Abi Dare

KRADLJIVICA RIJEČI

Naslov originala:
Thief Of Words

FB: DivanDan
Mojoj majci, profesorici Teju Somorin,

Ne samo stoga što si inteligentna i prekrasna, i što si 2019. postala prva

profesorica specijalizirana za porezni zakon u Nigeriji, nego i zato što si mi
pomogla uvidjeti važnost obrazovanja, i što si žrtvovala tako mnogo kako bi
meni mogla priuštiti najbolje školovanje.

PROLOG

Nigerija je država smještena u Zapadnoj Africi. S populacijom koja broji

nešto manje od 180 milijuna stanovnika, Nigerija je sedma najmnogoljudnija
zemlja na svijetu, što također znači i da je i do 7 Afrikanaca zapravo
Nigerijac. Kao šesta najveća izvoznica sirove nafte, s BDP-om od 568.5
milijardi dolara, Nigerija je najbogatija afrička zemlja. Nažalost, više od
100 milijuna Nigerijaca živi u siromaštvu, preživljavajući s manje od dolara
dnevno. The Book of Nigerian Facts: from Past to Present, 5th edition, 2014.
(Knjiga nigerijskih činjenica: od prošlosti do današnjice, peto izdanje,
2014.)

PRVO POGLAVLJE

Jutros me tata pozvo u dnevnu sobu. Sjedio je u fotelji bez jastuka i gledo
me. Tata me zna gledat na oni način. Ko da me želi išibat bez razloga, ko da
su mi usta puna govana utrpanih u obraze pa ću, kad otvorim usta da bi
progovorila, zasmrdit cijelu sobu.
- Gospodine? - upitam, kleknuvši i metnuvši ruku na leđa. - Zvao ste me?
- Dođi bliže - reče tata.
Znam da mi oče reć nešto ružno. Vidimu to u očima; jabučice su mu obojane
dosadnom bojom smeđa kamena šta predugo leži na suncu. Oči su nam bile
jednake boje kad mi je, prije tri godine, reko da moram prekinut ić u školu.
Tad sam bila najstarija od sve djece u razredu pa su me drugi uvijek zvali
„teta." Svega mi, dan kad sam prestala ić u školu i dan kad mi je majku uzela
smrti, najgori su mi u životu.
Kad mi tata rekne da priđem bliže, ne mrdnem s mjesta jer nam je dnevna
soba veličine auta Mazde. Zar oče da mu priđem bliže pa mu kleknem u usta?
Pa tako ostanem klečat na istom mjestu i čekam da reče šta mu je na pameti.
Tata napravi neki glas u grlu pa se zavali u drveni naslon fotelje bez jastuka.
Jastuk je uništen jer se zadnje djete u našoj obitelji, Kayus, previše puta
popišo po njemu. Mali piša po njemu još otkad je na sisi bio, stalno, ko da je
uklet. Pišalina je tolko uništila jastuk da je mama naćerala Kayusa da spava
na njemu, mjesto na pravom jastuku za kreveta.
Imamo i te-ve u dnevnoj sobi; al ne radi. Rođeni, koji se prvi rodijo u našoj
obitelji, našo je te-ve u kanti za smeđe pred dvije godine, kad je radijo ko
smećar u susjednom selu. Stoji tamo ko ukras. Izgleda dobro, kočopereć se
ko zgodan princ u našoj dnevnoj sobi, u kutu kraj ulaznih vrata. Na vrh čak
znamo metnut i malu vazu za cvjeće; izgleda kao kruna na prinčevoj glavi.
Kad nam neko dođe u posjet, tata se voli pravit da radi pa često reče: —
Adunni, dođi i metni večernje vijesti da ih gospodin Bada more gledat. - A
ja, ja onda rečem: - Tata, nema daljinskog upravljala, izgubio se. —Tata
unda otrese glavom pa reče gospodinu Badi: — Beskorisna dječina, opet su
izgubili daljinsko upravljalo.
Dođi, ajmo sjest vanka pa pit i zaboravit tuge naše zemlje, Nigerije.
Gospodin Bada sigurno je velika budala ako još nije svatijo da je to laž.
Imamo i jedan stojeći ventilator kojem fale dvije lopatice pa stalno dnevnom
sobom ćera zrak koji je prevruć. Tata voli uvečer sjest pred ventilator pa
prekrižit noge u gležnjevima i pit iz boce koja mu je nakon šta je majku
odnjela smrt postala ko nova žena.
- Adunni, majke ti više nema - reče tata za momenat. Ćutim mu smrad pića na
tijelu dok govori. Čak i kad ne pije, koža i znoj mu i dalje smrde.
- Da, tata, znam to već — rečem. Zašto mi govori nešto šta već znam? Nešto
šta mi je napravilo jamu unutrin u srcu pa je napunilo sa boli koju svugdi
vučem za sobom? Kako bi ikada mogla zaboravit da mi je majka kašljala krv,
crvenu i punu mjeurića pljuvačke, u moj dlan, svaki dana cijela tri mjeseca?
Kad navečer zatvorim oči da bi utonila u san, još uvjek vidim krv, a ponekad
okusim njenu slanoću na jeziku.
— Znam, tata — ponovim još jednom. - Jer se još štogod ružnoga desilo?
Tata uzdahne. - Rekli su nam da idemo.
— Da idemo di? — Ponekad se brigam za tatu. Otkako je mamu odnjela
smrt, često govori lude stvari, a nekad zna i govorit i sam sa sobom, pa i
plakat sam sa sobom kad misli da ga niko ne čuje.
- Oćetel da vam donesem vode za jutarnje kupanje? - pitam. - Imamo i hrane
za jutro, friško ispečena kruva i orašace.
- Kirija je tries iljada naira - reče tata. — Ako ne moremo namaknut novac,
moraćemo nać drugo mijesto za život. - Tries iljada naira je puno para. Jasno
mi je da tata ne more sakupit tolko para, čak ni da pretraži cjelu Nigeriju, jel
mu je čak i moja školarina od sedam iljada bila previše. Mama nam je
plaćala i školarinu, i kiriju, i hranu i sve drugo, prije nego je smrt odnjela.
- Di ćemo nać tolke pare? - upitam.
- Morufu - odgovori tata. - Znaš ga? Došo je juče. Razgovarat s menom.
- Morufu, vozač taksija? - Morufu je stari vozač taksija iz našega sela s
licem muške koze. Osim šta ima dvije žene, Morufu ima i četri djece koja ne
iđu u školu. Samo trče oko rijeke u prljavim gaćama, vukuć za sobom kartone
od šećera na špagama, igrajuć suwe i pljeskajuć rukama dok im se koža
skoro skroz ne zguli s dlanova. Zašta bi Morufu dolazijo u našu kuću? Šta
oče od nas?
- Da - reče tata s nategnutim osmjehom na licu. - Dobričina taj Morufu.
Iznenadijo me jučera kad je reko da će platit našu kirijuu.
Svi tries iljada.
- Jeri to dobro? - upitam jer mi ništa od toga nema smisla. Zato jer dobro
znam da nema čovjeka koji će mjesto drugog platit bilo šta, a da u tu nema
neki svoj interes. Zašto će Morufu platit našu kiriju? Šta oće? Ili je možda
dužan tati pare otprije, iz neke daleke prošlosti? Dignem pogled prema tati,
očiju punih nade da nije ono šta mislim da je. - Tata?
- Da. - Tata stane pa proguta pljuvačku i obriše znoj s čela - Pare za kiriju...
to je dio tvoga owo-orija.
— Moga owo-orija?. Mislite moga miraza? Srce mi stane preskakat jer mi je
tek četrnes godina, tek punim petnes i neću se udavat za nekog budalasta,
glupoga starca, jer se oću vratit u školu i izučit za učiteljicu da bi postala
odrasla žena s dovoljno para da mogu vozit svoj auto, i da mogu živit u
Ijepoj kući sa sofom koja ima jastuke, i da mogu pripomoć svome tati i
dvojici braće. Nemam se želje se udavat za nekakve muške, ili dječake, ili
bilo koga, ni sada ni ikad, pa opet upitam tatu, ponavljajuć svaku riječ
polako da bi me dobro čuo i da mi ne bi pogrešno odgovorio. - Tata, jeri taj
miraz za me ili nekoga drugog?
A moj tata, on samo polako kimne glavom, ne mareć za suze u mojim očima
ni moja širom otvorena usta, pa reče: — Miraz je za te, Adunni. Udaćeš se za
Morufua iduće sedmice.

DRUGO POGLAVLJE

Kad sunce siđe s neba i sakrije se duboko u pukotinu noći, sijednem na svoju
prostirku od rafije, šutnem Kayusovu nogu dalje od svojijeh stopala pa se
leđima naslonim na zid naše sobe.
Glava mi odjutros kamenuje um s puno pitanja, pitanja koja ne dobijaju
odgovora. Kako će to izgledat, biti žena muškome koji već ima dvije žene i
četri djece? Zašto Morufu oće novu ženu povr dvije koje već ima? A tata,
zašto me on oće prodat starcu, nimalo ne misleć na moje osjećaje? Zašto nije
održo obećanje koje je obećo mami prije nego je smrt odnjela?
Metnem ruku na prsa, tamo di mi previše pitanja izaziva bol, dignem se na
noge s uzdahom pa priđem prozoru. Vanka me dočeka mjesec. Crveni se.
Prenisko je na nebu, ko da je Bog iščupo svoje bjesno oko pa ga zavitlo
usred našega dvorišta.
Te su noći na nebu i krjesnice. Tijela im blijeskaju s puno boja:
zeleno, plavo, žuto, dok svaka od njijeh pleše i trepće u mraku.
Nekad davno, mama mi je rekla da krjesnice noću uvjek nose dobre vješti
onima koji ih vide. - Krjesnica je zjenica anđelova oka - rekla je. - Vidiš onu
tamo, onu šta se kočoperi na listu onoga drveta, Adunni? Ta nama nosi
poruku da ćemo brzo imat para. - Nisam sigura kojuje poruku ta krijesnica
tjela prenjet prije svog tog vremena, ali znam da nam nije donjela nimalo
para.
Kada je mamu odnijela smrt, u meni se utrnulo svijetlo. Mnogo sam mjeseci
živijela u mraku, sve dok me jednog dana Kayus nije našo u našoj sobi, di
sam tugovala i plakala, pa me svojim okruglim očima, punima straha, počeo
kumit da prestanem plakat jer mu moje suze bude bol srca.
Tog sam dana uzela svoju tugu i zaključala je u srce da bi mogla bit snažna i
brinut se za Kayusa i tatu. Ali ima dana ko danas, kad se tuga oslobodi iz
srca pa se izkoprca van, plazeć mi jezik u lice.
Nekih dana, kad zatvorim oči, uspijem vidjet mamu ko cvijet ruže: žutih,
crvenih i ljubičastih latica s blistavim listovima. A ako duboko udahnem,
skoro je mogu namirisat. Oni slatki miris ružina grma posađena u nasadu
metvice, kokosova sapuna u njenoj kosi kojim je taman oprala na slapovima
Agana.
Moja je mama imala dugu kosu u koju bi upela crne niti pa je omotala oko
glave ko da je debelo užeta, na kraju izgledajuć ko da oko glave ima dvije ili
tri manje gume od auta. Nekad bi znala maknut niti iz kose i pustit je da joj
padne niz leđa da bi je ja mogla češljat svojom drvenom četkom. Nekad bi
mi znala jamit četku iz ruke, posjest me na klupicu kraj bunara pa mi utrljat u
kosu tolko kokosova ulja da bi, odajuć selom, bazdila na prženu hranu.
Nije bila stara, moja mama, imala je tek četrdese i nešto godina prije nego je
umrla, a ne prođe ni dan da ne osijetim u sebi bol i čežnju za njenim tihim
smjehom i glasom, za mekosti njenih ruka, za očima koje su uvjek govorile
puno više nego usta.
Bolest je nije mučila dugo, Bogu fala. Samo šes i po mjeseci tjekom koji je
kašljala i kašljala dok joj kašalj nije proždro meso, učinivši da joj ramena
izgledaju ko kvaka na vratima naše dnevne sobe.
Prije te vražije bolesti, mama je uvjek nešto radila. Stalno je radila ovo ili
ono, uvjek pomažuć svima u selu. Svakog bi dana napravila stotinu uštipaka
da bi ih prodala na tržnici u Ikatiju, nekad odvadivši pedeset, onih
najdobrijih s zlaćano-smeđom koricom, iz vrela ulja pa mi rekavši da ih
odnesem Iyi, starici koja živi u selu Agan. Ne bi znala točno reć otkud su se
Iya i mama poznavale, niti kako se stara žena zapravo zove jer je iya zapravo
jorupska riječ za staricu. Znam samo da me mama uvijek slala da nosim
hranu Iyi i ostalim bolesnim staricama iz sviju sela oko Ikatija: vruću amalu i
juhu od bamije s rakovima ili grahom, i dodom u kojem su ispečene banane
bile meke i pune ulja.
Jednom sam se, kad je mama već bila prebolesna da bi daleko putovala,
odnijevši uštipke Iyi, vratila kući kasno noću pa pitala mamu zašto još šalje
hranu ljudima kad sama više nije u stanju putovat daleko, a mama mi je
rekla: - Adunni, moraš činiti dobro drugima čak i kad ti samoj nije dobro,
čak i kad cjelom svjetu oko tebe nije dobro.
Mama me podučila kako se molit Bogu, kako uplest nit u kosu, kako oprat
odijeću bez sapuna, i kako promjenit krpu kada me mijesečna gošća prvi put
posijetila.
Grlo mi se i danas stegne kada joj čujem glas u glavi, slab i blag, dok je
kumila tatu da me ne daje nijednome muškome ako ona skonča od bolesti.
Čujem i tatin glas, drhtav od straha dok se bori ostat jak dok joj odgovara: -
Prestani ponavljat te gluposti o umiranju.
Niko tu neće umrjet. Adunni se neće ni za koga udat, čuješ me?
Iće u školu i radit sve šta ti oćeš, kunem ti se! Samo ozdravi što prije!
Ali mama nije ozdravila. Bila je mrtva dva dana nakon tatina obećanja, a ja
se sad udajem za starca jer je tata zaboravijo sve što je obećo mami. Udajem
se za Morufua jer tati trebaju pare za hranu i kiriju i ostale gluposti.
Okusim sol svojih suza prisjećajuć se svega, a kad se vratim nazad na svoju
prostirku i sklopim oči, opet ugledam mamu ko ružin cvijet. Ali ova ruža više
nema žutih, crvenih i ljubičastih latica, ni blistavih listova. Cvjet je obojan
smeđim bojama mokra lista kojeg su izgazila prljava stopala čovijeka koji je
zaboravio obećanje dato njegovoj mrtvoj ženi.

TREĆE POGLAVLJE

Uspomene i tuga ne daju mi zaspat cijele noći.

S prvim kukurjekanjem pijetla ne skočim odma na noge da bi započela sa
svojim svakodnevnim metenjem, pranjem odijeće ili mljevenjem graha za
tatin jutarnji obrok. Ostanem ležat na prostirki, sklopljenih očiju osluškujuć
sve zvukove oko sebe. U daljini čujem kukurjekanje pjetla, njegov dubok,
žalostan zov; kosove u našem stablu manga koji ko i svakog jutra cvrkutaju
svoj veseli pozdrav jutru. Slušam kako negdi daleko, netko, možda seljak,
sjekirom udara o drvo: i udara, udara, udara. Slušam kako metla silovito
fijuče po podu nekoga dvorišta, kako mama iz drugoga viče dijeci da se dižu
i odu umit, i da se posluže vodom iz glinena vrča, a ne onom iz metalna
vjedra.
Zvuci su isti svako jutro, ali danas, svaki je zvuk udarac u srce, rđav i zloban
podsijetnik da se primiče čas moga vjenčanja.
Uspravim se i sijednem. Kayus još spava na svojoj prostirki. Oči su mu
sklopljene, al izgleda kao da se dvoumi i misli bi li se budio.
Od dana kad smo ukopali mamu, kapci ko da mu drhte i trepere, naprežuć se
u nekoj teškoj borbi dok glavom mlatara Ijevo i desno.
Primaknem mu se bliže pa mu dlanom pokrijem kapke i nježno zapijevam u
uho dok se ne primiri.
Kayusu je samo jedanes godina. Često zna bit nemoguć, ali uvuko mi se
duboko u srce. Ja sam ta kojoj Kayus dolazi plakat kada ga drugi dječaci
ismijavaju na seoskom trgu, nazivajuć ga borcem s mačkama jer je Kayus, on
je bijo stalno bolestan kad je bijo djete pa ga je tata odveo na to neko
mijesto di su mu britvom sa svake strane usta triput zarežali obraze, davši mu
biljeg koji je trebo odagnati duh bolesti. Kada ugledate Kayusa, pomislite
daje potuko s velkom mačkom i da ga je ona svoj i j em noktima izgrebala po
obrazima.
Ja sam ta koja sam podučila Kayusa svim školskima lekcijama kojih se još
sijećam, plus i minus, i priroda, i najvažnije, engleski, jer tata nema para za
školarinu, čak ni za Kayusa. Ja sam ta koja sam mu rekla da ga čela svjetla
budućnost ako se samo natjera učit.
Tko će se brinut za Kayusa kad se udam za Morufua? Rođeni?
Uzdahnem i pogledam prema svome starijem bratu, Rođenom, koji spava u
krevetu s tupim izrazom lica. Pravo mu je ime Alao, ali niko ga ne zove tako.
Rođeni je prvorođenac pa tata zato tvrdi da mora imat čast spavat na
jedinom krevetu u sobu koju nas troje djelimo. Ne smeta mi. Na krevetu je
tanki madrac od pjene, pun rupa koje stjenicama služe ko kuhinja i zahod.
Ponekad madrac smrdi ko pazuh zidara s tržnice. Kada neko od njizih
podigne ruku u pozdrav, smrad te more ubit na licu mijesta.
Kako će Rođeni moć brinut za Kayusa? Ne zna ni kuvat, ni čistit, niti je
sposoban za bilo šta osim svojeg mehaničarskog posla.
Ne voli se ni smijat, ni osmjehivat, a s devetnes i po godina izgleda ko
boksač, s nogama i rukama ko granama debela stabla. Ponekad i cjelu noć
radi u Kassim Motorsu pa se, kad dođe kući tako kasno, samo baci u krevet i
zaspe. Sada hrče, umoran, svakim mi dahom ispuhujuć vreli zrak u lice.
Na trenutak zadržim pogled na Rođenom, promatrajuć kako mu se prsa
nadimaju i spuštaju u ritmu koji ne sijedi neku pjesmu, prije nego se opet
okrenem Kayusu pa ga dvaput nježno plijesnem po ramenu. - Kayuse. Budi
se.
Kayus odškrine kapak jednog oka prije nego ih otvori oba. Uvijek to radi
kada je vrijeme za buđenje: najprvo otvori jedno oko pa tren kasnije i drugo,
ko da ga je strah da će se, ako ih oba otvori odjednom, uvalit u probleme.
— Adunni, jesi dobro spavala? — upita.
- Dobro sam spavala - slažem. - A ti?
- Loše - odgovori, uspravivši se u sijedeći položaj na prostirki kraj mene. —
Rođeni kaže da se iduće sedmice udaješ za Morufua.
Jer se šalijo?
Primim ga za dlan; hladan i malen u mojoj ruci. - Nije šala - odgovorim. -
Iduće sedmice.
Kayus kimne glavom, gore-dolje, pa zubima povuče usnicu i zagrize. Ne reče
ni rječi nakon toga. Samo zagrize usnicu i ulovi me za ruku pa jako stisne.
- Oćeš li uopće navraćat iza udaje? - upita. - I podučavat me?
I kuvat mi rižu sa palminim uljem?
Slegnem ramenima. - Rižu s palminim uljem nije teško skuvat.
Samo treba rižu tri put isprat u vodi pa je ostavit da se namače u zdjeli. Onda
uzmeš frišku papriku i... - umuknem jer mi se usta pune suzama, gušeć rječi i
tjerajuć me na plač. - Ne želim se udat za Morufua — priznam. — Molim te,
kumi tatu da se predomisli.
- Nemoj plakat - reče Kayus. - Ako ćeš ti plakat, i ja ću.
Kayus i ja nastavimo se grčevito držat za ruke, njemo plačuć.
— Utekni, Adunni — reče Kayus, otiruć suze, očiju širom raširenih i punih
bojažljive nade. - Utekni daleko i sakrij se.
- Ne - odgovorim, otresajuć glavom. - Sta ako me seoski poglavar ulovi u
bijegu? Zar si zaboravio na Asabi?
Asabi je djevojka iz Ikatija koja se nije htijela udat za starca jer je djelila
pravu ljubav s Tafom, momkom koji je radijo u istoj Kassim Motors
radionici s Rođenim. Dan po vjenčanju, Asabi i Tafa su utekli, ali nisu
daleko umakli. Ulovili su Asabi pred granicom pa je istukli na mrtvo ime. A
Tafa? Jadnička su obijesili na seoskom trgu ko pjevca pa mu tjelo kasnije
bacili u šumu Ikati. Seoski je poglavar reko da je Tafa ukro tuđu ženu. Da
mora umrijet jer su u Ikatiju patnja i smrt kazna koja čeka sve lopove.
Poglavar je naredio da Asabi zaključaju na sto i tri dana, sve dok ne nauči da
joj je mijesto i obveza sjedit u muževoj kući, a ne biježat od njega.
Ali Asabi nije ništa naučila. Nakon što je ta sto tri dana sjedila zaključana u
sobičku, Asabi je rekla da neće više nikada izać iz sobe.
I tako je ostala unutrin do dana današnjeg, piljeć u zidove, čupajuć vlasi s
glave i jeduć ih, čupajuć vlastite trepavice jednu po jednu pa ih skrivajuć u
grudnjak, pritom govoreć sama sa sobom i Tafinim duhom.
- Možda dozvole da se dođeš igrat s menom u Morufuov dom - kažem. -
Moremo se sastajat i na ulici, i na pazaru, zapravo bilo di.
- Misliš? - upita Kayus. - Sto ako mi Morufu ne dozvoli da se dođem igrat s
tobom?
Prije nego se stignem domislit odgovoru, Rođeni se okrene u snu, raširi noge
i istisne glasnu gadariju koja ispuni zrak smradom crknuta štakora.
Kayus onjuši zrak, zauzda smijeh pa dlanom pokrije nos. — Možda se bolje
udat za Morufua nego ostat u ovoj kući s Rođenim i njegovim smradom.
Stisnem mu dlan pa navučem osmijeh na usnice.

*
Pričekam dok Kayus ponovno zaspe prije nego ću otić iz sobe.
Tatu zateknem vanka; sjedi na kuhinjskoj klupici kraj bunara.
Jutro se pomalo puni svijetlom, a sunce se tek počinje budit iz sna; izgleda
ko polovica narandžasta kruga koji poviruje iza tamne krpe na nebu. Tata je
izašo vanka bez majice, samo u hlačama i bez obuće na nogama. Kutom usta
žvače kratku grančicu. U jednoj ruki drži svoj crni radijo dok drugom rukom
lupka kamenom po njemu ne bi li ga probudio. Radi to svako jutro, još
otprije nego se Kayus rodio, nastojeć probudit radijo, pa se spustim na
pijesak i, metnuvši ruke za leđa, pričekam da se radijo probudi.
Tata triput kamenom udre po radiju sa strane - ko, ko, ko - a naprava proradi
i oglasi se krčkajučim zvukom. Prođe momenat prije nego s radija progovori
muški glas: - Doobrooo jutro! Ovo je OGFM 89.9. Jedna i jednina narodna
postaja!
Tata pljune grančicu na pješak kraj mene pa me pogleda kao da me oče
zveknut po glavi koju sam pognula pred njim. - Adunni, oću slušat vješti u
šest. Šta je sad?
— Dobro jutro, tata — odvratim. — U kući više nema graha.
Smijem li otić jamit malo od Enitanine mame?
Već sam metnula grah da se moči u limenoj posudi u kuhinji, ali moram
razgovarat s nekim o svom vjenčanju, a Enitan i ja najbolje smo prijateljice
još otkad smo naučile čitat ABC i brojat 123. Njena majka isto ima malu
farmu i često nam zna davat grah, slatki krompir i sjeme dinje, govoreć nam
da ćemo platit kada budemo imali para.
Tata me iznenadi nasmijavši se i rekavši: - Čekaj.
Metne radijo na klupicu, jako nježno i pažljivo, ali naprava se oglasi
krčanjem dva puta, a onda jednostavno crkne. Ispusti dušu.
Glas OGFM-a 89.9 zamukne. Jedne i jedine narodne postaje više nema. Tata
na momenat ostane piljit u radijo, njemu crnu kutiju koja je od njega ostaa,
pa, prosiktavši, nadlanicom zvekne u napravu koja poleti zrakom i razbije se,
mlatnuvši o tlo.
- Tata! - progovorim, ulovivši se s oba dvije ruke za glavu. - Zašto si razbijo
radijo, tata? Zašto? — Te-ve ionako nikad nije radio, a sada je i od radija
ostala samo slomljena plastika puna žutih, crvenih i smeđih žica koje vire
vanka.
Tata ponovno prosikće pa se izvije u desno da bi mogo gurnut dlan u Ijevi
džep svojih hlača pozadi. Izvuče dvije novčanice od pedese naira pa mi ih
dadne. Oči mi se rašire kad vidim pare; prljave, meke i smrdljive po
cigaretama. Otkud tati pare koje mi daje?
Od Morufua? Srce mi se vrpolji dok pare koji bazde po cigaretama savijam
pa zadjevam u rub svoje pregače.
Ne kažem mu fala gospodine.
- Adunni, dobro me slušaj - reče tata. - Te pare su ti za platit grah. A onda
reci Enitaninoj mami da ću iza tvoga vjenčanja ja, tvoj tata — udari se po
prsima ko da sama sebe oče oslobodit života - platit za sve šta nam je dala.
Platit ću za sve šta nam je ikada dala.
Pa neka košta i iljadu naira, sve ću platit. Do zadnjega naira. Reci joj tako,
čuješ me?
- Da, gospodine.
Pogleda komadiće svoga radija na zemlji pa izvije usnice u ukočen osmjeh. -
A onda ću kupit novi radijo. Ispravan. Možda čak i novi te-ve. Sofu s
jastukima. Novi... Adunni? Strogi mu pogled sjevne prema meni. — U šta si
blenula? Ajde! Kreni! Brzo!
Odem od njega, ne rekavši mu ni riječi.
*
Puteljak do Enitanine kuće je zapravo tanki potez ladna, mokra pjeska iza
rjeke, s grmljem koje je s obe strane puta visoko kolko i ja. Zrak je s ove
strane sela vazda ladan, čak i ka sunce grane na nebu i obasja sve pod
sobom. Pijevušim dok koračam, držeć pogled oborenim i glas tihim jer se iza
grmlja seoska djeca peru i brčkaju u rjeci. Ne želim da me neko od njizih
zovne imenom i upita za glupave planove za moje glupo vijenčanje pa
ubrzam korak, skrenuvši udesno na kraju staze, na mijestu di je tlo opet suvo,
i di se smjestio Enitanin dom.
Njezina kuća nije ko naša. Farma njene majke dobro napreduje pa su kroz
zadnju godinu počeli crveno blato kuće prekrivat cimentom, i počeli
nabavljat namještaj pa sad imaju sofu s jastukima, krevet s dobrim madracem
i stojeći ventilator koji ne klepeče dok mu se krilca okreću. I te-ve im radi
kako treba. Ponekad zna ulovit čak i filmove inozemstva.
Nađem Enitan pozadi u kući di vjedrom na debelome konopu izvlači vodu iz
bunara. Pričekam dok spusti vjedro na pod prije nego je zovnem imenom.
— Ah! Gle ko me došo obići ranom zorom! — reče, digavši ruku u zrak ko
da mi salutira. — Adunni, nova mladenka!
Kad mi se proba naklonit, zveknem je posred čela. - Prestani s tim - kažem
joj. - Nisam mladenka. Bar ne još.
— Ali brzo ćeš bit — reče, povukavši maramu s grudi da bi njenim rubom
otrla čelo. — Samo sam te htijela pozdravit posebnim pozdravom.
Nekad znaš bit tako ljuta, Adunni. Šta te tako muči jutros?
- Di ti je mama? - upitam. Ako joj je mama u kući, onda ne mogu s Enitan
razgovarat o vjenčanju jer joj je majka najgora od svih i nikako ne razumje
zašto se neću udat za starca. Kada me zadnji put čula kako svoje straove
pričam Enitan, izvukla mi je uši navr glave, govoreć mi da pregrizem
jezičinu i zafalim Gospodu što ću imati muškoga koji će se brinut za me.
- Na farmi - odgovori Enitan. - Ah. Mislim da znam zašta si tužna. Ajd za
mnom. Imam nešto graha u...
— Nisam ode zbog hrane — odvratim.
- Zbog čega onda vako jadno lice?
Oborim glavu. - Razmišljala sam da... molim svoga tatu da me ne da
Morufuu. — Govorim tolko tiho da skoro ni sama ne čujem rječi. - Bi li išla
s menom kad ga budem molila? Ako ti budeš s menom, možda će se
predomislit u vezi svega.
— Molit tvoga tatu? — Čujem nešto jako u njenu glasu, nešto zbunjeno, nešto
ljuto. — Zašta? Jer ti se život mjenja nabolje?
Zabijem nokte nožnih prstiju u pješak pa osjetim oštar kamen koji me ubode
u nožni prst. Zašto niko ne razumje zašto se neću udavat? Kada sam još išla u
školu, najstarija od sve djece tamo, Jimoh, glupavi dječak iz razreda, stalno
mi se smijo. Jednog sam dana odala prema svojoj klupi, a Jimoh mi je reko:
- Tetiće Adunni, zašto si još u osnovnoj školi kada su ti svi vršnjaci u
srednjoj? — Bilo mi je jasno da me Jimoh oče rasplakat i učinit da se
osijećam pokislo jer nisam počela ić na školovanje navrjeme ko druga djeca,
ali pogledala sam to đavleno djete u oči, a on mi je vratio pogled.
Odmjerila sam njegovu glavu oblika ko trokut, naopako nasađenu, a on mi je
uzvratio pogled. Onda sam mu isplazila jezik, povukla sebi uši i rekla: -
Zašta ti nisi u trgovini biciklama kad ti glava izgleda kao sjedalo bicikle?
Razred se tog dana treso od smijeha djece, a ja sam se osjećala jako dobro,
misled da sam jako mudra i pametna, sve dok učiteljica nije triput udarila
ravnalom po svom stolu i viknula: - Tišina.
Tih godina šta sam bila u školi, uvjek sam imala spreman odgovor za one
koji bi mi se smijali. Uvjek sam se borila za sebe, uvjek držala glavu visoko
dignutom jer sam znala da sam u školu došla učit. Učenje ne zna dob i
godine. Svako more učit pa sam zatvrdoglavila u učenju, dobivajuć dobre
ocjene za moj rad i baš kad sam postala dobrija u plus, minus i engleskom,
baš je tad tata reko da moram stat jer više nema para za školu. Od tada se
trudim ne zaboravit naučeno. Čak učim i male dječake i djevojčice u selu
ABC i 123 na pazarne dane. Ne dobijam puno para za to šta jih učim, ali
nekad mi mame dječice tutnu ponešta u ruku, dvadeset naira, vrećicu žita,
zdjelu riže ili konzervu sardina.
Jamim šta god da mi dadnu, jer volim učit tu dijecu. Sviđa mi se kako su im
oči uvijek tako svijetle, glasovi tako glasni, kad pitam:
— Sta počinje slovom A? — a oni odgovore: - Aligator, A-A-ALIGATOR,
iako niko od nas nikad nije golim okom vidijo aligatora, osim na te-veju.
- Ko će učit dijecu iz sela na pazarne dane? - Ta dijeca imaju svoje majke i
očeve. - Enitan prekriži ruke preko prsa i zakoluta očima. — A kada rodiš
svoju dijecu, močeš njizih učit!
Zagrizem usnicu da bi zarobila suze šta mi navru na oči. Brak se u našemu
selu smatra dobrom stvari. Mnoge se dijevojke žele udat, bit nečija žena,
neke čak i bilo čija; ali ne i ja. Adunni se ne želi udati. Razbijam glavu sotim
otkad mi je tata reko za moj brak, razmišljajuć da možda ima nešto bolje od
udaje za starca, ali glava ko da mi odbija surađivat s zamislima. Razmišljala
sam čak i o bijegu, odlasku negdi daleko di me tata neće moć nać. Ali kako
mogu tek tako otić i ostavit svoju braću i selo? A sada čak ni Enitan ne
razumje što osijećam.
Dignem glavu i pogledam je u lice. Oće se udati još otkako je napunila
trines, ali rekla bi da zbog svoje gornje usne šta joj se nabire i izvija ulijevo
zbog nesreće koju je doživijela ko djete, niko njenom tati ne dolazi s bračnim
ponudama. Enitan ne mari za obrazovanje i učenje iz knjiga. Dovoljno joj je
plest kosu, a sada se razmišlja počet bavit i šminkanjem dok čeka trenutak
kad će je budući muž nać i doć po nju.
- Zar nemoš poći s menom molit tatu za me? - upitam.
- Molit ga za šta? - Enitan glasno prosikta pa odmahne glavom.
- Adunni, dobro znaš da je ovo dobro za tvoju obitelj. Sjeti se samo kolko si
patila otkad ti je mama... - Uzdahne. - Znam da to nije ono što oćeš. Znam da
voliš školu, ali dobro promisli, Adunni.
Misli kolko će ti obitelji bit bolje zbog toga. Čak i ako bi pristala molit
tvojeg tatu, svjesna si da od toga neće bit ništa. Kunem ti se, kad bi ja našla
muškoga ko šta je Morufu koji me oće uzet, ja bi bila presretna! - Pokrije
usta dlanom pa se sramežljivo osmjehne.
- Vako ću plesati na svom vijenčanju. - Prstima primi maramu pri koljenu pa
je pridrži i pokrene noge, mećuć jednu pred drugu, lijevo, desno, desno,
lijevo, sljedeć ritam pjesme koju niko drugi ne čuje. - Sviđa ti se? Prisjetim
se kako je tata maloprije razbijo radijo, i da Morufuovim novcem misli kupit
nove stvari.
- Sviđa ti se? - Enitan ponovi pitanje.
— Plešeš ko da ti se bolest uvukla u oba dvije noge — odgovorim Enitan i
nasmijem se teškim smijehom, preteškim za moja usta.
Ona pusti maramu, prisloni prst o čeljust pa se zagleda u nebo.
- Šta bi mogla učinit da bi uveselila Adunni? Hm, šta? Sta bi ja mogla... Aha!
Znam šta će te uveselit. - Ulovi me za ruku pa me odvuče u prednji kraj kuće.
- Dođi vidjet svu divnu, divnu šminku koju ću koristit na tvome vjenčanju.
Znaš da imaju olovke za oči zelene boje? Zelene! Dođi da ti pokažem. Kada
ih sve vidiš, bićeš presretna! A onda, nakon toga, moremo otić do rijeke i...
- Ne danas - rečem, izvukavši ruku iz njezina dlana i okrenuvši se od nje da
bi sakrila suze. - Imam previše puno posla. Puno...
priprema za vjenčanje.
— Jasno — odgovori ona. — Možda bi mogla svratit u tvoju kuću popodne
da isprobamo šminku?
Odmahnem glavom, krenuvši nazad doma.
- Čekaj! Adunni - vikne ona. - Koju boju ruža da uzmem?
Crvenu nove supruge ili ružičastu za mladu...
- Donesi crni - promrmljam samoj sebi, zašavši za ugao. - Crninu za
žalobnicu!

ČETVRTO POGLAVLJE

Dvije godine prije nego mi je mamu uzela smrt, jedan se auto dovezo u naše
dvorište pa se zaustavijo pod našim stablom manga.
Sjedila sam pod stablom i prala tatinu potkošulju, a kada je auto stao, stala
sam i ja sa pranjem, otresla sapunicu s dlanova i zagledala se u auto. Sigurno
je neki bogatun vlasnik takva auta, crna i svjetlucava s velikim gumama i
prednjim svijetlima ko očima uspavane ribe. Vrata se otvore, a vanka izađe
samo jedan čovijek, noseć sa sobom mirise klime, cigareta i parfema. Visok,
možda i najvišlji čovjek šta sam ikada vidjela, kože smeđe k prženi kikiriki,
a lica tako Ijepa i čeljusti tako izduljene da me podsjetio na Ijepa konja.
Nosijo je skupe hlače od zelena sukna, sa zelenom kapom na vitkoj glavi.
- Dobro jutro, došao sam vidjeti Idowu - rekao je, govoreć brzo, brzo,
mekim glasom. - Je li ovdje?
Idowu je ime moje majke. Nikad joj nisu dolazili posjetioci, osim pet žena iz
Ženske crkvene molitvene zajednice svake treće nedjelje u mjesecu.
Zaklonim oči od jutarnjeg sunca. — Dobrojutro, gospodine — odzdravim.
- Ko ste vi?
- Je li ovdje? - upita ponovno. - Zovem se Ade.
- Ošla je poslom - odgovorim. - Oćete sjest i pričekat je?
- Žao mi je, ne mogu - reče. - Došao sam u Ikati samo kako bih obašao bakin
grob. Ona je, hm, preminula je dok sam bio u inozemstvu. Htio sam
pozdraviti tvoju majku na putu natrag prema zračnoj luci. Večeras letim
natrag.
— Letite? Mislite avijonom'. Do Inozemstva? — Već sam se dosta naslušala
o tom Inozemstvu, o Merici i Londonu. Čak sam ga i vidijela unutar te-veja,
muške i žene s žutom kožom i nosevima tankim ko olovke i kosom koja je ko
užad, ali nikada nisam vidijela nekog otuda golim očima. Ponekad sam ih
znala čuti i na radiju kako govore brzo, brzo, ko da svoj engleski oče koristit
ko neku posebnu moć kojom će zbuniti sve druge.
Pogledam tog visokog, zgodnog muškarca, njegovu kožu boje prženog
kikirikija, i njegovu kratku kosu koja izgleda ko kuhinjska spužva.
Ne liči na ljude iz inozemstva s te veja. - Otkud ste? - upitam ga.
- Ujedinjeno Kraljevstvo - reče je, blago se osmijehnuvši i osljepivši me
bjelim zubima poredanim u ravnu crtu. - London.
— Zašto onda ne izgledate žuto ko oni? — upitam.
Uozbilji se, a onda prasne u smijeh. — Ha-ha. Mora da si Idowuina kći -
reče. - Kako se zoveš?
- Ime mi je Adunni, gospodine.
- Lijepa si, baš kao što je i ona bila tvojih godina.
- Fala vam, gospodine - odgovorim. - Mama se zaputila daleko, išla je obać
Iyu, svoju staru prijateljicu iz susljednog sela. Neće se vratit prije sutradan.
Mogu joj dat vašu poruku.
— Kakva šteta — reče. — Možeš li joj reći da se Ade vratio kako bi je
potražio? Reci joj da je nisam zaboravio.
Kad je sijeo u svoj auto pa otišo, stala sam razmišljat, pitajuć se ko je taj
čovjek i odakle zna moju mamu. Kada se vratila, rekla sam joj da ju je došao
obaći gospodin Ade iz Inozemstva od Ujedinjenog Kraljevstva, a ona je bila
šokirana. - Gospodin Ade? - ponavljala je ko da je gluha. - Gospodin Ade?
A onda je zaplakala, ali tiho, jer nije htijela da je tata čuje. Trebale su mi još
tri sedmice da je pitam zašto je bila šokirana i rasplakana.
Rekla mi je da je gospodin Ade iz bogate obitelji. Da je prije puno godina
živio u Lagosu, ali je došo u Tkati svojoj baci tijekom praznika. Jednog je
dana mama prodavala uštipke, a gospodin Abe kupio je nekoliko uštipaka od
nje. I onda se jednostavno zaljubio u nju. Jako, moćno. Rekla mi je da joj je
bijo prvi muški prijatelj, jedini muški kojeg je ikad voljela. Njizih su se
oboje htijeli vjenčat, željeli su to. Ali moja mama nije išla u školu pa je
obitelj gospodina Adea rekla da nema braka. Kada je gospodin Ade
zaprjetio da će se ubit ako se ne oženi mamom, njegova ga je obitelj
zaključala u avijon i poslala ga do Inozemstva. Mama je plakala i plakala pa
je njezina obitelj naćerala da se uda za tatu, čovjeka kojeg nije nikad ni
voljela. A sada on meni oće napraviti isto.
Toga dana, mama mi je rekla: — Adunni, nisam se udala za onog kojeg volim
zato jer nisam išla u škole. Htijela sam otić iz ovog sela, brojat pare i živjet
dobro, pročitat puno knjiga, ali sve to nije bilo moguće. — Onda me šćapala
za ruku. — Adunni, Bog mi je svjedok da ću dat sve od sebe da te pošaljem u
škole jer oću da imaš šansu u životu. Oću da naučiš dobar engleski, jer u
Nigeriji svi razume engleski, a što ga dobrije govoriš, dobrije će ti bit
prilike za posao.
Nakašljala se, promeškoljila na podnoj prostirki pa nastavila govorit. - U
ovom te selu niko neće tjerat da se udaješ sve dok ideš u školu. Ali ako ne
budeš išla u školu, udat će te za prvoga koji naiđe čim se primakneš
petnestoj. Tvoje ti je obrazovanje tvoj glas, dijete. Govorit će mjesto tebe
čak i kad ne otvoriš usta da bi progovorila. Govorit će mjesto tebe sve do
dana kada te Gospod pozove k sebi.
Toga sam dana rekla samoj sebi da ću, čak i ako ne dobijem ništa od života,
ić u školu. Završit ću i osnovnu, i srednju, i fakultet, i postat učiteljica jer ne
želim imati bilo kakvi glas...
Oću imati grmući glas.
- Tata?
Sjedi na sofi, pogleda uperena u te-ve, piljeć u njegovo sivo, stakleno lice ko
da snagom volje oće sama sebe omađijati da bi mogo pratit izborne vijesti.
- Tata? - Stanem predanj. Već je noć pa dnevnu sobu osvjetljava mutno
svjetlo svijeće metnute na pod, gdje se bjeli štap njena tijela topi, stvarajuć
nered kraj nogara sofe.
- Ja sam, Adunni - dodam.
- Oči me još služe - reče, progovorivši jorupskim. - Ako je jelo gotovo,
metni na tanjir pa mi donesi.
- Htijela bi razgovarat s vama, gospodine - spustim se na pod pa mu zagrlim
obe dvije noge. Mozak mi je šokiran kad svatim da mu se noge sve više i
više tanje otkad je mamu smrt odnjela. Imam osjećaj da u rukami držim samo
tkaninu nogavica.
- Tata, molim vas.
Tata je krut čovjek čije je lice stalno namrgođeno i koji se uvjek svađa sa
svima u kući, i baš sam zato htijela da Enitan dođe s menom. Kada je tata u
kući, svi se moramo ponašat kao da nas nema. Nema razgovora. Nema
smjeha. Nema kretanja. Čak i dok je mama još bila s nama, često je znao
vikat na nju. Jednom davno, čak je i istuko. Samo jednom. Ošamario je samo
jednom, ostavivši joj obraz naoteklim. Rekao je da je učinio to zato jer mu je
odgovorila dok se dero na nju. Da ženino nije odgovarat muškome kad joj
nešta govori. Posije je nije tuko, ali nisu bili nešto puno sretni skupa.
Sada me pogleda, svjetlucava čela orošena znojem. - Sta je?
- Ne želim se udat za Morufua - kažem. - Ko će se brinuti za vas? Kayus i
Rođeni su dječaci. Ne znaju kuvat. Ne znaju prat odjeću i mest kuću. — Sutra
će Morufu u kuću donjet četri muške koze - tata podigne četri prsta, počevši
govorit engleski. — Jean, dva, tri, četri — nabroji, ispljunuvši pritom iz usta
mušicu koja mi doleti na gornju usnicu. — Donjeće i perad. Domaću perad,
jako skupu. Vreću riže, zapravo dvi. I pare. To ti nisam reko. Pet iljada naira,
Adunni. — Imam lijepo djevojče u kući. U tvojim ti godinama nije više
mijesto ode. Dosad si već trebala rodit bar jedno ili dvoje dijece.
- Ako me date Morufuu, bacate mi budućnost u smeće. Imam dobru glavu,
tata. Znate to, i učiteljica to zna. Ako nađemo načina da nastavim ić u školu,
mogu vam pomagat kada nađem dobar poso. Ne smeta mi vratit se u školu i
bit najstarija u razredu. Znam da mogu naučit stvari brzo, bez muke. Brzo ću
završit nauke i postat učiteljica pa ću dobivat mjesečno plaću i moću vam
izgradit kuću i kupiti vam Ijep auto, crni Benz.
Tata šmrcne pa otare nos. - Nema para za hranu, a di je još tries iljada za
kiriju. Sta ćeš imat od toga šta ćeš postat učiteljica? Ništa.
Samo tvrdoglavu glavu. I lajava usta, jer ti ova koja sad imaš nisu dosta,
jeli? Jeri oćeš bit ko Tola?
Tola je dijete gospodina Bade. Ima dvadese pet godina i izgleda ko agama
gušter s dugom kosom. Gospodin Bada pošlo je u školu u grad Idanru, a ona
sada radi u banki tamo, i ima i auto i pare, ali nije našla muža. Kažu da traži
posvuda, ali je niko neće uzet, možda zato jer izgleda ko agama gušter s
kosom, a možda i zato jer ima para ko i bilo koji muškarac.
- Ona ima puno para - kažem. - Brine se za gospodina Badu.
— Bez muža? — Tata otrese glavom pa dvaput udari dlanom o dlan. - Bože
oslobodi. Moji će se sinovi pobrinut za me. Rođeni uči mehaničarski zanat u
Kassim Motorsu. Brzo će i Kayus njegovim putem. A šta ću s tobom? Ništa.
Punih četrnes, skoro petnes, to je dobra dob za udaju. Tata opet šmrcne pa se
počeše po vratu. - Juče mi je Morufu još rekao da će mi, ako ti prvo dijete
bude muško, dat još deset iljada naira.
Na grudi mi sjedne težina, pridruživši se teretu koji leži tamo još otkad je
mamu smrt uzela.
- Ali obećali ste mami - kažem. - A sada ste zaboravili na obećanje.
- Adunni - reče tata, odmahujuć glavom. - Obećanje ne moremo jest namjesto
hrane. Obećanjem se ne plaća kirija. Morufu je dobar čovjek. Ovo je dobro
za te. Razlog za sreću.
Nastavim kumit tatu, držeć ga za noge i namačuć mu stopala suzama, ali tata
me ne želi čut. Odmahuje glavom i ponavlja: — To je dobro za te. Razlog za
veselje. Idowu će bit sretna. Svi će bit sretni.
Kad Morufu dođe sutradan ujutro, a tata me zovne, pritom mu zahvaljujući na
peradi i muškim kozama, ja se ne odazovem. Kažem Kayusu da reče ocu da
mi je došla mijesečna posjetiteljica. Da su me bolovi u trbuhu bacili u
postelju. Ležim na prostirki pa, glave pokrivene majčinim rubcem, slušam
tatu i Morufua kako u dnevnoj sobi otvaraju bocu rakije i krčkaju kikirikijem.
Slušam ih i čujem Morufuov glasan smijeh dok na jorupskom govori o
izborima koji nam dolaze slijedeće godine, o tome da je Boko Haram samo
prošli mijesec oteo puno djevojčica iz neke škole, o svom taksi poslu.
Nastavim ležat ondje, nepomična, kvaseć majčin rubac suzama, sve dok noć
ne počne padat, a nebo poprimi crnu boju mokre zemlje.

PETO POGLAVLJE

Enitan i ja stojimo u stražnjem dvorištu naše kuće, iza kuhinje.

Enitan isprobava šminku za sutrašnje vjenčanje, trackajuć mi obraze bjelim
puderom i gurajuć mi crnu olovku za oči duboko u očne jabučice.
Naša kuhinja nije ko one kakove sam viđala u te-veju sa plinom za kuhanje
ili bilo kakvom elektrikom. Naša je kuhinja tek prostor s tri cjepanice drva
ispod željeznog lonca i jedna plastična zdjela koja nam je mjesto sudopera.
Tu je i kratka drvena klupa, ona na kojoj taman sijedim, jako Ijepa klupica
koju je Kedno, seoski drvodijelja, napravio za me drvetom sa stabla manga u
našem dvorištu.
- Adunni, sad izgledaš ko prava olori - reče mi sad Enitan, gurajuć mi olovku
duboko u glavu ko da me oće ozlijediti. — Kraljeva žena!
Čujem hihot u njenu glasu, veselje prijateljice koja je tako ponosna šta joj je
prepušteno šminkanje za vjenčanje. Digne mi bradu pa mi pritisne olovku
nasred čela, ko oni indijski ljudi koje viđamo na te-veju u središtu sela.
Onda mi stane olovkom iscrtavat obrve, Ijevo i desno, pa mi na usne nanosit
crveni ruž.
- Adunni - reče Enitan - brojim jedan... dva... tri, brzo! Otvori oči!
Zatrepćem očima pa ih otvorim. Isprva ne uspijem vidjet staklo za gledanje
koje Enitan drži na prsima radi suza kojih su mi pune oči.
- Pogledaj - reče Enitan. - Jel da da je dobro? Dirnem si lice na par mjesta,
ponavljajući ah, ah, ko da sam prezadovoljna onime što vidim. Ali crnina u
mojim očima izgleda ko da me neko laktom udario posred oka.
- Zašto si tako tužna? - upita Enitan. - Jesi još žalosna što ideš za Morufua?
Probam joj odgovorit, ali tad osjetim da ću se rasplakat i da neću moć stat i
da mi iz usta neće izać ništa što ima smisla i da ću samo uništit šminku koju
mi je metnula na lice.
- Morufu je bogat čovjek - Enitan nastavi uzdahnuvši, ko da joj je već dosta i
mene i mojih strahova i sumlji. — Brinut će se za te i tvoju obitelj. Šta više
moreš htijet od ovog života ako imaš dobra muža?
- Znaš da ima već dvije žene - uspijem izgovoriti - i četri djece.
- Pa šta? Poslušaj me - Enitan izgovori kroz smijeh. - Imaš sreće šta se
udaješ! Zafali Bogu na tom blagoslovu i prestani s tim glupostima i suzama.
- Morufu mi neće pomoć da dovršim školu - kažem ćuteć kako mi se srce
puni osjećajima koji gurnu suze niz obraze. — Ni on nije išo u školu. A ako
ne odem u školu, kako ću nać poso? Kako ću imati novce? Kako ću imat
grmući glas?
- Eh, čime se ti zamaraš - odvrati Enitan. - Škola u ovom selu ne znači ništa.
Nismo u Lagosu. Zaboravi na škole, zaboravi na sve te gluposti, udaj se za
Morufua i rodi mu zdrave, Ijepe dječake.
— Morufuova kuća nije daleko. Dolaziću se igrat s tobom i iću s tobom na
rijeku kada god ne budem imala previše posla sa šminkanjem. - Izvuče
drveni češalj iz džepa svoje ko sunce žute aljine pa mi počne češljati kosu. -
Oću je isplest u shuku stilu - reče. - A onda ću staviti crvene perle tu, tu i tu.
- dirne mi glavu posred glave, blizu lijevog i iza desnog uha.
— Oš da je tako ispletem? — upita.
- Radi šta oćeš - odgovorim, ne mareć.
— Adunni, nova supruga Ikatija — Enitan izgovori ko da pijeva pjesmu. -
Oću vidjet jedan široki osmjeh. - Gurne mi prst sa strane u trbuh pa stane
tamo njime vrtjet sve dok mi na snuždeno lice ne izvuče osmjeh, sve dok me
smijeh ne naćera na kašalj koji me stane štipkati u grudima.
Dalje u dvorištu, kraj stabla manga, Rođeni debelim užetom spušta željezno
vjedro u bunar. Bunar je pripado ocu moga djeda.
Napravijo ga je blatom, željezom i znojem, a mama mi je, dok još nije bila
mrtva, pričala da se otac moga djeda ubio u tom istom bunaru. Jednog je
dana jednostavno upo unutrin dok je zahvaćo vodu. Cijela tri dana niko nije
znao di je. Svi su ga tražili, po šumi, na farmi, seoskom trgu, čak i u mijesnoj
mrtvačnici, sve dok bunar nije počeo smrdit po pokvarenim jajima i
govnima. Onog dana kada su našli tjelo oca mojeg djeda, ono se tolko
napuvalo daje izgledalo da su mu noge, nos, drob, zubi i guzice svi bili
odjednom skotni.
Cijelo ga je selo oplakivalo, naričuć i mlateć se po prsima cjela tri dana.
Dok sada promatram Rođenog, dio mene oče da i on upadne u bunar ne bi li
radi toga otkazali vjenčanje. Ali loše je takvo što htijet vlastitome bratu pa
se predomislim.
Rođeni izvuče vodu pa spusti vjedro i obriše znoj sa čela. Tata gura svoje
biciklo jednom rukom, a u drugoj drži zelenu krpu.
Čak je obuko i svoje najbolje hlače, plavu angoru sa slikama malih, crvenih
brodića, pa izgleda ko da se zaputio u posjet kralju. Rođeni se ispruži na tlu,
čelom dodirnuvši pijesak, kako bi pozdravio tatu, prije nego uzme krpu od
njega pa stane glancat biciklo.
Enitan mi gurne češalj u kosu, odijeli pramen pa ga stane češljati brzo i
grubo.
— Ej — kažem, osjetivši kako mi čupa kosu ravno iz mozga.
- Uspori ruku.
- Oprosti - reče Enitan, gurnuvši mi glavu dolje pa mi stavši plesti kosu.
Nakon prve pletenice, uspravim glavu. Rođeni je izglanco biciklo. Tata
pljune na pod, pa tabanima utrlja pljuvačku u pijesak, nakon čega skoči na
bicikl i ode iz dvorišta.
Kada Enitan dovrši šminkanje i pletenje kose, i nakon što konačno isperem
sve te gluposti s lica, ostanem na istom mijestu pred kuhinjom, sjedeć na
istoj klupi, zabavivši se Ijuštenjem lišća s klipova kukuruza pa komušanjem
zrnja u vjedro.
Sjedim tako od sredine poslijepodneva, a mjesec se sad popeo već visoko na
nebo. Noć je vruća i zagušljiva. Leđa mi se čine ko ljuska jajeta koja će
svaki čas prsnut, a prsti su mi žuti od kukuruza i bolni, pa više od svega
želim prestat komušat kukuruz, ali komušanje je jedino šta mi um drži
zaokupljenim, jedino šta sprečava ga da luta posvuda, da previše razmišlja.
Kada je vjedro skoro do pola puno, pomaknem ga u jednu stranu pa se
uspravim na noge i počnem protezat, sve dok mi u leđima ne kvrcne, a onda u
vjedro nalijem zdjelu hladne vode pa ga pokrijem krpom.
Sutra će ujutro teta Sisi, koja uvijek kuha za ljude našeg sela, doći u našu
kuću. Pomješat će natopljeni kukuruz s batatom, šećerom i đumbirom pa sve
skupa samljeti kako bi napravila kunu, piće koje se pije na vijenčanjima.
Šutnem preostalih deset klipova kukuruza u stranu, ne mareć što je tlo puno
crvena pijeska. Ako joj sutra bude trebalo još kukuruza, neka ga sama
komuša. Ja neću. Prsti me previše bole, a tijelom kao da mi mile bijele, tanke
vlasi kukuruza, podsjećajuć na zmijice koje mi plaze cijelim tijelom.
Tatu zateknem u dnevnoj sobi, di hrče s kapom koja mu pokriva lice sve do
nosa. Tri kutije malih, čvrstih darova za vjenčanje, stoje mu kraj noga. U
jednoj kutiji nema boce koju ugledam kako se kotrlja po podu, blizu
zapaljene svijeće, prazna i tamna. Pričekam trenutak, namjeravajuć još
jednom razgovarat s tatom, želeć ga pokušat možda urazumit prije sutrašnjeg
dana, no pomislim na kukuruz koji se namače vanka, na velike gomolje batata
u kuhinji, na vreću riže i crvene paprike, na dvije kokoši i četri muške koze
iza kuće.
Pomislim na tetu Sisi, na Enitan i sve druge koji će sutra doć vamo rano
izjutra, obučeni u skupu robu i cipele i torbice radi mene. Pogledam zdepastu
bocu kraj tatinih noga pa uzdahnem, spustim se na pod pokraj vrata dnevne
sobe pa puhnem na svijeću da bi zatrla plamen.
Ostavim ga sama u mraku, a kada se dokopam svoje sobe, skinem aljinu,
otresem s nje preostale kukuruzne vlasi pa je metnem uz prozor da se suši.
Zavežem rubac oko grudi pa legnem na prostirku kraj Kayusa.
Pokušam položit glavu na prostirku pa zaspat, ali glava ko da diše za sebe,
ko da je Enitan napuvala vrućim zrakom dok mi je plela kosu, kaneć je
napunit gadnom glavoboljom. Sjednem pa se leđima oslonim o zid,
osluškujuć kako vanka vjetar sikće. Ponekad poželim bit ko Kayus. Njega
nije strah da će se morat udat za muškarca, on nema nikakvih briga u životu.
Jedina mu je briga koju hranu pojest i di smije udariti nogometnu loptu. Ne
muče ga brige o braku ili mirazu za mladu. Ne brine ga čak ni škola jer sam
ga cijelo vrijeme ja učila.
Enitan kaže da Morufu ima kuću. Pravi auto, koji čak i vozi.
Puno hrane, pare koje će davat tati i Kayusu, i možda čak i Rođenom.
Pare su za Kayusa dobra stvar. Mogla bi pokušat, kako kaže Enitan, bit
sretna.
Razvučem usne; prisilim ih na osmijeh. Ali grudi su mi krcate pticama koje
iznutra luđački mlate krilima. Ptice nasrću svojim nogama i kljucaju
kljunovima, a ja samo oću glasno vrisnut i preklinjat ptice da mi puste srce,
da ga ne tjeraju da tako divlje lupa.
Želim vikat noći i reć joj da se nikada ne pretvori u sutra, ali Kayus spava
kao beba, a neću ga probudit pa primim rub rubca, smotam ga u malo klupko
pa snažno zagrizem, okusivši na njemu kukuruz od popodne i slanoću mojih
suza.
Kad mi presuši suza za plakanje, ispljunem tkaninu iz usta i šmrčući uvučem
zrak. Sutra će doć. Tu ne mogu ništa učinit. Legnem pa sklopim oči. Opet ih
otvorim. Sklopim. Otvorim. Čujem zvuk kraj sebe, drhtanje. Kayus?
Uspravim se u sjedeći položaj i nježno ga dodirnem pa kažem:
— Kayuse, jeri sve u redu?
Ali moj mali braco samo me udre po ruci i odgurne je ko da sam ga uštinula
s dva užarena prsta. Digne se s prostirke, šutne svoje papuče na podu pa
uteče vanka u mrak prije nego ga uspijem pitat što ga progoni.
I tako ostanem sjedit i osluškivat: zvuk njegovih stopala koja šutiraju vrata
pred našom sobom.
Bum. Bum. Bum.
Slušam mu glas, njegovu tugu i gnjev, dok stalno vrišti moje ime. A čujem i
tatu koji, probuđen iz sna, siplje kletve, vičuć Kayusu da odabere oćel
začepit i prestat s drekom ili doć u dnevnu sobu po porciju šibanja. Stoga
bezvoljno ustanem s prostirke pa nađem Kayusa vanka. Sijedi na podu,
leđima oslonjen o zid naše sobe. Trlja lijevo stopalo dlanovima, trlja i
plače, pa još plače i trlja.
Spustim se uz njega pa mu odvojim dlan od stopala i čvrsto ga stisnem.
Potom ga privijem k sebi i ostanemo tako skupa, jedno uz drugo, ne govoreć
ništa, dok ne utonemo u dubok san, njegova glava na mome ramenu.
ŠESTO POGLAVLJE

Moje vjenčanje ispadne ko film iz teveja.

