1 HRVATSKI POKRET 1848./ 1849.

Mađarski su revolucionari već u ožujku 1848.g. zahtijevali od bečkog dvora posebnu,

neovisnu liberalnu vladu i potpunu samostalnost u radu ugarskog sabora, dok istodobno nisu
bili spremni priznati nemađarskim narodima (Hrvatima, Slovacima, Rumunjima i Srbima; vidi
kartu ugarske kraljevine) pravo na slobodan gospodarski, politički i nacionalni razvoj, želeći ih
mađarizirati. Cilj je mađarske hegemonističke politike bio integrirati Hrvatsku u mađarski
državni prostor, a vođa mađarske revolucije Lajos Kossuth poricao je hrvatsko ime i
narodnost. Zato u revolucionarnoj 1848. god. dolazi do zaoštravanja odnosa između Ugarske
i Hrvatske.
Tijek događaja 1848.god.
 U ožujku 1848.god. kralj Ferdinand V. imenovao je za hrvatskog bana pukovnika
Josipa Jelačića. Osim za hrvatskog bana, kralj je Jelačića imenovao generalom i
vrhovnim vojnim zapovjednikom Vojne krajine.
 25. ožujka 1848. sazvana je u Zagrebu velika Narodna skupština koja je donijela
Zahtijevanja naroda, program u 30 točaka koji je upućen kralju. Najvažniji zahtjevi
skupštine bili su:
1. ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, te potpuna gospodarska i politička
samostalnost Hrvatske u sklopu Habsburške Monarhije: traži se formiranje
hrvatske vlade neovisne o ugarskoj, a koja bi bila odgovorna saboru,
financijska neovisnost od Ugarske, osnivanje narodne vojske
2. uvođenje hrvatskog jezika u upravu i školstvo
3. ukidanje kmetstva i staleškog poretka
4. jednakost svih građana pred zakonom i u poreznim obavezama
5. sloboda tiska, udruživanja građana, sloboda vjeroispovijesti, sloboda govora,
Slobodna trgovima…
 Kako mađarska vlada nije pokazala nikakvo razumijevanje za hrvatske zahtjeve ban
Jelačić 19. travnja proglasio je raskid Hrvatske sa zajedničkom vladom u Pešti, a
posebnom službenom odlukom zabranio je primanje naredbi ugarske vlasti sve dok
Hrvatski sabor ne donese konačnu odluku o odnosima dviju država.
Zatim je raspisao izbore za prvi zastupnički Hrvatski sabor, a izborno pravo dobili su
intelektualci, činovnici, građani koji su posjedovali nekretnine i seoski poglavari (imovinski i
obrazovni cenzus).
U nastojanju ostvarivanja najvažnijih političkih zahtjeva francuske revolucije za slobodom i
općim građanskim pravima, Jelačić je 25. travnja 1848. proglasom ukinuo kmetstvo. Time su
seljaci oslobođeni feudalnih nameta, ali nisu postali vlasnici zemlje što je prouzrokovalo
nezadovoljstvo i nemire po selima. Kako bi zaštitio crkvene i plemićke posjede, Jelačić je
uveo prijeki sud.
 Nakon provedenih prvih parlamentarnih izbora, zastupnički je sabor tijekom
zasjedanja u lipnju i srpnju 1848. potvrdio sve Jelačićeve odluke, ozakonio ukidanje
feudalizma i uveo opće plaćanje poreza.
 Sabor je donio zaključak o obnovi banske vlasti „od Drave do mora“ i sjedinjenju
Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom.
 Vezano za položaj ujedinjene Hrvatske, sabor je prihvatio ideju austroslavizma i
izrazio želju o uređenju Monarhije kao ustavne i federativne države s nezavisnim
narodnim vladama i središnjim parlamentom u Beču te nekim zajedničkim
ministarstvima (vanjska politika, vojska, financije i trgovina). Jedna od federalnih
državnih jedinica bila bi južnoslavenska ( Koruška, Kranjska i Štajerska- Ujedinjena
Slovenija, južni dijelovi Ugarske – Vojvodina Srpska i ujedinjene hrvatske povijesne
zemlje – Hrvatska)
 Kako su ugarskoj vladi bili neprihvatljivi hrvatski zahtjevi, Hrvatski sabor prekinuo je
sve državno-pravne odnose s Ugarskom.
 Ideje austroslavizma i federativnog uređenja Habsburške Monarhije nije prihvatljiva
bečkom dvoru jer vodi hegemonističku politiku prema negermanskim narodima u
državi. Zato je bečki dvor na početku revolucije prihvatio sve revolucionarne liberalne
zahtjeve, ali ne i nacionalne.
 Nakon bezuspješnih pregovora hrvatskih i mađarskih predstavnika, odnosi između
Hrvatske i Mađarske pogoršali su se do kritične točke. Rat je bio na pomolu. Koristeći
se starom, provjerenom rimskom politikom „divide et impera“, bečki dvor je poticao
taj sukob.
Jelačić je okupio vojsku, ušao u Rijeku, prešao rijeku Dravu kod Varaždina, ušao u
Međimurje i u rujnu objavio rat Mađarima. Pokraj Budima sukobio se s mađarskom
vojskom, ali nitko nije pobijedio.
