto ,yes" uvijek upotrijebi starinsku riječ potvrde ,ay". Da, uvijek je bio originalan, Dugajlija Davy!
Opet je prošlo neko vrijeme. Jemmy je sad pazio da na svoje novo pitanje ne dobije ponovo takav odgovor.
Povremeno bi pogledao svojim lukavim očicama druga čekajući priliku za osvetu. Najzad je Dugajliji dosadila
tišina. On pokaza desnom rukom u pravcu kojim su išli i upita: - Poznaješ li ovaj kraj? - Vrlo dobro! - Gle? A
šta je ovo? - Amerika!
Dugajlija zlovoljno podiže duge noge i obode svoju mazgu. Onda reče: - Nevaljalac! - Tko? - Ti! - Ah! Ja?
Kako to? - Osvetoljubiv si! - Nimalo. Kad
mi daješ glupe odgovore, ne uviđam zašto bih Ja bio duhovit kad me pitaš. - Duhovit? O jada! Ti i duhovitost!
Ti si toliko nabijen mesom da u tebi duh uopće ne bi imao gdje stati. - Oho! Jesi h" zaboravio što sam svršio
tamo prijeko na starom kontinentu? - Ay! Jedan razred gimnazije! Da, to još uvijek znam i nikad neću
zaboraviti, jer me podsjećaš svakog dana bar trideset puta na to.
Debeljko se udari u grudi. - To je i potrebno - prozbori on. - Zapravo trebao bih ti to svakog dana spomenuti
četrdeset, pedeset puta, jer sam ja čovjek kome ti nisi u stanju dovoljno poštovanja da izraziš. Osim toga ja
nisam završio samo jedan razred, već tri! - Za ostale ti međutim nije doteklo pameti... - Budi miran! Nestalo je
novaca. U mene je pameti bilo više nego dovoljno. Uostalom, znam vrlo dobro što si prije toga mislio. Ovaj kraj
neću zaboraviti. Znaš, tamo prijeko iza onih brda mi smo se upoznali. - Ay! Bio je to gadan dan. Ja sam bio sav
svoj barut ispucao, a Siouxi su me gonili. Naposljetku nisam mogao dalje i oni me oboriše na zemlju. Ali
navečer si došao ti. - Da, bedaci su naložili takvu vatru da se mogla vidjeti tamo prijeko u Kanadi. Primijetio
sam je i prišu-Ijao se. Tada sam opazio pet Siouxa kako su svezali jednog bjelca. E, ja nisam pucao kao ti. Dvije
moje kugle su pogodile, a preostala trojica su pobjegla jer nisu slutili da imaju posla samo s jednim čovjekom.
Bio si slobodan. - Slobodan sam bio dakako, ali i ljut na tebe! - Što nisam oba Indijanca ubio već ih samo ranio,
da, ali i Indsman je čovjek, a ja nikada ne ubijam čovjeka ako to nije bezuvjetno nužno. U tome sam čovjek a ne
kanibal! - Da kanibal nisam možda ja? - Hm! - zabrunđa Debeljko. - Sad si naravno drukčiji nego što si bio.
Tada si, kao i mnogi drugi, mislio da Crvenokošce treba što prije istrijebiti. Morao sam te upravo preobratiti
mom mišljenju. - Da, vi Evropljani ste čudni momci. Blagi, mekani kao maslac! Ali ako se mora, vi ste dorasli
svakoj situaciji. Vi biste htjeli čitav svijet pomilovati baršunastim rukavi-
pritnl S"-°ux sjevernoameričko indijansko pleme; čitaj: su
10
11čama, ali zato odmah raspalite kundakom kad pomislite da ćete najzad biti satjerani u škripac. Takvi ste svi
vi, a takav si i ti. - Ja se radujem što sam takav. Ali pogledaj tamo prijeko kao da se nešto miče po travi! Jemmy
zaustavi svoga konja i pokaza na stijenu u čijem se podnožju provlačila po travi, duga tamna linija
I Davy zauzda svoju mazgu, zasloni oči jednom rukom i pogleda na dotično mjesto. Onda reče: - Pojest ću centu
nepečenog bivoljeg mesa ako to nije nečiji trag. - I ja tako mislim. Hoćemo li tu stvar malo bolje osmotriti,
Davy? - Hoćemo li? Što da se govori o htjeti kad se mora? U ovoj staroj preriji čovjek je prisiljen da ni pokraj
jednog traga ne prolazi lakomisleno. Moramo uvijek znati koga imamo ispred a koga iza sebe, inače se može
lako dogoditi da ujutro osvanemo mrtvi iako smo navečer legli živi u travu. Naprijed, dakle!
Dojahali su do stijena i osmotrili trag očima stručnjaka. Jimmy skoči s konja i kleče u travu. Njegovo, staro
kljuse, kao da je imalo čovječji mozak, spusti glavu u pogaženu travu i tiho zafrče. I mazga priđe mašući repom
i dugim ušima držeći se kao da i ona osmatra trag.
- No? - upita Davy kome je ovaj pregled predugo trajao. - Je l" je nešto važno? - Da. Ovdje je projahao neki
Indijanac. - Misliš li? To bi bilo svakako upadljivo, budući da se nalazimo na lovištu u ispaši nekog plemena.
Zašto misliš da se radi o Indsmanu? - Vidim po tragovima kopita da je konj obučen u indijanskoj školi. - Pa ipak
možda ga je jahao neki bijelac. - To i ja mislim, ali... ali...
Jemmy mahnu zamišljeno glavom i produži za tragom dio puta. Onda viknu za sobom:
- Dođi der, konj nije bio potkovan. Dalje, bio je umoran, a ipak je morao da galopira. Jahaču se dakle veoma
žurilo.
Sad i Davy sjaše. Ono što je čuo, bilo je dovoljno važno da se podrobno time pozabavi. On priđe De-
12
beljku i obje životinje potrčaše same za njima. Stigavši do Jemmyja, on produži dalje tragom.
- Slušaj - reče on - konj je stvarno bio premoren. Cesto je posrtao. Tko svog konja toliko napreže, taj mora da je
imao važan povod za to. Ili su tog čovjeka progonili, ili je imao razlog da što prije stigne na svoj cilj. - Sigurno
se radi o drugoj pretpostavci. - Kako to? - Koliko je star ovaj trag? - Dva sata otprilike. - To i ja kažem. Još
nema traga gonitelju, a onaj koji ima prednost od dva sata ne satire ovako svog konja. Uostalom ovdje ima to-
liko razbacanih stijena da bi mu bilo lako zavarati progonitelja. Progonjenom je dovoljno da samo malo zaobiđe
ili da jaše u krugu. Zar ne misliš i ti tako? - Da, nama dvojici, na primjer, bila bi dovoljna prednost od dva
minuta pa da progonitelje dobrano nasamarimo. Dakle, slažem se s tobom. Taj čovjek je htio što prije na svoj
cilj. Ali gdje mu je cilj. - U svakom slučaju ne mnogo daleko odavde.
Dugajlija pogleda s čuđenjem Debeljka u lice. - Danas izgleda da si sveznajući! - reče on. - Da to pogodim, nije
potrebno nikakvo sveznanje, već samo malo razmišljanja. - Tako! E, ja upravo o tome razmišljam, samo na
žalost uzalud. - To me kod tebe nimalo ne čudi. - Kako to? - Ti si suviše dug i dok povežeš ovaj trag ovdje dolje
sa svojim mozgom mogu i godine proći. Kažem ti, cilj ovog jahača nije potrebno daleko odavde tražiti, inače bi
on svog konja poštedio. - Tako! Razlog sam doznao, ali ga ne shvaćam. - Bogme, ja sudim ovako: da je čovjek
imao još jedan dan jahati, onda bi bezuvjetno morao dati iscrpljenom konju najprije nekoliko sati odmora a onda
nadoknaditi što je propustio. Kako je međutim znao da nije daleko mjesto gdje je htio stići, ponadao se da će
uprkos premore-nosti svoga konja još danas prevaliti taj put. - Čuj me, stari Jemmy, to što kažeš ne zvuči baš
loše. Ja ti ponovo dajem za pravo.
- Ta pohvala je suvišna. Tko se gotovo trideset godina potucao po savani, može valjda jednom doći na neku
pametnu pomisao. Taj čovjek je u svakom slu-
13čaju glasnik. Zurilo mu se; njegova stvar je bila veoma važna. Indsman je po svoj prilici samo glasnik između
Indijanaca, i tako bih skoro ustvrdio da se crvenokose! nalaze u blizini.
Dugajlija Davy procijedi kroz zube tihi zvižduk, lutajući zamišljeno pogledom unaokolo.
- Neprijatno, posve neprijatno! - zabrunda on. - Taj momak dolazi od Indijanaca i ide Indijancima. Mi se prema
tome nalazimo između njih, a da ne znamo gdje su. Dakle možemo lako nabasati na neku hordu koja će onda
naše skalpove ponijeti na godišnji sajam.
- Toga se svakako treba bojati. Moramo poći tragom. - Tačno! Onda znamo da se jedna četa crvenih nalazi pred
nama i da nema pojma o nama. Mi smo dakle u prednosti. Ali ipak sam znatiželjan kojem plemenu pripada ovaj
glasnik. I ja, ništa manje. Pogoditi se ne da. Tamo gore u sjevernoj Montani žive Indijanci .Crvena noga". Oni
ne prelaze ovamo. Na koljenu Missourija borave .Riccarees" koji isto tako malo što imaju ovdje tražiti. Siouxi?
Hm! Jesi li možda čuo da su oni u novije vrijeme ponovo iskopali ratnu sjekiru. - Ne. - Onda nećemo sada
razbijati glavu, ali moramo biti oprezni. Mi se nalazimo u kraju koji nam je dobro poznat, i ako ne budemo baš
pravili gluposti, ne može nam se ništa dogoditi. Hajde!
Ponovo uzjahaše i pođoše tragom koji su dobro motrili i pri tome se oštra pogleda osvrtali na sve strane ne bi li
otkrili kakva neprijatelja.
Tako je prošao gotovo čitav sat; sunce je sve dublje tonulo. Vjetar se dizao sve više i više, a dnevna žega sve
brže popuštala. Uskoro primijetiše da je Indijanac jahao samo još hodom. Na jednom neravnom mjestu njegov
konj kao da se spotakao od umora i skljokao. Jemmy odmah sjaše i pregleda to mjesto.
- Da, Indsman je - reče on. - Sjahao je. Moka-sinke mu krase čekinje dikobraza. Ovdje leži jedna prelomljena
bodlja. I ovdje ... Ah, momak mora da je još vrlo mlad! - Zašto? - zapita Dugajlija koji je i dalje sjedio na svojoj
mazgici. - Ovdje je pjeskovito i
14
noga mu se tačno ocrtala. Ako pretpostavim da nije neka squaw. onda... - Glupost! Jedna žena neće ići sama. -
...onda je to mladić od svojih najviše osamnaest godina. - Tako, tako! To zvuči o-pasno. Ima plemena koji
upravo ove mlade ratnike upotrebljavaju kao izvidnike. Da pogledamo dakle!"
Ponovo su uzjahali. Dok su dosad jahali cvjetnom prerijom, sad se tu i tamo pomaljao poneki žbun, najprije
pojedinačno, a onda u zbijenim skupinama. U daljini se nazirala stabla.
Najzad dođoše do mjesta gdje je jahač za kratko vrijeme bio sišao i svom konju priuštio, naravno, samo kratak
odmor. Onda je produžio pješice vodeći konja za uzdu.
Eastući žbunovi zakljanjali su povremeno pogled te se opreznost činila dvostruko potrebnom. Davy je jahao
naprijed, a Jemmy ga slijedio. Najednom reče Debeljko: "Dugajlijo, ovdje na žbunu visi iščupana dlaka sa repa
umornog konja. - Ay! Ali ne govori tako glasno! Ovdje možemo svakog trenutka naići na ljude koje ćemo
vidjeti tek kad budemo već ubijeni! - Toga se ne bojim. Mogu se na svog konja osloniti. On zarže čim nanjuši
neprijatelja. Dakle, samo hrabro naprijed!
Dugajlija ga posluša ali već u slijedećem trenutku zastade. Sto mu gromova! - reče on. - Ovdje se nešto zbilo!
Debeljko potjera svoje kljuse i za časak izbi kroz žbunje na slobodan prostor. Pred njima se dizala jedna od onih
kuglastih stijena, kakvih u ovoj preriji mnogo ima. Trag je vodio pokraj nje i onda u oštrom kutu skretao
udesno. To su ova dvojica jasno vidjela, ali su opazila još nešto. S druge strane stijene povlačili su se naime
tragovi prema ovom poznatom tragu i sa njim se sjedinjavali.
- Sto kažeš na ovo? - zapita Dugajlija. - Da su iza one stijene logorovali ljudi koji su Indsmana pustili da prođe i
onda pošli za njim. - Možda su već tamo! - Ili su možda neki zaostali. Čekaj ovdje
Indijanka prinvj. prevod..

15
iza ovog žbunja! Ja bih htio da zabodem tamo malo svoj nos. - Ne zabodi ga samo u napunjenu cijev puške na
kojoj je obarač pritisnut! - Ne, za to bi tvoj bio daleko podesniji.
Jemmy sjaše, pruži Dugajliji uzde svoga konja i stušti se u punom trku prema stijeni.
- Lukav lisac! - progunđa Davy zadovoljno preda se. - Ovdje bi prikradanje zahtijevalo suviše vremena. Čovjek
ne bi mogao povjerovati da Debeljko može tako poskočiti!
Stigavši pod zaleđe stijene, Debeljko se lagano i oprezno odšulja sprijeda i nestade iza isturene ivice stijene.
Ipak se uskoro ponovo pojavi i dade Dugajliji znak opisujući rukom luk. Davy dobro shvati da ne treba jahati
pravo prema stijeni, te udari lukom kroz žbunje dok ne stiže na nov trag i po njemu do Jemmyja kraj stijene.
- Šta veliš na ovo? - zapita Debeljko pokazujući na mjesto koje je pred njim ležalo.
Tu se nalazio logor. Nekoliko željeznih kotlova ležalo je na tlu, više motika i lopata, mlinac za kafu, žrvanj,
svakojaki mali i veliki paketi - ali se nije mogao vidjeti trag logorske vatre.
- No - uzvrati upitani, mašući glavom. - Oni koji su se ovdje udobno smjestili, vjerojatno su sasvim neoprezni
ljudi ili još posve zeleni na Divljem zapadu. Vide se tragovi najmanje petnaestak konja, ali ni jedan od njih nije
bio privezan za neki stub, niti je bio sapet. Kako izgleda, među njima je bilo i nekoliko sa samarima. I oni su
otišli. Kuda? E, ovo je luda kuća! Ovim bi ljudima trebalo valjano batinom istrljati leđa! - Da, to su zaslužili.
Tako malo iskustva, a pošli na Daleki zapad! Dakako nije svatko išao u gimnaziju ... - Kao ti - upade brzo
Dugajlija. - Da, kao ja! Ali malo pameti i zdravog razuma trebao bi ipak svatko posjedovati. Indijanac je ništa
ne sluteći naišao iza ugla i čim ih ugledao produžio da jaše, umjesto da se vratio. Onda je za njim čitava ova
rulja smjesta krenula u potjeru. - Da li su bili neprijateljski raspoloženi prema njemu? - Naravno, inače
16
ga ne bi gonili. A za nas to može biti kobno. Crvenima je svejedno da li će potom njihova osveta zadesiti stvarne
krivce ili nekoga drugog. - Onda moramo najbrže za njima, da spriječimo nesreću. - Da, nećemo morati dugo
jahati, jer Indsman sa svojim iscrpljenim konjem nije daleko stigao.
Oni ponovo uzjahaše i u galopu pođoše tragom od kojeg se desno i lijevo odvajalo nekoliko tragova kopita,
svakako od konja sa samarima. Nakon kraćeg vremena Jemmy iznenada zaustavi svoga konja. Čuo je bučne
glasove i brzo skrenuo u stranu u jedan žbun, kuda i Davy dojaha. Obojica oslušnuše. Čuli su više ljudi gdje
među sobom govore.
- To su svakako oni - reče Debeljko. - Glasovi se ne približavaju, dakle, izgleda da se ne vraćaju. Hoćemo li
osmotriti, Davy? - Svakako. Konje ćemo zasad sapeti. - Ne, to bi nas moglo odati. Moramo ih privezati da ne bi
krenuli dalje nego što im dopustimo. ,Sapeti konja" je traperski izraz i znači privezati konju prednje noge kako
ne bi mogao trčati. To se radi samo kad je čovjek siguran, inače se životinje pri-vezuju za stabla ili kratke kolce
koje se zabiju u zemlju. Obično lovci nose u drvom siromašnoj preriji u tu svrhu šiljaste kočiće sa sobom.
Dvojica nerazdvojnih drugova svezaše dakle svoje životinje za žbunje i prikradoše se u pravcu odakle su se
glasovi čuli. Uskoro su došli do jedne rječice ili bolje rečeno potoka u kome sada nije bilo mnogo vode, no čije
su strme, visoke obale pokazivale da je s proljeća bio prilično dubok. Ovdje je činio okuku na kojoj je dijelom
stajalo, dijelom čučalo u travi devet ljudi zapuštena izgleda. U njihovoj sredini ležao je mladi Indijanac
privezanih ruku i nogu tako da se nije mogao pomaći. S onu stranu vode, međutim, ispod visoke obale, uz koju
nije više mogao da se uzvere, ležao je njegov konj zadihanih bokova glasno "kćući. Konji ostalih stajali su kraj
svojih gospodara. Ti ljudi nisu nimalo ostavljali dobar dojam Pravi Zapadnjak bi, ugledavši ih, odmah rekao da
pred sobom ima rulju onog oloža kojim na Dalekom zapadu samo sudac ,linč" može vladati.

2 Medu orlovima
Jemmy i Davy šćućuriše se iza jednog žbuna i osmotriše skupinu. Ljudi su se revno došaptavali. Kao da su
vijećali o sudbini zatočenika.
- Kako ti se sviđaju? - zapita tiho Debeljko. - Posve kao tebi, naime, nimalo. - Pravi ološ! Zao mi je sirotog
mladog Crvenokošca. Šta misliš kojemu plemenu pripada? - S time još nisam načisto. Nije namazan i ne nosi
nikakve oznake. Međutim sigurno je da nije pošao u boj. Hoćemo li ga uzeti u zaštitu? - Razumije se, jer ne
vjerujem da je ovim prerij-skim orlušinama dao bilo kakav povod za njihovo neprijateljsko držanje! - A ako nas
ne budu po-slušali? - Onda ćemo imati da biramo hoćemo li silom ili lukavstvom ostvariti svoju volju. Tih
momaka se ne bojim. Ali kugla pogodi i onda ako je opali kukavan nitkov. Nećemo im uopće staviti do znanja
da imamo konje, a bolje je da priđemo s druge strane vode kako ne bi primijetili da smo im već vidjeli logor.
2. HROMI FRANK
Lovci uzeše svoje puške i odšuljaše se okolišnim putem do potoka. Tamo se spustiše niz obalu, skočiše preko
uske rijeke i popeše na drugu stranu. Onda udariše kratkim lukom i stigoše na potok, upravo na mjestu gdje se
na drugoj obali nalazilo devet ljudi sa zatočenikom. Tamo se napraviše kao da ih je prisustvo ovih veoma
začudilo.
- Halo! - viknu Debeljko Jemmy. - Sta je to? Mislio sam da smo posve sami ovdje na ovoj blagoslo-venoj
preriji, a, gle, ovdje čitav miting. Nadamo se da ćete dopustiti da i mi učestvujemo?
Oni koji su čučali u travi skočiše na noge i upe-riSe svoje poglede prema dvojici došljaka. U prvom trenutku
kao da nisu bili baš prijatno iznenađeni. Ali kad primijetiše prilike i odjeću ove dvojice, oni pra-snuše u bučan
smijeh.
- Bounce! - viknu jedan od njih koji je na svom tijelu nosio čitavo stovarište oružja. - Sta je ovo? Proslavljate li
u ovo godišnje doba pokladnu noć i karneval? - Ay! - kimnu Dugajlija. - Nedostaje nam još nekoliko budala za
to, stoga smo došli do vas.
- Onda ste se obratili svakako na pogrešnu adresu.
- Ne vjerujem u to.
Kod ovih riječi Davy učini svojim kao vječnost dugim nogama jedan jedini korak preko vode, drugim se uspe na
obalu i stade pred govornika. Debeljko napravi dva skoka nakon kojih se nađe pokraj Davyja i reče:
Opal primj. prev..

19
- Tako, evo nas. Good day, meštri. Nemate li neki valjan gutljaj za popiti? - Tamo je voda! - uzvrati govornik
pokazujući na potok. - Fuj! Mislite li da sam voljan vodom isprati stomak? To unuku moga djeda ne pada na
pamet! Ako nemate ništa bolje kod sebe, onda mirno pođite kući, jer ova divna livada nije podesno mjesto za
vas! - Vi kao da držite preriju za gostionu? - Naravno! Šnicle prolaze čovjeku pored nosa. Potrebno je samo
staviti ih na vatru. - Vama kao da ona posve dobro prija! - Bogme i te kako! - nasmija se Jemmy gladeći se po
trbuhu. - I što vi suviše imate, to nedostaje vašem drugu. - Jer prima samo pola sledovanja. Moram priznati da
mu zbog toga trpi ljepota, ali poveo sam ga sa sobom kao strašilo da mi se ne približi neki medvjed ili Indsman.
E, s vašim dopuštanjem, sir - šta vas zapravo vodi na ovu divnu rijeku? - Nitko nas nije amo doveo. Sami smo
našli put.
Njegovi suputnici se nasmijaše ovom odgovoru smatrajući da mu je duhovito uzvratio. Debeljko Jem-my reče
međutim ozbiljno:
- Tako? Stvarno? To vam ne bih povjerovao jer po vašem licu ne slutim da ste u stanju bilo kakav put bez ičije
pomoći naći. - A po vašem se može očekivati da put ne biste vidjeli čak ni kad bi vam nos na njega pritisnuli.
Otkada ste zapravo iz škole? - Ja još nisam bio u njoj, jer nemam potrebnu mjeru, ali se nadam da ću od vas
mnogo naučiti i da ću barem tablicu množenja Zapada tečno znati. Hoćete li mi biti učitelj? - Nemam vremena
za to. Imam važnijeg posla nego da drugima praznim gluposti iz glave. - Tako! Kakve su to prijeko potrebne
stvari? Jemmy se osvrte praveći se kao da je tek sada ugledao Indijanca te nastavi onda: "Behold! Zarobljenik i
to još crveni!
Pri tom on ustukne kao da ga je prizor crvenoga prestravio. Ljudi se nasmijaše, a onaj koji je dosada govorio i
koji im je vjerojatno bio vođa reče:
- Pazite da ne padnete u nesvijest, sir! Tko ovakvog momka još nije vidio, može lako otići odavde
Glel primj. prev..
s punim hlačama. Kladim se da još nikad niste sreli Indsmana. - Nekoliko pitomih sam valjda vidio. Ali ovaj
izgleda da je divlji. - Svakako, ne prilazite mu bliže! _ zar je tako strašan? Pa vezan je!
Debeljko se htjede približiti uzniku, ali mu vođa prepriječi put:
- Što dalje od Indsmana! On vas se ništa ne tiče. Uostalom, moram vas najzad upitati tko ste i šta tražite kod nas.
- To možete odmah saznati. Moj drug se zove Kroners a meni je ime Pfefferkorn. Mi... - Pfefferkorn? - bi on
prekinut. - Nije li to njemačko-ime? - S vašim dopuštenjem, da. - Nek vas đavo nosi. Ja bagru vašeg soja ne
mogu omirisati. - To-je samo zbog vašeg nosa koji nije ni na šta finije navikao. A kad govorite o bagri, onda me
svakako mjerite vašim aršinom.
Jemmy ovo nije izgovorio onim lakim tonom otprije. Njegov sugovornik mrko podiže obrve i upita prijeteći: -
Što hoćete time reći?
- Istinu, ništa više.
- Za što nas držite? Govorite!
Čovjek se maši noža koji mu je bio zađjenut za pojasom. Jemmy napravi prezrivu kretnju rukom.
- Pustite svoj nož na miru, sir! Time nas nećete uplašiti. Bili ste grubi prema meni te nemojte očekivati da ću vas
poškropiti kolonjskom vodom. Ja nisam kriv što vam se ne sviđam niti mi uopće pada na pamet da vama za
ljubav obučem frak i rukavice na Dalekom zapadu. Ovdje nije važan kaput, već čovjek! Odgovorio sam na vaše
pitanje i želim saznati tko ste vi.
Ljudi razrogačiše oči što im je Debeljko govorio ovakvim tonom. Doduše još nekoliko ruku se maši pojasa, ali
muški nastup Debeljkov učinio je da se njihov predvodnik predstavi: - Zovem se Brake; to je dovoljno. Osam
ostalih imena ionako ne biste zapamtili.
- Upamtili bismo ih sigurno. Ali ako velite da mi nije potrebno znati ih, onda ste u pravu. Vaše mi je potpuno
dovoljno, jer tko vas pogleda taj već zna kog su porijekla ostali.- Čovječe! Je li to uvreda? - planu Brake. -
Hoćete li da se latimo oružja?
- To vam ne preporučujem. Mi imamo dvadeset i četiri revolverska metka te ćete dobiti barem polovicu prije
nego uspijete uperiti svoje cevljage na nas. Vi nas držite za novajlije, ali mi to nismo. Ako hoćete da okušate, mi
nemamo ništa protiv.
Jemmy je munjevitom brzinom izvukao oba svoja revolvera. I Dugajlija Davy je već držao svoje u rukama, a
kad je Brake htio podići svoju pušku sa zemlje, opomenu ga Jemy: - Ostavite pušku na miru! Čim je dotaknete,
dobit ćete moju kuglu. Takav je zakon prerije. Tko prvi pritisne obarač, ima pravo i pobjeđuje!
Ljudi su pri pojavi ove dvojice bili toliko neo-prezni da su ostavili svoje puške u travi. Sad nisu smjeli ni
pomišljati da ih se late.
- "S death! - opsova Brake. - Vi se posve ponašate kao da nas sve hoćete progutati! - To nam ne pada na pamet,
za to nam niste dovoljno ukusni. Od vas ne želimo ništa više znati do što vam je ovaj Indijanac učinio. - Tiče li
vas se to? - Da. Ako ste ga napali bez razloga, onda će se svaki drugi bijelac, bez krivice, naći u opasnosti da ga
snađe osveta njegovih. Dakle zašto ste ga uhitili? - Jer nam se tako prohtjelo. On je crvena hulja; to je dovoljan
razlog. - Ovaj odgovor nam je dovoljan. Sad znamo da vam ovaj mladić nije dao nikakav povod za nepri-
jateljstvo. Ali ja ću ga i sam još pitati.
- Njega pitati? - nasmija se podrugljivo Brake a njegovi suputnici mu se pridružiše u smijehu. - On ne razumije
engleski ni jedne riječi. Nije usprkos batinama ni glasa izustio. - Tukli ste ga? - viknu Jemmy. - Jeste li pri
pameti? Indijanca batinati? Zar ne znate da je ovo uvreda koja se može samo krvlju izmiriti? - Nek dođe po našu
krv. Znatiželjan sam samo, kako će je uzeti. - Čim bude slobodan, pokazat će vam. - Slobodan neće više nikad
biti. - Hoćete li ga ubiti? - Što ćemo sa njim učiniti, to se vas ništa ne tiče, jasno? Crvenokošce moramo smrviti
gdje
Psovka Primj. prev..
22
aod ih nađemo. Sad znate što želimo. Hoćete li, prije nego krenete, s momkom govoriti, ja nemam ništa protiv
toga. On vas neće razumjeti, a vas dvoje ne izgledate kao profesori indijanskog jezika. Rado bih prisustvovao
tom razgovoru.
Jemmy prezrivo sleže ramenima i okrete se prema Indijancu.
Crveni je poluzatvorenih očiju ležao i ni jednim pogledom, ni jednim izrazom lica nije odao da je mogao pratiti
razgovor. Bio je još mlad, posve onako kao što je Debeljko rekao; možda je imao osamnaest godina. Tamna mu,
prorijeđena kosa bijaše duga. Ništa nije pokazivalo kojem je plemenu pripadao. Lice mu je bilo nenamazario, a
ni okomica njegove glave nije bila obojena okerom niti cinoberom. Nosio je lovačku košulju od mekane kože i
leggins od jelenje kože, oboje sa resama na šavovima. Između tih resa nije bilo ni jedne ljudske vlasi, znak da
mladić nije još ni jednog neprijatelja ubio. Ljupke mokasinke su bile ukrašene dikobrazovom čekinjom, kao što
je Jem-my prije toga pretpostavio. Tamo prijeko s druge strane obale, gdje se konj sada podigao i s uživanjem
pio vođu s potoka, ležao je dugi lovački nož. O sedlu je visio tobolac presvučen kožom zmije čegrtuše i luk
napravljen od rogova planinske ovce, koji je možda vrijedio dva ili tri mustanga. Ovo primitivno naoružanje
bilo je siguran dokaz da Indijanac nije s neprijateljskim namjerama došao u ovaj kraj.
Lice mu je u ovom trenutku bilo posve nepomično. Indsman je suviše ponosan da bi pred strancom ili
neprijateljem pokazao svoja osjećanja. Crte su mu bile još mladenački blage. Jagodice su bile doduše malo
ispupčene, ali ovo nimalo nije išlo na uštrb skladnosti njegova lica. Kad mu je Jemmy sada prišao, on po prvi
put otvori širom oči. Bile su crne kao sjajan ugalj i lovca pogodi ljubazan pogled.
v.,
Moj mladi crveni brat
razumije jezik bljeđoli-toh. - upita Jemmy na engleskom jeziku. - Da - odgovori upitani. -
Odakle zna to moj stariji bijeli °ra?_-JVidim ti po pogledu iz očiju da si nas ra-
Toko!J?nice primj. prevod..
23zumio. - Čuo sam da si ti prijatelj crvenih ljudi. Ja sam tvoj brat. - Hoće li mi moj mladi brat reći da li ima
ime?
Ovakvo pitanje je za starijeg Indijanca teška uvreda, jer tko još nema imena taj nije ni jednim djelom dokazao
svoju hrabrost i ne računa se za ratnika. Zbog mladolikog izgleda crvenokošca, međutim, mogao je Jemmy
dopustiti sebi to pitanje. Ipak mladić uzvrati: - Ne misli li moj dobri brat time reći da sam kukavica? - Ne, već
da si veoma mlad. - Bljedoliki su naučili crvene ljude da već mladi umiru. Neka mi moj brat otvori lovačku
košulju na grudima pa da vidi da li imam ime.
Jemmy se sagne i otkopča košulju. On izvuče tri crveno obojena pera ratnog orla. - Je l moguće? - uzvikne on. -
Nisi valjda poglavica!
- Ne - nasmiješi se mladić. - Ja smijem nositi perje Mah-siša, jer se zovem Wohkadeh.
Obe ove riječi pripadaju. mandan jeziku. Prva znači ratni orao, a druga je naziv za kožu bijelog bivola. Budući
da su bijeli bivoli posve rijetki,, ođ-strijel takve životinje vrijedi kod nekojih plemena više od pobjede nad
nekoliko neprijatelja i daje pravo na nošenje pera ratnog orla. Mladi Indijanac je od-strijelio takva bivola i zbog
toga dobio ime Wohkadeh.
Ovo samo po sebi nije bilo ništa neobično, ali su se Davy i Jemmy čudili što je ime bilo uzeto iz mandan jezika.
Mandani su važili kao izumrli. Stoga upita Debeljko: - Kom plemenu pripada moj crveni brat?
- Ja sam Numangkaka, a u isto vrijeme i Dakot Numangkakama su se nazivali Mandani, a Dakot,
je zajedničko ime svih Sioux plemena.
- Onda su te Dakota prihvatili?
- Kao što moj bijeli brat kaže, tako je. Brat moje majke bio je veliki poglavica Mah-to-toh-pah. On je nosio ovo
ime zato što je jednom ubio četiri medvjeda. Došli su bijeli ljudi i donijeli nam boginje. Čitavo moje pleme je
izumrlo osim nekolicine koji su pošli vječnim lovištima, kad ih Siouxi naljutiše i poubijaše. Moi
Četiri medvjeda primj. pisca.
24
otac hrabri Wah-kih bio je samo ranjen i kasnije primoran da postane sin Siouxa. Tako sam Dakota, ali moje se
srce sjeća predaka koje je Veliki Duh pozvao k scfoi.
- Siouxi se nalaze sada s one strane brda. Zašto si prešao ovamo?
- Wohkadeh ne dolazi s brda na koje misli moj brat već s visoke planine na zapadu i ima predati važnu poruku
jednom malom bijelom bratu.
- Taj bijeli brat stanuje ovdje u blizini?
- Da, odakle zna to moj stariji bijeli brat?-
- Slijedio sam ti trag i vidio da si konja tjerao kao čovjek koji se nalazi blizu cilja.
- Dobro si mislio. Wohkadeh bi bio sada na cilju da ga ovi bljedoliki nisu gonili. Njegov konj je bio suviše
iscrpljen i nije mogao preskočiti ovu vodu; skljo-kao se. Wohkadeh je pao poda nj i izgubio svijest. Kad se
probudio, bio je vezan remenima. - I Sioux jezikom dodade on škripeći zubima: - Oni su kukavice! Devet ljudi
vezuju dječaka koji je izgubio svijest! Da sam se mogao s njima boriti, sad bi njihovi skalpovi pripadali meni.
- Oni su te čak i tukli?
- Ne govori o tome, jer ta riječ miriše na krv! Moj bijeli brat će mi skinuti veze, i onda će Wohkadeh kao čovjek
s njima postupiti.
On je ovo rekao s takvom uvjerljivošću da ga Debeljko Jemmy upita smiješeći se: - Zar nisi čuo da ja njima ne
mogu naređivati?
- Oh, moj bijeli brat se ne plaši ni stotine takvih ljudi. Svatko je od njih wingkan.
- Veliš? Otkud znaš da se njih ne plašim?
- Wohkadeh ima otvorene oči i uši. Čuo je često o dvojici poznatih bijelih ratnika, nazvanih Davy-honskeh i
Jemmy-petahceh" i prepoznao ih po njihovu izgledu i govoru.
Pisca,
Štit primj. pisca. Sioux govor: stara žena.
x govor: Dugajlija Davy i

25
Debeljko htjede odgovoriti, ali ga Brake prekide: - Stojte, čovječe! Tako se nismo kladili! Ja sam vam doduše
dozvolio da s tim momkom govorite, ali na engleskom jeziku. Vaš šatrovački govor mi se ne sviđa, jer je
moguće da među sobom kujete planove protiv nas. Uostalom dovoljno nam je što smo saznali da Indsman zna
engleski. Sad nam više niste potrebni i možete poći odakle ste došli. Ukoliko to ne učinite odmah, mi ćemo vas
potjerati!
Jemmyjev pogled preletje prema Davvju i on mu jednom trepavicom kriomice namigne a da to nitko nije
primijetio. Debeljko je međutim shvatio ovaj munjevit treptaj. Dugajlija mu je skrenuo pažnju na žbunje što je
stajalo njemu sa strane. Jemmy upravi kratki, ali oštri ispitivački pogled prijeko i primijeti gdje iza granja strše
dvije uperene dvocijevke. Tamo su ležala dakle dva čovjeka spremna da opale. Tko su bili oni? Prijatelji ili
neprijatelji? Bezbrižnost koju pokaza Davy umiri ga. On odgovori Brakeu:
- Htio bih vidjeti kako ćete nas potjerati! Ja nemam nikakvog povoda da se brzo izgubim kao vi.
- Kao mi? Kome bismo mi trebali umaći?
- Onome kome su još jučer pripadala ova dva konja. Jasno? - Jemy kod ovih riječi pokaza na dva alatasta
uškopljena konja koja su stajala jedan uz drugog kao da su znali da jedan drugom pripadaju.
- Sto? - viknu Brake. - Sto vi o nama mislite? Mi smo pošteni prospektors i hoćemo prijeko u Idaho gdje su sada
otkrili nova nalazišta zlata.
- I zato što vam za ovaj put nedostaju potrebni konji, postali ste uzgred i pošteni horse-pilfers. Nas nećete
prevariti.
- Čovječe, reci još jednu takvu riječ i ja ću te ubiti! Mi smo sve ove konje kupili i platili.
- A gdje, moj pošteni mister Brake?
- Još dole u Omahi.
- Tako! I već odotamo ponijeli sa sobom i zalihu crnila za kopita? Zašto su oba alata tako svježa kao da su iz
staje izašli? Zašto su im pocrnjena kopita,
dok su vaši ostali konji izmoreni i u zapuštenim papučama? Kažem vam da su alati još jučer imali drugog
gospodara, i da je krađa konja ovdje na Zapadu kažnjiva lijepom smrću vješanjem.
- Lažac! Klevetnik! - rikne Brake saginjući se prema svojoj pušci.
- Ne, on je u pravu! - razliježe se glas između žbunja. - Vi ste bijedne konjokradice i dobit ćete svoju nagradu.
Pobijmo ih, Martine!
- Ne pucaj! - viknu Dugajlija Davy. - Uzmite kundake! Oni nisu vrijedni kugle.
On zamahnu obrnutom puškom i zadade Brakeu udarac da je onesvješćen pao na zemlju. Iz žbunja iskočiše
dvije prilike, snažan dječak i omalen čovjek. S podignutim puškama oni se baciše na tobožnje pros-pektore.
Jemmy se saže i s dva hitra reza odveza Woh-kadeha. Indijanac se vinu uvis, skoči na jednog od neprijatelja,
zgrabi ga za vrat, obori ga i baci preko rijeke gdje mu je ležao lovački nož. Nitko mu ne bi povjerovao da je tako
snažan. Začas je priskočio bijelcu, zgrabao desnom rukom nož, kleknuo na neprijatelja lijevom rukom uhvatio
ga za perčin.
""t for God"s sake - helpt _
zakriješti čovjek u smrtnom strahu. "
Wohkadeh je podigao nož za smrtni udar. Njegovo munjevito oko pade na užasom razvučeno lice neprijatelja - i
ruka sa nožem se opusti. - Plašiš li se? - zapita on.
- Da! Milost, milost!
- Reci da si psina!
- Rado, vrlo rado! Ja sam psina!
gadi od tebe? S Eježi! ohkadehu se
ri jeđnu ćugku
istraživači zlata konjokradice primj. pisca.
Jrevod.POm°Ć
- " ime boga - apomoć prlmj
26

27
li
Sve se ovo daleko brže zbilo nego što se može ispričati. Brake je ležao na zemlji, trojica drugih pokraj njega.
Ostali su kidnuli bez oružja najvećom brzinom. Njihovi konji potrčaše za njima. Samo su dva alata stajala još i
trljala svoje glave o ramena svojih gospodara koji su neočekivano pritekli u pomoć. Dječaku je moglo biti
otprilike šesnaest godina, ali tjelesno previše mnogo razvijen za svoju dob. Svijetla boja lica, plava kosa i
plavosive oči ukazivale su na germansko porijeklo. Bio je gologlav i sav obučen u plavu tkaninu. Za pojasom
mu je bio zadjeven nož s rukunicom rijetke indijanske izrade, a dvocijevka koju je držao u ruci kao da je bila
preteška za njega. Obrazi su mu u borbi porumenjeli, ali on je ipak stajao tako smiren kao da je ovo bilo nešto
posve svakidašnje za njega. Tko ga je sada promatrao, bio. je svakako sklon pretpostavci da ovakvi prizori za
njega nisu bili ništa neobično.
Neobičan prizor pružao je njegov pratilac, omalen mršav čovjek golobrada lica. Nosio je indijanske cipele i
kožne hlače pored tamnoplavog fraka ukrašena na-borima na ramenima, manšetnama i blistavim medenim
đugmadima. Ovo ruho potjecalo je vjerojatno iz vremena njegova pradjeda. Tada su izrađivali tkanine kao da su
trebale biti vječne. Svakako, frak je bio izblijedio i po šavovima marno obojen mastilom, ali se na njemu nije
mogla primijetiti ni jedna jedina rupica. Takvo staro ruho susrest ćete na ,far westu" veoma često.
Na glavi je čovuljak nosio golemi amazonski šešir koji je krasilo veliko, žuto obojeno, vještačko nojevo pero.
Ovaj ukrasni predmet je svakako prije mnogo godina pripadao nekoj lađv sa Istoka i nekim čudima sudbine
zahvaljujući zalutao na Daleki zapad. Budući da je široki obod dobro štitio protiv sunca i kiše, sadašnji vlasnik
se valjda nije nimalo dvoumio da ga iskoristi u tu svrhu. Čovječuljak je bio naoružan samo puškom i nožem.
Čak mu je nedostajao i pojas, siguran znak da nije krenuo daleko u lov.
Daleki zapad primj. prevod.
Koračao je tamo-amo po malom bojištu i promatrao predmete koje su pobijeđeni u žurbi ostavili. Pri tom se
moglo opaziti da je lijevom nogom hramao. Vohkadehu je prvom ova okolnost pala u oči. On mu priđe, položi
mu ruku na mišicu i upita:
- Nije li moj bijeli brat možda lovac koga bljedoliki nazivaju Hobble-Frank?
Mališa kimne pomalo iznenađen i uzvrati potvrdno na engleskom jeziku. Tada Indijanac pokaza na mladog
bijelca i zapita dalje: - A ovaj ovdje je Martin Bau-mann, sin čuvenog Mato-poka?
Mato-poka je riječ složena iz govora Sioux i Utah Indijanaca i znači lovac medvjeda.
- Da - potvrdi upitani.
- Onda ja vas tražim.
- Hoćeš li k nama? Želiš li možda nešto kupiti? Mi imamo store i trgujemo sa svim što je lovcu po-
Ti G Dno,
- Od
P0ruku
"
ispitivački

H,i e mjesto za to-

daleko odavde na ovoj vodi?
- Za sat ćemo biti tamo
unaokolo i onda vigvam ne leži
°nja
i pođe ne osvrćući Franl

a__nm
- Crveni 2na dobro što radi EUgaJ1"a .
odmah pođemo 2a njim " " V3m savJet"Jem da
- A vi? gta ćete vi učinit.,
blizu, bilrbi™ a" SS Ak° ™m P™ tako zovete na jedan TutlS neučtivt da nas ne podate i dućan dat S™ Zal°gaja A
budući da
dit
i koji dolar V3m možda P"1" da zara-

28
- Tako? Zar vi imate dolare kod sebe? - zapita Mališa u tonu koji je imao prizvuk da dvojicu lovaca nije baš držao za
milionere.
- To će vas se tek onda ticati ako budemo htjeli kupiti. Jasno?
- Hm, da, svakako! Ali ako sada pođemo, što će biti s momcima koji su nam ukrali konje? Nećemo li bar njihovom
vođi, ovom Brakeu, ostaviti nešto za uspomenu što će ga na nas podsjećati?
- Ne. Pustite ih neka idu, čovječe! Oni su kukavni lopovi koji će pobjeći pred lovačkim nožem. Neće vam baš služiti
na čast budete li se dulje sa njima bavili. Konje opet imate. I basta!
- Da ste bar malo zamahnuli kad ste ga oborili! Momak je izgubio samo svijest.
- Ja sam to namjerno učinio. Nije baš naročito prijatan osjećaj ubiti čovjeka koji se može na drugi način učiniti
bezopasnim.
- Pa, možda ste u pravu. Pođite, dakle, do svojih, konja!
- Kako? Vi znate gdje su naši konji?
- Naravno. Mi bismo bili loši Zapadnjaci kad ne bismo malo opreznije zagledali naokolo prije nego smo vas
primijetili.
Mršavko uzjaha jednog od povraćenih konja. Njegov mladi pratilac skoči na drugog. Obojica dojahaše upravo na
mjesto gdje su Jemmy i Davy skrili svoje konje u žbunju. Nedaleko od njih bili su privezani i njihovi na kojima su
đojahali tragom lopova i koje su sada poveli za uzdu. Zatim njih četvorica pođoše za tragom Indijanca koga uskoro
ugledaše pred sobom. Ali ovaj nije dopustio da mu posve priđu, već je uvijek, jahao pred njima kao da dobro zna
pravac kojim treba udariti da dođe do cilja.
Hromi Frank se držao Debeljka Jemmyja koji mu se po svoj prilici svidio. - Hoćete li mi reći, sir, što zapravo tražite u
ovom kraju? - reče on.
- Htjeli smo malo gore u Montanu gdje ima bolje lovine nego s ove strane. Tamo ćete još naći razumne lovce koji se
lovom bave upravo radi lova. Ovdje pak formalno kasape životinje. Blagdanska puška bjesni
među bivolima koje na hiljade ubijaju samo zato što ie njihova koža podesnija za remenice od obične goveđe kože. To
je grijeh i sramota! Zar ne!
_ Imate pravo, sir. Ranije je to bilo posve drukčije. Onda se lovac daleko časnije ponašao prema divljači kako bi
došao do mesa koje mu je bilo potrebno izlažući svoj život opasnosti. Sad je međutim lov većinom još samo
kukavično umorstvo iz pozadine, a lovci starog kova gotovo su izumrli. Rijetki su sada ljudi kao što ste vi. Ne
vjerujem da imate mnogo novaca, ali vaša imena imaju dobar zvuk. To se mora priznati.
- Poznajete li naša imena?
- I te kako!
- Otkuda?
- Ovaj Wohkadeh ih je spomenuo dok sam s Mar-tinorn ležao u žbunu i osluškivao. Zapravo vi nimalo ne izgledate
kao pravi westman. Vaši su kukovi po-desniji za mlinara ili pekara u staroj Germany. Ali ...
- Sto? - upade brzo Debeljko. - Vi govorite o Njemačkoj! Poznajete li je možda?
- De, i te kako! Ja sam Nijemac po koži i kosi?
- A ja dušom i tijelom!
- Je l" istina? - zapita Frank zaustavljajući svo-
fP x ° m u sebi to i pomislio. Jenkija C6čovjek teško naći- Ja međutim kra-
Z r av

Oni se pozdraviše da su ih ruke zaboljele Debeljko međutim reče: _ Potjerajte samo svoga konja"
0e

vedu£ouD
već dugo u Državama?
- Više od deset godina. zaboTav??a Ste " međuvremenu vjerojatno njemački
30

31
- Ne. Nisam bio prisutan.
- E, vazda samo u Saskoj! Razumijete li? Ja sam govorio već s pokojim Nijemcima, ali nikad nikoga nisam tako
dobro razumio kao onog tko se u Saskoj rodio. Šaška je srce Njemačke. Drezden je klasičan, Laba je klasična,
Leipzig je klasičan a Šaška Švicarska ništa manje. Najljepši kraj je dio između Pirne i Meissena i po prilici ja
sam između ta dva grada ugledao svjetlo ovog svijeta. A kasnije sam u istom kraju započeo svoju karijeru. Bio
sam naime lugar u Moritzburgu, čuvenom kraljevskom lovištu, i zamku sa famoznom galerijom slika i velikim
ribnjacima. Moj najbolji prijatelj bio je tamošnji učitelj s kojim sam svake večeri igrao šnapsa i nakon toga
razgovarao o umjetnosti i haukama. Tamo sam stekao naročito opće obrazovanje. Ili možda sumnjate u to? Što
me gledate tako s čuđenjem?
- Oko toga se ne želim prepirati premda san" bio ranije gimnazijalac i deklinirao mensa.
Mališa pogleda Jemmva lukavo sa strane i upita - Deklinirao mensa? Vi ste se sigurno zabunili?
- Ne bih znao zbog čega.
- E, onda sa svojom gimnazijom niste daleko dotjerali. Ne kaže se deklinirao, već deklamirao i ne mensa, već
pensa. Vi ste deklamirali vašu pensu, možda .Pjevačevu kletvu" od Hufelanda ili .Čarobnog strijelca" od
gospođe Marije Leinweber. Ali zbog toga se ne ljutite? Svatko je naučio upravo onoliko koliko, je mogao, više
ne, i kad vidim Nijemca, ja se obra-J dujem pa makar ne bio baš pametna glava ni Sa Dakle kako ćemo?
Hoćemo li biti dobri prijatelji? j
- Svakako! - nasmija se Debeljko. - Ja sami uvijek slušao da su Sasi najdobroćudniji ljudi. Ali zašto ste napustili
svoj lijepi zavičaj?
- Upravo zbog umjetnosti i nauke.
- Kako to?
- To se zbilo posve iznenada i po prilici ovako: govorili smo o politici i svjetskoj povijesti, svake ve-
" Uhland Kad Maria Weber primj. prevod..
,32
-eri u gostionici. Bilo nas je trojica za stolom, naime kućni sluga, noćni stražar i ja. Učitelj je sjedio za drugim
stolom kod otmjenih. Budući da sam ja međutim uvijek bio veoma prijazan čovjek, sjedio sam do ove dvojice
koji su bili sretni što sam ih time udostojio. Govoreći o svjetskoj povijesti često smo razgovarali o starom tati
Wrangelu koji se toliko bio navikao na glagol .najvećma", da ga je pri svakoj prilici upotrebljavao. Onda su
počela ova dva momka da se prepiru sa mnom oko pravog izgovora te riječi. Svatko je imao drukčije mišljenje.
Ja sam govorio da je treba izgovoriti: ,najvećma"; kućni sluga je govorio: ,povećma", a noćni stražar čak i
,najpovećma". U toj raspri meni je polako prekipilo, ali kao obrazovan službenik i državljanin sačuvao sam
snagu da vladam svojim samosavlađivanjem te se obratili svome prijatelju, učitelju. No on izgleda da je bio loše
volje, pravo ili malko učenjački ohol, kratko i sažeto, on mi ne dade za pravo i reče da sva trojica griješimo. On
je tvrdio da riječ ,najvećma" nije pravilna i da umjesto nje treba reći najčešće. Budući da ja posve sigurno znam
da sam u pravu, postao sam neprijazan. I kad je onda noćni stražar rekao još kako ja ne znam dobro govoriti,
onda sam učinio ono što bi svaki pošten čovjek učinio: izručio sam na njegovu glavu moje uvrijeđeno osjećanje
časti i čašu piva. Onda je naravno bilo svakojakih scena bez kulisa i sve se završilo time da sam zbog ometanja
javnog nemira i zbog povrede namjernog tijela stavljen u optuženičke stanje. Trebalo je da budem kažnjen i
otpušten. S kaznom i otpustom sam se mogao pomiriti, ali bilo mi je suviše što sam morao izgubiti ---To nisam
mosan ™- . g;a£j

__ ,
rlovila
- Tako? Jel" to istina? E, ja sam odmah osjetio prema vama neku vrstu potajne sklonosti, a to naravno ima svoj
dobar razlog. Prvo, vi niste loš momak, drugo, ni ja također nisam, te tako možemo, treće, postati sasvim dobri
prijatelji. Uzajamno smo se već pomogli, i zapravo je gotova veza koja nas s puno ljubavi treba spojiti. Vi ćete s
dopuštenjem primijetiti da ja uvijek baratam biranim izrazima te prema tome možete za- "51 ključiti da se neću
pokazati nedostojnim prema vašim osjećanjima prijateljstva. Sas je uvijek nobel, i kad bi me danas neki
Indijanac htio skalpirati, onda bih mu učtivo rekao: -- Molim, potrudite se najljubaznije! Izvolite moj skalp! ,
Tada reče Jemmy smiješeći se: - Ako bi.I oni bio isto tako učtiv, morao bi vam ostaviti kožu na f vašoj glavi. Ko
sad da pređemo na druge stvari. Je li vaš pratilac zaista sin poznatog lovca na medvjede, Baumanna?
- Da. Baumann je moj poslovni ortak a njegov sin, Martin, me naziva stricom, premda sam ja jedino dijete
svojih roditelja i nikad se nisam oženio. Sreli smo se dolje u St. Louisu, kad je zlatna groznica povukla kopače
prema Crnim brežuljcima. Nas dvojica smo uštedjeli malu svoticu i odlučili da gore otvorimo dućan. To je
svakako bilo korisnije nego kopati zlato. Stvar je posve dobro uspjela. Ja sam preuzeo dućan, a Baumann je išao
u lov i brinuo se za kljun. Kasnije se međutim ispostavilo da se -ovdje nije moglo naći zlato. Kopači su otišli te
mi ostadosmo sam s našim zalihama. Samo tu i tamo utrapimo je lovcima koji slučajno ovuda naiđu. Posljednji
posao napravili smo prije dva tjedna. Tada nas je potražila jedna mala družina koja je htjela uzeti Baumanna da
ih otprati do Yellowstone Rivera. Tamo - se naime moglo naći poludrago kamenje u velikim količinama, a ti
ljudi su bili brusači kamena. Baumann je bio spreman poći, dobio je pozamašnu svotu, prodao im znatne
količine baruta, olova i drugih potrepština i otišao s njima. Sad sam sa njegovim sinom i jednim Crncem, koga
smo doveli iz St. Louisa, posve sami u brvnari.
- oblast oko Yellowstone rijeke je međutim krajnje opasan kraj. Između ovog i onog kraja love sada .Zmija"-
Indijanci.
_ Oni su zakopali bojnu sjekiru.
_ A ja sam čuo da su je u posljednje vrijeme navodno ponovo iskopali. Vaš prijatelj se sasvim sigurno nalazi u
opasnosti. Otuda glasnik koji vam je danas došao. Ne slutim ništa dobro.
_ Ovaj Indijanac je Sioux.
- Ali on je oklijevao da preda svoju poruku. T" nije dobar znak. S dobrom viješću čovjek nije suz-držljiv, a on
mi je i rekao da dolazi s one visoke planine iza zapada.
- Onda ću brzo k njemu.
Mali Sas obode konja kako bi sustigao Wohkadeha. Čim je ovaj to primijetio, udari i on svog konja petama u
bokove i pojuri. Ako se Hromi Frank ne bi požurio, morao bi odustati da već sada govori s Indijancem.
U međuvremenu sin lovca na medvjede se držao Dugajlije Davyja. I Davvju je naravno bilo stalo do toga da
nešto pobliže sazna o prilikama mladog poznanika. Doduše je dobio obavještenja, ali ne onako opširna kao sto
mu je bila želja. Dječak je bio vrlo suzdržljiv i šutljiv.
Najzad je potok u oštroj okuci skretao oko jedne uzvišice na kojoj jahači spaziše brvnaru čiji je položaj od nje
pravio malu utvrdu što je pružala sigurnu zaštitu od napada Indijanaca.
Uzvišica se tako okomito spuštala na tri strane da se njom čovjek jedva mogao uspeti. Četvrta strana bila je
okružena dvostrukom ogradom. Dolje se pružalo, kukuruzište i mali komad zemlje zasađen duhanom"u čijoj su
blizini pasla dva konja. Martin pokaza na životinje i reče: - Odavle su nam oni lopovi ukrali konje; nismo bili
kod kuće. Gdje U je Bob, naš Crnac?
On stavi dva prsta u usta i pištavo zazviždi. Jedna crna glava izviri iza visokih stabljika kukuruza. Između
razvučenih, naboranih usana ukazaše se dva reda zuba na koje bi i jaguar mogao biti ponosan. Onda
34
35se pokaza i herkulovski Crnčev stas. U ruci je imao
tešku, debelu toljagu te reče cereći se:
- Bob se sakriti i paziti. Kad mangupi ponovo
doći i još dva konja hoće ukrasti, onda ja njima
razbiti glava sa ovaj štap. - On razmahne kocem s
takvom lakoćom, kao da je vrbov prutić.
Indijanac na njega uopće nije obratio pažnju.
Projahao je pokraj njega s četvrte, jedino prilazne strane, do dvostruke ograde, skočio sa svog konja i nestao iza
ograde.
- Kakav biti crveni grub momak! - srdio se Crnac. - Projahati pokraj massera Boba a ne reći:, Good day! Skočiti
preko ograde i ne sačekati dok muJ massa Martin ne dopusti da uđe. Masser Bob njega; naučiti biti učtiv! -
Dobri Crnac je dao samom sebi; titulu masser Bob, dakle mister ili gospodin Robert. On je bio slobodan Crnac i
osjećao se uvrijeđen što ga Indijanac nije pozdravio. ;
- Ne smiješ ga uvrijediti - opomene ga Martin.
On je naš prijatelj.
- To biti drugi stvar. Ako crveni biti prijatelj vaš, onda on biti prijatelj masser Boba. Massa konje ponovo dobio?
Mangupi ubijeni?
- Ne. Oni su umakli. Otvori ogradu!
Bob priđe krupnim koracima i odgurne oba dijela teške kapije, kao da su izrezana od papira. Onda uja-haše i
ostali u prostor okružen ogradom.
3. U BRVNARI
Na sredini prostora se uzdizala četverokuta brv-"ara sagrađena od užljebljenih stabala. Vrata su stajala otvorena.
Kad su ljudi ušli, vidjeli su Indijanca gdje sjedi na sredini jedne prostorije u kolibi. On kao da se nije nimalo
brinuo gdje mu je konj koji je s drugima bio ušao u ogradu.
Sad pozdraviše Martin i Hromi Frank dvojicu lovaca srdačnim udarom ruku. Gosti se osvrnuše pogledom po
prostoriji. U stražnjem dijelu nalazio se dućan čije su zalihe bile potpuno iscrpljene. Nekoliko poklopaca od
sanduka pribijenih na kočevima činili su stolove. Stolice su bile u istom stilu izrađene. U jednom kutu ležala su
naslagana krzna. Ona su bila toliko skupocjena da se stanovnicima kolibe moglo zavidjeti na njima, jer su se
sastojala od povećeg broja naslaganih koža strahovitih sivih medvjeda, najopasnije zvijeri Amerike. Uspravi li
se takav golemi grizli na zadnje šape, onda je sigurno pola metra viši od čovjeka dobre tjelesne visine. Ubiti
takvog medvjeda kod Indijanaca je veliki junački podvig, a čak se i daleko bolje naoružani bijelac više voli
skloniti s puta toj zvijeri nego se bez potrebe upustiti u borbu s njom.
Na zidovima je visilo svakojako oružje i lovački trofej, a u blizini kamina su o drvenini klinovima bili
pričvršćeni golemi komadi suhog mesa.
Bila je večer i u kolibi prilično mračno budući da se svjetlost sumračja posve oskudno probijala kroz malene
prozorske otvore, zaklonjene ne staklom već
37samo kapcima. - Masser Bob naložiti vatru - reče stoga Crnac.
On unese suho šipražje i naloži pomoću svog pun-ka vatru na ognjištu. Fitilj ovog upaljača se sastoji od suhog,
lako zapaljivog truda koji se uzima iz duplji natrulih stabala.
Za vrijeme tog posla plamen je drečavo osvjetljavao golemu Crnčevu priliku. Kosio je široko odijelo od
najjednostavnijeg kalka i bio gologlav. Ovo je l imalo svog razloga. Dobri Bob je bio naime malo sujetan. Nije
htio da ga smatraju za pravog Afrikanca. Na žalost, međutim, glava mu je bila prekrivena gustom šumom,
kratkih, kovrčavih uvojaka, i budući da je upravo ta vuna najuvjerljivije odavala njegovo porijeklo, uložio je on
sav svoj trud kako bi uvjerio druge da ima običnu kosu. Otuda je glavu dobro na- J trljo jelenjim lojem i ispleo
od kudrave dlake bezbroj tankih vitica koje su mu na sve strane štrcale, poput bodlji u ježa. To je prizoru što ga
osvjetljavala vatra s ognjišta davalo nešto pustolovno.
Dotada je bilo izmijenjeno samo nekoliko riječi. Ali tada reče Hromi Frank Indijancu na engleskom jeziku: -
Moj crveni brat se nalazi u našoj kući. On nam je dobro došao i može nam predati svoju poruku.
Crvenkožac baci ispitivački pogled unaokolo i u-pita: - Kako može Wohkadeh govoriti prije nego omi-riše dim
mira?
Tada uze Martin, sin lovca na medvjede, indijanski kalumet sa zida i napuni ga duhanom. Kad su i ostali sjeli
pokraj Indijanca, Martin zapali duhan, po-i vuče šest puta i otpuhne dim uvis, pa dolje i u sva četiri pravca te
reče: - Wohkadeh je naš prijatelj i mi smo njegova braća. Sad neka popuši s nama lulu mira i neka nam poslije
toga kaže svoju poruku.
Nakon toga on pruži Indijancu lulu. Ovaj je prihvati, podiže se, otpuhne isto tako šest dimova i reče: -
Wohkadeh još nikad nije vidio bljedolike. Poslali su ga k njima, i oni su ga spasili zatočeništva. Njihovi
Prerijski upaljač primj. pisca.
Indijanska lula mira primj. pisca.
38
neprijatelji su i njegovi neprijatelji, a njegovi prijatelji
mogu biti i njihovi. Howgh!
Ovo ,howgh" znači u Indijanaca isto što i: da, dabome, posve izvjesno. Upotrebljava se kao znak slaganja" i
odobravanja, naročito za vrijeme stanki ili na kraju govora.
VVohkadeh pruži lulu dalje. Dok je ona tako obilazila, on ponovo sjede i sačeka. Pri ovom pozdravu ponašao se
kao stari, iskusni poglavica, a isto tako i Martin, koji je bio još gotovo dječak, pokaza ozbiljnost koja je davala
naslutiti njegovo uvjerenje da je u odsutnosti svoga oca on domaćin.
Kad je posljednji odložio lulu, započe Wohkadeh: - Poznaju li moja bijela braća onog bljedolikog koga Siouxi
nazivaju Nonpeh-tahan?
- Misliš Old Shatterhanda? - upita ga Dugajlija Davy. - Vidio ga još nisam, ali o njemu je valjda svatko čuo. Sto
je sa njim?
- On voli crvene ljude, premda je bljedolik. On je najčuveniji lovac. Njegova kugla nikad ne promaši, a goloruk
će oboriti i najsnažnijeg neprijatelja. Stoga ga nazivaju Old Shatterhandom. On će poštediti život i krv svojih
neprijatelja, on će ih samo raniti da bi ih učinio nesposobnim za borbu, a svog protivnika će ubiti tek ako se radi
o njegovu životu. Prije nekoliko mjeseci napali su ga tamo prijeko na Yellowstoneu Sioux-Ogellallasi. On je
stajao međutim na jednoj stijeni, i oni ga svojim mecima nisu mogli pogoditi. Onda je izišao i ponudio se da se s
trojicom od njih "°ri, oni sa tomahawkom, a on bez oružja. On ih je svu trojicu pesnicom ubio, među niima i
Pethašiča, najsnažnijeg čovjeka plemena. Brdima se razlijegao golem bol i kuknjava iz vigvama Ogellallaha. Ni
đan-danas još nije zanijemila. Sad su najsrčaniji ratnici plemena krenuli za Yellowstone river da zapjevaju a
groblju trojice ubijenih svoje posmrtne pjesme. Svatko tko ih sretne na ovom pohodu je izgubljen. NJega
privezuju za kolac mučenja na grobovima ubi-
Čitaj: hau. primj. pisca.
Ruka koja mrvi primj. pisca.

Zao Oganj primj. pisca.

jenih i taj mora polako u mukama umrijeti kako bi njegova duša služila duhovima trojice mrtvih u vječnim
lovištima.
- Wohkadeh napravi stanku i nastavi onda mirno s muklim naglaskom: - Lovac na medvjede i njegovi prijatelji
su bili iznenađeni u snu i pohvatani!
Martin skoči sa svog sjedala i vikne: - Bob, sedlaj što brže konje! Frank, ti brzo spakuj municiju i hranu a ja ću u
međuvremenu podmazati puške i nao-štriti noževe! Najkasnije za jedan sat krećemo za Yellowstone!
Crnac se također podiže, zgrabi toljagu koju je prije toga unio i reče: - Masser Bob poći! Masser Bob ubiti sve
crveni psina Ogellallaha!
Tada podiže Indijanac ruku i reče: - Jesu li moja bijela braća muhe što zazuje kad ih uznemiriš? Ili su muževi
koji znaju da djelu mora prethoditi mirno avjetovanje? Wohkadeh još nije završio.
- Moj se otac nalazi u opasnosti, to je dovoljno! - plane mladić.
Tada ga opomenu Jemmy, Debeljko: - Umirite se, mladi moj prijatelju! Kad žuriš, ne prenagli. Pustite
Wohkadeha da ispriča do kraja prije nego nešto poduzmemo!
- Poduzmemo? Zar ćete i vi s nama?
- Zar još pitate! Mi smo zajedno popušili kalumet te smo prijatelji i braća. Dugajlija Davy i Debeljko Jemmy
nisu ostavili na cjedilu još nikoga kojemu je bila potrebna njihova pomoć. Da li ćemo nas dvojica odjahati u
Montanu da tamo lovimo bivole, ili ćemo prethodno skoknuti malo do Yellowstonea kako bismo sa Sioux-
Ogellallasima otplesali valcer, to je svejedno. Ali sve se mora odvijati po utvrđenom redu, inače za stare lovce,
kakvi smo mi, to neće predstavljati pravu šalu. Sjedite, dakle, i budite mirni, kao što to priliči!
- To je ispravno! - suglasi se mali Sas. - Uzru-janost nikad ne donosi dobro. Moramo biti promišljeni.
Pošto su ponovo posjedali, mladi Indijanac nastavi: - Wohkadeh je Mandan, a oni su prijateli bljedolikih.
Kasnije je bio primoran da postane Ogellallah. Ali je čekao samo priliku da napusti Ogellallahe. Sad °e morao s
njihovim ratnicima krenuti prema Yel-lovvstoneu. On je bio prisutan kad su noću u snu prepali lovca na
medvjede i njegove pratioce. Ogellal-lasi moraju za vrijeme ovog pohoda biti oprezni, jer tamo u brdima žive
njihove najljući neprijatelji, Šo-žoni. Wohkadeha su poslali kao izvidnicu da uhodi wigwame Sošona. Ali on to
nije uradio, već je po-jahao u najvećoj žurbi na istok do lovčeve kolibe da sina i prijatelja mu obavjesti o
njegovoj sudbini.
- Lijepo je to, to ti nikad neću zaboraviti! - viknu Martin. - Zna li moj otac što o tom?
- Wohkadeh mu je to rekao, i ovaj mu je opisao put. On je krišom govorio sa lovcem da nitko od Ogellallaha
nije mogao ništa primijetiti.
- Ali oni će to naslutiti, ako im se ne vratiš!
- Ne. Oni će povjerovati da su Šošoni ubili Woh-kadeha.
- Da li ti je moj otac dao određene upute za nas?
- Ne. Wohkadeh vam treba reći da je Baumann sa svojim pratiocima uhićen. Sad će moj mladi bijeli brat znati
sam što da čini.
- Naravno da znam! Krenut ću, i to odmah, kako bih oslobodio oca.
Ponovo je htio skočiti, ali ga Jemmy uhvati za ruku i zadrža. - Stop, my boy! Pa mi nismo još sve saznali.
Wohkadeh će nam možda reći na kom su mjestu vašeg oca napali.
Indijanac je pričao: - Voda koju bljedoliki nazivaju Barutnom rijekom nastaje od pet rukavaca. Na.
Jugozapadnom se to dogodilo.
Dobro, to bi dakle bilo jugozapadno od Mur-Pnvja. Ovaj mi kraj nije posve nepoznat. A kojim sa Pravcem onda
udarili Ogellallasi?
- Prema južnim obroncima brda koje bijelci na-ju Veliki Rog.
- Dakle Big Horn brda. I dalje?
- Prošli su pokraj Glave Zloduha!
- Ah, pokraj Devils Heada!

41:

- Do vođe koja tu izvire i utječe u rijeku Big Homa. Tamo smo čuli o neprijateljima Šošonima te su Wohkadeha
poslali kao uhodu. On ne zna kamo su OgellaUasi dalje odjahali.
- To nije ni potrebno. Imamo oči i naći ćemo im tragove. Kad se dogodio prepad?
- Otada je minulo četiri dana.
- O jada! Kad će se održati velika svečanost u
čast mrtvih?
- Na dan punog mjeseca. Tog dana su u svoje
vrijeme njih trojica bili ubijeni.
Jemmy proračuna u sebi i primijeti: - Ako tako stvari stoje, onda imamo još dovoljno vremena. Ima l još punih
dvanaest dana do uštapa. Koliko je bilo"
Ogellallaha?
- Kad sam ih napustio, brojali su pet puta deset
i još šest.
- Dakle pedeset i šest ratnika. Koliko su ljudi
pohvatali?
-"- Sa Baumannom ih je šest.
- Zasada znamo dovoljno te se možemo spremiti za pokret. Martine Baumanne, što mislite da činimo?
Mladić ponovo poskoči sa svog sjedala, podiže desnicu kao za zakletvu i izgovori svečano: - Ovim se zaričem
da ću spasiti svog oca, ili njegovu smrt osvetiti ako budem čak morao i posve sam progoniti Sio-uxe i s njima se
boriti. Mogu umrijeti, ali svoju zakletvu neću pogaziti.
- Ne, sam nećeš poći - reče mali Hromi Franl
- Ja ću s tobom jahati i neću te ni u kom slučaj"
-napustiti.
- I masser Bob također poći - reče Crnac - da oslobodi starog massa Baumanna i premlati Sioux-, Ogellallahe.
Svi oni morati u pakao! - On stisnu! pesti i zaškripa zubima.
- I ja ću poći s vama! - reče Jemmv Debeljko.,:
- Bit će mi zadovoljstvo da crvenima otmem njihove, zarobljenike. A ti, Davy?
- Ne pitaj tako glupo! - odgovori Dugajlija nodušno. - Misliš li da ću ostati ovdje da kri
42
cipele i meljem kafu, a da vi uživate u jednoj divnoj pustolovini?
__ Dobro, medvjede stari! Budi samo zadovoljan, ci ćeš i ti. Ali šta će učiniti naš crveni brat Woh-
kadeh?
Indijanac uzvrati: - Wohkadeh je Mandan, ali
nikad Ogellallah. Njegova bijela braća će mu dati pušku s barutom i olovom. On će ih pratiti i s njima umrijeti
ili pobijediti neprijatelja!
__ Valjan momak - reče mali Sas. - Dobit ćeš
pušku i sve ostalo, čak i svježeg konja, jer mi ih imamo četiri, dakle jednog prekobrojnog. Tvoj je premoren te
neka uzgred trči dok se ne oporavi. Kada ćemo krenuti, ljudi?
- Odmah! - reče Martin.
- Svakako, ne smijemo gubiti vrijeme - suglasi se Debeljko. - Ali nije preporučljivo da prenaglimo. Mi ćemo
proći kroz krajeve siromašne vodom i divljači i moramo se snabdjeti hranom i pićem. Isto tako ne znamo da li
nam onih devet konjokradica, kojima smo danas očitali bukvicu, neće nečim napakostiti. Moramo se bezuvjetno
uvjeriti, da li su napustili ovaj kraj ili će ga tek napustiti. A kako stoji s ovom ku-čom? Hoćete li je ostaviti
nezaštićenu?
- Da - potvrdi Martin.
- Onda se može lako dogoditi da je pri povratku nađete u pepelu ili poharanu.
- Od pohare se možemo zaštititi.
Mladić uze motiku i otkopa nabijenu zemlju u četverokutu. Tada se pokaza da se tu nalazi potajni kapak ispod
kojeg se pružalo prostrano udubljenje gdje se moglo sakriti sve što se nije dalo ponijeti. Ako se ilovača ponovo
nabije preko zatvorenog poklopca, aitko tko nije upućen ne bi otkrio ovo sklonište. Čak ako bi i zapalili zgradu,
moglo se očekivati da će
zaštititi skrivene predmete od paleža. LJudi se dadoše sada na posao te sve stvari, uko-im nisu bile potrebne za put skionjše
u udublje- Jf- Isto su učinili i sa medvjeđim krznima. Među njima je bilo jedno posve osobito po veličini i
n

ljepoti. °" ga je Jemmy s divljenjem promatrao, Martin ga

43uze iz njegovih ruku i baci u rupu. - Sklonite mi ga s očiju - viknu on. - Ovo krzno ne mogu vidjeti a da ne
pomislim na najstrašnije časove svoga života.
- To zvuči kao da već imate veoma dug život ili čitav niz teških doživljaja za sobom, moj mladiću.
- Možda sam zaista već više doživio nego poneki stari traper.
- Oho! Ne pretjerujte!
Martinove oči se ustremiše gotovo Ijutitim pogledom na Debeljka. - Mislite li možda da sin jednog lovca na medvjede
nije imao prilike za doživljaje?J Ja vam kažem da sam se već kao šestogodišnji dječah borio sa medvjedom koji je
živio u krznu kome ste upravo divili.
- Šestogodišnje dijete sa takvim grizlijem? Znan da su djeca Divljeg zapada napravljena od drugog materijala nego
dječaci koji na Istoku, u gradovi griju nožice o termos boce svojih očeva. Vidio sa ponekog mladića koji bi u New
Yorku ostao počet strijelac, a ovdje puškom baratao kao stari lovac. Ipa - hm! Kako se to zbilo tada sa medvjedom?
- Bilo je to u brdima Colorađa. Imao sam jo majku a uz nju i najvoljeniju sestricu od tri godine. Otac je bio otišao da
odstrijeli neku divljač. Majka je bila vani pred kolibom da nacjepka drva za vatr jer je bila zima i veoma hladno u
brdima. Ja sam" se nalazio sa malom Lucy posve sam u sobici. Ona" je sjedila između vratiju i stola na podu i igrala
se s lutkom koju sam joj izrezao iz jedne cjepanice, a ja sam stajao na stolu da urezem velikim nožem jeđno; M i L u
debelu gredu koja se pružala ispod šiljastog krova od jednog do drugog zida brvnare. To su bila početna slova mog i
Lucvnog imena. Tako sam, kao što to obično dječaci rade, htio nas dvoje ovjekovječiti. Udubljen u taj težak posao,
čuh kako se vrata silom otvoriše. Mislio sam da je majka tako bučno ušla zato što je u naručju nosila drva i ne
pogledah već rekoh samo: ,Mama, ovo je za Lucy i mene. Onda ćeš doći ti i tata na red."
Umjesto njena odgovora ja začuji duboko brundanje. Okrenuo sam se. Morate znati, meštri, da još nije
44
h dan ali vani je sjao snijeg, i na velikom ognjištu mrio je panj čiji je plamen osvjetljavao sobu. Bilo grozno ono što
sam u njegovu blijesku primijetio. Upravo pred sirotom, malom Lucy, koja je sasvim za-nijemila od užasa, stajao je
golemi sivi medvjed. Po krznu mu se bio uhvatio led a iz ustiju izbijala para. Zanijemila sestrica pružila mu je
molećivo drvenu lutku kao da je htjela reći: ,Evo ti moje lutke, samo nemoj meni ništa učiniti, ti zli, dragi medvjede!"
Ali grizli nije imao samilosti. Jednim udarcem šape oborio je Lucy i onda joj smlavio jednim zalogajem plavu glavicu.
Još i danas čujem to mlavljenje i lomljenje. __ Heavens! Nikad to neću zaboraviti, nikad, nikada ... !
Martin zastade u svojoj priči. Nitko ne prekine tišinu, a on nastavi:
- I ja se nisam od užasa mogao pomaći. Htio sam dozvati u pomoć, ali ne izustih ni glasa. Tako sam vidio kako su
sestricini udovi nestajali u čeljusti nemani dok ništa drugo ne preosta osim drvene lutke koja je ležala na podu. U ruci
sam grčevito držao dugi nož. Sad medvjed priđe k meni i uspravi se prednjim šapama na stol. U tom trenutku ja
ponovo ovladah svojim udovima. Njegov strašan dah me je već zapahnuo u lice. Ja stavih nož između zubi, obu-
hvatih gredu rukama i vinuh se na nju. Medvjed htjede za mnom i obori pritom stol. To je bio moj spas.
Sad sam naravno dozivao u pomoć, ali uzalud. Majka nije došla, premda je morala čuti moj glas, jer su vrata stajala
otvorena i sobu je zapuhivao hladni zrak. Grizli se uspravi u svoj svojoj dužini kako bi roe skinuo s grede. Vidjeli ste
njegovo krzno i povje-rovat ćete mi dakle kad kažem da me je svojim pređ-nJim šapama mogao još dostići. Ali ja sam
imao nož u ruci, lijevom sam se držao čvrsto i desnom ubadao u sapu koju je prema meni pružao.
Sto da vam opisujem borbu, svoj jad i svoj strah!
e
znam koliko sam se dugo branio. U takvom polo-
faJu Cetvrt sata postaju čitava vječnost. Ponestalo mi
snage, obje prednje šape medvjeda bile su izbodene
45

i isparane, kad sam usprkos njegovu brundanju začuo lavež našeg psa kojeg je otac poveo sa sobom. Pred
kolibom pas podiže svoj glas kakav nikad nisam više čuo iz njegovih ustiju. Onda je upao u sobu i odmah se
bacio na golemu zvijer. Bio je to ružan ovčarski pas, ali neobično snažan i vjeran. On uhvati medvjeda za grlo
da mu ga razdere. Ali medvjed ga raskide svojim snažnim šapama. Nakon nekoliko trenutaka, pas je bio mrtav -
raskomadan i pobjesnjeli grizli se ponovo bacio prema meni.
- A vaš otac? - zapita Davy koji je kao i ostali slušao s najvećom napetošću. - Gazda ne može bit1 daleko kad je
pas tu.
- Svakako, jer upravo kad se grizli ponovo us pravio ispred grede da bi me, s leđima okrenutir prema vratima
dohvatio, pojavi se otac na ulazu, l blijed kao otjelovljenje smrti! "Oče, u pomoć!" viknuh l ja zadajući
medvjedu još jedan ubod.
Otac ne odgovori. I u njega kao da je grlo bilo zavezano. On podiže napunjenu pušku - da opalit Ali ne, on je
spusti. Bio je toliko uzbuđen da mu je cijev drhtala u rukama. On odloži oružje, izvuče lovački nož iz pojasa i
skoči straga na zvijer. Hvatajući lijevom rukom za krzno on mu priđe sa strane i zadade dugim sječivom udarac
do korica između poznatih dvaju rebara, i odmah odskoči u strani kako ga medvjed u ropcu ne bi dohvatio.
Snažna zvijer je stajala nepomična, zakrljala je i zastenjala posve neopisivo, onda zamahnula prednjom šapom u
prazno i skljokala se mrtva. Kako se kasnije pokazalo, sječivo joj je pogodilo upravo u srce.
- Bogu hvala! - reče Jemmv glasno i duboh odahnuvši. - To je bila pomoć u krajnoj nevolji. Ali" vaša majka,
moj mlađi sir?
- Nju - oh, ja je nisam više vidio. - Martin se okrene i brzom kretnjom ruke obrisa dvije suze
iz očiju.
- Nisi je vidio? Kako to?
- Kad me je otac skinuo s grede, on je drhtao a ja sam se tresao cijelim tijelom, upitao me za malu sestru. Naglas
jecajući ja mu ispričah što" se dogo-
46
Nikad više nisam ugledao takvo lice kao tada
° a! Bilo je pepeljasto sivo i kao od kamena. Iz.
mudiju mu se razlijegao krik, jedan jedini, ali kakav!
Onda je zanijemio. Sjeo je na klupu i zagnjurio lice
ruke. Nije odgovarao na moje riječi umiljavanja. Kad
sam ga zapitao za majku, on je mahnuo glavom. Ali
Itad sam potom pošao da je potražim, on me uhvati
za ruku da sam od boli jauknuo. .Ostani!" zapovjedio
mi je.".To nije za tebe!"
Nakon toga moj otac je sjedio dugo dok se vatra nije ugasila. I onda me je zatvorio i počeo iza kolibe da radi. Ja
pokušah da uklonim mahovinu kojom je bila zatvorena pukotina u zidu. Uspio sam. Kad sam pogledao van,
vidio sam kako je iskopao duboki grob - medvjed je prije nego je ušao u kolibu napao moju majku i raskidao je.
Nisam vidio kako ju je otac položio, jer me je iznenadio pri gledanju i pobrinuo se da ne stanem više uza zid.
- Strašno, strašno! - zastenja Jemmy, brišući rukavom svoga krzna oči.
- Da, svakako je bilo strašno! Otac je tada bio dugo vremena bolestan i najbliži susjed poslao je jednog čovjeka
do nas da ga njeguje i da se za mene brine. A onda, kad je otac ponovo ozdravio, napustili smo onaj kraj i -
postali smo lovci na medvjede. Kad bi otac čuo da se negdje pojavio neki medvjed, nije imao mira dok ga nije
ubio metkom ili nožem. A ja - eto, mogu vam reći da sam i ja već učinio-svoje da osvetim sirotu, malu sestru. U
početku mi je naravno srce glasno kucalo kad sam uperio pušku u medvjeda. Ali ja imam amajliju koja me štiti
tako da sam prema svakom grizliju posve miran, kao da "u pucati u najobičnijeg medvjeđa.
- Amajliju? - zapita Davy. - Ah! Toga nema.
, ne vjeruj u takvu besmislicu! To je grijeh protiv prve zapovjesti!
- Ne, jer amajlija na koju mislim jeste drugačija f80 što vi mislite. Pogledajte je! Tamo visi ispod
On pokaza rukom na zid gdje je na jednoj daščici ya velika, stara biblija. Ispod nje je visio o jednom.
47"klinu komad đrveta, dug prst i pol i debeo jedan prst. Jasno se vidjelo da je gornji dio trebao predstavljati
neku glavu.
- Hm! - promrmlja Davy koji se strogo držao svoje vjere. - Ne trebam se bojati da bi ova stva mogla
predstavljati nekog idola.
- Ne, ja nisam neznabožac. Vi vidite ovdje dr-. venu lutku koju sam tada izrezao sestrici za igru. Jal ,sam ovu
uspomenu sačuvao na one strašne časove Jl uvijek je objesim sebi o vrat kad pratim oca u lov J na medvjede.
Približili mi se opasnost, onda se mašim lutke i - medvjed je mrtav. U to možete biti si-.; gurni!
Tada mu spusti Jemmy, duboko tronut, ruku rame i reče: - Martine, vi ste valjan boy. Zs slite da sam vam ja
prijatelj i nećete se prevariti! liko sam ja debeo, toliko je debelo i povjerenje mi možete pokloniti. Ja ću vam to
dokazati!

4. OLD SHATTERHAND
Bilo je po podne četvrtog dana kad je šest jahača ostavilo za sobom kraj južno od izvora Barutne rijeke.
Pojas koji se proteže od Missourija do Stjenovitih planina spada još i dan-danas u najnegostoljubivije dijelove
Sjedinjenih Država. Ova oblast se sastoji gotovo posve od puste, gole prerije gdje lovac često puta mora dugo jahati
prije nego nađe neki izvor vode ili žbun. Kraj se postepeno uzdiže prema zapadu, najprije se redaju blage uzvišice a
onda brežuljci sve viši, oštriji i okomitiji što se ide dalje prema zapadu. Ali i dalje vlada oskudica vode i đrveta. Otuda
ovaj kraj usred države Wyoming nazivaju Indijanci Mahka-. ze-šiča a bijelci Band Lands. Oba izraza znače isto,
naime, Zla zemlja.
Dalje prema sjeveru, gdje leže izvorna područja rijeke Cheyennea, Powdera, Tonguea i- Big Horna, toaj postaje
daleko prijazniji. Trava je sočnija, pojedinačni žbunovi se šire u prostrano grmlje te konačno noga Zapadnjaka kroči
čak i u sjenku golemih stogodišnjih stabala.
Jugozapadno od Wyominga se nalaze lovišta šo-š°na ili .Zmija"-Indijanaca, istočno su Siouxi, a Južno Cheyenni i
Arapahoi. Svako pleme čini pak Podskupine i, budući da svaka od tih skupina ide pjim putevima, nije onda nikakvo
čudo što među Jinia postoje neprestane trzavice. I kad se među rvenokožcima ukaže jednom prilika na duži mir, nai-"

onda neki bljedoliki i poče ih bockati najprije igla-4 Među orlovima 49

ma, a onda noževima tako dugo dok Indijanac ne iz-1 vadi ponovo zakopanu bojnu sjekiru i ne započne iz nova borbu.
Time se može objasniti što je ovdje, gdj se sučelju ju pašnjaci raznih plemena i skupina, sigurJ nost svakog pojedinca
vrlo sumnjiva, štaviše krajr ugrožena. Sošoni ili ,Zmija"-Indijanci su odvajka bili ogorčeni neprijatelji Siouxa te je
otuda pojl što se počev od Dakote provlači južno od Yellowst rijeke prema Big Horn brdima veoma često bio topljen
krvlju crvenog ili bijelog čovjeka.
Debeljko Jemmy i Dugajlija Davy znali su to te se brižno trudili da izbjegnu svaki susret s Indijan- cima bilo kog
plemena.
Wohkadeha su pustili naprijed, budući da je taj kraj već poznavao. On je bio sada naoružan škom i za svojim pojasom
je nosio više kesa sa s kojakim sitnicama koje su neophodne čovjeku pr rije. Jemmy i Davy nisu svoj izgled nimalo
izmijen" Debeljko je jahao svoje visoko kljuse, a Davyju visile duge noge s obje strane njegove male, jogunast mazge
koja je s vremena na vrijeme uzaludno poku šavala da svog jahača zbaci sa sebe. Davyju je bi dovoljno da, po potrebi,
spusti na zemljy lijevu il desnu nogu te da tako nađe čvrst oslonac. On je jaši: na svojoj životinji naličio onim
stanovnicima austr lijskih otoka koji svoje uske, opasne čamce oprer potpornjima te se zbog toga nikad ne mogu
prevrnuf Davyjevi potpornji su bile njegove dvije noge.
I Frank je nosio ono isto ruho u kojem su ga o dva prijatelja prvi put vidjela: mokasinke, leggin plavi frak i amazonski
šešir sa dugim, žutim peron Mali Sas je izvrsno sjedio na konju i uprkos svojoj neobičnoj spoljašnosti ostavljao dojam
valjanog Zapadnjaka.
Zadovoljstvo je bilo vidjeti Martina Baumanna u sedlu. On je u najmanju ruku isto tako dobro jahao kao i Wohkadeh.
Izgledao je kao da je srastao sa konjem; sasvim nagnut naprijed olakšavao je životinji teret, a sebi omogućavao da bez
premora izdržu napor višetjednog jahanja. Martin je imao na seb kožno trapersko odijelo i njegovoj opremi i naoru-j
50
nije baš ništa nedostajalo. Svježe mu lice i ff!J oko ostavljahu dojam da će, premda još skoro Hiečak u slučaju nužde
znati da postupi kao čovjek. Veselo je bilo promatrati Crnca Boba. Jahanje mu nije nikad bila strast, te je sjedio na
svom konju u ieđnom upravo neopisivom stavu. Imao je sto muka s konjem i ovaj s njim, jer nije mogao ni deset
minuta ostati u svom sjedištu. Kad bi se posadio sasvim naprijed konju na vrat, onda je pri svakom koraku odmicao
unazad. Tako je klizio i klizio dok se ne bi našao u opasnosti da padne. Onda bi se ponovo odgurnuo što više naprijed
i prizor klizanja započinjao bi iznova pri čemu je zapadao u najsmješnije položaje. Umjesto sedla privezao je samo
pokrivač, jer je od-ranije znao da se neće moći zadržati u sedlu. Bob je svaki put pri malo bržem galopu ispadao iz
sedla. Noge je držao što dalje od konja. Kad bi mu rekli da ih treba pritegnuti uz konja, on bi odgovorio: - Zašto
masser Bob treba prtiskati nogama jadnog konja? Konj njemu ništa nažao učinio! Bobove noge nije kliješta! Jahači su
dostigli ivicu jedne ne baš duboke, gotovo krugolike kotline čiji je prečnik iznosio nekih šest engleskih milja.
Okružena sa tri strane jedva primjetnim naborima tla, ova kotlina je sa zapada bila ograničena popriličnom uzvišicom
koja kao da je bila obrasla zbunjeni i stablima. Ovdje se ranije nalazila voda, nalik na jezero. Tlo se sastojalo od
dubokog pijeska i na njemu se pomaljalo, osim ono malo bokora tvrde trave, samo ono sivo-svjetlucavo, nekorisno
divlje raslinje pelina, karakteristično za neplodne krajeve Dalekog zapada. Kako je Davy izjavio, ovo mjesto se zvalo
Pa"p-pa-are, tj. Jezero krvi, jer su
w °Vde iednom Pali čitavu četu Sošona. Piie °hkadeh Potjera svog konja, ne oklijevajući, u lina Udarl prema spomenutoj
uzvišici. Ova uđo-đućid1 predstavIJala nikakvu osobitu opasnost bu-ijj . a e kraj bio slobodan i otvoren te se svaki jahač
Pješak mogao izdaleka otkriti. Mogli su jahati nekih pola sata, kad Wohkadeh avijjvog konja. - Uff! - uzviknu on.
1
engleska milja - 1.609 km prijnj. pisca.
51

- Sta je? - zapita Jemrny.

- Ši-ši! - Ova riječ iz govora Mandan Indijanaca znači zapravo stopala ali isto tako ima i značenje
traga.
- Trag? - zapita Debeljko dalje. - Čovjeka ili životinje? - Wohkadeh ne zna. Neka moja braća sama pogledaju. -
Good luck! Indsman pa ne zna da li je trag čovjeka ili životinje! Bit će da je to neki neobičan trag. Da ga
najprije pogledamo! Ali sjašite lijepo i ne idite za mnom, ljudi, inače ga nećemo prepoznati! - Ipak ćete ga i tada
prepoznati - ™". Indijanac. - On je velik i dug; dolazi daleko sa j"
ide daleko na sjever.
Jahači sjahaše kako bi pregledali zagonetan Svaki dječak Indijanac zna razlikovati trag čov, od traga životinje.
Bilo je neshvatljivo što je Wo dehu ta razlika bila nepoznata. Ali i Jemmy odm glavom kad ugleda stope, te
pogleda nalijevo ođakl je trag dolazio, onda nadesno kuda je vodio, ponovi odmahne glavom i reče najzad
Dugajliji Davyju: -No, stari prijatelju, jesi li u svom životu već jedn ovako nešto vidio?
Dugajlija se počeše najprije iza desnog a onda lijevog uha, pijunu dvaput, što je kod njega gol uvijek znak
nedoumice, i uzvrati naposljetku: Ne, još nikad.
- A vi, mister Frank?
Sas je s čuđenjem osmotrio trag i rekao: - VlS bi ga znao čiji je to trag!
- Da - suglasi se Jemmy. - Sigurno je sa to da je neki stvor ovud prošao. Ali kakav? Koliko imao nogu?
-- Četiri - odgovoriše svi osim Indijanaca.
- Da, to se dobro vidi. Ali neka mi onda ne kaže koja je to vrsta četveronošca?
- Jelen nije - reče Frank.
- Sačuvaj bože! Otkako je gavran pocrnio jel ne ostavlja tako goleme otiske.
- Možda medvjed?
- Naravno da medvjed u ovakvom pijesku lja duboke i uočljive tragove da bi ih čak i slije
nrstima pročitati, ali ovaj trag ne potječe od dvieda Otisci nisu dugi i straga krnji kao u tapka-. već gotovo
okrugli, preko pedlja u prečniku i pravo "tisnuti kao pečatom zapečaćeni. Samo su straga malo lici a dno im je
posve ravno. Prema tome ova životinja nema prste niti kandže, već kopita. _ Dakle konj? - reče Frank.
- Hm! - promrmlja Jemmy. - Ali i konj možda nije. Moralo bi se bar malo primijetiti potkovica ili, ukoliko je bio
nepotkovan, ivica kopita i njegova srž. Tragu je najviše dva sata. Prekratko vrijeme a da bi se i takvo obilježje
moglo izgubiti. I, što je glavno, da li je ikada postojao konj s tako neobično velikim kopitama? Kad bismo bili u
Aziji ili Africi a ne u ovoj staroj, dobroćudnoj savani, onda bih ustvrdio da je ovuda protutnjao slonov djed.
- Da upravo tako izgleda - nasmija se Dugajlija Davy.
- Sto? Jesi li možda već jednom vidio slona?
- I to dva. Jednog u Philadelphiji kod Barnuma a drugog ovdje, naime tebe, Debeljko!
- Ako već hoćeš da praviš šalu na moj račun, onda kupi za deset dolara neku bolju! Jasno? Ovi tragovi bi bili
dovoljno veliki za slona, to priznajem. Ali takva životinja ima posve drugi razmak koraka. Na to nisi pomislio,
Davy. Deva također nije bila, inače bih tvrdio da si ti prije dva sata prokaskao. I tako moram priznati da sam
iscrpio svu svoju mudrost.
Ljudi pođoše malo naprijed, a onda se povratiše da osmotre te neobične tragove. Ali nitko od njih nije znao dati
čak ni napola vjerojatno objašnjenje.
- Što kaže moj crveni brat na to? - zapita Jemmy.
- Hijokeh! - uzvrati Indijanac, izražavajući kretnjom ruke strahopoštovanje.
- Duh prerije, veliš?
Da, jer niti je bio čovjek niti životinja, v Heigh-ho! Vaši duhovi kao da imaju užasno
no?, Vt0pala- Da ne pati Dun PreriJe od reumatizma ---J6 obukao Pustene cipele?
u
svoje vrijeme poznat cirkus primj. pisca,
53

-V-1

- Moj se bijeli brat ne bi trebao rugati. Duh savane se može u svakom obliku pojaviti. Produžit ćemo mirno s
jahanjem.
- Ne, to neću učiniti. Moram bezuvjetno znati na čemu sam. Još nikad nisam ovakav trag vidio te ću ga slijediti
dok se ne uvjerim tko ga je ostavio.
- Moj brat srlja u propast. Duh ne trpi da ga ljudi traže. J
- Madness! Kad Debeljko Jemmy bude kasr o ovom tragu pričao, a ne bude znao od koga potje bit će ismijan.
Za dobrog Zapadnjaka je -upravo stvi časti da ovu tajnu razjasni.
- Nemamo vremena da krenemo zaobilaznim pt tem.
- To i ne zahtijevam od vas. Imamo još četiri sa do noći, onda se moramo ulogoriti. Zna li moj crve brat možda
neko mjesto gdje bismo mogli otpočinui
- Da. Ako budemo pravo jahali, doći ćemo mjesto gdje ova uzvišica ima jedan otvor. Tamo usijeca dolina u
koju, s lijeve ruke, utječe nal sat jahanja neka sutjeska. U toj sutjesci ćemo počinuti, jer tamo ima žbunja i
stabala koje zakloniti našu vatru, a isto tako i izvor koji će ni pokloniti vodu.
- To se lako može naći. Jašite dakle dalje! Jfl ću poći za ovim tragom i onda ću udariti na va" logor.
- Neka moj bijeli brat zna da je opomenut!
- Ah, što! - viknu Dugajlija Davy. - Jemmj je posve u pravu. Za nas bi bila prava sramotaj što smo otkrili ovaj
neobičan trag a da nismo ispitali; čiji je. Priča se da je prije stvaranja zemlje bilo životinja prema kojima bi bivol
izgledao kao kišna glista; prema parobrodu na rijeci Mississippi. Možda je tako preostala neka životinja iz tog
doba i luta sada ovuda po pijesku kako bi po njegovim zrncima izbrojila ko-, liko je vjekova stara. Mislim da se
takva životinj? zove mama.
- Mamut - popravi ga Debeljko.
ludosti primj. prevod..
Može biti! Kakva sramota za nas kad smo na takav prepotopni trag, a da nismo bar i da očima vidimo tu
životinju. Ja ću krenuti
sa e "iđ6; .jer nas dvojica, bez ikakvog pret-ierivanja, imamo najviše iskustva a u neku ruku smo i vodiči. Ne
r

smijemo se dakle istodobno udaljiti. Neka radije pođe netko drugi sa mnom!
- Mister Jemmy je u pravu - reče Martin. - ja ću poći s njim.
- Ne, moj mladi prijatelju - uzvrati Jemmy. - Ja znam da je u vašoj dobi čovjek uvijek spreman na takve
pustolovine. Ali ovaj podvig je možda opasan, a mi smo preuzeli prešutnu obavezu da bdijemo nad vama kako
bismo vas nepovrijeđenog doveli vašem ocu.
- Onda ću poći ja! - viknu sakati Frank.
- Da, neću imati ništa protiv toga. Mister Frank se ranije u Moritzburgu borio sa slugom i noćnim stražarom te
se neće valjda bojati mamuta.
- Ja? Da se bojim? Nije mi ni na kraj pameti!
- Dakle nek" ostane pri ovom. Ostali neka produže pravo, samo ćemo nas dvojica skrenuti desno.
I tako se zbilo. Ostali nastaviše prekinuto jahanje, dok Jemmy i Frank pođoše za tragom prema sjeveru.
Budući da su ova dvojica išla okolišnim putem, oni podbodu svoje konje te već nakon kraćeg vremena izgubiše
iz vida svoje suputnike. Kasnije je trag skrenuo sa svog pravca na zapad- prema dalekoj uzvišici tako da su
Jemmy i Frank jahali u istom Pravcu sa svojim prijateljima, samo za nekih pola sata od njih udaljeni.
Čitavo vrijeme su šutjeli. Jummyjevo koščato klju-
86
Je toliko revno grabilo svojim dugim nogama da
Frankov konj dobro namučio da ga u dubokom
Pijesku slijedi. Sad je Debeljko prešao iz napornog
asa u lagani hod te se tako Frank mogao bez muke
,rzati uz njega. Ova mala četa ljudi se uglavnom
°sađa služila engleskim jezikom. Sada su, međutim,
tala sama dva Nijemca te su tako pretpostavili svoj
mat
"nji jezik engleskom.
55
- Žar ne - započe Frank - ono sa mamuto ; je bila zapravo samo šala?
- Naravno.
- Odmah sam u sebi pomislio, jer takvih mamu-
tovština danas više nema.
- Jeste li već čuli kadgod što o tim prepotopnim
životinjama?
- Ja? Još pitate! Znate, moritzburški učitelj koji
je zapravo bio moja duhovna majka, mnogo je toga znao, naročito o biljnoj zoologiji. Taj je poznava svako
drvo, počev od jelke pa do kiseljaka, a ist tako i svaku životinju, od morske zmije pa do naj manje buhe. Od
njega sam tada upravo masovn
naučio.
- To me neobično raduje - nasmija se Debelj
- Možda ću i ja moći od vas nešto naučiti.
- Razumije se. Na primjer upravo o mamutu mo dati najbolje mjerodavno objašnjenje.
- Jeste li možda vidjeli nekog?
- Ne, jer tada, prije stvaranja svijeta, još nis bio prijavljen kod sadašnje policije. Ali učitelj našao mamuta u
starim rukopisima. Sto mislite, ko je bila ta neman?
- Znatno veća od slona.
- Slona? Kudikamo veća! Kad bi se mamut s; takao o neki kamen i sagnuo da ga pogleda onda taj kamen
,najvećma" bio kao egipatska piramida. 5 mislite onda visinu takve jedne životinje! I kad je neka muha sjela na
vrh repa, on ju je tek na četrnaest dana u svom mozgu registrirao. Onda mislite dužinu jednog takvog stvorenja!
- Sto mu gromova! - reče Jemmy čudeći se. Kako vi to sve tako dobro znate!
- Da, da. Da nije tada izbila ona svađa zboi onog glagola oca Wrangela, ja bih nolens-Coblenz dotjerao do
šumarskog fakulteta te se ne bih morao potucati Divljim zapadom da me Siouxi osakate.
U tekstu stoji Leibwort umjesto Zeitwort tj. glagol; ovo l riječ Frank, kao "učen" čovjek upotrebljava u izvrnutom obllMI i značenju. l
Umjesto: volens-nolens hoćeš-nećeš prirr.j. prevođ..
56
_ Ah vi se niste sakat rodio?
Frank" pogleda Debeljka prijekorno. - Sakat ro-+ i Nee, imao sam zdrave noge, koliko se sebe sjeni Ali"kad
sam potom s Baumannom došao u Crna tfda da bismo među k°Pačima zlata otvorili dućan, imao sam loš dan te otada i
sad još hramljem.
__Kako je do toga došlo?
_ Sasvim nenadano, kao i sve drugo, što čovjek prije nije znao. čini mi se kao da je bilo danas, tako opipljivo
stoji taj dan pred mojim duhovnim licem. Zvijezde su svjetlucale, a žabe glasno kreketale u obližnjoj močvari,
jer na žalost nije bio dan, već noć. Baumann je bio otišao da dopremi iz utvrde Fetterman novu robu. Martin je
spavao, a Crnac Bob, koji je bio izjahao da naplati neke dugove, još se nije dao vidjeti. Samo se konj vratio u
svoju staju ali bez njega. Idućeg dana došao je hramljući s iščašenom nogom i bez prebijene pare u džepu. Naši
su ga dužnici bili izbacili iz kafane i onda još skinuli s konja. Dakle, zvijezde su sjale sa neba, a na naša vrata
netko pokuca. Ovdje na Zapadu čovjek mora biti obazriv. Stoga ja ne otvorih odmah, već upitah iznutra, tko je.
Da ne odugovlačim, bila su to petorica Sioux-Indijanaca koji su htjeli da zamijene krzna za barut. Crveni rekoše
da moraju još čitavu noć hodati. To je ganulo moje šaško srce - ja ih pustih da uđu.
- Kakva neopreznost!
- Zašto? Za strah nikad nisam znao. I prije nego sam otvorio vrata, rekao .sam im da svi odlože svoje oružje.
Moram im u njihovu čast priznati da su pošteno postupili po mom zahtjevu. Naravno da sam imao revolver u
ruci dok sam ih služio, što mi oni kao divljaci nisu mogli zamjeriti. Stvarno sam napravio divan posao s njima.
Loš barut za dobra dabrova krzna.
d
crveni i bijeli među sobom trguju, onda su crveni svaki put prevareni. Žao mi ih je, ali ja sam
na žalost ne mogu izmijeniti. Pokraj vrata visile Po r na?un;ene Puške. Kad su Indijanci pošli, zastade osljednji na
vratima, okrete se još jednom i upita me Drto blh mu možda dao Jedan gutljaj vatrene vode
ae D
°duše, zabranjeno je Indijancima davati ra-

57
kiju, ali ja sam dobričina i htio sam im učiniti tu, uslugu. Okrenuo sam se, dakle, i pošao u stražnji kut J gdje je
stajala boca brandyja. U trenutku kad se s njom okrenuo, vidjeh Indijanca gdje se izgubi s puškom koju je
skinuo s klina. Naravno, ja san brzo spustio bocu, dohvatio najbližu pušku i skoči kroz vrata. Budući da sam
tako brzo došao iz svjetl;, u tanui, nisam mogao odmah dobro vidjeti. Čuo sam brze korake, a onda je tamo
prijeko zasvijetlilo kraj ograde. Eazlijegao se pucanj i ja sam imao osjećaj ka-, da me je netko udario po nozi.
Tad ugledah Crveno-košca kako se htio vinuti preko ograde. Ja nanišanih i pritisnuh obarač, ali istog časa
osjetih užasan bol u nozi da sam se skljokao. Kugla je promašila, i ona ; puška bila izgubljena. S velikom
mukom vratih se kolibu. Indijančev metak mi se zabio u lijevu nog Tek sam je nakon nekoliko mjeseci mogao
ponovo trijebiti, ali ja sam postao Hobble-Frank. Tog crvenog sam međutim dobro zapamtio. Njegovo lice neću
nikari zaboraviti, a teško njemu, ako me igdje i ikada sretne: Mi Sasi smo poznati kao pradobroćudni Germani,
ali naša nacionalna pozitivna svojstva ne mogu nas jor; obavezivati da nas noću, dok zvijezde s neba sjaju
nekažnjeno potkradaju i sakate. Vjerujem da je ta Sioux pripadao Ogellallasima i ako - šta vam je"? Frank se
prekide, jer je Debeljko Jemmy zaustavio svoga konja i iznenađen uzviknuo. Bili su već valili dobar dio
pješčane kotline. Tu se ukaza pr njima stjenovito tlo. Tamo, gdje je stijena ponovf prelazila u pijesak, Jemmy se
zaustavi. - Šta mi jef - uzvrati on. - To bih i ja sam sebe htio pitati Imam li ja zapravo oči?
On pogleda začuđeno s konja u pijesak. Sad vidio i Frank što je njegov suputnik rekao. - Zar j! moguće? -
uzvikne on. - Trag je najednom posve drugačiji!
- Naravno! Najprije je bio pravi trag slona a onda posve razgovjetni trag konja. Ova životinja je po svoj prilici
neki indijanski konj: na kopitima nema potkovice.
- Da li je stvarno isti trag?
58
__ Svakako! Iza nas se pruža stijena, ali to mjesto dva da ima dvadeset stopa u prečniku. S one strane dopire
trag slona, a odavde se nastavlja trag konja. Nešto nečuveno!
- Sad bih htio znati što bi moritzburški učitelj rekao da je s nama ovdje!
__Ne bi nimalo pametnije izgledao od vas i mene!
__Hm! S dopuštenjem, naročito duhovito mi vaše
lice baš ne izgleda, gospodine Pfefferkorn. Ali ova se zagonetka mora riješiti, jer je čuveni arhiđakon jednom
rekao: ,Dajte mi jednu čvrstu tačku u zraku i ja ću svaka vrata istaviti iz žarki"!
- Mislite Arhimed!
- Da, ali on je bio i đakon uzgred, jer kad su u subotu popodne došli neprijateljski vojnici, on je upravo učio za
sutrašnji dan molitvu na pamet i uzviknuo im: ,Ne smetajte me, budite mirni!" Oni su ga onda ubili. Stoga se
tačka u zraku ponovo izgubila.
- Možda će se naći opet. Ali najprije ćemo morati poći dalje za ovim neobičnim tragom!
Konjski trag, koji se još uvijek jasno ocrtavao, prešao je nakon nekih pola sata sa pješčane površine na bolje tlo.
Tamo je bilo trave i razasutih žbunova. Uzvišica se nazirala u blizini. Njom se protezala gusta šuma koja je pri
dnu započinjala rijetkim drvećem a onda gore naviše bila sve gušća. I ovdje se trag mogao jasno raspoznati.
Nakon nekog vremena, međutim, naišlo je ponovo stjenovito tlo te se trag opet izgubio tako da se više nije
mogao pratiti.
Neshvatljivo! - reče Jemmy. - Izgleda najzad da Je to bio stvarno Duh savane! Volio bih znati kako ta3 Duh
izgleda.
- Ta vam se želja može ispuniti. Pogledajte ga samo, gospodo!
Ove riječi na njemačkom jeziku razlijegoše se iza una Pokraj kojeg su bili stali. S uzvikom prestraše-izV? 10VCi
podi še ruke
S° - Čovjek koji im je govorio IQe iz gustiša što mu je služio kao skrovište.
br d 6 bi° posve visoka i široka rasta. Tamnoplava °a uokvirivala mu je suncem opaljeno lice. Nosio na vovima
reckaste hlače a isto tako i reckastu
59

lovačku košulju, duge čizme, navučene do iznad kolje- na, i pusteni šešir širokog oboda kome su za vrpcom bili
zadjenuti vrhovi ušiju sivoga medvjeđa. Za Širo."! kim pojasom, ispletenim od kožnih remena, visila su dva revolvera,
lovački nož i više kožnih kesa. Pojas se-činio kao da je sav napunjen patronama. Od lijevog; ramena prema desnom
bedru prebacio je laso ispleteno! od višestrukih kajiša, a oko vrata, na širokoj svilenojf uzici, lulu mira ukrašenu
kolibrijevim perjem, na čijojl su glavi bili urezani indijanski znaci. U desnoj ručaj držao je kratku karabinku čiji je
mehanizam bio nijf obične izrade.
Pravi prerijski lovac ne daje ništa na sjaj i či-i stoću. Ukoliko mu ruho pohabanije izgleda, utoliko više proživio. On
gleda s omalovažavanjem na svakog koji drži bar nešto do svoje spoljašnosti, a najv mrzi blistavo čistu pušku. Po
njegovu uvjerenju jedan lovac na Zapadu nema vremena da se tali glupostima bavi.
Na ovom čovjeku je sve izgledalo tako čisto da je tek jučer krenuo iz St. Louisa na Zapad, a ška mu kao da je tek prije
jednog sata izašla iz puškara, čizme su mu bile čiste, namazane, a na muzama nije bilo ni traga rđi. Po odijelu mu se
moglo primijetiti da se naprezao, a istini za volju, su mu i ruke bile oprane. Lovci ga pogledaše i iznenađenja
zaboraviše da mu odgovore.
- Pa - nastavi stranac smiješeći se - mišlj da želite vidjeti Duha savane? Ako mislite na on čiji ste trag slijedili, onda ga
imate pred sobom.
- Nevjerojatno! ,Najvećma" mi mozak prestane diti! - uzviknu Frank.
- Ah, Sas! Zar ne?
- l to rođeni! A vi ste u svakom slučaju čist, ni pomiješani Njemac?
- Da, imam čast. A drugi gospođin?
- Također iz onoga lijepog kraja. Od silne rado;- uplašio se toliko da je zanijemio, ali to kod njega du; ne traje, opet će
progovoriti.
Frank je bio u pravu, jer Jemmy skoči sada ; sedla i pruži strancu ruku. - Je l" moguće? - uz
60
on. - Sresti Nijemca ovdje, nedaleko od Devils Heada! Jedva da čovjek povjeruje!
- Moje iznenađenje mora biti dvostruko, jer sam vas dvojicu sreo. I ako se posve ne varam, vas zovu Debeljkom
Jemmyjem?
_- Što? Čak mi i ime znate?
__ Sretne li čovjek ovdje kakvog debelog lovca
na takvoj kljusini, onda je to sigurno Jemmy. Ali gdje ste vi, tu daleko ne može biti ni Dugajlija Davy sa svojom
mazgom. Ili se možda varam?
- Ne, on je zacijelo u blizini, nedaleko odavde na jugu, tamo gdje se dolina usijeca u brda.
- Ah! Hoće li se danas tamo ulogoriti?
- Sigurno. - Moj suputnik ovdje zove se Frank, Frank je bio također sjahao. On pruži strancu
ruku. Ovaj ga osmotri oštro, kininu mu glavom i upita ga: - Vjerojatno Hromi Frank?
- Gle, i moje ime znate?
- Vidim da hramljete i da se zovete Frank. Onda je bilo lako pogoditi. Vi živite sa Baumannom, lovcem na medvjede?
- Tko vam je to rekao?
- Baumann lično. Prije dužeg vremena sam se pogdjekoji put sastajao s njim. Gdje se nalazi sada? Kod kuće? Mislim
da odavde do nje ima otprilike četiri dana jahanja?
- Sasvim tačno. Ali on nije tamo. Pao je Ogellal-lasima u ruke i mi smo krenuli da vidimo što možemo za njega
učiniti.
- Ne plašite me! Gdje se to dogodilo?
Od "t6 ba§ daleko odavđe, u blizini Devils Heada. vukli su ga s još pet drugova prema Yellowstoneu aa ga ubiju na grobu
Zlog Ognja.
Stranac naćulji uši. - Sigurno iz osvete? - za-Pita on.
oiH7uDa naravno- Jeste li možda čuli kada što o UW Shatterhandu?
Mislim da se sjećam, da.
°Vih ri;ieči oko strančevih usana poigra ne-osmijeh.

61
- On je ubio Zlog Ognja sa dvojicom drugih S, ouxa. Sad su Ogellallasi krenuli na njegov grob i tak im je
Baumann dopao šaka.
- Kako ste saznali?
Frank ispriča o Wohkadehu i o svemu što se i pojave ovog mladog Indijanca desilo. Stranac ga vt oma pažljivo i
ozbiljno sasluša, samo ponekad, kad jt Hromi Frank suviše zapadao u zavičajni dijalekt, njegovim licem bi
prešao kratak osmijeh. Kad je Frank završio s pričom, stranac reče: - Od sveg srca vani želim da uspijete.
Naročito me zanima mladi Martin Baumann. Možda ću ga jednom vidjeti.
- To se može lako dogoditi - reče Jemmy. - Dovoljno je da samo pođete s nama ili da pojašeti Gdje vam je konj?
- Odmah ovdje u blizini. Ostavio sam ga za da bih vas vidio kad projašete.
- Jeste li opazili naš dolazak?
- Svakako. Vidio sam vas već prije pola sata kah ste stali tamo da se posavjetujete zbog čudovišnog traga.
- Kako? Sto znate o njemu?
- Ništa više do da je to moj trag.
- Što, vaš? Do vraga! Onda ste nas dobro nasa- marili?
- Jeste li se stvarno dali prevariti? Mene mnogo! veseli što sam jednog Zapadnjaka, kao što je Debeljko Jemmy,
povukao za nos. Naravno, to nije važilo vas, već za sasvim druge ljude.
Debeljko kao da nije znao što da misli o strancu Promatrao ga je, mašući glavom, od tjemena do sto pala i
zapitao: - Tko ste vi zapravo?
Stranac se veselo nasmije i uzvrati: - Zar ne, opazili ste odmah da sam novajlija ovdje na Dalekom zapadu?
- Da. Na vama se otprve vidi da ste greenfish. S vašom blagdanskom puškom možete slobodno ići u lov na
vrapce, a tu opremu nosite sigurno tek nekoliko dana na svom tijelu. Mora da ste ovdje u većem dru-
i po svoj prilici pripadate nekoj skupini blagdanskih lovaca. Gdje ste napustili željeznicu?
_ U St. Louisu.
_ gt0? Tako daleko na Istoku? Nemoguće! Kako se dugo nalazite ovdje na Zapadu?
- Ovog puta otprije osam mjeseci.
_ Molim, nemojte mi zamjeriti, ali to vam neće nitko povjerovati! Kladim se da ste učitelj ili profesor i da s
nekolicinom drugova obilazite ovaj kraj da biste sakupljali rijetko bilje, kamenje i leptire. Dopustit ćete nam da
vam damo jedan dobar savjet: Gledajte da se Sto prije odavde izgubite! Ovaj kraj nije nikakva livada za vas.
Ovdje život visi o koncu ne svakog sata, već svakog minuta. Vi uopće ne znate u kakvoj opasnosti lebdite.
- Oh, to znam sasvim dobro! Ovdje u blizini lo-goruje, na primjer, preko četrdeset Sošona.
- Heavens! Je l" istina? Sad zaista ne znam što da mislim o vama!
- Pomislite da te Crvenokošce isto tako mogu povući za nos kao i vas. Ja sam sreo već ponekog valjanog
Westmana koji se u meni prevario zato što me je mjerio uobičajenim mjerilom. Molim vas, dođite!
Neznanac se okrene i pođe lagano između žbunova. Druga dvojica pođoše za njim vodeći svoje konje na uzdi.
Nakon kratkog vremena dođoše do jedne prekrasne kukute-jele preko trideset metara visoke. Kod ovog drveta
lovci opaziše veliku rijetkost: pokraj njega stajao je konj, divan vranac crvenih nozdrva i s ki-
ma na
dugoj grivi koje u Indijanaca važe kao si-
guran znak izvrsnih osobina, Sedlo i kajasi su bili
indijanske izracje. Za sedlom je bila prikopčana kišna
Kabanica od gume. Iz jedne bisage virila je futrola
aiekozora. Na zemlji je ležala teška, dvocjevna pu-
a
.ubojica medvjeda". Kad je Jemmy ugleda, on J°J brzo priđe, podiže je, osmotri i reče:
Isto što i novajlija prlmj. plića.
nis °Va puška Je ona Je ah Ja Je J°ž nikad an vidio, ali sam je odmah prepoznao! Ona je po-
Neba vaml prlmj. pr"v"d..
62
red srebrne puške apačkog poglavice Winnetoua najčuvenija puška Zapada. Ona pripada...
On stade i tupo se zagleda u vlasnika. Onda nastavi; - Ova puška pripada vama a ta kratka puška u vašoj ruci
nije nikakva blagdanska puška, već jedn, od onih malobrojnih henry-karabinki koje se još ponegdje nađu. Frank,
Frank, znate li tko je ovaj čovjek ovdje?
- Ne. Nisam mu čitao krsni list niti svjedodžbu o cijepljenju.
- Čovječe, manite se šale! Vi stojite pred Old Shatterhandom!
- Old Shat - Hromi Frank uzmakne nekoliko koraka. - O dobri duhovi! - procijedi on. - Old Shat-terhand! Njega
sam sasvim drugačije zamišljao!
- I ja također!
- A kako, gospodo moja? - zapita lovac šeći se.
- Dugog i širokog kao kolosa od Varusa! - govori učeni Hromi Frank.
- Da, divovskog rasta - složi se Debeljko.
- Eto vidite da je moj glas veći od mene. Štcj nekom ljudi ispričaju kraj prve logorske vatre, to! već pri drugoj
utrostruči a pri trećoj ušestoros Otuda ga drže za pravo čudo.
- Ali ono što se o vama priča, to je...
- Pah! - prekide ga on odsječno. - Manimo toga! Ja ću vam radije sada objasniti na koji su naj nastali oni
neobični tragovi! Osmotrite ova četiri i tovo okrugla debela pletiva od trsa, opremljena rem nima i kopčama! Ja
sam ih jučer u dokolici izradio kako bih danas neke svoje progonitelje zavarao. Prive- zete li ih konju za kopita,
ostavit će, osobito u pjeskovi-j tom tlu, trag za koji bi čovjek pomislio da potječe od slona. Naravno da
otežavaju jahanje, a i ne mogu dugo trajati.
- Veličanstveno! - divio se Frank. - Sad mi je konačno jasno kao dan u mojoj duhovnoj noći! Dakle
zakamuflirana kopita! Sto bi moritzburški učitelj na to rekao!
64
__ Nemam čast poznavati tog gospodina, ali imam olistvo da sam vas dvojicu prevario. Na onom Zf novitom
mjestu nije mogao ostati nikakav trag, sto-m tamo sjahao i skinuo konju cipele od trsa kako ga S i daljem jahanju
ne bi smetale. Pribjegao sam-wim mjerama opreznosti, jer sam po izvjesnim znacima morao zaključiti prisustvo
neprijateljski nastrojenih Indijanaca. I ta se slutnja potvrdila kad sam došao do ove jelke.
- Ima li tragova Indijanaca?
__Ne. Ovo stablo označava mjesto gdje ću se danas sastati sa Winnetouom, i ...
- S Winnetouom? - prekide ga Jemmy. - Je li poglavica Apača ovdje?
- Da. Moj prijatelj je već prije mene stigao i ostavio mi ovaj znak da će se još danas povratiti. Gdje se sada
nalazi, ne bih vam znao reći. Sigurno uhodi Šo-
šone.
- Zna li Winnetou za njihovo prisustvo?
- On mi je upravo skrenuo pažnju na njih. Nožem je urezao svoje znake u kori stabla. Znam da je ovdje bio i da
će doći, i da se četrdeset Šošona nalazi u blizini. Ostalo moram ovdje sačekati.
- Vi ostajete ovdje?
- Dok Winnetou ne dođe, da. Onda ću s njim potražiti vaš logor. Doduše imamo drugi cilj, ali ako se on bude
složio, ja sam spreman da krenem za Yel-lowstone.
- Hoćete li? - zapita Jemmy neobično obradovan. - u tom slučaju bih se zakleo da ćemo zatočenike osloboditi.
- Nemojte biti suviše sigurni. Ja sam...
Old Shatterhand se prekide, jer ga je Frank pri-lsemm uzvikom opomenuo pokazujući rukom između unja
prema pješčanoj ravnici gdje se po strani ukaza eia Indijanaca na konjima.
va -jT BrZ° na konje Mašite do vaših! - posavjeto-jet,,. OId Shatterhand. - Zasad vas još nisu primi-
- ću doći za vama.
u Ja

si se tomci će naći naš trag - reče Jemmy, vinuv-najvećom brzinom na svog konja.
5

orlovi
ima
65- Samo krećite, odlazite! To vam je jedini s
- Ali oni će vas otkriti!
- Ne brinite za mene! Naprijed, naprijed! Odmah su dvojica sjela u sedla i pojurila. Old Sha
terhand baci ispitivački pogled unaokolo. Jemmy j Frank nisu, kao ni on, ostavili nikakav trag u sitnom šljunku.
Krš se pružao, najprije širok a onda sve uži, prema okomitoj padini dok se nije izgubio ispod gustih jela. On
objesi svoju henrvjevku o sedlo, prebaci slavnu pušku preko ramena i reče svom konju samo riječ na arapskom
jeziku: "Penijil - dođi!"
Kad je krupnim, žurnim koracima počeo najvećom brzinom da se vere okomitim nagibom, konj pođe za njim
kao pas. čovjek ne bi povjerovao da se konj može ovuda uspeti, pa ipak oboje stigoše nakon kratkog naprezanja
prijeko pod stablo. On spusti konju ruku na vrat. "Dih-il-huš - lezi!" - Konj leže odmah i ostade nepomičan.
Šošoni su sada opazili trag. Pošli su za njim, brzo se približavajući.
Premda nije prošlo ni dva minuta otkako su lovca otišla, Indijanci se nađoše već pod onom k tom jelkom.
Nekolicina njih sjahaše da potraže n le tragove.
"Sagač, sagač, mioni, mioni - ovdje, ovdje, ovu ovuda", vikao je jedan. Našao je ono što je tra Okolnost,
međutim, da je sada nedostajao jedan tragova, po svoj prilici mu nije pala u oči. Crveni izgubiše. Old
Shatterhanđ ču u svom skloništu da galopu pojurili za dvojicom bjegunaca. ",
Tada njegov konj tiho zafrkće, siguran znak daj htio svome gospodaru skrenuti pažnju na nešto. Zi tinja ga je
gledala krupnim pametnim očima i okren onda glavu u stranu, prema brdu. Lovac uze karabi u ruku, kleče s
puškom na gotovs, oštro uperivši gled prema brdu. Stabla su bila ovdje toliko gusta se nije moglo daleko vidjeti.
Uskoro međutim on novo spusti pušku. Gledajući uvis primijetio je isi najnižih grana par mokasinki ukrašenih
dikobrazovu čekinjom i znao da je čovjek, koji ove cipele nosi, nj gov najbolji prijatelj.
66
_ 5. WINNETOU
Čovjek koji se približavao bio je isto onako obučen kao i Old Shatterhanđ, samo je umjesto visokih čizama
nosio mokasinke. I on je bio gologlav. Duga mu gusta, crna kosa bijaše začešljana u visoki na kacigu nalik
perčin i isprepletana kožom zmije čegrtuše. Nikakvo orlovo pero nije ukrašavalo Indijanca, jer mu takav znak i
nije bio potreban da bi ga ljudi prepoznali i poštovali kao poglavicu. Oko vrata je nosio kesu sa ljekarijama, lulu
mira i trostruki lanac medvjeđih kandži, znaci pobjeda koje je, izlažući život, izborio. U ruci je držao dvocjevku
čiji su drveni dijelovi bili okovani srebrnim čavlima. To je bila ona čuvena srebrna puška čija kugla nikad nije
promašila svoj cilj. Crte mu ozbiljnog, muškarački lijepog lica bijahu gotovo kao u Rimljana. Jagodice mu se
jedva primjetno isticaše a svjetlosmeđa koža prelivaše se bronzanom bojom.
To je bio Winnetou, poglavica Apača, najdivniji od
svih Indijanaca. Ime mu je živjelo u svakoj kolibi i
raj svake vatre. Pravedan, pametan, vjeran, hrabar
° odvažnosti, iskren, prijatelj i zaštitnik svih onih
ojima je bila potrebna pomoć, bilo da su crvene, ili
Je boje, takav je bio poznat na svim dužinama
jannama Sjedinjenih Država pa čak i preko njihovih " "ranica.
zbo v SnEtterhand se podiže sa zemlje. Htio je pro-
suti n a mu nneou kretn
. o e pro-
mu nneou
kretnjom ruke dade znak da Apačev znak kazivao mu je da oslušne.