Oči su mi gledale samu sebe kako klečim pred svojim ocem dok on je on
govorijo molitvu koja će me pratit u mužev dom, dok su mi se usta otvarala,
usne razdvajale, moj glas izgovaro: - Amen - na svaku molitvu, iako mi um
nije shvaćo što mi se događa.
Okretala sam se posvud, gledajuć ispod bjele čipkaste tkanine koja mi je bila
preko lica: muške i žene koji su u našemu dvorištu stali pod stablom manga,
svi obučeni u sličnu plavu odjeću bez cipela; staroga bubnjara koji je držo
signalni bubanj pod pazuhom, navlačeć uže s njegove strane i udarajuć
štapom po njemu: gon!gon!
gon!, moje prijateljice, Enitan i Ruku, kako se smiju, plešu, pjevaju.
Gledala sam svu tu hranu: rižu s palminim uljem, i ribu, i batat, i dodo,
Coca-Colu, kunu i zobo za žene, palmino vino, rakiju te jaki i žestoki
ogogoro za muške. Zdjele čoko-slatkiša za najmanju djecu.
Oči su mi gledale samu sebe kada je Morufu umočijo prst u mali glineni
lončić meda pa podigo krpu da bi mi medni prst triput pritisne o čelo,
govoreć: - Život će ti od danas biti sladak ko ovaj med.
Nastavim gledat, čak i kada Morufu legne pa dodirne glavom tlo pred tatom
sedam puta, a tata mi uzme dlan, hladan i mrtav, pa ga metne u Morufuov i
reče: - Ovo ti je sada žena, od danas navijek, tvoja je. Čini sunjom kako
hoćeš. Koristi je dok ne bude beskorisna!
Nikad više ne prenoćila u očevu domu! — a svi su se drugi smijali, govoreć:
- Čestito vam bilo! Amen! Čestito vam bilo! Moje su oči samo gledale samu
sebe, gledale kako slika školovanja koju sam metnila navrh stola u svom srcu
pada na pod, razbijajuć se u malene, malene komadiće.

*
Vozeć svoj taksi-motor iz našeg doma, Morufu gurne ruku kroz prozor vičuć:
Fala vam!Fala!ljudima poredanim s obe dvije strane ceste, koji nam mašu
ćao-ćao, želeć nam siguran put kući.
Sjedim kraj njega u autu, glave pognute i brade oslonjene o prsa, očiju uprtih
u henu koju mi je jutros Enitan iscrtala po rukama, razmišljajuć kolko ono što
vidim liči na ono što mi um osjeća:
puno zavoja i skretanja na uskoj, crnoj cesti koja izdaleka izgleda predivno,
ali kada pogledaš izbliza, onda primjetiš svu zbrčkanost i zbunjenost.
- Dobro se osijećaš? - upita Morufu kad nestane ljudi uz cestu, kad ih
zamjene drveće i grmlje sijeva i zdesna; dok se vanka svijet mjenja, a tama
ispunjava prostor kojim je do maloprije vladalo sunce, a nebo se pretvori u
velko plavo platno s puno blistavih svijetlucavih rupa u njemu. Povjetarac
mi puše u lice, a druga mladenka, sretna mladenka, smješkala bi se od uva do
uva sada, gledajuć zvijezde i misleć kolko je sreće imala šta se udala. Ali ja,
meni je glava pognuta do se trudim zarobit suze iza kapaka kako bi ostale u
očima i ne bi izašle vanka. Ne želim plakat pred ovim čovjekom.
Nikad mu, nikad ne želim pokazat zeru osjećaja od sebe.
- Neš mi odgovorit? - reče Morufu prešavši na Ijevu stranu ceste pa se ubrzo
približimo graničnim područjima sela. - Ajde!
Pogledaj me!
Nasilu podignem glavu.
- Dobro, jako dobro - reče. - Jer si sad udana žena. Moja žena.
Druge dvije žene u kući, ponovi deder kako se ono zovu? Da, Labake i
Khadija, Ijubomorat će te one dvije. Khadija ima malo mozga, ali Labake,
ona će te htijet ražalostit. Nećeš joj pustit, jasno? Neka te Labake krivo
pogleda, neka progovori s tobom ružno, reci meni i ja ću je pošteno išibat.
Um mi ne razumijeva zašto oće šibat svoje žene. Oće li i mene šibat kad
nešta skrivim?
- Da, gospodine - kažem. Glupe me suze ne slušaju. Kotrljaju mi se niz
obrazima.
— Eh. Jeli ja to čujem suze od tebe? — Dohvati svadbenu filu s glave pa je
baci na zadnje sjedalo.
— Tužna si? — upita, a ja mu glavom potvrdim, jer se u sebi nadam da će se
sažalit nad menom pa usporit i stat uz cestu, reć mi da mu je žao, da je sve
velika greška, da me ne želi više ženit, ali on samo šmrcne nosom pa reče:
— Bolje otri suze i počni se smijat.
Znaš li kolko me koštalo oženit te danas? Bolje mi odma pokaži zubove i
počni se smijat. Ajde! Šta gledaš u me? Jesam ti oca ubio?
Jesi li gluva na jedno uvo? Rekoh POKAŽI IH!
Zabljesnem zubovima, osjećajuć da mi pokret kida lice - Tako je - reče on. -
Smij se. Budi sretna. Nova je žena uvijek sretna.
Vozimo se kao dvoje luđaka, ja iskešenih zubova, a on trkeljajuć sebi kako je
platio iljade i iljade naira za miraz sve dok ne prođemo križanje kraj pekarne
Ikatija, a miris bujajućeg kruha ispuni mi nosnice i vrati misli na mamu.
Prođemo kraj seoske džamije, gdje se ljudi izljevaju iz željenih vrata
mošeje: muškarci u bijelim džalabijama, s molitvenim brojanicama i
plastičnim ibricima, a žene s glavama pokrivnih hidžabima, svaka ubrzavaj
uć korak kao da ih nešta goni.
Nakon skoro dvaes minuta vozanja od naše kuće, Morufu skrene kraj
ikatijske trgovine, pa nas vozeć uveze u dvorište koje je velko ko pola
nogometna igrališta, s cementnom kućom u sredini. Kuća je mračna, nema
svjetla u četri prozora. Sprijeda nema pravih vrata, nego samo niska, drvena,
ogradna vratašca. Ispred njizih, zastor leprša na prohladnom večernjem
vjetru. Morufu zaustavi auto kraj stabla guave s granom koja izgleda ko
čovječja ruka, čiji se listovi granavaju nad dvorištem ko previše prstova na
ruki. Vidim da je u dvorištu još jedno auto; zeleno, s plavom nailonskom
vrećom namjesto stakla na jednome od prozora otraga.
- Ovo je moja kuća. Dvaes je godina svojim rukama gradim - reče Morufu.
Upre prst na drugo zeleno auto. - Ono je moj drugi taksi-auto - reče. - Kolko
ljudi u ovome selu ima dva auta? Zabije rame u vrata auta pa ih guranjem
otvori. - Iziđi i pričekaj me tamo - reče. - Dok pokupim tvoje stvari iz
gepeka.
Izađem iz auta, šutnem s puta truli plod guave ili dva. Uši mi uhvate buku iz
kuće, zvuk otvaranja i zatvaranja vrata. Žena, obilata mesom i zaobljena u
boku, ko da skriva papaju unutar svojih kukova pod crnom iro maramom koju
veže oko pasa, izađe iz kuće. Lice joj je bijelo, ko da je smrvila bjelu kredu
pa je metnula mjesto pudera.
U ruci joj je svijeća na tanjiru s koje plešu plamenovi pa izgleda ko duh s
kosom zarobljenom u mrežu.
Nosi tanjir sa svijećom ko žrtvu jednom bogu, hodajuć sporo, a stopala joj
buče kao da stupa po korama jaja sve dok ne stane pred mene.
- Dobrodošla-o, lopužo muževa - izgovori u svijeću, a vjetar njenih usta
uspava plamen. - Kad završim s tobom u ovoj kući, proklet ćeš dan kad te
mater rodila. Ashewo.
- Labake! - Morufu se izdere iza auta. - Opet si počela sipat otrov? Moju
novu ženu nazivaš ashewonii Prostitutkom? Reko bi da si naumila noćas
poginut. Adunni, ne obaziri se nanju. Ima probleme u glavi. Mozak joj nije u
redu. Ne obaziri se na nju!
Žena, Labake, prosikće, razvlačeć zvuk tako da cijelo dvorište odjekuje,
prije nego se okrene pa ode, dok joj se guzovi prelijevaju. A ja, ja samo
stojim tamo, osjećajne da mi studen širi glavom sve dok se Morufu ne vrati
pa stane kraj mene. Ispusti moju kutiju na tlo, pljune mi kraj stopala pa
obriše usta nadlanicom.
- To je Labake, moja prva žena - reče. - Ne obaziri se nanju nimalo; nimalo.
Samo prijeti u prazno. Ajde sad, dođi s menom unutra, dođi upoznat Khadiju,
moju drugu ženu.

SEDMO POGLAVLJE

Brojim šest ljudi u dnevnoj sobi,

Uza zid stoji sofa, a nasred prostorije stol od drva s praznom šalicom. Na te-
veju u kutu pokraj sofe stoji petrolejska lampa koja prostorijom pljuca
tamnonarančasto svjetlo.
Najprije očima odmjerim žene. Tu je Labake, ona s bijelim licem.
Stoji kraj te-veja i mlati se po drobu ko da u njemu živi zlo.
Pokraj nje, djevojka. Izgleda ko napola odrasla, a nosi dugu kalju, čija se
boja na svijetlu lampe čini zeleno-crnom. Pogled mi se s kratko ošišane kose
na njenoj glavi polako spusti da nabreklinu njezina stomaka. Ko da pomisli
da ću joj očima iščupati bebu iz trbuha, okrene se od mene prema zidu.
Pogledam dijecu šta sjede na podu, sve četri djevojčice. Trepću očima
gledajuć me ko da sam te-ve film s previše blještećih svjetla.
Najmlađa od njizih zgleda ko da ima godinu i po. Nijedna djevojčica ne nosi
odjeću za djevojčice. Samo hlače. Čak ni ona sa grudima veličine kola oraha
nema grudnjak. Nju sam znala viđat na rijeci, obučenu samo u hlače dok je
zahvaćala vodu u glineni ćup. Znala sam se igrat sunjom, ali davno je to bilo.
I tada mi, tog trena, njeno ime sjevne kroz glavu Kike. Četrnes joj je. Moje
godište. Kada me pogleda ko da je šokirana što me vidi, uperim pogled u
svjetiljku na te-veju, na plamen koji pleše unutar staklene zdjele. — Ono je
Khadija — reče Morufu, uprvši prstom na malu ženu s trudnoćom. — Izgleda
mala, al je i dalje, ko druga žena, iznad tebe.
Klekni i pozdravi je.
Kada kleknem da bi pozdravila Khadiju, Morufu otjera dijecu.
- Unutra, sve četri, unutra - reče, šutajući im stopala. - Dižte se, na noge, na
noge. Kike, Alaha, na noge. Dosta ste gledale novu ženu!
Unutra na svoje prostirke. I bez graje danas. Bez svađa, ako ne želite da opet
iskolačim oči!
Djevojke potrču, spotičuć se jedna o drugu, pa uteknu iz prostorije.
- Labake, Khadija, sjednite - reče Morufu. - Sjednite, da porazgovaram sa
svima vama.
Labake se strovali u sofu pa prekriži ruke preko grudiju. - Znamo šta oćeš
reć pa reci šta imaš što prije - reče.
Khadija se ne pomakne s mjesta.
Morufu zijevne pa se spusti u sofu kraj Labake. Pod svjetlom lampe, koža mu
je gruba ko brusni papir i olabavljena velikim godinama, zubovi u ustima su
mu smeđi i ukošeni lijevo. Uspijem izbrojit svih pet prije nego naglo zatvori
usta. Valjda je tatinih godina, možda pedese pet, šezdes, ali izgleda ko tatin
otac.
- Adunni, ovo ti je novi dom - reče Morufu. - A u ovoj kući, ja grmim i
oblačim. Mora bit poštovanja za me. Ja sam kralj u ovoj kući. Niko mi ne
smije odgovarat. Ni ti, ni dijeca, ni niko. Kad ja govorim, ti držiš jezik za
zubovima, Adunni, to znači da ne pitaš pitanja pred menom, jel jasno?
- Zašto? - upitam. - Di bi vam onda trebala pitat pitanja? Iza leđa.
Khadija se začuje iz kuta. Ko da pokušava zauzdat smijeh.
- Adunni, jeli misliš da se ja šalim ovdje? Nadam se da te jezik neće uvalit u
nevolju - odvrati Morufu. Smješka se, ali mi osmjeh daje upozorenje. - Ne
moreš govorit svome mužu kako ti puhne u glavu — reče. _ Imam posebnu
šibu za lajava usta. Nemoj da je moram za te izvlačit, čuješ me? Šta sam ono
govorijo? Ovo je tvoj novi dom.
Kunem se, imo sam sijede prije nego sam uzeo prvu ženu. Zašto?
Jer sam bijo zauzet zarađivanjem velikih para i učeć se taksi prijevoz poslu.
Najprvo sam oženio Labake, ali ona nije rađala djece. Tek kad smo žrtvovali
dvije koze bogovima rijeke Ikati uspijela je Lakate izrodit jedno dijete,
djevojče. - Izreče to ko da se svega sjeća s gorčinom, ko da su ženska djeca
kletva, kvarni dar bogova.
- Ime joj je Kike. Moja prvorođena. Tvojijeh je godina, Adunni.
Otada smo prinjeli mnoge žrtve, ali reko bi da su bogovi vode kivni na
Labake. Ništa od drugog djeteta. Uzeo sam drugu ženu, Khadiju.
Velike greška! Velik nered! Zašto? Jer je Khadija rodila tri ženske:
Alafiju, Kofo i treću, ne mogu se sad sjetit kako se zove. Nijedno muško.
Adunni, vid te služi, dobro vidiš da Khadija nosi novo dijete.
Jasno sam joj reko da ako joj ne bude muško u drobu, njena obitelj više neće
od mene dobiti hrane. Kunem se da ću je vratit u dom njena gladna oca. Jeri
istina?
— Bog je milosrdan — Khadija se obrati zidu. — Ovo će bit muško.
- Oću dvoje muških - on uzvrati. - Ako dobijem muške, poslaću ih u školu.
Postat će taksi-vozači i govorit će engleski i zaradit velke pare. Žensko je
dijete dobro samo za udaju, kuhanje i krevet.
Kike sam već našo muža. Njen ću miraz iskoristit za popravak prozora na
autu, možda kupiti još kokoši za moju farmu, jer sam potrošio previše mnogo
para da bi uzeo moju slatku Adunni.
— Ali nije mi žao trošit za moju Adunni. Nimalo mi nije žao!
A sada, vas tri žene, sve me dobro poslušajte. Neću da se svađate.
Labake, pripazi. Uvijek zametneš nevolju. Ako mi ne daš mira, istjerat ću te
iz moga doma. Nisam više mlad, oću mir. Da vidimo.
Kako ćete vas tri spavat sa menom?
Morufu se počeše po sjedoj bradi, iščupa dlaku, stavi je u usta i pojede. —
Da. Vako ćemo. Adunni će spavat u mojoj sobi tri noći sedmično. Nedijelja,
ponedijeljak, utorak. Labake dvije noći, srijeda i četvrtak. Ti s drobom,
jednu noć, petak. A ja, zadnju ću noć zadržat za se, da mi se vrati energija.
Adunni je nova žena s mladom krvi. Mora mi roditi muško djete. Jeli tako
Adunni? - Nasmije se, ali mu se nijedna ne pridruži u smjehu.
Što oće reć? Da ćemo spavati na istom krevetu ko ljubavnici?
Zar me oće vidjet golu? Radit mi nečiste stvari koje odrasli često rade?
Zatresem se i metnem ruku oko sebe. Niko me nije nikad vidio golu. Niko
osim moje mame. Čak i kad se kupam u rjeci Ikati, voda mi služi ko tkanina
koja mi cjelo tijelo omota u sebi. Neću da me Morufu dira svojim
izbrazdanim ružnim licem. Neću muža Oću jedino svoju mamu. Zašto je smrt
uzela od mene tako rano?
Oči mi zapeču suze pa se grizem usnu dok koža ne pukne.
Morufu se digne na noge pa skine agbada halju koju je nosio na vijenčanju.
Nije debeo, ali ima okrugo drob. Čini se čvrst, ko kokos. Možda je unutra
boleščina. Zaboravila sam joj ime, ali učiteljica je rekla, na satu prirode, da
se od te bolesti drob stvrdne i kad nisi trudan i kad ne jedeš dobru prehranu.
Mislim da Morufu ima tu boleščinu.
- Khadija će ti pokazat kuhinju i kupaću sobu i sve drugo u kući. Nemaš se
čega bojat, čuješ me? - reče. - Odoh se sad pripremit za te. Imaš li pitanja?
Želim ga upitat more li me pustit da se vratim tati. Želim mu reć da me ne
dira noćas, da me ne dira nikad, uopće. Ali odmahujem glavom, tresuć se
jako. Studen me obuzme, smrzne, iako Labakeino čelo svijetluca znojem, a
Khadija maše rukom ne bi li se razladila.
- Nema pitanja, gospodine - odgovorim. - Fala, gospodine.
Kada nas Morufu ostavi same, Labake se digne na noge, zamota tkaninu
tjesnije oko struka, o da se sprema za borbu. - Ti i moj Kike istih ste godina -
reče, manito trepćuć očima. - Tvoja mrtva majka i ja istih smo godina. Ne do
Svevišnji da muža djelim s vlastitim djetetom. Ne do Svevišnji da čekam
dok vas dvije završite s mojim mužem prije nego mu smijem unić u sobu. Ah,
patit ćeš u ovoj kući. Pitaj Khadiju, ona će ti reć kolko je zlobe u meni. Da
mome ludilu nema lijeka.
Pucne mi prstima pred licem pa me gurne u prsa tako jako da se srušim na
sofu. - Trpit ću te dok ne utekneš nazad u očev dom.
Toliko sam u šoku da zaplačem.
- Nemoj plakati - obrati mi se Khadija kad ostanemo same u sobi. Odljepi se
od zida i dođe sjest kraj mene. - Labaka samo laje.
Jaka je na riječima, ali neće ništa napraviti. Nijedna žena nije sretna kad
mora dijeliti muža. Ne obaziri se na Labake, čuješ me? Prestani plakati. -
Metne mi ruku na rame. Dodir joj je nježan. Govori engleski bolje od mene
pa mislim da je išla u školu prije nego su je nasilu udali za Morufua.
- Nije tako loše - reče. - Ovdje ima hrane za jelo i vode za piće.
Zahvalna sam na tome, na hrani.
Pogledam je u lice. Oči su joj duboko u glavi, kao da je podranjena, a kada
se smije, obrazi joj progutaju oči, tolko da skoro nestanu. Ali u dubini tizih
očiju vidim blag i dobar duh.
- Samo oću svoju mamu - kažem joj šaptajuć. - Nisam se htijela udat za
Morufua. Tata reče da moram jer ne more platiti kiriju.
- Tvoj je još i dobar. Mene je moj otac dao Morufuu za vreću riže - reče mi.
- Nakon što je bolest mom ocu pokosila nogu. Znaš li za bolest diabetisi
Odmahnem glavom.
- Bolest šećera - reče. - Diabetis je gadno ugrizao ocu nogu, a doktori,
odrezali su mu nogu ovdje — metne dlan na koljeno pa ga okruži prstima, ko
da reže batat. - Trebalo je dati puno novca za bolnicu, a on više nije mogao
raditi pa smo se patili s hranom.
Ispočetka nam je Morufu pomagao, ali mu je brzo dojadilo pa je rekao da me
mora oženiti ili nema više hrane. Kupio je mojoj obitelji pet derica riže, a
otac me ugurao u Morufuov auto i mahnuo mi zbogom. Nismo imali čak ni
svadbeno veselje kao ti. - Procijedi kiseo smješak, pun gorčine. - Prije toga
sam išla u školu, dobro sam učila. Ovdje sam sad pet godina. Sada prijeti da
neće mojoj obitelji dati hrane dok mu ne dam muško dijete. Umorna sam od
svega.
Znam da je ovo muško dijete pa mogu odahnuti.
- Kolko godina imaš? - upitam je, promatrajuć kako leđima traži oslonac pa
metne dlan na svoj nabreko trbuh.
— Imam dvadeset godina — reče. — Pošla sam za njega kad mi je bilo
petnaest i rodila mu troje djece, tri djevojčice koje nije htio jer su bile
djevojčice. Nije lako, biti Morufuova žena. Ako hoćeš mir u ovoj kući,
Adunni, nemoj da naš muž bude ljut. Njegova je ljutnja zloduh. Nimalo
dobra.
Ne sviđa mi se način na koji govori „naš muž,“ ko da je posrjedi titula, ko da
govori „naš kralj.“ — Razvedri se — reče. — Nasmij se, budi sretna. Pođi
za mnom pa ću ti pokazati sve po kući jer te naš muž čeka. Noćas ćeš postati
prava žena, a ako ti se Svevišnji osmjehne, za devet ćeš mjeseci roditi sina.
Pridigne se pa se primi za križa. A onda ispruži ruku. - Čini mi se da će kiša.
Čuješ li je? Dođi za menom, pokazat ću ti kuhinju.
Nebo se zaori grmljavinom, a meni se učini ko da me grom pogodio u
dubinu, točno usred srca. Primim Khadijin dlan ko da primam u ruku sepet
tuge i čemera pa pođem za njom.

OSMO POGLAVLJE

Kiša ljuto Ijeva, čineć da je krov kuhinje ko bubanj, a kiša palica u rukama
Svevišnjeg. Khadija stoji pod nadstrešnicom kuhinje, pokazujuć tamo-vamo.
- Ono je petrolejsko kuvalo - reče, pokazavši prema željeznom kuvalu u
Ijevom kutu kuhinje i nadvikujuć se s tutnjavom kiše. - Za kuvanje hrane -
doda, ko da bi možda nekome palo na pamet petrolejsko kuhalo koristit da bi
skuvo motorno auto. - Dva su kuvala. Jedan za me i jedan za Labake. Možeš
dijeliti moj sa menom ako oćeš.
- Fala ti - kažem, zagrlivši se rukama oko tjela i osvrnuvši se po kuhinjskom
prostoru. U zdjeli na podu su ostaci ribljeg paprikaša iz kojeg strši riblja
kost koja unutar kaše izgleda ko tanki bjeli češalj.
Kraj zdjele je mala drvena stolica, a na podu leži spužva od rafije s kockom
crna sapuna koji se topi u njoj. Kuhinja nema vrata, samo prostor i dva
drvena stupa koja drže krov.
Nešto dalje ugledam vrata. Polovina na sebi ima boju, druga pokazuje golo
drvo, ko da se neko ko ih je bojo predomislijo i ostavijo poso napola
odrađen. Ili je možda nestalo boje. Smrad stare pišaline probija se ispod
mirisa kiše i nasrće mi na nos.
- Kupaća soba? - upitam
- Da - odgovori ona. - Vidiš bunar pred kućom? Odande vučeš vodu, od tu iz
kuhinje ideš tamo do zahoda. U kupaću sobu ide kako ko hoće. Idi tamo kad
god hoćeš. - Izgovori to ko da je posrijedi najdivnija stvar na svijetu, moć
koristit kupaću sobu kad god oćeš.
- Ali moram ti reći da naš muž mora ići prvi - doda. - Jako rano ujutro, čim
džamija oglasi poziv na molitvu ili kad pijevac zakukuriče, oko pet ujutro.
Nakon toga, svako je može koristiti.
Naš muž sve mora raditi prvi. Ako nije jeo, niko ne može jesti. On je kralj u
svojoj kući. - Osmjehne se kiselo, držeć pogled na meni, ne skrećuć ga. Ne
trepće. Čekam da kaže još nešto, ali ona plijesne dlanovima pa reče: - To je
dosta za jednu noć. Hajdemo nazad unutra. Kiša je jaka.
Dok se hijene kišom vratimo u dvorište pa uđemo nazad u kuću, odjeća mi je
natopljena kišom, moj iro otežao.
- Odvest ću te u muževu sobu - reče Khadija. Odamo hodnikom, a moja sjena
pleše iza Khadije dok ona odajuć leluja lampom, prolazeć kraj svoje sobe
zdesna i sobe za svu djecu blizu njezine.
- Nikad ne ulazi u Labakeinu sobu — reče, govoreć šapćanjem.
— Jednom je Alaha, moja ćer, otišla u njezinu sobu odnijeti joj hranu.
Ta je vještica, Labake, istukla moju Alafiju toliko da je skoro krvarila. Ako
voliš sebe, ne prilazi njezinoj sobi.
Dođemo do kraja hodnika pa stanemo pred jedna vrata. Na vratima je zastor
koji vonja ko da mu treba dobro pranje sapunom i vodom. S druge strane
vrata čujem tiho zviždanje, kihanje, i neko šuškanje ko od papira.
- Ovo je soba našeg muža - reče Khadija. - Ovdje ćeš spavati tri dana.
Nakon toga ćemo nas dvije dijeliti moju sobu. Je li u redu?
- Strah me - kažem, govoreć šapćanjem. Srce mi je u stomaku, i imam osjećaj
da ga oću povratit. - Molim te, ostani sa menom.
Nasmije se, a u mraku hodnika više joj ne vidim čak ni oči.
Samo bljesak njezinih zubiju. - Ovo ti je prvi put da spavaš s muškim
rodom? - Nikada nisam vidjela muško golo - odgovorim. - Strah me.
- To je čast i dika - reče ona. - Čuvati se za svoga muža. Kada uđeš unutra, i
kad je on spreman za te, zatvori oči jer će te to boljet, ali kada te zaboli,
moraš misliti na nešto što voliš. Sto voliš?
- Mamu - odgovorim dok mi suze naviru na oči pa se spuštaju obrazima. -
Oću samo moju mamu.
Dodirne mi rame, pokuca na vrata dvaput pa se odvuče odande.

*
- Uniđi unutrin, uniđi - Morufu stoji pred menom, pridržavajuć vrata
otvorena.
Iza njega, vidim dvije lampe položene na listove novina na podu, kraj
petrolejskog kuvala. Na podu je madrac, a kutija s mojim stvarima stoji uza
sivi zid.
- Sta samo stojiš tu i gledaš? - Na prsima mu je tepih dlaka, gustih, kovrčavih
i sjedih. Makne se u stranu, a ja gurnem drvenu nogu unutra, pa drugu za
njom, i uniđem u sobu. Stari smrad cigareta izobliči mi nos, tjerajuć me na
kihanje. Čak i uz dvije lampe koje daju svijetlo, prostorija je mračna ko
sanduk za mrtvace. Ko da će se zatvorit i progutat me i istisnuti sav život iz
mene. Dah mi izljeće sve brže, srce mi lupa i preskače, udara i okreće se.
— Pridruži mi se na krevetu — reče mi, sijednuvši na madrac, pritom ga
težinom svoga tijela naherivši u stranu, a opruge unutrin njega zaškripe.
Legne pa se počeše po stomaku i podrigne smrad džina.
- Zašto danas nisi plesala u očevoj dnevnoj sobi? - upita, metnuvši oba dvije
ruke iza glave pa mi se nasmijavši. - Sjedni, sjedni.
Zar nisi puno sretna jer si se udala za mene? Nisam loš čovijek, znaš?
— Ladno mi je — kažem, sijednuvši na madrac. Na njemu nema plahte, nema
prekrivača koji bi sakrijo pjenu na mijestima di se madrac izlizo i di ima
rupe. Pogled mi zapne za praznu plastičnu bocu na podu. Unutra su komadići
kore drveta i zelenog lišća koji plivaju u prljavoj vodi. Pokušam pročitat
rječi na boci, usporeno, razabiruć riječ po riječ: Bombica. Probudite
uspavanu muskost.
Sto znači imat uspavanu muškost? I pije li Morufu to radi mene?
Zašto?
Strah me ukoči i zatvori u samu sebe. - Tjelo me boli - rečem.
- Bila sam na kiši s Khadijom. Prozeblo me. Ajmo spavat. Loše se osijećam
danas.
-Taman sam popio Bombicu. - Nasmije se pa pomakne k meni na madracu. -
Znaš šta benzin uradi autu? Tako i Bombica djeluje na muškarca. Cjelo mi je
tjelo napeto. Oćeš i ti gutljaj Bombice?
Išćerat će studen iz tebe. Lezi, odmori leđa.
Odmahnem glavom.
- Ajde, lezi, za mene - reče, udrivši dlanom po krevetu dvaput.
Madrac iskašlje prašinu, izdahnuvši i oni ogavan vonj tkanine koja se nije
dobro osušila prije nego je složena i metnuta u ormar. Kada mu ne
odgovorim, zazove me imenom, glasom u koji se uvukla strogoća.
- Eto me, gospodine - kažem. Povraćotina mi stane opet navirati u grlo kad
legnem uzanj. On se primakne bliže pa mi stavi dlan na stomak. Zajecam.
- Opusti se - reče. - Opusti se.
Metne mi ruku na grudi, štipajuć ih i grubo mjeseći preko bube.
Disanje mu je sada glasno, ubrzano, dok dlanom klizi gori-doli mojim
tijelom ko da oće nać nešto šta je izgubio. Kad spusti svoje hlače, zaplačem,
zazivaj uć mamu. Strovali se na me pa mi razmakne noge ko da sam mu već
dojadila.
Tračak svjetla prodre u sobu; sramežljiva zraka s prozora koja na tren
blijesne i ispuni prostoriju neobičnim plavo-bjelim sjajem.
Jeri to mama? Jeri poslala svoje svijetlo da posisa svu tamu unutrin
Morufua? Mama, pomozi mi.
Pokušam zadržat svjetlost svojim očima, vezat je uza se, ali ona nestane za
tren; pola treptaja oka i već je nema.
Bol dođe iznenadno; oduzme mi misli, disanje i istjera me vanka tjela, prema
stropu. Ostanem tamo gore, promatrajuć samu sebe kako grizem donju usnu,
grebuć mu leđa, boreć se protiv njega cjelom svojom snagom. Ali nema
koristi, moja snaga nema snage, jer se Morufu ponaša ko da je đavo ušo u
njega. Sta se više borim, to se jače upire u me, sipajući vrelu vrućinu unutrin
moga donjeg djela sve dok ne ispusti glasan zvuk pa se sruši na me. Onda se
otkotrlja ustranu, ubrzano dišuć.
— Sada si prava žena — reče uskoro, nakon kraćeg vremena. — Sutra ćemo
ovo ponovit. Nastavit ćemo to radit dok ne zatrudniš sa sinom. - Siđe s
madraca, navuče hlače pa me ostavi samu u sobu, samu sa žarenjem dolje.
Ostanem ležat ondje sa suzama koje mi se sijevaju niz obraze u uši dok
gledam u strop, dok gledam u žarulju bez svijetla na njegovoj sredini.

DEVETO POGLAVLJE

Ranojutarnji zrak čini se ko konop oko mog tjela. Preusko namotan, debeli
konop koji se omotava oko mene cjele noći, gurajuć mi glavu prema oba
dvije noge, otežavajuć odanje, disanje, razmišljanje. Dok se vučem iz
Morufuove sobe, jedino šta oću je uništit vlastito tjelo i odbacit ga negdi.
Ispod me sve peče, imam osijećaj ko da satima sjedim na užarenom ćumuru.
Ne sjećam se puno onoga šta mi se desilo prošle noći, glava mi je krcata
tamnom tkaninom koja prekriva svo zlo koje mi je Morufu radio, sve dok
ujutro nije reko: - Adunni, idi mi donjet jutarnju hranu.
U daljini, pred kuhinjom, jedan pjevač čeprka kandžama po tlu, razbacujuć
crvenu zemlju, vrata smeđa od prljava perja. Kada me ugleda da prilazim,
stane čeprkati pa me pozdravi glasnim kukuriku.
Dvoje Khadijine dječice, čija su mi imena u tom trenu utekla iz uma, trčkara
pred kuhinjom s željeznim kantama u rukama. Prizor me prisijeti na dane kad
sam i ja izjutra trčala na rijeku Ikati, osmjehujuć se dok sam išla po vodu za
tatu, na vremena kad mamu još smrt nije odnjela.
Obrišem suze s lica kad se primaknem kuhinji. Khadija sijedi na drvenom
stolcu pred kuvalom. U loncu na kuvalu nešto vre, podižuć poklopac koji
klepeta.
— Adunni. — Khadija podigne glavu pa odmahne rukom i oćera muhu s lica.
- Dobro jutro. - Tvoj muž kaže da mu donesem jutarnju hranu - kažem,
pogledom tražeć nešto na čemu bi mogla zaustaviti oči, sve dok ne opazim
koru batata na podu i nož s drvenom držkom kraj kuhala.
Nož mi na moment prizove zle misli. Pomislim da bi, ako uzmem nož i
sakrijem ga u odjeću, kad Morufu noćas opet poželi biti grub s menom,
mogla izvuć nož pa mu odrezat muške djelove. - Kuhaš nejt0?
_ Odljepim pogled s noža pa ga prikujem za njeno lice. - Batat?
- Da, friški batat. Jesi li dobro spavala? Nakosi glavu, odmjeri me od glave
do pete, ko da more vidijet sve šta sam zatvorila u se.
- Boli li te negdje? Jesi li prokrvarila?
Sram se pretvori u šaku pa mi čvrsto stegne vrat. - Malo krvarim - kažem. -
Dolje.
- Znam kako to izgleda - reče sućutnim tonom. - Ibukun prah dobar je za bol.
Kad nam muž ode raditi, mogu zakuhati vruću vodu, izmasirati gdje te boli i
utrljati malo palmina ulja. Bol će se povući. - Osvrne se preko ramena, kao
da se oće uvjerit da niko ne dolazi. - Je li pio onu Bombicu?
Kimnem glavom da.
Mahne i oćera još jednu muhu pa odmahne glavom. - Kad je prvi put popio
sa mnom, umro je pet puta pa se opet probudio. Treba mu, daje mu snage za
rabotu u krevetu. Hoćeš li jesti batat s lukom?
- Oću oprat cjelo tjelo - odgovorim. Tjelo mi smrdi po nečemu gadnom, po
Morufuovim cigaretama, a u ustima mi je gorak okus, kao da me gorko sijeme
iznutra ispunilo do kraja i sad mi navire na usta.
- Idi - reče, pokazavši prstom prema kupaćoj sobi iza njezine glave. - Djeca
su tamo stavila vjedro s vodom za mene. Iskoristi je.
Donijet će novo za mene.
Kupaća je soba prostorija kvadratnog oblika sa zidovima prekrivene tepihom
zelene trave. Na podu je zeleno vjedro puno vode, a vonj pišaline jak je u
zraku. Dodirnem vodu pa uz vrisak povučem ruku. Ledena je, šok za moju
kožu. Cjelo mi tjelo drhti dok sloj po sloj odmotavam svadbeno ruho pa ga
viješam na vrata. Umočivši ruku u vodu pa je izljevajuć po sebi, započnem,
polako, ispirat miris cigareta i Bombice sa svog tijela.
Kada završim s pranjem, ostanem ležat gola na ladnu, mokru podu kupaće
sobe. Bojim se da će, ako izađem vani, jutro i popodne brzo proć, i uskoro
će opet doć večer, vrjeme kada će me Morufu napunit svojom gorkom
vatrom. I zato ostanem ležat tamo i sklupčam se ko crv, držeć oči čvrsto
stisnute.
Nemoj plakat, Adunni, upozorim sebe, nemoj nikad, ikadplakat zbog bilo
kojeg glupavog starca ko staje Morufu.
DESETO POGLAVLJE

Otkad sam u ovoj kući, skoro četiri sedmice, oči su mi vidijele stvari koje ne
bi poželjela ni najgorijem neprijatelju.
U Morufuu je đavo, ludilo koje izađe kad god popije onu vražju Bombicu, ili
kad mu neko od dijece natjera ljutnju.
Vidijela sam ga da izvlači kaiš iz hlača pa mlati Kike i njezine sestre dok im
koža ne popuca, dok ga Labake i Khadija ne bi preklinjale da im ne ubije
dijecu. I u Labake je manji đavo, zloduh koji iziđe vanka samo kad ja
prođem ispred nje. Samo prije dva dana, u rano jutro, nakon što je pjevač
kukurikao, kupala sam se, uzevši si vremena, jer je to jedino vrjeme koje
imam za se, jedino vrjeme ka mogu razmišljat hladne glave, kad mi je Labake
počela udarat po vratima i govorit da iziđem jer se ona oče brzo okupat prije
nego ode na pazar. Kad sam rekla da sam skoro gotova i da malo pričeka,
prosiktala je bijesan siktaj, gurnila vrata i izvukla me golu vanka na
otvoreno.
Onda je stala grabit pješak s zemlje pa mi trljat i bojit tijelo njime. Nikada
nisam takav sram oćutjela. Khadijina djeca su se sjatila oko nas i smijala se
dok mi je Labake pjeskom trljala tjelo i proklinjala me. Htijela sam joj
pokazat poštovanje pa se nisam oduprla. Kada me prestala tuć, okrenula se
prema dvoje Khadijine djece pa im šamarima izbila smjeh iz usta.
Khadija je rekla da trebam ugrist Labake kad drugi put proba nešto takvo.
Poštovanje nije odgovor na Labakeino ludilo. Kaže da su se, prije nego joj je
drob počeo bujat s ovim novim dijetetom, ona i Labake tukle i tukle dok
jedna od njizih ne bi prokrvarila krv.
Kaže da drugi put moram imat spremnu zdjelu crvena, ljuta papra kraj sebe u
kupaćoj sobi pa kad Labake dođe i zametne nevolju, mogu joj sasut papar u
lice i ujest je za grudi.
Khadija čini da osijećam trun utjehe u Morufuovoj kući. Pazi na me kad god
ne pazi na neko od svojih troje dijece i na ono koje joj buja u drobu. -
Adunni, moraš pojesti ovaj batat - zna reći, pružajuć mi zdjelu batata i juhu
od ribe uz smiješak. — Jedi i zahvali Gospodu što imamo hrane. - Ili: -
Adunni, dođi vamo da ti nauljim kosu. Hoćeš da ti je operem? — A ja
odgovorim: — Ne, ne, fala ti, Khadija, oprat ću je sama. - Ili: - Kakve su ti
sad one stvari s Morufuom? Je li još boli? - A ja joj kažem, ne, ne boli me
više u tjelu, ali u srcu, u duhu i glavi, bol nikad neće nestat.
Ja i Khadija sad djelimo sobu, osim kada me Morufu pozove.
Lakše mi je zbog toga, što dijelim sobu s Khadijom. Kada me tužni osijećaji
opsjednu noću, Khadija mi izmasira leđa, neumorno dlanovima klizeć amo-
tamo, ko da mi govori da budem jaka, da se borim da sačuvam svoj um.
Ponekad, kad joj beba prejako udara u drob, naslonim usta na njezin tvrdi
stomak pa pjevam pjesmu dijetetu unutra dok i ona i djete ne utonu u dubok
san, a Khadija kaže da kad rodi dijete, moram mu i dalje pijevat jer mi ono
već zna glas.
Baš me sinoć tješila svojim rječima: - Kada počneš rađati vlastitu djecu,
nećeš više bit toliko tužna - rekla je. - Kada sam tek pošla za Morufua, nisam
htjela rodit djecu. Bilo me strah dobit dijete tako brzo, bojala sam se da ću
se razboljeti od tereta. Zato sam uzela nešto, lijek, da spriječi da trudnoća
dođe. Ali nakon dva mjeseca, rekla sam sebi: - Khadija, ako ne rodiš dijete,
Morufu će te poslati doma ocu. - Zato sam stala s lijekom i uskoro rodila
svoju prvu curu, Alafiju. Kada sam je prvi put primila u ruke, srce mi je bilo
krcato ljubavi. Sada me moja djeca nasmiju i kad mi smijeh nije na pameti.
Djeca su radost, Adunni. Prava radost.
Ali ja nemam želje ništa rodit ovaj tren. Kako će djevojka ko ja rađat dijecu?
Zašto bi ja punila svjet tužnom dijecom koja nemaju prilike ić u školu? Zašto
učinit svjet jednim velikim, tužnim, tihim mijestom zato jer sva ta dijeca
nemaju glasa?
Svake mi je noći um zauzet mozganjem i razmišljanjem o Ijeku koji je
Khadija uzimala, o tome bi li sprječio i moju trudnoću da ne dođe.
Jutros sam našla Khadiju u kuhinji kako sijedi na klupi kraj kuhala i sabire
lišće ewedua u zdjelu kraj svojih noga.
- Adunni — reče ona — dobro jutro. Jesi li dobro danas? Ne plačeš više za
mamom?
- Razmišljala sam o onome što si sinoć rekla — kažem očiju oborenih u
noge, na nožne prste koji izgledaju ko da ih treba podrezat. — O dijeci.
— Ah — oglasi se Khadija.
Okrenem se iza sebe da bi bila sigura da niko ne dolazi pa joj rečem: - Jako
me strah rodit dijecu, gadno strah — kažem, izbacujuć riječi brzo, spajajuć
jednu s drugom. - Razmišljala sam o onom šta si rekla... o Ijeku kad nećeš
dijete. Šta mogu napravit?
Khadijina ruka prestane sabirat lišće, a ona kimne glavom.
- Adunni, svjesna si da naš muže hoće dva dječaka. Jednoga od mene,
jednoga od tebe. Znaš to?
- Znarn — kažem. — Samo oću pričekat. — Nadam se da će me možda, ako
trudnoća nikad ne dođe, Morufu poslat nazad tati. Ali ne kažem to Khadiji.
— Strah te? — upita nakon dulje tišine, sa sažaljenjem u glasu.
- Jako - kažem. - Ne more mi drob bujat svake godine jer oću Morufuu dat
dječake. Oću da jedino što mi bubri bude glava i mozak, od knjiga i škola. —
Ugrizem se za usnu. — Nisam jaka ko ti, Khadija. Ne mogu rađat djete u
svojim godinama. — Jaka si Adunni — reče tihim glasom. — Borac. Iste
smo, samo ti to još ne znaš. Želiš se boriti svojim obrazovanjem - odlično za
tebe, ali ne možeš se tako boriti ovdje u nas, u našemu selu. Ja, ja se borim
onim što imam u sebi, s trbuhom koji ostaje trudan. Sunjim se mogu boriti da
ostanem ovdje pa da moja djeca zadrže krov nad glavom, i da moji mama i
tata imaju kruha za jesti i juhe za piti.
Stojim tamo i gledam je, na malo brdo lišća u zdijeli koje raste svakim
listom koji padne iz Khadijine ruke, na njene prste, tamnozelene i mokre od
zavrtanja i kidanja lišća s grane.
- Znaš li brojat dane za svoju mjesečnu gošću? - upita. - Znaš li kada počinje
svaki mjesec?
— Da — odgovorim. — Zašto?
- Postoji nešto što možeš popit. Mješavina jakog lišća.
- Oće mi pomoć? - upitam, srca ispunjena nadom. - Zaustavit će trudnoću?
- Neću ti ništa obećati, Adunni, ali vidjet ću mogu li naći lišće za tebe na
farmi Ikati. Dodat ćeš mu deset sjemenka papaje pa pomiješati s korijenom
đumbira i suhim paprom. Stavi sve u tamnu bocu i namači u kišnici tri dana.
Moraš to piti pet dana prije i pet dana iza mjesečne gošće i svaki put kad
Morufii i ti budete radili onu stvar.
Podigne glavu pa skupi oči gledajuć me. — Morufu ne smije doznat da piješ
lijek. Razumiješ li me, Adunni?
Srce mi se topi dok joj gledam okruglo lice, dobrotu u očima. — Fala ti,
Khadija - kažem, sagnuvši se da bi podigla jednu od grana.
— Oćeš da umjesto tebe saberem ovu?
- Adunni - reče ona, pažljivo mi jamivši granu iz ruke pa je metnuvši nazad
na pod. - Glava ti je tako puna briga da ti se sve izlijeva na lice. Zaboravi na
kućne posle danas. Dovući klupicu k meni i sjedni pa ćemo razgovarati.
JEDANAESTO POGLAVLJE

Uz Khadiju, dani su mi u ovoj kući brzi, a ponekad i slatki.

Razgovaramo, smijemo se skupa, a kako joj je drob nateko tolko velik da joj
je nekad muka, pomažem joj s pranjem, kuvanjem, svime. Pomažem joj i s
malom dijecom, kupajuć Alafiju i njeze sestre, dajuć im hranu, te peruć im
kosu i prljavu odijeću. Dobra su to dijeca, Khadijine djevojčice, uvjek
sretne i nasmijane, uvijek vabeći nevolju od Labake.
Ja i Morufu, mi ne razgovaramo puno. Uvjek je previše zauzet svojom
farmom i poslom taksi vožnje od ranog jutra do noći. Nekad se dogodi da me
zovne u svoju sobu, naćera da stojim pred njim s rukama na leđima pa me
pita pitanja ko da je doktor. Zna me upitat imadem li već trudnoću, ili jer mi
mjesečna posjetiteljica došla jer on oće da požurim i nosim trudnoću i rodim
dječaka, ali većinu me vremena želi oborit na krevet i jest hranu. Ja i dalje
pijem piće šta Khadija radi za me, iz tamne bočice pune gorka lišća i
đumbira.
Kad je moj red da budem s Morufuom, brzo progutam jedan čep, odem u
njegovu sobu i gledam kako ispija svoju Bombicu prije nego se pretvorim u
mrtvo tjelo tako da on more radit sa menom šta oće. Nadam se da će možda
nakon šest mjeseci ili nekolko tolko, on shvatit da nikakva trudnoća nikad
neće doć pa me more poslat natrag mome tati. Možda.
Labake se i dalje bori protiv mene. Lupat će stopalima o tlo i kleti me ako
ostanem predugo prat tanjire u kuhinji, ili ako prebrzo pometem dvorište, ili
sam prespora u mljevenju graha. Stalno gleda kako mi stvorit neprilike, ta
Labake, uvjek nalazeć načina da se sukobi s menom.
Ali danas je drugi utorak mijeseca.
Dan kad se sastaju pazarske žene i farmeri Ikatija, a to znači da ni Labake ni
Morufu nisu ukući. Radi toga osijećam neku vrstu slobodnosti koju nisam
osijetila jako dugo vremena i dok u rano jutro čistim dnevnu sobu, osjetim u
srcu želju da zapijevam. Da jednostavno budem sretna. Da ne mislim na tuge
ili brigajuće stvari. I tako počnem pjevat pjesmu koju sam na licu mjesta
smislila u glavi.
Hej dobra djevojko!
Ako oćešpostat velka, velka odvjetnica!
Moraš ić u puno, puno škole
Ako oćeš nosit visoku, visoku cipelu
I hodat, ko-ka-ko
Moraš ić u puno, puno škole
Uzmem debele novine koje stoje pod svijetiljkom na vrhu te-veja pa ih
počnem presavijat amo-tamo sve dok ne izgledaju ko papirna odvjetnička
perika kakve ponekad vidim unutrin te-veja. Metnem je navrh glave, držeć je
na mijestu jednom rukom. Zatim se propnem na vrhe prstiju, ko da nosim
previsoke cipele na nogama. Opreznim korakom usporeno počnem odat na
prstima dnevnom sobom, pjevajuć:
Hodat, ko-ka-ko
U svojim visokim, visokim cipelama!
Izgovarajuć ko-ka-ko, zaustavim korak na trenutak kako bi izvila guzove
Ijevo i desno u ritmu, potom nastavivši hodati na prstima, jednom rukom
mašući gore i dolje, a drugom pritiskajući novine na glavi da ne bi otpale.
Glas mi je sretan i jasan ko u ranojutarnje ptice pa čak ni ne primijetim
Khadiju koja poviri glavom u dnevnu sobu, gledaj s novinama na glavi i
nijemo se smijuć.
- Adunni! - reče.
Ja, skroz šokirana, prestanem pjevat, a zatim joj poklonim veliki osmijeh
kada shvatim da se nije naljutila.
- Žao mi je - rečem - samo sam...
-Jesi li dovršila svoje jutarnje poslove? - upita.
- Sve gotovo — odgovorim, maknuvši novine s glave i složivši ih pa ih
vrativši natrag na te-ve. - Izmislila sam pijesmu o djevojci koja oče postat
odvjetnica. Oćeš da ti je pjevam? Hej dobra djevojko..
Ona odmahne rukom da bi prekinula moje pjevanje pa se pogladi po
stomaku. — Ne, ne sada. Još osjećam malu muku. Možda o noći.
- U redu — rečem. — Jer si vidijela bamiju koju sam ti jutros skuvala?
- Popit ću je malo sada - reče. - Fala ti.
Okrenem se po dnevnoj sobi pa kimnem glavom. — Cjelo je ovo mjesto jako
čisto. A sada idem počet prat...
— Ne — reče Khadija. — Ostavi odjeću otraga u dvorištu; ja ću ti je oprati
kad mi bude bolje. Rijeka je sigurno nabujala od kiša prošloga tjedna. Možeš
li poći i donijeti vode iz rijeke Ikati umjesto mene? Moj glineni ćup stoji kraj
bunara. Uzmi ga.
- Želiš da odem na rijeku Ikati? Prislonim dlan o prsa, trepnem.
-Ja?
Morufu mi nikad na pušta da idem nigdje daleko ko što je rijeka.
Kaže da nova žena ne bi smjela ić amo-vamo posvuda dok ne prođe jedna
godina, dok mu ne rodim muško djete.
Khadija kimne glavom da, pa se nježno osmjehne. - Adunni, znam da ti se
prijateljice stalno igraju na rijeci nekad u ovo vrijeme.
U kući nema ni Morufua ni Labake. Predugo je prošlo otkako si ih sve zadnji
put vidjela. Hajde, požuri. Vrati se prije popodneva. — Oh Khadija —
izgovorim, skačuć gore dolje i plješćuć rukama.
- Fala ti, fala ti, fala ti!
*
Rekla bi da nikad nisam trčala tako brzo, brojeć od dana kad me mama
rodila.
Letim na stopalima, preskačuć kamenje na tlu, ne zastajkujuć da bi
pozdravila neke od žena koje nose drvo za potpalu na glavama kada me put
nanese na njizih, niti da bi pozdravila dijecu koja iz plitkih korita s glava
prodaju jutarnji kruh. Držim pogled pred sobom, držeći Khadijin glineni ćup
u ruci, a maramu čvrsto u drugoj sve dok se ne primaknem blizu. Izdaleka,
blizu ograde od lišća banane kraj ruba rjeke, ugledam Ruku i Enitan.
Tu je i pet šest diječaka, na drugom, udaljenom kraju rijeke.
Igraju se boksanja i viču, smiju se, ali ja ne skidam pogleda s Enitan koja
štapom u mokrom pjesku crta kvadrat. Njezino vjedro na zemlji je kraj nje, a
Ruka stoji na tabanima, isprčivši guzove i promatraj uć šta Enitan crta.
Ostanem stajat na tren, osjećajuć kako mi srce buja radošću dok se prisjećam
dana kad nisam imala muža, kada sam imala slobodu igrat se ko i one sada.
Enitan sad crta još jedan kvadrat. Znam da će ih u pijesku nacrtat sve skupa
šest ili sedam, za igru koju zovemo suwe, što mi je najdraža igra. Bacila bi
kamen u jedan od kvadrata pa skočila na svaki od njizih, samo jednom
nogom, nastojeć ne past prije nego opet jamim kamen u ruku, a Enitan i Ruka
za to bi vrijeme sa strane pljeskale rukama i pijevale Suwe! Suwe! Suwe!
Ali sve je to bilo nekad prije, u prošlosti.
Spustim Khadijin glineni ćup pa viknem: - Enitan! Ruka!
Ruka okrene glavu prema mjestu na kojem stojim, raširenih očiju i sretna
lica. - Gle! Adunni! Ja, i Enitan, i Ruka, sve tri potrčemo jedna drugoj u
zagrljaj, srnijuć se osmjesima od uha do uha i govoreć uglas.
- Naša ženica - reče Enitan, povukavši me za ruku da sjednem na kamen uz
rub rijeke. Ruka mi sijedne s druge strane, ostavivši me u sredini između
njizih dvije. Imam osijećaj da će mi srce eksplodirat od osmijeha na njiovim
licima, od blistave sreće u njiovim očima.
- Kakav ti je život ko udanoj ženi? - upita Enitan, gledajuć me očima koje
sjaje kao da joj u glavi gori sijalica. - Sve nam ispričaj, sve nam reci!
— Gle ti obraza u nje! — reče Ruka, uštipnuvši mi lijevi obraz. — Adunni,
jela si previše kruha i mlijeka. Vidi se da dobro živiš.
- Hrane ima dosta tamo di sam sad - odgovorim.
— A kakove su starije žene? — upita Enitan. — Morufu? Kakav je on prema
tebi?
- Polako, pusti i mene da je pitam nešto! - reče Ruka. - Adunni, reci nam jesi
li radila ono sa svojim mužem? - Namigne kao da joj je nešto sljepilo kapke
jedan s drugim. - Jer boljelo ili je bilo slatko?
- Kuvaš li svaki dan? - upita Enitan.
- Reci nam o onome! - reče Ruka. - Oću čuti.
-Tolko pitanja - progovorim, smijuć se Ruki koja i dalje namiguje. - Prva
žena, Labake, jednostavno je jako opaka osoba. Stalno boja lice bjelim
prahom ko da je duh. Stalno se svađa sa svima.
- Kikina mama? - upita Enitan, navukavši svoju maramu preko koljena kada
nas propuše ladan povjetarac. — Znam tu ženu. Stalno izgleda ko da je nešto
mori i brine. A kakva je druga žena? Kako joj je ime?
— Khadija — dodirnem si grudi pa pogledom pređem slijeva nadesno, s
jedne prijateljice na drugu. - Ona je baš ko i mi. Samo sest godina starija, ali
već ima troje djece i novo na putu. Tako je draga i mila. Kuva mjesto mene,
uči me puno stvari. Ja joj pjevam, noću. Voli čut kako pjevam. Ona mi je
poput druge majke. Oči mi zapeču suze dok razmišljam o tome. Kadija mi je
ko druga mama. Majka! Tako se dugo molim Bogu da mi vrati mamu, iako
dobro znam da se nikad neće vratit, ali po prvi put odonda, pomislim da je
možda Khadija odgovor na moje molitve.
- Vidiš! - objavi Enitan, pljesnuvši rukama. - Nije tako loše bit udana žena!
— Ne — odgovorim, govoreći usporeno — nije tako grozno, ali samo zbog
Khadije. A što se tiče onoga za šta si me pitala - okrenem se k Ruki s čvorom
u stomaku. Možda se, ako im kažem kako je to, neće tolko žurit udat. -
Previše je to boli, ponekad je teško odat poslie. Čak sam i krv pustila, a
mnogo puta mi bude mučno posije.
Nemojte srljat u brak. Poslušajte me!
Ali Ruka, budalasta kakva jest, samo se nasmije sramežljivim osmijehom pa
mi gurne koljena u stranu. — Slatke laži!
Želim je upitat zašto misli da lažem, ali Enitan uperi prstom iza nas,
viknuvši: - Pogledajte ko dolazi s muške strane rijeke! Kayus!
Skočim na noge i pogledam. Živa istina, moj Kayus dolazi, trčeć ko vjetar i
vičuć mi ime. Prvi je to put šta vidim Kayusa otkako sam pošla za Morufua
pred dva mijeseca pa mi se noge pokrenu i ja poletim k njemu, ostavivši
Enitan i Ruku. Sretnemo se taman prije nego će on kročit na ženski dio rijeke,
a on me podigne pa me zavrti oko sebe u zraku, nastavivši me vrtjet dok se
nebo ne izmješa s tlom. Tako je jak ponekad, taj moj Kayus.
- Izdaleka sam čuo da ti cure viču ime - reče kad me spusti. -1 rekoh sebi, ma
ne, nije to moja Adunni, ali kad sam bolje pogledo, vidjeh sam da si to
stvarno ti!
Pričekam da mi se noge smire, pa mu s oba dlana uokvirim lice. — Moj
Kayus!
— Nisam progovorio s tatom otkako si se udala za onoga jarca, Morufua -
reče, boreć se kako bi oslobodio glavu iz mojih ruku, no ja je držim čvrsto
jer mu oću cijelo lice upit očima: njegove duge, guste trepavice, brazde koje
mu je na obrazima ostavilo juršavljenje, njegova dva prednja zuba koje
okrhnuo pavši dok je još bijo djete.
- Kada počnem radit u Kassim Motorsu - reče odlučnim glasorn _ kunem ti
se, zaradiću puno para pa te doć odvest od tog Morufua. Vratit ću mu sav
glupi miraz koji je platio za te i izgradit ćemo svoju kuću i živjet tamo skupa
zauvijek, samo ti i ja!
Privučem ga k sebi pa mu snažno pritisnem glavu o svoje grudi, blizu mome
srcu.
- Znam da oćeš - kažem. - Ali do toga dana, snalazit ću se vlastitim snagama.
Život kod Morufua i nije tako loš. Dođi, sjedni sa menom da ti ispričam sve.