U listopadu car je imenovao Jelačića vrhovnim vojnim zapovjednikom carske vojske u
Ugarskoj. Tako se Jelačić u borbi protiv mađarske hegemonije zapravo borio za interese
bečkog dvora.
 U prosincu 1848.god. na prijestolje je došao Franjo Josip (1848. – 1916.). On je
Jelačića imenovao za namjesnika Rijeke i Dalmacije.
Kao hrvatski ban, vrhovni vojni zapovjednik Vojne krajine i carski namjesnik Rijeke i
Dalmacije Josip Jelačić je kroz svoju osobu, nakon dugih stoljeća, ujedinio većinu
hrvatskih zemalja.
 Kako Mađari nisu priznali promjenu na prijestolju, bečki je dvor odlučio oružjem
slomiti njihov otpor. U ratu Austrije protiv Ugarske sudjelovao je Jelačić kao
zapovjednik carske vojske u Mađarskoj i pobijedio u 3 bitke.
Uvjeren kako je mađarska revolucija slomljena, Franjo Josip 4. ožujka 1849.god.
proglašava oktroirani ustav (nametnuti ustav jer je donesen izvan parlamenta) kojim
provodi upravni centralizam u cijeloj državi.
U Hrvatskoj je kraljev nametnuti ustav izazvao nezadovoljstvo, pa ga Bansko vijeće
nije htjelo proglasiti.
U Mađarskoj je sabor proglasio nezavisnost mađarske države, a Franji Josipu
oduzeta je kruna mađarskoga kralja. Proglašena je republika.
Rat u Mađarskoj je obnovljen, a Franji Josipu u pomoć su stigle carske ruske snage.
Mađarska revolucija ugušena je u krvi u kolovozu 1849.god.
 Nakon gušenja mađarske revolucije, Bansko vijeće u Hrvatskoj proglasilo je oktroirani
ustav. Krajem 1851. god. bečki dvor je ukinuo ustav i uveo apsolutizam, nazvan
prema carevom ministru Aleksandru Bachu - Bachov apsolutizam ili
NEOAPSOLUTIZAM. Trajao je do 1859. god.
2 HRVATSKI LIBERALNI I NACIONALNI POKRET

DOPREPORODNO DOBA

Nakon povlačenja francuske vlasti sve su se hrvatske zemlje našle u sastavu Habsburške
Monarhije. Uspostavljen je dvorski apsolutizam i policijski režim koji je provodio snažnu
cenzuru. U školama se odgajalo poslušno činovništvo, a slobodoumni ljudi su proganjani.
Dalmacija se nalazila ponovo pod austrijskom upravom. Dvorski apsolutizam provodi
pokrajinska vlada kojom upravlja austrijski general.
Dalmaciju su preplavili državni činovnici, većinom stranci, a dolazili su uglavnom iz talijanskih
krajeva pod austrijskom vlašću (Lombardija i Venecija), pa je u javnome životu prevladavao
talijanski jezik.
Austrijska je vlast podizala škole, ali na štetu hrvatskog jezika. Samo su u prva dva razreda
udžbenici bili na talijanskom i hrvatskom jeziku, a nakon toga isključivo na talijanskom.
Fakulteti su se pohađali na talijanskim sveučilištima.
U gospodarstvu, Austrija nije mnogo držala do razvoja pomorstva. Istra i Dalmacija ostale su
siromašne i zaostale austrijske pokrajine u kojima je još uvijek prevladavao kolonat.
Dalmacija je za Habsburgovce imala samo vojno značenje kao polazište za širenje austrijskog
utjecaja na Balkan (istočno pitanje).
Zbog izrazite gospodarske i društvene zaostalosti u Dalmaciji i Istri nije se razvio moderan
liberalni i nacionalni pokret kroz prvu polovicu XIX. st.
Hrvatsku narodnu svijest zato su održavali i njegovali POJEDINCI u Dubrovniku, Splitu i
Zadru, ali i franjevci.
1844. godine u Zadru je Splićanin ANTE KUZMANIĆ pokrenuo novine
„ZORA DALMATINSKA“ koje su imale cilj pomoći buđenju hrvatske nacionalne svijesti i
širenju hrvatskog jezika. U Zori dalmatinskoj je prvi put objavljena budnica Petra
Preradovića „Zora puca, bit će dana“.
U Banskoj Hrvatskoj koja je u državnoj vezi sa Ugarskom sve su se županije našle pod
nadzorom kraljevih povjerenika koji su silom provodili kraljeve naredbe.
U razdoblju od 1790.g. (pad prosvijećenog bečkog apsolutizma) do 1830. g. ,mađarsko je
plemstvo u borbi protiv bečkog apsolutizma razvilo nacionalnu ideju o stvaranju
„velike Mađarske od Karpata do Jadrana“. Zato vrše snažan pritisak na hrvatsku
samostalnost, pokušavajući dokinuti staleška prava hrvatskoga plemstva jer su ona
osiguravala Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji stanoviti suverenitet u okviru Habsburške
Monarhije- teritorijalnu cjelovitost i autonoman položaj (sabor i ban, posebno sudstvo,
vlastita vjerska politika).