67Iz daljine su dopirali monotoni zvuči, približan jući se sve brže. Bili su to mol-tonovi u četvoroosmin skom
taktu, dvije prve osmine na maloj terci, a četvrtina na primi, otprilike kao cca-cca.
A onda se na visokoj kvinti e razliježe piskavi klik.
Tada su obojica začula bučan topot konja, a l gia, sovi su se mogli razumjeti; pjevali su, zapravo stalno
ponavljali jednu riječ: "Co-ikvo, co-ikvo!" Što je značilo skalp. Old Shatterhand je znao da dvojica lovaca nisu
stigla da umaknu.
Šošoni su jahali na indijanski način, jedan za drugim. U sredini su međutim dvojica držali oba zaroblje. nika.
Bijeli lovci bili su bez oružja, i- lasom privezani za svoje konje. Nijednim pogledom nisu odavali da im se ovdje
u blizini nalaze skriveni pomagači. Četa izgubi. Još je izvjesno vrijeme odjekivalo monot "Co-ikvo, co-ikvo", a
onda zavlada tišina.
Winnetou se okrene i šuteći pođe s mjesta gdj stajao pokraj Old Shatterhanda. Old Shatterhand je kao. Nakon
nekih deset minuta Apač se vrati, vc svog konja na uzdi koji je po rasi i boji naličio Old Shatterhanda. Bio je to
Uči, brat Shatterhane vranca Hatatitla kog mu je Winnetou nekoć klonio. Bilo je gotovo neshvatljivo kako je
konj da se po strmom tlu tako sigurno probije kroz šumu. Sad bijelac upita:
- Poglavica Apača je otkrio mjesto gdje su rat šošona pribili svoj logor?
- Winnetou je pratio njihove tragove - us ovaj. T- Oni su odjahali suhim koritom rijeke mjestu gdje je od davnina
s okolnih brda voda vala u Krvavo jezero. Onda je trag vodio lijevo uzvišice u kotlinastu dolinu gdje su podigli
svoje" tore.
- Jesu li to šatori za stanovanje?
- Ne, ratni šatori! Vođa im je Oihtka-petej Winnetou mu je vidio lice izdaleka i prepoznao gl trima brazgotinama
na obrazima.
Vjetar primj. pisca. Munja primj. pisca. Hrabri Bivol prim. pi"cn.
_ l što je mej brat zakljužie?
_ Winnetou nij" imao namjeru da se pokaže So- -""a On ih se ne boji, ali budući da su oni krenuli Š°boT borba
bi bila neizbježna, a on ne bi htio nikoga " njih ubiti, jer mu ništa nisu učinili. Međutim oni su zarobili dvojicu
bljedolikih. Moj brat Šarli hoće tu dvojicu osloboditi te će se tako i Winnetou morati prptiv njih boriti.
Apač je govorio s takvom sigurnošću o mislima i namjerama svoga prijatelja, što je Old Shatterhand držao
posve razumljivim te nije stavio nikakvu primjedbu, već se samo raspitao: - Da li je moj brat saznao tko su
bljedoliki?
__Winnetou je vidio jednog debelog čovjeka i zna
da je to Jemmy - petačeh, Debeljko Jemmy. Drugi je hramao kad je sjahao s konja. Konj mu je bio tako svjež i
odijelo uredno da se Mali nije dugo nalazio u sedlu. On ne živi dakle daleko odavde te će vjerojatno biti Inda -
agvan - hišgul - denč, koga bljedoliki nazivaju Hromi Frank. On je drug lovca na medvjede.
Apači nemaju posebnu riječ za .hramati". Ove četiri riječi poglavice znače: .Čovjek koji loše hoda".
- Moj crveni brat je pogodio imena dvojice lovaca - potvrdi Old Shatterhand. - On je vidio Hromog Franka kako
hramlje, prema tome, Winnetou je bio u blizini kad sam ja s njima govorio?
- Da. Winnetou je uhodio logor Šošona i opazio da je jedna njihova skupina odjahala u pravcu Krvavog jezera.
Budući da je znao da će njegov bijeli brat tamo doći, pojahao je preko visova i kroz šumu pravo prema drvetu
sastanka. Ali Uči se zbog guste šume nije mogao bržekretati, te ga je stoga ostavio i odšuljao se
fje pješice, da svog brata opomene. Odozgora sa visa
®-o je onda Old Shatterhanda sa dvojicom bljedoli-
Wi
d" nnetou pretpostavlja da dvojica bijelaca nisu
nai"- đ° Krvav°S Jezera i Devils Heada. Bit će da su
su na trag Old Shatterhanda te se odvojili od svojih
Qru
gova kako bi ga ispitali.

Unin
v
° te Ponovo bio dokaz njegove neobične oštro-"°sti. oid Shatterhand mu ispriča kratko i sažeto
što je od Jemmyja i Franka saznao. Apač ga je pa žljivo saslušao a zatim rekao:
- Uf! Onda su se ti psi od Siouxa uzalud uputi; Njima treba staviti do znanja da se Old Shatterhar i Winnetou
neće složiti da lovac na medvjede um; na kolcu. Mi ćemo danas osloboditi Debeljka i Hr moga a onda ćemo s
njima i njihovim drugovima kr nuti prema To-eng-li tlicu.
- Moj crveni brat je pogodio što želim. Mi m smo u ovaj kraj došli da prolijevamo krv crvenih ljući Ali mi
nećemo isto tako dopustiti da Sioux-OgellallG: ubijaju nevine ljude. Winnetou će poći sa mnom onima koji su
krenuli da te nevine spasu!
Oni povedoše svoje konje niz okomitu padinu, uz;;; haše i onda krenuše pravcem kojim su prije toga neuspjelom
bjegstvu Jemmy i Frank udarili.
Lagano se počelo smrkavati. Stoga su dva lovi podbola svoje konje. Uskoro su stigli do mjesta gu su Šošoni
uhvatili bjegunce. Tamo su bili načas zast; da pregledaju tragove. - Nisu se uopće borili - ro Winnetou.
- Ne. Da su se lovci branili, sigurno ne bi čita pali Šošonima u ruke. Oni su razborito uvidjeli da borba ispala
samo na njihovu- štetu te su se radi.,-dobrovoljno predali.
Winnetou napravi jednu od onih svojih kara! rističnih kretnji rukom i reče: - Hrabrost je ukras vjekov; razborom
međutim on može pobijediti više f prijatelja nego tomahawkom.
Jahali su dalje prema jugu podnožjem brda osi ljajući s lijeve strane udolinu negdašnjeg jezera.
- Da li je moj brat već smislio plan za oslobi nje dvojice bijelaca? - zapita Olđ Shatterhand.
- Winnetou ne treba nikakav plan. On će se vi titi gošonima i otet će im zarobljenike. Ovi ,Zmi Indijanci su
dokazali da nemaju mozga u glavi.
Old Shatterhand je odmah znao što je Winnetou mislio. - Da - reče on. - Nitko od njih nije pomislio da se bijeli
lovci ne nalaze ovdje sami, inače bi
2"ta rijeka - Vellovstone River primj. pisca.
. razaslali nekoliko uhoda. Imamo dakle posla SVfi dima čije se pameti baš ne moramo bojati. Da je S ti skupini
bio Oihtka-Petej, njihov poglavica, on bi Lurno ostavio nekoliko uhoda.
518
_ Oni ne bi ništa našli, jer bi Winnetou i Old Shatterhand privukli na sebe njihove poglede i onda
ih zavarali.
Sad su stigli do mjesta gdje se doima, prema zapadu, gotovo usijecala u brda. Tamo su našli tragove bijelaca
koje su tražili, ali je već bilo toliko mračno da se otisci nisu mogli više posve jasno raspoznati. Oni zavise
udesno, za tragom.
Usjeklina je bila prilično široka i lako prohodna tako da su dvojica jahača uprkos mraku brzo odmicala. Budući
da su im konji bili nepotkovani, od mekanog se tla odbijao jedva primjetan šum koji se samo u najvećoj blizini
mogao čuti.
Iznenada im se učini kao da se slijeva odvaja neka uska pobočna sutjeska. Oni se zaustaviše. Da li su ona
četvorica podigli ovdje svoj logor?
Dok su tu tako tiho stajali, Winnetouov vranac za-topota lagano kopitom i neobično zafrkta što je gotovo uvijek
bio znak da je nanjušio nešto strano, možda čak i nekog neprijatelja.
- Na pravom smo putu - reče Old Shatterhand. - Skrenimo ulijevo. liči će nam reći da li se tamo nešto nalazi.
Mogli su otprilike nekih deset minuta lagano jahati kad opaziše kako sutjeska u oštroj okuci zaokreće; kad su je
prošli, primijetiše na razdaljini od nekih stotinjak koračaja vatru. Tu se sutjeska širila i tvorila iz-b°činu, obraslu
stablima, u čijoj je sredini izbijala iz zemlje slaba voda koja se odmah potom gubila u pijesku.
Oko izvora nije bilo stabala tako da se na ovom Proplanku nazirala vatra. Ova dvojica vidješe tri pri-1 e kako
pokraj nje sjede, ali im zbog znatne udalje-osti nisu mogli raspoznati crte lica.
"Samo ih je trojica, a mi tražimo četvoricu - reče .e!?netou- PriJe nego iziđemo pred njih, pogledat m° koga pred
sobom imamo!
71Oni sjahaše. - Dovoljno je ako pođem sam -- rec Old Shatterhand.
- Dobro! Winnetou će pričekati.
On uze konje za uzde i skloni se sa njima u stranu, uz samu liticu. Old Shatterhand se oprezno odšulja do stabla
gdje je ispod posljednjeg drveta legao i u potpunoj tišini promatrao onu trojicu. Mogao im je čak i riječi
razumjeti.
Bio je to Dugajlija Davy sa "VVbhkadehom i Marti-nom Baumannom. Bob, Crnac, nije bio tu. Dobri Crna-." je
bio oduševljen ovom pustolovinom te se pravio neobično važan. Stoga je nakon večere ustao od vatre i rekao da
će se pobrinuti za sigurnost svog mladog gazde i ostale dvojice. Davy mu je uzalud govorio da to sada nije
uopće potrebno.
Umjesto da stražari na ulazu u sutjesku odakle je po svačijem sudu mogla doći eventualna opasnost, Bob se
šuljao upravo u trenutku kad je Old Shatterhand stigao iza drveta, vratio k vatri, ali nije sjeo, već je pošao dalje.
- Bob - opominjao ga je Davy - ostani ovdje! čemu to tvoje šuljanje! Posve je sigurno da u blizini nema
Indijanaca.
- Kako massa Davy to može znati? - uzvrati Bob. - Indisman biti može svuda, desno, lijevo, amc tamo, gore,
dolje, straga, sprijeda...
- I u tvojoj glavi! - nasmija se Dugajlija.
- Neka se massa samo smijati. Bob znati svoja dužnost. Masser Bob biti veliki i čuveni Westman, on ne praviti
nikakva greška. Kad Indsman doći, masser Bob njega odmah ubiti mrtav.
On je bio naime odlomio jednu mladu, suhu smria ku i držao nekih deset palaca debelo stablo u sna nim šakama.
S ovim oružjem osjećao se sigurniji nej s puškom u ruci. S puno dostojanstva koračao je sa u suprotnom pravcu.
Budući da se uputio pravo mjesto gdje je Winnetou stajao, moglo je veoma lakoJ doći do malog nesporazuma.
Zato je Old Shatterhand i dalje mirno ležao pod stablom.
Mjera za dužinu: l palac primj. pisca.
112 stope - nekih 2,5 cm
nije prevario. Crnac se približavao dotičnom Staro je iskustvo da se indijanski konji ne mo-0 sprijateljiti s
Crncima, što svakako ima svoj u oštrom mirisu koji Crnci oko sebe šire. Oba osjetiše Boba izdaleka i
uznemiriše se. Winnetou Ve opazio tamnu boju Crnčeve kože, i budući da je već d Old Shatterhanda čuo da se
kod bijelaca nalazi i jedan Crnac, bio je uvjeren da pred sobom ima prijatelja te ga stoga nije napao već ga je
pustio da mu se mirno
približi.
Jedan od konja zarza. Bob ču to. On stade i osluh-ne. Ponovo rzanje uvjeri ga da nešto nije u redu.
__Tko biti tu? - uzvikne on.
Nikakav odgovor.
- Bob pitati, tko tu biti! Ako ne odgovoriti, onda masser Bob ubiti tko tu stojati!
Opet nikakav odgovor.
- Onda morati svi umrijeti tko tu biti!
Crnac podiže kijaču i priđe bliže. Winnetouov ždri-jebac nakostriješi grivu i zasje očima. On se prope uvis i
prednjim kopitama udari prema Bobu. Crnac vidje pred sobom visoku, divovsku priliku. On opazi svjetlucave
oči i ču prijeteće rzanje. Jedno kopito mu prošiša pored glave i on pade u stranu.
Inače je Bob bio hrabra momčina, ali bilo mu je suviše opasno upustiti se u borbu s takvim strašnim
protivnikom. On ispusti kijaču, uzmače i vikne iza sveg glasa: - Voe to me! Help, help, help! On htjeti ubiti
masser Bob! On htjeti progutati masser Bob! Help, help, help!
Ostala trojica koja su sjedila pokraj vatre skočiše na noge: - što je? - zapita Davy. - A giant, div, utvara, duh
htjeti zadaviti masser Bob! - Gluposti! A gdje? - Tamo, kraj stijene! - Nemoj da ti se rugaju, "ni! Utvara nema. -
Masser Bob je vidjeti. - Bit će f je to neka stijena neobična oblika. - Ne, to ne živ ,Stijena! ni neko stablo: - Niti
stablo. To biti y. °" Ti si se prevario. - Masser Bob se ne varati. vara toliko veliki, toliko, tako! - Pritom je
podigao što je više mogao iznad svoje glave. - Oni
ao meni! V pomoć, u pomoć, u pomoći primj. prev..
J

72

73
imati oči kao oganj, otvoreni čeljusti kao aždaja i puhnuti u tnasser Boba da on pasti. Masser Bob vidio velika
brada, tako velika, tako duga!
Po svoj prilici je, uprkos tami opazio vrančevu grivu te ju je držao za divovu bradu.
- Ti nisi pri sebi! - reče Davy. - On, massev Bob biti pri sebi, veoma pri sebi! On zna što vidio. Massa Davy
otići i pogledati! - De onda da pogledamo, za kakav to predmet Crnac misli da je div ili
utvara!
Htio je upravo poći, kada se iza njega razli ježe:
- Ostanite samo tu, mister Davy! Ne radi se ni o kakvoj utvari.
Dugajlija se naglo okrete i priljubi svoju pušku uz obraz. Wohkadeh istog časa podiže svoju dvocjev-ku da
opali, a i Martin Baumann to isto učini. Sve tri cijevi su bile uperene u Old Shatterhanda koji se podigao i
pojavio iza stabla.
- Good evening! - pozdravi on. - Sklonite te vaše cjevčice, meštri! Dolazim kao prijatelj i treba da vam
isporučim pozdrave od Debeljka Jemmyja i
Hromog Franka.
Tada Dugajlija Davy spusti pušky te se i ostali povedoše za njegovim primjerom: - Da nam isporučite njihove
pozdrave? - zapita on začuđeno. - Onda ste ih sreli? - Dakako, i to tamo dolje na ivici Krvavoj jezera kuda su
pošli za slonovim tragom. - To tačno. Jesu li otkrili tko je taj slon? - Da, to je l moj konj. - Zounds! Pa zar ima
takve čote, sire? Ne, njegova su kopita naprotiv veoma lijepa, ali sam mu stavio rogožinu na noge kako bih
zavarao n prijateljski raspoložene Indijance.
Dugajlija shvati odmah o čemu se radi: - Ah, kako mudro! Ovaj nepoznati mister prikačio je svom konju slonov
trag na kopita da bi zavarao ljude koji pođu za njim! Čovječe, ta vam je namjera upalila. Ona je toliko izvrsna,
kao da sam je ja sam izmislio! -Da, Dugajlija Davy ima od svih lovaca, koji se kreću između dva mora, uvijek
najbolje ideje! - Ne sprdajte

, DO vraga primi- pr"vod..

r! Ja sam sigurno isto tako pametan kao i vi.
J3SI
S omalovažavanjem Davy preletje pogledom preko Ciste vanjštine Old Shatterhanda.
__ U to uopće ne sumnjam----- glasio je odgovor.
__ i budući da ste tako pametni, moći ćete mi svakako reći tko je ta utvara koju je vaš dobri Bob vidio? - pojest
ću centu olovnih kugli, i to bez maslaca i per-šuna, ako to nije bio vaš konj. - Mislim da ste prilično pogodili. -
Da čovjek to pogodi nije morao pohađati gimnaziju kao Debeljko Jemmy. Ali sad mi recite gdje je taj momak sa
Frankom zapravo! Zašto ste došli bez njih? - Jer su oni spriječeni da dođu. Jedna četa Šošona pozvala ih je na
večeru.
Dugajlija napravi gest užasa. - Heavens! Mislite li, možda, time reći da su ih zarobili? - Da, napali su ih i odveli.
- Sošoni? Zarobili? Odveli? To nećemo dopustiti. Wohkadeh, Martine, Bobe, brzo na konje! Moramo za
Šošonima! - Stop, sir! - opomenu ih Old Shatterhand. - Znate li gdje se Šošone može naći? - Ne. Ali ja se nadam
da ćete nam to vi reći? - I koliko ratnika broje? - Ratnika? Mislite li da mi je do toga da brojim ratnike ako valja
izbaviti mog Debeljka Jemmyja? Taman ih i stotinu pa i dvije bilo, to mi je svejedno: on mora biti oslobođen! -
Onda pričekajte bar malo, prije nego krenete! Mislim da bih vam imao još nešto reći. Ja nisam sam. Sad će
ovamo stići moj drug koji bi vam htio poželiti dobru večer. Winnetou je primijetio da je Old Shatterhand s
lovcima govorio, te se stoga sada približio s konjima. Dugajlija Davy je bio doduše iznenađen što vidi Indijanca
u bijelčevom društvu, ali kao da to nije smatrao naročito vrijednim kad je rekao:
- Crvenokožac! I kao da je izašao iz modnog salona, baš kao i vi. Westman svakako niste? - Ne, zapravo ne; i to
ste odmah pogodili. - Mislio sam! V_°yai Indsman je sigurno neki naseljenik kojemu je "Veliki otac" u
Washingtonu poklonio izdašnom rukom zemlju. - Sad se varate, sir. - Teško. - Posve si-Srno. Moj drug nije
čovjek kome bi Predsjednik Sje-1T13enih Država poklonio zemlju. On se naprotiv...
75

74
Bio je prekinut Vohkadehovim uzvikom radosnog čuđenja. Mladi Indijanac je bio naime prišao Winne-touu i
primijetio pušku u njegovoj ruci.
- Uf, uf! - uzviknu on. - Macakan-maca-ska - srebrna puška!
Dugajlija je toliko razumio govor Siouxa da je znao što je Wohkadeh rekao. - Srebrna puška? - zapita on. -
Gdje? Ah, ovdje, stvarno!
- To je niacakan-maca-ska - ponovi Wohkadeh. - Ovaj crveni ratnik je dakle Winnetou, veliki poglavica Apača.
- Lack-a-đay! - uzviknu Dugajlija. - Ali ako je ovaj crveni gentleman doista Winnetou onda bi moralo ...
Davy se prekide usred govora. Pri pomisli, na koju je došao, on zaboravi da zatvori usta. Ukočeno pogleda Old
Shatterhanda, onda sklopi ruke, duboko udahne zrak, te na kraju nastavi:
- E, onda sam sigurno napravio grešku veću od najvećeg slona! Ako je ovaj Indsman Winnetou, onda vi niste
nitko drugi do Old Shatterhand, jer njih dvojica pripadaju jedan drugom isto onako kao ja i Debeljko Jemmy.
Dakle, recite da li je to tačno, sir?
- Da, niste se prevarili.
- Onda bih od radosti sve zvijezde skinuo s neba i povješao ih ovdje o stabla da svečanim osvjetljenjem
proslavim večer kad sam vas upoznao! Dobro došli, meštri, dobro došli kraj naše logorske vatre! Oprostite nam
gluposti koju smo učinili!
Davy ispruži obje ruke i s oduševljenjem se ru-kova sa njima. Bob, Crnac ne reče ništa. On se stidio što je konja
držao za utvaru. Wohkadeh se povukao do drveća i s izrazom divljenja u očima promatrao dvojicu došljaka, s
uzdržljivošću koju mu je naređivala njegova mladost. I Martin Baumann je podrobno gledao ovu dvojicu o
kojima je već toliko junačkih podviga čuo, naravno ne iz takve blizine kao mladi Indijanac. Ali i on je osjećao
da pred sobom ima dva uzor-junaka kakvim je žarko želio postati.
Nazdravlje!
76
Winnetou s" rukova sa Bavyjem a ostaloj trojici idmn" samo glavom pozdravljajući ih. To je odgovara-1
njegovoj ozbiljnosti. Old Shatterhand naprotiv, ve-ele naravi i otvoreniji, pruži im desnicu. To se Woh-kadeha
toliko dojmilo da je tiho prozborio: - Wohka-deh će rado dati svoj život za Old Shatterhanda!
Howgh!
Nakon ovog pozdrava Old Shatterhand i Winnetou sjedoše kraj vatre. Bijeli lovac je pričao, Apač nije izgovorio
pri tom ni riječi, već je uzeo svoju lulu i napunio je. To je za Dugajliju Davyja bio znak da želi s njima
sprijateljiti. Njegovo naslućivanje se obistinilo, jer je Old Shatterhand na kraju svog izvještaja izjavio kako će
Winnetou i on još danas osloboditi Jemmyja i Franka i onda poći sa njima do Yel-lowstone Rivera.
Pušenjem kalumeta to je bilo svečano potvrđeno.
Dugajlija Davy je bio ljut što se njegov Jemmy nalazi kao zarobljenik kod Šošona, a Martin se veoma brinuo za
Hromog Franka. Obojica su bila spremna da žrtvuju svoj život za njihovo oslobođenje, te su navaljivali da .se
pođe.
Ostali pristadoše. Sto su brže mogli, ova šestorica okrenuše istim putem kojim su došli, niz sutjesku i usjeklinu.
Na izlazu iz klisure oni skrenuše lijevo prema sjeveru. Nisu bili daleko odmakli, kad Winnetou zaustavi svog
konja. Ostali odmah učiniše to isto.
- Winnetou će jahati naprijed - reče on. - Moja braća neka me ne slijede brže od brzog hoda i neka pri tom
izbjegavaju svaki šum. Radit će sve ono što Old fchatterhanđ bude naredio.
On je sjahao i kratko vrijeme se pozabavio kopiti-
ma svoga konja. Onda je ponovo uzjahao i krenuo.
aarac kopita zvučao je tako tiho i potmulo kao kad
i čovjek šakom udarao o zemlju. Ostali su išli za
n
J"n nešto laganije.
Sta je uradio? - zapita Davy. Je ia7 Zar niste vidJeli kako sam mu prije toga, dok P°kra
Shatt h ?rU° rogozinu? - uzvrati Old
ga n" v . d On J" i" privezao svome vrancu kako le 01 Ćuli i kako bi on mogao bolje oslušnuti.
77- Zašto to?
- Šošoni koji su zarobili vaše drugove nisu
sli na pomisao da bi dvojica bijelaca možda imali u blizini drugove. Hrabri Bivol, njihov poglavica, je međutim
pametniji i oprezniji od svojih ratnika. On će pomisliti u sebi da se dva lovca neće sama usuditi u opasni kraj te
je moguće da je naknadno razaslao uhode.
- Pah! To bi bilo posve beskorisno. Kako bi na ti momci po ovom mraku našli? Oni ne znaju gd smo, a ne mogu
nam ni tragove vidjeti.
- Vaše ime uživa ugled dobrog Westmana te čudim vašim riječima, mister Davy. Šošoni imaju ovd svoja lovišta
i pašnjake pa im, prema tome, ovaj nije nepoznat.
- Svakako.
- Dobro, da čujemo dalje vaše zaključke! Da će se oprezni lovci ulogoriti možda ovdje na slot nom prostoru, u
pijesku negdašnjeg jezera?
- Ni u kom slučaju, već između brda.
- Dakle u usjeklini ili sutjesci. Možete, međutin projahati čitavim ovim krajem i, osim ovog presahld korita
rijeke kojim su krenuli Šošoni, nećete naći jedne druge usjekline do one gdje ste se doista bS3 ulogorili. Prema
tome mogu vas samo tamo potražit
- Do vraga! U pravu ste, sir!
- Idemo dalje: suputnici se obično, u krajevin kao što je ovaj, razdvajaju samo na posve kratko vri jeme.
Zaključak je da niste daleko od Jemmyja Franka. Vaš se logor dakle nalazi nedaleko odavdtj u klisuri, a budući
da tamo postoje i druge poboč sutjeske koje će za svoj logor svaki Westman, ako iole razumije u stvar,
pretpostaviti glavnoj klisu znaju Šošoni vrlo dobro gdje se otprilike zadržavat To zna i Winnetou. Stoga je
pojahao naprijed kako bf spriječio da nas eventualne uhode ne primijete.
Davy promrmlja nešto poluglasno sebi u bradu i reče: - Vrlo dobro, sir! Ali meni se pak čini da je Apačev
poduhvat posve bezizgledan. Pa kako može po ovom mraku primijetiti eventualne uhode, a da i oni njega ne
vide ili ne čuju?
78
__ Takva pitanja ne smijete postavljati kad je ri-Winnetouu. Prije svega on ima izvrsna, divno iz-konja. On nam
je, na primjer, prije no što
ušli u onu pobočnu sutjesku jasno dao do znanja te u njoj te će također i sada pogotovo što jašimo z vjetar, na
priličnoj razdaljini, skrenuti pažnju svome gospodaru o približavanju svakog drugog stvora. prema tome, nimalo
ne poznajete Apača. On ima čula izoštrena kao zvijer, a što mu vid, sluh i miris kažu, to će opaziti onim
osebujnim - htio bih reći - šestim čulom koje imaju samo ljudi koji su od djetinjstva živili u divljini. To je neka
vrsta moći naslućivanja, neki instinkt na koji se Winnetou može s toliko pouzdanosti osloniti, kao na svoje
rođene oči.
- Hm, taj sam.
- I ja. Ali se s Winnetouom u tom pogledu ne možemo usporediti. Dalje, ne smijete zaboraviti da njegov konj
ima na kopitima rogozinu dok će Šošoni, ukoliko ih je nekoliko doista i krenulo u izvidnicu, jedva izbjeći glasan
topot kopita. Tek kad dođu u klisuru, počet će se šuljati pješice.
- Hm, kad čovjeku na ovakav način objasnite, onda se mora bezuvjetno s vama složiti. Reći ću vam otvoreno da
sam i ja ponešto proživio i ponekog razboritog momka nasamario. Stoga sam bio uvijek mišljenja da sam
pametna stara glavica. Sad se, međutim, moram vama pokoriti. Winnetou je prije toga rekao da se trebamo
povinovati vašim naređenjima i to me je u duši pomalo peklo. Sad priznajem da je pravo učinio. VI ste
kudikamo spretniji od nas i ja ću se ubuduće veoma rado staviti pod vaše vodstvo.
, Tak° se nije mislilo. Ja ne prisvajam sebi ni-Kakvo prvenstvo. Svatko služi drugima svojim umijećem i
iskustvima, i nitko ne može ništa započeti bez oozvole drugog. Tako to mora biti, a toga ćemo se i "u
Pridržavati.
l! To ćemo već udesiti šta ćemo
- međutim naiđemo na u10"56. sir? Likviđirat ćemo ih,
te Ne- Znate čovječja krv je skupocjena tečnost. netou i oiđ Shatterhand je nisu još ni jedne jedine
79kapi prolili, ako baš nije bilo prijeko nužno. Ja prijatelj Indijanaca i znam razloge koji ih neprestano
primoravaju da s golim nožem brane svoja prava. Cr-"j veni čovjek vodi očajničku borbu. On mora podleći-l ali
svaka indijanska lubanja, što će je jednom iskopati iz zemlje, bit će nijemi vapaj nebu. Ja štedim Indi- J jance
čak i onda kad pokažu neprijateljstvo prema me-; ni, jer znam da su ih drugi na to prisilili; stoga mi ni danas ne
pada na pamet da počinim bilo kakvo umorstvo.
- Ali kako ćete se osigurati od Sošona a da ih ne ubijete? Do borbe će, ukoliko nas sretnu, svakako doći. Vi ćete
se braniti, puškom, tomahawkom, nožem!
- Pah! Pričekajte! Mi ćemo - stojte, mislim da dolazi Apač!
U slijedećem trenutku Winnetou stade pred njih i ga oni nisu čuli. - Dvije uhode! - saopći kratko.
- Dobro! - uzvrati Old Shatterhanđ. - Winnefc Davy i ja ostajemo ovdje. Ostali neka brzo odjašu pjeskovito tlo.
Povest će i naše konje i sačekati dok : ne zovnemo.
On sjaše, Davy također. Winnetou je već bacio Wohkadehu uzde svoga Ilčia. Puške su pričvrstili za sedla na
konjima i u nekoliko sekundi oni se izgubiše.
- Šta da radimo? - zapita Davy.
- Ništa drugo do da pazite - uzvrati Old Shatterhanđ. Naslonite se ovdje uz stablo da vas ne vide! Oslušnite, oni
dolaze!
- Ni darteh, si ohji - ja ovog, ti onog! - šapne Winnetou, pokazujući rukom nalijevo i nadesno. Onda se izgubi iz
vida.
Dugajlija Davy se pripi uz stablo. Na dva koraka od njega leže Old Shatterhanđ na zemlju. Dvojica šona su se
prilično brzo približavala. Govorili su me sobom. Po jeziku se moglo zaključiti da su dois Sošoni. To je bilo
dovoljno. Stigli su i prošli mo njih.
Dugajlija vidje kako se Old Shatterhanđ podiže sa tla i uze snažan zamah.
- Zoguk - pas! - vikne jedan od uhoda. Više se nije čula ni jedna riječ.
80
y jskoči iz zaklona. On ugleda dvije prilike
dnom konju ili, još bolje, četiri na dva konja: 113 -n napadača iza napadnutih. Konji se uplašiše, tauše propeše -
uzalud. Winnetou i Old Shatterhanđ čvrsto držali svoje žrtve i njihove konje. Nakon £raće borbe između
čovjeka i životinje, napadači po-bijediše. Konji se zaustaviše.
__ Ezah - gotovo? - zapita bijelac Winnetoua.
__ Ezah! - uzvrati Winnetou.
Old Shatterhanđ sjaše s uhodom u naručju. Crveni je bio onesviješten. - Hej ljudi, dođite!
Na ovaj glasan poziv dojahaše Wohkađeh, Martin i Bob.
- Imamo ih. Vezat ćemo ih lasom o njihove konje pa neka nas prate. Imat ćemo dva taoca koji će nam biti cd
koristi.
Sošoni, koje su bili stegli za guše, dođoše uskoro k sebi. Eazoružali su ih i svezali im ruke. Osim toga svakom
su stavili maramu na usta tako da su mogli disati kroz nos, ali nisu bili u stanju da govore niti viču. Onda su ih
svezali neraskidivim lasom za konje, s rukama straga i nogama konju ispod trbuha. Old Shatterhanđ im reče da
će pri najmanjem otporu biti ubijeni. Zatim su nastavili s jahanjem. Premda su uhvatili uhode, ipak je Winnetou
jahao naprijed.
Nakon nekog vremena stigli su do koritaThegdaš-nje rijeke; trebalo je okrenuti lijevo u brda. Jahači zaokrenuše.
Nisu progovorili ni jedne riječi, jer bilo je moguće da je koji od uhoda znao engleski.
Nakon pola sata stigoše Winnetoua koji je dotle Pređ njima jahao i tu se zaustavio. - Neka moja oraca sjašu -
zapovjedi on. - Sošoni su pošli gore 02 šurnu, s onu stranu brda. Moramo za njima.
Ovo nije bilo nimalo lako zbog zarobljenika koji
morali ostati na konjima. Ispod drveća bilo je pot-nan°-mračna Lovd su morali Jednom rukom pipati terh 6d a drugom voditi
konja. Winnetou i Old Shat-išli SU pri tom Preuzeli najteži zadatak. Oni su Pokna eelu, vodeći uz to konje zarobljenika.
Sad se
az
ala prava vrijednost Ilčija i Hatatitla. Oni su
Među
orlovima
81trčali poput pasa za svojim gospodarima i, uprkos teškom putu, nisu puštali ni najtiši frk, dok se dah ostalih
konja mogao prilično daleko čuti.
Najzad su i tu prepreku svladali. Apač se zaustavi. - Moja braća su na cilju - reče on. - Neka privežu svoje konje
a onda pomognu da se zarobljenici vežu za stabla!
Svi poslušaše njegovu zapovijed i privezaše dvojicu Šošona za stabla. Onda Apač reče svojim suputnicima da
pođu za njim.
Poveo ih je samo nekoliko koraka do mjesta gdje se vis na koji su dospjeli s istočne strane prilično okomito
rušio prema zapadu. Dolje je ležala kotlina o kojoj je Winnetou govorio i iz koje je svijetlila vatra. Vidio se
samo jedan plamen i ništa više. Sve je bilo u dubokoj tami.
- Dakle, tamo dolje sjedi moj Debeljko - reče Davy. - Šta li radi?
- Šta može zarobljenik kod Indijanaca da radi - ništa - reče mladi Baumann.
- Oho! Onda slabo poznajete Jemmyja, my boy! Taj je sigurno već smislio na koji će način bez dozvole
Crvenokožaca već večeras malo prošetati.
- To bi mu bez nas teško pošlo za rukom - prigovori Old Shatterhand. - Vjerojatno i on računa na nas.
- Dobro, nećemo gubiti vrijeme, spustimo se brzo, sir!
- To ćemo svakako učiniti, tiho i oprezno, jedan za drugim, ali netko mora ostati kod konja i zarobljenika, netko
u koga se možemo pouzdati. To je Woh-kadeh!
Bilo je zapravo smiono ostaviti mladog Indsmana samog kod zarobljenika i konja koji su nosili sav imetak
svojih jahaća, ali iskrenost s kojom je Wohkadeh rekao Old Shatterhandu da njemu pripada njegov život,
osvojila je lovčevo srce. Uostalom Old Shatterhand je vjerovao u hladnokrvnost crvenog mladića koja je za
ovakvu odgovornu dužnost bila potrebna.
82
_ Moj mladi crveni brat će sjediti kod zarobile nika, s nožem u ruci - savjetovao ga je Old Sh"r terhand - i ako
netko od šošona pokuša da pobieTne cav glas, onda CP " TOUIJ.,. vvujegne
terhand - i aKo netko od Šošona pokuša da Dobi, ili pusti kakav glas, onda će ga Wohkadeh učiniti DP
zopasmm. "c
_ Wohkadeh će to učiniti! - Ovo je rekao to nom po kojem se moglo prepoznati koliko je ozbTlino ivao svome
obećanju, i™,!"" _°, Ujn°-
nom po oem se mogo prepoznati koliko je ozbiljnosti pridavao svome obećanju. Izvukao je svoj lovački nož i
sjeo između zarobljenika, koje su još jednom opomenuli. Sada petorica lovaca započeše svoj naporan spust.
Padina je bila, kao što je već spomenuto, prilično okomita. Stabla su bila gusto zbijena a između njih toliko
sitnog granja da su hrabri ljudi, pri nužnom oprezu, veoma polako napredovali. Nisu smjeli proizvesti nikakav
šum jer bi čak i tiho pucketanje neke grančice moglo odati njihovo približavanje.
VVinnetou je opet bio na čelu. Vid mu je bio po noći najoštriji. Iza njega se nalazio Martin Baumann, onda je
dolazio Dugajlija Davy koga je pratio Crnac Bob. Old Shatterhand je bio na začelju.
Prošlo je gotovo tri četvrti sata dok nisu prevalili put za koji bi im pri danu trebalo jedva deset minuta. Sad su se
nalazili dolje u kotlini, na rubu " šume. Dolina je bila obrasla travom u kojoj se nisu nazirala stabla, već je samo
tu i tamo raslo razasuto žbunje.
Vatra, naložena nimalo na indijanski način, imala fc prilično visok plamen. To je bio znak da su se Sošoni"
osjećali sigurni.
Dok bijelci, naime, slože drva tako da ih vafta Posve zahvati te nastane visok, daleko vidljiv i dimom Pomiješan
plamen, Indijanci slože cjepanice tako da se kfo poluprečnici kruga sastaju u središtu. Tu u sredini gori rnali
plamen koji se održava tako što se cje-Panice dogorjevši primiču središtu. Takvom vatrom nđijanci postižu svoju
svrhu, jer ona stvara t samo neznatan plamen uz nešto dima te se na malo većoj razdaljini jedva može opaziti.
Osim toga oni će poraziti drvo koje pri sagorevanju ne širi oko sebe jak 83miris, jer je miris dima na Zapadu
krajnje opas Oštro Indsmanovo čulo osjeti ga već izdaleka.
Vatra je bila ovdje, međutim, kao što je već re čeno, naložena onako kako je bijelci lože, a miris1" pečenog mesa
se širio čitavom dolinom.
Vidjela su se tri velika šatora, koja su tvorila kutove oštrouglog trokuta čije je tjeme gledalo pravo u petoricu
lovaca koji su se prikradali. Najbliži šator bio je ukrašen orlovim perjem, pripadao je dakle poglavici. U središtu
trokuta gorjela je vatra.
Nesapeti konji crvenih pasli su slobodno travu. Ratnici su sjedili kraj vatre i odsijecali od pečenja što se na
jednoj grani peklo iznad vatre. Uprkos sigurnosti, u kojoj su mislili da se nalaze, postavili su nekoliko stražara
koji su lagano hodali tamo-amo.
- Đavolska stvar! - promrmlja Davy. - Kako da izvučemo naše drugove? Što mislite, meštri?
- Najprije bismo htjeli da čujemo vaše mišljenje, mister Davy - uzvrati Old Shatterhand.
- Moje? Zounds! Ja ga nemam.
- Onda budite tako dobri pa malo promislite!
- Ni to ne bi ništa pomoglo. Tu stvar sam malo drugačije zamišljao. Crveni nevaljale! nemaju pameti. Čuče svi
tu ispred šatora oko vatre tako da nije uopće moguće upasti u njih! Mogli su ovo komotno izostaviti;
- Vi kao da volite komoditet, sir. Želite li možda da vam Indijanci od šatora dovde postave tramvaj i njime vam
dovedu vašeg Debeljka Jemmvja. E, niste onda trebali poći na Zapad.
- Dobro, dobro. Kad bismo bar znali u kom šatoru su naša dva druga!
- Vjerojatno u poglavičinom.
- Onda bih nešto predložio. Privući ćemo im što je moguće bliže i napast ćemo ih čim nas mijete. Pri tom ćemo
podići takvu užasnu drek silnu galamu neka pomisle kako nas je stotinu, će od straha uhvatiti maglu, a mi ćemo
izvući robljenike iz šatora i isto tako pobjeći, i to što br Sviđa li vam se ovaj plan?
- Baš nimalo.
- Oho! Mislite li da ćete smisliti nešto bolj
Neću tvrditi da će biti nešto bolje, ali u sva-Slučaju neć" biti nerazboriti je. k J. sir? Treba li to da znači uvr"du?
Ja sam naime
nugajlija Davy!
uB
J_ To znam otprije nekog vremena. O nekoj u-edi ne može biti govora. Vi vidite odavde da In-diianci drže pri
ruci svoje oružje. Oni neće biti tako alupi da toliko precijene naš broj kako vi to želite. Napadnemo li ih, oni će
biti za časak iznenađeni, ali upravo samo za jedan časak, a onda ćemo imati protiv sebe deseterostruko jačeg
neprijatelja. Čak kad bismo i pobijedili, poteklo bi mnogo krvi, a to se može izbjeći. Zar nije bolje pronaći put
koji će nas bez prolijevanja krvi dovesti do cilja?
- 0, sir, ako biste znali takav put, ja bih vas pohvalio.
- Možda je već pronađen. Želim čuti što će Win netou reći za moj plan.
Ukratko je izložio poglavici svoj plan, i to narječjem Apača koji drugi nisu razumjeli, a onda se ponovo obratio
Dugajliji Davvju: - Da, ja" ću 5 Win-netouom sam izvesti taj pothvat. Vi mirno ostanite ovdje. Makar se i nakon
dva sata ne pojavili ne mičite se s mjesta i suzdržite se da bilo što pođu-zmete. Samo ako čujete cvrčka da triput
glasno za-cvrči, imate napasti.
- Na koji način?
- Time što ćete brzo ali po mogućnosti posve tiho i neopaženo prići šatoru koji nam je najbliži. Ja ću se s
Winetouom njemu prišuljati. Ako nam budete potrebni, dat ću vam spomenuti znak.
Cvrčanje cvrčka se oponaša pomoću travke. Ruke
se sastave tako da palčevi stave jedan uz drugi a
lz
među njih se stavi dobro zategnuta travka. Između
Palaca se nalazi uzani prorez u kojem travka može
vjorirati. Puhnete li u nju kratkim ,£rr-frr-frr" pri-
utuvši ustima čvrsto palčeve, nastat će cvrčanje, slič-
cvrčkovom. Naravno za ovo je potrebna duža vježba.
Dugajlija Davy se složi s prijedlogom Olđ Shat-
ter
handa.
Tada reče Winnetou: - Hoćemo li početi?
85- Dobro. Da li da ponesemo naše znakove?
- Da! Nek Šošoni doznaju tko je bio kod nij Mnogi se Zapadnjaci i istaknuti Indijanci slu
naime određenim znacima da prijateljima ili neprij teljima saopće svoje prisustvo. Poneki Indijanac z, siječe, na
primjer, svoj znak u uho, čelo ili ruki čovjeka koga ubije. Tko kasnije nađe les i raspozn; znak, taj zna tko je
ubijenog pobijedio i skalpirao.
Winnetou i Old Shatterhanđ odsjekoše nekoliko kratkih grančica s najbližeg žbuna i staviše ih iza pojasa. Od
njih su mogli napraviti znakove za koje bi svaki crveni znao da su njihovi. Odložili su svoje puške i pošli.
Pripijeni uz zemlju, dugo i sporo su se primicali spomenutom cilju koji je ležao pred njima na udaljenosti od
nekih osamdesetak koračaja.
6. KOD ŠOŠONA
Prikradarije jednog Westmana njegovim neprijateljima nije nimalo laka stvar. Ako u naročito opasnim
slučajevima nema razloga daza sobom ne ostavi trag, onda se zna prišuljati na rukama i koljenima. Ovo naravno
ostavlja jasan trag, pogotovo u travi. Ali ako je primoran da izbjegne svaki trag, onda se mora kretati samo na
vršcima prstiju ruku i nogu. Budući da pri šuljanju mora sasvim ispružiti i ruke i noge kako bi mu tijelo skoro
prileglo uz zemlju, koju pak ne smije dotaknuti, čitav teret pada upravo na vrhove nogu i ruku. Potrebna je
neobična tjelesna snaga, spretnost i dugogodišnja vježba, da bi se u tom položaju izdržalo, makar i kratko
vrijeme. Kao što plivači govore o grču pri plivanju, tako i Zapadnjaci govore o grču pri prikradanju koji zacijelo
nije ništa bezopasniji, jer ih može odati i tako upropastiti.
Dok se Westman ovako prikrada neprijatelju, mora dobro da pazi na tlo te ne smije ni ruku ni nogu Prije spustiti
nego što savjesno pretraži dotično mjesto. Ako, na primjer, ruka ili noga dotaknu neku malu granu, koja suha
krene, onda to tiho krcanje može imati najgore posljedice. Ima izvježbanih lovaca koji odmah mogu razlikovati
da li taj šum potječe od neke životinje ili čovjeka. Westmanova čula se s vremenom toliko izoštre, da ležeći na
zemlji, raspozna čak i šum koji prouzrokuje kukac što gmiže, te posve razaznaje "a li je list sam opao ili ga je
neka skrivena ruka pažnjom otkinula.
87Čovjek koji je izvježban u prikradanju spustit ć vrhove nogu tačno na mjesto koje je prije toga dodirnuo
prstima ruke, jer tako nastaje manje vidlji trag koji se potom lakše i brže briše.
Često je puta, naime, potrebno da se svaki traj odstrani. Westman se služi za ovo izrazom .izbrisati". Kad se
jednom privukao logoru, onda na povratku započinje tek najnaporniji i najteži dio pothvata. Nitko ne smije
saznati da je bio tu. Stoga se mora na sve četiri, s nogama naprijed, kretati unazad i pri tome izbrisati svaki
otisak koji je prije toga ostavio za sobom. Ovo obavlja desnom rukom održavajući ravnotežu na prstima obje
noge i lijeve ruke. Tko jednom pokuša da u ovom teškom stavu makar jednu minutu ustraje, uvidjet će uskoro
kakav je napor potreban lovcu za ovo.
Tako je bilo i ovdje. Old Shatterhand prvi i Win-netou za njim kretali su se na opisani način lagano naprijed.
Bijelac je morao palac po palac pipajući istraživati tlo, a Indijanac se morao truditi da se posve tačno drži
otisaka koje je ostavio njegov prethodnik te su tako sasvim sporo napredovali.
Trava je bila gotovo čitav metar visoka. S jedne strane ovo je bilo dobro, jer je pružala zaklon, a; s druge pak
loše, jer se u tako visokoj travi lako j primjećuje svaki trag.
Uskoro su razaznavali pojedinosti. Između nepri-j jateljskog logora i njih hodao je polako stražar tamo amo. Pa
kako je bilo moguće da neopaženi dospiju! do šatora! i
- Da Winnetou uhvati stražara? - šapne pogla- vica Apača. f
- Ne - uzvrati Old Shatterhand. - Ja poznajem snagu svoje ruke i mogu se na nju osloniti.
Lagano poput zmija svijali su se oni kroz travu i približavali se više stražaru. Ovaj je izgledao još mlađ i nije
imao nikakvo drugo oružje do nož za pojasom i pušku koju je olako prebacio preko ramena. Bio je
obučen u bivolju kožu. Crte mu se nisu mogle raspo-
znati, jer mu je lice bilo namazano crvenim i crnim
poprečnim linijama - ratnim bojama.
83
Crveni nije uopće gledao prema ovoj dvojici već da je uglavnom svoju pažnju bio uredsredio na kt°r Možda ga
je, više nego što pristoji jednom stra- u mamio miris mesa što se peklo na vatri. Ali da čak i motrio na mjesto
gdje su se nalazili Old Shatterhand i Winnetou, ne bi ih mogao primijetiti, er se njihove tamne prilike nisu
razlikovale od isto tako tamne trave. Oni su se lukavo kretali naime samo u sjenci koju je šator bacao na
suprotnu stranu vatre.
Tako su se već bili približili Indijancu na osam koraka.
Stražar je hodajući tamo-amo, ugazio travu u pravoj liniji. Napad na njega morao se obaviti na toj liniji, ako su
htjeli da ne naprave druge tragove.
Šošon se upravo okrenuo na krajnjoj tački linije i lagano vraćao. Prošao je pored dvojice i našao se u sjeni, kao i
oni.
- Brzo! - šapne Winnetou.
Old Shatterhand se uspravi. S dva divovska skoka on se nađe iza Indijanca koji je čuo šum i brzo se okrenuo.
Ali već je zahučala šaka Old Shatterhanda prema njemu. Udarac u sljepoočice i stražar se srušio.
S dva skoka nađe se Winnetou kraj njega.
- Je li onesviješten? - zapita on.
- Da.
- Neka ga moj brat veže. Winnetou će ga zamijeniti.
On podiže stražarevu pušku sa zemlje, prebaci preko ramena i pođe istom stazom kojom je prije njega Šošon
hodao. Izdaleka su ga morali držati za stražara. Tako je hodao sada tamo-amo. U međuvremenu Old Shatterhand
se probio do poglavičinog šatora. On pokuša da šator malo zadigne kako bi pogledao u njegovu unutrašnjost.
Budući da ga je jako otegnuto platno u tome omelo, morao ga je najprije odriješiti od kolca.
Ali to je smio uraditi samo s krajnjim oprezom. ym su ga mogli primijetiti, i u tom slučaju bilo bi sve gubljeno.
No, njemu je pošlo za rukom. Priljubivši
se uz zemlju, podigao je tiho rub platna i zavii unutra.
Iznenadilo ga je ono što je vidio. Zarobljenici se naime nisu nalazili u njemu niti bilo tko drugi od šo-šona, osim
poglavice koji je sjedio na bivoljoj koži i pušio kinikinik oštra mirisa, neku mješavinu duhana i vrhove kore ili
lišća divlje konoplje te pogledao krožj poluotvoreni šator vani na logorsku vatru. Leđima jefi bio okrenut Old
Shatterhandu. j;
Lovac je vrlo dobro znao što je ovdje valjalo raditi, ali se nije htio upustiti u to prije nego se spo-razumije sa
Apačom. Stoga ponovo spusti platno, okrene se, iščupa jednu travku i stavi je na ranije opisan način između oba
palca. Začulo se tiho, jednokratno cvrčanje.
- Mahakot-oh-hobit-to cvrčak pjeva: - razlijee se glas jednog Šošona kraj vatre.
Da je znao kakav je to cvrčak! Cvrčanje je ! znak za Winnetoua da se približi. Apač je zad: svoj lagani,
dostojanstveni korak dok nije doša sjenu šatora tako da ga više Šošoni nisu mogli vid Onda položi pušku u
travu, prileže i poče se najve brzinom šuljati prema šatoru. Ovdje šapne:
- Zašto me zove moj brat? - Zato što se nešto mora izmijeniti - uzvrati Old Shatterhand isto tako tiho. -
Zarobljenici se ne nalaze u ovom šatoru. - To nije dobro, jer se moramo sada vratiti i s druge strane prišuljati
ostalim šatorima. Ali to će potrajati dugo da će u međuvremenu i svanuti. - Možda to uopće nije potrebno, jer u
ovom šatoru sjedi Oihtka-Petej, Hrabri Bivol. - Uf, poglavica glavom! Je li sam? - Da. - To sam i ja pomislio.
Ako Šošonima zarobimo poglavicu, možemo ih prisiliti da oslobode Debeljka Jemmyja i Hromog Franka. - Moj
brat je u pravu. Ali mogu li Šošoni s vatre vidjeti u šator? - Da! Samo bljesak vatre ne doseže stražnju stran
šatora. - No, oni će odmah primijetiti da im poglavic. tu ne sjedi više. - Onda će pomisliti da se povukao V
sjenku. Neka moj brat Winnetou bude spreman da pomogne ukoliko mi moj prvi zahvat ne bi uspio.

90
Ovo je bilo toliko tiho prošaputano da se u unutrašnjosti šatora ništa nije moglo čuti.
Sad Winnetou lagano i tiho podiže platno toliko da se Old Shatterhand, koji se čvrsto priljubio uz zemlju, mogao
uvući. Smjeli lovac je ovo tako beš-čujno izveo da je bilo nemoguće da Hrabri Bivol opazi opasnost koja mu se
približavala.
Tako se Old Shatterhand našao u šatoru. Apač se do pola tijela također provukao kako bi, ako zatreba, mogao
odmah priskočiti u pomoć. Old Shatterhand ispruži desnicu. Upravo je mogao dohvatiti poglavicu. Brz snažan
zahvat oko vrata - Hrabri Bivol ispusti lulu i udari jednom, dvaput rukama po zraku, a onda pade; dah mu je
stao.
Old Shatterhand ga povuče sa svjetla u tamu šatora i zatim ga izvuče iz šatora.
- Uspjelo! - šapne Winnetou. - Ali kako ćemo ga odnijeti? Moramo ga nositi i pri tom svoje tragove izbrisati. -
To je svakako teško. - A što da radimo sa stražarem koga smo vezali? - Njega ćemo povesti također sa sobom.
Što se više Šošona nađe u našim rukama, to će oni prije osloboditi svoja dva zarobljenika. - Onda će moj brat
ponijeti poglavicu, a Win-netou drugoga. Ali tako nećemo moći izbrisati tragove te se stoga moramo još jednom
vratiti. - Na žalost! U tom će proći dragocjeno vrijeme, a mi...
On zastade. Tad se dogodi nešto što je njihovom dvoumljenju učinilo brzi kraj. Glasan, piskav vrisak se
razliježe. - Tukhuavat, tukhuavat! Neprijatelji, neprijatelji!
- Stražar je došao k sebi. Gubimo se što prije! šapnu Old Shatterhand. - Ponijet ćemo i njega sa sobom!
I već je Winnetou poletio u krupnim skokovima Prema mjestu gdje je ležao zavezani Šošon, podigao ga na rame
i pobjegao sa njim.
Old Shaterhand je, usprkos velikoj opasnosti, ostao Još nekoliko trenutaka iza šatora. Izvukao je male grančice
koje je bio odrezao, još jednom podigao plat-no šatora i stavio drvca na podinu tako da su se poput
"lznaka ipanskih jahača ukrštala. Tek onda je zabacio poglavicu na leđa i pohitao s njim napolje.
Šošoni su sjedili blizu vatre. Oči im se, kako je to Old Shatterhand dobro naslutio, nisu mogle trenutno privići
na noćnu tamu. Skočili su na noge i zabuljili se u noć, ali nisu mogli ništa vidjeti. Uz to, nisu mogli razlikovati
sa koje se strane razlijegao zov "U pomoć". Tako se dogodilo da je Winnetouu i Old Shatterhandu uspjelo ovo
opasno povlačenje.
Apač se uz put morao još jednom zaustaviti. Bilo mu je nemoguće da rukom posve zatvori Šošonu usta. Doduše
zarobljeniku nije uspjelo da ponovo dozove u pomoć, ali je ipak mogao glasno zastenjati, te se Winnetou načas
zaustavi da mu začepi usta.
- By Jove, koga to dovodite? - zapita Dugajlija Davy kad su Old Shatterhand i Winnetou položili svoje
zarobljenike na tlo.
- Još više taoca - uzvrati Old Shatterhand. - Stavite im brzo čep u usta, a poglavicu ćemo morati vezati! j
- Poglavicu? Heavens! Kakav podvig! O tomet će se dugo još pričati! Samo Old Shatterhand i Win-" netou su u
stanju Hrabrog Bivola izvući iz šatora, u-sred njegovih ratnika! _
- Nemojmo sada bez potrebe trošiti riječi! Moramo poći gore gdje su nam konji. J
- Neka se moj brat ne žuri - reče Apač. -l Odavde možemo bolje vidjeti što će Šošoni učmittfj nego odozgora.
- Winnetou ima pravo - priznade Old Shatterhand. - Šošonima neće pasti na um da amo dođu. Oni ne znaju s
kime i s koliko njih imaju posla. Naprotiv, morat će se ograničiti na to da osiguraju svoj logor. Tek u osvit dana
bit će u stanju da poduzmu nešto.
- Winnetou će ih pucnjem opomenuti i obeshrabriti te neće napustiti svoj logor.
Apač uperi cijev svog revolvera prema zemlji. Old Shaterhand ga odmah shvati. - Stoj! - Opomenu ga on. - Oni
ne smiju vidjeti bljesak pucnja kako ne bi saznali gdje se nalazimo. Mislim da se može i
92
drugi način stvoriti jeka koja će ih zavarati. Pru-fcte svoje bluze i kapute, meštri!
Dugajlija Davy skide sa ramena svoju pohabanu kišnu kabanicu od gume; i ostali poslušaše Old Shat-
terhandovu naredbu. Kad su svojim kaputima zaklonili Winnetoua, ovaj opali dvaput. Pucnji se prolomiše. Oni
ođjeknuše od litica, i budući da se blijesak nije mogao vidjeti, šošoni nisu znali na kom je mjestu opalilo.
Prodorno urlikanje bio je njihov odgovor.
Kad su čuli uzvik ,tukhuavat, tukhuavat" - neprijatelji, neprijatelji! oni su, kao što je već i rečeno, skočili sa
vatre nastojeći da ugledaju protivnike, ali dok su s mukom privikavali svoje oči na tamu, Old Shatterhand i
Winnetou su već bili na sigurnom mjestu. Nekolicina crvenih ratnika je prišla ulazu poglavi-činog šatora.
Pogledali su unutra i vidjeli da je prazan. - Hrabri Bivol je izašao da pita stražu - rekao je netko od njih.
- Moj se brat vara - uzvratio je drugi. - Poglavica nije mogao napustiti šator a da ga ne vidimo.
- Ali njega nema!
- Pa nemoguće je da je nestao!
- Onda ga je Takwantona, Zao Duh odveo! Jedan stari ratnik odgurnu ostale u stranu i reče:
- Zao Duh može ubiti i donijeti nesreću, ali ne može jednog ratnika odnijeti. Ako poglavica nije izišao iz šatora,
a ipak je nestao, onda može samo ...
On zastade. Samo jedan dio tkanine koja je služila kao vrata bijaše gurnut u stranu. Sad su je međutim posve
uklonili te je blijesak vatre osvijetlio čitav šator unutra.
Starac uđe i pognu se. - Uf! - uzviknu on. - Poglavicu su oteli!
Nitko ne odgovori. - Ne vjeruju li ovo moja braća? - zapita on. - Neka pogledaju! Ovdje se Platno šatora
olabavilo, a ovdje stoje grančice zabodene u zemlju. Ja poznajem ovaj znak. To je znak Nonpeh-Tahana, koga
bljedoliki nazivaju Old Shatterhand. On je bio ovdje i oteo nam Hrabrog Bivola.
Uto ođjeknuše Apačova dva pucnja. Jezici Šošona se odriješiše. Oni zaurlaše prodorno.
93- Gasite brzo vatru! - zapovjedi starac. - Nećemo neprijatelju pružiti siguran cilj.
Postupili su kako im je on zapovjedio i brzo sklonili grane s vatre te ugarke pogasili. U logoru je zavladala tama.
Budući da je poglavica nestao, So-šoni se dobrovoljno potčiniše najstarijem ratniku. Svat-ko se latio svog
oružja, te na zapovijed starčevu ratnici napraviše krug oko šatora kako bi sačekali neprijatelja ma s koje se
strane on pojavio.
Postaviše četiri stražara da motre u sva četiri pravca. Trojica su se najvećom brzinom vratila kad su odjeknuli
pucnji. Četvrti je pak nedostajao. A u-pravo je on bio najugledniji među njima, Moh-aw, poglavičin sin. Jedan
od najsmjelijih se ponudi da ga potraži. On leže u travu i odšulja se u noć prema mjestu gdje se nestali stražar
morao nalaziti. Nakon nekog vremena vrati se sa puškom Moh-awa u ruci, što je bio siguran dokaz da je i
poglavičinog sina snašla nesreća.
Starac održa kratko savjetovanje sa najistaknutijim ratnicima. Zaključili su da naročito dobro motre na šator u
kojem su se nalazili zarobljenici, da konje privežu posve blizu logora i da sačekaju osvit dana.
U međuvremenu, lovci su se pobrinuli da njihova dva zarobljenika ne puste ni glasa od sebe i, posve tihi, motrili
što se zbiva. Nije se potom moglo ništa drugo čuti do potmuli topot konja po travi.
- Neka moja braća osluhnu! Šošoni skupljaju svoje konje. Oni će ih privezati blizu šatora i ništa neće poduzeti
prije nego svane - reče Winnetou.
- Možemo poći.
- Da, povucimo se! - složi se Old Shatterhand.
- Naravno nećemo čekati do jutra. Oihtka-Petej će odmah saznati što od njega tražimo.
Još nije znao da je noćni lov bio dragocjeniji nego što je dotle slutio. On podiže sa zemlje Hrabrog Bi-vola koji
je u međuvremenu ponovo došao k svijesti, prebaci ga preko ramena i krene uzbrdo. Ostali pođoše za njim,
Winnetou sa ,Moskitom". Nakon mu-
Moskito primj. pisca.

"7
pnog penjanja dospješe ponovo do mjesta gdje su Mli ostavili Wohkadeha.
Dugajlija. Davy odmota svoje laso i reče: - Dajte te momke! Vezat ćemo ih kod drugih. a _ Ne! - uzvrati Old
Shatterhand. - Napustit
ćemo ovo mjesto.
- Zašto? Mislite li da ovdje nismo sigurni! Oh, gošoni će. nas drage volje ostaviti na miru! Oni će biti sretni ako
im se ništa ne desi.
- To i ja znam isto tako dobro kao i vi, mister Davy. Ali mi moramo govoriti s poglavicom, a možda i s
ostalima. Stoga je potrebno da im oslobodimo usta, a ako to učinimo ovdje, onda bi mogli lako povicima dati
svojima znak koji će se odavde jasno čuti dolje.
- Moj brat ima pravo - potvrdi Apač. - Win-netou je bio danas ovdje kako bi osmotrio Šošone. On poznaje jedno
mjesto gdje se sa svojom braćom i zarobljenicima može ulogoriti.
- Moramo naložiti vatru - primijeti Old Shatterhand. "- Da li to možemo tamo učiniti?
- Da. Neka zarobljenike vežu za konje!
Ovo uradiše, i mala povorka krene noću kroz gustu "šumu s "VVinnetouom kao predvodnikom. Posve
pojmljivo, apački poglavica je išao sasvim lagano naprijed, korak po korak. Nakon pola sata prešli su razdaljinu
za koju im je pri danu bilo potrebno najviše nekoliko minuta. Onda se Apač zaustavi.
Zarobljenici naravno nisu znali u čije su ruke pali. Dvojica uhoda zbog tame nisu mogli vidjeti da se sa njima
nalaze još dva zarobljenika, a ova dvojica nisu imali pojma da su uhode uhvaćene, niti je poglavica išta znao da
se sa njim nalazi i njegov sin. Stoga su ih, kad su se sada zaustavili, razdvojili, Pošto su ih skinuli sa konja. -
Old Shatterhand nije želio da Hrabri Bivol opazi koliko je jak neprijatelj kome je dopao šaka. Otuda 3 preduzeo
mjere da najprije sam pregovara s poglavicom. Ostali su se morali povući. On sakupi suho 8ranje što je ležalo
uokolo i naloži vatru.
Nalazio se sa Šošonom na jednom manjem pro-anku, širokom samo nekoliko koraka. Apač je za
95vidjela opazio koliko je "vo mjesto podesno za skri. veni logor, i samo je njegovu urođenom smislu za orijentaciju
pošlo za rukom da ga u ovoj tami ponovo nađe.
Mjesto je bilo okruženo stablima ispod kojih su paprat i trnovo grmlje pružali prilično gust zaklon koji je sprečavao da
se izdaleka opazi bljesak vatre. Pomoću svog punka Old Shatterhand bez teškoća zapali suho granje, a onda s
tomahavkom odlomi donje, sasušene grane okolnih stabala kako bi održao vatru koja je trebala samo ovaj mali
slobodni prostor osvijetliti, dakle, nije morala biti velika.
Sošon je ležao na zemlji i mrka pogleda promatrao bijelog lovca što čini. Kad je Old Shatterhand završio sa svojim
pripremama, on privuče zarobljenika do vatre, posadi ga i oslobodi mu usta. Indijanac nije ni izrazom lica niti
uzdahom olakšanja pokazao da mu je sada bolje. Za indijanskog ratnika bila bi sramota kad bi pokazao drugima što
misli i osjeća. Old Shatterhand sjede kraj vatre, njemu nasuprot, i najprije ga osmotri.
Poglavica je bio snažno građen i nosio ođijelbj bivolje kože po indijanskom kroju, bez ikakva ukra Samo su se na
šavovima vidjele vlasi skalpova, a pojasom mu je visilo nekih dvadesetak skalpova, čitavih, što bi zahtijevalo suviše
mjesta, već samo dijelova kože s tjemena veličine tanjurića. Lice mu nije bilo obojeno, tako da su se tri crvene braz-
gotine na obrazima mogle jasno vidjeti. Nepomičnih crta lica sjedio je tu i ukočeno gledao u vatru, ne udostojavajući
bijelca ni jednog jedinog pogleda.
- Oihtka-Petej ne nosi ratne boje - započe Old Shatterhand. - Zašto onda neprijateljski nastupa prema mirnim ljudima?
Nije dobio nikakav odgovor. Stoga nastavi: - Poglavica Sošona je vjerojatno od straha postao nijem kad ne odgovara
na moje pitanje?
Lovac je posve dobro znao kako se mora postupati s Indijancem. Uspjeh se odmah pokaza, jer mu zarobljenik dobaci
ljutiti pogled i odgovori: - Oihtka-
96
. ne zna što je strah. On se ne plaSi ni nepri-
telja ni smrti.
J
__ jpak se ponaša kao da se boji. Hrabri ratnik
amaže lice ratnim bojama kad krene u boj. "To je "ošteno, to je hrabro; jer tako protivnik zna, d§ "se mora braniti.
Poglavica Sošona je međutim bez boja. Imao je lice mira, a ipak je napao bijelca. Ili nisam n pravu? Ima li Hrabri
Bivol riječi za svoju odbranu? Indijanac obori pogled i reče: - Hrabri Bivol nije bio kod svojih kad su uhvatili
bljedolike.
- To nije nikakva isprika. Da je častan i hrabar čovjek, on bi bljedolike odmah pustio na slobodu. Ja uopće nisam čuo
da su ratnici Sošona iskopali tomahavk rata. Njihovi šatori stoje kao u dubokom miru na vodama Tonguea i Big
Horna. Oni dolaze u naselja bijelaca, a ipak Hrabri Bivol napada ljude koji ga nikada nisu uvrijedili. Može li nešto
reći protiv ako jedan hrabar čovjek kaže da samo kukavica ovako
postupa?
Crveni dobaci bijelcu letimičan pogled iskosa; pogled po kojemu se vidjelo da je Indijanac zadrhtao od jeda. Ipak mu
je glas bio miran kad je uzvratio: - Jesi li ti možda taj hrabri? Imaš li ti imena?
- Da - potvrdi upitani ravnodušno.
- Bljedoliki smiju nositi oružje i ime čak i kad su babe. Najveći slabići među njima imaju najduža imena. Ime mi znaš,
dakle, poznato ti je da Hrabri
Bivol nije slabić.
- Onda pusti obojicu zarobljenih bijelaca na slobodu pa se bori otvoreno i pošteno s njima!
- Oni su se usudili da se pojave na Krvavom jezeru. Ovaj kraj nam je svetinja, jer tamo lutaju duše ubijenih Sošona.
Bijeli zarobljenici moraju umrijeti.
- Onda ćeš i ti umrijeti!
Hrabri Bivol ti je već rekao da se ne boji smrti; on Je štaviše želi!
- Zašto?
. Zarobio ga je i izvukao iz njegova vigvama
jj . . bltedoliki. On je izgubio svoju čast, ne može
3e". Mora umrijeti bez ratnog boja. On neće u grobu
v
-Ju
orlovima
ponosno i uspravno sjediti na svom bojnom konju, okićen skalpovima svojih neprijatelja, već će ležati u pijesku gdje
će ga smrdljivi lešinari kljucati.
Dok je ovo govorio, lagano i monotono, ne maknuvši ni jednom crtom svoga lica, iz svake njegove riječi izbijalo je
osjećanje što se gotovo graničilo s očajanjem. I po svojoj filozofiji imao je potpuno pravo. Za njega je bila golema
sramota što su ga izvukli iz šatora, okruženog njegovim naoružanim ratnicima, i zarobili.
Old Shatterhand je osjećao iskreno sažaljenje prema Indijancu, ali to saosjećanje nije htio pokazati. Ono bi za crvenog
bilo uvreda te bi pomisli na smrt u njemu bile još jače. Stoga reče: - Oihtka-Petej zaslužuje svoju sudbinu; ali on može
ostati živ iako je moj zarobljenik. Ja sam spreman da mu povratim slobodu ako naredi svojima da za njega oslobode
dvojicu bljedolikih.
Zvučalo je kao gord podsmijeh kad je crveni uzvratio: - Oihtka-Petej ne može više živjeti. On želi umrijeti. Priveži ga
spokojno za kolac! On istina ne smije govoriti o djelima koja su prenijela njegovu slavu, ali neće, uprkos svim
smrtnim mukama, ni okom trepnuti.
- Ja te neću vezati za kolac smrti, jer ja sara kršćanin. Čak i kad životinju moram ubiti, ja je ubijem tako da se ne
muči. Osim toga tvoja smrt ničemu ne koristi. Ja bih i nakon tvoje smrti oslobodio zarobljenike iz ruku tvojih ratnika.
- Pokušaj! Meni si se mogao prikrasti, lukavim zahvatom me onesvijestiti i u noćnoj tami odvući. Sad su ratnici
Šošona opomenuti. Bit će ti nemoguće da oslobodiš bljedolike. Oni su se usudili da se pojave na Krvavom jezeru, i to
će okajati laganom smrću. Ako si pobijedio Hrabrog Bivola, on će umrijeti. Ali Mohaw, njegov jedini sin, ponos
njegove duše, živi da ga osveti. Već sada je Mohav, namazao lice ratnim bojama, jer je on bio određen da vodi smrtnu
borbu protiv zarobljenih bljedolikih. On će svoje tijelo premazati njihovom toplom krvi i biti onda zaštićen od svakog
bljedolikog neprijatelja.
Tada zašušta u grmlju. Martin Baumann dođe, gnu se Old Shatterhandu na uho i šapnu mu: - Sir moram vam reći da je
zarobljeni stražar pogla-vičin sin. Winnetou je ovo od njega izmamio.
Ova vijest stigla je lovcu u pravi čas. On isto tako odgovori tiho: - Neka mi ga Winnetou odmah pošalje! Dugajlija
Davy će ga donijeti i ostati kod mene.
Martin se udalji. Old Shatterhand se ponovo okrete Indijancu rekavši: - Ja se ne bojim Mohawa. Ot-kada ima on ime i
tko je čuo za njegova djela? Ja ću zarobiti i njega isto onako kao što sam zarobio i tebe
Ovaj put se Hrabri Bivol nije ipak mogao posve suzdržati, jer je Old Shatterhand govorio o njegovom sinu s
potcjenjivanjem. Obrve mu se skupiše, oči za-sjaše i on upita l juti to: - Tko si ti kad se usuđuješ da ovako govoriš o
mom sinu? Pred njegovim pogledom ti ćeš se sakriti u mišju rupu! On se borio protiv Sioux-Ogellallaha i više njih
pobijedio. Ima oči orla i sluh noćne ptice. Nikakav neprijatelj ga ne može iznenaditi, i on će Hrabrog Bivola, svog oca
krvavo osvetiti!
Tada stiže krupnim koracima Dugajlija Davy s mladini Indijancem preko ramena. Svojim dugim nogama prekoračio
je preko najgušćeg grmlja, spustio zarobljenika na zemlju i rekao: - Evo vam dječaka.
- Posadite ga, mister Davy i sjednite pokraj njega! Možete mu osloboditi usta.
- Au, sir! Htio bih samo znati što će dječak reći.
Kad je Mohaw uspravno sjeo, dvojica Šošona se Pogledaše razrogačenim očima. Poglavica ne- reče ništa, niti se
pomače. No uprkos njegovoj tamnoj boji kože moglo se vidjeti da mu se krv izgubila sa lica. Sin međutim uzviknu: -
Uf! I Oihtka-Petej je zarobljen! vigvaniima Šošona zavladat će pravi lelek. Veliki Je pokrio lice pred svojom djecom.
Šuti! - zagrme otac na njega. - Wi jedna šošona neće Pustiti suze kad Oihtku-Petej i progutaju magle smrti. Oči uši su im
bilezatvorene, bili su bez mozga, poput žaba, što čekaju dt ih zmije progutaju. Sramota na sina, sramota na oca!
Onda se Old Shatterhand okrete Davvju i tiho mu zapovjedi: - Pozovite sve ostale; samo neka se Winnetou još
ne pojavljuje! Dugajlija ustade i udalji se.
- No - zapita Old Shatterhand - vidi li Hrabri Bivol možda da se skrivam u mišju rupu pred pogledom njegova
sina? Ne želim da vas vrijeđam. Poglavica Sošona je poznat kao hrabar ratnik i mudar u savjetu staraca. Moh-
aw, njegov sin, će poći njegovim stopama i biti isto tako hrabar i mudar. Poklanjam vam slobodu za slobodu
dvojice zarobljenih bijelih lovaca.
Sinovljevo lice zaigra od radosti. Njegov otac mu međutim dobaci ljutit pogled i zagrmje: - Hrabri Bivol i
njegov Mohaw su bez borbe pali u ruke jednog bijednog bljedolikog. Oni ne zaslužuju da duže žive. Samo
smrću mogu okajati svoju sramotu. I tako neka zarobljeni bljedoliki umru a sa njima i svi koji Šo-šonima padnu
u zarob...
On se prekide. Razrogačen pogled mu pade na dvojicu uhoda koje su doveli Davy, Bob i Martin.
- Zašto Hrabri Bivol ne nastavi svoj govor? - zapita Old Shatterhand. - Osjeća li kako mu strah obuzima srce?
Poglavica obori glavu i nijem pogleda preda se u zemlju. Iza njega se pomakoše grane a da to nije primijetio.
Old Shatterhand vidje gdje se pomoli Apa-čova glava i pogleda ga upitno. Tihi klimaj glavom bio mu je
odgovor.
- Sad vidi Oihtka-Petej da je pusta njegova nada u novu pobjedu - nastavi Old Shatterhand. - -Ali mi nismo pošli
da ubijamo hrabre ratnike Šošona, već da kaznimo Ogellallahe. Mi vam dozvoljavamo da se vratite vašim
šatorima.
Poslije ovih riječi on ustade, priđe poglavici i odriješi ga. Znao je da je započeo opasnu igru. Ali on je poznavao
Zapad i njegove žitelje i bio duboko osvjedočen da ovu igru neće izgubiti.
100
Poglavica je bio sav izvan sebe od duboke pre-raženosti. Bilo je posve nepojmljivo, sasvim besmi-"leno ono što
je ovaj bijelac učinio! On je svom ne-Srijatelju poklonio slobodu a da za nju nije izbavio Loje prijatelje. Onda je
Old Shatterhand prišao Mo-hawu i odvezao ga.
Hrabri Bivol ga je tupo i ukočeno gledao. Onda jednim trzajem iščupa nož iz Martinova pojasa, koji ie pokraj
njega sjedio, i zamahne. U očima mu se žarila bijesna poruga.
- Zar slobodni da budemo? - uzviknu on. - Slobodni? Zar da živimo da stare squaws prstima pokazuju na nas i
pričaju kako su nas bezimeni psi napali i oteli? Zar da u vječnim lovištima ležimo na zemlji i da nas miševi jedu
dok se naša crvena braća budu krijepila bubrežnjacima besmrtnih medvjeda i bivola? Naša imena su uprljana.
Nikakvog neprijatelja krv ne može tu mrlju sa nas sprati, do samo naša rođena. Oihtka-Petej će umrijeti i ispred
sebe poslati dušu svoga sina!
On zamahnu nožem i skoči na svog sina da mu ga zarije u srce i da se onda sam ubije. Mohaw se ne pomače;
bio je spreman da primi ubod iz očeve ruke.
- Oihtka-Petej! - začu se glas iza poglavice.
Ovom glasu se nije moglo usprotiviti. Visoko podignute ruke s nožem u njoj on se okrene. Ispred njega je stajao
poglavica Apača. Šošon spusti ruku.
- Winnetou! - uzviknu on.
- Drži li poglavica Sošona Winnetoua za kojota? - zapita Apač.
_ Kojotom se naziva mali vuk Divljeg zapada. Ova životinja je kukavna i često u čoporu prilazi lešinama
uginulih životinja te je otuda velika sramota ako nekog usporede sa kojotom.
- Tko se usuđuje da to kaže! - odgovori u-Pitani.
- Oihtka-Petej je to sam rekao. Nije li on nazvao limenim psima one koji su ga pobijedili?
Sošon ispusti nož. - Je li Winnetou pobjednik? .. Ne, već njegov bijeli brat koji ovdje kraj njega Ji. - On pokaza
na Old Shatterhanda.
101- Uf! Uf! Uf! - uzviknu Hrabri Bivol. zar je ovaj bijeli čovjek Nonpeh-Tahan koga bljedoliki nazivaju Old
Shatterhand? - Radoznalo je pogledao čas u Old Shatterhanda čas u Winnetoua.
Apač uzvrati: - Umorne su bile oči crvenog brata, a i njegov duh inače bi već i sam na tu pomisao došao. Tko
Hrabrog Bivola jednim jedinim zahvatom onesvijesti, mora biti junak poznata imena!
Šošon pređe rukom preko glave i uzviknu: - Oihtka-Petej je imao glavu, ali ne i misli u njoj.
- Da, ovdje stoji njegov pobjednik, Old Shatterhand. Da li je potrebno da moj crveni brat zbog toga ide u smrt?
- Ne - razliježe se iza dubokog uzdaha olakšanja. - On može živjeti.
- Da, jer time što je dobrovoljno htio poći u vječno lovišta, dokazao je da ima hrabro srce. Old Shatterhand je i
Mohawa jednim udarcem svoje ubitačne ruke oborio. Da li je to sramota za jednog mladog hrabrog ratnika?
- Ne. I on može živjeti,
- A Old Shatterhand i Winnetou su zarobili uhode Šošona, ne kao neprijatelje već da bi ih zamijenili za
zarobljene bljedolike. Zar ne zna crveni brat da au Old Shatterhand i Winnetou prijatelji svih hrabrih crvenih
ratnika?
- Da, to je poznato Oihtka-Peteju. " j
- Onda neka izabere što želi biti, naš brat ili nS neprijatelj! Bude li naš brat, onda će njegovi neprijatelji biti i
naši. Izabere li pak neprijateljstvo, dobro, onda ćemo njega, njegova sina i njegove uhode pustiti na slobodu. Ali
mnogo će krvi poteći za slobodu dvojice bijelih lovaca, a djeca Šosona će skrivati svoje glave i pjevati tužbalice
u svakom vigvamu i kraj svake logorske vatre. Dakle, neka izabere. Win-netou je govorio!
Zavladala je duboka tišina. Dojam koji je proizveo ličnost i govor Apača bio je veliki. Oihtka-Petej se sagnu,
zgrabi nož koji mu je bio ispao, zari rez do korica u zemlju i uzviknu: - Tako, kao što je sječivo ovog noža
nestalo, tako je nestalo i neprijateljstva iz 102
eju ratnika Šosona i hrabrih ratnika koji ovdje kraj
nJ
On ponovo izvuče nož, podiže prijeteći rez i na-
tavj. __ i neka nož pogodi svakog neprijatelja koji
ustane protiv Šosona i njegove braće! Howgh!
- Howgh, howgh! - razliježe se unaokolo.
__Moj brat je učinio mudar izbor - reče Old
Shatterhand. - Nek pogleda Davy-Honskeha, čuvenog lovca. Poznaje li imena bljedolikih koji kao zarobljenici
leže u njegovu šatoru?
- Ne.
- To je Jemmy-Petačeh sa Hromim Frankom, suputnikom Mato-Pokao, Lovca na medvjeđe.
- Mato-Pokaa? - uzviknu Šošon iznenađen. - Zašto Hromi nije to rekao? Zar nije Mato-Poka brat Šosona? Nije li
on spasio život Oihtka-Peteju, kad su Sioux-Ogellallasi pošli njegovim tragom?
- Život ti je spasio? Dobro, ovdje vidiš Martina, njegova sina i Crnca Boba, njegova slugu. Oni su krenuli da mu
pomognu i mi ih pratimo, jer je Mato-Poka, Lovac na medvjede, pao u ruke Ogellallaha i treba sa svojih pet
drugova da bude ubijen.
- Ti psi Ogellallasi hoće Lovca na medvjede mučiti? Veliki Manitou će ih uništiti. Neka im duše izađu iz tijela i
neka im kosti blijede na sunčanim zrakama! Gdje im se može naići na trag?
- Oni su gore u brdima Yellowstone Rivera, tamo gdje se nalazi grob Zlog Ognja.
- Zar nije moj brat Old Shatterhand golom rukom ubio Zlog Ognja i njegova dva ratnika? Onda neka padnu i oni
koji su se usudili da napadnu Lovca na medvjede! Neka moja braća pođu sa mnom dolje do logora mojih
ratnika! Tamo ćemo popušiti lulu mira i tamo će ljudi sjesti kraj vatre vijećanja.
Svi su bili spremni da krenu. I dvojica uhoda su bila oslobođena svojih veza, a onda su priveli konje.
- Sir, vi ste đavolski momak! - šaputao je Dugajlija Davy Old Shatterhandu. - Sve što započnete đavolski je
smjelo, a ipak uspijeva odlično kao da e radi samo o nekoj malenkosti. Ja skidam svoj
žir
Pred vama. - On se lati svog cilindra bez
103oboda mašući njime toliko snažno kao da je htio iscrpsti neki ribnjak.
Onda su krenuli. Vodeći konje za sobom, lovci su se ponovo, pipajući po mraku, spuštali padinom. Vatra je prije toga
bila ugašena. Gore u usjeklini Mohaw stavi obje ruke na usta i viknu u tihu kotlinu: - Kuna, kuna, kothko - vatra,
vatra, zapalite vatru vijećanja!
Zov se vratio višestrukom jekom. Dolje su ga čuli i razumjeli, jer su do njih doprli glasovi. - Hang pa tko dolazi? -
razliježe se glasan zov iz doline.
- Mohaw, Mohaw! - odgovori poglavičin sin.
Nakon toga se čulo glasno, kliktavo ,ha-ha-hi" a nekoliko trenutaka kasnije mogao se vidjeti plamen na brzinu
naložene vatre. To je bio siguran znak da su Šošoni prepoznali glas mladog Indijanca. Ipak su bili toliko oprezni da
došljacima pošalju nekoliko ljudi u susret koji su se imali osvjedočiti da se doista nemaju ničega plašiti.
Kad je potom poglavica sa svojom pratnjom stigao do logora, osjetili su njegovi suplemenici pravu radost zbog
njegova povratka. Također su bili željni saznati kako se desio taj zagonetan nestanak, ali to se ni na kome nije
primijetilo. Bili su samo iznenađeijj kad su se sa njima pomolili nepoznati bljedoliki. No oni su bili suviše naviknuti
da svoja osjećanja skrivaju, a da bi odali bilo kakav znak iznenađenosti. Samo je stari ratnik, koji je u međuvremenu
zapovijedao, izašao u susret svom poglavici i rekao:
- Oihtka-Petej je veliki mag. On se izgubi iz svog šatora, kao što se izgubi riječ koja se izgovori.
- Da li su moja braća doista povjerovali da je Hrabri Bivol nestao bez traga, poput dima što se diže u zrak? - zapita
poglavica. - Zar niste imali oči da vidite što se dogodilo?
- Ratnici Sošona imaju oči. Oni su našli znak čuvenog bijelog lovca i prepoznali da je Nonpeh-Tahan govorio s
njihovim poglavicom.
Ovo je bila s puno obzira izražena činjenica da je Hrabrog Bivola oteo Old Shatterhand.
104
__ Moja braća su tačno naslutila - izjavi po-
__ Ovdje stoji Nonpeh-Tahan, bijeli lovac,
svoje neprijatelje pesnicom obara. A kraj njega e nalazi Winnetou, veliki poglavica Apača. s __Uf, uf! - razliježe se u
krugu.
Ispunjeni divljenjem i dubokim poštovanjem Šošoni su pogledali u dvojicu čuvenih junaka i ustuknuli sa
strahopočitanjem pred njima, tako da se proširio krug koji su oko došljaka bili načinili.
__ Ovi ratnici su došli da popuše s nama lulu
mira - nastavi onda poglavica. - Oni su htjeli osloboditi svoja dva druga koji leže tamo u šatoru. Imali su život Hrabrog
Bivola i njegova sina u svojim rukama, a ipak ga nisu uzeli. Stoga neka ratnici Sošona odriješe zarobljenicima veze!
Moja braća će za to plijeniti skalpove mnogih Sioux-Ogellallaha koji su poput miševa izmiljeli iz svojih rupa da ih
kobac udavi. U osvit dana poći ćemo njihovim tragom. Sad pak neka se ratnici skupe oko vatre vijećanja kako bi
upitali Velikog duha da li će taj ratni pohod uspjeti?
Nitko nije progovorio ni riječi, premda je vijest koju su doznali bila uzbudljiva. Nekoliko njih pođoše šutke do
spomenutog šatora kako bi izvršili pogla-vičinu zapovijed, i uskoro dovedoše zarobljenike do vatre. Njih dvojica su
prišla povodeći se i nesigurna koraka. Veze su se bile duboko urezale da im je krvotok bio gotovo zaustavljen.
- Stari medvjede, kakvu si to glupost učinio - pozdravi Dugajlija Davy, svog debelog prijatelja. - Samo žabac kao što
si ti može skočiti rodi pravo u kljun!
- Gledaj da zatvoriš svoj, inače ću ti odmah skočiti u nj - uzvrati Jemmy srdito trljajući se po ranjavim zglobovima
ruku.
- No, stari, smiri se! Nisam mislio ništa pakosno i ti znaš da se od srca radujem što te ponovo vidim na slobodi.
- Lijepo! Ali za svoju slobodu svakako imam najviše zahvaliti Old Shatterhanđu. - I, okrenuvši se njemu, nastavi: -
Recite mi kako da vam se zahva-
105

lim! Moj život je doduše samo život Debeljka Jem-myja, ali ja sam u svakom trenutku spreman da vam ga
stavim na raspoloženje.
- Niste meni dužni svoju zahvalnost - odmahnu Old Shatterhand. - Vaši drugovi su se pokazali hrabrim. A prije
svega morate se zahvaliti Winnetouu bez čije pomoći ne bi bilo moguće da se s tolikom brzinom i sigurnošću
nađemo na ovom mjestu.
Debeljko preletje pogledom divljenja vitku a ipak snažnu priliku Apača. On mu pruži ruku i reče: - Znao sam da
Winnetou mora biti blizu gdje se Old Shatterhand pojavi. Ako sam ja žabac, onda neka me ova roda, koja
nazivaju Dugajlijom Davy, proguta na licu mjesta ako vi niste najhrabriji Indsman kome sam ikad pružio ruku.
Crnac Bob je s pokličom radosti prišao Hromom Franku i uzviknuo: - Konačno, konačno masser Bob ponovo
vidjeti svoj dobri massa Frank! Masser Bob htjeti ubiti sve Šošoni - Indijanci, ali massa Shatterhand htjeli s
massa Winnetou posve sam učiniti slobodu. Zato Šošoni još jednom ostali živjeti.
Crnac zgrabi Frankove ruke i s ganutljivom nježnošću pomilova rane na njima
7. SIVI MEDVJED
Poput duge, tanke zmije svijala se povorka Šo-šona kroz Blue Gras, preriju koja se pruža od Devils Heada do Big
Horna između No Water Creeka i No Wood Creeka.
Ova takozvana plava trava se na zapadu ne javlja često. Ona može dostići visinu čovjeka na tlu koje joj pruža
potrebnu vlažnost. U tom slučaju ona Zapadnjaku zadaje velike teškoće i on postupa pametno ako pode stazama koje
su utabali bivoli po moru guste trave. Vlati što se iznad njega talasaju lišavaju ga nužnog pogleda u dalj, a za tmurna
vremena dogodi se često da se iskusni lovci, koji su bili bez kompasa i koji nisu znali da se snađu prema položaju
sunca, nakon napornog jahanja uvečer nađu na istom mjestu odakle su jutrom krenuli. Mnogi je pak jašući tako u
krugu udario na svoj vlastiti trag i možda ga držao za trag nekog drugog.
Čak spomenutim bivoljim stazama krenuti nije posve bezopasno. Neočekivano možeš pred sobom ugledati nekog
neprijatelja, bilo čovjeka bilo životinju. Nabasati nenadno na starog bivola koji se kao jarosan pustinjak odvojio od
stada je isto tako opasno kao i naići, ništa ne sluteći, na neprijateljski raspoloženog Indijanca koji s uperenom puškom
na tri koraka razdaljine stoji pred tobom. Onda valja munjevito djelovati. Onaj čija puška prvo opali, ostaje u životu.
Šošoni su jahali jedan za drugim kao guske u "odu, tako da je svaki konj gazio tragovima prethodnog. Indijanci se
drže ovog poretka uvijek kad ne
107

znaju sigurno da li postoji opasnost. Osim toga, z opreza šalju naprijed uhode. To su najlukaviji i najoštrija
pogleda ljudi u povorci kojima ne uzmaku" kad se vlat povije protiv vjetra ili slomljena grana tiho zapucketa.
Povučen i naprijed nagnut visi tako uhoda na svom konju kao da mu je vještina jahanja posve strana. Oči mu
izgledaju kao da su zatvorene. Ne miče ni jednim udom svoga tijela. I kljuse mu se kreće kao pospano
uobijačenim hodom. Tko ovo iz pozadine promatra, mogao bi pomisliti da je jahač zaspao u sedlu. Naprotiv,
pažnja uhode je tim na-pregnutija, što to manje pokazuje. Ma kako mu zjenice bile skrivene, njihov oštar pogled
ipak sve budno prati.
Nekad nešto ispotiha zazuji, ali samo u uhu takve uhode. Iza obližnjeg žbunja čuči neprijatelj koji je podigao
svoju pušku da je uperi na uhodu. Pri tom je kundakom okrznuo rožnato dugme svog kaputa. Jedva primjetan
šum uhodi nije izmakao. Kratak, oštar pogled prema žbunu, zahvat uzde - jahač se baca konju sa strane, ostajući
jednom nogom u sedlu i držeći se rukom za remen konju oko vrata, tako da mu se tijelo posve skriva iza konja,
te ga neprijateljeva kugla ne može pogoditi. Konj nenadano trgnut iz svoje prividne tromosti, napravi dva-tri
skoka u stranu i izgubi se sa svojim jahačem u gustišu ili u zaklon kakva drveta. To se sve zbije za nepune dvije
sekunde, prije nego je neprijatelj mogao uzeti uhodu na nišan, te strijelac u zasjedi ima dovoljno razloga da što
prije misli na svoju vlastitu sigurnost.
Ovakve uhode jahale su i kod Šošona na prilično velikoj udaljenosti ispred ostalih. Na čelu glavnine nalazili se
Old Shatterhand, Winnetou i Hrabri Bivol. Iza njih su išli bijelci s Wohkadehom i Bobom.
Crnac nije postao nimalo bolji jahač uprkos dosadašnjem jahanju. Koža na nogama mu nije otvrd-nula. Od
jahanja su mu se pojavile rane te je sada sjedio na konju još kukavnije nego prije. Uz neprestano ,ha" i ,oh"
šuljao se s jedne strane na drugu.
103
je i stenjao u svim tonovima i uvjeravao uz Jeca° šnije grimase da će !7iouxi njegove muke jezivo
skupo platiti.
Da bi sjedio mekanije, podmetnuo je ispod . sebe osječenu travu. Budući da mu nije polazilo za rukom ja je
zadrži na leđima konja, ona je malo-pomalo šuljala, a naravno i on s njom, tako da se gotovo u pravilnim
razmacima našao na zemlji. To je, inače ozbiljnim Šošonima mamilo na lice vedar smijeh i, kad ga je jedan od
njih, koji je znao nešto engleski, nazvao Sliding-Bob, Sulja-Bob, pošla je ta riječ od usta do usta i postala
nadimak koji su poslije rado upotrebljavali.
Zapadni rub vidokruga tvorio je dotle ravnu liniju, a sada se međutim počeo mjestimice uzdizati. Tamo su ležala
brda, ne plavičasta i nejasnih obrisa, već oštro i jasno ocrtana, uprkos velikoj razdaljini koju su morali još
prevaliti.
U takvim krajevima je vidljivost često puta toliko jasna da tačke, koje leže miljama udaljene, izgledaju tako
blizu te bi čovjek pomislio da će za nekoliko minuta stići do njih. A uz to zrak je toliko ispunjen elektricitetom
da je na primjer dovoljno da se samo dva čovjeka dodirnu rukama ili laktovima te da skoče lake varnice. Svuda
unaokolo neprestano sijeva a da se oblaci ne vide. Često ti se učini da je čitav vidokrug u plamenu pa ipak ni
čovjeku ni životinji ovo ni najmanje ne smeta. Kad se navečer smrači, to neprestano svjetlucanje i žarenje pruža
neopisiv prizor i Zapadnjak nenaviknut na to ne može se osloboditi tog dojma. Onaj koji je naučio da se osloni
na samog sebe, osjeća se malen i nemoćan pred takvim tajnovitim silama. On pomišlja na boga, koga je možda
već odavno zaboravio, i kao pobožna uspomena iz mladosti pomaljaju se u njegovu pamćenju riječi iz psalma
koje je toliko puta CUQ u školi: - Kuda da pođem pred tvojim duhom i kuda da pobjegnem pred tvojim
pogledom? Krenem " na nebo, gle, ti si tu; skrijem li se u paklu, gle, J si i tu; stavim li krila jutarnjeg rumenila i
pole-lrn li na kraj svijeta, tvoja bi me ruka čak i tamo

109 .
vodila i tvoja desnica držala! - Posve to isto misli osjeća Indijanac. ,Wakan,tanka-wakuon-pehta", ,vatr sa
vigvama Velikog duha", naziva Sioux ovu sijavicr ,Manitou nimeh warrenton", ,vidio sam Manitoua i munji",
kaže Utah-Indijanac kad priča svojima da j svoj put prevalio pri ovom ,električnom osvjetljenju Ova električna
pražnjenja mogu za vrijeme rata biti veoma opasna. Indijanac vjeruje naime da ratnik koji pogine noću mora
živjeti u neprestanoj tami u vječnim lovištima. Stoga on izbjegava noćnu borbu kadgod to može i najradije
napada u ranu zoru. Tko međutim umre u "vatri Velikog duha", u sijavici, taj nije otišao u mrak onog svijeta te
će i tamo naći osvjetljene staze lova i rata. Zbog toga Indsman ne zazire da pri blijesku iskrica napada, te mnogi
koji to nije znao niti na to obraćao pažnju morade svoje neznanje ili neopreznost platiti skalpom i životom. Mali
Hromi Frank nije još nikad ovu sijavicu promatrao. Stoga reče Debeljku Jemmvju za kojim je jahao: -
Gospodine Pfefferkorn, vi ste bili tamo prijeko u Njemačkoj nekad gimnazijalac te ćete se vjerojatno moći
malko prisjetiti vaše psihikalne nastao Zašto zapravo ovdje toliko sijeva i svjetluca?
- Kaže se fizikalne, a ne psihikalne - poprati ga Debeljko. -
- Isto je ako kažem psihikalne ili fizikalne. Glavno je da se Yxilump pravilno izgovori.
- Kaže se Vpsilon.
- Što? Kako? Zar ja da ne znam kako se izgovara pretposljednje slovo alfabeta? Ako mi to još jednom kažete,
onda će se dogoditi nešto što će vas lako prenijeti u duševnu bolest. Tako nešto jedan poštivalac nauke neće sebi
dopustiti. Vi ne znate da mi na moje pitanje date akademski odgovor te stoga pokušavate da se kriomice
izvučete iz klopke. Ali ako mislite da će vam to uspjeti, onda se .najvećma" varate u meni. Možete li mi
odgovoriti, ili ne?
- Naravno! - nasmija se Debeljko.
- Onda da čujemo! Dakle, zašto ovdje toliko sijeva?
- Zato što ima mnogo elektriciteta.
110
Tako? Ah! I vi to nazivate odgovorom? Pa
t"nije potrebno da čovjek bude gimnazijalac! Ja za °še njsam pohađao nikakvu Alma pater, ja nisam ° Utudent, niti
sam ikad komersirao, ni Aleksandra b-tao ali znam posve dobro da mora postojati elektri-"tet kad sijeva. Svaka
posljedica ima svoj uzrok. Ako ? netko dobio šamar, onda mora postojati netko tko mu ga je opalio. A kad
sijeva, onda - onda...
__onda mora biti netko tko to sijevanje pali -
upade Debeljko.
Hromi Frank je najprije šutio kako bi razmislio o Debeljkovim riječima; zatim Ijutito prasnu: - Čujte, gospodine
Pfefferkorn, dobro je što se još nismo pobratimili, jer bi se sada na licu mjesta razbratimili, a to bi bila vječna
mrlja na vašem građanskom grbu. Zašto mi zapravo upadate u moj najljepši govor? Ako na svoj oštrouman,
skroman" način uspoređujem elektricitet sa šamarom, onda vi nemate ni najmanje pravo da se moje usporedbe
domognete kao kakav harambaša. - Bilo je dakle govora o sijavici. Vi kažete da sijeva zbog prisutnog
elektriciteta. Ali ja vas dalje pitam, zašto je upravo ovdje u ovom kraju prisutno toliko elektriciteta? Ja ga još
nigdje nisam našao u tolikoj količini na jednom mjestu. Sad imate najbolju priliku da položite svoj ispit.
Debeljko Jemmy se glasno nasmija. Zato ga Hromi Frank upita:
- Što se smijete tako? Smijete li se možda samo zbog toga što ste zbunjeni? Ja sam veoma znatiželjan na koji
ćete se način iskobeljati, moj najbolji gospodine Pfefferkorn.
- Da - uzvrati Jemmy - na vaše pitanje je naravno prilično teško odgovoriti. Oko njega bi se čak i profesor
uzalud mučio.
- Tako! Drugi odgovor nemate, dakle?
- Možda imam.
- Onda da čujem! Bit ću sav uho.
- Možda je bogatstvo metala ove stjenovite planine krivo Što se ovdje skupio toliki elektricitet.
- Bogastvo metala! S njim nema elektricitet ništa zajedničkog.
111- O ipak! Zašto ga gromobran privlači?
- Ali on u zemlji ponovo izlazi, prema tome nerr nikakve veze sa njim, a grom je udario već u mnoc stablo koje
na sebi nije imalo ni komadić željea Ne, to ne mogu uvažiti. Onda bi morao, na primjer svaku ljevaonicu željeza
grom spaliti.
- Ili je možda to zato što se približavamo magnetnom polu!
- Gdje li leži on?
- U Sjevernoj Americi, svakako još dobar komad odavde.
- Onda ga pustite nek mirno tamo leži! Pa on je ionako posve nevin zbog ove sijavice.
- Ili se pri neobično brzom okretanju zemlje elektricitet zbija na golemim visinama Stjenovitih planina?
- Na tako se zbijanje ne može misliti. Elektricitet ipak nije tako gust kao sirup. On posve lako prelazi preko
planine. Ne, vi niste položili svoj ispit.
- No, ako ste vi čovjek koji će me ispitivati, onda morate svakako biti u stanju da to bolje objasnite.
- Naravno! Meni je moritzburški učitelj jednom u povjerenju rekao da elektricitet nastaje trenjem. To ćete ipak
priznati?
- Svakako.
- Prema tomu tamo gdje postoji trenje mora postojati elektricitet.
- Na primjer pri trenju krompira.
- Manite se svojih osmaških viceva, gospodine Pfefferkorn, pogotovu kad govorite s čovjekom mojih naučnih
znanja. S elekricitetom ne želim mnogo da okolišam. Do malčice trenja, meni uopće nije manje-više stalo,
naročito ne ovdje u ovom kraju. Ovdje, postoje prostrane prerije, golema brda. Kad vjetarl ili oluja preko njih
zasvira, onda nastaje ogromno trenje. Ili ne?
- Da - priznade Jemmy šeretski.
- Oluja tare tlo. Milioni vlati se među sobom taru. Bezbrojne grane, grančice, i lišć" stabala taru
112
t tako. Bivoli se kačkaju po wallow-ima što SS IIB veličanstveno trenje. Kratko i jasno, u ovom fu nastaje trenje
kao nigdje na drugom mjestu
"e prema tome samo po sebi razumljivo da se tu Pa skupiti golema zaliha elektriciteta. Evo vam jednostavnijeg,
najneoborivijeg objašnjenja! Želite li možda još nešto?
_ jje, ne - nasmija se Jemmy. - Dosta mi je!
_ Onda ovo objašnjenje primite sa svom ozbiljnošću i dubokim poštovanjem. Smijanje vam međutim nije
nimalo potrebno. Da nam nije ovaj slavni Old Shatterhand pritekao u pomoć, morali biste uprkos svojoj
promućurnosti izvesti onaj opasni salto quar-tale u vječna lovišta.
- Mortale se kaže, ne quartale!
- Šutite! Tako mi se što u ovoj četvrtini godine neće ponovo dogoditi; stoga kažem quartale. Naš naučni
razgovor je sada uglavnom finiš partera, jer mi se bližimo brdima a tamo naprijed su naše uhode već stale. Mora
dakle da su otkrili nešto važno.
Mali pseuđoučenjak je za vrijeme svog smiješnog izlaganja obratio malo pažnje na to da su u međuvremenu
prevalili pozamašan dio puta. Plave trave je nestalo, nju je zamijenila festuca-trava bogato protkana kumarinom,
a na ne baš velikoj udaljenosti izbijalo je već obilno žbunje iznad kojeg su stršale krošnje nekoliko javora. Ovo
drveće traži vlažno tlo te je predstavljalo prijatan znak da mogu nakon napornog jahanja po žezi računati uskoro
na okrepljujući napitak.
Tamo kod žbunova su ih čekale uhode. Kad im se približila povorka jahača, oni mahnuše rukama opominjući ih
na opreznost, a jedan među njima viknu "Neragpan, neragpan!"
Ova riječ znači trag. Uhode su dakle opominjale na opreznost, kako oni koji za njima dolaze ne bi "ništili nađeni
trag prije nego ga predvodnici .pročitaju".
ui. . Okruglo udubljenje tla osam, do deset stopa u prečniku "ojem se bivoli valjaju, primj. pisca.
orlovima
113Wohkadeh nije obraćao pažnju na njihovo mahanje; on je odjahao do njih.
- Ep hets! - reče mu mrko onaj koji je prjjc toga vikao.
Ovo znači .mladiću" i važi kao ukor. Mladić ne treba da postupa tako nadmeno kao da je starac. Ovaj izraz je
sadržavao u sebi prijekor a da Wohkadeha ipak ne uvrijedi. Uprkos tomu on odgovori ozbiljno: - Da li su moja braća
izbrojala zime otkad Wohkadeh živi? On zna dobro što čini i poznaje ovaj trag, jer su i otisci njegovih stopala tu.
Ovdje je logorovao sa Sioux-Ogellallasima prije nego su ga poslali da potraži šatore Šošona. Oni su odavde sigurno
krenuli pravo prema zapadu kako bi stigli do Big Horn Rivera i bit će da su ostavili Wohkadehu znake pomoću kojih
bi ih brzo stigao.
Mjesto gdje su se zaustavili pokazivalo je tragove koji su dali naslutiti da je prije nekoliko dana poveća četa jahača
ovdje logorovala. Ove znake je moglo međutim samo vično oko prepoznati. Pogažena trava se bila ponovo posve
uspravila, ali na obližnjem žbunju je nedostajalo lišće koje su konji pobr-stili. Po Wohkadehovim riječima izgledalo je
besciljno da se ovdje duže zadrže. Sunce je doduše stajalo u zenitu, bilo je dakle vrijeme najveće podnevne žege, i
konjima je bio potreban kratak odmor, ali oni im ga ne htjedoše dati prije nego nađu vodu.
Dotle ravno tlo počelo se sada uzdizati. Sprijeda, desno i lijevo, protezali su se izduženi grebeni brda. Jahači su pošli
širokom usjeklinom koja se provlačila između visova. Bila je Obrasla opisanom visokom travom no sada se sve više
pomaljalo žbunje; doduše najprije samo ono tvrdo, no uskoro i mekanije, žbu-nolike balsam-topole koje nisu stigle da
se razviju " stabla i divlje kruške od vrste koju Amerikanci nazivaju spiked hawthorn.
Sada su bila brojnija stabla koja su prije toga rasla tu i tamo pokoje: bijeli jasen, kesteni, brijestovi, makrokarpa-
hrastovi, lipe i ostalo drveće, uz čija se stabla svijala purpurno crvena procvala jabučina.
114
K d je iza Jedn°S visa Put ožtro skrenuo prema jahači ugledaše pred sobom brda obrasla
m" šumom. Tamo se morala naći voda. Dva visa °đu kojih je zjapila provalija dizala su se prilično "vmito jedan uz
drugi. Između njih se probijala uza-° dolina u kojoj je vodica grgoljila tihu pjesmicu. T-f li je trebalo da skrenu ili da
nastave dosadašnjim
pravcem?
Old Shatterhand osmotri oštrim okom rub šume. Uskoro kimnu zadovoljno preda se i reče: - Put nas vodi ovuda lijevo
u dolinu.
- Zašto? - čudio se Dugajlija Davy.
- Zar ne vidite smrekovu granu tamo u stablu
lipe?
- Ay, sir. Upadljivo svakako što crnogorica raste na stablu bjelogorice.
- Bit će da je to neki znak za Wohkadeha. Sio-uxi su ga tako postavili na lipovo stablo da označi put prema dolini.
Prema tome, oni su udarili tim pravcem, i ja mislim da ćemo naići na više takvih putokaza. Dakle naprijed.
Winnetou je šuteći već bio naprijed po jahao pošto je bacio samo kratak pogled na lipu. To je bio njegov običaj. Znao
je da radi a da mnogo ne govori.
Kad je četa prevalila izvjesnu razdaljinu, naišla je na mjesto koje je bilo naročito podesno za logorovanje. Tu su se
zaustavili. Bilo je vode, hlada i izvrsne trave za konje. Jahači sjahaše i pustiše konje da pasu. Šošoni su bili obilno
snabdjeveni suhim mesom, a bijelci su imali još zalihe koju su ponijeli sa sobom iz Baumannove kolibe. Jeli su a onda
se opru-zili po travi da malo odremaju, ili su sjedili u sku-Pinama i razgovarali.
Najnemirniji od svih bio je Bob, Crnac. Budući da je od jahanja bio sav u ranama, osjećao je jake bolove. - Masser Bob
biti bolestan, vrlo bolestan - Jadikovao je on. - Masser Bob nemati više svoja k°ža na nogama. Sva koža otišla i hlače
se lepiti za "°8e i mnogo boleti masser Bob. Tko biti kriv zbog °ga? Siouxi. Kad masser Bor njih naći, onda ih Blatiti
dok ne mogli biti više živi. Masser Bob ne
" 115moći jahati, sjediti, stajati, ležati. Njemu biti kao j imati vatra u nogama. a
- Za to ima lijeka, - reče Martin Baurnann - Potraži colt"s foot i stavi njegovo lišće na rane
- A gdje raste colt"s foot?
- Naročito na ivici šume. Možda se baš ovdje može naći.
- Ali masser Bob ne poznavati ova biljka. Kako moći on nju naći?
- Hajde! Ja ću potražiti s tobom.
Obojica su se htjela udaljiti. Jemmy je čuo njihove riječi i opomenuo ih: - Ponesite puške sa sobom! Ovdje
čovjek nikad ne zna šta će mu donijeti idući trenutak.
Martin se bez riječi maši svog oružja, a i Crnac prebaci preko ramena svoju pušku.
- Yes! - reče on. - Masser Bob ponijeti svoja puška. Kad doći Sioux ili zvijer, on odmah sve ubiti da odbrani
svog mladog massa Martina. Come on!
Obojica pođoše lagano ivicom doline, ali se nigdje bjelokopitnjak nije mogao vidjeti. Tako su se udaljavali sve
više i više od logora. Bilo je tiho i sunčano u dolini. Leptiri su oblijetali stabla, kukci su zujali i brujali od mjesta
do mjesta. Voda je tiho žuborila dok su se krošnje stabala kupale u sunčevim zrakama.
Tada stade Martin koji je naprijed jahao i pokaza na liniju koja se na kratkoj razdaljini protezala od potočića
preko trave do kraja doline gdje se među stablima gubila.
Oni pođoše k njoj i osmotriše trag. Trava od vode prijeko do stabala bila je više stopa ne samo pogažena već
toliko izgažena da se moglo vidjeti g°l° tlo. Martin i Bob su stajali dakle pred pravom stazom.
- To ne biti nikakva životinja - reče Crnac. - ovdje trčati čovjek sa čizmama, neprestano tamo-amo-Masser
Martin dati pravo masser Bobu.
Mladić međutim odmahne glavom. On dobro pre" gleda stazu i uzvrati: - čudna je ovo stvar. Ne mogu se
prepoznati nikakvi tragovi kopita ili kandži. Tlo je toliko utabano da se ne može čak odrediti u koje ie
Bjelokopilnjar podbfel. primj. pisca.
116
, evom stazom posljednji put netko prošao, bih se da je "amo neki kopitar u stanju uta-
_. ."takav put. DB __ o lijepo, vrlo lijepo! - obradova se Crnac. - Možda to biti neki oposum. On biti masser Bobu
veoma dobro došao.
Oposum je virginijski tobolčar koji može dostići duljinu od pola metra. Meso mu je doduše mekano, bijelo i
masno, ali osebujnog, odvratnog zadaha, te ga bijelci nikad ne jedu. Crnac naprotiv od njega ne zazire, a nađe se
čak i poneki koji to pečenje neprijatna mirisa strasno voli. U tu vrstu gurmana spadao je i Bob.
- Šta ti pada na pamet! - nasmija se Martin. _ Oposum ovdje? Spada li taj tobolčar u kopitare?
- Kamo oposum spada, to masser Bobu posve biti jedno. Oposum biti fino, divno meso, i masser Bob sada
pokušati da ga uhvati.
On htjede poći za tragom, ali ga Martin zaustavi. - Stani, i ne budi smiješan! O oposumu ovdje ne može uopće
biti govora. On je premalen da bi utabao ovakav trag. Ovdje se radi o nekoj krupnoj životinji, možda o
sjevernom jelenu!
- Jelen, o jelen! - viknu Bob, mljackajući jezikom. - Jelen dati mnogo, mnogo mesa i loja i kože. Jelen biti
dobar, veoma dobar! Bob odmah jelena ubiti.
- Stani, Stani! To ne može biti jelen, jer bi inače trava ovdje bila obršćena.
Onda Masser Bog pogledati što je to. Možda to biti ipak oposum. Oh! Kad maser Bob naći oposum, °nda
napraviti veliki pir. - On potrča tragom prema lvici doline odakle je započinjala šuma.
Čekaj samo, Bob! - opomenu ga Martin. -
Je to neka zvijer!
- Oposum biti zvijer, žderati ptice i druga mala s °ka," masser Bob njega uhvatiti. - Nije ga se dalo °menuti išao ie
dalje. Pomisao na njegovo omiljeno
potisla je ovdje toliko potrebnu opreznost. ln ga je pratio kako bi se u slučaju neprijatnog
117iznenađenja brzo našao pri ruci, ali Crnac se uvij nalazio naprijed, na izvesnoj razdaljini od mladića.
Tako su stigli do ivice šume odakle se tlo, kac na drugoj strani doline, prilično okomito dizalo, sta je vodila
pravo između stabala u šumu, a onda iz, među velikih gromada stijena uzbrdo. I ovdje je biia toliko utabana da
se nije moglo prepoznati da u trag potječe baš od životinje.
Crnac se verao sve dalje uzgor. Stabla su stajala prilično zbijena a između njih se pružalo svakojako raslinje
tako da je trag vodio kroz pravi gustiš. Tada ču Martin Crnčevo klicanje: - Massa doći, brzo doći! Masser Boć
naći gnijezdo oposuma.
Mladić potrča što je mogao brže na njegov poziv. O oposumu nije moglo biti govora, te stoga se bojao da se
Bob izložio opasnosti o čijoj veličini nije imao nikakva pojma. - Stani! - opominjao ga je Martin. - Ne
poduzimaj ništa dok ja ne dođem.
- Oh, ovdje biti već rupa, vrata od oposumovog gnijezda. Masser Bob učiniti sada oposumu svoja posjeta.
Sad Martin stiže do mjesta gdje se Crnac nalazio. Tu je ležalo nabacano bezbroj gromada stijena: dvije su bile
jedna o drugu naslonjene i tvorile jazbinu ispred koje je bujalo žbunje lješnjaka, šiblje divljih dudova i vriježe
malina i kupina. Kroz ovaj gustiž je bio prokrčen prolaz. Trag koji su dotle slijedili vodio je u brlog. Ali
bezbrojni tragovi koji su vodili slijeva i sđesna pokazivali su da stanovnik te jazbine nije samo saobraćao
između nje i vode, već je pravio i druge izlete.
Crnac je čučnuo i našao se prednjim dijelom tijela u gustišu kako bi se uvukao u jazbinu. Tada shvati Martin, na
svoje zaprepaštenje, da njegova bojazan nije bila bez razloga. Po tragovima on jasno vidje s kakvom životinjom
ima posla. - Pobogu, vraćaj se, vraćaj! - vikne on. - To je medvjeđa jazbina!
U isti čas on zgrabi Boba za noge i povuče a-Crnac međutim kao da ga nije razumio, jer odgovori. - Zašto mene
držati. Masser Bob biti hrabar. On pobijediti čitavo gnijezdo oposuma.
118
__ Nije to oposum, već medvjed, medvjedi
Martin je držao Crnca svom snagom. Tada se začu b ko ljutilo brundanje, a u isti čas i Bob vrisnu dd °tra"ha. -
Bože! Zvijer, grdosija! O masser Bob, lele masser Bob!
On se munjevitom brzinom izvuče iz gustiša i skoči Martin vidje uprkos Crnčevoj tamnoj koži da mu ie od
straha krv nestala s lica. - Je li medvjed još u jazbini? - zapita dječak.
Bob je mlatarao rukama po zraku i micao usne, a da nije izustio ni riječi. Ispustio je pušku. Oči su mu se
iskolačile, a zubi cvokotali.
Tada zašumi u gustišu i iz nje izviri glava grizlija, sivog medvjeda. To povrati Crncu govor. - Bježi, bježi! -
viknu on. - Masser Bob gurne na stablo!
On se golemim skokom nađe na tankoj, vitkoj brezi i poče se verati brzinom vjeverice uz stablo.
Martin problijedi u licu kao krpa, ali ne od straha. Hitrim zahvatom podiže Crnčevu pušku i skoči iza jedne
debele bukve. On nasloni pušku o stablo i maši se onda svoje dvocijevke koja mu je visila preko ramena.
Medvjed se polako pomolio između trnovitog žbunja. Malene mu oči pogledaše najprije u Crnca koji je visio na
donjim granama breze, a onda u Martina koji je malo dalje stajao. On pognu glavu, otvori zabalavljene čeljusti i
ispruži jezik. Kao da se premišljao kome će se neprijatelju najprije okrenuti. Onda se lagano i povodeći uspravi
na stražnje šape. G-rizli je bio preko dva metra visok i širio onaj prodoran zadah, svojstven manje-više svim
divljim zvijerima.
Od trenutka kad je Bob skočio sa zemlje nije protekla ni jedna cijela minuta. Kad je Crnac vidio golemu zvijer
koja se prijeteći uspravila na razdaljini °d jedva četiri koraka od njega, on stane zapomagati: - For gods šake!
Medvjed prožderati masser Bob. Gore, brzo, brzo!
Grčevitim pokretima peo se sve više. Ali na žalost
"reza je bila toliko slaba da se pod teretom, golemog
r
nca savila. On je povukao noge što je više mogao
1
Priljubio ih uz stablo, ali se nije mogao držati u
119jahaćem stavu. Tanka krošnja mladog stabla se povlu te j" Bob visio poput šišmiša na sve četiri.
Medvjed kao da jt ihvatio da je ovog protivnika lakše pobijediti nego drugog. On se okrene prema brezi izlažući
svoj lijevi bok Martinu. Mladić se maši grudi. Tamo je ispod lovačke košulje visila mala lutka, krvava
uspomena na nesretnu sestricu.
- Lucy, Lucy! - šaputao je. - Osvetit ću te!
Sigurnom rukom on nanišani. Pucanj se prolomi, onda još jedan...
Bobu od straha olabaviše ruke. - Bože, Bože! - vikao je. - Masser Bob biti mrtav, quite dead!
On se strovali i breza se vinu u svoj prirodni položaj. Medvjed se trže kao maljem udaren. On otvori strahovite
čeljusti naoružane žutim zubima i pođe tromo još dva koraka prema Crncu koji je ležao na zemlji i zapomagao
iz sve snage.
Istog časa skoči hrabri dječak između njega i zvijeri. Bacio je svoju ispražnjenu dvocijevku i dohvatio Crnčevu
pušku uperivši je u medvjeda. On i zvijer stajali su jedan sučelice drugom jedva dva metra udaljeni. Martinove
oči su smjelo sijevale a oko stisnutih usta ocrtavala se odlučnost koja je jasno govorila: Ti ili ja!
Ali umjesto da pritisne obarač, on spusti pušku i ustukne. Oštrim okom je vidio da treći metak nije potreban.
Medvjed je stajao mirno. Iz grla mu je izbijalo rohtavo brundanje koje je pratilo stenjavo urlanje. Tijelom mu
prođe drhtaj, prednje šape se opu-stiše i mlaz tamne krvi pokulja iz usta, onda se zvijer skljoka. - Grčevit trzaj -
tijelo se svali na bok i nepomično zaustavi pokraj Crnca.
- Help, help - u pomoć, u pomoć! - cvilio je Bob koji je od straha još uvijek ležao na zemlji i mlatarao rukama.
- Čovječe, momče, Bob! - srdio se Martin. - Sto kukaš, kukavico stara! Pa medvjed je mrtav! Kladim se da su
mu obje kugle prodrle u srce.
Bob skoči tada na noge. Pokazao je da su mu svi udovi u najboljem redu te viknu likujući: - Mr-
" Sasvim mrlav primj. prevod..
120
mrtav biti medvjed! Oh, oh, oh! Masser Bob i taV Martin pobijedili neman! Masser Bob bio u lovu "medvjede.
Oh, kakav smjeli i čuveni Westman Rftl masser Bob! Svi ljudi reći kakvu hrabrost imati hrabri i neustrašivi
masser Bob!
__Da - nasmija se Martin - bio si hrabar kad
si kao zrela kruška pao sa stabla pravo medvjedu u
čeljust!
Crnac pokaza začuđeno lice. - Pasti? - zapita on. __ Ne pasti! Masser Bob skočiti na medvjeda. Masser Bob
htjeti pokazati da se on ne plašiti medvjeda. Oho! Sto biti medvjed prema masser Bob!
S tim riječima on hrabro pođe korak bliže medvjedu, a onda stade na pristojnoj razdaljini ispred uginule zvijeri.
Tada se začuše gromki glasovi i žurni koraci.
- By Jove, medvjedova staza! - razliježe se sa vode.
- To može biti samo neki golemi grizli. Martin i Bob to nisu znali te su ne sluteći ništa pojurili zvijeri u čeljust.
Brzo za njima!
To je bio Old Shatterhandov glas. Iskusni West-man nije se već pri prvom pogledu traga dvoumio na kakvu su
zvijer oni nabasali.
- Da, to je grizli - ču se povik slaganja Debeljka Jemmyja. - Možda su obojica izgubljeni. Naprijed, pravo u
šumu!
Čuo se žamor udaljenih glasova i žurnih koraka.
- Hej! - viknu Martin Baumann prema ljudima koji su mu hitali u susret. - Ne brinite se! Mi smo živi i zdravi.
Olđ Shatterhand i Winnetou se prvi pojaviše na mjestu gdje je Martin ubio medvjeda.
- Zacijelo grizli! - uzviknu Old Shatterhand kad Je ugledao ubijenu zvijer. - Golema zvjerka! A vi ste živi, master
Martin! Kakva sreća!
On priđe medvjedu i pogleda ranu. - Pogođen Pravo u srce, i to sa posve male razdaljine! Ovo je majstorski
lovački podvig. Nije potrebno da pitam tko 3e ubio zvijer.
Tada se pojavi Bob i reče uz ponosno, samosvjesno cerenje: - Masser Bob pobijedio medvjeda. Masser
121Bob biti Čovjek koji skrivio Sto medvjed morati cjati život.
- Ti, Bob? To nimalo ne zvuči vjerojatno.
- Oh, istina je, velika istina! Masser Bob sjesti pred nos medvjeda, da medvjed vidjeti samo njega, a ne massa
Martina koji morati pucati.
Old Shatterhand se nasmiješi. Njegovom vičnom oku nije moglo ništa izmaći. Pogled mu pade na zeleno
brezovo lišće što je ležalo na tlu i što je Bob pri veranju s grana otkinuo. Nekoliko grana je bilo polomljeno i
visilo opušteno na stablu.
- Da, masser Bob izgleda da je bio veoma hrabar - potvrdi Westman. - Kad je ugledao medvjeda, on se uzverao
od straha na ovu brezu a da nije pomislio koliko je ona slaba a da bi ga održala. Ona se savila i on je pao baš
pred zvijer. Sigurno bi bio izgubljen da njegov gospodar nije blagovremeno opalio. Zar nije tako, massa Martin?
Martin morade potvrditi, premda mu bilo žao što su inače tako hrabrog Crnca uhvatili u laži. Bob se međutim
trudio da se opravda: - Da, masser Bob uzverao na brezu da medvjed poći za njim te da ništa ne učiniti dobrom
massa Martinu.
Na žalost se morao pomiriti s činjenicom da njegovim riječima nije nitko povjerovao.
Svi su htjeli čuti kako se ova opasna lovačka pustolovina stvarno zbila, te Martin ispriča tok događaja. On je ovo
učinio običnim, jednostavnim riječima, bez ikakva ukrašavanja. Ipak su slušaoci dokučili kakvu je
hladnokrvnost i odvažnost on pri tom pokazao.
- Dragi moj mladi prijatelju - uze najprije riječ Old Shatterhand - ja ću vam rado priznati da se čak ni
najiskusniji lovac ne .bi mogao bolje ponijeti od vas. Ako tako nastavite, postat ćete čovjek o kome će se mnogo
i nadaleko govoriti.
Inače šutljivi Winnetou reče prijazno: - Moj mati bijeli brat posjeduje odlučnost starog ratnika. On je dostojan
sin čuvenog Lovca na medvjede. Poglavica Apača mu pruža svoju ruku.
122
Šoon je medvjed bio dobro došao plijen. Meso njegovih rebara je veoma ukusno, šunke su još ifi-je a šape važe,
štaviše kao poslastica. Indijanci bacaju samo srce i jetra, jer ih smatraju za otrovna. Naročito im je dobro došla
medvjeđa mast od koje spravljaju neku uljenu tečnost. Ovo medvjeđe upotrebljavaju za izradu naročitih boja s
kojima se mažu, na primjer, za ratne boje ili oker, kojima Siouxi boje razdjeljak u kosi. Isto tako tim uljem
natrljaju kožu kako bi se zaštitili od uboda kukaca.
Na upitnu kretnju poglavice Šošona Martin odgovori: - Neka moja braća uzmu međvjedovo meso. Krzno ću pak
zadržati ja.
Kratko vrijeme nakon toga bila je zvijer oderana i meso podijeljeno. Dok je većina Šošona svojim oštrim skalp-
noževima rezala meso u tanke, široke kriške, drugi su se bacili na privremeno spremanje kože. Svi ostaci mesa
su bili brižno udaljeni a onda su toma-havkom rascijepili lubanju kako bi došli do mozga kojim su natrljali
unutrašnju stranu kože.
Sve se ovo odvijalo tolikom brzinom da je posao za nepuni četvrt sata bio završen, te su se ratnici mogli vratiti
svom logoru. Krzno su privezali na jednog od prekobrojnih konja Šošona, a meso stavili ispod sedla. Jahanjem
je ono toliko omekšalo, da se navečer moglo jesti. Nekom evropskom sladokuscu takav način pripremanja mesa
ne bi sigurno posve prijao.
Podnevni odmor je bio prekinut ovom lovačkom pustolovinom te se sada nije mogao nastaviti. Krenuli su.
1238. FRANKOVA I BOBOVA PUSTOLOVINA
Put koji je vodio sve dublje u dolinu zavijao je između brda i produžavao onda onom istom širokom padinom
kojom je četa Siouxa prije toga prošla. Pokazalo se da su presjekli jednu pozamašnu okuku. Siouxi su sigurno
dobro poznavali put kojim su udarili. Oni su s vremena na vrijeme, naročito kad su pravac mijenjali, ostavljali
znakove za Wohkadeha. U toku popodneva stigla je četa jahača do izdužene zaokrugljene doline, prečnika
nekoliko milja, okružene unaokolo okomitim liticama. U sredini te doline dizao se usamljen brijeg loptastog
oblika čije su se gole strane presijavale na sunčevom svjetlu. Na vrhu brijega mogao se opaziti onizak, širok
kamen koji je ličio na kornjaču.
Za geologa nije bilo sumnje da je ovdje nekoć postojalo jezero čije su obale bili okolni visovi. Vrh, brda, koji se
sada uzdizao nasred doline, stršio je poput otoka iz vode.
Savjesnim promatranjem dokazano je da je površina Sjeverne Amerike bila u doba tercijera prekrivena velikim
brojem slatkovodnih jezera. Te goleme površine vode su otekle, a nekadašnja jezera su se pretvorila u doline a
istodobno i u grobnice stvorova koji su tada živjeli. Istraživač prirode, naročito paleontolog, može se tu obogatiti
neslućenom riznicom fosila.
Tu su se mogli naći zubi i vilice hipopotamusa koji je svojim oblikom bio sličan vodenom konju, ostaci hiljada
rinocerosa i kornjača. Postoje ostaci ko-
124
r