*
Oko podneva, odem s rijeke, pozdravivši se s Kayusom i Enitan i Rukom pa
udarim kući.
Sunce je ko užareni blještavi pladanj na nebu, polegnut među lopticama
bjelih pamučnih vlakana. Nosim Khadijin ćup sviježe vode na glavi, a srce
mi poskakuje u plesu čiju glazbu čini zvuk Kayusova smjeha koji mi još
zvoni u ušima.
Kad se primaknem kući, srce mi prestane poskakivat, a ja se počnem osjećat
ko da sam u njega metnila kamene, teške kamene koji ga pritiskaju i vuku
stopalima, i usporavaju mi korak. Jedino što oću je otrčat nazad Kayusu,
odvest ga u našu kuću, kuvat mu rižu na palminu ulju i pjevanjem ga
uspavljivat noću, ali znam da bi me tata zbog toga istuko pa skrenem na
puteljak iza kuće i nastavim odat prema Morufuovu domu.
Nadomak kuće, iz grma se začuje krckanje, tako glasno, tako iznenadno da se
ukopam u mijestu. - Ko je to? - upitam, razmiš-Ijajuć da spustim ćup na
zemlju pa povirim. - Ko je? Labake izroni iz grma, sa smeđom maramom
čvrsto zamotanom oko grudi i očima širom otvorenim i ispunjenim
nekakovirn ludilom. U ruci joj je tanak, dug štap, onaj sa kratkim, drvenim
čavlima na jednome kraju, isti onaj koji voli držat u kuhinji kako bi njime
plašila i tijerala Khadijinu dijecu kada Khadija nije u kući.
— Dobar dan, gospojo — pozdravim je, trseć se ne pokazat strah zbog štapa
u njenoj ruci. — Sta ćete ovdje u grmlju?
- Tebe čekam - odgovori mi na jorubskom. - Htijela sam te uvatit nasamo da
te Khadija ne more spasit. A sad mi govori. Zašto je u mome kuvalu petrolej
pri kraju?
Prisjetim se juhe od bamije koju sam tog jutra skuvala Khadiji.
Već dva tjedna svako jutro pije zdijelicu juhe od bamije, govoreć da joj to
pomaže probuditi dijete kad joj je god ukočeno u drobu.
Skuvala sam je na Khadijinu kuvalu, zelenom kuvalu kraj lavora za ispiranje.
- Ne znam zašto vam je petrolej pri kraju - odgovorim.
- Jesi li kuvala? - upita. - U kuhinji.
- Za Khadiju - odgovorim.
— Na kojem kuvalu?
- Na Khadijinu kuvalu.
Jesam li pogrješila pa skuvala na Labakeinu kuvalu? Razmislim, prebirući
posvuda po umu prije nego odmahnem glavom ne. U kuhinji su dva jednaka
zelena kuvala: jedno kraj lavora za ispiranje, a drugo iza klupice, a svake
večeri, kad završi s kuhanjem, Labake odnese svoje kuvalo u svoju sobu. Ne,
ponovno odmahnem glavom, nisam kuvala na Labakeinu kuvalu jer jutros
nije ni bilo u kuhinji.
— Molim vas, maknite mi se s puta — rečem. — Želim odnjeti vodu Kh...
- Moje je kuvalo ono kraj lavora - reče, primaknuvši mi se bliže, a oči joj se
u ljutnji razvuku u dvije crte. - Zeleno. Sinoć ga nisam ojnjela u sobu.
Khadijino je pokvareno, ali rekla bi da joj trudni jrob truje mozak pa ti se
nije sijetila reć da će ga Morufu odnjet na A sad te opet pitam jesi li kuvala
na mome kuvalu?
čuvalo vaše? - upitam, oćutjevši da mi srce počinje lupat i da su mi dlanovi
bolni jer svo vrjeme grčevito stišću glineni ćup.
Položi mi dlan na prsa pa me gurne. Ne gurne me jako, ali dovoljno da se
voda u ćupu zatalasa amo-tamo, a kapljice mi se izliju na lice, kliznu mi pod
odjeću i svojom mi studeni šokiraju prsa.
- Jer me to i dalje pitaš koji? - Ošine štapom po zraku, a ja oćutim da mi
koža bridi od tog zvuka.
Obližem usnice, odmaknem se dva koraka unazad, pod teretom ćupa vode
koji ko da je sad ispunjen vatrom, kamenovima i nevoljama.
- Mislim da možda - zaustim, kaneć je preklinjat da ne bude ljuta, da me ne
šiba, kad začujem iza nas Kike, Labakeinu ćer. — Mama!
Kike dotrči puteljkom, uspuhavši se. Ona i ja ne razgovaramo prečesto otkad
sam joj se udala za oca. U kući se drži za se, a ja, ja je se ne usudim niti
pogledat u lice. Oko grudi joj je zavezana marama, a u ruci drži drvenu
kuhaču s bjelim tjestom na vrhu. Ko da je netom okretala fufu u loncu pa ga
samo ostavila i dotrčala k nama.
Sta će ona ovdje? Je li se došla pridružit majci da me skupa istuku?
- Mama - reče Kike, zabivši koljena u pijesak kako bi izrazila poštovanje
Labake. - Ja sam kriva, mama. Ja sam na tvome kuvalu jutros kuvala
patlidžane. Nije Adnunni kriva.
- Kike, znači bila si ti? - reče Labake, gledajuć svisoka na svoju ćer i
mjerkajuć je pogledom ko da joj ne vjeruje. - Jesi li sigura?
— Kunem se, mama, ja sam kriva.
Labake prosikće pa me ponovno odgurne, rukom o prsa. Ovog mi puta ćup
izleti iz ruka pa se razbije o pod, raspršivši komadićke Posvuda. Pogled mi
zastane na komadima Khadijina ćupa. Promatram kako pijesak dobiva tamnu,
crvenu boju dok Labake odlazi, svojim stopalima tjerajuć oblake prašine u
zrak, glasno proklinjuć i mene i Khadiju.
Kada Kike i ja ostanemo nasamo, okrenem se prema njoj, a ona i dalje kleči
na tlu, i dalje držeć drveni štap u ruci, izgledajuć ko da ni sama ne razumje
zašto je tu i šta radi.
- Lagala si za me - izgovorim, osjećajuć da mi srce buja miješavinom
zahvalnosti i iznenađenja. - Zašto?
Ali Kike mi ne da odgovor, nego samo slegne ramenima pa se pridigne,
otrese pješak s koljena pa brzim korakom otrči, dozivajuć svoju majku i
preklinjuć je da je pričeka.
Na trenutak ostanem promatrat kako se prašina ponovno spušta i smiruje na
zemlji, misleć da će se Kike možda vratit, prije nego konačno sijednem na
tlo, raširim svoju maramu između koljena pa stanem rukama skupljat u nju
komadiće Khadijina smrskana ćupa i sve one sretne osijećaje jer sam danas
vidjela Kayusa.
Ni sama nisam svijesna kolko dugo ostanem tamo, skupljajuć sve u maramu:
mokri pješak, komadiće kosti koje je davno pas prožvako pa ispljunio,
limenku mljeka koju su zgniječile gume auta, travke nikle oko grmlja.
Nastavim skupljat stvari, nastavim ih mećat u svoju maramu, ne obaziruć se
na smrad prikupljenog, ni na svoje prljave ruke.
Kada više ne mogu unutra nagurat ništa, pokušam se dić na svoje noge, ali ne
mogu. Nešto me pritiska i vuče na tlo, a ja ne znam jeri to smeće u mojoj
marami ili tuga koja buja i težinom mi pritiska srce, pa ostanem nepomično
sijedit na tlu, sve dok mi neko ne prošapće ime.
- Čekala sam da se vratiš kući — obrati mi se Khadijin glas, nježan i
zabrinut. - Pogledaj kako si prljava.
- Labake je kriva - kažem joj, digavši se na noge, a sve iz marame raspe se
po zemlji ko kiša smeća. - Labake me gurnila i sad je tvoj ćup razbijen, a ja
sam skupljala komadiće za te, skupljala sve odreda i razmišljala kako ga
popravit, kako popravit sve što je uništeno otkako mi nema mame, ali je
previše teško. Sve je preteško.
- Oh, Adunni - reče Khadija, prislonivši mi svoj topli dlan na obraz pa mi
obrisavši suze kojih nisam ni bila svijesna.
- Pođi sa mnom, dijete - reče. - Treba ti toplo kupanje, zdjela slatkog batata i
dobar, dugačak san.
Primi me za ruku pa me odvuče, skupa s mojim teškim srcem, natrag u
Morufuovu kuću.

DVANAESTO POGLAVLJE
Od prošle sedmice srce mi ćuti neku vrstu topline za Kike pa se, kad je
sretnemo, nekad pozdravimo očima, ali jutros me zatekne dok sjedim na
zemlji i meljem papriku pred kuhinjom.
Stane preda me, metnuvši ruke na bokove i nakrivivši vrat. — Adunni - reče
- dobrojutro.
— J... jutro — odgovorim, podigavši kamen kojim meljem papriku pa ga
polijem vodom da bi s njega očistila nečist, prije nego ga stanem kotrljat
preko oblih paprika položenih na drugi, široki sivi kamen među mojim
nogama.
- Fala ti za... za ono neki dan u guštari - kažem joj, ne dižuć pogled s kamena.
- Mislila sam ti i prije zahvalit, ali tvoja mama, stalno me drži na oku, ko da
čeka da vidi oćul probat razgovarat s tobom.
- Danas je na pazaru - reče Kike. - Neće se vratit prije sutona.
- Zašto si lagala za me neki dan? - upitam.
- Zato jer... ma ništa - reče ona.
Podignem pogled i zakrilim oči od sunca. - Nije mi se bila želja udat za
tvoga oca — rečem. — Znaš to i sama.
Ona se sagne i sjedne na kamen kraj mene. - Znam. Znam da oćeš ić u školu.
Imaš dobar mozak, Adunni. Dobar za učenje škola.
Svi u selu to govore.
— Pa zašto je onda tvoja majka tako kivna na me?
— Moj je tata učinio velko zlo kad je oženio Khadiju i tebe jer nema muške
djece. Ona koristi tu bol za borbu s vama. Ti... mojih si godina, a to joj još
teže pada.
— Da, jasno — odgovorim.
- Otac mi je našo muža - reče ona. - Traži ga otkako mi je bilo dese godina.
Jučera mi je reko da će sutra otić po miraz za me. Sutra odoh u kuću svoga
muža.
- A ko je on? - Dohvatim još jednu papriku, razlomim je na dva dijela, pa ih
metnem na kamen i stanem kotrljat drugi kamen preko njizih. - Znaš li ga
otprije?
Kike odmahne glavom. - Zove se Baba Ogun. Prodaje Ijekove za bolesne
ljude u selu. Imo je već prije ženu. Umrla je prije šest niijeseci od kašljanja
krvi. Traži novu, mladu djevojku ko ja, da se opet osjeti ko mladić. Nećemo
imat pravo vjenčanje jer ima mrtvu ženu otprije, ali tata i mama će me odvest
tamo sutra.
Kake ne očajava; čini se da joj nije krivo što će postat druga žena starcu s
mrtvom prvom ženom.
-Jesi li sretna šta se udaješ za tog čovjeka? - upitam, šakom skupljajuć
papriku s kamena, provijeravajuć je. Bjele mi se sijemenke među mesom
paprike čine ko pijesak u dlanu pa sve skupa bacim nazad na kamen i
nastavim mljeti.
— Brak će usrećit tatu. — Slegne ramenima. — Mama oče da izučim
krojački poso. Ali tata kaže da nema para da me pošalje na obuku. Iskoristit
će moj miraz za popravit svoj drugi taksi auto. - Nasloni se, gledajuć kako
mi ruka kotrlja kamen preko paprika, naprijed-nazad, naprijed-nazad.
Uzdahne. - Da sam bar muško.
Stanem. - Radi čega bi to htijela?
— Jer razmisli samo, Adunni — reče ona. — Svima muškima u našem selu,
njima je dopušteno učit škole i radit, ali mi djevojke, nas udaju već od
četrnes godina starosti. Znam da mogu bit dobra švelja. Znam crtat puno
dobre aljine. - Ispruži prst pa nacrta nešto u pjesku. Kada nagnem glavu pa
promotrim, ugledam dugačku aljinu u obliku ribljeg repa, s dva rukava ko
zvonima.
- To je jako lijepa aljina - kažem.
— Svaki dan, kad se vratim s mamom s pazara — obriše aljinu pa upre
prstom i pješak i nacrta novu - crtam aljinu u mnogim stilovima. Kada
sklopim oči — kapci joj se zatvore — mogu vidjet sve žene u selu obučene u
moje aljine.
Otvori oči pa mi se sa tugom osmijehne. — Volijela bi da sam muško, ali
nisam, i zato ću napravit najbolju iduću stvar šta mogu, udat ću se za muško.
Porazmislim o onome šta je rekla na trenutak, o mudrosti njenih riječi.
— Molim se Gospodu da mi muž bude milosrdan pa me pošalje da naučim
krojiti - reče ona. - A ti, Adunni. Šta ti oćeš postat u životu?
- Učiteljica - odgovorim. Oću bit učiteljica još od druge godine.
Čak i prije nego mi je mama umrla, stalno sam učila drveće i lišće u našemu
vrtu dok bi mama pekla svoje uštipke za prodaju.
Udarila bi štapom po korjenu manga i rekla mu; - Ti, Mango, kolko je jedan
plus jedan? — A onda bi sama dala odgovor: — Jedan plus jedan je jednako
dva, učiteljice Adunni.
Uspomena mi izmami smješak na lice. - Oću nastavit podučavat djecu u selu
- kažem Kike. - Dat im dobriji život. Ali sad kad sam udana za tvog oca, to
više nije moguće.
Ona odmahne glavom. — Zatvori oči i uči ih u glavi — reče. — Učini to,
zatvori oči. Zamisli to umom.
Isprva vidim samo tamno platno, ali kad ga gurnem u stranu i zagledam se
duboko, duboko u sebe, izvučem se vanka i metnem se u učionicu, a onda
držim kredu i pišem po ploči. Iza mene dijeca nose crveno-bjele uniforme,
sijedeć na klupi i slušajuć me dok ih učim sve ono čemu je učiteljica mene
naučila prije nego sam otišla iz škole. Osjetim navalu nekakve slobodnosti u
tog trena. Tako je jaka da sinjesta otvorim oči. Smijeh mi poleti iz usta,
šokiravši me.
Kike mi se opet nasmješi. - Vidiš? Kažem ti, Adunni, neka si udana za mog
oca i neka misliš da je sva nada gotova, ali tvoj um nije gotov. Unutar svoga
uma moreš bit učiteljica kolko god oćeš. - Digne se na noge. - Voliš čitat
knjige, pa hrani svoj um čitajuć svaku knjigu koju nađeš, možda u gradskim
kantama za smeće u Idanri ili neke jeftine knjige s pazara. Jednoga dana
možda i postaneš učiteljica, možda i ne. Sutra odoh upoznat obitelj moga
muža, ali unutar svoga uma, ja sam Kike, švelja. Poželi mi sreću i svako
dobro.
Kada me ostavi samu, na moment sklopim oči, pokušavajuć u umu postati
učiteljica, ali posvuda u umu vidim samo tamno platno; a paprika u rukama
počne mi peckat kožu.

TRINAESTO POGLAVLJE

Ime Khadija zamolila da odem sunjom babici. Trudnoća joj se bliži osmom
mjesecu. Od prošle sedmice oda ko da su joj među nogama dvije gume auta.
Također jauče i stenje kad je u kuhinji, trudeć se bit tiha, misleć da je niko ne
čuje. Ali ja je čujem, a kada je upitam je li sve u redu s bebom, kaže mi da
je. Ali sinoć, kad je legla na prostirku i sklupčala se kraj mene, a ja počela
pijevati dijetetu, odmahnula je glavom i rekla: - Dosta, Adunni. Bez pjevanja
danas, molim te. - Kad sam je upitala zašto, jel nije nikad, baš nikad rekla da
prestanem pijevat, rekla je: - Strah me Adunni. Strah me da će možda ovo
dijete doći prerano.
— Zašto? — upitam je kad je rekla da će djete doć prerano. — Jeri nešto
nije u redu sa dijetetom?
- Da - reče ona.
- Misliš ili znaš? - upitam.
Nekako se čudno namršti i iskolači oči. - Znam. Ovo mi je četvrti put da
nosim, Adunni. Znam kad dijete želi izaći vanka, a kad hoće ostati unutra.
Ovo hoće vanka. Treba mu još četiri ili pet sedmica prije nego bude
dovoljno jako za izaći vanka. Nikako ne sad. Moram poći vidjeti babicu
sutra ujutro. Ovo je dijete muško.
Ne smije umrijeti.
- Kako znaš da je muško? - upitam. - Neko ti je pogledo u drob i provjerio
pa si sigura? znam - reče. - Kad je Morufu rekao da neće hrane ako ovo ne
bude muško, napravila sam ešto da se osiguram. - Obori glavu, kao da je
tužna. - To što Činih je sramota, ali nisam imala izbora. Ne mogu rodit još
jedno žensko dijete, Adunni. Znaš to i sama. Što će mi mama i tata jesti ako
rodim još jedno žensko dijete? Ovo je dječak. Ne smije umrijet.
Pođi sa mnom sutra ujutro. Čim zarudi zora.
Nakon toga nisam dobro spavala. Stalno sam razmišljala o tomu što je mogla
napravit da se osigura da će djete bit muško. Oči su mi bile širom otvorene,
a ja sam razmišljala do duboko u noć, tu i tamo gledajuć u Khadijin trbuh jer
sam strahovala da će se dijete iskoprcat iz njega i umrijet. Ako pozovem
Morufua, Labake će me istuć ko mazgu jer je noćas njezin red za spavat
sunjim.
Ali, Bogu fala, djete je uspjelo ostat unutra do jutros.
- Di je kuća te babice? - upitam je nakon jutarnjeg kupanja.
- Oćeš li reć svome mužu da ću te pratit babici? - Govorim joj šapćanjem,
iako smo u njenoj sobi, daleko od Morufua i Labake.
Žena sam mu već tri mijeseca, ali se još ne mogu prisilit nazvat ga ,,našim“
mužem. To su rječi koje moja usta jednostavno ne mogu izreć. Kad sam
zadnji put probala, jezik mi se spetljo, pa ga i dalje zovem ,,tvoj“ muž kad
god razgovaram s Khadijom. Ona razumije, ja razumjem.
Odmahne glavom. - Reću mu da idem obići svoju majku - reče. - I da ćeš ti
ići sa mnom pomoć mi nosit torbu.
- Zašto mu nećeš reć da idemo babici? - upitam zbunjeno. - Jer ima nešto
loše u tome?
- Ne možeš ti to razumjeti - odgovori mi, pogladivši trbuh i navukavši na lice
grimasu ko da ju ta nježnost boli. - Jesi li spremna za polazak?
Nazujem svoje crne sandale i zategnem remenom aljinu iza leđa pa pođem za
Khadijom. Morufu i Labake su u dvorištu, stoje pred taksi autom. Danas je
Kikino vjenčanje pa znam da se spremaju odvest je u dom njezina novoga
muža.
Morufu je obuko istu agbadu koju je nosio na našemu vjenčanju, a Labake
nosi nešto šta izgleda ko smeđa vreća. Prosikće pa mi okrene leđa. I ja
prosikćem, ali tek tolko kolko samo moje uši čuju.
- Kamo ste se zaputile vako rano izjutra? - uputa Morufu, zakačivši rukav
agbade preko ramena. - Nećete s nama na Kikino vjenčanje.
- Bože sačuvaj - reče Labake. - Ne mogu s nama. Danas je moj dan. Neće mi
ga ove viještice pokvarit.
- Nismo ni htjele s vama - reče Khadija. Izgleda ko da joj duša napušta tijelo
dok briše čelo obliveno sa znojem. — Idem k majci.
Jako je bolesna. Moram povest Adunni sa sobom. Torba mi je preteška da bi
je sama mogla nositi.
Kako Morufu ne vidi kako se Khadija osijeća?
Kleknem pred njega i pozdravim ga. - Dob rojutro, gospodine.
- Adunni, moja mladenko - reče. - Jer oćeš poć s Khadijom obić joj mati?
Pogledam Khadiju, koja leluja na nogama, a ona mi kimne glavom. Kimnem i
ja. - Da, gospodine.
— Do večeras se moraš vratit — reče. — Jer večeras oću provest posebnu
noć s mojom Adunni.
- Ako Bog da - reče Khadija - vratit ćemo se prije nego sunce padne.
- Vidimo se večeras - odgovori Morufu. Sjedne u auto pa upali motor.
Kike tad izađe iz kuće. Obučena je u nove iro i bubu, a u ovratnik bube
zadijenut je cvijet. Izgleda jako lijepo; možda je sama smislila šta će nosit?
Na glavi joj je čipkasta tkanina, pričvršćena za gele, koja joj ko zastor visi
preko lica. Poviri ispod čipke, a iza kapaka obojanih crnim kajalom
pogledaju me oči pune nade. _ Nek ti je sa srećom - kažem joj kada dođe
ispred mene. - Nek ti je sa srećom, moja krojačice.
Khadija i ja krenemo na noge do autobusne garaže, tri kilometra daleko.
*
Garaža nije tolko daleko, ali Khadija se jedva vuče, stenjuć i jaućuć, i
gladeć trbuh ko da će rodit djete na licu mjesta, na putu do garaže.
Stalno govori da oće srat, oće pisat, oće spavat.
Strah me za nju, ali skrivam to i govorim joj da nastavi odat, da nestaje, da
ne piša i ne sere. Autobus nije pun, unutrin su samo pazarske prodavačice s
košarama kruha, narandža, graha, koje se pripremaju za jutarnju prodaju.
Sjedimo sprijeda, ja kraj vozača koji smrdi na ranojutarnju pljuvačku, a
Khadija kraj vrata. Držim joj torbu u svome krilu, držeć pogled na njoj, ko
da ću svojim očima nekako zadržat bebu u njezinu drobu. Kada vozač upali
autobus i izveze ga iz garaže, upitam Khadiju kako se osjeća. — Oćel beba
ostat unutra?
- Još se spušta - reče, metnuvši glavu na moje rame i stisnuvši mi dlan. - Oči
mi se sklapaju. Idemo u selo Kere. Probudi me kad dođemo tamo.
Prije nego joj uspijem reći da se otme snu, oči joj se zatvore, a ona počne
hrkat.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Presječemo šumskom cestom, gdje autobus vozi među visokim stablima

manga s gustim granjem i lišćem slijeve i desne strane.
Grane se spuštaju nisko, pokrivajuć cestu ko kišobran, a sunčevo svjetlo
probija se kroz sitne rupe u platnu kišobrana. Prolazimo kraj seljaka koji se
biciklima voze na svoje farme, zvocajuć zvoncima na njima kako bi otjerali
ljude, kokoši i pseta s ceste. Prolazimo kraj žena s koritima na glavama,
natovarenim drvetom za potpalu, kruhom i zelenim bananama, s dijecom koja
im povijena u marame snivaju na leđima.Taman se vraćaju s farma, noseć
drvo i hranu svojim domovima kako bi spravljale ručak. Prizor me natjera na
razmišljanje, zašto muški u selu ne puštaju djevojčicama da ideju u školu, ali
ne smeta im kad žene vuku u kuću drvo, ideju na pazar i kuvaju za njizih.
Crne koze, njizih pedesetak, pentraju se na jednu od uzvisina.
Podno stjene stoji muškarac, držeć u ruci dugačak štap pa šibaj uć njime koze
i tjerajuć ih gori. Sijeva mi je drugo brdašce koje izgleda ko da roni prave
suze; vodotok bistre vode, plave ko nebo, slijeva se niz jednu stranu brda čiji
vrh, gladak i u obliku jajeta, liči na ćelavu mušku glavu.
Nekih sat nakon brežuljaka, dokotrljamo se do garaže u Kereu, a Khadija,
koja cjelim putem spava i glasno hrče, stane razgovarat s nekim u snu.
Vozač zaustavi autobus blizu stabla kokosa. U zraku se osijeti miris pečenih
oraščića, a kada se okrenem okolo, ugledam muškarca j^oji okreće orahe u
bačvi metnutoj nad otvoren plamen. Pred njim •e jedno ili dvoje ljudi koji
čekaju da bi kupili orahe. Seoce Kere 1 malo; na prvi mi se pogled učini ko
polovina Ikatija, uz nešto okruglih kućica sazdanih od crvena pjeska,
razbacanih tu i tamo, dok je ostatak kuća načičkan po obroncima brdašaca.
Preko puta garaže usamljena je trgovina u kojoj se prodaju čoko-slatkiši,
cigarete, novine i kruh. Žena mete pred trgovinom, a metla glasno fijuče dok
njome silovito maše amo-tamo po tlu i pijeva, glasom koji biježi preko ceste
i dolazi nam u susret:
Svakog ću jutra,
Ustat i slavit Gospoda
- Nadošli smo na selo Kere ovdje - obavijesti nas vozač, vičuć. - Ostaćemo
deset minuti pa ćemo dalje!
Želudac mi se sveže u čvor kad laktom podbodem Khadiju. — Otvori oči -
kažem joj, no vrat joj samo klone u stranu. Zašto tolko spava? Obližem
usnice, a učini mi se da sam polizala vatru, pa je opet podbodem laktom. -
Khadija?
Zašto, zašto, zašto sam pošla sunjom na ovo mjesto? Di mi je bila pamet? Šta
ako nastavi spavat dalje i dalje, zauvijek?
- Khadija, budi se! - viknem, a vozač me pogleda. - Nije se probudila! —
kažem vozaču, a zvuk suza u moje glasu priredi mi šok.
- Adunni? - Khadija usporeno odškrine oči, osvrne se oko sebe pa obriše
slinu s usta. — Budna sam. Ovo je to mjesto. Hajdemo dolje.
- Jer se dobro držiš? - upitam. Grč u želudcu na tren popusti, a ja dlanom
obrišem lice. - Bilo me strah, izgledalo je ko da spavaš preduboko. Jer se
osjećaš dobro?
-Jako dobro - reče ona, primivši me za dlan. - Pođi za mnom.
Skupa se iskobeljamo iz autobusa pa stanemo hodat, pri čem ona stalno
zastajkuje i jauče, a ja je bodrim da nastavi, sve dok ne presječemo preko
autobusne garaže, prođemo kraj raspijevane žene pred trgovinom i nađemo
se na usamljenu putu. S jedne nam je strane stablo guave, kraj kojeg smeđa
koza s crvenim konopom oko vrata pase travu oko korjena stabla. Koza
podigne pogled, ugleda nas kako dolazimo, pa odgrize zalogaj trave i utekne.
Khadija stane pa se osloni o stablo guave da bi otpočinula. Plodovi krošnje
obijesili su se tako nisko da su joj tik uz glavu; nako žuti i zreli pozivaju da
ih se ubere.
- Oćeš sjest? - upitam, spustivši torbu na tlo. - Odmorit se.
Khadija se stane izvijat i spuštat sve dok ne sjedne na korjen stabla. - Čekat
ću te tu. - Drhtavim prstom pokaže na kućicu u daljini. — Pređi ovu cestu i
idi do one kuće s crvenim vratima. Pokucaj triput. Ako ti otvori žena, reci joj
da prodaješ lišće pa se okreni i vrati ovamo. Ali ako ti otvori muško, reci mu
da tražiš Bamidelea.
Reci mu da te Khadija šalje. Dovedi mi ga.
Namrštim lice, zbunjena. - Di je kuća od babice? - upitam.
Bamidele je muško ime. Nikad u životu nisam vidijela mušku babicu. -
Khadija?
Na čelu joj je izbio novi znoj, a kapljice vode probile su joj se i iznad gornje
usne.
- Molim te ne postavljaj puno pitanja - reče. - Ako hoćeš da mi dijete ne
umre, molim te idi i traži Bamidelea. Reci mu... uf, moja leđa, Adunni. Leđa
me ubijaju.
Zagledam se u nju, opet se zapitajuć zašto sam pošla sunjom.
Zašto nisam ostala u Ikatiju i gledala svoje posle? Ali Khadija mi je
pomogla s napitkom da ne ostanem trudna, olakšavala mi je život rastjerujuć
brige u Morufuovu domu, svađala se s Labake radi mene. A ako skonča
ovdje, svi će reć da sam ubila sebi nadređenu ženu. Reće da me ljubomora
gonila da je odvedem u selo Kere i ubijem namrtvo i ostavim pod drvom
guave. Onda će ubit i mene, bez ijedna pitanja, jer u Ikatiju ubiju svakog ko
ubija ili krade. Sjećam se kad je jedan seljak, Lamidi, ubio svojeg prijatelja
radi svađe oko zemlje, a seoski je poglavar naredio svojim slugama da
bičuju Lamidija sa sedamdese udaraca palminom granom na seoskome trgu
svaki dan dok ne ostane namrtvo mrtav. Tjelo su mu spalili kad je izadahnio.
Bez ukopa. Samo su mu čađavo tijelo bacili u šumu; žrtva paljenica za
bogove šume.
Pokrenem noge pa požurim preko ceste, ubrzavajuć korak se dok ne dođem
do glinene kuće.
Kad se okrenem, ugledam Khadiju kako diže ruku i maše mi u pozdrav.
Vrata su krvavo crvena i izgledaju bjesno. Sklupčam prste pa pokucam
jednom. Niko ne odgovori. Čujem nešto iznutra, neko saslušava radijo,
jutarnje vješti na jorubskom.
Pokucam ponovo.
Vrata se usporeno otvore. Zateknem se pred muškarcem. Visok je, mlad, oku
ugodan. Nosi hlače, a gore nema košulju. Ni na nogama nema cipele. Radijo
mu je u ruci.
- Tražim Bamidelea - kažem. - Jeste to vi?
Isključi radijo na dugmetu sa strane. - Da, ja sam Bamidele.
Kako mogu pomoć?
Potrudim se zborit tiho. - Khadija. Poznajete je?
Lice mu se promjeni, a on se osvrne iza sebe u kuću, ko da oće provjerit da
niko ne dolazi. - Sto joj se dogodi? - upita.
— Kaže da vas molim da dođete — kažem. — Sijedi malo dalje.
Nije dobro.
- Nije dobro? - Lice mu se uozbilji. - Čekaj.
Zatvori vrata.
Ostanem stajat ondje, premećuć se s noge na nogu i osjećajuć se jako
zbunjeno. Ko je taj Bamidele? Što ima između njega i Khađije?
I zašto mi je rekla da oće vidijet babicu, a Morufuu da ide °bić svoju majku?
Vrata se opet otvore, prekinuvši me u mislima. Muškarac sada nosi košulju,
od istog materijala ko i hlače. - Vodi me njoj.
Malo hodamo, malo trčemo dok ne dođemo do Khadije. Lice joj je sad
obliven s puno znoja, a glavu okreće vamo-tamo. Stanem u stranu, a
muškarac, taj Bamidele, klekne na zemlju pa uzme Khadijin dlan.
— Khadija — reče. — Ja sam. Sta se dogodilo?
Khadija otvori oči teškom mukom. Naheri usnu, ko da se oče nasmijat. -
Bamidele - progovori šapćanjem tako tihim da moram nagnut glavu prema
njoj da bi je čula.
- Djete mi radi muke - reče ona. - Strah me da ću umrijet.
Bamidele joj rukom obriše lice, a ja ostanem ušokirana. Ko nas vidi? Na
putu nema nikoga osim one koze u daljini koja sad, prebacivši svu svoju
težinu na savijene zadnje noge, sere ko da nema sutra; male crne kugle padaju
ju joj iz guzice kao kiša metaka.
Di mu je pamet? Kako se usudi dirat Khadijino lice? Zar ne zna da je
Khadija žena drugome muškom?
- Aya mi — reče on. - Nećeš umrijet.
Je li lud? Zašto joj govori aya mi, moja ženo?
- Khadija - rečem - zašto ovaj čovjek govori sve te budalaštine?
Khadija mi ne da odgovor. Ko da me ni ne čuje. I tako ostanem stajat ondje,
izgledajuć ko velika budala, čekajuć da ono što tražim nađe mene.
- Dijete me stišće, hoće van - reče ona muškarcu. - Strah me da će, ako ga
rodim, umrijeti. Sjećaš li se kletve za koju si mi rekao?
Obreda koji nas dvoje moramo izvesti prije nego dijete završi svojih devet
mjeseci u stomaku?
Kakva kletva? Kakav obred? Udarim stopalom o tlo, osjećajuć se sve
zbunjenijom, sve Ijutijom. Zašto govore takve stvari? Zašto sve što kažu
zvuči bez smisla?
Bamidele kimne glavom, da. - Moremo to danas - reče. - Zajedno.
Ja i ova djevojka ćemo te odnijeti tamo.
Uperi pogled u mene, a ja ustuknem korak. O kojoj on to dijevojci govori? O
meni sigurno ne. Neću poći s nikim raditi bilo kakav glupi obred.
- Ja odoh nazad u Ikati - kažem.
- Molim te - reče Khadija. - Pomozi mi. Snaga me pomalo već izdaje, ne
mogu ni na noge stati. Ti i Bamidele morate me odnijet i napravit što treba.
- Najprije mi reci šta se zbiva. - Odmjeravam muškarca od glave do pete ko
da smrdi po nečem pokvarenom. - Ko ti je ovaj ovdje?
Muškarac se odgurne od tla i uspravi na noge. - A ko si joj ti?
- Ona mi je iya ile- odgovorim. - Pošla sam za Morufua iza nje.
- Ah - reče on. - Adunni.
Kako mi zna ime?
- Khadija mi je rekla za te - reče on, tužno se osmijehnuvši. - Rekla je da si
dobra osoba. Dobra djevojka. Rekla je da si...
- Molim te, govori mi razumno - kažem. Nemam vremena slušat priče o
svojoj dobroti dok Khadija izgleda ko da je sjela u autobus kojem je vozač
smrt.
- Khadija mi je prva ljubav - reče Bamidele. - Nije ti rekla?
- Ne - odgovorim. Kako bi mi rekla? Ima li ovaj Bamidele u glavi slamu
mjesto mozga?
- Prije pet godina, ja i Khadija živijeli smo ljubav. Pravu ljubav.
Trebali smo se vijenčati jedno za drugo - reče - ali otac joj se razbolijo pa je
prodo Khadiju Morufuu da im ovaj pomogne. Ja u to doba nisam imo para.
Bolilo me što su odveli moju ljubav i dali je starcu Morufuu, ali podnijo sam
to muški. Otišo sam iz Ikatija i nastanio se ovdje, u Kereu, kako bi mogo
radit svoj varilački poso. Četiri godine nakon što se udala za Morufua,
Khadija me došla pronać. Rekla mi je da me voli. Ja i ona, počeli smo svoju
ljubav ispočetka. Obori glavi i pogleda je dok se ona izvija u bolovima na
tlu.
Kada me ponovno pogleda, oči mu svijetlucaju suzama. — To djete u njezinu
drobu je za me. Nosi dječaka unutra. Znam to.
— Pomozi mi — reče Khadija, sad već jedva govoreć.
- Kakav ste to obred koji morate proć spominjali? - upitam.
- Di to?
— U mojoj obitelji postoji prokletstvo — reče Bamidele. — Svaku trudnicu
moramo oprat u rjeci sedam puta prije nego se djete u drobu primakne
devetom mjesecu. Ako žena to ne napravi, umrjet će sa dijetetom na porodu.
- U mojoj se obitelji ne rađa puno djevojčica. Sve naše žene uvjek rađaju
muške. I ja sam muško, i imam još šest braće. Znam da u drobu nosi moje
djete, i da je djete muško, moj sin.
Tužno uzdahne. — Rjeka Kere nije daleko. More se u njoj okupat.
Imam poseban crni sapun koji će koristit. U kući je. A1 ajmo je najprvo
odvest tamo. Pomozi mi.
Pogledam Khadiju. — Je li istina šta ovaj čovjek govori? Da djete nije
Morufuovo?
— Istina je — odgovori mi. — Ovo je dijete Bamideleovo. Morufu je
budalast, opak čovjek. Hoće mušku djecu, ali mi ne može stavit muško dijete
u trbuh. I zato sam došla Bamideleu, a on mi je pomogao s dječakom.
Ali zbog kletve ne smijem roditi dijete prije nego se okup... ali dijete sada
hoće izać van, i zato moram požurit... podigni me, molim te.
Noge mi ostanu prikovane uz tlo. - Khadija, zašto ćeš Morufuu dat tuđeg
diječaka?
Khadija lamata glavom lijevo i desno, lica izobličena boli.
Bamidele me pogleda očima punima brige. - Moramo požurit.
- Uvati je za ruku tu, a ja ću tu. Kada kažem jen, dva, tri, podićemo je.
— Neću radit nikakav obred suvami — kažem, prekriživši ruke na prsima i
oćutjevši da mi srce brzo udara. — Ajmo je odvest babici.
Ona će joj pomoć. Babica će...
Umrijet će! - Bamidele se izdere tako nenadano da koza u daljini prestane
srat, da se u trk i nestane.
_ Molim te - reče, sada tiho. - Ta je stvar u mojoj obitelji puno ^ina. Znam
žene koje su umrle jer se nisu okupale u rjeci. Čak i moja majka, kad je bila
trudna sa menom i mojih šest braće, okupala. Moramo požurit.
Nimalo mi se ne sviđa šta predlažu. Ne sviđa mi se šta me Khadija povela
vamo i metnula usred svoga nereda. Ali izgleda ko da će svaki čas izdahnut,
a ako će je to spasit, onda joj moram pomoć. Moram. Vratim se mislima na
dan kad sam tek došla u Morufuov dom, kako mi je Khadija svake noći
brisala suze i davala da pijem juhu od paprike. Kako mi je, iako je ulovila
muka, zagrijala vodu da se mogu okupat onoga dana kad je Labake razbila
njin glineni ćup.
Zbog Khadije mi život s Morufuom nije bijo tolko nepodnošljiv.
Khadija je bila tamo, i samo sam se zbog nje puno dana uspjevala nasmijat.
Sada ja moram njoj pomoć da se ona i nasmije i da ugleda svog dječaka
živa.
Moram.
Čujem u ušima kako mi srce glasno udara, bum, kad se sagnem pa uvatim
Khadiju za ruku. Ladna je kao led kad je prebacim oko svog vrata. - Di je ta
rjeka?
- Nije daleko - reče Bamidele. - Kilometar i po na noge.
- Zašto ne sjednemo u taksi ili na motor?
Osvrne se pa odmahne glavom. — Imam novu ženu — reče. — Sto će ljudi
reć ako me vide s drugom trudnom ženom u taksiju ili na motoru?
Progutam kletvu. Znači, budalasti muškarac već ima ženu, a uz to je ostavijo i
Khadiju trudnu? Di je Khadiji uopće bila pamet dok je sve to radila? I kako
uopće more bit sigura da nosi diječaka ako babice i doktori to nisu
pogledali? U gradu Idanri, koji nije daleko od Ikatija, ima jedan doktor, koji
dođe jednom u mijesecu pomagat trudnim ženama. Čujem da ima čarobno
povećalo i te-ve za gledanje je li beba diječak ili djevojčica.
Moram reć Morufuu da odvede Khadiju doktoru.
- Moramo odma poć - reče Bamidele. - Moremo poć pokrajnjom stazom.
Tamo.
Sagne se s Khadijine druge strane pa je uvati za ruku. - Jen, dva, tri... diži!
Skupa odvučemo Khadiju prema rjeci.

PETNAESTO POGLAVLJE

Khadija ratuje s Bogom za svoju dušu.

Ja i Bamidele, mi je pridržavamo, preklinjemo je da ne staje govorit. Da ne
spava. I ja se navijem, govorim joj o mami, o Kayusu i Rođenome, o tati.
Kažem joj više stvari nego što oću da zna, a i stvari koje siguro ne želim da
zna. Kada je upitam: — Jesi još tu? Khadija? Jesi još tu? - ona proštenje, a
ja se ponovno navijem, govoreć sve što mi dođe na um.
Mislim na Smrt, kako je došo i uzeo moju mamu i ubijo je namrtvo.
Smrt, visok je ko stablo irokoa, bez tjela, bez mesa, bez očiju, samo usta i
zubi. Puno zuba, tankih ko olovka i oštrih ko sječivo da bi mogo grist i ubijat.
Smrt nema noge. Ali ima dva krila od čavli i strijela. Smrt more letijet, i ubit
pticu u letu, ošinut je u zraku i sorit na zemlju, razasut joj mozak po tlu. More
i plivat, i gutat ribe u rjeci.
Kada oče ubit osobu, letjet će, držeć se čovjeku nad glavom, ploveć ko barka
na vodi duše, čekajuć tren kad će zgrabit ščepat s ove zemlje.
Smrt more uzet oblik bilo čega. Lukav je. Danas more uzet oblik auta, izazvat
nesreću, a sutra se more maskirat u pištolj, metak, nož, bolest krvava kašlja.
More se pretvorit u suhu palminu granu pa šibat čovijeka dok ne umre. Ko
šta je uzeo farmera Lamidija. Ili u uže koje istisne sav život iz čovjeka, ko je
ugrabijo Tafu, Asabina ljubavnika. Slijedi li Smrt Khadiju ovog trena? A ako
Khadija umre, oće li se namjerit i na moj trag?
Odamo putem koji nam Bamidele pokazuje, tako krcatim blatom da nam guta
stopala pa se borimo da bi ih izvukli vanka, čineć nam hod još i težim, sve
dok ne ugledam rub vode. Nikad me u životu ne poplavi takva nada.
— Khadija — rekoh. — Dobra si, skoro smo došli.
Ona proštenje, slabašnim glasom.
- Ovo je rjeka Kere - reče Bamidele, kad siđemo s puteljka i izbijemo pred
rjeku.
Voda se širi ko velko polje stakla, a njezina površina svijetluca pod
ranojutarnjim suncem.
Na rubu su dvije dijevojke; zahvaćaju vodu glinenim ćupom.
Jedna podigne pogled i ugleda nas, kimne glavom pa nastavi sa svojom
rabotom. Neki ribar vesla u svojem kanuu rjekom, bacajuć mrežu i šireć je
ko paunov rep po vodi.
Khadija mi omlohavi pod rukom. Okliznem se, ali uspijem ukopat noge i
ostat na njima prije nego se oba dvije srušimo na tlo. Ja i Bamidele,
polegnemo je na zemlju. Napravim joj jastuk od torbe pa joj metnem glavu
nanj. Kleknem predanju, pa joj rubom svoje marame obrišem lice.
- Ajmo je kupat - obratim se Bamideleu.
Sad se i on znojavi. Okreće glavu, osvrće se po rjeci, potom vrativši pogled
na me. - Odoh donjet posebni sapun.
Pogledam Khadiju. Oči joj se sklapaju.
Stipnem je, a ona otvori oči pa ih odmah opet sklopi.
- Kolko dugo te neće bit? - upitam. Neću da ostavi mene i Khadiju tu, pred
rjekom, u nepoznatu selu. - Kad ćeš se vratit?
— Brzo — reče Bamidele, brišuć svoj dlan o nogavicu hlača. — Pet minuta.
- Predugo - kažem. - Dvije minute. Trči i brzo se vrati. Iću prečicom — reče.
— Svući joj robu dok se vratim.
Neću joj svuć robu — odvratim. — Kako ću trudnu ženu svuć sama? - Dio
mene želi čelom zveknut ovog budalastog Bamidelea posred nosa jer govori
budalaštine. - Neću mrdnut prstom dok se ne vratiš. Čuješ me?
- Eto me brzo - reče. Sagne se pa reče Khadiji nešto u uho. Ona kimne
glavom, a meni se učini ko da je prošlo deset minuta otkad joj se glava
pokrenula dokad je stala.
Bamidele se uspravi na noge. - Odoh sad - reče pa se, prije nego mu uspijem
išta reć, okrene i potrče nazad stazom s koje smo došli.
Baš u tom trenu, grmljavina se zaori s neba.
To je Smrt, nagovještava šta će doć, šaljuć nam jasno, odriješito upozorenje.
Mnoge minute prođu, a Bamidelea još nema nazad.
Držim Khadijin dlan, brojeć sekunde, minute i gledajuć rijeku.
Dvije djevojke kraj vode pomažu jedna drugoj, prteć glineni ćup jedna
drugoj na glavu. Kada dođu preda me, stanu. Izgledaju kao blizna djeca. Oba
dvije imaju isto lice okruglo ko rajčica, istu rupicu u Ijevom obrazu kad se
smješe, ali jedna ima kožu boje kakao praha, a u druge, njezina je koža
žućkastosmeđe boje friška kruva.
- Je li sve uredu? — upita ona tamna, govoreć baš nako kako seljaci Kerea
govore, klikćuć jezikom nakon svake izgovorene riječi i tako mi otežavajuć
jasnoću onog šta je rekla.
- Sta joj bi? - upita. - Oćemo vam pomoć?
- Bolesna je - kažem. - Čekam - razmislim na trenutak - Babalawa.
On će joj dat Ijek kad dođe vamo. Fala vam.
- Neka bogovi budu uz nju - izgovore uglas pa nastave svojim Putem. Nebo
je proždrlo jutarnje sunce. Sve je sivo, mračno. Povjetarac zviždi, a zrak je
studen. Drhtim, škrgućem zubima. Ribar se u svojem kanuu otisnijo daleko,
duboko u zagrljaj rjeke. Koga mogu zazvat da mi pomogne?
Ponovno obrišem Khadijino lice, glava joj je ledena. - Jer jako boli? -
upitam. Strah mi je oko srca podigo zid, istisnuvši mu dah, ali zbog Khadije,
pentram se uza zid straha, glumeć da sam jaka. - Jesi bolje? - upitam.
— Da — reče ona, pomaknuvši usne kao da se oče nasmijat. — Bol popušta.
— Odlično — kažem. — Sjećaš se one pijesme o odvjetnici koju sam ti
htijela pijevat, ali nisam uspijela jer smo oba dvije imale tako puno posla po
kući?
Ne odgovori mi, ali ja nastavim govorit. - Oću ti je sad pjevat. Mislim da će
ti se svidijet. Slatka je to pijesmica, Khadija. Oš čut? Hej dobra djevojko,
glas mi zadrhti i pukne, ali osokolim se pa nastavim pijevat.
Ako oćeš postat velka, velka odvjetnica?
Moraš ići u puno, puno škole
Ako oćeš nosit visoku, visoku cipelu
1 hodat, ko-ka-ko
Glas mi drhti, puneć se suzama, ali ja probavam i dalje, pokušavam se
natjerat pijevat: Ko-ka...
- Adunni - progovori Khadija.
- Da, Khadija - odgovorim. - Tu sam. Pijevam. Pijevam za tebe i bebu. Sviđa
ti se pjesma? Sviđa li se dijetetu?
- Gdje je Bamidele?
-Još se nije vrnijo - odgovorim.
- Kad će se vratit? - upita Khadija. - Već je predugo prošlo.
Gdje je?
- Otišo je... - Umuknem. Sta ako je Bamidele utekao i šta ako se nikada ne
vrati i ostavi Khadiju ode da je smrt uzme? Khadija uvuče dah. — Hoće li
me Bamidele izdati? — upita. — Hoće li me ostavit tu ovakvu?
Prije nego uspijem prebrati glavu i nać pravi odgovor, iz nje se prolomi jak
vrisak, zavijanje psa ulovljena u zamku. Dignem pogled i ugledam Smrt kako
lebdi iznad pa mu kažem da ode nać nekoga drugog. Ali kad vratim pogled na
Khadiju, jasno mi je da ona pogledom doziva Smrt, da ga dočekuje raširenih
ruka. Ona i Smrt postaju jedno, žena i muž.
- Adunni, čuvaj mi djecu - reče ona, glasom tako tihim, tako slabašnim.
- Ne - pobunim se pa joj čvrsto stisnem hladan dlan. - Khadija, ne ja. Ti. Ti
ćeš čuvat svoju dijecu. Čuvat ćeš i moju dijecu.
Ja i ti, ostaćemo skupa, skupa ćemo se borit s Labake. Smijaćemo se
Morufuu zajedno. Ja i ti. Jeri da, Khadija, jeri da? U redu, čekaj, čekaj tren,
da ti zapijevam drugu pijesmu. Pijesmu o... - Protresem joj ramena.
Tjelo joj se mrda, trese, ali njine oči, širom otvorene, pilje u sivilo neba,
videć samo ono šta duša more vidijet. Prislonim lice na njene grudi, nabrekle
mladim mljekom za mrtvo djete, pa počnem ridat jače i trest joj ramena.
Probudi sc, Khadija, preklinjem je cjelom dušom. Probudi se.
Probudi se. Probudi se.
Ali sve je džabe.
Khadija je umrla.
A Bamidele se nije vratijo.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Pridignem se na noge i okrenem oko sebe.