U pokušaju mađarizacije Hrvatske, ugarsko plemstvo vrši stalni pritisak na zajedničkim
saborima u Požunu kako bi se uveo mađarski jezik kao službeni u upravu i školstvo u
Hrvatskoj. Na zajedničkim saborima 1805., 1807 i 1811.g. hrvatski su plemići uspješno
tako su sve više popuštali pred mađarskim pritiscima. Na saboru 1827.g. prihvaćeno je
obavezno učenje mađarskog jezika u višim školama. U gimnazijama je uvedeno obavezno
učenje mađarskog jezika 1833.godine.
Kako hrvatsko plemstvo nije uspjelo spriječiti nalet mađarizacije u Hrvatskoj, u borbu za
hrvatski jezik, a time i za hrvatsku narodnost i državnost ULAZI MLADA
GRAĐANSKA INTELIGENCIJA . Kako u Hrvatskoj još nema razvijenog građanstva,
građansku
inteligenciju toga doba čine uglavnom obrtnici, činovnici, niže plemstvo i imućnije seljaštvo.
Oni zahtijevaju uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika, jer je to bio jedini način
očuvanja hrvatske političke i gospodarske posebnosti u okvirima Habsburške Monarhije.
Zapamti: SUPROSTAVLJANJE MAĐARIZACIJI POTAKLO JE PROCES FORMIRANJA
MODERNE
NACIONALNE SVIJESTI U HRVATSKOJ.
Kako bi se uveo hrvatski jezik kao službeni, bilo je potrebno stvoriti jedinstveni hrvatski
književni jezik, jer stanovništvo na prostoru današnje Hrvatske nije bilo samo politički
razjedinjeno , već i jezično. Svaka je pokrajina imala svoje narječje, a imenom „horvatski“
označavao se samo kajkavski dio (Banska Hrvatska).
KAKO BI LAKŠE PREVLADALI DOMINATAN POKRAJINSKI PARTIKULARIZAM
(dominantna
regionalna imena) PROMICATELJI ONDAŠNJIH MODERNIH LIBERALNIH I NACIONALNIH
IDEJA
U HRVATSKOJ KRENULI SU SA NEUTRALNIM IMENOM – ILIRSKIM.
Ljudevit Gaj, središnja osoba hrvatskog liberalno- nacionalnog pokreta, 1830.g. u svom spisu
„Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja“ iznosi misao o štokavskom narječju
kao zajedničkom, književnom jeziku Hrvata, ali ne samo Hrvata, nego i ostalih Južnih
Slavena.
Tim narječjem (štokavskom ijekavicom) govorilo je najviše ljudi (Slavonija, Vojna krajina), a
postojala je tradicija dubrovačke književnosti (Dubrovnik je hrvatska Atena). Osim toga, Gaj
je želio i pravoslavnom stanovništvu, koje je govorilo tim narječjem, približiti Hrvatsku kao
svoju domovinu. On je u svojoj dalekovidnosti, već tada pretpostavio kako će hrvatsko-srpski
odnosi biti ključni u budućnosti Hrvatske.
Gaj i njegovi istomišljenici imali su za cilj okupiti uz Hrvate i ostale Južne Slavene, kulturno i
politički ih povezati kako bi se zajednički, što uspješnije oduprli mađarskim i austrijskim
hegemonističkim težnjama. Tada nitko nije mogao sanjati, ni pretpostaviti raspad
Habsburške Monarhije.
Gaj je sa svojim suradnicima poveo borbu za ostvarivanje te zamisli. Pokret je nazvan ILIRSKI
jer je tada bila prihvaćana teorija o slavenskom porijeklu starosjedilačkog ilirskog
naroda.
Neutralnim ilirskim imenom, preporoditelji nisu htjeli izbrisati narodna imena Hrvata, Srba,
Slovenaca i ostalih, jer se ni sami nisu odrekli svog hrvatskog imena, već su htjeli okupiti
Južne Slavene. Zamisao iliraca o književnoj i političkoj zajednici svih Južnih Slavena nije
naišla na širi odaziv izvan Hrvatske, te je ilirski pokret bio i ostao HRVATSKI
NACIONALNI
POKRET.
Politički program ilirskog pokreta izradio je grof Janko Drašković 1832. god. Osim zahtjeva
o hrvatskom jeziku kao službenom jeziku u Hrvatskoj, razrađena je zamisao o povezivanju
svih hrvatskih, slovenskih zemalja i Bosne u JEDNU POLITIČKU CJELINU U OKVIRU
HABSBURŠKE MONARHIJE ( sjeti se ideje austroslavizma u Češkoj), A U POLITIČKOJ
VEZI S
UGARSKOM. Stvaranje ujedinjenog južnoslavenskog prostora moglo bi dati široki zamah
razvoju hrvatskoga kapitala, a uvođenje „ilirskog“ jezika u javni život ukloniti opasnost od
mađarskog suparništva.
1835. god. Gaj je pokrenuo „Novine Horvatske“ s književni prilogom „Danica“ na
štokavskom narječju koje postupno postaje hrvatski književni jezik.
1838. god. osnovane su Narodne čitaonice u Zagrebu, Varaždinu i Karlovcu, a kasnije i u
drugim gradovima i mjestima. Čitaonice su bile žarišta hrvatskoga narodnog preporoda.
1842. god. osnovana je „Matica ilirska“, kasnije nazvana „Matica hrvatska“, koja izdaje
književna djela na hrvatskom jeziku.