svinje preživara, hijenodona, pretpotopne deve i a, Pa cak J snažnm tigrova koji su bili nao-žani sabljastim zubima.
Trenutno na čitavoj zem-r"noj kugli postoje tek nekih desetak vrsta konja, d k je samo u Sjevernoj Americi po
fosilima dokazano da ih je bilo oko tridesetak. Jedan od njih je bio jedva veličine njufundlandskog psa. U ta
drevna vremena pasli su slonovi na obalama sjeverno-ame-ričkih jezera, a svinje su gacale po mulju; neke jedv£
veličine mačke, druge pak velike kao hipopotamusi. Na danas ogoljelim ravnicama Wyominga nekad su pružale
golem hlad palme čiji su listovi bili dugi po četiri metra. Pod tim palmama živjeli su stvorovi veličine slona.
Jedna vrsta je imala rogove s obje strane nosa, druga iza očiju, treća samo rog iznad nosa.
Kad Indijanac naiđe jednom, bilo kako, na takve prastare ostatke, on im tiho i sa strahopoštovanjem okreće leđa.
On ne može shvatiti njihovo porijeklo, i, budući da je za njega sve tajnovito samo ,velika medicina", ovi ostaci
mu predstavljaju svetinju te samo ponekad pokuša preko skaski objasniti sebi njihovo postojanje.
Dolina dakle na čijoj su ivici sada stajali jahači, bila je u ta vremena također jezero. Sioux-Ogellallasi su za
sobom ostavili znak koji je Wohkadehu pokazivao put pravo kroz dolinu. Ali Old Shatterhand koji je sada jahao
na čelu, ne pođe za ovim znakom, već upravi svoga konja ulijevo, udarajući putem koji je vodio podnožjem
brda.
- Eno putokaza! - opomenu ga Davy pokazujući rukom na drvo u čijem se stablu nalazila grana drugog đrveta. -
To je znak Ogellallaha. Zašto nećete da pođete za njim?
- Zato što znam bolji put - uzvrati upitani. - Odavde ja ovaj kraj poznajem dobro. Ovo brdo je Keah paheh",
Kornjačin brežuljak. On je za ove Indijance brijeg Ararat. I pripadnici crvene rase su sačuvali uspomenu na
veliku poplavu, potop. Vrana-InJijanci pričaju da je, kad su se svi ljudi podavili, °stao samo jedan jedini par.
Veliki duh ga je spasio
125

time što im je poslao golemu kornjaču. Oboje su našli sa svim svojim imetkom na leđima životin i tu su živjeli
dok voda nije počela da otječe. Brijeg koji ovdje vidimo je viši od ostalih unaokolo. Stoga se on prvo pojavio
kao otok iz vode. Kornjača je izmiljela na to ostrvo i tu se taj par ljudi iskrcao sa njenih leđa. Kornjačina duša
vratila se Velikom duhu ali tijelo joj je ostalo tamo gore i skamenilo se kako bi služilo kao uspomena sadašnjim
crvenim ljudima na njihove prve pretke. To mi je pripovijedao Šunk-tanka, Veliki Pas, ratnik Vrana-Indijanaca,
s kojim sam prošlog ljeta logorovao tamo na Kornjačinom brežuljku.
- Dakle, vi se nećete držati puta kojim su pro-jahali Sioux-Ogellallasi?
- Ne. Znam jedan prečac koji će nas u znatno kraćem vremenu dovesti do cilja. Do Yellowstone oblasti nema
mnogo prilaza, čini se da Ogellallasi uopće ne znaju za najkraći put. Po pravcu, kojim su oni udarili, može se
naslutiti da su pošli prema Bote-lerovom rancu, a odatle duž Yellowstone rijeke kako bi došli do Vrelih izvora.
Grob, gdje mister Baumann sa svojim ratnicima treba biti žrtvovan, ne leži naime na samoj Yellowstone rijeci,
već kraj Vrelih izvora. Da bi stigli do njih, Sioux-Ogellallasi jašu u velikom luku, a kraj. kojim prolaze zadat će
im mnoge
i velike teškoće te neće moći dnevno prevaljivati veće razdaljine. Put, međutim, kojim sam ja udario, ide gotovo
pravom linijom i vodi nas prema Pelican Cre-eku, i, pošto ga pređemo, između njega i Sumpornih brežuljaka
dovest će nas do mjesta odakle ističe Yellowstone rijeka iz istoimenog jezera. Odatle ćemo potražiti Bridge
river, u čijoj ćemo blizini svakako naići na tragove Siouxa, a onda ćemo pojahati prema gornjem bazenu gejzira,
koji leži kraj Vrelih izvora. I ovaj je put, doduše, naporan, no nipošto kao zaobilazni put naših neprijatelja, te
ćemo, možda, još prije njih stići na cilj.
U drevna vremena se sa zapadne strane ulijevala u negdašnje jezero i duboko urezala u brda rijeka koja je
odavno presušila. Korito joj je bilo veoma 126
ušće obraslo gustim biljem, te je bilo po-uzan°0 oštro oko da se otkrije. Old Shatterhand trebn svof,a jconja prema
njemu. Pošto su se probili upra ££ od grmlja, ono im više nije zadavalo neke "cr? brige. Mogli su bez većih zapreka
krenuti negda-"njim vodenim tokom dok uska usjeklina nije prešla b takozvanu Undulating-Land. Ovo zemljište
se sasto-"alo od malih prerija, razdvojenih šumovitim brežuljcima a kako su ti brežuljci bili većinom okrenuti
prema istoku, njihov položaj je odgovarao jahačima.
Predvečer su stigli do rijeke koja je vjerojatno pripadala slivu Big Horn Rivera. Tu su naišli na mjesto koje je
bilo neobično podesno za logor te su odlučili da se zaustave premda mrak još nije bio pao. Potok se širio u malo,
plitko jezerce na čijim je obalama rasla bujna trava. U bistroj, do dna providnoj vodi mogle su se vidjeti
bezbrojne pastrve koje su podgrijavale nadu na mamnu večeru. S jedne strane se obala okomito uzdizala, s
druge je bila ravna i obrasla gustim raslinjem. Bezbrojne grane koje su ležale na zemlji ostavljale su dojam da je
dovdje posljednje zime doprla golema snježna lavina. To granje tvorilo je neku vrstu barikade oko logora čime
se sigurnost povećala te, budući da je drvo bilo posve suho, nije se trebalo brinuti da li će biti dovoljno goriva za
logorske vatre.
- U lov na pastrve! - Uzviknu Debeljko Jem-my veselo sjahavši sa svog kljuseta. - Bit će ovo danas prava
gozba!
- Ne žurite se samo - opomenu ga Old Shatterhand. - Prije svega se moramo pobrinuti da nam nbe ne umaknu.
Donesite drva! Morat ćemo udariti dvije brane.
Pošto su se pobrinuli za konje, zašiljili su tanke grane i pobili najprije dolje na isteku jezerceta jednu Pokraj
druge u mekano tlo korita, tako da se ni jedna riba nije mogla provući. Onda su sličnu branu Podigli iznad
jezerceta, ali ne na utoku rijeke, već više na nekih dvadesetak korača ja od ribnjaka, da im ribe ni tu nisu mogle
umaći.
Valovita zemlja pritnj. pisca.
127Debeljko Jemmy poče da svlači svoje velike, pc suvraćene čizme. Pojas je bio već otkopčao i položio ga
pored puške na obalu.
- Ti, Debeljko! - reče mu Dugajlija Davy _. pomislih da ćeš u vodu!
- Naravno! To će biti glavna šala.
- To radije prepusti ljudima višima od sebe. Čovjek koji jedva vidi preko stolice može lako dospjeti pod vodu.
- Ne bi mi nimalo škodilo. Pa ja znam plivati! Osim toga ribnjak nije uopće dubok! - Jemmy se približi jezercetu
kako bi mu odredio dubinu. - Najviše jedan metar - reče.
- Varaš se. Kad čovjek ugleda dno, onda mu se čini da je ono bliže nego što u stvari jest.
- Pah! Dođider i pogledaj! Vidi se svaki kamenčić na dnu i - sto mu muka, brr, puh, puh! - Bio se predaleko
nagnuo naprijed i izgubio ravnotežu te se strmoglavio u ribnjak na mjestu gdje je bio upravo najdublji. Mali,
debeli lovac potonu, ali se odmah zatim pojavi. Bio je izvrstan plivač. Ali na žalost na sebi je još uvijk imao
krzno s kojim je pao u vodu. Njegov šešir širokog oboda plivao je po hladnoj vodi poput lista Victoria regia.
"Heigh-day!" nasmija se Dugajlija Davy. - Gent-lemani, pogledajte ovu pastrvu koju treba uloviti! Od ove ćemo
masne ribe napraviti mnogo porcija.
Mali Sas je stajao u blizini. U razgovoru je volio da se naruga Jemmyju, ali ga je ipak cijenio jer je Debeljko bio
Nijemac. - O jada! - viknu on prestrašeno dotrčavši. - Šta li ste to učinili, gospodine Pfefferkorn? Zašto ste
skočili u ribnjak? Jeste li se možda smočili?
- Skroz na skroz - uzvrati smijući se Jemmy dok je plivao sav zadihan.
- Do gole kože! Krasno ćete se prehladiti, l to još u krznu! Izlazite što prije! Za šešir ću se ja pobrinuti. Izvadit
ću ga ovom granom. - On uhvati jednu debelu granu i poče njom loviti šešir. Ali grana
Nazdravlje! primj. prevod..
je
128
malo prekratka te se zato nagnuo što je više
sei - opomenu ga Jemmy izlazeći iz __ Mogu ga sam dohvatiti. Ionako sam mokar. J_ jya ne govorite koješta! -
vo

uzvrati Frank. - Ako mislite da sam toliko nespretan kao vi, onda me možete žaliti. Ja neću pasti u vodu. A ako
prokleti šešir još malo dalje otpliva, onda ću se malko više nagnuti - o kuku. Evo i mene u tom belaju! No, ovo
da mi se desi!
Pao je u vodu. Izgledao je tako smiješno da se svi bijelci nasmijaše. Indijanci su međutim ostali krajnje ozbiljni,
premda su se u duši sigurno veselili ovoj smiješnoj zgodi.
- De, tko je sad tako nespretan kao ja? - zapita Jemmy kome su se pojavile u očima suze od smijeha.
Frank je pljeskao rukama po vodi veoma ljutila lica. - Čemu se tu imaš smijati? - uzviknu on. - Ja plivam ovdje
kao žrtva svoje uslužnosti i sama-rićanske ljubavi prema bližnjemu, a ti mi se, umjesto hvale za moju
milosrdnost, još smiješ. Ovo ću zapamtiti. Razumijete li me?
- Ma ne smijem se ja, već plačem! Zar ne vidite?
- Ćutite! Ne dopuštam da mi se rugate! Sve bih prežalio samo ne mogu frak koji imam na sebi! A i moj
amazonski šešir pliva sada posve bratski pored vašeg. Kastor i Phylax kako se kaže u mitologiji i astrologiji.
Upravo je...
- Kastor i Pollux kaže se! - upade Jemmy.
- Budite mirni! Pollux! Ja sam kao šumar imao toliko posla sa lovačkim psima da posve dobro znam fa li se
kaže Pollux ili Phylax. Ne dopuštam sebi takve jspravke. Ipak ću plemeniti bratski par izvući iz vode. Napravo
bih vaš šešir trebao ostaviti. Niste zaslužili da se zbog vašeg još više smočim.
°n pođe za šeširima i izvadi ih. - Tako - reče Evo spasio sam ih. Sad ćemo osušiti vaše P a nakon toga moj frak.
Oni će gorko plakati; im suze teku.

orlovi,
129,Dvojica unesrećenih su imali toliko posla sa svojim odijelima da nisu mogli sudjelovati, na svoju žalost u
započetom ribolovu koji se u ovom jezercetu vrlo brzo obavio. Nekoliko Šošona sišlo je na donjem kraju
ribnjaka u vodu, obrazovalo poprečno zbijen red i lagano koračajući naprijed potjeralo ribe uzvodno prema
gornjoj brani na potoku. S obje strane potoka su ostali Crvenokose! polijegali na zemlju, tako da su rukama
mogli dohvatiti vodu. U tjesnac stjeranim pastrvama bilo je nemoguće da se povuku kroz branu niti su se mogle
vratiti. Indijanci su naprosto grabili zbijene ribe i bacali ih preko glava na suho tlo. Za nekoliko minuta bili su
gotovi sa bogatim ulovom.
Onda su iskopali plitke jame i u njih položili kamenje. Očišćene ribe su zatim stavili na to kamenje i pokrili ih
drugim slojem kamenja na kojem su zapalili vatru. Uklonivši nakon nekog vremena pepeo, pastrve su bile
između vrelih kamena toliko mekane i sočne da im je meso pri dodiru otpadalo s kostiju.
Nakon objeda su okupili konje i postavili stražu.
Zatim su zapalili nekoliko logorskih vatri oko kojih su ljudi po volji polijegali. Naravno bijelci su se našli na
okupu. Old Shatterhand, Debeljko Jeramy i mali Frank su bili Nijemci. Dugajlija Davy je od svog debelog
prijatelja toliko naučio njemački, da ga je mogao razumjeti mada nije znao govoriti, a budući da je otac Martina
Baumanna potjecao iz Njemačke, mladić je vladao toliko njemačkim jezikom da se njime mogao služiti pri
razgovoru. I Bob je razumio nekoliko riječi jer Crnci općenito imaju smisla za jezike.
Takav razgovor kraj vatre, u prašumi ili u p-riji, ima svoje posebne draži. Tu se pričaju doživljaj" prisutnih i
pripovijedaju podvizi slavnih lovaca. Ma koliko velika bila razdaljina na Dalekom zapadu, čovjek ne može
uopće povjerovati kako se vijest o ne kom hrabrom podvigu, nekom čuvenom licu, ili istaknutom događaju
prenosi od vatre do vatre. Kad ,Crno-nogi" iskopaju ratnu sjekiru gore kraj Saskatchewana, onda već za
četrnaest dana o tome govore Komandi 130
, Ri0 conchoa i, ako se među Wallah-Wallah-In-diiancima u Washington-territoryu pojavi kakav veliki ag Onda
već za nekoliko dana o njemu pričaju Da-Icote"sa Coteau du Missouri.
Kao što se moglo očekivati, bilo je riječi o današnjem junačkom podvigu Martina Baumanna. Ukazali su mu svu
čast, a Hromi Frank reče: - Istina je, Martin je svoj podvig izvrsno izveo. Ali on nije jedini Icoji se može
pohvaliti da je preživio takvu pustolovinu. Ni moj medvjed onog puta nije bio od kartona.
- što? - čudio se Jemmy. - Jeste li i vi već imali posla s nekim medvjedom?
- I te kako! Ja s njim i on samnom.
- To nam morate ispričati!
- Zašto ne? - nakašlja se Frank važno i započe: - Nalazio sam se tada ne baš dugo u Sjedinjenim Državama, to
jest bio sam još prilično neiskusan u ovdašnjim prilikama. Naravno time nije rečeno da sam bio neobrazovan.
Naprotiv, ja sam sa sobom ponio dobru porciju tjelesnih i duhovnih prednosti. Ali ipak sve treba naučiti, a
čovjek ono što nije vidio niti se time bavio, ne može ni poznavati. Bankar, na primjer, ma kako bio mudar, ne
može tek onako, ni pet ni šest, duvati obou, a učeni profesor eksperimentalne astronomije ne može bez pouke
potrebnih zahvata odmah postati skretničar. Ovo ističem kao svoju ispriku u odbranu. - Desilo se to dolje u
Coloradu, u blizini Arkansasa. Ja sam se najprije po raznim gradovima bavio svakojakim poslom i uštedio
omanju svoticu. S njom sam htio započeti kakvu trgovinu na Zapadu, te sam tako s popriličnom zalihom robe
krenuo na put kao takozvani pedlar. Pravio sam tako dobre poslove da sam sve prodao kad sam stigao u kraj
Fort Lyon u Arkansasu. Čak sam i kolica prodao uz zaradu. Onda sam uzjahao konja, sa Puškom u ruci i
džepovima punim novaca, i odlučio J13 malko krenem, zabave radi, dublje u zemlju. Već
a
Ja sam imao golemu želju da postanem čuven West-rnan.
TorbTrT"
131- Koji ste i postali! - primijeti Jemmy.
- Da, ali još ne posve. No, mislim ako sada udarimo na Siouxe, ja sigurno neću stati iza fronta kao Hannibal kod
Waterlooa, te je posve moguće da ću postati slavan čovjek. Ali dalje! Colorado je bio tada tek odnedavna
poznat. Otkrili su izdašna zlatna polja te su u gomilama sa istoka dolazili prospektori i di-geri. Pravih
naseljenika međutim bilo je veoma malo. Stoga sam bio u neku ruku začuđen kad sam na svom putu iznenada
ugledao pravu pravcatu farmu. Ona se sastojala od omanje kolibe, više njiva i prilično velikog pašnjaka. Ovaj
settlement je ležao na obalama Purgatoria i toj se okolnosti moglo pripisati da se u blizini nalazila šuma. Tu je
stajalo naročito mnogo javora, i ja sam se čudio što je u svakom stablu pri dnu bila zabodena cijev iz koje je
kapao sok u podmetnutu posudu. Bilo je to s proljeća u najbolje doba za pripremanje javorovog šećera. U blizini
brvnare ugledao sam dugačke, široke, ali veoma plitke kace pune soka koji se u njima trebao ispariti. Ovo
moram primijetiti jer je jedna od njih u mojoj pustolovini odigrala naročitu ulogu.
- Jenkiju taj settlement sigurno nije pripadao - ubaci Old Shatterhand. - On bi sigurno pošao u potragu za zlatom
umjesto da kao stočar tu mirno sjedi.
- Sasvim tačno! Taj čovjek je potjecao iz Norveške i veoma me je gostoljubivo prihvatio. Obitelj mu se sastojala
od žene, dva sina i jedne kćeri, i mene su pozvali da ostanem koliko mogu. Ovo sam rado učinio i pomagao im u
domaćinstvu. Svojom uslužnošću i nasleđenom umješnošću stekao sam povjerenje tih ljudi, tako da su me
ostavljali posve samog na farmi. Kod jednog susjeda je trebalo održati takozvani house-raising-frolic i čitava je
obitelj htjela u tom veselju sudjelovati. Ja sam međutim morao ostati kod kuće kao čuvar i bdjeti nad farmom.
Dakle, svi su odjahali i ja ostadoh sam. Su-
Naseobina, farma, primj. pisca.
Svečanost kojom se proslavlja stavljan" kuć" p"d "f primj. pisca.
132
se u tom kraju nazivao svatko do koga se s konjem doći za pola dana. Upravo na toj zdaljini od nas ležala je i
dotična farma te se tako "ovratak mojih domaćina mogao očekivati tek nakon iva dana.
__Oni su vam poklonili golemo povjerenje -
reče Jemmy.
__Zašto ne? Mislite li valjda da bi mi možda
pala pomisao da s farmom pobjegnem? Izgledam li slučajno kao neki mangup?
- O tome ni riječi. Mislio sam to drukčije. Tim krajem je u to vrijeme prolazio svakojaki ološ, više nego danas.
Šta biste vi kao usamljeni čovjek mogli protiv takve čete učiniti? Takvi ljudi ne prezaju ni od čega.
- Ni ja također! - Moram još spomenuti da se malo podalje od kuće nalazio visok hickory-orah. Do prvih grana
bila mu je kora oguljena. Norvežanin ju je, kako mi je ispričao, upotrijebio za bojenje. Stablo je bilo veoma
glatko, te je trebalo biti i te kako spretan da se uza nj užvereš.
- To svakako od vas nitko nije ni tražio - reče Davy.
- Ne, tražio nije nitko, ali se mogu dogoditi neslućene stvari zbog kojih će se čak i najplemenitiji čovjek popeti
na stablo. Vi ćete taj prirodni zakon za nekoliko minuta potvrditi. Dakle, da se vratim na glavnu stvar: nalazio
sam se sasvim sam na farmi i razmišljao o tome kojim bi poslom mogao sebi da zasladim duge sate osame.
Tačno! U brvnari je pod od ilovače bio oštećen a između brvana na zidovima bijaše otpala žbuka. To je valjalo
popraviti, te je Norvežanin odmah pokraj kuće iskopao jamu i napunio je ilovačom. Jama je bila otprilike četiri
lakta duga i tri široka i do ivice napunjena. Sav oduševljen svojom nakanom htjedoh upravo do nje i iznenada
stadoh - pred kim ih" čim?
- Bit će pred nekim medvjedom? - zapita Jemmv.
- Da pred medvjedom koji je po svoj prilici napustio svoju jazbinu gore u Raton brdima da jeđ-
133
linom malo razgleda svijet i ljude. No to je bilo posve protiv mog prekaljenog ukusa. Ta momčina mi je pokazala
tako sumnjivo lice da sam se jednim skokom kakav valjda nikad više neću biti u stanju da izvedem, vinuo u
stranu. Ali isto tako brzo poletio je i on za mnom. To je mojim udovima dalo neslućenu vitkost te mi je bijeg
pred njim izgledao prava poslastica. Ja se poput zadnje-indijskog kralja tigra bacih prema hikoriu, uhvatih se za
njega i poletih poput rakete uz stablo. Nitko ne vjeruje što je čovjek u stanju učiniti u jednom tako ne baš
simpatičnom položaju.
- Sigurno ste bili dobar planinar? - reče Jemmy.
- Ma ne, nipošto. Ali kad je čovjeku medvjed za petama, onda se ne pita dugo da li veranje prija zdravlju, već se
vere i to s pravom strašću. Na nesreću je stablo, kao što sam već spomenuo, bilo veoma glatko. Nisam stigao do
grana te mi je bilo teško da se uza nj držim.
- O jada! To zna biti i opasno. Bili ste bez oružja. Šta li je medvjed uradio?
- Nešto što je mirne savjesti mogao propustiti - naime on je pošao za mnom.
- Ah, srećom nije bio grizli!
- To mi nije bilo važno, jer u tom času je medvjed za mene bio medvjed. Ja se grčevito stegoh uz stablo i
pogledah u medvjeda. Tačno, momak se uspravio dolje uz orah, obuhvatio ga rukama i počeo se peti polako i
komotno. Ovo kao da je za nj bila prava šala, jer je veoma zadovoljno brundao preda se, otprilike kao mačka
kad prede, samo jače. Meni pak ne samo da je brujala glava, već i čitavo tijelo od naprezanja da se čvrsto držim.
Medvjed se sve više i više približavao. Bilo mi je nemoguće da se. duže zadržim na svom mjestu; morao sam
dalje uvis. Tek što sam oslobodio jednu ruku da se uhvatim poviše, ja izgubih oslonac. Doduše brzo sam se
ponovo uhvatio, ali privlačna snaga majčice zemlje nije svoju žrtvu puštala. Od straha mogao sam sebi dopustiti
još jedan kratak dubok uzdah, a onda se sručih niz stablo kao čelični čekić od dvadeset centi takvom
134
goni pravo na medvjeda da je i on poletio na zemlju, a ja za njim!
Mali čovjek je pričao ovo tako živahno da su se vi slušaoci pretvorili u uho te su zbog načina na koji je opisivao
svoju nesreću praskali u bučan smijeh.
_ Da, smijte se samo - gunđao je Frank. - Meni nije bilo nimalo do smijeha. Imao sam osjećaj kao da su mi svi
dijelovi tijela ispremještani.
Bio sam posve gluh i tup da nekoliko sekundi nisam ni pomislio na ustajanje.
- A medvjed? - zapita Jemmy.
- I on je u prvo vrijeme bio isto tako miran poda mnom kao što sam i ja nijem sjedio nad njim. Onda se međutim
nenadano uspravi i to me dovede do spoznaje mojih ličnih obaveza. I ja skočih i potrčah - a on za mnom, da li
od straha kao ja, ili od žarke želje da jednom sklopljeno poznanstvo sa mnom nastavi, to vam ne bih znao reći.
Zapravo, ja htjedoh prema vratima kuće, ali za to je vrijeme bilo suviše kratko, a medvjed suviše blizu. Strah mi
je ulio brzinu laste. Činilo mi se kao da mi je užas dužinu mojih nogu udvostručio i učetvorostručio. Poletio sam
kao puščano tane za ugao kuće i - pravo u jamu s ilovačom, taman do pazuha. Sve sam zaboravio, nebo i zemlju,
Evropu i Ameriku, sve svoje znanje i svu ilovaču. U nju sam se bio zabio kao žohar u pekarsko tijesto i - pored
mene se začu bučno ,slap", kako Amerikanci kažu. Odmah zatim zadobih takav udarac, kao da me je lupio
odbojnik" željezničkog vagona, i razrijeđena ilovača mi prekri glavu. Čitavo mi je lice bilo njom prevučeno,
samo je desno oko bilo slobodno. Ja se okretoh i - zabuljih u medvjeda koji je uslijed svoje lakomislenosti
zaboravio da obrati pažnju na teren i tako za mnom skočio. Mogla mu se vidjeti samo glava, ali i ona je jezivo
izgledala. Ljupko sm se pogledali tri sekunde. Onda se on okrene na-
" Ja na desno, svatko u hvalevrijednoj namjeri dospije do prijaznijeg mjesta. Naravno, on se brže
o a
j prev
135izvukao od mene. Već saAi se uplašio da će se ka " iskoči iz jame, zaustaviti da me opsjedne. Ali tele što je
stao na čvrsto tlo, poletio je odatle u pravcu odakle smo došli i zaokrenuo iza ugla a da me nije udostojio ni
jednog jedinog pogleda. Farewell, big muddy beast!
Hromi Frank je u žaru pripovijedanja bio ustao i svoj prikaz popratio odgovarajućim grimasama da su mu se
slušaoci smijali smijehom kakav ovaj usamljeni kraj vjerojatno još nikad nije čuo. Ako bi netko i prestao da se
smije, morao bi iznova započeti; bilo je zaista smiješno.
- To je zacijelo vesela pustolovina - reče najzad Old Shatterhand - a najbolje u njoj je što je tako bezopasno za
vas prošla, naravno, na žalost, i za medvjeda!
- I za njega? - zapita Frank. - Oho! Pa ja još nisam gotov. Kad se moj medvjed izgubio iza ugla, ja čuh buku kao
da se pokućstvo prevrće, međutim ne obratih pažnju na to .već se samo potrudib da se što prije izvučem iz jame.
To me je stajalo znatnog napora, jer je ilovača bila veoma gusta te sam je se oslobodio samo na taj način što sam
joj ostavio svoje čizme. Onda sam morao prije svega oprati lice. Pođoh dakle iza kuće kuda je protkala vodica
kojoj sam sve što se kao suvišno prilijepilo za moju vanjsku čovječnost ljubazno povjerio. Onda sam pohitao
naprijed na pogledam po tragu u kome se pravcu medvjed udaljio. Ali momak nije uopće otišao. Sjedio je tamo
dolje ispod hikori stabla i - marno se oblizivao.
- Ilovačom? Pah! - reče Jemrnv mašući glavom-- Koliko ja poznajem ćudi tih zvijeri, on je odmah u vodu
skočio.
- To mu opće nije padalo na pamet, jer je t10 mudriji od vas, gospodine Jemmy. Poznato je, da medvjed voli
slatke stvari, a i ja sam spomenuo drvene kace u kojima se isparavao šećerni sok. Medvjedu Je ova pustolovina
toliko malo prijala da je samo misi"3 kako će se u najvećoj brzini izgubiti. Jedna od kaca
Zbogom lr..""- - "
138
_____, I,WA.lt -
Zbogom, krupna, prljava zvijeril priir."J. prev..
jala mu je na putu i on je u žurbi htio preko nje kočiti, ali je pritom upao u nju i oborio je sa postolja na kojem je
stajala. Budući da je sok bio već veoma gust, širio je snažan slatki miris zbog kojeg je lakomislena zvijer
zaboravila pad sa drveta, skok u jamu i mene. Umjesto da je uzela k srcu moje farewell" i opomenu koju je ono
sadržavalo, medvjed se kaodomaćin spustio pod stablo kako bi s najvećim užitkom polizao šećer sa ilovače. Bio
je toliko udubljen u ovaj prijatan posao da uopće nije primijetio kad sam se pored zida prošuljao u kuću i
sklonio. Sad sam bio u sigurnosti te sam uzeo svoju pušku sa klina. Budući da je medvjed sjedio na stražnjim
šapama, ja sam mogao nišaniti koliko sam htio tako da sam ga morao pogoditi. Kugla je pogodila zvijer tačno u
mjesto gdje se po mišljenju pjesnika skrivaju nježna osjećanja, naime, pravo u srce. Medvjed se zgrči, izpruži,
prednjim šapama učini nekoliko kretnji objašnjenja i padne onda mrtav na zemlju. Usred svoje lakomislenosti i
svoje lakomosti prestao je da postoji kao živo biće.
- Hm - reče Old Shatterhand. - Kakve je boje bio vaš medvjed?
- Krzno mu je bilo crno.
- A gubica?
- 2uta.
- Ah, pa to je bio baribal kojega se uopće niste trebali bojati.
- Oho! Po njemu se moglo vidjeti da je imao merak na ljudsko meso!
- Ne vjerujte u to! Baribal daleko više voli plodove nego meso. Ja sam spreman da se bez oružja upustim u
borbu s tom glupom, dobrom životinjom. Nekoliko snažnih udaraca pesnicom, i on će pobjeći.
- Da, to ste vi! Pa vi obarate, kao što vam i ime kaže, svakog čovjeka jednim udarcem svoje šake. Ja sam pak
mnogo nježnijih struna te ne bih bez oružja Pokušao i - stoj! Sto li protrči ono?
Frank je bio, kao što smo već spomenuli, za jeme svog pripovjedanja ustao sa mjesta. Stojeći pomjerio je
kameni krš koji mu je ležao pod
137nogama i prepanuo neku životinjicu koja se zadržala ispod kamena. Ona je munjevito projurila preko mjesta gdje
su stajali i uvukla se u duplju jednog šupijeg panja. Njeni pokreti su bili toliko hitri da se nre moglo vidjeti kojoj je vrsti
pripadala.
Netko, naime Crnac Bob, je bio kao eiektriziran njenom pojavom. On skoči na noge, potrča prema panju i viknu: -
Stoka, stoka ovdje uletjela, sakrila u duplju! Masser Bob hoće izvaditi stoka iz stabla.
- Oprezno! - opomenu ga Old Shatterhand. - Uopće ne znaš kakva je to životinja!
- On, ona je tako mala! - Bob pokaza s oba kažiprsta dužinu životinje.
- Mali stvor može u izvjesnim slučajevima biti opasniji od velikog.
- Oposum ne biti opasan.
- Jesi li vidio da je to oposum?
- Da, da, Masser Bob vidio sasvim jasno oposum. On biti mastan veoma, veoma mastan i dati veoma ukusno pečenje,
oh mnogo ukusna! - On mljacnu jezikom i obrisa usne kao da je pred sobom već viflio pečenje. 4
- A ja mislim da se varaš. Oposum nije tjjio hitar kao ova životinjica.
- Oposum isto tako brzo trčati, sasvim brzo. Zašto massa Shatterhand ne priuštiti masser Bobu dobro pečenje?
- Dobro, ako si baš toliko uvjeren da se nisi prevario, onda uradi što hoćeš! Ali nama ne dolazi blizu s tim jelom!
- Vrlo rado ne doći blizu! Masser Bob ne dati nikom oposum. On jesti pečenje posve sam. Sad pažnja! On izvući
oposum iz duplje! - Bob zasuče desni rukav.
- Ne tako, ne tako! - opomenu ga Old Shatterhand. - Tog stvora moraš lijevom rukom uhvatiti, a u desnu uzeti nož.
Čim ga budeš zgrabio, izvući ćeš ga brzo van i kleknut ćeš na nj, onda se on neće moći kretati i braniti i ti ćeš mu brzo
presjeći gr10"
138
- Lijepo! To biti vrlo lijepo! Masser Bob će uraditi, jer masser Bob biti veliki Westman i
Čuveni lovac.
On zasuče potom lijevi rukav, uze nož u desnu ku a lijevu zavuče u rupu, oprezno i ustežući se, "pošto ništa nije
osjetio, on je gurnu još gublje. Onda međutim nenadano ispusti nož i glasno kriknu razvlačeći grimase od bola i
mašući slobodnom desnom rukom po zraku.
- Heigh-ho, heigh-ho. - zapomagao je. - Ovo boljeti, veoma boljeti.
- Sto je? Imaš li zvijerku?
- Da li je masser Bob imati? Ne, zvijer imati Masser Boba.
- O jada! Da li te je ugrizla za ruku?
- Duboko, sasvim duboko!
- Onda povuci, vuci samo!
- Ne, jer to strašno boli!
- Ali ruku ne možeš ostaviti u duplji. Kad takva jedna zvijer jednom zagrize, ona je lako ne pušta. Dakle, vuci! A kad
je izvučeš van, uhvati je brzo drugom rukom i drži čvrsto dok joj ja ne zadam smrtni udarac.
Old Shatterhand uze svoj dugi nož iz pojasa i priđe Bobu uz stabla. Crnac je povukao ruku, naravno veoma lagano, i
zaškripao zubima bolno qvi-leći. Zvijer se doista nije opustila te ju je izvukao do otvora duplje. Onda Crnac učini još
jedan brzi trzaj i zvijer izađe objesivši se zubima o njegovu lijevu ruku. On je hitro ščepa desnom za stražnji dio tijela
očekujući da Old Shatterhand upotrijebi nož. Umjesto toga ovaj skoči što je brže mogao unazad i- viknu: - Skunk!
Bježite, bježite što dalje, o ljudi!
Ovim imenom se naziva američki tvor. To je sisavac dug nekih četrdesetak centimetara i spada u kune, ima gotovo
isto toliko dugi prugasti rep i nezgrapan nos na šiljastoj glavi. Krzno mu je crno i pro-_arano dvjema snježnobijelim
prugama koje se prote-u duž bokova i spajaju na plećkama. On se hrani jajima, malim životinjama,_ ali često napada i
zečeve;
Ah, ah.
189u lov izlazi samo noću, a ostalo vrijeme provodi podzemnim skrovištima i dupljama stabala.
Ovaj stvor zaslužuje s puno prava svoj latinski naziv mephitis. On naime ima ispod .repa jednu zli jezdu iz koje štrca
neku uljanu tečnost oštra, neprijatna mirisa, da bi se odbranio kad ga netko na padne. Smrad te žute tekućine je doista
strašan i zadrži se više mjeseci na odijelu koje poprska. Budući da je skunk u stanju pogoditi tim smrdljivim sokom
neprijatelja na znatnoj razdaljini, svatko koji tu životinju poznaje, drži se što dalje od nje. Jer koga ona poprska, može
se lako naći u položaju da tjednima bude isključen iz svakog ljudskog društva.
Umjesto oposuma Bob je dakle uhvatio jednog takvog smrdljivca. Ostali ljudi su skočili sa svojih mjesta i pobjegli. -
Baci ga! Brzo, brzo! - savjetovao je Debeljko Jemmy Crncu.
- Masser Bob ne moći baciti - jadikovao je Crnac. - On je zabio zube u njegovu ruku i - oh, au - au, oh! Faugh it" s a
beastly shame, fuj mrcino jedna! Sad je poprskao masser Boba. O smrti, o pakla,
0 vraga! Kako smrditi masser Bob! Nitko to ne moći izdržati. Masser Bob morati ugušiti se. Gubi se, gubi se, jezivi
stvore! - On ga htjede stresti s ruke, ali sav je njegov trud bio uzaludan.
- Čekaj! Masser Bob tebe već skinuti, ti dirty pig, ti faoul rascal! - On zamahnu desnom šakom
1 zadade životinji strašan udar po glavi. Taj udarac onesvijesti skunka, ali on još dublje zari svoje zube u Crnčevu
ruku. Urlajući cd boli, Bob podiže svoj nož sa zemlje i odreza skunku grkljan.
- Tako! - uzviknu on. - Sad masser Bob P°" bijedio. Oh, masser Bob se ne plašiti, ni od kakvog medvjeda i ni od
kakve smelling beast! Neka sva gospoda dođu i vide kako masser Bob ubiti krvožedna zvijer!
Ali oni su se dobro pazili da mu se ne približe, jer je on širio tako užasan smrad da su svi, uprkos razdaljine, držali
zapušene nosove. - No, zašto ne
Gade smrdljivi. Lupežu pokvareni.
140
7anita on. - Zašto ne proslaviti pobjeda sa doći" -
Momče, jesi li lud? - srdito se obrecnu De-i-ko Jemmy. - Tko može da ti se približi! Ti zaudaraš kudikamo gore od
najstrašnije kuge!
__p3 niaser Bob mirisati vrlo loše. Masser Bob
već sam primijetiti! Oh, oh, tko može izdržati ovaj miris! - Lice mu poprimi jeziv izgled.
_ Baci tvora! - savjetovao mu je Old Shatter-
hand.
Bob pokuša da uradi po njegovu savjetu, ali mu
ne uspije. - Zubi tvora su se bili duboko žarili u ruku massera Boba. Masser Bob ne moći otvoriti gubicu ove stoke!
Kukajući i jaučući vukao je i cimao skunkovu glavu, ali uzalud. - The đevil! - viknuo je ljutit.
- Skunk ne moći ipak vječito visiti na ruka masser Boba! Zar nema nikoga tko htjeti pomoći jadan masser Bob?
Hromom Franku bi ga žao. Njegovo mekano srce natjera ga da pokuša osloboditi Crnca od mrtvog neprijatelja. On mu
priđe naravno sasvim polako i reče:
- Čuj, Bob, ja ću pokušati. Ti mi, doduše, mirišeš mnogo na smrad, ali to će valjda moja čovječnost izdržati. Međutim
ja ti postavljam samo jedan uvjet, nemoj me nikako dotaći!
- Masser Bob ne prići massa Franku! - svečano ga uvjeri Crnac.
- Onda dobro! Ali ni tvoja odjeća ne smije okrznuti moju, inače ćemo mirisati udvoje, a ja bih ti ipak htio radije
samom prepustiti to časno pravo.
" - Massa Frank samo doći! Masser Bob bude posve paziti!
Bijaše zaista to pravo junaštvo kad je mali Sas onda prišao Crncu. Da je samo malo dotakao bilo Sdje Bobovo ruho
poštrcano skunkovim smradom, zadesila bi ga sudbina izgnanika, ukoliko ne U više volio da se zauvijek oprosti od
svojih haljina.
Odvratni smrad je gotovo zaustavio dah Hromom anku dok je pomagao Crncu. Ali on je hrabro iz-
141držao. - Sad mi ispruži ruku, Crni! - zapovijedi o - Suviše blizu ne želim ti se primaći.
Bob posluša ovo naređenje i Sas uhvati jednom rukom gornju a drugom donju vilicu zvijeri kako bi oslobodio
Crnca. Ovo mu je pošlo za rukom tek nakon krajnjeg naprezanja sve svoje snage. Morao je upravo slomiti
skunkovu čeljust, a onda je žurno skočio unatrag. Skoro ga je uhvatila nesvijest, tako je grozno Crnac zaudarao.
Bob je bio posve veseo kad se oslobodio. Ruka mu je doduše krvarila, no on nije obraćao pažnju na to, već je
zadovoljan prišao ostalima. Ali tada Old Shatterhand podiže svoju pušku, uperi je u Bobove grudi i zapovjedi: -
Stoj, inače ću te ubiti!
- O nebesa! Zašto htjeti ubiti siroti dobri masser Bob?
- Jer će i na nas prijeći smrad, ako nas dotakneš. Potrči brzo niz vođu, što možeš dalje, i zbaci sa sebe sve svoje
ruho.
- Odjeća baciti? Zar masser Bob da se oprosti od svog lijepog kaliko kaputa i hlača i prsluka?
- Svega! Onda se vrati i sjedi ovdje u ribnjak tako da ti voda dođe do grla. Dakle, brzo! Što više budeš oklijevao,
tim ćeš duže zadržati na sebi smrad.
- Kakva nesreća! Moj lijepo odijelo! Masser Bob njega oprati i ne mirisati više!
- Ne, masser Bob će mene poslušati, inače ću ga ubiti na licu mjesta; dakle: jedan - dva i - trr -! lovac pođe s
podignutom puškom prema Crncu.
- Ne, ne! - vikao je Bob. - Ne ubiti! Masser Bob otrčati brzo, brzo brzo!
On se izgubi u tami noći. Naravno da Old Shat-terhandova prijetnja nije bila ozbiljno zamišljen8" ali ona je bila
najbolje sredstvo da Crnca privoli na brzu poslušnost. Bob se uskoro vrati i sjede u ribnjak da se opere. Umjesto
sapuna đadoše mu popriličan komad medvjeđe masti sa pepelom od drveta, kojeg je bilo dovoljno kraj vatre.
- Kakva šteta za lijep mast od medvjeda! - žalio je on. - Masser Bob biti fini finglet-man, np
Momak s kovrdžavom kosom primj. prevod..
142
bičan niger, jer on moći isplesti uvojke, ovako duge! ° __ Peri se samo! - smijao se Jemmy. - Ne misli sada na
°J ljepotu, već na naše nosove! - Od Crnca se širio, premda se oslobodio svog odijela i premda je sjedio u
SV U

vodi, još uvijek užasan smrad.

__Ali - upita on - koliko mora masser Bob
ovdje sjediti i prati?
- Dokle budemo ovdje ostali, dakle, do sutra
ujutro.
- To masser Bob ne moći izdržati!
- Bit ćeš prisiljen da izdržiš. Druga je stvar da li će preostale pastrve izdržati. Ne znam da li ribe imaju čulo
mirisa, ali ako ga imaju, onda se neće baš obradovati posjeti koju si im upravo učinio.
- A kad će smjeti masser Bob donijeti svoje odijelo da i njega opere?
- To nikako. Ono će ostati tamo gdje je, jer je postalo neupotrebljivo.
- Ali što će jadni masser Bob obući?
- Da, to je zacijelo nezgodna stvar. Nema nikakve zamjene za tvoje haljine. Morat ćeš se vjerojatno uviti u kožu
grizlijevu koga je Martin danas ubio. Možda ćemo tamo gore u stjenovitoj planini naći neki napušten dom
kakvog prastarog krojačkog majstora, gdje ćeš se snabdjeti čarapama i ogrtačem. Dotle ćeš međutim biti na
začelju naše povorke, jer nam bar slijedećih nekoliko dana ne smiješ blizu prići. Prema tome peri se samo
marno, peri! I ukoliko se više trljaš, utoliko će se prije izgubiti smrad.
I Bob je trljao što je žešće mogao. Samo mu je glava virila iz vode; zaista je bilo veselo promatrati kakve je
grimase pravio.
1489. BEZIMENI
Ostali su se bili u međuvremenu vratili logorskoj vatri. Samo je po sebi pojmljivo što je Bobova pustolovina bila
najprije predmet njihova razgovora. Onda su zamolili Dugajliju Davyja da im ispriča neki od svojih doživljaja.
On je izašao ovoj želji u susret i pripovijedao im o jednom susretu sa traperom Jug-gle-Fredom koji je bio
poznat kao majstor u gađanju. Pošto je opisao nekoliko podviga ovog čuvenog West-mana, on je dodao na
kraju: - Ali ima i drugih takvih strijelaca. Ja poznajem dvojicu koje nitko nije pobijedio: Winnetoua i Old
Shatterhanda. Molim vas, sir zar nam ne biste ispričali neku od svojih dogodovština?
Ove posljednje riječi bile su upućene Old Shatter-handu. On ne odgovori odmah, već duboko udahnu kao da je
htio čulom mirisa ispipati zrak.
- Da, onaj momak tamo u vodi miriše još uvijek posve jako - reče Jemmy.
- Nisam ja udahnuo zrak zbog njega - uzvrati Old Shatterhand, uperivši ispitivački pogled u stranu na svog
konja Hatatitla koji je bio prestao da pase i nozdrvama njušeći uvlačio zrak.
- Onda mirišite nešto drugo? - zapita Davy.
- Ne! - Zatim se Old Shatterhand obrati poluglasno Winnetouu: - Gonjuhn-eh-go!
Ovo znači na našem jeziku: - Pazi! - Budući da drugi nisu razumjeli govor Apača, oni nisu ni znah
Zonelef Fred pritnj. piše".
144
je Old Shatterhand rekao. Winnetou kimnu gla-
om lati se svoje puške Privuče Je k sebi-
Old Shatterhandov konj okrenu frkćući glavu pre-
ma vatri; oči su mu svjetlucale. - Dih-il-huš! - dovikne lovac konju i on odmah leže u travu, ne pokazujući
nikakve znake uznemirenosti.
Pošto je i Old Shatterhand svoju dvocijevku privukao k sebi, upita ga Jemmy: - Sta je to, sir? Vaš konj kao da je
nešto nanjušio?
- Osjetio je Crnčev miris - umiri ga upitani.
- Ali vas dvojica ste se mašili oružja!
- Jer bih htio da vam ispričam nešto o gađanju s ,kuka"! Vi ste vjerojatno o tome čuli?
- Svakako!
Mada su govorili engleski, Frank ipak reče svojim saksonskim narječjem: - Čujte, master Shatterhand, vi se
najvećma služite pogrešnim izrazom!
- Kako to?
- Ovo se naime ne zove gađanje ,s kuka", već krstobolja. Tko nju dobije taj ide pogrbljen i uzet, jer ga krsta i
kukovi užasno bole. Taj izraz huftschuss je stoga ortograisko-medicinski posve pogrešan.
Dok je Frank ovo govorio na Old Shatterhandu se nije moglo nimalo primijetiti, da je i on isto onako kao
Winnetou oštrim pogledom pretraživao ivicu šume s one strane potoka i ribnjaka. Svoj šešir je bio toliko
navukao na čelo da su mu oči bile duboko u sjeni, te se nije moglo dobro vidjeti u kom pravcu i na koji predmet
ih je bio uperio. Potom on odgovori, nimalo abunjen: - Molim lijepo, moj najbolji Frank, ja znam vrlo dobro što
je hexenschuss. Ali Ja sam mislio na nešto sasvim drugo.
- Ah tako! Dobro, a našto to?
- Na gađanje ,s kuka", kao što rekoh. Neki ga nazivaju i gađanjem ,s koljena". Time mislim na onaj stav pri
kojem se puška ne uzme kao obično, već se Podigne samo do kuka ili položi uz butinu i koljeno.
Pa onda se uopće ne može nišaniti!
- Kr_,"?ra rieči Huftschuss - gađanje iz kuka, Hexenschuss krstobolja primj. prev..
orlovima
145- Svakako nije lako steći potrebnu spretnost, i ja znam mnoge dobre Zapadnjake, koji svoj cilj inače nikad ne
promaše, ali pri gađanju ,s kuka" ili koljena redovito opale u prazno.
- Pa čemu je onda pronađeno to gađanje ,s kuka"? Zar nije bolje gađati na uobičajeni način u kojem je čovjek
siguran da će pogoditi.
- Ne! Dogodi se često da se Westman bez spomenute spretnosti nađe u smrtnoj opasnosti. Ovom gađanju s kuka
se naime pribjegava samo onda kad se sjedi ili na zemlji leži i kad se neprijatelju ne želi staviti do znanja da se
uopće namjerava pucati. Zamislite, eto, da se u blizini nalaze neprijateljski raspoloženi Indijanci s namjerom da
nas napadnu. Oni su razaslali svoje uhode koji se šuljaju da saznaju koliko smo mi jaki, da li naš logor odgovara
njihovoj nakani i da li smo preduzeli potrebnu opreznost. Te uhode dolaze mileći na rukama i stopala-ma...
- Ali njih bi prije toga morala otkriti naša straža! ubaci Frank.
- To nije baš tako sigurno kao što mislite. Ja sam se na primjer uvukao u šator Oihtka-Petej, premda je on
postavio straže i premda je teren bio ravan i obrastao samo travom. Ovdje pak stoje unaokolo stabla koja
šuljanje izvanredno olakšavaju. No, idemo dalje! Uhode su se provukle pokraj naših straža. One leže na rubu
šume, iza ili između spleta granja i promatraju nas. Uspije li im da se vrate svojima, onda je s nama gotovo.
Nećemo imati pojma kad nas napadnu i unište. Najbolje protusredstvo je uhode učiniti bezopasnima.
- Dakle ubiti ih?
- Da. Ja sam doduše protiv svakoga prolijevanja krvi, kad se može izbjeći, ali u jednom ovakvom slučaju bilo bi
samoubojstvo poštedjeti neprijatelja. Zato je on osuđen na kuršum.
- Gopi-aguan-nesigo - oni su blizu - šapnu poglavica Apača.
- Si-tesi-go-aguan - ja ih vidim - uzvrati Olđ Shatterhand.
146
_ Naki - dvojicu! __ Ha-ah - da!
__ Ni-darteh, si ohi; pi-es-itah tajasi - ti ovog, ja ću onog; usred čela! - Pri tom Apač prebaci lijevu ruku na
desni kuk.
__Sta to skrivate od nas? - zapita Dugajlija
Davy.
- Ništa neobično. Eekao sam poglavici govorom Apača da mi pomogne da vam objasnim šta to znači gađanje s
kuka.
- To već znam. Meni doduše nije nikad pošlo za rukom ma kako da sam ga dugo vježbao. Da se vratim na vaše
prijašnje riječi, morali biste ipak uhode najprije opaziti da biste ih ubili.
- Svakako!
- U tami gustiša tamo prijeko?
- Da!
- Ali oni će pripaziti da se ne približe toliko da bi ih mi mogli vidjeti!
- Hm! "
Old Shatterhand upre pogled još jednom na rub šume, kimnu zadovoljno glavom preda se i odgovori: - Da li ste
možda ikad vidjeli noću u moru oči tin-terara, morskog psa, kako sijaju?
- Ne!
- Eto, te se oči mogu sasvim jasno vidjeti. One Imaju neki fosforescentni sjaj. I svako drugo oko, pa l čovječje,
ima taj isti sjaj, premda ne istog intenziteta. I što je moć opažanja oka noću više napregnuta "° se oko može u
tami jasnije opaziti. Pretpostavimo, "a primjer, da se sada tamo prijeko u žbunju nalazi neki uhoda koji nas
promatra, ja bih mu vidio oči, a Winnetou isto tako.
- Malo pretjerujete, gospodine! - reče Davy. - St" ti na to kažeš, stari Jemmy?
- Mislim da ni ja nisam slijep! - uzvrati upitani. "7 Srećom mi smo ovdje sigurni od takve jedne po-sjete. Ipak je
malo škakljivo kad čovjek dođe u takav Položaj da je potreban dobar metak iz sjedecejg stava. Zflr ne, sir?
IO"
147- Da - kimne Old Shatterhand. - Pogledajte amo mister Frank! Dakle, pretpostavimo slučaj da se tamo
prijeko nalazi neki neprijateljski uhoda kome vidim oči kako se između lišća sjaje. Moram ga ubiti ako ne želim
dovesti u opasnost svoj vlastiti život. Ako međutim stavim pušku na obraz, on će vidjeti da želim pucati i odmah
će se povući. Možda ima već uperenu pušku na mene i opalit će svoj metak prije nego ja moj. To moram izbjeći
time što ću se poslužiti gađanjem s kuka. Pri tom se sjedi mirno i naizgled posve spokojno, kao ja sada. Puška se
uzme i polako malo podigne, kao da se želi nešto pogledati ili se sa njom poigrati. Onda se obori glava, kao ja
sada, i pogleda u stranu, ali pogled očiju zasjajenih obodom šešira, je oštro uperen u cilj, baš ovako kao što
Winnetou i ja sada činimo.
Sto je riječima objašnjavao to, je zajedno sa Apa-čom djelom pokazao.
- Desnom rukom se pritegne kundak čvrsto uz kuk, a cijev uz koljeno, lijeva se prebaci na zatvarač puške da bi
dobila još čvršći položaj, kažiprst desne ruke se položi na okidač, cijev se uperi tako da metak udari između
očiju, dakle usred uhodina čela - ovo nišanjenje se svakako mora dobro naučiti, i onda se pritisne - tada!
Njegov pucanj sijevnu, i u istom trenutku granu i Apačeva puška. Obojica hitro skočiše na noge. Win-netou
odbaci svoju pušku i izvuče nož iz pojasa te poput pantere poleti preko potoka u gustiš.
- Anemacokan kozo! Kare! Empanoke! - Gasite vatru! Sjedite! Ne govorite! - viknu Old Shatterhand narječjem
Šošona. Istog časa on čizmama razgrnu vatru kraj koje je sjedio i baci zapaljene cjepanice u ribnjak. Onda pojuri
za Apačem.
Šošoni su kao i bijelci, skočili na noge kad su se prolomili pucnji. Hladnokrvni i duhom prisutni crveni ratnici
poslušaše Old Shatterhandovo naređenje te za tren oka baciše preostale ugarke u vodu. Za ča-sak zavlada
duboka tama, mada je prošlo samo nekoliko sekundi otkad su se pucnji prolomili.
148
I naredba da budu mirni bila je izvršena, samo od jednog naime od Crnca koji je sjedio u vodi i oko čije su glave
letjeli ugarci što su se šišteći gasili u vodi. - Bože, bože! - vikao je on. - Tko to pucati? Zašto bacati vatra na
siroti masser Bob? Zar masser Bob izgorjeti i utopiti se? Zar biti kuhan kao pastrva? Zašto ne biti svjetlo? Oh,
oh, masser Bob ne vidjeti nikoga više!
- Šuti, glupane! - doviknu mu Jemmv.
- Zašto masser Bob šutjeti? Zašto sada ne...
- Tiho! inače ćemo tđ ubiti! Neprijatelj je ovdje." Od tog časa glas massera Boba se nije više čuo.
On je sjedio nepomično u vodi kako svoje cijenjeno prisustvo ne bi odao neprijatelju.
Unaokolo je zavladao muk. Samo se povremeno čulo frkanje konja ili udar kopitom. Ljudi koje su tako
neočekivano prepali u njihovoj sigurnosti zbili su se jedan do drugog. Indijanci nisu govorili ni riječi. Bijelci su
se šapatom međusobno dogovarali.
Onda se razliježe Old Shatterhandov glas: - Upalite ponovo vatru! Ali-se držite dalje od nje da vas ne vide!
Jemmy i Davy klekoše da izvrše naređenje i onda se odmah povukoše ponovo u tamu.
U svjetlu vatre pomoliše se onda Winnetou i Old Shatterhand, obojica s puškom u ruci i Indijancem na ramenu.
Ostali im se htjedoše približiti, ali Old Shatterhand reče: - Sad nije vrijeme za objašnjenje. Ovu dvojicu mrtvaca
privezat ćemo na dva rezervna konja i onda ćemo krenuti. Doduše bila su samo ova dvojica ovdje pokraj logora,
ali čovjek ne zna koliko to ima u blizini. Dakle, brzo!
Oba lesa su imala okruglu rupu na čelu i potilj-fu- Kugle su im prošišale kroz glavu baš onako kao sto je
Winnetou rekao Old Shatterhandu: - Pi-es-itah-tajasi - posred čela.
Svi suputnici su bili sigurni i izvrsni strijelci, ali . navovako nevjerojatna sigurnost gađanja duboko ih
za
čudila da su Šošoni šaputali među sobom i s Praznovjericom gledali u dva čuvena lovca.
149
Pokret je uslijedio brzo i u tišini. Vatru su ponovo zagasili. Onda su Winnetou i Old Shatterhanđ stali na čelo
povorke, te započe jahanje kroz noć. Dolina je uskoro postala toliko uzana da je morao jedan za drugim jahati.
Ova okolnost i nužna obazrivost nisu dopuštali nikakav razgovor.
Naravno da Crnca nisu ostavili u vodi. On se šćućurio bez odijela na svom kljusetu na kraju povorke, jer je na
sebi nosio smrdljivo tvorovo zavješte-nje. Dugajlija Davy mu je dao stari, poderani santilo pokrivač koji mu je
služio kao sedlo, te ga je Bob omotao oko bedara kao otočanin južnih mora kecelju. Bob se bio zavadio sa
sobom i svojom sudbinom te je duboko uvrijeđen brundao preda se.
Tako su satima išli u najvećoj tišini i najvećoj brzini, najprije kroz uzanu dolinu a onda uz prostranu, golu
padinu brda pa potom niz nju preko valovite, uzane prerije, i kad je dan konačno počeo svitati, pred jahačima se
ukaza tijesni klanac koji je vodio između visokih tamnom šumom obraslih brda. Tu, na ulazu u klanac,
zaustaviše se dvojica vodiča i sjahaše sa svojih konja. Ostali pođoše za njihovim primjerom.
Sa konja su skinuli oba lesa i položili ih na zemlju. Šošoni su napravili širok krug oko njih. Znali su da će sada
početi vijećanje na kojem su najprijć samo poglavice mogle uzeti učešća. Ostali su morali sačekati da ih pozovu
na dogovor.
Ubijeni Indijanci su bili odjeveni na indijanski način, napola u vuneno, napola u kožno ruho. Teško ia im je bilo
više od dvadeset godina.
- Pomislio sam ovo - reče Old Shatterhanđ. - Samo neiskusni ratnici otvaraju toliko oči kad uhode neprijateljski
logor te im se sjaj očiju može lako opaziti. Lukavi uhoda međutim skrije napola oko ispod .kapka i trepavice.
Ali kojem li plemenu pripadaju?
Ovo je pitanje bilo upućeno Jemmyju. - Hini - promrmlja Debeljko. - Hoćete li vjerovati, gospođine, da me je
vaše pitanje pomalo zbunilo?
- Vjerujem vam, jer i ja ne bih u ovaj čas mogao na njega odgovoriti. Oni se nalaze u ratnom P° Siodu. Ovo je
sigurno, jer, premda su prilično izbrisa-
150
ipak se vide ratne boje na njihovim licima. Crno f Crveno! Boje Ogellallaha. Uprkos tome momci kao nisu siouxi.
Po njihovom ruhu se ne može ništa .jalcljuciti. Pretražimo im najprije džepove?
Džepovi su im bili sasvim prazni. U njima se nije mogla naći ni najmanja sitnica. Kraj njihovih leševa su sinoć
našli puške, te su i njih pregledali. Bile su napunjene, ali nisu imale nikakvo obilježje po kojem bi se moglo
zaključiti kojem plemenu pripadaju.
__Možda su bili posve bezopasni za nas - primijeti Dugajlija Davy. - Slučajno su nabasali u kraj gdje smo
logorovali te su nas morali zbog svoje vlastite sigurnosti uhoditi.
Old Shatterhanđ odmahne glavom i uzvrati: - Mjesto gdje smo zakonačili bilo je tako odabrano da tu čovjek ne
bi mogao slučajno zalutati. Ova dvojica su slijedila naš trag.
- To još nije dokaz protiv njih!
- Ne. Ali oni su mudro uklonili od sebe sve po čemu bi se moglo utvrditi njihovo pleme. Ovo je sumnjivo. Bili
su s puškama, ali bez baruta i olova. Ovo je još sumnjivije, jer se ovako ni jedan Indijanac ne udaljuje od svoje
horde. Oni sasvim sigurno pripadaju nekoj družini čije su uhode bili.
- Hm! Možda nisu čak ni konje imali.
- Mislite? Pogledajte kožne hlače ovog ovdje. Zar im nisu nogavice s unutrašnje strane izglačane? Od čega bi to
bilo, ako ne od jahanja!
- Možda od ranijeg.
Old Shatterhanđ klekne i privuče nos hlačama. Onda reče ustajući: - Pomirišite ovu nogavicu! Sasvim se
pouzdano može osjetiti miris konjskog znoja. -Ali budući da se on u divljini brzo izgubi, mora da su ova dvojica
još juče jahali na konju.
Tada im priđe Wohkadeh i reče: - Neka slavni ljudi dopuste Wohkadehu da prozbori koju riječ, Premda je još
mlad i neiskusan!
- Govori samo! - kininu Old Shatterhanđ ohrabrujući ga.
151- Wohkadeh doduše ne poznaje ove crvene rat. nike, ali on poznaje lovačku košulju jednog od njih
On se sagnu, podiže šav lovačke košulje i pokaza na zarez koji se na njoj vidio te reče: - Wohkadeh - je urezao
svoj totem, jer je košulja njemu trebala pripasti.
- Ah, ovo je čudesan susret. Moda ćemo sada doznati nešto pobliže.
- Wohkadeh ne može ništa sa sigurnošću reći, ali on pretpostavlja da ova dva mlada ratnika pripadaju plemenu
Upsaroka.
- Kakav razlog ima moj mladi brat za ovu pretpostavku? - zapita Olđ Shatterhanđ.
- Wohkadeh je bio prisutan kad su Sioux-Ogel-lallasi pokrali Upsaroke. Mi, smo dolazili od onog iz-đuljenog
brda koje bljedoliki nazivaju Lisičjim leđima i prešli preko sjevernog rukavca Cheyenne rijeke, na mjestu gdje
se probija između Three Peaksa i Inyan Kara-brda. Dok smo jahali između brda i rijeke, zaokrenuti smo na rubu
šume i ugledali deset i osam crvenih ljudi kako se u vodi kupaju. Ogellal-lasi su održali kraće vijećanje. Kupači
su bili Upsaroke, dakle neprijatelji. Zaključili su da im učine najveću sramotu koja se crvenom ratniku može
učiniti...
- Zounds! - viknu Olđ Shatterhanđ. - Nisu im valjda htjeli opljačkati njihove najveće svetinje, kesice sa
vračarijama?
- Moj bijeli brat je pogodio. Sioux-Ogellallasi su dojahali ispod stabala do mjesta gdje su kraj žbunja pasli konji
Upsaroka. Tamo su im ležale haljine, oružje i vračarije. Ogellallasi su sjahali i privukli im se. Pošlo im je za
rukom da izvrše krađu.
- Zar kupači nisu postavili stražu?
- Ne. Nisu mogli slutiti da će se pojaviti četa neprijateljski nastrojenih Ogellallaha na mjestu gdje su pasli konji
Upsaroka. Siouxi su opljačkali konje i ljekarije i gotovo svo ruho i oružje Vrana-Indijanaca. Onda su ponovo
uzjahali svoje konje i odgalopirau-Kad su dijelili plijen, Wohkadeh je dobio ovu lovačku
Inicijal. Vrana-IndiJanci prlmj. pisca.
152
. On međutim nije htio biti lopov, već je svoj totem u nju i krišom je bacio.
__ Kad je to bilo?
__ Četiri dana prije nego su me Ogellallasi poslali jfao uhodu protiv ratnika Sošona.
__Onda su se Upsaroke u najvećoj brzini snab-cheli novim konjima, naijinama i oružjem i pojahali za
kradljivcima. Uz put su našli ovu odbačenu košulju koju je zakoniti vlasnik ponovo dobio. Za Ind-smana nema
veće sramote, nego kad mu ukradu njegovu svetinju. On se kod svojih ne smije pojaviti prije nego je pronađe ili
drugu opljačka i pri tome njena vlasnika ubije. Indijanac koji pođe da traži izgubljenu vrećicu s ljekarijama
pokazuje gotovo luđačku smjelost. Sasvim mu je svejedno da li će ubiti prijatelja ili neprijatelja, i ja sam stoga
uvjeren da smo sinoć umakli Velikoj opasnosti. Šta bi bilo, najdraži Jemmy, da sinoć nismo ništa primijetili?
- Hm! - promrmlja Debeljko prelazeći rukom ispod šešira kako bi se zbunjen počešao. - U tom slučaju sada
bismo ležali negdje u dubokom miru, ali bez skalpa i života. Ja doduše znam da se noću može opaziti nečije
oko, ali sinoć sam bio čvrsto uvjeren da nikakvog neprijateljskog stvora nema u blizini te se zbog toga za takvo
nešto nisam uopće brinuo. Dakle, vi sigurno mislite da su Upsaroke krenuli za nama?
- U svakom slučaju oni nas prate, a pogotovu sada kad smo ubili dvojicu njihovih.
- Onda večeras moramo biti spremni na njihov Prepad.
- S time moramo svakako računati - složi se Olđ Shatterhanđ. - Sto kaže moj crveni brat na to? Jesu li Upsaroke
sada neprijatelji Sošona? - Ove ri-Ječi su bile upućene Oihtka-Peteju.
- Ne. Oni su neprijatelji Sioux-Ogellallaha, koji 511 i naši neprijatelji. Protiv njih mi nismo iskopali ratnu sjekiru.
Ali ratnik koji traži svoje vračarije je
eprijatelj svih ljudi. Protiv njega se mora čovjek aniti kao protiv divlje .zvijeri. Neka moja bijela
153braća budu pametna i preduzmu sve mjere za naš sigurnost!
Old Shatterhand dobaci upitan pogled Winnetouu koji dotle nije ni riječi prozborio. Bilo je zaista za čuđenje kako su
se njih dvojica dobro razumjeli Iako Old Shatterhand nije iznio nikakav plan, Win-netou je pogodio njegove misli kad
je rekao: - Moj brat namjerava učiniti ono što treba?
-- U luku pojahati natrag?
- Da, Winnetou se slaže.
- To me raduje. U tom slučaju mi nismo napadnuti, već napadači. Ako se ne .varam, za dva ćemo sata odavde stići do
mjesta izvanredno podesnog za izvršenje moga plana.
- Stoga ne gubimo bez potrebe, ovdje vrijeme - reče Davy. - No, šta ćemo uraditi sa.ovim mrtvacima?
- Skalpovi ove dvojice ratnika pripadaju Old Shatterhandu i poglavici Apača koji su ih ubili - odluči Oihtka-Petej.
- Ja sam kršćanin i ne skaliiram ljude - ođbi bijeli lovac ovaj prijedlog.
I Winnetou reče uz odbojnu kretnju ruke: - Poglavici Apača nije potreban skalp ovil dječaka da uveliča svoje ime. Ovi
mladići su dovoljno nesretni što su bez svojih svetinja otišli u vječna lovišta, pa zar da im još ubijemo i njihove duše
time što ćemo im skinuti skalp. Nek oni počivaju pod kamenjem, sa svojim puškama, jer su pali kao ratnici" koji su
imali hrabrosti da se usude privući logoru svojih neprijatelja. - -
Ovo poglavica Šošona nije očekivao, te Upita sa svim znacima čuđenja: - Zar moja braća hoće onima koji su im radili
o glavi dati pokop?
- Da - potvrdi Old Shatterhand. - Mi ćemo im položiti u ruke njihove puške, postavit ćemo ih uspravno da sjede sa
licem okrenutim prema kraju Svetih kamenoloma, i onda ćemo naslagati oko njih kamenje. Tako se ukazuje čast
ratnicima. Kad njihova braća dođu, proganjajući nas, spoznat će da im n11 nismo neprijatelji, već prijatelji. Pokaži da
si i ti ple"
154
nit ratnik i zapovjedi svojim ljudima neka donesu "tunenje da s njime podignemo brežuljak!
Moć poimanja Šošona nije mogla da shvati misli ve dvojice lovaca, ali oni su gajili takvo strahopoštovanje pred njima
da se nisu usprotivili da im ispune želju.
Dvojicu palih. Indijanaca u sjedećem stavu smjeste, jednog s desne, a drugog s lijeve strane ulaza u klanac, s licima
okrenutim prema sjevero-istoku. U ruke su im stavili puške i onda ih pokrili kamenjem. Kad su s ovim poslom bili
gotovi, ponovo su krenuli. Prije polaska Winnetou reče Old Shatterhandu: - Poglavica Apača će ovdje ostati da
osmotri dolazak Upsaroka. Mladi sin lovca na medvjede neka ostane sa njim.
Ovo je bila velika čast za Martina Baumanna, koja ga je ispunila radosnim ponosom. Njih dvojica, dakle, ostadoše
dok su ostali odjahali dalje, na čelu s Old Shatterhandom.
Sada, pošto je bio dan, jahali su znatno brže nego za vrijeme protekle noći. Klanac, ponekad ravan, ali uglavnom
valovit, vodio je duboko između izduženih visova. Nakon dva sata, dakle u naznačeno vrijeme, visovi se sklopiše u
kanjon, uzan, visok i gotovo okomit. Klisura je bila toliko uzana da su samo tri konjanika mogla jedan pokraj drugog
projahati. Uz litice sa strane se nije moglo uzverati. Tu i tamo je bio poneki žbun gdje se čovjek mogao sakriti, pa ipak
je tlo bilo dovoljno stjenovito da ne poprimi nikakve tragove. Tu se Old Shatterhand zaustavi. On pokaza rukom u
dugačak, ravan kanjon i reče:
- Kad Upsaroke dođu, mi ćemo ih pustiti da ovdje uđu. Polovica nas sakrit će se ovdje pod vodstvom Oihtka-Petej a,
kome će se kasnije pridružiti winnetou, i navalit će čim čuju moj revolver, za neprijateljem u tjesnac. Druga polovica
smjestit će se Rinom na izlazu iz kanjona. Na taj način ćemo neprijatelje posve zaokružiti te neće imati drugog izbora
ve
c da budu pobijeni ili da se dobrovoljno predaju.
156- Ali Upsaroke bi baš trebalo istući šibama ako budu toliko glupi da padnu u zamku - reče Debeljko Jemmy.
- Oni naravno neće odmah u nju upasti - uz_ vrati Old Shatterhand - već će se ovdje zaustaviti i posavjetovati.
Svakako je najvažnije da mi nikako ne odamo naše prisustvo. Naši se ratnici moraju ovdje tako dobro sakriti da
ih ne mogu otkriti. Hrabri Bivol je pametan ratnik. On će dati odgovarajuća uputstva i kad zatim dođe Winnetou
koji će ovdje ostati, onda će njih dvojica na koje se sigurno mogu osloniti, izvršiti zadatak.
Ovo je polaskalo poglavici šošona. Moglo se očekivati da će njemu biti i te kako stalo da ne iznevjeri ukazano
mu povjerenje. On je ostao sa tri-desetoricom svojih ljudi, dok je Old Shatterhand krenuo sa ostalima u kanjon.
Tjesnac je bio veoma kratak i čovjek je, stojeći na ulazu, mogao vrlo dobro vidjeti izlaz. Tamo na drugom kraju
gdje je kanjon prelazio u široki prijevoj, iz tla su rasla golema stabla čiji su vrhovi stršili u nebo. Između stabala
ležale su razasute brojne gromade stijena.
Ako su Old Shatterhandovi pratioci očekivali da će se tu odmah zaustaviti, onda su se ljuto prevarili. Naprotiv,
on je odjahao dalje poigravajući na svom konju kako bi za sobom ostavio posve jasan i upadljiv trag.
- Ali sir - opomenu ga Debeljko Jemmy - mislim da bismo -trebali ostati ovdje na izlazu iz kanjona !
- Da, to ćemo i učiniti. Ali najprije pođite za mnom još jedan komad puta i pobrinite se da za sobom ostavite
dosta tragova! Zapravo vi ne biste uopće trebali pitati, mister Jemmy. Ono što ja činim je samo po sebi
razumljivo!
Old Shatterhand je jahao valjda još nekih četvrt sata, a onda se zaustavio, okrenuo se ostalima i upitao: - No,
meštri, znate li sada zašto sam ovako daleko jahao?
- Da zavarate uhode? - reče Jemmy. 156
___ pa Upsaroke se neće usuditi da uđu u tjesnac
"e nego što ih uhode uvjere da je kanjon pred
P
lma siguran. Pretpostavljam da će uhode pomisliti
n
neku zamku te će stoga biti krajnje oprezni. Mi
e pri tome ne smijemo odati te ćemo tako mirno sa-
eekati ono što će doći.
- A šta sada da radimo?
- Sad se vratimo izlazu iz kanjona, ali ne ovim tragom, već ćemo skrenuti ovdje u šumu. Pođite samo za mnom!
Padine klanca ovdje nisu bile više onako okomite te su se konji mogli bez teškoća uz njih uspeti. Old
Shatterhand je izjahao na Hatatitlu poprilično uz padinu i onda je zaokrenuo prema izlazu iz kanjona. Kad je
zaustavio konja, njegova četa je bila na polovici padine. Odatle je mogla s konjima za nekoliko sekundi doći do
izlaza.
Jahači sjahaše i privezaše konje za stabla te se smjestište po mekanoj mahovini. - Da li ćemo dugo čekati? - reče
Jemmy.
- Ovo bismo mogli prilično tačno izračunati - uzvrati Old Shatterhand. - Upsaroki su u osvit dana krenuli da
traže svoje uhode. Dok budu otkrili što se kraj našeg logora zbilo, vjerojatno će proći dva sata. Onda će krenuti i
naići na dva groba, te će pretražiti kraj. Pretpostavimo da im je za to i za vijećanje potom potreban jedan sat, to
ukupno čini tri sata. Mi smo od našeg logora dovde utrošili pet sati. Ako neprijatelj isto tako brzo bude jahao
kao mi, onda će, dakle, za osam sati od zore biti ovdje. Prema tome, mi imamo otprilike još pet sati vremena.
- O jada! Šta da započnemo za vrijeme ove male vječnosti?
- Pa to nemojte pitati - uzvrati Hromi Frank. "7 Goy°rit ćemo malko o umjetnosti i znanostima. To obogaćuje
glavu, oplemenjuje srce, čini dušu blagom J dale prirodnom karakteru onu čvrstinu koja je po-
na
ako čoviek ne želi da ga u burama života nosi
°vaki vietar. Ne dopuštam da se bacate blatom na
umjetnost i znanost. To dvoje je moj svakidašnji kruh,
0
Početak i moj završetak, moj - brr! - Kakav je
157ovo zapravo odvratan zadah? Ovo zaudara daleko gore od umrlog lesa koji nije dobro pokopan! m -
Frank se osvrte oko sebe i opazi Crnca gdje se naslonio iza stabla ispod kojeg je sjedio Sas. - Hoćeš li se odmah
izgubiti, raspeća ti tvoga - viknu on na njega. - Kako si mogao da se približiš mom stablu! Misliš li možda da
sam posudio svoj nos kod iznajmljivača maski? Tornjaj se, Zuavu, bježi u Afriku! Naše je čulo mirisa suviše
fino za tebe. Kararo-f ili, rezede i nezaboravak, to mi se može dopasti. Ali skunka ne bih čak ni najfinijoj dami
preporučio da ga nalije u smelling-bottle !
- Masser Bob mirisati dobro, vrlo dobro! branio se Crnac. - Masser Bob ne smrdjeti. Masser Bob se oprati u
vodi, sa pepelom i mašću od medvjeda. Masser Bob biti fini, nobel gentleman!
- Što? Htio bi da budeš čovjek visoka, blagomiri-sava roda? - Frank dohvati svoju pušku, nanišani na Boba i
zaprijeti: - Ako se odmah ne izgubii, pročešljat ću ti s obje kugle pet puta tijelo!
- Bože, bože! Ne pucati, ne pucati! - vikao je Crnac. - Masser Bob ići već. Masser Bob sjesti daleko! - On se
odmah povuče na najzabitije mjesto gdje je mrmljajući sjeo.
Mali Sas ponovi svoj prijedlog da govore o umjetnosti i znanosti, ali Old Shatterhand reče: - Mislim da bismo
svoje vrijeme mogli korisnije upotrijebiti. Prošle noći nismo spavali. Ležite na uho i pokušajte da malo
zadrijemate! Ja ću čuvati stražu.
- Vi? Zašto baš vi? Pa i vi ste se isto tako malčice, kao i mi, Ijuljuškali u Orfejevom naručju.
- U Morfejevom, kaže se! - popravi ga Jemmy-
- Opet vi? Zašto me nitko drugi ne ispravlja nego uvijek samo vi? Šta želite s vašim Morfejem! Ja znam sasvim
tačno kako se mora reći. Bio sain član jednog pjevačkog društva koje se zvalo Orfej. Kad bi se tu čovjek jednom
pošteno ispjevao, onda je poslije toga divno spavao. Takvo jedno pjevačko društvo je najbolje sredstvo protiv
besanih noćnih
te se zbog toga upravo mora reći Orfej.
Bočica s miomirisom prlmj. prev..
168
__ Dobro, nek" bude tako! - nasmija se Debeljko,
štćTse ispružio po mahovini koliko je dug. - Ja bih
radije spavao, nego s vama razbijao takve učene
or
_1 2ato vam upravo nedostaju dlake na zubima. Tko ništa nije učio, taj ništa i ne zna. Spavajte da-Ue! Povijest
svijeta time neće ništa izgubiti.
I kad nije našao nikog drugog koga bi mogao uvjeriti u svoju duhovnu nadmoćnost on se raskomoti i pokuša da
malo zadremucka. Sošoni pođoše za njegovim primjerom te uskoro i konji polijegaše ili umorno opustiše glave.
Old Shatterhand se spusti lagano u kanjon i pogleda na drugu stranu ispitivačkim okom. Nasmiješio se
zadovoljan što tamo nije bilo nikakvog traga koji bi nagovijestio gdje se Hrabri Bivol sa svojim ljudima nalazi.
Šošon je dakle dobro izvršio njegovo naređenje. Old Shatterhand se okrene i sjedne na izlazu iz kanjona na
jedan kamen. Oborene glave sjedio je nepomičan satima tako. Na što je mislio čuveni lovac? Možda se sjećao
uzbudljivih dana svog burnog života.
Tada se začu udar kopita nečijeg konja. On ustade i osluhne iza stijene. Martin Baumann je jahao na konju i Old
Shatterhand izađe iz zaklona. - Je li i Winnetou došao? - zapita on na njemačkom.
- Da. Oihtka-Petej ga je pozvao da ostane s njim, budući da ste vi to želili. Ja se također moram k njima vratiti.
- U redu. Izgleda da vam je Apač poklonio svoju blagonaklonost, mladi prijatelju. Vi ste vidjeli Up-saroke.
Koliko ih je bilo?
- Šesnaest i dva konja bez jahača, koji su vjerojatno pripadali dvojici ubijenih. Uhode su jahale prilično daleko
naprijed. Vidjelo se da su se upravo uputili našim tragom.
- Dobro, oni će uskoro upoznati ljude koji su taj trag ostavili.
- Mi smo se dobro skrili ispod stabala i pustili smo ih da nam srazmjerno veoma blizu priđu. Potom odjahali u
galopu kako bi im poodmakli. Me-
IBSiđutim prije toga mogli smo još primijetiti da se u toj družini nalazi jedan golemi ratnik. On izgleda da je
njihov poglavica, jer je jahao ispred drugih za nekoliko konjskih dužina.
- Da li ste im mogli vidjeti naoružanje?
- Svi su imali puške.
- Dobro je. Sad ćete moju poruku tačno prenijeti Winnetouu. U kanjonu ovdje mogu proći samo tri konja jedan
pored drugog te stoga molim Apača da ih ne upotrijebi. Čim neprijatelj nestane u kanjonu, neka što brže pođe
pješice za njima.
- Zar nam neće biti tako premoćniji? Mogli bi nas lako pregaziti.
- Ne, dok Upsaroke mogu jahati samo sa po tri konja u jednom redu, mi ćemo biti u stanju, ako budemo išli
pješice, postaviti pet ljudi jednog uz drugog. To ćemo uraditi ovako: prvih petorica sjest će jednostavno na
zemlju; druga petorica će kleknuti iza njih. Iza ovih će stati treća petorica u pognutom položaju, a onda će doći
četvrtih pet u uspravnom stavu. Tako će moći dvadeset ljudi, tačno i sigurno, uzeti neprijatelja na nišan, a da
jedni drugima ne smetaju. Ostali će biti u rezervi. Eecite to Apaču i dodajte uz to da želim pregovarati s
neprijateljem. Kad će neprijatelj biti ovdje po Winnetouovoj ocjeni?
- On računa da će se oni zadržati jedan sat kod grobova.
- Dakle, baš kao i ja.
- A dva sata će im trebati da dođu dovde. Budući da smo nas dvojica jahali samo sat i pol, možemo očekivati da
će sigurno proći više od jednog sata prije nego stignu.
- I ja tako mislim. Ipak moramo biti spremni. Sad odjašite natrag!
Martin okrenu svog konja i odjuri u galopu. Old Shatterhand se pope do svoje družine koja je spavala i probudi
ih. On im iznese svoj plan i odredi da Davy, Jemmy, Frank, Wohkadeh i jedan od Šošona budu prva petorica
koja će sjediti. I ostalima je odredio svoja mjesta i poveo ih dolje da ih uvježba u opisanom poretku. Svakako je
mnogo ovisilo od toga da se
160
ievito brzo i bez smetnji izvede. On lično hti" ""red svoje ljude stati, između njih i neprijatelja, jfko bi mogao s
protivnikom pregovarati. U tu svrhu dsjekao je nekoliko dugih zelenih grana koje se u Čitavom svijetu, čak i
kod najprimitivnijih naroda, upotrebljavaju kao znaci pregovaranja.
Nakon što su vježbu nekoliko puta ponovili, išlo ie sve kao podmazano. Potom, kad se Old Shatterhand
osvjedočio da će njegovi ljudi izvršiti svoju dužnost, on se s njima ponovo povukao u zaklon. Sad im je čekanje
izgledalo daleko duže nego prije toga. Najzad, tako napregnutih čula, oni začuše topot konjskih kopita.
- Izgleda da su samo jednog jedinog uhodu poslali naprijed da pogleda da li je kanjon slobodan - reče Jemmy.
- To bi bilo veoma povoljno za nas - odgovori Old Shatterhand. - Da su dvojica, onda bi jedan od njih mogao
odnijeti vijest natrag, dok bi drugi vjerojatno tu dolje sačekao. Morat ćemo ga učiniti bezopasnim, a da to
njegovi i ne primijete.
Jemmy je bio u pravu. Iz kanjona se pojavi lagano samo jedan konjanik i tu se zaustavi da se pažljivo obazre
unaokolo. On ne primijeti, ni lijevo ni desno, ništa što bi ukazivalo na neprijatelja, osim tragova koji su se
produžavali i za čiju se upadljivost Old Shatterhand tako mudro pobrinuo. Međutim uhoda nije ipak bio posve
spokojan, već odjaha još jedan popriličan komad dalje.
- Heavens! - reče Jemmy. - Crvenokožac neće valjda jahati do mjesta gdje smo skrenuli s puta! Onda bi otkrio
da se ovdje nalazimo.
- U tom slučaju se neće vratiti svojim ratnicima - objasni Old Shatterhand.
- Ali kako ćete to izvesti a "da on ne podigne galamu?
S ovim ovdje. - I on pokaza na svoje laso.
Onda bi omča morala uhodi pasti pravo za "rat da ne uzmogne vikati. To je međutim đavolski težak podvig. Da
li ćete biti u stanju da to izvede-te, sir?
11
Među orlovima
161- Ne brinite! Raširite mi svih deset prstiju i recite mi kojeg od njih lascm da uhvatim! No dosta s tim! Odavde se ne može tačno
vidjeti, dokle je crveni od jahao. Ja se moram spustiti, a vi u međuvremenu budite mirni i ako me čujete da tiho zazviždim onda se
brzo spustite!
Lovac skide laso s ramena i, dok se brzo spuštao padinom, namjesti kolut i omču spremnu za bacanje. Na svoje spokojstvo on vidje
dole Upsaroku kako se vraća, te stiže upravo da se skrije iza jedne velike stjenovite gromade. Indijanac je projahao kasom pokraj
njega i izgubio se u tijesnom kanjonu.
Old Shatterhand dade ugovoreni znak i njegovi se ljudi spustiše. Oni mu doniješe obje njegove puške i zelene grane koje je bio
ostavio kod njih da mu ne bi smetale pri bacanju lasa.
Međutim, Old Shatterhand je pratio pogledom uhodu. Upsaroka je stigao do drugog kraja kanjona i izgubio se tamo. Minutu kasnije
mogla se vidjeti čitava njegova četa kako je kasom skrenula u tjesnac. Old Shatterhand ih pusti da mu se približe do polovice
kanjona. Onda izvadi revolver i opali ugovoreni znak. Odjek se prolomi o tijesne, okomite litice i dopre s desetostrukom snagom do
ušiju Apača i niegove družine. Oni navališe u kanjon za Unsarokama koji ih prije toga uopće nisu primijetili. Kad su crveni čuli
pucanj, oni odmah potjeraše svoje konje, ali pred sobom ugledaše Old Shatterhanda i njegove momke koji su već bili zauzeli
opisani položaj.
Poglavica neprijateljskih Indijanaca je bio, kao što je to Martin Baumann već ispričao, zaista divovska prilika. Sjedio je poput boga
rata na konju. Široke kožne hlače imale su na šavovima puno pletenica od kose neprijatelja koje on ubio. Na širokim prsima nosio je
preko lovačke košulje od kože jelena neku vrstu oklopa koji se sastojao od Ijuskastih, jedan preko drugog pričvršćenih tanjurića od
skalpova. Za pojasom su mu bili zadjenuti, pored svakojakih potrebnih predmeta, i jedan veliki lovački nož i golemi tomahavk koji
je mogla vinuti u zrak samo šaka jednog tako divovski građenog čovjeka, a na glavi je nosio l"J-
162
banju jaguara sa koje je visilo dugo krzno svijena
debelu užad. Poglavičino lice je bilo namazano
rnom, crvenom i žutom bojom. U desnoj ruci držao je
tešku "pušku iz koje je sigurno mnogog već usmrtio.
Grdosija shvati odmah da su u njega uperene cijevi, nadmoćnije oružju njegove čete. - Natrag! - viknu on glasom koji je prosto
grmio kanjonom.
On snažno povuče za uzdu i njegov se konj okrete na stražnjim nogama. To isto učiniše i ostali. Ali u tom trenutku ugledaše
Winnetouovu četu čije su pu-žke bile baš isto onako uperene na njih kao i kod Old Shatterhandove družine na drugom kraju ka-
njona. - Apanaheh - proklete vračari je! - viknu poglavica prestrašeno. - Okrenite se ponovo! Tamo stoji čovjek koji ima u ruci
znake pregovaranja. Naše će uši saslušati što će nam reći.
On okrene svog konja ponovo i pojaha lagano prema Old Shatterhandu. Ostali pođoše za njim. Ovu povoljnu okolnost Winnetou
nije htio propustiti. On pođe sa svojima pješice i zauze iza Upsaroka tako blizu položaj da su okruženi bili pritjerani u tjesnac.
Old Shatterhand ne pođe ni koraka neprijatelju u susret. Upsaroka ga je odmjerio neustrašivim pogledom i upitao: - Sta želi
bljedoliki ovdje? Zašto je stao meni i mojim ratnicima na put?
Old Shatterhand spokojno izdrža pogled i uzvrati: - Sto želi crveni čovjek ovdje? Zašto progoni mene i moje ratnike?
- Zato što ste ubili dva naša brata.
- Oni su došli kao neprijatelji k nama, a neprijatelje valja učiniti bezopasnim.
- Otkuda znaš da smo mi tvoji neprijatelji? Zato što ste izgubili vaše vračarije.
Grdosijine obrve se nadniješe nad oči. - Tko ti J6 to rekao?
... Ovo znam, jer oba ratnika koji su umrli od na-" kugli nisu imali pri sebi svoje vračarije. jj. D°bro si pogodio. Ja nisam više onaj koji
sam °- Ja sam s vračarijom izgubio i svoje ime. Sad se
163-zovem Oihtikeh-Ejakučin-Vakon. Pustite nas da pro-đemo, inače ćemo vas pobiti!
- Predajte se, inače ćemo vas poslati u vječna lovišta! Pogledaj ispred i iza sebe! Jedan moj mig i više od pet
puta deset kugli udarit će po tvojoj četi.
- Mnogo smrdljivih kojota ubit će i najjačeg bi-vola. Što bi bili tvoji psi protiv mojih ratnika da nas niste
namamili u klopku! Ja bih sam pobio polovicu vas. - Grdosija izvadi svoj teški tomahavk i zamahne njime
prijeteći.
-- A ja bih sam čitavu tvoju četu poslao u vječna lovišta! - uzvrati Old Shatterhand mirno.
- Da li ti je možda ime Ihdatang?
- Ja se ne borim svojim imenom, već svojom rukom.
Tu zasja Upsarokino oko. - Želiš li to na meni pokazati?
- Ja te se ne bojim, već se smijem tvojim praznim riječima!
- Onda pričekaj da govorim sa mojim ratnicima! Tada ćeš saznati da li Oihtikeh-Ejakučin-Vakon samo govori ili
i radi. - On se okrene svojim ratnicima i porazgovara tiho s nekolicinom njih. Nakon toga se ponovo okrene Old
Shatterhandu i zapita: - Znaš 11 što je muh-mohva?
- Znam.
- Dobro! Nama su potrebni skalpovi za vračari je. Četiri čovjeka će se boriti u muh-mohvi, ti sa mnom, a jedan
od tvojih crvenih momaka s jednim od mojih ratnika. Pobijedimo li mi, onda ćemo ubiti i skalpovati sve vas;
pobijedite li međutim vi, onda nam uzmite naše skalpove i živote. Imaš li hrabrosti?
Upsaroka upita to podrugljivim tonom. Old Shatterhand odgovori smiješkajući se: - Ja sam spreman. Daj mi
ruku u znak da tvoje riječi vrijede!
On mu pruži ruku. Grdosija ovo nije očekivao, stoga se nehotice usteže da pruži svoju.
Muh-mohva je izraz uzet iz govora Utah Indijanaca i doslovno znači ,ruka za stablo". Ova borba važi
Hrabri koji traži vračarije. Hvališ" primj. pisca.
164
nekih plemena kao neka vrsta božjeg suda. Dvo- se boraca jakim remenima priveže jedna ruka o "blo a u drugu
im pruže ugovoreno oružje, tomahavk T nož. Remeni se tako privežu da borcima dopuštaju d se kreću u krugu
oko stabla. Budući da obojica moraju stajati jedan prema drugom lice u lice, jednom veže desna, a drugom lijeva
ruka. Onaj, kome je desna ruka slobodna za borbu, taj je dakle obično u prednosti. Po pravilu ova se jeziva
borba, u kojoj se protivnici lagano kasape, svršava tek smrću jednog od
njih.
Bezimeni svlada svoju zapanjenost i pruži bijelcu ruku uz riječi: - Ja pristajem! Mi ćemo dati obostrano
obećanje: nijedna strana čiji borac padne ne smije se usprotiviti da ih pobiju. Ako sa svake strane pobijedi po
jedan, onda se borba mora voditi do kraja između dva pobjednika.
Old Shatterhand ga odmah prozre, jer prema razmjeru tijela moglo se očekivati da će ,Hrabri koji vračarije traži"
biti ne samo u prvoj, već, ukoliko bi drugi Upsaroka bio pobijeđen, i u završnoj borbi pobjednik. Ipak on
odgovori: - Slažem se! A da budeš u to posve siguran, mi ćemo popušiti lulu zakletve. - On pri tom pokaza na
lulu mira ukrašenu kolibri-jevim perjem, koja mu je visila o vratu.
- Da, popušit ćemo je - suglasi se grdosija dok mu se preko oštrih crta lica razvuče bijesan i prezriv osmijeh. -
Ali ta lula zakletve neće biti lula mira, jer mi ćemo se boriti, i nakon borbe vaši će skalpovi ukrašavati motke na
kojima se suše naše ljekarije, a vaše će meso kidati i gutati orlušine.
- Prije toga vidjet ćemo da li su ti šake isto tako Jake i smjele kao što su ti riječi - primijeti Old Shatterhand.
- Oihtikeh-Ejakučin-Vakon nije još nikada bio Pobijeđen! - uzvrati ponosno Upsaroka.
Ali on je dozvolio da mu opljačkaju ljekarije. Ako mu oči nisu oštrije danas nego što su bile tada, onda će moj
skalp ostati na mojoj glavi.
Ovo je bio oštar prijekor. Indijanac poseže odmah kom 2a oružje, našto Old Shatterhand sliježe rame-
165nima i opomenu ga: - Skloni ruku s puške! Uskoro ćeš imati prilike da pokažeš koliko si hrabar, a sada ćemo
potražiti mjesto, podesno za muh-mohvu. Moja će braća otići po svoje konje, a Upsaroke će pojahati kao zarobljenici
u našu sredinu.
On dade Winnetouu znak, i Apač se vrati sa svojom četom do mjesta gdje su ostavili konje. Kad su potom dojahali,
otišla je druga četa po svoje. Tako Vra-na-Indijanci nisu nijednog časa bili bez nadzora te im je bilo nemoguće da
pobjegnu. Onda je čitava povorka krenula.
Old Shatterhand je izdao svojima tiho naređenje da slučajno ne odaju njegovo ili Winnetouovo ime, Upsaroke
privremeno nije trebalo da znaju s kim u stvari imaju posla. Dokle god su bili uvjereni da će iz predstojeće borbe izići
kao pobjednici, dotle sigurno nisu imali namjeru da nešto poduzmu protiv dogovora.
Debeljko Jemmv se držao uz Old Shatterhanda. On se s njegovim stavom nije posve suglasio. - Nemojte mi zamjeriti,
sir, ako iznesem svoje mišljenje - započe on. - Vi ste protiv ovih Indijanaca postupili kao pristojan čovjek. Ali takva
pristojnost svakako nije na pravom mjestu.
- Zašto? Mislite li možda da Tndiianac nema razumijevanja za plemenitost i hrabrost? Ja sam dakako upoznao mnoge
koji bi bijelcima mogli služiti kao primjer.
- Možda je tako. Ali ovim Vrana-Indijancima nije za vjerovati. Oni žele doći do novih vračarija, znači da se s njihove
strane ne mogu očekivati nikakvi obziri. Mi smo ih već ionako imali u svojini rukama. Nisu mogli ni naprijed ni
nazad. Nije nam bilo nimalo teško da ih smrvimo kao malu lutku. Sada su vas međutim prisilili na đavolsku muh-mo-
hvu, i tko vam kaže da vas ovaj grdosija neće oboriti ili proburaziti?
- Pah! Vi inače niste neki krvožedan čovjek. Za nas koji smo im bili toliko nadmoćni i koji smo ih namamili u klopku
gdje se nisu mogli kretati niti braniti, bila bi prava sramota pobiti ih. Pri tom ne želim uopće da govorim o tome da
smo mi kršćani-
166
__ Hm! Svakako ste u pravu, i kao kršćanin, a po-vu kao čovjek. No, da li smo ih morali ubiti? Oni g° bili prisiljeni da
se predaju i mi smo imali odri-v"šene ruke da s njima sklopimo miroljubiv pakt. 3 __ oni se ne bi predali baš zato što
traže svoje račarije. Borba bi bila neminovna. I budući da ja uopće ne mislim na to da kasapim ljude kojima je Bog
dao ista prava kao i meni, ja sam pretpostavio da pristanem na prijedlog grdosije koga uostalom poznajem.
- Kako? Taj delija vam je poznat?
__Da. Sjećate li se možda onih mojih riječi koj"
sam izgovorio dok smo jahali pokraj Kornjačinog brda? Ja sam ispričao da sam jednom logorovao tamo sa
Šunktankom, ratnikom Upsaroka. On mi je pripo-viiedao mnogo o svom plemenu. Pri tom mi je spomenuo s velikim
ponosom svog slavnog brata Kanteh-Pehtu, na našem ieziku Vatreno Srce.
- Da li je mislio možda time na poznatog vrača Vrana-Tndijanaca?
- Na njega je mislio. On mi ie ispričao podviee svoga brata i opisao mi ga kao pravog diva od čovjeka kome je
nedostaialo liievo uho. Kanteh-Pehta je jednom u borbi sa Sioux-Ogellallasima zadobio udarac tomahavkom koji mu
je odsjekao uho s glave i duboko rnu se zario u rame. Stoga pogledajte dobro jednom ovog divovskog Upsaroku!
Njemu nedostaje lijevo uho, a po tome kako drži svoju lijevu ruku vidim da je u nju jednom bio povrijeđen.
- Behold! Ovo bi svakako bio posve naročit susret! Ali mene je strah za vas, sir. Vi ste doduše najhrabriji momak
kakav se samo može naći pa ipak ovaj Kanteh-Pehta doista još nikad nije bio pobijeđen. Po tjelesnoj snazi on je
apsolutno jači od vas, no Ja sam naravno uvjeren da se s vama ne može nadmetati u spretnosti. Međutim kad je čovjek
jednom rukom vezan za stablo, onda je svakako od presudne važnosti snaga a ne spretnost.
Dobro - nasmiješi se Old Shatterhand - ako . toliko zabrinuti za mene, onda postoji jedan sasvim lcan naćin da me spasite
od sigurne propasti.
167
- Koji način?
- Da se vi borite umjesto mene s Vranom.
- Heigh-ho! To mi uopće ne pada na pamet! Ja inače nemam nježne živce, ali da srljam smrti u naručje, to baš
nije po mom ukusu. Uostalom, vi ste juhu zakuhali, sir, pa neka vam ode u tek. Ja vam to od sveg srca želim!
S tim riječima Jemmy potjera konja za nekolika dužina unazad kako ne bi još jednom dobio tu nelagodnu
ponudu. Na njegovo mjesto upravi Winnetou svog Ilćia i stade uz Old Shatterhanda. - Moj brat Sharly je
prepoznao Kanteh-Pehtu, vrača Upsaroka? - zapita ga on.
- Da - kimnu glavom upitani. - I oči mog crvenog brata su bile isto tako oštre kao i moje?
- ,Vrana" ima samo jedno uho. Winnetou mu lice nije još nikad vidio. Ali ,Hrabri koji traži vračarije" ne može
prevariti poglavicu Apača. On je shvatio što je njegov brat s njime govorio i spreman je za borbu.
- Ja sam svakako računao s poglavicom Apača, jer nikom drugom ne bih htio povjeriti ovu časnu stvar.
Skupina je, izišavši iz kanjona, prevalila možda jednu englesku milju kad se pred njima ukaza široka dolina.
Jahači stigoše do male, brdima okružene prerije kakvih je tamo bilo mnogo. Ona je bila prekrivena rijetkom
travom i po kojim žbunom. Na ravni se moglo vidjeti samo jedno jedino stablo, jedna prilično visoka lipa koju
zbog njenih velikih, bijelih listova Indijanci nazivaju zvučnim imenom tusahga-nangaf-mahf, tj. bjelogorično
stablo.
- Heng - tamo! - reče vođa Vrana-Indijana-ca pokazujući na drvo.
- Howgh! - kimne Winnetou i upravi svog konja u galopu prema lipi. Ostali pođoše za njima do mjesta gdje je
trebalo da se održi dvoboj. Tu svi sja-haše. Konjima dadoše slobodu, a jahači se okupiše u krugu. Stranac koji bi
sada naišao sigurno ne bi pomislio da ta sjede neprijatelji licem u Uče, pogotovu
163
. su upsaroke zadržale svoje oružje. Old Shatter-hand se velikodušno odrekao da im ga oduzme.
Lovac izvadi iz bisage malo duhana, skide lulu vrata i napuni je. Onda stane u sredinu kruga i po-če. _ Ratnik ne
govori mnogo riječima, već djelima. Mi nismo ubili ratnike Upsaroka, premda se njihov život nalazio u našim
rukama. Oni su nas izazvali na muh-mohvu, i mi smo prihvatili njihov izazov. Naravno očekujemo da će
postupiti bez podmuklosti i lukavstva, kao što ćemo i mi prema njima. Oni će nam ovo obećati time što će lulu
zakletve s nama popušiti. Howgh! - Ja sam govorio.
On sjede. .Hrabri koji traži vračarije" podiže se i uzvrati: - Mi se slažemo s onim što je bijeli čovjek rekao.
Nama nije potrebno da budemo podmukli, jer mi ćemo pobijediti. Ali on je zaboravio da utvrdi uvjete borbe. -
Borci - nastavi on nakon kraće pauze - će biti jednom rukom vezani za stablo, a u drugu će ruku dobiti svoje
noževe. Tko bude oboren, taj je pobijeđen, bio on mrtav ili još živ. Četiri čovjeka će se boriti sa obnaženim
gornjim dijelom tijela, po dvojica jedan protiv drugog, ja protiv ovog bljedolikog, a jedan od mojih ljudi protiv
jednog od crvenih ratnika. Budu li oba pobjednika iz suprotnih strana, onda će borba između njih odlučiti
pobjednika. Družini pobjednika pripada imetak pobijeđene strane i nijedan koji je osuđen na smrt ne smije se
usprotiviti da bude ubijen. Ratnici Upsaroke su spremni da na ove uvjete popuše lulu zakletve. Howgh! - ja sam
govorio.
S tim riječima i on sjede. Old Shatterhanđ ponovo stupi u krug i izjavi: - Mi smo suglasni sa svim uvjetima
Upsaroka. Ja ću sada zapaliti lulu mira. Ona će danas biti lula zakletve i neka na njenu dirnu odlebde duše
pobijeđenih u vječna lovišta da bi kasnije temo služile duše pobjednika.
- Howgh, howgh! - razli ježe se glas odobravanja u krugu.
Old Shatterhanđ izvadi svoj punk i zapali duhan.
X?. otPuhne dim prema nebu, prema zemlji i u sva
"rt nebeska pravca, a onda pruži lulu poglavici
169Upsaroka. I Indijanac otpuhne šest dimova i reče da je ovom zakletvom njihov dogovor zapečaćen. Ostali su
također uzeli učešće u zakletvi time što je svatko od njih otpuhnuo po jedan dim. Onda su zaboli lulu na izvjesnoj
razdaljini sa piskom u zemlju i svi su odložili oružje; po jedan Sošon i Upsaroka bili su postavljeni za stražare.
Tada priđe siablu bezimeni, uvjeren u svoju pobjedu, zbaci sa sebe gornje ruho i vikne: - Može početi. Prije nego se
sunce pomjeri za širinu sječiva od noža prema zapadu, za mojim će pojasom visiti skalp jednog bijelog psa!
Sad se tek moglo vidjeti koliko je snažan bio grdosija. Mišice su mu bile kao u medvjeda.
Crveni dade jednom od svojih znak. Na to dotični skide ruho sa gornjeg dijela tijela i reče: - Ovdje stoji Vakih-
Opavinge-Akide, Stostruki Grom. On je napravio svoj štit od skalpova svojih neprijatelja, a bilo ih je preko četrdeset
na broju. Tko se usuđuje da stupi pred njegov nož?
- Wohkadeh će ušutkati Stostrukog Groma. On se ne može pohvaliti ni jednim skalpom, ali on je ubio bijelog bivola i
danas će svoj pojas ukrasiti prvim skalpom. Tko se boji groma? On je kukavni drugar muniin i podiže svoj glas tek
onda kad je opasnost prošla!
- Uf, uf! - ču se unaokolo.
- Bieži! - podsmjehnu se Stostruki Grom. - Vakih-Opavinge-Akide se ne bori s jednim dietetom. Dah iz njegovih usta
bi te ubio. Nek Wohkadeh legne u travu i nek" sanja o svojoj majci koja ga još mora hraniti kammasom!
Grobari-Indijanci, koje svi drugi Indijanci preziru, traže po pustim krajevima, gdje provode bijedan iivot, na luk nalik
korijenje koje im polunatrulo služi za odvratne kolače, takozvane kammas-kolaće. Čak i psi zaziru da ih jedu.
Prije nego je Wohkadeh mogao odgovoriti na ovu porugu, javi se Winnetou. On dade mladom Indijancu znak da se
povuče; mladić se iz poštovanja prema poglavici odmah pokorio. Winnetou reče: - Na galamu Va-
170
kih-Opavinge-Akide javio se jedan dječak koji bi hva-Ušu vrlo lako ušutkao. Međutim, odlučeno je da ja učinim
tresak ,Groma" nijemim!
Tada upita ljutilo spomenuti: - Tko si ti koji govoriš takvim riječima? Imaš li imena? Na tvom ruhu se ne može vidjeti
ni jeđhe jedine vlasi neprijatelja. Ako si naučio da duvaš u ihinke onda se gubi i sviraj! Nož nije za tvoju ruku. Ti bi
samog sebe povrijedio.
- Svoje ću ime reći tvojoj duši kad ti napusti tijelo. Onda će ona kukati od užasa i neće se usuditi da uđe u vječna
lovišta. Ona će živjeti u ponorima gdje 5e od straha s vjetrovima urlati i sa zrakom naricati.
- Pseto! - viknu Stostruki Grom. - Ti se usuđuješ da se rugaš duši jednog hrabrog ratnika! Kazna će te odmah stići.
Nas dvojica ćemo se najprije boriti i tvoj skalp neće naći mjesta među mojim odličjima. Ja ću ga baciti štakorima, a
tvoje ime, koje rni ne želiš reći, neka ne čuje ni jedno uho ratnika l
- Da, borimo se najprije! Može početi! - odgovori VVinnetou hladno.
Oboiica se obnažiše do pola i uzeše noževe u ruke. Oko lipe se skupiše ratnici u širok krug. Oči svih bile su
ispitivačkim pogledom uprte u oba protivnika. Upsaroka nile bio viši, ali daleko širi i snažniji od vitkog Winnetoua.
Vrana-Indijanci to opaziše sa zadovoljstvom. Oni naravno nisu imali pojma da pred sobom imaju čuvenog poglavicu
Apača.
Zatim je prišao Debeljko Jemmv. On je držao u ruci nekoliko remena kakve svaki Zapadnjak nosi sa sobom i reče
Winnetouu: - Dakle, vi ste prvi na redu, moj najdraži sire. Neka posluži kao dobar predznak što će vam jedan prijatelj
privezati ruku za stablo. Prije toga neka se međutim svi uvjere da su oba ova remena istih svojstava.
Remeni su išli iz ruke u ruku i svi su ih dobro
Pregledali. Onda je trebalo odlučiti tko f-e biti veran
desnom a tko lijevom rukom za stablo. Uzeli su dvi-
ie travke različitih dužina. Winnetou je izvukao kra-
u
Pa je prema tome bio u težem položaju, jer mu je
Lula nalik na frulu primj. piscu.
171desna ruka bila vezana te mu j"e tako ostala slobodna manje uvježbana lijeva ruka. Upsaroke pozdraviše ovu
okolnost jednim veselim "avašte - odlično!"
Sad su obojici boraca navukli remene u obliku omči oko zgloba ruke i onda ih labavo privezalj za stablo. Kod
muh-mohve se naime često dešava da protivnici čitavih četvrt sata, pa i duže, jure oko stabla prije nego što dođe
do prvog uboda. Ali ako tada poteče krv, onda obično toliko žustro navale jedan na drugoga da se borba vrlo
brzo odluči.
Sad su borci stajali spremni za borbu, jedan s ove, drugi s one strane stabla.
Hromi Frank se nalazio kao gledalac kod Debeljka Jemmyja. - Čujte, gospodine Pfefferkorn - reče on - ovo je
ozbiljna stvar, da se čovjeku koža na leđima naježi. Jer ne samo da ova dvojica riskiraju svoje živote, već i mi
svoje. U ovom času ja osjećam ispod svoga skalpa kako mi ga već skidaju sa glave. Najljepše se zahvaljujem
Vranama na obećanju da će nas strpljivo poklati ako pobijede oba naša majstora!
- Pah! - uzvrati Jemmy. - I meni doduše nije baš najugodnije pri duši, ali ja mislim da se možemo pouzdati u
Winnetoua i Old Shatterhanda.
- Svakako izgleda tako, jer Apačevo lice je sasvim spokojno, kao da ima sve adute u svojoj ruci. Ali mirno!
Stostruki Grom počinje da govori.
- Tahanadapi - priđi! - doviknu on izazovna Apaču. - Ili hoćeš li da te jurim oko stabla dok od straha ne padneš
mrtav, a da te moj nož ne pogodi?
Winnetou mu ne odgovori. On se obrati Old Shatterhandu na jeziku Apača, koji njegov protivnik nije razumio: -
Ilata si ilzestehkn - uvinut ću mu ruku.
Tada reče glasno Old Shatterhand pokazujući na Winnetoua: - Srcu našeg brata strana je pomisao na umorstvo.
On će svoga neprijatelja pobijediti, a da mu ne prolije ni kap krvi.
- Uf, uf, uf! - povikaše Upsaroke.
Stostruki Grom se međutim rugao: - Vaš brat je od straha poludio. Treba mu skratiti boli.
172
On se pomjeri jedan korak naprijed, tako da više nije stajao zaklonjen iza stabla. S nožem čvrsto u ruci,
Upsaroka pogleda poput prave grabljivice na Vin-netoua. Lice Apačevo međutim bijaše nepomično; on je stajao
hladan kao stijena.
Vakin-Opavinge-Akide se prevario. On nenadno skoči na Winnetoua i podiže ruku da zada smrtni udarac. Ali
umjesto da uzmakne, Apač mu munjevitom brzinom priđe i snažnim udarcem raspali koricom noža protivnika u
ruku ispod pazuha. Ova koliko smjela toliko snažna i uspjela odbrana obori Upsaroku i nož mu ispade iz ruke.
Apač baci odmah i svoj, pa se začu krik njegova protivnika. Winnetou mu je uvinuo ruku i istog časa ga udario
šakom u trbuh tako snažno da je pao na leđa dok mu je ruka visila o stablu.
Upsaroka je ostao za trenutak bez svijesti, a to je bilo Apaču dovoljno da podigne svoj nož sa zemlje, da se
odsječnim zamahom oslobodi remena i stabla i klekne na neprijatelja. Sve ovo je bio posao od samo jedne
sekunde. - Jesi li pobijeđen? - zapita on.
Upsaroka ne odgovori ništa. Disao je teško, koliko od udara koji je zadobio, toliko i od bijesa i smrtnog straha.
Ovo se sve tako munjevito zbilo da čovjek očima nije bio u stanju pratiti pojedine Apačeve pokrete. Unaokolo
se nije čuo nikakav glas, i kad mali Sas htjede zakliktati "ura", Old Shatterhand mu kretnjom ruke naredi da šuti.
Bodi! - zaškriputa zubima Upsaroka, bacivši Pogled bijesne mržnje na lice Apača koji se nad njim nagnuo, i
onda sklopi oči.
Ali Winnetou se podiže, odsječe remene pobijeđenog i reče: - Ustaj! Ja sam obećao da te neću ubiti 1 držim
svoju riječ.
- Ja ne želim više živjeti, ja sam pobijeđen! Onda mu priđe Oihtikeh-Ejakučin-Vakon i zapo-i mu Ijutito: -
Diž"se! Tebi je poklonjen život, jer skalp pobjedniku nije nimalo vrijedan. Držao si se balavac. Ali još sam ja
ovdje da se borim za ja ću dvaput pobijediti i, dok mi budemo di-
173jelili skalpove neprijatelja, ti možeš poći vukovima prerije da snjima živiš. Tebi nema povratka u vigvame!
Stostruki Grom ustade i uze nož koji mu je bio ispao. - Veliki Duh nije htio da ja pobijedim - reče on. - Vukovima
neću ići. Ovdje je nož da skončam život koji ne želim da mi bude poklonjen. Ali prije toga hoću da vidim hoćeš li ti
biti bolje sreće. - On s" lagano udalji malo u stranu i sjede tamo u travu. Na njemu se moglo primijetiti da mu je
namjera bila ozbiljna.
Nitko ga od njegovih ne udostoji pogleda, već s puno nade svi pogledaše u svog vođu koji se onako krupna rasta
naslonio na stablo i pozvao Old Shat-terhanda: - Priđi bliže da izvučemo tko će biti vezan lijevom rukom!
- Ja neću da izvlačim - reče odlučno lovac. - Neka mi vežu desnu ruku!
- Valjda zato što želiš brže umrijeti?
- Ne, već zato što vjerujem da ti je ljevica slabija od desnice. Ne želim nikakvu prednost, ti si bio ranjen.
Old Shatterhand pokaza na lijevo rame Indijanca, preko kojeg se pružila velika brazgotina. Njegov protivnik nije
mogao shvatiti ovu plemenitost. On odmjeri bijelca duboko se čudeći i uzvrati: - Hoćeš li me uvrijediti? Neće li tvoji,
kad te ubijem, reći kako se to ne bi dogodilo da nisi bio milostiv prema meni? Ja zahtijevam da izvučemo travke.
- Pa dobro, ja sam spreman.
Izvlačenje je odlučilo po želji Old Shatterhanda, naime u korist njegova protivnika kome su privezall lijevu ruku.
Nakon nekoliko trenutaka stajali su obojica jedan prema drugom lice u lice; tko je vidio grdo-sijine mišice kako se
poput čvorova skupljaju oko njegovih udova, toga je obuzeo strah za Old Shatterhanda. On međutim pokaza onu istu
ravnodušnost kac prije toga Winnetou.
- Možeš početi - reče mu Upsaroka. - Dopuštam ti da prvi udariš. Tri ću udarca odbiti, a onda ćeš od mog prvog pasti.
174
Na to se Old Shatterhand kratko nasmija. On zahode svoj nož u lipovo stablo i odgovori: - A ja e posve odričem svog
oružja. Pa ipak ćeš pasti već d prvog mog udarca. Nemamo vremena da se dugo igramo. Pripazi se, dakle, jer
počinjem!
On podiže ruku da udari i skoči na svog protivnika. Indijanca prevari ova finta i nasrnu na lovca. Ali bijelac brižnom
misli uzmače tako da Indijančev udarac promaši. Ponovni munjevit pokret Old Shatterhanda - njegova šaka pogodi
protivnika u slijepo-očnicu. Grdosija se načas zatetura i poput klade se sruši na zemlju.
- Evo ga gdje leži koliko je dug! Tko je pobijedio? - vikne Old Shatterhand.
Upsaroke koji su se ponašali spokojno kad je Stostruki Grom bio svladan, sad su udarali u silnu kuknjavu i urlanje,
kao da ih tko naživo dere. Druga skupina zaklikta od radosti.
Old Shatterhand istrže svoj nož iz stabla i oslobodi se remena. Bijeli lovci priđoše da mu čestitaju. I Šošoni čestitaše
pobjednicima, ali se odmah potrudiše do svog oružja da Upsarokama onemoguće eventualni otpor ili bjegstvo.
Upsaroke najzad prestadoše kukati, priđu mjestu gdje je sjedio Stostruki Grom i sjedoše u najvećoj tišini kraj njega.
Čak i onaj što je stajao na straži s oružjem, priključi im se premda mu nije bilo teško da skoči na konja i pobjegne.
Old Shatterhand priđe ponovo ,Hrabrom koji vra-čarije traži". Indijanac je upravo dolazio k sebi. On raširi oči i vidje
kako ga pobjednik oslobađa remena. Bilo je potrebno izvjesno vrijeme da shvati položaj u kojem se oalazio. Onda je
skočio na noge i ukočeno Pogledao Old Shatterhanda posve neopisivim pogledom. Oči kao da su mu htjele iskočiti iz
duplji. Gla "u je zvučao promuklo kad je mucajući zapitao: - Ja
ležao - na zemlji! Ti - mene pobijedio? , .. Da! Hi, nisi li ti sam izgovorio uvjet da onaj k°ji čitavim tijelom padne na
zemlju bude pobijeđen?
Indijanac se promatrao. Na njegovu se licu ogle-ao izraz najdubljeg užasa. - Ja nisam ranjen! - uz-v"nu on. _ Ti si me
golom šakom oborio?
175- Da - nasmiješi se Old Shatterhanđ. - Nadam
se da mi to nećeš zamjeriti. j
Pobijeđeni poglavica Upsaroka pogleda svoje rat-nike s najdubljom zabrinutošću. Onda mu lice poprimi oštre
crte krajnjeg odricanja. - Bolje bi bilo da si me ubio! - za vapi. - Veliki Duh nas je napustio, jer su nam ukrali
naše vračarije. Nikad nećemo dospjeti u vječna lovišta! Zašto nisu žene naših otaca umrle prije nego što su nas
rodile!
Indijanac koji je bio prije toga toliko ponosan i uvjeren u svoju pobjedu pođe teturajući do svojih, ali se okrene
još jednom i upita: - Dozvoljavate li nam da otpjevamo posmrtnu pjesmu prije nego što nas po-bijete?
- Prije nego ti odgovorim, želim ti postaviti jedno pitanje. Pođi! - Old Shattterhand ga povede Up-sarokama,
pokaza na Stostrukog Groma i upita: - Želiš li sada kazniti ovog ratnika?
- Ne. On nije mogao ništa drugo. Veliki Duh je tako htio. Mi smo izgubili naše vračarije.
- Vi ćete ih ponovo dobiti, ili se još boljih domoći!
Oni svi pogledaše začuđeno u njega. - Gdje ćemo ih naći? - zapita Upsaroka. - Ovdje gdje moramo umrijeti? Ili
u vječnim lovištima u koje ne možemo dospjeti, jer ćemo sada izgubiti i naše skalpove?
- Vi ćete sačuvati svoje skalpove i svoje živote. Vi biste nas ubili, da smo vam podlegli; mi smo međutim samo
prividno pristali na vaše uvjete. Mi smo kršćani i ne ubijamo. Ustanite! Uzmite svoje oružje i svoje konje!
Slobodni ste i možete jahati kud god želite!
Ali se nitko ne pokaza spreman da posluša ovaj poziv.
- Ovo govoriš kao početak mučenja kojim ćete nas podvrgnuti - uzvrati Bezimeni. - Mi ćemo sve podnijeti a da
ne čuješ ni glasa žaljenja sa naših usta. - Varaš se. Ja govorim ozbiljno. Između Upsaroka i ratnika Šošona ratna
sjekira je zakopana. Kan-teh-Pehta, čuveni vrač Upsaroka, je naš prijatelj. On se može sa svojima živ i zdrav u
vigvame vratiti. -
176
Uf! Ti me poznaješ? - Ti nemaš uha, a ja sam ti
gledao ovu brazgotinu ovdje. Po tome sam te prepo-
ao __ otkuda znaš da ja te znake nosim na sebi?
__ oj tvojega brata Sunktanke, Velikog Psa, koji mi
je o tebi pričao. - I njega poznaješ? - Da. Jednom
sam se susreo s njim. - Kada? Gdje? - Prošlog ljeta.
Na Kornjačinom brdu smo se rastali.
Na to skoči vrač koji je bio sjeo. Crte na licu mu poprimiše sasvim drugi izraz. Oči su mu izgubile onaj ukočeni,
tmurni pogled i zablistaše. - Varaju li me tvoje riječi ili moje uho? - uzviknu on. - Ako govoriš istinu, onda si ti
Nonpeh-Tahan koga bijelci nazivaju Old Shattterhand!
- Taj sam, naravno.
čuvši ovo ime, ostali Upsaroke se podigoše sa zemlje. - Ako si ti taj čuveni lovac - viknu njihov vođa - onda nas
Veliki Duh još nije napustio. Da, ti si to, jer ti si me udarcem šake oborio. Nije nikakva sramota biti od tebe
pobijeđen. Ja smijem živjeti, a da squaws ne upiru prstom na mene.
- I Stostruki Grom, koji je hrabar ratnik, ne treba se stidjeti, jer ratnik koji ga je savladao nije nitko drugi do
Winnetou, poglavica Apača.
Oči Upsaroka pogledaše zaista s dubokim strahopoštovanjem Winnetoua. Apač priđe, pruži Stostrukom Gromu
ruku i reče: - Moj crveni brat je sa mnom popušio lulu zakletve, on će sada s nama popušiti i kalumet mira, jer
ratnici Upsaroka su naši prijatelji, Howgh!
Stostruki Grom pruži ruku i odgovori: - Kletva Zlog duha nestala je s nas. Old Shatterhanđ i Win-n.etou su
Prijatelji crvenih ljudi. Oni od nas neće tražiti naše skalpove.
Ne v
i ste slobodni - ponovi Old Shatterhanđ c đato uvjeravanje. - Mi poznajemo ljude koji su m opljačkali
vračarije. Ako nam se pridružite, mi mo vas odvesti do njih. Uf! Tko su lopovi!
četa Si
°u-Ogellallaha koji su pošli u brda 1 YeHowstone Rivera.
12
Medu orlovima
.
177Ova vijest duboko uzbudi opljčkane Indijance. Njihov vođa uzvikne Ijutito: - To su bili ti psi Od Ogellallaha!
Hong-Peh-Te-Keh, Teški Mokassin, njihov poglavica me je jednom ranio i odrezao mi uho a da mu se nisam mogao
osvetiti. Ja sam se molio Velikom duhu da me navede na njihov trag, ali ta mi se želja nije nikad ispunila.
Tada priđe Wohkadeh koji je dotle stajao u blizini i sve čuo i reče: - Ti im se nalaziš u tragu, jer Hong-Peh-Te-Keh je
vođa Ogellallaha koje mi progonimo.
- Onda mi ga je Veliki duh najzad dao u moje ruke. A tko je ovaj mladi crveni ratnik koji se htio boriti sa Stostrukim
Gromom i koji je tako dobro upućen u tajne Sioux-Ogellallaha?
- To je Wohkadeh, hrabri sin Numang-Kake - objasni im Old Shatterhanđ. - Njega su Ogellallasi prisilili da jaše s
njima, i on je bio prisutan kad su vam opljačkali vaše vračarije. Onda im je umakao i u međuvremenu nam učinio
velike usluge.
- A šta žele Siouxi u brdima Yellowstone Ri-vera?
- Mi ćemo vam ispričati kad naložimo logorsku vatru. Onda ćete se posavjetovati da li ćete nam se pridružiti.
- Ako ste pošli tragom Ogellallaha da se protiv njih borite, mi ćemo poći s vama. Nek" moja braća nalože vatru
vijećanja!
10. PLANINSKI ORLOVI
"Senat i Predstavnički dom Sjedinjenih Država odlučuju da se kraj pored izvora Yellowstone Rivera na teritoriji
Montane i Wyominga izuzme od ostalih područja Sjedinjenih Država zabranom svakog naseljavanja, prisvajanja ili
prodaje zemljišta, te da se smatra javnim parkom za dobro i blagođet naroda. Svatko tko se protiv ovog zakona tamo
nastani ili bilo koji dio zemlje prisvoji, smatrat će se prekršiteljem i bit će protjeran. Park će biti stavljen pod
isključivu nadležnost sekretara unutrašnjih poslova, čiji će zadatak biti da čim prije donese propise i uredbe koje od
bude smatrao nužnim za njega i održavanje parka."
Tako glasi zakon koji je Kongres Sjedinjenih Država prihvatio 1. marta 1872. i kojim je građanima Sjedinjenih
Država darovan poklon o čijoj veličini tada još nitko nije imao pojma.
O spomenutom kraju koji se danas naziva Nacionalnim parkom Sjedinjenih Država pronosile su se u istočnim
državama prije toga najneobičnije glasine. °vaj kraj, koji je bio poznat samo najdivljijim Indijancima i koji je jedva
poneki smjeli, usamljeni traper djelomično vidio, bio je obavijen velom najdublje tajne. Što bi poneki od tih
postavljača zamki spnčao, to se onda širilo, maštom začinjeno. Goruće Prerije i brda, uzavreli izvori, vulkani koji su
izbaci-1 tečni metal, jezera i rijeke ispunjene uljem umje-vode, skamenjene šume sa skamenjenim Tndijan-
179cima i životinjama, sve se ovo navodno tamo moglo naći.
Tek je profesor Hayden koji je prvi poduzeo jednu naučnu ekspediciju u taj prekrasan kraj donio o njemu podrobnija
obavještenja i znao da ispriča svakojake nevjerojatne stvari o tom predjelu. Njemu treba zahvaliti što je bio donijet
gore spomenuti zakon. Nacionalni park obuhvaća područje od 8.671 kvadratnih kilometara. Tu pretječu Yellowstone,
Gallatin, Madison i Snake rijeke. Golemi planinski lanci provlače se ovim područjem. Čist i okrepljujući zrak
zapahnjuje visove, a stotine hladnih i vrelih izvora s najrazličitijim kemijskim spojevima pružaju svojom čudesnom
Ijekovitošću bolesniku ozdravljenje i okrepu presahlim životnim snagama. Gejziri, s kojima se jedva mogu usporediti
oni na Islandu, bacaju svoje mlazove vode nekoliko stotina stopa uvis. Brda, koja se sastoje posve od prirodnog stakla
i koja se presijavaju u svim bojama, blistaju na zrakama sunca. Ponori, od kojih čovjeka obuzima jeza kao ni u
jednom drugom kraju, kao da su se usjekli u tlo da bi omogućili uvid u utrobu zemlje. Po zemljinoj kori izbijaju mje-
huri koji se nadimaju i splašnjavaju. Ona je često puta samo tri palca debela te se jahač na svom prestrašenom konju
jedva naprijed probija. Pred namjernikom se otvaraju goleme rupe ispunjene uzavrelom lavom koja se lagano podiže i
spušta. Nemoguće je proći par stotina metara, a da se ne naiđe na neko prirodno čudo dostojno divljenja. Pa samo
gejzira i vrelih izvora ima preko dvije hiljade! Dok na jednom mjestu iz tla izbija uzavrela voda, dotle odmah tu kraj
nje žubori bistri, hladni izvor. Ispod zemljine površine kao da se među sobom bore dobri i zli duhovi, anđeli i đavoli.
Ako je čovjek ovdje zanijemio pred nečim prekrasnim, samo nekoliko koraka dalje, on će ustuknuti pred nečim
strašnim. Dok se na jednom mjestu divi golemom vrutku koji se podiže stotinu metara uz litice kanjona, na drugom će
se diviti još više poljima prekrivenim karneolom, ahatom, kal-cedonom, opalom i drugim poludragim kamenjem.
180
Između brda počivaju prekrasna jezera. Najveće i najljepše je Yellowstone jezero, s izuzetkom Titika jezera, najviše
veliko jezero na zemlji. Ono leži nekih 2 400 metara iznad morske površine.
Voda mu je veoma bogata sumporom. Po njegovim dubokim usjeklinama vrve krupne pastrve čije je meso posve
osebujno, ali ima vrlo dobar ukus. Šume unaokolo su bogate plemenitom divljači, sjevernim jelenima i medvjedima.
Kraj obale izbija bezbroj vrelih izvora iz kojih bučno piste i šište pare podzemlja, kao iz ventila parne lokomotive.
Bojažljiva duša lako dođe na pomisao da ovom kraju ubrzo okrene leđa. Rad neumornih sila u nutrini zemlje može se
ovdje svuda dobro vidjeti. Čovjek se više ne osjeća siguran na zemlji. Čini mu se kao da će to čitavo, miljama
prostrano područje u slijedećem trenutku ili utonuti, ili poput golemog kratera koji bljuje vatru uzdići daleko iznad
vrhova Rocky Mountainsa.
Od mjesta gdje iz jezera ističe Yellowstone rijeka pa obalom prema zapadu do ušća Bridge čreeka gorjelo je nekoliko
vatri. Naložili su je jer se bilo smračilo, a ne zato što je bila potrebna za spravljanje večere. Za ovo se ovdje priroda
bila ljubazno pobrinula.
Krupne pastrve ulovljene u hladnoj jezerskoj vodi bile su skuhane u vreloj vodi koja je samo nekoliko metara dalje
izbijala iz zemlje. Mali Sas bio je i te kako ponosan što je tog popodneva ulovio jednu divlju ovcu. Tako je bilo
kuhane bravetine, a za desert Pastrve. Vreli izvor bio je tako malog promjera da je upravo mogao poslužiti kao lonac
za kuhanje, a voda koja je iz njega otjecala imala je ukus bogat acmima, te su je crpli peharima od kože i sa zado-
voljstvom pili.
on. Je stigla ovamo preko Pelican i Yellow-
Ij0 ..ri;ee i htjela je sutradan prije podne krenuti na Vrejema. Preko BriSde Čreeka, a onda na zapad do 2ivaii r"6ke" Tamo Je
radio gejzir koji Indijanci na-J Koso-tip-tupa, tj. Pakleno ždrijelo, a u njego-
181
voj blizini se nalazio grob poglavice, koji je bio cilj ovog dalekog pohoda.
Ovaj pohod se daleko brže odvijao nego što se prije toga mislilo. Bila su još cijela tri dana do uštapa, te je Old
Shatterhand bio uvjeren da Sioux Ogel-lallasi nipošto ne mogu biti već tu. U toku razgovora on primijeti: - Oni jedva
da su stigli do Botelerovog ranca, te smo tako od njih sigurni. Ostavite vatre neka gore dok se ne pojavi mjesec iza
brda! Drugih ljudskih bića, osim Siouxa, ne moramo se bojati. Dakle, nemate se čega plašiti.
- A kakav je put od Botelerovog ranca dovdje, sir? zapita Martin Baumann. - Čuo sam da je navodno veoma opasan.
- To baš ne bih rekao. Naravno čovjek mora izbjegavati blizinu gejzira i onih mjesta gdje je zemljina kora toliko tanka
da bi čovječja noga pri gaženju kroz nju mogla propasti. Od Botelerovog ranca jaše se dolinom Yellowstone rijeke,
pokraj ugašenih vulkana. Nakon četiri do pet sati stiže se u Donji kanjon, dug nekih pola milje i nekih tri stotine
metara duboko urezan u granit. Nakon novih pet sati stiže se do brda sa čijeg vrha okomito padaju u dubinu od nekih
900 metara dvije paralelne stjenovite litice koje nazivaju Đavoljim klizalištem. Tri sata kasnije stiže se do ušća
Gardiner rijeke kojom se mora poći uzvodno, jer se Yellowstone Riverom ne može više naprijed. Zatim se jaše duž
Washburne brda i Cascade Creeka koji isto tako vodi Yellowstoneu. On se ulijeva između gornjih i donjih vodopada u
Yellowstone te će se namjernik tako naći na južnom kraju Velikog kanjona koji je svakako najveće čudo Yellowstone
korita.
- Poznajete li to čudo, sir? - zapita Debeljko Jemmy.
- Da. Grand kanjon je preko sedam njemačkih milja dug i više od tisuću metara dubok. Strane mu gotovo okomito
padaju u dubinu, te se samo čovjek posve siguran od vrtoglavica smije približiti njegovoj ivici pogledati u jezivu
dubinu u kojoj šezdeset metara široka rijeka izgleda kao tanka nit. Pa ipak se upravo
Jedna njemačka milja - 7,420 km" prlmj. pisca.
182
nit u toku hiljada i hiljada godina tako duboko "ekla u stijenu. Strahovitom brzinom huče talasi "ored čvrstih kamenih
stijena. Gore se međutim to hučanje uopće ne čuje. Nijedan smrtnik se ne može spustiti, a i kad bi mogao, onda ne bi
bio u stanju da tamo dugo izdrži. Nedostajalo bi mu zraka. Voda rijeke je topla, izgleda kao ulje, ima odvratan ukus
sumpora i stipse i širi smrad koji se teško može podnijeti. Ako se pođe kanjonom prema sjeveru, onda se stiže do
donjih vodopada rijeke gdje se voda stro-poštava sa visine od preko stotinu metara. Četvrt sata dalje, prema jugu,
rijeka ponovo pada s visine od trideset metara. Od gornjih vodopada dovde jahaču bi trebalo otprilike devet sati.
Dakle, od Botelerovog ranca to iznosi dva dobra dana jahanja, toliko smo mi ispred Sioux-Ogellallaha. Naravno ovaj
račun ne mora biti tačan; ali nekoliko sati više ili manje ne igra nikakvu ulogu. Nama je dovoljno da znamo da naši
neprijatelji ne mogu biti još ovdje.
- A gdje će se sutra u ovo doba nalaziti, sir? - zapita Martin Baumann.
- Na gornjem izlazu iz kanjona. Postoji li neki razlog zbog kojeg to želite tačno znati?
- Zapravo ne. Ali možete shvatiti da ja oca pratim u mislima. Tko zna da li je još živ.
- Ja sam uvjeren u to.
- Možda su ga Siouxi ubili!
- Neka vas ta misao ne muči. Ogellallasi žele svoje zarobljenike dovesti do poglavičinog groba, i to će svakako i
učiniti. U to se možete pouzdati. Siouxima i ne pada na pamet da pripremljene muke svojim žrtvama prekrate ranijom
smrću.
On se udalji do mjesta gdje je Winnetou već spavao, umota se u pokrivač i leže pokraj svog crvenog Prijatelja. Ostali
su i dalje sjedili i šaputali. ,. Zapravo mi je đavolski žao što moramo podva-11 ovom hrabrom čovjeku - reče tiho
Jernmy. - i ovaj mali lovac medvjeda znao nas je tako lijepo moliti da je meni, starom debelom medvjedu, omek-
ukl
°nio razum. Pa, nadajmo se da će ovaj dobro svršiti!
183- Ja sam vas na početku opomenuo - brundao je Davy - i opominjem vas i sada!
- Ali shvati, moj dragi Davy - upade mu u riječ Martin - ja nikako ne mogu još tri cijela dana čekati! Umirem od brige
za ocem.
- Pa Old Shatterhand vam je objasnio da zarobljenici moraju biti još u životu!
- On se može prevariti. Jeste li zaboravili da ste vi i Jemmy bili prvi koji ste mi ponudili pomoć? A sad, ja se više ne
mogu osloniti na vas.
- Zounds! Ovakav prijekor ja ne dopuštam da na mene padne. Moja naklonost i ljubav prema vama su me ponukale da
vam dam to obećanje i ja ne želim da mi predbacite kako ga nisam održao. Dakle, odjahat ću s vama. Ali ja stavljam
jedan uvjet.
- Da čujemo! Ja ću ga ispuniti ako budem mogao.
- Mi ćemo uhoditi Sioux-Ogellallahe samo pod uvjetom da doznamo da li je vaš otac još živ, ali se nećemo izlagati
opasnosti da ga oslobodimo!
- Da, slažem se.
- Lijepo! Ja sam u stanju da živim bojama pređ-t stavim sebi kako je vašem srcu. Ovo je duboko ganulo
moju staru dušu i ja ću vas pratiti. Ali čim budemo vidjeli da vaš otac još živi, okrenut ćemo konje i odjahati natrag
ostalima.
- Sutra ujutro kad budemo iščezli, svakako će svi biti u velikoj brizi zbog nas. No ja mislim da će Crnac tačno
prenijeti naš nalog - reče Jemmy. - Sad budite svi mirni kako ne bismo pobudili nepovjerenje! Eno ga, mjesec! Ugasit
ćemo vatru i po-lijegat ćemo ispod stabala. Tamo ima sjenki te naš nestanak neće odmah primijetiti.
- Dobro je što je mjesečina - reče Hromi Frank, - tako ćemo barem naći put.
- Put nam je jasno obilježen, samo rijekom uzvodno. S jedne strane meni nije nimalo drago što smo prisiljeni da
prevarimo svoje drugove, s druge pak strane to njima ništa ne može štetiti. Ranije je naša riječ nešto važila, sada su
Old Shatterhand i Winnetou vođe. Jemmyja i Davyja samo tu i tamo
184
uzgred zapitaju za njihovo mišljenje. Zapravo je kraj-"e vrijeme da im pokažemo da smo i mi Zapadnjaci koji znaju da
smisle i izvrše neki plan.
Vatra je bila pogašena. I plamenovi kraj kojih su sjedili Indijanci nisu više gorjeli. Unaokolo je zavladala tišina. Samo
piskavo šištanje pare koja je izbijala iz zemlje moglo se čuti u pravilnim razmacima.
Prošlo je više od jednog sata kada se uskomeša ispod stabala gdje su spavali Frank, Jemmy, Davy, Martin i
Wohkadeh. - Nek" moja braća pođu za mnom! - šapne mladi Indijanac. Vrijeme je.
Oni uzeše svoje oružje i ostale stvari i iskradoše se tiho ispod stabala do konja. Oštrom Wohkadehovu oku uspjelo je
brzo da odvoji pet konja od ostalih. Svakako da bez lakog šuma to nije prošlo. Stoga su petorica bjegunaca, kad su
uzela svoje konje, sačekali neko vrijeme osluškujući ne bi li opazili da li su primijećeni. Budući da su ostali duboko
spavali, oni lagano povedoše konje čiji je udar kopita prigušivala trava.
Naravno, posve neopaženi nisu umakli. Premda se nije moglo misliti na blizinu neprijatelja, ipak je bilo postavljeno
nekoliko straža koje su se morale s vremena na vrijeme smjenjivati. Ovo je za vrijeme noći bilo nužno, već i zbog
divljih zvijeri u šumi. Oni prođoše pokraj jednog stražara.
Bio je to Sošon. On ih ču gdje dolaze. Znajući da iz logora dolaze samo prijatelji, on stoga ne podiže nikakvu galamu.
Mjesečev sjaj koji se probijao između rijetkih grana pomogao mu je da prepozna jahače. - gta namjeravaju moja
braća? - upita on.
- Govori tiho da ne bi netkog probudio! - odgovori Jemmy. - šalje nas Old Shatterhand. On zna Kuda idemo. Da li ti je
to dovoljno?
Moja bijela braća su naši prijatelji. Ja ih ne smijem spriječiti da izvrše naređenje velikog ratnika. Krenuli su pješice.
Kad su se udaljili od logora ° iko da se topot kopita tamo više nije mogao čuti, iah akaše Potražiše osvjetljeniju obalu
jezera i podaše kasom uz vodu kako bi dospjeli do isteka Yel-
185iowstone rijeke i onda pošli duž nje sjevernim pravcem.
Šošon je smatrao nestanak bijelaca posve prirodnim te stoga nije našao za potrebno da o tome obavijesti stražara koji
ga je smijenio. Tako je nestanak smjelih ili bolje rečeno lakomislenih bjegunaca ostao neprimijećen dok nije svanuo
dan.
Trebalo je krenuti u rani sat. Stoga se svi u logoru podigoše čim su začuli prvi cvrkut ptica s grana. Tada sa zebnjom
otkriše da nema petorice prijatelja. Kako su se odmah uvjerili, "bjegunci su nestali sa konjima iz logora. Tek se tada
javio Šošon koji je sinoć bio na straži i ispričao Old Shatterhandu što mu je Jemmy bio rekao.
Winnetou je stajao u blizini i usprkos svom oštro-umlju nije mogao shvatiti namjeru zbog koje su se ona petorica
krišom udaljila. - Sigurno su pošli u susret Sioux-Ogellallasima - reče mu Old Shatterhand.
- Onda su izgubili mozak. - reče bijesan Apač. - Oni ne samo da će podleći opasnosti kojoj su po-j anali u susret, već
će odati naše prisustvo. Zašto li su samo pošli u susret Siouxima?
- Da saznaju da li Lovac medvjeda još živi.
- Ako je mrtav, oni mu ne mogu povratiti život, ako je još živ, oni će mu donijeti nesreću. Winnetou može dvojici
hrabrih dječaka oprostiti ovu krupnu pogrešku, ali trojicu starih lovaca trebalo bi privezati uz stub srama, ženama i
djeci na podsmijeh!
Tada im priđe Bob, Crnac. Smrad skunka još se nije bio posve s njega izgubio te ga nitko nije trpio u svojoj blizini.
On je još uvijek nosio na sebi stari konjski pokrivač koji mu je poklonio Dugajlija Davy. Noću, kad je bilo hladno, on
se uvijao u krzno medvjeda koga je ubio Martin Baumann. - Massa Shatterhand tražiti massa Martin? - zapita on.
- Da. Možeš li mi dati kakvo objašnjenje.
- Oh, Masser Bob biti vrlo pametan! On znati gdje biti massa Martin.
- A gdje?
186
_ Otići Sioux-Ogellalasima, vidjeti zarobljen massa Baumann. Massa Martin masser Bobu sve rekao, kako masser
Bob onda ispričati massa Shatterhandu.
_ Dakle ipak onako kao što sam mislio! - kimnu glavom Old Shatterhand. - Kad će se vratiti?
_ Kad budu vidjeti massa Baumann, onda poći za
nama do Vrele rijeke. Masser Bob ništa više ne znati. _ Tvoj dobri massa Martin je učinio veliku glupost. Mislim da
bi ga ovo moglo skupo stajati.
- Što? Massa Martin u opasnosti? Onda masser Bob odmah sjesti na konja i pojahati za njim da ga spasi!
- Da, kao što si na primjer ubio medvjeda kad si se od straha uzverao na brezu.
- Ogellallah ne biti nikakav medvjed. Masser Bob se ne plašiti Ogellallaha. - On ispruži prijeteći svoje goleme šake i
napravi izraz kao da želi na licu mjesta progutati deset Ogellallaha.
- Pa dobro, pokušat ću s tobom zato što toliko voliš svog mladog gospodara. Budi spreman da za nekoliko minuta
pođeš s nama! - Onda nastavi obraćajući se Winnetouu kraj kojeg su stajali vrač Upsa-roka i poglavica Šošona sa
Mohawom, njegovim sinom. - Moj će brat nastaviti s jahanjem i sačekat će me kraj Koso-tip-tupa, Paklenog ždrijela.
Sa mnom će poći petnaest ratnika Upsaroka sa njihovim vračem i Mohaw s petnaest ratnika Šošona. Moramo odmah
poći za petoricom radoznalih bjegunaca da ih spasimo ako budu u opasnosti. Ne mogu unaprijed reći s koje ću strane
prići ,Paklenom ždrijelu" te je moguće da aiouxi stignu na grob poglavica prije nego ja sa svojim ratnicima.
Nekoliko minuta kasnije Old Shatterhand je krenuo u galopu sa svojim pratiocem u istom pravcu ojim su petorica
neopreznih napustili sinoć logor.
Bjegunci su naravno bili daleko pred njim. Njihov
Pohod je doduše bio znatno usporen zbog noći i zbog
bil0°Va nepoznavanJa kraja, pa ipak u osvit dana
3e Yellowstone jezero već na znatnoj razdaljini za
a te su
onda mogli konje bolje podbosti.
187Bila je neobična i prekrasna slika rijeke i njenih obala. Dolina je bila najprije prilično široka i s obje strane
veoma raznolika. Čas su se strane blago spuštale do obale, čas su se okomito dizale u nebo a svuda se moglo
vidjeti djelovanje podzemnih sila.
U davna vremena ovaj planinski kraj je bio je-zero koje je obuhvaćalo površinu od nekoliko kvadratnih
kilometara. Onda su ispod njegovih voda počele da djeluju vulkanske sile. Tlo se uzdiglo i počelo da puca, iz
pukotina je potekla vrela lava koja se u hladnoj vodi jezera pretvorila u bazalt. Otvorili su se golemi krateri koji
su izbacivali vrelo kamenje što se spajalo s drugim mineralima u različita jedinjenja i obrazovalo tlo na koje su
bezbroj vrelih izvora slagali svoje padavine. Onda je golema količina podzemnih plinova s neizmjernom
snagom podigla čitavo tlo jezera tako da je njegova voda morala oteći. Voda je usjekla duboka korita u zemlju.
Sve što nije bilo čvrsto, bilo je odnijeto. Studen i toplota, vjetrovi i kiše su pomogli da se razori sve što nije
moglo pružiti otpor, te su tako ostali samo tvrdi, skamenjeni stu-bovi lave.
Tako se voda usjekla u zemlju. Ona je nosila pred sobom sve mekano, spirala stijenje sve dublje i dublje, te su
na taj način nastali veličanstveni kanjoni i vodopadi koji spadaju u čuda Nacionalnog parka.
I tako su se danas uzdigle te vulkanske obale isparane i rasječene i kišom sprane da pokažu oblike koje nikakva
mašta nije bila u stanju da izmisli. Tu će namjernik povjerovati da pred sobom vidi razvaline kakvog starog
viteškog zamka. Vidjet će prazne prozorske otvore, kulu za osmatranje i pokretni most preko jarka. Nadaleko
odatle uzdižu se vitki minareti i čovjek bi pomislio Aa će se mujezin svakog časa na njemu pojaviti i vjernike
pozvati na molitvu. Preko puta njih pruža se golem rimski amfiteater u kojem se nekad borilo kršćansko roblje
sa zvijerima. Pokraj njega se smjelo i slobodno dizala uvis kineska pagoda, a malo dalje uz rijeku stoji preko sto
stopa visok kip životinje, tako golem kao da je podignut kumiru nekog pretpotopnog naroda.
188
A sve je ovo varka. Vulkani su izbacili lavu "ma je vođa dala čudne oblike. I tko promatra ove čudne tvorevine
prirodnih sila, osjeća se kao sićušan crv u prašini i zaboravlja na sav ponos.
Tu, gdje rijeka u prilično velikom luku skreće prema zapadu, izbija bezbroj vrelih izvora od čije vode nastaje
poprilična rijeka što se ulijeva u Yellowstone između visokog stijenja. Činilo se kao da se odatle obalom
Yellowstonea ne može više naprijed, te su pet bjegunaca skrenuli stoga ulijevo kako bi pošli koritom vrele
pritoke.
Tu nije bilo nikakvih stabala ni žbunja. Sve raslinje je bilo zamrlo. Vrela voda je prljava izgleda i miriše na
pokvarena jaja tako da se jedva moglo izdržati. Pa ipak jahači su se osjećali bolje tek kad su nakon višesatnog
napornog jahanja stigli na jednu uzvišicu. Tu je tekla svježa, bistra vođa a uskoro se pokaza i žbunje, a kasnije
čak i stabla.
O nekom pravom putu se zacijelo nije moglo govoriti. Konji su se morali često puta dugo probijati preko
stjenovitih gromada koje su izgledale kao da se brdo strovalilo s neba i razbilo u paramparčađ. Taj krš je
pokazivao najčudesnije oblike, te su se petorica jahača povremeno zaustavljala da izmijene svoje misli o ovome.
Tako je i vrijeme prolazilo; bilo je već podne kad su tek polovicu puta prevalili.
U tom opaziše izdaleka jednu neobičnu kuću. Izgledala je kao vila podignuta u italijanskom stilu iza koje se
pružao vrt okružen visokim zidom. Sasvim začuđeni oni zaustaviše konje. - Zar kuća za stanovanje ovdje u
Yellowstoneu! Pa to nije moguće! - viknu Jemmy.
- Zašto da ne bude moguće? - zapita Frank. - Ali pogledajte malo bolje tamo! Zar pred kapijom ne stoji čovjek?
- Svakako. Bar izgleda tako. Sad je nestao. Bit ce da je samo neka sjenka.
-- Je li? Gdje je ljudska sjenka, tu mora bezuvjetno biti i čovjek koji je tu sjenku bacio. A ako je sjenka nestala,
onda mora ili da se sunce izgubilo, ili
189onaj koji je tu sjenku bacio. Sunce je, kao što vidite još tu, prema tome taj momak je nestao. Kuda to ćemo uskoro
vidjeti.
Oni brzo pođoše tom neimarskom remek-djelu i uskoro uvidješe, naravno, da ga nije podigla nikakva ljudska ruka,
već da je ono tvorevina prirode. Tobožnji zidovi bili su od blistavog bijelog glinenca a onih nekoliko otvora čovjek je
izdaleka lako mogao uzeti za prozore. Tu je bio isto tako jedan visok otvor u obliku vrata. Tko bi kroza nje pogledao,
vidio bi neku vrstu dvora koje su prirodne kulise od stijenja razdvojile u više nejednakih prostorija. U njegovoj sredini
izbijao je iz zemlje zdenac i bacao mlaz bistre, hladne vode prema kapiji.
- Prekrasno! - priznade Jemmy. - Ovo mjesto je vrlo podesno za podnevni odmor. Hoćemo li ući?
- Nemam ništa protiv - odgovori Frank. - Samo ne znamo još, da nije možda momak koji ovdje živi neki zao čovjek.
- Pshaw! Mi smo se prevarili. O nekom čovjeku nema ni govora. Premda je sasvim nepotrebno, ja bih htio da malo
osmotrim.
Jemmy, s puškom u ruci spremnom da opali, po-jaha lagano kroz kapiju i osvrte se po dvorištu. Onda se okrene i
mahne. - Uđite! Nema ovdje ni mrtve duše.
- Još bi nam to trebalo - reče Frank. - S mrtvim dušama, koje kao sablasti životare na zemlji, ne bih volio imati posla.
Davy, Martin i Frank pođoše za Jemmyjem". Woh-kadeh međutim osta iz opreza pred ulazom.
- Zašto ne ulazi moj crveni brat? - zapita sin lovca na medvjede.
Indijanac podozrivo uvuče zrak kroz nos i uzvrati: - Zar moja braća ne osjećaju miris konja?
- Pa naravno da osjećaju, ali naših.
- Taj sam miris osjetio već ispred ulaza dok smo pred njim čekali.
Pihl primj. prev..
1,90
_ Ne može se vidjeti ni čovjek ni životinja, nili bilo kakav njihov trag.
_- Zato što je tlo od tvrdog kamena. Nek moja braća budu oprezna!
_- Nema nikakvog razloga za bilo kakvu bojazan, _ reče Jemmy. - Hajde, pogledat ćemo malo odostraga što se tu
nalazi!
Umjesto da ga puste samog da to učini te da time drže odstupnicu otvorenom, oni pojahaše za njim, gusto zbijeni, do
posljednje prostorije.
Tada se nenadano razliježe urlik kao da se zemlja potresla. Popriličan broj Indijanaca izbi iz pozadine i za tren oka
četiri neoprezna lovca bijahu okružena. Jedan visok, mršav, ali žilav ratnik, po ukrasima i bojama na glavi vjerojatno
poglavica, dovikne bijelcima natucajući engleski: - Predajte se, inače ćemo vam skinuti skalpove! - Četvorica
iznenađenih jahača uvidješe da bi svaka obrana značila gotovu propast.
- Do đavola! - procijedi Jemmy na njemačkom jeziku. - Baš smo im uletjeli u ruke. Ovo su Siouxi, upravo oni koje
smo htjeli uhoditi. - Obraćajući se poglavici, on nastavi na engleskom: -r Da se predamo? Mi vam nismo ništa učinili.
Mi smo prijatelji crvenih ljudi.
- Ratna sjekira Sioux-Ogellalaha je uperena pro-. tiv svih bljedolikih - uzvrati Indijanac. - Sjašite i
odložite oružje! Nećemo čekati. - Pedeset pari mračnih očiju bilo je uprto na bijelce, a pedeset crvenosmeđih ruku se
maši noževa. Dugajlija Davy je prvi sjahao sa svoje mazge. - Učinite po njegovoj volji! - preporuči on svojim
drugoyima. - Moramo dobiti na vremenu. Naši će doći sasvim sigurno da nas oslobode.
Onda su sjahali i ostali jahači i predali svoje oružje. Wohkadeh, kao što smo već spomenuli, nije ušao. On je vidio
izvana kako su njegove suputnike zaokružili te potjera odmah konja u stranu da ga ne bi kroz ulazni otvor primijetili.
Zatim sjaha, leže a pod i podiže glavu samo toliko koliko bi mogao baciti pogled u dvorište.
Ono što je vidio, ispuni ga očajanjem. Prepoznao l Poglavicu Hong-Peh-Te-Keha, Teškog Mokassina,
i.91vođu Sioux Ogellallaha kojima je umakao. Sta da radi? Da li da brzo odjaše k jezeru i dovede Old
Shatterhanda sa ostalima? Ne. Njemu sine jedna smjela misao. Wohkadeh se pope na konja i pojaha prividno
nimalo zbunjen u dvorište.
Indijanci su upravo vezivali četiri zarobljenika Nekoliko koraka i on se zaustavi pred njima.
- Uf! - uzviknu on. - Otkada vezuju ratnici Sioux Ogellallaha ruke svojih najboljih prijatelja? Ovi blijedoliki su
Wohkadehova braća!
Njegova nenadna pojava izazva opće čuđenje. Teški Mokassin skupi mračne obrve, odmjeri mladića prodornim
pogledom i uzvrati pitanjem: - Otkad su bijeli psi braća Ogellallaha?
- Otkad su Wohkađehu spasili život. Poglavica prosto zari svoj pogled u Wohkadeha
kad ga upita: - Gdje je Wohkadeh do sada bio? Zašto se nije blagovremeno vratio?
- Jer su ga oni psi od Šošona zarobili. Ova četiri bljedolika su se međutim borili za njega i spasili ga. Oni su mu
pokazali put kako da brzo i lako dođe do Yellowstonea i pošli s njim da s Teškim Mokassinom popuše lulu
mira.
Oko poglavičinih usana zaigra podrugljiv osmijeh. - Sjaši s konja i priđi svojoj bijeloj braći! zapovjedi on. - Ti
si naš zarobljenik, kao i oni.
- Zar Wohkadeh zarobljenik svog vlastitog plemena? Tko daje pravo Teškom Mokassinu da zarobi ratnika svog
naroda?
- To pravo on sam sebi uzima. On je vođa ovog ratnog pohoda i može činiti što mu je volja.
U tom času Wohkadeh obode petama svog konja u bokove da se ovaj prope i munjevitom brzinom okrene u
krug na stražnjim nogama udarajući prednjim kopitama po zraku, da Sioux Ogellallasi, koji su mu se bili suviše
približili, uzmakoše. On dobi mjesta. Zatim prebaci uzde konju preko Vrata tako da mu je i lijeva ruka bila
slobodna, uze svoju napunjenu pušku u ruke i upita: - Otkud smiju poglavice Sioux-Ogellallaha raditi što ih je
volja. Čemu su skupštine
192
ih ratnika? Wohkadeh je mlad čovjek, ali on je bio bijelog bivola i u svom perčinu nosi orlovo per-Ue On se ne
da zarobiti, a tko ga uvrijedi, taj će se morati s njim boriti!
Ove riječi pune ponosa ne bijahu zaludu izgovorene. Poglavice Indijanaca nipošto nemaju neograničenu moć.
Njima nije đata u ruke despotska vlast. Oni ne mogu donositi nikakve zakone i nikakve propise. Oni su izabrani
iz redova ratnika, zato što su se istakli iznad ostalih svojom hrabrošću i mudrošću. Poglavičin utjecaj počiva
samo na utisku koji ostavlja njegova ličnost. On može biti smijenjen ako onemili ratnicima.
Teški Mokassin je bio poznat kao strog, samovoljan čovjek. Doduše, stekao je znatne zasluge za pleme, ali
njegova samovoljnost, njegova tvrdoglavost je plemenu isto tako često puta i štetila. On je bio krut, surov i
krvožedan. Pleme se podijelilo u dvije skupine, u one koji su podržavali poglavicu, i u druge koji su otvoreno ili
potajno bili protiv njega. Ova podijeljenost je bila još očitija kad je Wohkađeh ustao protiv njega. Iz grla
nekolicine Siouxa se začuše uzvici odobravanja i priznanja. Poglavica im dobaci bijesan pogled, dade nekolicini
svojih vjernih pristalica znak da odmah zapos jednu izlaz i odgovori onda: - Svaki Sioux-Ogellallah je slobodan
čovjek. Ali čim je ratnik postao izdajnik prema svojoj braći, on je time izgubio pravo na slobodu.
- Dokaži da je Wohkadeh izdajnik!
- Ja ću to dokazati pred skupštinom ratnika.
A ja ću se tamo pojaviti kao slobodan čovjek, sa oružjem u ruci, i branit ću se. I kad budem dokazao da me je
Teški Mokassin bez razloga uvrijedio, on će se m°rati onda sa mnom boriti.
j Izdajnik se ne pojavljuje pred skupštinom s ze
u ruci. Wohkadeh će svoje oružje predati. Bude nevin, on će ga ponovo dobiti.
Se W Tko se usuđuje da mi ga uzme. - Mladić ° vrte smjelim izazovnim pogledom unaokolo. On
s