Ribar je taman krenijo nazad prema meni. Ocu ga pričekat da se vrati,
zamolit ga da mi pomogne podić Khadiju i odnjet je natrag Morufiiu, ali u
glavi mi se oglasi upozorenje. Ako ga sačekam, pomislit će da sam ja ubila
Khadiju. Nije vidio da je i Bamidele došo vamo s nama.
Odvest će me poglavaru sela Ikati. Sjetim se Lamidija, zemljoradnika.
Sjetim se kako su ga šibali sedam dana. Naću Bamidelea. Nema mi druge.
Najprije ću nać njega, a onda ćemo Bamidele i ja, vratićemo se tu pa ponjet
Khadiju, odnjet je doma da je sahranimo. On će ispričat seoskom poglavaru,
Morufuu i Khadijinoj djeci šta se zbilo. Reče im da joj je on napravio djete.
Da mu obitelj nosi kletvu. Da ima sapun koji more oprat kletvu, ali se on nije
vratijo i dao Khadiji sapun.
Obrišem lice i donesem odluku.
Bamidele će patit zbog Khadije.
Ne ja. Ne ja.
Odam puno kilometara, prođem puno staza i putova pa se nađem pred nekom
drugom kućom, pred vitkim drvetom bez lišća, pred divljim grmom krcatim
crvenim bobicama, divnima za gledanje i otrovnima za jelo, ali ne nalazim
opet Bamideleov dom. Di je? Odam brzo, a slika Khadijina tjela u glavi daje
mi snagu umu.
Leži u pijesku, kraj ruba rijeke. Grmljavina opet odzvanja nebom, a meni je
jasno da se kiše skupljaju i da će počet padat. Ako kiše odnesu Khadijino
tjelo u rjeku, tad će zauvjek bit što ću reć Bamideleu? Ili bilo kome drugom?
Kako ću Khadija mrtva ako nemam mrtvo truplo?
Preklinjem nebo da se strpi, da ne pušta kišu, da mi da vremena Ja nađem
kuću. Kad ugledam kozu, onu s crvenim konopom, zaletu u lađu stabla guave,
znam da sam se primakla blizu Bamideleovu c?
domu. Reknem kozi fala i nastavim tražit, sve dok ne nađem kuću i crvena
vrata.
Dignem kamen s zemlje i udarim o vrata. Iznutrin nema odgovora.
Pokucam opet. Onda stanem vikat: - Bamidele, izađi vanka!
Bamidele!
Vrata se otvore, usporeno.
Najprije se pokaže trudan drob, prije ženina lica. Bijeda koža, lice ko u
izgladnjele lutke. Kosa joj je raščupanih uvijenih busenčića kose koji upiru u
nebo, ko trnje na kruni od mesa. Njen okrugli drob, približno jednako velik
ko Khadijin, ko da mi se pred očima promjeni i postane stisnuta šaka koja me
odalami u prsa. Zato se Bamidele nije vratijo. Jer ima trudnu ženu.
— Tražim Bamidelea — viknem, ubrzano dišuć i pokušavajuć ne zaplakat.
— Reci mu da iziđe vanka. Reci mu da je Khadija mrtva.
- Bamidele? - Lice joj probljedi. - Iz koje kuće?
- Ove kuće - odgovorim, okrećuć se dok ne ugledam kozu. Ona podigne glavu
i pogleda me, i jasno mi je da i ona znade. Ovo je Bamideleova kuća. —
Došla sam tu jutros. Otvorijo mi je ova vrata, ova crvena vrata. Ti si mu
žena?
Oči joj se skupe, ko da me odmijerava od glave do pete, prije nego kimne
glavom da.
- Ali Bamidele je otputovo — reče. — Nema ga već tri sedmice, °dso je... u
majkino selo. Sta oš? Ko je Khadija?
- Ne - uzvratim. - Bamidele nije otputovo. Tu je. Otvorijo mi Je ta vrata
jutros. Poletim naprijed, tijuć gurnut vrata, ali ona izađe iz kuće, zatvori ih za
sobom, čvrsto uvativši kvaku.
- Bamidele nije tu - reče. - Ajde svojim poslom.
— Ali pustijo je Khadiju da umre! - Sada već tulim, udarajuć nogama o tlo. -
Tjelo joj je pred rjekom Kere, mrtvo. Skroz mrtvo.
Moramo otić i vratit je nazad! Bamidele, izađi vanka! Ubijo si ženu!
Izađi vanka!
Otvore se vrata susjedne kuće, a iznutra poviri čovijek, gledajuć nas.
— Jesi gluva? - upita žena prijeteće tihim glasom. - Bamidele nije u kući.
Molim te, pođi prije nego te optužim da si ole.
Ole. Lopovica.
To je riječ tako moćna u ušima ljudi. Čuju je i počnu se okrećat, tražeć di je
ole. Ako me optuži za lopovluk, niko neće ništa pitat.
Cjelo će se selo sjatit pa me naganjat. Bacače mi stare gume u glavu, paleć
prije toga vatru u njima. Spalit će me.
Pogledam uvis i ugledam Smrt. Plovi mi nad glavom, kesi se svjetlucavim
zubima, i maše krilima, dvoumeć se kako me uzet, štapom ili vatrom.
Ali sjetim se Khadije. Pomislim na njezinu dijecu, na Alafiju i ostale. Na
njezina bolesna oca.
Snaga mi se vrati u glas pa opet povičem. — Bamidele, izlazi vanka!
Bamidele, ubijo si ženu! Izlazi vanka!
- Ole! Ole! Ole! - žena sada započne vikat, glasom koji uguši moj.
Muškarac u kući pokraj izgleda ko seoski borac s velikim, velikim rukama i
širokim, jakim prsima.
- Ole! - upita, al ne čeka odgovora, već izlazeć iz svoga doma.
Lice mi tu niko ne zna. Zna da govori o meni. I on počne vikat. - Ole! Ole!
Svi vanka iz kuća! Lopovica nam je u selu!
Muškarac i žena udruže glasove, nadjačajuć moj.
Za koji će tren sve bit krcato ljudi.
Pogledam naljevo pa desno. Zdesna mi je staza, vodi do autobusne garaže.
Pogledam ženu u lice, a ona pogleda mene. Na momenat zaustavi svoj glas,
dajuć mi šansu da uteknem, da odem i više se nikad ne vratim.
Ali Khadija. Oh, Khadija.
- Bamidele! - viknem opet. - Znam da si ukući. Bog će ti sudit!
Ubijo si ženu. Izlazi!
- Ole! Ole!- žena stane opet vikat. Muškarac mi se skoro prišo boku. U ruci
drži nešto grubo, debelo i smedže; granu drveta?
Okrenem se i ugledam još dvoje ljudi kako izlaze iz kuća.
Četvero ljudi. Jedna lopovica: ja.
Zatvorim usta; udarim u trk.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Sijednem na motorkotač u autobusnoj garaži pa stanem preklinjat vozača da
me odvede mojoj kući.
Ne mogu se vratit u Morufuov dom jer ne znam šta ću mu reći kad me upita di
je Khadija? Šta ću reć njenoj djeci?
I zato kažem vozaču da me odvede kući moga tate. Nisam ni svjesna trenutka
kad dođemo tamo jer mi mozak više ne radi kako treba. Prošla su tri
mijeseca otkako sam otišla s tog mijesta ko Morufuova žena. A sada se
vraćam nazad ko šta?
Tatu zateknem kako sjedi u sofi kad uđem. Spava dubokim snom, glavu
naslonjene na drvo naslona, a kapa mu pokriva nos.
Glasno hrče, tolko da se cjela dnevna soba trese. Prene se i probudi kad
uđem, a oči mu se raskolaće ko da je ugledo zloduha.
- Adunni? - otare oči pa otrese glavom. - Jes to ti?
- Gospodine - prejako se tresem, nisam u stanju kleknut predanj. - Ja sam,
gospodine. Dobar dan, tata.
Vani vozač sjedne na trubu svoga motorkotača, piiin.
- Vozač oče svoje pare, gospodine - kažem pa prije nego tata uzmogne
odgovorit, potrčim u sobu koju sam djelila s Kayusom i Rođenim i uzmem
pare koji odavno već sakrivam u svojoj prostirki pa izletim vanka i platim
vozaču dvadese naira.
- Sta si došla? - upita tata kada se vratim nazad u dnevnu sobu.
Sad stoji na nogami, dlanova metnutih na bok. - Nisi valjda utekla mužu iz
kuće? Ne, gospodine. Nisam utekla mužu iz kuće. — Spustim se na j kleknem
i primim ga za nogu. - Tata, pomozite mi.
_ Šta se desilo? - upita tata kad briznem u plač. - Šta places?
Dok govorim, osjetim da mu se noga opustila, otrgla iz mojih ruka kad se on
zavalio nazad u sofu. - Khadija je mrtva? - upita, ovoreć šapćanjem. - Tvoja
starija žena je mrtva?
- Bamidele je kriv — odgovorim. - Imala je muškoga prijatelja, ljubavnika.
Zove se Bamidele. Varilac iz sela Kere. Metnio joj je djete u drob i sad je
ostavijo da umre jer se nije vratijo sa sapunom da isperemo zlu kletvu. - Još
dok izgovaram riječi, svijesna sam da zvuči ko da izmišljam laži. - Govorim
živu istinu, tata. Bog mi vidi u srce! Bog zna da je to istina! Bamidele ima
sapun, i nije se vratijo, i Khadija je mrtva zbog njega. Istina je, tata!
Tata gurne glavu u dlanove, i ostane šutit dugo, dugo vremena.
Kada podigne glavu, oči su mu crvene, vodenaste; izgleda ko da će zaplakat.
- Ko te vidijo kad se to desilo?
Otresem glavom. - Vidijo me? Niko. Bamideleova žena tvrdi da je na otišo
na put. Ta neće reć istinu. — Sjetim se blizanki koje su zahvaćale vodu. Ali
ne znam im imena, niti jesu li vidijele mene i Bamidelea s Khadijom.
Vidijele su mene, tolko znam. Svi su me vidijeli. Svi će reć da sam ja ubila
Khadiju.
- Govorim žive istine, kunem se — rečem.
- Ah - reče tata, taknuvši se po prsima triput. - Aj, Adunni, ubij me, dokrajči.
Tata mi makne dlan sa svoga koljena pa tužno uzdahne. - Adunni, moram otić
seoskome poglavaru. Moramo im reć šta se desilo.
- Ne, tata, ne! - povučem mu hlače. - Znaš šta će se zbit. Neće mi dat prilike
da govorim, odma će me ubit. Neće htijet niti čut šta želim reć o Bamideleu.
- Ne moremo ostavit Khadiju samu - reče tata. - Neko mora otić donjet tjelo.
Ja ne mogu, da ne bi rekli da sam je ja ubijo. Zato je najbolje da sad pođem
seoskom poglavaru i rečemu šta je bilo.
- Ako ti kažu da me dovedeš pred njizih, šta ćeš reć?
Tata me pogleda na sekund i mogu se zaklet da ga nikad nisam vidijela tako
tužna, tako zbunjena.
— Ondaću te izvest pred njizih — reče glasom tako tihim, tako drhtavim. —
Khadija isto ima svoje ljude, i oni moraju doznat da je mrtva. Seoski
poglavar mora znat da je Khadija mrtva. Morufu mora doznat. Pusti me proć
da odem reć svim tim ljudima. Seoski te poglavar neće ubit dok sam ja, tvoj
tata, živ. Kunem ti se te da ništa loše neće zadesit. Ali prvo prestani plakat.
Ajde u svoju sobu i čekaj me tamo.
Tata pogleda Ijevo i desno, potapša se po svojim hlačama po strani, ko da
nešta traži, ali ni sam ne zna šta, a zatim gurne noge u papuče i ostavi me da
sama klečim u dnevnoj sobi.

*
Srce mi se još okreće u grudima dok stojim u sobi koju sam djelila s
Kayusom i Rođenim. Priđem prozoru, gurnem u stranu maminu maramu koja
nam služi ko zastor kako bi se uvjerila da niko ne dolazi.
Vanka se sunce počinje spuštat s neba, a boja mu se počne mienjat u crvenilo
tatinih očiju kada previše popije. Dvorište je prazno, i tiho isto, i samo lišče
manga pleše na večernjem povjetarcu i šapće samo sebi.
Je li to ružno i opako, razmišljat da uteknem, dok je Khadija sama, dok leži
mrtva u selu Kere? Jeri mi preosto neki drugi izlaz? Tata tvdi da mi ništa
neće bit, ali tata je isto mami obećo obećanje koje nije održo. Kako će sada
moć ispunit obećanje da će me spasit od nevolja?
Obrišem suze, odmaknem se od prozora, razvučem svoju prostirku od rafije
spremljenu pod krevet pa iz nje izvučem crnu plastičnu vreću i narugam u nju
svoje stvari. jsfemam puno stvari jer su tri od četiri marame kojima se
omotavarn u Morufuovu domu. Jamim svoju angora aljinu, jedne hlače, crni
grudnjak koji mi je mama dala kad su mi prvo počele rast grudi, moj štap za
žvakanje, i maminu staru jorubsku Bibliju. Ima crne, gumene korice, s malim
rječima unutra, a rubovi su izlizani i izvijeni od puno godina koje je mama
provela čitajuć je noću uz svijetlo svjeće u kuhinji. Sad je prigrlim na grudi,
uputim molitvu Bogu da mi pomogne. Da me izbavi mojih nevolja.
Okrenem se po sobi, a oči mi zapnu za zelenu prostirku u kutu s jastukom
sofe na kome noću spava Kayus, na petrolejsku lampu kraj jastuka pa
otresem glavom. Kako ću ostavit sve ovo za sobom?
Ako sad utečem, di ću opet vidjet Kayusa?
Upalim svjetiljku pa je podignem ko da će njezino svijetlo poćerat crnilo
moga srca pa izvučem iljadu naira koje čuvam tamo još odprije svoga
vjenčanja. Odvojim sto naira, savijem ih pa ih metnem Kayusu pod jastuk.
Nije to puno para, ali more se kupit dva ili tri čoko-slatkiša, more ga malo ga
usrećit. Pokušam ne plakat kad prislonim lice o njegovu prostirku pa joj
kažem da čuva moga Kayusa mjesto mene.
Izdaleka čujem Rođenoga. Zvuči kao da je taman ušo u dvorište.
Dignem se na noge pa mu istrčim vanka ususret s nalonskom vrećom koja mi
poskakuje u ruci.
Rođeni nosi dvije auto gume na glavi, izgledajuć ko da se taman vratio sa
svoga mehaničarskog posla. Izgleda šokiran kad me ugleda.
Zatrepće. - Adunni?
- Ja sam, brate — kažem mu. Naćeram na lice smiren izraz i gurnem Khadiju
duboko u um.
- Sta si stala tu i blenula? - reče Rođeni. - Primi mi ovo iz ruka.
Primim gume pa ih spustim na pod.
- Po šta si došla vamo? - upita on. - Di ti je muž? Sta ti je to u ruci? — Pošlo
me vamo da dadem tati para — odgovorim, čvrsto držeć nailonsku vrećicu
čvrsto. — Da mu zafali šta me dao u brak.
- Dobar je to čovjek, taj tvoj muž. - Rođeni obriše znoj s čela pa ga otrese s
prsta meni pred noge. - Zbog njega sad imamo dosta hrane za jest. Jesi
vidijela batat i zelene banane u kuhinji? Čak i kirija, tata je platio dva
mjeseca unatrag, jer ti je reko? Di je tata? U kući?
— Tata je — progutam slinu, nastojeć opet progovorit — izašo. — S
gospodinom Badom.
— Poćeš sad? Kući svoga muža?
- Da - odgovorim. - Pada noć.
- Pozdravi dobričinu u moje ime. - Odmjeri me od glave do pete. - Oćeš da
te otpratim? Vanka je mrak.
- Ne - odgovorim. - Fala ti. Sad ću poć, svaki tren.
Rođeni protegne ruke i zjevne ko pseto, pa naglo zatvori svoja široka usta. -
Bolje požuri - reče, izduživši oči u proreze. - Čekaj, Adunni. Jer si sigura da
je sve u redu? Muka ti se čita s cjelog lica.
Šta se desilo? Jer Morufu? Jer dobro?
Liznem svoje suhe, ispucane usne. - Dobro je.
— A starije žene? Labake i ona druga? Jesu dobre prema tebi?
Khadija je bila dobra prema meni, ali sad je mrtva. - Dobre su — izgovorim,
ćuteći da mi glas počinje pucat pod teretom suza.
- Bolje da pođem šta prije.
— Požuri — reče on. — Idi s Bogom. Pozdravi svoju dobričinu.
Jako je dobar čovijek.
Rođeni uniđe u kuću, a slabašno svijedo svijetiljke obasja prozor sobe.
Meškoljim se u mijestu, gledajuć u nebo na čijoj su se sredini nakupili sivi
oblaci. Vjetar zvuči ko zvižduk, i svira tužnu, ladnu pjesmu. U njemu je i
vonj, prašine koju guta vodu, i znam da se kiša skuplja, kaneć past.
Sad, pomislim. Idi sad.
Duboko udahnem, pogledam našu kuću sijeva, prašnjavu cestu zdesna pa
prigrlim nailonsku vreću čvrsto uz prsa, i počnem trčat.

OSAMNAESTO POGLAVLJE
 Ispočetka trčim, držeć glavu pognutom, a pogled uperen u stopala na blatnoj
stazi šta vodi vanka sela.
Sijeva su mi nasadi kukuruza s širokim, zelenim listovima. Zahvaljujem im
jer me skrivaju od znatiželjnih pogleda iz sela, smještena iza nasada. Svijetlo
bljesne s neba, popraćeno hukom grmljavine.
Nastavim trčat, a uho mi uvati zvuk psećeg laveža izdaleka, kozjeg meketanja
iz obližnjega dvorišta i topotanja njiovih kopita dok se bore s tlom. Kokoši
bezglavo jurcaju amo-tamo, mašuć krilima razbarušena perja svaki put kad
bljesne munja. Nastavim trčat, povremeno skačuć kada ugledam kamen ili
busen trave, ili staru auto gumu koju je neko đavleno djete metnulo na put ne
bi li neko preko nje pao.
Nečiji crveni pjevač sa zelenom niti oko vrata iskoči mi na put od nikuda, a
ja, iznenađena, udarim nogom o kamen. Usporim i stanem pa se pognem da bi
protrljala gležnjeve. Bride užarenom boli, a ja pokušavam zadržat suze.
Krajičkom oka spazim dvije dijevojke s vjedrima na glavama. Jedna je
Ruka. Oba dvije se smiju i razgovaraju međusobno, no smjeh stane čim me
ugledaju.
- Adunni, naša nova ženica - progovori Ruka, došavši predame.
~ Di si pošla?
- Zahvatit vode s rijeke Ikati - progovorim ko da mi je to bijo zadnji dah u
tjelu. Uspravim se na noge i prstom uprem iza sebe, prema svojoj kući koju
sam ostavila daleko iza sebe. - Bunar nam je presušio pa mi treba vode za,
za sutra. — Probam nasilu istisnut osmijeh, ali dobro znam da bi se smjeh
pretvorio u plač.
- Gle ti nju! - progovori Rukina prijateljica. - Kakva ti je ovo novopečena
žena? Po kiši ide zahvaćat vodu, i to bez vjedra? - Odmjerim je. Izgleda ko
pjetao koji mi je izletijo na put, sa svojim tankim vratom i dugim ustima koja
su ko ptičiji kljun. Ne poznam je, zašto mi postavlja pitanja?
- Ruka, kumim te, kloni se ove - reče ona, s žarom ljubomore koji joj tinja u
očima. - Misli da je bolja od nas jer je novopečena žena.
— Adunni - reče Ruka - već ti rekoh kolko ti brak godi i kolko bolje
izgledaš. Jeri se Kike stvarno udala jutros? Jeri to istina?
- Je - odgovorim, a još jedna munja propara nebo. - Fala ti.
Bolje da pođem prije nego se nebo otvori.
- Doćemo plesat za te kad rodiš djete! - reče Ruka namignuvši mi u prolazu,
odlazeć sa svojom prijateljicom. - Cao-ćao!
— Cao-ćao — odvratim, al se ne pomaknem, čak ni kad odu, čak ni kad kiša
počne padat. Lije ko iz kabla, pravi potop, ona vrsta kiše od koje se zemlja
trese, od koje krovovi kuća zvuče ko da na njima luđak svira lude note;
udarajuć loncima, tavama i žlicama. Kiša mi udara po kosi, sijeva mi se niz
lice i u usta pa mogu okusit pomadu od kokosova ulja iz kose i sol iz mojih
suza i kišnice. Namače mi odjeću, tjerajuć me da drhtim nasred puta. Sjetim
se što je Ruka maločas rekla, da će doć plesat sa menom kad rodim dijete.
Oće li moj tata i Morufu bit šokirani ljutnjom i iznenađenjem kad vide da
sam nestala? Oće li mislit da je to zato jer sam ubila Khadiju, da zato
biježim? Oće li moga tatu stegnut srce zbog mene? Oće li tatu metnit u zatvor
sve dok se ja ne vratim? Ili će tati bit jasno da sam utekla? A ako me ikad
nađu, oće li saslušat šta imadem reć o Bamideleu?
Obrišem lice nadlanicom i ušmrčem slinu koja se spustila u nos. Ova je
odluka preteška, i možda ono što radim nije ispravno.
jvfožda se mogu vrnut doma i poć za tatom seoskom poglavaru? Ali ak0 to
napravim, ubit će me jednako kako su ubili zemljoradnika Larnidija> i Tafu,
Asabina ljubavnika, i puno drugih kojih se sad ne mogu sijetit.
Padne mi na pamet da je najbolje sad otić, a onda kad nađu garnidelea, mogu
se probat vratit. Dovatim rub svoje aljine pa ga stisnem i ocjedim od kišnice,
a zatim ga pro tresem ne bi li ga osušila, ali mokra mi se tkanina samo
pripije uz kožu, tjerajuć me na kihanje.
Nastavim trčat dok se ne dokopam pazarskog trga. Na sredini je stup sa
svijetiljkom, jedan-jedini, a pod zlatnožutim svijetlom mokri cement blista
ko staklo. Nasred trga, stoji sivi kameni kip našeg seoskoga kralja na
njegovu prjestolju. Kamene su mu oči širom otvorene, a u ruci drži debeli
štap, ko da pogledom pretražuje Pazar, tražeć lopove... tražeć mene.
Kiša je stala, ali nebo je crno ko ćumur, a pazarski štandovi su prazni. Svi
prodavači konzerva mlijeka i sardina, garrija i kukuruza, čak i muškarci koji
prodaju elektronike ko što su te-veji i DVD-ji su otišli. Mallami, koji inače
prodaju suya kebabe, isto su utekli, tražeć sklonište. Miris sušena mesa,
pržena luka i paprike i dalje se ćuti u zraku, čineć glad u mom drobu još
jačom.
Udarim preko pazara, prema granici sela. Tamo je još jedan kip kralja,
sličan onome na trgu, samo ovdje kralj drži natpis: CAOĆAO Ikati - SELO
SREĆE. Ali ako pogledaš natpis s druge strane, s mijesta gdje brza cesta
skreće u naše selo, vidijet ćeš natpis: DOBRO DOŠLI U Ikati - SELO
SREĆE. Danas gledam stranu na kojoj piše ćao-ćao, a o sreći nema ni
govora.
Ugledam ženu koja prodaje akaru iz lonca crna, vrelog ulja, skrivena pod
crvenim kišobranom. Obraća se akari, govoreć jorubski i tepajuć uštipcima
od graha da budu slatki i privuku kupce, •ako ih je kiša sve otjerala. Kada me
ugleda, obriše znoj s čela pa ga otrese u ulje, a ono se oglasi šištanjem,
natijeravši crni dim da utekne u nebo i uštine mj oči. — Oš kupit akarel —
upita.
Glad me mori, ali nemam teka da bi pojela bilo šta.
- Ne bi — odgovorim. - Fala vam. Nemam para.
Lice joj se uozbilji, a oči joj se popenju od mojih stopala do lica. - Ako
nemaš para za kupit dobru hranu, bježi odavde i napravi mijesta za bolje
kupce.
U tom trenu, začujem glas koji mi zazove ime: grub glas pušača.
Oćutim val vreline koji mi projuri glavom. Ko me zna vako daleko od moga
doma? Okrenem se. Gospodin Bada. Nosi plavi kaftan koji mu uteže tijelo.
Njegova okrugla, debela glava, na kojoj nema kose, blješti u mraku ko da je
izglanco uljem.
— Dobro veče, gospodine — kažem, kleknuvši da bi ga pozdravila.
- Oćeš jest akarei — upita, gurnuvši ruku u džep kaftana pa izvukavši svežanj
para i odvojivši dvadese naira koje dadne ženi. - Gospođo, dajte mi šest
akara za moju Adunni. To mi je prijateljeva ćer. Udala se za Morufua,
vozača taksija. Nova mladenka. Friško udana.
Žena se niti ne pretvara da ga sluša dok uzima novac pa ga triput presavija,
potom ga gurnuvši duboko u grudnjak.
- Fala vam, gospodine - kažem.
- Ustaj, dijete - reče on. - Šta ćeš tu po ovoj kiši?
- Idem - ispljunem riječi koje mi zapinju u grlu - u susjedno selo. - Glupačo
jedna, prekorim sebe u mislima. Zašto si mu rekla di si se zaputila.
- Šta ćeš tamo? - upita gospodin Bada. - Di ti je muž?
- Moj muž, on me pošlo da odem pokupit rezervne dijelove iz jedne
radionice.
- Muž bi ti trebo poslat nekoga drugoga po ovoj kiši - reče nodin Bada, a
žena za to vrjeme žlicom odvadi šest akara, otrese ulje nazad u lonac pa ih
zamota u stari novinski papir.
- Da, gospodine. - Ruke mi se tresu dok primam novine s hranom. - Moj će
muž doć po mene tamo. Fala vam, gospodine.
_ Dobro - reče on. - Pođi s Bogom. Pozdravi svog muža za me. Čuješ me?
Ovog puta, ne stanem trčat dok se ne dokopam susjednoga sela, dok se ne
dokopam mjesta na koje mi je Iya rekla da dođem ako mi ikad zatreba
pomoć.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Iya živi u kući u selu Agan, koje dijeli granicu s našim. Živi u sobičku koji
gleda na nečiji tuđi sobičak. Soba do njezine također je nasuprot iste takve. I
tako je u toj kući deset sobičaka, pet s Ijeve, pet zdesne strane, s dugim,
uskim hodnikom između dva reda.
Dok se dokopam granice sela Agan, noć je tamna, a mijesec je luk blještavog
žutog svijetla na nebu. Kiša je obašla i Agan, a vjetar mi još nasrće hladnim
zrakom na tjelo pa još uvijek kišem. Pazarski trg u Aganu ima više stupova
sa svijetiljkama od onoga u Ikatiju, i pun je ljudi koji prodaju zobo piće,
kartice za dodat na mobitel ili telefon, kruh i suya kebab.
Muški i žene razgovaraju, smiju se, kupuju i prodaju ko da dan nema kraja.
Čak se i neka djeca prodavača igraju u kišnim lokvama kraj pazarskih
štandova. Preko puta pazara, pod stablom guave stoji motorkotač. Priđem mu
pa opazim vozača koji sijedi na zemlji, leđa naslonjenih o drvo. Na Ijevom
mu je gležnju lanac vezan za motorkotač, možda da mu lopuže ne bi ukrale
motor dok spava. Mali zlatni lokot drži mu lanac motorkotača oko gležnja.
Nosi majcu kratkih rukava i hlače traperice, a njegovo se hrkanje čuje
glasnije od ostale pazarske buke.
- Veče, gospodine - obratim mu se, digavši glas. - Oću ić na adresu Kasumu
Road. Gospodine. Vama govorim. Zašto mi ne odgovarate?
Oprostite, gospodine?
Kada mi ne odgovori nakon što mu se obratim triput, šutnem JTIU nogu, a on
pokuša skočit, ali padne nazad na zemlju jer ga lanac povuče dolje.
- Luda si - reče. - Sta me tako udaraš kad vidiš da spavam? Zar nemaš u kući
starije od sebe?
- Oprostite mi, gospodine - odgovorim. - Probudila sam vas mi niste
odgovarali. Oću ić do Kasumu Roada.
Turne ruku u džep pa izvuče mali ključ i otključa lokot. - Pedese naira za ovo
doba noći — reče, povukavši motorkotač sa stabla i skočivši na njega pa
upalivši motor. - Oš ii neš?
— Molim vas, gospodine — kažem. — Pedese naira mi je puno.
Dvaes?
- Tako mi Boga, nakon što si me nako šutnila, trebala bi mi platit trista naira
- reče. - Sijedi. Prevest ću te za božiju plaću.
- Fala vam, gospodine. - Popnem se na motor i sijednem mu iza leđa,
metnuvši svoju nailonsku vreću u krilo i zadržavši dah jer mu tjelo smrdi ko
kravlja balega.
Dok vozi kroz selo, vidim nizove kuća s limenim krovovima, pivske taverne
s zelenim i crvenim sijalicama vanka, muškarce s debelim drobinama
stisnute na malim drvenim klupama pred pivskim tavernama dok piju, smiju
se i sviraju glasnu glazbu.
Na skretanju za Kasumu Road, opazim sijenovitu svjetlost iz prozora lyine
kuće i smijesta se ponadam da će mi Iya htijet pomoć. Da će se sjetit šta mi
je rekla prije puno vremena, kad sam joj donosila hranu.
Da će bit milostiva srca i kratko me vrjeme primit pod svoj krov.
Platim čovijeku, siđem s njegova motorkotača pa s olakšanjem izdahnem.
Uđem u dvorište, prođem hodnikom s jednom sijalicom na plafonu, koja se
pali i gasi ko da elektrika u njoj ima problema.
Stanem pred sobu broj dva i pokucam na vrata. - Iya - kažem.
~ Adunni je tu na vratima. Adunni, jedina ćer Idowu, prodavačice nštipaka iz
sela Ikati. Niko ne odgovori.
Ponovno pokucam, čvršće stisnuvši šaku i udarivši jače. - Ja sam, Adunni. Iz
Ikatija.
I dalje nema odgovora. Sad se osijećam ko da oću srat i pišat odjednom pa
pritisnem ruku među noge.
Ako mi Iya ne otvori vrata, di ću noćas spavat? Na pazarskome trgu? Sijetim
se vozača i smrada njegova tjela, a slina mi napuni usta i suze navru na oči
dok kucam, kucam i kucam, ali niko mi ne otvara. Plačem, glasnim,
nezauzdanim plaćom koji mi stišče grudi i tjera grlo na kašalj. U glavi
mislim da sam napravila veliku, veliku pogrešku. Kako sam mogla mislit da
je ovo dobra ideja? Zašto nekad radim vako glupe, nepromišljene stvari ko
šta je ovo? Plačem tako glasno da ne čujem kad se vrata pred menom otvore.
Otarem oči. Vrata su otvorena, ali na njima nema nikoga. Pogledam dolje i
ugledam Iyu kako sjedi na podu.
- Adunni - reče ona, slabašnim glasom, ko da sjedi u bačvi na koju je metnut
poklopac. Noge joj stoje pred njom, oba dvije tanke ko žica kabla. Na podu
je i štap za odanje, kraj noga, a ja odma pomislim da nije okusila hrane
otkako sam joj zadnji put donjela jest, jer su joj vrat, noge, lice i prsa tanki
ko štap kraj noga. Na glavi joj nema ni kose, samo busen rjetkih sjedih dlaka
po sredini glave. Sveže maramu preko prsa, a kad diše, prsa joj se dižu gore,
dolje, gore, dolje, zvučeć ko kad neko srče vruć čaj iz šalice. Niko mi ne
treba reć da je Iya jače bolesna nego je mama ikad bila.
Kleknem da bi je pozdravila. - Veče, Iya - kažem. - Jesam vas probudila
kucanjem?
-Ah, Adunni - reče ona. - Čula sam da kucaš, i ustala, ali traje dugo jer
moram svoje mrtve noge dovuć za sobom. — Koža čela zateže joj se dok
govori. Oči su joj otvorene, ali ne gleda me. Pronašle su nešta iza mojih leđa
u šta gledaju. _ Što te dovodi k meni u ova doba? Jesu ti kiše srušile kuću?
_ Trebam vašu pomoć, gospojo — kažem. — Uvalila sam se u veliku nevolju
doma.
- Uniđi unutra. - Na guzovima se odvuče nazad, širom mi otvorivši vrata. -
Struja je slaba pa nema elektrikina svjetla unutra.
Pogledaj na svoje Ijevo, tamo je negdi petrolejska lampa.
Jak vonj petroleja nasrne na me kad uđem. Pogledam prema prozoru pa
pređem na drugu stranu sobe, dignem lampu s poda i upalim je.
Držeč svijetiljku i gledajuć oko sebe, osijetim kako mi srce tone. Prije je tu
bijo četvrtasti te-ve, ormar, stolica i ventilator, ali sada je osto samo madrac
na podu i plavo petrolejsko kuhalo iza njega. Dva ili tri komada odijeće vise
s nekakve drvene ručke iza madraca i to je to.
Oba dva lyina oka širom su otvorena i ukočena, a kada odem sjest na pod iza
vrata, njine me oči ne sijede. Prazno gleda u prozor i govori.
- Ma binu - reče Iya. - Nemoj zamijetit. Prodala sam stolicu prošle sedmice.
Šta je tebe snašlo?
Dok joj pripovijedam priču o Morufuu i Khadiji, svim se silama trsim ne
zaplakat. — Treba mi mijesto di mogu ostat kratko vrijeme - kažem. - Možda
dok se Bamidele ne opameti i ne prizna da je on kriv zato jer je Khadija
umrla.
Iya odmahne glavom. - Bamidele nikad neće priznat, ne uz novu ženu i djete
koje čeka. Čak i ako ga ulove, odvuć će ga poglavaru Ikatija jer je Khadija
otamo. Oba dvije znamo da je Ikati selo najgore po ubijanju ljudi bez
ijednoga pitanja. Bamidele nikad neće teć istinu o Khadiji. Niko ne želi
mrijet prije nego mu je vrijeme.
Ah, mama bi ti bila jako tužna zbog svega što te zadesilo. Šta mogu učiniti za
tebe, Adunni?
- Pomozite mi - kažem joj. - Pustite me da kratko ostanem ode, ua se
sakrijem. A onda posije možda mogu nać poso u drugome selu Pa si pomoć
parama koje zaradim. - Ne moš ostat tu - reče ona. - Dok sjediš pred menom,
vidim te samo kroz maglu. Ponekad ne vidim ništa. Oči su mi bolesne.
Noge su mi bolesne. Tjelo mi je bolesno. Sve je bolesno.
- Mogu vam pomoć da se starate za se - kažem joj. - Mogu kuhat, prat,
dovlačit vodu, ići na pazar, šta god kažete, ja ću napravit. - Ali još dok
izgovaram rječi pomislim da nikako neću sve to moć radit, a da ljudi ovoga
sela ne jave to mome tati.
Iya odmahuje glavom ne. - Meni je kraj blizu, Adunni - reče na jorubskom.
— Moji preci, zovu me da im dođem. — Nagne glavu u stranu i prema gore,
u zrak, ko da joj neko s vrha prozora zaziva ime. - Čuješ li? Udaraju po
bubnjevima i pjevaju pijesme da me Ijepo dočekaju. - Razjapi usta u neku
vrstu osmjeha, a svijedo lampe učini da izgleda ko da ima samo pola lice.
Nisam sigura kako odgovorit ni njoj ni njezinim precima pa zadržim svoje
riječi za se.
- Majka ti je bila milosrdna žena - reče ona. - Bog joj pokoj duši dao. -
Zamisli se na tren. - Prestani plakat, Adunni. Mogu ti pomoć. - Stane spuštat
glavu unazad dok je ne metne na madrac.
— Imam brata, samo jednog, zove se Kola. Imamo istoga oca, ali ne i majku.
Čini dobra djela i pomaže curama ko što si ti.
Sad zuri u strop, otvorenim očima koje ne trepću. Na trenutak, ostane posve
nijema. Potom reče - Prespavaćemo noć. Sutra ćemo pričat. Utrni lampu da
ne izginemo od vatre prije nego pjevač zakukuriče.
- Dobro, gospojo. - Utrnem lampu, ispružim se na podu pa savijem ruke pod
glavu, ostavivši nailonsku vreću sa svojim stvarima kraj noga. Tiho je, ali
cvrčki vanka ponavljaju kre-kre daleko u noć.
Ponekad Iya počne kašljat ko da oće iskašljat vanka cjela pluća. A ponekad
hrče ko motor agregata.
Ja ležim tamo i mislim na mamu, na Kayusa, na Khadiju, na vremena kad me
nije tištilo ovolko nevolja ko danas. Mislim na sve te stvari sve dok prvi
pjevač ujutro ne zakrješti ku-ku-ri-ku s prvim svijetlom, a rano se jutarnje
sunce ulije u sobu kroz prozor.
Tog trena, čujem nekakav zvuk, koji zvuči ko da se dvije životinje tuku.
Najprije mislim da mi je ta buka možda u glavi, ali što se više približava, to
je glasnija. Nisu to životinje koje se bore. To je glas muškoga, glas koji znam
jako dobro. Približava se sa zvukom koraka koji bate bam-bam, ko marš
bjesna vojnika kad stupa na bojište. Kada dođe do lyine kuće, srce mi stane
udarat brzo jer je to glas moga tate. Njegov najljutiji on najljutijih glasova.
Viče: - Di je moja ćer? I ko u ovom prokletom selu nosi ime Iya?

DVADESETO POGLAVLJE

Cjelo mi se tjelo uruši.

Moja glava, govori mi da se dignem, Adunni, diži se, diži se i biježi, ali
moje ruke i noge ko da je ne razume. Imam osijećaj da moram u WC i dok
mislim na to, osijetim kako mi vruća pišalina plavi aljinu, šireć se po cjelom
podu. Srce mi je u ušima, odzvanja bum-bum-bum.
Tata je tu. Ovdije u selu Agan. Sta da radim? Di mogu otić da bi zauvjek
nestala i da me nikad ne nađu?
- Adunni - Iya me doziva sa svoga madraca. Odazivam se, ali glas ko da mi
se zaljepio za grlo. Ne izlazi vanka.
- Adunni? - zazove me opet, a u glasu joj se još vuče san. - Jeri to glas tvoga
tate šta čujem?
— Je, gospojo — kažem, ali ona ko da me nije čula. Nisam ni sama sebe
čula. Nešto mi je ukralo glas. S vrata se začuje kucanje ko-ko-ko. Vrata se
tresu, a tata viče, ljut: - Otvori vrata, odma!
Ladnoća mi se širi posvud tijelom, osipajuć mi kožu trncima.
Gotova sam. Namrtvo gotova. Što da radim? Di da uteknem?
- Adunni - Iya govori ispod glasa i ne čujem je dobro. - Iza madraca su vrata
- čini mi se da mi to govori - vode do naše kupaće sobe. Ajde tamo. Brzo.
Kad se ne pomaknem, Iya udari dlanom po nečemu. — Bježi. ODMA!
Odgurnem se na noge ko da me nešto taj čas pro treslo strujom posred leđa.
Vidim vrata koja mi pokazuje, na njima joj je obiješena odjeća. Kako ih
nisam vidjela juče? s vrata i dalje trešti. - Otvaraj vrata - čujem tatu. A Iya
odgovara: - Dižem se s kreveta. Ako slomiješ vrata bolesnoj starici, grom te
ubit namrtvo na licu mijesta.
Gurnem vrata i uteturam u uski hodnik što smrdi po pišalini.
Miris pišaline me guši i tjera na kašalj, tijerajuć mi vodu na oči.
Čujem još jedan glasan udarac po vratima, a onda i tatin glas.
- Šta ti je trebalo tako dugo za vrata otvorit?
Iya mrmlja nešto u odgovor, nešto što ne mogu dobro čut.
Na kraju hodnika su druga vrata. Uđem, pa progutam ono šta mi se vrati iz
droba kad ugledam govna na podu, neka okrugla i smedža, ko tvrdo kuvana
jaja, druga vodenasta ko kaša. Muhe se kočopere na govnima, skačuć i
plešuć s jednoga na drugo. Meni sijeva, kraj slomljene školjke bez ručice za
puštanje vode, stoji zdijela za pranje zamazana govnima. Ugazim nogama na
jedini čisti prostor na podu pa zadržim dah i povraćotinu, slušajuč Iyu i tatu
kako se svađaju.
— Di mi je ćer?
Mrmljanje.
— Jer ti nešto izjelo jezik? Pitam di mi je ćer? Ljudi kažu da su je vidli kako
sinoć vamo dolazi?
Mrmljanje.
Tata reče: - Kayuse, ova starica ima problema s ušima i govorom.
Pretraži sobu mjesto mene. Svugdije zaviri. Pronađi mi Adunni!
Čujem udarce i lomljavu i pomislim da Kayus i tata sigurno razbacuju lyine
stvari posvuda okolo.
Tata reče: — Kakav je ovo nailon? Šta ovo nije Adunnina odjeća?
Kayuse, pogledaj pa mi reci.
Ne čujem šta Kayus govori. Držim oči sklopljene, povukavši se u se.
- Jesu ono tamo vrata? - reče tata. - Otvori ih. Nešto se začuje iz hodnika.
Stopala koja šljapkaju po tekućini Tata reče: - Kayuse, uniđi u taj smrad i
vidi da se Adunni nije sakrila unutra. - ČUJEŠ ME?
- Da, gospodine - reče Kayus.
Dok se vrata otvaraju, držim dah. Leđima skoro diram govna na zidu. Molim
se da se zid otvori i jednostavno me proguta skupa sa svim govnima, da nas
sve skupa usisa.
Kayus stoji pred menom. Gleda me. Ne trepće. Ko da vidi duh mame i
mamine mame. Otresam glavom i pritiskam prst o usne.
Oči mi preklinju, moj duh ga kumi. Molim te, nemoj reć tati, govore mi oči,
nemoj reć tati.
— Jer unutra? — zazove tata izvana. — Kayuse?
- Nije, gospodine - reče. - Tu nema ništa... ali prozor je otvoren, možda je
utekla na pazarski trg.
— IZLAZI VANKA i ajmo ODMA! — reče tata. — Brzo. Morufu i njegovi
ljudi nas čekaju. Seoski poglavar čeka!
Kayus ostane stajat na sekund, drhtavih usana, ko da se trsi ne zaplakat. Oči
su mu mokre od suza, ali mu je na usnama i kap tužna osmijeha. A kada
pritisne dlan o prsa i kimne glavom, znam da Kayus oče da uteknem, i
najviše od svega, da im ne dadnem da me ulove.
Hvala ti, kažem mu bez glasa. Fala ti, braco moj.
- Kayuse! - izdere se tata. - Ajde!
Kayus usporeno kimne glavom, naš zadnji ćao-ćao.
- Cao-ćao, Kayuse - moje mu oči reknu kad se okrene i potrče vanka. Čao-
ćao, ljubljeni moj Kayuse.
Ostanem stajat tamo dugo, dugo vremena, držeć dlan na grudima, sa suzama
zarobljenim u očima.

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Iyju zateknem kako sijedi na podu svoje sobe i mješa nešto u loncu na vrh
petrolejskog kuhala s dugom, drvenom kuvačom.
Ispod lonca pleše plamen, a kada uđem u sobu, ona smanji plamen pa se
namršti, a gornja joj usnica poleti k nosu.
- Svojim si tjelom zasmrdila cjelu sobu - reče. - Ajde se oprat.
Baci tu smrdljivu aljinu sa sebe. Imaš li drugu?
Pogledam svoje stvari u jednom kutu na podu, majkinu Bibliju povrh angora
aljine. - Vratiće se - kažem joj, gledajuć moju odijeću. - Vidjeli su moje
stvari. Ne mogu se u vas kupat. Sve je puno govana.
Prasne u smjeh koji se pretvori u kašalj. Zvuči ko da je neko pustio vodu
nakon sranja. - Niko s imalo mozga ne iđe se tamo kupat - reče. - Tamo je
sraona. Posereš se i ideš dalje. Svaki mijesec očistimo, soba po soba.
Slijedeće sedmice, očistiće soba osam. Pođi iza kuće, kraj bunara. Tamo se
operi.
- Kuvam batat - dometne s osmjehom, ko da smo ona i ja taman završile
ugodan razgovor o batatu. Ko da me srce nije maloprije skoro izdalo i ubilo
zbog tate.
- Glad me ne muči - kažem. - Jeste li pogledali jesu moj tata i Kayus još ode,
jesu sigurno otišli?
- I to još otkad — reče. — Dosad su već blizu Ikatija. Jedan od momčića iz
kuće koji mi pomažu pazi na granicu sela za me. Mali je brz na nogami. Ako
ugleda tvoga tatu ili brata da dolaze, doće nam reć. lya makne poklopac s
lonca, umoči žlicu unutra pa promješa.
Mislim da kuha batat kašu. Vonja na paprike, rakove i palmino ulje s
batatom, ali izgleda ko narandžasto govno. Povraćotina mi se uspne grlom,
ali je gurnem nazad.
- Poslala sam drugoga momčića da mi ode po Kolu i kaže mu da dođe - reče.
- Ajde sad, Adunni. Idi saprat sve to sa sebe.
— Šta ako se tata vrati dok se kupam?
— Nemoj stat tu i pitat me glupa pitanja - reče, istresavši s kuhače u dlan
malo batat kaše pa je lizne kako bi kušala jer dobra.
— Ako ti se tata vrati i zatekne te ukipljenu tu, neću se petljat u vaše posle,
neću reć ni jedne dobre rječi za te. Kraj bunara je soba i vjedro. Ajde brzo.
Dovatim svoju angora aljinu, gaće i grudnjak s poda pa odem od nje.
Bunar, krug siva zida duboko u tlu, pun vode, nalazi se iza zgrade.
Bacim vjedro unutra, izvučem vodu i uniđem u kupaću sobu; kvadratnu
prostoriju s Jadnim cementnim podom, klizavim ko da je neko prosuo sirovo
jaje po njemu. Baš ko i u Morufuovoj kući, zidom se penje crna trava, cjelim
zidom do željezna krova.
Skinem odjeću i stanem izljevat vodu na glavu. Hladna me voda strese ko
struja, a ja cijelo tjelo ribam dlanovima dok mi se voda mješa sa suzama.
Ribam i plačem, ribam i plačem dok mi se ne učini da ću zgulit kožu i da ću
prokrvarit ako ne stanem.
Kada završim, koža ko da mi udiše i izdiše od previše ribanja, nadražena.
Navučem grudnjak i gaće na mokro tjelo jer nemam krpe kojom bi posušila
vodu. Dok se vratim Iyi, ona već jede batat kašu iz zdijele, prstiju
obljepljenih narandžastim batatom, ko da je umočila ruku u narandžastu boju.
- Oš sad jest? — upita, oblizujuć prste. - Batat je mlad; friška žetva.
- Ne bi, gospojo - odgovorim. - U drobu mi je mučno.
- Ne brigaj se, Kola je na putu - reče. - Živi u gradu Idanri, *t0 nije daleko
odavde, ali vozi motorno auto i ima jedan od onijeh telefona koje nosiš
okolo užase. Kako se ono zovu?
- Mobilovni telefon - odgovorim. -Morufo ga isto ima. U engleskome govoru,
mobilovno znači pustiti da nešto ide gore dolje samo od sebe.
- Tako je - reče Iya. Oči joj se cakle, ko da je ponosna na tog svog brata i
njegov mobilovni telefon.

*
Tjeram san s očiju kada neko opet pokuca. Ali ovaj put udarac nije ljutit, ne
ko tatin.
- Otvori - reče Iya. - Mora da je Kola. Moj brat.
Otvorim vrata. Pred menom stoji muškarac, sam. Izgleda visok i vitak, s
licem koje izgleda ko nešto zagoreno. Na licu su mu i ožiljci, po dvije ravne
crte od svakog oka do čeljusti, ko da mu je neko ljut nacrto broj jedanes na
svakome obrazu gustom, crnom bojom.
- Jutro, gospodine - kažem, kleknuvši.
Nagne vrat uljevo pa me odmjeri od glave do pete i pročisti grlo ko da oče
tog trena počet glasno pjevat.
- Je li mi sestra unutra? - upita.
- Uđite, gospodine. - Zakoračim u stranu da bi on mogo uč.
- Dobrodošli, gospodine.
Pozdravi Iyu kimnuvši glavom, a ona ga blagoslovi i zahvali mu za Milo i
Lipton čajeve koje joj je pošlo prošli mijesec. Upita je jer uzima Ijek, a ona
odgovori da uzima, tri puta o danu, iako je ja nisam vidjela da nijednom pije
ikakav lijek, ni sinoć ni jutros.
Kada se počeše za vrat i pročisti grlo, pomislim da možda oče vode.
- Jesi li poslala po mene? - upita Iyu, zvučeć razdraženo, ko da 11111 Iya
stalno dodijava. — Još nemam nimalo novca za tebe. — Ne treba mi tvoj
novac — reče — ali moraš mi pomoć s ovom.
Djevojka koja ti je sad otvorila vrata zove se Adunni. Sjećaš se Idowu, žene
koja je prodavala uštipke u Ikatiju. Adunni joj je ćer.
- Ah - gospodin Kola okrene s k meni pa kimne glavom da.
— Sjećam se kad ti je donosila hranu. Žao mi je što ti je majka preminula.
— Fala vam, gospodine — kažem.
- Treba našu pomoć - reče Iya. Potom mu ispriča cjelu priču o Khadiji i kak0
me moj tata trajj j Ja se vratit. - Moš li joj nać poso ko svim onim
djevojkama što si pomogo? Adunni je jako dobra djevojka. Zna čak i knjige.
Govori dobar, dobar engleski.
Gospodin Kola otfrkne nosom. — Iya, mogu joj pomoći, ali ne danas. Danas
je premalo vremena, prekratak rok. Svjestan sam daje u nevolji, ali ako se
može strpjeti možda tjedan, mogu joj pronaći...
— Sedmica je previše, predaleko — reče Iya. — Mora otić još danas.
Jutros. Tata će joj se vratit i zateć je tu. Znam to. Ne mogu dopustit da se išta
ružno dogodi Adunni. Davno sam obećala njenoj majki i držat ću se obećanja
dok ne izdahnem.
Oči mi se opet napune suzama kada Iya izgovori riječi pa sklopim dlanove,
prinesem ih usnama i izgovorim molitvu zahvale za nju.
- Jasno mi je - reče gospodin Kola. - Ali nitko joj ne može dati posao isti
tren jer... - Umukne, ko da mu je upravo nešto palo na pamet. - Danas bi za
mene u Lagosu trebala početi raditi jedna druga djevojka - reče. - Možda
mogu Adunni staviti na njezino mjesto. Izgleda kao da bi se svidjela mojim
poslodavcima. Prave je dobi. Može li otići tako daleko? U Lagos?
Lagos, veliki sijajni grad? Lagos u kojem je mnoštvo avijona, i motornih auta
i para? Lagos o kojem smo moja prijateljica Enitan i ja stalno govorile? Koji
smo sanjale posjetit kad skupimo malo para?
Srce mi se udara od uzbuđenja i stišće se od tuge. Osijećam goiemu tugu jer
sam htijela poć u Lagos vidjet kako izgleda i naučit 0 njemu, a ne zato jer
moram bježat. Ali čovjek čeka moj odgovor, a tata i Morufu mogu se vratit
svaki tren.
_ Mogu otić kolko god daleko oćete, gospodine - odgovorim.
_ Dobra sam djevojka, gospodine.
_ Nazvat ću - reče on.
Gurne ruku u džep pa izvuče mobilovni telefon. Pritisne na toj stvari jedan,
dva, tri broja pa ga prinese uhu. Govori, miče glavom gore dolje, lijevo
desno.
- Halo? Velika Madam? Jutro, gospođo. Ovdje Kola - vaš agent.
Ispričavam se što vas budim ovako rano. Iskrsnuo je mali, ali bitan problem.
Djevojka koju sam vam trebao dovesti danas je razvila simptome tifusa.
Previše je bolesna za dugačko putovanje. Imam drugu djevojku. Dobra je.
Zove se Adunni. Da. Ista cijena. Mlada djevojka, da. Jesam li vas ikada
razočarao, gospođo? Naravno, da.
Obavila je sve pretrage i preglede. Hvala vam. - Ponovo pritisne broj na
mobilnoj stvari pa je vrati u džep.
- Sve je riješeno - reče. - Spakiraj se. Idemo u Lagos.
Nisam sigura dal se smijat ili plakat. Grlo mi se steže i zatvara dok klečeć
zafaljujem Iyi i trpam svoje stvari u drugu nailonsku vreću što mi onda
dadne.
- Kola, fala ti - reče Iya pljesnuvši dlanovima. - Duša Adunnine majke ti
zafaljuje.
Gospodin Kola kimne glavom, gurne ruku u džep pa izvuče dvije prljave
novčanice i ključ. Stisne novac pa ga tutne u Iyin dlan. - Teška su vremena.
Umrlo je veselje u ovoj državi. Snađi se s ovim do sljedećeg mjeseca. -
Okrene se k meni pa mi ključem pokaže da pođem za njim. - Idemo.
Čvrsto držim vreću, ali ne pomaknem stopala. Stojim tamo, trepćuć i
gledajuć ga, jer šta ako je pred menom loš čovjek? Sta ako ce mi u Lagosu
radit ružne stvari?
- Iya? - progovorim, želeć je pitat pozna li stvarno tog čovjeka tako dobro,
neka joj je brat, ali riječi su mi skrivene negdje u glavi i ja ih tražim, no one
se kriju predaleko pa samo stojim tako, gledajuć čovjeka, trepćuć.
- Adunni - reče Iya, zvučeć ko da će me svaki čas svojim štapom odalamit po
glavi ako ne pokrenem noge. - Bolje pođi sunjim prije nego se tvoji ljudi
vrnu.
Muškarac frkne, okrene se pa reče: — Bit ću u autu. Ako te ne vidim za pet
minuta, odoh.
- Molite za me - kažem Iyi, sagnuvši se prema mjestu di sijedi na podu da bi
mi mogla dirnut čelo.
- Dobre te stvari čekaju u Lagosu - reče, digavši ruku prema mojoj glavi. -
Majčin duša je s tobom. Pođi brzo.
Tek kad gospodin Kola upali motor pa potjera auto naprjed na cestu, tek tada
mi se teret svega skupi i sruši na glavu, lomeć mi duh.
Napuštam Ikati.
To je ono što oću cijeli život, ostavit ovo mijesto i vidjet kako izgleda svjet
vanka, ali ne na ovaj način. Ne dok mi ovakva sramota prati ime. Ne ko
osoba koju traži cjelo selo jer misle da je ubila ženu. Ne s polovinom srca
koja je ostala uz Kayusa, i drugom koja je umrla s Khadijom.
Oborim glavu, ćuteć ko da me prekriva debela, teška tkanina.
Debela tkanina, srama, tuge i bolna srca.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Lagos je daleko ko da vozimo na kraj Nigerije. Tri su sata prošla otkad smo
otišli iz sela Agan, a još smo na brzoj autocesti.
San me sustiže, ali cesta je puna rupa i svako pet minuta vožnje plava Mazda
gospodina Kole upadne u neku i ko da doživi strujni šok. Sve to drmanje mi
tjera san iz očiju. Ponekad me čak strah da će se auto razdvojit na dva djela,
i da će gospodin Kola ostat u jednom, a ja u drugom.
I zato držim pogled na prozoru i gledam vanka. Na brzoj autocesti ima žena,
muških i dijece šta prodaju kruv, Coca-Colu i Fantu, sušeno meso divlji
živina šta visi naopako sa štapova, novine, voće i vodu u nailonskim
vrećama. Glad mi draži stomak, ali ne govorim gospodinu Koli da stane da
kupim sebi jest, jer je lice gospodina Kole ozbiljno dok drži kolo za
upravljanje čvrsto s oba dvije ruke ko da se boji da bi kolo za upravljanje
moglo lako odletit. Na čelu mu je gnjevna crta, grub nabor kože.
Vozimo se u tišini od jutra pa kad mi dojadi šutit, postavim mu pitanje.
— Kaćemo doć u taj Lagos? — upitam, pritom dlanom sakrivši oči od sunca.
Još nije podne, ali vrućina je gadna, i imam osjećaj da sunce s neba riga
vatru. Svuda gori, čak mi i guma sjedalice u autu prži guzove pa nekad
sjedim na dlanovima ne bi li razladila guzove.
Kada mi ne odgovori, upitam opet.
- Uskoro - reče, pogledavši u ogledalo auta pa presjekavši u drugu traku
ceste. - Šta će bit sa menom?
- Radit ćeš - reče. - Kad smo kod toga... Dobro me slušaj Adunni. Imam
liječničke nalaze u prtljažniku. Sastavio mi ih je moj prijatelj doktor. Velika
Madam želi biti sigurna da ne nosiš boleštine. — Pogled mu klizne na me. —
Nosiš li kakvu boleštinu?
- Ne, gospodine.
- Dobro. Napisat ću tvoje ime na nalaze i pokazati ih Velikoj Madame. Ako
te upita jesi li išla doktoru, moraš reći da jesi, išli smo u kliniku Idanra, u
redu? Ako kažeš ne, ništa od posla za tebe.
- Reću da — odgovorim, meškoljeć se na sjedalu, ne shvaćajuć zašto
gospodin Kola laže. A ako laže o doktoru, ko zna o čemu još laže? Jesam li
stvarno dobro promislila prije nego sam utela iz Ikatija i pošla s ovim
čovijekom? Pogledam ga, meso njegovih čeljusti koje se pomiče gore-dolje
dok žvače zrak, pa udahnem. Ako mi laže, ne mogu više ništa poduzet u vezi
toga. Ne mogu se više vratit u Ikati ili bjiežat negdi drugo.
- Ostat ćete sa menom na tom poslu? - upitam.
- Ne. Doći ću te obići svako tri mjeseca.
- Hoću li pored tog posla moć ić u školu? - upitam.
Čudno me pogleda pa pročisti grlo. — Ako se budeš dobro ponašala i ako se
svidiš Velikoj Madam, možda te i pošalje u školu.
— Ako mi se tata vrne da bi me našo, oće li mu Iya reć di smo otišli?
- Iya će prije umrijet, nego izdat tvoju majku - reče. - Tvrdoglava je to žena,
i ne boji se smrti. Slušaj, tvoj te tata više nikad neće naći, barem ne preko
Iye. Niti preko mene. Može te naći jedino ako se sama vratiš u Ikati. Želiš li
se vratiti?
Odmahnem glavom, brzo i sigurno u se, iako me srce boli jer se više nikad
ne mogu vratit u Ikati. — Ko je ta Velika Madam? - upitam, protrljavši si
grudi ne bi li otjerala bol iz srca. - Zašto je zovete tako? _ Adunni — reče,
usporavajuć jer su druga auta pred nama počela usporavan - Da, gospodine?
- Uskoro ćemo biti u Lagosu - reče. - Budi tiho i pusti me da vozimI tako
slegnem ramenim i zaljepim pogled na cestu. Prođemo kraj žene koja sjedi
na kratkoj klupi, leđa sagnutih nad loncem vrela ulja u kojem dugom
željeznom žlicom miješa crno ulje i gura krckajuće kuglice uštipaka, ko
farmer šta štapom gura ovce amo-tamo.
Podsjeti me na daleka vremena kad bi stajala kraj mame i držala u rukama
novine mjesto tanjura. Mama bi izvukla smeđe uštipke iz ulja, tri po tri,
tresuć žlicom dok se ne bi ocjedili od ulja, prije nego bi mi ih istresla u
novinski tanjur da jedem i okusim njiov šećer i sol. Ja bi poskakivala i
smijala se i govorila: - Vruće, vruće, vruće - a mama bi rekla: - Vruće al
slatko, jel da, Adunni, jel da?
Sjetim se kako mi je govorila da pijevam kad joj se bolest izijedala tijelo,
čineć da joj se teško dignut s njezine spavaće prostirke.
- Adnunni mi - rekla bi mama - dušo moja. Poćeraj bol pijesmom.
Kada mi Kayus padne na um, potisnem ga iz misli. Neću mislit o Kayusu, o
tome kako je jutros prislonijo dlan na prsa, na tugu u njegovu pogledu dok se
oprašto s ćao-ćao.
Pa zato stanem pjevat pijesmu koju me mama naučila kad mi je bilo šes
godina, pjesmu o nadi i božijoj ljubavi.
Pritisnem nos o prozor i počnem je pjevat negdje iz dubine trbuha.
Jedna je ljubav iznad svih
O, kako On ljubi
Njegova je ljubav iznad bratske
O, kako On ljubi
Prijatelj može izdat il' napustit te
Utjehu dat'danas, a sutra čemer
Al' ovaj Prijatelj nikad neće obmanut
O, kako On ljubi
Kada završim, pogledam gospodina Kolu. Čelo mu se zgužvalo, a usne mu se
podižu uvis, ko da se oće nasmijat.
- Sve u redu, gospodine? - upitam. - Jeri moja pjesma prebučna?
— Lijepo pjevaš — odgovori. — Je li ti to itko ikad rekao?
- Mama mi je to rekla puno puta - odgovorim.
On ne reče ništa. Samo proguta nešto. Malo kasnije kaže: - Nadam se da će
Velika Madam biti dobra prema tebi.
I ja, gospodine, pomislim, i ja.

