Lektira – Camao i Cvijet sa raskršća

Camao i Cvijet s raskršća su novele autora Antuna Gustava Matoša nastale u vrijeme tzv.
hrvatske moderne. Obje novele govore o pojedincu koji luta svijetom u potrazi za nečim
drugačijim i osjeća da ne pripada u današnje društvo. Iako su slične u mnogim pogledima,
također imaju svoje razlike.
Karakteristike ovih novela poklapaju se u mnogim obilježjima; glavni lik je samac
(neshvaćeni umjetnik) koji luta svijetom u potrazi za nečim dubljim, te žena koja je opisana
kao savršena i služi kao prikaz buđenja glavnog lika iz njegovih samačkih misli, barem na
kratko vrijeme. Novele Camao i Cvijet s raskršća ovdje se razlikuju, Solus (glavni lik novele
Cvijet sa raskršća) na kraju nije htio poći sa djevojkom koju je upoznao (Izabela) ili povesti
ju sa sobom na daljnje putovanje svijetom kako je ona htjela, dok je Kamenski (glavni lik
novele Camao) bio spreman pobjeći sa ženom koju je tek nedavno upoznao iako je znao da je
udana. Oba lika su iskusila ljubav na prvi pogled, no Solus se bez razmišljanja ubrzo vratio
na svoja stara uvjerenja i samački život neshvaćenog umjetnika. Naime glavni likovi ovih
dviju novela razlikuju se i po svojim završetcima, dok je Solus imao donekle sretan završetak
jer je odbio povesti djevojku sa sobom na lutanje svijetom, Kamenski je završio tragično
upravo zato što je bio pijan ljubavlju na prvi pogled. Usprkos razlikama, ova dva lika imaju
veoma slične osobine. Solus i Kamenski su prikazani kao izdvojeni pojedinci, neshvaćeni
umjetnici koji lutaju svijetom uvijek u potrazi za nečim novim jer na svakom mjestu gdje
odlutaju osjećaju se izopćeno, kao da ne pripadaju. Također ih odlikuje karakteristika
hipersenzibilnosti, ovo je vidljivo u načinu na koji događaji u Solusovom i Kamenskovom
životu utječu na prikaz njihovih emocija. Na primjer, u opisu susreta Solusa i Izabele,
Solusovi osjećaji prema njoj su prikazani tako duboko da ju možemo zamisliti kao neko
savršeno mitsko biće. Također, kada je Izabela odvučena natrag u dvorac od strane svog oca,
Solus ostaje sjediti obuzet čemerom gledajući u njen bijeli dvorac prije nego se uspijeva
podići i nastaviti dalje. Iako ju je volio, na kraju je osjećaj potrebe za samačkim životom
prevladao i on odlazi dalje na besciljno putovanje. Kao i Solus, Kamenski je prikazan
hipersenzitivan u ideji ljubavi na prvi pogled, kada je ugledao Fanny (udanu aristokratkinju)
odmah se zaljubljuje u nju, kao da je pronašao to nešto drugačije što traži cijeli svoj život.
Čak i kada saznaje da je udana je spreman bez razmišljanja ostaviti i riskirati sve da pobjegne
s njom što na kraju rezultira njegovim i njenim tragičnim završetkom. Uz to, kroz novelu
često je opisivan kao veoma depresivan. Taj osjećaj depresivnosti i beskrajnog
nezadovoljstva ponovno se može povezati sa neprestanim lutanjem po svijetu glavnih likova
u obje novele. Glavne likove ovih dviju novela možemo usporediti sa Holdenom (glavnim
likom novele Lovac u žitu, J. D. Salinger) zato što je Holden, iako mlad dječak, također
prikazan kao samac koji luta bez određenog cilja. Holden je također vidljivo hipersenzibilan i
usamljen što je prikazano kada pozove prostitutku u svoju sobu samo kako bi imao s nekime
razgovarati. Iako je on na neki način stalno okružen ljudima, prikazan je kao vrlo usamljen
izdvojeni pojedinac. Također, razlika je u tome što je Holden samo dječak koji se odupire
odrastanju i sistemu, ali ima jednaku sudbinu kao Solus i Kamenski. Sva tri glavna lika
osjećaju se neshvaćeno i zato lutaju po svijetu u potrazi za nečim novim.
Naravno, ova tri lika imaju svoje razlike, no ono što ih povezuje je prikaz samoće kroz njihov
život. Prikaz Solusa i Kamenskog kao neshvaćenih umjetnika, usamljenika, koji imaju
različite završetke radi njihovih razmišljanja na kraju djela. Dok je Solus odlučio nastaviti
sam lutati svijetom umjesto biti sa ženom u koju se zaljubio na prvi pogled, Kamenski se bez
razmišljanja upustio u vezu sa udanom aristokratkinjom što ga je na kraju stajalo života.

Katarina Radočaj 2.L