1846. god. izvedena je prva hrvatska opera „Ljubav i zloba“ Vatroslava Lisinskog i prva
drama na hrvatskom jeziku „Juran i Sofija“ Ivana Kukuljevića Sakcinskog.
Na početku su kralj Ferdinand V. i carska vlada podupirali Hrvate i ilirski pokret u njihovom
otporu prema sve jačoj Mađarskoj koja se nije htjela pokoriti bečkoj apsolutističkoj politici, a
odgovarao im je i politički program iliraca (Bosna) kao sredstvo obuzdavanja ruskog utjecaja
na Balkanu.
Mađari su i dalje vršili sve jači pritisak na staleške povlastice hrvatskoga plemstva s ciljem
nametanja mađarskog upravnog centralizma i mađarskog jezika u javni život. Ova je politika
imala pristaše kod dijela hrvatskog plemstva koji nije prihvaćao ideje iliraca, te su inzistirali
na održavanju kajkavštine i što čvršćoj zajednici s Ugarskom. Oni osnivaju političku stranku
1841. god., HORVATSKO – VUGERSKA STRANKA.
Kao odgovor na mađaronsku stranku, ilirci su osnovali ILIRSKU STRANKU koja je zahtijevala
ujedinjenje svih hrvatskih zemalja (povijesne zemlje: Hrvatska, Dalmacija, Slavonija) u jednu
državu koja bi bila povezana sa Ugarskom, ali i nezavisna od nje.
(napomena: ovo baš nije odgovaralo interesima Habsburgovaca jer bi izgubili direktne ovlasti
nad Dalmacijom i Istrom)
Tako je u Hrvatskoj započeo stranački život i žestoke stranačke borbe za vlast u
županijama
i saboru.
1842. god. ilirci su pobijedili na županijskim izborima u Varaždinu, Križevcima i Zagrebu.
1843. god. bečki dvor je pod pritiskom mađarskog plemstva zabranio upotrebu ilirskog
imena, stoga su ilirci nastavili djelovati pod hrvatskim imenom, a stranka je nazvana
NARODNA STRANKA.
1847. god. ilirski je pokret ostvario svoju veliku pobjedu. Na posljednjem staleškom saboru
donesen je zakon o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog u upravu i škole.

3 RAZDOBLJE RESTAURACIJE (1915. – 1848.)

Bečki kongres
Koalicija monarhija s feudalno-apsolutističkim sustavom iskoristila je svoju pobjedu nad
Napoleonom kako bi uništili sve političke promjene u Europi koje su nastale poslije Francuske
revolucije. U tu svrhu kongres državnika u Beču 1815.g. mijenja kartu Europe u interesu
pobjedničkih monarhija:
1. Veći dio Poljske pripao je RUSIJI (Rusko carstvo napravilo je veliki korak prema
Zapadu).
2. PRUSKA je na svojim istočnim granicama dobila znatni dio Saske i povećala posjede u
donjoj Rajni .
3. HABSBURŠKA MONARHIJA je vratila sve zemlje koje joj je oteo Napoleon. Odrekla se
područja današnje Belgije, ali je u zamjenu dobila Lombardiju i Veneciju s njenim
posjedima na istočnoj obali Jadrana. Prostorom današnje Italije dominirali su
Habsburgovci, stoga će talijanska borba za ujedinjenje biti i oslobodilačka borba
protiv Habsburške Monarhije.
4. Prostor današnje Njemačke uređen je kao konfederacija bez čvršće središnje vlasti.
Najjači su utjecaj imali Habsburgovci.
5. VELIKA BRITANIJA je prisvajanjem Malte dobila punu kontrolu nad Sredozemljem.
6. FRANCUSKA je IZGUBILA sve osvojene zemlje. Vraćaju se Bourboni – Luis XVIII.
Na poticaj ruskog cara Aleksandra osniva se Sveta alijansa ruskog i austrijskog cara, te
pruskog kralja. Njoj će se priključiti gotovo svi europski vladari .
Države koje nisu članice Svete alijanse: Velika Britanija, Papinska država, Osmansko Carstvo
Sveta alijansa vratila je na prijestolje svrgnute vladare u svim državama u kojima je to bilo
moguće. Cilj Svete alijanse bio je vratiti izgubljene političke i društvene pozicije, te
obnoviti
feudalizam. Zato se razdoblje poslije Bečkog kongresa naziva razdoblje restauracije.
Naravno da taj cilj nisu nigdje potpuno ostvarili, jer nisu mogli zaustaviti industrijsku
revoluciju i razvoj građanstva kojem su ostaci feudalizma bili smetnja za brži privredni
razvoj.
Zato je glavno obilježje prve polovice XIX.st. građanske pobune protiv ostataka
feudalizma.
Liberalni i nacionalni pokreti do 1848.
U europskim državama krajem XVIII.st. i u prvoj polovici XIX. st. (doba Prve industrijske
revolucije) razvija se KAPITALIZAM. Prvo se razvija industrijski kapital, potom trgovački pa
financijski (bankarski) kapital.
Kapital u svojim rukama ima krupno građanstvo, društveni sloj koji postaje najjača
gospodarska snaga u zapadnoeuropskim zemljama.