orlovi
vidje na nekolicini lica iskreno "aučešće. Većina njih međutim ostadoše hladni.
193

- Nitko ti ga neće uzeti - uzvrati poglavica. - Ti ćeš ga sam odložiti. A ako to ne učiniš odmah, dobit ćeš kuglu.
- Ja imam dvije u svojoj pušci. - Kod ovih riječi Wohkadeh udari rukom o kundak puške.
- Kad je Wohkadeh od nas pošao, nije imao nikakvog oružja. Otkuda mu ova puška? Nju su mu poklonili ovi
bljedoliki, a ti psi poklanjaju samo onda ako od toga imaju koristi. Wohkadeh im je dakle učinio uslugu, a ne oni
njemu. Wohkadeh je Mandan. Njega nije rodila nijedna squaw Siouxa. Tko među ovim hrabrim ratnicima želi za
njega govoriti prije nego što bude na moju optužbu on sam odgovorio?
Nitko se ne pomače. Teški Mokassin pogleda mladića likujući i zapovjedi mu. - Sjaši dakle s konja i predaj oružje! Ti
ćeš se braniti, a mi ćemo onda donijeti presudu. Svojim otporom dokazat ćeš samo da nisi nevin.
Wohkadeh uvidje da se mora pokoriti. On se dosada protivio kako bi učinio dojam na one koji nisu bili poglavičini
pristalice. - Ako tako misliš, onda ću se pokoriti - izjavi on. - Moja stvar je pravedna. Ja ću spokojno sačekati vašu
presudu, a dotle se predajem u vaše ruke.
On sjaha i položi svoje oružje pred poglavičine noge. Ovaj tiho prozbori samo jednu riječ nekolicini ratnika koji su
kraj njega stajali i ovi odmah izvukoše remene da Wohkadeha vežu. - Uf! - uzviknu Ijutito mladić. - Da li sam vam
dao dozvolu i za to?
- Ovu dozvolu ja sebi uzimam - uzvrati poglavica. - Svežite ga i položite u jedan ugao kako ne bi mogao govoriti sa
ovima bljedolikim!
Što je otpor pomogao? Wohkadeh se morao predati svojoj sudbini. Vezali su mu ruke i noge i P° ložili u kut. Dva
Siouxa sjedoše pokraj njega kao stražari.
- Jedan stari ratnik priđe Hong-Peh-Te-Kehu. i reče mu: - Preko moje glave je prešlo daleko vi-"e
194
zima nego preko tvoje. Stoga se nemoj ljutiti na mene kad te pitam da li doista imaš razloge da Wohkadeha smatraš
izdajnikom.
- Ja ću ti odgovoriti, zato što si najstariji ratnik u ovom pohodu. Nemam nikakvog drugog razloga osim jednog:
najmlađi od zarobljenih bljedolikih je veoma sličan Lovcu medvjeđa koji leži pozadi kod konja.
- Može li to biti razlog? __ Da. To ću ti dokazati.
On priđe zarobljenicima koji su vidjeli i čuli sve što se Wohkadeh tako beskorisno usudio za njih učiniti, a da mu nisu
mogli pomoći. Na žalost ni Jemmy ni Davy nisu vladali toliko Sioux govorom da bi razumjeli sve što je Wohkadeh
rekao.
Lukavi poglavica im se obrati s manje strožim izrazom lica: - Wohkadeh je, prije nego je otišao od nas, počinilo djelo
zbog kojeg se moramo posavjeto-vati. Zato će privremeno ostati vezan. Pokaže li se da ga bljedoliki tada još nisu
poznavali, onda će biti ponovo slobodni. Koja imena nose bijeli ljudi?
- Hoćemo li mu ih reći? - zapita Davy svog debelog prijatelja. "
- Da - reče Jemmy. - Možda će Indijanci imati onda malo poštovanja prema nama. - I obraćajući se poglavici on
nastavi: - Ja se zovem Jemmy-Petah-Čeh, a ovaj dugonogi ratnik je Davy-Honskeh. Bit će da si ova imena jednom već
čuo.
- Uf! - začu se iz grla Siouxa.
Poglavica ih prijekorno pogleda. I on je bio iznenađen što ima u svojoj vlasti ove često puta spo-minJaneJ.ovce, ali to
ničim ne pokaza. - Teški Mokassin ne poznaje vaša imena - reče on. - A tko su °va dva čovjeka?
S ovim pitanjem koje se ticalo Franka i Martina on se ponovo obrati Jemmyju. Davy šapnu svome prijatelju; - Za ime
boga, ne spominji njihova imena! Što hoće ovaj bljedoliki reći? - zapita strogo Poglavica. - Neka odgovara onaj koga
sam pitao!
13"
195Jemmy se morao odlučiti da kaže neistinu. On reče prvo ime koje mu pade na pamet i predstavi Franka i Martina
kao oca i sina.
Poglavičin pogled je ispitivački klizio sa jednog na drugog i njegovim licem pređe podrugljiv osmijeh. Ipak on reče
prilično ljubaznim glasom: - Neka bljedoliki pođu sa mnom.
Ogellallah pođe prema stražnjem dijelu dvorišta. Ova tobožnja kuća bila je svakako ranije golema stijena koja se
sastojala od glinenca prošaranog mekšim kamenjem. Ove mekše dijelove je kiša sprala dok je glinenac mogao prkositi
vremenu, i tako je, kao što je već rečeno, nastala ova tvorevina koja je naličila na dugi, visoki zidovima okruženi dvor
što su poprečni zidovi podijelili u više prostorija.
Ova na kraju je bila najveća. Bila je toliko velika da su u njoj imali mjesta svi konji Ogellallaha. U jednom kutu ležalo
je šest bijelaca privezanih za ruke i noge. Nalazili su se u žalosnom stanju. Odijela su im visila u krpama s tijela.
Zglobovi ruku bili su im od remena sasvim ranjavi. Lica su im bila prekrivena prljavštinom, a kosa i brada im je visila
oko glava. Obrazi su im bili upali, a oči se duboko uvukle u duplje, od gladi, žeđi i ostalih muka.
Tamo je poglavica poveo nove zarobljenike. Dok ih je vodio, Martin reče tiho Jemmyju. - Kuda nas vode? Možda
mom ocu?
- Možda. - Ali za ime boga nemojte pokazati da ga poznajete, inače je sve izgubljeno!
- Ovdje leže zarobljeni bljedoliki - započe opet poglavica. - Teški Mokassin ne zna dobro njihov govor. On ne zna
dakle tko su oni. Nek" im bijeli ljudi pristupe da ih upitaju i onda da mu o tome ispričaju.
On odvede svu četvoricu u kut. Jemmy brzo stade ispred ostalih i reče na njemačkom jeziku: - Možda je među vama
Lovac na medvjede, Baumann. Ne odajte da. ste prepoznali svog sina! On stoji ovdje iza mene. Mi smo došli da vas
spasimo, ali smo i sami dopali šaka crvenih, no mi smo sigurni da ćemo
196
skoro zajedno s vama biti slobodni. Jest" li ovim crvenim huljama spomenuli vaša imena?
Baumann ne odgovori odmah. Ugledavši svog sina, on zanijemi. Tek nakon kraćeg vremena s mukom proz-
loori.__o Bože moj! Kakva sreća i istovremeno kakva
žalost? Siouxi me poznaju, a znaju i .imena mojih suputnika.
- Lijepo! Nadajmo se da će i nas ovdje smjestiti. Onda ćete sve ostalo saznati.
Premda poglavica nije razumio ni jednog sloga, bio se pretvorio sav u uho. Činilo se kao da po glasu želi pogoditi
sadržaj riječi. Oštrim okom motrio je Baumanna i njegova sina. Njegovo promatranje je ostalo bez rezultata. Martin se
toliko svladao da se pokazao sasvim ravnodušan, premda mu od jada, kad je ugledao svog oca, zamalo ne potekoše
suze iz očiju.
- No - zapita razočarani poglavica Ijutito - jesu li zarobljenici spomenuli- svoja imena?
- Da, - uzvrati Jemmy. - Pa ti ih već znaš.
- Mislio sam da su me slagali. Ti ćeš sa svojim drugovima ostati ovdje. - Odglumljena ljubaznost ponovo nestade s
njegova lica. On mahnu Ogellallasima koji potom isprazniše zatvorenicima džepove i sve-zaše ih.
- Odlično! - promrmlja Davy gledajući kako mu iz džepa nestaje i posljednja stvar. - Ćudi me samo da nam ove
orlušine nisu skinule haljine.
- Gospodine Jemmy - šapne Hromi Frank - ova mi se stvar nimalo ne dopada. Ovaj me je momak tada osakatio.
Nove zarobljenike su položili pokraj starih na zemlju. Poglavica se udalji ostavivši za sobom nekoliko stražara.
Jadni i žalosni bijelci se ne usudiše da glasno govore te su među sobom šaputali. Martin je ležao ored svoga oca,
srećna okolnost koju su naravno obo-°. ifk°ristila da ispričaju jedan drugom svoje do-le" Nakon nekog vremena priđe
jedan od Siouxa, jednome od ranijih zarobljenika veze s nogu i
197zapovjedi mu da pođe za njim. Bijelac nije mogao hodati. On se s mukom teturao pokraj Indijanca.
- Što -li žele od njega? - zapita Baumann toliko glasno da ga je Davy čuo.
- Traži izdajnika - naslućivao je Dugajlija. - Zaista je sreća što moji drugovi još ništa nisu rekli o pomoći koju
očekujemo.
- Ali vi ste je spomenuli.
- To nije opasno. Čuvajmo se da ovom što je izašao ne kažemo ništa važno kad se vrati! Moramo
. se najprije uvjeriti da možemo imati povjerenja u njega.
Davy je sasvim dobro naslućivao. Zarobljenika su priveli poglavici koji ga je sačekao mrka pogleda. Jadnik se nije
mogao držati na nogama. Morao je sjesti.
- Znaš li kakva te sudbina očekuje? - zapita ga poglavica.
- Da - potvrdi upitani iznemoglim glasom. - Vi ste nam to već dovoljno često spomenuli.
- Vas čeka sigurna smrt, smrt u najvećim mukama. Vi ćete podnijeti neizrecivo mučenje u čast groba na kome ćete
umrijeti. Što ćeš dati ako želiš da te poštedimo tih muka, ako hoćeš da spasiš svoj život.
- Zar se može on spasiti? Što bih morao učiniti? - zapita duhom izmučeni i tijelom polumrtvi čovjek.
- Da mi na nešto odgovoriš. Onda ću ti pokloniti život. Ima li Lovac na medvjede sina?
- Da.
- Je li to onaj mladić koga smo danas zarobili?
- Da.
- Tko je onaj Mališa koji hramlje?
- Drug Lovca na medvjede, Hromi Frank.
- Pokušaj da saznaš kako su se sastali sa Wohka-dehom, da li se ovdje nalaze još i drugi bljedoliki i šta oni žele!
Saznaš li to, bit ćeš slobodan. Ali pazi da se ne odaš!
Zarobljenika su doveli do njegovih drugova, vezali mu noge i položili ga na njegovo mjesto.
Ostali su šutjeli te se i on držao mirno. Nije m" bilo posve lako u duši. Bio je sasvim valjan momak.
198
Kadgod bi pomislio na poglavičino držanje, nikad mu nije učinilo nimalo vjerojatnim da će Ogellallah "držati riječ.
On poče da uviđa da je lukavstvom prevaren: ništa mu nisam trebao reći. Što je duže razmišljao, to je više osjećao da
ne smije povjerovati Teškom Mokassinu i da mu je dužnost da Baumannu kaže sve što je s poglavicom govorio.
Lovac na medvjede ga preduhitri. Pošto je prošlo duže vrijeme, on ga upita: - No, sir, vi ste veoma šutljivi! Kod koga
ste to bili?
- Kod poglavice.
- Mogao sam misliti. Što je želio od vas?
- Reći ću vam iskreno. Htio je znati tko su Martin i Frank, i ja sam mu rekao zato što mi je obećao slobodu.
- O jada! To je bila glupost, najveća, koju ste mogli učiniti. Pa kako stoji sada s vašom slobodom?
- Ona će mi biti poklonjena tek kad budem saznao kako su se ostali gentlemeni sastali sa izvjesnim Wohkadehom i da
li se u ovom kraju nalaze i drugi bijelci.
- Tako! I vi vjerujete da će taj nitkov održati svoje obećanje?
- Ne. Pošto sam o toj stvari dobro razmislio, uvjeren sam da će me prevariti.
- Vi ste razborit. I budući da ste tako iskreni, mi ćemo vam tu glupost oprostiti. Uostalom nemojte misliti da biste od
nas mogli što saznati. Mi smo naslućivali zašto ste išli poglavici i prema vama bismo ge sigurno držali veoma
rezervirano.
A šta da mu odgovorim kad me ponovo pozove? Oh. To ću vam ja reći - umiješa se Jemmy. - pojasnit ćete mu da smo
mi spasili Wohkađeha kad kak§a S°Šoni zarobili i da smo s njim dojahali ovamo
o bi ga živog i zdravog doveli njegovima. Drugih eiaca, osim nas, ovdje nema. Ako vas ipak bude đal° prevariti, ne
nasjedajte mu na lijepak! Od nas se
Ko
Prije možete nadati spasenju nego li od njega.
ime
je ova stvar za neko vrijeme bila riješena.
190Zatvorenici nisu bili u stanju da se pomaknu s mjesta. Mogli su se jedino prevaliti s jedne strane na drugu. Ovo je
iskoristio Jemmy kako bi uosao 0.0 Baumanna. To mu je pošlo za rukom i, ležeći tako, on s desne, a Martin s lijeve
strane Lovca na medvjede, mogli su mu tiho sve ispričati i izraziti mu svoju nadu da će ovo zarobljeništvo biti kratkog
vijeka.
U međuvremenu je poglavica pozvao najistaknutije ratnike k sebi, a onda su doveli i Wohkadeha. Siouxi su sjedili u
polukrugu a ispred njih je čučao poglavica kad je Wohkadeh ušao u njihovu prostoriju. Zarobljenik je morao stati
ispred njega. Pored Wohka-deha s obje strane su stajali stražari s noževima u ruci. Ova okolnost je izgledala
Wohkadehu krajnje podozrivom. Iz toga se moglo zaključiti da se njegov položaj pogoršao.
Pošto su prisutni neko vrijeme posmatrali Woh-kadeha tmurnim pogledima, započe poglavica: - Neka Wohkadeh sada
ispriča što je doživio od onog časa kad nas je napustio!
Wohkadeh se pokori pozivu. On smisli priču kako su ga Šošoni uvrebali i zarobili i kako su ga bijelci onda oslobodili.
Premda je to ispričao sasvim uvjerljivo, morao je ipak primijetiti da mu nisu povjerovali.
Kad je završio, nitko ne izusti ni riječi da mu vjeruje ili ne vjeruje. Poglavica upita: - A tko su ova četvorica
bljedolikih?
Wohkadeh najprije spomenu imena Jemmyja i Da-vyja i ukaza kao čast za Siouxe što su čuveni lovci k njima došli.
- A druga dvojica?
Ni na ovo pitanje Wohkadeh se nimalo ne zbuni. Bio je već smislio što će reći. Za Franka on spomenu ime koje je
Jemmy prije toga izmislio, a Martina predstavi za njegova sina.
Na poglavičinom licu se ne pomaknu ni jedna crta kad je upitao: - Da li je Wohkadeh možda saznao da Lovac na
medvjede ima sina koji se zove Martin-
- Ne.
- I da kod njega stanuje čovjek koga nazivaju Hromi Prank?
200
- Ne!
Mladić sačuva svoj prividan mir, premda je u sebi bio uvjeren da je izgubio igru. I doista poglavica za-
gjini:__Wohkadeh je pas, izdajnik, smrdljivi vuk! Misli li on možda da mi ne znamo da se Frank i sin Lovca na
medvjede nalaze kod nas kao zarobljenici? VVohkadeh je njih dvojicu i ostale doveo ovamo da spase zarobljenike.
On će zato podijeliti njihovu sudbinu. Skupština će vijećati danas kraj logorske vatre kojom smrti da ga kazni!
Vohkadeha su odveli i privezali čvrsto na konja, jer su htjeli uskoro krenuti. To se odmah dogodilo i ostalim
zarobljenicima, no on ne dođe u njihovu blizinu, jer su ga dva ratnika, kao posebna straža, držali daleko od njih.
Bilo je žalosno gledati kako su jadno i nemoćno izgledali Baumann i njegovih pet drugova vezani na konjima. Da ih
nisu privezali za noge oni bi od iscrpljenosti pali s konja.
Davy prošapta o tome svome Jemmvju nekoliko sažaljivih riječi. Debeljko ga je umirivao: - Samo još malo strpljenja,
stari! Ja bih se morao veoma varati kad Old Shatterhand ne bi bio već u našo; blizini. Ono što smo mi tek sad uvidjeli,
da smo naime najstrašniji glupači, to je on sigurno već rano jutros znao. U svakom slučaju on će sa svojom skupinom
pohitati za nama, a ja sam se pobrinuo da nam nađe trag.
- Kako to?
- Pogledaj amo! Ja sam otkrio komad krzna i zubima ga isjekao u male komadiće. Tamo unutra gdje smo ležali
ostavio sam jedan komadić, a za vrijeme jahanja ja ću ih s vremena na vrijeme bacati putem. Oni će ležati na zemlji,
jer ne puše nikakav vjetar. Dođe li Old Shatterhand u ovu prokletu zgra-
urinu, on će sigurno naći komadiće krzna i odmah će znati da po ovoj Ijetnjoj žezi samo Debeljko Jemmy m°,ze biti sa
svojim krznom. On će onda potražiti i naci ostale komade i tako saznati kojim smo pravcem udarili.
Q. yorka Siouxa nije krenula tokom rijeke. Za bi to bio zaobilazni put. Oni pojahaše prema
Po 1

201visovima, zvanim .Slonova leđa" i onda se uputiše pravom linijom izduženog planinskog vijenca, razvod"
između Atlantskog i Tihog oceana.
Debeljko Jemmy je sasvim pravilno naslućivao kad je spomenuo da se Old Shatterhand možda nalazi već u
blizini. Siouxi jedva da su bili nekih tri četvrt sata iza visova, kad je udario sa sjevera sa svojim §o-šonima i
Upsarokama baš na trag koji su ostavili konji petorice bjegunaca.
On je jezdio na čelu povorke sa sinom poglavice Šošona i vračom Upsaroka. Njemu nije izmakla iz vida ni
najmanja stvar koja bi mogla ukazati da su tu pro-jahali ljudi. Ugledavši tobožnju kuću, on se zbuni, ali odmah
odgovori na vračevo pitanje: - Sjećam se, ovo nije nikakva kuća već stijena. Ja sam već bio u njoj i čudilo bi me
ako i oni koje tražimo nisu u nju ušli da je razgledaju. Ona je - Heavens!
Pri ovom poviku Old Shatterhand sjaha s konja i poče da pretražuje tvrdo bazaltno stijenje. Bio je na mjestu
kuda su prije toga prošli Siouxi.
- Ovdje je projahalo mnogo ljudi, i to jedva prije jednog sata - reče on. - Siguran sam da su to bili Siouxi! A tko
bi drugi i bio ovdje u ovolikom broju? Kuća mi izgleda sumnjivo. Podijelimo se i opkolimo je!
S njim na čelu oni pojahaše u galopu prema stjenovitoj zgradi koju okružiše. Old Shattterhand najprije pođe sam
u nju. On im dade uputstvo da pođu za njim samo ako čuju njegov pucanj.
Prošlo je prilično vremena kad je izašao. Bio je ozbiljan i zamišljen. On reče: - Nemojmo gubiti vrijeme, jer su
bijele ljude Siouxi zarobili zajedno sa Wohkadehom i prije jednog sata ih odveli.
- Zna li to moj bijeli brat sigurno? - upita ga ,Vatreno Srce", vrač Upsaroka.
- Da. Ja sam im vidio tragove i dobro ih pročitao. Debeljko Jemmy je ostavio znak, a ja se nadam da ćemo na
još mnoge naići. - On pokaza na mali komad krzna. Na njemu je bilo jedva pet šest dlaka, siguran znak da je
komadić potjecao od Debeljkova olinjalog krzna.
202
_. Sta namjerava Old Shatterhand činiti? - za-.jta crveni. - Hoć" li OgeUallahs pratiti u stopu?
- D".
__Zar ih nećemo, ako se vratimo Winnetouu, isto
tako sigurno naći kraj Vrelih izvora?
__ Da, mi bismo ih našli, ali bolje je da neprijatelj bude između nas. Moramo ih, dakle, pratiti u stopu. Ili, misle
li moja crvena braća drukčije?
__Ne - uzvrati grdosija Ijutito. - Mi se radujemo što smo naišli na trag Ogellallaha. Teški Mokassin je njihov
poglavica i ja gorim od čežnje da ga dobijem u svoje ruke. Pođimo!11. U LJUTOJ NEVOLJI
Sad se trag mogao teško otkriti te su morali veoma lagano jahati. Teren se sastojao od samog vulkanskog kamenja. O
nekom pravom tragu kopita doduše nije niti moglo biti riječi. Sitni kamenčići smlav-Ijeni pod udarom konjskih kopita
predstavljali su jedini, posve nesiguran oslonac. Valjalo je brižno paziti. Mali komadi Jemmvjevog krzna, koje su tu i
tamo našli svakako su značili znatno ohrabrenje.
Nakon nekog vremena trag je skrenuo više prema jugozapadu. Stigli su u podnožje visova koji su predstavljali
razvode. Tko bi se popeo gore, taj bi s desne strane mogao vidjeti žljebove kojima je voda otjecala preko Yellowstone
i Missouri rijeka u Mississippi, a zatim u Mexički zaljev, dok su s lijeve strane otjecale dolinom Snake rijeke u Tihi
ocean.
Ovaj predio nije bio više gol kao do sada. Tlo je bilo prekriveno humusom, a u ono nekoliko potoka koji su tu tekli
nije bilo sumpora. Njihova bistra, zdrava voda pružala je dovoljno hrane biljnom rasli-nju. Otuda je tu bilo trave,
žbunja i drveća, te je i trag bio sada jasniji. Na žalost, međutim, on se nije mogao dugo pratiti, jer se podne
približavalo kraju. Konji su morali što su više mogli grabiti, ako se htjelo iskoristiti vrijeme prije pada mraka.
Stigli su do visova razvoda. Onda su pošli s one strane nizbrdo između gromada stijenja i žbunja zbog čega je jahanje
bilo prilično otežano, a na nekim mjestima čak i opasno.
204
Najzad je pao mrak. Morali su se zaustaviti ako su htjeli da ne izgube trag.
Ljudi su bili šutljivi; ni sada kad su se ulogorili, nisu bili govorljiviji. Imali su predosjećaj da se nalaze pred odlučnim
događajima.
Vatra nije bila zapaljena. Old Shatterhand je zaključio po tragu da su Ogellallasi jedva dvije engleske milje bili pred
njima. Da su zapalili vatru onda bi ih Ogellallasi primijetili i tako saznali da ih progone.
Svatko se šuteći uvio u svoj pokrivač i legao da otpočine, pošto su straže bile postavljene. Ali tek što je počelo
svanjivati, tek što su se mogli razlikovati pojedini predmeti, već se moralo krenuti.
Tragovi Ogellallaha su se mogli još i danas vidjeti. Nakon možda jednog sata Old Shatterhand reče da Siouxi sinoć
uopće nisu konačili. Oni se svakako nisu htjeli odmoriti prije nego li dospiju do Vrelih izvora. Ovo nije bio dobar
znak. Na žalost progonitelji nisu mogli iskoristiti brzinu svojih konja, jer je uskoro prestala trava i umjesto mekanog
tla pojavilo se tvrdo, vulkansko stijenje.
Tu je bilo skoro nemoguće otkriti traga. Old Shatterhand je pretpostavljao da Sioux-Ogellallasi neće odustati od
pravca kojim su dosad jahali, te je stoga išao uvijek pravo. Uskoro je otkrio da se u svojoj pretpostavci nije prevario.
Pred njim su se dizala Vrela brda iza kojih se nalaze čuveni nepresušni gejziri. Tu je bilo ponovo biljnog raslinja pa
čak i šume koja se ovdje sastojala uglavnom od tamnih smreka.
Stigli su do uzanog korita jedne rječice koja je vijugala kroz mekano tlo pokriveno travom, i, baš na mjestu gdje su
izbili na nju, bilo je zemljište ugaženo mnogim konjskim kopitima. Otisci kopita protezali su se duž vode te se jasno
moglo vidjeti da su Siouxi u napojili svoje konje. Tako su sretno našli ponovo rag odatle pa gore do visova on je bio
toliko jasan Qa Je svaka zabluda bila isključena.
Međutim, do gore nije vodio otvoren put. Morali
n-kt iSP°đ rietk°g drveća koje nije predstavljalo
Kakvu prepreku. Ali upravo jahanje u šumi je Za-
205padnjaku najopasnije. Možda se baš iza prvog drveta skriva neprijatelj o čijem prisustvu on nema pojma.
Vrlo je lako bilo moguće da su Ogellalasi došli na pomisao da ih bijelci gone! Nije se moglo znati kakvo su priznanje,
silom ili lukavstvom, izmamili od zarobljenika. Stoga je Old Shatterhand poslao naprijed nekoliko Sošona koji su
trebali pretražiti teren i, ako bi opazili nešto sumnjivo, vratiti se glavnini.
Srećom ova opreznost se pokazala nepotrebnom. Za to je bio kriv dogovor između Debeljka Jemmyja i zarobljenika
koga je ispitivao poglavica.
Budući da vezane zarobljenike, izuzimajući Woh-kadeha, u lukavoj namjeri nisu ni za vrijeme jahanja razdvojili,
mogli su ovi putem razgovarati. Za ovo je poglavica dao prešutnu dozvolu kako bi njegov tobožnji saveznik imao
prilike da nešto više od svojih drugova sazna i da to poglavici prenese. Navečer bi ga onda Teški Mokassin što je
neprimjetnije mogao odvojio od ostalih te mu se. pridružio i ispitao ga. Naravno da je pri tom bio posve obmanut te je
stoga smatrao svaku mjeru predostrožnosti izlišnom.
Tako se desilo da je Old Shatterhand stigao sa svojim Indijancima do visa ne naišavši pri tom ni na kakvu prepreku. I
ovaj je vis bio prekriven gustom šumom visokih stabala zbog čega je bio zatvoren pogled u dolinu s one strane
premda je šuma prilično okomito padala.
Jašući ispod stabala, oni su čuli neobično, potmulo šumljenje koje je uskoro nadjačalo piskavo zviždanje, a potom se
razleglo šištanje kao kad iz lokomotive ispuste suvišnu paru.
- Sto li je ovo? - zapita sav u čudu Mohaw, sin poglavice šošona.
- Svakako neki Konjonukya-ka-ib - objasni mu Old Shatterhand.
Odatle se padina spuštala sve okomitije tako da nije bilo nimalo lako držati se na konju. Štosa su jahači sjahali i pošli
pješice vodeći za sobom konje. _
Tragovi Ogellallaha su se mogli i sada nrenoznati, no po njima se vidjelo da su potjecali već od jučer.
.Brdo vrele vod"", indijanski Izrai z" gejzir prlmj. plsca" 206
Spustili su se nekih stotinjak metara niže, kad šuma najednom u pravoj liniji prestade. Ipak malo dalje nizvodno ona je
dosezala do same doline. Sada je pogled preko doline bio slobodan i ono što su oči ugledale izazva duboko čuđenje.
Gornja dolina Madisona koja tu ima karakteristično ime Vrela rijeka je svakako najdivniji kraj Nacionalnog parka.
Mnogo milja duga i mjestimice dvije pa čak i tri milje široka ova dolina je prekrivena stotinama gejzira i vrelih izvora.
Ima tu vrutaka koji bacaju mlazove vođe preko stotinu metara uvis. Iz bezbrojnih pukotina zemljine kore izbija zadah
sumpora, a zrak je ispunjen vrelom vodenom parom.
Snježnobijela siga koja čini prevlaku, ili još bolje, poklopac tih podzemnih lonaca za kuhanje blještavo se presijava na
sunčevim zrakama. Na drugim pak mjestima površina zemlje se ne sastoji od čvrstog tla već od gustog ili žitkog mulja
neprijatna mirisa, čija je toplota veoma raznolika. Tu i tamo tlo se poput klobuka podiže i spušta, mjehuri se nadimaju
i splašn java ju ostavljajući za sobom nedokučivo duboku rupu iz koje sukljaju uvis oblaci pare. Ove rupe i mjehuri
nastaju i nestaju, čas ovdje čas ondje. Oni lutaju. Teško onom tko dopadne u jedno takvo mjesto! Ako je čas prije toga
pod sobom imao još čvrsto tlo, ono se najednom počinie da puši i da se nadima. Patio munjevit skok i još brži bijeg
donijet će mu možda spas.
I dok je umakao jednom mjehuru, već izbija drugi, pa treći i tako dalje. On stoji upravo na jednoj Posve tankoj kori
neposredno iznad strahovitih dubina utrobe.
Isto tako, teško onom tko spomenuti mulj izdale-
Ka drži za čvrsto tlo kojim može proći! Taj mulj iz-
g eda doduše kao močvarno, tresetno tlo preko koga
se
J°ši moglo prijeći da ga ne drže vulkanske
re
kao što pri kuhanju mesa voda drži na površini
sivosmeđu pjenu.
nja Svuda pod nogama propada tlo, a tragovi se ispu-nošća;lu odmah gustom, zelenožutom smrdljivom teč-
307Odasvud vrije i ključa, šumi i bruji, pisti i Unaokolo padaju krupne pahuljice -vode i mulja. Bacite li neki
teži kamen u jedan takav otvor, učinit će vam se kao da ste time uvrijedili bogove podzemlja koji u svom
bjesomučnom gnjevu izbacuju vodu i rnulj kao da time žele zločinca najsvirepijom smrću kazniti. Boja vode u
ovim vještičinim kotlovima posve je različita: mliječno bijela, drečavo crvena, nebesko plava, sumporasto žuta,
često puta svijetla kao staklo. Iznad nje se vide velike bijele svilenaste niti poput vela, ili gusta sluz olovne boje,
koja prevlaci u tili čas debelom, tvrdom korom svaki predmet na koji naiđe.
Dešava se da se voda iz jedne takve rupe presijava najljepšom travom zelene boje. Iznenada se sa strane otvore
mali ventili iz kojih izbijaju kroz zelenu vodu mlazovi u svim duginim bojama. Ovo je divan, neusporediv,
božanski, pa ipak u isto vrijeme i potresan, zastrašujući, pakleni prizor!
Old Shatterhand je dakle stigao sa svojim ratnicima u ovaj predio gdje su zaklonjeni gustišom posmat-rali taj
koliko uzbudljiv toliko i strašan igrokaz.
Rječno korito je bilo ovdje možda samo pola engleske milje široko. Uzvodno od mjesta gdje je stajao Old
Shatterhand obale rijeke su bile toliko stiješnje-ne, da su se njenim koritom jedva probijali talasi prljave vode
koja se podmuklo bjelasala. Niže nizvodno je bio posve isti slučaj. Razdaljina od jednog do drugog tjesnaca
iznosila je jedva jednu englesku milju.
Rijeka čija je voda istjecala iz vrelih izvora - zbog čega u njoj nije bilo gotovo nikakva života - šumila je sasvim
uz okomitu obalu s ove strane. Ona je bila, kao što smo već spomenuli, prekrivena šumom i prilično okomita, ali
ipak prohodna. Suprotna obala se međutim dizala posve okomito uvis, kao pod zidarskim viskom. Ona se
sastojala od crnih stijena, pri vrhu izbrazdanih rasjeklinama, i povlačila se prilično unatrag tako da je od jednog
do drugog tjesnaca imala oblik kružnog isječka. No dolina ovim povlačenjem stjenovite obale nije bila nipošto
šira, jer se uz strmu
208
f ienu, upravo preko puta Old Shatterhanda, spuštala, li bolje rečeno, podizala jedna čudna tvorevina čije "e
široko podnožje gotovo dosezalo do druge obale.
Ova tvorevina - teško da za nju postoji bolji iz-raz _ bijaše toliko prekrasna, na prvi pogled toliko nepojmljiva, da
bi čovjek mogao pomisliti da se nalazi u nekom čarobnom svijetu gdje žive vile, vilenjaci i druga nezemaljska
bića, prekriveni velom tajanstvenosti. Bila je to zgrada terasasta oblika, tako nježno sastavljena i fantastično
ukrašena, kao da se sastojala od skorog snijega i najfinijih kristala leda.
Najniža i najprostranija terasa kao da je bila isječena iz slonovače. Rubovi su joj bili odjenuti ukrasima koji su
izdaleka izgledali kao umjetnička djela kipara bogate mašte. Na njoj se nalazilo polukružno udubljenje
ispunjeno vodom iz kojeg se uzdizala druga terasa što se presijavala poput alabastera prošaranog zrncima zlata.
Ova druga terasa imala je manji promjer od prve. Isto tako se treća uzdizala iznad druge. Kao da se sastoji od
tanko raščupane bijele vate, dizala se ona iznad druge, vitka i djevičanska.
Materijal od kojeg se sastojala bio je toliko prozračan i lak da bi čovjek mogao pomisliti kako nije u stanju ni
najmanji teret na sebi da nosi. Pa ipak se na njoj i iznad nje uzdizalo još šest takvih terasa, svaka sa udubljenjem
u koje se slivala voda sa više terase kako bi je slijedećoj ispod nje predala, bilo u tankim lelujavim mlazovima,
bilo u najsitnijim kapima što su se u svim bojama presijavale, ili pak u širokim Prelivima koji kao da su
ispredali tkivo vela.
Tako se oslanjalo o tamnu stjenovitu obalu ovo čudo prirode, vitko, blistavo i sjajno, nalik na ruho satkano od
snježnih pahuljica za neko biće koje potječe iz drugog svijeta. Pa ipak su ovu haljinu napravile one iste sile koje
su izbacile crni bazalt i vulkan-su lavu kroz zemlijnu koru.
Bilo je dovoljno samo pogledati u vrh ove pre-IznaT iramiđe pa da se odmah vidi kako je nastala. vođe i,n-ega Se naime
upravo sada dizao visoki mlaz
kolo Se P°?ut vela širio u obliku sitne kiše una°-
Pađao. Pri tome se moglo čuti ono šumljenje
209koje prije toga Mohaw nije mogao shvatiti. Ovaj vodeni mlaz pratile su pare koje su pištale i šištale te se
činilo kao da će se zemlja pod snagom erupcije ras-puknuti.
Vode gejzira su podigle ovu piramidu. Fini, laki dijelovi koje je mlaz izbacivao iz zemlje taložili su se i tako
stvarali ovu čudesnu tvorevinu. Vrela voda je tekla s terase na terasu i lagano se hladila tako da je u nižim
udubljenjima voda bila sve hladnija. Na najnižoj terasi pak ta kristalna tečnost se izlijevala i nakon kraćeg toka
ulijevala u Vrelu rijeku.
Kao đavo pored anđela, tako se i pored ovog divnog oblika piramide pružao širok, gotovo okrugao tamni bedem
prljava izgleda. Taj bedem se sastojao od čvrste mase i na njemu su se dizali najrazličitiji oblici ostataka
vulkanske lave. Čini se kao da se ovdje neko divovsko dijete igralo komadima bazalta te ih stiskalo i svijalo u
najčudnije oblike i onda utvrđivalo po okruglom bedemu.
Bedem je imao u promjeru nekih dvadeset metara i zaokruživao jednu rupu čija tamna razjapljena čeljust nije
ništa dobro obećavala.
To je bio kraterski otvor vulkana. On se najprije sužavao da bi se potom raširio, imao je dakle posve oblik
pješčanog sata.
Čim je prekrasni gejzir počeo šumjeti i hučati, počela se i u mračnom krateru pored njega dizati lava. I dok se
gore razdvajao mlaz vode od pare, dotle se uzavrela lava povlačila u mračne dubine. Bilo je jasno da su gejzir i
vulkan stajali u neposrednoj vezi. Duhovi podzemlja su izdvajali masu koju je valjalo izbaciti iz zemlje na taj
način što su kristalnu vodu davali gejziru a prljavi talog vulkanskom krateru.
- Ovo je Kučapu-ant-pa, .Đavolja voda" - re"e Old Shatterhand pokazujući rukom na krater.
Pokraj ivice vulkana ulogorili su se Ogellallasi. Mogli su se sasvim jasno vidjeti, čak su se i pojedina lica mogla
razlikovati. Konji su trčali iznad njih U-1 ležali odmarajući se na zemlji. Nisu imali što Pstl" jer iz zemlje nije
izbijala niti jedna jedina travčica. Posve u blizini bilo je više golemih stjenovitih gro-
210
mada. Na njima su sjedili zarobljenici, svatko na po jednoj takvoj stijeni. Ruke su im privezali na leđa, a noge
im pričvrstili lasom za stijenje, što ih je svakako veoma boljelo.
Upravo u času kad je Old Shatterhand usredotočio svoju pažnju na Ogellallahe, nasta među njima komešanje.
Oni se skupiše u krug u čijoj sredini poglavica uze mjesto.
Old Shatterhand vidje Jemmvja, Davvja, Martina i Hromog Franka kao i starog Baumanna sa svojim
drugovima. Wohkadeh je bio vezan po strani za jednu stijenu i to u položaju koji je ličio na raspeće. Njemu
priđe jedan od Siouxa, odveza ga od stijene i dovede u krug.
- Hoće ga saslušati -. zaključi Old Shatterhand. - Možda će mu suditi s namjerom da ga ovdje kazne. Htio bih
čuti što sada govore!
On uze iz bisage dalekozor i uperi ga na Siouxe. Upravo su odvezali i Martina Baumanna, doveli ga u krug i
postavili pored Wohkadeha. Njihova lica su Old Shatterhandovom dalekozoru bila toliko blizu, da je po
pokretima usana mogao razabrati što tko govori.
Poglavica je govorio Martinu Baumannu pokazujući rukom na vulkanski krater. Old Shatterhand jasno opazi
kako je Martin problijedio. U isti čas se razli-ježe vapijući krik kakav se iz čovječjeg grla može čuti samo u
trenutku najvećeg užasavanja. Bio je to krik jednog zarobljenika, starog Baumanna. Old Shatterhand vidje kako
siroti čovjek svog snagom htjede Pokidati svoje veze. Poglavica mora da je nešto đavol-s" strašno rekao.
Sioux-Ogellallasi su sinoć, pošto je pao mrak, sti-
I" na uzvišicu Vrele rijeke. Očekivali su da će Teški
ali
ssin
dopustiti da zakonače ispod stabala šume,
i su se prevarili. Uprkos tami i uprkos napornom
stu
on naredi da se pređe preko rijeke. put n. Je Poznavao ovaj kraj, jer je već nekoliko misa ° v06" a u njegovu
mozgu bila je skovana ° Još mračnija i jezivija od vulkanskog kratera
211koji je dolje u tami noći podizao i spuštao paklenu
lavu.
Spuštajući se kao prvi i držeći svog konja za uzdu on je pokazivao svojima put. I zarobljenici su morali za njim,
što je predstavljalo naročitu teškoću, budući da ih nisu odvezali s konja. Najzad su stigli svi dolje do obale. Na
tom mjestu voda Vrele rijeke nije bila više vruća, već samo topla. Mogla se bez većih opasnosti prijeći. Po dva
Siouxa uhvatili su konja sa zarobljenikom i prešli prijeko na drugu obalu.
Zaustavili su se kraj vulkanskog kratera. Zarobljenike su vezali za gromade stijena i postavili kraj njih stražare.
Onda su Siouxi polijegali ne usudivši se da upitaju poglavicu zašto su se baš tu ulogorili, u smradu kratera gdje
nije bilo ni trave ni vode za
konje.
U zoru su poveli konje malo dalje gdje je, kao što je to poglavica znao, izbijao čist izvor hladne vode iz stijene.
Kad su se vratili, ljudi koji su napojili konje, svi izvukoše po komad suhog bivoljeg mesa da doručkuju. Tada je
teški Mokassin tihim glasom objasnio svojim ratnicima što je odlučio u vezi sa Wohka-dehom i mladim
Baumannom. Svi su smatrali Woh-kadeha za izdajnika. On doduše nije ništa priznao, ali u njihovim očima on je
bio izdajnik. Nije im bilo nimalo žao što je Martin imao da podijeli njegovu sudbinu. Svi su zarobljenici bili
osuđeni na smrt i što je pri njihovom pogubljenju bilo više raznolikosti to je ono bilo uzbudljivije.
Najprije je valjalo naslađivati se u mukama koje je kod zarobljenika moralo izazvati izricanje presude. Stoga su
napravili krug i doveli najprije Wohkadeha. Rasprava je vođena posve glasno kako bi i ostali zarobljenici,
ukoliko su razumjeli govor Siouxa, mogu sve čuti.
- Da li se Wohkadeh predomislio da ne poriče dalje i da ratnicima Ogellallaha sve prizna?
pita poglavica.
- Wohkadeh nije nikako zlo učinio, pa tome nema što priznati - uzvrati upitani.
212
za