*
— Dobro došla u Lagos — reče gospodin Kola. — Budi se, Adunni.
Skočim ko oparena pa otarem oči i glupu slinu koja mi je iscurila niz rub
usta, razlivši se po aljini. - Oprostite, gospodine - kažem. - Došli smo?
Ne znam kolko dugo već spavam, ali sada vidim tako puno auta na ulici, ko
kad mravi navale na kocku šećera. Auti pritiskaju po trubama da bi
razgovarali jedan s drugim: piiin, piiin. Kada se jedno auto iza nas oglasi
zvukompiiin, lice gospodina Kole se naljuti i kaže nešto sebi u bradu pa
udari po kolu za upravljanje, piiin.
Miris sviježeg kruva, ananasa i naranči, i papaja, sivog dima iz guzova auta,
benzina, pazuha koja se nisu dugo podaprala, svi ti mirisi izmješani pune
zrak.
Udahnem, al zrak se čini pregust, zatvori mi grlo i naćera na kašalj. Na cesti
se među autima naguravaju ljudi. Svi prodavaju sve $ta se na njizin more
vidijet, čak i mobilovni telefon ili DVD film, jsfeki čovijek drži nešto ko
blok mljeka i pritiska nos o prozor-staklo nq()je strane auta.
— Kupite hladni sladoled! — govori. — Zdravo, djevojčice — reče —j _
Ne bi danas malo sladoleda?
Kada mu ne damo odgovor, muškarac ode od nas.
Drugi nam skoči pred auto. Ima na sebi zelenu potkošulju i crne hlače, a drži
u rukami okruglu bocu s pijenastom vodom unutra.
Prije nego uspijem pitat šta radi, pritisne poklopac boce pa izlije pijenastu
vodu na prednje staklo auta, izvuče smedžu krpu iz džepa pa počne brisat
vodu.
- Miči mi se od vjetrobrana — reče gospodin Kola, pritisnuvši trubu, piiiin.
- Kunem ti se da ću te pregazit autom. Miči mi se s puta.
Ali čovjek ko da uopće ne čuje gospodina Kolu. Briše staklo brzo, brzo,
gore-dolje, lijevo-desno. Pokušavam se ne smijat jer krpa na staklu ostavlja
više nečisti nego prije, a ja pomislim da je u boci možda ulje. Kad završi
brisat, otrese krpu, složi je pa vrati u džep.
Osmijehne se, prinese dlan glavi pa salutira: — Bog vas blagoslovijo,
gospodine - reče - očistijo sam da morete put vidit.
- Pogledaj ovog idiota - reče gospodin Kola - hoće da mu platim jer mi je
uneredio vjetrobran. Bog te kaznio.
Nisam sigura čuje li čovjek gospodina Kolu. Samo stoji tamo, pokazujuć
svoje zube u osmjehu, salutirajuć s prstima na čelu i ponavljajuć: - Bog vas
blagoslovijo, gospodine - sve dok gospodin Kola ne pomakne auto naprijed,
a muškarac otrči do auta iza nas.
- Budala - reče gospodin Kola. - Idiot. Budala.
Auto opet krene pa se primakne jednom diječaku od otprilike šes godina.
Crvena mu majica visi s dugoga vrata ko s viješalice, a na nogama su mu
crvene papuče za kupaću sobu. Gleda u me, ali oči ko da Su mu daleko od
ovoga mijesta, izgubljene u drugome gradu, drugome vremenu života. Digne
ruku do usta, mahne mi ćao-ćao, pa opet rukom dodirne usta. Oko vrata mu je
natpis: GLAD. POMOZITE MLM. j - Šta oće onaj diječak? - upitam
gospodina Kolu.
- Prosjači — odgovori mi on.
U Ikatiju nema djece koja prose. Čak i ako mama i tata dijeteta nemaju para,
ne šalju djete da prosi. Peru, čiste i prazne kante, a djevojke pođu u brak pa
mama i tata dobiju miraz kojim metnu hranu na stol, ali djeca ne prose tražeć
hranu.
- Malo sam gladna, gospodine - kažem kad se auto još malo pomakne
naprjed. Glad mi grčem stisne drob iznenada, bez upozorenja, no govorim
tiho jer me sram tražit hranu nakon goleme pomoči koji su mi on i Iya dali.
- Hočeš kobasicu u tijestu? - upita, spustivši prozorsko staklo sa svoje strane
pa rukom dozvavši jednog od prodavača koji na glavi nosi pladanj malih
kruščića.
- Kobaš ili šta ste već rekli? - upitam.
-To je samo kruh punjen mesom - reče. - Kobasica u tijestu.
- Da, gospodine - odgovorim.
- Koliko? - gospodine Kola upita muškarca.
- Stotinu naira - reče muškarac pa izvuče jedan kruščić s pladnja. - Vrući su.
Friško iz pekare.
- Dajte mi tri. - Gospodin Kola jednom rukom pridrži kotač za upravljanje, a
drugom izvuče nove novcate pare iz svežnja u svojem džepu. Gledam
svežanj, oćutjevši tugu kad se sijetim kako je stisko prljave pare kojima se
ne more kupit ni dvije kobasice kad ih je đavo Iyi, a sad plaća čovjeku čistim
parama.
- Pojedi dvije, jednu ostavi meni - reče mi, dodavši mi vrećicu s hranom.
Mesa je unutra malo i žilavo je. Imam osijećaj da jedem slanu žvakaću gumu,
ali glad je prejaka, pa progutam prije nego prožvačem do kraja. Okada na
cestama Lagosa ima kolko oćeš. Lijevo, desno, amo, tarno, motorkotač-
taksija ima svuda, i bez imalo straha skreću pred aute, unutra-vanka, krećuć
se po cesti ko rječna struja. Ljudi koji sijede pozadi na motorkotačima nose
neku vrstu plastične kape koja im je prevelka za glavu, a kada upitam
gospodina Kolu šta je to, on odgovori: - To je kaciga. Svatko tko se u Lagosu
vozi na okadi, mora je nositi,inače će ga upravitelj strpat u zatvor.
- Metnu te u zatvor ako ne nosiš kaciga kapu? - upitam, obrisavši usta
nadlanicom.
- Tako je - odgovori on.
Poželim upitat još svašta jer mi ono šta govori nema smisla, ali ugledam
nešta drugo šta mi privuče pažnju: veliki autobus. Puno njizih. Žuti s crnim
crtama. Neki voze teret koji je vezan za autobus, drugi prevoze ljude. Onome
kraj našega auta otvorena su vrata.
Neki ljudi unutra guraju se preko drugih ljudi. Jedan od njizih pridržava
vrata otvorenima, a tjelo mu visi sa strane. Viče: - Sljedeća stanica Falomo!
Pripremite točan iznos!
- Zašto ne sijedi u autobusu? - upitam.
- Neki kondukteri u Lagosu vise sa strane autobusa - objasni gospodin Kola.
- Kako bi mogli prodat i svoje sjedalo. Hvala Bogu, promet se pokrenuo.
Gospodin Kola potjera auto naprijed, ostavivši svu buku iza nas i udarivši
ulicom koje se penje gore, gore, iznad rijeke koja se ispod nas prostire
daleko, daleko, pa čak i ako izviješ vrat i zagledaš se, ne moš vidijet di rjeka
završava. Na rjeci u daljini opazim ribara koji izgleda ko štap na vodi.
Njome plove i bjeli brodovi, kanui koji prevoze ljude.
Odljepim pogled od rjeke pa ga dignem prema zelenom znaku nad cestom. -
Treći kopneni most. O-tok Victoria. Ikoyi. - Čitam rjeci naglas, jer želim dat
gospodinu Koli do znanja da dobro poznam engleski. - Otok Victoria - reče
gospodin Kola. - Kao potok bez p, a ne o-tok.
Nije mi jasno. Na znaku ne piše potok bez p, ali zadržim to za se. - Jeri tamo
idemo? U taj otok Victoria? Na to mijesto?
- Idemo u Ikoyi - reče gospodin Kola, pogledavši me ko da očekuje da bi
istog trena trebala počet skakat i plesat. - Ali odvest ću te na otok Victoria da
vidiš kako izgleda, a onda ćemo se okrenuti pa ideš kući Velike Madam u
Ikoyi. Kada dođemo kod nje, sve će ti biti jasno. Velika Madam ima palaču.
Veliku kuću. Bogata je, Adunni. Jako bogata.
- To je dobro? - upitam.
- Novac nikad nije loše imati - reče, stisnuvši usne jednu o drugu ko da su mu
dojadila moja pitanja.
Vozimo se tako u tišini, dok ne siđemo s druge povišene ceste pa se opet
nađemo u gradu. Ovoga puta, posvuda sve blješći i sjaji.
Visoke zgrade sa zidovima od stakla, u obliku broda, i šešira, i čoko-kocke, i
kruga, i trokuta, sve raznih oblika i boja i veličina, naljevo i nadesno od nas
oko ceste.
— Eh! — izgovorim, širom iskolačenih očiju, osvrćuć se svuda.
— Da — reče gospodin Kola. — Sve je jako lijepo. Lijepo, ali užurbano i
prometno. Ona staklena zgrada tamo je banka. Ona plava, u daljini, na rubu
vode, to je gradsko poglavarstvo. Ova tu, sa stotinjak prozora, je Nigerijski
pravni fakultet. Onaj hotel ondje, onaj visoki koji izgleda kao da je krcat
sjajnim zvijezdama, je sam vrh hotela Intercontinental. Jako skup hotel. Pet
zvjezdica. Pogledaj, ono je Radison Blu hotel. Hajdemo, odavde se mogu
prestrojiti natrag za Ikoyi.
Vozimo se ulicom s još zgrada i puno trgovina, sve dok gospodin Kola ne
pokaže glavom i kaže: — Pogledaj, Adunni, gle onu trgovinu s lutkama u
izlogu, pokraj GTBanke. To je trgovina Velike Madam-Posjeduje cijelu
zgradu. Pogledam visoku staklenu zgradu koju mi gospodin Kola pokazuje-
Pa unutar stakla na krovu opazim blistava i žmigajuća plava i zelena slova:
KAYLA TEKSTIL. Unutra su i dvije bebe lutke bez ruka- iza stakla isto, s
kožom ko u onih ljudi iz te-veja. Nikad u stvarnom životu nisam vidijela
bebu lutku koja je velka kolko i ja.
Jedna od beba lutka ima na sebi pričvršćenu plavu čipku koja izgleda skupo,
a druga je gola s dvije male sise navrh prsa, slične guavi koja još nije
dozrela.
- Eh! - ponovim opet, jer je Eh jedino šta mi u glavu dolazi.
- Kći joj se zove Kayla - reče gospodin Kola, držeć pogled na cesti. - Zato
se trgovina zove Kayla tekstil. Dobro je, promet ovdje teče. - Nastavimo se
vozit, a gospodin Kola nastavim mi pokazivat čas ovu trgovinu, čas onu
banku, čas ovaj ured. Sve je previše prekrasno i previše glasno da bi mogla
pratit, jer mi ispunja glavu, čineć da naotekne velika od svega. Kada auro
skrene u jednu tihu ulicu sa zelenim, lisnatim stablima sijeva i zdesna, i kada
nestane buke, i stakla, i banaka, tada mi glava prestane udarat ko da će
eksplodirat.
- Sto misliš? - upita gospodin Kola. — O Lagosu?
- Previše je, gospodine - odgovorim. - Lagos je velka tvornica buke s
previše svijetla i stakla.
Gospodin Kola zabaci glavu unazad i pomakne kapu na svojoj glavi pa se
nasmije. - Tvornica buke je odličan opis - reče. - Velika Madam stanuje na
kraju ove ceste.
- Da, gospodine.
- Adunni. - Zaustavi auto uz rub ceste pa se okrene cijelim tjelom i pogleda
me. - Moraš se uzorno ponašati u kući Velike Madam.
Nemoj krasti. Nemoj lagati i, molim te, nemoj se petljati s momcima.
Uozbiljim se. — Ja? Krast? Nemoguće, gospodine — kažem. — Ja ne lažem.
Ne volim momke. Dobra sam dijevojka, gospodine.
- Moram te upozoriti, jer ako mi Velika Madam kaže da te više ne želi, ne
znam gdje bih te drugdje stavio. Razumiješ? - Da, gospodine - kažem. - Ni
sama ne znam di bi se stavila Seoski poglavar bi me ubio namrtvo ako bi se
vratila u Ikati.
- Drugo - gospodin Kola triput se nakašlje čisteć grlo, što znači da oće reć
neku jako ozbiljnu stvar. — Velika Madam očekivat će da marljivo radiš.
- Mogu puno radit, gospodine - odgovorim.
- Odredit će ti pravila. Moraš ih bez iznimke poštovati.
Kimnem glavom da.
-Jedi što ti daju. Spavaj gdje ti kažu. Odjeni što ti daju - reče.
- Čuješ me? Nemoj da ti narastu krila nakon što tamo provedeš koji dan. Ako
se to dogodi, izbacit će te na ulicu. Svjesna si da ne možeš natrag u Ikati pa
se pristojno ponašaj. Jasno?
Kako će mi narast krila kad nisam ni kokoš ni pjevač? — Da, gospodine —
odgovorim. — Sta mi je još činit?
— Svakog će ti mjeseca platiti deset tisuća naira — reče on.
- Dese šta? Za me? To je previše novca za imat u sebe.
— Ja ću preuzimat novac za tebe i čuvat ga u banci — reče. — Kada ti
dođem u posjet za tri mjeseca, donijet ću ti sav novac. U redu?
— Da, gospodine — kažem. — Možda je gospodin Kola ipak dobar čovijek.
Ne smije se često i je lago za medicinski nalaz, ali možda mi pomaže. - Fala
vam, gospodine.
— A sad je vrijeme da se rastanemo. — Upali motor auta, kratko odvozi i
skrene na jednu cestu. Na kraju su crna vrata ograde.
Gospodin Kola zaustavi auto pa pritisne svoju trubu, piiin, piiin.
U tom trenu, visoki sivi auto s prednjim svjetlima ko očima ljute mačke priđe
nam s leđa. Auto je višlji od bilo kojeg što sam ikad vidijela. Auto stane,
pritisne piiin, a vrata se tek tako otvore širom.
- To je Velika Madam u svojem džipu - reče on. - Kad uđemo unutra,
pozdravi je pa stani sa strane da mogu porazgovarati s njom-Jasno?
- Da, gospodine - odgovorim mu, a auto nam se pokrene. Očima pogledam
cjelo dvorište, velku bjelu kuću crvena krova • Jva duga, zlatna stupa pred
njom, ko da je neki vješt tesar ispilo trupa stabla, izbrusio ga pa pošprico
zlatnom bojom. Ugledam niska stabla palma, po tri sa svake strane ceste,
debla širokih ko ananasa, s jugim, raširenim zelenim listovima koji ko da
govore dobro došli u ovu divnu, divnu kuću. Opazim žuto, plavo, crveno i
zeleno cvjeće u crnim loncima za cvijeće, posvuda po dvorištu; zlatne
stupove sa svijetiljkama i kojima su okrugle sijalice ko mjesec skrivene iza
stakla; deset prozora navrh kuće, plave kvadrate uokvirene zlatom.
Crvene kamene stube spuštaju se sprjeda od širokih crnih vrata, podsjećajuć
me na jezik, jezik diva koji je proguto previše blistavih, svijetlucavih stvari.
Dok gledam, gutajuć cjelo mijesto svojim pogledom i dok mi srce kuca sve
brže, pomislim da je Velika Madam možda kraljica, i da je ovo mjesto
možda palača nekoga kralja.
DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Auto Velike Madam stane na praznu prostoru kraj istog takvog auta.
Gospodin Kola svoje auto zaustavi iza, izgasi motor pa izađemo iz auta.
Čovjek koji vozi auto Velike Madam također izađe pa potrče na drugu stranu
auta. Zagledam mu se u Ijepu, glatku kožu, dugu smeđu halju koju nosi, bjelu
filu na glavi, tri tamne oznake postrance na čelu, i bjelu molitvenu brojanicu,
koju drži u ruci čak i dok otvara vrata auta, pognuvši glavu i zakoračivši u
stranu.
- Ko je on? - upitam gospodina Kolu.
— To je Abu — prošapće gospodin Kola — vozač Velike Madam.
Radi za nju godinama. Dosta pitanja.
Ladni zrak iz auta utekne skupa s jakim cvijetnim mirisom kad putnica izađe.
Najprije joj ugledam stopala. Žuta stopala i crne nožne prste. Na svakom je
noktu obojana druga boja: crveno, zeleno, ljubičasto, narandžasto, zlatno.
Najmanji prst ima na sebi zlatni prsten. Cjelo joj tjelo skoro ispuni cjelo
dvorište kad izađe.
Sad mi je jasno zašto je zovu Velika Madam. Kad izađe, duboko udahne, a
prsa joj se, velka ko školska ploča, podižu gore-dolje, gore-dolje. Ta žena
ko da nosnicama isisava svu toplinu izvana, ostavljajuć nama studen da se
prehladimo. Stojim kraj gospodina Kole, a njemu se tjelo trese ko i meni.
Čak i stabla u dvorištu, žuto, rozo, plavo cvjeće u izduljenim cvijetnim
loncima, i to se sve trese. Nosi čipkasti bou-bou, koji joj je dug do stopala.
Bou-bou blistavo svjetluca ko da čipka ima oči posvuda, pa trepće očima
otvatajuć, zatvarajuć, otvarajuć, zatvarajuć. Nema vrata u te žene. Samo
okrugla, debela glava nasađena na široka prsa s grudima koje joj sigurno
padaju do negdije blizu kolijena. Na glavi ima zlatni gele, a izgleda ko da je
jednostavno zaljepila plafonski ventilator za šešir i rnetnula ga na glavu.
Priđe nam dva koraka, i tad joj tek pogledam bolje u lice. Ono izgleda ko da
je naljutila đavlije djete pa joj ga je ono obojilo nogama.
Povrh narandžastog pudera na licu, ima i crvenu liniju na oba dvije obrve
koja se protegla sve do ušiju. Zeleni puder na kapcima.
Na usnama je zlatni ruž, a oba su obraza puna crvena pudera.
- Velika Madam - reče gospodin Kola, legavši na tlo da bi je pozdravio. -
Dobro došli natrag.
Kada otvori usta za progovorit, primjetim da joj jedan od donjih prednjih
zubova ima zlatnu navlaku.
- Agente Kola. Kako ste? - reče, dubokim glasom. — To je ta djevojka?
- Najbolja od najboljih, gospojo — reče on.
Ona se nasmije. Zvuči ko tutanj, ko velika stjena koja se odronila pa
skotrljaia niz planinu.
Kleknem na pod čim se gospodin Kola digne na noge. — Dobar dan, gospojo
- pozdravim. - Zovem se Adunni.
- Adunni. - Pogleda me svisoka, ozbiljna lica, pa me stane pitat pitanje na
pitanje. — Jesi li marljiva? Nemam vremena za gluposti.
Je li ti gospodin Kola rekao što očekujem? Jesi li bila na liječničkom
pregledu? Govoriš li engleski? Znaš li pisati? Osnovna komunikacija?
Nisam skroz sigura što znači to njeno čekujem i komuni-kolokacija, pa
zadržim odgovor za se.
- Radišna je - reče gospodin Kola. - Zdrava je. Imam nalaze Sa sobom -
znate da vam nikada ne bih doveo bolesnu djevojku. Ova razumije engleski i
sposobna je čitati jednostavnije rečenice Inteligentna je, sve što ste tražili,
gospođo. Neće vas razočarati Adunni, ustaj.
Velika Madam rastvori svoj bou-bou na prsima i dahne zrak unutra. —
Agente Kola. To mi kažete svaki put kad mi želite uvaliti neku od tih cura.
Posljednja djevojka koju ste doveli, kako se ono zove? Rebecca? Ni dan
danas ne znamo gdje je.
Koju je djevojku gospodin Kola doveo vamo prije mene? Kud je nestala?
Zašto? Gledam gospodina Kolu, ali znam da ga ne smijem ta pitanja upitat
ovog časa. Okrenem se Velikoj Madam, misleć je pitat ko je ta djevojka, no
lice joj je ko krug pun nijeme grmljavine, sijeva ljutnjom, tjerajuć strah u me.
Jeri se nešto loše dogodilo toj Rebecci zbog čega je nestala? A ako se nešto
loše dogodilo Rebecci, oče li se nešto loše dogodit i s menom?
- Idi unutra i čekaj me ondje - reče Velika Madam. - Moram porazgovarat s
tvojim agentom.
Gospodin Kola kimne glavom da. - Idi unutra - reče. - Moram razgovarati s
Velikom Madam. Doći ću za tobom.
Dignem se na noge pa pogledam dvorište. Na palme sa svoje Ijeve i desne
strane, na druga auta u dvorištu, dvorišnu kapiju u daljini, koja izgleda ko
rajska vrata sa zlatnim drvenim kvakama na sebi. Dok odam, osijećam oči
gospodina Kole i Velike Madam kako mi se urezuju u leđa.
Kad se dokopam ulaznih vrata, okrenem se prema njizih oba dvoje, glava
pognutih jedne kraj druge dok razgovaraju i razgovaraju.

*
Na ulaznim vratima na mijestu kvake stoji zlatna glava nasmijana lava.
Najobičniji mali kip, ali svejedno provijerim da budem sigura Ja se lav
ne<"e Probudit i skočit na me prije nego pokucam na vrata, ^ad se otvore,
pred menom se ukaže niži čovjek, jako glatke kože, boje ladnog ćumura.
Obrazi su mu obli, naotekli, ko da u njima čuva zrak, s brkovima koji mu
uokviruju usta. Nosi bjele hlače i košulju s dugom bjelom kapom na glavi.
Duga plava krpa visi mu oko vrata i pred njim, s natpisom na drobu: Kuhar.
- Dobar dan, gospodine. Velika Madam kaže da uniđem unutra - rečem,
pokazavši iza svoje glave na Veliku Madam i gospodina Kolu. - Adunni se
zovem.
- Naposljetku, nova je sluškinja tu - reče on.
- Sluškinja? - Jeri to posao koji ću radit? Gospodin Kola nije mi ranije reko.
Samo me stalno pito jesam marljva, a ja sam govorila da jesam.
- Ja sam Kofi - reče on, pokazavši zdepastim prstom na natpis na svojoj krpi.
- Kuhar. Školovani kuhar. Ako si došla roaditi, pođi za mnom.
Zašto govori ko da ima problem s jezikom? Zašto govori ,,roadit“ namjesto
,,radit“?
- Zašto tako drukčije govorite? — upitam, dobro se zagledavši u nj. - Jeste iz
Nigerije?
— Iz Gane sam — reče, okrenuvši se. — Živim u Nigeriji dvadeset godina,
ali akcent me i dalje prati.
- Snašo vas je akcident? - upitam slijedeć ga unutra, ćuteć samilost zanj. -
Kad? Jer vam utjeco na usta? Valjda nije niko pogino?
Ukopa se na mijestu pa me pogleda ko da je ljut. - Pa gdje Velika Madam
nalazi ova neškolovana stvorenja? Rekao sam da govorim s akcentom. Nisam
spominjao akcident. U redu?
-Je, u redu je - kažem, iako mislim da nije u redu. Ono što je sad reko samo
me još zbunilo. Možda je imo akcident i s glavom. Okrenem se po prostoriji
i osijetim trnce u cjelom tjelu, l\fa podu su crne i zlatne pločice. Zidovi su
bijedo crveni, sa slikama Velike Madam i dvoje dijece, dječaka i djevojčice
koji sijede unutar slike. Dječak ima nos ko velko slovo M, a djevojčica ima
zube koji joj sijede na donjoj usni. Oba dvoje dijece nose duge, crne ogrtače
s trokutastima kapama na glavi. Velika Madam stoji između njizih, držeć im
na ramenima dlanove, sijeva i zdesna. Pri dnu prostorije su dvije fotelje s
drvenim ručkama, i dva okrugla jastuka na podu, crveni i zlatni i naotečeni
ko baloni.
U zraku je vonj laštila za cipele, ribljeg paprikaša i sviježega novca. Ćutim
da mi je nekako ladnjikavo pa pogledam na nekakvu bjelu kutiju na zidu iz
koje izlazi ladni zrak. Na zidu sijeva i zdesna stoji po cjeli red stakala za
ogledavanje, a ugledam i sat s velikim kazaljkama i brojevima. S desne
strane ugledam zdijelu zelene vode s plavim kamenom na dnu, i male ribe
koja plivaju oko svijetlećeg štapa u zelenoj vodi. Ribe su raznolikih boja:
crvene, zelene, crne i bijele, narandžaste. Različitih oblika isto, a jedna čak
izgleda ko žaba. Svijetleći štap povraća mijehuriće, puno njizih, proizvodeć
zvuk ko voda koja predugo vre u loncu.
Kofi pokaže prstom prema ribljoj zdijeli. - Sjedni tamo kraj akvarija. Ja ću
biti u kuhinji i spravljati večeru. Tvoj je posao brinuti se za kućanstvo. Moj
je kuhati. Drži se svoje strane ceste, ja ću svoje.
Prije nego ga uspijem upitat zašto govori o stranama ceste ko da sam
motorno auto, ode iza jednih staklenih vrata i zatvori mi ih u facu.
- Ah-kuva-ri-ja - izgovorim usporeno, promatrajuć riblju zdijelu, dok
sijedim na stolici kraj nje, metnuvši svoje stvari na pod.
Sijedalo je meko, a njegova smeđa koža vonja ko nove cipele i od nje mi je
ladno pod guzovima. Pogledam na sat. Kaže petnes do dva. Jesu li dosad
našli Khadiju? Ukopali je? Šta je s njezinom dijecOin> Tule li plačuć jer im
je majka mrtva? A ja, šta ću ja tu, u ovome jasnom, preglasnome Lagosu,
služavka nekoj Velikoj Madam koja ima previše boja na licu. Zašta nisam u
Ikatiju, u Morufuovoj kući, zašta ne ležim kraj Khadije i ne pričam tiho
sunjom do duboko u noć? Hi s mamom, da nije mrtva, i da joj sijedim uz
noge na njenoj prostirki, mirišuć njen miris brašna, šećera i mlieka.
Zašta radim služavski poso kad sam jedino htijela ić u školu? Ne znam kad i
kako mi se oči opet nakvase suzama, ali ovaj put ne plačem dugo pa ih brzo
obrišem i kažem mojemu umu da ostane jak dok čekam da Velika Madam i
gospodin Kola dođu za menom.
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Velika Madam ne dovede gospodina Kolu.

Dođe sama, stane nasred svoje dnevne sobe, metne oba dvije ruke na bokove
i počne vikat iz svega glasa: — Kofi! Kofi!
Ja, sijedim na stolici i gledam je. Zinem ustima pa ih zatvorim.
Nisam sigura jer bolje šta reć ili držat jezik za zubovima.
- Kofi? - izdere se. - Ko... Gdje je taj čovjek? KOFI! Jesi li gluh?
Kofi izleti odnekud, držeć drvenu žlicu. - Isprike, gospođo.
Nisam vaš čuo od buke miksera u kuhinji. Upravo sam... Trebate li nešto?
— Što je za večeru? — upita. — Jesi li nabavio svježe naranče s tržnice
Balgoun? A batat? Je li svježa riba za Velikog Tatu već na žaru?
Kofi kima glavom da i odmahuje glavom ne, sve u isto vrijeme. - Riba je na
roštilju. Naranče nisu bile svježe, ali svejedno sam i nabavio. Kuham bijelu
rižu i riblji paprikaš za večeru. Želite li i malo brokula kao prilog. Pržene ili
spravljene na pari?
- Na pari. Daj Adunni uniformu - reče. - Pokaži joj njezinu sobu.
Kad izgovori te riječi, skočim na noge. - Ovdje sam, gospojo - kažem. - Di je
gospodin Kola?
— Kad se presvuče, povedi je po kući — reče Velika Madam.
Ne gleda me. Govori samo Kofiju. Ko da nisam taj tren taman progovorila.
- Iscijedi mi pet naranči i donesi mi sok gore - reče. - U praonici je gomila
rublja koje treba izglačat. Sumnjam da zna rukovati lačalom. Pokaži joj. Ako
mi spali odjeću, osjetit ćeš to na plaći sljedećeg mjeseca. Jasno?
- Savršeno jasno, gospođo — reče Kofi.
_ Odlično - reče ona. - Reci Abuu da donese tri bale bordo francuske čipke
iz prtljažnika. Ostavi ih u predvorju. Caroline će poslati svojeg vozača po
njih. Ne želim da me itko ometa danas. - Tad se okrene, prođe kroz druga
staklena vrata i zatvori ih za sobom.
- Jer sve u redu sunjom? - upitam Kofija, gledajuć u staklena vrata. - Zašta
mi nije odgovorila?
- Ne želiš da ti se ona obraća - reče Kofi, govoreć šapćanjem.
_ Čekaj ovdje. Idem isključiti plin na štednjaku pa ću te povesti uokolo.
Velika Madam očekivat će te zateći na poslu kad ponovno siđe dolje.
Kad me Kofi ostavi samu, ugledam svoje lice u staklu za gledanje.
Kosa mi izgleda ko zapuštena farma: nove, guste dlake rastu preko linija
među pletenicama ko tvrdokoran korov na vrtnoj stazi.
Sve crvene perle koje mi je Enitan uplela, odavna su poispadale.
Oči su mi krupne, iskolačene i šokirane, a koža, koja je bila glatka, blistava i
Ijepa, sada je boje pokvarena čaja bez kapi mljeka.

DVADESET PETO POGLAVLJE

Kuća Velike Madam ima mijesta kolko oš, amo-tamo, Ijevo-desno. Soba za
sranje odvojena je od sobe za kupanje. Soba za viješanje odijeće različita je
od sobe za spavanje. Ima i soba za čuvanje cipela, za parkiranje auta unutra,
za čuvanje šminki na katu. Sve sobe imaju puno prostora i zlatne pločice na
podu. Ne uđemo u spavaću sobu Velike Madam, ali Kofi mi reče da ima
okrugli krevet i još jednu kupaću sobu unutra. U prizemlju su dvije dnevne
sobe. Jedna di prima posijetitelje, druga samo za Veliku Madam. - Nitko tu
ne smije sjest, osim ako mu Velika Madam ne kaže tako - reče Kofi,
zatvarajuć vrata druge dnevne sobe. Na zidu svake sobe ima staklo za
gledanje. - Velika Madam jako je tašta - reče Kofi. - Uvijek se ogleda u
zrcalima.
Tu je još jedna soba, samo za jedenje hrane, s dugim stolom i oko petnes
stolica. Stolice su zlatne, a stol duga zlatna ploča navr četri staklene noge. Tu
je i svijetlosni grmičak s oko jednu stotinu sijalica šta visi nasred plafona,
staklene posude za cvjeće, pune ružičastog, crvenog i mirisnog cvieća u
svakome kutu sobe.
— Blagovaonica — objasni Kofi. — Veliki Tata i Velika Madam objeduju
ovdje kada nisu u svađi, što je ovih dana rijetka pojava.
Pođi za mnom. Da, ova mala prostorija tu je knjižnica. - Otvori druga vrata
pa se nađemo u sobi s knjigama složenim u tamnosmedži drveni sanduk.
Tolko se puno knjiga proteže uvis u sanduku sve do plafona. U jednome je
kutu i sofa s čitavim jastukom, a uz nju i stol i stolica, i zlatni ventilator s tri
krilca kraj njizih. Soba smrdi prašini, ali mi to nimalo ne smeta. Srce mi buja
dok gledam Ko da stojim u nekoj vrsti raja knjiga i obrazovanja.
_ Voliš knjige? — upita Kofi.
_ Ocu čitat svaki dan — odgovorim, osijetivši trunku sreće sijetivši se šta mi
je Kike rekla o hranjenju uma čitanjem knjiga.
Nakosim vrat, pokušavajuć pročitat imena nekih knjiga.
Svijet se raspada
Collinsov rje-čni-k engleskoga jezika
Biblija u Africi — ko-me-ntar
Po-vijest Nigerije
looo molitvi za dobar brak
Knjiga nigerijskih činjenica: od prošlosti do današnjice, peto izdanje, 2014.
- Čije su sve ove knjige? - upitam dok mi pogled leti po čudesima cjele te
sobe.
— Veliki Tata — odgovori Kofi. — Volio je čitati nekada davno.
Ali to je bilo prije nego što je izgubio posao i okrenuo se alkoholu.
Sada knjižnicu gotovo nitko nikad ne koristi. Pokazujem ti je samo zato što
ćeš često morati tu brisati prašinu.
- Ko je taj Veliki Tata? - upitam. - Jeri on muž Velike Madam?
— Da — reče Kofi šapćuć. — Nepopravljivi alkoholičar. Okorjeli kockar.
Stalno se uvaljuje u dugove, primoravajući svoju ženu da ga izvlači iz njih.
Sramota od muškarca, ako mene pitaš. Stvarno sramota. Odsutan je poslom,
trebao bi se vratiti kasnije danas. A kada kažem poslom, mislim na poslove
koji se vrte oko žena.
- Na šta mislite?
Kofi podigne obrve. — Zenskaroš je. Ima djevojke. Mnogo njih.
~ Usta mu se odjedanput obijese, ko da je u njih metnio nešto kiselo, pa
upita: - Koliko ti je godina, Adunni?
- Punih četrnes godina - kažem. Zašto oće znat kolko mi je godina? — Dakle,
tako — reče Kofi. — Dođi sa mnom.
Kad izađemo iz knjižnice, Kofi otvori još jedna staklena vrata pa uniđemo
unutrin, a on stane na tren pa me pogleda duboko u oči i progovori
šapćanjem, tako tiho da ga skoro ne čujem: - Dobro $e pazi Velikog Tate -
reče. - Dobro pripazi na njega.
Oću ga pitat šta pod time misli, ali on dvaput glasno pljesne rukama pa reče:
— U redu. Ovo ovdje je kuhinja. Meni najdraži dio kuće. Uđi.
Kuhinja ne liči ničemu šta sam ikad vidijela. Imaju strojeve za svaki posao.
Stroj za mješanje, za pranje robe, za pumpanje vode, za grijanje vode.
Frižider je oko deset puta veći od onoga šta sam znala vidijet u trgovini koja
je prodavala frižidere na trgu u Ikatiju.
Boje svih strojeva pašu jedna drugoj. Sve je crveno ovoliko ili onoliko.
Staklo za gledanje našlo se čak i na štednjaku za kuhanje. - Jer Velika Madam
metnila staklo za gledanje na štednjak?
Kofi se nasmije. - Tako je plinski štednjak osmišljen i sastavljen — reče. —
Vrata pećnice načinjena su od reflektirajućeg stakla, Izgleda kao zrcalo. -
Potapša štednjak dvaput, ko da je ponosan nanj. — Ovo ovdje je najnoviji
Smeg s šest plamenika. Zovem je Samantha. Skraćeno Sammy. Fantastičan
uređaj. Ona je jedan od razloga iz kojeg se ne dam iz ove kuće.
Na momenat sklopim oči pa zamislim mamu u ovoj velkoj kuhinji, vidim je
kako pijeva pijesme dok si liže dlan da bi okusila šećer u brašnu, dok
pritiska ovu ili onu tipku na ovom ili onom stroju da bi ispekla svoje uštipke.
Otvorim oči i ugledam čiste prozore iza kuhinjskog sudopera, i zelena
prostrana polja vanka pa se sjetim Kayusa. E, kako bi Kayus volijo tu šutat
loptu. Pravu nogometnu loptu, a ne limenku mljeka koju uvjek doma šuta.
Čujem mu glas u glavi tog trena dok viče: - I gol je! - dok trpa loptu u mrežu.
Sve otkako je bijo mali, Kayus želi bit ko gospodin Mercy, nogometaš iz
Inozemstva. Tata bi se volijo zavalit u meki jastuk sofe u primaćoj sobi
Velike jvfadam pa gledat večernje vješti i raspravljat o izborima s
gospojinom Badom. Kako bi on i mama i moja braća voljeli ovu kuću;
bogatstvo, prostranost i moć ovoga mijesta.
_ Di ćemo zahvaćat vodu za pranje tanjira i kuhanje? — upitam, a Jrhtavost
moga glasa me iznenadi. Smirim glas, pročistim grlo i odlučim ne mozgat
previše o životu koji nikad ne more bit. - Jeri tu blizu ili negdi dalje kakva
rjeka ili bunar?
- Adunni, imamo slavine — reče Kofi. — Ono je slavina — pokaže prema
sudoperu. - Voda dolazi odande. Okreni onu ručicu ulijevo za toplu vodu, a
udesno za hladnu. Pogledaj. - Zavrne ručicu, a voda izleti ko bjesan potok. U
Ikatiju imamo javnu česmu, jednu za cjelo selo, ali voda iz nje kapa po jednu
kap svako sat. Presporo.
Ponovno zavrne ručku, a voda stane teć. — To je to. A sada, hajdemo u tvoju
sobu. Za mnom.
Iziđemo iz kuhinje u dvorište pa odemo iza kuće. I tamo je puno trave i stabla
palmi uz puteljak kojime odamo. Skrenemo iza jednog ćoška i nađemo se
pred drugom malom kućom. Ima crven krov, dva prozora, jedna drvena vrata,
dvije cvijetne posude pune uspavana žuta cvjeća.
- Ovo zovemo muškim odajama — reče Kofi. — Sve osoblje Velike Madam
živi ovdje. Dobit ćeš jednu od soba unutra.
- Zašta neću spavat u kući Velike Madam? - upitam.
- Jer nećeš - reče, uozbiljivši se. - Kuham za tu prokletu ženu već pet godina
i još uvijek ne smijem spavati u kući. U redu. Dođi.
— Gurne drvena vrata i otvori ih. Pred nama je dug hodnik s još tri vrata na
njemu. Kofi pokaže prstom na prva vrata, okrene kvaku da bi ih otvorio. -
Ovo je tvoja soba. Rebecca je spavala tu dok nije...
- Prestane pričati i proguta nešto. — Uđi unutra.
- Dok nije šta? - upitam. - Šta je zadesilo tu Rebeccu?
- Tko će znati. Vjerojatno je pobjegla s dečkom - reče, slegnuvši ramenima. -
Uniforma ti je na krevetu. Pripadala je Rebecci.
Nadam se da će ti pristajati. Cipele su ispod kreveta. Nadam se da ti i one
pristaju, a ako ne pristaju, naguraj unutra rupčiće Hajde, ulazi i presvući se
pa ću te povesti natrag i pokazati ti što trebaš raditi.
Uniđem u sobu. Prostorija je veličine Morufuove dnevne sobe u Ikatiju. S
plafona na bjelom plastičnom konopu visi sijalica. U zidu je otvoren prozor s
metalnom rešetkom iza njega. Crveni zastor pokriva većinu prozora, ali je
dovoljno odgrnut da pusti unutrin slab povjetarac i tračak svijetla izvana, ko
da se crvene usne razmiču da bi pokazale dva bjela zuba. Na krevetu je
madrac od žute pijene, stol i stolica u jednome kutu, a smeđi drveni ormar
kraj njizih.
- To mi je uniforma? - upitam, digavši odijeću s kreveta pa je raširivši.
Aljina mi je do stopala s crvenim i bjelim kvadratima razbacanim amo-vamo
svuda. - Jeri to za školu? Ta uniforma. Srce mi buja. Možda je dobro šta sam
utekla iz Ikatija.
- Nema to nikakve veze sa školom - reče Kofi ladno. - Velika Madam
očekuje od nas da, kao njezina kućna posluga, nosimo uniforme. Ja nosim
kuharsku uniformu, a ti ćeš nositi onu sluškinje.
Aljina ne ispusti ni zvuka kad mi padne iz ruka pa sleti na pod kraj noga. —
To nije uniforma za školu? Zašta neko zdrave pameti oće da kućna sluškinja
nosi uniformu?
— Velika Madam očekuje da izgledamo profesionalno. Znaš, kao da radimo
pravi posao. A ja se slažem. Ne znam za tebe, ali moj je posao važan. Ona
ima utjecajne prijatelje. Bogate muškarce i žene iz visokog društva. Nego, je
li ti gospodin Kola kojim slučajem rekao da će te Velika Madam školovati?
- Reko je da će me, ako se budem dobro ponašala - kažem - Velika Madam
poslat u škole. Pa sam videć uniformu pomislila da je Velika Madam... _ Da
te odlučila školovati? - Kofi me prekine i odmahne glavonl _ Nikada u sve
ove godine što sam ovdje nije školovala nijednu sluškinju. Ovdje si kako bi
radila. Usredotoči se na posao. I to je to.
presvući se. Čekam te pred tvojom sobom za deset minuta.
*
-Jesi li ikada rabila glačalo? - upita Kofi.
Sad smo u maloj sobi s dugim stolom u obliku trokuta, košarom punom čiste
odijeće kraj vrata, i bjelom peglom na stolu, na kojoj piše Philips.
- Vidijela sam da nekolko trgovina u Ikatiju prodaje pegle - odgovorim,
navlačeć uniformu oko vrata da bi mi bolje sijela. - Ali jako su skupe. Nikad
nisam sunjom radila u životu.
Uniforma mi se spušta skoro do gležnjeva. Prostor za ruke je preširok pa
izgledam ko da se spremam za poletit. Na nogama su mi Rebeccine cipele. I
one su mi prevelike pa sam u njizih nagurala WC papir sprjeda, zbog čega mi
se stopala grče i savijaju unutrin pa me bole. Rekla bi da je ta Rebecca bila
starija djevojka nego ja.
Možda i krupna, više krupna od mene.
— Jednostavno je za uporabu — reče Kofi, okrećuć jedno dugme na pegli. -
Samo ga moraš uključiti u utičnicu ovdje, podesiti brojčanik da odgovara
etiketi na odjeći. Ne brini, pokazat ću to kako čitati etikete. Ovo je jedino što
trebaš činiti. - Klizi peglom gore dolje po odijeći, namrštena lica ko da ga
pegla živcira. - Kada završiš, uvijek moraš isključiti glačalo iz utičnice —
reče. — Da ne bi izbio požar. Ako nisi sigurna ili te nešto zbunjuje, slobodno
me pitaj.
Kofijev engleski i način na koji govori na momente su mi malo previše, no
naprežem mozak pa iz poneke riječi probavam povezat što je htjeo reć. -
Pamtit ću da svaki put moram isključit žicu. Ne bi htijela da izbije požar. —
Odlično — reče on. — Velika Madam ima raspored za sluškinje Siguran sam
da će te upoznati s njime, ali znam kako očekuje da s poslom počneš u pet
ujutro. Oribat ćeš sve podove u kući, uključujući i pločice na zidovima u pet
kupaonica. Oprat ćeš prozore pomesti dvorište i oribati pločice na kolnom
prilazu. Navečer će od tebe očekivati da zaliješ sve cvijeće, očistiš ogledala
i istreseš posteljinu u svim sobama.
- U redu - rečem, osjetivši iznenada tugu. - Puno je to posla, ali ja mogu puno
radit. Gospodin Kola kaže da će mi donjet moje pare za tri mijeseca. -
Možda iza puno mijeseci rada ovdje i mećanja para sa strane, mogu kupit
kartu za autobus i otić u selo blizu Ikatija.
Ako budem blizu Ikatija, blizu Kayusa, pa čak i tate, onda mi srce možda
neće bit tako puno nečega tako teškog.
Kofi podigne obrve. - Zaista misliš da će ti gospodin Kola donijeti tvoju
plaću za tri mjeseca? Stvarno to vjeruješ?
Kimnem glavom da. - Pomaže mi. Nemam račun u banke pa će mi on čuvat
pare namjesto mene. Zašto se tako mrštite licem?
- Mrštim se jer je — reče Kofi pritisnuvši tipku od koje voda iskoči iz pegle
po robi — Rebecci rekao istu stvar. Vjerovala mu je, a on joj je uzimao
cijelu plaću, više se ne pojavivši ovdje sve do danas poslijepodne.
- Oćete reć da će uteć s mojim parama? - upitam, ćuteć kako mi se srce diže
gore-dolje, gore-dolje. - Jer kunem se da ću nać tog čovjieka pa ga zveknut
po glavi ovom prevelikom cipelom s noge.
Kofi, jeste provjerili da je istina to šta mi sad govorite?
- Podijelio sam s tobom isključivo ono što sam primijetio - Kofi slegne
ramenima. — Zaboga, prilično si vatrena za tako mladu djevojku, ali kad si u
blizini Velike Madam moraš ostati ponizna i tiha. Moraš joj iskazati
poštovanje, u redu?
— Sta bi se ja morala brinut oko ičega vatrenog? - upitam. - Ja poštujem
svakoga ko mene poštuje nazad. A sad, recite mi istinu, bi li ja mogla nać
gospodina Kolu u Lagosu? Uzdahne, ali usne mu se zakrive u osmijeh. -
Morat ćemo pričekati i najprije vidjet što će se zbiti s gospodinom Kolom, u
redu?
Uajde, uzmi ovu košulju pa je izglačaj.