Sitno građanstvo (obrtnici i mali trgovci) većinom propadaju zbog konkurencije jeftinije
tvorničke robe.
Građanska inteligencija (malobrojni obrazovani građani: pravnici, nastavnici, liječnici,
novinari, umjetnici, dio svećenstva, dio plemstva, bogatiji seljaci…) imati će naročito važnu
političku ulogu u privredno nerazvijenim zemljama u borbi protiv ostataka feudalizma.
Interes krupnog kapitala je osigurati:
1. jeftinu radnu snagu, a nju može dobiti jedino oslobađanjem kmetova, tj. UKIDANJEM
KMETSTVA kako bi se seljacima omogućilo preseljenje u gradove i zapošljavanje u
industrijskoj (tvorničkoj) proizvodnji
2. jedinstveno unutrašnje tržište, tj. odstraniti smetnje trgovini nastale rascjepkanošću
zemlje (tržišta) na bezbroj feudalnih imanja (jedinstveno unutrašnje tržište
uspostavlja se u modernim NACIONALNIM DRŽAVAMA)
3. političku vlast , što je nemoguće ostvariti u okvirima feudalnog društvenog sustava i
apsolutističke monarhije zbog staleške podjele društva koja plemstvu osigurava
političku prevlast kao stalešku privilegiju
Zato krupno građanstvo (krupna buržoazija) u svom otporu protiv feudalnog pritiska krajem
XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. želi ograničiti apsolutističku monarhiju uvođenjem USTAVNOG
UREĐENJA tj. ustavno – parlamentarne monarhije (prisjeti se žirondinaca u Francuskoj
revoluciji), pomoću kojeg bi njeni predstavnici u parlamentu stekli odlučujući utjecaj na
državne poslove i time osigurali kapitalističko privređivanje i slobodu trgovine.
U svojoj borbi protiv ostataka feudalizma zahtijevaju: jednakost pred zakonom, poresku
jednakost, pravo sastajanja i udruživanja, slobodu tiska, govora, znanosti i vjerske slobode.
Sve ove ideje koje zastupa krupno građanstvo nazivaju se LIBERALNIM idejama
(liberalan, lat. = slobodnjački)
Istovremeno se među predstavnicima srednjeg i sitnog građanstva javljaju DEMOKRATI
koji
žele proširenje građanskih sloboda na sve društvene slojeve (OPĆE PRAVO GLASA) i
republikansko uređenje (prisjeti se jakobinaca u Francuskoj revoluciji).
Sa širenjem liberalnih ideja jača i svijest o uspostavi nacionalne države. Nakon Napoleona
širom Europe razvijaju se liberalni i nacionalni pokreti koji se bore za nacionalnu državu koja
će im osigurati pravni poredak i slobodan razvoj.
Francuska revolucija bila je samo uvod u sve ono što će se desiti u Europi u XIX. stoljeću.
1. 1820.g. vojska Svete alijanse guši građansku revoluciju u Španjolskoj
2. 1821. g. Alijansa guši građansku revoluciju u Napolju i Pijemontu
3. 1825.g. guše ustanak dekabrista u Rusiji (protiv carevog apsolutizma pobunili su se
mladi plemići i oficiri)
4. 1804.-1813.g. Prvi srpski ustanak (pokušaj oslobođenja od osmanske vlasti). Rusija
koja ima prevlast u rješavanju istočnog pitanja podržava ustanike, ali Napoleon 1912.
pokreće vojnu ekspediciju u Rusiji što se utjecalo na neuspjeh ustanka.
1815.- 1817.g. Drugi srpski ustanak: uz podršku carske Rusije ustanak je uspio i
osnovana je Kneževina Srbija ( autonomna jedinica u okviru Osmanskoga Carstva)
1878.g. priznata je kao samostalna država na Berlinskom kongresu.
1882.g., zahvaljujući podršci Habsburgovaca , uzdignuta je na rang kraljevine i postaje
Kraljevina Srbija (kralj Milan Obrenović)
5. 1821.-1829.g. Grčka revolucija je rat za oslobođenje od osmanske vlasti. Na pitanju
Grčke razbilo se jedinstvo konzervativnih europskih sila koje su bile osovina Alijanse:
Habsburgovci i Romanovi ( Rusija je podržala grčke ustanike, a Austrija sultana).
Jasno je kako su se austrijski i ruski interesi sukobili na Balkanu jer su jedna i druga
sila željele ostvariti hegemoniju na jugoistoku Europe.
Grčka postaje samostalna država, Kraljevina Grčka.
6. 20-ih godina na prostoru Latinske Amerike dolazi do revolucija za oslobođenje od
kolonijalne vlasti Portugala i Španjolske. Alijansa nije u stanju pomoći španjolskom i
portugalskom dvoru jer su se intervenciji Alijanse usprotivile Velika Britanija, ali i SAD
(Monroeva doktrina)
7. 1830.g. Srpanjska revolucija u Francuskoj: građanska revolucija kojom su građani
Francuske spriječili kralja( Karlo X.) i plemstvo u pokušaju uvođenja apsolutističke
monarhije. Kralj je pobjegao iz Francuske, a vlast krupnih bankara i veletrgovaca
uvodi ustavno-parlamentarnu monarhiju i dovode staru orleansku dinastiju na vlast i
uvode visoki imovinski cenzus.
