IGROKAZ: POTRAGA ZA ZNANJEM

PRIPOVJEDAČ: Dobar dan, draga publiko! Ja sam Pripovjedač, a to znači da ću vam

ispripovijedati jednu priču. A budući da većina priča započinje s «Jednoga dana…», tako ću ja
započeti i ovu priču. Dakle, jednoga dana jedan se IVa razred probudio potpuno… oprostite, ali
moram ovo reći đačkim rječnikom – glupav! Da, da, dobro ste čuli – cijeli je razred postao
jednostavno – glup! Ništa više nisu znali, a ono se malo znanja, što je ostalo, potpuno
pomiješalo. Niko se u cijeloj školi nije mogao načuditi količini gluposti u tom razredu, pogotovo
jer su prije bili straaaašno pametni. Uostalom, šta se uopće može poduzeti kad odjednom
zaboravite sve što ste znali? Imate li vi kakvu ideju? Molim? Nemate? Onda ćemo pustiti priču
da se sama ispriča….
(Pripovjedač odlazi sa scene, a odmah iza njega se, jedan po jedan, pojavljuju se
glumci. Ulaze s različitih strana.)
UČENIK 1 (baca torbu nasred scene): Ljudi moji, ja više ne mogu ovako! Jutros me učiteljica
pitala što je predikat, a ja sam rekla da je to vrsta salame. Svi su mi se smijali!
UČENIK 2: Znam, i ja sam ti se smijala! Ali sam onda skoro zaplakala od muke kad je mene
učiteljica pitala ko su bili šumari, a ja rekla da su to ljudi koji se sele sa svojim stablom… uhh...
UČENIK 3: (ulazi glasno plačući): Nikada neću biti doktorica, nikada! Kako ću biti doktorica kad
sam danas na mojoj okolini rekla da je fotosinteza upala slijepog crijeva!
UČENIK 4: Ali šta nam se to događa? Zašto više ništa ne znamo?
SARA: Ne znam kako je vama, društvo, ali meni se sve ovo baš sviđa…Mislim, ne razmišljam baš
o tome… i to je tako sve super… Mislim, sve to…..Hmmm…Što sam ono htjela reći?
UČENIK 5: Moramo nešto poduzeti! Moramo ponovno postati najpametniji razred na školi!
UČENIK 1: U pravu si! Samo šta? Možda moramo….. možda moramo…. Znaam! Otići u
prodavnicu!
UČENIK 2: Joj, što si ti glupko! I što ćemo u prodavnici? Tražiti Znanje po policama?
UČENIK 5: Pa da, možda možemo pokušati! Mislim, možda se Znanje stvarno može kupiti. Uđeš
u prodavnicu i lijepo kažeš: Molim vas kilu znanja!
UČENIK 2: Ne mogu vjerovati koliko ste svi neznalice, pa da ne znate da se znanje traži … kod
automehaničara!
UČENIK 5: Tako je! Baš si pametan! Moramo naći automehaničara! On će nam sigurno pomoći.
SARA: Čekajte! Znam ja, znam ja! Hmmm, a što sam ono htjela reći?
UČENIK 3: Ja znam šta je najpametnije! Nećemo ići u prodavnicu niti automehaničaru.
SVI: Nego šta ćemo? (Svi se okrenu ka UČENIKU 3.)
UČENIK 3: Idemo sami pronaći svoje znanje. Ali! Ne smijemo imati nikakav plan! Krenut ćemo
na put pa ćemo vidjeti gdje ćemo stići. Sigurna sam da ćemo naći svoje znanje negdje usput, na
nekakvoj cesti.
UČENIK 1: Što si ti pametna! Da sam barem ja pametna kao ti!
UČENIK 5: Tako je, ovo je najpametnije što smo do sada čuli. Idemo na put!
SVI: Idemo tražiti Znanje!
(Odlaze sa scene, ostaje Sara koja skače od sreće i ne vidi kamo su svi otišli.)
SARA: (pjevajući): Ju – hu, idemo na put, idemo na put! Idemo, idemo, idemo……hej, a gdje ono
idemo…hmmm….u Prijedor? Neee, idemo u Pariz! Heeej, drugari, stanite, je l’ idemo u Pariz ili u
Prijedor?
(Odlazi trčeći sa scene. Odmah iza nje na scenu dolazi Pripovjedač.)
PRIPOVJEDAČ: I tako je naš IVa otišao tražiti svoje Znanje. I – našli su ga! Ma, zezam se! Da su
ga odmah našli, ovaj igrokaz bi završio, a ja bih ostao bez posla. Dakle, IVa je duuugo tražio
svoje Znanje. Zavirivali su ispod svakog kamena,
(Dok on govori, učenici glume da zaviruju ispod kamena…)
zapitkivali ptice koje su im lijetale nad glavama, pokušali su čak razgovarati i s Vjetrom, ali ga
nisu uspjeli uhvatiti. Putem su naišli i na Crvenkapicu koja se po ko zna koji put uputila svojoj
baki, ali ni ona nije srela nikakvo Znanje. Ona je njih pitala jesu li možda usput sreli kakvog vuka,
a oni su joj odgovorili da ne znaju kako vukovi izgledaju. A onda….