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

Sad stojimo u kuhinji, a Kofi melje papriku u mikseru. Ja sam u tatinu i

Morufuovu doma nekad mlijela papriku na kamenu. Nije bilo teško, trebalo
je samo kotrljat kamen naprjed-nazad, ali ovaj je stroj prebrz, prebučan,
unosi zbunjenost.
Oću razumijet kako jedna mala tipka na stroju okreće okolo papriku, rajčicu i
luk, i sječe je u paprikinu vodu, ali um mi još kopka ono šta je reko o
gospodinu Koli i mojim parama i onome šta je reko o Rebccinu nestanku.
Osijećam ko da mi se nešto vrelo vrzma po glavi i peče me svim stvarima
koje ne razumjem o svemu oko sebe.
—Ta djevojka Rebecca — kažem — ko je ona bila? Zašto je utekla?
Sta je oćeralo odavde?
Kofijev se prst ukoči na tipki miksera, no ne okrene se da bi me pogledo. -
Rebecca je bivša sluškinja Velike Madam - odgovori. - Već sam ti rekao da
je vjerojatno pobjegla, što znači da je nekad bila ovdje, ali više nije. Ne
zapitkuj Veliku Madam o njoj, jasno?
- Jasno - odgovorim, premećuć stopala u mijestu, osjećajuć kako mi vrelina u
glavi postaje neizdrživa. — Ali, oće li se isto desit i meni? Oću li i ja
jednom više ne bit tu ko Rebecca?
- Ne budi glupa - reče Kofi, pritisnuvši tipku miksera, a zvrndanje opet
ispuni kuhinju.
- Ali smijem li s Velikom Madam razgovarat o nečem drugom?
- viknem, želeć nadglasat zujanje. - Di je ona? Prestane pritiskat tipku pa me
pogleda preko ramena. - Razovarati s njom o čemu? Velika Madam ne zna
gdje gospodin Kola stanuje.
- Oću je zamolit da ne plaća moje pare na račun u banki gospodina Kole -
kažem. - Možda mi ga more dat pa ću ga čuvat ispod jastuka. Jeri more tako?
Kofi papir-krpom obriše čelo. — Slušaj. Nemoj se uopće truditi.
Veliku je Madam nemoguće urazumiti. Razgovarat će s tobom isključivo kad
to ona bude htjela. Nemoj joj se obraćati u vezi bilo čega. Ona će se obratiti
tebi. Ovog trena ne možeš učiniti ništa po pitanju svoje plaće, ili bilo čega
drugog, osim možda pronaći novi posao. Znaš li se snalaziti po Lagosu? Da
izađeš kroz ulazne dveri, bi li skrenula lijevo ili desno kako bi se domogla
glavne ceste?
- Ne poznam Lagos. - Prekrižim ruke na prsima. - Zašto ne smjem razgovarat
s Velikom Madam? Zar nije ona ljudsko biće ko i... - Umuknem jer se vrata
kuhinje otvore, a jedna žena šta izgleda ko Velika Madam uleti unutra ko val
koji naljeće na obalu oceana, glasan i jak. Trepnem i pogledam je bolje. To
je Velika Madam, ali nema više nimalo šminke na licu. Lice joj izgleda ko
nešto trulo, ko loša cesta s blatnim rupama, a koža joj puna masnih bubuljia
posvuda. Nosi drugi bou-bou, plavi sa zlatnom crtom po sredini.
Gale koji je prije nosila sad više nije tu pa joj je glava puna kratke, sjede
kose, spletene ukrug. Stavi oba dvije ruke na bokove, pogledom sjevajuć s
mene na Kofija, sijeva na desno. - Sto se ovdje zbiva?
- Oću razgovarat s vama, gospojo. Ozbiljno razgovarat.
Kofi me prostrjeli pogledom. Očima mi daje znak da držim jezik za zubima,
no ja se pravim da ga uopće ne vidim.
- Gospodin Kola tvrdi da će čuvat moje pare na računu u banki - kažem. - Ali
gospodin Kofi mi kaže...
- Samo smo... - Kofi me prekine usred rječi i ušutka me. - Hoću reći, upravo
sam pokazivao Adunni kako miksati papriku, gospođo. — Glas mu je
promjenio ton i govori ko da ga je strah đa će ga Velika Madam samlijet
mikserom.
- Rekla sam ti da joj pokažeš sve po kući - reče Velika Madam.
- Jesi li? Je li radila išta otkako se presvukla? Je li razumna? Ima li mozga?
Ili trebam nazvati gospodina Kolu i reći mu da se sutra ujutro nacrta ovdje i
odvede je natrag u njezino selo?
- Ne, gospođo - reče Kofi. - Brzo uči. Malo je brbljava, možda malo vatrena,
ali inteligentna. Uspjela je čak i izglačati nekoliko košulja. Podučio sam je.
- Adunni - Velika me Madam odmjeri od glave do pete. Njezin me pogled
podsjeti na tatu i način na koji me on zna gledat. Ko da mu smrdim na govna.
- Da, gospojo.
- Za mnom.
Kad se okrene pa ode iz kuhinje, krenem za njom. Prođemo kraj blagovaone
pa uđemo u njenu dnevnu sobu. Ta je soba ko i sve druge dnevne sobe u kući,
sa zakrivljenom oblom sofom, zlatnim pločicama na podu, dugim staklom za
gledanje na zidu. Na zidu je i te-ve, spljošten kolko i gledaće staklo. U te-
veju je čovijek, govori nešto, ali zvuk ne izlazi vanka. Velika Madam sruši se
u sofu, a jastuci se oglase glasnim praa.
Dohvati daljinsko upravljalo pa ga upre prema te-veju i ugasi ga, pritom
ispuhnuvši ljutit vjetar iz usta. Kraj nje je stakleni stol, čaša puna
narandžastog pića s kockom leda unutra.
- Adunni? - reče, dovativši čašu pa počevši pit.
- Da, gospojo.
Proguta, odloži čašu tako silovito ko da je oće razbit, a ledene kocke
poskoče, udarajuć o staklo. — Adunni? — ponovo me zazove.
- Da, gospojo - odgovorim. Zar slabo čuje? Šta me zove dvaput?
- Nemoj samo stajat i ponavljat „da, gospojo" - reče. - Kad ti se obraćam,
očekujem da si na koljenima. Kleknem i stavim ruke na leđa. — Da, gospojo.
— Koliko godina imaš?
_ Mislite na me, gospojo? - Dodirnem si prsa.
- Ne, mislim na tvoj duh - reče ona. - Komu bi drugome mogla govoriti?
Hoću li samu sebe pitati koliko imam godina?
- Četrnes punih, u petnestoj sam, gospojo.
- Gospodin Kola kaže da ti je umrla mati i da si pobjegla od kuće?
- Da, gospojo. - Fala Bogu da joj gospodin Kola nije reko za Khadiju.
- Kada si prestala sa školovanjem?
- Osnovna škola - odgovorim. - Skoro sam gotovo završila četri razreda
unutar osnovne škole prije nego sam stala. Ali volim knjigu. I školu.
- Znaš li čitati i pisati? - upita ona.
Kimnem glavom da.
Posegne prema podu pa povuče na se torbu s žutim perom, ko da je neko ubio
kokoš, umočio jadnu živinu u boju pa je prodo Velikoj Madam. Izvuče
nalivpero, zubima skine čep, pljune ga na pod i da mi nalivpero bez čepa.
Izvuče bilježnicu pa mi da i nju.
Uzmem oboje.
- Sada otvori oba uha što ti ih je Bog dao i dobro slušaj — reče.
- Zapisat ćeš popis stvari koje trebamo u kući i dati ga Abuu, mojem vozaču.
Abu subotom ujutro s Kofijem obavlja kupnju kućnih potrepština. Svaka dva
tjedna, u petak, obiđi kuću, provjeri što sve trebamo pa zapiši u tu bilježnicu.
Razumiješ li?
- Da, gospojo - odgovorim.
— Ne znam što ti je gospodin Kola rekao, ali vrlo sam važna osoba u
društvu - reče. - Imam iznimno važne klijente. Predsjednike, guvernere,
senatore, svi oni nose moje tkanine. Kayla Tekstil broj je jedan u Nigeriji. —
Da, gospojo. — Šta bi mene trebalo bit briga za išta od ovoga šta mi ona sad
govori?
- Tvoj je posao održavati kuću čistom i urednom te činiti sve što ti ja kažem.
Kada ne radiš, imaš biti u muškim odajama, u svojoj sobi. Kada te god
zatrebam, poslat ću po tebe. Jasno?
- Da, gospojo. Razumjem.
- A sada - zavali se u sofu pa opruži noge - masiraj mi stopala.
- Kako? - upitam.
Okreće šakama vamo-tamo, ko da mjesi glinu. - Imaš ruke.
Trljaj mi stopala i prste. Masiraj ih.
Pogledam joj stopala, kožu sličnu suvome cementu, popucalu sa strane, i u
sebi otresem glavom. Uza sve pare koje ima, stopala joj izgledaju ko da radi
na izgradnji zgrade od jutra do mraka bez cipela.
Dovatim joj stopala, namrštim nos od smrada dok su ruke zauzete pritiskajuć
i izvrćuć joj gležnjeve vamo-tamo. Želim je priupitat za gospodina Kolu i
moje pare, ali kad je pogledam, oči su joj zatvorene.
Uskoro zahrče, a iz grla joj dolazi zvuk ko iz miksera u kuhinji.
Ostanem tako petnes minuta kad se vrata dnevne sobe otvore, a unutra uniđe
muško za kojeg pretpostavim da je Veliki Tata. Čovijek me podsijeti na onaj
moment kad je balon taman puknio, na njegov oblik dok zrak biježi vanka.
Veliki Tata izgleda ko da ima zrak u gornjoj polovini tjela, a nimalo zraka u
donjoj. Nosi bjeli ogrtač s kapom na glavi. Koža mu je smedže boje mladog
krumpira, a oko usta ima puno sjedih dlaka. Na nosu mu sijede očna stakla, a
iza njizih mu vidim očne jabuke, široke i crvene; sjevaju uokolo ko da nisu
usredotočene. Zatetura naprjed i udari u te-ve sa strane prije nego priđe
meni.
— Tko je ovo novo lice? — Glas mu se razvlači, ko tatin glas kad previše
popije.
- Večer, gospodine - kažem. - Adunni se zovem. Nova sluškinja Velike
Madam. - Adnunni, slatka k'o dunja. — Obliže usne, klizeć jezikom preko
brkova. - Prekrasno ime za prekrasnu djevojku. - Dodirne prsa i pokaže puno
bujne dlake, guste i kovrdžave. — Ja sam Sef Adeoti, jedan i jedini. Ali
možeš me zvati Veliki Tata. Da te čujem. Reci Veliki Tata!
- Veliki Tata - poslušam ga.
Ispunjava ne neugodom. Uzvrpoljim se i pogledam Veliku Ma-Jam, ali ona
spava. Protresem joj nogu, ali ona samo promjeni ritam hrkanja. Sad je još
glasnija.
- Velika Madam - uštipnem je za stopala. - Traži vas Veliki Tata.
Velika Madam ne odgovori. I dalje guta zrak i hrče. Svega mi, da taj tren
dignem te-ve pa joj ga razbijem o glavu, mislim da se ne bi probudila. Ko da
je otegla papke.
— Ta bi žena prespavala i tsunami — reče Veliki Tata, zavalivši se u sofu i
skinuvši kapu pa je bacivši kraj sebe. Skine svoja očna-stakla, puhne zrak u
njizih pa ih obriše rubom svoje agbade prije nego ih opet vrati nazad na nos.
- Kako si ono rekla da se zoveš?
- Adunni, gospodine.
- Ah. Adunni. Predivno ime.
- Fala vam, gospodine.
- Koliko si rekla da ti je godina?
- Nisam vam još rekla kolko mi je godina, gospodine - odgovorim.
On se nasmije, pokazavši zubove kojima fali jedan donji. — Jezičava, ha?
Sviđa mi se to. Jako mi se to sviđa. U redu, hajde onda da propisno upitam.
Koliko ti je godina?
Kažem mu.
- Četrnaest punih, u petnaestoj, ha? To znači da ti je koliko?
Skoro šesnaest pa si u sedamnaestoj. Skoro pa odrasla. Sve bih rekao da nisi
posve nevina - Ne, gospodine - kažem. - Zovem se Adunni, a ne Nevina.
Veliki Tata zabaci glavu unazad pa se opet prasne u smijeh, potapšavši se
svojom velkom ručetinom po drobu. - Znači, potpuna neznalicama. Hajde,
Adunni. Zabavljaj me još malo. Što mi je još možeš ponuditi?
- Ništa ja ne nudim, gospodine - rečem mu u trenu kada se Velika Madam
prene i probudi.
Okreće se po primaćoj sobi ko da se izgubila pa upravo našla u mračnoj
šumi. - Adunni? - reče, gledajuć me svisoka. - Jesam li zaspala?
- Jeste, gospojo - rečem. - Veliki se Tata vratio.
Podigne pogled i ugleda Velikog Tatu pa zatrepće. - Dobro došao natrag,
Šefe. Kakav je bio put? Adunni, idi Kofiju reći da posluži večeru. Reci mu
da iscijedi još soka od naranče.
Stopala su joj još u mome krilu. Nisam sigura bi li ih trebala sama maknit ili
čekat da ih ona makne.
— U što si blenula? — vikne. — Diži se.
- Vaša stopala, gospojo.
Podigne svoje stopala pa njima otrese o pod.
Dižuć se i odlazeć iz primaće sobe, ćutim vrelinu pogleda Velikog Tate na
sebi i njegove oči koje me slijede vanka, čak i kad zatvorim vrata i odem u
kuhinju.
*
Navečer, u svojoj sobi, ugasim svjetlo pa se uspenjem na krevet i prislonim
ruku na srce, ćuteć kako jako udara. Tjelo me boli od svega čišćenja i
metenja, ali prvi put otkako me mama rodila, sama sam, u svojoj vlastitoj
sobi, vlastitome krevetu, pravome krevetu s mekim madracom.
Dobro je to, imat sve te stvari, ali osijećam ko da mi tjelu fali neki njegov
dio: oko, noga, jedno uvo. Ode nema Khadije, nema Morufua i njegove
Bombice i smrdavog, odvratnog madraca i droba tvrda ko kokos. Khadijjina
dijeca ne šapću i ne smiju se tiho sama nleđu sobom u sobi na kraju hodnika,
a ko zna kad ću opet vidijet gayusa i Enitan i Ruku na rjeci kako sam ih nekad
prije viđala?
Sklopim oči, a uspomena me obuzme iznenadno: na onaj dan prije pet godina
kad smo mama i ja obašle vodopade u Aganu. 1 sad je čujem, tutnjavu vode,
zvuk koji je mamu tolko veselijo da je mahala rukama pod tušem slapa,
smijuć se. Ali ja, sjedeć na sme-Jem kamenju kraj vodopada i gledajuć je, ja
sam se plašila; plašila Ja će nas bjesna voda poklopit i progutat, mene i
mamu. Kada je mama oćutjela moj strah, sišla je do mijesta di sjedila i
povukla me na noge, prislonivši mi lice na njezin meki, mokri drob. - Adunni
- uzviknula je - ne boj se. Slušaj to čudo, slušaj muziku unutra buke! - I zato
sam slušala i slušala dok mi uši nisu čule muziku unutar buke - trubljenje
iljada truba pomiješanih s udarcima iljada bubanja. I tek tako, nestalo je
straha i uskoro smo se ja i moja mama počele smijat i plesat pod vodom.
Ćutim isti taj strah u ovoj kući večeras: strah od padajuće vode, gladnih
grmljavina i prijetećih stijena, od Velike Madam i Velikog Tate, od nestale
Rebecce, ali u buki ove kuće nema muzike, nema čuda, nema ničega. Nema
mame da mi oćuti strah i zaustavi ga pa kad sklopim oči i probam spavat,
vidim samo Khadiju, kako leži iznemogla, u hladnu, mokru pjesku sela Kere,
vapeć da joj pomognem, da ne pustim da umre.

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Ovako radim poso u kući Velike Madam: svaki dan moram oprat sve zahode
i kupaće sobe.
Moram koristit četku za zubove da oribam u sredini među pločicama i
koristit varikinu za oribat podove i zidove. Moram pomest u svakoj sobi i
vanka u dvorištu. Moram čupat korov iz lonaca za cvjeće, iako Kofi kaže da
imaju nekoga čovijeka kojemu je ime „Vrtlar."
Kofi kaže da taj gospodin Vrtlar dođe subotom ujutro radit oko trave i
cvjeća, ali Velika Madam kaže da ja moram odradit prva, pa radim i to.
Kada završim s tim, perem gaće i grudnjake Velike Madam sapunom i vodom
u vjedru vanka. Prvi put kad sam ugledala gaće Velike Madam, došla mi je
želja da me smrt odnese. Ne lažem ni riječi, te su gaće široke ko zastor.
Grudnjak joj je ko barka. Voli svaki dan nosit dvoje gaće i dvoje grudnjaka
pa ih puno operem svake sedmice. Kad završim s njenim gaćama i
grudnjacima, tad ih moram metnut u stroj za pranje u kuhinji da ih i stroj
more oprat.
Kada upitah Kofija zašto moram prat prije stroja za pranje, Kofi slegne
ramenima i reče: - Samo napravi i ne prigovaraj.
Navečer, perem prozore, čistim stakla za gledanje, brišem prašinu sa stola,
stolice, brišem ovo, ribam ono. Također masiram smrdljiva stopala Velike
Madam noću, a ponekad ona rastvori svoj rubac pa mi rekne da joj češem
kosu. Stanem nešto pojest samo popodne.
Navečer nema hrane. Ujutro nema hrane.
- Velika Madam kaže da te može priuštiti hraniti samo jednom Jnevno - reče
Kofi kada ga upitam zašto nema hrane ujutro ili navečer.
Ponekad me Kofi pozove ujutro pa mi dadne da jedem hranu prije nego se
Velika Madam probudi. Prije dva tjedna Kofi mi je Jao rižu i gulaš s jednim
kuvanim jajem. Velika Madam spavala je na katu pa sam mu zahvalila i sijela
na stolac u kuhinji. Kad sam zagrizla jaje, Velika Madam ušla je u kuhinju.
Ukočila sam se, šokirana.
Držeć jaje u ruci, počela sam mozgat oće se pod otvorit i progutat me cjelu s
jajetom.
Kad me ugledala, dojurila je preda me, uzela tanjir i prosula mi rižu i gulaš
po glavi. Istrgnula mi je jaje iz ruke pa mi ga zgnječila posred glave. Dok
sam sijedila i plakala jer mi je paprika iz gulaša ulazila uoči, strahujuć da ću
ostat slijepa, počela me šamarat, udarat i tuć posvuda. - Zar ti nisam rekla da
te ne želim vidjet kako jedeš u mojoj kući bez dopuštenja! - derala se. - Ne
očekuješ valjda da ću te odijevati i pružati ti krov nad glavom za ovako
bijednu uslugu koju mi pružaš? Ako već moraš jesti više od jednom dnevno,
onda sjedi vani i jedi svoju hranu. Svoju vlastitu hranu. Ne moju. Je li to
jasno?
Okrenula se Kofiju. - - Ako je ikad više zateknem da jede više od jednom
dnevno, smanjit ću ti plaću. - Dok me prestala mlatit, glad me već prošla.
Bijo je to prvi put da me Velika Madam istukla, a u slijedećih me mjesec
dana tukla skoro svaki dan.
Jučer ujutro me ošamarila zato jer sam pjevušila čisteć korov iz trave. Bila
je u autu, vozeć se dvorištem, kad je jednostavno rekla vozaču da stane.
Izišla je iz auta, ljutim korakom jurnula do mijeha di sam klečala kraj
cvijetne posude pod palminim stablom na vrelom suncu pa me odalamila
nadlanicom.
Zavrtilo mi se. Sunce me isto ošamutilo, osljepivši me na sekund °a Ijevo
oko.
— Dereš se — rekla je. — Ometaš građane Wellington Roada tom bukom
koju nazivaš pjesmom. Nisi više u svom selu. Ovdje se ponašamo kao
normalni ljudi. Imamo stila. Imamo novca.
Dok se dere na mene, ja mislim da valjda njezino deranje mora više
uznemiravat ljude od moga tihog pijevanja, ali ne smijem joj to reć. Kada se
prestala derat, ispustila je dug izdah, popela se nazad u auto pa se odvezla.
Kada sam upitala Kofija zašto me stalno tuče, Kofi je reko da je i on zbunjen.
- Nikad nije bilo gore nego s tobom - reče Kofi. - Mlati te svaku put kad te
ugleda. Jesi li je bilo čime razljutila?
Razmislim i pokušam se prisjetit. - Ne. Ništa nisam napravila.
- U tom slučaju, savjetujem ti da nađeš načina da se vratiš natrag u svoje selo
- reče, uzdahnuvši. - Adunni, da ti ispričam nešto o sebi. Prije pet godina
ozbiljno sam razmišljao o tomu da se vratima natrag u Ganu kada sam
izgubio posao osobnog kuhara ambasadora Gane u Nigeriji. Bilo je to
prestižno radno mjesto, Adunni, jako važno. Živio sam u glavnom gradu, u
Abuji; u predivnoj kući s dvije spavaće sobe, nimalo nalik ovim glupostima
kakve imamo ovdje. Kuhao sam za svjetske vođe. Živio sam dobro. Ali ostao
sam bez posla kada je imenovan novi ambasador, nedorasli idiot koji je
izjavio da mu moja hrana nije po volji. — Odmahne glavom kao da mu samo
prisjećanje na to izaziva bol u glavi. — Odlučio sam ostati i naći novo
zaposlenje. Studirao sam računovodstvo na sveučilištu i jako sam uzrujao
cijelu svoju obitelj kad sam odlučio slijediti svoju strast i postati kuhar.
Kako sam se mogao vratiti u Ganu posramljen? Tim više što nisam priveo
kraju svoj veliki građevinski projekt. I to nakon što su svi kod kuće bili
uvjereni da imam važan posao kod ambasadora. Radim ovdje samo zato što
moram dovršiti svoju kuću u rodnom kraju. Ali tebe ništa ne veže ovdje.
Ništa. Vrati se u svoje selo. Idi kući. _ Ali kako ću se vratit? — upitam. —
Gospodina Kole nema, a ja ne poznam puta do Ikatija. A čak i da znam, ne
mogu se vratit, nije rrioguće jer... — Začepim usta. — Nije se moguće vratit.
Kofi me pogleda, obješena lica. — U tom slučaju, prestani kukati _ reče. —
Radi svoj posao. To je ono što sam ja učinio, to je ono što činim svakoga
dana.
- Batine su pregadne. - Oči mi gore od suza. - Mama me nikad nije tako tukla,
čak ni tata. - Ni Labake. Ni bilo ko drugi.
- Pokušaj joj se kloniti s puta - reče Kofi. - Kad je u kući, nađi posla vani.
Kada je vani, bježi unutra i nađi posla u kući. Ako te ne pozove, ne pokazuj
se pred njom. Adunni, svjesna si da previše pričaš. Moraš li imati odgovor
na baš svako pitanje? Nauči začepiti usta. I, zaboga, prestani pjevati sve
vrijeme.
I tako, slijedeće dvije noći, nakon mog razgovora s Kofijem, ostajala sam u
krevetu budna, smišljajuć prave, velike planove dok mi na kraju na pamet
nije pala jedna dobra, bistra ideja kako se sakrit od Velike Madam.

*
Jutros, peruć prozor ispred kuhinje, začujem auto Velike Madam kako se vozi
u dvorištu. Brzo dovatim svoju krpu za čišćenje, uteknem iza ćoška, uđem u
knjižnicu i zatvorim vrata za sobom.
Udahnem dug udah pa počnem brisat policu s knjigama. Izvučem svaku
knjigu, jednu po jednu, otvorim je, i obrišem. Dok ih brišem, pokušavam
pročitat riječi ispisane unutra. Ne mogu čitati naglas zbog Velike Madam, ali
govorim sebi ispod glasa.
Puno knjige imaju samo velike engleske rječi pa pročitam samo prvih
desetak rječi prije nego odustanem, a onda dovatim Collins. Mala, Repasta
knjiga ko Biblija moje mame sa širokim slovima i žutom i Plavom bojom na
vanjskoj stranici. Otvorim ga pa svatim da ima rječi i značenja rječi odmah
kraj njizih. Počnem listati stranice. Knjiga niŽ-1 rječi slovo po slovo, ko
ABC abeceda. Pošto znam abecedu, stanem tražit rječi. Prvo okrenem na
slovo N da pogledam što znači Nevina jer se Veliki Tata onoga dana smijo
pa radi toga mislim da rječ nije santo ime i da ima neko drugo značenje.
Collins o „nevina" piše ovo:
nevina
pridjev: koja nije kriva za zločin ili prijestup imenica: neokaljana,
bezazlena, naivna, nedužna osoba.
*
Šta Veliki Tata ima pitat jesam neokaljana? I kako mogu bit neokaljana nakon
šta je Morufu učinijo da se osijećam tako prljavo u duhu i tjelu kad bi popio
Bombicu. Zatvorim Collins pa uzmem Knjigu nigerijskih činjenica.
Zašto ta knjiga ima tako dugo ime? I velika je, ko da su tri knjige zaljepljene
zajedno, a na vanjskoj je stranici je slika lopte, sjajne i blještave, i karta
Nigerije u lopti, sa zelenom, bjelom i zelenom bojom nigerijske zastave u
karti.
Spustim je pa u Collinsu provjerim šta znači „činjenica."
činjenica
imenica: stvar koja je poznata ili dokazana kao istinita. Ima li ova knjiga
istinit odgovor na svako pitanje koje imam?
Otvorim prvu stranicu i povirim unutrin. Puna je prašine kojom mi zaškaklja
mi grlo i natijera me da se nakašljem dvaput. Čini se jako puna mudrosti, ova
knjiga. Puno slika, puno stvari koje objašnjavaju puno stvari o Nigeriji i
cjelom njezinu svjetu. Ima datume kad su se stvari dogodile u Nigeriji još od
prije sadašnje 2014. godine. Činjenica: i. listopada i960, god.: Nigerijski
dan nezavisnosti.
Datum kada je Nigerija stekla neovisnost od Britanije.
$ta je ta Britanija? Je li to neprijatelj za borbu? Znam da nezavisnost znaći
kad si slobodan. Di su oni jamili našu slobodu? I kako smo je opet jamili
nazad od njizin? Sjednem na pod, ne skidajuć oka s knjige.
Činjenica: Lagos je najmnogoljudniji grad Nigerije. Uz to što je jedno od
najvećih svjetskih poslovnih središta, grad je blagoslovljen mnoštvom plaža,
živahnim noćnim životom te se može pohvaliti jednom od najvećih
koncentracija milijunaša u Africi.
Znači zato svi bogati ljudi žive u Lagosu. Progutam slinu i privučeni knjigu
bliže sebi. Čeka me puno posla, ali ova knjiga je ko dvije velke ruke, puna
ljubavi, i privlači me bliže, grijuć me i dajuć mi hranu.
Činjenica: Godine 2012. četiri studenta Sveučilišta Port Harcourt mučena su
i pretučena do smrti u zajednici Aluu nakon što su lažno optuženi za kradu.
Grozomorni je čin ponukao osudu i javni vapaj protiv ulične pravde.
Ulična pravda.
Da nisam utekla iz Ikatija, od Bamideleove žene i seljana iz Kerea, možda bi
i ja pretrpijela tu uličnu pravdu, možda bi me spalili vatrom jer bi mislili da
sam lopovica.
Ta me činjenica rastuži, ali nastavim čitat, nastavim učit činjenice koje
razumjem i one koje ne razumjem sve dok mi knjiga ne °teža u rukama, tolko
da je pustim iz ruka i privatim se čišćenja.
Kad obrišem prašinu posvuda u knjižnici, izvučem bilježnicu lz džepa,
sijednem na sofu i dok mi se glava sjeća stvari koje nam fale u kući, počnem
pisat. Ponekad pogledam u Collins kako Se nešto piše.
1j Toaletni papir.
2) Sapun.
3) Najlonske vreće. Za metnut u kantu.
4) Varikina. Za zahodsku prljavštinu.
5) Sapun u prahu. Za stroj za pranje.

*
— Adunni? — Neko me doziva izdaleka. Velika Madam. - ADUNNI!
- Dolazim, gospojo - viknem pa brzo gurnem bilježnicu u džep i uspravim se
na noge.
Kad otvorim vrata, Velika Madam je pred knjižnicom. Oči su joj ljute, cjelo
joj tjelo izgleda ko da jednostavno oče eksplodirat.
- Jesi li gluha? - upita s rukama na bokovima. - Zašto ti je trebalo tako dugo
da mi se odazoveš?
Prije nego joj uspijem dat točan odgovor, odvali mi šamarčinu.
Ošamućena, zateturam nazad. - Aa! - kažem, uvativši se za obraz. - Odazvala
sam se, gospojo. Govorila sam da me eto, ali...
-Još mi jednim šamarom uguši rječi.
Prije nego stignem razmislit o šamaru, doleti još jedan preko leđa. Padnem
na koliena i pomislim na mamu, na Ikati, na Kayusa, dok me ona mlati po
leđima, fljas, fljas, fljas, ko daje ljuta bubnjarka koja udara po ljutom
signalnom bubnju.
Ali ne plačem; samo primam udarce i šamare i vraćam joj svaki u glavi. Kad
me udari, udarim i ja nju, samo šta je ne diram. Ne brojim više kolko me puta
udrila prije nego čujem glas Velikog Tate: - Koji se vrag ovdje događa?
Velika Madam me šutne. - Beskorisna budalo - reče pa mi pljune na leđa. -
Zašto ne places? Je li te opsjeo nečastivi? Živi li u tebi demon? Jer ću ga
batinama danas istjerat iz tebe.
- Florence. Želiš li ubiti tu djevojku? — upita Veliki Tata. — Svoje si ludilo
i gnjev iskoristila da otjeraš sve druge sluškinje, a sada želiš jsto učiniti ovoj
jadnici? Adunni!
Otvorim oko pa strašljivo podignem glavu. Danas je prvi put šta ga vidim od
onoga dana u primaćoj sobi Velike Madam, jer stalno putuje radi svoga posla
s ženama. Danas mu oči nisu crvene. Rječi mu se ne razvlače. Izgleda
razumno i pri sebi.
- Adunni, ustaj - reče i pruži mi ruku.
Teškom se mukom dignem na noge. Velika me Madam više ne šamara, ali mi
se čini ko da mi leđa još uvijek dobivaju udarce. Bol je ko da mi je neko
utrljao ljutu papriku u kožu, prije nego je polio benzinom pa prinijo
zapaljenu šibicu tjelu. Sve svuda isijava bol.
- Dobrodošli, gospodine — kažem. Ne kleknem da bi ga pozdravila.
Koljeno mi se ne more opet savit. Ništa mi u tjelu više ne radi kako treba.
- Adunni. Jesi li dobro? - upita on.
- U redu, gospodine — odgovorim, iako svi znamo da ništa nije u redu.
- Florence - Veliki se Tata okrene i suoči sa svojom ženom. - Ti si ta koju je
zaposjeo demon.
Velika Madam ispusti dugačak izdah, izgledajuć ko da je taman završila
pojest najslatkiju hranu, ko da joj mlaćenje mene daje život, nadu. Odmjeri
me od glave do pete i prosikće: - Beskorisna je - reče. - Lijena,
neupotrebljiva, žali Bože prostora koji zauzima.
Morala sam pretražit cijelu kuću dok je nisam našla u knjižnici, gdje je
zabušavala.
- Znači, našla si je tu pa si odlučila ubiti dijete neke druge žene? - reče
Veliki Tata, a glas mu se popenje u visine. - Čuo sam te s prilaza, Florence. S
prilaza! Što da si joj zadala koban udarac?
Oštetila mozak? Ostavila je paraliziranu? Bi li tvoja izlika stajala na sudu?
Ne razumjem sve šta Veliki Tata govori, ali jasno mi je da je ljUt na Veliku
Madam.
- Slušaj me, Florence - Veliki Tata podigne prst pa mahne njinJ Ijevo-desno.
- Ovo je zadnji put da si spustila ruku na ovo dijete u ovoj kući. Ponavljam.
Ovo je posljednji put da si spustila ruku na Adunni. JE LI TO JASNO?
Velika Madam reče nešto mrmljanjem dok odlazi, nešto da plaća sve račune i
o curama-kurvama.
Veliki se Tata okrene prema meni. - Jesi li dobro? - upita.
- Jesam, gospodine - rečem. - Fala, gospodine.
— Dođi ovamo — širom raširi oba dvije ruke, ko da oće nešto pokupit
njima. - Dođi. Nemoj se bojati. Dođi.
Čvrsto zaljepim stopala za pod i pogledam ga. Sto oće da učinim?
Da ga zagrlim? Ili šta? Kad se ne pomaknem, on priđe k meni pa mi omota
ruke oko tijela.
Ukočim se i odgurnem se rukama o njegova prsa, al on samo jače stisne.
- Ne obaziri se na nju, Adunni - reče, pritisnuvši usne na moj vrat. Njegovi
mi brkovi škaklju kožu, a dah mu je vruć i vonja na pepermint bonbone i
pomalo na žestoko piće. — Čuješ li me?
- Da, gospodine. - Govorim s čvrsto stisnutim zubima. - Čeka me poso,
gospodine. Pustite me, molim vas, da krenem...
- Hoću da se osjećaš slobodno uz mene u ovoj kući - reče, prekinuvši me, i
stisnuvši me još čvršće. — Florence ti neće moći ništa ako mi dopustiš da te
zaštitim.
Jako mu odgurnem prsa i oslobodim mu se iz ruka pa pobijegnem u dvorište
iza kuće. Otrčim tako brzo da ne opazim Kofija kraj vanjske česme pa mu se
zabijem u rame, skoro ga ^orivši na tlo skupa sa sobom i zdijelom koju ima u
rukama, gofi ispusH zdijelu na zemlju pa se ulovi rukom za zid da bi se
održo na nogami.
_ Adunni — vikne, zatvorivši slavinu. — Jesi li dobro? Zašto...
tko te progoni?
Oslonim dlanove na koljena da usporim disanje. - Veliki Tata - odgovorim. -
Stisnuo me čvrsto, maloprije. Oslobodila sam se i brzo utekla.
- Veliki te Tata držao? - reče Kofi zabrinuto. - Zašto? Gdje mu je žena?
- Nisam skroz sigura zašto - kažem. - Velika Madam me taman namlatila pa
mi je on reko da oče da se osjećam slobodno i da me oče zaštitit. Sto on oče
od mene, Kofi?
Pogledam Kofija sa strahom u očima. Znam što Veliki Tata oče, ali previše
me strah na to i pomislit, a kamoli izgovorit.
- Pa zar je taj čovjek stvarno tako proklet? - reče Kofi, govoreć tiho. — Ah,
chale, upozorio sam te da budeš oprezna.
- Pokušavala sam bit oprezna — rečem, osjetivši suze da mi teku niz obraze.
- Nije mi želja imat nevolje ode u Lagosu i ne mogu se vratit u Ikati, ali taj
čovjek, Veliki Tata čovjek, držo me tako čvrsto da mi je utjero strah u kosti.
Onaj drugi put ulovila sam ga kako me gleda na onaj način. Pomozite mi,
Kofi, molim vas.
- Nemoj plakati - reče Kofi, odmahnuvši glavom uz tužan uzdah. — Mora
postojati nešto.... Smislit ću nešto i pomoći ti. Samo prestani plakati. Jesmo
li se dogovorili?
- Fala vam - kažem, brišuć obraze rubom svoje aljine pa se uputim sprjeda
kako bi počela večernju rabotu pranja zahoda.
Kada dovršim poso i legnem u krevet u ponoć, tjelo mi je bolno, a leđa ko da
mi gore.
Prst mi je ko krut, zakrivljen komad plastike, i znam da je to Zato jer sam
krpu za čišćenje predugo držala prečvrsto. Probam zaspat, ali kad sklopim
oči, stalno vidim zubove Velikog Tate, oštre ko oštrica, krvave od krvi, kako
se zatvaraju htijuć me ugrabit.

DVADESET OSMO POGLAVLJE

Činjenica: Nigerijci su nadaleko poznati po svojoj ljubavi prema zabavama i

društvenim događanjima. Samo 2012,. Nigerijci su potrošili 59 milijuna
dolara na šampanjac.
Velika Madam organizira velku zabavu u nedijelju.
Skroz je naskroz luda od pustih priprema i dere se svake sekunde. - Adunni,
operi svaki centimetar zahoda u prizemlju - zna reć, pokazujuć debelom
ručetinom s lelujavom mesinom prema vratima zahoda. - Izribaj fuge novom
četkom za zube što sam ti jučer kupila prije nego oribaš pločice varikinom.
Jesi li izribala ogradu otraga kako sam ti rekla? Jesi? Učini to ponovno.
Ribaj je dok cement ne zablista kao nadgrobni spomenik moje pokojne
majke. Ne zaboravi ogledala u blagovaonici.
Juče popodne, visoki bjeli kamijon pojavi se u dvorištu. Kad izletim vanka
pogledat ko je unutra, uspijem vidijet samo jednu smeđu kravu u stražnjem
djelu kamijona kako jezikom ćera muvu koja joj se naperila na gubici.
Ostanem gledat kako Kofi vuče kravu s kamijona pa joj dugim konopom veže
vrat o kokosovo drvo u dvorištu straga. - Zaklat ćemo je radi mesa za roštilj
i goveđi gulaš u nedjelju - reče Kofi, pljesnuvši kravu po stegnu i nasmijavši
se.
- Zašto Velika Madam radi zabavu? - upitam Kofija jutros, sjedeć na vrelom
suncu i peruć zlatni čipkasti stolnjak. — Jeri Velikoj Vladam možda sutradan
rodžendan? - Ne - odgovori Kofi. Sjedi na klupi kraj mene, prebiruć gra^
pladnju. - Nedjeljna zabava je za Udrugu žena Wellington Roada Velika
Madam predsjedava udruženjem.
- Što reče? Ne razumjem.
- UŽWR - reče Kofi. - Hrpa sredovječnih žena koje su osnovale udrugu samo
da bi se imale izliku napirlitati i napiti. Pričaju da pokušavaju sakupiti
sredstava; novac za pomoć siromašnima. Sve su to laži! Sastaju se jednom
svaka tri mjeseca, a domaćinstvo se vrti u krug. Velika Madam ugošćava ih u
studenome.
- Znači nije čak ni rodžendanska zabava - prosikćem, ribajuć tkaninu pa je
namočivši u vodu i okrenuvši na drugu stranu. - Znači, to je običan sastanak i
samo bezveze bacaju pare. U Knjigi nigerijskih činjenica pisalo je da
Nigerijci troše miljune para na zabave, a ja sam mislila da to nije istina sve
dok nisam došla u ovaj Lagos. Je li Wellingston ime naše ulice?
- Wellington, i da - odgovori Kofi. - Ali nigdje nema S u toj riječi. Ulica je
krcata raznoraznim ljudima. Polovicu čine bivša vojna lica, lopovi koji su
pokrali nigerijsko bogatstvo i razveli se od prvih supruga kako bi se oženili
svježijom krvi, a drugu polovicu čine imućni poslovni ljudi kao što je Velika
Madam, uspješni rukovoditelji i pripadnici estradnog miljea, od kojih si neki
ne mogu priuštiti takav životni stil, no svejedno se svim silama trse živjeti
ga.
Podigne pladanj pa ga protrese tako da zrnje graha počne poskakivat u zrak i
padat nazad u pladanj i pritome čegrtajuć. Čineć to, otpuhuje nečist među
zrnjem u zrak. Metne pladanj na zemlju.
- Prije tri godine, neka od praznoglavih supruga pomislila je kako bi bila
divna ideja osnovati udrugu, samo zato što igrom slučaja stanuju u jednoj od
najbogatijih ulica Lagosa. Ja to vidim kao još jednu izliku za organiziranje
zabave. To je sve što ti ljudi čine sa svojim novcem. Organiziraju zabave pa
si jedni drugima lijepe dolare na čela i prsa, kao da je to neka vrsta lijeka.
Znaš li da je tečaj ,nUtno sto sedamdeset naira za jedan dolar? Chale, ako
Buhari lC[ine ne postane predsjednik, ništa neće ovu zemlju pokrenuti
„aprijed. Ništa.
Mije mi jasno zašto Kofi stalno govori da Nigerijci troše ovolko jji onolko,
kad i sam troši nigerijske pare da bi podigo kuću u svojoj Gana zemlji.
Vidim kad mu gosti Velike Madam daju pare, kako ih čvrsto zgrabi pa gurne
u džep sa širokim osmjehom i veselim fala.
Zašto ne odbije ako je to lopovska para? I on je među problemima koje
Nigerija ima.
Kofi se nakašlje u dlan pa ga obriše o svoje bijele hlače. - Velika Madam
obilazi zabave svaki vikend. Opskrbljuje pola Lagosa tkaninom i zarađuje
milijune. Chale, pogledaj kukce što gmižu iz ovog graha. Gadovi su progrizli
vreću. Sto sam ono govorio? Aha, da.
_ UŽWR. Imaju deset do petnaest članica. I uvijek je sastanak pretvori u
natjecanje među njima. Posljednja domaćica, Caroline Bankole - najbolja
prijateljica Velike Madam, prljavo bogata kućanica i supruga naftno-plinskog
magnata — ta je zaklala tri koze za zabavu kojoj je prisustvovalo deset ljudi
i unajmila privatnog kuhara - preplaćenog lakrdijaša - te poslužila vino
starije od mojeg pradjeda.
- Ima li Veliki Tata poso? - upitam, promatrajuć Kofijeve prste dok odvaja
zrnje od suvih mahuna. — Velika Madam ima poso. Svaki dan ide u svoju
trgovinu. Ali ne i Veliki Tata. Zašto?
- Veliki Tata je budaletina - reče Kofi. - Nekoć je radio u banci.
Odobrio je neke kredite nekim svojim prijateljima. Milijune naira.
Naravno, prijatelji nikada nisu vratili dug. Banka je podnijela zahtjev za
bankrotom i propala, zauvijek zatvorivši vrata dvije godine poslije toga.
Bilo je to - uozbilji se i zamisli - prije petnaestak godina, mnogo prije nego
sam ja došao raditi ovamo. Oduvijek ga vidim kao ništa doli golema
napasnika, nekoga tko trati novac Velike Madam na žene, NairaBet i cugu.
- Sta je to cuga?
— Piće — odgovori Kofi. — Pivo. Žestica. Alkohol. — Sam-pan-ajanac?
Kofi se nasmije. - Šam-što?
— Vidijela sam to u Knjigi nigerijskih činjenica — kažem. — gerijci troše
miljune na to. piše se S-A-M-P-A-N...
- Aha! Šampanjac! - reče Kofi. Izgovara se šam-pa-njac. O da Velika Madam
i njezini prijatelji otvaraju boce i boce na ovakvim druženjima, kao da su
badava.
- Jeri imalo ko ogogoro šta pijemo u selu? Ili ko džin? - upitam.
- Ako ga previše popiješ, oče li učinit da ti oči izgledaju vako? - Izvrnem
oči, šarajuć sunjima sijeva nadesno, a Kofi opet prasne u smijeh.
— Ovdje si već tri mjeseca — reče tren kasnije. — Ako se sjećaš, došla si u
kolovozu. Što ćeš učiniti po pitanju svoje plaće?
Iscjedim sapunicu iz tkanine. — Ne znam još skroz sigurno - odgovorim. -
Stalno oću razgovarat s Velikom Madam, ali strah me da će me istuć.
— Hajdemo vidjeti što će se dogodit za koji mjesec. — Kofi metne pladanj
na tlo, obriše ruke o krilo pa pogleda preko ramena, ko da se hoće uvijeriti
prilazi li nam iko. Onda gurne šaku u džep hlača i izvuče savijene novine. —
Uzmi ovo — reče. — Pročitaj pa mi reci što misliš.
- Da čitam novine? - kažem, gledajuć mu u ruku. - Zašto?
- Samo pročitaj - reče. - Chale, morao sam naći vremena otići na svoj
nekadašnji posao u ambasadi kako bih se dokopao ovog izdanja Nation Oila
za tebe. Unutra je nešto što bi ti, nadam se, mogli biti po mjeri.
Otresem kapi vode s ruka, dovatim novine vrškima prstiju pa ih drhteć
otvorim. Samo jedna stranica, otrgnuta iz novina, s puno toga napisanog na
njoj. — Trebam pročitat baš sve?
Kofi uzdahne. - Adunni, pogledaj naslov na svojoj lijevoj strani, iznad
osmrtnica.
Pogledam pa pročitam naglas, usporeno.
POZIV NA PODNOŠENJE PRIJAVA: ŠKOLARINE
TVRTKE OCEAN OIL ZA SREDNJOŠKOLSKO
OBRAZOVANJE RADNICA U DOMAĆINSTVIMA
Ocean Oil, najistaknutija nigerijska naftna kompanija, u suradnji s prestižnom
školom Diamond, poziva radnice u dobi od 12 do 15 godina, zaposlene u
domaćinstvima, da se prijave za našu godišnju školarinu. Već sedmu godinu
zaradom, naš program školarina jamči da će bistre, talentirane i siromašne
nigerijske djevojčice, koje rade u domaćinstvima, imati priliku započeti ili
privesti kraju svoje obrazovanje.
Gospodin Ehi Odafe, rukovoditelj Ocean Oila, utemeljio je program
školarina u spomen na svoju majku, gospođu Ese Odafe, koja je radila kao
sluškinja kako bi osigurala školovanje svojoj djeci.
Školarina pokriva: troškove pohađanja nastave u prestižnoj školi Diamond
do 8 godina za 5 učenica i, gdje je primjenjivo, troškove stanovanja i
razumne troškove prehrane za vrijeme trajanja školovanja.
Za školarinu se mogu prijaviti djevojke u dobi od 12 do 15 godina koje rade
kao sluškinje, spremačice ili u bilo kojem drugom aranžmanu unutar tuđeg
domaćinstva.
Uz prijavu mora biti priložen i esej od najviše 1000 riječi iz perspektive
podnositeljice zahtjeva, u kojem objašnjava zbog čega bi je trebalo
razmotriti kao kandidatkinju za školarinu, kao i potpisana izjava uglednog
nigerijskog građana koji će za kandidatkinju jamčiti i koji će dati preporuku
za nju. Završni rok za prijave je 19. prosinca 2014.
Popis odabranih kandidatkinja bit će izvješen u našem uredu u travnju 2015.
Imena neće biti objavljena u medijima radi zaštite identiteta kandidatkinja.
— Šta sve ovo znači? — upitam Kofija, ispustivši novine kraj svojih stopala
i pritisnuvši ih nogom da ih vijetar ne odnese. — Puno je tu engleskoga, ali
razumijela sam jedino da ima neke veze s školom.
— Prilika da odeš u školu koju nećeš morati platiti iz svojeg džepa — reče
Kofi. — Osigurat će ti i kuću u kojoj možeš živjeti, sve besplatno.
Rukovoditelj Ocean Oila bio je prijatelj mojeg bivšeg šefa. Nevjerojatan
čovjek. Svake se godine pobrine da njegovo osoblje pošalje natječaj
ambasadi, za slučaj da netko od nas ima djecu koja bi se možda htjela
prijaviti.
Kimnem, ne vjerujuć u potpunosti šta mi Kofi govori. - A sve ovo šta traže,
kako im ja to mogu poslat?
- Abu me odvezao do ureda Ocean Oila na povratku s tržnice jučer — reče
Kofi. — Uzeo sam prijavnicu za tebe i spremio je u svoju sobu.
Adunni, ovo ti je jedina prilika za slobodu. - Glas mu je napet, skoro ljut. -
Ako ostaneš ovdje, onaj... gad bi ti mogao nauditi. Govorimo da je Rebecca
pobjegla sa svojim dečkom, ali tko zna? Ponekad se pitam je li taj čovjek
imao svoje prste u tomu? Adunni, u Gani imam kćer poput tebe i ne mogu ni
zamisliti... — odmahne glavom. — Zaboravi tog gada, misli na svoju
budućnost. Ovdje za tebe nema budućnosti, a iz onoga što si mi ispričala,
nema je ni u Ikatiju. Ovo ti je jedina prilika.
- Ali rok za prijavit se je prekratak - kažem. - A kako bi bilo da provam
popravit moj engleski do dogodine pa onda...
- Ne možeš odgađati - reče Kofi, skoro vičuć. - Četrnaest ti je godina. Dobna
granica je petnaest. Moraš se prijaviti sada. Zar se bojiš? - upita Kofi. - Jer
Adunni koju ja znam prigrabila bi ovu priliku bez razmišljanja.
Ne odgovorim.
Neću da zna da sam puna straha. Da oću nešta vako jako dugo, i da me sad,
kad mi Kofi govori za takvo šta, strah prijavit se.
Da me strah i pomislit na to kako se prijavit.
- Slušaj, znam da je zastrašujuće. Morat ćeš napisati dojmljiv jako dobar -
esej kako bi te odabrali, ali bistra si. Konkurencija je žestoka i odabir se
vrši pomno, ali u jednu sam stvar siguran: ti to možeš.
- Misliš? - upitam.
_ Znam da možeš. - Slegne ramenima. - Ali neću te siliti da se prijaviš.
Odluka je tvoja, chale. Dao sam sve od sebe. Čim dovršim svoj dom u
Kumasiju, odlazim odavde.
Počnem treptat da bi zaustavila suze. - Kako mogu popravit engleski i napisat
esej i to sve prije prosinca? Šta je uopće esej?
- Priča. U ovom slučaju, o tebi - odgovori Kofi. - Jesi li ikada pisala
sastavke u osnovnoj školi?
- Znam sastavak - kažem, izvukavši novine ispod stopala pa ih savijem i
gurnem u grudnjak. - Znam još otkako me to učiteljica naučila u Ikatiju.
- Chale- reče Kofi - možeš ti to. Samo pokušaj. Samo moramo pronaći
nekoga tko će ti biti voljan dati preporuku i jamčiti za tebe, jer ja ne mogu.
Nisam nigerijski građanin, i nisam siguran da je moj položaj kuhara, koliko
god ja mislio da je presudan za opstanak čovječanstva, dovoljno važan da
me uopće razmotre. Velika Madam i Veliki Tata ne dolaze u obzir. Imam neke
prijatelje Nigerijce koje mogu zamoliti za pomoć, ali oni će te htjeti najprije
upoznati. To će biti teško izvedivo, ali ne i nemoguće. Samo me strah da
nemamo previše vremena. Rok je za nešto više od mjeseca.
Čujem sve što mi Kofi govori i vidim kolko mu je stalo da se prijavim za
školarinu, i kunem se, cjelo mi se srce jedva čeka prijavit, ali nisam nimalo
sigura da se mogu prijavit ili napisat bilo kakav esej ili pronać nekoga da mi
da preporuku prije prosinca.
- Ali zašto me stalno zoveš chale, Kofi? - upitam, želeć skrenut temu s eseja.
- Jeri moguće da stalno zaboravljaš da se zovem Adunni?
- Chale je jedna od riječi za prijatelja u mojem jeziku. -Jesam ti ja
prijateljica? - upitam, smješeći se. - Kofi je nekad drag prema meni, ko
danas. Ali puno puta, ponaša se ko da me ne pozna. Nekad, ako ga pozdravim
ujutro, jednostavno mi neće odzdravit, a drugi će put sa menom popričat i dat
mi jest hrane - I ti isto, i ti si moj prijatelj - kažem. - Fala ti puno za ovo sa
školarinom.
- Odoh namočiti grah. - Digne se na noge, dovati pladanj s grahom. -
Dovoljno si oprala stolnjak. Ionako ide u perilicu rublja.
Ostavi ga i uhvati se nekog drugog posla.
*
Kada te noći uniđem u svoju sobu, sijednem na rub kreveta pa izvučem
novine iz grudnjaka.
Cjelo sam vrijeme to pokušavala potisnut u dno uma otkad mi je Kofi reko za
to, ali stalno misleć i misleć, šta ako? Sta ako se prijavim i izaberu me i
odem u školu?
Raširim novine na krevetu pa ih izravnam dlanovima i škiljeć pročitam sve
na mijesečini s prozora. Velika Madam nekad ne voli kad uključimo svijetlo
noću, ali premračno je za čitat pa stanem na noge, priđem prozoru i pokušam
razgrnut zastore da bi imala više svijetla, ali unutrin u prostoru između
metalne rešetke i prozora visi nešto svijetlucavo.
Zagledam se dobro u to, zbunjena. Izgleda ko perle, duga, elastična niska
perla. Ko je vlasnik?
Zadržim dah pa povučem, a one stanu škripat razvlačeč se dok mi se ne nađu
opet sklupčane u dlanu ko da su mala zmija. Podignem ih. Sta je ovo? Čini se
preveliko da bi bijo lanac za vrat. Boja svake perle, žuta, zelena, crna i
crvena, podsijete me na Ikati, na neke od djevojaka na rjeci koje su nosile
perle oko pasa pa kad bi plesale i igrale, pa erle bi zveckale i klapale.
Htijela sam takve perle kad sam bila mala, ali mama je rekla Ja ih ne voli, pa
ih nikad nisam metnula na se. Čije su to perle na pasu? Gledam ih, premećem
po dlanu, i brzo primijetim da na svake četri perle u nizu dođe jedna crvena
kugla, crvena boja sela Agan, ona crvena koja je pod mijesečinom
narandžasta i krvavo crvena u mraku.
Jesu pripadale Rebecci? Jeri ona bila iz sela Agan? I zašta je skinula svoje
perle i obijesila ih o rešetku prozora?
Još sam više zbunjena. Sve djevojke iz sela koje su nosile perle nikad ih nisu
skidale. Nikad. Nosile su ih od treće godine i nikad ih ne bi skinule.
Rebecca, prošapćem u noćni zrak. Ako si utekla s dečkom ko što Kofi kaže,
zašto nisi jamila svoje perle sa sobom? Zašto si ih skinula?
Nema odgovora na moje pitanje, ni ikakva zvuka, osim generatora koji zuji
vanka pa se okrenem, metnem perle pod jastuk i legnem u krevet, s novinama
savijenim pod dlanovima. Probam zaspat, ali se na me svali neka težina,
neka ladnoća. Neko je zlo zadesilo Rebeccu. Znam to. Osjećam to u sebi,
osjećam da mi se omotava i uvija oko kostiju ko perle ispod moga jastuka.
Čvrsto stisnem novine, osjećajuć kako mi šuškaju pod prstima.
Prosinac nije daleko.
Ako uspijem probat popravit svoj engleski, ako uspijem nać nekog da me
preporuči i prijavim se za školarinu, možda se mogu oslobodit ovog mijesta,
i njegova zla.
Ali ko će mi, u leglu zla ove velike kuće, pomoć?