Srpanjska revolucija zauvijek je onemogućila vraćanje na feudalno-apsolutistički
sustav.
8. 1830. g. pod utjecajem revolucionarnih događanja u Francuskoj izbila je revolucija u
Belgiji (sjeti se 10 južnih, katoličkih nizozemskih provincija u XVI. st. u vremenu
Nizozemske građanske revolucije), koja je na Bečkom kongresu pripala Nizozemskoj.
Belgija postaje samostalna država, Kraljevina Belgija.
9. 1830. g. na prostoru podijeljene Poljske izbio je ustanak protiv ruske vlasti, a 1846.g.
u Krakovu ustanak protiv austrijske vlasti. Oba neuspješna.
Srpanjska revolucija snažno je odjeknula u brojnim europskim zemljama, a posebno na
prostoru Apeninskog poluotoka.__

4 REVOLUCIJA 1848. U FRANCUSKOJ, ITALIJI , NJEMAČKOJ

i HABSBURŠKOJ MONARHIJI

UVOD
Dvije političke struje koje su se sukobljavale u europskim društvima tijekom prve polovice
XIX. stoljeća bile su:
KONZERVATIVNE vladajuće političke snage koje žele očuvati postojeći feudalni društveni
okvir koji im osigurava vlast, moć i imovinu. Nakon pada Napoleona, na Bečkom kongresu
1815.g. pokušavaju restaurirati feudalnu vlast, bore se protiv slobode građana, njihove
pravne sigurnosti i nacionalnih osjećaja.
LIBERALNO-DEMOKRATSKE opozicijske političke snage obuhvaćaju široke slojeve
građanskoga društva (od krupne buržoazije, preko srednjeg i sitnog građanskoga sloja i sve
brojnijeg radništva). Liberalno-demokratski pokreti traže uspostavu građanskih sloboda,
pravnu zaštitu od svake vrste terora i samovolje, pa tako i terora i samovolje države. Žele
ostvariti ideje Francuske revolucije: ukidanje kmetstva, ustavno uređenje, jednakost građana
pred zakonom, poresku jednakost, slobodno kapitalističko privređivanje i trgovinu, slobodu
tiska, govora vjerske slobode, uvođenje demokratske vlati, parlamentarizma…
Razvojem kapitalizma (Prva industrijska revolucija), građanstva i liberalizma jača svijest o
uspostavi nacionalne države. Građanske društvene snage postaju nosilac ideje nacionalnog
ujedinjenja u borbi protiv feudalnih elemenata u društvu.
Liberalno- nacionalni pokreti bili su posebno snažni u višenacionalnim državama i nacionalno
razjedinjenim društvima. Stoga su građanske revolucije u XIX. stoljeću ujedno i nacionalni
pokreti koji su doveli do formiranja nacija tamo gdje one još nisu bile formirane.
Velika revolucionarna gibanja liberalno -nacionalnih snaga u europskim društvima u prvoj
polovici XIX.st. protiv feudalno-apsolutističkih režima doživljavaju vrhunac 1848. godine.
FRANCUSKA - Revolucionarna gibanja započela su u Francuskoj, u veljači 1848.g.
Srpanjskom revolucijom 1830.g., francuski su građani spriječili restauratorske konzervativne
snage u pokušaju obnavljanja kraljevske apsolutističke vlasti. Tom je revolucijom
uspostavljena ustavno-parlamentarna monarhija, politički sustav vlasti koji zastupa interese
krupnoga građanstva (krupni kapital, buržoazija). Zato je Francuska zadržala ograničeno
izborno pravo (imovinski cenzus).
Napomena: prisjeti se 1.faze Francuske revolucije
Francuska revolucija 1848.g., za razliku od drugih tadašnjih revolucija, otvara političke i
društvene sukobe unutar različitih građanskih slojeva, a prvi put svoja prava traže radnici
(lijevi republikanci, demokratske snage).
Uz glad i nezaposlenost koje su prethodile revoluciji, u Francuskoj je postojalo opće
nezadovoljstvo ograničenim izbornim pravom. Demokratska opozicija (sitno građanstvo,
radnici, seljaci) zahtijeva opće pravo glasa i organizira prosvjedne skupove koje VLADA
(zastupa interese krupnoga kapitala) ZABRANJUJE. Dolazi do sukoba koji su prerasli u
revoluciju.
Kralj Luis Filip morao je abdicirati, a Francuska je proglašena REPUBLIKOM.
(2. francuska republika).
Uspostavljena je privremena vlada (umjereni republikanci) i proglašeno je OPĆE PRAVO
GLASA (žene nisu dobile politička prava). Nezadovoljstvo siromašnijih slojeva građanstva,
radništva i seljaštva je veliko zbog nerješavanja njihovog teškog socijalnog položaja. Prema
ustavu narodna skupština bira se svake 3 godine, a predsjednik države svake 4 godine.
Predsjednik ima izvršnu vlast.
Na predsjedničkim izborima izabran je Luis Bonaparte, nećak Napoleona Bonapartea.
Iskoristivši veliko nezadovoljstvo francuskih građana, predsjednik je 1851. god. izveo državni
udar raspustivši parlament (Skupštinu), a 1852. god. proglasio se CAREM.