_. Wohkadeh laže. Kad bi ispričao istinu, onda bi njegova presuda bila blaža.
- Moja će presuda biti ista, bilo da sam kriv ili nevin. Ja moram umrijeti.
__Wohkadeh je mlad. U mladosti su misli kratke.
Ona često puta ne zna što čini. Zato smo mi spremni da budemo blagi. Ali okrivljeni mora biti iskren!
- Wohkadeh nema što reći
Preko poglavičinog lica prijeđe podrugljiv osmijeh. On nastavi: - Onda je Wohkadeh kukavica. On se boji. On
ima hrabrosti da učini zlo, ali mu nedostaje hrabrost da ga prizna. Wohkadeh je uprkos svojoj mladosti stara
žena koja zaurla od straha kad je i muha ubode!
Ni jedan Indijanac neće dopustiti da ga nazovu kukavicom, a da on odmah ne pokaže da je hrabar. Naviknut od
rane mladosti na lišavanja, naprezanja i svakojake bolove, on ne zazire od smrti. On je uvjeren da će odmah
dospjeti u vječna lovišta.
Tek što je poglavica izgovorio uvredu, Wohkadeh brzo uze riječ u odbranu:
- Wohkadeh je ubio bijelog bivola. To svi Ogel-lallasi znaju!
- Ali nitko od njih nije bio prisutan. Ti si donio krzno, to mi znamo, ali ništa više. Ovo se može sasvim
jednostavno objasniti: na preriji je ležao uginuo bijeli bivol. Wohkadeh je došao, skinuo mu kožu, đonio je kući
i rekao kako ga je ubio.
- Ovo je laž! Na preriji nigdje nećete naći čitavog uginulog bivola. Orlovi i kojoti ga odmah požderu.
- I ti si kojot!
- Uf! - viknu Wohkadeh kidajući od bijesa svoje remene. Da nisam vezan, ja bih ti pokazao da li sat" Podmukli
prerijski vuk!
- To si ti već pokazao. Ti si kukavica, jer se bojiš aa kažeš istinu!
2j Ja je nisam poricao zbog straha, već zbog ob-
a
Prema svojim drugovima. §to 7 Uf! Dakle sad priznaješ da si kriv? Ispričaj
213- To se može u nekoliko riječi kazati. Ja sam pohitao do vigvama lovca na medvjede da im javim kako ste ga
vi zarobili. Onda smo krenuli da ga
oslobodimo.
- Tko?
- Nas petorica: sin Lovca na medvjede, Jemmy,
Davy, Frank i "Wohkadeh.
- I Wohkadeh je toliko zavolio bljedolike?
- Da! Jedan od njih više vrijedi od stotinu Sioux-
Ogellallaha.
Poglavica pogleda u krug okupljene ratnike likujući potajno zbog dojma koji su na njih ostavile posljednje riječi
crvenog mladića. Onda upita: - Znaš li što si svojim priznanjem zaslužio?
- Da! Vi ćete me ubiti!
- Uz hiljadu muka!
- Ja ih se ne bojim.
- Neka odmah počnu. Dovedite sina Lovca na
medvjede!
Tada su, kao što je opazio Old Shatterhand, doveli
Martina i stavili ga pored Wohkadeha.
- Jesi li čuo i razumio što je Wohkadeh rekao?
- upita ga poglavica,
- Da.
- On vas je doveo da oslobodite zarobljenike. Pošlo je pet miševa da pojedu pedeset medvjeda! Glupost vam je
popila mozak.
- Zar vi medvjedi? - viknu Martin. - Vi ste kukavni orlovi Iješinari što se skrivaju po stijenju!
- Za ove ćeš riječi ispaštati! Vas dvojica ćete
umrijeti, sada odmah!
Poglavica ih pogleda oštro ne bi li opazio kakav su učinak izazvale njegove riječi na njih. "Wohkadeh se držao
kao da nije ništa čuo. Martin međutim Pro mijeni boju lica, premda se veoma trudio da prikrije
svoj strah.
- Teški Mokassin vidi da ste vi prisni prijatelji
- nastavi poglavica. - On će vam učiniti to za" dovoljstvo da umrete zajedno, Vi ćete slatkoću smrti zajedno
okušati, polako, ali temeljito. I, budući
214
1e vaše prijateljstvo tako jedinstveno, vi ćete i na jedinstven način otići u vječna lovišta.
On se podiže, izađe iz kruga i pođe prema bedemu vulkanskog kratera. - Ovo je vaš grob! - reče on. _ Za
nekoliko trenutaka on će vas prihvatiti! - I on pokaza u dubine iz kojih je sukljala smrdljiva
lava.
Ovo je zvučalo kao užasna prijetnja. Martinov
otac je ispustio onaj vapijući krik koji su čuli Old Shatterhand i njegovi pratioci tamo prijeko na visu, s one
strane rijeke. Baumann je svom snagom kidao svoje veze. Od trenutka kad su ga zarobili pa dosad on nije ni
jednom riječju niti izrazom pokazao koliko je nesretan. Bio je suviše ponosan da bi to učinio. Sad, međutim, kad
je čuo što njegova sina čeka, nije se mogao više svladati. - Ne to, ne to! - vikao je on. - Bacite mene u krater,
mene, samo ne njega!
- Zaveži! - zapovjedi mu poglavica. - Ti bi urlao od užasa kad bi umro smrću svoga sina!
- Ne, ne. Ni jednog jedinog glasa ne biste čuli!
- Ti bi već zaurlao kad bi ti počeo opisivati tu smrt. Misliš li da ćemo tvog dječaka i izdajnika Wohkadeha tek
tako baciti u ždrijelo? Varaš se grdno. Lava se podiže i spušta u pravilnim razmacima. Tacno se zna kada će se
popeti i kada će se povući. Zna se isto tako dokle se popne. Mi ćemo lasom privezati izdajnika i tvog dječaka i
baciti u krater, ali oni neće pasti, jer će ih laso držati. Pri tome oni će visiti tako da im najprije vrela lava dođe do
stopala, onda ćemo ih spustiti dublje da im lava dođe do koljena. Tako ćemo ih spuštati sve dublje i dublje da im
se tijela polako od pete do glave ispeku u vreloj lavi. Jesi li sada voljan da umreš smrću svoga sina?
- Da, da! - viknu Baumann sav izmučen. - Uz-mite mene umjesto njega!
- Ne! Ti ćeš sa ostalima skončati na kolcu kod groba poglavica. A sada ćeš prisustvovati laganoj smrti svoga
sina u vulkanskom krateru!
- Martine, Martine, sine moj! - vikao je oča-jan otac.
Oče, oče! - dozivao je prestrašeni mladić.
215- Šuti! - šaputao mu je Wohkadeh. - Umrijet ćemo, a da im ne priredimo to zadovoljstvo da na našim licima
vide bol!
Stari Baumann je kidao svoje veze, ali time je postigao samo da mu se one zariju u meso do kostiju. - Čuješ li
kako tvoj sin urla i kuka? - dovikne mu poglavica. - Kuš i raduj se što ćeš sve bolje vidjeti nego mi! Odriješite
zarobljenike sa stijena i vežite ih na njihove konje kako bi mogli bolje promatrati! Obojicu dječaka vežite čvrsto
i odnesite ih do ponora smrti!
Ovo naređenje bijaše odmah izvršeno. Nekoliko Siouxa zgrabiše Wohkadeha i Martina i poniješe ih prema
krateru. Ostale su podigli na konje i vezali.
Baumann je čvrsto stegnuo zube da ne pusti ni jedan krik. - Strašno! - procijedi Davy obraćajući se Jemmvju. -
Pomoć će doći sigurno, ali za dvojicu hrabrih dječaka svakako prekasno. Nas dvojica smo krivi za njihovu smrt.
Nije trebalo da pristanemo.
- U pravu si, i - osluhni!
Promukao orlov krik se razliježe. Ogellallasi ne obratiše pažnju.
- To je znak Old Shatterhanda -" šapnu Jemmy. - O njemu nam je govorio i čak nam ga je pokazao.
- Gospode! Kad bi to stvarno bilo!
- Dao Bog da se ne varam! Ako ispravno mislim, onda je Old Shatterhand pošao za našim tragom i tamo se
prijeko zaustavio. Pogledaj prijeko u šumu! Vidiš li štogod?
- Da, da! - uzvrati tiho Davy. - Jedno se samo stablo pomjera. Vidim kako mu se vrh klati. Ovo nije tek onako.
Tamo su naši ljudi.
- Sad ja vidim. Ali ne gledaj tamo kako Ogel-lallasima ne bi skrenuo pažnju! - i iza svog glasa on doviknu na
njemačkom jeziku prema krateru: - Mister Martin, budite spokojni! Pomoć je tu. Upravo su nam prijatelji dali
znak! - On je razborito izbjegavao da spomene bilo koje ime, jer bi ga Ogellallasi svakako razumjeli.
216
__Sta to ovaj pas laje? - viknu srdito poglavica.
___ Da u je i njemu do toga da umre u krateru? - Srećom on se zadovolji samo ovom opomenom.
Zarobljenici su sa svojim konjima stajali jedan pored drugog gusto zbijeni tako da su se mogli šapatom
sporazumijevati.. Ruke su im bile vezane na leđa i spojene jednim remenom za noge koje su bile svezane konju
ispod trbuha.
- Ti, Davy - šapnu Jemmy - Siouxi ne drže naše konje za uzde te smo tako zapravo već napola slobodni. Da li se
usuđuješ potjerati svoju staru mazgu iako si vezan?
- Nemaj brige! Uzet ću uzde među noge da će biti pravo zadovoljstvo.
- Moje staro kljuse će također biti poslušno. Stoj! O nebo, pomozi! Počelo je! Spasenje će doći prekasno -
prekasno!
U tom času naime poče zemlja ispod konjskih kopita najprije tiho onda sve jače da se trese, a iz podzemnih
dubina razliježe se valjanje i tutnjanje. Gejzir je ponovo proradio.
Doduše konji su se bili već prilično navikli na ove zemljotrese, ali ovako blizu kratera, i oni se uzne-tniriše.
Hong-Peh-Te-Keh se prije toga nagnuo preko ruba vulkanskog kratera i spustio svoje laso da izmjeri koliko
duboko treba da spusti dvojicu mladića osuđenih na smrt. Onda su privezali lasa za dvije čvrste izbočine iznad
kratera, a na krajevima su svezali Martina i Wohkadeha ispod pazuha izmjerivši tačno Potrebnu dubinu.
Kada se sada začulo brujanje, oni svi uzmakoše. Samo dvojica Siouxa ostadoše kraj kratera kako bi, "m se lava
podigne, spustili oba osuđenika. Bili su to trenuci najjezivijeg očekivanja.
A Old Shatterhand? Sta je bilo s njim? Zašto nije dolazio?
Njegov pogled je pažljivo pratio svaki pokret gellallaha. Kad je vidio kako su Wohkađeha i Mar-na dovukli do
ruba kratera, njemu bi sve jasno.
217
- Pustit će ih da lagano umru u vreloj lavi __
reče on Indijancima. - Moramo im odmah pomoći Brzo se spustite ispod stabala do mjesta gdje šuma izbija na
rijeku, pređite prijeko i pojurite onda uzvodno u galopu! Pri tome urlajte što glasnije možete i navalite svom
snagom na Ogellallahe!
- Zar nećeš i ti sa mnom - zapita golemi vrač.
- Ne, ja ne mogu. Moram ostati ovdje da se brinem kako se prije vašeg napada nikome od naše braće ne bi ništa
dogodilo. Naprijed, naprijed! Nemojte ni časa gubiti!
- Uf! Naprijed!
Za tren oka Sošoni i Upsaroke nestadoše. Bob je ostao sa Old Shatterhandom. Lovac mu zapovjedi: - Dođi i
uhvati se za ovu smreku! Treba je dobro potresti!
S rukom na ustima on pusti onaj orlov krik koji su Jemmy i Davy bili čuli i primijeti kako se oni osvrtoše. Znao
je da su shvatili njegov zov.
- Zašto tresti drvo? - zapita Bob.
- Da im damo znak. Siouxi žele Wohkadeha i tvog mladog gospodara baciti u ključalu lavu da ih ubiju. Eno ih
gdje leže vezani na rubu kratera.
Crnac od straha ispusti svoju pušku. - Oh, on, masa Martin ubiti? To ne smjeti nikako biti! Masser Bob to ne
dopustiti. Masser Bob pobiti sve, sve! Bob prijeći odmah prijeko! - I on poleti poput puščanog taneta.
- Bob! - viknu za njim Old Shatterhand. - Natrag, natrag! Sve ćeš inače upropastiti!
Ali Crnac se ne obazre na ove riječi. Njega je bio obuzeo neizmjeran bijes. Njegova mladog gospodara su htjeli
ubiti. On nije mislio na to što mu je puška ostala, mislio je samo kako će što prije prijeći Prl" jeko. Kao dobar
plivač znao je ako želi tamo prijeko stići na određeno mjesto, da onda mora malo više uzvodno ući s ove strane
u vodu te tako on
potrča nezaklonjenom padinom pravo prema rijeci
već
u krupnim skokovima pojuri ispod stabala uzvodno
218
tek kad je po svom mišljenju stigao na pravo mjesto, on izbi ispod drveća na rijeku.
Jedna crna, glatka stijena spuštala se tu do vode. Bob hrabro sjede na nju i poče se klizati, kao da vozi sanjke,
kosom ravni prema uljanoj vodi .prekrivenoj prljavim pahuljicama pjene. Pri tom on osjeti nešto tvrdo što ga je
udarilo po tijelu. Bila je to jedna debela grana koja se bila zabola u muljevitu obalu.
__ Oh, oh! - kliktao je Bob. - Masser Bob bez
puške. Grana biti njegov buzdovan! - On je istrže iz mulja i poče njome snažno vitlati.
Ogellalasi nisu Crnca uopće primijetili. Za vrijeme klizanja njegovo se crno tijelo nije moglo razlikovati od
tamne stijene, a sada iz vode glava i ramena su mu toliko malo odudarala od prljave pjene da nitko ne skrenu
pažnju na njega. Ogellallasi su ionako bili uprli poglede prema krateru ne misleći ni na što drugo.
U času kad je započelo podzemno valjanje i hučanje, Old Shatterhand opazi svoje crvene saveznike kako kraj
tjesnaca nizvodno pređoše rijeku. Valjalo je poduzeti nešto.
On nasloni svoju karabinku o stablo iza kojeg je stajao i maši se teške dalekometne dvocijevke kojom je ubijao
medvjede.
Tamo prijeko, Siouxi uzmakoše od kratera. Samo su dvojica ostali kraj osuđenika.
Tada poglavica podiže ruku. Budući da je hučanje bilo sve jače, Old Shatterhand nije mogao čuti da li je možda
izdao kakvo naređenje. Ali što je poglavičin pokret ruke značio, to je lovac znao - mučeničku smrt Martina i
Wohkadeha.
Old Shatterhand priljubi kundak uz obraz. Dva Puta za redom sijevnu mu puška. Sioux Ogellallasi ne mogaše
čuti prolamanje pucnja, jer je ispod njih njalo Poput neprekidne grmljavine s neba.
- Gurnite ih u krater! - zapovjedio je poglavica geilallaha iza sveg glasa i pri tom pokazao rukom. v°ca njegovih
ljudi koji su ovu zapovijest trebali priđoše brzo nekoliko koraka prema zarob-koji su ležali na tlu. Martinov otac
ispusti
219onaj jezivi krik koji se u toj strahovitoj grmljavini nije mogao daleko čuti.
Ali što se dogodilo? Dvojica krvnika su se sagnuli da podignu zarobljenike, i odmah se kraj njih opružili koliko
su dugi.
Hong-Peh-Te-Keh riknu nešto što se nije moglo razumjeti, jer iz otvora gejzira zašišta voda i para, a iz kratera
vulkana se razliježe potmula topovska paljba.
Teški Mokassin poleti prema krateru, naže se iznad dvojice ratnika i udari ih šakom - oni se nisu micali. On
uhvati jednog za rame i podiže uvis. Par presahlih očiju ga ukočeno pogleda i on vidje na rat-nikovoj glavi dvije
rupe, jednu na čelu, drugu na zatiljku. Prestrašen, on ga ispusti i strese se od groze. Lice mu je bilo unakaženo
užasom.
Siouxi nisu mogli shvatiti držanje poglavice i dvojice svojih suplemenika. I oni priđoše. Nekolicina njih se
nagnu iznad nepomičnih ratnika i ustuknuše od užasa kao i njihov poglavica.
A onda dođe još nešto što ih je još više prestrašilo. Brujanje i šištanje gejzira je bilo gotovo prestalo tako da su
im uši mogle razaznati i ostale šumove. I u tom času sa rijeke se začu bijesna rika. Svi upriješe tamo oči. Oni
vidješe jednu crnu, divovsku priliku kako im se u skokovima približava vitlajući u rukama dugačku, debelu
čvornovatu granu. Sa te sablasti - kako im se ona učinila - curila je prljava žutozelena pjena iz rijeke i visio
isprepleten rogoz i natrula trska.
Bob koji se morao probiti kroz čitave naslage tih biljki nije imao vremena da sa sebe skine taj nakit. Njegova
golema prilika ničim nije podsjećala na ovozemaljski stvor, a uzme li se u obzir njegovo urlikanje, kolutanje
očima i snažno i blistavo zubalo - zaista nije bilo nikakvo čudo što su Ogellallasi za trenutak stali ukočeni.
Bob se već našao pred njima urljajući i udarajući toljagom kao Herkul. Oni uzmakoše pred njim-On se probi
kroz njihove redove i nasrnu na P°" glavicu. - Massa Martin! Gdje biti dragi dobri massa
220
Martin! - vikao je dahćući. - Ovdje masser Bob, ovdje ovdje! On uništiti sav Sioux! On smrviti mnogo, sav
Ogellallah!
- Uraaa! Ovo je Bob! - viknu Jemmy. - Pobjeda je tu! Uraaa, uraaa!
Uto se nizvodno začu višeglasni urlik, indijanski ratni poklič. To je ovo poznato jezivo, produženo ćur-likanje
glasa jiiiiih pri čemu Indijanci udaraju rukom po usnama. Ovaj dobro poznati ratni poklič koji nagovještava
opasnost probudi Siouxe iz njihovog ukočenog straha. Nekolicina njih potrčaše i pogledaše nizvodno odakle se
urlik razlijegao. Vidjeli su raštrkane Upsaroke i Šošone kako u galopu dolaze. U golemoj panici Siouxi ne
primijetiše da je neprijatelja bilo manje nego njih. Neobjašnjiva smrt dvojice njihovih drugova, pojava Boba koji
je izgledao kao pravi sa-tana dok je mlatarao toljagom, te približavanje neprijateljskih Indijanaca, sve ovo u
njima izazva luđački strah. - Bjež" te, bjež"te! Spašavajte se! - zaurlaše oni i poljetješe svojim konjima. Tada
uze Jemmy između butina čvrsto uzde svog starog kljuseta.
- Bježimo! Brzo, prema spasiocima! - vikao je glasno.
I njegovo dugonogo kljuse poleti kao vihor, a za njim mazga Dugajlije Davvja. Frankov konj pojuri odmah za
njima, a da mu njegov jahač nikakvom kretnjom nije dao za to znak. Konji su svakako bili zemljotresom,
grmljavinom, treskom i ovim urlanjem toliko zaplašeni da ih nijedan Sioux nije mogao zadržati.
Stvarno ni jedan? O ne, tu se našao jedan koji
e na ovo usudio, naime poglavica Hong-Peh-Te-Keh.
Jega je Bob tako snažno opalio toljagom da se skljo-
o. Onda je Bob kleknuo kod svog mladog gospodara
" zaboravljajući na sve ostalo, oslobodio ga.
Moj dobar, dobar massa Martin! - Vikao je ali malo obazrivi Crnac. - Ovdje biti hrabar Bob! On brzo odsjeći
remene massa Martina. nož °§lavica je ponovo stao na noge i već izvukao a Crnca probode. U tom času on začu
urlik
221neprijatelja i vidje kako su se njegovi već razh" , i kako se zarobljenici udaljuju od Ogellallaha.
On uvidje da i sam mora bježati, ali tek"onakn pobjeći, to nije bilo po njegovu ćefu. Pojuriti k svn konju i baciti
se u sedlo za njega je bila sta££! trenutka. Sreća što su svi njegovi ljudi Imali S o sedlima! On pritjera svog
konja starom Baumannu 031 se konj u tom trenutku preplaši i propne u zrak Hitro ga uhvativši za uzde i
kriknuvši prodorno i ni" kavo, on podbode svog konja i poletje uzvodno vodeći Baumannova konja za sobom.
12. KRAJ .PAKLENOG ŽDRIJELA"
Sioux-Ogellallasi su bili uvjereni da je gornji tok rijeke slobodan od neprijatelja. Ako bi stigli do groba
poglavica, onda bi po njihovu mišljenju bili spašeni, jer im se tamo pružao izvrstan zaklon. Ali oni su imali
uskoro uvidjeti, da su se nalazili u kobnoj zabludi i da su osim toga potcijenili snagu svojih protivnika.
Kao što smo već spomenuli, Winnetou je još jučer rano, prije nego što je Old Shatterhand krenuo s Yel-
lowstone jezera, dobio uputstvo da pojase sa preostalim ratnicima prema .Paklenom ždrijelu" i da tu sačeka
prijatelja. Poglavica Apača se vjerno držao ovog dogovora.
On je jučerašnji logor napustio odmah pošto je krenuo Old Shatterhand i jahao sa svojim Indijancima toliko
brzo, da su već predvečer stigli do istočnih Vrelih brda. Odatle se protezala dolina koja je uzvodno bila sve uža i
okomitija. Ona je potjecala od riječnog korita, čiji je izvor ležao na vrhu brda. Tamo gore našli su se jahači u
jednoj gustoj šumi u koju kao da nijedna čovječja noga još nije stupila.
Apač je međutim poznavao ovaj put sasvim đo-
ro. On je jahao tako sigurno, kao da pred sobom V1ai utabanu stazu, ispod visokih stabala, najprije Pravo uzbrdo,
a kad su se najzad našli s one strane grebena, oni se spustiše između razasutih, velikih gro-
ada
Jenja ponovo u dolinu.
.
se pre
d njima iznenada razliježe, da se konji ralP takav strahovit tresak, kao da je eksplođi-
a gole
ma količina dinamita. Uslijedila je paljba koja
223je naličila na riku velikih topova. Potom se svuda unaokolo, poput neprekidne puščane vatre, začulo pravo
štektanje, praskanje, hučanje i šištanje, kao da se pred iznenađenim jahačima priređuje neki golemi vatromet.
- Uf! - viknu Hrabri Bivol. - Sta li je ovo?
- To je Koso-tip-tupa .Pakleno ždrijelo" - uzvrati Winnetou. Moj će brat odmah vidjeti kako iz njega suklja lava.
On pojaha samo nekoliko koraka dalje ... Onda se zaustavi i okrete prema crvenim ratnicima: - Neka moja braća
priđu bliže! Tu dolje su se otvorile paklene čeljusti. - On pokaza rukom prema ponoru koji se pred njima otvorio
i Indijanci pohitaše da vide.
Oni su stajali, kako su sada opazili, ispred jedne stjenovite litice koja se okomito spuštala nekih stotinjak metara
u dubinu gdje se pružala dolina Vrele rijeke. Upravo pred njima, na suprotnoj obali, iz zemlje je izbijao vodeni
stub, nekih sedam metara u promjeru i otprilike petnaest metara visok, koji se završavao pečurkinom glavom, iz
koje je bezbroj poput ruke debelih mlazova vode pojedinačno šibalo preko trideset metara uvis. Voda je bila
vrela, jer je gigantski stub bio prekriven omotačem poluprovidne pare koja se gore pretvarala u sitne kapi.
Upravo iza ovog čudesnog djela prirode okomita obala se povlačila tako da se ukazala kotlina duboko urezana u
stijenje iza čije stražnje ivice kao da je ležalo sunce na smiraju. Njegove zrake padale su na stub vode koji se
kroz njih presijavao i svjetlucao u najdivnijim bojama. Da su promatrači stajali na nekom drugom mjestu, onda
bi preko vode i unaokolo ugledaluna hiljade treperavih duga.
- Uf, uf! - zažamori skoro kao iz jednog grla. i poglavica Sošona se obrati upitno Winnetouu: - Zašto moj brat
naziva ovo mjesto Koso-tip-tupa, pakleno ždrijelo"? zar ga ne bi trebalo prije nazvati Pataskia-tupa, .Rajska
vrata"? Oihtka-Petej još nikad nije nešto tako divno vidio.
224
__Moj brat ne smije dopustiti da se prevari. Zlo
se često puta pojavi najprije kao lijepo. Razborit čovjek međutim prosuđuje tek pošto sačeka kraj.
Oči ushićenog Indijanca još su s čuđenjem bile uprte u prekrasni igrokaz kada se iznenada razliježe udar groma,
sličan onom prije toga, i slika se učas promijeni. Vodeni stub se povuče; Nekoliko sekundi rupa iz koje je on
šikljao bijaše prazna. Onda se najednom začu potmulo valjanje, i iz rupe posukljaše na mahove žutosmjeđi
kolutovi pare. Ovi kolutovi su se dizali sve brže i brže i spajali se u stub crnog dima, a za njima poključa neka
tamna muljevita masa koja se gotovo isto onoliko podiže uvis kao prije toga vodeni stub, šireći oko sebe užareni
smrad. Pojedina čvrsta tijela padala su daleko od tečnog mulja i kadgod bi se ovo dogodilo, razleglo bi se neko
rezanje i rikanje kakvim se glasaju gladne zvijeri po menažerijama prije no što će ih nahraniti. Ove erupcije su
se pojavljivale na mahove, jedna za drugom a u međupauzama iz kratera bi se čulo neko cviljenje i stenjanje kao
da u njegovim dubinama borave duše prokletih.
- Wa-poh, strašno! - viknu Hrabri Bivol.
- No - zapita Winnetou - hoće li moj brat i sada ovo grotlo nazvati .Rajskim vratima"?
- Ne. Neka svi neprijatelji Šošona budu dole sahranjeni! Ne bismo li radije pojahali dalje?
- Da, ali mi ćemo se upravo dolje kraj .Paklenog ždrijela" ulogoriti.
- Uf! Da li je baš to potrebno? Ovaj smrad je jeziv.
Da. Ali pakao je za danas završio svoj posao On neće više dosađivati nosovima Šošona.
Tada poglavica Apača povede svoje pratioce ivicom stijene do mjesta gdje je obala bila od mekanijeg Ia i zemlje.
Djelovanje tajanstvenih sila se čak i ovdje osjećalo. Prije mnogo stoljeća postojao je tu eki krater koji je
progutao čitavu kamenitu obalu, amjesto stijenja obronila se zemlja i na tom obronku
1
a su prilično gusto razasuta natrula stabla i poneka stljena.
15
Među
orlovima
225Ovaj obronak je bio strm i nipošto bezopasan. Bilo je tu bezbroj sumporasto-žutom bojom obrubljenih rupa iz
kojih je izbijala vodena para, siguran znak da je tlo bilo potkopano.
- Hoće li moj brat ovuda da se spusti - zapita
Oihtka-Petej Apača.
- Da, drugog puta nema.
- Nećemo li propasti u zemlju?
- Budemo li neoprezni, to bi nam se moglo lako dogoditi. Winnetou je ovo mjesto dobro pregledao kad je sa Old
Shatterhandom ranije ovdje bio. Ima mjesta gdje zemljina kora nije deblja od širine tvojeg dlana. Ali Winnetou će
jahati na čelu. Njegov konj je pametan i neće zagaziti na mjesto gdje opasnost vreba. Moja braća mogu spokojno za
mnom poći.
On potjera svog konja preko obronka i poče se lagano spuštati u dubinu a da nije sjahao. Indijanci pođoše za njim
oklijevajući. Kad su ipak vidjeli kako liči, prije nego što zakorakne, oprezno pretražuje kopitama tlo, oni se spokojno
povjeriše Winnetouo-vom vodstvu. - Neka moja braća jašu jedan za drugim - zapovjedi on - kako bi rovito tlo nosilo
teret samo jednog jahača. Ako neki konj bude počeo da propada, neka jahač odmah trgne uzdom i baci se
unazad.
Srećom nikoga od njih ne snađe ova nevolja. Doduše, prešli su preko više mjesta koja su odzvanjala poput praznih
bačava, ali povorka je sretno stigla do rijeke. Voda je bila tu neobično topla. Površina joj je bila plavo-zelena i uljana
da se presijavala, dok su malo uzvodnije čisti i providni talasi zapljuskivali. Onda Winnetou upravi ponovo nizvodno,
taman prema ,Paklenom ždrijelu".
Erupcija vulkana je bila prošla. Kad su se ratnici oprezno približili rubu kratera, pruži im se pogled u tamnu dubinu od
nekih četrdeset metara u kojoj je bilo potpuno mirno. Samo unaokolo razbacana lava odavala je da je prije nekoliko
minuta tu kuljalo kao iz pakla.
Zatim Winnetou pokaza prema već spomenutom stjenovitom kotlu iza .Paklenog ždrijela" i reče: "Tamo
226
leži grob poglavica Sioux-Ogellallaha, koje je Olđ Shatterhand pobijedio! Neka moja braća pođu za mnom dotamo!"
Tle ove" kotline bilo je gotovo kružnog oblika otprilike nekih pola engleske milje u promjeru. Strane su mu bile toliko
okomite da se čovjek uz njih nije mogao nikako uzverati. Mnogi krateri, ispunjeni vrelim muljem ili vodom koja se
pušila činili su prijelaz veoma nesigurnim; osim toga tu se nije mogla vidjeti nigdje nikakva travka, pa ni najmanja
biljka.
U središtu ove kotline bio je podignut umjetni brežuljak. On se sastojao od kamenja, iščupanih komada sumporovitog
mulja koji je sada predstavljao tvrdu, krutu masu. Njegova visina iznosila je nekih pet metara, širina mu je bila četiri,
a dužina sedam metara. Na vrhu je bilo zabodeno nekoliko lukova i kopalja, ukrašenih svakojakim ratnim i posmrtnim
simbolima koji su sada visili poput krpa.
- Ovdje - reče Winnetou - leže Zao Oganj, najjači ratnik Ogellallaha i dvojica drugih koje je Old Shatterhand šakom
oborio. Oni sjede na svojim konjima s puškama na koljenima, sa štitom u lijevoj i tomahavkom u desnoj ruci. A tamo
gore nalazio se Old Shatterhand na svom konju, prije nego je sišao na dvoboj, i ranjavao jednog po jednog
Ogellallaha. On ih nije htio ubiti, a oni ga svojini kuglama nisu mogli pogoditi, jer je Veliki duh štitio bljedolikog.
Kod ovih riječi on pokaza rukom nadesno prema stjenovitoj litici, gdje je na visini od nekih petnaestak metara iznad
.Paklenog ždrijela" stršala izbočina na k°Joj je ležalo više stijena čovječje visine. Od te iz-očine pružao se koso naniže
čitav niz njoj sličnih , mnogo manjih izbočina, sve do podnožja odakle se čovjek s krajnjom mukom mogao uspeti.
Kako je me-rutim 01d Shatterhand ovo izveo, to čak ni najsmje-1Jl jahač Jedva da je mogao shvatiti. . Hrabri Bivol pojaha
lagano oko groba i onda u-;,.,. Winnetoua: - Kada će otprilike Sioux-Ogellallasi stl" do Vrele rijeke?
- Možda već večeras.
15"
227- Onda nek" nađu grobnicu svojih poglavica razorenu. Nek" njihov prah vjetrovi raznesu, a njihove kosti bacimo u
,Pakleno ždrijelo" da im duše kukaju dolje u dubinama zajedno sa Koso-Paom, koga je Veliki duh prokleo! Uzmite
tomahawke i porušite brežuljak! - On sjaha s konja i uze svoju ratnu sjekiru da započne s razaranjem.
- Stoj - zapovjedi Winnetou. - Ruku dalje od groba! Old Shatterhand je palima ostavio njihove skalpove i, štaviše,
svojom rukom ih pokopao. Jedan hrabri ratnik ne bori se s kostima mrtvaca. Veliki duh želi da mrtvi počivaju, i
Winnetou će zaštititi grob! Howgh. - Okrete svog konja i pojaha nazad prema .Paklenom ždrijelu" ne osvrćući se za
sobom. Ovako još nijedan prijatelj nije govorio s Oihtka-Petejem. Šošon je bio bijesan, ali se nije usudio da se
suprotstavi Apaču. On promrmlja jedno nezadovoljno "Ul!" i pođe za Winnetouom. Njegovi pojahaše šuteći za njim.
Odlučan Winnetouov nastup ostavio je na njih dubok utisak.
Počelo se smrkavati kad se Apač zaustavio nedaleko od .Paklenog ždrijela" i sjahao s konja. Tu je izbijao iz stijene
hladan izvor i otjecao preko doline u rijeku. Inače na ovome mjestu nije bilo ničeg što bi naročito pogodovalo za
logor. Winnetou je morao imati jake razloge zbog kojih je trebalo noć provesti ovdje. On sape svog konja, zamota
santilo pokrivač za uzglavlje i ispruži se blizu stijene da otpočine. So-šoni pođoše za njegovim primjerom.
Oni su sjedili i tiho ćaskali. Njihov je poglavica, zaboravivši svoj bijes legao pokraj Winnetoua. Bilo je posve mračno.
Prošlo je nekoliko sati; činilo se kao da Apač spava. No on iznenada ustade, uze svoju Pu" šku i reče Oihtka-Peteju: -
Neka moja braća mirno leže, Winnetou će krenuti u izviđanje.
On se izgubi u tami noći. Šošoni nisu htjeli zaspati prije nego što čuju ishod njegova smjelog KO-raka. Ali morali su
dugo čekati, ponoć je već blla prošla kad se najzad pojavi. Winnetou saopći svima jasno i na svoj jednostavan način: -
Hong-Pen" . Keh, Teški Mokassin, logoruje sa svojim ljudima kr ,
228
Đavolje vode". Kod njega je Lovac medvjeda sa svojih " t drugova, a .isto tako zarobio je i našu braću koja nas prošle
noći napustila. Old Shatterhand će biti u blizini. Neka moja braća spavaju! Winnetou će, kad svane, još jednom poći
kradom sa Oihtka-Petejem do .Đavolje vode", Howgh!
Jedva da je počelo svitati, kad Winnetou probudi poglavicu Sošona i pođe s njim oprezno i nečujno niz vodu. Od
.Paklenog ždrijela" do .Đavolje vode" iznosila je razdaljina otprilike jednu englesku milju. Rijeka je nedaleko od
neprijateljskog logora činila veliku okuku. Stojeći iza jedne stijene, obojica poglavica su promatrali Siouxe. Oni su
upravo doveli konje, koje su, kao što smo već spomenuli, niže od logora napojili, i posjedali da doručkuju.
Winnetou uperi svoj pogled prema visu na desnoj obali rijeke otkuda je morao doći Old Shatterhand, ako se možda
nije već nalazio s ove strane. - Uf! - reče on tiho. - Old Shatterhand je tu.
- Gdje? - zapita Oihtka-Petej.
- Tamo gore na brdu.
- Pa onda se ne može vidjeti. Gore je gusta šuma.
- Da, ali ne opaža li moj brat vrane kako lebde iznad drveća? Njih su poplašili. Old Shatterhand će se šumom spustiti
nizvodno i prijeći rijeku na mjestu gdje ga ne mogu vidjeti. Onda će ih napasti i potjerati uzvodno uz rijeku. U isto
vrijeme mi se moramo naći kraj ,Paklenog ždrijela" kako oni ne bi mogli dalje te će tako skrenuti u kotlinu gdje se
nalazi grob njihovih poglavica. Neka moj brat pođe brzo sa mnom, jer nam ne preostaje mnogo vremena!
Obojica se brzo vratiše. Winnetou je uglavnom Pravilno pretpostavljao, premda nije mogao sve pojedinosti znati. Čim
su stigli k svojima, Apač dade ratnicima potrebna uputstva i oni se spremiše za borbu.
U tom času se začu odozdola strahoviti tresak. -. To ,Bavolja voda" podiže svoj glas! - reče , mnetou. Sad će i iz
.Paklenog ždrijela" posukljati ava- Pojašite malo unazad da vas ne prelije!
229
On je znao odranije da su oba kratera u vezi i uzmače poprilično u stranu. Uskoro je erupcija Đavolje vode"
prestala, te se tako razliježe ratni poklič tridesetorice Šošona i Upsaroka koji su u tom času navalili na Siouxe.
Ono što je Winnetou predskazao, sada se i obistini: .Pakleno ždrijelo" poče da bljuje, baš onako kao i sinoć
predvečer. Uz grmljavinu i šištanje posukljao je vodeni stub a njegovi mlazovi su se gore razdvajali i padali u
širokom krugu. Ovo je pružalo Winnetouu i njegovima izvrstan zaklon, jer Siouxi koji su navalili u ovom
pravcu nisu mogli sada iza vodenog stuba primijetiti Šošone. Winnetou potjera Ilčija još više u stranu kako bi
mogao pogledati niz rijeku. On vidje neprijatelje gde dolaze u bjegstvu i bez ikakvog reda, jedan za drugim ili
pokraj drugoga, gonjeni užasom. - Oni dolaze! - viknu on. - Kad dam znak, mi ćemo izbiti iza ždrijela i nećemo
ih pustiti da se probiju između kratera i rijeke. Oni moraju lijevo prema grobu u kotlini. Ali ne pucajte! Sam će
ih strah tamo natjerati.
Sada su se najbrži Siouxi nalazili sasvim blizu. Oni su zaista htjeli uz rijeku dalje. Ali u tom izbi Winnetou iza
vodenog stuba i njegovo piskavo "Jiii!" potpotmognuto kricima Šošona raspara jutarnji zrak. Siouxi opaziše da
im je put zatvoren te okretoše svoje konje prema stjenovitom kotlu da tu potraže
spas.
Iza prvih neprijatelja ukaza se jedna gusto zbijena skupina od nekoliko jahača, Siouxa i bijelaca, koji su u
brišućem galopu hitali naprijed. U sredini su bili poglavica Ogellallaha s Lovcem medvjeda i Hromim Frankom.
Kao što smo već spomenuli, zarobljenici vezani na konjima su se razbježali prema svojim oslobodiocima. Tada
se začuše iz više grla povici. To su vikali Martin Baumann, Wohkadeh i Crnac Bob, koji je obojici presjekao
remenje, kad su vidjeli kako je poglavica Siouxa povukao za sobom starog Baumanna. Frank ču ovu viku i
okrene se. Njegov pogled pade na Sio-uxa i on shvati u kakvoj se opasnosti njegov prijatelj
230
nalazi. On odmah upravi svog konja, usprkos vezi, samo uz pomoć butina prema Crncu i zaustavi se ispred
njega. __ Odseci mi remene, Bob! Brzo, brzo! - vikao
je on.
Bob brzo izvrši njegovo naređenje. Frank skoči s konja istrže jednom od Siouxa što ih je Old Shatterhand bio
ustrijelio ratnu sjekiru iza pojasa, hitno se ponovo vine u sedlo i poleti prema neprijateljskom poglavici.
Crnac nije imao konja. Martin i Wohkadeh nisu mogli ništa pomoći, jer su im ruke i noge bile povrijeđene od
remena. Mogli su samo vikati te su tako skrenuli pažnju i Jemmyju. On pogleda iza sebe i, zgranut, dovikne
svom dugonogom prijatelju: - Da-vy, natrag! Sioux nam odvede Baumanna!
Bob se već našao pred njima i rasjekao im veze. Jemmy mu istrže nož i poleti u galopu za Sasom, Davy, bez
oružja, za njim.
U tom času stigoše Šošoni i Upsaroke jureći za prijateljima i neprijateljima. Istovremeno je Old Shatterhandu
pošlo za rukom, vodeći za uzdu pokraj sebe ostavljenog Bobovog konja da se prebaci na ovu obalu. U toj gužvi
na njega nitko nije obraćao pažnju, ali njemu nije ništa izmaklo iz vida. - Evo ti konja i puške, Bob! - do viknu
mu on bacajući mu uzde i pušku. - Oslobodi i ostale vezane! Onda polako pođite za nama!
Tako je obala između ,Paklenog ždrijela" i ,Ba-volje vode" pružala sliku pravog rata. Sioux-Ogellal-lasi,
Upsaroke, Šošoni i bijelci, svi su vikali što su glasnije mogli. Bjegunci nisu ni o kome vodili računa. Svatko se
htio samo spastiti. Prijatelji Lovca na medvjede projuriše pokraj neprijatelja ne dirajući ih, Jer mu je jedina
misao bila da starog Baumanna oslobode.
Old Shatterhand je stajao na uzengijama s dvo-cijevkom prebačenom preko ramena i karabinkom u ruci. On je
bio posljednji u toj jurnjavi, ali njegov oni je toliko grabio da je gotovo trbuhom dodirivao zemlju, te je tako
sustigao Upsaroke i petnaest So-sona. - Lakše! - đoviknu im on preletjevši pokraj
231njih. - Gonite samo Siouxe! Tamo gore je Winnetou koji ih neće pustili da prođu. Ni jedan ne smije umaći ali
nemojte ih ubiti!
Tako je letio dalje pokraj prijatelja i neprijatelja. Hatatitlina kopita skoro nisu dodirivala zemlju. Valjalo je sustići već
spomenutu .skupinu prije nego se dogodi nesreća.
Konj malog Šaša nije bio plemenite krvi, ali Frank je tako strašno urlao i udarao ga tomahavkom da je brisao obalom
kao da ima krila. Naravno da konj ovo dugo nije mogao izdržati; to se moglo predvidjeti.
Franku pođe za rukom da sustigne poglavicu Sioux-Ogellallaha. On potjera svog konja pokraj poglavice, zamahnu
tomahavkom da udari i viknu: - Šonka, ta ha na, deh peh - psino, dođi mi amo! Gotov si!
- Cinča žica lehgča, tahana dah ti! - uzvrati poglavica podrugljivo se smijući. - Bijedni patuljče, udari samo!
On se okrete prema Franku i zadrža golom rukom njegov udarac sjekirom udarivši Šaša pri tom u podlakticu da mu
oružje ispade iz ruke. On istrže nož iz pojasa i sa konja poteže njime na Mališu.
- Frank, pazite se! - viknu Jemmy koji se u galopu približavao.
- Ne bojte se! - doviknu mu Mališa. - Mene ne može ni jedan Indijanac tako lako ubiti. Ovaj neće više valjanim
ljudima pucati u noge!
Nakon ovih riječi on se na konju pomače malo u stranu tako da ga nož ne pogodi, a onda se smjelim skokom vine sa
svog sedla na Ogellallahovog konja i zagrli poglavicu stegnuvši mu ruke uz tijelo. Sioux rikne od bijesa. On pokuša
da oslobodi ruke, ali mu ne uspije, jer ga je Frank držao svom snagom.
- Drži samo, Frank! - vikne Jemmy. - Ne puštaj ga! Ja stižem.
- Onda se požurite malčice! Nije sitnica prignječiti ovakvog deliju!
Sve se ovo odigralo munjevitom brzinom, mnogo brže nego što je čovjek u stanju da to ispriča. Ogel-
232
lallah je držao u desnoj ruci nož, a u lijevoj vodice Baumannovog konja. On se dizao u sedlu, svijao nadesno i nalijevo
- uzalud. Uprkos svim naporima on se ne mogaše osoboditi Frankovog zagrljaja.
Baumann je bio vezan i nije mogao ništa pomoći. Ali on je hrabrio Franka da izdrži. Mali Sas mu odgovori dahćući od
naprezanja: - Dobro, dobro! Ja sam ga zagrlio kao boa constrictor i neću ga pustiti dok pluća ne prsnu.
Ogellallah nije više vladao svojim konjem, koji je sada trčao laganije. Tako je Jemmyju uspjelo da ih stigne. I Davy
im se približio. Debeljko natjera svog konja pored Baumanna i Bobovim nožem prereza veze. - Halo, uspio sam! -
doviknu mu on. - Istrgnite Indijancu vodice iz ruku.
Baumann pokuša, ali nije imao dovoljno snage. Jemmy mu htjede dati nož, ali nije mogao, jer trojica Siouxa, koji su
pred njima bježali, opaziše u kakvom se položaju nalazi njihov poglavica. Dvojica njih bijesno napadoše Debeljka, a
treći pođe na Franka koji se nije mogao rukama braniti. Tada Davy udari mazgu šakom među uši da je kao divlja
pojurila dok nije stigla ovog Indijanca. Davy ga uhvati za ovratnik lovačke košulje, trgne ga sa sedla i baci na zemlju.
- Uraa! Uraa! - vikao je Hromi Frank. - Ovo Je bio spas u posljednji čas! No sada uhvatite brzo i Poglavicu za glavu,
jer ja sam ne mogu više!
- Odmah! - odgovori Dugajlija. On ispruži obje r"ke prema poglavici da ga istrgne iz sedla. Međutim, u tom se času
pred njima razliježe strahovit tresak aa se konji preplašiše i ustuknuše. Davy je imao muke °a se održi u sedlu.
Jemmyja, koji se svom snagom
ranio od dvojice Indijanaca, zbaci njegov konj, a isto tako prođe i stari Baumann.
Uskomešala skupina jahača bila je upravo stigla
° .Paklenog ždrijela". Vodeni stub se bio povukao lz ždrijela je uz strahovitu grmljavinu posukljala
v
a da su se konji preplašili. Daleko unaokolo padao Je Vreli. Prljavi mulj.
233Poglavičin konj kleče od straha na zadnje noge ali se brzo podiže i pođe nalijevo prema rijeci upravo u času
kad je Old Shatterhand stigao do skupine koja se valjala po zemlji.
Lovac je doduše imao namjeru da pomogne hrabrom Franku, ali je od toga morao odustati kad je vidio kako su
dvojica divljaka skočila sa svojih konja na Jemmyja da ga ubiju. Dugajlija Davy je imao grdne muke oko svoje
preplašene mazge, a da bi mogao priteći u pomoć svome prijatelju, te mu tako po-može Old Shatterhand. On
zaustavi svog konja, sjaha i sa dva udara kundakom uspava oba Ogellallaha.
Winnetou je sa svojim Šošonima još uvijek držao pojas između .Paklenog ždrijela" i rijeke kao što smo to već
više puta spomenuli. On je imao zadatak da tu zadrži Sioux-Ogellallahe i da ih potjera u kotlinu poglavičinog
groba. Ovo mu je pošlo za rukom. Indijanci u bjegstvu okretoše prema kotlini kad su pred sobom ugledali
njegovu četu. Sve se ovo tako neobično brzo zbilo da Apač uopće nije imao vremena da sa svoje strane napadne.
Uz to ga je i lava koja je unaokolo padala posve spriječila. Samo je jednom mogao stići u pomoć Hromom
Franku. On vidje kako je malog Šaša, koji je još uvijek sjedio iza Hong-Peh-Te-Keha i čvrsto ga držao obim
rukama, uplašeni konj ponio prema rijeci, i to u tako munjevitom trku da je njegovom spasiocu, Winnetouu
gotovo bilo nemoguće stići do obale prije nego se desi nesreća. Ipak Apač potjera svog konja u tom pravcu, a za
njim pođe i nekoliko Sošona.
Poglavica Siouxa uvidje da je opasnost u koju ga je doveo zagrljaj malog Šaša dostigla sada najviši stupanj.
Strah i bijes mu udvostručiše snage. On se podiže ispod Frankovih ruku i laktovima ga strahovito udari u slabine
da ga je Sas morao pustiti.
- Umri! - rikne Indijanac i zamahnu nožem da ga do korice zarije u tijelo hrabrog Mališe.
Ali Frank se munjevito izmače u stranu i udarac promaši. Sas nije imao oružja. Pomislio je na udarac ruke Old
Shatterhanđa. Hvatajući neprijatelja lijevom rukom za grlo, on zamahne desnom pesti i pogodi
234
Ogellallaha u sljepoočicu takvom snagom da je sam imao osjećaj kako mu se rođena šaka smrskala. Poglavica
klone tijelom naprijed.
U tom času su bili već kraj rijeke. Konj u visokom luku poleti u vodu i zbaci sa sebe oba jahača preko glave.
Kljusina je bila slobodna. Ona zapliva okrećući se lagano i vrati na obalu.
Tada i Winnetou stiže. On brzo sjaha i uperi pušku da opali ako bi dvojica s konja zbačenih započela borbu u
vodi. No oni se najprije nisu mogli vidjeti. Samo se Frankov amazonski šešir pojavi u blizini obale. Jedan ga
Šošon izvadi svojim kopljem. Onda se malo niže, ali prilično daleko od obale, pojavi perjem ukrašen Indijančev
perčin. Odmah zatim, na izvjesnoj razdaljini, izroni Frank. On pogleda oko sebe, vidje poglavičinu glavu i
hitrim zaveslajima zapliva prema njemu. Ogellallah je bio poluonesvije-šten. Htio je pobjeći, ali mali Sas navali
na njega poput grabežljive štuke, baci mu se na, leđa, uhvati ga lijevom rukom za kosu i poče ga desnom
pesnicom udarati po sljepoočnici. Poglavica se izgubi, i Frank sa njim. Iznad njih se napravi vrtlog. Iz vode
izbiše mjehuri, onda izroni Siouxova ruka da bi ponovo brzo nestala. Zatim se za časak ukazaše obje Frankove
noge i skutovi njegova fraka. Pod vodom se vodila ogorčena borba. Tako je Winnetouu bilo nemoguće da
pucnjem pritekne u pomoć, te on brzo odbaci oružje i htjede da skoči u vođu. Tad izroni Hromi Frank, osvrte se
pogledom na sve strane, kašljajući i bljujući vođu, i najzad vikne: - Je li još dolje?
Ovo pitanje je bilo upućeno Old Shatterhandu,
Davyju i Jemmyju koji su se upravo pojavili na obali.
rank, ne čekajući odgovor, ponovo zaroni u dubinu.
.? fe nakon nekoliko trenutaka opet pojavio na površini, u lijevoj ruci je držao za kosu pobijeđenog ne-Pnjatelja, a
desnom je polako plivao prema obali.
v Franka su dočekali bučnim poklicima, i on vikne Jf glasnije od drugih: - Budite samo mirni! Šešir
J bestraga nestao. Ima li možda među uvaženom
l e
lsutnom
gospodom nekoga koji je vidio da pliva? Ne - odgovoriše mu.
235- Bogme loše! Zar zbog ovog Ogellallaha da izgubim svoj šapo s nojevim perom? Oh, vidim ga tamo! Onaj
ga je Šošon stavio na glavu. Njemu ću odmah kao sudski izvršitelj pokucati na vrata!
On pohita Indijancu i povrati ukras svoje glave. Tek onda je bio spreman da primi pohvale i priznanje svojih
drugova. - Naravno da me je stajalo napora!
- reče on. - Ali to je za nas svejedno. Veni, vidi, vici, rekao je Hanibal Wallensteinu, a i ja sam tako nešto
uradio, i to s istom lakoćom.
- Cezar je to rekao - upade mu u riječ Jemmy
- a o Wallensteinu u to vrijeme povijest svijeta nije još ništa znala!
- Šutite najučtivije, gospodine Jakobe Pfeffer-korn! Šta zna svetska historija o vama? Popnite se vi Indijancu na
leđa, skočite s njim sa konja u vodu i pokidajte mu niti života! Onda neću imati ništa protiv, kada se budete
razmetali svojini apotekarskim latinskim. Prije toga ne! Meni će međutim, potomstvo ovdje podići jednom
mramorni spomenik, i moj će se duh za tihih noći na njega spuštati i radovati da nije posve uzalud živio i u vodu
Vrele rijeke skočio. Mir pepelu mome!
Ne bi bilo nikakvo čudo da su mu se iz sveg grla nasmijali, ali to se nije dogodilo. On je bio, eto, neobičan i
zaista smion momak da su svi prisutni s dubokom ozbiljnošću dijelili njegovo oduševljenje, a Win-netou mu je
čak pružio ruku i rekao: - Ni "nte na-kate "nšo - ti si valjan čovjek!
Onda Apač dade pokretom ruke Olđ Shatterhandu znak da stane ovdje, a on se pope na konja i pojaha sa svojim
Šošonima pokraj stišanog ,Paklenog ždrijela" prema ulazu u kotlinu u čijoj su se pozadini skupili pobjegli
Siouxi.
On nađe tu, kao stražare kod ulaza, vrača Upsa-roka i Mohawa, sina poglavice Sošona, s njihovim ratnicima.
Kad je golemi vrač čuo da njegov smrtni neprijatelj, Teški Mokassin, leži pobijeđen na rijeci, on brzo pojuri
prema njemu. Stigao je upravo kao je Hong-Peh-Te-Keh uz napore Old Shatterhanđa ponovo došao k svijesti i
kad su ga brižljivo vezali.
236
Upsaroka skoči s konja izvuče svoj nož iza pojasa i vikne: - To je onaj pas od Sioux-Ogellallaha koji mi je
odrezao uho. On će mi za to živ dati svoj
skalp!
Vatreno Srce se htjede baciti na njega da mu skine kožu s glave, ali ga Old Shatterhand u tome spriječi. Lovac
reče odlučno: - Zarobljenik je vlasništvo našeg bijelog brata Hromog Franka. Nitko ga drugi ne može napasti.
Nakon ovoga dođe do raspre koju Old Shatterhand mudro i uspješno završi. Upsaroka se povuče, iako
gunđajući.
Stari Baumann je privukao na grudi Hromog Franka. Obojici su tekle suze radosnice. - Tebi, vjerni čovječe,
imam svakako najviše zahvaliti za moje spasenje - reče Lovac na medvjede. - No, kako si mogao da skupiš
ovako veliku četu mojih osloboditelja?
Frank, duboko ganut, reče kako je on za to najmanje zaslužan i pokaza rukom niz rijeku: - Eno, dolaze oni koji
zaslužuju mnogo veću zahvalnost nego ja.
Baumann vidje kako se približavaju njegovih petorica drugova koji su s njim dopali u zarobljeništvo Siouxa.
Ispred njih su jahali Martin, njegov sin, Woh-kadeh i Bob. On im pođe u susret. Kad je Crnac ugledao svoga
gospodara, on skoči s konja, potrča prema njemu i pade pred njim na koljena, uhvati ga za ruku i viknu: - O,
masa, moj dragi, dobar massa Baumann! Najzad masser Bob imati opet svoj od srca voljen massa! Sad masser
Bob odmah rado umrijeti od sreće. Masser Bob pjevati i skakati od radosti i Pući od oduševljenja! Oh, masser
Bob biti veseo, biti sretan, biti blažen!
Njegov ga gospodar podiže i htjede uzeti u naručje. Bob se međutim branio riječima: - Ne, masa, ne grliti masser
Bob, jer Bob ubiti pogani tvor i još uvijek ne biti sasvim dobro od smrada.
Ah, što, tvor! Ti si pošao da me spasiš, i ja te moram zagrliti! - On privuče k sebi vjernog Crnca.
h i.-83? 6 Martin stigao do rijeke te otac i sin po-rtise jedan drugom u zagrljaj. - Dijete moje, sine
237moj! - vikne Baumann. - Mi smo se opet našli i ništa nas više neće razdvojiti. Što si sve od jučer pre-patio! Gle,
kako su ti se veze zasjekle u ruke!
- U tvoje još više, mnogo više! No, to će brzo proći, oče, i ti ćeš uskoro opet biti zdrav i snažan. Sad se moraš prije
svega . zahvaliti onima koji su izložili opasnosti svoj život da te spasu. S Wohkade-hom, mojim prijateljem već si
jučer mogao govoriti, sa Jemmyjem i Davyjem također. Ovdje međutim stoji Old Shatterhand! Njemu i Winnetouu
treba prije svega zahvaliti što je naš poduhvat uspio.
- Znam, sine moj, i žao mi je što sad mogu samo "hvala" reći.
On ispruži obje ruke Old Shatterhanđu dok su mu se preko suncem opaljenih upalih obraza biserile suze. Lovac mu
lagano stisnu ran jave ruke.
Vezanog poglavicu Siouxa koji je ležao na zemlji podigli su da ga ponesu prema ulazu u kotlinu poglavi-činog groba
gdje je čekao Winnetou sa Šošonima i Upsarokama.
Old Shatterhand pojaha s Apačem u kotlinu da izvidi neprijatelja i njegovo držanje. Vidjelo se da su izmijenili samo
nekoliko riječi onda su se vratili.
Oihtka-Petej im priđe i upita ih: - Što namjeravaju moja braća sada da čine?
- Mi znamo - odgovori Old Shatterhand - da naša crvena braća imaju isto tako pravo na suodlu-čivanje kao i mi. Stoga
ćemo popušiti lulu vijećanja. Prije toga bih htio govoriti sa Hong-Peh-Te-Kehom, poglavicom Sioux-Ogellallaha.
On ponovo sjaha s konja; to isto učini i Winnetou. Oko zarobljenika napravi se krug. Old Shatterhand im priđe i
započe: - Teški Mokassin je pao u ruke svojih neprijatelja; njegovi su isto tako izgubljeni, jer su opkoljeni visokim
okomitim stijenjem a mi smo im zapriječili izlaz. Oni ne mogu pobjeći i umrijet će od naših kugli ako poglavica ne
učini nešto da ih spasi.
Old Shatterhand zastade ne bi li vidio da li će Teški Mokassin što reći. Budući da je poglavica držao
238
zatvorene oči i šutio, on nastavi: - Nek" mi moj crveni brat kaže, da li je razumio moje riječi!
Indijanac otvori oči, dobaci mu pogled pun mržnje i pljune. To je bio njegov odgovor.
__ Misli li poglavica Ogellallaha da pred sobom
ima šugavog psa kad se usuđuje pljunuti?
__ Wing-kan - stara žena! - zaškripa zarobljenik.
__ Teški Mokassin je oslijepio. On ne može razlikovati snažnog ratnika od slabašne starice!
- Sonka koktopawinge - hiljadu pasa! - zašišta Sioux.
Iz grla nekoliko Šošona se začu jarosno gunđanje. Old Shatterhand ih strogo pogleda i saže se onda da na čuđenje
svih, i na najveće zaprepašćenje samog poglavice, odsiječe njegove veze. - Nek" poglavica Ogellallaha shvati - reče
on - da njemu ne govori niti stara žena niti pas, već čovjek. Nek se podigne sa zemlje.
Indijanac ustade. Ma koliko da se bio navikao prikrivati izraz na svom licu, ovog puta ipak nije mogao sakriti
zbunjenost. Umjesto da ga je Old Shatterhand na njegove uvredljive riječi izudarao rukama i nogama, on ga je
oslobodio veza!
- Otvorite krug! - zapovjedi Old Shatterhand okupljenim ratnicima.
Oni poslušaše, i Ogellallah pogleda prema kotlini. On vidje svoje suplemenike gdje stoje iza poglaviči-n°g groba. Po
njihovim pokretima moglo se prepoznati da su se živo dogovarali. Njegove oči zasjaše. Zar nije mogao pobjeći? U
najpovoljnijem slučaju stigao bi do svojih ratnika, u najgorem ubili bi ga, a to Je još uvijek bilo bolje od mučeničke
smrti koja §a Je po njegovu mišljenju očekivala.
_ Old Shatterhand dobro opazi ovaj sjaj u njegovim očima. On reče: - Teški Mokassin misli da nam po-
jegne. Neka se kani toga! Njegovo ime nam kaže da za sobom ostavlja duboki trag, naše su noge među-
lm lake
kao lastavičina krila, a naše kugle nikad ne Promaše svoj cilj. Neka me dobro pogleda i neka mi da li me poznaje!
239
- Hong-Peh-Te-Keh ne gleda sakatog vuka! - zareza Indijanac.
- Zar je Old Shatterhand sakata životinja? Zar ne stoji onamo Winnetou, poglavica Apača čije je ime poznatije od bilo
kog imena Sioux-Ogellallaha i svih ostalih Sioux plemena?
- Uf! - reče nehotice zarobljenik.
Nije očekivao da će pred sobom vidjeti onu dvojicu čuvenih ljudi. Dok mu je pogled prelazio s jednog na drugog, na
licu mu se ogledalo nešto nalik na strahopoštovanje. Old Shatterhand nastavi: - Ovdje stoji također još nekoliko
hrabrih ratnika. Poglavica Ogellallaha ugledat će ovdje Oihtku-Peteja, poglavicu Šošona, i Mohawa, njegova sina.
Pokraj njih stoji Kanteh-Pehta, čuveni yrač Upsaroka. Tu prijeko vidjet će Davya-Honskeha i Jemmya-Petah-Ceha. Ti
ćeš...
On se prekide u govoru, jer se u tom trenutku po-, sve blizu prolomi tako nenadan tresak, da se konji pro-peše a inače
hrabri ratnici preplašiše. Dolinom se zaori odužena rika poput miljama udaljenog odjeka sirene, a zemlja se poče pod
nogama ratnika tresti. Iz razasutih kratera po kotlini poče se dizati para, čas sivo-plava, čas sumporasto-žuta, ovdje
zagasito-crvena, tamo ta-mno-čađava. Za parom pokulja gusta lava. Otvori erupcije se nisu mogli izbrojati. Zrak je bio
prosto smračen tom paklenom parom i muljem koje je unaokolo let jelo i širilo zagušujući smrad.
Bilo je nemoguće vidjeti ni na dvadesetak kora-čaja. Svatko je brinuo samo o sebi i gledao da ga ne prelije vrela
izbačena lava. Nastupilo je neopisivo ko-mešanje. Konji su se preplašili i poletjeli u galopu. Ljudi su se uzvrzmali
dovikujući se. U pozadini kotline razliježe se vapajni urlik Sioux-Ogellallaha. I njihovi su se kon.ii bili istrgli i u
sumanutom bijegu navalili prema izlazu iz kotline. Mnogi su od min pri tom pali u kratere čija ih je lava istom
prekrila. Ostali su pak proiurili pokrai biielaea i Indijanaca k izlazu iz kotline, čime se metež udvostručio.
Old Shatterhand ie od početka sačuvao svoju hlađ-nokrvnost. Odmah kod prvog treska on je snažnom
240
rukom zgrabio poglavicu Siouxa, kako bi ga spriječi" u bjekstvu, ali ga je zatim pustio da bi uzmakao jednom
opasnom mlazu koji je na njega padao. Pri tom se sudari sa Debeljkom Jemmvjem. Jemmy posrnu, poku-5a da se
uhvati za Old Shatterhanda te i njega obori.
Teški Mokassin nije se od straha ni pokušao braniti od Old Shatterhanda. No onda, kad se os.,etio slobodan, on
pomisli na bjegstvo. Uz piskavo kliktanje on poletje prema kotlini. Ali nije stigao daleko. Morao je proći pokraj Boba.
Crnac munjevitom bi zlnom zamahne obrnutom puškom i udari ga kundakom tako snažno po glavi da je i sam pao
ponesen zamahom udarca. Dok se dizao, na njega naleti jedan preplašen, konj i ponovo ga obori. - Poglavica pobjeći!
Za njim! - urlao je iza sveg glasa.
Teški Mokassin, poluonesviješten od Bobovog udarca, zateturao se nekoliko koraka, a onda ponovo nastavio da bježi.
Bijelci se dadoše za bjeguncem u po-, tjeru.
- Martin, sin Lovca na medviede, prvi je čuo Crn-čev zov. On vidje poglavicu kako bježi i poletje za njim. Zar
mučitelj njegova oca da pobjegne? Ne! Udovi hrabrog mladića su bili vezama povrijeđeni, a nije imao nikakva oružja
sa sobom. Pa ipak on je letio za bjeguncem što je brže mogao.
Hong-Peh-Te-Keh nije imao vremena da se osvrne. Vjerovao je da ga nitko ne progoni te je svu pažnju usredsredio na
put koji ga je imao dovesti do groba. No upravo u tom pravcu bilo je mnogo kratera. On stoga zaokrene udesno,
prema litici kotline, kako bi lakše i uz manje opasnosti stigao do svojih.
Ali Sioux se prevario. I tamo je bilo mnogo otvorenih kratera iz kojih se pušilo i sukljalo te je DIO primoran da se
udalji od ruba kotline. Cesto puta m" je noga već bila u zraku kad bi primijetio da je naizgled čvrsto tlo samo žitka
nedokučivo duboka masa
ojoj je uspijevao izbjeći samo tako što se munjevitom "rzinom bacao u stranu. Pred njim su se tako nena-
ano otvarale pukotine zemlje da je samo krupnim
Bokovima, na kakve se čovjek usuđuje tek u smrt-
°m strahu, mogao preko njih prijeći.
46
Među orlov.rnaSad je poglavica osjetio i posljedice udarca kundakom. Glava mu je otežala a zacrvenjene oči su
mu gorjele. Pluća su mu otkazala poslušnost, a noge mu posustale. Htio se za časak odmoriti, i tek se tada prvi
put osvrnuo oko sebe. Kao kroz neku krvavu maglu on vidje kako jedan od progonitelja za njim bjesomučno
juri. Ali on mu ne ugleda crte lica, ne vidje čak ni to da mu je neprijatelj bio gotovo dječak. Užasnut Teški
Mokassin pojuri dalje. Pri sebi nije imao nikakva oružja, a držao je da je njegov progonitelj naoružan. Kuda da
pobjegne? Pred njim, iza njega i pored njega pružala su se samo otvorena ždrijela, koja su prijetila da ga
progutaju. S desne strane dizala se okomito litica. Snage su mu bile skoro pri kraju. Hong-Peh-Te-Keh shvati da
je izgubljen. Tada ugleda pred sobom stjenovite izboćine koje su se poput stuba dizale. Bile su to one stjenovite
stube uz koje se Old Shatterhand jednom bio na konju uspeo. Sioux je samo tu mogao sada naći spasa. On
napreže svoje posljednje snage i vine se uvis.
Krateri prestadoše s erupcijom isto onako nenadano kao što su započeli. Zrak se pročisti. Moglo se ponovo jasno
vidjeti.
Tada se kotlinom razliježe strahoviti krik. Bio je to krik Crnca Boba. - Massa Martin! Moj dobar mas-sa Martin!
Poglavica htjeti njega ubiti, masser Bob njega spasiti.
Bob pokaza rukom prema već spomenutim stjenovitim stubovima, i hitrim trkom poletje prema njima. Martin je
bio sustigao poglavicu. Svi vidješe kako se njih dvojica hvataju u koštac, na život i smrt. Sioux je zgrabio
Martina pokušavajući da ga baci u dubine, ali za to je bio suviše iscrpljen, gotovo malaksao. Spretnom, hrabrom
dječaku je uvijek uspijevalo da mu uzmakne. U jednom času Martin mu toliko uzma-če te zamahne i svom
snagom udari poglavicu. Indijanac izgubi ravnotežu, grčevito obim rukama zaloma-ta po zraku i strovali se sa
stijene uz vapijući kn" u krater čije ga jezive čeljusti odmah progutaše.
Svi koji su se nalazili u kotlini vidješe ovaj pn zor. Na izlazu iz kotline razliježe se bučno klicanje,
242
u njenoj pozadini vapaj Sioux-Ogellallaha koji su morali gledati kako je jedan dječak savladao njihova
poglavicu. Međutim svu njihovu viku i urlanje nadjačao je Bobov glas. Crnac se verao od stijene do stijene
puštajući nepovezane glasove klicanja i oduševljenja i najzad stisnuo pobjednika u svoj naručaj.
_ Hrabar mladić, Martin! - reče Jemmy. - Srce mi je zadrhtalo zbog njega. I vama isto tako, Frank?
- Ta zar još pitaš! - odgovori Sas brišući suze radosnice s očiju. - Od užasnog straha iz mene je počeo da curi
med a ne znoj. No sada je sve dobro. Smjeli momak je pobijedio, a sa ostalim Ogellallasima nećemo sada imati
velike muke. Prisilit ćemo ih da svoje vratove saviju ispod kulinarskog jarma.
- Kulinarskog? Kaudinskog, hoćete reći! To je ...
- Šutite najučtivije! - prekide ga Mališa strogim tonom. - U jednom ovako svečanom trenutku ne želim da se
prepirem sa vama. Ja vidim da je došao čas da se Siouxi predaju. Onda će ovdje biti sklopljen općenarodni mir,
u čemu ćemo i mi sudjelovati. Dajte mi ruku! Zagrlite se, milioni! Et in terra krax!
On stisne nasmijanom Debeljku ruku i pohita da čestita Martinu Baumannu koji se s Bobom spuštao sa stijene.
Ostali se priključiše s izrazima najradosnijeg priznanja. Onda se Old Shatterhand glasno obrati okupljenima: -
Meštri, nemojte sada icj po konje! Oni su nam sigurni. I Siouxima su pobjegli njihovi. Neprijatelj mora uvidjeti
da će se spasti samo ako nam se bude predao. Ovome će pridonijeti i dojam koji su na njih učinile podzemne
sile i smrt njihova poglavice. Ostanite ovdje! Ja ću s Winnetouom poći k njima. Za pola sata bit će odlučeno da
li će se ljudska krv Prolijevati ili ne.
On pođe pješice s poglavicom Apača prema grobu su se nalazili Siouxi. Ovo je bio smion po-
Pohiil3"1"1 nafinen od kopalja ispod kojeg su morali proći Prlmj " Rim"iani k°d Kaudinskog prijevoja 325. prije n. e.
Et in terra pax! - I na zemlji miri primj. prev..
16"
243tez na koji su se dva hrabra čovjeka usudila, svjesni da će već samo njihovo ime uliti neprijatelju strah
Jemmy i Davy su tiho govorili. Oni zaključiše da učine sve što se sada moglo učiniti, naime da potpomognu
miroljubive napore Old Shatterhanda. Indijanci koji su bili u njihovom savezu bijahu manje naklonjeni da
poštede neprijatelja. Lovac na m°dvjede Baumann i njegovih pet drugova su toliko užasa pre-živeli da su l oni
tražili osvetu.
Stoga dvojica prijatelja okupile oko sebe prisutne l Jemmv održa govor u kojem iznese svoje mi"lienje da su
blagost i pomirenje od najveće koristi za obje strane. Svakako se moglo predvidjeti da bi u slučaju borbe Siouxi
bili uništeni. Ali koliko se ljudskih života moralo pri tom žrtvovati! A onda sigurno bi sva plemena Siouxa
iskopala ratne sjekire da se osve e vinovnicima ovog krvoprolića. On završi svoj govor riječima: - Sošoni i
Upsaroke su hrabri ratnici i nijedno pleme se ne može s njima usporediti. Ali Siouxl su im po broju daleko
nadmoćniji. Ako dođe do rata odmazde, mnogi će očevi, majke, žene i djeca .Zmija" i ,Vrana"-Indijanaca
oplakati svoje sinove, muževe i očeve. Pomislite samo da ste se i vi sami nalazili u našim rukama! Old
Shatterhand i Winnetou su izvukli iz njihova logora Hrabrog Bivola i njegova sina .Moskita" i isto tako
pobijedili u muh-mohwi Vat eno Srce i Stostrukog Groma. Mi smo mogli sve njihove ratnike uništiti, ali to
nismo učinili, jer Veliki duh voli svoju djecu i želi da ona kao braća žive u slozi. Neka moja crvena braća
jednom pokušaju da oproste i vidjet će kako su dobro učinili. Ja sam govorio! Ovaj govor je ostavio dubok
utisak. Baumann je bio spreman da odustane od svake osvete. Njegovi iz-bavljeni drugovi se složiše s njim.
Indijanci, premda tiho, dadose za pravo govornika. Samo je jedan bio nezadovoljan Jemmyjevim riječima,
poglavica Upsaro-ka. - Teški Mokassin me je ranio - reče on. - Za Siouxi da ne ispaštaju za to?
- Teški Mokassin je mrtav. Krater je progutao njega i njegov skalp. Kanteh-Pehta je osvećen.
- Ali Ogellallasi su nam ukrali vračari je!
244
__Oni će vam ih morati vratiti. Ti si snažan č"v-
-lek i mnoge bi od njih ubio. No moćni medv ed je ponosan. On zazire da smrvi malog, kukavnog štakora.
Ovo pore"lenie izazva željeni dojam. Golemi vrač se osjećao polaskanim. Pa on je pobjednik, bilo da svoje neprijatelje sada
poubija ili da im oprosti! Šutio je.
Uskoro se, na radosno čuđenje svih vratiše Old Shatterhand i Winnetou, na čelu Ogellallaha, koji su ih pratili u dugom nizu
po jedan; oni odlo"iše ružje na jednu gomilu i onda se tiho povukoše. Time su se bez ijedne riječi izjasnili da se čak ni
najhrabri"im otporom ne bi mogli spasti. Stajali su pognutih glava i žalosnog izraza na licu. Ovaj tako nenadan i tako snažan
udarac gotovo ih ie onesvilestio.
Onda stupi Jemmv i ispriča Old Shatterhandu
0 svom govoru i njegovu učinku. Lovac mu stisne zahvalno ruku. Bio je time veoma obradovan te viknu Ogellallasima: -
Ratnici Siouxa su nam pred li svoje oružje, jer sam im obećao da ćemo im poštedje i život. Bljedoliki, Sošoni i Upsaroke
poklonit će vam život
1 oružje. Teški Mokassin je mrtav, a s njim i oba ratnika koji su htjeli baciti u krater Wohkadeha i sina Lovca na medvjede.
Nek" to bude dosta! Neka ratnici Siouxa uzmu oružje! Mi ćemo im pomoći da nađu svoje konje. Nek" između njih i nas
zavlada miri Tamo na grobu poglavica odat ćemo posljednju poštu mrtvima, koje sam prošlog uštapa svojom nikom ubio.
Ratnu sjekiru između Ogellallaha i nas treba zakopati. Onda neka se Ogellailasi povuku na svoja lovišta gdje će moći pričati
o dobrim ljudima koji su poštedjeli svi-jim neprijateljima živote i o Velikom Manitou bijeLh koji je zapovijedio da njegova
djeca vole mir.
Siouxi su se skoro ukočili od čuđenja zbcg ovog sretnog preokreta njihove sudbine. Jedva su se usuđivali da u to povjeruju.
Kad su pak uzeli svoje oru-žie, oni s puno zahvalnosti pohrliše prema čuvenom lovcu. I vrač Upsaroka, Kanteh-Pehta, bijaše
zad.vo-yan kad je saznao da su opljačkane vračarije tu i da ce ih dobiti natrag.
Konji se nisu bili suviše udaljili. Bilo ih je lako hvatati. Onda su donijeli dvojicu Siouxa koje je
245-Old Shatterhand ustrijelio i sahranili blizu poglavica Dan su proveli u ozbiljnim posmrtnim svečanostima, a
onda su napustili nezdravu kotlinu i potražili šumu gdje su se od napora posljednjih dana htjeli odmoriti. Kad su
navečer zaplamsale logorske vatre i kad su prijatelji i neprijatelji pomireni sjeli jedan do drugog da zadovoljni
popričaju o posljednjim doživljajima, Frank se obrati Jemmyju: - Najljepše u našoj drami je svršetak: Oprostiti i
zaboraviti! Ja čitavog svog života nisam bio prijatelj umorstva, jer: ,ono što ne želiš da tebi drugi učini, ne čini
ni ti drugome i pusti jednog crva na miru, jer i on osjeća isto kao i ti!" Mi smo pobijedili; mi smo bogovima
pokazali da smo junaci i sad nam je ostalo još jedno da učinimo. Hoćete li?
- Da, a šta?
- Tko se zadirkuje taj se i voli. Mi smo se uvijek gložili samo zbog toga, što smo zapravo dobra srca. Mi ćemo
dakle priznati našu ljubav i pobratimit ćemo se. De, daj ruku, delijo stara! O. k.?
- O. k.!
- Dođi da te zagrlim, brate rođeni! Najzad, najzad se ispunio onaj stih iz ,Ode radosti":
"Moć tvoja opet sjedini Sto bezumlje razdvoji tad; Braća jesu Frank i Jemmy, U slozi žive oni sad!"
Izvitopereni Schillerovi stihovi.
246
DRUGI DIO
DUH LLANO ESTACADA
1. BLOODY-FOX
:
Dva konjanika jahali su pokraj vode: jedan bijelac i jedan Crnac. Bijelac bijaše posve neobično obučen. Nosio
je indijanske cipele i kožne hlače, a uz njih nekoć tamnoplavi a sada veoma izlizani frak sa man-šetama,
krupnim naborima na ramenima i blistavim mjedenim dugmetima. Dugi skutovi visili su konju s obje strane
poput krila. Na glavi je imao golemi, crni amazonski šešir koji je ukrašavalo lažno nojevo pero žute boje.
Omalen, mršav bijelac bijaše naoružan dvocijevkom, koja inu je visila preko ramena, pored noža i dva revolvera
koja je nosio za pojasom. Za pojasom se osim niih moglo vidieti još i nekoliko kesa, vjerojatno za municiju i
svakojake potrebne sitnice, koje su sada izgledale prilično prazne.
Crnac je bio visok i širokih ramena. I on je nosio niokasinke a uz njih svijetle kaliko-hlače. Ovorn ruhu d°njeg
dijela tijela nipošto nije odgovaralo ruho gornjeg dijela, koje se sastojalo od svečana vojnička Kaputa
francuskog dragonskog oficira. Ovaj primjerak Je svakako stigao u Meksiko prilikom francuskog upa-a i onda je
nepoznatim stazama zalutao na Crnčevo elo. Kaput je bio golemom Crncu prekratak i preuzak. Nije se mogao
zakopčati te su se tako vidjele grudi jahačeve. On sigurno košulju nije nosio sa-

247

mo zbog toga što na Zapadu nema pralja ni glačalica. Umjesto nje oko vrata je vezao golemi čvor široke
marame s krupnim crvenim i bijelim kockama. Bio je gologlav, kako bi se drugi mogli diviti njegovim
bezbrojnim malim, mašću umazanim kovrdžama. l oa je bio naoružan dvocijevkom pored noža, jednog bog te
pita kada pronađenog bajoneta, i pištolja koji je svakako potjecao iz davno minulih vremena.
Obojica su već dugo jahala. Po konjima se moglo vidjeti da su za sobom imali dalek put, pa ipak su oni hodali
čilo i krepko, kao da nisu jahače već satima nosili na leđima.
Obala potoka bijaše obrasla zelenilom, no samo do izvjesne širine. Iznad toga rasla je samo suha j ka, mesnata
agava i bivolja trava, čije su se lišće i s.ab-Ijike mogle oduprijeti svakojakoj suši.
- Loš kraj! - reče bijelac. - Na sjeveru nam je bilo bolje. Zar ne, Bob?
- Yes - potvrdi upitani. - Massa Frank imati pravo. Ovdje masseru Bob ne dopasti se mnogo. Da samo što prije
doći Helmers" home, jer masser Bob imati glad kao kit, koji kuću progutati.
- Kit ne može progutati ku u - reče Frank Crncu. - Za to mu je ždrijelo preusko.
- On moći otvoriti ždrijelo kao masser Bob, kad jede! - Koliko još biti do Helmers" home?
- To baš ne znam tačno. Po opisu koji smo jutros čuli, morali bismo uskoro biti na cilju. Gle, zar ne dolazi otuda
neki jahač?
Frank pokaza rukom nadesno preko vode. Bob zaustavi svog konja, namjesti ruku iznad očiju kako bi ih
zasjenio od sunca koje je bilo duboko utonulo na zapadu, otvori na svoj način širom usta kao da bi tako bolje
mogao vidjeti i odgovori nakon izvjesne stanke: - Da, to biti jahač, mali čovjek na velikom konju. On dolazi
ovamo masser Bobu i massa Franku. Jahač o kome su govorili približavao se brzto kasom, ali ne prema dvojici
kraj potoka, već se činilo kao da im je htio presjeći put. Ponašao se kao da "" uopće ne vidi. - Čudan momak? -
progunđa Frante-- Ovdje na Divljem zapadu čovjek je sretan kad sret-248
čovjeka. Njemu pak kao da nije ni najmanje stala do našeg susreta. On ili je čovjekomrzac, ili ima ne-Hstu
savjest.
__Da ga masser Bob jednom zovnuti?
__Da, pozovi ga! Tvoju slonovsku trubu će sigurno prije čuti od mojeg zefirovog daška.
Bob namjesti na usta obje ruke i viknu iza sveg glasa: - Halo, halo! Stoj, čekati! Zašto bježati od masser Bob?
Crnčev glas je svakako bio podesan da i prividno mrtvom povrati život. Jahač zauzda svog konja. Frank i Bob
pojuriše da ga stignu.
Kad su došli blizu njega, vidješe da pred sobom nemaju čovjeka malog rasta, već mladića, koji je jedva napustio
dječačku dob. On je bio, poput ka-lifornijskog kauboja. posve obučen u kožu od bivoia, i to tako da je na svim
šavovima imao rese. Na glavi je nosio sombrero široka oboda. Umjesto pojasa opa-sao je oko kukova tkanice od
crvene vune, koje su mu visile s lijeve strane. Za tim pojasom bili su zadjenuti lovački nož i dva srebrom
ukrašena pištolja Popreko pred sobom držao je na koljenima tešku k n-tucky-dvocijevku, a sprijeda sa obje
strane sedla n" meksikanski način bila je pričvršćena zaštitna kožar koja je trebala braniti noge od strijela i
kopalja.
Lice mu je bilo od sunca bakreno smeđe boje i usprkos njegovoj mladosti ogrubjelo od vjetra i kiše. S lijeve
strane čela pružala mu se popreko do desnog oka tamnocrvena, dva prsta široka brazgotina. Ovomu je davalo
posve ratnički izgled. On nije ninošta ostavljao dojam mladog, neiskusnog čovjeka. S teškom Puškom lako je
držeći u ruci, kao da je držalo od pera, i tamnim krupnim očima kojima je pogledao bijelca i Crnca, siedio je
ponosno i čvrsto na konju kao da je "tari Westman.
- Good day, my boy! - pozdravi ga Frank. - Poznajete li ovaj kraj?
- Rather - prilično - uzvrati jahač s neprinret-"ton ironičnim osmijehom na licu, vjerojatno zbog toga, " ga je
Frank oslovio kao dječaka.
249-

. - Poznajete li Helmers" home?

- Yes!
- Koliko se još mora jahati do njega?
- Ukoliko polaganije utoliko duže.
- Zounds! Vi ste škrti na riječima, mladiću!
- Jer nisam mormonski svećenik.
- Ah, tako! Onda oprostite! Sigurno se ljutite što sam vas nazvao boy?
- Ne pada mi ni na kraj pameti. Svatko me može oslovljavati kako hoće, samo mi onda ne smije predbaciti zbog
odgovora.
- Lijepo! Mi se dakle slažemo. Vi mi se dopadate. Evo vam ruke, ali odgovorite mi najprije onako kako to priliči! Ja
sam stran u ovom kraju, a moram do Helmers" homea. Nadam se da nam nećete pokazati pogrešan put.
Frank pruži mladiću ruku. Ovaj mu je stisnu i, smijećeši se preletje pogledom preko njegova amazonskog šešira te
odgovori: - Nitkov je svatko, tko druge navede u zabludu! Ja upravo jaseni Helmers" homeu. Ako želite poći sa
mnom, onda hajdemo!
S tim riječima on poj aha svog konja, a ostala dvojica mu se pridružiše skrećući od potoka, tako da su odsada išli
prema jugu. - Mi smo htjeli jahati stalno uz vodu - primijeti Frank.
- Tako biste isto došli do starog Helmersa - objasni im dječak - ali samo u veoma dalekom luku. Umjesto da stignete
za tri četvrti, vi biste bili tamo tek nakon dva puna sata.
Onda je prava sreća za nas što smo vas sreli. Poznajete li vlasnika tog settlementa?
- Štaviše vrlo dobro.
- Kakav je to čovjek?
Mladić je jahao u sredini između Franka i Crnca. On ih ispitivački pogleda i reče: - Helmers ima oštro oko za svaku
pokvarenost i strogo se drži čistog posla.
- To mi se kod njega dopada, te se prema tome nemamo čega bojati?
- Ako ste valjani ljudi, ne. Naprotiv, onda je on spreman da učini svaku uslugu.
- Čuo sam da drži store.
250
__pa, ali ne zbog zarade, već samo da bi Zapadnjacima koji kraj njegove farme prolaze bio na usluzi. U svom dućanu
on ima sve što je jednom lovcu potrebno i prodaje po najjeftinijim cijenama. No, ako mu se netko ne dopadne, taj ni
za skupe novce ne bi kod njega ništa dobio.
- Onda je neki čudak?
- Ne, on se samo trudi da nikad nema posla s onom bagrom koja Zapad čini nesigurnim. Vi ćete ga već upoznati.
Samo vam jedno još želim o njemu reći što svakako nećete shvatiti i zbog čega ćete se čak i nasmijati: On je pravi
pravcati Nijemac. Time je sve rečeno.
Frank đipne u sedlu i vikne: - Što? Zar ja to da ne shvatim? I da se tome čak i čudim? Šta vam pada na pamet! Moram
priznati da se kraljevski radujem što ću ovdje na ivici Llano Estacada naći jednog zemljaka.
Vodičevo lice je bilo izrazito ozbiljno. Čak i onaj njegov osmijeh kojim se dva puta dotle nasmijao, pokazivao je da se
zacijelo i nije znao smijati. Sad pogleda ljubazno u Franka i upita: - Kako? Vi ste Nijemac?
- Naravno! Zar se to na meni ne vidi odmah?
- Ne! Vi engleski niste govorili kao Nijemac, a vaš izgled nipošto ne odaje ujku Jankija koga su svi njegovi nećaci
izbacili kroz prozor.
- Heavens! Što vam pada na pamet! Ja sam Nijemac od glave do pete i tko u to ne vjeruje njemu ću osvježiti tijelo
puščanim olovom!
- Za to je dovoljan i nož. Ali ako je to tako, onda će se stari Helmers veoma obradovati, jer i on potječe otuda i mnogo
drži do svoje domovine i do svog materinjeg jezika.
- To vam vjerujem. Pravi Nijemac ovo nikad ne zaboravlja. Stoga se dvostruko radujem dolasku u Hol-mers" home.
Zapravo mogao sam i sam pomisliti da je °n Nijemac. Jedan Janki bi svoj settlement nazvao nelmers" ranch ili nešto
tako slično. Ali Helmers" home!
Ovim
će se nazivom samo Nijemac poslužiti. Stanujete
11 u
njegovoj blizini?

251

- Ne. Ja nemam ni rancha ni homea. Ja sam vam kao ptica u zraku ili kao životinja u šumi.
- Uprkos vašoj mladosti? Zar nemate roditelje
- Ne, čak ni jednog rođaka.
- Hm. A kako se zovete?
- Zovu me Bloody-Fox.
- Bloody-Fox? To miriše na neki krvav događaj.
- Da, moje su roditelje s čitavom obitelji i svim pratiocima ubili tamo prijeko u Llano Estacadu. Samo sam ja
ostao živ. Našli su me s razbijenom lubanjom. Bilo mi je tada otprilike osam godina.
- Gospode! Onda ste zaista jadni đavolčić! Jesu li vas napali da vas opljačkaju?
- Da.
- Onda vam nije ništa više ostalo do život, ims-i jeziva uspomena!
- Ne, čak ni to. Helmers me je našao u pijesku gdje sam ležao, uzeo me na konja i doveo kući. Mjesecima sam
ležao u groznici i kad sam se probudio, ja više ništa nisam znao, baš ništa. Čak sam i svoje ime zaboravio, a i
danas ga se ne mogu još sjetiti. Samo mi je trenutak kad su nas napali ostao u jasnoj uspomeni. Bio bih sretniji
da je i ona nestala, jes me onda ne bi neprestano šibala po strašnoj pustmjč vrela žudnja za osvetom.
- Zašto su vam onda dali ime Bloođy-Fox?
- Zato što sam bio sav obliven krvlju, a u onom-grozničavom maštanju često sam upotrebljavao riječ Fuchs.
Povjerovali su da iz toga mogu naslutiti moje ime.
- Onda su i vaši roditelji bili Nijemci?
- Svakako. Jer, kad sam ponovo došao k sebt ja sam govorio engleski i njemački, ali njemački mnogo tečnije.
Helmers mi je bio kao otac. Pa ipak kod njega nisam mogao ostati. Morao sam poći u pustinju poput sokola
kome su orlovi raskomadali roditelje i koji sada mora kružiti oko tog krvavog razbojišta dok mu ne-pođe za
rukom da se osveti ubicama. - Fox zaškrip glasno zubima i zateže svome konju tako snažno uzde da se ovaj
prope.
Njemački Fuchs, engt. fox - lisac primj. prev..
252
__ Onda vam ta brazgotina na čelu potječe još od tada? - zapita Frank.
__ pa - potvrdi mladić sav namrgođen. - No, ne
jjovorimo više o tome! To me veoma uzbuđuje, te se "iože desiti, da pojurim i da vas ostavim da tražite sami put
do Helmers" homea.
__Da, govorimo onda radije o vlasniku ove na-
geobine! Sto je on bio tamo prijeko, na starom kontinentu?
- Šumarski službenik.
- Sto? Ka-ka-kako? - vikne Frank. - Ja sam ;bio to isto! - Bloody-Fox bijaše sasvim iznenađen ovim riječima te
se ponovo dobro zagleda u Franka i onda reče: - I vi? - Pa ovo je zaista neobičan susret!
- Da. No, kad je imao taj lijepi poziv jednog šumara, zašto ga je onda napustio.
- Od bijesa. On je bio nadšumar. Dotične šume bile su privatno vlasništvo, a njegov gazda je bio osi-on,
bezobziran i prijek čovjek. Oni su se posvađali te je tako Helmers dobio lošu svjedodžbu da nije više mogao
dobiti namještenja. Onda je krenuo na put što je dalje mogao. Vidite li tamo prijeko onaj šumarak crvenih i crnih
hrastova?
- Da - kimne glavom Frank, pošto je pogledao u naznačenom pravcu.
- Tamo ćemo izbiti na potok, a iza šume započinju Helmersove njive. Dosada ste vi mene pitali. Sad bih se i ja
htio malo za vas raspitati. Ne zove li .se ovai valiani Crnac Sliding-Bob?
Bob poskoči sa sedla kao da je htio sjahati sa konja. - Ah! Oh! - viknu on. - Zašto psovati mas-sa Bloody-Fox,
dobar valjan masser Bob?
Ne želim da te psujem niti da te vrijeđam - umiri ga mladić. - Mislim, da ćemo biti prijatelji.
Zašto nazivati masser Boba onako kako su
nazivali Indians zato što je masser Bob tada uvijek
šuljao s konja? Sad masser Bob jahati kao đavo! - I
Pokaže da je rekao istinu on obode svog konja
i Poleti u galopu prema spomenutom šumarku.
l Franka ze začudilo ovo mladićevo pitanje, te re- Vi poznajete Boba? Pa to je nemoguće!- O, ne! Ja poznajem i
vas.
- Divno! A kako se zovem!
- Hobble-Frank.
- Good luck! Tačno je! Ali, boy, tko vam je to rekao? Ja čitava svog života nisam bio u ovom kraju.
- Oh - nasmiješi se mladić - pa tako se čuven Zapadnjak na daleko poznaje.
- Frank se napuhnuo da mu se frak sav pripi uz tijelo i reče: - Ja? Čuven? I to već znate? Tko vam je pričao o
meni?
- Jedan moj poznanik, Jakob Pfefferkorn, koga obično samo nazivaju Debeljko Jemmy.
- Behold! Moj dobar prijatelj! Gdje ste s njim govorili?
- Prije nekoliko dana gore na Washita River-u. On mi je ispričao kako ste se dogovorili, da se nađete ovdje u
Holmers" homeu.
- Tačno je. Hoće li i on doći?
- Da. Ja sam krenuo ranije od njega i spustio sam se pravom linijom odozgora. On će svakako uskoro stići.
- Divno, sjajno! Dakle on vam je o nama govorio?
- On mi je pripovijedao o vašem pohodu na Yel-lowstone. Kad ste mi maloprije rekli da ste bili šumar, odmah
mi je bilo jasno koga imam pred sobom.
- Onda ćete mi vjerovati da sam dobar Nijemac?
- Ne samo to, već i da ste prava dobričina - nasmiješi se mladić.
- Dakle, Debeljko me nije pokudio?
- To mu nije bilo ni na kraj pameti. Pa kako bi samo mogao klevetati svog dobrog Franka!
- Da, znate, mi smo se s vremena na vrijeme svađali zbog nekih stvari, za koje gimnazijsko obrazovanje nije
posve dovoljno da se shvate. On je srećom uvidio da smo jedan drugom dorasli, te tako na čitavu svijetu nema
boljih prijatelja nego što smo mi. No, tu je Bob, a tu je i šumarak. Kako ćemo sada dalje?
- Preko potoka, a onda kroz šumicu! To bi bio pravi put. Jahaču kao što je Bob nije potrebna utabana staza.
254
__ pa tačno! - složi se ponosno Crnac. - Mas-
a Bloody-Fox vidjeti da masser Bob jahati kao In-dian. Masser Bob proći sito i rešeto.
Oni prođoše preko vode i pojahaše kroz šumicu u kojoj nije bilo niskih grana da ih smetaju, te tako izbiše
između ograđenih nijiva s kukuruzom, ovsom i krumpirom pred kuću. U ovom kraju je bilo mjestimice onog
plodnog crnog pjeskovitog zemljišta Te-xasa, koje je davalo bogatu žetvu. Voda s potoka je povećavala
vrijednost farme i tekla sasvim blizu kuće iza koje su se nalazile staje i ostale farmerske zgrade.
Kuća je bila sagrađena od kamena, dugačka, široka i bez gornjeg sprata, osim zabata u kojima su bile po dvije
malene sobe. Pred vratima su se dizala četiri golema hrasta koja su bacala unaokolo daleki hlad i ispod kojih je
bilo postavljeno nekoliko jednostavnih stolova i klupa. Namjernik bi mogao na prvi pogled vidjeti, da su desno
od ulaza bile prostorije za stanovanje, a lijevo dućan koji je spomenuo Bloody-Fox.
Za jednim stolom sjedio je s lulom u ustima, postariji čovjek, koji je tri došljaka ispitivačkim pogledom
posmatrao. Bio je visoka, nezgrapna rasta i od nevremena ogrubjela lica koje je uokvirivala gusta brada, pravi
Zapadnjak, po čijim se rukama moglo primijetiti da su mnogo radile i još više preko sebe pretu-rile.
Kad je prepoznao vodiča dvojice stranaca, on ustade i doviknu mu iz daleka: - Welcome, Bloody-Fox! Najzad si
se pojavio! Ima novosti.
- Odakle? - zapita mladić.
- Otuda prijeko. - Domaćin pokaza rukom prema jugu.
- Kakvih? Dobrih?
Na žalost ne. Vjerojatno su se ponovo pojavili tesinari u Plainsu.
Llano Estacado nazivaju naime Amerikanci koji govore engleski Staked Plain. Oba naziva imaju doslovno isti
smisao: koljem obilježena ravnica. F Ova vijest kao da je posve naelektrizirala Bloody-oxa. On se vinu sa sedla i
brzim koracima priđe
255

Helmersu i reče: - To mi moraš odmah podrobnije ispričati!

- Suviše je malo ono što ja znam i može se u par riječi kazati. Ali prije toga ćeš ipak biti tako učtiv da saopćiš
ovoj dvojici džentlemena tko sam.
- To se isto može ukratko reći. Ti si mister Helmers, posjednik ove farme, a ova gospoda su mister Hobble-
Frank i masser Sliding-Bob koji su te potražili da nešto od tebe kupe.
Helmers pogleda u dvojicu stranaca i primijeti: - Htio bih ih upoznati prije nego što počnem s njima trgovati. Još
ih nikad nisam vidio.
- Možeš ih mirno primiti. Oni su moji prijatelji.
- Pa onda su mi dobro došli. - Helmers pruži ruku prema Franku i Crncu i pozva ih da sjednu.
- Najprije konje, sir - reče Frank. - Pa vi znate koja je prva dužnost jednog Westmana.
- Naravno! Po vašoj brizi za konje vidim da ste pošteni ljudi. Kako dugo namjeravate ostati?
- Bit ćemo možda prisiljeni da ostanemo ovdje nekoliko dana, jer očekujemo dobre drugove.
- Onda povedite konje iza kuće i pozovite Her-kula, Crnca! On će vam biti na usluzi.
Došljaci ga poslušaše. Helmers pogleda za njima mašući glavom i reče Bloody-Foxu: - Neobične momke si mi
doveo! Jednog francuskog konjičkog kapetana crne kože i jednog džentlmena otprije pedeset godina sa ostrich-
feather-hatom. Ovo čak i ovdje na Dalekom zapadu bode čovjeka u oči.
- Nemoj se zavaravati, stari! Ja ću ti spomenuti samo jedno jedino ime, onda ćeš imati povjerenja u njih. Oni su
dobri znanci Old Shatterhanda koga očekuju ovdje.
- Sto kažeš? - vikne farmer. - Old Shatterhand dolazi u Helmers" homeu? Od koga si čuo to? Od ovih?
- Ne, od Debeljka Jemmyja.
- Njega si sreo? Ja sam se samo dvaputa sa njim našao i rado bih ga još jednom vidio.
Šešir okićen nojevim perom Op. prev..
256
- Za to ćeš imati uskoro prilike. On i Dugajlija pavy pripadaju družini koju ova dvojica kod tebe
očekuju.
Helmers povuče brzo nekoliko dimova iz svoje lule koja mu se umalo nije ugasila, a onda viknu, zareći se od
radosti u licu: - Kakva radosna vijest! Otrčat ću odmah mojoj staroj Barbarici da joj kažem, da...
- Stani! - prekide farmera Bloody-Fox i uhvati ga čvrsto za ruku. - Najprije bih htio čuti što se dogodilo tamo u
Plainsu!
- Zločin, naravno - uzvrati Helmers okrenuvši se ponovo prema njemu. - Kako dugo nisi navraćao do mene?
- Gotovo dva tjedna.
- Onda nisi ni vidio one četiri obitelji koje su htjele preko Llanoa na jug. Otišli su prije tjedan dana, ali nisu
stigli tamo prijeko. Wallace, trgovac, je stigao otuda. Morali su ga sresti.
- Da li je kolje bilo u redu?
- Ne. Da ne poznaje već dvadeset godina tako dobro pustinju, i on bi bio izgubljen.
- Kamo je otišao?
- Legao je gore u maloj sobi da se odmori. Skapavao je od gladi, ali nije ništa okusio, već je odmah otišao da
spava.
Moram s njim uprkos njegovoj premorenosti govoriti. On će mi o tome sve ispričati!
Mladić, sav uzbuđen, pojuri i izgubi se na ulazu u kuću. Farmer ponovo sjede i nastavi da puši svoju lulu.
Mladićevu veliku žurbu on proprati lakim ma-anjem glave, a onda mu lice poprimi izraz spokojnog
zadovoljstva. Razlog ovome mogao se lako naći u ri-jecima, koje je preda se mrmljao: - Debeljko Jem-my- Hm!
- pa jog i old Shatterhand! Hm! S takvim Judima idu samo valjani momci! Hm! Doći će čitava "ruzina! Hm! Htio
bih Barbarici ipak reći da... s . . 1vmers skoči i pođe da tu radosnu vijest saopći ženi, ali se opet zaustavi, jer se iza
ugla kuće
P javi Frank
° P°đe Prema njemu. - No, sir, li našli Crnca? - zapita ea Helmers.
đu orlovima
257

- Da - uzvrati Frank. - Bob je s njim te sam im ostavio konje. Ja sam odmah požurio k vama da vam kažem koliko se
radujem što sam našao jednog kolegu - Govorio je engleski kao što je i do sada sve bilo rečeno na engleskom.
- Kolegu? - zapita farmer. - A gdje?
- Ovdje! Mislim na vas! Bloody-Fox mi je ispričao da ste bili nadšumar.
- Tačno je.
- Dakle mi smo kolege, jer ja sam bio učenik šumarstva.
- Ah, a gdje, dragi moj?
- U Njemačkoj, i to u Saskoj.
- Sto? U Saskoj? Onda ste Nijemac? Pa što govorite engleski? Poslužite se radije svojim lijepim ma-ternjim jezikom!
Ovo Helmers reče na njemačkom, te ga Hromi Frank odmah prekide: - S najvećim zadovoljstvom, gospođine
nadšumaru! Kad se radi o mom naslijeđenom maternjem jeziku, onda smjesta prelazim na njega. S pravim ponosom,
ja vam kažem: - Bio sam šumar u Moritzburgu kod Drezdena, znate li gdje se nalazi zamak s čuuvenim ribnjacima
šarana.
Helmers je najprije bio pomalo zbunjen načinom izražavanja malog Šaša. On prijateljski stisnu gospođinu kolegi"
pruženu ruku, pozva ga da sjedne i pokuša da se malo sredi na taj način što je pošao u kuću da donese neko
osvježavajuće piće. Kad se vratio, u ruci je držao dvije boce i dvije pivske čaše.
- Raspeća mu, pa to je odlično! - vikne Frank. Pivo! Da, nemam ništa protiv! Uz plemenitu ječmenu tekućinu najlakše
se otvaraju vrata čovječiie govor-Ijivosti. Da li se već i ovdje u Texasu vari pivo?
- Vrlo mnogo, dakako. Morate znati da u Te-xasu živi preko četiri hiljade Nijemaca, a gdje Nijemac dođe, tu se
sigurno i pivo vari.
- Da, nek" bog sačuva hmelj i slad! Varite li vi sami taj dragi, bogomdani napitak?
- Ne! Kadgod mi se ukaže prilika, ja naručim izvjesnu zalihu iz Coleman Citvja. Živjeli, gospodine Frank!
258
Helmers napuni čaše i kucnu se s Frankom, ali ovaj reče: - Molim vas, gospodine nadšumaru, nemojte se uopće
snebivati i plašiti! Ja sam posve druželjubiv čovjek, te me stoga nemojte oslovljavati sa .gospodine Frank". Recite
sasvim jednostavno .gospodine kolega"! Tako ćemo se najbolje složiti.
- Vrlo dobro! - kimnu glavom Helmers, smiješeći se. - Vi ste čovjek koji mi se može mnogo dopasti.
- Naravno! Ali gdje se zapravo đjeo naš dobri Bloody-Fox?
- On je otišao jednom našem gostu da se nešto kod njega raspita. Gdje ste ga sreli?
- Dolje niže na potoku, otprilike jedan sat odavde.
- Mislio sam da ste duže vremena bili zajedno.
- To nam nije bilo ni najmanje potrebno. Ja imam u sebi nešto toliko privlačno-simpatičnog, da se uvijek brzo
sprijateljim s čitavim svijetom. Ovaj mladić mi je povjerio sav svoj životok do najmanjih detalja. Zar ga ne poznajete
pobliže?
- Ako vam je ispričao sav svoj život, onda ne tako dobro kao vi.
- Od čega zapravo živi Fox?
- Hm! Povremeno mi donese poneki nuggets. Po tome zaključujem da je negdje otkrio mali rudnik zlata.
- Baš mi je drago, pogotovu, što izgleda da je Nijemac. Mora da je strašno ne znati pod kojim je ekvatorom stajala
prva životna kolijevka dotične osobe.
U tom času iz kuće iziđe Bloody-Fox i uputi se Prema Helmersu i Franku. Izgledao je još ozbiljniji nego prije kad se
obratio Helmersu: - Strašno je ono "to mi je Wallace ispričao! Sad samo mislim na jadne ljude koje su ubili u Llano
Estacadu.
Ljude su ubili? - zapita dobroćudni Hromi
Tank
s puno sažaljenja. - U Llanu? A kada?
0
se ne zna. Oni su krenuh" prije osam dana -- ah nisu stigli n ie °ni su nastradali.
"Grumen zlata primj. prev,
e ne zna. Oni su krenuli prije osam dana odavde, ali nisu stigli na onu stranu pustinje. Prema "me
259- Pa ipak možda ne. Vjerojatno su odjahali u drugom pravcu nego su prvobitno namjeravali.
- Upravo toga se plašim. Odavde je moguće jahati samo u jednom pravcu da bi se stiglo na drugi kraj Plainsa.
Ovaj put je isto onako opasan kao na primjer put kroz Saharu ili pustinju Gobi. U Llana Esta-cadu nema nigdje
bunara, nikakve oaze niti deva koje bi podnijele žeđ više dana. Upravo to čini ovaj put toliko strašnim, premda
je on kraći od onih puteva po afričkim i azijskim pustinjama. Ovdje ne postoje utabane staze. Stoga su pravac,
kojim je jedino moguće ići, obilježili koljem po čemu ova pustinja i nosi ime. Izgubljen je svakako onaj koji se
udalji od tog kolja. On mora skapati od žeđi i gladi. Zažarenost zraka i žeđ nagrizaju čovjeku mozak. On nije u
stanju više da misli te jaše tako dugo u krug dok se konj pod njim ne skljoka od umora. Postoji samo malo ljudi
koji Llano tako dobro poznaju da se i bez kolja mogu snaći. Ali šta bi tek bilo ako zlikovci iščupaju to kolje i
pobiju ga u pogrešnom pravcu?
- To bi bilo užasno! - podiže se Frank sav prestrašen.
- Svakako - uzvrati Helmers - pa ipak se to često dešava. Ovdje ima zlikovačkih bandi čiji članovi iščupaju iz
pijeska kolje i pribiju ga u pogrešnom pravcu. Tko tim putem pođe taj je izgubljen. Kolje najednom prestane te
se jahač nađe u bespuću gdje mu spasa više nema.
- A zašto se ne vrati po kolju natrag!
- Za to je prekasno, jer on je već toliko zašao u TSstacado da nije u stanju više stići do pravog puta.
Hazbojnicima nije ni potrebno da ga ubiju. Oni jednostavno sačekaju da on skapa i onda mu opljačkaju les.
TTako se to često puta dogodilo.
- Ali zar se ne mogu ti momci učiniti bezopasnima?
Kad je Helmers htio odgovoriti, svu njegovu pažnju privuče jedan čovjek koji se polako pomolio iz3 ugla kuće.
Bio je obučen posve u crnu tkaninu a u ruci je nosio mali svežanj. Bio je visoka rasta ali mršav, lica upala i
šiljasta. Visoki cilindar, zabačen đu-
260

hoko na potiljku, davao mu je, pogotovo što je nosio aočale i uz to tamno odijelo izgled jednog duhovnika- .
On priđe osebujnim koracima, kao da se šulja, do-
tače lako obod šešira i pozdravi: - Good day, meštri! Dolazim li ovdje kod pravog Johna Helmersa Esquire?
Helmers-osmotri stranca pogledom iz kojeg se moglo zaključiti da mu se nije naročito dopao, te odgovori: - Ja
se zovem Helmers, ali tu titulu Esquire možete mirne duše pustiti. Ja niti sam mirovni sudac niti uopće volim
takve primjedbe. To su samo natrule jabuke i jedan pravi gentleman neće dopustiti da ih na njega bacaju. Budući
da znate moje ime, smijem li možda saznati vaše?
- Zašto ne, sir! Ja se zovem Tobias Preisegott Burton i misionar sam svetaca sudnjeg dana.
Stranac izgovori ovo s puno samouvjerenosti i patetike, ali time nije ostavio namjeravam dojam na farmera, jer
Helmers uzvrati sliježući ramenima: - Vi ste mormon? To nije nikakva preporuka za vas. Vi se nazivate svecima
sudnjeg dana. To je pomalo pretenciozno i naduveno, i budući da sam ja skroman čovjek i budući da za vašu
pravdu nemam nikakva smisla, bit će najbolje da se odšuljate u tim vašim pobožnim misionarskim čizmama.
Ovdje na farmi ne trpim nikakve trgovce dušama.
Ovo .je bilo veoma jasno, štaviše, uvrijeđljivo izgovoreno.
Burton međutim sačuva izraz savršene prijaznosti, te se ponovo učtivo dotače šešira i odgovori: - Varate se, sir,
ako mislite da namjeravam preobratiti stanovnike ove blagoslovene farme. Ja sam navratio do vas samo da se
odmorim i utolim glad i žeđ.
Tako! Pa ako samo to želite, onda ćete dobiti
ono što vam je potrebno, naravno pod pretpostavkom
možete platiti. Vjerojatno imate novaca pri sebi!
Helmers odmjeri još jednom oštrim ispitivačkim
Pogledom stranca od pete do glave i razvuče onda lice
a
° da je ugledao nešto neprijatno. Mormon podiže
Pogled u nebo, nakašlja se i reče: - Doduše ja nisam
roči to obdaren blagom ovog svijeta, ali jelo, piće
26 ii ležaj mogu ipak platiti. Svakako, na jedan takav izdatak nisam računao, budući da su mi rekli kako je ovaj dom
veoma -gostoljubiv.
- Ah! Od koga ste to čuli?
- Čuo sam u Tavlorsvilleu odkuda i dolazim.
- Rekli su vam istinu, ali su zaboravili dodati da se kod mene besplatno mogu pogostiti samo oni ljudi koji su mi
dobro došli.
- Onda ja nisam jedan od tih?
- Ne, nipošto ne.
- Pa ja vam nisam ništa nažao učinio.
- Možda. No, ako vas dobro pogledam, čini mi se kao da ste u stanju samo neku neprijatnost učiniti. Nemojte mi
zamjeriti, sir! Ja sam iskren čovjek i volim otvoreno reći svakome što o njemu mislim. Vaše mi se lice ne dopada.
Čak ni nakon ovoga mormon ne pokaza ničim da se uvrijedio, već se po treći put dotače svog šešira i reče blagim
tonom: - U ovom životu pravednom je suđeno da ga smatraju zlikovcem. Sto ja mogu učiniti za svoje lice? Ako vam
se ono ne dopada, onda to nije moja krivica.
- Ali ne biste trebali dopustiti da vam se to i kaže! Potrebno je veliko pomanjkanje osjećanja časti da bi se čovjek
mogao sa ovakvom uvredom pomiriti. Uostalom, ja ću vam priznati da zapravo nemam baš ništa protiv vašeg lica.
Sarno mi se nimalo ne dopada način na koji ga pokazujete ovom svijetu. A onda, čini mi se kao da ono nije vaše pravo
lice. Naslućujem da ima sasvim drugi izraz kad ste sami. Pored toga ima i nešto drugo što mi se na vama nimalo ne
dopada.
- Smijem li vas zamoliti da mi kažete što mislite?
- Reći ću vam i da me ne molite za to. Naime, nimalo mi se ne sviđa to što dolazite iz Taylorsvillea.
- Zašto? Imate li neprijatelja tamo?
- Niti jednog jedinog. Ali recite mi kuda ste naumili!
- Gore u Fort Elliot.
- Hm! I najbliži vam je put da prođete pokraj mene?
262

_ Ne, ali ja sam toliko dobrog i lijepog čuo o vama da sam osjetio iskrenu i duboku želju da vas
upoznam-
__ Nemojte to želiti, mister Burton, jer vam se
možda ne bi posve dopalo! - Ali pođimo dalje! Gdje vam je konj?
- Konj? Nemam ga. Došao sam pješice.
- Ono! Nemojte pokušavati da mi to dokažete! Vi ste svoga konja ovdje negdje sakrili, a ja imam jak razlog za
pretpostavku da vam za to nisu nikakve poštene namjere dale povoda. Ovdje jaše svaki čovjek, svaka žena i svako
dijete. Bez konja se u ovom kraju ne može. Stranac koji sakrije svog konja a onda poriče da ga ima, sigurno nema
dobre namjere.
Mormon prekrsti ruke kao da se "moli bogu i reče glasno: - Ali, mister Helmers, ja vam se zaklinjem da zaista nemam
konja. - Hodam na nogama skru-šenosti po ovoj zemlji i još nikad nisam sjeo u sedlo.
Helmers se podiže sa klupe, priđe strancu, spusti mu tešku ruku na rame i nastavi: - Čovječe, nemojte meni koji već
dugo godina živim ovdje na granici ništa o tome pričati! Mislite li možda da sam slijep? Ja vidim kako su vam hlače s
unutrašnje strane izlizane od jahanja. Vidim na vašim čizmama rupe gdje su bile mamuze i...
- To nije nikakav dokaz, sir! - Upade mu mormon u riječ - ja sam čizme polovne kupio. Rupe su bile već na njima.
- Tako! Koliko ih onda nosite?
- Već šest mjeseci.
. Onda bi rupe već odavno bile ispunjene prašinom i blatom. Ili vam možda pričinjava zadovoljstvo da ih svakog dana
čistite? Prošle noći je padala kiša. a jednoga tako dalekog putovanja pješice vaše bi "zme bile sasvim prljave. Budući
da su one čiste, to j6 siguran dokaz da ste jahali. Uostalom, mirišite mi a konja, a onda pogledajte ovo! Kad idući put
bu-e e stavili mamuze u džep od kaputa, onda obratite
Prst1""" da lm točkići ne vire iz nJe§a! - On pokaza om na medeni točkić na mamuzi koji je virio iz strancevog džepa.
263- Ove sam mamuze našao jučer - branio se mormon.
- Onda ste ih trebali ostaviti da leže gdje su budući da vam nisu bile potrebne. Uostalom mene se uopće ne tiče da li
jašete ili jedrite na cipelarskoj fregati. Zbog mene biste mogli i na klizaljkama hodati po svijetu. Ako ste u stanju da
platite, dobit ćete jelo i piće. No onda se morate što prije izgubiti! Preko noći ne možete kod mene ostati. Ja prihva-
ćam na konak samo one ljude koji ne pobuđuju sumnju.
Helmers priđe prozoru, reče poluglasno nekoliko riječi i onda se ponovo vrati na svoje mjesto, ponašajući se kao da se
prividno više ne brine za stranca. Mormon sjede za susjedan sto, stavi na njega svoj svežanj, prekrsti ruke, mahnu
glavom, obori je i sačeka mirno što će mu donijeti. Ostavljao je izgled čovjeka kome su nezasluženo nanijeli duboku
uvredu.
Hromi Frank je pažljivo slušao ovaj razgovor. Kad se završio, on više nije obraćao pažnju na mormona. Ali drukčije
se držao Bloođy-Fox.
Čim se stranac pojavio, mladić ga je pogledao razrogačenim očima i svoj pogled zatim nije skidao s njega. On nije
sjeo, jer je imao namjeru da napusti farmu. Konj mu je stajao pokraj njega. Sad se potrlja po čelu kao da se uzalud
trudi da se nečega prisjeti. Onda spusti ruku i lagano sjede preko puta farmera tako da je mormona mogao sasvim
dobro promatrati. Pazio je samo da ovaj to ne primijeti, ali nije mogao sakriti svoje duboko uzbuđenje.
Iz kuće izađe jedna postarija, podebela žena. Ona donese kruh i golemi komad pečenog goveđeg bubrež-njaka. - Ovo
je moja žena - objasni Helmers Hromom Franku na njemačkom jeziku, dok je prije toga sa mormonom govorio
engleski. - Ona zna njemački kao i ja.
- Veoma mi je drago - reče Frank pružajući joj ruku. - Prošlo je već mnogo vremena otkad sam posljednji put sa
jednom lady općio na svom rna-ternjem jeziku. Budite mi dakle srdačno pozdravljeni, moja ljupka gospođo Helmers!
Da li se i vaša kolijev-
ka ljuljala možda u naručju oca Wesera ili sestrice
Labe? .
__jsfe nije - odgovori ona smiješeći se. - Mislim da i u našem starom zavičaju ne stavljaju kolijevke u vodu. Ali ja sam
rođena Njemica.
__ De, ovo s Weserom i Labom nisam naravno
bukvalno mislio. Najvećma se izražavam biranim i otmjenim riječima. Što se mene tiče, ja sam prvi put s puno miline
udahnuo zrak blizine Firence na Labi koji matematički geograf naziva Drezdenom.
Dobra žena nije znala što da odgovori ovom neobičnom čovjeku. Ona upitno pogleda svoga muža, Helmers joj
pomože u njenoj zbunjenosti riječima: - Gospodin je moj dragi kolega, šumar, koji bi u starom zavičaju sigurno
napravio dobru karijeru.
- Sasvim sigurno! - upade mu u riječ brzo Frank. - Šumarstvo je bilo ljestvica kojom bi se i rukama i nogama uspeo da
me moja sudbina nije zgrabila za vrat i odvela u Ameriku. Nadam se da ćemo se brzo i dobro upoznati, moja
najodanija gospođo Helmers I
- U to sam uvjeren! - uzvrati mu ona kimajući glavom.
- Uostalom, pivo mi je nestalo. Da li bih mogao dobiti još jednu čašu?
Ona mu uze čašu da je još jednom napuni. Tu priliku je iskoristila da donese mormonu kruh, sir, vodu i čašicu
brandyja. On započe svoj skroman objed ne tužeći se što nije dobio mesa.
Sad se vratio i Crnac Bob. - Masser Bob biti gotov s konjima - reče on. - Masser Bob također jesti i piti!
Tada mu pade pogled na sveca sudnjega dana. On stade, odmjeri stranca nekoliko puta od glave dp Pete i onda viknu: -
Što vidjeti masser Bob! Tko sjediti ovdje! To biti massa Weller, lopov, koji je ukrasti massa Baumannu sav njegov
mnogo novac!
Mormon se podiže sa svog sjedala i pogleda sav Prestrašen u Crnca.
Što kažeš? - zapita Frank skočivši na noge. - Misliš da je ovaj čovjek onaj Weller?
265- Da, on biti taj. Masser Bob njega dobro poznavati. Masser Bob njega tada vrlo dobro pogledati
- Lack - a - day! To bi bio divan susret. Sto vi na to kažete, mister Tobijas Preisegott Burton?
Mormon je svladao svoj trenutan strah. On učini kretnju rukom koja je izražavala prezrenje prema Crncu i uzvrati: -
Ovaj Crnac vjerojatno nije pri sebi? Ja ga ne razumijem. Ne znam šta hoće od mene!
- Riječi su mu ipak bile dovoljno jasne. Kazao je da se zovete Weller i da ste njegovom gospodaru, izvjesnom
Baumannu, ukrali novac.
- Ja se ne zovem Weller.
- Možda ste se nekad tako zvali?
- Od vajkada se zovem Burton. Ovaj niger me je vjerojatno zamijenio za nekog drugog.
Bob mu priđe prijeteći i viknu: - Što biti masser Bob? Masser Bob je Crnac, a ne damned nigger. Masser Bob biti
coloured gentleman ako massa Weller još jednom kazati nigger, onda masser Bob njega oboriti šakom kako mu je
massa Old Shatterhand pokazati!
Istom Helmers stade između njih dvojice i reče: - Bob, ne želim nikakvo nasilje! Ti optužuješ ovog čovjeka za krađu.
Možeš li to dokazati?
- Da Bob dokazati. Massa Frank također znati da je massa Baumann biti pokraden. On moći biti svjedok.
- Je li to istina, mister Frank?
- Da - potvrdi upitani. - Mogu to posvjedočiti.
- Kako se desila ta krađa?
- Moj drug Baumann koga ukratko nazivaju oni koji ga poznaju ,Lovac na medvjede" imao je tamo prijeko u blizini
South Fork of Cheyenne River jedan store, a ja sam mu bio suputnik i ortak. Posao je u početku išao vrlo dobro, jer su
nas često posjećivali kopači zlata, koji su se tada sjatili u Black Hillsu. Zaradili smo mnogo novaca a i znatne količine
nug-getsa smo često puta primali i pohranjivali. Jednog dana sam morao krenuti na put diggerima da naplatim
Prokleti crnac. obojeni gentleman primj. pr.ev..
dugove. Kad sam se trećeg dana vratio, čuo sam da su međuvremenu pokrali Baumanna. On je ostao sam s Bobom i
jedne noći je primio nekog stranca po imenu Wellera da prespava kod njega. Idućeg jutra je s tim Wellerom nestao i
sav novac, a gonjenje nije ništa pomoglo jer je oluja zbrisala lopovu trag. Bob tvrdi da je lopova prepoznao sada u licu
ovog sveca sudnjeg dana, i ja ne mislim da se vara. Bob ima dobre oči i izvrsno pamćenje. On je već tada tvrdio da je
lopova dobro osmotrio. Eto, to vam, mister Helmers mogu reći u ovoj stvari.
__Dakle, vi lično tada niste vidjeli lopova?
- Ne.
- Onda naravno ne možete ni biti Crncu svjedok da zaista imamo lopova pred sobom. Bob je ostao gam sa svojom
tvrdnjom. Što se ovdje može uraditi, vi ćete isto tako dobro znati kao i ja.
- Masser Bob dobro znati što moći uraditi! - viknu Crnac. - Masser Bob ubiti ovaj mangup. Masser Bob se ne varati.
On htjede odgurnuti Helmersa u stranu da bi dohvatio mormona. Farmer ga međutim zadrža i reče: - Stoj! To bi bilo
nasilje koje ne dopuštam na pragu svoje kuće.
- Dobro. Masser Bob sačekati dok mangup otići od vašeg praga. Onda ga privezati za prvo drvo. Masser Bob ovdje
sjediti i dobro paziti kad lopov poći.
Bob sjede, ali tako da je mormona mogao držati na oku. Po njemu se moglo vidjeti da je imao najozbiljniju namjeru
da svoju prijetnju ostvari. Burton je bojažljivo pogledao u golemog Crnca, a onda se obratio Helmersu: - Sir, ja sam
zaista nevin. Ovaj crni master me je sigurno zamijenio za nekog drugog te se nadam da se mogu osloniti na vašu
zaštitu. "
- Ne oslanjajte se suviše na mene! - glasio je odgovor. - Protiv vas nema dokaza, a mene se ta krađa ništa ne tiče, jer ja
nisam nikakvo službeno lice. Prema tome možete biti spokojni dok se nala-site ovdje. Ja sam vam međutim već rekao
da se odavde što prije izgubite. Sve mi je jedno što će se onda s vama desiti. Bobu ne mogu osporiti pravo da
266
267tu stvar uredi sa vama u četiri oka. Za vaše posve naročito umirenje htio bih rado još reći da neću od užasa
pasti u nesvijest ako vas sutra nađem ispod nekog stabla o čiju će najdeblju granu visiti na omči vaše truplo.
S time je krađa privremeno bila skinuta s dnevnog reda. Mormon se predao svom objedu, ali je jeo vrlo polako i
sa velikim stankama kako bi što dulje iskoristio zajamčenu mu sigurnost. Bob je kolutao očima ne skidajući
pogleda sa lopova, a Bloody-Fox, koji se držao krajnje mirno, promatrao ga je sada isto onako pažljivo kao i
prije toga.

2. METAK U ĆELO
Svako je bio toliko zauzet jelom i obuzet mislima da se nije ni glasa čulo. Kad je potom Frank htio ponovo
pokrenuti ranije zapodjenuti razgovor o Llano Estacadu, bio je prekinut pojavom jednog novog gosta. - Vaša
kuća je, čini mi se, dobro posjećena, raister Helmers - reče on. - Otuda dolazi opet nski horseman koji se uputio
k vama.
Domaćin se okrete prema jahaču, prepoznađe ga i reče veselo: - To je jedan od onih kojima uvijek poželim
dobrodošlicu, valjan momak na koga se u svakom pogledu možete osloniti.
- Sigurno neki trader, kako izgleda, koji hoće kod vas da se opskrbi robom!
- Mislite li to zato što mu sa obje strane sedla vise tako velike torbe?
- Da.
- Onda se varate. On nije trgovac, već jedan od naših najboljih lovaca koga bezuvjetno morate upoznati.
- Možda mi je poznato njegovo ime.
- Kako se zapravo zove, ja Vam ne bih znao reći. Zovu ga uglavnom Juggle-Fred, jer zna da izvede stotine
majstorija koje će svakog zadiviti. Stvari koje su mu za to potrebne nosi u onim velikim bisagama.
.. O njemu sam već čuo. On je putujući opsjenar "oji zna biti vodič i izviđač kad mu se ukaže prilika, zar ne?
konjanik primj. prev..
269- Upravo obrnuto: on je odličan vodič koji prigodom zabavlja društvo svojim majstorijama. Izgleda da je mnogo
putovao sa čuvenim cirkusantima, a zna dobro i njemački jezik. Zašto je došao na Zapad i tu ostao kad je na svakom
drugom mjestu zbog spretnosti svojih prstiju mogao biti veoma bogat čovjek, o tome vam ne bih znao reći niti me se
to išta tiče, no ja sam uvjeren da će vam se on sigurno dopasti.
Jahač o kome su sada razgovarali bio se već prilično približio. Na izvjesnoj razdaljini od kuće on zaustavi svog konja i
viknu: - Halo, stari lodging-uncle imaš li kakvu sobicu za jednog neddy-wretcna koji nema novaca da plati svoj ceh?
- Za tebe će u svako doba biti mjesta - odgovori Helmers.
- Hajde samo! Sjaši sa tog jarca i raskomoti se! Ovdje ćeš se naći u ugodnom društvu.
Nekadašnji opsjenar prijeđe ispitivačkim pogledom po prisutnima i reče: - Bit će mi drago! Našeg Blo-ody-Foxa
poznajem već. Za Crnca se ne moram brinuti. Onaj drugi mali džentlmen u fraku i lady-šeširu čini mi se da nije loš
momak. A onaj treći tamo što jede sir kao da si mu servirao kožu, hm, pa njega ću vjerojatno još upoznati.
Bilo je neobično što se i ovaj čovjek tako oprezno izrazio o mormonu. On potjera svog konja do same kuće i skoči sa
sedla. Dok je pozdravljao domaćina kao starog prijatelja i ispruženim rukama, Frank ga je promatrao.
Ovaj Juggle-Fred je bio čak i ovdje na Dalekom zapadu sasvim upadljiva pojava, čovjek je prije svega na njemu
mogao opaziti izrazitu grbu koja je ružila njegovo inače lijepo građeno tijelo. Bio je osrednjeg rasta i veoma snažno
građen, to jest nije bio zdepast, uskih grudi i dugih ruku. Okruglo, punašno, glatko izbrijano mu lice bijaše zagasito
smeđe ali s lijeve strane s velikom brazgdtinom, kao da je jednom nimalo vješta ruka neku strašnu ranu skrpila. I
začudo
čika konagdžija. puki siromah primj. prev..
270
Ci su mu bile posve različite boje: lijevo mu oko bijaše najljepšeg nebeskog plavetnila, dok mu je desno bilo zagasito
crno.
Nosio je visoke, smeđe čizme od bivolje kože uz meksikanske mamuze s velikim kotačima, crne kožne hlače uz isto
takvi prsluk a preko njega neku košulju koja je ličila na bluzu od debele plave tkanine. Oko kukova mu je bio opasan
široki kožni pojas koji je naličio na takozvani ćemer gdje se osim patrona, noža i revolvera velikog kalibra našlo
svakojakih sitnica potrebnih jednom Zapadnjaku. Na oči je bio nabio jednu prilično očuvanu dabrovu kapu tako da mu
se čelo nije moglo uopće vidjeti. Dabrov rep mu je visio za potiljkom.
Helmersova šala da mu konj izgleda kao jarac imala je svoje potpuno opravdanje. Kljuse je bilo neobično dugih nogu
i na prvi pogled sasvim posustalo. Na golom patrljku opušteng repa nalazilo se samo nekoliko kratkih dlaka. Bilo je
sada posve nemoguće utvrditi da li mu je konj bio nekad vranac, alat ili zekan, jer mu je koža bila na mnogo mjesta
posve olinjala, a i tamo gdje bi se našla po koja dlaka, bila je nekako neodređeno siva kao da je starog ždrijepca, već u
doba seobe naroda, jahao neki Gepid ili Hun. Nije bilo nikakvoga traga od neke grive. Nesrazmjerno velika glava
visila je toliko opuštena da mu je gubica gotovo dodirivala zemlju i činila se kao da jedva nosi dugačke, debele i
olinjale magareće uši koje su se ljupko pripijale poput golemih kožnih tuljaca gotovo do donje vilice. Uz to oči su mu
bile zatvorene, kao da spava, i budući da je stajao tu tako nepomičan, pružao je izvanrednu sliku gluposti i
bespomoćnosti dostojne svakog sažaljenja.
Posto je vlasnik ovog konja stisnuo domaćinu ruke, °n ga upita: - Dakle za mene imaš mjesta? A ima li st° i da se
pojede?
- Naravno! Sjedi samo! Mesa ima dovoljno za tebe.
- Hvala. Jučer sam pokvario stomak. Goveđe eso mi Je danas preteško. Više bih volio mladu ko-
ko
li bi mogao da spremiš jedno pile.
271- Zašto ne? Pogledaj! Tu pred kućom ima ih mnogo. - On pokaza na dva jata mladih pilića koji su pod
zaštitom svoje majčice kvočke oko stola skakutali i kljucali mrvice po zemlji.
- Lijepo! - kimnu glavom Fred. - Ja vas molim za jedno. Neka tvoja domaćica bude tako dobra da mi ga ispeče,
ja ću ga sam očerupati. - Kod tih riječi on uze dvocijevku sa sedla, nanišani na jedno pile i pritisnu obarač. Kad
se prolomio pucanj, njegov konj ne pomjeri spuštene mu očne kapke. Bio je gluh kao top te nije čuo čak ni
pucanj iz najveće blizine.
Pile je ležalo mrtvo na zemlji. Fred ga podiže i pokaza. Na njemu nije bilo, na čuđenje sviju, niti jednog jedinog
pera te je domaćica mogla odmah izvaditi nutrinu i ispeći ga. "The devil"! Nasmija se Helmers. - Mogao sam
dakako pomisliti da ćeš izvesti neku od svojih majstorija. Kako si samo ovo uspio?
- Sa dalekozorom.
- Koješta! Pa opalio si iz puške.
- Svakako. Ali prije toga sam vas promatrao iz daljine kroz moj džepni teleskop i primijetio jato mladih pilića.
Stoga sam se odmah pripremio da se kod tvojih današnjih gostiju pokažem kao mađioničar sa hiljadu vještina.
- Smiju li se saznati kako si se to pripremio?
- Zašto ne? Pa to vam je puka igrarija. Napunim patron dobro sa iron-filings pored kugli i sačme t nanišanim
tako da punjenje preleti preko pileta straga prema naprijed, da se perje, ukoliko već nije očvrslo, posve oprlji ili
iščupa. Vidiš, nije potrebno studirati crnu i bijelu magiju da bi čovjek postao takozvani mađioničar. Dakle, kaži
da mi se pile ispeče! Nadam se da će mi biti dozvoljeno da sjednem?
- Naravno! Ova dva džentlmena su moji prijatelji, poznanici Old Shatterhanda koga očekuju ovdje.
- Old Shatterhanda? - poskoči Juggle-Fred. - Je"l to istina?
Do vraga primj. prev.. željezni opiljci primj. pisca.
272
- Da, i Debeljko Jemmy će doći. .
- Heigh day! Pa to je vijest da bolju ne mogu ti! Već odavno sam želio da vidim tog Old Shatterhanda. Drago mi
je da sam taman stigao u pravi
P3S
"__ Također će ti biti drago kad saznaš da je
ovaj sir ovdje Nijemac. On se zove Frank i kolega...
__Frank? - prekide ga mađioničar. - Možda
onaj Hobble-Frank?
__Raspeća mu! - viknu mali Sas. - Vi znate
moje ime? Kako je to moguće?
Govorio je njemački, zato mu Juggle-Fred odgovori na istom jeziku: - Neka vas to nimalo ne čudi. Ranije su
bila druga vremena. Tada se je ovdje na Dalekom zapadu dešavalo mnogo dobrih i loših stvari. I kod manjkavih
komunikacija, kakve su onda bile, vijest se o njima sporo probijala. Ali ako se danas desi nešto neobično, onda
vijest za tren oka poleti sa Jezera do Mexika i od starog Friscoa do New Yorka. Vaš smjeli pohod na
Yellowstone je već nadaleko poznat, a i vaša imena također. U svakom fortu, na svakom settlementu, pokraj
svake logorske vatre priča se o vašem pohodu i vi se ne smijete čuditi što vam znam ime. Neki postavljač zamki,
koji je tamo gore kraj Spotted Tail-vode govorio sa Mohawom, sinom Oihtka-Peteja pa se potom spustio u Fort
Arbuckle, pričao je svima na koje je naišao, a najzad i meni, tu priču tako opširno kao što ju je i sam čuo.
- De - reče Hromi Frank - tko zna čime su tu priču sve okitili od Spotted Tail-vode pa do Fort Arbucklea. Tu se
od miša napravi sjeverni medvjed, od kišne gliste golema zmija a od skromnog lovca na dabrove čuveni Hromi
Frank. Moram doduše priznati aa smo bili pravi Herkuli i Minotaurusi, ali ne mogu oopustiti da se priča više
nego što je zaista bilo. Junaka "rasi vrlina iskrene skromnosti.
.. Vaša skromnost baca trostruko svjetlo na vašu
J
nu i udesetorostručava moje zadovoljstvo što sam
as ovd e
J upoznao. Molim vas dajte mi ruku!
se
Jug gl
pruži Franku desnu ruku. Mali Sas
v e-Fred
srdačno rukova i reče: - Ovo činim veoma rado,
18
Među orlovima 273jer sam od gospodina Helmersa saznao da ste vi čovjek koji je mnogo prošao svijetom i koji zna
što je umjetnost. Htio bih zapravo znati kakvu karijeru imate za sobom!
- Bit će vam odmah rečeno! Prvo sam pohađao gimnaziju gdje sam...
- O jada! To nije baš neka osobita preporuka za vas.
- Zašto ne?
- Zato što gajim snažnu nesklonost prema svemu što miriše na gimnaziju. Gimnazijalci su vam ljudi oholi koji
vole da se prave važni. Oni ne vjeruju da jedan šumarski službenik može isto tako biti učenjak. Ja sam to već
često puta iskusio. Pa ipak mi je uvijek bilo veoma lako uvjeriti te ljude da sam ja čovjek koji je u stanju
džinovskim koracima prijeći preko njih. Dakle prošli ste samo to malo škole?
- Da. Iz gimnazije sam se po savjetu svojih štićenika posvetio slikarstvu i pohađao akademiju. Imao sam sasvim
dobre sklonosti ali ne i istrajnosti. Suviše sam se brzo zamorio i od stvarne umjetnosti spustio sam se na jednu
takozvanu - postao sam umjetnički jahač. Bio sam bezbrižan momak ali bez snage jednog čvrstog karaktera.
Jednom riječju, bio sam lakomislen. Za ovo sam se hiljadu puta pokajao. Šta sam sve mogao danas biti da sam
to samo uporno želio!
- Pa nadarenost vam je i danas sigurno ostala. Započnite opet!
- Sada? Gdje se izgubila mladenačka energija? Moj dragi Hobble-Franku, ti snovi su me odavno prošli. Ja se
trudim da u svom pozivu kao lovac živim časno i pošteno i da budem svojim bližnjima na usluzi, ali u školu
mene, staru vidru, nemojte više slati!. Blago onom koji u poznim danima ne mora ispaštati ono što je u mladosti
propustio! Govorimo, molim vas, o nečem drugom!
- Da, govorimo o nečem drugom! - ponovi revno dobroćudni Hobble-Frank. - O mojim prijateljima koje ću
idućih dana ovdje sresti, o Old Shatterhandu,
274
Dugajliji DavyJu, Debeljku Jemmyju, o Winnetouu
__Winnetouu? - upade mu u riječ Fred. - Mislite li na čuvenog poglavicu Apača? Gdje ćete se sastati s njime?
- O tome se on dogovorio samo s Old Shatter-handom. Pretpostavljam, međutim, da će to biti s one strane Llano
Estacada.
- Hm! Onda se mogu nadati da ću i njega vidjeti. Naime htio sam preko Staked Plainsa. Mene je zavrbovala
jedna družina koju treba da prevedem preko pustinje i onda za El Paso. To su neki Jenki koji namjeravaju da
tamo prijeko u Arizoni naprave dobar posao.
- Nije valjda s dijamantima?
- Da, upravo s tom robom. Izgleda da su sa sobom ponijeli znatne sume novca kako bi to drago kamenje kupili
jeftino na licu mjesta.
Helmers mahnu glavom i umiješa se u razgovor: - Vjeruješ li ti u ta nalazišta dijamanata? Što se mene tiče, ja tu
čitavu priču smatram za golemu prevaru.
Bio je posve u pravu. U ono vrijeme pronijeli su se iznenada glasovi kako su u Arizoni otkrivena dijamantska
polja. Spominjali su čak i imena lica koji su za nekoliko dana sretnim nalazima postali grdni bogataši.
Pokazivali su i dijamante, uglavnom veoma skupocjene komade, koje su navodno tamo našli, ove glasine su se
za nekoliko nedjelja prenijele svim širinama i dužinama američkog konti-vfnta"..štaviše samo za nekoliko dana.
Diggeri iz Ka-uiornije i sjevernih krajeva napustili su svoje veoma unosne digginse i pohitali u Arizonu. Ali već
je apočelo sa špekuliranjem oko polja. U najvećoj brzini obrazovali su nekoliko društava kojima su stajali na
raspolaganju. Trebalo je kupiti dijamantska kak° bl Se zaP°cel° sa organiziranim vađe-Oy na veliko. Nitko drugi ne bi
imao pravo da ski radi- Agenti su se razletjeli svuda sa đijamant-tični Pr°?ama u džepu, koje su navodno našli na do-
mm
festima. Oni su svom snagom raspirivali Ijuđ-
!8
275sku pohlepu za novcem i u najkraćem vremenu dija-mantska groznica je dostigla tako visoku temperaturu,
kao nikad dotad zlatna groznica.
Oprezni ljudi međutim nisu otvarali svoje džepove i loš završetak koji su oni predviđali sasvim se uskoro
obistinio. Tu čitavu veliku prijevaru insceniralo je samo nekoliko veoma prepredenih Jenkija. Oni su se pojavili
tamo gdje ih ljudi nisu poznavali i izgubili se da ih u međuvremenu nije nitko ni upoznao. Sa njima su naravno
nestali i milioni. Akcionari su uzalud proklinjali. Većina je njih čak i poricala da je imala akcije. Nisu željeli da
im se drugi još i rugaju zbog toga. Ta dijamantska polja, koja su tako brzo postala čuvena, bila su ponovo pusta
kao i prije toga, a razočarani kopači zlata vratili su se svojim dig-ginsima da bi tamo spoznali kako su se u
međuvremenu na njihovom mjestu ugnijezdili drugi koji su bili pametniji od njih. Tako se svršila ta stvar, i
nitko više nije govorio o njoj.
Događaji pred vratima Helmers" homea koje smo ovdje opisali odigrali su se upravo na početku di-jamantske
groznice. Farmer je spadao u one koji nisu povjerovali u te glasine. Juggle Fred je naprotiv rekao: - Ja neću već
sada da sumnjam u istinu. Ako su na drugim mjestima našli dijamante, zašto ih onda ne bi bilo i u Arizoni?
Meni, doduše, nije nimalo stalo do njih. Ja imam druga posla. Što vi kažete na to, mister Frank? Sud čovjeka
vašeg oštroumlja, vašeg iskustva i znanja bi nam mogao biti mjerodavan.
Hromi Frank ne primijeti onaj laki, ali dobroćudni podsmijeh te uzvrati polaskan: - Drago mi Je što ste se tako s
puno povjerenja obratili meni, jer ja sam upravo za to prava adresa. Naime, ja mislim da su dijamanti naravno
posve lijepa stvar, ali osim njih ima još i drugih stvari koje su isto tako lije?6-U času goleme gladi ja više volim
osušenu tirinšku safeladu od najvećeg dijamanta. A ako sam žedan, onda svoju žeđ ne mogu ugasiti nikakvim
briljantom-Može li čovjek uopće nešto više nego da se dobro najede i dobro napije? Ja sam sa sobom i sa
svojom sudbinom prilično zadovoljan i meni nije potrebno
276
ikakvo drago kamenje. Ili bi trebalo možda da sa okitim svoj amazonski šešir? Na njemu imam tedno pero i ono
mi je dovoljno. Dakle, kad bih znao da ću tamo prijeko u Arizoni naći neki dragi kamen koji bi bio otprilike
toliko veliki kao Heidelberška bačva ili bar kao neka velika bundeva teška svojih tri centra, onda bih pošao po
njega. Manji međutim nipošto ne bih htio. On za mene ne bi predstavljao ništa. Ali ovako kad čovjek uopće i ne
zna da li će tamo ma što naći - pa čak i ako bi imao doista sreću, onda bi to bilo samo kakvo zrnce jedva veličine
makovog sjemena - nee, mene neće nitko živ odvesti u dijamantska polja. Mi smo ljudi i nama nisu potrebni
dijamanti, jer svatko od nas ima u svojim grudima dragi kamen, naime vjerno ljudsko srce, za koje pjesnik kaže:
"Nigdje ne vidjeh dijamanta ovom slična, kojim bi se pohvalila zemlja dična".
- Lijepo rečeno! - viknu Helmers pružajući ruku malom Šašu. - Vi ste sasvim u pravu što se tiče dragog kamenja
te stoga neka nama, poštenim ljudima, uopće ni ne padne na pamet da se brinemo za dijamante koje su navodno
našli u Arizoni. Tvoja družina, Fred, koju treba da odvedeš tamo prijeko, vjerojatno neće napraviti najbolje
poslove. Svakako bi bilo bolje da su ti ljudi sa svojim golemim novcem ostali, kod kuće. Mogu ga lako
proćerdati, a da za njega ni jedan dijamant ne dobiju. Uostalom izgleda da baš mnogo pametni nisu kad su
razglasili kako imaju velike novce pri sebi. Ovo nigdje nije preporučljivo, ovdje daleko manje nego na bilo
kojem drugom mjestu.
Stići će sutra poslije podne. Morali su kupiti još dva konja za stvari, a za to im je potrebno bar pola dana. Stoga
sam pojahao isred njih kako bih vrijeme do sutra radije proveo ovdje kod tebe.
- To si dobro učinio, stari prijatelju. Koliko ijudi broji ta družina?
g 7. ma k šestorica od kojih su njih nekoliko još r kljuni po izgledu i ponašanju, što je meni među-"n svejedno.
Izgleda da dolaze iz St. Louisa i uobra-vaju da će se vratiti tamo s milionima.
277- Da li će naći put do moje farme?
- Sigurno, jer sam im ga tako podrobno opisao da se uopće ne mogu prevariti. - Stoj, Crni, šta je?
Ovo pitanje je bilo upućeno Bobu. Dan se u međuvremenu približio smiraju i sumrak koji je u ovim krajevima
neobično kratak, počeo je padati. Bilo je već toliko mračno da se nije moglo daleko baš vidjeti. Bob i Bloody-Fox su
uprkos zanimljivom razgovoru koji su slušali stalno držali na oku mormona. Burton se trudio da izgleda kao da ga ni-
malo ne zanima ovaj razgovor, i budući da su svi ostali vjerojatno bili mišljenja da mormon koji je čitavim bićem
izgledao kao Jenki vrlo malo ili gotovo nimalo ne razumije njemački, oni su govorili tako glasno da je mormon bio u
stanju svaku riječ čuti. Kad je Juggle-Fred govorio o šestorici ljudi koje je trebalo da prevede preko Llano Estacada,
na Bur-tonovom licu se pomoli izraz krajnje napregnutosti. A kad je Fred spomenuo kako njegova družina nosi sa
sobom mnogo novaca, oko Burtonovih tankih usana poigra osmijeh zadovoljstva koji zbog mraka ostali nisu mogli
primijetiti.
Povremeno on bi podigao glavu kao da nešto osluškuje, i nestrpljivo upirao pogled prema kraju odakle je došao. Znao
je da je bio isto što i zarobljenik, jer Crnac nije skidao oka sa njega. Svakim časom mu je bilo sve teže na duši. Morao
je misliti na Crnčevu prijetnju, svjestan da će je ovaj ostvariti. Kad se posve smračilo, Burtonu se učini mogućim da se
brzo udalji što bi možda kasnije bilo kudikamo teže izvesti. Stoga on privuče k sebi svoj svežanj koji je nosio sa
sobom. Htio je potom iznenada skočiti i u hitrom trku izgubiti se iza ugla kuće. Kad se jednom nađe tamo iza žbunja,
onda se više ne treba bojati ni jednog progonitelja.
Ali on se u Bobu prevario. Ovaj je bio kao i većina Crnaca, koji, kad jednom donesu odluku, u-porno gledaju da je i
izvrše. Crnac je posve dobro primijetio kako se mormon domogao svoga zavežljaja i podigao se baš u trenutku kad je
ovaj htio pobjeći
278
ko brzo sa svog sjedišta da je Helmersa skoro obo-0 Zato mu je Juggle-Fred postavio ono pitanje, šta mu je. Bob
odgovori:
- Masser Bob je vidjeti kako lopov htjeti pobjeći. Uhvatiti već za svežanj. Htjeti brzo izgubiti
e Masser Bob međutim njega na drugom mjestu ubiti stoga on ići s njim i držati ga stalno na oku.
__On se pomjeri na sam kraj klupe tako da se uprkos
tome što je mormon sjedio za drugim stolom nalazio njemu posve na domak.
- Pusti tog momka neka ide! - reče domaćin.
__Možda on uopće nije zavrijedio da toliko na njega
paziš.
- Massa Helmers imati pravo. On ne vrijediti, ali novac vrijediti koji je on ukrasti. On ne otići bez pratnje masser
Boba.
- Tko je zapravo ovaj čovjek? - zapita tiho Juggle-Fred. - On mi se već od prvog trenutka nije dopao. Ima sasvim
izgled jednog vuka preobučenog u jagnjeću kožu. Kad sam ga ugledao, učinilo mi se sasvim kao da sam tu oštru,
šiljastu, njušku već jednom negdje vidio, i to u okolnostima koje nimalo dobro ne govore za njega.
Helmers mu poluglasno objasni zašto Bob tako uporno pazi na osumnjičenog mormona i dodade: - Čini mi se da je i
Bloody-Fox više zaokupljen Bur-tonom nego što to pokazuje. Ili se možda varam?
- Well! - potvrdi mladić. - Ovaj svetac sudnjega dana mi je učinio nešto, i to ništa dobrog.
- Tako? A što? Zašto ga ne pozoveš na odgovornost? - upita ga Helmers.
- Jer ne znam što mi je učinio. Skoro sam razbio glavu da se prisjetim, ali uzalud. Čini mi se kao da sam o nečemu
sanjao i pojedinosti iz tog sna zaboravio. A zbog jedne takve neodređene, maglovite Pretpostavke ne mogu se sada na
njega okomiti.
K
Ovo
ne shvaćam. Što znam, ja obično znam. od mene nikad nije bilo, niti je moglo biti, govora J m ma§lovitim
pretpostavkama. Uostalom, već se Mračilo, pođimo u sobu!
279- Ne, jer kuća je ovom momku zabranjena, a ja ga moram dobro motriti. Zato ću ostati ovdje. Možda ću se još
prisjetiti što sa njime imam da poravnam
- Onda ću se bar pobrinuti za dovoljno osvjetljenje kako ti se ipak ne bi odšuljao.
Helmers ode u kuću i uskoro se vrati s dvije lampe koje su se sastojale naprosto od običnih limenki iz čijih otvora su
virili debeli fitilji. Na njima nije bilo ni stakla ni sjenila. Pa ipak dva zagasita i jaka plamena, koja su buktala i
sukljala, bila su dovoljna da osvijetle prostor pred vratima.
Upravo u času kad je Helmers objesio lampe o dva stabla, začuše se koraci sa strane gdje su bila kukuruzišta. - Moji
,hands" se vraćaju kući - reče on. Pod ,hand" Amerikanac podrazumijeva svako muško ili žensko lice koje se nalazi
kod njega u službi. Ali Helmers se prevario. Kad je došljak stao u vidokrug, vidjelo se da je stranac.
Bio je visok, snažan, bradat čovjek, obučen na meksikanski način, ali bez mamuza što je ovdje moralo pasti u oči. Iz
pojasa su mu virile dršci noža i dva pištolja, a u ruci nosio tešku pušku ukrašenu srebrnim prstenovima. Dok su mu
tamne oči oštro i prodorno motrile prisutne,, ostavljao je dojam sirovog čovjeka od koga se nisu mogli očekivati
nikakvi izlivi nježnosti. Kad mu je pogled okrznuo mormonovo lice, on nekako čudno namignu očima. Nitko osim
mormona ovo ne primijeti. Bio je to sigurno neki znak.
- Buenas tardes, senores! - pozdravi on. - Veče pri bengalskom osvjetljenju! Izgleda da je vlasnik ove haziende
poetski nastrojen čovjek. Dopuštate da se za četvrt sata kod vas odmorim. Dajte mi kakav gutljaj da popijem, ako se
ovdje uopće može nešto dobiti! - Govorio je onim špansko-engleskim bućkurišem kojim se ljudi često služe na
meksikan-skoj granici.
- Sjedite, senor! - pozva ga Helmers. - Sto želite piti? Čašu piva ili rakije?
Dobro veče, gospodo španski primj. prev..
280
__je prilazite mi sa tim vašim pivom! Ne želim
da čujem ni riječi o toj njemačkoj juhi. Dajte mi jednu liutu rakiju, ali ne malu! Jasno?
Njegovo držanje i način izražavanja podsjećali su na čovjeka koji nije bio naviknut na šalu. Nastupio je posve onako
kao da je on tu gazda. Helmers ustade i pođe da donese narudžbu pokazujući rukom na klupu gdje je strancu napravio
mjesto. Ovaj međutim mahnu glavom i reče: - Hvala, senor! Ovdje sjede već njih četvorica. Ja bih radije pravio
društvo ovom caballeru koji se ondje usamljen šćućurio. Naučio sam na prostrane savane i ne volim da se tiskam i
guram.
On nasloni svoju pušku, o jedno stablo i sjede pokraj mormona koga je pozdravio lako dodirujući široki obod svog
sombrera. Svetac sudnjega dana uzvrati pozdrav na isti način. Obojica su se ponašali kao da se ne poznaju.
Helmers je otišao u kuću. Ostali su iz prirodne učtivosti zazirali da upadljivije pogledaju u stranca. Ovo je pružilo
nepoznatom dobrodošlu priliku da đo-šapne mormonu: - Zašto ne dolazite? Pa znate da čekamo od vas vijesti. -
Govorio je sada najčistijim jenki-engleskim.
- Ne puštaju me - prošapta upitani.
- Tko?
- Ovaj prokleti niger ovdje.
- Ovaj što ne diže oka sa vas? Sta mu je?
- On tvrdi kako sam ja ukrao njegovu gospodaru novac i hoće da me linčuje.
- S prvim dijelom svoje tvrdnje je svakako u pravu, ali ono drugo neka izbije sebi iz glave, ukoliko ne želi da mu
svojim bičevima crnu kožu obojimo krvavo crvenom bojom. Ima li što novo ovdje?
- Da. Šestorica diamond-boys žele sa znatnim sumama novca prijeći preko Llana.
- Zounds! Neka su nam dobro došli! Pogledat ćemo im malo u džepove. Kod one posljednje bijedne družine nismo
ništa našli. A sad tiho! Dolazi Helmers!
281Domaćin se vrati s velikom čašom punom rakije On je spusti ispred stranca i reče: - Pa, neka vani prija,
senor! Sigurno ste danas mnogo jahali?
- Jahao? - odgovori čovjek salivši pola sadr-žine čaše u grlo. - Zar nemate oči? Ili štaviše, imate li premnogo
očiju kad vidite i ono što ne postoji? Tko jaši taj mora i konja valjda imati!
- Svakako.
- Pa, gdje je moj?
- Sigurno tamo gdje ste ga ostavili.
- Valgame Dios! Sigurno ne bih svog konja ostavio trideset milja daleko odavde da bih kod vas popio jedan
brandv koji ni za što nije!
- Ostavite ga u čaši ako vam ne prija! Uostalom ja se ne sjećam da ste rekli što o trideset milja. Ovakvi kakvi
ovdje preda mnom sjedite izgledate kao čovjek koji sigurno ima konja. Gdje je sada, to nije moja stvar.
- To i ja mislim. Nemojte se uopće brinuti za mene! Jasno?
- Hoćete li mi osporiti pravo da se brinem za one koji svrate na moju usamljenu farmu?
- Plašite li me se možda?
- Pah! Htio bih vidjeti toga čovjeka koga se John Helmers plaši!
- Drago mi je jer bih vas htio upitati da li bih u vašoj kući mogao noćas prespavati.
Kod ovih riječi on pogleda ispod oka Helmersa. Domaćin odgovori. - Za vas ovdje nema mjesta.
- Caraja! Zašto ne?
- Jer ste sami rekli da se za vas ne trebam brinuti.
- Ali ja ne mogu noću doći do vašeg najbližeg susjeda. Tek ću sutra u podne biti tamo!
- Onda spavajte pod vedrim nebom! Večer je blaga, zemlja je mekana, a nebo je najotmjeniji pokrivač kakvog
samo može biti.
- Vi me tjerate?
Španjolski: Sačuvaj bože primj. prev.. Španjolska psovka primj. prev..
282
__ Da senor. Tko hoće da bude moj gost, taj mora pokaže malo više učtivosti, nego što ste vi to
Treba li možda da vam uz pratnju gitare ili andoline otpjevam molbu da kod vas u nekom kutku prespavam? No,
u redu, kako vi hoćete! Meni vaše gostoprimstvo nije potrebno i ja ću svuda naći mjesta gdje ću prije nego
zaspim moći razmisliti o tome kako ću s vama govoriti ako se jednom budemo sreli na nekom drugom mjestu.
_ Ali onda ne zaboravite tom prilikom pomisliti i na ono što bih vam ja na to odgovorio!
_ Treba li ovo da znači prijetnju, senor? - stranac se podiže kod ovih riječi i isprsi se onako visok i plećat
nadmeno pred gostioničarem.
- O, ne! - nasmiješi se Helmers, nimalo prestrašen. - Doklegod me ne prisile na suprotno, ja sam veoma miran
čovjek.
- Ovo bih vam htio od sveg srca preporučiti. Vi stanujete , ovdje gotovo na ivici pustinje smrti. Zato je potrebna
opreznost te se stoga u svakoj prilici ponašajte skrušeno. Inače bi vam jednom mogao neočekivano doći duh
Llano Estacada.
- Poznajete li ga možda?
- Još ga nikad nisam vidio. Ali zna se da on najradije presreta nadmene ljude da ih odvede na onaj svijet.
- Ne želim vam protusloviti. Možda su svi oni kpji su nađeni u Llanu sa ,đuhovim" metkom u čelu bili nekad
nadmene hulje. Neobično je međutim to sto su ti momci bili uglavnom razbojnici i ubojice. v - Mislite? - zapita
stranac podrugljivo. - Možete li to dokazati.
. Pa donekle. Kod tih mrtvaca su se našle uvi-
. yari koje su ranije pripadale ljudima što su ih
Jek st
lU iji
opljačkali u Llanu. Ovo je dovoljan dokaz.
- Ako je to tako, ja vas hoću onda prijateljski
opomenuti: Nemojte slučajno ovdje na vašoj zabitnoj
armi ub
iti čovjeka, inače bi i vas našli jednog dana
sr
upom u čelu.
283- Senor! - skoči na noge Helmers. - Recite još jednu takvu riječ i ja ću vas ubiti! Ja sam pošten čovjek. Međutim,
sumnjivim mi se čini svatko tko svog konja skriva da ne bi izgledao kao neki bravo već kao siroti, bezopasni
namjernik.
- Odnosi li se to možda na mene? - pisnu stranac.
- Ako se želite sa tim složiti, ja nemam ništa protiv. Vi ste danas već drugi koji mi je lagao da nema konja. Prvi je bio
ovaj svetac sudnjeg dana. Možda vam konji stoje negdje zajedno. Možda su sa njima i ostali konji i jahači koji čekaju
na vaš povratak. Ja vam kažem da ću noćas stražariti oko svoje kuće i da ću sutra u ranu zoru očistiti okolinu. Onda će
se vjerojatno pokazati da ste sigurno došli na konjima!
Stranac stisnu obje šake, podiže desnu ruku da udari, priđe korak bliže Helmersu i dreknu: - Čovječe, želiš li možda
kazati da sam ja bravo? Reci to jasno ako si hrabar! Onda ću te ...
Kod ovih riječi bi prekinut.
Bloody-Fox je bio poklonio naročitu pažnju stran-čevoj pušci. Kad se ovaj podigao i okrenuo leđima stablu o kojem je
bila naslonjena puška, ustao je i mladić i prišao drvetu da pušku malo bolje zagleda. Oči mu zasvjetliše a oko njegovih
usta se ukaza crta tucane, nemilosrdne odluke. On se okrete prema strancu i spusti mu ruku na rame.
- Šta, hoćeš, mladiću? - upita ga došljak na-busito.
- Želim vam umjesto Helmersa odgovoriti - uzvrati mirno Bloody-Fox. - Da, vi ste pravi bravo, razbojnik, ubica!
Čuvajte se duha Llana koga nazivamo Avenging-ghost zato što on svako ubistvo osveti kuglom posred ubojičinog
čela!
Grdosija ustuknu nekoliko koraka, odmjeri mladića neobično prezrivim pogledom i onda se nasmija podrugljivo: -
Dječače, momče, mladiću, jesi li lud-Napravit ću od tebe jednim jedinim udarcem svojih ruku pravu kašu!
najmljeni ubica španski - primj. prev.. Duh osvetnik primj. prev..
284
- Toga ćete se kaniti! Bloody-Fox se ne može ko lako smlaviti. Vi ste mislili da možete biti tako
drski prema ljudima. Evo vam ovdje mladića da vam dokaže koliko vas se malo plašimo. Ubice Llana kažnjava
Avenging-ghost smrću. Vi ste ubica i ja ću zastupati duha. Očitajte svoju posljednju molitvu! Uskoro ćete se pojaviti
pred vječnim sucem!
Ove riječi mladića koji je još bio skoro dječak, učiniše snažan dojam na prisutne. On im je izgledao sasvim drukčiji
kako je tu stajao, ponosno uspravan s prijeteći podignutom rukom, sijevajućim očima i nepokolebljivom odlukom
koja se mogla pročitati iz oštrih crta njegova lica - on je bio .vjesnik pravde, izvršilac pravednoga suda.
Stranac, premda je bio od mladića viši gotovo za čitavu glavu, preblijedi kao krpa. Ipak on se brzo pribra, nasmija
gromko i viknu: - Zaista on je poludio! Buha hoće progutati lava! Ovako nešto nitko još nije čuo! Čovječe, dokaži da
sam ja ubica!
- Ne rugajte se! Ono što sam vam rekao to će se dogoditi, u to se možete pouzdati! Kome pripada puška koju ste
naslonili o stablo ovog drveta?
- Naravno meni.
- Otkada je vaše vlasništvo?
- Već više od dvadeset godina. - Uprkos njegovu smijehu i omalovažava jućim riječima, mladićevo držanje je na ovog
snažnog čovjeka ostavilo takav dojam da mu ne pade ni na kraj pameti da uskrati odgovor.
- Možete li to dokazati? - zapita ga Bloody-Fox.
- Momče, kako da to đokažem? Možeš li ti možda suprotno dokazati?
p. Da- Ova puška pripadala je senoru Rodrigezu
£mtou na estanziji del Meriso tamo prijeko kod
eđar Grovea. On je prije dvije godine pošao u po-
u sa
svojom ženom, svojom kćeri i trojicom va-
rosa °vamo u Caddo na Washita rijeci. Tu se
, Španjolski - farma primj. prev.. a - kauboj primj. prev..
285zatim oprostio, ali se kući nije nikada vratio. Kratko vrieme nakon toga u Llano Estacadu su našli šest leševa,
a tragovi na zemlji su odali da je kolje putokaza bilo pobijeno u drugom pravcu. Ovu pušku je nosio onda sa
sobom. Da ste tvrdili kako ste je u to vrijeme od nekog kupili onda bi tu stvar trebalo ispitati. No jer tvrdite da je
već dvadeset godina imate, onda je vi niste kupili od krivca već ste sami ubojica i tako ste potpali pod zakon
Llano Estacada.
- Psino! - zaškripa stranac. - Hoćeš li da te smlavim ovdje? Ova puška je moja svojina. Dokaži samo da je
pripadala onom estanzieru!
- Odmah! - Mladić uze pušku sa stabla i pritisnu na jednu malu srebrnu pločicu koja je bila pribijena na donjem
kraju kundaka. Ona se podiže i ispod nje se ukaza druga pločica s imenom vlasnika kome je ranije pripadala.
- Pogledajte! - reče on pokazujući pušku ostalima. - Evo neoborivog dokaza da je ova puška pripadala
estanzieru. On mi je bio prijatelj i ja je dobro poznajem. Ovog čovjeka smatram njegovim u-bojicom i to je
dovoljno. Njegovi minuti su odbro-jani.
- I tvoji! - viknu stranac skočivši na tužioca da mu istrgne iz ruku pušku.
Ali Bloody-Fox munjevitom brzinom ustuknu nekoliko koraka, uperi pušku na stranca i zapovjedi: - Stoj, inače
će vas pogoditi kugla! Ja znam kako se s ovakvim ljudima mora postupati. Hobble-Frank, Juggle-Fred, uperite
puške na njega i ako se samo malo pomakne, opalite odmah!
Frank i Fred za tren oka uzeše svoje puške i upe-riše ih u Meksikanca. Ovdje se radilo o prerijskom zakonu koji
ima samo jedan jedini, ali opširan paragraf. Za valjanog Zapadnjaka nema oklijevanja. Stranac vidje da ovi
ozbiljno misle. Radilo mu se o životu, te je zato stajao nepomičan.
Bloody-Fox spusti pušku pošto su Fred i FranK držali na oku stranca i reče: - Ja sam vam rekao vašu presudu, i
ona će biti odmah izvršena.
286
- S kojim pravom? - zapita Meksikanac, glasom koji je drhtao od bijesa. - Ja sam nevin i ne dopuštam da me
linčujete!
__ ja vas neću ubiti onako kako krvnik ubija
osuđenika. Mi ćemo stati oči u oči svako sa svojom puškom u ruci. Vaša kugla će moći isto tako dobro da me
pogodi kao što će vas moja pogoditi. To neće biti nikakvo ubistvo već poštena izmjena metaka. Stavit ćemo,
život na život, mada bih vas mogao odmah ubiti, jer ste vi ubojica.
Mladić je stajao uspravan i samouvjeren pred strancem. Glas mu je bio ozbiljan i jasan, a ipak spokojan. Bravo
međutim udari u bučan, podrugljiv smijeh i odgovori: - Otkada ovdje na granici nezreli dječaci vode glavnu
riječ? Da nije ovih ljudi koji su uperili puške u mene, ja bih te već zadavio kao što dosadnom vrapcu zavrnu šiju.
Ako si zaista toliko lud da se želiš mjeriti sa mnom, onda nemam ništa protiv. Moja će ti kugla pokazati put u
pakao! Samo ja držim tebe i ostale za riječ koju su tvoja razmetljiva usta izgovorila. Zahtijevam poštenu borbu i
onda otvoreno polje za pobjednika!
- Oho! - viknu Helmers. - Tako se nismo op-kladili. Čak i ako biste imali sreće u gađanju, ovdje ima nekoliko
džentlemena koji bi htjeli s vama prozboriti koju riječ. Onda ćete morati njima položiti račune.
- Ne, ne tako! - upade mu u riječ Bloody-Fox. Ovaj čovjek pripada meni. Vi nemate nikakvo pravo na njega. Ja
sam ga izazvao i ja sam mu dao svoju riječ da će borba biti poštena. Vi ćete se držati ovog obećanja, ako ja
padnem.
Ali, boy, pomisli samo ... ! Nemani na što misliti. Zapravo ovaj nitkov pri-Staked-Plain-Vultures i trebalo bi ga
bez mnogo či kundakom premlatiti. Ali ja sam protivan takmučenju. Ja želim borbu i vi mi obećajte sada ubi"Si
Ubojica može
neometano udaljiti, ukoliko me
LJešmarima Llana Estacada primj. pisca.
287- Ako ne želiš drukčije, onda moramo tako učiniti. Ali onda ćeš otići sa ove zemlje pobrinuvši se svojom
neopravdanom blagošću da ovaj nitkov i dalje može da obavlja svoj zanat!
- Što se toga tiče, ja sam miran. Htio bih vidjeti da li mi je metak u cijevi da napravim samo jednu rupu u zraku. Kaži,
dakle, momče na kojoj daljini želiš da pucamo!
- Pedeset koraka - reče stranac kome je bio ovaj poziv upućen.
- Pedeset! - nasmija se Bloody-Fox. - To baš nije blizu. - Izgleda da suviše volite svoju kožu. Ali vam ništa neće
pomoći. Ja ću vam prijateljski reći da isto tako dobro nišanim kao i Avenging-Ghost, naime posred čela. Dakle, čuvaj
se!
- Hvališi se samo, dječače! - zaškripa zubima njegov protivnik. - Ja sam dobio što sam htio, naime obećanje da se
mogu neometan udaljiti. Ne odugovlačimo više! Daj mi moju pušku!
- Dobit ćete je tek kad se izvrše pripreme, ranije ne, jer vam ne vjerujem. Neka domaćin izmjeri razdaljinu, pedeset
koraka. Kad se budemo postavili, onda će Bob stati kraj vas s jednom lampom u ruci, a Hobble-Frank s drugom
pokraj mene, kako bismo jedan drugog mogli vidjeti, i imali siguran cilj. Onda će vam Juggle-Fred pružiti vašu pušku,
a Helmers će meni moju. Helmers će dati znak, i od tog trenutka možemo pucati kad zaželimo, svaki dva puta, jer su
nam puške dvocijevke. Tko napusti svoje mjesto prije nego kugle opale, njega će onaj koji mu drži svjetlo kraj lica
smjesta ubiti. U tu svrhu Bob i Frank će imati pripravne pištolje i revolvere.
- Lijepo! Tako biti veoma lijepo! - viknu Bob. - Masser Bob odmah dati nitkovu kuglu ako on htjeti pobjeći! - On
izvadi pištolj iz pojasa i prijeteći ga pokaza strancu cereći se.
Ostali se složiše s uvjetima Bloody-Foxa i odmah su prešli na izvršenje priprema. Svi su bili time toliko zauzeti da
nikome nije palo na pamet da posebno pripazi na pobožnog Tobiasa Preisegota Burtona. Mormonu- se ovo svakako
dopalo. On se polako pomjerao
288
svog mjesta prema kraju klupe i izvukao noge ispod Sf la kako bi se u podesnom trenutku mogao odmah
dati u bijeg. .
Sad su oba protivnika zauzela svoja mjesta, udaljeni pedeset koraka jedan od drugog. Pokraj stranca stajao je Crnac sa
lampom u lijevoj i pištoljem u desnoj ruci, spreman da opali. Kod Bloody-Foxa stajao je Hobble-Frank s lampom u
jednoj ruci, a u drugoj s revolverom, samo forme radi, jer ga sigurno nije morao upotrijebiti protiv poštenog mladića.
Helmers i Juggle-Fred držali su napunjene puške spremne. Čak i za ove na borbu naviknute ljude bio je ovo trenutak
krajnje napregnutosti. Dva plamena koja su se lelujala na povjetarcu osvjetljavala su čađavo crvenim bljeskom obje
grupe. Protivnici su čekali mirno, pa ipak se činilo pri tom nemirnom svjetlu kao da se neprestano pomiču. Bilo je pod
ovakvim okolnostima veoma teško dobro naniša-niti, pogotovu što svjetlo nije bilo dovoljno da se uzme mušica na
nišan.
Bloođy-Fox je bio miran i spokojan. Njegov se protivnik međutim nalazio u sasvim drugom raspoloženju. Juggle-Fred
koji mu je trebao predati pušku te se stoga našao u njegovoj blizini vidio je jarosno svjetlucanje njegovih očiju i
nestrpljivo podrhtavanje njegovih ruku.
- Jeste li gotovi? - zapita ih Helmers.
r - Da - potvrđiše obojica pri čemu je stranac već pružio ruku da uzme svoju pušku. Sigurno je namjeravao da, makar
za djelić sekunde, iznenadi svojim pucnjem Bloođy-Foxa.
- Ima li tko od vas, u slučaju smrti, što da zavješta? _ Upita ih Helmers.
Nek, đavo nosi tvoju radoznalost!"- viknu stranac sav uzrujan.
Ne uzvra
ti mladić utoliko mirniji. - Ja .im P° ovome momku da nije u stanju nišaniti, jer sav drhti. Ako bi me ipak
kakvom omaškom po- ti ćeš u mojoj bisagi naći ono što treba da
- A sada naredi da najzad počnemo!
De
, onda im pružite puške! Pali!
"9 Med
tu
orlovima
289Helmers pruži Bloody-Foxu pušku. Mladić je uze ravnodušno u ruku i odmjeri je, kao da je htio vidjeti koliko je
teška. Nije se nimalo ponašao kao da mu život visi o jednom kratkom trenutku.
Stranac gotovo istrže pušku iz ruku Juggle-Freda. On uze stav za gađanje izloživši samo svoj levi bok kako bi pružio
što uži cilj i opali. Pucanj se prolomi.
- Halo! - zaurla Crnac. - Massa Bloody-Fox ne biti pogođen! O joh! O pleasure! O happiness! - On poskoči s obje
noge odmah istom u zrak i zaplesa oko svoje rođene osi ponašajući se od silne radosti kao sumanut.
- Hoćeš li biti miran, momče! - zagrmi na njega Helmers. - Tko će nišaniti kad se s tom lampom stalno pomjeraš!
Bob odmah uvidje da je njegovo držanje upravo škodilo onome kome je želio pobjedu te se najednom uspravi poput
svijeće i vikne: - Masser Bob stojati sada mirno! Masser Bob ne micati se! Massa Bloody-Fox brzo pucati!
No stranac nije bio skinuo svoju pušku sa obraza. On ponovo opali - i ovaj metak promaši, premda je Bloody-Fox
stajao još uvijek kao i čitavo vrijeme cijelom površinom tijela izložen protivniku, mjereći pušku u desnoj ruci. -
Proklet! - psovao je bravo.
Bio je sav ukočen od smetenosti. Onda procijedi još jednu psovku koju ne možemo ponoviti i skoči korak u stranu da
pobjegne.
- Stop! - viknu Crnac. - Pucat ću! - On opali, ali se ne razliježe samo njegov pucanj.
Onaj kratki trenutak dok je njegov protivnik stajao nepomično od straha, bio je dovoljan Bloody-Foxu da podigne
svoju pušku i da opali takvom brzinom, kao da mu uopće nije bilo potrebno da nanišani. On se okrene onda na
petama, maši se fišeklija da po navici praznu pušku odmah napuni i reče mirno. - Dobio ju je! Dođite, Frank! Vidjet
ćete posred njegova čela rupu!
O radosti! O veselja! O srećel primj. prev..
230
Frank i Helmers pohitaše prema mjestu gdje je stranac ležao. Bloody-Fox pođe lagano za njima, pošto je prethodno
napunio pušku.
Tada se razlije likujući glas Crnca: - O courage! O bravery! O valor! Masser Bob ubio sav mangup! Ovdje on ležati i
ne micati se s mjesta. Vidjeti mas-sa Helmers i massa Frank da masser Bob njega pogoditi u čelo? Tu biti sprijeda i
straga velika rupa! Oh, masser Bob biti hrabar Zapadnjak! On savladati s lakoćom hiljadu neprijatelja.
- Da, ti si sjajan strijelac! - kimne glavom Helmers koji je bio klekao kraj mrtvaca i pregledao ga. - Kamo si zapravo
nišanio?
- Masser Bob nišaniti pravo u čelo i tamo ga pogoditi. Oh, masser Bob is a giant, a hero, masser Bob is invincible,
masser Bob cant" be beaten, that"s ali!
- Šuti, Crni, niti si junak niti div niti nepobjediv. Ti si pucao na bjegunca i za to nije potrebno nikakvo junaštvo.
Uostalom vjerujem da ti uopće nije palo na pamet da svoju staru haubicu uperiš u strančevo čelo. Na, pogledaj mu
hlače! Sta možeš tu vidjeti?
Bob spusti lampu i pogleda na mjesto koje mu Helmers pokaza: - To biti rupa - odgovori on.
- Da, rupa koju je napravila tvoja kugla. Ti si pucao kroz nogavicu a pričaš nam ovdje kako si ni-sanio u čelo. Stidi se!
Eazdaljina je iznosila jedva šest koraka!
5h" oh. masser Bob se ne morati stidjeti! Masser Bob pogoditi u čelo. Ali massa Bloody-Fox tako-er nišaniti i pogoditi
same u hlače. Masser Bob pu-
_zvrsno mnogo bolje od massa Bloody-Fox. Fo i TDa t0 znamo već- - Ali kakav pucanj, Bloody-x- To ne bi mogao nitko
tako lako ponoviti. Nisam điojMpće da si nanišano
dić _ poznaJem svoju pušku - reče skromno mla-______1 znao sam da će se baš ovako desiti, jer je
0hn°mmi za Junaštvo primj. prev..
"lasser Bo"lia aS-S.?r Bob "e div. Junak, masser Bob je nepobjediv. UD" nitko ne može tući, to Je svel primj. prev..
19
291razbojnik bio sav uzrujan. Drhtao je cijelim tijelom Oduvijek je to predstavljalo golemu glupost, pogotovo
što život ovisi samo o dva metka.
Stranac je bio mrtav. Okrugla, oštro oivičena rupa nalazila mu se posred čela. Kugla mu je izašla straga na
zatiljku.
- Baš onako kako navodno ubija duh Llano Esta-cada - reče Juggle-Fred diveći se. - Zacijelo, ovo je pravi
majstorski potez. Razbojnik je dobio svoju nagradu. Što ćemo uraditi s njegovim lesom?
- Neka ga moji ljudi pokopaju - odluči Helmers. - Nije nimalo vedar prizor imati pred sobom mrtvaca, a čak i
najpokvareniji nitkov ostaje ipak čovjek. Pravde mora biti, i gdje zakon nema moći, tu je čovjek upravo
primoran da ga sam uzme u ruke. O nekoj linč-pravdi ovdje ne može biti govora, jer mu je Bloody-Fox pružio
iste mogućnosti. Neka bog bude milostiv prema mrtvačevoj duši! A sad ćemo - šta je to?
Bob je bio povikao iza sveg grla. Jedino njegove oči nisu bile uprte u mrtvaca. - Heigh-ho! - odgovori farmeru
Crnac. - Nek" massa Helmers pogleda onamo!
On pruži ruku u pravcu gdje su stajali stolovi i klupe. Tamo je bilo mračno, jer su se obje lampe nalazile ovdje
kraj skupine.
- Zašto? Što je tamo?
- Ništa, baš ništa ne biti tamo. Ako massa Helmers i svi ostali massas pogledaju, onda oni ništa ne vidjeti, jer
Weller otići.
- Egad! Mormon je pobjegao! - viknu Helmers podigavši se od lesa. - Brzo za njim! Možda ćemo ga još
uhvatiti!
Skupina se odmah rasprši. Svatko je potrčao u pravcu kamo ga je predosjećaj gonio. Samo je jedan ostao:
Bloody-Fox. On je stajao nepomičan i osluškivao u tami večeri. Tako je čekao dok se ljudi ne povra-tiše da
kažu, kao što se moglo predvidjeti, da nisu našli nikakva traga bjeguncu.
- Well, mislio sam to! - kimnu on. - Bili smo glupi. Možda je ovaj tobožnji mormon kudikamo još opasniji
čovjek nego ovaj mrtvac ovdje. Ja ću se pobrinuti da ga ponovo vidim, i to vrlo skoro. Good evening, meštri! -
On podiže pušku koja je bila ispala mrtvacu iz ruke i pođe prema svom konju.
- Odlaziš li? - zapita Helmers.
- Yes. Htio sam već odavno da pođem i propustio sam dragocjeno vrijeme ovdje s ovim strancem. Pušku ću
ponijeti sa sobom da je predam nasljednicima pravog vlasnika.
- Kad ću te opet vidjeti?
- Kad to bude potrebno. Ni ranije ni kasnije - Mladić se pope na konja i pojaha ne pruživši nikome ruku.
- Čudan mladić - reče Juggle-Fred mašući gla-
- Pustimo ga! - branio ga je Helmers. - On uvijek zna što čini. Da, on je mlad, ali je pametniji od mnogog starog
i ja sam uvjeren da će prije ili poslije stati na. put ovom Tobijasu Preisegottu Bur-tonu, a možda i drugima još!
Boga mu! primj. prevod..
2923. PUSTINJSKI ORLOVI
Otprilike dva sata prije nego što su se Hobble-Frank i Bob sastali sa Bloody-Foxom, približavala su se
Helmersovom domu dva druga jahača iz pravce od Colemen Cityja. Ipak činilo se kao da su jedva svratili u to
mjesto jer su posve izgledali kao ljudi koji su duže vremena živjeli daleko od nastanjenih krajeva.
Jedan od njih je bio duga, mršava rasta i jahao na jednoj staroj, oniskoj i na izgled slabašnoj ma-zgi. Nosio je
kožne hlače koje su svakako morale biti skrojene i sašivene za nekog daleko snažnijeg čovjeka. Gola mu stopala
bijahu skrivena u kožnim cipelama koje su bile već toliko puta krpljene i oblagane da su se sastojale od samih
sastavljenih komada kože. Lovčevo tijelo skrivalo se u košulji od bivolje kože, koja nije stizala da prekrije
grudi, jer na njoj nije bilo ni dugmadi, ni kopči, niti vrpci. Kukavi su jedva dosezali preko lakata. Dugački mu
vrat obavijala pamučna marama čija se prvobitna boja više nije mogla raspoznati. Na šiljastoj glavi nalazila se
neka stvar koja je prije mnogo godina jednom bila meki sivi cilindar-šešir, koji se danas sastojao samo još od
neopisivo zgužvanog i savijenog "cilindra" i komadića preostalog oboda koji je Dugajlija upotrebljavao da za-
sjeni oči i da skine to neobično pokrivalo glave. Kao pojas služilo mu je jedno debelo uže za kojim su bila
zadjevena dva revolvera i lovački nož. Osim toga, tu je visilo svakojakih kesica s potrebnim sitni" čama. Sa
ramena mu je visila kišna kabanica od gume. Ali kakva! Ovaj raskošni predmet se odmah kod
294
Drve kiše toliko skupio i zgužvao da ju je nosio kao husarsku bluzu. Preko svojih dugih nogu sretni vla-nik ove
prekrasne kišne kabanice imao je prebačenu jednu od onih puški kojima izvježban lovac rijetko kad promaši cilj.
Drugi jahač je sjedio na neobično visokom i snažnom kljusetu. On je bio punašan i gojazan, ali toliko mali da su
mu kratke noge jedva dosezale do polovice konjskih bokova. Uprkos vrućini godišnjeg doba nosio je krzneni
kaput koji je sigurno patio od pretjerane olinjalosti. Kad bi mu čovjek htio prebrojati dlake, onda bi ih bilo jedva
dovoljno da prekriju krzno jednog miša. Glavu mu je prekrivao jedan suviše veliki panama šešir, a ispod krzna
su mu se nazirale dvije goleme povrnute čizme. Kako su rukavi krzna bili suviše dugački, moglo se zapravo na
čitavom čovjeku vidjeti samo njegovo dobro uhranjeno, crveno, dobroćudno i prepredeno lice. I on je držao pred
sobom dugačku pušku. Ostalo oružje prekrivalo mu je krzno.
Ova dva čovjeka su bili David Kroners i Jakob Pfefferkorn, svuda poznati samo kao Dugajlija Davy i Debeljko
Jemmy. Bili su nerazdvojni i živjeli su već dugo godina zajedno na Divljem zapadu. Jemmy je bio Nijemac, a
Davy Janki, no Davy je za ovo vrijeme naučio od Jemmyja već toliko njemački da je vladao i tim jezikom.
Kraj u kome su se nalazili bio je stjenovit i neplodan. Na zemlji je raslo samo kvrgavo šikarje, Pomiješano tu i
tamo s jukom i kaktusima. Činilo se da u blizini nema vode. Maleni Debeljko bi se s vremena na vrijeme
podigao na uzengijama da pogleda unaokolo i onda bi ponovo sjedao u sedlo s izrazom razočaranja na licu.
T Đavolski žalostan kraj - mrmljao je on. -
o zna da li ćemo danas još naći gdje neki gutljaj svježe vode.