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

Činjenica: S više od. 20 etničkih skupina, Nigerija se može pohvaliti
raznolikom hranom. Najpopularnija jela su jollof riža, dobro začinjeno meso,
nataknuto na ražnjiće s roštilja zvano suya, i akara, delikatesni uštipci od
graha.
Sredinom posljepodneva u nedijelju cjelo se dvorište počne punit raznim
autima.
Ništa takva nikad prije nisam vidijela. Auta oblika avijona i elikoptera, ko
brodovi i kante. Neki su kratki i bez krova, neki su visoki ko onaj od Velike
Madam. Svi izgledaju previše skupo. Ne mogu vidjet žene koje izlaze iz tih
auta jer Velika Madam reče da moram pljevit korov iz trave otraga u
dvorištu.
Upitam je zašto oče da pljevim travu u nedijelju popodne, a ona zgrabi
kamen iz dvorišta pa me njime odalami po glavi i reče mi da sam idiot jer
sam se „drznula je išta pitat."
Dok vanka čupam travu u nedijelju, Kofi me zovne u kuhinju. - Ludim ovdje -
reče. - Idi oprat ruke. Trebam tvoju pomoć. - Operem ruke, a Kofi mi u njizih
tutne pladanj pun malih komada pržena mesa sa zelenim paprikama i
lukovima na čačkalicama posred mesa.
- Evo ti ražnjiće - reče. - Odnesi ih u dnevnu sobu i ponudi ih ženama.
Pogledam poslužavnik, i Kofija koji slaže meso u krug po rubu tanjura, s
jednom malom rajčicom u sredini tanjura. - Znači oćeš da im samo dadnem
meso? — upitam. — Jednoj po jednoj? A rajčicu, šta da s time radim?
— To nije rajčica — reče Kofi uzdahnuvši. — to je trešnja. Rabi se kao
ukras. Ostavi je tu gdje je. Adunni, preklinjem te, ne dodiruj hranu. Nemoj
nikomu rukama dodavati hranu. Ako je dodirneš, Velika Madam sve će baciti
u kantu i natjerati me da spravim još.
Ako se to dogodi, chale, živu ću te oderati. Dakle, jezik za zube, gledaj u po i
drži poslužavnik pred sobom, i nakloni se svakomu ovako. - Kofi brzo savije
koljeno pa se uspravi. - Ponavljam, ne obraćaj se nikomu. Posluži hranu i
vrati se ovamo. Je li to jasno?
Nego, gdje sam pobogu ostavi onaj lonac jollofnie?.
Kad uđem u primaću sobu, okrenem se prvoj ženi koja se nađe pred menom.
Koža joj je raskošno tamne boje, blistava, miriši na gorke narandže i drvo za
potpalu; oštar i neobičan miris koji mi navali na nos i poškaklja ga iznutra.
Nosi usku zelenu aljinu, skraćenu do koljena, a okrugle gornji pole njenih
glatkih grudi vire joj ispod vrata. Kosa joj je kratko pošišana, smeđa ko kora
drveta, s jednom crtom sa strane, razdijeljkom od ušiju do sredine glave. Sva
je šminka na njenoj glavi zelene boje, osim krvavo crvenoga ruža za usne.
Čak su joj i očne jabučice oštro zelene. Očima gledam u pod dok joj nudim
pladanj.
- A tko je ova? - upita ona, govoreć visokim, hrapavim glasom nekoga ko
previše puši. — Florence, jel ovo nova sluškinja o kojoj si govorila?
- Beskorisna kakve i inače budu - odgovori Velika Madam iz jednog kuta
prostorije, a neko se drugi nasmije odnekud blizu te-veja.
- Gdje ih samo nalaziš? - upita jedna žena. Pogled nabrzinu prema njoj. Nosi
angora aljinu, plavo-bijelu, sa svijetlucavim kamenom °ko vrata na prsima.
Na kosi nosi periku, veliku i okruglu, ko da je naljepila kosu na nogometnu
loptu pa je navukla na glavu. Prah na njenoj glavi je narančaste boje
večernjega sunca, a usne iste boje ko salonke na njenim nogama. - Preko
svojeg agenta? Gospodina Kole? Rekla sam ti da se prestaneš oslanjati na
lokalne agente, ali ne slušaš. Agencija čije usluge ja koristim, Konsult-A-
Maid, nalazi mi samo najbolje. Odreda strankinje.
- Stoput sam vam već rekla - odgovori Velika Madam - gospodin Kola je
jeftin i pouzdan. Kada je Rebecca otišla, ovu je našao začas. Ne trebaju mi
strankinje da mi čiste kuću. Djeca su mi u inozemstvu pa nema straha da će
im naškoditi. Sve vi koje unajmljujete preskupe filipinske dadilje za vašu
dječicu, recite mi iskreno jesu li išta bolje od ovih naših? Sve su skupa
beskorisne. Bijela koža i čudan naglasak ne čine nekoga boljim radnikom.
Čula sam da ih neke od vas čak plaćaju u dolarima? Zašto bih, zaboga,
plaćala kućnu pomoćnicu dolarima u našoj vlastitoj zemlji? I to uz trenutni
tečaj?
Zelenooka uzme komad mesa dugačkim noktima, čije je zelenilo uskladila s
onim svojih očiju, a vršak nokta zabije joj se u meso. Strah me i pomislit
kako sa tim dugim noktima očisti između guzova kad dovrši poso na zahodu.
- Kako se zove? - upita. - Hajde, curo. Digni glavu. Kako se zoveš?
Podignem glavu. Kofi reče da ne smijem govoriti, ali ova me žena gleda
svojim zelenim očima, trepćuć i čekajuć da joj dadnem odgovor. Podsjeti me
na mačku, crnu mačku sa smedžom kosom, zelenim očima i dugima noktima.
- Ime mi je Adunni, gospojo - odgovorim.
— Pa, ova barem govori engleski. Tko se sjeća one djevojke koja je kod
Florence izdržala otprilike tjedan. Pokrala ti je pola hrane iz kuhinje. Kako
se ono zvala?
- Chichi - odgovori Velika Madam. - To je dijete zaposjeo đavao. Poslala
sam je natrag u pakao iz kojeg je došla kad sam je uhvatila kako mokri u
šalicu iz koje pijem jutarnji čaj. — Rebecca ti je i dalje najbolja kućna
pomoćnica dosad. Pristojna, učtiva. Koliko je ono imala, dvadeset godina?
Ukočim se kad izgovori Rebeccino ime. Možda neka od ovih žena zna.
Možda će Velika Madam nešto reć.
- Koga briga? - upita Velika Madam. - Je li netko za koktele?
Imam i puževe s paprikama s roštilja. Ima i svježih suya ražnjića, dobro
začinjenih.
- Florence, jesi li uspjela doznati što se dogodilo s Rebeccom? - upita
Nogometna Glava. - Oduvijek mi se sviđala ta mala - doda. - Je li pobjegla?
Florence? Jesi li stupila u kontakt s njezinom obitelji?
Velika Madam reče: - Mogla bih se zakleti da je netko tražio domaću pina
coladu.
— Sve one pobjegnu na kraju, zar ne? — ubaci se druga žena.
Odmjerim potajno i nju. Cjelo joj je tjelo jedna ravna linija. Nema grudi,
prsa ravna ko pod. Kosa joj je duga do iza leđa, ravna, crna ko ćumur.
Trepavice joj strše van lica, ko kratka metla koja mete crveni puder na vrh
njenih obraza. — Zašto bi se Florence gnjavila putovati negdje bogu iza leđa
kako bi tražila Rebeccu? Sve znamo da su kućne pomoćnice zloglasne po
tomu što ih napumpa neki lokalni idiot, nakon čega jednostavno nestanu. Hej,
ti. Donesi taj pladanj ovamo.
- Da, gospojo — kažem, pokrenuvši stopala pa odnjevši poslužavnik k njoj,
pritom držeć pogled na zlatnoj pločici na podu.
- Izvolte, gospojo.
Primi dva štapića s mesom pa oh podigne, prstima tankim ko čačkalicama.
— Prošetaj uokolo, ponudi djevojke — naredi mi.
Podignem glavu. - Koje dijevojke? - upitam. - Mislite na žene?
A ona, ona tržne svojom mršavom glavom unazad tako brzo đa me strah da će
joj otpast, odalamit o pod i otkotrljat se vanka.
• - Je li nas to upravo nazvala ženama? - reče, smijuć se grohotom, očiju
punih vode. Pa ne mogu vjerovati. Ovo je urnebesno.
Kiki, Caroline, Sada. Upravo nas je nazvala ženama. Oko mene se zaori
smijeh, a glasovi se pretvore u nešta ko zbor ludila.
- Oprostite, gospojo - kažem. - Nisam mislila glavom.
— Koji vam je vrag svima? — reče neko, nadglasavši smijeh. Zvuči ko da je
daleko, daleko meni iza leđa, a glas joj je ko da je polizala puno meda prije
nego je progovorila. Oću je pogledat, ali ne smijem okrenut glavu pa držim
uši naćulene i držim se toga glasa, upijajuć ga i spremaj uć u srce.
-1 jesmo žene - reče. - Ne razumijem potrebu za ponižavanjem djevojke.
Nije ni najmanje smiješno, ni zabavno. Ni najmanje.
- Oko čega Tia sada cvili? - Zelenooka prošapće Nogometnoj Glavi.
Nogometna Glava namršti nos ko da joj vlastita usta smrde. - Stalno kuka o
ozonskome omotaču. Izgubljena duša.
- Treba se poševiti i roditi dijete - Zelenooka se posprdno nasmije, a Vitka
Žena uštipne novi komad mesa.
- Adunni, dobro znaš da bi trebala biti otraga, u dvorištu - čujem glas Velike
Madam kad se okrenem. Njen crveni bou-bou mete pod, a žute mašne oko
ramena skaču gore-dolje. Drži čašu za vino, a crvena se tekućina unutrin vrti
i vrti ukrug dok ona oda i govori.
- Posluži ražnjiće i gubi se odavde. Ako ti još jednom čujem glas, glavu ću ti
razbiti ovom čašom što držim u ruci.
- Da, gospojo.
- Čujem da senator Abdul podupire Jonathanovu kampanju — reče
Zelenooka u trenutku kad se okrenem od Velike Madam. - Bio mu je jedan od
najžešćih kritičara. Izgleda da je novac prešao uz ruke u ruku.
- Moj se muž sutra sastaje s Asom Rockom - odgovori Vitka Žena, uzevši još
dva komada mesa s moga pladnja, pa ga zagrizavši ga ko da je nečim
razljutilo. Tolko je mršava. Kud sva ta hrana nestaje? - Kada ga god pozovu
u predsjedničku vilu na raspravu o prihodima od nafte, uvijek se vrati s
koferom punim dolara — reče, žvačuč. — Budući da su izbori iza ugla, vrlo
će se vjerojatno ovaj put vratit s kamionom predivne gotovine. Moram biti
dobra djevojka ne hi li mi sponzorirao cjelodnevni izlet u Harrods sljedeći
vikend. Ona Gucci torbica od krokodilske kože jednostavno doziva moje
ime.
- Ona od pet tisućica? S bambusovim ručkama? - upita Zelenooka.
- Pet tisuća čega? Dolara? - upita Nogometna Glava.
- Funti, koka - odgovori Vitka Žena. - Nosit ću je na proslavi pedesetog
rođendana senatora Laduna. Kupila sam cipele u Harvey Nicksu prošlog
mjeseca. Predivne Louboutinice s petom od petnaest centimetara i crvenom
zadnjicom. Savršena kombinacija.
Svega mi, ovi bogatuni imaju neku bolest u glavi. Jer zašto bi iko htijo nosit
crvene guzove na nogama? Ko uopće ima crvene guzove?
Možda večeras mogu zavirit u Knjigu nigerijskih činjenica pa možda tamo
doznat zašto bogati ljudi Nigerije oće nosit guzove ko cipele.
- Gucci mi nikad nije sjeo - reče Zelenooka. - Znate li koliko sam morala
čekat na svoju Hermes Birkinicu? Osam vražjih mjeseci.
Kunem se, nitko u Lagosu nema takvu torbu. Usput, čula sam da je Lolin muž
napumpao onu piletinu koju je imao sa strane. Očekuje blizance.
- Možemo li, molim vas, malo razgovarati o prikupljanju priloga za sirotište
Ikoyi? - upita netko, ali prije nego uspijem vidjet ko, Vitka Žena odgovori: -
Znala sam da će se to dogodit! Znala sam.
Upozorila sam Lolu, nisam li? Rekla sam joj da unajmi nekoliko momaka da
maloj izbiju bubrege, ali ona se pozivala na Bibliju, govoreći da će Bog
vojevati njezine bitke.
Odam okolo, noseć poslužavnik, slušajuć ih i slušajuć kako govore o kupnji
skupih torba i cipela dolar parama i funta parama, i 0 nekom mužu koji je
napumpo svoje piliće sa strane. Dođem do zadnje žene. Stoji sama u kutu,
izgledajuć ko da je izgubljena i ko da se tu našla slučajno. Nosi majicu
kratkih rukava, rože boje, i plave traperica hlače, a na nogama ima bjele
tenisice od robe. Izgleda više mlađe od drugih žena tu, svojim mršavim licem
koje sliči na jaje i kožom boje pržena indijskog oraščića. Glava joj je puna
sitnih uvojaka, skoro pa miljune njizih, i neki joj visi sprjeda na licu, a
kovrčavi vrh jednoga poskakuje joj po vrhu nosa, dok su drugi zavezani
elastičnom gumicom nasred glave. Na licu nema šminke - samo crveni ruž na
usnama koje izgledaju ko trešnja nasred tanjira. U nosu ima naušnicu, zlatnu
točku na Ijevoj nosnici.
Pružim pladanj prema njoj, a ona mi se nasmije i pokaže bjele zube i
željeznu ogradu oko njizih. — Mi jesmo žene — reče medenim glasom.
Šapće, ali dovoljno je glasna za me da čujem. - Ne obaziri se na njih.
Svega mi, glas joj u mojim ušima čini muziku, a ja osijetim nešto u drobu, ko
da bi i ja zapijevala. Ko da bi se nasmijala. Spustim pogled s njezina lica pa
ga zadržim na bjelim tenisicama od robe, na njenim kratkim i tankim nogama
u traperica hlačama. Jami komad mesa. Prsti su joj mali, nokti kratki i uredni.
- Hvala ti — reče.
Fala ti.
To je nešto što nikad ne čujem u ovoj kući. Pogledam joj lice, trepćuć. Zašta
mi govori fala? Samo zato jer sam joj ispružila pladanj?
Zaništa?
— Hvala ti — ponovi ona, s tim glasom ko pijesmom. — Nadam da ti je
ugodno služiti u domu Madam Florence.
— Puno ste ljubazni — kažem. — Šta ste mi rekli fala. Niko mi nije teko fala
otkako sam došla vamo iz Ikatija.
— U redu je — reče ona, dirnuvši mi rame, nježno. — Hajde sada.
Dodir joj je ko elektrika za moje tjelo. Šokirana, pustim pladanj, a meso na
štapićima razleti se svugdj po podu kraj mojih nogu.
- Jesi li dobro? - upita žena.
Pogledam svo to meso na štapićima, šest komada šta je ostalo, razbacanih po
podu i sve šta oću je moja mama. Oću da nije mrtva, samo dvije ili tri
minute, da more doć vamo i reć Velikoj Madam Ja me ne tuče, ili da me
možda more mađijanjem sakrit dok mesa više ne bude na podu. Ili možda
more...
- Nemoj plakati - reče žena. - Hajde, pomoći ću ti pokupiti ih. Pomakni se
malo u stranu da mogu...
- Ne, ne - kažem, taruć suze. - Sama ću pokupit, gospojo.
Čim se sagnem pokupit prvi komad, osijetim vjetar ladna zraka i nešto mi
teško sleti na glavu, a medeni glas žene vikne: - Florence, koji ti je vrag?
Dovraga! - I poželim joj reć, da, u mojoj je glavi ko da je pako, jer imam
osjećaj da mi se glava prži u vatri, goreć, goreć i goreć, i imam osijećaj da
je plafon pao i sorijo mi se na glavu, ali kad pogledam gori, ugledam Veliku
Madam. Vidim njenu crvenu cipelu, i prije nego uspijem išta prozborit, njena
me cipela odalami usred glave.

TRIDESETO POGLAVLJE

Činjenica: Savezna država Zamfara u sjevernoj Nigeriji prva je 2000. godine

proglasila poligamiju zakonitom.
- Čuješ li me?
Njezin mi glas čini toplinu unutrin, ali glava mi je još vrela, a mozak mi još
skače gore-dolje u lubanji, bum, bum, bum. Svugdje oko mene je crno.
Osiječam nešto mokro na licu, na očima. Ladno je, meko, krpa?
- Otvori oči.
Ćutim njen miris, kokosova ulja, maslaca, bjelih cvijetova ljiljana.
- Adunni - ponovi. - Otvori oči.
Vanka smo, u dvorištu. Leđa mi leže na zidu blizu dvorišne česme, a ona je
sagnuta nad menom, jednog koljena metnuta na zemlju. Iza nje, sunce bliješti
na nebu, razbacujuć svoje zrake po travnim poljima u daljini. Osmijehuje mi
se, a ograda njenih zubiju svijetluca na suncu. Oću joj uzvratit osmjeh, ali
kad probam, glava mi udara od boli, pa ukrade osmjeh s usana i zdrobi ga.
- Sigurno boli - reče ona.
- Jako je vruće - kažem.
Kimne glavom. - Vidjet ću može li ti kuhar dati malo paracetamola.
Nešto mokro curi mi niz lice, a prije nego uspjem dirnut rukom, ona mi
krpom otare to s lica. U tuki ima sivu krpu iz kuhinje, ali kad mi njome otare
lice, ona pocrveni. - Jeri ja to krvarim krv? - upitam. - Jeri me Velika
Madam gadno ranila?
— Izgleda gore nego stvarno jest — reče. — Kako se osjećaš?
— Ko da mi Boko Haram bombardira sve u glavi.
Osmijehne se. — Gazdarica ti je bila jako uznemirena. Rekla da je ti je dala
nekakav posao vani. Zašto si došla posluživati gošće?
- Kofi me zamolio da mu pomognem - odgovorim.
Baci pogled prema kući, otkud se čuju buka, smjeh i glazba. - Mislim da bih
mogla još neko vrijeme ostati ovdje i sjediti s tobom.
Sijedne na zemlju kraj mene ko da smo najbolje prijateljice otkako smo bile
djeca. Ovo mi je tek drugi put da prisustvujem okupljanu UŽWR-a - reče za
koji moment. - Moj muž želi da bolje upoznam susjede. Misli da sam previše
ukočena. Kako ti je glava? Bolje?
- Da, madam - kažem. - Bolje je. Jako ste ljubazna.
- Zaboravi na to madam - reče ona. - Zovi me Tia, samo Tia.
- Madam Ti-ja?
- Gđa Tia - reče.
- Gđa Tia - osmijehnem se. - Meni paše ako vama paše.
- Koliko imaš godina.
- Četrnes, gospojo.
- Četrnaest? - Lice joj se na moment uozbilji. Razmišlja. - To nije u redu...
Florence bi trebala biti pametnija, zna da ne smije zapošljavati maloljetnice
kao kućnu poslugu. Trebala bih porazgovarati s njom...
- Ne - kažem, skoro se deruć, a kada me ona pogleda, zabrinuto, naćeram se
na osmjeh. — Oću reć, nemojte razgovarat s Velikom Madam u vezi mene,
molim vas. Pustite stvari takve kakove jesu. - Kako da ovoj ženi rečem da
moram ostat tu dok ne upišem školu?
Da nemam di otić i da imam samo ovo mijesto?
- U redu - reče ona usporeno, razvlačeć riječi. - Držat ću jezik Za zubima.
Reci mi, odakle si došla ovamo? Spominjala si Ikati kad S1 mi poslužila
meso. Gdje je to? Rečem joj da ne znam di je, ali znam da je daleko zato jer
smo se dugo, dugo vozili prije nego smo došli u Lagos.
— Ne moram niti pitati sviđa li ti se ovdje — reče. - Vidim da nisi sretna.
Oborim pogled, otresem glavom ne. - Živite li daleko odavde?
- Doselili smo niže u ulicu prošle godine. - Pa, barem ja jesam.
Moje suprug oduvijek živi ovdje. Živjela sam u Engleskoj. Čula si za
Englesku? Ujedinjeno Kraljevstvo?
Prisjetim se onog bogatog čovijeka, Adea. Mamina muškog prijatelja. - Čula
sam o tom Ujedinjenom Kraljevstvu od Inozemstva - odgovorim. - A vidim
nešta o tomu i na CNN vijestima te-veja.
Počeše se po vilici noktom, ko da razmišlja o nečem dubokom.
- Jesi li išla u školu?
- Išla sam u školu malo vremena. Nisam mogla uspjet završit jer nije bilo
para i jer mi je mama umirala, ali pokušavam naučit engleski i govorit bolje
jer oću ići na jedan ispit jako jako brzo.
Stalno čitam Knjigu nigerijskih činjenica i Collins.
- Collins? Aha, misliš na rječnik? - Okrene se, pogleda mi očima cjelo lice,
zagledavši mi se u oči ko da me prvi put vidi, ali mi u isto vrjeme traži nešto
duboko u očima. — Iznenađena sam što te Florence voljna školovati. Mogla
bi tražiti od nje da ti nabavi nekakve slikovnice - reče. - Ni neka gramatika
ne bi bila na odmet. Sve bi ti to pomoglo za taj predstojeći ispit.
- Da, madam. Hoću reći, gđo Tia. - Kako joj reć da me Velika Madam nema
nikakovu namjeru poslat u školu?
- Poznajete li Rebeccu? - upitam, misleć na njen pojas s perlicama koji mi je
još pod jastukom. Možda mi gđa Tia može pomoć.
- Čula sam da je žene spominju - reče gđa Tia. - Mislim da je nisam nikad
vidjela. Zašto pitaš?
- Tek tako - kažem. - Radila je tu prije mene, a sad je nestala.
Upitala sam Kofija, ali on kaže da je možda utekla s dečkom. — Vjerojatno i
jest — reče gđa Tia, slegnuvši ramenima. — Takve se stvari neprestano
događaju.
Razgovor s gđom Tijom čini da mi se bol u glavi malo po malo smanjuje.
Njen medeni glas je ko Ijek, a njen smjeh ko ledena voda za moju vrelu
glavu. Ne želim je požurivat i neću da ode pa je stalno pitam nova pitanja,
govoreć sve što mi dođe u glavu, sve da bi ostala. - Jeste li živjela ovdje u
Nigeriji nakon što su vas rodili? Kada ste išla u to Inozemstvo?
- Rođena sam u Lagosu. Osnovno sam obrazovanje također završila ovdje -
reče. - U Ikoyi, zapravo. Tata mi se tada zaposlio u naftnoj tvrtki u Port
Harcourtu pa smo preselili onamo.
Izgovori Port Harcourt ko da je pijesma; jezik joj se isprepleće oko rječi,
ćerajuć ih da plešu.
- Većinu sam života provela u Port Harcourtu, prije nego sam otišla studirati
u Surrey.
- Sto je Sori? - upitam. - Jeri to neko tužno mjesto?
Podigne ruku da bi zaštitila oko od sunčevih zraka pa se osmijehne. - Nije,
lijepo je. Drugačije.
- Imate li koju sestru ili brata? - upitam. - Di vam je mama?
— Jedinica sam — reče glasom bez ikakve emocije, ravnim, pa slegne
ramenima. - Moji su roditelji još u Port Harcourtu; tata još uvijek radi za istu
naftnu tvrtku. Mama je radila kao knjižničarka na Sveučilištu Port Harcourt
dok se nije razboljela prošle godine.
— Mama vam je bolesna? — kažem, oćutjevši puno sažaljenja.
- Boleština je najgore što more zadesit mamu. Kad je meni mama oholila,
nisam uspijela sebe metnut u ravnotežu. Plakala sam svaki dan dok nije
umrla. Čak i danas, nekad, plačem skoro svaki dan.
Plačete li i vi svaki dan?
Ona uzdahne i kaže: - Ne, ne plačem. Zao mi je čuti da ti je •nati preminula.
Zvuči kao da ste bile bliske.
— Sa mamom? — blago se osmijehnem. — Bila mi je sve. Najdobrija
prijateljica. Sve. - Blago tebi - reče. - Ja... uh, kako da to kaže? Preselila
sam se... vratila kući u Nigeriju prošle godine.
Ne zvuči ko da ima jake osijećaje za svoju mamu. Niti ko da želi o njoj
razgovarat.
- Zašto ste se vratila nazad u Nigeriju? - upitam. - Jer vam je mama oholila?
- Jer sam to htjela - reče. - Pružila mi se nevjerojatna prilika da se pridružim
malenoj, izvrsnoj tvrtki zvanoj The Lagos Environmental Consultancy i znala
sam da je moram prihvatiti. I zato što - reče ulovivši se pramena kose s lica
pa ga uvijajuć oko prsta - jer sam se zaljubila i udala za svog muža. - Glas
joj dobije novi, čudan, visoki ton dok govori o mužu, a oči joj blijesnu. —
Ime mu je Ken - reče. - Kenneth Dada. Liječnik je. Dobar čovjek. Pomaže
ženama zatrudnjeti.
Oči mi sjevnu na njen drob. Ravan je pod majicom koju nosi.
Ima li svoje djece?
— Nemam djecu — reče, ko da zna šta mi je na pameti.
- Nemate djece? - upitam kad gušter izleti iza lončanice. Stane, zagleda se u
gđu Tiju i mene, trepne očima jako sporo, ko da se bori sa snom. Kimne
narandžastom glavom gore-dolje pa šmugne na drugu stranu dvorišta.
— Ne — odgovori ona, držeć pogled na gušteru. — Ne želim ih.
- Nećete nijedno uopće, uopćei
Svega mi, nikad nisam čula za odraslu ženu koja neće dijecu u svome životu.
U mome selu, sve odrasle žene imaju dijecu, a ako djete neće pa neće doć,
možda zbog bolesti, onda će muž oženit drugu ženu uz nju pa će odrasla žena
vodit brigu za djete druge žene da ne bi osijećala nikakve sramote. Pogledam
je u lice, zabrinuta. - Oće li vaš muž uzet drugu ženu uz vas ako ne rodite
dijecu?
Kada se nasmije, zazvuči ko da zvono tiho zvoni. — Nema sanse - reče. -
Ljudi odabiru nemati djecu iz niza razloga. Kimnern, misleć da razumjem što
oće reć barem malo, iako je ona odrasla žena.
— Ne tako davno — kažem, sjećajuć se dana kad sam pila napitak s lišćem u
Morufuovu domu da bi sprječila da mi dođe trudnoća - jako sam se bojala
rađanja dijece jer u mome selu oće od nas djevojaka da počnemo rađat djecu
rano. Ali ja sam htijela škole završit. Moja mama, prije nego je smrt odnjela,
borila se za me jako da završim škole. Bila je najdobrija mama na cjelom
ovom svjetu. I zato sam odlučila da ću kad završim škole i nađem radni poso,
onda ću nać jako dobra čovijeka za udaju. Moj tata nije uvjek bijo dobar
prema meni i nije htjeo da djevojke ideju u školu, ali ja sam drukčija od tate
i neću poć za čovjeka kakav je on. Ne. Radit ću pošteno i rodit svoju dijecu,
a ja i moj muž, mi ćemo ih poslat u dobre škole, čak i ako sva budu ženska
dijeca. Onda ću jedan dan, jedan ću se dan vratit u Ikati, i pokazat tati, a on
će onda bit ponosan na me kad vidi moju dijecu i moje vlastite pare.
Osjetim tugu misleć sve to, misleć da možda jednog dana, tata neće biti tako
puno ljut šta sam utekla iz Ikatija. — Imam staru prijateljicu u svome selu,
Khadija se zvala. Rekla mi je da dijeca nose radost - kažem s osmjehom. —
Možda jednog dana, možda ću i ja osijetit tu radost, i podjelit je sa svojim
tatom, usrećit ga kad bude starac.
Ona usporeno kimne, gledajuć me jako dugo, sve dok ne počnem osijećat
nelagodu.
- A šta je s vami? — Nakosim vrat, iznenadeć i sebe pitanjem koje je upitam.
- Završila ste škole. Radite dobar posao. Šta su onda vaši razlozi radi kojih
nećete djete?
Lice joj se uozbilji, a ja pomislim da sam je naljutila. Sada će skinut tenisicu
pa me odalamit sunjom baš ko Velika Madam, i prosut mi mozak i dokrajčit
me. Ali tenisica ostane na nogi. Samo me °stro pogleda, skupivši obrve u
spojenu liniju. A onda se odgurnula 1 otresla pješak s guzova. - Nadam se da
će ti se glava brzo oporaviti - reče. - Bilo je ugodno čavrljati s tobom.
Dok je gledam kako odlazi od mene, razmišljam koji mi je vrag došo i zašta
sam otvorila svoja lajava usta i rekla nešto tako blesavo glupo?

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

Činjenica: Nigerijska filmska industrija naziva se Nollywood. S

produkcijom od preko 50 filmova tjedno, riječ je 0 industriji vrijednoj
približno pet milijardi dolara, i drugoj najvećoj u toj branši, odmah iza
indijskog Bollywooda.
Dan nakon što mi je skoro slomila glavu, Velika Madam pozvala me preda
se.
Zateknem je kako sjedi u sofi svoje primaće sobe, jedne noge prebačene
preko rukovata stolice, a druge položene na jastuk na podu.
Te-ve je uključen, buči, pokazujuć jedan stari jorubski film. Muškarac na te-
veju nosi crvenu tkaninu načičkanu bijelim školjkama šta vise s nje, a u ruci
drži bjelog pjevca. Lice mu je prebojano crnom bojom s bjelim točkama.
Govori nešto pjetlu, moleć ga za bogatstvo.
— Gospojo — kažem, kleknuvši preda nju i držeć jedno oko na te-veju.
Muškarac sad pleše na jednoj nogi, vrteć pjevcem ukrug okolo.
Velika Madam stisne daljinsko upravljalo da bi zaustavila te-ve, ukočivši
čovjeka na jednoj nogi s rukama u zraku pa je ko kip koji se sprema poletijet.
Okrene se k meni. - Kako ti je glava? - Lice joj je ozbiljno, ko da oče da joj
kažem da mi je mozak nastrado i da je mrtav.
- Glava je dobro, gospojo - kažem.
- Sljedeći put, pobrinut ću se da ti rascijepim lubanju kako bi mogla, kad ti
nešto kažem, informacije pospremiti na pravo mjesto - prosikće. - Znaš da
nemam nimalo razumijevanja i tolerancije za gluposti. Rekla sam ti da
ostaneš vani dok imam goste. Da ne ulaziš u moju primaću sobu. Ne. Ulazi.
U. Moju. Primaću. Sobu Koji dio upute nisi razumjela.
— Razumjem sada, gospojo.
- Imala si sreće što je Tia Dada bila ovdje jučer - reče. - Da nije, sam Bog
zna da bih te ubila batinama. Ne znam ni tko ju je pozvao jučer, nju i onaj
njezin tanašni glasić. Zamisli, drznula se umiješati, prijeteći da će pozvati
policiju zato što sam disciplinirala svoju sluškinju. Kojeg će to policajca u
Nigeriji pozvati da uhiti Veliku Madam? Zna li ona tko sam ja? Da
snabdijevam tkaninom sve koji nešto znače u Nigeriji? Kamo bi me uopće
odveli? Koji će se to policajac usuditi uhititi Florence, ženu šefa Adeotija?
Kamo misli da je došla? - Velika Madam prstima uvati vrh svojeg zlatnog
bou-boua pa puhne zrak unutra.
- Za sve krivima doktora Kena. Kada smo mu rekli da se skrasi i oženi
Molaru, rekao je ne, rekao je da hoće ženu koja će razumjeti njegove
potrebe. Kakve blesave potrebe? I pogledaj s čime je na kraju zaglavio.
Neprijaznom, praznom bačvom. Cijelu godinu u braku i ni traga trudnoći.
Prsa mi gore jer tako ružno govori o gđi Tiji. Ćutim vatru u srcu, ljutu vatru i
želim se izderat na Veliku Madam i reć joj da gđa Tia ima meden glas i
dobro srce, i da gđa Tia nije trudna iz puno razloga, ali me strah da će mi
prerezat grlo nožem ako samo zucnem.
- Koliko ušiju imaš? - upita me.
- Dva, gospojo.
- Povuci ih oba sada. Da, povuci ih. Ovako. - Noktima mi stisne desno uho
pa ga povuče prema mome ramenu. - Dobro me slušaj. Sljedeći tjedan
odlazim na put. Idem u Švicarsku i Dubai.
Stat ću i u Ujedinjenom Kraljevstvu kako bih obišla svoju djecu.
Ako Bog da, vratit ću se za otprilike dva tjedna. - Da, gospojo.
- Dok me nema, moraš se uzorno ponašati. Kofi mi ne smije reći da si činila
stvari koje ti je zabranjeno činiti. Čuješ li me?
- Da, gospojo.
- Imaš li popis stvari kojih nam nedostaje u kući?
- Napisaću ga čim me otpravite - kažem. - Daću ga Abuu.
— Ni Velikog Tate neće biti ovdje — reče. — Otputovat će u Ijebu kako bi
posjetio neke slabije imućne članove svoje obitelji. Ako se vrati prije mene,
kloni ga se. Ako izađe u dvorište, bježi u svoju sobu. Ako te pozove, nećeš
mu se odazvati. To smiješ samo kad sam ja ovdje. Iskreno, ne volim
sluškinje ostavljat same u kući dok sam na putu.
Odmahne glavom. - Moja sestra iz Ikeje bit će na putu u isto vrijeme kao i ja.
Da je kod kuće, odvela bih te njoj radi svojeg mira. - Podigne daljinsko
upravljalo pa ga pritisne kako bi pokrenula film na te-veju. — Rekla sam
Kofiju da pripazi na tebe. Sta god ti on kaže, ima da ga poslušaš.
Ne smijem od njega čuti ni riječi pritužbe na tebe, inače ću te izbaciti na
ulicu. Neću čak ni tražiti od gospodina Kole da dođe ovamo po tebe.
Riješit ću te se poput smeća, što i jesi. Sho ti gbo? Čuješ me?
— Da, gospojo — kažem. — Mogu li vas upitati jedno pitanje, gospojo?
- Što je?
- O Rebecci je. Pitam se je...
- Gubi mi se s očiju - izdere se tako iznenada da mi srce skoro umre. —
Kako se usuđuješ ispitivati me o Rebecci? Tko je ona?
Moraš biti idiotkinja da bi ti palo na pamet postaviti takvo pitanje.
- Kad se sagne kako bi dohvatila Ijevu cipelu, skočim na noge pa uteknem od
nje, a ona zavitla cipelu za menom, pogodivši staklo vrata koje se skoro
razbije.
U stražnjem dvorištu, zateknem Abua kraj vanjske česme. Zavrće hlače do
koljena. Plavi molitveni ibrik stoji na zemlji kraj njega. — Abu — kažem
mu, zadihana. — Dobar dan.
On i ja ne razgovaramo puno, ali kad se sretnemo, pozdravimo se sa
osmjehom, a nekad mu pomažem oprat gume auta kad on mora ić na
popodnevnu molitvu.
- Sannu, Adunni - reče Abu. Odvrne slavinu pa podigne ibrik da bi ga
napunio. — Zašto trčiš? Mogu li ti pomoči?
Ko i Kofi, i Abu govori na svoj način. Voli umjesto P govorit F, pa kad kaže
pomoć, to zvuči \LO fomoć, a kad proba izgovorit Fanta, to zvuči ko Panta.
Ispočetka ga nisam ništa razumijela, ali sad mi to nije neki velki problem.
Svi na cjelom ovom svijetu govore različito. Velika Madam, gđa Tia, Kofi,
Abu, čak i ja, Adunni.
Svi govorimo različito jer svi imamo drukčiji život odrastanja, ali svi se
moremo razumijeti ako odvojimo malo vremena i dobro poslušamo.
- Biježala sam od Velike Madam - kažem pa prasnem u smijeh.
Smijem se i smijem dok mi grudi ne počnu gorijet i boljet. - Pitala sam je
jednostavno pitanje, a ona je krenula izuvat cipelu da je baci na me. Svega
mi, ta žena ima puno problema. Uglavnom, kaže da ti trebam dat popis. Za
kupnju.
- Ostavi mi ga u autu - reče, zatvorivši slavinu. - Kad završim s molitvom,
otići ću s Kofijem u Shoprite.
- U redu - odgovorim pa nastavim nešto tiše. - Abu, htijela sam te nešto
priupitat. Sijećaš li se Rebecce?
Abu pljune Ijevo od mene pa obriše usta nadlanicom. - One koja je radila za
Madam prije tebe? Dobro je se sjećam.
Kimnem. - Fala ti. Znaš li zašta je nestala? Kofi stalno govori da ne zna.
Misli da je utekla s muškim prijateljom. Taman sam pitala Veliku Madam, a
ona je bacila cipelu na me, pa rekoh, odoh pitat Abua, možda će mi Abu reć.
- Walahi, Adunni, tražiš velike nevolje. - Abu zgrabi svoj plas' tični ibrik,
okrene se pa se stane udaljavat od mene. - Ako Kofi kaže da je pobjegla,
onda se zadovolji onime što ti Kofi kaže i pusti t0 na miru.
- Abu! Čekaj! - viknem, ali on zađe za ćošak muških odaja pa nestane u svoju
sobu za molitvu.

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Činjenica: Funmilayo Ransome-Kuti, majka glazbene legende Fela Kutija,

bila je poznata feministica koja se borila za jednak pristup žena obrazovanju.
Gđa Tia vrati se nazad dan nakon šta Velika Madam odputuje u Inozemstvo.
Čistim zahod u prizemlju, glave gurnute duboko u komodu, kad mi je Kofi
reče da imam posjetu. Isprva me ulovi strah, misled da je došo tata s cjelim
selom da me nađu. Ali u predvorju ugledam gđu Tiju sagnutu prema
stopalima di veže uže od obuće oko svojih bjelih tenisica od robe. Nosi uske
crne hlače i majicu bez rukava, a kada podigne glavu, pozdravi me
osmjehom.
— Bok — reče.
- Bok i vama isto - odgovorim. - Vi ste posjetiteljica koja mene traži? -
Možda je još ljuta zbog budalaštine koju sam joj rekla zadnji put. - Molim
vas, nemojte se ljutit radi onog što sam rekla - kažem.
- Ponekad znam previše pričat i...
Podigne ruku i zaustavi mi riječi. - Zapravo sam se ja došla ispričati. Nisam
se trebala pokupiti samo zato što si mi postavila pitanje koje mi neprestano
postavljaju. Bilo je to pogrešno. Ispričavam se.
- Vi se meni ispričavate? - Otresem glavom, ne shvaćajuć tu ženu.
- Moj razgovor s tobom neki dan na neki me način... - počeše se p° glav* *
skloni kovrčice s lica pa ih zadjene za uho — ganuo me način koji mi je
teško objasniti. Tako čudno.
— O čemu ona to govori?
Osvrne se po predvorju. - Gazdarica ti je na putu, zar ne? - Spomenula je na
posljednjem okupljanju da kani otputovati. Nadam se da moj dolazak ovamo
nije... Hoću reći, ne predstavlja ti problem razgovarati sa mnom ovaj tren?
- Nikakav problem - odgovorim.
Nijedna ne progovori dugi trenutak. Potom ona reče: - Ono što si rekla neki
dan. Kad si propitkivala moje razloge i sve to. Iskopala si nešto iz duboko u
meni i izvukla ga na površinu.
- Šta sam iskopala? - upitam, prekriživši ruke na prsima i gledajuć je.
Trlja dlanovima po rukama gore-dolje, tražeć nešto na čemu more zadržat
pogled, pod, moje lice. - Dakle, prije dva dana pošla sam na svoje jutarnje
trčanje preko mosta Lekki-Ikoyi. Sve je bilo dobro, uhvatila sam odličan
ritam, a onda sam ondje, nasred mosta, doživjela prosvjećenje.
- Pro... kako ste to nazvala?
Odmahne rukom po zraku, očiju širom otvorenih, vedrih. - Trenutak spoznaje,
shvaćanja. Da ipak želim djecu, a sve to... sve to zbog razgovora koji smo
vodile. - Zausti da će se nasmijat, ali predomisli se i ubije smijeh. -
Zbunjujem li te?
- Previše - kažem. -1 sebe. Zbunjujete i samu sebe. Bogati ljudi imaju puno
problema u mozgu, svega mi.
— Samo sam pomalo uzbuđena, to je sve — reče. — Poći ću kući sada.
Pripazi na sebe i sretno s onim ispitima. - Počne se okretat, a ja nekako znam
da je, ako je sad pustim da ode od mene, više nikad neću vidijet. I zato, prije
nego uspijem razmisliti o svom postupku, skočim naprjed pa ja šćapam za
ruku i zaustavim.
Ona stane pa me pogleda, moju šaku, moje prste koji joj migolje °ko ruke,
stišćuć. — Jesi li dobro? - Oprostite, gospojo - kažem. - Molim vas, nemojte
se ljutit - Što je? - upita.
Čekam da počne vikat, ali ona ne vikne. Zvuči mirno. Oči su jOj nekako
meke, na licu upitan osmjeh. Spustim se na pod i počnem govorit. - Pitala ste
me za ispit - kažem, metnuvši ruku u grudnjak i izvadeć novine pa ih gurnem
njoj u ruku. - Ne postoji ispit, ali mi treba vaša pomoć. Treba mi neko da me
preporuči.
- Preporuči? Za što? Oh, molim te, ustani - reče, povukavši me na noge. - Što
je u novinama? - Rastvori stranicu, pročita u tišini, mičuć očima po papiru,
gore-dolje. - Dakle, tako - reče, savijajuć papir pa mi ga vrativši. -
Školarina za kućnu poslugu.
Izvanredna inicijativa. Pretpostavljam da Florence nema nikakve veze s
ovime?
- Ubit će me ako dozna za ovo - kažem. - Ali moram pokušat dobit školarinu.
— Čemu takva gorljivost? — upita.
Oči mi se napune suzama, a ja pritisnem prste na usta. - To je ono šta oću
cjeli svoj život. Molim vas.... - Prestanem govorit i progutam suze iz grla. -
Završna dob za prijavit se je petnes. Molim vas.
Promeškolji se, prebacujuć se sa stopala na stopalo. - Iskreno...
ne poznajem te dovoljno dobro da bih mogla jamčiti za tebe...
- Velika je Madam sad na putu - kažem joj. - Znači, pokupila sam svoju
neovisnost baš ko Nigerija, ali moja će trajat samo dvije sedmice, ne zauvjek
i zauvjek. Morete me pitat šta oćete, koje god pitanje, naredit mi da napravim
bilo šta, i ja ću napravit. Morete me upoznat u dvije sedmice. Pokazat ću vam
pravu sebe u slijedeće dvije sedmice i morete sve zapisat u formular, i reć
im da sam dobra djevojka, uvjek radišna. Molim vas.
Razvuče usta u osmjeh koji onda postane smjeh. - Ti si najzabavnija djevojka
koju sam upoznala u svojem životu. Adunni, voljela bih ti pomoći, ali
Florence i ja ne slažemo se baš dobro _ reče. - Ako dozna da sam ti dala
preporuku ili da sam ti bila pokroviteljica....
- Nikad neće saznat, nikad ikad - kažem, očiju punih neke uvijerenosti. -
Čuvaću tajnu zauvjek, uvjek i dovjeka. Stalno me tuče u ovoj kući. Ovo mi je
prilika za slobodu. Molim vas — ponovim još jednom. Samo oću da kaže da,
da će mi pomoć. - Morete li mi pomoć?
Uzdahne. - Pa valjda je to najmanje što mogu učiniti nakon što si ti pomogla
meni. - Prije nego uspijem pitat kako sam ja to njoj pomogla s bilo čime,
reče: - Moraš napisati esej od tisući riječi u sljedećih nekoliko tjedana?
-Tako je, gospojo - kažem, osjetivši da mi srce divlje mlati.
- Da vidimo - zagleda se u plafon, a onda u me. - Kena nema ovoga tjedna.
Dvomjesečni su članci završeni. Vjerojatno bih mogla pomaknuti sastanak s
Agencijom za zaštitu okoliša sa sutra navečer i privesti izvještaj o brani
Kainji kraju s danom ili dva zakašnjenja.
Mogu li to?
Ne znam govori li meni ili priča sebi, ili oboje, i meni i sebi u isto doba, ali
čekam i gledam i nadam se da će reć da.
- Adunni. Slušaj. Mogu osloboditi nešto vremena ovaj tjedan, a možda i
nekoliko dana sljedećeg tjedna. Budući da ti gazdarice nema, mogla bih
svratiti svake večeri pa te, znaš, pomalo podučavati engleskome kako bih ti
pomogla u pripremama za esej i kako bismo ti malo ispeglale govor, pa bih
te tako, nadam se, mogla dovoljno dobro upoznati da ti mogu napisati
prilično realnu preporuku. Ako možeš odvojiti nešto vremena navečer i... —
Zastane. — Izgledaš omamljeno.
Omamljena i jesam. Skroz zamantana. - Pomoćete mi i podučavat me? -
Metnem ruku navrh grudi. - Mene?
Ne razmišljam je li ono šta ću napravit dobro i pametno, samo skočim i
metnem ruke oko nje i stisnem je svom snagom. Miriši na znoj bogatih ljudi i
nešta ko list metvice. Ne naljuti se šta sam joj dala zagrljaj, a ja osjetim tugu
i sreću šta me ta bogata žena nije odgurnila i pljunila na me ko Velika
Madam.
- Oprostite šta sam vas vako zagrlila - kažem. - Ispunilo me uzbuđenje, to šta
ćete me učit boljem engleskom i pomoć mi. Oćete mi i preporuku dat?
- Ne bi trebalo predstavljati problem - reče, slegnuvši ramenima. —
Nikakva wahala. Doći ću sutra navečer. U koje ti vrijeme odgovara?
- Do sedam, sedam i tridese biću gotova sa svim kućanskim poslovima.
Oči joj se iskolače. - Radiš sve do sedam? Otkad ujutro?
- Budim se oko četri i tridese, pet ujutro - kažem. - Radim svoje posle,
čistim, metem, perem, sve do sedam, sedam i tridese.
Ali ako je Velika Madam u kući, onda nekad radim i do jedanes ili dvanes u
po noći.
- Od zore do ponoći? To je suludo. - reče ispod glasa, ali ja čujem svaku
riječ.
- Vidimo se sutra navečer - mahne mi s dva prsta pa se okrene.
— Fala vam, gospojo — kažem. — Vidimo se.
Te večeri, slatko zaspem. U snu ugledam Khadiju i mamu. Obe dvije su
postale sretne ptice s krilima duginih boja i lete visoko nebom na kome nema
oblaka.

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

Činjenica: Više od 50 milijuna stanovnika Nigerije koristi se internetom.

Predviđa se da će do 2018. godine više od 80 milijuna Nigerijaca koristiti
Internet, što će zemlju svrstati među Tj najvećih korisnika internetskih usluga
na svijetu.
- Zašto ste zaključala zubove unutra željezne ograde?
Upitam to pitanje gđu Tiju prve večeri kad me došla podučavat školu. Sedam
i petnes je, sunce je još na nebu pa se sve oko nas preljeva nekim
narandžastim svjetlom i sijajem. Nas dvije sijedimo vani, pod stablom
palme, onom kraj vanjske česme, blizu kuhinje.
Povjetarca nema pa je zrak zagušljiv i krcat smradom luka kojega Kofi Ijušti
u kuhinji.
Nas oba dvije sijedimo na tlu, ja u uniformi, a ona u traperica hlačama i
majici. Danas joj je majica bjela. Sprjeda na vrhu piše GIRLS RULE,
ispisano crnim nalivperom. Na nogama ima svoje bjele tenisice od robe.
Tako je mala dok sijedi kraj mene da me njena veličina podsijeti na Khadiju.
- Ograda? - Podigne pogled i namršti nos. - Na mojim zubima?
- Nasmije se. - Misliš na zubni aparatič?
- Pđ/>rđftc?Tako se to zove?
- Da, aparatič. Imala sam iskrivljene zube dok sam odrastala.
Rasli su mi jedni preko drugih. Pomalo sam izgledala kao mladunče
morskoga psa. Skidam ga za godinu. Valjda imaš pravo, pomalo podsjeća na
majušnu ogradu. - Klizne jezikom preko aparatića osijetivši vrškom svaku
žicu. — Dakle, razmišljala sam malo i trebalo bismo početi s jednostavnijim
stvarima, s glagolskim vremenima.
Podigne olovku i viježbenicu s zemlje pa olovkom napiše ADUNNI navrh
vanjske stranice viježbenice. Rukopis joj je krcat vijugama koje se spajaju
među sobom, podsjećajuć me na kanu kojom mi je Enitan iscrtala ruku kad
sam se udavala. - Potražila sam na internetu početnički silabus - reče. -
Silabus je plan rada, što ćemo i kako raditi, i čemu ću te podučavati.
- Si-lah-bus - rečem, govoreć usporeno.
- Izvrstan izgovor. Gdje sam stala? Da, provjerila sam na internetu.
Preko mobitela. - Podigne nogu pa počne kopat po džepu i na kraju izvuče
mobitel. Nacrta na malome staklu nešto prstom, a unutra se upali svjetlo.
Podigne ga, a ja tamo ugledam puno rječi ko iz novina.
- Predlažem da preskočimo osnovnu razinu i započnemo s nečim osrednje
teškim. - Okrene mobitel k sebi pa stane čitat s njega:
- Ovaj stranica nudi tečajeve koji mogu biti od pomoći. BBC-jeva
internetska stranica.
Pogledam je bijedo.
- Pronašla sam i neke besplatne tečajeve online - reče. - Nekih ću te dana ja
podučavati. Drugih ću ti dana ostaviti svoj mobitel pa možeš jednostavno
slušati i učiti.
- On-linija? Ne razumjem kakva je to linija - kažem.
- Internet - reče. - Kad kažem online, mislim na internet; nikakve linije.
- Inta... net? - Vidijela sam to u Knjigi nigerijskih činjenica, ali jedino na šta
me rječ podsijetila bilo je platno s puno rupa po sebi, ko mreža, jer na te-
veju za mrežu u tenisu reču net.
- Gledaj - uzme telefon pa ga okrene meni. - Ovaj je mobitel povezan s
internetom. Shvati to kao mjesto na kojem se možeš povezati s ljudima bilo
gdje na svijetu i pristupiti bilo kojoj informaciji- Kada se telefonom ili
računalom spojiš na internet, znači da si online. Možeš kupovati, sklapati
prijateljstva, slati elektroničku poštu, zapravo štošta toga možeš činiti online.
— Moreš li na tome online otić u trgovinu ili pazar?
Kimne. - Često kupujem stvari online. Hranu, odjeću, zapravo što god mi
treba.
— To je sigurno skupo — kažem. — Zašta ne odete na pravi pazar?
Nasmije se. - Nemam vremena obilaziti prave tržnice Lagosa. A kada i
dođem onamo, moj loš jorupski nimalo mi ne olakšava život.
Osim toga, grozno se cjenkam. Cjenkanje znači nagovaranje prodavača da ti
proda stvari ispod cijene koju je prvu rekao. Uglavnom, užasna sam u tomu
pa uvijek sve završi frustracijom i odlaskom.
- Možda mogu ić s vami jedan dan - kažem. - U Ikatiju sam uvjek kupovala
sve za mamu po niskim cjenama, više nižim nego su žene na tržnici
prodavale, jer nismo uvjek imali para. Pokazaću vam kako radit to cijenkanje
ili kako ga već zovete? - nasmijem se.
- Oću i ja vama malo pomoć, jer vi sad pomažete meni.
- Bilo bi to divno - reče, uzvrativši osmijeh. - Hvala ti.
— Kako ste vi upoznala vašega muža? — upitam. — Jeri to bilo u Nigeriji?
Ili u tom Inozemstvu?
— Zapravo sam svojeg supruga upoznala online — reče ona. — Na
Facebooku. Bili smo u vezi na daljinu jednu godinu, što nije bilo nimalo
lako. Vjenčali smo se prije nekih osamnaest mjeseci na Barbadosu.
- Je li Facebook isto unutrin tog Onlinea?
- Pokazat ću ti. - Pritisne nešto na svome telefonu pa mi pokaže.
Vidim bjelu i plavu boju Facebooka, vidim male slike gđe Tije i puno slika
puno drugih ljudi, ali niko od njizih nije facom okrenut prema tuđemu boku
pa mi ništa nije jasno. - To je društvena mreža - reče. - Ljudi diljem svijeta
mogu tu pronaći jedni druge samo jednim pritiskom na tipku. Recimo da
želim pronaći... ah, gledaj Katie mi je upravo poslala poruku. - Pritisne sliku
s djevojčini^ licem. - To je Katie, moja prijateljica. Dijelile smo stan.
Ta Katie se smije pokazujuć svaki svoj zub. Koža joj je bjela ko kokošija
kad joj očerupaš svo perje. Nos joj ima oblik upitnika, dug s naglom
krivuljom na vrvu. Kosa joj izgleda ko vodopad, crven ko krv, koji se s
glave izljeva na ramena. - Ona nije iz Nigerije?
- Britanka je - odgovori gđa Tia.
Razmislim o tome na tren. Potom rečem: - Tvoja nam je prijateljica jamila
slobodu. Ali mi smo je jamili nazad i. listopada i960.
- To je učinila britanska vlada - reče gđa Tia, neznatno se osmijehnuvši. -
Nije to učinila Katie niti bilo koji drugi pojedinac.
- Jednoga ću dana i ja jamit nazad svoju slobodu od Velike Madam —
kažem.
- Hoćeš - reče gđa Tia. - Jednoga dana.
Opet pogledam Katienu sliku. - Nisam znala da ljudi ko vi mogu živijet
unutar Inozemstva, jer kad god gledam vješti na te-veju sa Velikom Madam,
vidim samo ljude koji izgledaju ko Katie.
— Sto, vidiš samo bijele ljude kada gledaš vijesti? — Nasilu se potiho
nasmije. — To nije... hoću reći, ima mnogo crnih ljudi na televiziji u
Engleskoj i u... zapravo - uzdahne pa progovori tiše, a u glas joj se uvuče
neka tuga - imaš pravo. Nema dovoljno crnih ljudi na voditeljskim
položajima... niti u parlamentu... niti na pozicijama moći. Nedovoljno.
Nisam skroz sigura da mi je jasno o čemu gđa Tia govori, ili zašto ljude
inozemstva zove crnima i bjelima kad su boje dobre samo za pastele i olovke
i stvari. Jasno mi je da u Nigeriji nemaju svi kožu jednake boje, čak ni ja,
Kayus i Rođeni nemamo istu kožu, ali niko nikome ne govori da je crn ili
bjeli, svi se među sobom zovemo imenom. Adunni. Kayus. Rođeni. I to je to.
Pogledam gđu Tiju, želee je pitat je li jako važno šta je čovjek jedne boje ili
druge u Ujedinjenom Kraljevstvu unutar Inozemstva, ali ona zubima grize
usnice i izgleda jako tužno pa zadržim rječi za se i kažem joj novu činjenicu.
- Gospodin Mungo Park bijo je otkrijo rjeku Niger.
- Molim? - reče ona.
-Još jedna činjenica. - U Knjigi nigerijskih činjenica. Gospodin Mungo Park,
čovjek iz Britanskog, putovao je u Nigeriji i tek tako otkrio rjeku Niger. Ali
on nije iz Nigerije. Kako more otkrit rjeku koja je u Nigeriji već bila ko zna
otkad? Neko iz Nigerije moro je gospodinu Parku pokazat rjeku, uputit ga
kako doć do nje. Ko je ta osoba? Zašto nisu ime tog čovijeka metnuli unutra
Knjige nigerijskih činjenica?
- Možda zato što... - gđa Tia uhvati usnicu zubima, razmiš-Ijajuć. - Zapravo,
nisam sigurna. Vrijedilo bi o tomu porazmisliti.
- Isto ko Kofi - kažem. - Kuva svu hranu skoro pet godina, ali svi su sljepi za
njega. Kad dođu gosti i jedu njegovu prženu rižu, svi govore bravo Velikoj
Madam, da je riža jako, jako slatka, a Velika se Madam uvjek smije i govori
fala. Zašto ne more reć da je Kofi skuvo hranu? Prihvaća zafale za tuđi rad.
— Jer ne razmišlja o tomu — reče gđa Tia. — Možda zato što je Kofiju
isplatila plaću. To ne znači da je takav postupak ispravan.
Daj mi trenutak da se odjavim s Facebooka.
- Taj Facebook - kažem. - Unutrin mogu nać svakoga koga oću pronać?
Kimne glavom da. - U većini slučajeva.
Pomislim na Bamidelea, pitajuć se mogu li ga nać na tom mijestu. - Morete li
mi pronać jednoga koga zovu Bamidele?
- Bamidele? - Pritisne telefon i odmahne glavom. - Adunni, previše je tu
ljudi koji se zovu Bamidele. Kako se preziva?
- Nisam sigura - kažem.
— Nisam sigurna — reče.
— Šta kažete?
— Ispravljam te. Kaže se nisam „sigurna,“ a ne nisam ,,sigura.“ - Aha -
odgovorim.
- U redu. Dakle, naš prvi cilj je pomoći ti da shvatiš glagolska vremena.
Nasreću, prilično dobro razumiješ engleski i dobro se nosiš čak i s nekim
složenijim riječima, ali morat ćeš poraditi na vremenima.
Jesi li spremna?
— Jesam — odgovorim. — Itekako spremna.
- Izvoli - reče, a oči joj zabljesnu nekom iskrom. - Uzmi blok za pisanje i
olovku. Bacimo se na posao.