(2. francusko carstvo)
ITALIJA - Nakon što je Sveta alijansa intervenirala i ugušila liberalnu revoluciju na Apeninima
1820.g. talijanski nacionalni prostor ostao je i dalje politički rascjepkan.
Na talijanskom nacionalnom prostoru liberalno-demokratska revolucija započela je na Siciliji
gdje su snažne republikanske snage (jug je siromašniji i ne dominira krupni kapital).
Revolucionari traže ujedinjenje Italije i uvođenje ustavno-parlamentarne vladavine. U
Kraljevini obiju Sicilija kralj donosi ustav i imenuje novu vladu u kojoj su predstavnici
liberalnih snaga.
I u ostalim talijanskim državama donose se ustavi i imenuju liberalne vlade.
U habsburškim (austrijskim) posjedima na sjeveru (Lombardija i Venecija) revolucija je imala
nacionalno oslobodilački karakter (ujedinjenje Italije i oslobođenje od austrijske vlasti).
Tijekom revolucije u Veneciji i Rimu (Papinska država) proglašene su republike.
Revolucionare u Lombardiji i Veneciji u ratu protiv Habsburgovaca pomažu i ostale talijanske
države (Kraljevina Pijemont, Papinska Država), a iz Napulja stižu republikanske
revolucionarne snage, dobrovoljački odredi pod vodstvom Giuseppea Garibaldija.
U ratu su talijanske državice doživjele poraz.
U Lombardiju i Veneciju vraća se habsburška vlast, a u ostalim talijanskim državama obnavlja
se dvorski apsolutizam (ne i feudalizam), osim u Pijemontu gdje je opstala u revoluciji
uspostavljena ustavno-parlamentarna monarhija.
NJEMAČKA - Revolucija 1848. zahvatila je i razjedinjene njemačke zemlje.
U jugozapadnim njemačkim državama koje su bile pod neposrednim utjecajem revolucije u
Francuskoj, vladari su bez otpora prihvatili liberalne i demokratske zahtjeve koje u društva
uvode: donose ustav, imenuju većinske liberalne vlade koje u društva uvode pravnu
jednakost, slobodu mišljenja i ostale elemente građanskog društva.
Revolucijom se traži ujedinjenje Njemačke, ukidanje preostalih feudalnih odnosa koji su
ometali napredak kapitalističkog poduzetništva.
Pruski kralj Friedrich Wilhelm IV., nakon demonstracija u Berlinu (ožujak 1848.), pristao je na
ustav i ostale liberalne reforme. Međutim, nakon poraza listopadske revolucije u Beču,
raspustio je liberalnu vladu i imenovao konzervativnu vladu. Tako je ugušene revolucija.
Osnovno pitanje revolucije u njemačkim zemljama bilo je ujedinjenje, jer je nacionalni
prostor bio rascjepkan na 36 državica. Revolucionarne snage imale su za cilj ukinuti feudalne
odnose i u ujedinjenoj Njemačkoj preuzeti vlast. Zato su tijekom revolucije 1848. osnovali
SVEOPĆI NJEMAČKI PARLAMENT (u Frankfurtu na Majni).
Postojala su 2 prijedloga njemačkog ujedinjenja:
1. malonjemački program – Njemačka bez Austrije, pod vodstvom Pruske
2. velikonjemački program – savezna država koja uključuje i Austriju pod vodstvom
Habsburgovaca
Suprotnosti Habsburgovaca (Austrije) i Hohenzollerna (Pruske) zbog prevlasti na prostoru
njemačkih država sve su više jačale. Kada je frankfurtski parlament ponudio krunu
njemačkoga vladara pruskome kralju zastupajući velikonjemački program ujedinjenja, ovaj je
to odbio, jer nikako nije želio da Austrija uđe u sastav jedinstvene Njemačke.
Kako su u lipnju 1848. ojačale konzervativne snage u njemačkim državama i pobijedile
revolucionarne, Njemačka je ostala razjedinjena, a parlament se raspustio u lipnju 1849.g.
HABSBURŠKA MONARHIJA - Revolucija u Habsburškoj Monarhiji izbila je sredinom ožujka
1848 istodobno u gradovima Beču, Budimpešti, Pragu, Požunu (Bratislavi), Milanu i Veneciji.
Ona je trebala riješiti brojna pitanja:
1. obzirom da je Monarhija bila višenacionalna država, različiti narodi težili su
ostvarenju samostalnosti u okviru carstva
2. seljaci su zahtijevali ukidanje kmetstva i zemlju
3. građanstvo je tražilo sudjelovanje u vlasti
BEČ - Revolucionari u Beču ruše s vlasti glavnog predstavnika starog režima, austrijskog
kancelara Metternicha što je označilo kraj dvorskog apsolutizma i njegovih feudalnih temelja.
Car je obećao ustav, imenovao novu vladu u koju su ušli predstavnici krupnoga građanstva.
Novi ustav nije zadovoljio liberalno-demokratske snage jer je caru ostavio gotovo
neograničenu vlast (sjeti se prvog francuskog ustava), a plemstvu privilegirani položaj.
To je izazvalo novi val revolucionarnih gibanja, pa je car morao povući ustav i sazvati
skupštinu (Reichstag) izabranu na temelju općeg prava glasa (samo za zapadni dio
carstva).