H- " - mumlao je drugi. - Mi se upravo pri-

zavamo području Llano Estacada. Tu se i ne može pusa druS° očekivati. Ili misliš li, Debeljko, da u lnjl ima izvora
jajnog punča ili kravljeg mlijeka?
295- Šuti, Dugajlijo, nemoj da mi voda ide na usta! Plašim se da ćemo biti prisiljeni da se zadovoljimo i
kaktusovim sokom.
- To sigurno ne. Mi se ne nalazimo još u Plainsu. Helmer"s home, koji ćemo tek sutra dostići, leži na vodi.
Dakle još imamo plodne zemlje pred nama. Nadam se da se Old Silver Mine, koji je za danas naš cilj, nalazi
usred ili barem u blizini neke šume ili razasutog žbunja kakvog se ponekad može naći čak i u pustim krajevima.
A ti znaš da me moje nade samo rijetko kada iznevjere, jer se one obično svijaju oko stvarnosti.
- Zar ne bi radije o tom šutio? Tvoje nas nade do sada nisu ničemu dovele. Mislili smo samo na to kako ćemo
što prije doći Helmers" homeu te se zato nismo pobrinuli da se na vrijeme snabdijemo nekim pečenjem. Ja ne
tražim pošto-poto purana, ali bih se rado susreo s nekom starom prerijskom jarebicom. Možda bi mi dopustila da
joj s puškom zaželim ,good day".
- Imaš sladokusne misli, Jemmy! Ja bih bio već zadovoljan kad bi neki mulehase bio tako dobar da se pokaže.
Onda bismo - have care! Eno jednog!
Jednim trzajem on zauzda svoju mazgu koja stade kao ukopana. Upravo ispred njih iskoči između razasutih
bokora trave zec. Davy brzo podiže pušku do obraza i opali. Zec se prevrte i pade na zemlju. Kugla mu je prošla
kroz glavu - bio je to majstorski potez izveden munjevitom brzinom.
- Teksaški zec je otprilike velik kao njegov evropski rođak, nije nimalo rijetka divljač, a meso mu ima vrlo
prijatan ukus. Uši su mu veoma duge, slične su mazgi muli te se stoga naziva mulehase.
Davy pojaha prema mjestu gdje je zec ležao, podiže ga i reče, pojahavši dalje:
- Evo nam pečenja i ja vjerujem da će se naći i vodice. Vidiš da moje slutnje nisu bile posve uzaludne. - Ali
osluhniđer! Nisi li čuo neki pucanj?
- Da, čuo sam. I moj konj ga je čuo.
Njegovo kljuse upi nozdrvama zrak i poče živahno da maše dugim ušima. Oba trapera se uspraviše i pogledaše u
pravcu odakle se razlegao pucanj. On
296
ie dopirao s mjesta do kojeg njihove oči nisu mogle do-eći budući da su se nalazili u koritastoj nekoj udo-Hni"
Ali Davy pokaza rukom gore u zrak gdje je iedna velika grabljivica tromo kružila.
- Jastreb kokošar - reče on. - Zar ne, Jemmy? __Ne. ovo je carski orao kako se vidi po šarenom perju. Gostio se
na nekoj lešini gdje se toliko nažderao da sam jedva leti. Pucanj ga je uznemirio; moramo pogledati koji su to
ljudi. Ovdje se i te kako isplati znati koga čovjek ima pred sobom. U blizini Llano Estacada to nije nipošto na
odmet. Tko o ovome ne vodi računa, toga može lako ovakav le-šinar požderati, što ja baš ne bih htio nazvati
najuzvi-šenijim osjećajem. Dakle, naprijed stari Davy!
Oni obodoše svoje konje. Ali poznato je da su mazge veoma jogunasta stvorenja. Kad se ona uskopi-sti, a to se
obično dešava kad se čovjeku žuri, onda je ne možete pomjeriti s mjesta. I, da bi to nadoknadila, ona zna da
navali u bjesomučan galop u času kad je jahač primoran da stane. Davyjeva mazga nije činila nikakav slavan
izuzetak. Tek što je osjetila mamuze ona zari sve četiri noge u pijesak i osta nepomična kao nogari na pili. On je
obode još jače, ali bez ikakve koristi, zavuče glavu između prednjih nogu a zadnje poče da baca uvis ne bi li
zbacila jahača sa sebe. Davy je međutim poznavao svog dugogodišnjeg Prijatelja tako dobro da se nije dao
zbaciti iz sedla. Šta ti je, old Joker? - nasmija se on. - Ja ću ti odmah istjerati bubice iz glave. - On se pomače
"natrag dohvati mazgu za rep i snažnim ga trzajem trgne. Mazga odmah skoči sa sve četiri i poleti u ga-ppu, da
ih je Jemmy jedva mogao pratiti. Ovo osjet-sjelvo cimanje repa predstavljalo je tajno oružje kojim odmah moglo
slomiti jogunjenje inače veoma prijazne mazge.
Kad su dva jahača napustila udolinu, oni ugleda-e na svoje čuđenje na razdaljini od nekih šest milja obično
uzbudljive visove kojima se tu na domak mSa niSU nadali- Ist°g časa ugledaše i skupinu ja-šđje stoje kraj nekog
predmeta na zemlji, i to
Sa"Jivdžijo stara primj. prev..
297tako blizu da im je jedva trebalo više od dvije minute da do njih stignu. Oni odmah potjeraše mazgu i konja
Valjalo je najprije uvjeriti se da se ti jahači, njih šest na broju, ne pokažu možda kao neprijatelji.
Davy i Jemmy su bili primijećeni. Krug koji su činili njih šestorica otvori se, ali se nije moglo vidjeti nikakva kretnja
koja bi pokazivala opasnost.
- Što veliš? - zapita Jemmy. - Jloćemo li k njima?
- Mislim. Oni su nas vidjeli i ako su bushrun-ners, onda će svakako doći do borbe s njima. Ali moramo biti oprezni da
nas ne opkole! Budimo spremni da odmah opalimo ako zatreba.
- Bushrunners vjerojatno nisu. Naprotiv, izgledaju mi kao ljudi koji su razonode radi pošli na izlet. Njihova odijela su
posve sigurno visila još jedva prije nedjelju dana u nekom Tailorshopu. Oružja imaju dovoljno sa sobom, ali ono im
se isuviše šija i blista a da bi ga već bili upotrijebili. Isto tako konji mi izgledaju tako svježi i uhranjeni mljevenim
kukuruzom da sam sklon pretpostaviti da pred sobom imamo posve bezopasnu pleasureparty. Ja pretpostavljam susret
sa ovakvim žutokljuncima u svakom slučaju susretu sa ljudima koji nose džepove samo zbog toga da u njih stave
opljačkano blago drugih. Dakle, pođimo k njima!
Drugog izbora nisu ni imali, jer ona šestorica odmah skočiše na konje i pokasaše ovima u susret. Dođite bliže! -
doviknuše Davyju i Jemmyju. - Imat ćete prilike da vidite nešto.
- A šta? - zapita Debeljko.
- Dođite samo! Brzo!
Uskoro su se sustigli. Ako su dotle lica šestorice bila ozbiljna i zamišljena, sada ona poprimiše posve drukčiji izgled.
Dvanaest razrogačenih očiju zurilo je u dvojicu trapera. Onda im usne počeše da poigravaju i najzad se razliježe iz
svih šest grla bučan smijeh.
- Egad! - uzviknu jedan od njih. - Koga imamo ovo pred sobom? Dva neobična sveca!
Razbojnici primj. pisca. Krojačka radnja primj. pisca. Društvo koje je iz razonode pošlo n" Izlet prlmj.
293
__£eally wonderful fellows! Look at those chaps!
_ nasmijaše se i povikaše iza sveg grla.
_ Ja vas molim, meštri, pogledajte ih dobro! - reče onaj tko je vodio glavnu riječ. - Ovako nešto nismo još vidjeli.
Davy i Jemmy su bili posve mirni i ozbiljni. Kad se međutim njihov vođa približi Dugajliji Davyju, ovaj potjera svoju
mazgu nekoliko koraka unazad i upita: - Nećete li nam najprije reći svoje ime, sir?
__Zašto ne! Ja se zovem Leader.
__Hvala! Dakle, mister Leader ja ću svakom rado
učiniti uslugu. I vama ću biti po volji, ali vam moram najprije reći da mi puška zna lako da opali.
Ovo je zvučalo toliko ozbiljno da smijeh odmah zamuknu. Leader odgovori: - Imate li možda namjeru da se o nas
češete?
- To nipošto! Češite se sami ako ste prljavi i uzmite dosta sapuna i vode.
Leader se maši revolvera i zaprijeti: - Budite mirni, sir! Moje kugle ne stoje tako čvrsto u cijevi kao što, čini mi se,
mislite.
- Pah! - nasmija se Davy. - Ne budite smiješni! Vaša nam prijetnja liči na djetinjariju.
- Tako! Budite ipak dobri i kažite nam vaša imena da znamo s kojim čuvenim junacima imamo posla!
- Ja se zovem Kroners a moj suputnik Pfeffer-korn.
Neka se ne pravi važan zbog svog imena, jer tako se može zvati samo Nijemac, a ljudi tog porijekla u ovoj zemlji ne
vrijede ništa.
- Toga vas mišljenja ne želim lišiti. Ja nisam liječnik za umobolne. Hajde, Jemmy!
. _ uSajlija potjera svoju mazgu, a za njim pođe ied k°" Ob°Jica su osjećala dubok prezir da bi još stu"0 pogleđali u tu skupinu
te pojahaše prema mje-gdje su stranci prije toga stajali.
.m° ih je očekivao užasan prizor. Zemlja je bila dila K6113 traS°vima kopita i stopala, kao da se vo-_JiJJorba. Tu je ležao
uignuo konj bez uzde i sedla.
Za
"sta divni momcil Pogledajte u te prijanel primj. prev..
299Truplo mu je bilo rasparano a dijelovi utrobe su ležali razasuti naokolo - odvratno djelo lešinara što su ga
Davy i Jemmy opazili u letu.
Ali oni se nisu zbog ovoga prestravili. Naprotiv, u blizini uginulog konja ležao je čovječji les, nekog bijelca,
kome je bila skinuta koža s glave. Lice mu je bilo nožem uzduž i poprijeko isparano i unakaženo. Po njegovu
pohabanom odijelu moglo se naslutiti da je bio lovac. Kugla koja mu je prodrla u srce izazvala je njegovu smrt.
- Bože sveti! Šta se ovdje dogodilo? - viknu Jemmy skočivši sa konja i prišavši lesu.
I Davy sjaha i kleče pokraj mrtvaca. - On je već satima mrtav - zaključi pošto je opipao ruku i grudi ubijenog. -
Hladan je i krv mu ne curi više.
- Pretraži mu džepove! Možda će se naći nešto, neki predmet, koji bi mogao pomoći da saznamo tko je on.
Davy poče da prevrće po džepovima upravo kad su šestorica jahača, koja su polako za njima išla, stigla do njih.
- Stoj! - vikne Leader. - Strogo zabranjujemo pretresanje džepova. Ja ne mogu dopustiti pljačku lesa.
Leader i njegovi drugovi sjahaše s konja i priđoše. On uhvati Dugajliju za ruku i povuče ga uvis, našto se Davy
nimalo ne naljuti. Oba trapera izmijenjaše poglede, a onda upita Jemmy: - Kako ste došli na tu duhovitu
pomisao da želimo opljačkati mrtvog čovjeka?
- Pa, zavukli ste ruke u njegove džepove!
- Zar to ne bi moglo imati i neku drugu svrhu?
- Kod vas svakako ne. Po vama se može odmah vidjeti koga ste duha djeca.
- Ovim svakako pokazujete neobično oštroumlje mister Leader.
- Ne budite još i drski, inače ćemo postupiti s vama po kratkom postupku! Mi smo vas uhvatili m flagranti. Vaš
drug je bio zavukao ruke u džepove ubijenog. To je dovoljno. Vi se vrzmate ovdje u blizini mjesta zločina. To je
sumnjivo. Tko su ubice Pazite se, inače vas to može skupo stajati!
300
pavy sleže podrugljivo ramenima, a Jemmy uzvra-t-. - Bounce, ala ste mi vi strog gospodin! Ponašate
baš kao da bismo se pred vama morali klanjati najvišem službeniku Sjedinjenih Država!
__ja sam lawyer, odgovori Leader ponosno i
kratko.
__Ah, pravnik! Dakle vi spadate u one visoko
učene ljude koji imaju zadatak da otkriju rupe u paragrafima? Here is my respect, sir! - Davy skide svoj šešir s
ironičnom nishodljivošću.
__Sir, ne govorite gluposti! - obrecnu se Leader na njega. - Ja sam doista attorney at law i znat ću da pribavim
sebi poštovanje. Ova uvažena gospoda su me izabrala za vođu naše skupine. Dakle vrijedi ono što ja budem
našao za dobro!
- Lijepo, lijepo! - kimne glavom Jemmy. - Mi nemamo ništa protiv toga. Budući da ste vi lawyer, onda će vam
sigurno biti lako da, što se tiče ovog zločina, ispravno postupite.
- Naravno. Moram vam prije svega skrenuti pažnju na to da se ne udaljavate prije nego što sve dobro pregledam
i onda poduzmem mjere. Ovaj vas slučaj može dovesti u neprijatan zaplet.
- Oho, to nam ne zadaje nikakve brige jer smo uvjereni da će vašem oštroumlju poći za rukom da taj zaplet
razmrsi!
Leader je odlučio da na ovu ponovnu zajedljivost ništa ne odgovori. Umjesto toga on izda svojim pratiocima
naređenje: - Uzmite osumnjičenima konje kako im možda ne bi palo na pamet da pobjegnu!
Traperi se ne usprotiviše ovom naređenju. Za njih je očito predstavljalo zabavu ono što će poduzeti ovi na
Dalekom zapadu neiskusni ljudi.
Naići na skalpirani les nije nimalo ugodna stvar, mađa su prerijski lovci na tako što prilično otvrdli. AU prizor
koji je pružao ubijeni sa skalpiranim i ubo-đubr n°Ža unakaženim licem izazvao je u njima naj-.___j1" ezu uz bojazan za
ličnu sigurnost o kojoj su
, Odvjetnik primj. pisca. _ Moje poštovanje primj. prev.. Javni bilježnik primj. pisca.
301
Davy i Jemmy morali voditi računa. Bili su uvjeren" da je unakaženog ubio i skalpirao neki Indijanac, a budući
da se nije moglo pretpostaviti da bi se samo jedan Crvenokožac usudio doći toliko daleko na Istok nije bilo
isključeno da se u blizini nalazi čitava četa Indsmena. Valjalo je dakle biti oprezan.
Advokat pretraži na svoju ruku džepove ubijenog ne obraćajući nimalo pažnju na Davyja i Jemmyja. Džepovi
kao i pojas bijahu prazni. - Već su ga opljačkali - reče on. - Dakle po srijedi je grabežno umorstvo i naša je
dužnost da otkrijemo ubice. Tragovi nam pokazuju da nije zločin počinio samo jedan čovjek. Bilo ih je više i
ako zamislim da nečista savjest obično tjera zločinca da se vrati na mjesto zločina, onda pretpostavljani da nije
potrebno daleko ići da bismo pronašli ubojicu. Meštri, vi ste moji zarobljenici i ot-pratit ćete nas do najbliže
naseobine. To je Helmers" home. Tamo ćemo 9vaj slučaj sa svom strogošću ispitati. - Leađer priđe Jemmyju i
Davyju s držanjem koje je trebalo uliti strah. - Predajte svoje oružje --dodađe on zapovjedničkim tonom.
- Rado - uzvrati Jemmy. - Evo, uzmite mi pušku. Uzmite je samo!
Pri tom on nanišani na Leadera. Orozi kvrcnuše, Leađer skoči prestrašen u stranu i vikne: - Nitkove! Hoćete li se
suprotstaviti?
- O, ne! - nasmije se Jemmy. - O suprotstavljanju nema ni govora. Ja vas želim samo zamoliti da mi pušku
uzmete iz ruku što je moguće opreznije, jer bi inače mogla opaliti što bi bio kraj za vašu čuvenu advokaturu.
Dakle, izvolite, uzmite je samo!
- Još se i rugate? Čovječe, naredit ću da vas vežu da ćete se svijati od bolova!
- Bit će mi neobično drago, jer prava je milina biti dobro svezan.
- Ako se ne pokorite, naredit ću da pucaju u vas!
- Ono! Toga ćete se kaniti! Ja vam kažem da će svatko tko mi se približi više od tri koraka dobiti na licu mjesta
kuglu u glavu. Šta su ovdje na ivici Llano Estacada deset advokata prema jednom iskusnom pre-rijskom lovcu!
Protiv naše vještine vi se ne možete
302
ritis vašim djetinjim puškama, vjerujte nam to! Nama nije potreban nikakav lawyer s Istoka. Mi smo
dirali paragrafe prerije i dobro znamo da im priba-LHIO važnost. Osim toga, mi smo pošteni ljudi, i vi ste se u
nama prevarili. Ali mi ćemo vam to oprostiti, ier nam je vaše oštroumlje pričinilo veliku šalu. Na žalost vi ne
znate šta znači u jednom ovakvom slučaju neoštećen trag. Vi ste se s vašim konjima ovdje vrzmali kako ste
htjeli. Zato je sada gotovo nemoguće pročitati trag na mjestu zločina. Mi ćemo međutim vidjeti što se još može
učiniti. Pretražimo čitav krug, Davy, ti pođi desno a ja ću lijevo! Tamo ćemo se prijeko onda sresti.
Ovakav način govora nije promašio željeni utisak. Nitko ne odgovori ni riječi, čak je i Leađer šutio. Stranci se
doduše namrgodiše u licu i, kad su traperi po-šli suprotnim pravcima, nitko se od njih ne usudi da ih u tome
spriječi. Davy i Jemmy su koračali polako, brižljivo motreći tlo, u širokom polukrugu čije je središte bio les.
Kad su se susreli, oni rekoše jedan drugom što su otkrili i vratiše se onda na mjesto zločina. Tu pregledaše
konja, mrtvaca i ugaženo tlo. Brižljivost kojom su promatrali čak i razasute sitne kamenčiće, izgledala je gotovo
smiješna strancima. Da-vy i Jemmy su razgovarali još neko vrijeme nasamo dok konačno nisu došli do jednog
nepobitnog suda. Onda se Jemmy obrati advokatu: - Mister Leađer, sad ćemo vam razjasniti ovaj zločin. Već
činjenica da je ubijeni skalpiran morala bi vas dovesti na pretpostavku da ga je ubila kugla nekog Indijanca. Mi
smo odmah ovo pomislili, a sad smo našli i potvrdu za to.
ostalom to je i zaslužio. Mi smo ga najprije sažalje-vali, ali bez razloga, kako se sada ispostavilo. On je
10 neki z
ao momak, član neke bande razbojnika koja Je ovJJe vršljala. Čuvajte ih se!
Njegovo objašnjenje primiše ostali s čuđenjem. - ti- ?" zapita Leađer. - To ste sve navodno zabili iz tragova?
On, još i mnogo više! TO je nemoguće!
303- Tako kažete vi, jer ste novajlija u ovakvim stvarima. Čovjek može pročitati trag isto tako dobro kao retke i
stranice knjige. Naravno za to je potrebno dugi niz godina živjeti na Divljem zapadu. Onaj čovjek nije ubijen na
mjestu gdje sad leži. Jeste li pri_ mijetili da mu je kugla prošla kroz tijelo i izašla na leđa?
- Da.
- Onda pođite malo u stranu da vidite!
- Ostali pođoše za Jemmyjem nekoliko koraka dok se on ne zaustavi i ne pokaza rukom na tlo koje se sastojalo
od tvrdog, golog kamenja. Tu je ležala velika lokva iscurjele krvi. - Sta vidite ovdje - zapita on.
- Ovo je krv - zaključi Leađer.
- Zar vam ništa više ne pada u oči?
- Ne.
- Onda nemate baš naročito oštre oči. Pogledajte samo ovu malu stvar malo bolje! Sta je to zapravo?
Jemmy dohvati spomenuti predmet iz lokve. Bio je malen, nalik na novčić i pokazivao je usprkos usi-rene krvi
mutan metalni sjaj. Svi ga promotriše, a Leađer reče: - Ovo je spljoštena olovna kugla.
- Da, i to kugla koja je ovom čovjeku donijela smrt. Ona mu je prošla posred srca. Dakle, bio je na mjestu mrtav.
Nemoguće je da se mrtav odvukao do mjesta gdje sad leži, već su ga neki drugi, ili bar jedan drugi tamo odnio.
Priznajete li ovo?
- Kako ste vi to objasnili, zvuči sasvim vjerojatno.
- Pogledajte sad bokor ove suhe trave tu pokraj stjenovitog mjesta uprljanog krvlju! Sto tu opažate?
- Trava je ugažena.
- Od čega ili koga?
- Da, tko bi to znao?
- Mi znamo. Ovdje je ležao čovjek i budući da se ne može otkriti ni najmanji trag krvi, mora se pretpostaviti da
on nije bio ranjen. Odmah blizu njega vidite onu crtu u mekanom pijesku. Ona je gore si-
oka a s donje se strane sužava. Cime je ova crta napravljena?
_- Možda petom čizme?
__Q ne; ja ću vam odmah dokazati da čovjek
koji je ležao ovdje nije nosio čizme već mokasinke, Ova crta bi imala posve drukčiji oblik da potječe od čizme.
Ona bi bila onda koritastoga oblika. Nama se čini, naprotiv, da je povučena ivicom kundaka i pošto "nije svuda
jednaka, već je na početku udubljena a na drugom kraju skoro ravna i malo zavinuta u stranu, sigurno je da nije
nastala nekom laganom mirnom kretnjom, već u velikoj žurbi. Najzad pogledajte otisak ovdje na donjem kraju
crte! Čemu ima da zahvali za svoj nastanak?
Tek pošto je Leađer dotično mjesto u pijesku podrobno pregledao, on reče: - Gotovo se čini kao da se tu netko
okrenuo na peti.
- Ovaj put ste u pravu. Ali i otisak je dovoljno jasan. Ako biste detaljno ispitali ovo mjesto, morali biste priznati
da o peti čizme uopće ne može biti govora, već samo o nekoj obući ravne pete, dakle o mokasinki. Ovdje se vidi
otisak samo jedne noge, ali ne i druge, premda je tlo vrlo mekano. Što iz toga slijedi?
- To ne znam.
- Užurbanost pokreta koju sam već prije toga spomenuo. Dotični čovjek se ovdje u najvećoj brzini bacio na
zemlju tako da mu je druga noga lebdjela u zraku te nije ostavila nikakav otisak u travi. Da je čovjek imao
vremena da se posve komotno opruzi, onda bi se bezuvjetno vidjeli tragovi obje noge. Može se dakle sasvim
izvjesno pretpostaviti da je imao razloga kad se iznenada bacio na zemlju. A koji bi to razlog mogao biti?
Advokat se počeša zamišljeno iza uha i reče: - ir, moram priznati da nismo u stanju tako brzo pra-U še
Pretpostavke i nagađanja.
To dokazuje upravo da ste žutokljunci. U ovak-Racijama život često visi o jednoj jedinoj mi-z ". ađa se čovjek ne
smije dugo premišljati ni mo-i, već je tu najvažnije da refleks bude brz i sigu-
304ran. Ja ću vam objasniti koji je razlog za to postojao. Osvrnite se malo oko sebe i recite mi da li ne opažate nešto
upadljivo ovdje u blizini!
Šestorica ljudi pogledaše oko sebe, ali odmahnuše glavom. - No - nastavi Jemmy - pogledajte onda ovu stabljiku juke!
Na njoj vam mora svakako nešto
pasti u oči.
Spomenuta biljka bila je yucca gloriosa koja je ovdje na suhom, pjeskovitom tlu bila zakržljala u svom razvoju. Ona
je još cvjetala i metlica joj je bila prošarana bijelim i crvenim cvjetovima. Nekoliko njenih tvrdih, uzanih, bodljastih
plavičastozelenih listova ležalo je na zemlji. Oni nisu bili sami pali na zemlju, već su ih bili otrgnuli.
- Ovdje je bio netko tko je imao posla s jukom - zaključi Leader, a na licu mu se pokaza izraz važnosti.
- Tako, a tko je taj netko bio?
- To ne mogu znati.
- Može se znati, štaviše, mora se znati. Čovjek tu biljku nije dotakao, ali ju je izdaleka pogodio kuglom koja je
otkinula listove i napravila rupu na stabljici. Zar to ne vidite?
Stranci tek sad to opaziše. Jemmy nastavi onda: - Nitko živ ne gađa iz dosade na biljku. Kugla je bila upućena onome
koji se ovdje iza nas bacio na zemlju. Ako sada zamislimo pravu liniju od juke do mjesta gdje je spomenuti čovjek
stajao, i onda je u istom pravcu produžimo, znat ćemo sasvim dobro odakle je kugla došla. Budući da je prošla kroz
donji kraj stabljike, otvor puške iz koje je upućena nalazio se na znatnoj visini iznad zemlje, te ćete mi sigurno moći
reći što se iz toga može zaključiti?
- Oni pogledaše smeteno Jemmyja, ali ne odgo-voriše ništa. Stoga on nastavi: - Onaj koji je pucao vjerojatno nije
stajao na zemlji, već je sjedio u sedlu. Iz svega što smo ovdje otkrili može se dakle slijedeće zaključiti: Tamo gdje
smo promatrali trag stajao je neki Indijanac naoružan puškom. Jahač koji je otprilike dolazio sa sjeveroistoka pucao je
na njega s konja, našto se Indijanac, mada ga kugla nije pogodila.
ah bacio na tlo i to tako da je lice okrenuo na Ali zašto je to učinio? Za to postoji samo jedno
g
bjašnienje, naime: htio je strijelca namamiti; htio je da ovaj povjeruje kako je on mrtav. I jahač se doista
približio . . .
_ po čemu to vidite? - zapita Leader začuđeno.
_ To ću vam pokazati. Vratimo se opet do mjesta gdje leži mrtvac! - Jemmy povede Leadera pokraj lesa do mjesta
gdje je između zakržljalog pustinjskog šipražja bilo malih neobraslih površina pijeska. Tu se u pijesku ocrtavao jedan
veći otisak te Jemmy upita na koji je način nastao.
- Čini se da je i ovdje netko ležao - zaključi Leader.
- Ta vam je pretpostavka tačna. Ali tko je to bio?
- Možda mrtvac prije nego što je umro?
- Ne, jer on je bio posred srca pogođen te se nije mogao s "mjesta pomaći. Nemoguće je da se dov-dje dovukao.
Uostalom, ovdje bi se morala nalaziti lokva krvi da je on to bio.
- Onda je to bio Indijanac koji se tamo prijeko već jednom bacio na zemlju?
- Ne, ni to. On nije imao nikakva razloga da ponovi svoje lukavstvo. Dalje, mi smo ustvrdili da je bio nepovrijeđen,
dok je onaj drugi koji je ovdje ležao bio teško ranjen. Dakle, u svakom slučaju imamo posla s nekim trećim licem.
- Ali je - reče Leader krajnje začuđen - ovaj Pijesak za vas otvorena knjiga! Ja ne bih mogao u njemu ni jednog retka
pročitati.
I na licima njegovih drugova rnoglo se primijetiti očito divljenje. Sad uze Davy riječ: - Zbog toga nije m ajmanje
potrebno da širom otvorite usta i oči, mestri. Svi prokušani lovci Zapada imaju za svoje us-Pjehe zahvaliti, pored
smjelosti, lukavstva i istrajnosti, ozda i okolnosti da je svaka stopa za njih jasno na-sano pismo koje im je netko
namjerno ili nena-ostavio- Tko nenia razumjevanja za takva pi-svakako uskoro dobiti kuglu ili dobar istrunuti na nekom mjestu
gdje mu se
ubod
neć
moći da podigne spomenik. Moj suputnik je re-
307kao da se ovdje ne nalazi lokva krvi, i on je bio u pravu. Velike lokve naravno nema, ali se ipak može vidjeti
malo krvi. Ove male, tamne mrlje u pijesku potječu od kapi krvi. Čovjek koji je ovdje ležao bio je dakle ranjen, i
to teško, jer to se vidi po tragu da se od bolova svijao po zemlji. Pogledajte samo malo bolje šipražje i pijesak
ispod opuštenih grana! Siromah je od bolova čupao grane i kopao prstima po zemlji. Možete li mi možda reći na
kom je mjestu svoga tijela bio ranjen?
- Da bismo to mogli reći, morali bismo upravo biti sveznajući.
- O ne! Iz rane na glavi ili gornjeg dijela tijela isteče više krvi nego što je ovdje ima. Ovaj čovjek je bio ranjen u
predjelu trbuha, otuda se mogu objasniti i bolovi koje je prepatio. A sad pogledajte malo dalje kako je unaokolo
zgaženo i počupano granje, sve do mjesta gdje je ležao neozlijeđeni Indijanac! I osmotrite ovaj neugledni
predmet što leži ovdje na zemlji, na koji vi uopće niste obratili pažnju! Što je ovo zapravo?
Davy podiže komadić kože sa zemlje. Prvobitno je koža bila žute boje, ali je vremenom potamnjela i nožem
isječena u duge uzane rese. Šestorica stranaca se zagledaše, ali ođmahnuše glavom.
- Ovo je - reče Davy - istrgnuti komad resa-stog šava hlača, očito indijanski rad. Ranjenik koji je ovdje ležao bio
je dakle također Indijanac. On je nosio leggins čija je koža bila uštavljena jelenovim mozgom. Od bolova je
prste grčio po hlačama i pri tom otkinuo ovaj mali komad kože. Kao što je poznato metak u trbuhu je veoma
bolna rana. Ako dobijete kuglu u utrobu onda ćete se svijati kao crv. čudilo bi me ako se ovaj Inđsman ne nalazi
već u vječnim lovištima. Nemoguće je da je još dugo izdržao jašući, pogotovo što je morao sjediti još s nekim
na istom konju.
- On je od jahao? - zapita Leader. - I to sa nekim drugim na jednom konju?
- Da, sir, posve sigurno bilo je tako. Pođite samo malo u pravcu odakle su ovi ljudi došli!
308
Davy pođe prema sjeveroistoku. Ostali pođoše za njim, radoznali na što će ini još skrenuti pažnju. On stiže"do
kružne linije koju je prije toga opisao. Tamo stade i reče: - Meštri, sada ćete biti podučeni u takozvanom čitanju
tragova. Ja se međutim moram pri tom požuriti, jer pred sobom imamo neku opasnu bandu razbojnika ili
ubojica, a istovremeno valja spasti jednog ili dvojicu Indijanaca koju ta banda progoni. Bit ću dakle, što je
moguće kraći. Ovdje gdje stojimo prošli su obojica Indijanaca o kojima smo govorili, onaj ranjeni i onaj
neozlijeđeni. Prvi nije bio ranjen tamo na mjestu gdje je ležao već mnogo ranije. Ovo zaključujem po tome što
su konji držali glavu uz glavu, kako vidim po tragu. Jahali su jedan pokraj drugog i neozlijeđeni je držao svoga
druga za uzdu. Ovome su bile potrebne ruke da ih drži preko rane, ili da se drži u sedlu budući da je bio
malaksao.
Vrativši se nekoliko koraka i pokazavši na zemlju, Davy nastavi: - Da zacijelo imamo posla sa In- dijancima
pokazuju i otisci kopita. Oba konja su bild nepotkovana. Ovdje možete vidjeti kako je konj koji je nosio
ranjenika napravio veliki skok. Na ovom mjestu konj je od pozadi sa strane dobio kuršum koji mu je prošišao
kroz grudi i prednje sapi i teško ga ranio tako da je jedva prešao ovaj mali razmak do mjesta gdje i sad leži. Pri
tom je ranjeni Indijanac skočio sa sedla i bacio se u stranu, u šipražje.
Nakon ovih riječi Davy pođe udesno i ponovo pokaza u tlo nastavljajući svoje objašnjenje: - Ovdje se vidi trag
samo jednog jahača, i to onog koji je naj-Prije pucao na konja, a onda na neozlijeđenog Ind-smana. Njegov konj
je nosio potkovice; pripadao je nle.Dij"?lcU" Na Indijančevog konja pucao je prije °"- što je ovdje stigao, što bih
vam mogao dokazati bih imao vremena za to. I upravo sa mjesta gdje stojimo opalio je u nepovrijeđenog
Indsmana. g- ,a ovo baš ne biste mogli s takvom sigurno-
rfi
ći! - upade mu u riječ Leader. g, , . Pshaw, mogao bih se, štaviše, na to zakleti! Po-
aajte samo mi-------- T j vidjet cete da mjesto
i u pravoj liniji s tačkom
309gdje se Indijanac bacio i sa jukom kroz koju je prošla kugla. Tu je svaka sumnja isključena. Dalje, samo
osam do deset koraka odavde vidjet ćete nove tragove. Tu je projahalo pet bijelaca i onda se zaustavili na mjestu
gdje je tlo tako ugaženo. Sad vas molim da još jednom pođete za mnom, onda ćemo biti odmah gotovi.
On povede ostale ne samo do spomenutog mjesta već još i malo dalje od njega i tamo im skrenu pažnju na tri
traga od kojih je jedan skretao u stranu. Za taj trag Davy reče: - On potječe od jednog konja koji je pripadao
nekom bijelcu. Kopita su duboko utanjala, konj je u galopu trčao. Međutim, konj koji zagalopira već na
dvadeset metara od tačke gdje je stajao mora sigurno da se preplašio i pobjegao. Ako bismo pošli za njim, onda
bismo ga sigurno našli s praznim sedlom gdje pokraj nekog žbuna brsti. Ovdje lijevo vidite drugi trag. On
potječe od nepotkovanog konja koji je sasvim mirno gazio. Budući da je on uprkos laganom hodu dublje ocrtan
nego trag koji inače ostavljaju indijanski konji, ovaj konj je po svoj prilici nosio teži teret nego ranije.
Nepovrijeđeni Indijanac sjedio je u sedlu i držao pred sobom svog ranjenog druga. A sad pogledajte dobro pored
ovog posljednjeg traga otiske kopita od konja petorice bijelih. Oni su pošli za tragom Indijanaca, ali nisu jahali
po njemu da ga ne bi izbrisali. Tako, sad sam gotov. Sad razmislite o svemu što ste čuli i recite mi kako se ova
tragedija ovdje odigrala?
- Oh, to ćemo najradije vama prepustiti, sir! - reče Leader, naravno veoma skromno.
- Pa - nastavi Davy - ja sam bio dovoljno jasan. Naša istraživanja su pokazala slijedeće: šest bijelaca su se na
sjeveroistoku odavde sastala sa dva Indsmena i zapodjeli sa njima svađu pri čemu je Indijanac dobio metak u
trbuh. Crveni su pobjegli, a bijelci su pojurili za njima. Konji Indsmena su bili međutim daleko brži od konja
bijelaca i stekli su znatnu prednost. Pogledajte konja što tamo leži! On je od najplemenitijeg meksičkog soja i
sigurno potječe od prave andaluzijske pasmine. Totem, tj. obilježje njego-
810
va
vlasnika, urezan mu je na lijevoj strani vrata U koži Ranjeni Indijanac nije bio običan ratnik, jer samo poglavice
i ugledni članovi ratnog vijeća smiju nositi totem. Samo je jedan konj kod bijelaca bio dovoljno brz da prati u
stopu konje Indijanaca. Ovaj bijelac je nastavio pomahnitalo gonjenje. On se usudio da se toliko udalji od svojih
drugova budući da Indijanci protiv njega nisu mogli ništa poduzeti, jer je ne-povrijeđeni morao štititi i držati
ranjenog. Dvojica siromaha mogli su naći spas jedino u bjegstvu. Naravno, da sam se ja nalazio na mjestu
nepovrijeđenog, ja bih skočio sa sedla i stojeći sačekao bijelca te ga kuglom skinuo sa konja. To što Indijanac
nije ovo učinio mora da ima nekog razloga koji ja ne znam, ili je pak ovaj Indijanac bio još prilično mlad i
neiskusan. Briga oko druga ga je smela. Ali lukav i prepreden je ipak bio, kao što će se odmah pokazati. Bijelac
je imao napunjenu dvocijevku. On se je već toliko približio dvojici progonjenih da je, kao što sam već rekao,
ranio kuglom u slabinu konja jednog od Indijanaca tamo na mjestu gdje smo stajali. Konj je napravio još jedan
skok, potrčao malo dalje i skljokao se zbacivši sa sebe ranjenog jahača uz šipražje gdje je ovaj ostao ležati.
Drugi Indijanac je odmah zaustavio svoga konja i sjahao da zaštiti druga. Bijelac je opalio u njega metak.
Budući da mu je konj bio u punom trku nije mogao dobro nišaniti, te je njegova kugla umjesto Indijanca
pogodila stabljiku juke. Indijanac je tada uperio svoju pušku u neprijatelja, ali je bio uzbuđen: drhtao je od jeda,
briga i napora. Radilo mu se o životu koji je ovisio o sigurnosti gađanja. Zato upravo nije opalio, već se
napravio kao da je pogođen i legao držeći pušku čvrsto u ruci. Pri tom je kundakom okrznuo pijesak, kao što
smo vidjeli. Tu je sačekao bi-g. .ea a bi mu iz najveće blizine sasuo kuglu u srce. ijelac je skočio sa sedla i
pohitao najprije prema ra-jenom Indijancu koji je ležao na zemlji i pravio se da
mrtav. Odatle je pošao prema drugom Indsmanu.
Povrijeđeni je skočio munjevitom brzinom, oborio je° Vnika na zemlju i postrijelio mu srce. Pri tom
ot
vor cijevi držao toliko blizu grudiju da se vuna
311- Oho! Mislite li da se bojimo? Mi smo ovamo došli iz St. Louisa i ja mislim, da ćemo još i dalje stići
- Od St. Louisa dovdje? - nasmija se Jernmy. - Mislite li vi da ste time mnogo postigli? Ja vani kažem da opasnost tek
ovdje počinje. Mi se nalazimo na granici gdje vršljaju svakojaki ljudi kojima je do tuđe svojine veoma mnogo stalo, a
za koje tuđi život gotovo ništa ne znači. A s one strane Llana Estacada se prostire područje Komanča i Apača. Tko se
lakomislen usudi između takvih mlinskih kamenova, taj biva lako samljeven. Ovdje na ovom mjestu su se sastali bijeli
razbojnici sa crvenim ratnicima. Ako ispustimo iz vida bijelce, onda se ipak moramo upitati što su Indijanci ovdje
htjeli. Kad se dva Redmena sami upute u ovaj kraj, onda se u deset slučajeva može devet puta očekivati da su oni
uhode koji pretražuju ovo područje za neki ratni pohod. Meni se ova stvar ne čini baš tako bezopasnom kao vama. Ja
ne znam ni svrhu ni cilj vašeg puta. Mi međutim želimo preko Llana Estacada, a tu valja otvoriti oči, inače se može
dogoditi da čovjek uveče legne živ a onda u rano jutro, kad se probudi, da ga odnesu kao ubogi les kući!
- Što se našeg puta tiče, i mi namjeravamo preko Llano Estacada, a onda u Arizonu.
- Sigurno još nikad niste bili prijeko?
- Ne.
- Čujte, nemojte mi zamjeriti, ali od vas je ovo besprimjerna neopreznost! Vi držite Llano Estacađo vjerojatno za lijep,
ugodan kraj kojim čovjek može uz pjesmu i svirku prijeći?
- De, tako glupi baš nismo. Mi znamo za njegove opasnosti, jer smo o njima čuli i čitali.
- Tako, tako! Hm, hm! Ćuli i čitali! To vam je otprilike onako kao kad bi netko čuo i pročitao da je arsenik otrovan i
onda pomislio da bez opasnosti može progutati pola funte otrova. Niste li došli bar na razboritu misao da uzmete
nekog vodiča koji poznaje Plains i njene opasnosti? . .
Jemmy je samo dobro mislio strancima. Pa Pa Leader viknu osorno: - Ja vas veoma molim da n
314
e čitate takve predike! Mi smo ljudi, jasno? Uosta-?om mi imamo vodiča.
_ Ah, tako! A gdje je?
- On je pojahao ispred nas.
_ Bogme, neobično je nekog tako voditi. Gdje vas čeka taj čovjek?
_ U Helmers" homeu.
_ je li? Ako mislite da je tako, onda neka bude tako! Helmers" home ćete lako naći. I ako vam je pravo, možete mi se
priključiti, jer i mi ćemo tamo. Možemo li možda saznati tko vam je vodič?
- Jedan vrlo poznat Zapadnjak, kako su nas uvjerili. On je već nekoliko puta prokrstario Llano Esta-cadom. Svoje nam
pravo ime nije rekao. Obično ga nazivaju Juggle-Fred.
- Good luck, Juggle-Fred! - viknu Jemmy. - On je zacijelo valjan momak čijem se vođenju možete mirne duše
povjeriti. Veoma mi je drago što ću ga najzad ponovo vidjeti. U svakom slučaju, jahat ćemo onda zajedno jer i mi
želimo tamo prijeko u Arizonu.
- I vi? Zašto? Možda zbog dijamanata koje su navodno tamo našli?
- Možda - reče Jemmy suzdržljivo.
- Onda zapravo ne pristajemo jedan drugom, jer i mi smo htjeli po istoj stvari prijeko. Vi ste dakle naši konkurenti.
Leader reče ovo jednim posve određenim tonom Promatrajući pri tom trapere s jednim skoro neprijateljskim
pogledom. Jemmy se nasmija glasno i viknu:
Veselo, bogme! Vi nam zavidite? Ovo je opet jasan aokaz da ste još zeleni za Zapad. Mislite li možda da aijamanti
leže u Arizoni tek onako na zemlji, da čov-l msta drugo ne treba da uradi već da se sagne i da želeP°dlgne? Ta tragaci se zlata
moraju udružiti ako još P°stići dobar uspjeh, a điamond-bovsima je to
mnogo potrebnije. Pojedinac tamo lako propadne.

vaca

šestorica j mi imamo dovoljno no-ne Propadnemo.

srno UJte ne recite to možda nekom drugom! Mi Pošteni ljudi od kojih se nemate čega plašiti.
315lrugi če se međutim sigurno pobrinuti zato da važe teške novce ne vučete daleko sa sobom. To što ne želite
ništa čuti za našu pratnju, nama je svejedno. Mi ćemo vam prepustiti na volju da nam barem do Hel-mers"
homea pravite društvo. Danas nećete stići do tog mjesta, te ćete morati pod vedrim nebom prenoćiti. Onda je
dobro imati uz sebe ljude koji se na Divljem zapadu osjećaju kao kod kuće.
- Kada krećete odavde?
- Odmah, naravno. A sada uradite što želite! Jemmy pođe lagano prema svom kljusetu i uzjaha.
Davy učini to isto te su tako pojahali lagano za tragovima koji su vodili na Zapad. Stranci ostadoše još neko
vrijeme da se posavjetuju, a onda i oni pođoše za njima. Kad su sustigi dvojicu trapera, Davy se okrene prema
njima i upita ih: - No, što ste odlučili?
- Jahat ćemo s vama do Helmers" homea, ali samo dotle.
- Veoma lijepo od vas. - Davy se ponovo okrene od njih, i odsada traperi su se ponašali kao da nemaju nikog iza
sebe. Oni pustiše svoje konje da zagrabe držeći se pri tom poput pravih Zapadnjaka naprijed nagnuti u sedlu, na
izgled pospano i tromo, kao da nisu u stanju jahati. Ostali jahači su se naprotiv trudili da zadrže propisan stav
kao da je trebalo uvježbati pravilnom jahanju školske konje.
Pogledajte samo onu dvojicu tamo! - reče Leader svojim pratiocima. - Nisu u stanju ni jahati. Pa to se jasno
vidi! A pričaju nam tu kako su neki Zapadnjaci? Ne mogu im vjerovati.
- Ni ja - složi se jedan s njim. - Tko ovako sedi u sedlu kao oni taj neka mi ne soli pamet da poznaje Zapad. Ona
priča o čitanju tragova, koju su nam majstorski servirali, bila je sigurno samo prijevara. Već njihova spoljašnost
odaje krajnje bijedne i tričave karaktere. I onda da takvim momcima poklonimo naše povjerenje?
- O tome nema ni govora. I još da ih povedemo za Arizonu? Bili bismo pravi glupači! Momci su prosto
zabezeknuli kad sam im spomenuo naš nova
316
vili su se tako pošteni, sigurno samo zato što su s šestorica a njih dvojica. Na spavanju ćemo pri- ziti da ne bi
n

slučajno malo ranije odjezdili s našim novcem, a mi ostali da ležimo kao leševi. Po čitavom njihovom nastupu
može se naslutiti da ni od čega ne prezaju.
U međuvremenu su se spomenuti visovi sve više približavali. Tlo je postalo kamenito te su se Jemmy i Davy
morali sve više saginjati, jer se trag nije mogao tako lako raspoznati. Onda Debeljko najednom zaustavi svoga
konja, pokaza rukom naprijed i reče:
__Pogledajder tamo, stari Davy! Kakva bića stoje ono
tamo u skupini?
Davy je neko vrijeme mjerio oštrini pogledom naznačene tačke i onda reče: - To su doduše one vrlo poznate
vrste stvorenja, naime, pet konja i jedan čovjek, pri čemu konji sigurno više vrijede od čovjeka.
- Hm, pet konja? Njima pripada naravno i pet jahača, i budući da se samo jedan može vidjeti htio bih znati gdje
su se ostala četvorica djela.
- Držim da se sigurno nisu mnogo udaljili. Ako im se još malo približimo, možda ćemo ih otkriti, jer je
razdaljina sada još prevelika. Pojašimo još malo naprijed! - I pošto je Davy potjerao svoju mazgu, on đodade: -
Mi svakako pred sobom imamo one bijelce od kojih je jedan ubijen. I sad mi se posve čini kao da vidim tamo
prijeko nešto poput čovjeka kako na zemlji čeprka. Pogledajder one tačke tamo!
Sto je on nazvao tačkama, to su bila četiri čovjeka koji su u pravilnim razmacima udaljeni jedan od Drugog
tvorili pravu liniju i lagano se u istom pravcu Kretali.
j su Preostala četvorica koji pripadaju onim
nima - reče Jemmy. - Oni se nalaze na stjeno-
đeć°
m tlu
aže trag Indijanaca koji su izgubili. Su-
p
ovi ° Prednosti koju su imali pred nama, mora da se
"su h 6 V6Ć đuže vremena- To Je siguran znak da
nijetir °sobito đobri čitači tragova. Sad su nas prim-
11
- Vidiš li kako su pojurili k svojim konjima?
A
nii, kako ćemo se mi ponašati prema njima?
317
- Hm! Sigurno je da su neke hulje. Moramo im zbog svoje vlastite sigurnosti pripaziti malo na prste Ipak mi se
ne čini naročito preporučljivim da se suviše marno brinemo za njih. Bolje je da im ne stavimo do znanja ono što
o njima mislimo. Dokle god se ne pokažu neprijateljski prema nama, dotle možemo praviti miroljubiva lica.
Naprijed dakle! Oni nas očekuju.
I šestorica dijamand-boys ugledali su sada skupinu konja i ljudi te se zbog toga primakoše dvojici trapera. Ipak
su se osjećali u njihovom društvu sigurniji nego sami.
Petorica ljudi stajahu kod svojih konja s puškama na gotovs u rukama. - Stojte, inače ćemo pucati!
Davy i Jemmy pojahaše uprkos tome dalje. Le-ađer i njegovi ljudi se međutim poslušno zaustaviše.
- Stojte, kažem vam! - ponovi jedan od petorice. - Još jedan korak i dobit ćete metak u glavu!
- Koješta! - nasmija se Jemmy. - Nećete se valjda bojati dva miroljubiva čovjeka. Sačuvajte vaše kugle! I mi
imamo nešto u našim cijevima.
Petorica ne opališe, možda samo zato što se trapera zacijelo nisu bojali i što su svojom prijetnjom htjeli uliti
strah, možda međutim i zato što je spokojno, sigurno držanje dvojice trapera na njih ostavilo dubok dojam. Oni
pustiše da im se dvojica približe, ali su svoje puške još uvijek držali na gotovs.
Onaj koji je zapovijedao od ove petorice bijaše plećata, zdepasta rasta. Gusta, crna brada prekrivala mu je donji
dio lica tako da mu se usne nisu mogle vidjeti, ali po govoru se moglo zaključiti da ima zečja usta. Kad se
traperi zaustaviše pred njim, on reče Iju-tito: - Vi ne znate kakva su pravila i običaji Zapada. Kome se zapovijedi
da stane, taj mora stati. Jasno-Zahvalite samo našoj uviđavnosti što ste ostali
životu.
- Ne pretjerujte tako, čovječe! - uzvrati 3emmy-
- A kome biste vi imali da zahvalite što ste još žlV1-I mi imamo puške!
318
- By Jove, vi nam prijetite? Mi ćemo na sto ko-čaja skinuti kuglom muhi glavu od trupa, neka vam
f bude znano! S kakvim se namjerama potucate po ovome kraju?
- To ste mogli znati i da nas ne pitate. Želimo pogledati slijedeće pomračenje sunca, koje se odavde najbolje
može pratiti.
Bradonja nije znao kako da primi ovaj ozbiljno izrečen odgovor. On pokaza zbunjeno lice i upita: - A kada će
biti?
__Večeras u dvanaest sati pet minuta i jedanaest sekundi. Kažem vam da je tako jedno pomračenje u ponoć
nešto veličanstveno!
- čovječe, hoćete li da nas nasamarite? - obrecnu se drugi. - Pazite se dobro!
- Naravno da ćemo to uraditi - nasmija se Debeljko. - Dugajlija Davy i Debeljko Jemmy su poznati kao oprezni
Zapadnjaci!
- Behold! - uzviknu crni brađonja. - O vama smo već čuli. Davy i Jemmy su navodno tako smiješan par da sam
uvijek čeznuo da ih jednom susretnem. Vjerojatno ćete nam priuštiti to zadovoljstvo da nam izvedete kakvu
komičnu predstavu. Plaćamo dobro, pet centi po čovjeku, i jednu centu po konju.
- To nije loše! Takav prihod u ovom cirkusu jedva da smo mogli očekivati. Ali mi smo nastupali samo pri
pomračenju sunca. Morat ćete svakako do dvanaest sati u ponoći pričekati. Ako se međutim dotle ne želite
strpiti, onda u međuvremenu izvedite sami nekoliko predmeta! Smije li se možda saznati koja ste "mena dobili
od vaših uvaženih roditelja?
Ove riječi bijahu izgovorene s tako simpatičnom jazriošću da je brađonja odgovorio manje osorno: bif 9 Se zovem
Steward. Imena mojih drugova neće
Potrebna. Odakle dolazite zapravo?
- Iz kraja koji leži za nama.
- A kuda ste naumili?
- U kraj koji leži pred nama.
Tako! To ste vrlo duhovito odgovorili. Kako iz-vi kanite do Helmers" homea?
319- Da, budući da on neće k nama, moramo mi k njemu. Hoćete li i vi s nama?
- Hvala lijepo! Mi imamo drugog posla. Jeste li vidjeli trag koji je vodio pred vašim nosom?
- Sta nas se tiče taj trag! On potječe sigurno od ljudi koji su odjahali prema Helmers" homeu. Mi ćemo to mjesto
i bez traga naći.
- Jeste li prošli pokraj lesa koji je tamo ležao?
- Da.
- Što mislite o njemu?
- Da je mrtav. A što je mrtvo, to nas neće ujesti. Steward se zagleda dugo i ispitivački u dvojicu
trapera. Činilo se kao da ne vjeruje "sasvim u ovakvu ravnodušnost. Ali kad u njihovim otvorenim, čestitim
licima ne primijeti ni najmanjeg traga nekom nepovjerenju, on reče: - I mi smo vidjeli mrtvaca i njegova konja.
Bila bi šteta ostaviti sedlo i ostali pribor da istrune s konjem. Stoga smo stvari ponijeli sa sobom.
- Da smo prije vas naišli, mi bismo to isto učinili.
- Sasvim ispravno. Onda smo pošli za konjskim tragom, premda on nije vodio u našem pravcu. Ovdje smo ga
izgubili te smo se dosad uzalud mučili da ga .ponovo nađemo. Budući da će noć uskoro pasti, mi smo odlučili
da se kanimo traganja te ćemo opet udariti našim ranijim putem.
- A kuda vas on vodi?
- Kroz Llano Estacado za El Paso, onda dalje
prema Arizoni.
- Po dijamante?
- Ah ne. Nećemo dati da nas uhvati ta groznica. Mi smo pošteni i skromni farmeri, imamo tamo prijeko rođake
koji su se potrudili da nam nabave dobru zemlju koju ćemo obrađivati. Nek" drago kamenje drugi traže. Farma
donosi sporije, ali u toliko sigurnije plodove.
- Neka svako radi po svojoj želji! Budući aa ste samo farmeri, ne čudi me više što niste u stanju pronaći trag.
Jedan vrijedan lovac ne bi ga đug
uzalud tražio.
- De, pa vi ste poznati izviđači. Pronađite ga ° "
da! Hadoznao sam da li ćete uspjeti.
320
Stranac reče ovo podsmjehujući se, ali mu Jemmy vori mirno: - To ćemo moći lako da uradimo, ° mda nas ta
stvar inače ne zanima. Pružit ćemo vam samo dokaz da mi nađemo ono što tražimo.
Oba trapera sjahaše i pođoše u dalekom krugu ko mjesta gdje su tobožnji farmeri stajali. Tihi zvižduk pozva
njihove konje koji pođoše za svojim gospodarima kao psi.
Diamond-boys su u međuvremenu bili stigli i šuteći pratili razgovor. Sada, pošto su se oba trapera udaljila, upita
Steward: - Vi ste stigli sa ove dvije skitnice, ali izgleda mi da niste sa njima zajedno. Hoćete li nam to objasniti?
- Rado - uzvrati Leader. - Sastali smo se sa njima kraj lesa, ali njihovo ponašanje nam nije dalo nikakvog
povoda da s njima sklopimo prijateljstvo.
- U tome ste ispravno postupili. Ta dvojica ne uživaju nimalo dobar glas. Ja sam se ustručavao da im to kažem u
lice. Nas su već ranije opomenuli da ih se čuvamo. Oni su svodnici razbojničkih bandi koje u Llano Estacadu
vrše prepade na putnike. Još nedavno ovdje u blizini su ponovo ubili i opljačkali četiri obitelji. To što se ta
dvojica šuljaju ovuda, daje naslutiti da su i oni sudjelovali u tom zločinu te da sada traže nove žrtve. Nas
međutim neće uloviti!
- Pomislih to. Ja im već od prvog trenutka nisam ništa vjerovao. Žele da nas namame da sa njima jašemo.
- Kuda?
Za Helmers" home a onda preko Llana Estacada za Arizonu.
li 7i Kanite se to8a. sir! Ne biste tamo stigli! Jeste
Posli za Arizonu da tražite dijamante? r ,. Hoćemo da kupimo neke, nemamo namjeru da
. eward dobaci svojim suputnicima munjevit, zna-P°?e onda primijeti sasvim ravnodušno: - eĆete napraviti veliki
posao, sir, kupac dija-" m°ra imati novaca i to veoma mnogo. Mi ga i imamo.- Ali veze između Arizone i Friscoa
su vrlo nepouzdane. Pretpostavljam naravno da će vam novac poslati iz Friscoa ali vam se onda može lako desiti
da ga nemate upravo kad vam je najpotrebniji. Mi smo također ponijeli sa sobom znatne sume novca da platimo
kupljenu zemlju, samo umjesto da nam ga doznače iz Friscoa, mi smo ga radije ponijeli sa sobom Tako je i
sigurnije.
- Bogme niste jedini koji su tako pametni. I mi nosimo sa sobom svoj novac.
- Pametno ste učinili. Samo ga morate dobro sakriti, jer čovjek nikad ne zna šta se može dogoditi. Mi smo ga
ušili u naša odijela. Pa neka ga nađe onda neki razbojnik Llana! Kao što sam već rekao, ja nemam povjerenja u
onu dvojicu trapera. Oni znaju kuda smo krenuli te će se požuriti da to saopće svojim ortacima da nas negdje
sačekaju. Mi ćemo stoga biti toliko mudri pa ćemo udariti u sasvim drugom smjeru. Ja vam savjetujem da to isto
učinite i vi i da se povjerite nekom valjanom i opreznom vodiču.
- To smo već učinili. On nas čeka u Helmers" homeu.
- A tko je?
- Zovu ga Juggle-Fređ.
- Juggle-Fred? uzviknu Steward dobro odglu-mivši zaprepaštenje. - Je li vas uzeo vrag, sir?
- Kako vrag?
- Zato što je taj čovjek poznati lupež. Već vam i njegovo ime to kaže! On vam izvodi svakojake pre-varantske
vještine, a nadaleko i naširoko je poznat kao varalica. Ja ću se, dakako, zakleti u to da je on saveznik ove dvije
skitnice. On se nalazi u Helmers homeu i vi ste pošli tamo. Onda ćete pojahati s njim prijeko i u Llano Estacadu
bit ćete poubijani. y" nas se ništa ne tičete, ali ja želim da izvršim svoju dužnost i da vas opomenem.
Steward reče ovo s takvom iskrenošću i nutošću da se Leađer dao prevariti te smušeno glavu: - To je svakako
neprijatna stvar. Mi smo
322
ohvalni za opomenu i vjerujemo da je ona posve Opravdana, ali šta ćemo bez vodiča?
__jfe mogu nikako shvatiti da su vas uputili
Helmers" homeu. Koji bi čovjek podigao svoju farmu tako blizu opasne pustinje Llano Estacada! Činjenica da
je to učinio ovaj Helmers morala bi vas navesti na pomisao da stoji u vezi sa bravosima koji Llano Estacado
čine nesigurnim. On ima dućan i od njih preuzima plijen u zamjenu za sve ono što je potrebno. Ovo se samo po
sebi razumije. Mene nitko živ ne bi odveo u tu kuću koju nazivaju Helmers-ovim domom samo da bi lakše
namamili čestite namjernike. Iza ove lijepe obrazine skrivaju se ujdurme jedne čitave bande ubica.
- Zounds, sir, s te strane mi o toj stvari naravno nismo razmislili. Ne preostaje nam ništa drugo, nego da se
vratimo i da potražimo nekog drugog vodiča, jer za tog Juggle-Freda ne želimo više ništa znati. Ali recite nam,
imate li vi vodiča?
- Nama nije potreban jer dva moja suputnika poznaju Llano Estacado bolje nego džepove svojih prsluka. Na njih
se možemo osloniti.
- Well! Zar ne bismo i mi mogli poći s vama?
- To bi vjerojatno išlo, ali ja vam skrećem pažnju na to da je to opet neopreznost s vaše strane. Vi nas ne
poznajete.
- Oh, pa po vama se vidi da pošteno mislite, mada su nam one dvije vucibatine htjele posoliti pamet da ste vi
razbojnici.
- Jesu li?
. , Da. Oni su podrobno pretražili mjesto gdje je ""ao les. Zatim su rekli kako ste vi gonili dva Ind-smena. Jedan
od njih je navodno bio ranjen, a drugi J onda ubio vašeg druga kome ste vi unakazili lice ga netko ne prepozna.
sav Hang t all! To su rekli? ZaPita Stevvard ja .aPrePašten. - A pred nama su se ponašali kao -- nimalo nije zanimao. Eto
vam dokaza da
°a
đavo
nosi! primj. prevod.K
323se tim lašcima ne smije vjerovati! Tako podmuklo i lukavo neće postupiti ni jedan pošten čovjek. Mi smo
sasvim slučajno prošli pokraj onog mjesta. To što smo uzeli sedlo i pribor ne može nam nitko zamjeriti-to je
pravo prerije. Onda ste vidjeli da smo ovdje tražili trag. Ovo smo učinili samo zbog opreza.
- Nije potrebno da se branite. Mi znamo da ste vi pošteni ljudi i mi vam poklanjamo naše puno povjerenje.
Recite nam dakle da li ćete nam dopustiti da vam se pridružimo!
- Hm! - promrmlja Steward zamišljeno i sleže ramenima. - Hoću biti iskren. Mi vas poznajemo isto tako malo
kao i vi nas. Nije nikad preporučljivo, ovdje na Zapadu, sklopiti na brzinu prijateljstvo a da se prethodno ne
prokuša. Raduje nas što ste nam poklonili povjerenje, ali ipak je bolje da mi pođemo našim a vi vašim putem.
Međutim, htio bih vam dati jedan dobar savjet. Tu nedavno susreli smo jednu brojnu družinu iseljenika koji žele
preko Llano Esta-cada da na drugom kraju kupe zemlju. To su većinom Nijemci iz češke i Hessena. Oni su se
jučer odvojili od nas i večeras će zakonačiti nadaleko odavde, jer će im sutra zarana kraj njihovog konaka naići
vodič. On je najčuveniji i najpouzdaniji poznavalac Llano Estacada, skroman, pobožan čovjek po imenu Tobias
Preisegott Burton. Priključite li se toj družini, onda ćete biti posve sigurni! Kod njih ima nekoliko dobro
naoružanih ljudi te se nitko neće usuditi da ih
napadne.
- Mislite li? Hm! Vrlo dobro! Ali kako ćemo naći
te ljude?
- Veoma lako. Ako odavde krenete pravo prema jugu i svoje konje malo brže potjerate, nakon nekih pola sata
ugledat ćete pred sobom jednu usamljenu planinsku glavicu s koje se ruši voda i potom se u maloj ravnici s
istočne strane gubi u pijesku. Kraj te vode se odmaraju iseljenici. Pa i kad se u međuvremenu smrači, nećete ih
promašiti, jer ćete i s znatne razdaljine vidjeti njihovu logorsku vatru.
- Ja vam se zahvaljujem, sir. Vi ste nas izbavili iz jedne velike neprilike. Mi ćemo odmah Kre-
324
nuti da se priključimo tim Nijemcima. Nijemac zna da bude bedast, ali je ipak pošten.
- A što ću reći onoj dvojici vucibatina kad me upitaju kuda ste otišli?
- Recite im što hoćete, što vam upravo bude palo na pamet!
- Dobro! Ali ja vas želim opomenuti da ih morate zavarati što se smjera tiče kojim ćete udariti Ako to ne učinite,
onda će oni poći za vama i vi ćete im pasti u ruke. Pojašite dakle prividno jedan komad unazad dok vas ne budu
mogli više vidjeti Onda skrenite prema jugu! Ako me pitaju zašto ste se vratili, ja ću već naći neko objašnjenje
325 ŽELJEZNO SRCE
4.
Tako su se ovi nepoznati ljudi dogovorili. Obje skupine se prijateljski oprostiše kao da su stari, dugogodišnji
znanci. Kupci dijamanata pojahaše svojim tragom ne udostojivši dvojicu trapera ni jedne jedine riječi niti
pogleda. Kad su se dovoljno udaljili da ne čuju Stewardove riječi, bradonja se podrugljivo smijući obrati svojim
suputnicima: - Njih sam dobro podučio. Hoće dijamante da kupuju! Za to je potrebno bar pedeset hiljada dolara.
Lijepa svotica ako je strpamo u svoje džepove! A što kažete za ove Zapadnjake?
- Vucibatine! - opsova jedan.
- Da. Kakva su nam samo prijetvorna lica pokazali. Ponašali su se kao da ne znaju brojati do tri, a ipak su sve
tačno pročitali iz tragova. Znaju čak i da su bila dva Indijanca i da smo svog druga unakazili. Njihova
oštroumnost bi nam mogla biti opasna. Moramo ih ukloniti.
- Ali kako, kada i gdje? Za to nije ostalo nimalo slobodnog vremena. Moramo požuriti da pobo-demo kolje u
drugom pravcu i da time zavaramo iseljenike.
- Hm, da, mnogo vremena nemamo, ali ako Pu" stimo da nam ova dvojica sada umaknu, onda smo propustili
najljepšu priliku. U Helmers" homeu sresi će Juggle-Freda, jednog od naših najvećih neprijatelj koji je sigurno u
stanju da nam ugrabi pečenje tave.
326
_ Umlatimo ih jednostavno!
- Naravno, to bi bilo najbolje. Ali pogledaj der, samo prema njima i onda budi tako dobar pa opali! Znatiželjan
sam kako ćeš to izvesti. - On pokaza na lovce koji kao da su još uvijek revno tražili trag ne brinući se nimalo za
Stewarda i njegove ortake-raz-bojnike. Osini toga ponašali su se kao da nisu ni najmanju pažnju obratili na
odlazak kupaca dijamanata.
- "s death! - opsova jedan od njih. - D pravu si. Ja tek sada opažam kako su te hulje lukavo učinile da ih ne
bismo pogodili.
- Da, oni vode za sobom korak ukorak svoje konje tako da bismo pogodili životinje umjesto njih. Baš su se na
ovaj način kretali u krugu! I zar ne vidiš da desnu ruku stalno drže na obaraču, a lijevom za cijev, spremni da
svakog časa opale? Nek" samo jedan od nas na njih nanišani i odmah će prošištati njihove kugle. Ovo su vraški
lukavi momci. A njihovi konji kao da imaju đavola u tijelu. Izgleda kao da znaju da treba da zaklone svoje
gospodare. Ti nitkovi drže isti korak s njima i ne puštaju nas ni jedne sekunde iz svojih pakosnih očiju.
Bilo je baš tako kako su ova dvojica govorili. Steward i njegovi nisu bili u stanju da opale prije od trapera. I kad
su ovi završili s traženjem, oni pođoše laganim korakom držeći puške još uvijek spremne da opale prema
razbojnicima. Njihovi konji su ih opet vjerno pratili u stopu.
Šta vidim ovo? Boys su otišli! - viknu Jemmy začuđeno kao da je tek sada primijetio njihov nestanak.
- Već odavno - potvrdi Steward. - Tamo straga U dalJ"ini vidjet ćete ih kako jašu. w Ali zašto natrag? Pa oni su
htjeli s nama za ttoimers" home! Zašto su se vratili? n h- a° ° su Slupaci. Takvu neopreznost čovjek "smatrao
mogućom! Izgubili su svoje novce!
-h! Imali su novac sa sobom?
Ca . Da naravno! Jedan od njih je lisnicu s nov-cama stavio u bisage. Dok smo čekali na vas,
827on je primijetio da mu se rasparao šav na bisagi i da mu je ispao novac. Kako su bili ošamućeni od straha!
Istog časa su se okrenuli i pošli natrag, ne htjevši da prije toga s vama porazgovaraju. Na polasku su nam još
doviknuli da vam kažemo da će sutra na-veče, ili najkasnije prekosutra u podne, stići do Hel-mers" homea i
onda odmah krenuti s Juggle-Fredom za Llano Estacado.
- Lijepo! Oko pravog razloga njihovog odlaska ja neću razbijati glavu.
- Mislite li možda da su nas slagali?
- Ne oni vas, nego vi nas. Mi nismo voljni da vjerujemo u izgubljenu lisnicu. Naprotiv, uvjereni smo da će
krenuti sasvim drugim pravcem čim ih izgubimo iz vida.
- Sir, vi nas ponovo vrijeđate!
- O, ne! Ja vam kažem sao ono što mislim. Uostalom dat ću vam jedan dobar savjet, mister Ste-ward. Kad
ubuduće budete davali nekome uputstvo za koje drugi ne treba ništa da znaju, onda ne mašite tako silno rukama
po zraku, jer se u izvjesnim prilikama pokreti mogu isto tako dobro razumjeti kao i riječi!
- Kako to? Što mislite time?
- Vi ste pokazali lijevom rukom prema jugu, a desnom ste napravili kretnju kao da ste htjeli opisati obrise nekog
brda. Onda ste ljevicu spustili ispred sebe što je naravno trebalo da znači neku ravnicu. Kasnije ste pokazali
unazad prema istoku, a odatle prema jugu. Sve je ovo bilo toliko jasno da vam tu čitavu priču mogu ponoviti.
- Onda učinite to!
- Vrlo rado! Boys su se vratili prema istoku i sada, budući da ih više ne vidimo, skrenuli prema jugu-Tamo s
desne strane stoji neki brijeg, a s lijeve puca ravnica prema kojoj treba da se upute. Budući da ne poznaju ovaj
kraj i da ste ih uprkos skorom mraku tamo uputili, ta ravnica ne može biti daleko odavde. Mi smo veoma željni
da noćas tamo zakonačimo.
328
Jemmy kod ovih riječi oštro pogleda u Stewar-lice_ ovaj se nije mogao posve svladati. Po njemu ff moglo vidjeti
da se prepao. - Kadite što hoćete, r ali ne pričajte nam nikakve romane! - vikne " grubo. - Kažite nam radije da li
ste našli tragove?
__Svakako da jesmo. Dođite da pogledate! Još
se dobro vidi pa ćete ih lako opaziti.
- Onda pođite naprijed!
- To ću učiniti, ali Davy, moj suputnik, poći će onda za vama.
- Zašto?
- Da pripazi da ne bi možda neka od vaših pušaka došla na pomisao da učini kakvu samovoljnu glupost.
Pripazite dakle na svoje cevljage! Ukoliko bi neka od njih baš željela da opali, Davvjeva bi kugla odmah
pogodila vlasnika te puške.
- Sir, vi ste zaista suviše drski!
- Nije valjda! Ja vam mislim samo dobro kad vas opominjem. Dakle pođite! - Jemmy je pošao naprijed pravo u
smjeru otkuda je došao. Ostali pođoše za njim, a na kraju je koračao Davy s puškom na gotovs i očima oštro
uprtim u svaki pokret ove petorice. Nakon kraćeg vremena Jemmy se zaustavi, pokaza rukom na zemlju i upita:
- Mister Steward, što vidite ovdje?
Oslovljeni se saže da naznačeno mjesto malo bolje osmotri te uzvrati: - Ovdje je na stijeni ležao jedan kamenčić
koji je konjsko kopito smlavilo.
- Može li se takav kamenčić pretvoriti u brašno Pod kopitom potkovanog konja?
- Ne, ovaj konj je bio nepotkovan.
Dakle, indijanski konj. Pođite malo dalje! - -0 Se .pojavio Jedan isto tako samljeven kamen-je " T° Je trag - reče Jemmy. -
Prava linija od °g do drugog kamenčića pokazuje prema zapadu. mo Je dakle Indijanac od jahao.
da -T" Indi;ianac? Kako možete tako određeno tvrditi zanit t0 IndJanac na nepotkovanom konju jahao - plta Stewart.
329
- Pshaw! - odgovori Jemmy. - Bedasti diamond-boys bit će da su vam sigurno rekli da znamo tko ste vi. Nije
potrebno, dakle, da i dalje igramo žmurke. Vi ste orlušine Llana, a mi smo pošteni lovci kojima ne možete soliti
pamet niti im nauditi. Kako ste uspjeli da steknete povjerenje tih boys, to vas zapravo ne želim pitati. U svakom
slučaju vi ste grdno lagali. Mi nećemo krenuti na jug da ih još jednom opomene-mo. Za njih izgleda da je pravi
užitak biti namamljen u Llano i tamo ubijen, i mi ne mislimo na to da ih lišimo tog zadovoljstva. Mi smo učinili
našu dužnost i sad se moramo brinuti za sebe same. Ovdje na ovom mjestu naši se putevi razilaze. Vi ćete ranije
krenuti od nas, i to odmah! Pojašite za svojim Indijancem, ali se čuvajte da slučajno ne uperite na nas koju od
svojih puščanih cijevi! Mi znamo da postupamo s ljudima vašega kova. Cijevi naših pušaka su spremne. Još
jednu riječ od vas ili makar jedan sumnjiv pokret i mi ćemo pucati! Okrenite se, objesite puške o sedla i uzjašite!
Zbogom i pazite se da nam još jednom ne dođete na oči!
On je stajao pored Davvja, i obojica su držali svoje puške na gotovs.
- Mister Jemmy! - viknu Stewart sav bijesan. - Tako nas nećete otjerati, mi smo...
- Hulje ste vi! - prekide ga Davy oštro. Mi imamo četiri metka a vas su petorica, posljednjega ćemo ubiti
kundakom. A sad vam još ovo kažem: onome koji bude samo jednu riječ progovorio, prosvirat ću kuglu kroz
glavu! Dakle, gubite se! Ako vas ovdje vidimo još nakon jedne minute, onda ste odigrali svoje!
Ovo je bilo izgovoreno tonom koji nije ostavljao nikakvu sumnju. Sva petorica poslušaše u nemoćnom bijesu te
se okrenuše, objesiše puške o sedla, po-peše na konje i šutke odjahaše. Jedan od njih je tea sebe privezao sedlo s
uginulog konja.
Tek kad su u brzom kasu prilično poodmakli, Pu stiše konje hodom i okrenuše se. Vidjeli su Davyja i Jemmyja
još uvijek na istom mjestu samo s skinutu" puškama. - S" death! - zaškripa zubima Stewa"-
330
ko mi se nešto nije još nikada dogodilo. Zar pe-t ica ljudi koja se ne boje đavola da pobjegnu pred dvojicom
majmuna! Kad bismo samo znali što će sada učiniti.
__ To se može lako pogoditi - reče jedan od njih. __ Oni će poći za onim momcima da ih još jednom
opomenu. .....
__0 to veoma sumnjam, jer je njihova opomena
već jednom bila uzaludna. Ipak moramo poduzeti naše mjere i poći na jug. Čim ugledamo vatru iseljenika,
zaustavit ćemo se i postavit ćemo straže koje će smjeni da prođe samo naš Tobias Preisegott Burton kad se vrati
s Helmers" homea. Iseljenici naravno ne smiju nikako naslutiti da smo mi ovdje. Ukoliko se ova dva trapera,
suprotno mome očekivanju, ipak tamo pojave, mi ćemo ih jednostavno ubiti. Indijanca ćemo ovog puta pustiti
na miru, mada bi mu za život rado uzeo konja. Brat bratu vrijedio je tri stotine dolara, možda čak i više.
- Zapravo bilo je glupo što smo se zbog dva konja zakačili s Indijancima. Jedan je ubijen, a drugi je pobjegao.
Zato imamo za petama ove trapere. Oni će u blizinu zakonačiti i sutra ujutru, čim se svane, poći će našim
tragom. Tada će naići na iseljenike i upropasti! će nam divan posao.
- Ne, to neće učiniti. Njih su boys uvrijedili, te se za njih neće više brinuti. Sigurno će najprije po-jahati
Helmersovom domu gdje će pripovjedati d susretu s nama. Sto će onda tamo zaključiti, to sad ne možemo znati.
Ne preostaje nam ništa drugo nego da prenesemo Burtonu da već u zoru krene i da se sa iseljenicima forsiranim
maršom po mogućstvu što br-
6 ud
alji- Mi ćemo se međutim izgubiti još mnogo ranije.
Banditi pojahaše puteni prema zapadu, a onda za-okrenuše na jug.
Jemmy i Davy su spustili svoje puške tek kad
. "n se razbojnici izgubili s puškometa. Onda De-
zaDit J°Š Više raširi usta nego što su inače bila J
IrJ, zadov°ljno se smijući: - No, moj stari Davy,
a t!
° se dopada ovo?
331- Baš onako kao i tebi - odgovori upitani, zadovoljno se cereći.
- Misliš li da su boys zaista izgubili svoj novac?
- U to baš nimalo ne vjerujem. Oni su otišli dolje na jug. Zašto i čemu, to nas se više ništa ne tiče. Mi smo ih
opomenuli. Dalje za nas nema nikakvih obaveza. Smatrali su se krajnje mudrim i pametnim. Ne vidim razloga
zašto da im prosto namećemo svoju pomoć. Mislim da je siroti Indsman dostojniji prijeko potrebne pomoći.
- Svakako! Potražimo ga dakle!
- Da. Znamo kojim je pravcem otišao, ovuda desno prema području starih rudnika srebra. Ona stvar s
kamenčićima koje smo sami zgazili poslužila je samo zato da ove vucibatine zavaramo. Ja sam jasno vidio kapi
krvi i čudilo bi me ako Indsmana ne bi našli u rudniku.
Oni napustiše ovo mjesto, ali se ne popeše na konje, budući da je mrak počeo brzo padati te im je predstavljalo
znatnu teškoću.
Kad su prešli izvjesnu razdaljinu, ugledaše na zemlji jedan mali predmet. Bila je to crvena, brižno izrezana
glava lule mira. Jemmy je podiže, stavi u džep i reče zadovoljan: - Nalazimo se na pravom putu. Ova glava se
otkinula od lule i neopaženo pala na tlo. Uskoro ćemo saznati da li je pripadala starom ranjenom ili mladom
Indijancu.
- Sigurno starom. Teško da je mlađi Indijanac bio već gore u Minessotti da iz svetih kamenoloma donese glinu
za svoju lulu.
- Možda je lulu zaplijenio. Zaplijenjena lula se smije upotrijebiti, samo naslijeđena ne.
- Da li je ikada jedan Indijanac naslijedio lulu. Ona se uvijek zakopava s njenim vlasnikom.
- Ima plemena koja se više ne drže toga bas tako dobro. Uostalom, sudeći po totemu koji je urezan na glavi
izgleda da je njen vlasnik poglavica Koman-ča. Dobro što znamo narječje tog plemena!
Stjenovito tlo se počelo sada uzdizati. Pred jahačima se s lijeve strane ukaza okomita litica, a s desn prostrano
polje krša gdje je čovjek, a pogotovu konj,
332
pdva mogao proći. Tu gdje su ova dvojica koračala h se jedino prohodno mjesto te su mogli sa sigurnošću
pretpostaviti da su i Indijanci ovuda projahali.
Kasnije su se našli pred jednim visokim mračnim obronkom kamenja iz koga je bila izvađena ruda. Bio te to krš
koji su iznosili iz rudnika i tu ga prosipali. Teško je bilo ocijeniti koliko je taj obronak bio visok, jer se u
međuvremenu spustio mrak.
Traperi skinuše vodice s konja i privezaše ih za dvije velike gromade. Onda se počeše uz obronak verati. Pri tom
se nisu nimalo trudili da izbjegnu svaki šum već su se, naprotiv, pobrinuli da se škripa krša pod njihovim
nogama dobro čuje. Ali svaki par koraka su se zaustavljali da osluhnu. Valjalo je saznati da li se gore nalazi
netko koga su morali osloviti prije nego što bi se ovaj poslužio svojom puškom.
Za vrijeme jedne takve stanke osluškivanja oni čuše šum kamena koji se odronio.
- Osluhni! - šapne Jemmy. - Bilo je sasvim ispravno kad smo pretpostavili da su Indijanci gore. Oni su na
oprezu. Ranjeni, ukoliko je uopće još živ, leži u rudniku. Mladi Indsman međutim drži stražu na obronku.
Oslovi ga, Davy.
Davy ga posluša i viknu jasno ali ne naročito glasno uvis: - Tuinutpuk, kevanavuički, nenetpa, haič
- mladi ratnice, ne pucaj, mi smo tvoji prijatelji!
Onda su čekah" odgovor. Prošlo je izvjesno vrijeme kad su začuli pitanje: - Husihakard - tko dolazi? Bila su to
samo četiri kratka sloga, ali su ona odala wo gore stoji, jer obe riječi potječu iz narječja điv-Jm K°manča koji
okolo lutaju.
- Vaha čat tabutevo - dva dobra, bijela čovjeka
- odgovori Davy.
- Minam mistisči - dođite gore! - razli ježe se °zgora nakon izvjesne stanke premišljanja, nje Dvo:iica trapera se
uspeše. Kad su stigli do gor-prifkruba obronka, oni ugledaše uprkos mraku ljudsku nn-i. U koa Je ""Pravno pred
njima stajala i držala sku na gotovs.
333- Tevua-Šohe, Vatrenu Zvijezdu, čuvenog poglavicu Komanča, zar je on ovdje? - zapita Davy sav začuđen.
- Da, ali je mrtav. Ja sam Siba-Bik, njegov najmlađi sin i njegovim ću se ubicama osvetiti za njegovu smrt. Neka
bljedoliki pođu za mnom.
On se verao naprijed a za njim su se penjali lovci Gore on priđe jednoj litiei i stupi kroz otvor u stijeni. Bio je to
ulaz u stari, napušteni rudnik srebra.
Njih zapahnu rijedak dim. Kad su prešli nekih tridesetak koračaja po hodniku, oni ugledaše pred sobom malu
vatru gdje gori. Gomilica s mukom skupljenog granja ležala je pokraj nje. Plamen je imao jedini cilj da osvijetli
mrtvaca koji je bio postavljen u sjeđećem položaju naslonjen leđima na zid.
Željezno Srce odloži svoju pušku i sjedne nasuprot mrtvacu. On gurnu komad grane u vatru, podiže koljena i
obori svoju glavu na njih. U tom položaju on je nijemo gledao netremice u les.
Dvojica Zapadnjaka su stajali šutke kraj njega. Oni su poznavali indijanske običaje i znali da bi ožalošćenog
sina riječima sada samo uvrijedili. Lica dvojice Indijanaca nisu bila namazana bojama što je bio siguran znak da
nisu s neprijateljskim namjerama krenuli na put. Mrtvac je bio lijep čovjek, kao što se Ko-manči i Apači uopće
ističu svojom tjelesnom ljepotom nad ostalim indijanskim plemenima. Čak i u smrti njegovo je lice sjalo kao
svijetla bronza. Oči su mu bile sklopljene a usne čvrsto skupljene, jer je umro u strašnim mukama. Donji kraj
njegove indijanske lovačke košulje bio je otkopčan tako da se moglo vidjeti razgolićeno tijelo gdje je prodrla
neprijateljska kugla. Ruke su mu ležale zgrčene na butinama, dalji dokaz bolova koji su ga do posljednjeg časa
mučili. Tek nakon dužeg vremena Jemmy i Davy sjedoše i to tiho, sasvim tiho, kao da su se bojali da ubijenog
šumom ne ometu u njegovom počinku. Blizina preminulog djeluje gotovo uvijek kao prizor neke svetinje.
Željezno Srce primj. prev..
336
rtnika obuzme neka pobožna jeza čim osjeti dah
podiže Siba-Bik glavu, pogleda dvojicu lo-Treče: - Vi ste čuli za Vatrenu Zvijezdu, pogla-Komanča? Onda
znate da je bio hrabar ratnik?
- Da, potvrdi Jemmy. - Mi smo poglavicu odmah prepoznali čim smo ga ovdje ugledali. Upoznali smo ga tamo
prijeko na Rio Boxou gdje nam je pritekao u pomoć kad nas je prepala jedna četa Poni-Inđijanaca.
__Onda ćete biti uvjereni da će i u vječnim lovištima zapovijedati mnogim ratnicima. Ali Manitou ga nije
pozvao k sebi u borbi. Poglavica Komanča je ubijen.
- Kako se to dogodilo, i kako ste zapravo došli ovamo?
- Bili smo duboko u zemlji bljedolikih. Ratnici Komanča su zakopali svoje ratne sjekire i živjeli u posljednje
vrijeme u miru sa bijelcima. Nisu se bojali da idu u gradove blijedih ljudi. Vatrena Zvijezda je lovio sa svojim
ljudima pokraj rijeke koju nazivaju Rio Pecos. Tamo su sreli bijele ljude koji su htjeli u daleki grad po imenu
Memphis. Budući da put do-tamo drugi crveni ljudi čine nesigurnim, oni su zamolili Vatrenu Zvijezdu da im da
jednog vičnog vodiča. On odluči da ih sam prati i da sa sobom povede i mene da vidim gradove i kuće bijelaca.
Mi smo sretno stigli u Memphis i onda smo sami pojahali natrag. Danas, kad je počela posljednja trećina dana
susretoše nas ubojice. Tražili su da im predamo svoje konje. Kad im m nismo dali, jedan od njih opali metak u
trbuh Vatrene Zvijezde. Poglavičin konj se poplaši i pojuri.
f. sam morao za njim, jer je bio ranjen te se zato nije mogao boriti sa bljedolikima. Ako ste vidjeli trag, °nda ćete
znati što se potom desilo.
Da, ti si jednog od njih ubio i skinuo mu skalp.
j ako je. Njegov skalp visi ovdje o mom po-
jem A11a ĆU skinuti J°š i skalpove ostalih. Za vri-
p. e n°ci Ja ću oplakati oca i zapjevati posmrtnu
J smu poglavici. Ujutro ću ga privremeno sahraniti
u ov
°g kamenja, a onda ću dovesti ratnike Ko-
22 M
--. ortovlBW 337manča da junaku podignu grob koji će pristajati njegovoj hrabrosti i njegovom dostojanstvu. Čim
mrtvaca budem sklonio ispred očiju sunca, ja ću potražiti trag ubojica, a sada vam kažem: Šiba-Bik nije još
poznat ratnik, ali on je sin jednog poznatog poglavice i teško bljedolikima za čijim tragom on pođe! Oni su
izgubljeni!
On ustade, priđe svom umrlom ocu, spusti mu ruku na glavu i nastavi: - Bljedoliki se zaklinju; jedan Komanč
međutim govori bez zakletve. Zato zapamtite moje riječi: čim Vatrenoj Zvijezdi bude podignut grob, na
njegovom vrhu visit će šest skalpova njegovih ubi-ca. Željezno Srce je ovo rekao, i tako će se desiti!
5. ŠPIJUN
U podne idućeg dana sjedio je Helmers sa Juggle-Fredom i Hobble-Frankom opet za stolom pred kućom. Crnac
Bob nije bio sa njima. On se sklonio u staju sa Crncom Herkulom, slugom farmerovim.
Ova tri čovjeka koja su od jučer postali veliki prijatelji govorili su marno o jučerašnjem doživljaju i o njegovu
krvavom svršetku. Otuda nije bilo nikakvo čudo što su govorili o mnogo čemu što je u vezi sa smrću, pa na
kraju čak i o utvarama.
Helmers i Fred su odlučno zastupali mišljenje kake je nemoguće da se duša preminulog vraća i da se može
vidjeti. Frank je međutim branio vjeru u utvare i kad su druga dvojica ostali kod svoje sumnje, on uz-viknu
Ijutito: - Vama se dvojici baš ne može pomoći! Kad bih ja bio mrtav, onda bih vas danas u ponoćne sate obišao.
To bi vas naučilo na drugo i bolje mišljenje o njima!
- Daj nam samo jedan dokaz, jedan jedini! - nasmija se Fređ. - Onda ćemo ti povjerovati.
Jedan dokaz? Koješta! Dokazi ne dokazuju baš ništa! Ako postoji riječ utvara, onda prema tome po-It? !.ona" To
J Jasno kao sapunica. Moritzbur-. učitelj, kome imam da zahvalim za svoju izobraz-__" također je vjerovao
vam e

u duhove. Stoga moram... - Frank se prekide jer ugleda jednog konjanika gdje azi, u uniformi dragonskog
oficira, Sjedinjenih Dr-
On se približavao u brzom galopu s juga i zausta-Vl° Pred trojicom ljudi.
338
22"
339- Good day, džentlmeni! - pozdravi ih on __
Nalazim li se zaista na farmi koju nazivaju Helniers" home?
- Yes, sir! - uzvrati Helmers. - Ja sam čovjek kome pripada ova kuća.
- Helmers lično? Radujem se što vas vidim, ier sam došao da se kod vas malo raspitani.
- O čemu?
- To se ne da tako brzo reći. Dopuštate li da se malo kraj vas odmorim?
Oficir sjaha i sjede kraj njih. Oni ga osmotriše dobro. Bio je snažna zdepasta rasta i nosio gustu crnu bradu.
Pogled mu je bio oštar i prodoran. Usta mu se nisu mogla viđejti pošto je brkove češljao na dolje.
- Ja sam captain Gordon Benyon i ovdje sam došao tako reći kao izviđač - započe on lakim tonom. - Mi smo se
zaustavili kod Fort Silla i želimo u Llano Estacado.
- Zašto? - zapita Helmers.
- Savezna vlada je obaviještena o bezbroju zločina koji su u posljednje vrijeme izvršeni u Plainsu. To je
zahtijevalo najzad strogu kaznu. Ti zločini očito stoje u uskoj vezi te moramo pretpostaviti da ćemo imati posla
s jednom dobro organiziranom bandom. Njima će biti zadan snažan, ubitačan udarac. Dva es-kadrona konjice su
dobili nalog da ga izvedu i da očiste Plains od sumnjivog ološa. Mene su poslali u izvidnicu da prikupim
podatke i da stupim u vezu sa okolnim stanovnicima. Naravno, mi polazimo od uvjerenja da će nam svaki
pošten čovjek ukazati potporu-
- To se samo po sebi razumije, captain Benyon! Drago mi je što ste najprije svratili kod mene, te možete biti
uvjereni da ću vam od sveg srca pomoći. John Helmers je poznat kao čovjek na koga se svaki valjan momak
može osloniti.
- O tome sam čuo i zbog toga dolazim k vama. Helmers pokaza prema oficiru puno povjerenje-
On mu najprije ispriča što je čuo od tradera i onda m" iznese jučerašnji dvoboj i strančevu smrt. e
Benvon ga je pažljivo saslušao. Na licu mu se n pomače ni jedna crta, ali mu oči zasvjetlucaše. "e-
340
povjerova da to mora pripisati vojnikovom uČe-u u njegovom pričanju o tom dvoboju. Neki pažljiviji promatrač
bi, međutim, otkrio možda da ovo svjetlucanje u očima nije bilo ništa drugo do blijesak srdžbe, mržnje. Pest mu
se zgrči oko drška sablje, a jednom se čak učini kako mu zubi tiho zaškripaše. Inače je bio miran i od srca se
trudio da ne pokaže ništa drugo do napregnutu pažnju.
Kada je Helniers završio svoju priču, on pređe na opće prilike u ovom kraju, na opasnosti, Llano Esta-cada i
zaključi sa riječima kako smatra da će teško dva eskadrona konjice istovremeno projahati kroz pustinju.
Nedostaje hrane i, što je glavno, vode. Ako se opskrba želi ponijeti, onda je potrebno mnogo tegleće marve koja
će pohod samo usporiti.
- Možda ste u pravu, reče oficir. Mene se to ni najmanje ne tiče, jer to je stvar glavnog zapovjednika. Ali recite
mi, sir, što zapravo znate o duhu Llano Estacado! Ja sam već toliko čuo o tom neshvatljivom biću, ali nešto
pouzdano još nisam mogao saznati.
- Ni ja, ni svi ostali o njemu ništa više ne znaju, nego što vi znate. Svatko čuje o duhu, ali nitko ne zna da o
njemu nešto podrobnije kaže. Ono što znamo o njemu, mogu vam u nekoliko riječi saopćiti. Duh Llano Estacada
je neki tajanstveni konjanik koga još nitko nije izbliza vidio. Tačnije rečeno: svatko tko mu je vidio lice, morao
je to odmah platiti smrću od kugle koja ga je pogodila posred čela. Upadljivo je to što su ti mrtvaci bili uvijek
zločinci koji su Llano Estacado činili nesigurnim. Prema tome, čini se, da je taj duh neko lice koje je stavilo sebi
u zadatak da kazni zločine počinjene u Llano Estacadu.
- Dakle neki čovjek?
- Naravno!
Ali kako mu uspijeva da se u isto vrijeme na-"e svuda i da uvijek ostane neopažen? Pa i njemu je Potrebno jelo i
piće a konju zob i voda! Otkuda
T
O je upravo ono što nitko ne može shvatiti. A kaJK mu samo polazi za rukom da nikoga ne
341- Hm! Vi me zaista mnogo pitate, sir. Pričaju da su ga vidjeli, ali samo izdaleka kako mine, nošen burom.
Cesto puta ispred i iza njega izbijaju" var-nice. Imam jednog znanca koji ga je noću vidio. Čovjek je tvrdio da će
položiti hiljadu zakletvi kako su oko glave, ramena, laktova, cijevi puške i jahača, a isto tako i oko usta, ušiju i
repa konja lizali mali jezičci plamena.
- Koještarije!
- Tako bih i ja pomislio, ali moj znanac je čovjek koji voli istinu i iz čijih usta ne bih mogao očekivati
pretjerivanja i laži.
Onda Hobble-Frank uze riječ. Govorili su na engleskom stoga je sada njegov govor bio sažet i jasan kao i u
ostalih. Samo kad bi govorio njemački u njegovoj bi glavi počele da se vrzmaju šarene mušice.
- Gle sad njih? - uzviknu on. - Nitko neće da vjeruje u prirodnost natprirodnog. Ja tvrdim da duh Llano Estacađa
nije nikakav čovjek već neko sablasno biće koje je preostalo od grčkih furija i koje se povuklo u pustinju Llano
Estacado poput starog osobenjaka u svoje potkrovlje. Sklon sam povjerovati da iz njega izbijaju plameni i
varnice. Mi smrtni ljudi pušemo iz ustiju u velikim količinama duhanski dim. Zašto onda duh ne bi mogao
izbacivati vatru?
- Ali, kako može duh gađati iz puške? - zapita Benyon dobacivši Hromom Franku prezriv pogled.
- Zašto ne? Ja sam u jednom vašarskom cirkusu vidio kokošku koja je pucala iz malog topa. Sto je mogla kokoš,
zašto ne bi mogao i duh!
- Vi se služite veoma neobičnim dokaznim postupkom, sir, ali u tome ne pokazujete naročiti razbor i oštroumlje!
Ove rijeci mora da su uvrijedile Franka, te on uzvrati oštro: - Ovo je naravno istina, ali ja imfj svoje razloge zašto
ne govorim onako učeno kao S bih zapravo mogao. Vaše lice naime daje naslutiti me uopće ne biste razumjeli
kad bih upotrijebio hovite govorne obrte.
342
__ gjr __ obrecnu se na njega oficir. - Što vam
adana pamet da jednog dragonskog kapetana Sjedinjenih Država ovako vrijeđate?
J
__pshaw! Ne uzrujavajte se! Vi ste sami započeli s uvredama te se morate pomiriti s mojim odgovorom. Ako
to ne želite, pa dobro, ja sam spreman da tu stvar poravnam poštenim dvobojem.
Po oficiru se moglo vidjeti da ga je stajalo mnogo truda da svlada svoj bijes; pa ipak njemu pođe za rukom da
odgovori mirnim glasom: - Bilo bi mi žao da vas ubijem. Vjerujte da znam odlično da rukujem puškom, ali ja
nisam nikakav rowdy i tučem se samo sa oficirima. Uostalom bila bi prava bezobzirnost prema misteru
Helmersu ako bismo kod njega prolili krv. Ja namjeravam ostati ovdje dok ne stigne moj eska-dron te mi je
stoga veoma stalo da u njegovoj kući vlada mir.
- Zato sam vam veoma zahvalan, sir - uključi se Helmers u razgovor. Ako želite kod mene sačekati, onda ću
vama dodijeliti sobu, a vašem konju dobro mjesto u staji.
On ustade, a to isto učini i oficir, i obojica se uputile s konjem u staju. Kasnije se gostioničar vratio sam i rekao
ostaloj dvojici da je Benvon ostao u svojoj sobi da se odmori. Helmers se radovao prisustvu jednog ovakvog
gosta isto tako i dolasku dragona. Frank, međutim, reče mašući glavom, i to na njemačkom:
- Meni se ovaj čovjek nimalo ne dopada. U njegovu licu ima nečeg što mi vrijeđa osjećaje nježnosti. Njegove mi
oči izgledaju kao dva masna okašca na posnoj juhi. One tako podmuklo gledaju da se od njega ne može ništa
dobro očekivati. Ja ne bih htio čak ni aa ga stavim na probu da vidim da li je pošten momak. Ne vjerujem da bi
znao izgovoriti ni lozinku "Šibebok".
Šibebok? Zašto baš tu riječ - zapita Juggle-Fred.
To
ne znaš dakle, uprkos svojoj epidemijskoj ieonaobrazbi? Riječ Šibebok, koja zapravo znači ko-
Nasrlljivac primj. preV..
343lica, odigrala je golemu ulogu kad su Huni u kajzera Temistoklea htjeli osvojiti Labu. Huni su naime nosili
svoju opremu na tim kolicima. Kad su htjeli preko Labe, imali su namjeru da je prijeđu kao nepoznati ljudi te su
se izdavali za brazilijanske Arape. Tu se međutim našao kraj vode stari feldmaršal Derfflinger i naredio svakom
od njih da izgovori riječ šibebok. Kome to nije pošlo za rukom njemu je jednostavno sabljom odrubio glavu.
Pošto Huni nisu imali potrebnu grlenu aparaturu da bez naprezanja izgovore "š" kazali su svi "šibebok" i
izgubili svoje glave. Oba njegova slušaoca razrogačiše oči. Nisu znali da li da se smiju ili da zaurlaju. - Ali
Frank! - viknu najzad Fred. - Kuda si zapravo to otišao! Šibebok! Sigurno misliš na riječ "šibolet" koju su kao
lozinku tražili Gileadićani od djece Efraima, kako to stoji u
Knjizi sudija?
- Tacet! Ili zato što ne razumiješ hebrejski, reći ću ti ovo da razumiješ: spusti pokljopac na pljucu! Fređ, želim
posljednji put da te opomenem! Ako mi riječi više ne pomognu, onda ću prijeći na djelo. Kod tvog slijedećeg
uvredljivog sofonizma izazvat ću te na dvoboj. Moja će te kugla opružiti koliko si dug i onda će ti biti kao onom
gornjobavarskom drvosječi koji je navečer došao mrtav kući.
- Njega ne poznajem.
- To ti vjerujem, jer ti baš ništa ne znaš. Tog drvosječu je ubio hrast, kad ga je htio oboriti. Seoski stolar izradio
mu je spomen-ploču, obojio je lijepo zelenom bojom, naslikao na njoj njega i hrast i ispod toga napisao:
"Sav sretan prije rane zore ja pođoh u visoke gore da stabla obaram i siječem. Al" putem jedan hrast me zdrobi,
ah, k"o les u najljepšoj dobi kući ja dođoh tužan navečer!"
Frank je bio sav ponesen govorom te svoju P1" diku sigurno ne bi završio da ga nisu prekinuli. Na-
!
344
Helmers pokaza rukom prema sjeveru i kad
"me" dvojica upriješe pogled u tom pravcu, oni
aziše jednog konjanika gdje dolazi. Hromi Frank
se brzo podiže sa svog sjedala i uzviknu: - Old
Shatterhand! .....
Juggle-Fred zasjeni oči rukom i upre oštar pogled u jahača koji se približavao te reče sav rado-; _ Dakle ipak!
Koliko sam čeznuo za tim da ga
upoznam!
On ustade, kao i Helmers, i s puno strahopoštovanja pozdravi čuvenog Zapadnjaka koji je upravo sja-hao sa
svog prekrasnog ždrijepca vranca. Lovac odmah priđe Helmersu, pruži mu ruku i reče na njemačkom jeziku: -
Smijem li pretpostaviti da su me kod vas najavili, gospodine Helmers? Nadam se da vam nisam nemio došao.
Helmers mu prodrma ruku i odgovori: - Hob-ble-Frank mi je dakako rekao da ćete doći, i ta me je vijest veoma
obradovala. Stavljam vam čitavu moju kuću na raspolaganje. Raskomotite se i ostanite kod mene koliko god
želite!
- Hvala, samo dugo neću moći da ostanem, moram kroz Llano Estacađo, da se tamo prijeko nađem s
Winnetuom.
- I to mi je Frank saopćio; volio bih kad bih mogao s vama poj aha ti da vidim poglavicu Apača. Ali recite mi,
sir, odakle me poznajete! Vi ste me odmah nazvali mojim pravim imenom.
Mislite li možda da je potrebno naročito oštro-umlje da se u vama prepozna vlasnik Helmers" homea? Na sebi
imate kućni haljetak i upravo naličite čovjeku kakvog su mi opisali.
- Vi ste se raspitali za mene?
- Svakako. Na Dalekom zapadu je preporučljivo, P° mogućstvu, najprije upoznati ljude koje tražite. . OEna° sam
da ste Nijemac te sam vas zbog toga
oslovio na našem maternjem jeziku. Smijem li mo-
saznati, tko je drugi gospodin?
r.. °bično me zovu Juggle-Fred - upade mu u kadašnji opsjenar. - Ja sam običan prerijski
c ne

345jahač, sir, i ne mogu zamisliti da vam je moje ime poznato.