(Pripovjedač odlazi sa scene na kojoj se pojavljuje Lijenost – leži na klupi ili stolici, pjevuši neku
veselu melodiju i gleda u strop. četvrtašimu se oprezno približe.)
UČENIK 1: Dobar dan! Oprostite što smetamo, ali moramo vas nešto pitati.
LIJENOST: Samo me nemojte dugo gnjaviti, vidite da radim! Šta trebate?
UČENIK 2: Zanima nas jeste li možda vidjeli Znanje?
LIJENOST: Znanje? Naravno da jesam!
UČENIK 3: Iii?
LIJENOST: Šta iiii?
UČENIK 4: Pa, gdje je…Znanje?
LIJENOST (ustaje): Ma dajte, drugari, opustite se! Sjedite, zabavit ćemo se malo, a onda ću vam
reći gdje ćete naći svoje Znanje! Bez žurbe, molim vas! Imamo vremena, neka Znanje čeka!
Uostalom, kome još treba Znanje? Razmislite malo, bolje je biti glupav cijeli život, onda nemate
nikakvih briga. Koga je još briga za tablicu množenja, subjekat ili predikat, Afriku ili Aziju? Čim
nešto znate, odmah morate i raditi. A ako radite, ne možete uživati. Samo vi sjedite, zaboravite
na to svoje Znanje i opustite se… (Lijenost ih posjeda na pod, svi se opuste.)
LIJENOST: Eto! Nije li vam lijepo? Uživajte!
(Počinje pjevati pjesmu Opusti se i uživaj, nemoj da nam sada kvariš doživljaj… svi prihvaćaju i
počinju pjevati. Na sceni se polako pojavljuje glumac na čijoj bi majici moglo pisati Znanje. On
ulazi s igricom u rukama, smiješi se i viče «To! To! Pet hiljada bodova! Bravo ja! Yes!!» Kad
ugleda ostale, naglo se uozbilji i sprema igricu.)
ZNANJE: Hm, hm, a što je ovo?
LIJENOST: Ništa, šta bi bilo? Sjedi i uživaj s nama.
ZNANJE: Da uživam s vama? Šta je tebi? Ovo je najpametniji razred u kojem sam bio, i ti ćeš ih,
Lijenosti, sasvim upropastiti!
UČENIK 1: (ustaje s poda, lijeno, još uvijek pjevušeći pjesmu): Oprostite, a ko ste vi?
ZNANJE: Ko sam ja?! Ko sam ja?! Zar ti ne znaš čitati?! (Pokazuje na svoju majicu.)
UČENIK 1 (gleda u majicu i čita): Z…z…na…nje. Hej, to mi je poznato! Pa da! Hej, drugari, našla
sam ga! Evo ga! Evo našega Znanja!
(Dok on govori, svi polahko ustaju i prilaze Znanju. Odjednom svi počinju govoriti, kao da se
upravo bude iz sna, razne definicije.)
UČENIK 1: Hej! Predikat je dio rečenice koji kazuje šta radi subjekat.
UČENIK 2: Šumari su ljudi koji se brinu o šumi.
UČENIK 3: Fotosinteza je proces u kojem biljke uz pomoć sunčeve energije otpuštaju i proizvode
kisik bez kojeg ne bi bilo života na zemlji.
UČENIK 4: Znam kako izgleda vuk, znam kako izgleda vuk!
SARA: MOKS je kratica za Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo!
SVI (uglas, skaču): Jupi!!! Ponovo smo pametni!
UČENIK 3: Znanje, jako si nam nedostajalo i nadam se da nam nikada više nećeš pobjeći. Bez
tebe smo bili taaako glupavi!
UČENIK 5: A kada smo već kod toga, gdje si bilo do sada?
ZNANJE: Ma, malo sam se….znate, igralo…!
(Znanje im počinje objašnjavati i učenici zajedno s njim odlaze sa scene. Na sceni ostaje samo
Lijenost koja slegne ramenima, mahne rukom i legne nazad u isti položaj, pjevušeći Opusti se…
Na scenu polako dolazi Pripovjedač.)
PRIPOVJEDAČ: I tu naša priča završava. Mislim da vam ne moram govriti o tome kako je IVa
ponovo postao najpametniji razred u školi.
(Dok on govori, približava mu se Lijenost koja ga zagrli.)
Naravno, iz ove priče treba izvući i neku pouku. A pouka je…
(Pripovjedač počinje zijevati i odlazi zajedno s Lijenosti sa scene.)
….Ma, ne da mi se reći vam tu pouku, izvucite je sami… A ja idem….gledati televizor….
(Lijenost i Pripovjedač odlaze polako pjevajući Opusti se…)