Reichstag ukida feudalne odnose pod pritiskom seljačkih nemira.
Predstavnici krupnoga kapitala koji su u vladi, u strahu pred zahtjevima građanskih
demokrata, inteligencije, seljaštva i radništva sve su se više približili konzervativnoj,
feudalnoj reakciji. To je na kraju prouzročilo poraz revolucije. U Austriji se 1851.g. ponovo
uvodi dvorski apsolutizam (ne feudalizam).
PRAG - Češka se nalazila u zapadnom dijelu Habsburške Monarhije. Nacionalno probuđena
Češka zahtijeva u prvoj polovici XIX. stoljeća ujedinjenje Češke, Moravske i Slovačke u
jedinstveni politički teritorij.
Građani Praga u ožujku 1848. g. traže saziv općeg češkog saveza, ravnopravnost češkog
jezika s njemačkim, osnivanje nacionalne garde, ukidanje feudalnih odnosa, ostvarenje
građanskih sloboda.
Većinu zahtjeva car prihvaća, osim ujedinjenja Češke, Moravske i Slovačke.
U lipnju 1848.g. ustanak praških demokrata (radnici, studenti, niže građanstvo) doživljava
poraz. Bio je to kraj revolucije.
U Češkoj se u vremenu buđenja moderne nacionalne svijesti razvila ideja austroslavizma.
Radi se o političkom programu koji zahtijeva preuređenje Habsburške Monarhije na
austro -slavističkim temeljima tj. preuređenje Monarhije u zajednicu ravnopravnih
naroda,
federacija ravnopravnih nacionalnih država i liberalnih društava.
BUDIMPEŠTA - Revolucionarne snage traže: poreznu jednakost, ukidanje kmetstva, slobodu
tiska i imenovanje liberalne vlade.
Kako u Mađarskoj nije bilo jakog građanskog društvenog sloja, važnu ulogu u revoluciji ima
srednje i sitno plemstvo koje je prihvatilo liberalne i nacionalne ideje boreći se protiv
dvorskog apsolutizma i austrijske prevlasti. Na čelu revolucionarnoga pokreta bio je
LAJOŠ KOSSUTH (Košut).
Do listopada 1848. bečki se dvor nije protivio mađarskoj revoluciji. Imenovana je nova
liberalna vlada, ukinuto je kmetstvo, ali uz otkup… Mađarska se uspjela gotovo osamostaliti
i za Austriju ju je vezivala samo osoba vladara.
Najveća slabost mađarske revolucije je sukob mađarskih revolucionarnih snaga sa
interesima ostalih naroda koji su s njima živjeli u zajedničkoj državi (Hrvati, Slovaci,
Rumunji i Srbi). Pravo koje su mađarski revolucionari tražili za sebe od bečkog dvora nisu
priznali tim narodima. To će dovesti do oružanih sukoba koje će bečki dvor vješto iskoristiti u
gušenju mađarske revolucije. (divide et impera)
Kada se bečki dvor obračunao s revolucijom u Beču, Pragu i Italiji, kada su ojačale
konzervativne snage u državi, dvor se okreće protiv mađarske revolucije. Mađarsku napada
carska vojska s područja Austrije, Moravske, Hrvatske, Banata, Bačke i Erdelja.
Do ožujka 1849. veliki dio Ugarske je osvojen. Istog tog mjeseca car Franjo Josip, koji je
preuzeo vlast u prosincu 1848.g., proglasio je OKTROIRANI (nametnuti) USTAV prema
kojem je vlast centralizirana. Tim su ustavom sabori i skupštine pojedinih zemalja gubili
svako pravo na odlučivanje.
Ugarski je sabor na carev ustav odgovorio proglasom o svrgavanju habsburške dinastije s
mađarskog prijestolja.
Car Franjo Josip obraća se za pomoć ruskom caru Nikoli i uz pomoć ruskih vojnih snaga, u
kolovozu 1849. g. guši mađarsku revoluciju.
ZAKLJUČAK
Revolucionarni pokreti 1848. pokazali su koliko su u Europi ojačale liberalno-demokratske i
nacionalne ideje, ali su pokazali i velike društvene i nacionalne suprotnosti koje su se
usporedno s njima razvijale:
1. pokazalo se da su vlastiti interesi pojedinih nacija uvijek bili primarniji od interesa
drugih nacija, npr. svenjemački parlament u Frankfurtu odbio je priznati autonomiju
Poljacima, a Mađari Hrvatima, Slovacima, Rumunjima i Srbima
2. pokazale su se suprotnosti među samim nositeljima revolucije. U početnim fazama,
kada se rušio apsolutizam, sve su revolucionarne snage bile jedinstvene. Razlike su se
pojavile onoga trenutka kada je trebalo primijeniti načelo jednakosti.
Kada je u prvoj fazi revolucije krupno građanstvo sebi osiguralo vlast, za njih je
revolucija završila. Revolucionarna očekivanja ostalih društvenih slojeva bila su daleko
veća. Opće pravo glasa, politička i društvena ravnopravnost, demokratizacija društva
nisu bili interes krupnog građanstva, zato se oni politički povezuju s konzervativnim
snagama protiv ostalih revolucionarnih zahtjeva.
Sve je to uzrokovalo propast revolucije i ponovnu uspostavu starih režima.