- Zašto ne? Tko se tako dugo po Zapadu potucao kao ja, taj je sigurno čuo za Juggle-Freda. Vi ste valjan izviđač
i, što je još važnije, pošten čovjek Evo vam ruke! Bit ćemo dobri drugovi dokle god nam bude dopušteno da
ostanemo zajedno?
Premda na Divljem zapadu ne važe nikakve razlike po rangu, ipak su ljudi navikli da istaknutim lovcima
ukazuju naročito poštovanje. Na Fredovom licu, koje se smiješilo od sreće, ogledao se ponos koji je osjećao što
ga je Old Shatterhand na ovaj način pohvalio. On prihvati pruženu ruku, stisne je od sveg srca i uzvrati: - Kad
govorite o drugarstvu, onda je to za mene čast koju moram tek da zaslužim. Želio bih kad bih mogao ostati dugo
kod vas da se mnogo čemu naučim. I ja sam htio preko Llana Esta-cada. Ako biste mi dopustili da vam se
priključim, ja bih vam bio veoma zahvalan.
- Vrlo rado, sir. Preko Llano Estacada najbolje je jahati u što većem broju, naravno pod pretpostavkom da jedan
ne mora čekati na drugog. Kada ćete krenuti?
- Mene je družina nekih diamond-boysa zavr-bovala za vodiča. Oni će danas stići ovamo.
- Taman dobro, jer i ja želim sutra da krenem. Pošto govorite o diamond-boys, smijem li pretpostaviti da su
krenuli za Arizonu?
- Sasvim ispravno.
- Dobro, onda ćete sigurno vidjeti Winnetoua. Mjesto gdje ćemo se sresti leži vam uz put.
Uto se pojavi, sijajući sav od radosti, Crnac Bob da pozdravi Old Shatterhanda i da se poštara za njegova konja
Hatatitla. Onda su sjeli; Helmers ode u kuću da za goste naruči dobru užinu, a sa sobom donese odmah piće i
sjedne pokraj lovca da porazgovaraju o jučerašnjim događajima koje je prije svega valjalo ispripovijedati. _ _
Dragonski oficir je rekao da se želi odmoriti, to nije učinio kad je došao u svoju sobu u Iju. On je spustio rezu na
vrata i zamišljen
346
dao po sobi- Ta ProstoriJa Je bUa okrenuta prema eru te je tako mogao primijetiti dolazak Old Shatterhanda. Stajao je
kraj prozora i promatrao lovca.
Tko li Je ovaj momak i kuda je naumio? pitao se. Po svoj prilici i on namjerava preko Llana Estacada. Ovo je
sumnjivo. On izgleda kao izvanredno dobar jahač i ostavlja utisak pravog Zapadnjaka. Ako pođe tragom
njemačkih iseljenika, onda nam lako može pokvariti čitav posao. Već i od Juggle-Freda moram se pripaziti.
Sreća što kupci dijamanata neće doći Holmers" homeu. On će ovdje čekati na njihov dolazak sve dotle dok nam
više ne bude mogao škoditi. Moram pokušati da i ovog neobičnog došljaka ovdje zadržim dok ne izvedeni svoj
plan. Volio bih samo da ona dva momka od jučer ne stignu uskoro i ne pokvare sve!
Benyon je pričekao još neko vrijeme i onda se spustio s namjerom da se pridruži ljudima koji su sjedili pred
kućom i jeli.
Ovaj tobožnji dragonski oficir bio je u stvari preobučen Llano-lešinar i to nitko drugi do onaj Ste-ward koji je
juče sa svojim ljudima napao i gonio dvojicu Komanča a onda se susreo sa Davvjem i Jemmvjem.
Old Shatterhand je u međuvremenu bio podrobno obaviješten o jučerašnjim događajima, a Helmers je taman
spomenuo da mu je stigao neki oficir. Tada se pomoli Steward, i Helmers nastavi: - Evo nam ga captain. On će
nam lično ispričati zašto je došao ovamo. Slušaj, ženo, još jedan tanjur za našeg oficira! Ovaj se poziv odnosio
na domaćicu koja se pojavila na prozoru da vidi goste. Ona donese tanjur i . čir sJ"ede da se u društvu jelom
založi. Nije se ma-0 "Ptešio kad je čuo Old Shatterhandovo ime, te svim silama trudio da svlada svoj strah.
Oštrim giedom mjerio je čuvenog Zapadnjaka. Lovac je to
gurno vidio, ali se ponašao kao da ništa ne pri-mjećuje.
Oficir ponovo izjavi ono što je rekao kad je stigao. toni mu je izmaklo iz viđa da je Old Shatferhanđ
347duboko navukao svoj šešir na lice i ispod oboda kri som promatrao govornika. Kad je oficir završio, 10I vac
ga upita bezazleno: - A što rekoste, gdje je vaš
eskadron, sir?
- Kod Fort Silla.
- Otuda ste pošli u izviđanje?
- Da.
- Ja sam prije mnogo godina bio jednom u Fort Sillu, kad je tamošnjem garnizonom komandirao co-lonel
Olmers. Kako se zove sadašnji komandant?
- Colonel Blain.
- Ne poznajem ga. Vi rekoste da će vaši dra-goni stići ovamo ovih dana? Kakva šteta da ne mogu doći već danas
ili sutra! Mogli bismo s njima po-jahati kroz Llano Estacado" što bi mnogo značilo za
našu sigurnost.
- Onda sačekajte njihov dolazak! Jedan dan možete baš propustiti?
- Jedan dan? Hm! Mislite li doista da se radi samo o jednom danu? Onda nam se mišljenja veoma
razilaze!
- Kako?
- Jer ja sam uvjeren da vaši dragoni nikad neće ovamo stići. Znam naime sasvim dobro da u Fort Sillu i okolo
njega nema ni jednog eskadrona koji bi dobio nalog da se uputi u Llano Estacado.
- Oho! Hoćete li reći da lažem? - obrecnu se
tobožnji oficir.
- Da, to upravo želim! - uzvrati Old Shatterhand
sasvim mirno kao što je i dotle govorio.
- The devil! Znate li da je ovo uvreda koja se samo krvlju može oprati?
- Da, zapravo bismo se morali tući da ste stvarno oficir dragona Sjedinjenih Država!
- Čovječe! - viknu Steward izvukavši iz P°3a" sa jedan od svojih pištolja. - Još jednu ovakvu riječ i ja ću vas
složiti na gomilu! ,
Još s prijetnjom nije ni svršio, a Old Shatterhan se već našao pred njim, istrgao mu pištolj iz
ai iz pojasa i rekao, ali ovog puta sasvim drugim ,. _ Ne budite tako brzopleti, čovječe, inače
Pukovnik primi.
ii to da ispaštate! Ako vas sada poštedim, da je to samo zbog toga što protiv vas nemam nikakvog neposrednog
dokaza krivice. Najprije ću ove vaše revolvere učiniti bezopasnim.
S tim riječima on isprazni oba pištolja i nastavi:
__Onda vam želim reći da upravo dolazim iz
port Silla i poznajem tamošnjeg zapovjednika. Prijašnji se svakako zvao Blaine, ali je prije tri tjedna opozvan pa
ga je zamijenio major Owens, što izgleda da još ne znate. Kažete da ste prije nepunih tjedan dana krenuli iz Fort
Silla, onda biste morali poznavati majora Owensa. Budući da ga ne znate, zaključujem da tamo niste bili i da je
ta priča o vašim dragonima i njihovom pohodu u Llano Estacado čista prevara!
Steward je bio posve smeten. On se trudio da to prikrije te reče: - Pa dobro, priznat ću da moja četa nije kod Fort
Silla. Ali da li je to dovoljno da tu stvar držite za prevaru? Opreznost mi nalaže da vam ne odam istinito mjesto
boravka mojih ljudi.
- Ne brbljajte tu kojekakve gluposti! Uostalom, ja vas sada ne vidim prvi put. Zar niste jednom bili u istražnom
zatvoru zbog prepada na vlak u Las Ani-masu? Uspjeli ste uz pomoć nekoliko propalica da dokažete alibi. Ipak
ste bili krivi! Bili ste doduše oslobođeni, ali ste međutim samo brzim bjegstvom umaku sudiji linču.
- To nisam bio ja!
- Ne poričite! Ime vam je bilo tada Stuart ili fcteward ili nešto tome slično. Ja ne znam, a i ne želim saznati kako
se sada zovete i kakvu svrhu ima ovo preoblačenje. Podignite samo brkove! Siguran sam đa će se ukazati zečja
usta.
Tko vam daje za pravo đa me ovako sasluša-ate? - zapita Stewarđ u bespomoćnom bijesu.
- Ja lično. Uostalom mislim da i nije potrebno vam vidimo usta. Pa ona vam se poznaju po go-
°ru, zato znam što ću s vama učiniti. Evo vam i Je- Izgubite se što prije odavde i budite sretni
oru-
što
349
348ste ovaj put ovako lako prošli! Ali čuvajte se da m ponovo ne stanete na put!
On mu baci pred noge ispražnjene pištolje, ste ward ih podiže zadjenu za pojas i reče: - Ovo što ste protiv mene
iznijeli naprosto je smiješno. Sigurno me zamenjujete s nekim drugim. Moji dokumenti su gore u sobi i ja ću
vam ih donijeti da vidite.
Benvon se izgubi.
- Kakav nastup! - reče Helmers sav uzrujan. - Jeste li zaista sigurni u ovo što tvrdite, sir?
- Sasvim - uzvrati Old Shatterhand.
- Zar nisam odmah to pomislio? - upade u riječ Hobble-Frank na njemačkom jeziku. - Taj momak ima
protuzakonito lice počasnog građanina, l ja sam mu svoje mišljenje već kazao!
Pričali su još neko vrijeme o ovom događaju, a onda ponovo prešli na Llano Estacađo. Svatko je znao da ispriča
po neki strahoviti događaj, i sigurno bi se razgovor odužio do u poznu noć da sa nije najzad pojavio Bob sa
Helmersovim Crncem. Herkul naime upita svoga gazdu:
- Hoću pitati massa Helmers kuda staviti tolike
konje kad dođu?
- Koje konje? - zapita domaćin.
- Konje vojnika po koje sada otišao oficir.
- Ah! On je odjahao?
- Da, on otići. Prije toga on reći da dovesti mnogo konjanika u Helmers" home.
- Tako dakle, on se krišom udaljio! Ovo dokazuje da nema čistu savjest. Kojim pravcem je udario?
- On staviti sedlo na konja, izvesti konja iz staje, popeti se, najprije pojahati oko staje a onda poći onamo. - Kod
posljednje riječi Crnac pokaza rukom prema sjeveru.
- Ovo je sumnjivo. Trebalo bi pojahati za ovim momkom. Veoma sam željan da ga upitani zašto nije oprostio.
- Pa zašto ne učinite to? - nasmiješi se - Shatterhand. - Nećete stići daleko na sjever!
- Zašto? 350
__ jer je taj pravac sigurno samo neka zamka.
. g0vjek svakako nema poštene namjere. Kad je
vidio da smo ga prozreli, smatrao je preporučljivim
da se izgubi ali sigurno ne u pravcu kuda je zaista
htio. I °no što Je ° v°Jsci Pričao bila je samo prevara.
_ To i ja sada vjerujem. Ali recite mi bar s ka-
kvom je namjerom došao k meni!
_ Mogao bih vam o tome iznijeti samo svoje pretpostavke. Siguran sam da je došao ovamo da se o nečemu
obavijesti, da nešto sazna. Šta bi to moglo biti? Vaš home je za mnoge polazna tačka na putu za Llano Estacađo.
Mislim da je htio pogledati da li kod vas sada ima ljudi koji bi željeli krenuti preko pustinje.
- Hm! - progunđa Helmers. - Znam, smatrate tobožnjeg oficira pustinjskim lešinarorn.
- Svakako.
- Onda ga nismo smjeli pustiti da ode, već ga je trebalo učiniti bezopasnim. No, to je bez dokaza bilo nemoguće.
On je saznao da Juggle-Fred očekuje kupce dijamanata. Možda je otišao da pripremi prepad na njih.
- To mi izgleda vrlo mogućim. Ovaj zlikovac nije sam u ovome kraju. Sigurno da ima uz sebe još nekolicinu
njih koji čekaju na njegov povratak. Mi mu nismo mogli ništa učiniti. Ja ga nisam smio zadržati, premda sam
slutio da će se odšuljati. Sada, međutim, budući da je otišao, htio bih se barem uvjeriti da li je moja slutnja
ispravna te ću poći za njegovim tragom. Kad je otišao?
. Prije jednog sata i još jedne polovine, možda - ocijenio je, duboko zamislivši se, Crnac kome je ovo Pitanje
bilo upućeno.
- Onda se moram požuriti. Jeste li voljni da po-aet" sa mnom, mežtri?
ble ?elmers nlJe mogao napustiti svoju farmu. Hob-će " ank i Juggle-Fred rekoše međutim presretni da terh ahati S nim te
su usk

n terh ati S nim te su uskoro zajedno sa Old Shat

nanđom pošli tragom tobožnjeg oficira. a -fa.""e voio samo jedan mali dio prema sjeveru a Je preko istoka
skrenuto na jug i konačno
351udario jugozapadnim pravcem. Na taj način Stevvard " gotovo objahao tri četvrtine kruga koji je imao upad
ljivo mali polumjer.
Old Shatterhand je jahao na čelu, nagnut duboko naprijed kako bi okom mogao dobro pratiti trag Kad se uvjerio
da je trag udario pod konac pravom linijom, on zaustavi svog konja i upita: - Mister Fred šta kažete za ovaj trag?
Možemo li se u njega pol uzdati?
- Svakako, sir - reče upitani koji je sigurno primijetio da ga je Old Shattrehand htio malo ispitati. - Odavde se taj
momak pokazuje u pravoj boji. On jaše pravo prema Llano Estacadu. I...
On stade da malo promisli.
- No, i...?
- Čini mi se da mu se veoma žurilo. Luk koji je napravio oko Helmers" homea je veoma mali. Nije imao
vremena za veći zaobilazak, a osim toga jahao je brišućim galopom. Nešto ga je sigurno gonilo da se požuri.
- A šta bi to moglo biti.
- Pa, kad bih to znao reći, sir. Na žalost moja znanja su ovim iscrpljena. Možda ćete to vi lakše pogoditi nego ja.
- Ja se ne želim upuštati u pogađanja. Bolje je da idemo na sigurno. Vremena imamo te možemo žrtvovati
nekoliko sati. Pođimo što brže bar neko vrijeme za tragom!
Oni potjeraše konje u galopu, jer je trag bio neobično jasan.
Uskoro su mogli vidjeti da je Helmers" home ležao na granici ziratne zemlje. Ovaj kraj je brzo mijenjao svoj
izgled. Sjeverno od Helmersove farme bilo 3 još šuma. Južno od nje bila .su razasuta samo j°š P° jedinačna
stabla da se i ona konačno izgube. 2bunje 3 postajalo kržljavije i rjeđe. Prestala je i bivolja v va i na njeno se
mjesto pojavila mezquita-trava, pobitan znak da je zemljište trpjelo od sve veće s?" Onda se sve češće
pokazivao goli, suhi pijesak
352
rf tle
valovita površina stepe prelazila sada u mono-to°nu ravan pustinje.
Vidio se pijesak i samo pijesak koji je tu i tamo kidao po jj0ji travnati otok. Poneka mjesta bila su prekrivena
sivim ogrtačem pelina.
Kasnije izbiše u prvi plan bodljikavi kaktusi. O-puncije svojim gustišem bijahu neprohodne a neke vrste cereusa
dizale su se poput golemih stubova. Steward je izbjegavao mjesta obrasla kaktusom, jer njihove bodlje znaju biti
veoma opasne za konje. Samo povremeno on bi pustio svog konja na kratko vrijeme da predahne a onda bi, kao
što su to pokazali duboki otisci u pijesku, bio iznova prisiljen da pojuri u galopu.
Tako su ulazili sve dublje i dublje u pustinju. Minulo je više od dva sata otkako su tri jahača napustila Helmers"
home. Za to vrijeme sigurno su prevalili bar petnaest engleskih milja, pa ipak im nije uspijevalo da sustignu
progonjenog zlikovca.
Uto ugledaše jedan taman pojas koji je lijevo od njih svojim vrhom zalazio u pješčanu ravnicu. Bila je to mala
uzvišica koja se sastojala od plodnijeg tla na kome je raslo samo žbunje mezquite. Trag se povlačio sada prema
tom jezičku. Trojica jahača su mogli dotamo stići za dvije minute. Old Shatterhand zaustavi tada svog konja,
pokaza rukom naprijed i opomenu Franka i Freda: - Oprez! iza žbunja izgleda kao da ima ljudi. Niste li ništa
opazili?
- Ne - rekoše Fred i Frank.
- Meni se međutim posve učinilo kao da se tamo Kreće netko ili nešto. I moj konj nešto njuši. Poći ćemo
nalijevo da bismo doprli do žbunja mezquite k°je će nam onda predstavljati zaklon.
Oni udariše lukom i potjeraše u galopu svoje °nje kako bi što prije prešli preko brisanog pro-ora gdje su ih mogli
lako vidjeti. Kad su zatim gu do žbunja, Old Shatterhand sjaha. im OstanUe ovdje i pridržite mi konja! - reče a °lđ
Shatterhand. - Ja ću pogledati unaokolo, rn UZmite oružJe u ruke i budite oprezni! Ako bu-niorao pripucati, vi brzo
potrčite za mnom!
23
Među
orlovima
353On se pognu i zađe u žbunje gdje se i izgubi Nije prošlo ni tri minute, a on se već vratio. Ok usana mu poigra
zadovoljan osmijeh.
- Nema nigdje tobožnjeg oficira - saopći im on - s one strane žbunja pa ni njegovih pajdaša Naprotiv, tamo ćemo
vidjeti dva stara dobra znanca i u njihovu društvu jednog mladog Indijanca. Pazite!
Old Shatterhand stavi dva prsta u usta te se raz-leže oduženo ćurlikanje. Nije se čuo nikakav odgovor.
- Sigurno su se veoma iznenadili - reče on.
- Onda još jednom!
Lovac ponovi zvižduk i tek što ga je završio, začu se snažan glas: - Halo! Šta se događa tamo? Zar ovaj zvižduk u
pustinji Llano Estacado! Zar je to moguće? Old Shatterhand, Old Shatterhand!
- Da, on je! - zaklikta drugi glas. - Hajde, pođi! Ja ću za tobom. On je, i Hobble-Frank je s njim. A treći, de, čini mi se
da i njega već poznajemo!
Ztaunje zapucketa i iz njega zatim izbiše dvojica trapera, Davy naprijed a za njim Jemmy. Oni pohitaše prema Old
Shatterhandu i zagrliše ga, jedan sprijeda, drugi straga.
- Stojte, boys, ugušit ćete me! - branio se lovac od njih. - Možete me grliti, ali jedan po jedan, a ne ovako i u isto
vrijeme, kao da sam se našao u zagrljaju dva golema medvjeđa!
- Bez brige! Nećemo te udaviti! - reče Jemmy. Osim toga, sada ću poći mom Hromom Franku, a Davy neka privuče
svojoj dugoj moždanoj kućici Jug-gle-Freda. Kako ste samo došli na pomisao da za-zviždite? Jeste li znali da smo se
mi iza žbunja sakrili?
- Da. I vi ste mi neki vajni Zapadnjaci! Dopustili ste da vas uhodimo, a da niste ništa primijetili!
- Onda se pojavi Željezno Srce, mladi Komanć, iza žbunja. On vidje Old Shatterhanda gdje stoji pred njim i reče s
puno strahopoštovanja: - Ninanonton, Ubitačna Ruka! Šiba-Bik, sin Komanča, je suviše
354
d da bi mogao pogledati u lice jednom tako čunom ratniku.
Po indijanskom običaju on se okrene ustranu, li Old Shatterhand mu brzo priđe, spusti mu ruku na i reče: - Čuo sam o
tebi. Ti si sin moga prijatelja Tevua-Sohe, poglavice Komanča s kojim sam popušio lulu mira. On je hrabar ratnik i
prijatelj bijelaca. Gdje je sada pribio šator?
__Njegov duh je na putu za vječna lovišta u
koja će moći ući tek onda kad Željezno Srce njegovim ubicama skine skalpove.
__Mrtav? Vatrena Zvijezda mrtav? Ubijen? viknu Old Shatterhand. - Reci tko ga ubi?
- Šiba-Bik ne govori o tome. Pitaj moje bijele prijatelje koji su njegov les vidjeli i jutros ga sa mnom pokopali!
On se ponovo povuče iza žbunja. Old Shatterhand se obrati Davyju i Jemmyju: - Čini mi se kao da nam imate nešto
strašno ispričati. Ovdje peče sunce. Potražimo hlad gdje ste prije toga sjedili! Tamo ćete mi ispričati što se dogodilo.
Davy i Jemmy pođoše prijeko kroz žbunje. Ostala trojica zaobiđoše s konjima gustiš. Mladi Komanč je tamo već
sjedio. Bijelci posjedaše i Jemmy poče da pripovijeda jučerašnji doživljaj. Kad je završio sa sastankom s mladim
Komančom on nastavi: - Jutros smo poglavicu privremeno sahranili, gdje će ležati dok ne dođu njegovi ratnici da mu
podignu dostojan grob, a onda smo pošli u potjeru za ubicama.
- Pomislih da ste htjeli k nama za Helmers" home? - primijeti Old Shatterhand.
_ - Da, ali smo vam prije toga htjeli prikupiti jazne podatke sa našeg traganja, jer mi se čini da e u Llano Estacadu
nešto priprema. Tako smo naj-pnJe pojahali sa Željeznim Srcem za ubojicama.
To
mogu samo pohvaliti. Da li vam je pošlo za rukom da slijedite trag?
nai .Na.ravno- A1i ne bez teškoća. Ti momci su strapvn;ie Jahali prema jugu i tamo postavili lanac
u x?-a °Cito s cilJem da nadgledaju logor koji se Nizini nalazi.
23-
355- A tko je logorovao tamo?
- To vam ne možemo baš tačno reći. Vjerojatno su bili iseljenici. Vidjeli smo kolotečine volujskih kola i tragove
mnogih konja te cijenimo da je tamo oko pedeset ljudi provelo noć.
- Zar nisu bili više tu? Kojim su pravcem kre-
nuli?
- Prema jugozapadu.
- Dakle, u Llano Estacado? S volujskim kolima? By Jove! Oni mora da imaju ili naročito valjane vodiče ili
netko ima namjeru da ih namami u klopku. Što mislite vi Jemmy?
- Ono drugo?
- Zašto?
- Zato što petorica ubojica Vatrene Zvijezde i-maju u ovoj stvari umiješane prste. I diamond-boys su udarili na
ovu karavanu koja je, sudeći po tragovima, morala već odmah nakon ponoći krenuti. Sve je ovo upadljivo,
pogotovu, što su ljude brzo udaljili iz blizine Helmers" homea.
- Vjerojatno ste pošli za karavanom?
- Ne, sir. Mi smo samo poglavičine ubojice tražili. Oni se, međutim, kako se moglo vidjeti po tragovima, nisu
priključili karavani, već su pojahali pravo prema zapadu. Mi smo pošli njihovim tragom. Osim toga, naišli smo
na trag nekog usamljenog jahača koji mora još sinoć da je iz okoline Helmers" homea krenuo prema karavani.
- Tako! Još sinoć? To je sigurno onaj uvaženi mormonski misionar Tobias Preisegott Burton. Čitava ova stvar
postaje sve providnija. Dalje, mister Jem-my? Šta je bilo s vašim tragom?
- Zlikovci su veoma brzo jahali te je otuda i trag bio vrlo čitak. Onda smo se međutim neko vrijeme zadržali, jer
se jedan od te petorice odvojio. Njegov trag je vodio prema sjeveru. Morali smo jedan dio poći za njim da se
uvjerimo u našu pretpostavku.
- Hm, tu se valja dobro zamisliti! Pretpostavio bih da ovdje imamo posla s oficirom.
- Oficirom? - zapita Jemmy. - Sa njima n" bio nikakav oficir.
__ Znam već! Ali možda su ti momci imali neku formu. Istjerat ćemo već stvar na čistac! Vi ste anl- ljudima
govorili. Zar nije među njima bio i zdepasta rasta i lica uokvirena gustom crnom
_ Ovaj opis odgovara njihovom vođi, Stewartu.
_- On je brkove začešljao nadolje kao da je htio prekriti usne? Niste li možda u vezi s njegovim ustima nešto
primijetili?
_ Naravno! Stewart je imao zečja usta. To se moglo opaziti dok je govorio.
_ Lijepo! Otkrili smo tog deliju! On je odjahao Helmers" homeu da dokuči da li njemu i njegovu pothvatu prijeti
možda neka opasnost. Dalje!
- Zapravo, ja ne bih htio dalje pričati. Morati priznati svoju rođenu glupost, nije nipošto neko zadovoljstvo.
Radije ti, stari Davy, nastavi s ispredanjem te priče!
- Hvala! - reče Dugajlija. - Tko je pojeo krtinu, taj neka sada gricka i tvrde kosti. Zašto baš da ja počnem tamo
gdje glupost počinje?
- Zato što ti imaš jedan vrlo lijep način da čak i ono manjkavo prikažeš kao savršeno.
- Znam već! Ja sam uvijek onaj, koji... ali budući da sam s tobom popušio lulu mira, bit ću toliko dobar da
pokušam. Znate, meštri, stvar je naime u tome da smo trag kasnije izgubili i da ga uprkos svim traženjima nismo
više našli.
- Nemoguće! - viknu Old Shatterhand. Zar Davy i Jemmy da izgube trag? Da mi je to netko drugi rekao, ja bih
mu kazao da laže.
Zan
valjujem vam najljepše za vaše lijepo mišljenje o nama, sir. Ali kad vam to lično kaže Dugajlija Davy, onda
morate povjerovati!
- Svakako. A kako se to zbilo?
Tu N" naednostavniJi način na ovome svijetu. . . naPriJed gdje prestaju žbunjevi mezguite, zapo-istofc, stJenovito tlo
koje se miljama pruža prema shvt-r "USU" Trebal° Je da vidite taj teren da biste atlli da se može izgubiti trag.
357
356- Poznajem ga. Meksikanci kojima je ranije pri padao ovaj kraj nazivaju taj dio El plano del diablo Đavolja
ravnica. "
- Tačno! Vi ga dakle poznajete. Dobro, to me umiruje, jer nas nećete smatrati za žutokljunce ako vam iskreno priznam
da nam je trag jednostavno ispario.
- Hm! Ali kako da se ispare četiri jahača!
- To ne znam. Ali ako konji po ovom kao željez tvrdom, glatkom kamenu ne ostave nikakav trag, onda nema toga koji
bi ga vidio, sir. Naš Komanč je uprkos svojoj mladosti izvrstan čitač tragova, ali ja vam kažem da je i on bio na kraju
svoje mudrosti.
- Onda bih htio vidjeti da li će se i meni to isto desiti!
- Ah, vi! Vi i Winnetou biste čak i onda našli trag kad bi ti momci zrakom jahali! A čovjek bi bezmalo i povjerovao da
je tako bilo. Kažem vam da nije bilo ni najmanjeg smrvljenog kamenčića niti bilo kakve rupice koju bi potkovica
usjekla u stijenu. Naravno da smo učinili ono što bi svaki dobar Zapadnjak u takvom slučaju poduzeo: mi smo
pojahali do ruba tog kamenitog tla da bismo pronašli mjesto gdje su zlikovci ponovo prešli na pješčano zemljište. Ovo
je išlo veoma sporo te tako još nismo sasvim gotovi, premda se sigurno već nalazimo sjeverno od tačke gdje je onaj
jedan napustio ostalu četvoricu da bi stigao Helmers" homeu, kako vi kažete. Uostalom, dok smo otuda prijeko
dolazili, ugledali smo jednog usamljenog jahača koji je u daljini galopirao prema jugu, i kad smo onda stigli do ovog
žbunja, primijetili smo da se ovdje već bio zaustavio.
Old Shatterhand se sav pretvorio u uho. Činilo se kao da je neko vrijeme duboko razmišljao, a on se podiže sa svog
mjesta, pregleda nekoliko otis kopita koje je našao na rubu žbunja mezquite, u ljivši se pri tom malo od ostalih. Najzad
oni ga gdje im doviknu: - Mister Davy, da li ste vi Jemmy bili već ovdje gdje sad stojim?
- Ne, sir - odgovori upitani.
- Onda dođite svi!
353
Oni poslušaše njegove riječi. Kad su mu prišli, im pokaza rukom na žbunj i reče: - Ovdje vidite ° 0 da se netko uvukao
u šiblje jer je jedna grančica slomljena, a mjesto preloma se još nije sasu-šilo To se dakle nije zbilo odavno. Pođite za
mnom dalje gospodo!
On se zavlačio, motreći dobro na svaku grančicu i na svaki pedalj tla, sve dublje u gusto žbunje dok se nije zaustavio
pred jednim pješčanim sprudom. On je bio nekoliko koraka dug i širok i na njemu nije bilo nikakvog sitnog rastinja,
čak ni najmanje, najkržljavije travke. On tu kleče, kao da je htio svako pješčano zrnce ponaosob pregledati. Najzad se
podiže sa osmijehom zadovoljstva i osmotri žbunje unaokolo oko tog mjestašca. Onda pokaza rukom na jedno mjesto
i reče: - A ovdje je netko ušao u ovo skrovište. Kladim se da je dotični tamo vani ispod žbunja na stjenovitom tlu
sjahao sa konja. No, sad mi odgovorite na dva pitanja, mister Davy: Da li se južno odavde odvojio onaj jedan od
ostale četvorice?
- Jugoistočno, sir.
- Lijepo! Da li je čovjek koga ste vidjeli da je odjahao odavde imao na sebi uniformu?
- Ne.
- Onda je za mene slijedeće posve izvjesno: vođa one petorice, pošto ih je ostavio, dojahao je dovde da uzme
uniformu i da se kao oficir uputi Helmers" homeu. Kad se potom otuda krišom udaljio, dojahao je ponovo dovdje da
zamijeni uniformu s običnim odijelom.
- Šta sve čovjek da ne čuje! Držite li vi ovo mjesto za ormar za odijela?
- Da, bar za potajno skrovište, za ,cache", kako lovci dabrova, kao što je poznato, nazivaju rupu u KOJU skrivaju svoja
krzna. Izvadite noževe i počnite oa kopate! Vidi se po pijesku da je tek nedavno brižno poravnan.
Hromi Frank, uslužan i kao uvijek, baci se od-!. na zemlju i poče revno golim rukama da kopa Pješak kao da je
očekivao da će tu naći sva blaga
359Crolkonde. Ovo ponuka i ostale da pođu njegovim primjerom. Pijesak je letio na sve strane. Frank jedva da
je iskopao četvrt metra dubine kad viknu-
- Našao sam, gospodine Shatterhand! Moji su prsti udarili u nešto tvrdo.
- Samo dalje, dalje! - opomenu ga Jemmy. - To tvrdo može biti i neki kamen.
- Pa ja kopam k"o krtica. Ovo nije nikakav kamen već drvo. Evo vidite! Samo tanko pruće.
- To je sigurno kaktusovo pruće - reče Old Shatterhand - koje je tako isprepleteno da obrazuje široku površinu,
to jest prekrivač skrovišta.
Njegovo se mišljenje pokaza kao tačno. Prave peteljke su bile tako isprepletane da su obrazovale četverokutni
poklopac koji je odozgora sasvim zatvarao duboku rupu. Ta rupa bila je svojih dobrih dva lakta duga i široka, i
do vrha ispunjena svakojakim predmetima.
Prvo što su vidjeli bila je sablja i - uniforma na kojoj je ležao neki stari, pocijepani list novina.
- Oficireva odora i njegova razbojničko-riterska sablja! - reče Frank, sav začuđen, izvadivši sječivo iz korica i
mahnuvši njime po zraku. - Kad bi taj nitkov bio sada ovdje, ja bih ga...
- Molim vas, dragi Frank, onaj papir! - prekide ga Old Shatterhand.
- Evo me, odmah! Svoj ću govor kasnije održati kad budemo završili sa iskopavanjem ove razbojničke
jazbine.
On pruži Old Shatterhandu list novina. Ovaj ga otvori i nađe u njemu olovkom ispisanu ceduljicu. Lovac pročita
slijedeće retke: "Venid pronto a nuestro escondite! Precaucion! Old Shatterhand esta en časa de Helmers."
- To znači? - zapita Fred. - No, Frank, pa ti si čuveni znalac jezika.
- Dakako - uzvrati oslovljeni. - Riječ je o Ol Shatterhandu i Helmersu. Ali taj hebrejski je toli° unakažen
indijanskim riječima i projeden indoger
360
anskim tribinama, da mi se već pri prvoj riječi m u tijelu počelo da okreće. Ja od ovog perem svoje Srke te ću se
radije pozabaviti uniformom. r On poče podrobno da pretresa džepove uniforme. Old Shatterhand prevede
španski tekst: "Dođite brzo
naše skrovište! Oprez! Old Shatterhand se nalazi kod Helniersa."
Za prvo vrijeme odustaše od toga da protumače ove riječi. Htjeli su prvo znati što se sve u rupi nalazi. Bilo je u
njoj iznošenih, ali još upotrebljivih odijela različitih oblika, boja i veličina, pušaka, pištolja, noževa, olova,
limenih kutija i kapisli i najzad čak i jedno burence, napola ispunjeno barutom. Svi džepovi u odijelima su bili
prazni. Naposljetku se ukaza nekoliko indijanskih haljina.
- Odjeću ćemo spaliti - odluči Old Shatterhand. - Ostalo je dobar plijen, i svatko neka uzme što mu se dopada.
Što bude preostalo, ponijet ćemo Helmersu. Ja sam uvjeren da pustinjski lešinari imaju nekoliko takvih skloništa
u koje su sklonili svoj plijen. Uniforma je vjerojatno pripadala nekom oficiru, a indijanske haljine urođenicima
koje su razbojnici ubili. Od svih nađenih predmeta za mene ima samo ceduljica neku vrijednost. Što biste vi iz
njena sadržaja zaključili, mister Fred?
- Dvije stvari - uzvrati upitani. - Prvo, taj momak osjeća pred vama nagonski strah. On bi sigurno ostao duže u
Helmers" homeu da vas nije tamo sreo.
- A drugo?
- Drugo, on ima još i svojih ortaka koje je htio opomenuti ovom ceduljom. I oni žele u Llano Estaca-d°, te će
doći amo da otvore skrovište. On im poručuje da dođu na mjesto koje je obilježio nazivom skrovište. Kako se
meni čini, time je mislio na neko njihovo zborno mjesto.
, Vašu pretpostavku ja potpuno dijelim. Vidite
h h StVari St°e te ni;ie P°trebno đa tražite sada
gubljeni trag. Ovaj čovjek će sasvim sigurno potra-
n ostala četiri suputnika. Da biste došli do njih,
°a samo da se držite traga. On će odavde biti vrlo
- svakom slučaju trag vodi do skrovišta o
san u

361kojemu piše u ovoj ceduljici. Mislim da možete z misliti zašto je svojim momcima izdao nalog da dođ"
tamo?
- Naravno! On će sa njima napasti iseljenike
- To i ja mislim. I to namjeravaju što prije da izvedu kako nam pokazuje njegova žurba. Mora da se boji da
ćemo dokučiti i osujetiti njegove planove Stoga je odlučio da svoju namjeru izvede što je moguće prije.
-" Onda se i mi moramo požuriti, sir. Zar ne bi bilo najpametnije da pojašemo odmah za njim? On je vođa, duša
ovog pothvata. Ako ga uhvatimo, zločin se neće desiti.
- Sumnjam - reče Old Shatterhand. - On je samo među petoricom drugova vodio glavnu riječ. Međutim, da li je
zaista glavni šef svih Llano-lešinara, to mi ne znamo. Ako bismo njega uklonili, to ne bi značilo da bi drugi bili
bezopasni. Uostalom, ne vjerujem da ga možemo stići. Konji su nam umorni, a sunce se približava smiraju. Prije
nego ga sustignemo, bit će noć. Ne, pustimo ga za danas neka jaše. Trag će mu se i sutra vidjeti. Vi ćete
zakonačiti ovdje na ovome mjestu, svi vi, kako biste zarobili one kojima je ova cedulja upućena, ukoliko dođu.
Ja ću sam pojahati Helmers" homeu, predat ću nađene stvari Hel-mersu i dovest ću Boba. Neka mi dvojica od
vas posude svoje konje. U osvit dana bit ću opet ovdje. Onda ćemo krenuti, i ja mislim da naš pohod neće biti
uzaludan. Nas će biti onda sedam, te sam uvjeren da ćemo se uspješno uhvatiti u koštac s tim orluši-nama.
Ovaj prijedlog naiđe na opće odobravanje. Svatko uze za sebe ono što je htio od nađenog oružja i mu-nicije.
Odijela su bacili na pijesak i zapalili ga P°" moću suhog granja mezquite. Ostatak su natovarili n Frankova i
Fredova konja. Lomača je još uvijek su ljala, kad je Old Shatterhand odjahao. On im Je °_ polasku obećao da će
se pobrinuti za živežne nama niče i za malu zalihu vode, i pokazavši rukom Prem zapadu, još je nadodao:
_ Čini mi se da otud dolazi bura ili nešto slično. _ je neki dalek oblak, ali, nažalost, nikad ne donese kišu Llano
Estacadu.
S tim riječima on pojaha prema sjeveru. Ostali pogledaše pažljivo prema zapadnom horizontu gdje se oko sunca
pokaza laki oblačak obojen rumenim sivilom koji je tvorio neku vrst prstena u čijoj je sredini bliještalo zlatno
svjetlo. Ovo nije nipošto izgledalo opasno, te su Old Shatterhandove riječi shvatili kao primjedbu koja sigurno
nije imala nekog većeg značaja. Samo je Komanč podozrivo upirao pogled u oblačak i mrmljao preda se:
- Ekapuštke - tupa, usta munje!
3626. PONOĆNO DOBA DUHOVA
Pošto je otišao Old Shatterhand, lovci sjedoše na pijesak i počeše da ćaskaju. Naročito su opširno pričali o doživljaju u
Helmers" homeu. Vrijeme im je proteklo kao u letu, te nisu ni obraćali pažnju na nebo koje je bilo poprimilo sasvim
drugu boju. Samo je Komanč, koji je šuteći sjedio po strani, promatrao dobro ovu promjenu.
Mali prsten od oblaka se s donje strane otvorio i poprimio oblik potkovice čiji su se krakovi primjetno produžavali
tako da su tvorili dva izdužena, uska sloja, koji su predstavljali sjevernu granicu vidokruga. Između njih se vidjelo
čisto, vedro nebo. Bliži sloj se spuštao sve niže te se južno obzorje presijavalo kristalnim narandžastim rumenilom.
Izgledalo je kao da tamo bjesni oluja koja je do neba uskovitlala pijesak.
Na istoku se gotovo smračilo od teške sparine, pa ipak se nisu mogli vidjeti nikakvi oblaci. Tada najednom skoči
Komanč na noge i viknu, sasvim zaboraviv-ši najveću vrlinu Indijanaca, samosavlađivanje i P°-kaza rukom prema
crnom ziđu na istoku:
- Pijenovit - načo - duh Llano Estacada! Ostali se prepadoše i skočiše isto tako. Oni tek sad primijetiše promjenu na
nebu. Pogledi im se ukočiše
od užasa.
Na izgled na neke tri čovječje visine iznad liniJ6 horizonta jezdio je neki jahač. Crni zid je na mjestu gdje se nalazila ta
prilika pokazivao okruglu, osvijetljenu mrlju, koja se s jahačem pomicala istom br žlnom tako da su se čovjek i konj
pojavili u svijetlom
364
kviru kao neka tamna, pokretna sjenka. Njihove ° "like su bile natprirodne veličine. Jasno su se mo-PU prepoznati svi
jahačevi udovi. S desnom rukom on fe držao vodice, oko glave mu je lepršala duga kosa sa ukrasom Indijanaca. Puška
mu je odskakivala na leđima. Griva i rep konja su isto tako lepršali na buri. Avetinjska životinja je brisala prostorom
kao da je pakao goni.
I sve se to dešavalo za vidjela, čitav sat prije zalaska sunca! Na gledaoce je to ostavilo neopisiv, jezovit utisak. Nitko
od njih ne prozbori ni glasa.
Crni zid se nenadano, gotovo okomito prekidao na jugu. Jahač je žurio prema tom mjestu, primjetno mu se
približavajući. Još deset konjskih skokova, još pet, još tri, još jedan - i konj se izgubi u praznini, a s njim i njegov
jahač. Više se nije mogao vidjeti ni svijetli okvir.
Ljudi su stajali zbijeni jedan uz drugog, još uvijek bez riječi, čas su pogledali u pravcu gdje se ta pojava pomolila, čas
su zagledali jedan drugog. Tada se Jemmy strese, kao od neke drhtavice, i reče:
- O, svi duhovi dobri! Ako ovo nije bio duh Llano Estacada, onda ja neću nikad više oprati sebi lice! Zaista sam uvijek
vjerovao da je ovo besmislica; sada međutim čovjek bi bio upravo luđak ako bi još u to htio posumnjati. Meni je
sasvim avetinjski na duši. Kako je tebi oko srca, stari Davy?
- Baš kao da sam neka stara novčarka u kojoj nema niti jednog jedinog centa. Prazan sam, sasvim prazan, samo koža i
zrak! Pogledajte samo kako se nebo brzo mijenja! Ovo još nikad nije bilo ovako.
Gornji rub spomenutog crnog oblaka pređe u krvavo crvenilo. Na horizontu su poigravali plameni bičevi. Jedan krak
još uvijek vidljive potkovice na nebu spuštaše se sve niže, i što se dublje spuštao, to Je postajao sve širi i tmastiji. Na
jugu se uskovitlalo m°re prašine i dima, kao da ih bura šiba. Oluja se sve vise približavala. Oko sunca se spustio tmasti
zastor k°ji se iz sekunde u sekundu sve više peo i širio. Činilo se kao da će tamni pramen oblaka prosto pasti
na
365zemlju. Najednom užasnute ljude obuze neobična studen. Iz daljine se začu piskav urlik.
- Za ime boga, držite konje! - vikne Juggie Fred. - Brzo! Inače će pobjeći! Natjerajte ih neka legnu. Držite ih čvrsto i
bacite se potrbuške na zemlju! Sva petorica skočiše na tri konja koja su preplašeno frkala i koja se ne uzjoguniše kad
ih natjeraše da legnu. Ležali su uz samo žbunje, a glave su im virile između grana. I jedva se ljudi baciše na zemlju,
kad započe užas. Razliježe se neko zviždanje, stenjanje, šištanje, brujanje, urlanje, rikanje i pucanje, što se svakom
opisu ruga. Ljudi su imali osjećaj kao da su na njih bacili iznenada neki centama težak prekrivač. Oni su bili takvom
silom pritisnuti o zemlju da se nisu uopće mogli podići čak i kada bi se usudili da to pokušaju. Udovima im prođe
ledena studen. Oči, nos, usta i uši su bili najednom kao začepljeni. Nisu bili u stanju da dišu, gotovo su se gušili. I
onda najednom njih zapahnu opet vrelina i u daljini se izgubiše urlici Llano Estacada. Konji skočiše na noge i glasno
zanji-štaše. Iznenada paloj, duboko mračnoj i ledeno hladnoj noći uslijedi blještav sunčev zrak i osvježavajuća toplina.
Mnogi su otvorili usta, bili su u stanju opet da dišu. Počeli su ponovo da se kreću. Sa očiju su obrisali prašinu koja ih
je nagrizala te se osvrtoše oko sebe.
Bili su prekriveni visokim slojem hladnoga pijeska. To je bio prekrivač koji je tornado bacio preko njih. Da, bio je to
tornado, jedan od onih srednjeamerič-kih ciklona kojima po snazi jedva da ima bilo gdje na drugom mjestu takmaca.
Strahovita, gotovo nevjerojatna su razaranja koja počini jedan takav vihor. On dostiže brižnu od preko sto kilometara
na sat i većinom je popraćen električnim pojavama, koje još dugo nakon njega traju. Čak i samum afričke pustinje
nema ni izdaleka takvu snagu te se samo jeziva pješčana ili snježna oluja pustinje Gobi može po svojoj snazi uspo-
rediti s tornadom.
Petorica ljudi se podiže i strese sa sebe pijesak. Žbunje je pijesku predstavljalo zapreku tako da se preko njega
naslagao dva lakta visok pješčani srne .
366
_- Bogu hvala što nas je bura poštedjela! - reče _, __ Teško onima koji su se za vrijeme ovog Je ada nalazili na
otvorenom prostoru Llana Estaca-daToni su izgubljeni.
__To baš ne mora biti, kako vi mislite - uzvrati
Fred - Ove strahovite oluje su često puta, na sreću, široke možda pola engleske milje. Ali utoliko je veća njihova snaga!
Ova pobjesnela vazdušna struja zapah-nula nas je samo svojim bočnim talasima. Da smo se nalazili u njenoj sredini,
bog bi ga znao kad bi nas zajedno sa konjima ponijela i u paramparčad raskidala. - Sasvim tačno! - kimne glavom
Davy. - To mi je poznato. Vidio sam dolje na Rio Conchosu takva pustošenja koja je počinio tornado. On je kroz
prašumu tako reći napravio pod konac pravu cestu. Divovska stabla u polumjeru preko dva metra bila su iz korijena
istrgnuta i unaokolo razbacana. Ta neobična čistina na kojoj se nije održalo ni jedno jedino drvo imalo je tako oštre
bočne ivice da su im stabla s lijeve i desne strane bila samo lagano okrznuta. Janki naziva ovu vrstu bure hurricane, a
istim imenom naziva i šumske ceste s kojih su počupana stabla.
- Bilo je zaista strašno! - reče Hobble-Frank. - Bilo mi je gotovo ponestalo daha te mi je klarinet zviždao samo na
posljednjoj rupi. I mi smo ponekad u Saskoj imali oluje, ali ovako divlje i zle kao što su ove ovdje, one nisu bile.
Jedan takav šaški glavni orkan je prema američkom tormenadu prava igrarija, pravi majski povjetarac, upravo
dovoljan da ohladi to-Plu kavu. A uz to, Davvjevo magare me je napola ubilo čiftajući se. Najzad nije htjelo više
ležati pa je nekim čudom smatralo moju plemenitu pojavu za...
- Mazgu, sigurno hoćeš da kažeš - prekide ga Jemmy.
- Ne, magare kažem ja! Tko se ovako na mene Juća taj je najveći magarac kakvog samo može biti.
a bih zapravo trebao tužiti Davvja za odštetu. Ali tko te na ovome svijetu takav jedinac kao što sam ja, nje-Sa nitko ne
može nadoknaditi.
Sunce koje se prethodno bilo sasvim smračilo, oba-al° je opet svojim toplim zrakama zemlju. Oni su
367bili neobične boje, gotovo šafransko žuti. Ivica neb se skoro utapala u toj boji, a zemlja se naspram nie uzdizala
kao lopta. Izgledalo je kao da se petorica ljudi nalaze na najnižoj tački u unutrašnjosti neke velike prazne kugle.
Konji i mazga se nisu bili nipošto smirili. Oni su frktali bojažljivo i udarali nogom po tlu. Htjeli su otići te su ih morali
čvrsto privezati. Bilo je nečeg u zraku protiv čega su se pluća bunila. To nisu bila ona mikroskopski fina pješčana
zrnca, već nešto što se ne da opisati.
Komanč je prostro svoj pokrivač preko pijeska i ispružio se po njemu. On je brzo sputao svoje uzbuđenje zbog pojave
duha Llana te je čak i sada, nakon jedne ovakve prirodne pojave, bio sasvim šutljiv i povučen, što je inače osnovna
karakterna crta Indijanaca. Četvorica bijelaca sjedoše pokraj njega i Jemmy ga upita: - Da li je moj mladi crveni brat
doživio već jednom ovakvu oluju?
- Više njih - odgovori upitani. - Neait habeh-karo je jednom daleko poneo Željezno Srce i onda ga zakopao u pijesku,
ali ratnici Komanča su ga našli. On je vidio istrgnuta stabla koja jedva da su mogla da obuhvate šestorica ljudi.
- Ali duha Llano Estacada sigurno nisi još nikad
vidio?
- Željezno Srce je i njega već sreo, prije tri zime, kad je sa svojini ocem jahao kroz Llano Estacado. Ćuli su pucanj.
Kad su se približili mjestu gdje je pucanj pao, vidjeli su duha na crnom konju kako je odjezdio. Na tom mjestu je
međutim ležao jedan bljedoliki u čije se čelo zarila kugla. Poglavica Komanča je poznavao ovog ubijenog, bio je to
jedan zloglasni ubojica.
- Kakav je izgled imao duh?
- Imao je glavu i tijelo bijelog bivola oko čijeg se vrata dizala čupava griva. Bio je to strašan pri" zor. Pa ipak on je
dobar duh, jer ne bi inače poprinii° lik ove svete životinje. I Komanči znaju da on ubi samo zle ljude, a svi dobri stoje
pod njegovom zastl"
Vjetar - ubica.
368
Željezno Srce poznaje dvojicu Komanća koji su " -zalutali u Llano Estacado i zamalo što nisu skapali d žeđi i gladi.
Duh im je došao noću, dao im mesa fvode i onda im pokazao pravi put.
_- Da li je i govorio s njima?
_ Govorio je, i to na njihovom jeziku. Jedan dobar duh govori na svim jezicima, jer ga je tako naučio Veliki duh,
Howgh!
Željezno Srce se okrene u stranu. Sa rječju "howgh" on pokaza da je završio sa govorom i da želi šutjeti.
Sada ponovo uze riječ Hobble-Frank, obraćajući se Fređu: - Sta ti kažeš na tu pojavu? Usred bijela dana da ugledaš
utjelovljenu sablast, to ti je da te jeza prođe. Meni se koža toliko naježila da će mi pući kao zračni balon!
Oslovljeni odgovori smiješeći se: - Pa toliko ne moraš da se užasavaš. Pojava koju smo maloprije zapazili dade se
možda na sasvim prirodan način objasniti. Pomisli samo na brokensku utvaru, čije je postojanje tako uvjerljivo
dokazao brokenski gostioničar Nehse!
- Naravno da i za nju znam. Brokenska utvara je zračna pojava u planini Harcu, napola ozon i napola kisik koji se u
atmosferi sudaraju i onda kroz maglu pretvaraju u zažarenu tuču. Ovdje pak u Llano Estacađu mi imamo posla sa
istinskim duhom. Vidjeli smo ga gdje jaše na nebu. On nije bio ni vazđuh, niti magla, već opipljiva prilika nekog
nadprirođnog bića. Kako onda može biti riječi o nekoj optičkoj varci?
- Hm! Ja sam lično kao opsjenar ranije izvodio na bini vještačke duhove.
O tome bolje šuti, jer je čista prevarancija kad ™i netko kaže da je izvodio vještačke utvare! Na koji 51 način samo to
postigao?
Bilo preko kosog prozorskog okna ili preko ca-merae obscurae.
, To i ja znam. Ja sam sam napravio jednom
svu cameru procuru. Ona mi je bila sasvim uspje-
a
. samo sam na žalost zaboravio da napravim rupu k°Ju je trebalo usuti okularska leća. Uostalom, ni-
orlovi.ma
359sam mogao dobiti ni od jednog povrtlara tu vrstu leća te sam tako privremeno bio primoran da tu stvar za kasnije
odložim.
- Fred, Jemmy i Davy prasnuše u takav smijeh da se ozbiljni Komanč hitro okrene i začuđeno ih pogleda. Na
Frankovom licu se, međutim, ukaza srdžba
i on vikne:
- Silicium! Šutite, neznalice jedne! Ako vaše sprdanje ne prestane odmah, ja ću napraviti takav pokolj među vama,
kao Mehmed II. među Parižanima! Šta se tu imate smijati mojoj cameri procuri! Ona je bila sasvim ispravno
konsternirana, samo ja kao šumarski službenik nisam imao vremena da lično uzgajim ta leća. Ja vas ostavljam i sa
svojih nogu stresam prah. Vaš podsmijeh traži osvetu. Ja idem, ali - manus mamim lavanđat, na našem jeziku: moje
ruke će vam oprati već glave lavandom. Ho-ho-ho-howgh!
Ovu poslednju riječ Frank izusti s izrazom dubokog gnjeva u licu i skoči da bi se izgubio iza žbunja i da svojim
neprisustvovanjem izričito kazni ostale.
Ostali se međutim ne uzrujaše naročito tom kaznom jer su poznavali i suviše dobro tog malog čudaka. Ponovo su
pokrenuli razgovor o tornadu i na prethodnoj pojavi pustinjskog duha. Ova trojica nisu bila nipošto neobrazovani
ljudi, naročito Fred čija su znanja bila više nego prosječna. Oni su bili dakle uvjereni da imaju posla samo s optičkom
pojavom koju nisu znali naučno objasniti.
U tome im je prošlo vrijeme, i noć je pala. Bilo se toliko smrklo da nisu mogli vidjeti ni na pet koraka ispred sebe.
Onda im je i Frank prišao. Nije htio po takvom mraku i na jednom takvom mjestu da bude sam. Ali gnjev ga još nije
bio prošao. On nije prozborio ni jedne riječi niti je legao pokraj ostalih, već se ispružio na izvjesnoj razdaljini od njih i
pažljivo pratio njihov govor. Oni opaziše po njegovim kretnjama da se s vremena na vrijeme uzvrpoljio, kao da je htio
staviti neki prigovor kad bi netko od njih rekao nešto što F on mislio da bolje zna i razumije, ali nije ništa progovorio.
Zelja za durenjem bila je kod njega veća o sklonosti da se hvališe svojim umišljenim znanjem.
370
Zrak se u međuvremenu pročistio te se moglo bolje . ti nego prije toga. Sa jugozapada je ćarlijao laki
starac te ih je prijatno osvježavao nakon neizdr--ve dnevne žege. Na nebu se pojavilo nekoliko zvijezda koje su
noćnicima pokazivale vrijeme.
Zatim su prestali da govore i pokušali da zaspu. Bilo je vrlo malo vjerojatno da bi ih neki neprijatelj uznemirio, a Old
Shatterhand se nije mogao još vratiti Tako su bijelci zaspali. Samo je Komanč ukočeno gledao raskolačenim očima u
nebo, iako poslednje noći nije ni minuta prospavao. Smrt, ili bolje, umorstvo njegova oca zaokupljalo mu je mladu
dušu koja je žedjala za osvetom.
Tako su prolazili minuti za minutama. Iznenada ih probudi glasni uzvik Indijanca. Oni se trgoše iza-sna i pogledaše.
- Mabuni namahco - pogledajte tamo! - reče on pokazujući rukom prema jugu.
Uprkos mraku oni vidješe njegovu ispruženu ruku i pogledaše u naznačenom pravcu. Tamo se na rubu vidokruga
ukaza svijetla mrlja u obliku izduljenog, uzanog klina, koji nije ostavljao dojam ničeg neobičnog, ali ipak pobudio
pažnju bijelaca.
- Hm! - progunđa Jemmy. - Da se ovaj klin pojavio na istoku, ja bih povjerovao da smo spavali do zore.
- Ne - reče Davy. - Drukčije je svitanje. Granične linije ovog svijetlog klina su suviše oštre.
- Upravo zato što je mrkla noć.
- E baš zato što je mrkla noć ne može ni biti govora o svitanju. Dan i noć se pretapaju, a tamo se vide oštri obrisi.
- Mora da je neka vatra?
- Zar vatra u Llano Estacadu gdje nema drva? m" Sta bi tu moglo gorjeti? Uostalom ona svjetlina
se sve više uvećava, a uz to i vjetar mijenja pravac, rvoje puhao sa jugozapada, a sad puše sa zapada, i 10 :ace i
hladnije. Što bi to trebalo da znači?
Fred Polarno svJetlo ne može nikako biti - reče d- A o ekvatorskom svjetlu nisam ništa čuo.
24"
371Frank je dotle šutio. Ali, onda je morao progovoriti, jer bi mu srce presvislo od muke. - Ta svjetlina ima neko
značenje - reče on. - Ona je sigurno u vezi sa duhom Llano Estacađa. Najprije je jahao prema jugu - možda mu
je tamo vigvam - te sad sjedi kraj logorske vatre.
Ostali bi se najradije ponovo nasmijali, ali su se svladali. Fred ga upita: - Misliš li da duh može naložiti logorsku
vatru?
- Zašto ne? Pogotovu kad je vjetar tako hladan kao sada?
Vazduh je bio sve studeniji, kao da je dolazio sa Sjevernog pola. A tamo dolje na jugu ona svjetlina se i dalje
povećavala. Činilo se kao da se tamo pojavila neka velika zvijezda. Ona je imala skoro polukružan oblik; jezgro
je bilo krvavo crvene boje a onda sve svjetlije i svjetlije dok ga na kraju nije zaokružila lučna linija oko koje kao
da su se valjali tmasti oblaci i vrcala vatra.
Sve je to pružalo neki jezovito-veličanstveni prizor. Petorica ljudi ustade. Jedva su se usuđivali da progovore.
Vjetar je puhao sada tačno sa sjevera. Za četvrt sata on se okrenuo za devedeset stepeni. Pa ipak nije se čulo
nikakvo brujanje, urlanje, već, naprotiv, kao da je podmuklo mirno brisao prema veličanstveno osvijetljenom
horizontu. Bilo je ledeno hladno.
- Ovo bi trebalo da vidi Old Shatterhanđ! - prekine šutnju Juggle-Fred. - Na žalost on se još ne može vratiti, jer
sad je tek ponoć.
- Ponoć! - procijedi Hobble-Frank. - Ovo je doba duhova. Tamo gdje gori sigurno se dešava nešto jezovito!
- Šta bi tu bilo jezovitog osim vatre?
- Ne pitaj tako glupo! U ponoć se otvara Orkus i sablasti izlaze. Onda čitav sat izvode svakojake ° zote. Kao što
svaka zemlja i svaki narod imaju svoj karakter, tako i duhovi svakog kraja imaju svoja osobita svojstva i pasije.
U jednom kraju oni 1Jud zavrću šiju, a u drugima ih guše na raskršćima. T bi ga znao kakvu strast imaju ovdašnji
duhovi? M°
372
-da su oni baš oni najopasniji i najgori od svih. Zato Z mo se pripaziti i - gospode, zar nisam bio u pravu?
Pogledajte tamo! Eno ga gdje stiže na konju!
Frank uzviknu ove posljednje riječi sav užasnut. I zaista ono što se sada dogodilo moglo je čak i naj-
neustrašivijem čovjeku utjerati jezu u kosti. Duh Llano Estacađa, se ponovo pojavio.
Kao što smo već kazali, ona neobična svjetlosna pojava tvorila je golemi polukrug na južnom horizontu. Na
mjestu gdje je luk tog polukruga dodirivao s lijeve strane nebeski rub, pomolio se iznenada lik nekog golemog
jahača. Konj je bio crn, a jahač bijel. Bio je u prilici bivola. Sasvim mu se jasno vidjela glava s dva roga, vrat s
čupavom, poludugom grivom koja je lepršala i tijelo koje se sjedinjavalo s leđima konja. Obrisi te slike bili su
uokvireni svetlucavim linijama.
Konj je jurio brišućim galopom, i to ne pravom linijom, dakle polumjerom tog plamsavog polukruga, već je s
unutrašnje strane polukruga jurio nagore.
Tako je ta pojava dostigla na nebu najvišu tač-ku, a onda se s desne strane zažarenog luka ponovo počela
spuštati prema rubu horizonta. Tamo je nestala isto onako kao što se i pojavila.
Gledaoce je, uprkos studenom vjetru koji ih je zapahnjivao, oblivao znoj od jeze. Da li je to bila varka? Ne, to je
bila stvarnost. Čak i oprezni Komanč je bio van sebe te je neprestano uzvikivao "uf, uf".
Stajali su tako i čekali ne bi li se možda pojava Ponovila - ali uzalud. Neko vrijeme poluluk je plamsao istom
jačinom, a onda je gornji rub počeo da gubi oštrinu te je svjetlina bila sve slabija.
U tom času se iza zabezeknutih lovaca začuše udarci kopita po pijesku. Dolazili su neki konjanici. °ni se
zaustaviše kraj njih i skočiše sa konja. Bili su 10 Old Shatterhanđ i Bob koji su sa sobom vodili Pored Frankovog
i Fredovog konja i dva kljuseta nato-
arena
mješinama s vodom.
te
B
°gu hvala da ste još živi! - uzviknu Old Shat-
nanđ. - Povjerovao sam da ste izgubljeni i upla-
0
se da ću vam leševe morati da tražim po pijesku.
373- Tako zao tornado nije ravno udario na nas uzvrati Fred. - On nas je samo okrznuo. Mora da ste se mnogo žurili,
jer vas nismo još očekivali.
- Da, bio je to pravi usiljeni galop, jer smo bili u velikoj brizi za vas. Tornado je prohujao u neposrednoj blizini
Helmers" homea. Vidjeli smo pustoš te smo po pravcu kojim je oluja protutnjala s velikom izvjesnošću pretpostavljali
da je i vas zadesila. Srećom bila je prilično milostiva prema vama.
Fred ukratko ispriča o duhu koji se dva puta pojavio i dodade: - Ovo što sam vam ispričao, sir, vidjelo je deset očiju.
Ali nitko nije u stanju da to shvati i objasni. Sigurno nema nijednog čovjeka koji bi bio u stanju dokazati da li se ovdje
radilo o nekoj varci ili o istinskom biću.
- Oh, takav čovjek postoji, i ja sam taj! - upade mu u riječ Hobble-Frank. - O nekoj prevari ne može biti ni govora.
Duh je nadzemaljske biće koje jaše po zraku. U ovom ponoćnom času njihovo je doba koje Jenki nazivaju ghostly-
hour. Ova okolnost objašnjava čitavu pojavu i najsigurniji je dokaz da imamo posla sa nekom preminulom dušom s
drugoga svijeta. Ne vjerujem da će se itko od vas usuditi da mi protuslovi.
On se bio prevario, jer ga Old Shatterhand potapša po ramenu i reče prijateljski: - Što bih morao očekivati, ako bih se
usudio da proturiječim, dragi Frank?
- Hm, pa to ovisi od ličnosti. Freda i Jemmyja. na primjer, ja bih svojim dokazima formalno smrvio. Ali ako vi
postavite neko malo, skromno pitanje, onda ćete, zahvaljujući mojoj iznimnoj dobroti, željeno objašnjenje do-do
dođavola, eno duha opet na nebu. Svjetlina na jugu je sve dublje tonula i sve vise slabila. Činilo se kao da će posve
nestati. Nekoliko minuta izgledala je kao blijedi blijesak na horizontu, koji je iznenada ponovo zasvijetlio i poput
baklje iz koje su sukljale varnice širio sve više prema zapa gdje se s neobičnom brzinom pretvarao u more P la mena
koje je osvetljavalo pola neba.
374
__ Ovakav čas duhova ja još nikad nisam doživio _, uzviknu Frank. - Ove vatre su natprirodnog porijekla, jer...
_ Koješta! - prekide ga Old Shatterhand. - Ovo se može veoma lako objasniti. Ono tamo je sasvim prirodna vatra.
- A šta bi tu gorjelo!
- Sasušeni kaktusi. Kao što je poznato, u Llano Estacadu postoje miljama prostrane površine koje su gusto prekrivene
kaktusom, da nijedan jahač kroz njih ne može proći. Kad se te biljke sasuše, onda je dovoljna samo jedna jedina iskra
da za nekoliko trenutaka stvori pravo more vatre.
- To je istina - složi se Fred - i ja znam da na jugu i zapadu odavde leže golema prostranstva obrasla kaktusom.
- Eto, ovo nam najprije objašnjava vatru, a one dvije tobožnje utvare ćemo isto tako uskoro uhvatiti za ovratnik!
- Oho! - upade mu u riječ Hobble-Frank. - Tobožnje utvare? Bile su to stvarne! A kako ste došli na pomisao da su bila
dva duha?
- To zaključujem po njihovom liku. Prva utvara koja se pojavila za vrijeme dana, bio je možda onaj takozvani
dragonski oficir u drugome ruhu. Dobro, vidjet ćemo. A tko je druga bila, naravno, to još ne mogu reći. Ne poznajem
nikoga koji nosi bijelo bivolje krzno.
- Sad me pustite na miru, gospodine Shatterhand! Koji čovjek može jahati gore po nebu, a mi smo to vidjeli, nas
petorica, i to otvorenim očima.
- Da, slike su se kretale po zraku, ali njihovi originali su jahali dolje na zemlji.
- Slike? E, boga mi čovjek će ovdje svašta da čuje! Čitava svog života ja još nisam čuo da slike niogu jahati, i to po
kiselom elementu atmosfere! Kaso su samo te slike nastale?
, - Kroz više različito zagrijanih slojeva uzduha Koji nastaju kod svake vatre.
- Tako! Dakle slike nastaju kroz slojeve uzduha? vo je za mene nešto sasvim novo. Dosada sam vje-
375rovao da one mogu nastati samo pomoću olovke, slikarske četkice ili fotografije!
- A ne i u ogledalu?
- Da, ovo sam zaboravio.
- Dobro, pod izvjesnim okolnostima uzduh djeluje kao ogledalo.
- Tako! Da, sad mi je mnogo jasnije, jer ja sam najznačajniji među majstorima u nauci o fatamorgani,
- Lijepo! Onda ćete isto tako priznati da su vaši duhovi samo odrazi u zraku, upravo onako kao..,
Old Shatterhand zastade. Njegova je pažnja bila sada usredsrijeđena na vatru koja se na nebu žarila tamnim
rumenilom, prekrivena uskomešanim oblacima. A još više iznad tih oblaka, i to s ove strane vatre, kao da lebdi po
zraku, ukazala se sada obrnuta slika ravnog, zažarenog crvenog krajolika. Sasvim lijevo, tamo gdje je slika
započinjala, pojavio se iz tame neki jahač, isti onaj koga su lovci prije toga vidjeli, obučen u bivolje krzno, ali, kao što
smo rekli, u obrnutom položaju, s glavom nadolje.
- ...baš kao ono tamo! - nastavi Old Shatterhand pokazujući rukom na fatamorganu.
On još nije bio ovo ni izgovorio, a na nebu se ukaza i drugi jahač koji je jurio za prvim.
- O sveti Jeremija! - viknu Hobble-Frank. - Pa to je onaj od danas po podne koji se pojavio za vrijeme tomenada!
- Tako? Da li je to on? - upita Old Shatterhand. - Dobro, onda ćete se sada sami uvjeriti da se radi o dvije sasvim
različite prilike. A za njima eno još nekoliko konjanika!
Za spomenutom prilikom jurilo je sada pet ili šest jahača, svi u galopu, ali u obrnutom položaju, s glavama nadolje.
- Sad ništa ne znam - reče Hobble-Frank. - Hvala vam lijepa za takve ghostly-hours! Čuo sam doduše za utvare koje
jašu noću s glavom pod pazuhom, ali da jašu na glavi, to mi se zaista čini suviše bedastim.
- To baš nije ništa tako strašno. Prijašnje slike su se nekoliko puta odrazile, a ova ovdje samo jed-
376
2ato vam se čini da je obrnuta. Uostalom usko-° ćemo se upoznati s tim duhovima. Brzo na konje, meštri! Sigurno da
je prvi jahač takozvani duh Llano Estacada. Njega gone ostali, te ćemo mu, budući da je valjan momak, malo pomoći.
__Jeste li ludi? - viknu Frank. - Pa to bi bio
pravi grijeh prema svijetu duhova. Prisjetite se samo što je besmrtni Goethe rekao:
"Čovječe, ne kušaj bogove,
i ne poželi nikad, nikada
da vidiš duhove s njihovim ženama!"
Ali ostali nisu obratili pažnju na njega, već poslušaše poziv Old Shatterhanda. - Hoćemo li povesti sa sobom i
natovarene konje? - zapita Davy.
- Da, teško da ćemo se vratiti.
Natovarene konje koje su doveli Old Shatterhand i Bob, povedoše za uzde. I Frank uzjaha, mada nerado. Oni krenuše
brzinom vjetra preko ravnice.
Čim su napustili mjesto gdje su dosada stajali, za njih je nestala zračna pojava. Mogla se vidjeti još samo rasplamsala
vatra.
Na čelu je jahao Old Shatterhand. On se nije uputio pravom linijom prema vatri već, više na zapad. Ovo je imalo svoje
dobre razloge. Morao je dobro izračunati gdje se nalazi cilj. A to je bilo veoma teško budući da odraz koji se u
međuvremenu izgubio nije pružao siguran oslonac, a i zato što su se jahači koje je tražio kretali velikom brzinom.
Za deset minuta prevalili su gotovo nekih tri engleske milje, ali vatra, čija svjetlina u međuvremenu Kao da se
pojačala, bijaše još uvijek veoma daleko.
Prošlo je još deset minuta. Tada se začu iz usta °ld Shatterhanda uzvik, i on podiže ruku pokazujući nadesno. Otuda su
se približavale dvije tačke. Naprijed Jedna svijetla, koju je pratila druga tamnija. Dalje u-natrag bilo je još nekoliko
takvih tamnih tačaka koje
Prev Izobli£eni stihovi iz Schillerove balade "Ronacc primj.
377su se trudile da se kreću istom brzinom kao i prve dvije. Biu su to sami konjanici.
Blijesak vatre padao im je po strani straga te se kudravi lik prvoga već izdaleka mogao prilično jasno sagledati.
Old Shatterhand zaustavi svog konja i skoči sa sedla.
- Sjašite! - viknu on ostalima. - Budući da dolazimo iz mraka, oni nas još nisu vidjeli, a mi ih prema svjetlu
sasvim dobro vidimo. Neka naši konji polegnu! Ali čim ja ponovo uzjašim, i vi uičnite to
isto!
Njegovi drugovi izvršiše ovo naređenje.
Old Shatterhand je mudro odabrao jedno malo udubljeno mjesto koje je ležalo u sjeni. Kad su konji polegli i
jahači se pokraj njih šćućurili, bilo je nemoguće onome koji je dolazio sa svjetla u tamu da ih vidi prije nego do
njih stigne.
Oni su naprotiv imali jasan pregled ravnog terena. Prvi jahač bijaše možda nekih pet stotina koraka od njih
udaljen. Na polovici te razdaljine jurio je drugi za njim, a na istom razmaku dolazilo je onda
ostalih šest.
- Šta ćemo uraditi s njima, sir? Da pucamo na
njih? - zapita Davy.
- Ne. Oni nam nisu ništa učinili, a ja prolijevam krv samo onda kad sam na to prisiljen. Htio bih samo s prvim
progoniteljem progovoriti koju riječ. Pustite me najprije samog da uradim ono što sam nakanio! Vi ne treba
ništa drugo da učinite, nego samo ostale da otjerate.
Old Shatterhand uze laso koje je nosio oko kuka. Jedan kraj, na kojem je bio čvor, on priveza o sedlo svoga
konja koji je mirno na zemlji ležao. Od drugoga kraja on napravi omču, dovoljno veliku da obuhvati čovječje
tijelo. Ostali dio petostruko ispletenog i nekih dvadesetak lakata dugog kaiša, on smota između palca i kažiprsta
preko lakta u kolute koje uze u lijevu ruku dok je omču držao u desnoj.
Ovo je tako brzo obavio da je s pripremom bio gotov prije nego što mu se približio prvi konj. Sad se začu udar
kopita. Konj je bio krupan vranac. Jahač
378
"e na svojoj glavi nosio lubanju bijelog bivola sa ko-ie je lepršalo čupavo krzno. Bivolja lubanja mu je bila
toliko navučena na lice da se nije moglo prepoznati.
Kad se približio na deset koraka od udubljenja, Old Shatterhand se podiže. Jahač istom sada opazi, ali nije
mogao svog konjia prije zaustaviti nego je stao tek kad se našao pred samim Old Shatterhandom. - Stoj, tko si
ti? - zapita lovac.
- Duh Llano - začu se prigušen odgovor ispod bivolje lubanje. - A ti?
- Old Shatterhand. Sjaši slobodno! Mi ćemo te zaštititi!
- Duhu Llana nije potrebna zaštita. Hvala vam!
S ovim riječima prerušeni jahač potjera svog konja. Ova izmjena riječi zahtijevala je samo nekoliko trenutaka.
Ipak se u međuvremenu drugi jahač približio. Old Shatterhand stade iznad tijela svoga konja koji je ležao, s
jednom nogom s desne strane, a s drugom s lijeve strane sedla, s lasom u obim rukama. Na njegov tihi znak,
Hatatitla jednim trzajem skoči na noge. Tako su stali konj i jahač, kao da su iz zemlje nikli. Progonitelj
pustinjskog duha se prenuo pred prilikom koja se tako nenadno pred njim pomolila i nije bio u stanju da zauzda
onako brzo svog konja kako je htio, jer je znatno slabije vladao njim, nego "duh" svojim, te se tako zaustavio
pred Old Shatterhandom.
- Stani Crvenokošče! - zapovjedi lovac. - Tko si ti?
- Sto mu gromova! Old Shatterhand! - omače se nepoznatom jahaču. - Nek vas đavo nosi! - On obode svoga
konja da pobjegne.
- Kažem vam, stanite! - zapovjedi mu lovac. - Htio bih vam malo izbliza pogledati to vaše indijansko lice. Tko
zna šta se iza njega skriva.
- Kasnije, kad mi to bude bolje odgovaralo!
S tim riječima nepoznati pojuri u galopu. Ali Old Shatterhand je bio već za njim.
Kad je nepoznati jahač podrugljivo izgovorio posljednje riječi, mladi Komanč skoči sa zemlje.
379- Uf! - uzviknu on. - To je glas jednog bljedolikog, i ja poznajem tog čovjeka. I Željezno Srce ima s njim
govoriti.
On podiže svoju pušku, priljubi uz obraz i nanizani ali je odmah spusti i reče: - Old Shatterhand ga je već
uhvatio?
Bjegunac jedva da je umakao za deset konjskih skokova a Old Shatterhand, koji mu je bio za petama, zakovitla
četiri-pet puta omčom lasa oko glave i baci je na jahača. Remen se lako omota sa koluta koje je Old Shatterhand
držao u lijevoj ruci i omča pade bjeguncu upravo oko grudi. On odmah zaustavi svog konja. Budući da je laso
bilo privezano za sedlo, remen se brzo zategne i omča se skupi oko jahača koji pade s konja.
Za tren oka Old Shatterhand sjaha i požuri prema zlikovcu koji se uzalud naprezao da se oslobodi.
U međuvremenu su stigla i ostala šestorica jahača, svi preobučeni kao Indijanci; stoga drugovi Old Shatterhanda
skočiše na konje i izbiše pred njih. Šestorica nepoznatih nije bila ništa manje prepanuta ovim susretom. Oni
skretoše u stranu kako bi ih izbjegli. Ali onda vidješe kako je drugog jahača, nesumnjivo njihovog vođu, istrglo
laso sa sedla. Oni se odmah raz-bježaše u svim pravcima. Lovci ih pustiše da odu te se uputiše prema njihovu
drugu koji je ležao na zemlji. Old Shatterhand je u međuvremenu razoružao njihova vođu, a onda ga upitao: -
Hoćete li mi reći tko ste vi? I čemu to mašketarenje? Niste valjda ozbiljno mislili da će vas Old Shatterhand
držati za indijanskog poglavicu? Kome li ste samo to lijepo orlovo perje oduzeli?
Upitani ne odgovori.
- Zar mi nećete učiniti ni tu uslugu? Izgleda mi da se ne osjećate sasvim ugodno. Pogledat ćemo vam onda malo
u lice!
On snažnim rukama zgrabi palog sa zemlje, podiže ga uvis i postavi ga na noge tako da mu je lice bilo okrenuto
prema vatri. Onda ga uze za kiku duge kose i strgnu mu je jednim trzajem sa svim perjem sa glave.
380
__ Zounds! - viknu Juggle-Fred. - Pa to je onaj
agonski oficir! Sto mu gromova, što taj momak opet
traži u ovoj indijanskoj krabulji? Drago mi je što
as tako brzo ponovo vidim. Pronašli smo vam ormar
tamo straga u žbunju i ispraznili ga, sir. Loše ste
aa prikrili. Isto tako pronašli smo vam i uniformu.
gto kažete na to? Šta da učinimo s vama sada?
__ Ne možete mi ništa učiniti! - procijedi tobožnji kapetan, sav bijesan. - Tko mi od vas može dokazati da sam
mu bilo što učinio?
- De, de, to prepustite nama samim. Protiv nas niste ništa izveli. Ali su planovi koje ste pripremali bili zli te vas
zbog toga možemo po zakonima prerije malo pozvati na odgovornost. No mi nismo nikakvi krvnici te ćemo vas
pustiti da odete.
- To morate učiniti, jer mi ne možete ništa dokazati.
- Oh dokazati bismo vam mogli već mnogo štošta. No, to nije uopće potrebno. Ja vam kažem dakle da ćemo vas
pustiti da odete, naime mi bijeli. Ali tu stoji jedan crveni koji sa vama ima da poravna neki račun. Pogledajte ga
samo!
Komanč izađe iz zaklona. Zlikovac ga pogleda i reče: - Taj momak mi nije poznat.
- Ne laži, huljo jedna! - viknu Davy. - Ne poznaješ li možda ni mene niti ovog Debeljka Jem-myja? Zar niste
bez ikakvog razloga napali onu dvojicu Komanča, jednog od njih ubili, a drugog onda progonili dok nam nije
pošlo za rukom da vas odvratimo s traga? Budi kratak i priznaj svoju krivicu!
- Ja nemam pojma ni o kakvoj krivici! - zaškri-pa zubima zatočenik.
Tada mu Old Shatterhand spusti svoju tešku ruku na rame i reče: - Vidite kako stvari stoje te mi-Slim da su mi vas
predstavili kao čovjeka s kojim se nije šaliti. Sto namjeravate sa iseljenicima koje vaš tobožnji mormon Tobias
Preisegott Burton treba da vođi kroz Llano. Gdje se ti ljudi nalaze sada i zašto ste zapalili kaktuse? Ako mi na
ova pitanja odgovorite istinito, onda možete očekivati blagu presudu.
381- Ja ne znam šta vi hoćete od mene. Ovog Indijanca ne poznajem, niti ta dva momka ovdje, a najmanje nekog
čovjeka po imenu Tobiasa Preise-gotta Burtona. Isto tako ništa mi nije poznato o nekim iseljenicima.
- Zašto ste onda progonili duha Llano Estacađa?
- Duha? Smiješno! Taj momak je neki nitkov koji je maloprije ubio jednog od naših ljudi metkom posred čela.
- Nemate li nam ništa više reći?
- Ne.
- Onda sam gotov s vama. Vaši planovi će biti osujećeni, jer ćemo mi uzeti iseljenike u zaštitu. Vi poričete dakle samo
na vašu ličnu štetu. Sad neka moj mladi crveni brat kaže kakvu optužbu ima da iznese protiv ovog čovjeka.
- Ovaj bljedoliki je pucao u trbuh poglavice Vatrena Zvijezda moga oca, od čega je poglavica umro. Howgh!
- Ja ti vjerujem. Stoga od ovoga časa ubica pripada tebi. Uradi sa njim što ti se bude dopalo!
- Sto mu gromova! - viknu zatočenik. - Ovo nije nikakav junački potez od vas, kad sam ovako vezan lasom. Naravno
da će ovoj vucibatini biti lako da me umlati!
Mladi Komanč napravi rukom kretnju dubokog prezrenja. - Željezno Srce ne uzima poklonjeni skalp. On će ubici
suditi i u tome će postupiti kako to priliči jednom hrabrom ratniku. Nek" moja braća pričekaju par minuta!
On pohita u tamu noći i uskoro se vrati sa Ste-wardovim konjem koji se nakon kraćeg trka zaustavio. Komančova
oštra čula su mu rekla gdje se nalazi.
Sad Željezno Srce odloži svoje oružje i zadrža samo nož. Nakon ovoga on se pope na svog konja i pozva ostale: -
Neka moja braća odriješe ovog čovjeka i neka mu pruže njegov nož. Neka on potom sjedne na svog konja i pojase
kuđgod mu je drago-Željezno Srce će poći za njim da se bori. Oružja su ista: nož protiv noža. Ako se Željezno, Srce
ne vrati
akon jednog sata, onda će ležati mrtav u pijesku Liana Estacađa.
Po nepisanim zakonima savane morali su mu uci-iti po volji. Oni dadoše Stewardu njegov nož, oslo-bodiše ga od lasa,
i on skoči u sedlo te pojuri sa riječima: - Zbogom! Još ima glupaka! Mojim planovima ne možete sada ništa nauditi.
Vidjet ćemo se opet, a onda neka vam svima bog bude milostiv!
Željezno Srce pusti piskavi ratni poklič Komanča i poletje na svome konju poput strijele za zlikovcem.
Ostali ostadoše mirno na svome mjestu. Doduše, kad su polegali, izmijenili su nekoliko glasnih primjedbi, ali sve ih je
pritiskala strašna slutnja te su uskoro zašutjeli.
Prošlo je četvrt sata i još jedna četvrt. Vatra se sve više širila. Lovci koji su čekali začuše tada udarce kopita dvaju
konja u galopu. Komanč se vraćao vodeći za uzdu Stewardova konja. Za pojasom mu je visio svježi skalp. Bio je čitav
i zdrav.
- Jednog od ubica Željezno Srce je poslalo svome ocu - reče on ravnodušno kad je prišao lovcima. - Ostali će uskoro
poći sa njim. - Howgh!
Takav je bio krvavi završetak ovog ghostly-houra.
3827. PODOZRENJE
Tamo gdje jugoistočni kraj New Mexika zalazi u područje Texasa nalazi se jedan od najopasnijih kutaka
Dalekog zapada. Tu se graniče lovna područja Komanča i Apača, okolnost koja je imala za prirodnu posljedicu
neprestanu nesigurnost u tom kraju.
Između ova dva plemena, dokle god budu postojala, nikad ne može doći do nekog iskrenog i trajnog mira.
Suviše je ukorijenjena uzajamna mržnja da čak i u vremena, kada sjekira rata leži zakopana, tinja pod pepelom
opasna vatra koja se i kod najmanjeg povoda može rasplamsati u krvavo rumenilo.
To neprijateljstvo koje prestaje samo na kratko vrijeme zahtijeva najviše žrtava, sasvim razumljivo, upravo tu
gdje se njihova područja dodiruju ili, šta-više, jedno u drugo zalaze. Granica između njih ne pokazuje nikakvu
pravu liniju. Ona uopće nikad nije bila tačno određena. Otuda se i ponavljaju vrlo često uzajamne optužbe zbog
povrede granice i onda obično, da upotrijebimo jedan izraz kneza Bismarcka, puške same planu.
Taj opasan kraj Zapadnjak naziva ,the shears", nazivom koji sasvim dobro odgovara tamošnjim prilikama.
Granične linije su pokretne, one se otvaraju i zatvaraju poput drški škara, i onaj koji između njih dopadne, može
se pohvaliti svojom srećom ako izađe iz njih čitave kože. Bijelac koji tuda zađe ili je hrabar ili veoma neoprezan
čovjek.
U oba slučaja nad njegovom glavom neprestano kruži orao smrti.
384
Sjeverno od tačke gdje se Toyah Creek koji se
usta s Apačkih planina ulijeva u Rio Pecos pred-
tavljao je u to vrijeme Pecos granicu između područ-
ia Komanča i područja Apača. Zapadno odatle uzdižu
se Salt Planine planine, zatim Sierra Guadelupe i Sier-
ra Blanca, dok se na istoku pružaju Staked Plains -
zloglasna pustinja Llano Estacado.
Ali Llano ne počinje odmah od obale Pecosa. On je štaviše odvojen od rijeke planinskim lancem koji se provlači
prema jugoistoku kao običan vijenac visova ili mnogo češće kao niz usporednih brda. Između tih visova pružaju
se izduljene doline koje uglavnom pružaju žalostan izgled i koje su poprečno presječene uskim, klisurastim
dolinama što se otvaraju prema pustinji Llano.
Blizina rijeke je na mjestima, gdje je to dopuštao sastav zemljišta, uslovljavala mjestimice čak i bujno raslinje.
Riječ pustinja se ni ovdje kao ni kod pustinje Gobi ili Sahare ne smije uzeti suviše strogo. Na mjestu gdje se
zapadni rub Llano Estacada podiže u spomenuta brda spuštaju se raznoliki riječni tokovi koji većinom presuše u
pijesku, ali na svome putu nastupaju pogranična područja, te na njihovim obalama sasvim dobro uspijeva žbunje
pa čak i drveće. Ta zelena mjesta zalaze poput poluotoka ili prevlaka u pješčano more Llana i obrazuju šire ili
uže, dublje ili pliće zatone u kojima nalazi hranu trava ili korov.
Jedna legenda štaviše priča da se usred Llanoa nalazi snažni izvor ukusne pitke vode koji izvire duboko iz
utrobe zemlje i kraj izvora tvori neko malo jezero čije su obale uokvirene sjenovitim stablima i zbunjeni. O tome
su govorili stari lovci, ali nitko taj izvor ni jezero nije vidio svojim očima. Učeni ljudi koji su o tome čuli bijahu
mišljenja da pojava vode usred Llana nije nipošto nešto nemoguće.
Na obali Toyah Creeka sjedila su četiri čovjeka čiji izgled nije baš ulijevao povjerenje. Kosa i brada un bijahu
čupave i razbarušene. Odijela su im bila u stanju za koje bi svaki krpa-krojač rekao kao da mjesecima nisu došla
u dodir B kapima vode. Tim Dolje su, međutim, ova četvorica bili naoružani, jer
25 Me
lu orlovima 335je svatko od njih imao uza se ostragušu pored noža i dva revolvera zadjenuta za pojasom.
Trojica su bm sasvim sigurno Jenki. Ovo je bilo očito po visokom, mršavom rastu, povišenim, uzanim grudima i
oštrim crtama lica. Ali mnogo je teže bilo odrediti kojoj je rasi pripadao četvrti.
Taj čovjek je bio zdepasta, plećata rasta, imao je neobično velike, široke ruke i isto tako široko lice s krupnim
klempavim ušima. Tko bi na njegovo lice bacio samo kratak, površan pogled, taj bi ga lako mogao držati za
Crnca, jer je bio crn, ili bolje rečeno modrocrn, ali samo do očiju. Obično je šešir navlačio duboko na lice i čim
bi ga zabacio na potiljak moglo se vidjeti da mu je koža na čelu bila bijela. Sigurno mu je lice izgorjelo u nekoj
eksploziji baruta.
Uprkos unakaženosti, njegovo lice, nije bilo odbojno. Tko bi ga malo bolje zagledao, taj bi sigurno došao do
uvjerenja da pred sobom ima dobrog momka. Isto je bilo i s trojicom ostalih. Tko bi ih ovakve kakvi su sada
susreo u nekom civiliziranom kraju, taj bi ih sigurno izbjegavao, ali pri bližem poznanstvu s njima tog bi zazora
sigurno nestalo.
Četiri konja su se napasali u travi koja je obilno rasla između zelenih žbunova. Po konjima se moglo vidjeti da
su bili veoma iscrpljeni. Jahaći pribor im je bio star i na mnogo mjesta samo na brzinu i iz nužde popravljen.
Njihovi gospodari su zavržili s jelom. Po kostima koje su ležale unaokolo moglo se pretpostaviti da su na maloj
vatri koja je još slabo tinjala ispekli jednog raccon-a. Dok su razgovarali, češće su oštrim pogledima pogledavali
u kraj pred sobom. Nalazili su se upravo u ,škarama" gdje je valjalo obratiti najveću pažnju.
- Sad je došlo vrijeme da se odlučimo - započe Jenki koji je izgledao najstariji među njima. - P° đemo li kroz
Llano, ranije ćemo doći na cilj, ali ćemo se izložiti mnogim opasnostima te će nam tako ovaj stari medvjed biti
posljednje meso koje smo pojeli-
Običan medvjed, rakun. prlmj. pisca.
386
Pođemo li niz Rio Pecos, nećemo trpjeti ni glad ni žeđ, ali ćemo putovati tjedan dana više. Što ti misliš o tome,
Blount?
Blount, koji je sjedio pokraj njega, prijeđe zamišljeno rukom preko brade i onda uzvrati: - Ako sve dobro
odmjerim, onda bih htio predložiti da po-jašimo kroz Llano, jer mislim da ćeš mi dati za pravo, Porter.
- Da čujemo onda tvoje razloge!
- Tjedan dana je dugo vrijeme, a ja vrijeme ne volim tratiti. Pokraj Rio Pecosa bojati se Apača i Romanca, a u
Llanu pustinjskih orlušina. To se uzajamno potire. Ne moramo prijeći preko pustinje čitavom njenom širinom.
Budemo li se držali istoka, otprilike pravca prema Rio Concho, onda ćemo udariti na karavanski put koji vodi
od Fort Leatona do Fort Masona a to znači da se ne moramo bojati ni loših susreta niti gladi i žeđi. To je moje
mišljenje. Sto ti na to kažeš Falser!
- Ja se slažem s tobom - kimne glavom Falser, treći Jenki. Uglavnom ja sam mišljenja da Llano Estacado nije ni
upola onako opasan kao što se čini. Tko ga jednom prijeđe, taj prikazuje opasnosti kao da je pustinja pravi
pakao, da bi se time samo mogao hvaliti. Za mene će biti pravo zadovoljstvo da je upoznam.
- Baš zato što je još ne poznaješ l - reče Porter, prvi Jenki.
- Jesi li je ti možda već upoznao?
- Ne. Ali ja sam čuo ljude, u čiju se istinoljubivost ne može sumnjati, kako o Llanu govore da me jeza
obuzimala. Sada, budući da se nalazimo na njegovoj granici, tek uviđam kakvoj se opasnosti izla-žemo. Nitko
od nas ne poznaje Llano. Ako zalutamo, ako nam nestane voda, ako ...
- Ako, ako i opet ako? - prekide ga Blount. - Tko tako često upotrebljava riječ ,ako", taj bolje da ne poduzima
ništa. Ti si inače hrabar momak. Jesi li se možda uplašio sada?
- Uplašio? Nije mi ni na kraj pameti. Međutim, Postoji razlika između opreznosti i straha i ja ne vje-
36"
387rujem da me je itko ikad vidio da sam se uplašio. Nas smo ovdje četvorica i kako većina odluči, ja ću se
pokoriti. Ali prije no što padne odluka moramo dobro promisliti. Dvojica su već rekla svoje mišljenje. Oni su
odlučili da se ide kroz Llano. Sad reci ti, New-Moon da li im se želiš priključiti ili ne!
Ovaj poziv bio je upućen čovjeku sa licem opr-Ijenim od baruta. On podiže ruku do oboda šešira da pozdravi
kao vojnik koji stoji pred svojim oficirom i odgovori: - Izvolite, mister Porter! Ja ću pojahati s vama svuda pa
makar bilo i u đavolju kuhinju.
- Time nisi ništa rekao. Ja hoću da čujem određen odgovor. Niz Rio Pecos ili kroz Llano Estacado?
- Onda, molim, kroz Llano, ako je po volji. Volio bih jednom vidjeti izbliza tu staru pješčanu rup-čagu.
- Pješčanu rupčagu? Ne varaj se, momče stari! Umišljaš li možda da ćeš s jedne strane uskočiti i odmah na
drugoj iz nje izaći? Ona je malo veća nego što misliš. MožeS jahati četiri ili pet dana prije nego prijeđeš preko
tog pješčanog bureta. A upravo ako je presiječemo južnim krajem, sasvim je vjerojatno da ćemo udariti na
Indijance.
- Nek dođu samo! Ja još nikad nisam ništa nažao učinio nekom crvenom te se tih ljudi ne bojim. Ako se prema
nama budu pokazali kao neprijatelji, pa dobro, i mi imamo neko oružje. Četiri snažna momka koja su toliko puta
omirisala barut kao mi, rado će se uhvatiti u koštac s dvadesetoricom, ili još i više Indijanaca.
- To je tačno. A što se tiče baruta, tu si ti ispred nas za čitavu konjsku dužinu. Pred tvojim licem mora da je
odletjelo u zrak cijelo bure baruta!
-. Skoro da je tako.
- Kako se to dogodilo? Još nam nikad o tome nisi pripovijedao. Ima li u tome neke tajne?
- Ne, nikakve. Ali ja ne volim da o toj stvari pričam.. Tada umalo što nisam izgubio život, ili bJ očni vid. Da mi
nije moj stari prijatelj, Juggle-Fred
Mladina iprimj. pisca.
388
nritekao u pomoć sad bih bio slijep, a možda i mr-tav"
"__Kako? Ti poznaješ Freda? O tom sam čovjeku
mnogo slušao!
__Bili smo dobri drugovi i mnogi pothvat smo
zajedno izveli, pothvata od kojih bi drugim ljudima bilo tjeskobno pri duši. Volio bih da ga ponovo vidim!
Imam mu mnogo zahvaliti za ono što je tada učinio za mene kad je osujetio plan Stealing-Foxa.
- Stealing-Foxa? - zapita Porter iznenađen. Onda si se nalazio i s tim zloglasnim zlikovcem?
- Na žalost! Staviše, upoznao sam ga bolje nego što sam htio. Taj se momak zvao Henry Fox, bar tako je
nazivao sebe. Ne znam da li mu je to bilo pravo ime, jer se može pretpostaviti da se služio različitim imenima.
Gdjegod se pojavio, tu nitko živ nije bio siguran za svog konja, svoje zamke na dabrove, i uopće za svoj imetak,
a nikome nije pošlo za rukom da njegovu zanatu učini kraj, jer je pokazivao takvu lukavost kakvoj ravne nema.
Nestajao bi uvijek isto onako nenadno kao što bi se i pojavio. Kad bih ga ponovo sreo onda bih - osluhnite!
New-Moon se prekide usred govora, uspravi napola i osluhne okrenuvši se prema rijeci. Konji koji su se nalazili
u blizini naćuliše uši. Ćulo se približavanje konjskih kopita.
" Četiri čovjeka skočiše na noge i uzeše u ruke puške na gotovs.
- Da li su Indijanci? - šapnu Blount.
- Ne, samo dva bijelca - reče New-Moon koji se zaklonio iza jednog žbuna i osmotrio kraj iz koga su nepoznati
dolazili - obučeni su na meksički način. Zaustavili su se i promatraju naš trag, kojim, izgleda, da su dovdje došli.
Porter mu priđe da i sam pogleda u tu dvojicu. Oni su sjedili na svojim konjima, sasvim pognuti naprijed da bi
pročitali trag u travi. Po svojoj nošnji 1 opremi zacijelo su naličili na Meksikance: široke Pri dnu izrezane hlače,
šareni prsluci, kratke, široke, srebrnim gajtanima ukrašene bluze, lepršave crvene Marame l isto takvi pojasi iz
kojih su virili dršci
389noževa i pištolja, sombrerosi širokih oboda i, da ne zaboravimo, goleme mamuze na petama. Konji su im,
kako je izgledalo, bili u odličnom stanju, što je na ovom mjestu svakako moralo pobuditi podozrenje.
- Njih se ne moramo bojati - reče tiho Porter. - Meksički kabalerosi kojima možemo poželjeti dobrodošlicu.
On izađe iz žbuna i dovikne dvojici nepoznatih jahača: - Ovdje su oni koje tražite, meštri! Vjerojatno nemate
loše namjere kad nam tražite trag!
Meksikanci se primjetno prepadoše kad su čuli takvo nenadno oslovljavanje i ugledali dugonogog Jen-kija. Oni
se brzo latiše pušaka sa sedla.
- Kanite se toga! - opomenu ih Porter. - Ml smo pošteni ljudi od kojih se nemate čega bojati.
- Koliko vas je? - zapita jedan od njih.
- Četvorica. Vaše vam puške ne bi ništa pomogle, kad bismo htjeli da se neprijateljski prema vama ponesemo.
Priđite nam, dakle, spokojno!
Stranci izmijenjaše među sobom nekoliko tihih riječi i onda lagano potjeraše konje prema maloj skupini. Tek
kad su opazili trojicu ostalih i podozrivo osmotrili mjesto, oni sjahaše.
- Vi ste đavolski oprezni, meštri - reče Porter. - Izgledamo li možda kao neki razbojnici?
- Pa - započe jedan od njih smijući se - neku raskoš vaša odijela ne odaju. A što se tiče vaših konja, Jedva da bi
bili podesni za kakvu cirkusku predstavu. Caramba, ala ste vi propali seftores!
- Zar možete u ovom kraju tražiti nešto drugoT Do prvog naselja potrebno je gotovo tjedan dana jahati! Ako je
čovjek tako dugo na putu kao što smo ml, onda naravno i ne može biti najpodesnije opremljen da učini posjetu
Predsjednikovoj gospođi u Washington. Ali ako nam uprkos tome želite pružiti ruka, onda ćete nam biti
dobrodošli.
- Susret s poštenim ljudima je uvijek prijatan, pogotovu u ovom opasnom kraju. Mi vam od srca pružamo ruke.
Najprije ćemo vam reći naša imena.
Španjolski: do vraga primj. prev..
Mi smo braća i zovemo se Pellejo. Mene zovite Carlos a moga brata Emilio!
Jenki spomenuše svoja imena i pružiše novodošli-ma ruke. Porter je htio više saznati te reče: - Ml dolazimo iz
stare Kalifornije i hoćemo u Dallas, sefio-res. Možda bismo mogli saznati kakav vas je posao natjerao tako blizu
Llano Estacada?
- Ovoj pustinji mi se nećemo samo približiti, već moramo preko nje projahati. Mi smo namješteni na jednoj
estanziji blizu San Diega kao natčobani i estan-ziero nam je dao nalog da tamo prijeko u Greenvilleu utjeramo
od dužnika novac. Opasna stvar, zar ne? Zato smo pojahali ovuda.
- Opasno će biti tek na povratku kad budete sa sobom imali novac. Škakljiv je zadatak vući sa sobom novac
drugih ljudi kroz Llano. Ono što smo tamo prijeko u Kaliforniji uštedjeli i što smo sada sa sobom ponijeli, to je
naša svojina. Mi nismo dakle nikom odgovorni te se utoliko bolje osjećamo nego vi. Uprkos tomu nas četvorica
smo se posavjetovali da li je pametnije poći zaobilaznim putem. Vi se međutim udvoje usuđujete da pređete
preko Plainsa. To je, bogami, smjelo.
- Ne baš osobito, senor - uzvrati Carloa. - Poznajete li Llano Estacado?
- Nitko od nas kroz ovu pustinju još nije pro-žao.
- Onda shvaćam vašu bojazan. Tko je ne poznaje, taj se u nju ne usudi. Nas dvojica smo je sigurno već preko
dvadeset puta projahali te je tako dobro poznajemo da o nekoj opasnosti zapravo i ne može biti govora.
- Ah, to je nešto drugo! Vi želite za Greenvllle? Pa on leži skoro u našem pravcu! Mogli bismo vam se
Priključiti, ako ništa nemate protiv toga.
Kad je prije toga Porter neoprezno spomenuo novac koji su nosili sa sobom on i njegovi drugovi, dvojica
Meksikanaca izmijeniše brze poglede. Sad Carlos odgovori, gotovo prebrzo: - Nemamo nižta protiv "ga.
Naprotiv, vi ste nam dobrodošli, jer ukoliko nas Je više, utoliko ćemo se bolje oduprijeti opasnostima.
390
391- Dobro, senor! Pojahat ćemo s vama, i vi se zbog toga nećete pokajati. No, kako stoji s vašim putem danas!
- Hoćemo se spustiti još do Rio Pecosa, možda čak i do početka Yuaf-kaia.
- Sta je to?
- Ova riječ potječe iz govora Utah Indijanaca i znači isto što i Raspjevana dolina. Priča se da se u toj dolini noću
mogu često puta čuti natprirodni, sasvim neobjašnjivi glasovi. Nas dvojica međutim, mada smo često puta kroz
nju projahali, nismo još ništa od toga čuli. Vi ste se sigurno ovdje ulogorili da se noćas odmorite?
- Ne. To bi značilo neoprostivo traćenje vremena. I mi smo se htjeli spustiti do Pecosa, a možda i poći njegovim
tokom da zaobiđemo Llano. No, pošto smo vas sreli i pošto nas hoćete povesti sa sobom, mi ćemo poći s vama
kroz pustinju. Mislite li da ćemo naići na Indijance?
- Teško. Od takvog sastanka mi bismo se ovdje morali više bojati nego u Llanu. Budući da dosada nismo vidjeli
ni jednog crvenog, kasnije ćemo sigurno imati manje prilika za takav susret. Ti se momci sada ne šuljaju pošto
je tek nedavno između njih zakopana ratna sjekira.
- Drago nam je što to čujemo. Ali kako stoji sa takozvanim pustinjskim orlušinama. Oni su navodno kudikamo
opasniji od Indijanaca.
- Pah! Tko vam je to solio pamet! Sad ste čuli koliko smo se puta našli u Llanu, ali nam još nikad nije pošlo za
rukom da vidimo nekog od tih lešinara što postoje samo u mašti glupih i strašljivih ljudi.
- A takozvani Duh Llano Estacada?
- I to vam je čista tlapnja kakvoj nema ravne. Bajke za djecu! Llano je pustinja kao i sve druge-Tu ima mnogo
pijeska i nimalo vode. Zemljište je toliko neplodno da čak ni sablasti ne bi rasle. A što se tiče pomankanja vode,
tu se možemo lako pomoći, jer ima dosta kaktusa čiji je sok veoma pitak. Prema tome nema nikakva razloga da
se plašimo pustinje.
392
__ Meni su govorili sasvim suprotno. Ali budući
da vi poznajete taj kraj, ja, naravno, vjerujem vašim iječima. Ako ne želite da se malo ovdje odmorite, mi smo
spremni da odmah krenemo.
__Najbolje je da pojašimo. Nadajmo se da će vam.
konji izdržati.
__Oni su daleko bolji nego što izgledaju. Zbog njih
ne treba da čekamo.
Izgled dvojice Meksikanaca nije svakako bio nimalo podesan da pobudi nepovjerenje. Pa ipak mora se smatrati
neopreznošću što su se Jenki onako brzo i bez ikakva ispitivanja odlučili da s njima pojasu. Samo jedan od njih
kao da nije bio posve povjerljiv, naime New-Monn.
Ovaj nadimak je bio dobio zato što mu je okruglo lice podsjećalo na mjesec. Možda je bio iskusniji i oštroumnijl
od svoja tri suputnika. Kad su krenuli niz rijeku, on je pojahao za ostalima a pogled mu je stalno bio uperen u
Meksikance. Nije imao nikakav očit razlog da im ne vjeruje, ali neki neodređeni osjećaj mu je govorio da prema
njima bude krajnje oprezan.
Tako su se spuštali desnom obalom Toyha. Od blizine Llano Estacada se nije moglo ništa vidjeti. Bilo je
dovoljno trave, žbunja i stabala. Da, štaviše predveče se ukazaše tako gusta stabla da su tvorila čitavu šumu kroz
koju je ova rijeka slala svoje vođe1 u Rio Pecos.
Toyah Creek je nosio sa sobom mnogo zemlje i Pijeska koje je taložio u Rio Pecosu. Uslijed toga Poprečno i
koso niz Pecos su se pružali pravi sprudovi Jer je u ovo vrijeme bilo malo vode. Ti sprudovi su se pružali
poprečno i bili prekinuti samo na neko-k° uzanin mjesta kroz koje je voda pretjecala. Tako je bilo mnogo plićaka
preko kojih se bez muke moglo Prijeći, jer je valjalo preplivati samo preko spomenutih uzanih mjesta.
Još nije bilo kasno po podne, te su tako odlučili "a rijeku pređu još večeras i da onda zanoće tamo Prijeko u
Raspjevanoj dolini. Konji su izvrsno plivali 1 tal" su ljudi čitavi i zdravi, mada s promočenim
393nogavicama, stigli na drugu stranu. Odatle su udarili prema sjeveru i stigli do mjesta gdje danas Rio pecos
prelazi pruga Texas-Pacffic. Onda se mala družina zaustavi na jednoj uzvišici čije je podnožje bilo obraslo
zelenim žbunjem dok joj je vrh bio gol i pust. Tu se pred njima pružala uska klisura kojom je tekla plitka voda.
Meksikanci se uputiše u tu klisuru, a ga njima i ostali
Ona se bila duboko urezala, ali joj strane nisu padale okomito, a i voda je mirno tekla. Tlo je bilo obraslo
travom, a po liticama s obje strane pelin, siguran znak da se približavaju kraju gdje ne raste bilje. Kasnije su se
bočne litice doline povukle te je tlo bilo prekriveno nagomilanim kršem i samo je u neposrednoj blizini vode
bilo oskudnog raslinja.
- Zar ne bi bilo bolje prenoćiti dolje u dolini Pecosa? - zapita Blount. - Tamo dolje bilo bi hrane za konje a i
suhog granja i drva za vatru. Ovdje u klisuri izgleda da će toga biti sve manje ukoliko budemo u nju više
zalazili.
- Pričekajte samo, sefior! - umirivao ga je Carlos Pellejo. - Na izvesnoj razdaljini gore nalazi se jedno mjesto
koje je vrlo podesno za logor. Za četvrt sata bit ćemo tamo.
Nakon naznačenog vremena klisura se iznenada raširi tvoreći skoro kružnu kotlinu koja je imala u promjeru
možda tri stotine metara. Ona je bila okružena okomitim liticama koje kao da su zatvarale svaki izlaz. Uskoro
međutim vidješe Jenki kako se upravo pred njima ukaza uzan i dubok prolaz kroz koji se moglo dalje.
U toj kotlini izvirao je jedan potok. Mjesto gdje je voda iz zemlje izbijala bilo je malo dublje od tla te je tako
voda tvorila malo jezero uokvireno gustom živicom. S one strane tog jezerceta, blizu litica, mogla se primijetiti
neka neobična skupina bilja. Tamo se dizalo raslinje visoko od dva do pet metara koje je naličilo na goleme
svijećnjake. Činilo se kao da nema ni grana niti lišća a na okomito uvis ispruženim rukama bilo je bezbroj
kvrga. To je bilo područje cereus-kaktusa čiji se na smokvu nalik plodovi mogu
394
Emiiio Pellejo pokaza rukom u tom pravcu i ® ". __ xamo ćemo ubrati desert za večeru a kraj jezerceta ima
3

dosta trave i lišća za naše konje. Dođite,

senores!
On potjera svoga konja u kasu prema vodi! ostali pođoše za njim. Nalazili su se otprilike na nekih šest konjskih
dužina ispred žbunja kad se razliježe jednoglasno - Stoj! - Oni odmah zaustaviše konje. - Tko je? - zapita Porter
koji je napregnuto gledao u žbunje odakle je glas dolazio.
- Bijeli lovci - glasio je odgovor. - Tko
ste vi?
- Putnici.
- Otkuda dolazite?
- Iz Kalifornije.
- Kamo želite?
- Prijeko u Texas, za Dallas.
- Preko Llana?
- Da.
- Da pokušamo i mi s vama, meštri.
- Žbunje se razdijeli te se najprije ukazaše dvije cijevi, a zatim izađoše dva lovca kojima su puške pripadale.
Jedan od njih je bio bradat, plećat čovjek, a drugi plav, golobrad mladić kome jedva da je bilo dvadeset godina.
Njihova sličnost ukazivala je da su otac i sin. Bili su posve obučeni u kožu a na glavama su nosili dabrove šešire
širokih oboda.
- The devil! - reče Porter, sav iznenađen. - Koliko ljudi imate tu kraj vode?
- Ni jednog, sir.
- Onda ste sami?
- Da.
- I vi se usuđujete da zaustavite Šest dobro naoružanih ljudi s puškama na gotovs?
- Pshaw! - uzvrati stariji. - Mi imamo đvoci-Jevke. Četvoricu od vas bismo skinuli sa sedla kuršu-mima iz
pušaka, a za ostalu dvojicu bili bi dovoljni i revolveri. Ponašajte se dakle mirno i dođite do vode!
- Šestorica jahača učiniše to i spustiše se do obale iezerceta. Tu su pasli konji dvojice stranaca, jer je
395bilo dosta zelene trave. Mjesto gdje je ležao pepeo pokazivao je da je gorjela vatra. Tu se ova dvojica bijahu
ulogorili.
Nisu izgledali kao novajlije na Dalekom zapadu. Otac je ostavljao dojam iskusnog, hrabrog lovca, e dječačko
lice njegova sina pokazivalo je onu smirenu dubokomislenu ozbiljnost, te bi čovjek mogao odmah naslutiti kako
je uprkos svojoj mladosti prošao dobru školu. Sva šestorica novodošlih gledala su napola radoznalo, napola
nepovjerljivo u oca i sina. Onda su sjeli kraj njih i izvadili zalihe hrane koja se sastojala od suhog mesa.
- Hoćete li nam, gospodine, reći koliko ste već dugo ovdje? - zapita Porter koji je time preuzeo vođenje
razgovora.
- Od sinoć - uzvrati stari lovac.
- Od sinoć? Izgleda kao da želite ovdje dugo ostati.
- To i mislimo.
- Ali, sir, ovaj kraj je opasan! Nije baš podesan za pribijanje vigvama.
- Nama se dopada, sir. Gore u brdima imamo sastanak s nekim ljudima koji će doći preko Llana a zatim kroz
ovu dolinu. Budući da smo prerano stigli, bilo nam je dosadno čekati te smo našim prijateljima pojahali dovdje
u susret.
- Kada će doći?
- Za dva ili tri dana.
- Ako tako dugo budete čekali, onda ćete se u međuvremenu moći lako da upoznate sa Apačima i Komančima!
- Ne mari ništa. Mi s njima živimo u miru-Isto tako s nama se nalazi jedan koji vrijedi čitavu četu Indijanaca.
- Dakle ipak niste sami, već utro je! Gdje j" treći?
- On je pojahao da izvidi okolicu, ali će se uskoro vratiti.
- Vi kažete da vrijedi koliko i čitava četa Inđs-mena? Onda mora da je neki čuveni lovac, možda Old
Shatterhand. Poznajete li ga?
_ Da. Ali on nije.
__ A tko onda?
__Vidjet ćete kada dođe. On će vam se sam
nredstaviti. Meni je ime Baumann, a ovaj mladić ovdje je Martin, moj sin.
__Hvala, sir! Pošto ste nam kazali svoja imena,
sad ćete saznati i naša. Ja se zovem Porter, ova dvojica su Blount i Falser, a ovo tamnopunaško lice zove se
New-Moon. Ova dvojica Meksikanaca su danas u podne naišla na nas. Oni dolaze s neke estanzije iz područja
San Diego i žele preko Llana da od dužnika naplate novac za svoje gazde čiji su glavni vaquerosi. Zovu se
Carlos i Emilio Pellejo.
Kako bi spomenuo koje ime, on bi rukom pokazao ,na dotičnog koga bi onda Baumann dobro osmotrio. Lovčev
pogled se najduže zadrža na dvojici Meksikanaca. Obrve mu se skupiše, a brada mu lako zadr-hta. Zatim se
obrati Car losu: - U kraju San Diega leži vaša estanzija? Smijemo li saznati kako se ona zove?
- Estanzia del Cuchillo.
- A njen vlasnik?
- Zove se... Senor Montano.
On zastade prije nego što izgovori ime svog tobožnjeg gazde, kao da ga se morao tek prisjetiti. Baumann upita
dalje, a da svoje nepovjerenje ni riječima ne izrazi: - I vi ste glavni vaquerosili peonsi senora Montane?
- Da.
- Ima li on još koje nadzornike?
- Ne, mi smo jedini.
Baumann izvadi svoj revolver iz pojasa, kao da se htio njime samo poigrati, i reče dok je njegov sin to isto
učinio: - Mislim da lažete, momci!
Oba Meksikanca skočiše na noge i izvadiše svoje noževe iza pojasa. - Povucite smjesta riječ, sefior! - viknu
Carlos prijeteći.
Baumann je i dalje mirno sjedio, uperio cijev svoga malog ali utoliko opasnijeg oružja u tobožnjeg Meksikanca i
rekao: - Nemojte mi se slučajno približiti
Španjolski nadničari op. prev..
397pa makar to bilo i za jedan korak, seftor Pellejo! Inače moja će vas kugla slistiti, a moga sina vašeg brata!
Čim se mašite vaših pištolja ili učinite bilo kakvu sumnjivu kretnju, bit ćete bez pjesme i svirke ispraćeni na
onaj svijet. Ja se zovem Baumann, bit će da vam to ime nije baš nepoznato. Siouxi me nazivaju Matopoka,
Komanči Vila-Jalo, a Apači Sošinzisk, lovci koji govore španjolski El Cazador del otso, a oni koji govore
Engleski Bear-hunter, a to sve znači jedno te isto: Lovac na medvjede. Možda ćete se sada sjetiti da se o meni
nekad nešto čuli.
- Kako? Što? Vi ste Bear-hunter, sir? - viknu New-Moon. - Mislim naime na onoga Nijemca koji je tamo gore u
blizini Crnih brda držao store i uzgred zagorčavao život grizlijima?
- Da, to sam ja, sir.
- Onda sam naravno mnogo puta o vama slušao. Zar vas nisu zarobili Siouxi i odvukli gore do gejzira
Yellowstone?
- I to mi se desilo. Ah" Old Shatterhand i Win-netou su me spasili. Moj sin Martin bio je s njima.
- To su mi pričali. Drago mi je što sam vas sreo i nadam se da će se izgladiti ovaj mali nesporazum između vas i
ovih senoresa. Da li biste mogli dokazati vaš prigovor?
- Da. Estanziero ne šalje baš oba svoja glavna vaguerosa u Llano. U to možete biti sigurni. Jedan od njih mu je
uvijek potreban na estanziji. Ako bi drugi zaista trebalo da utjera novac, onda će mu on dati jednog ili
najvjerojatnije više vaquerosa da pođu s njim. Osim toga, mi smo se upravo zadržali nekoliko tjedana u kraju
između El Pasoa i Albuguer-quea. Svratili smo u svaku estanziju i haziendu, ali kod San Diega nismo naišli ni
na kakvu estanziju del Cuchillo a kamoli estanziera koji bi se zvao Mon-tano.
- Onda ste projahali pokraj našeg posjeda - reče Emilo.
- To ne vjerujem. Pa čak i kad bi bilo tako, ja bih čuo o vama i vašem gazdi. Zadjenite noževe za pojas i sjednite
mirno! Ja ne dopuštam da rta
398
prijeti. Neću vas otjerati iz mog logora, budući da te došli s ljudima koje smatram za poštenjake. Kako
budete ponašali, onako će se s vama postupati. Na jvici Llana, čovjek nikad nije dovoljno siguran, i svatko zna
da se tu treba više bojati bijelaca nego crvenih.
- Držite li nas možda za lešinare Llana!
__Na ovo ću vam pitanje odgovoriti tek kad se
budemo rastali. Onda ću vas upoznati, a sada se moj sud može osloniti samo na pretpostavke. Ako budete
valjani ljudi, što svakako želim, onda ćemo se sigurno rastati kao prijatelji.
Dvojica Meksikanaca upitno pogledaše, jedan drugog. Da bi izveli svoje potajne namjere, valjalo im se pokazati
pomirljivim. Stoga reče Carlos: - Vaše posljednje riječi su popravile ono što ste prije toga rekli. Budući da ste
pošteni ljudi, mi se možemo zadovoljiti uvjerenjem da ćete se uskoro uvjeriti kako ste nepravedno o nama
sudili.
Carlos ponovo sjede, a njegov brat učini to isto. Baumann posla svoga sina do kaktusovih stabala da donese
njihove na smokvu nalik plodove koje je trebalo uzeti kao desert.
Dok su tako jeli, pala je noć te su zapalili malu vatru za koju je bilo dosta goriva. A zatim je trebalo da dozive
nešto od čudesa Raspjevane doline.
Kotlina je bila, kao što smo rekli, okružena visokim liticama. Zračne struje koje su izvan nje mogle pokazati
svoju punu snagu, nisu imale sa tri strane pristup u kotlinu. Samo sa četvrte strane, otkuda su došli Jenki i
Meksikanci mogla se u kotlinu probiti zračna struja i to samo onda kad je vjetar baš iz "ga pravca puhao i bio
dovoljno jak da ne splasne u donjem kraju doline.
Kad se počelo smrkavati, zrak se počeo kretati z spomenutog pravca. On se peo uz litice i kroz prolaz koji je
vodio prema Llanu vraćala se zračna stru-Ja koja nije dolazila na mahove već ravnomjerno. °na se mogla osjetiti
jasno, pa ipak nije pomjerala Plamen s vatre, a niti hučno zviždala ni urlala poput b"re, no ipak ju je uho mogj0 juti prj
tom su pluća
399sada sasvim drukčije disala nego prije toga, da s zapravo nije moglo reći da li teže ili lakše.
Pojeli su plodove kaktusa te je sin Lovca na medvjede otišao da ih ponovo donese. Tek što je zašao iza žbunja,
ostali čuše njegov glas: - Što je ovo? Dođite meštri! Ovako nešto još nikad nisam vidio!
Oni poslušaše njegov poziv. Kad su prošli između između vode i žbunja pred njima se ukaza iznenadan i
neobičan prizor. Čitava kotlina ležala je u dubokoj tami jer se blijesak male vatre nije mogao probiti kroz
žbunje. Tamo međutim gdje su stajali kaktusi, vidjelo se bezbroj plamenih jezičaka koji su sjali neobično
blijedom, bezbojnom svjetlošću. Svaki od tih rakija imao je na sebi nekoliko takvih jezičaka, svaka kaktusova
rakija imala je na svom vrhu po jedan takav plamičak. Bila je to čudesna, gotovo sablasna pojava.
- što li je to? - zapita Porter.
- Ni ja ovo još nisam nikada vidio! - uzvrati Falser. - Čovjek bi se skoro prepao.
U tom času iza njih se začu dubok, jasan glas: - To je kisniri-bizarche-ko, plamičci Velikog duha, koje zapali
kad svoju djecu hoće da opomene.
- Caspita! tko je to iza nas? - viknu Emilio Pellejo, sav prestrašen. - Da li smo pali u kakvu klopku?
- Ne - umiri ga Lovac na medvjede. - To je moj suputnik koga očekujemo. On se, kao i obično, neprimjetno
približio.
Ovi se osvrtoše oko sebe. Tačno između žbunja, upravo pokraj vatre, stajao je jedan jahač. Kako je, i to s
konjem, mogao da dođe dovđje a da ga ne čuju? Sjedio je na divnom vrancu koji je bio na indijanski način
zauzdan i osedlan. I odijelo nepoznatog bilo je indijansko. Indijansko mu je bilo i lice na kojem se nije vidjela
nikakva brada, ali zato mu je preko led" visila bujna, duga, crna kosa. U ruci je držao dvo-cijevni karabin čiji su
drveni djelovi bili potkovani srebrenim čavlima.
Španjolski: do vraga primj. prev..
400
Iz grla Jenkija i Meksikanaca sa začuše uzvici Čuđenja i divljenja. - Tko je ovaj Indijanac? - zapita Porter. - Ima
li ih još ovdje?
_ Na, on je sam - uzvrati Baumann. - To je Winnetou, poglavica Apača.
_- Winnetou, Winnetou! - začu, se iz svih grla.
Apač sjaha sa konja ne obazirući se na poglede divljenja koje su u njega uprli, izađe iz žbunja, pokaza rukom na
plamičke i reče: - Pošto su se bljedoliki nalazili u ovoj zatvorenoj kotlini, nisu primijetili što se vani dogodilo.
Da bi to saznali, Veliki Manitou im šalje ovaj vatreni totem. Winnetou ne zna da li ga mogu pročitati.
- A šta se desilo? - zapita Blount.
- Nakate n"jul ilči prošao je preko Llana. Win-netou ga je vidio na sjeveru. Teško onom koga je zadesio! On je
svuda smrt sijao!
- Tornado, hurricane? - zapita Lovac na medvjede. - Kojim je pravcem prošao?
- Pravo prema istoku. Odavde je podigao u zrak pijesak tako da se tamo smračilo kao usred noći. Sunce je
uokvirivalo mrak zracima rumene krvi. Noć je onda brzo krenula prema sjeveroistoku gdje je Winnetou vidio da
se izgubila.
- Onda je tornado prošao upravo s juga na sjever?
-- Moj brat dobro kaže.
- God bless my soul! Bit će da nije zadesio naše prijatelje!
- Winetouove slutnje su crne kao lice te oluje. Naši su prijatelji pametni i iskusni, a Old Shatterhand zna što
znači svaki dašak vjetra. No nakate n"jul ilči naiđe sasvim iznenada, on ne šalje pred sobom vjesnika da ga
najavi. Nikakav konj nije dovoljno brz da mu umakne. Old Shatterhand je otprilike morao danas stići u Llano i
kopita njegova konja su dotakla Pijesak upravo u onom kraju kuda je prošišao taj smrtonosni vjetar. Možda
krvni brat Winnetoua leži sa vojim drugovima zakopan ispod talasa pijeska.
Pustoš-oluja, tornado primj. pisca.
Bože blagi! primj. prevod..
26
Medu orlovima- To bi bilo strašno.Poći ćemo odmah! Popnimo se brzo na konje!
Winnetou napravi odbojnu kretnju rukom.__Nek"
se moj brat ne žuri! Ako se Old Shatterhand nalazio usred staze ove oluje, onda je mrtav, i naša pomoć stići će
prekasno. Ako se pak nalazio po strani, onda je ostao nepovrijeđen, te mu prijeti samo opasnost da zaluta, jer
tornado posve izmijeni lice Hana. Mi ćemo krenuti Old Shatterhanđu, ali ne sada po noći, jei i nas Llano gleda
drugim očima te nam stoga samo dnevno svjetlo može biti vodič. Tko želi naći nekog zalutalog, taj mora dobro
paziti da i sam ne zaluta. Zato neka moja braća posjedaju pokraj vatre. Prvo svjetlo zore ugledat će naš polazak.
On se opruzi kraj vatre, i ostali učiniše to isto. Oni nehotice polijegaše malo dalje od njega, svakako iz
strahopoštivanja prema ovom čuvenom poglavici. To strahopoštivanje bijaše isto tako razlog što su neko
vrijeme šutjeli. Najzad kod New-Moona pobijedi želja da nešto sazna o suputnicima koje Apač očekuje. On se
obrati Baumannu: - Kako čujem vi treba da se sastanete sa Old Shatterhandom, sir?
- Da, s njim, ali on nije sam. S njim će doći još nekoliko njih.
- Tko su ti ljudi?
- Debeljko Jemmy i Dugajlija Davy čija ste imena sigurno već čuli.
- Naravno da poznajem ta dva čuvena Zapadnjaka, premda samo po kazivanjima i pričama drugih-Ima li Old
Shatterhand još kog pratioca?
- Da. S njim su još dvojica koje isto tako možda poznajete, kad ste čuli o Old Shatterhendovu pohodu u područje
Yellowstone, naime Hobble-Frank i Crnac Bob. Winnetou nas je svojevremeno, kad se od nas rastao na
Yellowston rijeci, pozvao da kasnije jednom svi zajedno dođemo u lovišta Apača. Ja sam se njegovu pozivu sa
svojim sinom ranije odazvao nego ostali jer sam tamo prijeko, kraj Sierra Madre imao nešto da obavim. Old
Shatterhand dolazi sada sa ostalima, te smo, kao što ste čuli, obaviješteni o vremenu i pravcu njegova puta.
402
__ Šteta, golema šteta, što nas šestorica moramo
već sutra rano nastaviti put! Volio bih da mogu upoznati vaše prijatelje!
__pa to neće biti moguće, budući da ste krenuli prijeko u Dallas. Uostalom, mi ćemo krenuti isto tako u ranu
zoru, ali - nastavi Baumann - recite mi samo, sir, kako ste došli do tog crnog lica a s njim i do svoga imena!
- Za sve ovo treba da zahvalim jednom od najvećih nitkova koji je ikada živio na Dalekom zapadu i kakav
možda još i danas živi, naime Stealing-Foxu.
- Toj hulji? Ah! Već dugo vremena nisam o tom zlikovcu ništa čuo. Volio bih da ga jednom sretnem.
- Jeste li i vi već jednom imali s njim posla? - zapita New-Moon.
- On sa mnom. Jednom mi je ukrao novac i tako me lišio sve moje ušteđevine. Taj lopov se zvao tada Weller.
Ali kasnije sam mogao zaključiti po svemu onome što sam o njemu čuo da je to bio zloglasni Stealing-Fox.
Nikad mu nisam mogao ući u trag, a tek nedavno sam čuo tamo u Mexiku da Je navodno još u životu. Sad se
prekrstio u Tobiasa Preisegotta Burtona i pod maskom pobožnog misio-onara mormona mami putnike u Llano
Estacado. Jedan od tih ljudi ga je međutim prepoznao i pozvao na odgovornost našto se ovaj odmah izgubio.
- S"death! - uzvikne New-Moon. - Što ja nisam bio tu! Gorim od želje da se s njim obraču-nam!
- Je li vam radio o glavi?
- O glavi i o imovini. Bilo je to, naime, tamo prijeko u Coloradu na Timpas Creeku. Ja sam stigao iz Arizone
gdje sam kao kopač zlata kraj Navajo Springsa imao prilično sreće, te sam sa sobom nosio lijep paketić
novčanica u koje sam promijenio zlatnu Prašinu i zrnca. Uz put sam susreo nekog namještača "nki na dabrove
koji je kao i ja htio u Fort Aubrey sto leži kraj Arkansasa. Izgled i pojava ovog čovjeka 811 sasvim ulijevala
povjerenje, i budući da nitko ne voli rado da sam jaše Divljim zapadom, meni je njegovo društvo bilo dobro
došlo.
403- Sigurno ste mu rekli da sa sobom imate novac? - upita ga Baumann.
- To mi nije padalo na pamet. Ali zlikovac mora da je nanjušio, jer sam ga jednom uhvatio noću kako mi oprezno
pretražuje džepove, našto sam se srećom probudio. On se ispriča kako sam za vrijeme spavanja toliko stenjao da je
došao na pomisao da mi otkopča kaput kako bi lakše mogao disati. Naravno da u to nisam sasvim povjerovao te sam
otada bio stalno na oprezu. Sto to znači, možete misliti!
- Sigurno! Tako je to kad se čovjek nađe posve sam s zlikovcem u pustinji. Čovjek bi htio i morao da zaspe, a ipak
mora svu svoju pažnju da usredsredi na to da ga ne zadesi kakva nesreća. To je težak zadatak. Ubod noža, kugla - i
ode život i sva imovina!
- Hm, taj momak je u osnovi bio sigurno kukavica. Znao je krasti i varati, ali mu je nedostajalo hrabrosti da krv
prolijeva. Odmarali smo se kraj Timpas Creeka. Bio je vreli dan, ali je vjetar jako puhao te je žega bila podnošljiva. Ja
sam strasno pu-šio te sam nabio lulu duvanom, znate, onu kratku lulu s velikom Veined-glavom u koju može da stane
četvrtina duhankese. Bio sam izabrao ovako veliku glavu da je ne moram svakog časa puniti. Kad sam je htio zapaliti,
reče mi nitkov kako je čuo glas purana u žbunju. Ja odmah odložim lulu, uzmem pušku i pođem da ga ubijem. Ali od
njega nije bilo ni traga. Međutim naiđe neki oposum koga odstrijelim. Kad sam se s njim vratio, bilo je prošlo sigurno
pola sata. Momak se dade odmah na posao da oposuma odere i očisti. Ja se ponovo maših svoje lule da zapalim
duhan. Ovo mi zbog vjetra ne pođe za rukom te se zato opružih licem prema zemlji, navukoh šešir prema vjetru i
kresnuh trud. Ovog puta mi uspije. J" pritisnuli trud na duhan povukoh nekoliko dimova - nešto zašišta i puče, vatra
mi udari u lice i P° k0" U isti čas zlikovac me uhvati straga za potiljak, pritisnu mi glavu o zemlju i zavuče drugu ispod
kaputa u džep. Bio sam toliko prestrašen da mu je uspjei°
Žilicama ukrašen primj. pisca.
404
da mi izvuče pocketbook. Ipak mu uhvatim ruku i stegoh je. Bio sam jači od njega. Ali i obnevidio. On je lisnicu
čvrsto držao. I ja je zgrabih. On je vukao na jednu stranu a ja na drugu. Ona se prekide napola jer se bila otvorila i mi
padosmo na suprotne strane. Držao je jednu polovicu, a ja drugu. Onda sam skočio na noge i izvukao nož. Srećom kad
mi je vatra sijevnula u lice, oči mi bijahu za trenutak zatvorene inače bih danas bio slijep. Samo su mi kapci bili
nagorjeli. Jedva sam ih mogao malo otvoriti. Ali to je bilo dovoljno da zlikovca vidim. Ja navaliti s nožem na njega.
To mu dade hrabrosti da dohvati pušku sa zemlje i da opali. Od užasnog bola oči su mi bile sklopljene: bio sam
izgubljen. Pucanj se razliježe, ili bolje rečeno neki pucanj, ali na moje čuđenje nisam bio pogođen. Ja obrisah oči i s
mukom ih otvorih - nitkova nisam više vidio. U tom se razliježe s druge strane rijeke neki glas koji je zapovjednički
odjekivao: ,Stoj, ubico!" Poslije toga sam čuo udarce kopita konja koji se brzo udaljio. Zlikovac je skočio na svog
konja i s pola lisnice u kojoj se nalazila polovina moga novca pobjegao."
- Neobično! - reče Baumann. - Netko ga je omeo da izvede svoje grozno djelo?
- Da - kimne glavom New-Moon. - Jedan poznati Zapadnjak, Juggle-Fred, našao se u blizini i, kad sam ubio oposuma,
čuo je pucanj. On je s one strane rječice pošao prema mjestu odakle sam opalio i upravo nas otkrio u trenutku,kad je
zlikovac na mene na-nišanio. Fred je opalio na njega i pogodio ga u ruku Pri čemu je nitkovu ispala puška te je zato
potrčao do svog konja i izgubio se u najvećem galopu. Juggle-Fred Je. poveo svoga konja i došao k meni. Njegova
blagovremena pojava spasila mi je život. O nekom gonjenju lopova nije moglo biti govora, jar ja nisam mogao poći, a
Fred me nije htio ostaviti, jer mi je lice valjalo vodom hladiti dan i noć. Preko jednog tjedna togprovali smo tu kraj
Timpas Creeka. Prepatio sam velike bolove i izgubio pozamašnu svotu novaca, ali sam bio sretan što mi je bar vid
spašen.
Lisnica primj. pisca.
405- Kakvo vam je ime spomenuo zlikovac tada?
- Henry-Fox. Kasnije sam saznao u Fort Aubreyu da sam imao posla sa zloglasnim Stealing-Foxom.
- Sigurno je za vrijeme vašeg odsustva napunio lulu barutom.
- Da, i, da bi me zavarao, samo odozgora stavio malo duhana. Da bi imao vremena za to, nasamario me je kako
je čuo purana. Znao je da ću ga odmah potražiti jer sam bio bolji lovac od njega. On je bio visok, mršav čovjek,
imao je crte lica koje nikada neću zaboraviti. Znam da ću ga odmah prepoznati ako ga ikad budem sreo!
Dvojica Meksikanaca su s napregnutom pažnjom pratili New-Moonovo izlaganje. Oni su se pri tom često puta
značajno zgledali, neprimjetno kako su mislili, ali tu se našao jedan koji ih je dobro motrto - Winnetou.
On je sjedio, tu, prividno ravnodušan s očima uprtim u bjelasastu vodenu površinu jezerceta. S vremena na
vrijeme ispod njegovih dugih, gustih trepavica prostrijelio bi oštrim pogledom Meksikance. Apač je bio
nepovjerljiv prema njima, to je bilo sigurno. Sin Lovca na medvjeđe htio je prije toga donijeti kaktusove
smokve, ali ga je prizor prekrasnih bjela-sastih pramenova odvratio od toga. Ovo je bilo Meksikancima taman
po volji. Htjeli su da potajno izmijene nekoliko riječi, a to im je bilo moguće samo ako se budu od vatre udaljili.
Stoga ustade sada Emilio Pel-lejo i reče: - Htjeli smo još malo kaktusovih plodova; pošto nam ih momak nije
donio, ja ću poći. Hoćeš li i ti Carlos?
- Naravno - odgovori upitani brzo se podigavši sa zemlje. - Hajde!
Lovac na medvjede htjede prigovoriti. Pogodio je da su ova dvojica imali namjeru da se potajno dogovore te je
to htio osujetiti. Već mu je lebdjela riječ na usnama kad ugleda Apača koji mu je kretnjom ruke stavio do znanja
da šuti.
Braća se udaljiše. Tek što se žbunje za njima zatvorilo, reče tiho Winnetou: - Ovi bijeli ljudi ne-
maju poštene oči, a njihove misli smjeraju na neko zlo. Winnetou hoće da sazna što oni kane.
Nečujno on mine na suprotnu stranu kroz žbunje.
- Zar im i on ne vjeruje? - zapita Porter. - Kladim se da su braća pošteni ljudi.
- Ti bi najvjerojatnije opkladu izgubio - odgovori mu New-Moon. Oni mi se već od prvog trenutka nisu dopali.
- Na to ne dajem ništa. Prema čovjeku možemo gajiti nepovjerenje tek onda kad imamo dokaze da to zaslužuje.
- Ova dva čovjeka to i zaslužuju - reče Lovac na medvjede. - Ni jedan estanziero neće poslati u isto vrijeme oba
svoja nadzornika. A pogledajte im samo konje, sir? Izgledaju li kao da su za sobom prevalili put od San Diega
dovde? Ako dobro cijenim, to je bar tristo engleskih milja. Konji koji jednu takvu razdaljinu prevale po gotovo
pustom kraju izgledaju malo drukčije. Pretpostavljam da ove životinje nemaju daleko odavde svoje stalno
konačište te bih se op-kladio u hiljadu dolara da ovi momci nisu ništa drugo do svodnici lešinara Llano
Estacada.
- Dash it ali! - vikne Porter iznenađen. - Mislite li to stvarno, sir? Onda smo zaista zapali u izvrsno društvo! Ti
su ljudi imali da nas vode kroz Llano. Možda i ne zaslužuju naše povjerenje.
Tada se ču i glas Martina Baumanna koji je, s obzirom na svoiu mladost, do sada šutio: - Oni ga zacijelo ne
zaslužuju mister Porter. Ja sam spreman da im to u lice kažem.
- Tako? Koji razlog imate kad tako loše o njima mislite, mladiću?
- Niste li im opazili poglede koje su jedan drugom dobacili kad smo pričali o Stealing-Foxu?
- Ne. Ja sam slušao priču i nisam gledao ljude.
- Dobro, zato sam ih ja oštrije motrio, budući da mi je otac bio nepovjerljiv prema njima. Ovo sam mogao
učiniti lako i neprimjetno, jer jednom tako mladom i neiskusnom dječaku, kakav sam ja po nji-
Do vragal primj. prevod..

406
407bovu mišljenju, nisu poklonili ni najmanju pažnju Vidio sam im poglede kako lutaju, po čemu se dade
zaključiti da sigurno dobro poznaju Stealing-Foxa.
- Ovo je vrlo značajno. Hm! Taj Fox se navodno nalazi sada ovdje da ljude namami u Llano. Ovi ga momci
sigurno poznaju. Iz svega ovoga mogla bi se napraviti rima premda ne bi naročito lijepo zvučala. Čini mi se da
su na pomolu stvari koje bi po nas mogle zlo ispasti. Oni sablasni plamenovi tamo na kaktusima nisu mi posve
bezopasni. Nisam praznovjeran, ali ovakve pojave se ne dešavaju tek onako. One uvijek nešto znače.
- A to bi bilo?
- Da se atmosfera nalazi u električnom naponu.
- Električnom? Naponu? Ovo boga mi ne razumijem, suviše je učeno za mene. Doduše znam da se čovjek može
naelektrizirati, ali vatra, plameni, pa još uz to na kaktusima? 2elite li sve to pripisati elektricitetu?
- Svakako, mister Porter. Zar munja nije možda vatrena pojava?
- Naravno, i to kakva!
- Pa dobro, uzrok munje je elektricitet, što vam vjerojatno nije potrebno objasniti, što se pak tiče pla-mičaka
koje smo prije toga vidjeli, njih pomorci često opažaju na katarkama i okrižicama brodova. Isto tako vide se na
vrhovima crkvenih toranja, na krošnjama stabala i na šiljcima gromobrana. Te svjetlosne pramenove nazivaju
vatrom svetoga Elmsa ili Kastor i Poluks. Oni nastaju pražnjenjem elektriciteta. Vi ste svakako čuli o duhu
Llano Estacada?
- Više nego što bih volio.
- Da li su vam isto tako ispričali da noću lifc tog tajanstvenog bića povremeno izgleda kao da je uokviren
plamenima vatre?
- Da, ali ja u to ne vjerujem.
- Možete mirne duše vjerovati. Jednom sam se nalazio tamo prijeko u Montani na jednoj prostranoj ravnici, i to
noću. Svuda je unaokolo bila sijavica, ali do nevremena ne dođe. Tada se iznenada pojaviše "B
408
vrhovima ušiju moga konja mali plamenovi. Ja ispružili ruke, i gle, na vrhovima mojih prstiju pokazaše se slični
plamičci pri čemu sam imao neki posve neobičan osjećaj u prstima. Isto se to događa i sa Aven-ging-ghostom;
kad jaše preko Llana, njegovo tijelo predstavlja najvišu tačku u pustinji. Ako je noć i ako pri tom postoji i
znatan električni napon, onda se oko njegova tijela pojavi vatra svetog Elmsa.
- Vi vjerujete dakle u duh Llano Estacada?
- Da.
- I smatrate li ga za čovjeka?
- A za što drugo?
- Hm, hm! Ja sam o njemu mnogo slušao, ali se nisam trudio da o tome razmišljam. Ipak budući da pred sobom
imam Llano, htio bih rado znati što je zapravo taj duh. Moguće je da se pojavi pred čovjekom dok jaše
pustinjom. Šta onda da se radi?
- Kad bi mene sreo, ja bih mu pružio ruku i pozdravio ga kao valjanog momka. On je naime...
Baumann se prekide u govoru. Winnetou se vratio. On je dolazio hitrim koracima, ali bezumno, poput zmije, i
sjeo na svoje mjesto.
Prije toga, dok su Meksikanci lagano koračali po tami prema kaktusovom grmlju, on se je, mileći na rukama i
nogama najprije malo udaljio od njih a onda se ponovo uspravio i brzim trkom sklonio iza kaktusa. Njegove
mekane mokasinke i velika izvježbanost Jčinili su da mu se koraci ne čuju. On je prije Meksikanaca došao na
cilj i sakrio se između visokih kan-lelabara da ga ne vide. Uz to, bilo je toliko mračno !a su dvojica
Meksikanaca morali sakupljati kaktu-ove plodove pomoću čula pipanja, jer su u međuvre-fienu nestali plameni
jezičci s njihovih rakiji.
Upravo kad se Winnetou sakrio, braća su stigla. Oni BU govorili glasno te je Winnetou mogao svaku riječ čuti.
Svakako da su se već putem dogovarali, jer ono što su sada još rekli bio je samo nastavak već načetog
razgovora.
- Ovaj će mi takozvani Lovac na medvjede skupo Platiti za svoja vrijeđanja - prijetio je Carlos. -
409 lltt
Dakako, imat ćemo teži posao nego što smo mislili u početku. Apačova pojava dala je čitavoj ovoj stvari sasvim
drugi obrat.
- Na žalost! Jer njega ne možemo zavarati pogrešno pobijenim koljem.
- Najpametnije bi bilo da ih pustimo da zaspu i da ih onda sve odreda pomlatimo.
- Misliš li da je to moguće? Vidiš li da nas gledaju s puno nepovjerenja. -Ti momci, dakle, dobro paze na nas pa
ne vjerujem da bi nam povjerili stražu.
- Naravno, dajem ti za pravo; oni će se čuvati. Ipak ćemo vidjeti da li će nam možda ovo biti moguće! Prije toga
ne možemo ništa sa sigurnošću odrediti. Uspije li nam da ne primijete našu namjeru, mi ćemo, dok budu spavali,
samo nožem raditi, tiho i nečujno, posred srca.
- Ako se taj plan ne bude mogao izvesti?
- Bilo bi glupo. Pomisli samo, sedam konja, a uz to prekrasan Apačev konj, pa sve oružje i sav novac! Samo nas
dvojica bismo dijelili. To bi bio pothvat! Ako nam baš ne pođe za rukom, onda ćemo morati pozvati drugove u
pomoć. Naći ćemo bilo kakav izgovor da se od njih odvojimo. Winnetou jaše sa dvojicom Bauman-na u susret
svome prijatelju Old Shatterhandu, i Jenki će im se priključiti, jer su u nas izgubili povjerenje. Mi ćemo pojahatl
ispred njih do našeg mur-dering poola gdje ćemo sigurno naći nekog našeg stražara, koji će pozvati drugove.
Onda nam ovi momci neće umaći iz šaka, ni Old Shatterhand, ni svi koji su s njim. Sada, međutim, ne smiiemo
se dulje zadržati, jer će njihovo podozrenje biti još veće. Šešir mi je pun plodova!
- I moj ništa manje.
- Onda pođi!
Oni krenuše, ali ispred njih ponovo mine Winne-touova prilika. Izbjegavajući svaki šum, on udari lu-
kom, sretno stiže do vatre, sjede, kao što smo
već
spomenuli, pokraj nje te tako dvojica nitkova nisu
Rupa gdje su ubijali prlmj. pisca.
uopće mogli doći na pomisao da su ih prisluškivali. Oni podijeiiše kaktusove plodove. Svi se posiužiše, samo
Wmnetou ne. On odbi ponudu s riječima: - poglavica Apača ne uživa u onome što dolazi od biljke rujevine.
- Rujevine? - zapita Emilio Pellejo sav začuđen.
__ Zar ne poznajete kaktusove smokve kad ih mije-
Sate s otrovnim ruj om?
- Wmnetou daje tim plodovima ime rujevina, jer su otrovni.
- Otrovni? Zašto bi ti ukusni plodovi najednom bili štetni?
- Zato što su se nalazili u rukama koje obično donose nesreću i smrt. - Winnetou izgovori ove riječi koje su
sadržavale tešku uvredu tako spokojno kao da se radilo o nekoj uopćenoj izreci.
- Ascuas! - vikne Emilio. - Zar takvu uvredu da trpimo? Zahtijevam da povučete ove riječi.
- Pshaw! - Apač napravi kretnju rukom kao da ga Meksikančeva primjedba uopće ne zanima. U njegovim
riječima kao i u pokretima bila je samosvijest toliko izražena da su dvojica nitkova smatrali pametnim da
ponovo popuste. Čak i da im je poglavica sam sjedio preko puta, oni ne bi bili skloni da se s njim upuste u
otvorenu borbu, a pogotovu ovdje gdje su i drugi bili prisutni koji bi sigurno stali na Apačevu stranu. S tog
razloga reče Carlos pomirljivim tonom svome bratu: - Budi miran! Čemu da se gložimo! Ki-ječi Indijanca se ne
smiju mjeriti zlatnom vagom.
- Imaš pravo. Za ljubav mira zamislit ćemo da ih nije izgovorio!
Winnetou ne reče ništa na ovo. On se ispruži po travi i sklopi oči praveći se kao da spava.
Ova kratka svađa, premda je izgledala kao izgla-đena, učinila je dojam koji je druge sasvim uznemirio. Kad je
Winnetou izgovorio takve riječi, onda je od dvojice Meksikanaca sigurno čuo da neko zlo spremaju. Što li su
samo namjeravali? On im nije ništa rekao o tome. Ovo je bio bar dokaz da trenutno ne
Španjolski: psovka prlmj. prev..
410
411očekuju nikakvo zlo. Sumnja koja je već postojala kod njih, bivala je sve većom te je bilo sasvim prirodno
što nitko nije pokazao sklonosti da ponovo za-podjene razgovor. Nastala je šutnja koja je više govorila nego da
su riječima iskazali svoje podozrenje. Lovac na medvjeđe i njegov sin pođoše za Win-netouovim primjerom te
legoše a to učiniše i ostali. Nakon kraćeg vremena izgledalo je kao da svi spavaju. Ali to nije bio nipošto slučaj.
Dvojica Meksikanaca ostadoše budni zbog svojih ubilačkih planova, a ostali bijelci zbog svog nepovjerenja.
8. RASPJEVANA DOLINA
Tako je prošlo sigurno više od pola sata.
Nitko od prisutnih ne bi mogao zaspati čak t da nije između njih došlo do netrpeljivosti. U zraku se osjećala
atmosferska napetost. Na žbunovima se čulo lako, jedva čujno pucketanje. Blagi povjetarac se bio podigao i
onda bivao sve jači i jači da je pokretao grane koje su se uzajamno dodirivale. Pri tom je izgledalo kao da male,
jedva vidljive iskrice skaču s vrha na vrh grančica.
A onda se iznenada svi podigoše na noge. Bio se razlijegao neki ton, neki posve neobičan ton, poput zvona koje
je visoko iznad njih odjeknulo. Taj ton je potrajao nekih pola minute, lagano se spuštao, zvuče-ći sve jače, na
žbunje i onda se izgubio nad vodom.
- Šta li je ovo bilo? - zapita New-Moon. - Pa ovdje nema nikakvih crkava sa zvonom! Kad ne bih znao da se...
Traper zastade. Drugi ton se razliježe, još viši nego prvi. Činilo se kao da dolazi iz neke moćne pozaune, lagano
je postajao sve puniji, a onda je isto tako lagano slabio do diminuenda, što ni najbolji virtuoz na pozauni ne bi
izveo.
- To je Yuaf-kai-umpare, glas Raspjevane doline - reče poglavica Apača.
- Ah to je dakle to! - reče Lovac na medvjede. Osluhnite samo!
Zrakom prođe kao neki lagani uzdah. Taj uzdah je postajao određen ton neobične čistoće. Imao je boju vuka
osmostopne svirale orgulje, potrajao je neko
413vrijeme, a onda se preko njega razlijegao drugi, blaži ton koji je potrajao i kad se prvi nije mogao čuti.
Ova pojava odjeka bila je nešto sasvim neobično Nekog bi obuzela jeza pri tom, pa ipak ona je bila toliko
uzvišena da je duboko obuzimala čovječju dušu. Činilo se kao da neki nesigurni duvač isprobava svoj
instrument, naravno instrument koji se ne javlja u orkestru.
Ljudi tiho osluhnuše ne bi li se to čudo ponovilo. I zacijelo! Preko žbunja zavijori laki povjetarac i donese sa
sobom čitav niz tonova koji su s istom čistoćom jedan za drugim zazvučali. Dublji tonovi su potrajali duže te su
s višim, koji su se brže gubili, činili skladan niz koji se uvijek sastojao od istih tonova prirodne tonske skale, ali
u najrazličitijim obrtima trozvuka, sept i nonakorda.
Nije bilo ničeg što bi se moglo usporediti s ovim zvucima. Ni jedan poznati instrument ne bi mogao proizvesti
tonove takve uzvišenosti, kojima su se pridruživali drugi kao da potječu iz najtananijeg grla, sa najnježnijih
usana.
Uskoro je zazvučao najdublji maestoso kao iz neke šesnaesto ili tridesetdvostopne orgulje. Iznad njega lebdio je
neki viši, blaži i jasniji zvuk, poput vox humana ili aeoline, a između njih smjenjivali su se ganutljivo izražajni
glasovi korneta, pozaune, gambe i akordiona. Tonovi su bili čas svijetli i otvoreni, čas tihi i tamno obojeni. Pa
ipak svi ovi umjetnički nazivi nisu u stanju pružiti pojam prirode, boje i djelovanja tih tonova koji su ispunjavali
dolinu i, sjedinjeni u duboku, uzanu struju visoko se iznad nje gubili.
Svi prisutni koji su naćulili uši nisu se usudili govoriti. Čak i dvojica podmuklih Meksikanaca bili su obuzeti
tom muzikom sfera pod moćnom kupolom katedrale noćnoga neba koje kao da su okolne, okomite litice držale
na sebi. Čak ni najsurovija duša ne bi se mogla obraniti neke svete jeze koja ju je obuzimala.
A onda je došla jedna nova pojava koja se nij" mogla osjetiti uhom, već samo opaziti okom.
414
Činilo se kao da se nebo uzdiglo i udaljilo. Ono malo zvijezda koje su tamo gore stajale izgledale su još manje
nego što su inače bile. I na tom nebu, tamo gdje se prema jugu prividno oslanjalo o stijenje, iznenada se podiže
neki svijetlo-žuti blistavi kolut veličine punog mjeseca. Njegov obim bio je najprije oštro ocrtan te se činilo kao
da dopire iz zvjezdanog svijeta i da sve većom brzinom juri prema dolini.
Pri tom je bivao sve veći i sve se jasnije moglo vidjeti da to nije bila neka ravna ploha već ispunjena kugla.
Njeni obrisi su gubili sve više i više na oštrini. Iz nje su izbijali poput munje treptave zrake, a za njom je ostajao
rep koji je kudikamo jasnije i živahnije svijetlio od repa komete.
Sama kugla nije bila više onako žuta kao prije toga. Činilo se, štaviše, da se sastoji od tečne vatre koja je vrcala i
svjetlucala u svim mogućim bojama. Vidjelo se je da se okreće oko svoje osi, bar su takav utisak ostavljale
uskovitlane boje. Brzina joj je poprimila začuđujuće razmjere. A onda se učini kao da je za nekoliko trenutaka
zastala u letu, upravo na sredini iznad doline. Sad se začu tresak kao da je nekoliko topova istovremeno "opalilo.
Kugla se raspršte u pa-ramparčađ koji u padu izgubiše svoj sjaj. Rep se mogao još nekoliko sekunda okom
pratiti. U jezerce nešto pljasne i voda izbi uvis kao da je u nju palo nešto teško s goleme visine. Svi prisutni su
bili do kože mokri.
Nebo se ponovo smračilo kao prije toga. Opet su se vidjele zvijezde poput malih tačaka koje su se gubile, a neki
puni, snažni ton, koji se sastojao od više jedne iznad drugih poredanih oktava zašumi unisono iznad glava
prestrašenih ljudi.
Samo je Winnetou sačuvao svoju uobičajenu smirenost. Nije bilo skoro nikakve pojave koju nije mogao
shvatiti. - Ku-asinih, vatrena kugla! - reče on. - Veliki Manitou bacio ju je s neba i razbio o zemlju.
- Vatrena kugla? - zapita Blount - Da, izgledala je kao kugla. Ali jeste li opazili rep? Bio je to zmaj, Zao duh
koji oko ponoći okolo hita.
415- Ši-išklo - moram se nasmijati! - odgovori Apač s izvjesnim podsmijehom okrenuvši se u stranu od
praznovjernog čovjeka.
- Da, on je bio to! - suglasio se Porter sa svojim drugom. - Ja ga još nikad nisam vidio, ali sam čuo kako drugi o
njemu pričaju. Moja baba ga je vidjela kako ulazi kroz susjedov dimnjak kad je đavolu prepisao za novac svoju
dušu.
- Ne dopustite da vam se rugaju, sir! - umiješa se u razgovor Lovac na medvjede. - Mi ne živimo više u
mračnom srednjem vijeku kad se još vjerovalo u zmajeve i utvare, ili kad su, bolje rečeno, glupe učili da vjeruju
u to kako bi lukavi mogli bolje živjeti.
- Što je tada postojalo, to i danas postoji! Ili, hoćete li biti pametniji nego što sam ja? - zapita Porter oštrim
glasom.
- By Jove! Ja nisam nimalo umišljen na svoju pamet. Ranije su sve te pojave, koje nisu mogli sebi objasniti,
ljudi smatrali đavoljim djelom. Danas je međutim, hvala bogu, nauka toliko uznapredovala da se može lišiti
đavola i njegove čuvene babe.
- Ah tako! I vi sigurno spadate u one prosvijećene i takozvane učenjake?
- Ja nisam učen. Ali da vatrena kugla nije đavo, to dobro znam.
- Pa šta je onda?
- Ništa drugo do dio nekog upaljenog nebeskog tijela koji ili nastaje ili nestaje i koji se na svom putu toliko
približi zemlji da ga je ona privukla i otrgla s njegove staze.
- Nebesko tijelo? Dakle zvijezda? Tko vam je to solio pamet?
- Solio pamet? Nitko! Ali to mi nije ispričao nitko drugi do Old Shatterhand. Kad bismo navečer sjedili kraj
logorske vatre, često bismo puta govorili o takvim, na izgled, neobjašnjivim stvarima i pojavama, a on je za sve
znao da pronađe prirodno značenje. Niste li ćuli kako je pala ovdje u vodu?
- Ćuli, vidjeli i osjetili. Pa svi smo se smočili!
416
__Dakle, ako bi vaše mišljenje bilo tačno, onda se
javo strovalio u jezerce, i pošto smo propustili da ga izvučemo, onda se sigurno udavio.
- Taj se nikad ne udavi. On se odmah spustio do pakla.
- Onda neka se osuši dolje kraj vatre, pošto se ovdje pokvasio kako se ne bi prehladio i dobio kija-vicu. Ne, sir!
Kad bismo mogli iscrpsti svu vodu iz jezerceta, onda bismo na dnu našli rupu u koju se zario aerolit, komad
meteorskog željeza od koga se sastojala vatrena kugla.
- Komad željeza? Hm! Pa on nas je mogao ubitil
- Svakako. Sreća je za nas što je pao u vodu.
- Hm, da li vam je Old Shatterhand možda objasnio i tonove koje smo maloprije čuli?
- O Raspjevanoj dolini nismo govorili. Ali ja se sjećam da je pričao o poznatom Sackbut tjesnacu koji leži tamo
gore u Rattlesnake brdima. Kad vjetar puše pravo kroz uzanu duboko urezanu klisuru, onda se mogu čuti tonovi
kao sa pozaune. Ta šuplja pukotina je instrument, a vjetar muzikant.
- To objašnjenje zvuči svakako dovoljno šuplje, ali ja se ne želim zbog toga s vama svađati. Vjerujte u što
hoćete, a ja ću misliti ono što mi je drago!
- Lovac na medvjede ima pravo - potvrdi Win- netou. - Ima više dolina u kojima se čuju takvi zvuči,
a poglavica je Apača već vidio komade željeza koje je Veliki duh bacio s neba. Dobri Manitou je svakoj zvijezdi
dao svoj put, i ako vatrena kugla skrene sa svoga, onda se mora rasprsnuti. Ja ću pokušati da pronađem tragove
željeza u vodi.
Ovo je izrekao nekako neobično povišenim glasom,
a zatim se udaljio pokraj vode i izgubio u tami noći.
Ostali ponovo sjedoše i sačekaše njegov povratak.
Nitko nije rekao ni jedne riječi. Samo je Martin Bau-
raann šaputao tiho svome ocu:
- Sta je Winnetouu? On je govorio tako glasno kao da je još netko osim nas trebalo da čuje njegove riječi.
Sigurno da je ono što je rekao u vezi sa željezom bila samo neka zamka.
? Medu orlovima 4J7Izvjesno! - reče Lovac na medvjede. - Kladim se da se ovdje u blizini nalazi netko koji nas
uhodi. Budući da dobro poznajem Apača, on ga je vjerojatna primijetio i pošao da ga zarobi. Pričekajmo malo!
Nisu imali potrebe da dugo čekaju. Već nakon nekoliko minuta nastade u blizini iza njih u žbunju neki šum kao
da se neka životinja kroza nj probija. Uslijedio je kratak, bojažljiv zov a odmah zatim Winnetou iznese nekog
Indijanca iz žbunja.
Kakvo je oko bilo potrebno da se u mrkloj noći u žbunju otkrije skriveni uhoda! I samo je čovjeku kao što je
Winnetou moglo poći za rukom da mu kri-šom zađe za leđa i da ga uhvati tako da mu je svaki otpor bio
nemoguć.
Ostali opkoliše dvojicu Indijanaca. Zarobljeni je bio naoružan samo nožem koji mu je Winnetou istrgao. Bio je
malena i vižljasta rasta, a lice mu se zbog mraka nije moglo jasno raspoznati.
Winnetouove oči su se međutim bile navikle na noć. On je vidio koga ima pred sobom. - Zašto moj mladi crveni
brat nije otvoreno k nama došao? - zapita on. - Mi bismo ga prijateljski primili.
Upitani ne odgovori, te je zato Apač nastavio: - Moj brat je sam kriv što je zarobljen. Ipak njemu se neće ništa
dogoditi. Evo, ja mu vraćam njegov nož. On se može vratiti k svojima i reći im da će nam biti dobrodošli i da se
kod nas mogu odmoriti.
- Uf! - uzviknu zarobljenik sav začuđen, uzevši ponovo svoj nož. - Otkuda znaš da se naši ratnici nalaze u
blizini?
- Winnetou bi morao biti dječak kad to ne bi znao.
- Winnetou, poglavica Apača? - razliježe se i grla začuđenog Indijanca. - I ti si mi vratio nož? Držiš li me za
Apača?
- Ne. Moj mladi brat ne nosi ratne boje, ali j" pretpostavljam da je on sin Komanča. Jesu li tvoji ratnici iskopali
ratnu sjekiru protiv Apača?
- Ne. Vrhovi ratnih strijela su zabodeni u pa ipak između njih i nas ne vlada prijateljstvo.
418
__ Winnetou je spreman da zapali vatru i da s vama onda popuši lulu mira. On ne pita zašto su tvoja braća došla
u Raspjevanu dolinu. Oni znaju da svatko, tko u nju zađe, ovdje kraj vode logoruje. Zato su se nizvodno odavde
zadržali i tebe poslali da izvidiš da li se ovdje netko nalazi. Je li tako?
- Da - potvrdi Komanč.
- Ako budeš opet jednom ležao među žbunovima da bi uhodio tuđe ratnike, onda spusti kapke na oči, jer su te
oči odale! Koliko je tvoje braće na broju?
- Dva puta deset.
- Onda se vrati k njima i reci im da ih Winnetou očekuje sa osam bljedolikih i da će ih pozdraviti kao prijatelje!
Možeš im prešutjeti da te je uhvatio Apač, a on im to neće spomenuti.
- Dobrota velikog poglavice je razgalila moje srce. Ja neću ništa prešutjeti, već ću reći istinu da moja braća budu
uvjereni da ćete ih prijateljski primiti. Nije nikakva sramota biti otkriven Winnetouovini okom, a ja ću misliti na
savjet koji mi je dao.
Krug se otvori i Komanč pohita prema svojima. Bijelci, a naročito dvojica Meksikanaca, bili su mišljenja da je
presmjelo dopustiti bez daljnjega da im se približe dvadeset Komanča. Apač međutim reče vrlo odlučno: -
Winnetou zna što radi. Kad ratnici Komanča dolaze u Raspjevanu dolinu, onda njihov pohod ne znači borbu s
Apačima. S one strane ove doline leži grob jednog od njihovih najvećih poglavica. Oni ga žele posjetiti da tamo
otpjevaju godišnju posmrtnu pjesmu. Mi ćemo međutim zapaliti vatru kako bismo im jasno vidjeli lica. Da
bismo bili posve sigurni, mi ih nećemo sačekati ovdje, već vani ispred žbunja.
Vatra je bila ponovo zapaljena. U međuvremenu Winnetou je izvukao ispred žbunja Lovca na medvjede l
njegova sina i tiho im rekao: - Dvojica bljedolikih nisu ono za što se izdaju. Oni pripadaju Iješina-rima Llano
Estacada i hoće nas ovdje pobiti. Winnetou Pretpostavlja da Komanči žele u Llano. Ona dvojica to ne smiju
znati. Stoga je Winnetou ispričao da se s one strane ove doline nalazi grob što međutim nije istina.

Nije mogao nastaviti, jer su sada prišli i ostali koji su napravili tako veliku vatru da se njen blijesak probijao i kroz
žbunje, te je prostor s druge strane dovoljno osvjetljavao. Naravno da su uzeli svoje oružje sa sobom za slučaj ako se
Komanči suprotno Win-netouovom uvjerenju ne ponesu miroljubivo.
Uskoro se razaznaše udarci konjskih kopita. Komanči su se približavali. Oni se zaustaviše na kratkoj razdaljini.
Njihov vođa sjaha s konja i pođe polako
pješice. Winnetou mu pođe u susret i pruži ruku. __
Ratnici Komanča su nam dobrodošli - pozdravi ga on. - Winnetou ne pita što oni ovdje traže. On zna da žele posjetiti
grob svoga poglavice i da će se onda mirno vratiti svojim vigvamima
Ovo je bio glasno rekao, ali je brzo i tiho dodao:
- Neka moj brat ovo potvrdi, Winnetou će onda potajno s njim govoriti!
U međuvremenu duhom prisutni Komanč odgovori:
- Moja ruka se sa zadovoljstvom zdravi s Winneto-uom, najvećim ratnikom Apača, a ipak uvijek samo poglavicom
mira. Mi smo spremni da s njim popušimo kalumet, jer mi nismo pošli u ratni boj već hoćemo samo da ukažemo
počast mrtvom poglavici.
- Winnetou vjeruje riječima svoga brata te poziva njega i njegove ratnike da priđu vatri i da popuše lulu mira.
Obojica poglavica su se toplo rukovala. To je za neko vrijeme bio dovoljan dokaz da Komanči ne namjeravaju
nikakvo zlo učiniti. Winnetou otprati njihova vođu do vatre, a njegovi ljudi pođoše za njima. Oni se najprije
rasporediše unaokolo po travnjaku oko jezerceta te privezaše svoje konje tako da su mogli pasti i piti, a onda se
pojedinačno vratiše k vatri.
Budući da je bilo malo slobodnog prostora između :žbunja i vode, oni su se zbili jedan pokraj drugog okolo vode.
Sjedili su rame uz rame u krugu u čijoj se sredini smjestiše Winnetou i vođa Komanča.
Jedan od Komanča se bio duže od ostalih zadržao sa svojim konjem. Sad i on priđe i prije nego što je sjeo, on pogleda
unaokolo. Kad mu je pogled pao na .braću Pellejo preko njegova mrgodnog lica sinu munja
420
i on viknu: - Uf! Husihakarđ čari ordieca ihkart - koji psi sjede ovdje!
Pošto su u krugu međusobno razgovarali, mnogi ove rijeci nisu čuli. Međutim vođa Komanča ga je dobro razumio. On
se brzo uspravi i upita svoga suplemenika: - Unoso mahuni husihakard - koga vidiš tu?
- Ojet, pienovit, vuapo-u-sap - njih, lešinare Llano Estacada...
- Ordieca hak - gdje su?
- Eh, ojet jutaivo - tamo sjede oni. - S tim riječima on pokaza rukom na dvojicu Meksikanaca.
Budući da su ova pitanja i odgovori bili izgovoreni glasno i Ijutito, oni su privukli na sebe pažnju svih prisutnih. Kod
riječi ,pienovit vuapo-u-sap" - ,lešinari Llano Estacada" Komanči skočiše na noge. Oni se prijeteći mašiše svojih
noževa. Položaj nije izgledao nimalo miroljubiv kao prije toga.
Bijelci nisu razumjeli ove riječi, jer nisu poznavali narječje Komanča. Ali kad vidješe prijeteće izraze na licima
Indijanaca, i oni se podigoše i latiše svog oružja. Samo je Winnetou i dalje mirno sjedio i rekao , zapovjedničkim
tonom: - Neka se moja braća ne uzru-i Javaju! Ako crveni ljudi vide među nama dva njihova j neprijatelja, onda ih ja
uvjeravam da mi s tom dvoji-com nemamo nikakva posla. Zbog njih neće ni jedna 1 jedina kap među nama poteći. Što
ratnik Komanča ima da iznese protiv njih?
Govorio je u tom kraju uobičajenom mješavinom Španjolskog, engleskog i indijanskog jezika. Komanč odgovori
istim narječjem koji su svi razumjeli: - Lovio sam tamo prijeko po Apačkim planinama i opazih Pri tom tragove
dvojice jahača za kojima sam pošao. Kasnije sam ih vidio gdje sjede ispod stabala te sam in se prišuljao da im čujem
riječi. Govorili su o Llano Estacadu preko kojeg za nekoliko dana treba da prođe velika povorka bijelih ljudi. Lešinari
Llana se žele sakupiti kako bi tu povorku napali. Opazio sam po riječima te dvojice da pripadaju lešinarima i upitao
svoju
42 dušu da li da ih ubijem. Razbor mi je zapovijedao da ih pustim da žive, jer je samo tako bilo moguće da.
On htjede nešto reći što Winnetou nije htio da Meksikanci znaju. Stoga on govorniku brzo upade u riječ--
Winnetou zna što će njegov crveni brat dalje reći, a čuo je dosta. Jesi li te ljude sada dobro prepoznao da je
isključena svaka zabluda?
- Oni su bili tamo!
- Što kažu dvojica bljedolikih na ovu optužbu?
- Da je glupa laž - branio se Carlos Pellejo. - Mi nismo uopće bili u Apačkim planinama.
- Oni su - uporno je tvrdio vođa Komanča - jer mi smo...
- Neka me moj brat pusti da govorim - prekide ga brzo Winnetou kako bi spriječio njegovo istrčavanje.
Komanč se međutim naljuti ovim prekidom koji je smatrao za prijestup protiv indijanske učtivosti. On nije bio
dovoljno mudar da shvati razlog te vikne Ijuti-to: - Zašto da ne govorim? Tko ubice uz sebe trpi, taj je i sam
sumnjiv! Da li nas je poglavica Apača možda namamio ovamo da nas izda?
Tada Winnetou odloži sve svoje oružje podiže se i reče: - Je li moj brat ikada čuo da je Winnetou izdajnik?
Riječ Apača je kao stijena na kojoj se sigurno stoji. Neka moj brat pođe za mnom i neka sa sobom ponese svoje
oružje. Howgh!
On izađe iz kruga i pođe lagano kroz žbunje na čist prostor. Komanč se malo predomisli a onda pođe za njim.
Tamo vani Winnetou ga uze za ruku, povede još malo u stranu, zaustavi se i reče:
- Moj brat me nije razumio. Winnetou je već lo-gorovao ovdje kad su ti bijelci došli. On ih je osmotrio i saznao
da su ta dvojica pustinjski lešinari te se prema tome slaže s ratnicima Komanča. Ali zašto bi te otrovne zmije
znale da smo ih raskrinkali? Onda bismo ih morali ubiti, a kudikamo je pametnije ako ih pustimo da još neko
vrijeme žive. Trebalo bi da oni povjeruju kako Komanči žele navratiti grobu svoga
422
poglavice. Ali meni moj brat može reći zašto ih je slijedio.
Komanč se osjećao postiđenim. - Vatrena Zvijezda, poglavica Komanča - započe on - odjahao je sa Željeznim
Srcem, svojim sinom, na istok do kuća bijelaca. Oni se vraćaju preko Llana i sada se nalaze negdje nasred
pustinje. Pri tom će sigurno udariti na povorku bijelih i onda će ih lešinari napasti. Stoga smo odmah krenuli
njima u susret da ih zaštitimo. Ovu dvojicu bljedolikih smo pustili da žive kako bi nas svojim tragom doveli do
lešinara. Na Toyah Creeku njihov trag se sjedinio s tragom druga četiri bijelca za koje smo smatrali da su im
slični. Sada smo naišli na Winne-toua. Što kani poglavica Apača učiniti?
- Ja ću pojahati s vama, jer i ja očekujem prijatelje koji treba da dođu preko Llana i koji ne slute za pothvat što
ga pripremaju lešinari. Zločinci imaju logor u murdering poolu. Budući da ne znam gdje je to mjesto, htio sam
pustiti oba Meksikanca da pobjegnu kako bi mi, a da za to ne znaju, bili vodiči.
- Tko su ti ljudi koje očekuješ?
- Old Shatterhand i još nekoliko bljedolikih. Old Shatterhand, čuveni ratnik bijelaca? Ako dopuštaš mi bismo
pojahali s tobom.
- Winnetou te štaviše moli za to. Izgleda da se uvijek raštrkana četa lešinara ovog puta okupila za ovaj veliki
poduhvat. To se mora iskoristiti kako bi jednim jedinim udarcem bili uništeni. Ja mislim...
On se prekide, jer se iz žbunja razliježe bučna vika i galama. Nekoliko pucnjeva se prolomi, a s druge se strane
logora začuše brzi udarci kopita.
Winnetou i Komanč odmah pohrliše k ostalima. Probijajući se kroz žbunje, oni spaziše kako se skupina
uskomeša. Komanči su htjeli odmah da odjašu. Meksikanci se nisu mogli više vidjeti. New-Moon, Por-ter,
Blount i Falser su stajali tu kao da nisu znali što da poduzmu. Međutim, Lovac na medvjede je sa svojim sinom
mirno sjedio i dalje kraj vatre i doviknuo Wiunetouu: - Meksikanci su pobjegli!
423- Kako je to bilo moguće? - zapita Apac.
- Oni su tako nenađno skočili na svoje konje da su se izgubili iza žbunja prije nego što je itko od nas stigao da
uzme pušku i da ih ubije. Vjerojatno su već i prije dolaska Romanca nanjušili da su u opasnosti, jer su im konji
bili odvezani.
Pustite ih neka idu! Oni su krenuli u svoju propast a s njima i svi njihovi drugovi. Neka ratnici Ko-manča sjašu s
konja i ovdje ostanu! U osvit dana oni će napustiti Raspjevanu dolinu i poći u lov na ljudske zvijeri Llano
Estacada!

9. OBRAZINA PADA
"My darling, my darling
My love child much dear, My joy and my smile,
My pain and my tear!"
tako se razlijegala stara omiljena uspavanka iz Tennes-seea po tihom jutarnjem zraku. Grane obližnjih badema i
lovora kao da su se svijale po taktu a stotine kolibrija skakutalo je kao šarene iskrice oko stare Crnkinje koja je
sama sjedila kraj vođe!
Sunce se upravo dizalo iznad niskog nebeskog ruba i prosipalo svoje zrake poput blistavih niti preko bistre
vode. Visoko gore u zraku carski orao je povlačio svoje krugove. Dolje kraj obale nekoliko konja su poput
zasićenih sladokusaca birali naročito sočnu travu, a na vrhu močvarnog čempresa stajao je američki đrozd i s
koso položenom glavicom osluškivao pjesmu Crnkinje i oponašao, kad se pjesma svršila, posljednje riječi strofe
s jednim ,mitir-mitir-mitir koje se unaokolo razlijegalo.
Iznad krošnja niskih palmi koje su se ogledale u vodi, uzdizale su se krošnje visokih tamjan-borova i topola
ispod kojih su velike, šarene libele letjele za muhama i drugim malim insektima, a iza kućice koja
Dijete moje, dijete moje
Sine moj najdraži Radosti moja, osihijehu moj Jade moj, suzo moja.
primj. prev..

425
je stajala kraj vode svađala se međusobno skupina patuljastih papiga oko zlatnih kukuruznih zrnaca.
Izvana se nije moglo vidjeti od čega je kuća bila napravljena jer je sa sve četiri strane i preko krova bila potpuno
prekrivena gustim vrežama bijelih, šarenih mukokaza čiji su žuti, slatki, kokošjem jajetu nalik plodovi, živahno
svjetlucali ispod bujnog lišća. Sve je ovo ostavljalo dojam tropskog kraja. Čovjek bi mogao pomisliti da se
nalazi u nekoj dolini Južnog Mexika ili srednje Bolivije, pa ipak je ovo malo jezero sa kućicom obraslom
mukokazom i bujnim rastinjem juga ležalo usred zloglasne pustinje Llano Estacado. Bila je to ona tajanstvena
voda o kojoj su toliki govorili a da je nikad nisu vidjeli.
"My heart-leaf my heart-leaf,
My lite and my star, My hope and my delight,
My sorrow, my care!"
pjevala je Crnkinja dalje.
,Miker-miker-miker", oponašao je podrugljivi drozđ dvije posljednje riječi.
Ali pjevačica nije obraćala pažnju na njega. Ona Je bila uprla pogled u dvije stare fotografije koje je držala u
rukama i između pojedinih stihova ljubila svojim uvelim usnama.
Mnogo je suza palo na sliku, a isto toliko i poljubaca, tako da je gotovo bila izbrisana te je samo oštro oko
moglo prepoznati koga ili što je slika predstavljala, naime Crnkinju s crnim dječakom u naručju. Glava mališana
se bila posve izgubila. Poljupci i suze izbrisali su je.
- Ti biti moj dobar, dragi Bob! - govorila je ona nježno. - Moj little-Bob, moj small-Bob. Ja tvoja majka. Missus
bila dobra i ljubazna naručila napra-
Src" moje, sre" moje.
Životu mo, zvijezdo moja, Nado moja. radosti moja TURO ir.oja, brigo moji.
primj. prev..
" gazdarica 426
joj slika i kad fotograf doći, ona dala napraviti .slika od Sanna i mali Bob. Kada missus umrla, massa prodati
Bob. Oh, massa biti rđav massa! Sanna mnogo plakati, kad massa reći, massa hoće prodati my darling
- Sanna mnogo moliti za dragi mali Bob, ali massa fcazati: - Čemu ti je bedasta Crnkinjo potreban tvoj mali
Bob? - Rđav massa dojahati na konj i ponijeti sa sobom my darling! Majka Sanna imati još samo slika od Bob.
Ona nju sačuvala kad i Sannu prodali; ona nju sačuvala i kad nju massa Bloody-Fox ovamo dovesti i ona nju
sačuvati i dalje dok stara Sanna ne umrijeti i ne vidjeti ponovo Bob koji sigurno u međuvremenu postati krupan
snažan Crnac i ne zaboraviti svoj dobar, drag, mama Sanna. Oh my darling, my darling my joy and my... - ona
stade i podiže .glavu čija je snježno bijela vunasta kosa neobično odudarala od tamne boje lica. Osluškivala je
šum koraka koji su se približavali. Ona skoči na noge, stavi fotografiju u džep svoga kaliko-kaputa i viknu:
- O Bože, Bože kako se Sanna radovati! Fox najzad vratio. Bloody-Fox opet ovdje. Ja njemu odmah dati meso i
ispeći kolače od kukuruz!
Ona pohita iza kućice i jedva da je stigla dotamo, kada se spomenuti pojavi ispod drveća. Izgledao je ilijed i
malaksao. Konj mu se preznojavao, posustao i spoticao u hodu. Obojica mora da su bili veoma iscrpljeni.
- Welcome, massa! - dočeka ga stara. - Sanna odmah donijeti jelo. Sanna biti brza!
- Ne Sanna - odbi on, sjahavši s konja. - Napuni sve mješine vodom! To je najpotrebnije što se sada mora
učiniti.
- Zašto mješine? Za koga. Zašto massa Fox ne jesti? On imati vrlo velik glad!
- Bogme, gladan jesam. Ali ja ću uzeti sam ono što mi je potrebno. Ti nemaš vremena za to. Moraš napuniti
mješine s kojima ću onda istog časa -ponovo krenuti.
- Bože, Bože i Opet na put? Zašto stara Sanna uvijek biti sama usred velika prostrana Estacado?
427- Jer će inače čitava povorka stranih useljenika skapati od žeđi. Njih su .lešinari" zaveli.
- Zašto massa Fox njih bolje ne voditi?
- Nisam mogao do njih, jer ih je toliko lešinara opkolilo da se nisam usudio da im se približim.
- Onda lešinari ubiti jadni dobri useljenici!
- Ne. Sa sjevera dolaze hrabri i snažni lovci na čiju pomoć sa sigurnošću računam. Ali čemu koristi ta pomoć
kad vode nema! Ljudi će poskapati od žeđi i ako se budu oslobodili klopke lešinara. Dakle vode, vode, vode,
Sanna, i to odmah! Ja ću sve konje natovariti s mješinama. Samo ovog vranca moram ostaviti, on je premoren.
Fox pođe prema kućici i uđe kroz vrata uokvirena mukokazom. Unutrašnjost kuće sastojala se samo od jedne
prostorije. Četiri zida su bila podignuta od trske i oblijepljena finim muljem iz malog jezera i pokrivena dugom,
osušenom trskom. Iznad peći podignute na zemlji dizao se isto takav dimnjak od trske i mulja, ispod koga je
visio željezni kotao. Na svakom od tri preostala zida bio je po jedan mali prozor uokviren puzavicama.
Ispod krova visili su komadi suhog mesa a na zidovima svakojako oružje koje se moglo vidjeti na Zapadu. Pod
je bio prekriven krznima. Dva ležaja su bila napravljena od kolja pričvršćenog remenima preko kojih su bila
raširena medveđa krzna. Najljepši ukras u sobi predstavljalo je gusto rutavo krzno bijelog bivola s lubanjom.
Naspram vrata, s obje strane od njih, stajalo je preko dvadeset noževa zabodenih u zidu s urezanim svakojakim
znacima po rožnatim i drvenim drškama.
Čitavo pokućstvo ove cvijećem obrasle kućice predstavljali su jedan sto, dvije stolice i ljestvice koje su dosezale
do krova.
Bloody-Fox priđe krznu, pogladi ga rukom i promrmlja: - Obrazina duha Llano Estacada, pokraj nje noževi
ubica koje je ,duh" svojim kuglama ubio - dvadeset i šestoricu već. Ali kada ću otkriti onoga koji zaslužuje smrt
više od svih ostalih? Možda nikad! Pshaw. Još se nadam, jer zlikovca obično goni
428
njegova nečista savjest da se vrati na mjesto zločina. Sad moram pojesti neki zalogaj i malo se odmoriti. On
skide sa krova komad suhog mesa, pojede ga na brzinu, baci se na ležaj i sklopi oči, naravno ne da spava. Kakve
su se slike redale pred očima log još mladog čovjeka?
Nakon nekih pola sata uđe Crnkinja sama i javi mu da su mježine pune. Fox skoči s ležaja i -podiže jedno krzno
koje je ležalo na podu. Ispod njega je bilo neko malo skriveno udubljenje iz kojeg on izvadi sanduk optočen
limom. U njemu se nalazila municija kojom je napunio kesu što mu je visila za pojasom. Onda se još jednom
popne ljestvicama do stropa kako bi se snabdjeo mesom. Nakon toga izađe do jezera na čijoj je obali ležalo
osam velikih, vodom napunjenih kožnih mješina od kojih su dvije po dvije bile privezane širokim kožnim
remenima. Vodom tih mješina Bloody-Fox je već mnogom zalutalom putniku spasio život.
Kraj malog jezera se nalazilo pet konja. Na jednog od njih Fox stavi sedlo koje je skinuo s posustalog vranca.
Ostali su morali nositi mješine i to tako da im široki remeni legnu preko leđa i da s lijeve i desne strane visi po
jedna mješina koju je onda pomoću drugih remena pričvrstio za konja. Konii su bili poredani u takozvanu
karavanu, to jest pove-eani vodicama jedan za rep drugopa tako da je konj na kojem se jaši bio na čelu. Onda
Bloody-Fox skoči u sedlo.
Crnkinja mu je vičnom rukom pomogla. Nije joj to bio prvi put. Zatim je rekla: - Massa Fox jedva biti tu i već
ići odmah u opasnost. Što biti sa stara Jadna Sanna kad massa Fox biti ubijen i ne doći više?
- Doći ću opet, Sanna - umirivao ju je on. - Moj život stoji pod moćnom zaštitom. Kad to ne bi bio slučaj, onda
već odavno ne bih živio, vjeruj mi!
- Ali Sanna uvijek biti sama! Nemati nikoga s kojim ona govoriti, osim konj i papagaja i slika od little-Bob.
429- Možda ću ovog puta, kad se budem vratio,, doći sa društvom ovamo. Sastat ću se s ljudima kojima bih
volio pokazati svoju kuću, premda san, ovo dosada tajio. Medu njima je i jedan Crnac Icog" zovu Bob, isti je
kao tvoj darling-boy!
- Crnac Bob? O Bože, Bože! Imati on možda maj-ku koja se zvati Susanna, ali je zovu Sanna?
- To ti ne bih znao reći.
- Biti on prodan iz Tennessee za Kentucky?
- Nisam ga pitao.
- To sigurno biti moj little-boy?
- Kako možeš pomisliti da bi baš on mogao biti tvoj Bob! Ne muči se takvim mislima! Ali kao što sam već
rekao, možda ću ga dovesti sa sobom i onda možeš sa njim sama govoriti. Zbogom, Sanna. Pazi mi dobro
vranca!
- Zbogom, massa! O Bože! Bože! Sada Sanna opet sama! Dovedi Crnac Bob, dovedi sa sobom!
On joj veselo kimne glavom i krene s konjskim lancom te se uskoro izgubi ispod stabala.
Močvarni čempresi, borovi i topole kraj vode su bili staro rastinje. Bademe i lovore je međutim Blo-ody-Fox
posadio, kao i šumicu kestenova, limuna l narandži kroz koju je sada jahao. Onda je naišao pojas gustih žbunova
kojima je sigurno bilo namijenjeno da malu oazu zaštite od vjetra i pijeska. Mladić je od jezera iskopao uzane
jarke kako bi navodnjavao žbu-nje što je na mjestu gdje je vlažnost tla prestajala brzo prelazilo u neke vrste
kaktusa za kojima je onda uslijedila gola, pješčana površina Llana.
Tu gdje je mogao razviti potrebnu brzinu, Fox potjera svoju karavanu u galopu, i uskoro se izgubi poput tamne
tačke u daljini.
Na pola dana jahanja prema sjeverozapadu od kućice u oazi kretala se oko podneva istoga dan poprilična
skupina jahača sjeveroistočnim pravcem preko Llana Estacada. Na čelu je jahao Winnetou s poglavicom
Komanča, iza njih Lovac na medvjede " Martinom, svojim sinom. Onda su slijedili jedan z" drugim New-Moon,
Porter, Blounti, Falser, a na kraju povorke ratnici Komanča.
Jahali su posve šutke. Oči bijelih lovaca i ratnika Komanča lutale su unaokolo i pretraživale pogledima
prostranu golu pustinju. Najčešće su međutim bile uprte u dvojicu vođa, naročito u Winnetoua koji je sjedio u
sedlu tako što je konju s boka bio duboko nagnut da je dobro mogao pratiti trag koji su slijedili. Bio je to trag
braće Pellejo koji ih je trebao da dovede do murdering poola.
Tada Winnetou iznenada zaustavi svog Ilčija i skoči sa sedla. Na tlu koje se sastojalo od lakog pijeska bilo je
daleko više tragova nego dotle. Izgledalo je kao da se nekoliko konjanika nadmetalo u alkanju. Isto tako moglo
se prepoznati čovječje stope. Jahači koji su ovdje bili, sjahali su sa konja da dobro osmotre nečiji trag.
Dok su ostali stajali, Winnetou pretraži svaki pedalj išaranog tla. Onda lagano pođe, nagnut naprijed, malo
udesno. Kad se vratio, on reče poglavici Komanča, da su ga svi mogli čuti: - Ovdje su dvojica bljedolikih naišli
na nečiji trag i sjahali da ga pročitaju. Trag potječe od pet konja koji su bili povezani jedan za drugog. Da je bilo
više jahača na konjima, onda oni ne bi bili tako povezani. Dakle, bila je to-karavana od pet konja s jednim
jahačem na prvom konju. Taj jahač je s ovim karavanom prošao ovuda prije tri sata. Dvojica Meksikanaca su
naišla na njegov trag i pošla za njim. Moja braća će vidjeti da su ivice tragova dijelom još oštre a dijelom
pomalo zbrisane.
Poglavica Komanča koji je isto tako bio sjahao s konja da pretraži trag, složi se sa Winnetouom.
Za njima sjaha i Baumann, Lovac na medvjeđe. Duboko nagnut naprijed, gotovo do zemlje, on je koračao
polako unaokolo a onda se uputio nadesno, malo dalje nego Winnetou. Tamo je čučnuo kao da je ta mjesto htio
bolje osmotriti. Zatim je mahnuo Winnetouu i pokazao mu rukom u pijesak: - Jahač je ovdje sišao s konja. Zašto
li je to učinio?
Winnetou pogleda u trag koji je vodio nadesno i reče pošto je promislio: - Ovaj čovjek je neki bljedoliki, kako
mu vidim po nogama, očito neki mlađi. -
431čovjek. Izgubio je vodu kako se vidi po tragu u zemlji Odavde mu voda više ni:e curila. Dakle, on je ovdje
sjahao da zatvori bure ili mješinu koju je sa sobom nosio i koja je vodu propuštala.
- Misli li moj crveni brat da je bilo samo jedno bure ili mješina?
- Bilo je samo jedno koje je propuštalo vodu, ali on ih je imao osam. Četiri konja su bila natovarena .sa po dvije
mješine a na prvom je on jahao.
- Čemu tolika voda? Za njega i za njegova konja nije mu bila potrebna tolika voda.
- Ne. On mora da je po jahao prema nekom mjestu gdje se nalazi mnogo žednih. On je ili neki lešinar koji treba
da napoji ostale razbojnike i njihove konje u pustinji, ili je častan čovjek koji želi da utoli žeđ poštenim ljudima.
Ovaj sigurno zna da u Llanu ima takvih ljudi. Tko li su ti ljudi?
- Možda povorka bijelih koje će napasti?
- Moj brat je sigurno ispravno pogodio. Mi ćemo ponovo uzjahati i brzo poći za tragovima koji su se ovdje
spojili.
Oni se ponovo popeše na konje i ubrzanim hodom pođoše za sjedinjenim tragovima koji nisu više vodili prema
sjeveroistoku već ravno prema sjeveru.
Nije bilo ničeg drugog do pijeska i uvijek samo pijeska po kojem se trag oštro ocrtavao. Samo tu i tamo stalo bi
kopito konja na poneku stijenu. Llano Estacado je uglavnom ostavljao dojam dna jednog prije mnogo stoljeća
isušenog jezera. Povremeno bi opazili s lijeve i s desne strane u daljini sivosmeđe pojase. To su bila polja
kaktusa kroz koja nije mogao nitko projahati.
Tako su išli uvijek naprijed.
Tragovi su postajali sve svježiji - siguran znak da su se sve više približavali jahačima ispred sebe.
Kad je počelo da se smrkava, skupina stiže do mjesta gdje su se tragovi ponovo razmnožili, ali ne zato što su im
neki novi pridošli, već zato što su se tu zaustavili. Winnetou sjaha da ponovo pretraži. On pođe malo dalje
prema sjeveru, a onda, kad se vratio, isto tako prema jugu i reče kad je sve osmotrio:
432
__ Čovjek s vodom je odjahao prema sjeveroistoku.
Dvojica Meksikanaca su se ovdje dvoumili da li da podu za njim, ali su pošli prema sunčevom izlasku. Kojim
tragom da pođemo?
- Poglavica Apača će to najbolje znati - odluči vođa Komanča.
- Onda će Winnetou reći svoje mišljenje. Oni kojima je pošao bljedoliki s vodom nalaze se na sjeveroistoku. On
je očito neki dobar čovjek koji ovdje želi samo pomoći. Mi bismo mogli poći za njim da ga opomenemo. Ali
budući da su Meksikanci tako naglo skrenuli sa njegova traga, murdering pool se mora nalaziti ovdje u blizini.
Oni su pojahali tamo da se nađu s lešinarima i da ih obavijeste kako su vidjeli trag čovjeka s vodom. Oni će
sigurno požuriti za njim da ga u tome spriječe. Mi ćemo isto tako pojahati prema murdering poolu te ćemo stoga
slijediti trag dvojice Meksikanaca. Da li je to mom crvenom bratu pravo?
Komanč kimne potvrdno glavom i Winnetou se upravi prema istoku. Da su on i njegovi suputnici brže potjerali
konje, onda bi im sigurno pošlo za rukom da brzo sustignu Meksikance. Ali to Winnetouu nije bila namjera. Sto
bi prije tu dvojicu sustigao, to bi se manje mogao nadati da će saznati gdje se nalazi murdering pool. Stoga se
neprestano držao na istom rastojanju od zlikovaca.
Nešto više od jednog čitavog dana jahanja na sjeveroistoku od kućice u oazi kretala se neka duga kolona po
dubokom pijesku Llana. Ona se sastojala od dvanaest volujskih kola koja su išla na izvjesnom rastojanju jedna
od drugih, praćena dobro naoružanim1 jahačima.
Sva kola su bila dobro građena i u svakim je bilo upregnuto šest do osam volova koji su svoj teški teret lagano
vukli naprijed. Životinje su bile umorne i iscrpljene. I po konjima se vidjelo da su jedva nosili svoje jahače.
Jezici su im visili iz usta, bokovi su im se nadimali, a noge klecale.
Kočijaši su išli sasvim malaksali pokraj volova koji su se spoticali. Glave su im bile oborene te je
28 Među orlovima 433izgledalo kao da jedva imaju snage da svojim golemim bičevima zamahnu kako bi iz goveda
istjerali i posljednju trunku snage. Ljudi i marva su ostavljali dojam karavane koja je bila na putu da skapa od
žeđi i gladi. Razmetljivi advokat Leader, koji se sa svojim pratiocima pridružio povorci, bio je sasvim pokunjen
i skroman.
Samo je konj vodiča koji je jahao na čelu pokazivao svježinu pokreta po kojima se nije mogla primijetiti
nikakva iscrpljenost. Jahač je međutim sjedio u sedlu isto onako tromo pognut naprijed, kao da je i on poput
drugih patio od užasne žeđe. Kad bi neka od žena ili neko od djece glasno zakukao u kolima on bi se nehotice
uspravio, a oko njegovih tankih usana poigrao bi osmijeh đavolskog zadovoljstva.
Ovaj zlikovac je nosio na sebi tamno kožno odijelo i šešir široka oboda uz koje njegovo skrušeno lice i naočari
nisu osobito pristajali. To nije bio nitko drugi do Tobias Preissegott Burton, tobožnji misionar mormona. On se
karavani ponudio za vodiča i sad se pošteno trudio da ove ljude odvede u sigurnu propast.
Upravo je najistureniji iz skupine dobro obo svog konja, da je ovaj uz očaian napor jedva stigao do Burtonova. -
Ovako se dalje ne može - reče on. - Mi od orekiučer nismo okusili ni jedne kani vode, jer smo ostatak morali
ostaviti za konje i volove. Ali jučer ujutro je i nie nestalo, poto su se dva oosljednja bureta na neki neshvatljiv
način isoraznila.
- To je od žege - reče mu Burton. - Dužice na buretu su se od žege rasušile tako da je vođa iscurila.
- Ne, nije to. Ja sam burad pregledao. Doklegođ je vode u buretu, dužice se ne mogu rasušiti. Njih je netko
probušio tako da je voda za vrijeme noći tiho i neprimjetno istekla. Među nama je neki čovjek koji nas želi
upropastiti.
- Nemoguće! Tko potajno pusti vodu da isteče taj je i sam osuđen da u pustinji skapa od žeđi!
- To sam i sam sebi rekao, pa ipak je tako. Ovo nisam nikom rekao kako ne bih povećao opću brigu.
434
ja sam, dalje, svakog pojedinačno krišom promatrao, ali nisam otkrio ništa po čemu bi se moglo zaključiti tko je
to učinio. Stoka će nam uginuti od žeđi. Jedva se kreće. 2ene kukaju, djeca plaču za vodom - uzalud, jer više
nema niti jedne jedine kapi. Pogledajte uvis! Tamo gore lebde lešinari kao da znaju da ćemo uskoro postati
njihov plijen. Jeste li sigurni da se nalazimo na pravome putu?
Burton je za vrijeme noći svojim rukama oba bureta probušio. Tada se napio i dao svome konju. Onda je
napunio veliku limenku koju je brižljivo uvio u krzno i objesio o svoje sedlo kako bi kad padne mrak sebe i
konja potajno osvježio.
- Naravno! - odgovori on pokazujući na pritke koje su na razdaljini jedne od drugih bile pozabijene u pijesku. -
Pa vidite ovdje putokaz na koji se sasvim sigurno može osloniti!
- Sasvim sigurno? Svi smo mi čuli da to kolje lešinari pustinje ponekad iščupaju iz pijeska i poza-biju ga u
drugom pravcu koji putnike vodi u sigurnu smrt.
- Da, to se dešavalo ranije, ali sada se ne događa više, jer su tim nitkovima stali na put. Uostalom, ja ovaj kraj
poznajem dobro i znam da smo na pravom putu.
- Vi ste jutros rekli kako se nalazimo na sredini pustinje, zašto su te pritke pozabijali baš kroz ovaj kraj? Na
drugom mjestu sigurno bismo naišli na prostrana kaktusova polja u čijim plodovima ima toliko tečnosti da
bismo se i mi, a i naše životinje, mogli okrijepiti.
- To bi bio znatan zaobilazak. Da vas umirim, želim vas uvjeriti da ćemo večeras, ako se budemo malo više
požurili, stići do jednog takvog polja. Sutra ćemo međutim naići na jedan izvor koji će svoj našoj nevolji učiniti
kraj.
- Ako se više požurimo! Pa vidite da životinje ne mogu brže!
- Onda da stanemo neka se odmore.
- Ne, ne, to ne smijemo učiniti. Ako se jednom zaustavimo, nitko više neće moći našu stoku pomaknuti
28
435s mjesta. Kad jednom budu polijegali, sigurno više neće ustati. Moramo ih samo tjerati, neka se teturaju dok
ne stignemo do kaktusa koje ste spomenuli.
- Sasvim kako vi želite, sir! Ja ništa manje ne trpim od žeđi nego vi, ali na svoju utjehu ja vidim da su skoro
pred nama i drugi projahali istim puteni. Pogledajte samo ove tragove na koje smo se jutros namjerili! Ovuda je
prošla velika grupa jahača koja bi se teško usudila ovim pravcem kad ljudi ne bi znali da nije dobar. Nemamo se
čega plašiti. Sutra u ovo doba sve će nevolje biti iza nas.
S ovim riječima Burton je bio u pravu, jer je po njegovu mišljenju još prije naznačenog vremena trebalo da
uslijedi planirani napad. Da se spomenuta skupina jahača sastojala od njegovih drugova koji su pobili kolje u
suprotnom pravcu, to on naravno nije rekao. On se potajno smijao u sebi, kad se drugi smirio tim dvosmislenim
riječima.
Između kućice u oazi i murdering poola pružalo se nekoliko sati dugo i gotovo isto tako široko neprohodno
kaktusovo polje. Nikakav konj, nikakav jahač nije mogao proći preko njega. To je bio razlog što Blo-ody-Fox
nije nikad udario tim smjerom i što nikad nije došao do murdering poola. On je jahao sada zapadnom ivicom tog
polja prema sjeveru. Da je sada na sjevernom rubu skrenuo prema istoku, sigurno bi otkrio udubljenje tla koje je
za mnoge već značilo propast i kraj. Ali on je znao da se oni koje je htio spasiti nalaze na sjeveroistoku od njega
te je stoga udario tim pravcem kad je za sobom ostavio kaktusovo polje.
Sunce je žarilo svog snagom. Fox je osjećao kako mu toplina probija kroz odijelo. Konji su mu se preznojavali,
ali on im nije priuštio odmora. Neprestano osmatrajući rub vidokruga, jahao je dalje.
Tada se tamo gdje se na sjeveroistoku nebo kao spajalo sa zemljom pomolio izvjestan broj raštrkanih tamnih
tačaka. To su morali biti iseljenici! On potjera svog konja mamuzama, a ostale, koji su nosili vodu za njim,
glasnim povicima da su poput oluje poletjeli ravnicom.
436
Doduše Fox je opazio već nakon kraćeg vremena da se pred njim nalaze samo jahači a ne i kola, ali je vjerovao
da je to prethodnica iseljenika te je stoga pošao prema njima.
Tek kad im se prilično približio, pade mu u oči ne samo znatan broj tih jahaća već i njihovo ponašanje. I oni su
ga bili primijetili. Umjesto da ga mirno sačekaju, oni se podijeliše u tri skupine. Jedna se skupina zaustavi, a
druge dvije pojahaše nalijevo i nadesno u susret Bloody-Foxu, kao da su ga htjeli zaokružiti i presjeći mu
odstupnicu. On se uspravi na sedlu i osvrte unaokolo.
- Heavens! - uzviknu on. - Ima ih preko trideset. Ovako jaka ne može nipošto biti prethodnica iseljenika! Sa
sobom vode nekoliko konja natovarenih koljem. The devil! Ovo su lešinari Llano i ja sam im uletio pravo u
klopku! Hoće da me zarobe. Sa toliko ljudi se ne mogu uhvatiti u koštac. Moram pobjeći. Bloody-Fox se okrene
i pojaha unatrag, ali sa tako privezanim konjima nije mogao postići željenu brzinu, pogotovo što su oni bili
prilično iscrpljeni. Progonitelji su mu se vidno približavali. On je doduše tjerao svoga konja što je više mogao
ali su ga ostali konji otpozadi zadržavali. Oni počeše da se jogune, da trzaju uzde i remene i da se čivtaju. Zbog
toga se morao zaustaviti, a to je moglo biti kobno, jer su se najistureniji progonitelji nalazili gotovo na puško-
met daleko. Tada puče kajiš na repu konja na kojem je jahao i za koji je bio privezan prvi konj s mje-šinama te
se četiri ostala konja stuštiše s mješinama u stranu.
- Oni su izgubljeni, a s njima i voda! - zaškripa zubima Fox. - Ali za ovo ću se odmah naplatiti.
On smiri svog konja i zaustavi ga. Nanizani đvocijevkom i opali. Jedan metak, joS jednom i dvojica
najisturenijih progonitelja sunovratiše se sa svojih konja.
- Tako samo naprijed! Sad mi se sigurno neće više približiti. Za ožednjele iseljenike ne mogu ništa drugo učiniti
do da potražim Old Shatterhanda te da im s njim pomognem.
437Dok je Fox ove riječi srdito pred sobom mrmljao jurio je u galopu prema sjeveru. Lešinari su ga slijedili još
neko vrijeme uz bijesnu dreku. Kad su uvidjeli da je njegov konj izdržljiviji od njihovih, oni se vratiše na mjesto
gdje su ležala dvojica ubijenih.
I ponovo otprilike na jedan dan jahanja od kućice u oazi ali na sjeverozapadu od nje, nalazila se najzad još jedna
skupina jahača koja se kretala prema jugu. Ona je slijedila neki duboko ugaženi trag u pijesku, i to trag
pustinjskih lesinara koji su jahali ispred karavane da bi iščupali kolje i pozabijali ga u smjeru koji je vodio
prema murdering poolu.
Naprijed je jahao Old Shatterhand. Pored njega je bio Željezno Srce, mladi Komanč. Za njima su išli Hobble-
Frank i Debeljko Jemmy. Na začelju su jahali Davy, Fred i Bob.
Prva dvojica su šutjeli čitavo vrijeme i jedva da su ispuštali iz oka trag i onu daleku tačku na koju je on
ukazivao.
Utoliko su govorljiviji bili ostali, a Frank je bio od svih najbučniji. Razgovor se vrtio oko nekog predmeta o
kojem je njegov susjed, čini se, izrazio drugo mišljenje, jer je mali Sas dao slijedeću pouku: - U naučnim
stvarima ti ideš često stranputicama ili još češće bogazima. Mišljenje kao što je tvoje jeste naprosto nečuveno!
Svijetla kugla koju smo vidjeli, zar ona sa firmamenta da dođe! Kao da nebeski svod nema nikakva druga posla
nego da tvoja mračna duševna stanja obasjava užarenim kuglama i raketama!
- Pa reci nam onda svoje mišljenje! - pozva ga na odgovor Jemmy smiješeći se.
- To mi ne pada na pamet.
- Zašto ne?
- Jer bih te time ponovo učinio pametnijim za nekoliko Celziusovih stepeni, a da mi to ne priznaš sa
zahvalnošću.
- Ili, možda zato što o tome ne znaš ništa reći!
- Oho! Ako tako o meni misliš, onda ću te prosvijetliti. Ovakva jedna svijetla kugla zahvaljuje svoj nastanak
sumporastom spoju između fosfora i truda, koji se povremeno ...
438
Njega prekide glasan uzvik Old Shatterhanda. Lovac pokaza ispruženom rukom prema jugu i reče: - Otuda
dolazi jedan usamljen čovjek! Potrebna je velika smjelost, a i osobito poznavanje Llano Estacada da se čovjek
posve sam ovuda uputi.
- Tko li to može biti? - zapita Fred. - Izgleda da je usmjerio prema nama.
Old Shattterhand zaustavi svoga konja, izvadi dalekozor iz bisaga, uperi ga u jahača koji se u brišu-ćem galopu
približavao, onda ga ponovo spusti i reče: - Mogao bi to biti Bloody-Fox o kome ste mi pričali. Sačekajmo ga
ovdje!
Nakon kraćeg vremena Fox prepozna pojedine ljude iz skupine. Mašući rukom on ih pozdravi izdaleka: - Kakva
sreća što vas vidim, meštri! Moram vas zamoliti za brzu pomoć.
- Za koga? - upita Old Shatterhand.
- Za povorku iseljenika, uglavnom Evropljana, koje će vrlo vjerojatno još noćas napasti lešinari. - Kod ovih
riječi on im je već bio prišao, zaustavio svog konja i pružio ruku, najprije Old -Shatterhandu. - Sigurno ne
griješim - nastavi on - mislim da pred sobom imam Old Shatterhanda. Drago mi je, sir, što imam priliku da vas
upoznam. Ja sam Bloody-Fox.
- Najzad se i meni pružila prilika da se s vama rukujem - uzvrati lovac na Foxov pozdrav. - O vama sam već
mnogo puta slušao. A što se tiše povorke Iseljenika, mi je isto tako tražimo. Gdje su?
- Na jugoistoku odavde. Čini se da su se uputili pravo prema velikom kaktusovom polju.
- Njega ne poznajem.
- Ono je najveće polje pustinje Llano, Ja sam izbrojao preko trideset lesinara, a dvojicu sam već ubio. Oni su
izvadili kolje i poboli ga u pravcu prema kaktusima. Tamo nema prolaza. Otuda se može sa sigurnošću zaključiti
da će iseljenike tu poubijati.
- Koliko imamo jahati da stignemo do tih ljudi?
- U galopu preko tri sata.
- Well, onda naprijed! - Nemojmo gubiti vrijeme. Možemo i za vrijeme jahanja govoriti.
439Mala četa pojuri zatim poput bure preko ravnice Bloody-Fox se držao uz Old Shatterhanda i ispričao mu o
svom susretu s lešinarima i o tome kako je izgubio svoja četiri konja. Lovac ga je pogledao sa strane i rekao mu
zatim onim značajnim osmijehom: - Pet konja imate Fox? Hm. Ovdje usred Llana? Da li je među njima možda i
onaj na kojem je nedavno projahao pokraj nas Avenging-ghost?
- To je šesti, sir - kimne glavom Fox.
- Mislio sam u sebi!
- Ja imam povjerenja u vas, mister Shatterhand. Tu tajnu neću više skrivati, jer ćete sigurno vidjeti moje
gnijezdo odakle sam kao ,duh" izlazio u pustinju. Isto tako vjerojatno mi više neće biti potrebno da igram
žmurke pošto će nam, nadam se, uspjeti da tu čitavu bandu do posljednjeg čovjeka istrijebimo. Još mi nedostaje
samo jedan: njihov vođa koji je bio tada kad sam od svih svojih samo ja ostao živ!
- Tko zna gdje su mu kosti! Fox, vi ste uprkos svojoj mladosti pravi heroj. Ja vam se naprosto divim. Kasnije
ćete nam jednom o svemu opširnije ispričati. Ja znam, međutim, već sada kakav ste vi čovjek i s kakvim ste se
opasnostima uspješno borili. Budući da imate toliko konja možete se kad vam je volja pojaviti i izgubiti, vi mora
da živite negdje u sredini Llano Estacada gdje ima vode, drveća, trave i plodova.
- Naravno, tako je. Ja stanujem pokraj jednog malog jezera s one strane velikog kaktusovog polja.
- Ah, pokraj jezera? Dakle predanje nije kazivalo neistinu! Molim vas opišite mi to mjesto malo podrobnije!
Bloody-Fox mu ispriča o svojoj farmi, i Old Shatterhand zaključi da tu tajnu za još neko vrijeme sačuva.
Upravo u času kad je sunce zalazilo, oni stigoše do tragova od kola i slijedeći ih okrenuli prema jugu. To nije
bilo teško, jer se uskoro pojavio tanki srp mjeseca koji je bacao dovoljno svjetla. Onda, pošto su otprilike jahali
još jedan sat, Old Shatterhand iznenada zaustavi svog vrapca i pokaza rukom ispred
440
sebe. - Eno tamo iseljenika - reče on. - Vidim utvrdu koju su napravili od kola. Ostanite ovdje, jaču se prišuljati
do njih da vidim što se događa.
On sjaha s konja i brzo se izgubi. Prošlo je nekih pola sata kad se vratio. Onda im javi: - Dvanaest velikih
volujskih kola je raspoređeno u četverokutu u čijoj sredini sjede ljudi. Oni nemaju ništa za jelo i piće, niti goriva
za vatru. Njihov ih je vodič izdao, inače im toga ne bi bilo ponestalo. Volovi leže zadihani na zemlji. Oni će
brzo pocrkati, a sutra ujutro Sigurno neće ustati. Ovo malo vode što imamo sa sobom jedva da će biti dovoljno
za ljude. Da bismo pomogli životinjama, moramo bezuvjetno stvoriti kišu.
- Kišu? - zapita Hobble-Frank. - Mislite li možda da ćete ovdje usred pustinje učiniti da padne-kiša?
- Da!
- Kako? Sto? E brate, što je mnogo, mnogo je. Vi ste doduše sjajan čovjek, ali tek tako da po volji stvarate
oblake, to. zaista od vas nisam očekivao. A tko će vam dogurati oblake?
- Elektricitet. Nemam vremana da vam to sada objašnjavam. Da bih dobio vodu potrebna mi je vatra, po
mogućnosti prostrana zapaljena površina. Bloođy Fox mi je spomenuo prostrano kaktusovo polje koje leži ovdje
u blizini na jugu. Stoga se mogu nadati da ću vam za kratko vrijeme priuštiti pravi pljusak. Ali sad naprijed!
Old Shatterhand ponovo uzjaha i pođe prema kolskoj utvrdi. Ostali pođoše za njim, znatiželjni.
Kola su bila tako sastavljena da nitko stran nije mogao unutra ući. Ipak su opazili da se netko približava. Old
Shatterhand i njegovi sjahaše pred utvrdom sa svojih konja. Oni čuše kako unutra netko povika: - Osluhnite!
Dolaze ljudi, gospode, da li će nam donijeti pomoć? Ili su razbojnici?
- Mi nismo razbojnici. Mi vam prije svega donosimo vodu - uzvrati glasno Old Shatterhand. - Dođite i pustite
nas da uđemo!
- Zounds! - viknu neki glas posve mrko. - Da nije to možda... pričekajte ljudi, ja ću pogledati!
441Ovaj priđe, nasloni se preko rude i upita: - Tko ste vi, stranci?
- Zovu me Old Shatterhand, a ovo su moji suputnici, sami čestiti ljudi.
- Old Shat... neka vas đavo nosi! - Čovjek koji je ovom psovkom dočekao spasioce umjesto da ih pristojno
pozdravi bio je onaj uvaženi vodič.
- Ah, vi ste to, mister Tobias Preisegott Burton! - reče Juggie-Fred podrugljivo. - Neobično mi je drago što vas
ovdje vidim!
Ali Burton se već izgubio. On shvati da ni jednog trenutka ne smije duže ostati te stoga poleti na suprotnu stranu
gdje je stajao njegov konj, izvadi brzo iz kola rudu napravivši tako izlaz iz četverokuta, baci se u sedlo i pojuri u
galopu.
Iza sebe on ču klicanje ljudi koje je bio osudio na propast. - Čekajte samo! - škripao je on zubima. - Vratit ću se
uskoro a onda ćete vi i vaši spasitelji doživjeti kraj.
Burton nije imao potrebe daleko da jaše. Nakon nepunih četvrt sata on naleti na svoje drugove, ,ko-Ijaše".
Oni ne pokazaše nikakvo razočaranje zbog toga što se Old Shatterhand našao među iseljenicima. Naprotiv bili
su time veoma obradovani, jer bi se tako očekivan plijen znatno uvećao. Smatrali su za posve moguće, mada
svoje žrtve sigurno nisu mogli savladati bez borbe, da im pothvat neće uspjeti.
Dvojica Meksikanaca su se nalazila već s ovom skupinom. U murdering poolu našli su samo jednog stražara
koji ih je ovamo doveo. Marno su ispričali svoj doživljaj u Raspjevanoj dolini ne sluteći da su im se Winnetou i
Komanči prilijepili za pete.
Apač je sa svojom četom stigao do murdering poola, ali tamo nije našao nikoga. Ta ubilačka rupa sastojala se od
prilično okomitog i dubokog udubi jenja u zemljištu, na čijem se dnu nalazila prljava bara. Možda je ta voda
potjecala od jezera kraj gnijezda duha Estacada, koje nije bilo suviše daleko. U svakom slučaju ta voda, premda
je bila mutna, predstavljala je u pustinji Llano veliku dragocjenost te su je stoga
442
lešinari koristili za mjesto sastanka. Kadgod bi se ra-štrkali preko Plains, uvijek bi se vraćali ovamo, gdje je
netko od njih stalno bio i davao obavještenja.
Danas je taj čovjek pojahao s Meksikancima te zato Winnetou nije nikog našao u murdering poolu. Njegovo
oštro oko reklo mu je međutim uskoro kamo se mora uputiti. On pođe za tragom te trojice zlikovaca i otkri u
sumrak mjesto gdje su se pustinjski lešinari ulogorili.
Winnetou naredi svojim ljudima da stanu a on leže na zemlju i nečujno poče da puzi prema skupini razbojnika.
Zlikovci su se najvećim dijelom prerušili u Indsmene. On vidje Burtona, prerušenog kao vodiča, gdje dolazi da
im se pridruži. Na žalost nije se smio toliko približiti da im čuje riječi. Ali mu je bar uspjelo da ih prebroji. Onda
se vrati.
- Pet i trideset lešinara - reče on svojima. - Sutra u ovo doba njihovo će meso žderati pravi le-Sinari.
- Sto namjeravaju? - zapita New-Moon.
- Čekaju plijen, a taj plijen se nalazi sjeverno odavde jer su Meksikanci odjahali u tom pravcu, upravo je sada
otuda došao vjesnik koji je po kretnjama koje sam mogao opaziti očito javljao da se može početi s pokoljem.
Moja braća će sada poći sa mnom na sjever gdje ćemo sigurno naići na ljude koje žele pobiti i opljačkati.
On ponovo uzjaha i pođe najprije u prilično velikom luku kako njega i njegove ne bi primijetili. Onda ekrenu
ponovo u narnjeravanom pravcu.
Nakon kraćeg vremena oni ugledaše u tami kolsku utvrdu pred sobom. Sad su pred njom stajale straže. Old
Shatlerhand je bio poduzeo mjere predostrožnosti. Kad su približavajuće jahače oslovili, Winnetou odgovori: -
Neka se bijeli ljudi ne plaše. Ovdje je Win-netou, poglavica Apača, koji im donosi pomoć.
Jasno se mogao raspoznati njegov snažan glas. Tek što je utihla posljednja riječ, iz unutrašnjosti utvrde se začu
veseo glas Hobble-Franka: - Winnetou? Nek Viktorija udari u talambase i bubnjeve, jer gdje
443je Apač, tu mora biti i Lovac na medvjede s Mar-tinom! Pustite me da iziđem i da ih zagrlim!
On se uzvera preko kola i spusti na drugu stranu, ali se zaustavi začuđen kad pred sobom ugleda četu Komanča.
- Do đavola, što li je ovo? - zapita on. - Ovo mi je posve sumnjivo. Izađite malo van, gospodine Shatterhand, i
pogledajte ove duhove što lutaju na konjima?
Ali već mu se objesio oko vrata Martin Baumann, a onda ga zagrlio i Lovac na medvjede. Isto tako Win-netou
pozdravi starog poznanika i reče sav radostan: - Onda, moj brat Old Shatterhand mora da je ovdje. Zar nije čuo
moj glas?
- O, kako da ne! Evo me! - vikne Old Shatterhand koji uz pomoć nekoliko drugova brzo razmače dvoja kola i
izađe da pozdravi svog crvenog prijatelja. Ostali pođoše za njim: Jemmy Davy i Juggle-Fred. Bilo je tu
svakojakih pitanja i odgovora, stisaka i drmanja ruku, ali bez ikakve galame koju sam položaj nije dozvoljavao.
Ozbiljan i tužan stajao je mladi Indijanac, Željezno Srce, kod svojih Komanča koji su se začudili kad su ga tu
našli. On im je ispričao o umorstvu njihova poglavice, svoga oca. Oni su ga šutke saslušali, ali su se u svom srcu
zakleli da će smrću kazniti le-šinare.
Pošto su završili s pozdravljanjem, u utvrdi i okolo nje nasta tiho ali vrlo živo komešanje. Oni razmakoše kola
kako bi i Komanči našli u utvrdi mjesta. ,Koljaši" nisu trebali već izdaleka vidjeti da imaju posla s ovako
velikim brojem protivnika. Uveli su i konje. Komanči su podijelili iseljenicima meso i vodu koju su nosili sa
sobom u izdubljenim bundevama, jer je Old Shatterhand obećao da će uskoro doći do veće zalihe. Ipak vode
nije bilo dovoljno da posve utoli žeđ jadnih ljudi.
Bilo je kod ovog susreta još i tako neočekivanih prizora, kao na primjer trenutak kad je New-Moon prepoznao
Juggle-Freda koji ga je nekada spasio od ubilačke ruke Stealing-Foxa. Uskoro međutim u kolskoj
444
utvrdi zavlada duboka tišina. Doduše nitko nije spavao, ali su ljudi koji su jedan drugom imali toliko stvari da
ispričaju, govorili samo šapatom tako da se izvan utvrde nije mogao čuti nikakav glas.
Old Shatterhand je preuzeo zapovjedništvo. On je sjedio pokraj Bloody-Foxa koji mu je podrobno opisao kraj u
kojem su se sada nalazili. Trebalo je učiniti sve kako im lešinari ne bi umakli i kako bi se njihovom poslu
jednom za svagda učinio kraj.
Old Shatterhanda je naročito zanimalo čuvši da se pored velikog kaktusovog polja na jugu s istočne strane pruža
još jedno polje, doduše daleko uže, ali mnogo duže od prvog. Fox reče da između ta dva polja vodi prema jugu
prilično uzana pjeskovita staza kojom se može doći do njegova gnijezda. Na početku, ta staza je išla cikcak-
linijom tako da je svatko tko nije poznavao ovaj kraj morao pomisliti da tu nema prolaza. Zbog toga se još nitko
dosada nije usudio da dalje prodre.
- Dobro! - reče Old Shatterhand. - Onda nam ni jedan od ovih zlikovaca neće umaći. Ukoliko našu brojnu
premoć ranije opaze, ili se nakon prvog napadaja razbjegnu, mi ćemo ih potjerati između kaktu-sovih polja i
onda ćemo zapaliti kaktuse. Time ćemo doći istovremeno do vode za konje i volove.
- Ali onda će lešinari doći do moga jezera i odatle će umaći!
- Ne, Fox, jer vi ćete odmah poći tamo s deset Komanća da te momke, koje ćemo mi potjerati, tamo sačekate. Vi
ćete komotno stići na vrijeme, jer ja se kladim da će njihov napad uslijediti tek pred zoru!
Ovaj plan je bio odmah izvršen. Još jednom su pomjerili kola da propuste Foxa i Komanče. Onda zavlada dubok
mir.
Sa spoljne strane kolske utvrde stajali su unaokolo stražari s naredbom da se, kad primijete da se neprijatelj
približava, brzo i tiho uvuku između toč-kova u unutrašnjost utvrde. Tu su stajali osedlani konji, spremni da
odmah polete u potjeru za bjeguncima, a i svaki jahač je dobio određeno uputstvo.
445Tako je minula noć. Na istoku se ukazao tihi tračak svjetla te se jasnije pomoliše obrisi kola i ostalih
predmeta. Nigdje nikakva traga jutarnjoj magli. Sva-njivalo je polako te su tako na jugu vidjeli .koljaše na
konjima, udaljene nekih hiljadu koračaja. Vjerovali su da im je došlo vrijeme te su potjerali svoje konje u
galopu da na juriš osvoje kolsku utvrdu.
Stražari su se povukli, te su svi ljudi stajali s one strane utvrde odakle je trebalo da uslijedi napad. Sad su
lešinari bili udaljeni još samo stotinu, još osamdeset, još pedeset koračaja.
- Pali! - viknu Old Shatterhand.
Preko trideset pucnjeva se prolomi, četa napadača se odmah bezglavo rasprši. Mrtvi i ranjeni popadaše sa konja,
a konji bez gospodara se dađoše u bijeg. Jahači koji nisu bili ranjeni ili su bili samo lakše povrijeđeni zaustaviše
svoje konje. Jedva da ih je bilo više od deset.
- Ura, ura! Old Shatterhand i Winnetou! - vikao je Hobble-Frank.
Kad su lešinari čuli ime Winnetou i vidjeli koliko su ljudi izgubili, oni se brzo okrenuše i dađoše u bijeg prema
jugu.
- Izlazite! I svatko na svoje mjesto! - zapovijedi Old Shatterhand.
Brzo su uklonili dvoja kola tako da su svi mogli odmah izaći. Iseljenici pojuriše shodno prije toga dobivenom
uputstvu prema mrtvima i ranjenima. Svi ostali krenuše u potjeru za bjeguncima pri čemu se međutim nisu
suviše žurili. Samo su Davy i Jemmy razvili punu brzinu na mazgi i konju poiurivši prema jugozapadu gdje je
trebalo da zapale kaktusova polja.
Jedan dio potjere, s Winnetouom na čelu pojaha na istok, a onda zaokrene na jug da tamo presiječe put
bjeguncima te da ih tako primora da skrenu između kaktusovih polja. Old Shatterhand i ostali pohitaše kasom na
jug, za pustinjskim razbojnicima.
Zločinci su bili bijesni što im je prepad ovako propao. Jahali su šutke ne progovorivši ni jedne riječi među
sobom. Samo su psovke padale. Tek kad su. stigli do murdering poola, oni se zaustaviše.
446
- Što sada? - zapita Burton koji je sav zadihan sjedio na konju. - Ovdje ne možemo ostati, jer su psi navalili za
nama.
- Naravno! - Složi se Carlos Pellejo koji je, kao i njegov brat ostao nepovrijeđen. - Ravno preko kak-tusovog
polja ne možemo. Dakle, nadesno! Naprijed!
Oni udariše u naznačenom pravcu, ali uskoro vidješe izdaleka gdje se diže gusti dim. Hell and damna-tion! -
opsova Burton. - Tamo su stigli prije naši zapalili kaktuse. Natrag!
Lešinari odmah pojahaše natrag, pokraj murdering poola, prema istoku. Nakon nepunih deset minuta oni opaziše
s lijeve strane Old Shatterhanda koji je s boka jahao prema njima. On im utjera golem strah u kosti. Oni su
podbadali svoje konje do krajnjih granica ne bi li mimoišli potjeru, što im se učini da će im i uspjeti.
Stoga banditi udariše bočno, ali uskoro ugledaše da im je i tamo put zatvoren, jer su pred sobom ugledali drugu
polovicu potjere koja je stajala daleko vani i tamo ih čekala.
- Danas se sam vrag urotio protiv nas! - vikne Emilio. - Moramo se probiti između kaktusa!
- Postoji li možda tamo kakav izlaz ili je to samo neki ćorsokak? - zapita Carlos.
- To ne znam. Čitava svog života nisam tamo išao, ali nam ništa drugo ne preostaje.
- Onda samo brzo da vatra ne bude hitrija od nas! Tako su naposljetku pojurili prema jugu, upravo
prema mjestu gdje ih je Old Shatterhand htio namamiti. Sad i on podbođe svoga konja. Njemu s lijeve strane
dolazio je Winnetou sa svoiom četom, s desne strane Davy i Jemmy koji su riješili svoj zadatak; tako su poletieli
svi za lešinarima, između kaktusovih polja, prema dalekom ,gnijezdu" duha Llano Estacada. Carlos Pellejo bio
je u pravu kad ih je upozorio na vatru. Ona se širila, najprije lagano, a onda sve brže i brže.
Godinama su se po pustinji slagali kao papir suhi ostaci kaktusa odakle su tu i tamo izbijale nove biljke.
Grom i pakao primj. prevocl..
447Bio je to kao slama zapaljiv materijal. Plameni su u početku sasvim tiho lizali a onda su počeli da bukte i da
se munjevitom brzinom šire, do neba visoko. Uskoro se čitava prostrana površina našla pod svijetlom, nepro-
bojnom vatrom čije je praskanje zvučalo kao udaljena grmljavina. Sve veća temperatura stvarala je vazdušnu
struju koja se pretvarala u vjetar. Što se vatra više širila, što je dalje napredovala prema jugu prekrivajući
površinu od nekoliko četvornih milja, to je bivalo uočljivije ono što je Old Shatterhand predvidio. Nebo izgubi
svoje plavetnilo; najprije ono posta sivožuto, onda sivo, pa sve tamnije dok se naposljetku ne sku-piše gusti
oblaci koji više nisu bili samo dim. Brzi vjetar koji se sada podiže valjao je pred sobom tmaste oblake koji malo-
pomalo prekriše čitavo nebo.
Zrak je bio zažareno vreo; činilo se da pijesak gori. Gore između oblaka poče sijevanje munja. Padoše
pojedinačne kapi, a onda poče da pljušti prava kiša, sve jače i jače, dok naposljetku nije doslovno lilo kao u
tropskim krajevima.
Iseljenici su teško ranjene ubojice jednostavno likvidirali, njihove stvari pokupili i zaplijenjene konje poveli.
Onda su trebali pričekati dok im se ne vrate prijatelji, ali - bez vode! Tada kapi kiše. Najzad njih zapljusnu prava
provala oblaka, te iznesoše sve posude koje su imali sa sobom da ih napune. Gotovo skapali volovi ponovo
oživješe i zarikaše od radosti valjajući se po kiši; oni im dadoše da se siti napiju. Volovi su bili spašeni, a sa
njima i imovina njihovih gospodara koji bez njih nisu mogli sa kolima dalje. Već je u osvit dana Bloođy-Fox
stigao sa svojih deset Komanča do kućice kraj jezera. Sanna se nije uplašila Indijanaca. Obradovala se što
ponovo vidi ljude, ali je odmah upitala svog mladog gospodara za Crnca Boba. On joj reče da pričeka za
kasnije, i pođe u kućicu. Kad je izišao preko sebe je imao bijelo bivolje krzno.
- Pienovit načo - duh Llano Estacada! - viknu Željezno Srce koji se nalazio s ovim odjeljenjem Komanča.
448
I ostali pogledaše ukočenim očima u duha o kome se tako često govorilo, ali ne rekoše ništa. Bloody-Fox
ponovo uzjaha i pođe s njima, ostavljajući za sobom oazu, da bi tamo vani na jugoistočnom kutu kaktusovog
žbunja zauzeli položaj. Njegovo budno oko gledalo je ispitivački prema sjeveru.
Sada se na nebu ukaza mračni zid do koga su dosezali svijetli plamenovi. - Vatra će lešinare dotjerati ovamo -
reče on Željeznom Srcu. - Možda će moj crveni brat naći među njima ubojice svoga oca. Obojica su držala svoje
puške na gotovs. Zid od oblaka se približavao, a pred njim se širila zažarenost. Zrak je iz minute u minutu
postajao teži. Vatra nije mogla dalje od kaktusovog polja.
- Uf! - viknu Indijanac pokazujući rukom prema sjeveru. - Eno ih, dolaze!
Da, Iješinari su dolazili. Ali bilo ih je samo još trojica. Ostale su njihovi progonitelji usput pobili. S konja im se
cijedio znoj. Jedva su se držali u sedlu. Na izvjesnoj razdaljini iza njih vidio se Old Shatterhand i Winnetou, za
kojima su jahali ostali. Tako se približavala pomamna povorka. Winnetou i Old Shatterhand nisu više tjerali
svoje konje, jer su trojicu posljednjih lešinara htjeli prepustiti BIoody-Foxu i njegovim Ko-mančima.
Prvi je bio Burton koji je jahao daleko naprijed ispred dvojice ostalih. On vidje stabla, čudo u Llanu, i uputi se
pravo k njima. Fox pođe prema njemu. Kad ga mormon ugleda, on viknu sav užasnut i osinu svog konja kako bi
posljednjim snagama stigao do drveća.
Za njim su se približavala ostala dvojica. Morali su proći blizu Željeznog Srca. On ih prepozna, jer su
sudjelovali u umorstvu njegova oca i odmah uperi pušku. Dva metka i oni padoše s konja. On pojaha prema
njima "da im skine skalpove.
U međuvremenu Bloody-Fox je jurio za predvodnikom ove bande Burtonom, najgorim od svih, prema stablima
i između njih do pred kuću. Jahali su tako bjesomučno da je Fox pri tom izgubio svoje bijelo bivolje krzno. Pred
kućicom razbojnikov konj se skljo-
29 AW" "-
29
Među orlovima
449
ka i Burton poleti iz sedla. U slijedećem trenutku stajao je Fox pokraj njega s isukanim nožem iz pojasa, i
zamahnuo da mu zada smrtni udarac. Ali se trže i krikne od užasa. Pri padu s Burtonove lubanje je odletjela
dugačka crna kosa. Nosio je periku te mu se sada ukaza prirodna, kratko podšišana crvenoplava kosa. Lice mu je
bilo od napornog jahanja ispijeno i una-kaženo, dok su staklaste oči ukočeno gledale u mladića - slomio je vrat.
Bloody-Fox je, prepoznao u mrtvacu ubojicu svojih roditelja, Stealing-Foxa. Za vrijeme onog napada on je čuo
njegovo ime i to je bilo sve što mu je ostalo u pamćenju.
Sad su u galopu pristizali i ostali; Fox se ponovo pope na svog konja i pođe da potraži bivolje krzno kako bi ga
ponovo prebacio preko glave i ramena. Svi su, osim Olđ Shatterhanda, bili neobično začuđeni kad su zatim
ugledali Bloody-Foxa u bijelom krznu.
- Duh - duh Llana - Bloody-Fox je dakle, on je to bio! - razlijegali su se uzvici.
Fox nije na to obraćao pažnju. On pokaza rukom na Burtonov les i reče: - Evo, njega, ubojice! Zato mi je
izgledao onako sumnjiv kod Helmers" homea! On leži ovdje mrtav i ja nikad neću saznati tko su mi bili
roditelji!
I Nevv-Moon pogleda mrtvaca i reče glasno: - Stealing-Fox! Najzad je dolijao! šteta,što je hulja slomio vrat.
Sad ću mu zauvijek morati da ostanem dužan jednu kuglu!
- Blago njemu što je mrtav! - reče ozbiljno Old Shatterhand. - S njima su skončali i svi lešinari te će zato sada u
pustinji Llano zavladati davno željeni mir. Ukoliko se bude pojavio još netko ili nekolicina, onda će odavde biti
lako poći u lov na njih. Nitko živ ne bi naslutio da se ovdje nalazi ovakva oaza.
Naravno da se i Bob tu našao. On međutim nije obraćao pažnju ni na mrtvaca ni na otkrivenog ,duha" Estacada.
Pogled mu je pao na Crnkinju, koja ga je odmah opazila. Ona pohita prema njernu i upita ga žurno: - Biti ti
možda Crnac Bob? - I kad on kim-nu glavom, ona nastavi: - Zvati se tvoja majka San-
450
na? Ti već jednom vidio ova slika sa Sannom i njen mali smilling-Bob?
Ona mu pruži staru fotografiju. On baci pogled na nju i skoči kličući od radosti s konja. Držali su se zagrljeni ne
mogavši svome oduševljenju da artikuliranim glasovima dadu Izraza.
Ostalo je samo još malo da se doda. Lešinari su bili pobijeđeni, a jedno je odjeljenje Komanča odjahalo da
dovede iseljenike. Valjalo je da se odmore ovdje kraj jezera i da onda nastave put kroz Llano. Vatra se polagano
gasila, jer više nije imalo što da gori, te je prostrana površina kaktusa ležala zamrla u pepelu.
Utoliko je bilo življe u gnijezdu duha Estacada i okolo njega. Bloody-Fox je bio junak dana. On je morao
opširno ispričati svoj neobičan životopis. Govorio je gotovo samo o sumornim događajima. Ipak je spomenuo
čvrstu odluku da ovdje zauvjek ostane i da ne dopusti da Llanom ponovo zavladaju lešinari. Sanna i Bob rekoše
da ga neće nikada napustiti.
Foxova priča bila je Zapadnjacima toliko zanimljiva da ga čak ni inače veoma govorljivi Hobble-Frank nije ni
jednom prekinuo. Kad je zatim mali Sas pošao s Jemmyjem, Davyjem i Fredom u malu šetnju oko jezera, zapita
ga Juggle-Fred:
- No, Frank, sada smo stigli u zemlju duhova. Tvrdiš li još uvijek da je duh Llano Estacada zaista avet?
- Šuti tu! - branio se upitani. - Ako sam se ovdje prevario, onda ipak na drugom mjestu ima dovoljno duhova i
što ne vidi razum nijednog razumnog bića, to vidi svaki Sas čim se dogodi.
- Da, Šaška, a osobito Moritzburg, uvijek su ti na srcu - nasmija se Fred.
- Skloni mi se samo u pozadinu sa tvojim srcem, opsjenaru stari! Ti me još ni izdaleka ne poznaješ. Moja ličnost
će svakog ponijeti na kraju do visokog uvaže-nja, zar ne, Jemmy?
- Svakako! - kimnu Debeljko glavom, tiho se nasmijavši.

29
451- Eto, sad čuješ! A zapravo za sve ovo trebalo bi da meni zahvalite, jer da se ja nisam sreo tamo gore kod
Helmers" homea s Bloody-Foxom, vi nikada ne biste otkrili duh Llana. To priznanje moram vam apsolutno već
sada tražiti. Kasnijim pokoljenjima ostavljam u amanet da mene i duha izliju u željezo ili isklešu u mramoru,
kako bi se moje ime i ovdje isto onako sjalo zlatnim slovima kao i tamo prijeko u Nacionalnom parku, gdje će
se vjerojatno uskoro svijet diviti mome spomeniku!