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Činjenica: Nigerijcima nije trebala viza kako bi putovali u Ujedinjeno

Kraljevstvo sve do 1984. godine.
Tako mi svega, engleski je jezik krcat zbunjivim stvarima.
Nekad čak ne razumjem ni razliku između onoga šta me gđaTia uči i onoga
šta već znam. U mojoj je glavi moj engleski dobar i Ijepo ga pričam, ali
gđaTia, ona stalno ponavlja da ne govorim kako treba.
Iako sam je najprvo morala jako puno molit da mi pomogne, sada se čini
sretna što me uči i svaki dan do sedam i tries ona dođe ko veselo djete
poskakujuć na nogama, s viježbenicom i olovkom u rukami, želeć me učit.
Nekad me izmara, njeno učenje i ispravljanje, ali znam da što sam bolja u
učenju, to su mi bolje šanse da ću upisat školu.
Ali nekad, samo pričamo i pričamo.
Juče sam joj ispričala više od sebi. Da sam utekla jer me tata želijo prodat
Morufuu zbog kirije i kako sam upoznala gospodina Kolu i kako me on
dovezo u kuću Velike Madam. Ispričala sam joj o mami i kolko mi fali, a kad
sam počela plakat, gđa Tia metnula mi je ruku na leđa, kružeć ukrug okolo i
govoreć: — Bit će sve dobro, Adunni, bit će dobro. — Ali kako zna da će
bit sve dobro? Samo mora unić na avijon i vidijet će svoju mamu u Port
Harcourtu. Ali ja, koji će to mene avijon odvest u raj?
Moja je mama sad samo slatka uspomena nade, gorka uspomena boli,
ponekad cvijet, drugi put blijesak svijetla na nebu. Nisam joj ispričala da
sam se udala za Morufua, ni za sve one stvari koje bi napravijo u mraku kad
bi popijo Bombicu. Nisam joj ispričala šta se desilo Khadiji. Nisam joj
rekla jer sam sve metnula u jednu kutiju u glavi, zaključala kutiju i bacila
ključ u rjeku moje duše. Možda ću jedan dan zaplivat u toj rjeci, nać ključ.
I ona je meni ispričala više o sebi. Da je s tatom „nevjerojatno bliska," ali se
s mamom oduvjek svađa jer je mama bila „previše zahtijevna" dok je
odrastala. Kaže da joj mama nije dozvoljavala imat puno prijatelja dok je
rasla i da zato danas ne zna kako imat puno prijatelja. Isto mi reče da je nisu
naučili jorubski jer njizih dvoje pripadaju narodima Edo i Ijaw pa sad
osjeća neku vrstu srama jer ne umje govorit jorubski, a oče s obitelji svoga
muža pričat na jorubskom pa joj kažem da je ja mogu naučit, a ona se nasmije
pa kaže: — To bi bilo savršeno!
Onda mi reče da oče dijecu. Pa, ona ih oče, ali njen muž nije previše zagrijan
za djete ko ona, ali sada počinju probavat dobit bebu. Kad to izgovori, oči
joj se ispune suzama, a ja oćutim da joj se oslobodijo duh, ko da je sa sebe
otresla teret koji je previše dugo nosila. Kada je pitam zašto se predomislila
u vezi imanja djece, izvuče mobitel pa opet pritisne Internet i da mi ga.
— Poslušaj to — reče. — To je govorna lekcija engleskoga. Slušaj i
izgovori.
Ne volim te govorne lekcije. Ne čujem ljude kad govore. Glasovi su im brzi,
brzi, ko da ih nešto gonja štapom i ćera da govore bez stanke za jamit zraka,
ali gđa Tia me uvijek gleda pa me ćera da rečem ono što telefon kaže. Ko
jučer, kad me učila izgovorit jednu riječ: pribor.
Rekoh: - Pi-ri-ob-or.
Telefon reče: — Pri-bor.
Gđa Tia ponovi: - Pri-bor.
Ja rekoh: - Po čemu se moji različi od vašemu? Gđa Tia reče: — Po čemu se
moje razlikuje od vašega, Adunni?
Razlikuje. Ne različi.
Onda me poduči razliku između razlikuje i mojeg različi.
Tako to bude. Počnemo pričat, onda ja rečem nešto, ona namršti nos, počne
me učiti i onda zaboravimo šta smo jedna drugoj pričale.
Ali večeras, prije nego počnemo našu poduku engleskoga, sjednem na zemlju
kraj nje pa rečem: - Gđo Tia? Smijem vas nešta priupitat?
- Da - odgovori gđa Tia. - Slobodno pitaj bilo što.
— Smijem li vas opet priupitat zašta ste se predomislila u vezi imanja
djece?
Ona uzdahne, uvati stopalima kamen pa ga baci na travu, a onda zubima ulovi
donju usnu, jako je zagrize i trepne, trepne, trepne. — Ispričala sam ti kako
je moja majka bila teška žena — reče. - Još je uvijek takva, ali bolest ju je
malo smekšala, učinila je nemoćnijom. Moja je majka zahtijevala
savršenstvo u svakom pogledu. U svemu. Kao dijete, nisam imala prijatelja.
Svaki sam trenutak provodila učeći. Htjela je da budem računovotkinja.
Mrzim brojke. Također je htjela da se udam s dvadeset dvije godine i da
smjesta rodim djecu jer je željela postati baka prije određene dobi.
Inzistirala je da se nakon studija vratim u Port Harcourt, no ja sam upoznala
Kena pa se, umjesto povratka kući, doselila u Lagos. Moja ini je majka
isplanirala cijeli život, a ja sam se pobunila - zatvrdoglavila — u vezi svake
odluke koju je donijela za moj život. Učinila me toliko nesretnom da mi je
bilo nezamislivo da bih mogla roditi vlastito dijete i priuštiti mu isto ono što
je ona učinila meni. Nisam mislila da bih mogla biti dobra majka. Čak mi je i
sama pomisao da ću donijeti dijete na ovaj svijet bila odbojna. Hoću reći,
pogledaj trenutno stanje stvari! Bila sam sasvim spremna svojevoljno
smanjiti napučenost u svrhu spasa planeta pa sam jednu godinu provela
putujući - prije nego sam upoznala Kena - i propovijedajući protiv rasta
populacije.
Zastane na momenat, da joj se glas smiri. — Ali kada mi se majka razboljela
prošle godine i kada su rekli da je bolest terminalna što znači da nikad neće
ozdraviti, počela sam sagledavati i nju i sve skupa u malo drugačijem
svjetlu. Svaki put kada bih je posjetila majka bi plakala i držala me za ruke,
kao da se pokušava ispričati za sve ono što je bilo i što su stvari među nama
takve. Dok sam tako putovala amo-tamo da bih je posjetila u Port Harcourtu,
posebice tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, počela sam razmišljati kako
bi bilo lijepo da mogu sa sobom povesti i dijete, kako bih majci dala povod
da se bori za život. Bit ću iskrena i priznati da je to uvijek bila prolazna
misao, nikad dovoljno snažna da bih o tomu porazgovarala s Kenom ili da
bih se predomislila. Ali onoga dana kada smo se upoznale - pogleda me s
osmjehom - rekla si nešto o svom ocu, da je bio pomalo opak, ali da te to
nije spriječilo da ga voliš. Rekla si da ćeš si uzeti vremena i naći dobra
čovjeka u pravome trenutku kako bi ti djeca mogla uživati u onomu u čemu ti
nisi mogla. Pomogla si mi shvatiti i prihvatiti da i ja mogu biti dobra majka.
Da mogu odabrati ne biti poput svoje majke. Ne znaš to, ali stvari koje si
rekla te večeri pogodile su me u žicu. Natjerala si me da izvučem na
površinu želje i porive koje sam odavno zakopala.
Okrene se prema meni i pogleda me očima u kojima svijetlucaju suze. - I
sada znam da je to ono što želim. Ne mogu prestati razmišljati o tomu, o
malenom dječaku ili djevojčici. Ali samo jedno dijete, jer i dalje vjerujem u
borbu za okoliš. - Tiho se nasmije. - Odgajat ću svoje dijete u stabilnu domu
punom ljubavi i nadat ću se da će kad odraste biti poput tebe, bistro,
inteligentno i zabavno.
- Jednog ćete dana bit dobra mama - kažem, trepćuć zbog vlastitih suza - baš
ko što je i moja mama bila. Gđo Tia, niste nimalo ko svoja mama. Dobra ste
osoba. Primi me za dlan i čvrsto ga stisne, ne govoreć ništa.
- Šta je doktor mislijo? - upitam. - O tomu šta ste se predomislila?
Počela sam joj muža zvat doktor otkad mi je rekla za njega, pdjoj ne smeta.
- Isprva nije bio oduševljen - reče. - Uzrujao se, rekao da pokušavam izigrati
plan. Ali nismo se nikad oko toga dogovorili u pravom smislu riječi. Kad
smo se upoznali, rekao je da ne želi djecu, a meni to nije smetalo pa smo se
vjenčali. - Stidljivo se osmijehne pa reče: - Pomalo je nadošao, sada već
pokušavamo. Znam da će nam poći za rukom.
- I to jako skoro - dometnem.
Kimne glavom pa mi doda viježbenicu i nalivpero. - Hoćemo li se sada
posvetiti današnjoj lekciji?
*
Prošlo je šest večeri i sad sam u svojoj sobi, di čitam papir koji mi je gđa
Tia dala.
Napisala je deset rečenica na papir i rekla mi da izaberem koje su pravilni
engleski, a koje su pogrešan engleski. Sijedim na svome krevetu, s olovkom
u ruci, gledajuć papir, kad začujem šuškanje iza ormara. Ko da štakor grebe
noktima o vrata.
Siđem s kreveta, izujem jednu cipelu s noge i dignem je. Ako taj štakor
poviri glavom, razbit ću mu je. Čekam, dišuć ubrzano, iza svojih vrata. Opet
taj zvuk, opet čujem škripanje. Dolazi izvanka, ispred mojih vrata. Okrenem
se k vratima, naglo ih povučem i otvorim.
Pred menom stoji Veliki Tata, izgledajuć šokirano. Nosi hlače, bjelu
potkošulju i papuče na nogami. Tjelo mu ima vonj na previše pića.
Sto će on ode? U muškim odajama?
- Adunni. - Pogled mu zapne na dio moje spavačice koji pokriva grudi. —
Kako si? - Gospodine? - kažem pa kleknem i pozdravim ga, pridržavajuć
spavačicu dlanom i stišćuć je uz tjelo, skrivajuć njome grudi - Dobro sam,
gospodine. Dobro večer. - Sjetim se šta mi je Velika Madam rekla, kako me
upozorila da se ne odazivam Velikom Tati pa se dignem na noge i okrenem
se, kaneć se vratit u svoju sobu.
- Vrati se - reče Veliki Tata, oblizujuč gornju usnu, a nešto puno nade u meni
smijesta umre.
- Dođi ovamo - reče. - Nemaš se čega bojati.
Pogledam naljevo, nadesno. Kofi je dosad već sigurno zaspo dubokim snom.
- Jako si lijepa djevojka - reče Veliki Tata. Gurne svoja očna stakla uz nos. -
I pametna isto.
- Fala vam, gospodine.
- Žene mi nema - reče on.
- Da, gospodine.
- Osjeća se ugroženom. Moja žena. Ugrožava je svaka prokleta ženska u
mojoj blizini. Frustrirajuće je to, kažem ti, jako frustrirajuće.
- Da, gospodine.
- Nema se oko čega brinuti - reče, lelujajuć na nogama i odmahujuć glavom.
- Moja žena, hoću reći. Nema se oko čega brinuti.
Ne ponovim „da, gospodine" još jednom. Samo stojim tamo, leđima
oslonjena o zid, ruke položene na prsa da bi držala spavačicu čvrsto na
mijestu.
- Želim ti nešto predložiti, Adunni — reče. - Prijedlog. To nije osobno ime,
znaš.
- Šta oćete, gospodine? - Otijeram komarca sa svoje ruke pa zjevnem. —
Vata me san.
- Ne moraš bježati od mene, Adunni. Ja sam gospodin, znaš.
Ništa ne znam pa mu ne dadnem ni odgovor.
- Sve što pokušavam reći je - nakašlje se i pročisti grlo. - Želim ti pomoći.
Dati novca za trošenje. — Zaljulja se pa se zabije ramenom u zid. -
Razumiješ?
- Ne, fala vam, gospodine. — Zakoračim unazad, otvorim vrata svoje sobe.
On zakorači prema meni pa gurne nogu u vrata.
- Molim vas, gospodine, iđite prije nego počnem vrištit. — Govorim tihim
glasom, ali srce mi udara tako jako da mi u glavi odzvanja bam. Ako ovaj
čovijek poželi sad navalit na me, koga ću zvat?
Ako se zaderem odavde, oće me Kofi čut?
Gurne svoja očna stakla uz nos pa podigne oba dlana u zrak. - Hej, nema
razloga za brigu. Nema smisla raditi...
- Dobra večer, gospodine. - Kofi se od nikud pojavi u hodniku.
Ne nosi svoju kuvarsku kapu, a glava mu je gladka, okrugla lopta bez imalo
kose. Veže bjelu krpu oko pasa, ali na mesnatim grudima nema košulje.
Nikad nisam bila tolko sretna vidijet skoro gola muškoga u svome životu.
- Čuo sam nekakvu buku — reče Kofi. — Probudila me. Gospodine, trebate
li što? Možda laganu večeru?
Veliki Tata odmahne glavom. — Ne, Adunni je zazivala. Zazivala je upomoć.
Mislim da je, ne znam, uplašio neki zvuk. Ja sam baš bio na odlasku. Hvala
ti.
Prije nego Kofi i ja uspijemo razmjeniti i rječ, Veliki se Tata okrene i ode u
noć. Minut kasnije, čujemo tresak vrata.
- Imala si sreće što nisam spavao - reče mi Kofi.
Trnci mi jurnu tjelom, a koža mi se naježi. — Fala ti, Kofi.
- Velika Madam vraća se sljedećeg tjedna - reče Kofi. - Jesi li počela pisati
esej? Ti i ona žena, doktorova supruga, provele ste posljednji tjedan radeći
na njemu, zar ne?
— Podučava me dobru engleskom da bi ga mogla napisat — odgovorim, a
pomisao me ispuni svijetlom i toplom nadom koja poćera trnce iz moga
tjela.

TRIDESET PETO POGLAVLJE

Činjenica: Nigerijska vlada zabranila je 2003. godine dječje brakove. A

ipak, približno 17 posto djevojčica u zemlji, poglavito u sjevernom dijelu
Nigerije, biva dano u brak prije navršene petnaeste godine života.
Nakon te noći, san mi više nije dobar.
Nekad znam sjedit na krevetu i držat u ruki Rebeccin pojas sa perlama dok
čitam maminu Bibliju ili učim engleski iz knjige šta mi je gđa Tia dala. A
ponekad samo ležim i piljim u sijalicu na plafonu, osluškujuć zvuke
generatora vanka da bi bila sigura da će Veliki Tata ostat u glavnoj kući. Ali
čini se da se Veliki Tata pristojno ponaša. Nije me došo obać sinoć, ni noć
prije, ali znam da smišlja kako će mi doć nekad kad Kofija ne bude tu. Prije
nego se to desi, moram smisliti nešto kako ću ga zadržat što dalje od sebe.
Nakon puno mozganja i bez ikakva rješenja, donesem odluku gđi Tiji ispričat
o tome.
Večeras, dok sijedimo iza kuhinje, ja na niskoj, drvenoj stolici, a ona dok
stoji pred pločom (Gđa Tia kupla je ploču i donesla je sa sobom juče.
Četvrtasta je, veličine te-veja u našoj dnevnoj sobi u Ikatiju.) Metnila je na
visoku kuhinjsku stolicu i piše po njoj kredom rože boje.
- Veliki Tata došo mi je prije tri noći - rečem joj dok briše ploču krpom. -
Ušo mi je u sobu. Okrene se pa obriše dlan rubčićem iz stražnjeg džepa
hlača. - §to se dogodilo? Zašto je dolazio u tvoju sobu?
— Ne znam — kažem. — Ali znam da mi nije došo poželjet laku noć. Došo
je tražit nešto, a ja se sve bojim da je to nešto loše za me.
— Je li ti rekao išta? — upita, pogledajuć preko ramena. — Je li kod kuće?
— Moro je izać — kažem. — Neće se vratit dokasno.
- Morao je izaći - ispravi me. - Sto ti je rekao?
- Govorio je lude stvari — kažem. — Ali mene je bilo strah da oće navalit
na me.
Podigne glavu, ko da se rječi koje govorim stvaraju u zraku, pa odmahne
glavom. - Navaliti? Misliš, hoćeš reći, da te htio dirati na neprimjeren
način? Na pogrešan način?
- Da - odgovorim, smanjeć glas do šapata. - Kofi je došo i zaustavijo ga. -
Odjednom osjetim studen dok mislim o tomu. - Strah me, gđo Tia, i radi toga
oću otić s ovog mijesta. I upisat školu.
- Slušaj, Adunni - reče, prišavši mi dva koraka bliže i savivši se tako da
sijedi na svojim stopalima i gleda me oko u oko. - Moraš biti jako oprezna.
Ima li tvoja soba bravu?
Odmahnem glavom. — Neima brave.
- Nema brave - reče ona, smijuć se zbog načina na koji zakolutam očima. -
Zbunjujuće je, znam. Doći ćemo i do toga, ne brini.
Gazdarica ti se vraća za dva dana, zar ne?
- U subotu - odgovorim. - Sutra nakon sutra.
- Nećemo se više moći ovako često viđati - reče ona glasom koji se čini pun
tuge. — Florence nam neće dopustiti.
- Neće - složim se, i sama ćuteć tugu.
- Osim ako ne smislimo neki način da nam dopusti da se i dalje družimo.
- Ko šta naprimjer?
— Ako uspijem smisliti nešto... ne znam... reći joj nešto, dati joj razlog zbog
kojeg se moramo i dalje viđati? Možda bih rnogla nagovoriti Kena da
porazgovara s njom. Poštuje Kena pa bi joj On mogao reći da te trebam da
me pratiš na tržnicu nekoliko puta tjedno, ili nešto slično. Svakako nam treba
još vremena za rad na tvojem eseju.
- Mislite da će pristat?
- Možemo upitati - reče gđa Tia - ali želiš li da usput porazgovaraju s njom o
onomu što se dogodilo s njezinim mužem?
Sirom iskolačim oči, otresem glavom ne. - Da joj rečete kei Pretuče me na
mrtvo ime pa potjerat odavdje. Neću da me pošalje odavdje, još ne.
- U redu. Zasad joj neću ništa govoriti, ali moraš tražiti od nje da ti osigura
bravu ili lokot. Reci joj da želiš da ti popravi bravu na vratima. Možeš li to
učiniti, Adunni? Neće te valjda istući ako to zatražiš, hoće li?
- Ne znam — odgovorim. - Mogu probat.
- Moraš - reče ona. Ustane i otrese nogu ko da joj umrla, a ona je oće vratit u
život. - Budi jako oprezna u blizini muža svoje gazdarice. Moraš mi reći ako
ti ikada više bane na vrata sobe, u redu?
Mješaju mi se svakakovi osijećaji jer drži oko na meni, jer me čuva i pazi. -
Sta ćete me danas učiti? - upitam.
- Sadašnje glagolsko vrijeme - reče. Glas joj je čudan. Napet u ustima.
Priđe ploči i napiše: GLAGOL: BITI (prvo lice jednine). Okrene se meni. -
Znam da na prvi pogled nema smisla, ali objasnit ću ti.
Zagrizem tupi kraj olovke, držeć pogled na ploči.
- U suštini, sadašnje vrijeme rabimo kako bismo govorili o sadašnjosti,
nečemu što se događa ovoga trena. Evo, primjerice:
Stojim pred tobom. „Stojim" je sadašnje vrijeme. Prvo lice izvodimo
dodavanjem nastavka ,,m“ na glagol. Znaš li što je glagol?
- Rječ za akciju. Rječ za rađenje - odgovorim. Učiteljica me to naučila još u
Ikatiju. Nikad to nisam zaboravila. - Bravo. Možeš li se sama sjetiti nekog
primjera glagola u sadašnjem vremenu.
- Sjedim navrh stolice - odgovorim.
- Izvrsno - reče, pljeskajuć rukama. - Sjedim na stolici je točno, jje moraš
ubacivati ono ,,vrh“ u rečenicu. — Okrene se prema ploči pa počne pisati:
SJEDI... stane prije nego napiše slovo M.
Ruka joj se trese. Okrene se pa kaže: - Mislim da moram sjesti.
_ zatetura se, sjedne na zemlju kraj mene pa privuče koljena i metne glavu
među njizih.
- Jeri se osjećate dobro? - upitam, zagledajuć se u kovrče njene kose navrh
joj glave. - Oćete popit malo ledene vode?
Podigne glavu pa me nagradi slabašnim smješkom. - Umorna sam. Nekako se
nadam da bi, znaš, mogla biti trudna...
— Mislite? — Raširim oči i pokrijem usta. — Kako znate?
Nasmije se i makne kovrčavi uvojak s nosa. - Šalim se. Malo je prerano.
- Kad ste zadnji put vidijela mijesečnu posjetiteljicu? - upitam.
-Treba doći za koji dan - reče mi.
- Neće doć - kažem, kimajuć. - Neće nikako doć.
-Tako si draga - reče. - Problem je u Kenovoj majci, malo me gnjavi.
- Doktorova mama? Zašto?
Ispuhne mi povjetarac u lice, a dah joj miriši po pasti za zube.
-Jutros nam je došla u posjet - reče. - Dođe nam tako jednom ili dvaput
mjesečno.
- Zašto? - upitam. - Jeste li zato izgledala tužno maloprije? Šta ona oće?
— Dođe upitati jesam li trudna — reče. — Možeš li to zamisliti?
Posljednjih je šest mjeseci došla barem jednom mjesečno upitati:
~ Gdje su mi unuci? Kada ću u ruke primit svoju unučad i plesati s njima? -
Kao da sam ih sakrila negdje na tavanu. Ako želi plesati, neka ode u prokleti
noćni klub. - Nastavi govoriti prije neg0 uspijem upitat zašta je klub proklet i
ko ga je prokleo. - Pomalo se stresno nositi s njegovom obitelji, tim više što
smo odluku da nećemo imati djece zadržali za sebe.
Govorim usporeno, razmišljajuć o svojim rjeđima, o svome engleskome. -
Znači, ona ne znala... nije znala da doktor ne želi imati djecu sve do sad?
Gđa Tia kimne glavom ne.
Poćeram muhu s nosa. — Onda joj recite da trebate vremena, da ste doktor i
vi tek počeli pokušavat. A ako ne more čekat, onda se more suočit sa svojim
sinom pa se sunjim borit.
Gđa Tia slegne ramenima. - Oh, meni sigurno neće vjerovati.
Stalno govori da je prošlo predugo. Dosadilo joj je čekanje.
- Vrlo skoro - kažem - djete će doći, a ona će vam onda prestati zadavati
muke.
Gđa Tia me pogleda, uzdahne pa se odgurne i uspravi na noge i dohvati
kredu. - Privedimo ovo kraju - reče. - Večeras ću porazgovarati s Kenom o
našim zajedničkim odlascima na tržnicu.
TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

Činjenica: Nigerijski su senatori među najbolje plaćenim zakonodavcima

svijeta. Senator godišnje kroz plaće i razne dodatke zaradi oko 240 milijuna
naira (1.7 milijuna dolara).
Velika Madam vrati se nazad sva sretna, mirisne po novoj tkanini.
Izađe iz auta pa smjesta uđe u kuću i stane otvarat sva vrata kako bi
provjerila koje je mjesto prljavo, a koje čisto. Čini se zadovoljna svime pa
me čak i dvaput potapša po glavi kad vidi koliko je slavina u zahodu čista i
kako blista. Probam se natjerat razgovarat s njom i upitat je kako joj se djeca
ponašaju i je li u Londonu previše ladno.
Odgovori mi da „sin radi u informatičkom sektoru,“ a djevojka, Kayla, je u
zarukama s muškarcem.
- Bankarom - reče, smijući se dok otvara druga vrata kako bi zavirila u
zahod. - Vjenčat će se ove godine. On je sin senatora Kutija.
Zove se Kunle. Jako zgodan mladić. Diplomirao je s izvrsnim ocjenama na
London School of Economics. Dobro sam odgojila svoju kćer. Proučila je
tržište i vratila se kući s dijamantom. Bogat, naočit mladić. — Ponovno se
nasmije. — Ova je kupaona jako čista - reče. - Adunni, dobro si mi
održavala kuću. Jako dobro. Dobro si obavila svoj posao.
Zahvalim joj i dalje je slijedeć, vukući za sobom teret njezine kupovine iz
Inozemstva.
- Ostavi mi kofer ovdje - reče kada se popenjemo na kat pa se nađemo u
hodniku pred njezinom sobom. Zavali se u sofu na hodniku pa se stane hladit
lepezom. — Zaboravim koliko je ova zemlja vruća kad god otputujem vani.
Kakva li je ovo paklena vrućina?
Adunni, uključi klimu i ventilator. Stavi ih na najjače. Uključim klimu na
zidu, i ventilator na podu. Hladni zrak zad puhne prostorijom, a ja kleknem
pred nju i čekam da mi naredi što sljedeće očekuje od mene.
Mobitel joj zazvoni, a ona se javi: - Da, upravo sam došla iz zračne luke.
Čula si? Dobre se vijesti brzo šire. Hvala ti. Hvala Bogu. On je sin senatora
Kutija. - Zabaci glavu unatrag pa se nasmije. - Dobri Bog-o. Božanski
spajatelj. Spojio je moju Kaylu s malim Kunleom.
Vjenčanje? Sljedećeg prosinca. Da, imamo malo više od godine za
planiranje. Ali održat ćemo zabavu povodom zaruka sljedećeg ljeta, veliku
proslavu. Naravno, ja ću se pobrinuti za sve tkanine. Dođi me sutra obaći u
trgovini pa ću podijeliti s tobom sve detalje. A sad me pusti da malo
odmorim tijelo. Nazvat ću te kasnije.
Prekine poziv. - Telefon mi nije prestao zvoniti otkako sam izašla iz aviona.
Gdje je Sef?
— Izašao je van — odgovorim.
Prosikće: - Kao i obično. Beskorisno stvorenje. Nadam se da ti nije
dodijavao dok me nije bilo.
Sjetim se što mi je gđa Tia rekla, o tomu da moram imati bravu na vratima. -
Nije, gospojo - odgovorim.
— Možeš ići — reče. — Vrati se kasnije da me češkaš po glavi. A i nogama
su mi nedostajale tvoje masaže.
— Dobro, gospojo. — Ustanem pa opet kleknem. — Ima nešto što bi vas
htjela zamoliti, gospojo.
Privuče svoju kutiju, povuče zatvarač. — Sto je?
— Željela bi — počešem se po glavi, nastojeći dobro posložit riječi. -
Bravu koju bi mogla staviti u vrati svoje sobe.
Okrene glavu pa me pogleda, streljajuć me pogledom. - Zašto?
- Ma ništa, gospojo. Samo što, ponekad. Jer izrastam u ženu pa želim... -
ugrizem se za usnu, zbunjena. Sve što mi gđaTia reče da kažem pretvorilo se
u ptice, dobilo krila i odletjelo mi iz uma. - Je li Šef dolazio u muške odaje?
- nagne se prema meni i zaleda mi se u oči. — Adunni, reci mi istinu. Je li ti
moj muž dolazio u sobu?
Odmahnem glavom ne, i kimnem da. — Ne, gospojo. Hoću reći, nije on. Bio
je to štakor. Štakor je pravio buku pa želim zaključat vrata. Da štakor ne uđe.
- Da štakor ne uđe, abft — Oči joj se skupe u proreze. — Jasno mi je. Diži
se i idi. Naći ću majstora da ti popravi bravu.
- Fala vam, gospojo — kažem, ustavši na noge. Vratit ću se predvečer pa
vam češkat glavu.
Ne odgovori mi dok odlazim.
Navečer se vratim na kat kako bih joj češkala glavu.
Kad sklupčam prste da bi pokucala na vrata Velike Madam, čujem puno buke
s druge strane vrata. Zaustavim ruku, pričekam i slušam, iako znam da je loše
to radit. Zvuči kao da se dvoje ljudi gadno posvađalo. Povijem glavu i
napnem uši.
Netko nešto udari, a onda Velika Madam vikne: - Šefe, kad ćeš se prestati
sramotiti? Haba? Adunni nije još ni petnaest, Šefe. Što si tražio u njezinoj
sobi?
Kada Veliki Tata odgovori, glas mu se razvlači, trom od alkohola. - Je li ti
Adunni rekla da sam dolazio u njezinu sobu?
- Tražila je od mene bravu na vratima, Šefe. Zašto bi tražila bravu, ako ne
zato što si se ponio kao ništarija prema njoj? Nemaš odgovora, zar ne?
Beskorisno čeljade.
- Pripazi na jezičinu, ženo - reče Veliki Tata. - Prije nego se ja Pobrinem za
nju.
- Ne možeš ti ništa - vikne mu Velika Madam u odgovor. - Javljam ti novac u
džepove da možeš hodati okolo podignuta čela. Da možeš biti muško. Misliš
da ne znam za Amaku na Sveučilišta Lagos? Uplatio si joj dvije tisuće naira
mojeg novca na račun prošli tjedan, zar ne? Ili da ne znam za Tayo? Onu
malu sa žgoljavim nogama sa Sveučilišta Ife. Nisi li nju prošlog mjeseca
poslao u Zanzibar?
Znam za sve njih. Ali da mi to donosiš u kuću? Opet? Pod mojim krovom?
Ah, Bog će se razračunati s tobom. Kako možeš naganjati običnu kućnu
pomoćnicu, tražeći jeftin seks? Bezvrijednu curu?
Koliko se nisko možeš srozati, šefe? - Velika Madam počne glasno plakat,
tuleći: - Zašto mene ne želiš voljeti? Sto još mogu učiniti da me počneš
gledati onakvu kakva jesam, kao ženu vrijednu ljubavi?
Ženu koja je tako mnogo žrtvovala za tebe? Djeca su ti odbila doći kući za
Božić jer im se ne sviđa kako se ponašaš prema meni, a ja svejedno ostajem
u ovom braku jer te volim.
- Znači, zato me Kayla nije nazvala već dva mjeseca? - Veliki Tata zaurla
pitanje, njime ušutkavši zavijanje Velike Madam. - Što si govorila mojoj
djeci?
- Ne moram im reći ni riječi, Šefe - reče ona, sada nešto tiše. - Nisu slijepi.
Odrasli su u ovoj kući, vidjeli su kako si se prema meni odnosio! Zašto to
činiš našoj obitelji?
Potom nastavi ispitivati Velikog Tatu kako može naganjati nekoga
bezvrijednog poput mene, nastavivši sve dok ne čujem neki zvuk. Ko da je
neko odalamio jastuk. Šamar. Dva šamara. Tri šamara.
Stavim ruku na grudi pa osjetim da mi srce brzo udara. Je li moguće da se
Velika Madam i Veliki Tata ovako svađaju samo radi toga što sam tražila
bravu? Jesam li ja uzrok problema između njih?
Ah! Zašto nisam držala svoju dugu jezičinu za zubima?
Hoće li me Velika Madam otjerati? A ako me otjera, kamo ću otići? Kada
Velika Madam stane proklinjat Velikog Tatu i njegovu obitelj, zakoračim
unatrag pa još jednom, i još jednom, i onda odjednom trčim niza stube pa
kroz kuhinju, sve dok se ne dokopam svoje sobe u muškim odajama.

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

Kad dođem do svoje sobe, zateknem Kofija kako mi stoji pred vratima,
streljajuć me ljutim pogledom.
- Ubijam se kuhajući od ranog jutra - reče, obrisavši znoj s čela tkaninom
svoje pregače. - Zvono na vratima zazvoni, a ja stanem vikati i dozivati tvoje
ime kroz glavnu kuću kao kakav luđak jer si, koliko mi je poznato, još uvijek
kućna pomoćnica. Nisam znao da si se povukla u muške odaje.
- Potukla? Nisam nikoga tukla. Neko je nekoga tukao? - upitam. - reba li
Velikoj Madam doktor? Jeri mrtva?
- Rekao sam povukla, ne potukla. Pođi za mnom. Imaš goste.
- Ko je gost? - upitam, pokrenuvši se i pošavši za njim. - Gdje je Velika
Madam? Je li sve u redu sa njom?
- Velika Madam je dobro - reče Kofi, hodajući brzo i tjerajući me da trčim za
njim da bi čula što govori.
- Posvađali su se. Chale, tvoj će te jezik jednoga dan koštat glave.
Zašto si od Velike Madam tražila bravu na vratima svoje sobe?
Rekao sam ti da budeš oprezna. Nisi trebala tražiti bravu. Postoje i druge
mogućnosti. Trebala si pitati mene. Primjerice, mogla si ormar iz svoje sobe
dovući na vrata. Ili postaviti mišolovku pred vrata pa slušati kako ništarija
vrišti kad ga ošine po nozi čim ti iduću put dođe bane pred vrata. E, to bi bio
prizor. Zamisli Velikog Tatu kako skakuće na jednoj nozi i zavija od boli, ali
ne smije vlastitoj Zeni priznati što ju je prouzročilo. Ha! - Nisam znala da ću
im prouzročit svađu - kažem, brišući friške suze. - Čekaj, hodaš prebrzo.
- Ostavio sam pileće batake u fritezi - reče. - Nemam vremena za šetuckanje
i ćaskanje.
- Ali gđa Tia rekla je da moram tražiti bravu - kažem. - Zatražila sam je i sad
sam u gadnoj nevolji. Hoće li me Velika Madani potjerat?
- Ne znam - reče Kofi. - Gđa Tia udana je za prljavo bogata doktora i nema
nikakvih problema u životu. Ne bi trebala dijeliti savjete napola pismenoj
balavici s kvocijentom inteligencije pržene ribe.
- Kakva je to riba šta se zove kvocijent inteligencije? - upitam.
— Jel i nju pržiš s batacima?
Kofi se ukopa u mjestu, pogleda me dugačkim, zlovoljnim pogledom pa opet
udari u brz korak. — Moli Boga da Velika Madam bude previše zaokupljena
vjenčanjem da bi razmišljala o tomu kako će te zamijeniti prije nego doznaš
jesi li dobila školarinu - reče. - Naravno, nakon što se oporavi od batina
koje je večeras dobila od Velikog Tate.
- Zašto Veliki Tata stalno tuče Veliku Madam? - upitam.
Dokopamo se stražnjih kuhinjskih vrata, a Kofi priđe fritezi na kuhinjskom
stolu pa izvuče košaricu s prženom piletinom iz vrela ulja. Komadi mesa
zlatnosmeđe su boje, a miris mi usta puni pljuvačkom, čineći da mi se drob
okreće od gladi. Velika Madam sad je kod kuće pa više neću moć jest hranu
ujutro.
— Gosti su u predsoblju — reče Kofi, zgrabivši jedan pileći batak iz košare
pa ga rastrgavši zubima. - Izvrsno začinjeno. Savršena ravnoteža soli i
začina. Što si blenula? Idi pozdraviti goste pa pođi na kat obavijestiti Veliku
Madam da ima posjetitelje. Molim Boga da siđeš s kata živa i u jednom
komadu. Gđa Tia i doktor sjede u primaćoj sobi za posjetitelje. Kada
Ideknem kako bi je pozdravila, ona mi se osmjehne, ali ne kao da nIe poznaje
otprije ili kao da smo dosad već razgovarale. Osmijeh je krut, usnice
razvučene u ukočenu liniju, kao da sam nekakvi stranac, netko koga je
upoznala jako davno.
- Adunni, jel tako? Kako si? Lijepo te opet vidjeti - reče, metnuvši ruku
doktoru u krilo. - Ovo je moj suprug, doktor Ken. Došli smo čestitati Madam
Florence i Šefu na kćerinim zarukama. Kofi kaže da su na katu. Možeš li ih
obavijestiti da smo došli?
Pogleda doktora. - Ispričala sam ti da sam upoznala Adunni na sastanku
UZWR-a. Za nju sam ti rekla da je najbolji izbor da me prati na tržnicu i
pomogne mi naučiti cjenkati se i takve sitnice.
Naravno, ako joj gazdarica ne bude imala ništa protiv.
Doktor je visok muškarac s očima koje u meni probude misli na ustajalu,
smeđu vodu. Ima čupave obrve i brkove koji započinju svoj put od nozdrva,
a završavaju ga posred čeljusti. Nosi bijelu košulju, zakopčanu do prsa kako
bi pokazao zlatni lančić sa zlatnim križićem koji mu visi oko dugačka, glatka
vrata. Nosi i kratki, smeđi šore koji mu staje na koljenima, otkrivajuć noge s
puno kovrčavih dlaka. Na stopalima su mu papuče, isto smeđe, a smrde na
bogatunsku gumu.
Kimne glavom i pogleda me, od glave do pete, pa od pete do glave. - Čuo
sam neke zanimljive stvari o tebi - reče. Glas mu je ugodan, uglađen, a riječi
mu iz usta lete kao da ih je podmazo uljem prije nego je progovorio. On i gđa
Tia, odgovaraju jedno drugome.
Medeni i nauljeni glas. Šteta što imaju probleme zbog dijece.
- Da, gospodine - kažem. - Dobro večer, gospodine. Pozvati ću Veliku
Madam i Velikog Tatu da siđu dolje. Oćete li možda neko hladno piće?
Imamo hladne Fante i svježeg soka i vina iz frižidera.
Što bi vi htijeli?
Odmahne rukom. — Samo vodu za mene, hvala.
Dok stojim ondje, doktor stane šapćat svojoj ženi: - Svjesna si da u ulici
Wellington ima i drugih žena, elokventnih i uglađenih žena koje bi rado s
tobom išle na tržnicu, zar ne?
A gđa Tia, ona se nasmije na to svojim zvonkim smjehom pa odgovori: -
Dušo, vjeruj mi, znam što hoću. Ona je savršena, baš ono što tražim.

TRIDESET OSMO POGLAVLJE

Činjenica: Mnogi Nigerijci gaje praznovjerja vezana uz trudnoću. Jedno od

njih je i vjerovanje da stavljanje učvrsnice na trudnicu štiti od zlih duhova.
- Tijina tjedna kolumna lijepo napreduje - govori doktor dok unosim pladanj
s čašama u blagovaonicu. - Blog odnedavno ima pet tisuća pretplatnika. Jeste
li ga imali prilike pročitati?
- Tko ima vremena čitati o okolišu kad novac samo čeka da ga netko zaradi?
- reče Velika Madam, smijući se.
Sjedi na stolici, pokraj Velikog Tate, gđe Tije i doktora. Lice Velike Madam
puno je svakakvih šminki i izgleda ko da je rastopila dugu pa njom obrisala
lice. Zubi su joj blještavo bijeli iza crvenog i zlatnog ruža, a usne natečene u
jednom rubu. Ona i Veliki Tata se smiju, izgledajući ko da nisu upravo
prebili jedno drugo batinama.
- Ostavi čaše ondje - obrati mi se Velika Madam. - Točno nasred stola. Da,
ondje.
— Ali i dalje kuka da joj je dosadno — reče doktor dok uzimam čaše s
poslužavnika i stavljam ih na stol. - Rekao sam joj da se druži s ljudima
poput vas, Madam Florence. S drugim otmjenim ženama iz ulice. Ali ona bi
radije sjedila doma i prigovarala i kukala.
— Trebaju joj djeca. — Velika Madam primi čašu, pomno je pregleda pa
obriše rukom i opet spusti na stol. - Gospođo Dada, kada budete naganjali
djecu po cijeloj kući, neće vam pasti na pamet žaliti se. Dosada ne nalazi
doma u kući punoj djece. Adunni, stavi jednu čašu pred Sefa. Zašto vas
dvoje čekate s djecom? U braku ste dulje od godine. Ja sam zatrudnjela čim
me Šef taknuo prve bračne noći - Velika se Madam nasmije sramežljivim
smijehom. - Nadam se da niste od onih što istražuju život i putuju svijetom
prije nego počnu rađat djecu? Ako ne budeš oprezna, utrobi će ti proći rok
trajanja. - Ponovno se nasmije, ali joj se niko ne pridruži u smijehu. - A kada
ti se konačno dogodi, moraš to sakriti. Kad se počne pokazivati, sjeti se
staviti učvrsnicu na haljinu da ti ne bi netko zlobnim okom istjerao dijete iz
utrobe.
GđaTia sjedi ukočeno, ko da je nešto uštirkalo od glave do pete.
— Kad možemo očekivati dobre vijesti? — Velika Madam nastavi govoriti
kao da joj je nešto proklelo usta. - Kada ćemo doći jesti rižu i piletinu?
— Tek smo počeli... — zausti gđa Tia, ali doktor svojim dlanom prekrije i
pritisne onaj svoje žene pa reče. - Nastavit ćemo pokušavati.
Dogodit će se kad Bog da. Samo hoću da Tia bude sretna.
Zadnje što želim jest da je netko sili i da čini nešto zbog pritisaka.
- Doktor pogleda svoju ženu očima punim ljubavi pa kimne glavom da, ko da
joj postavlja pitanje.
- Tako je - reče gđa Tia, zvučeći ko da joj je glas oštra igla u ustima. -
Nastavljamo s pokušajima. Bez pritisaka.
Nakašljem se i metnem čašu pred Velikog Tatu, osjetivši vrelinu njegova
pogleda na svojoj ruci.
- Da kažem Kofiju da sada posluži hranu? - upitam. - I sok cd naranče?
- Bog najbolje zna trenutak za takve stvari - oglasi se Veliki Tata. - Djeca su
dar. Čudo.
— Istina — složi se doktor.
— Sok od naranče? — ponovim, ali niko mi ne daje odgovor pa se povučem
u stranu i prislonim poslužavnik o prsa. Glava gđe 'pije je pognuta, ko da u
staklenom stolu vidi odraz svojeg tužnog lica pa se samosažaljeva. Doktor je
pod stolom primi za ruku pa je zadrži u svojoj.
— Jedna od stvari koje bi joj mogle skrenuti misli s pritisaka koje pokušaji
začeća nose sa sobom - reče doktor - jest da počne više izlaziti iz kuće. Tia
voli istraživati kulturološke osobitosti. Razmišlja o preuređenju kuće pa me
upitala bi li vaša kućna pomoćnica možda mogla - doktor me pogleda i blago
se osmjehne - poći s njom na tržnicu nekad ovih dana. Da joj pomogne, hm,
cjenkati se.
- Koja kućna pomoćnica? - upita Velika Madam. - Adunni? Sto bi ona mogla
znati? Tek je došla u Lagos. Nepismena je i posve beskorisna.
Ne može ići na nikakvu tržnicu. Uostalom, zašto se gospođa Dada ne može
sama cjenkati? Zar nije Nigerijka? Sto će joj Adunni?
- Mogu se cjenkati - gđa Tia podigne glavu. - Ili barem mogu pokušati. Ali
bilo bi lijepo imati nekoga da mi pomogne tamo.
Adunni tečno govori jorupski. Inteligentna je i ugodno se osjećam uz nju -
ugodnije nego uz neke ljude iz svojih krugova. Mislim da skupa možemo
otkrivati stvari.
- Skupa otkrivati stvari kei - Velika se Madam nasmije, odmahujuć glavom.
— Je li moja kućna pomoćnica internet tražilica? Ne, ne, žao mi je je. Ne
želim da Adunni...
Veliki Tata podigne ruku. — Zapravo, Florence. To je dobra zamisao - reče.
- Štoviše, možete dobiti Adunni da vam pomaže jednu večer tjedno.
Velika Madam izgleda kao da želi ispaliti očne jabučice ko metke i njima na
licu mjesta ubit Velikog Tatu zbog gluposti koje govori.
-Jeste li sigurni? - upita gđaTia. - Hoću reći, ako vam to nije nikakav
problem, bilo bi divno.
— Nikakav problem — reče Veliki Tata. — Inzistiram. Doktor Ken nam je
drag prijatelj, a ako njegova ljupka supruga od nas zatraži neznatnu uslugu,
tko smo mi da je odbijemo? Gđa Tia osmjehne se doktoru. - Dušo, jesi li
čuo?
Doktor izgleda ko da je zbunjen. - Rekao bih da Madam Florence ne misli da
je to dobra zamisao...
- U redu je - izgovori Velika Madam, zaprepastivši svakoga.
- Može otići k vama i pomoći vam na tržnici jednu večer tjedno, ali samo
neko kraće vrijeme. Jako, jako kratko vrijeme. Trebam je ovdje, da mi
obavlja kućanske poslove, a ako trebate nekoga na dulje vrijeme, mogu vam
preporučiti gospodina Kolu, mojeg agenta.
Može vam naći dobru kućnu pomoćnicu po razumnoj cijeni.
- Ovo je tako velikodušno od vas - reče gđa Tia. - Neopisivo sam vam
zahvalna. Hvala vam.
Velika Madam progunđa, rekavši nešto što nitko ne čuje.
Srce mi stane preskakati. Znači li to da ćemo gđa Tia i ja viđati međusobno
jedna drugu jednom tjedno? I da moremo naučiti još novih stvari prije nego
napišem esej? Ovo je najbolja dobra vijest koju sam čula otkako sam došla u
Lagos.
Velika Madam okrene glavu prema meni. — Što ćeš ti joj tu?
Bježi unutra i donesi nam sok prije nego ti šamarom obrišem taj glupavi
osmijeh s lica.

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

Navečer se pomolim da bi zahvalila Bogu što je ušao u glavu Velike Madam

i učinio da se predomisli i pusti me vanka s gđom Tijom jednu večer tjedno.
Također mu zahvalim što, iako se gospodin Kola nije vratio s mojim parama,
nisam u lijesu u tlu, i što ne rabim zemlju iz tla ko pokrivač i jastuk. Pomolim
se za nadolazeću 2015. godinu, da bude dobra i sretna godina za me, godina
kada ću upisati školu.
Prisjetim se Khadije pa kažem Bogu da joj osigura ugodu na nebu, da joj da
velik krevet i puno hrane. Kažem Bogu da dobro čuva i moju mamu.
Sjetim se i gđeTije, zamolivši ga da ostane trudna i dobije jedno dijete
sljedeće godine, jer ona hoće samo jedno dijete, ne dva, ne tri, i da joj to ne
prouzroči nevolje s doktorovom mamom. I tate, da mu Bog da dobro srce i
mir umu.
Ne pomolim se za Kayusa. Pomisao da molim za Kayusa ispunila bi mi srce
tugom. Danas je dobar dan za me, ne želim tugu.
Kada završim s molitvom, osjetim slobodnost kakvu nisam dugo osjetila, a
kada se osmjehnem, osmjeh mi se uspenje iz dubine trbuha sve do zubiju.
Stanem otplitat svoje pletenice. Nekad mi je kosa bila sjajne crne boje, gusta
ko spužva, a mama je na njoj polomila boga pitaj koliko drvenih češalja dok
sam rasla. Sada se u nju uvuko smrad varikine i prašnjava ulja, pa potraje
cijeli sat dok je raspletem, a kada dovršim, pogledam je u staklu za gledanje,
dok mi ko oblak stoji oko vrata, topla i puna masti. Otresem glavom,
gledajući kako mi poskakuje na ramenima pa se nasmijem skidajući svu
odjeću sa sebe. Dohvatim maramu, omotam njome tijelo pa izađem iz sobe.
Vanka je sada mrak, a mjesec izgleda ko da je Bog stavio svijetleće jaje na
plosnatu, crnu ploču pa je posuo zvijezdama od kojih neke blijede i trepere,
a neke su postojane, svijetleći na nebu i tvoreći čudne oblike. Hodam brzo,
udarivši preko trave i nasmijavši se kad iz nje iskoči cvrčak pa me upozori
svojim kre-kre. Kad skrenem prema dijelu kuće di vješamo odjeću na
konopac da se suši, ugledam obrise muškarca koji mi prilazi, hodajući ko da
ima polovicu jedne noge: Veliki Tata. Stanem, prislonim ruku na grudi i
nastavim ga promatrati. Na telefonu je, razgovara s nekim, govoreći tiho, ali
dovoljno glasno da mogu razumjeti.
- Dušo, rekao sam ti da mi je žao - reče. - Odužit ću ti se, obećavam. Zašto
se ne bismo sastali sutra u hotelu Federal Palace?
Ili na našem posebnom... Adunni!
Iznenadi se i ukopa na mjestu ko kip kad me ugleda. Prisloni telefon na uho, a
oči mu se počnu kolačit sve dok mu se čelo ne pretvori u veliku očnu
jabučicu. Žena iz telefona i dalje govori, zvučeći ko da je progutala pčelu,
zujeći bzz-bzz, ali uši mi uspijevaju razaznat prigušeno: — Dušo, jesi još
tamo? — u njezinim riječima.
- Dobro večer, gospodine - pozdravim kad se Veliki Tata pokrene, a mobitel
mu sklizne s uha. Nikad ga prije nisam vidjela s tim telefonom. Jedan od onih
crnih, tankih, što izgledaju skupocjeno i veličine su kutije šibica. Pritisne
telefon, a brojevi s prednje strane zasvijetle, bojeći i njegovo lice nekim
čudnim zelenilom, prije nego ga gurne u džep svojih angora hlača - istih onih
koje je nosio jutros.
- Što ćeš ti ovdje? - upita. - Čekaj malo. Jesi li prisluškivala moj razgovor?
— Pošla sam do konopca za sušenje — odgovorim. — Nije me briga što
Veliki Tata razgovara s drugom ženom vanka dok mu žena spava u kući.
Nisam čula ništa, gospodine.
Veliki Tata kimne glavom. — Dobro. Jer sam razgovarao sa svojim
pastorom, hoću reći njegovom suprugom. Mi, err, planiramo posebno
bogoslužje u hotelu sutra. Nije li večer prekrasna?
- Laku noć, gospodine - kažem.
- Čekaj malo. Zar ne misliš da zavređujem dašak zahvalnosti nakon onoga
danas?
- Dašak čega? - pitam navlačeći tkaninu čvršće oko sebe.
- Ako ne znaš što to znači...
- Znam što znači - kažem. - Ali na čem vam točno zahvaljujem?
— Jer sam intervenirao za večerom — reče potiho. — S Dadama.
Hajde, prestani izigravati glupaču - reče, bacivši pogled iza ramena, gdje se
svjetlo u gornjem prozoru ugasi, a netko navuče zastor. - Znam da se ti i Tia
Dana sastajete radi nekakvih poduka. Vidio sam je jednom ili dvaput dok je
Florence bila odsutna. Sjedila je s tobom ondje, iza kuhinje. Sviđa mi se što
te pokušava obrazovati. — Oblizne usnicu. — Podržavam to. U potpunosti. I
zato sam predložio ono što sam predložio u blagovaonici danas. Moja žena
to nikad ne bi dopustila. Nije velikodušna kao ja.
- Hvala vam, gospodine - odgovorim.
— Gazdarica ti je ovako blizu odluci da te izbaci na ulicu. — Podigne dva
prsta pa ih zaustavi u razini očiju. — Ovako blizu. Ali što se moje
intervencije tiče. Mogu ti dopustiti da se sastaješ s Tijom Dadom jedan dan
tjedno koliko god dugo želiš, ali pod jednim uvjetom.
- Koji je to uvjet? - Udarim komarca na svom ramenu pa pogledam u dlan.
Pretvorio se u krvavu mrlju. - Recite brzo, gospodine.
Želim ići, komarči me izjedaju.
— Nisu li komarči s tobom jeli i pili u selu iz kojega si došla?
Pogledaj je samo, žali se na komarce. Sve ste vi kućne pomoćnice
beskorisne. Okusite malo luksuza i počnete misliti da ga zaslužujete.
Slušaj me. Samo želim da mi dopustiš da ti pomognem. Da budem milostiv
prema tebi. Razumiješ?
Pogledam ga, tu ljudsku vreću, sijedu bradu oko njegovih usta koja liči na
grudice srebrna pamuka pa zajedljivo prosiktam: — Ako mi hoćete pomoći -
izbacim iz sebe riječi kako mi padaju na pamet — nađite gospodine Kolu.
Recite mu da mi donese moj novac za posao koji ovdje radim od kolovoza,
gospodine. Sad smo već u prvoj sedmici prosinca, gospodine. Radim ovdje
četiri mjeseca bez plaće.
— Gospodin Kola? Tko je to? Agent? — Prezirno se nasmije. - Zašto bih
tratio svoje vrijeme i resurse tražeći gospodina Kolu? Za kikiriki? Koliku
plaću dobivaš? Platit ću tu duplo, trostruko. Slušaj me. Ako mi dopustiš da ti
pomognem, imat ćeš više nego dovoljno novca za trošenje.
— Hoću samo novac koji sam zaradila, gospodine — kažem, udaljavajući se
od njega. — Laku noć.
— Adunni — zazove, ali glas mu je tih, a meni je jasno da se boji da bi ga
Velika Madam mogla čuti.
— Adunni, vrati se ovamo — reče šapćući. — Vraćaj se ovamo.
Dokopam se konopca za sušenje - tanke žice vezane između dva stabla iza
muških odaja - uzmem svoju haljinu s njega pa je prebacim preko ramena.
Koliko se zapravo Morufu i Veliki Tata razlikuju? Jedan govori dobar
engleski, a drugi baš i ne, ali obojica pate od iste grozne bolesti uma.
Bolesti kojoj nema lijeka.

ČETRDESETO POGLAVLJE

Činjenica: Procjenjuje se daje od ostvarenja nezavisnosti do 2012. godine

Nigerija uslijed koruptivnih radnji izgubila preko 400 milijardi dolara
prihoda od prodaje nafte.
Čovjek na te-veju već sat vremena priča o izborima.
Sjedim na podu, masiram stopala Velike Madam i jednim okom gledam te-
ve. Drži mikrofon, a vrat mu izgleda dugačak u sivoj engleskoj jakni koju
nosi dok govori. - Pitanje koje se svima nameće dok 2014. dolazi svojem
kraju jest sljedeće: hoće li afrički div nastaviti ponirati u daljnju
nestabilnost, krvoproliće i ekonomske teškoće pod vodstvom čovjeka s
šeširom, koji odrastajući nije imao ni cipele, ili će se Nigerijci podići na
noge i glasati za promjenu pod Muhammaduom Buharijem, umirovljenim
generalom bojnikom koji je već jednom bio na čelu države? Imamo četiri
mjeseca dok nacija ne donese odluku. Do tada, pratite nas na svojem
omiljenom kanalu.
- Buhari više nikad ne smije doći na vlast - reče Velika Madam, meškoljeći
stopalima u mojim dlanovima. - Počeši me tu, Adunni, da, tu kraj pete. Da,
tako. Savršeno. Ne daj Bože da Buhari ponovno postane predsjednik.
Ne obraća se meni, ali me gleda; promatra moje ruke dok klize gore-dolje
njenim stopalima. - Buhari će se razračunati sa svima onima koji su
profitirali za Jonathanove vladavine. Ah, Gospod mu neće dopustiti da
pobijedi. Buhari je neprijatelj napretka. Protiv koje se to korupcije obećava
boriti? Sve su to laži! Nigerijce zasljepljuje njegovo obećanje da će uvesti
promjene i slične gluposti. Misle da ja on novi Obama. Žalim ih. Taj čovjek
nema srca. Dokrajčit će ovu zemlju vladajući njome kao da zapovijeda
vojskom.
S vrata se začuje kucanje, a unutra uđe gđa Tia. Nosi jednu od svojih majica
kratkih rukava i traperica hlače. Ovoga puta na majici svjetlucavim slovima
abecede piše NAIJA GIRL. Osmjehne mi se i namigne pa kimne glavom
Velikoj Madam.
- Dobro jutro, Madam Florence - reče. - Nadam se da uživate u suboti.
Velika Madam podigne nos u zrak, ko da je upravo nanjušila nekakav smrad.
— Gospođo Dada.
Gđa Tia zadrži smiješak na licu. - Evo, palo mi je na pamet da pošto je
subota ujutro, a mi smo se, prošlog tjedna usuglasile da Adunni može ići sa
mnom na tržnicu... pomislila sam da bih mogla provjeriti, znate, odgovara li
vam možda danas, recimo oko dva?
— Adunni ima posla — reče Velika Madam. — Nastavi masirati, dobro mi
stisni palac - obrati se meni.
Gđa Tia nasmije se smijehom koji zazvuči ko da je nešto zabo-Ijelo. - U
redu. Mislila sa da smo se dogovorili...
— Ništa se mi nismo dogovorili — reče Velika Madam. Privuče svoja
stopala pa se pridigne na sofi. — Ponudila sam vam pomoć svoje sluškinje
kao uslugu. Ne dugujem vam ništa. Danas ima posla.
Vratite se u ponedjeljak kada budem u svojoj trgovini.
Gđa Tia uzdahne. - Vratit ću se sljedećeg tjedna.
Srce mi je teško kad se gđa Tia okrene ko da će otić. Velika Madam podigne
ruku. - Čekajte, gospođo Dada. Kao što sam vam već spomenula prošlog
tjedna, moj se agent zove gospodin Kola.
Jako je pouzdan. I cijene su mu razumne. Mogu vam dati njegov broj, a ako
ne želite gospodina Kolu, jer mi je jasno da ljudi poput vas znaju zahtijevati
otmjenije stvari, možete se javiti agenciji koju je Kiki spominjala na
sastanku UZWR-a. Kako je ono rekla da se zove? Konsult-A-nešto?
- Konsult-A-Maid - odgovori gđa Tia. - Vratit ću se u ponedjeljak. - Dođe do
vrata, položi dlan na kvaku. - Kada u ponedjeljak?
— Prije podneva — reče Velika Madam.
- Odgovara mi - reče gđa Tia.
- Nađite si vlastitu sluškinju - reče Velika Madam dok gđa Tia izlazi iz
primaće sobe. - Nisam dobrotvorna organizacija koja besplatno ustupa
sluškinje. Ugodan dan vam želim, gđo Dada.
Gđa Tia kimne glavom, zadržavši usta u ravnoj crti. - Želim vam ugodan
vikend.
Do ponedjeljka upregnem cijeli mozak u učenje engleskoga.
Čitam Collins i trudim se naučiti što više teških riječi.
Okrećem stranice Collinsa pa odaberem prve tri teške riječi na koje naletim.
Jedva ih čekam upotrijebiti u razgovoru s gđom Tijom. Naučim:
1) Asimilirati
2) Komunicirati
3) Iskorijeniti
Također se trudim naučiti sadašnje vrijeme i sve ono čemu me podučila. Kad
ponedjeljak ujutro konačno dođe, donese sa sobom sunce na nebu, veliko ko
lopta. Dok je čekam kraj dvorišne kapije, vrućina me grize ispod pazuha ko
da sam ispod ruka stavila stotine igala. Kada je ugledam kako trči cestom,
podignem ruku u zrak i pozdravim je osmijehom od uha do uha. Nije dovela
motorno auto.
Kaže da joj je kuća malo dalje i da možemo trčat tamo jer dim iz auta uvijek
stvara probleme za nešto u ozonu. — Kako ti je protekao vikend? — upita
me dok hodamo niz Wellington Road. Cesta je tiha, auta ne prolaze često, a
crveni, zeleni i smeđi krovovi kuća vire iza zaobljenih, visokih ograda.
- Asimilirala sam sav svoj posao - kažem joj, a ona stane, pogledavši me ko
da sam rekla nešto jako glupavo.
- Čitala si rječnik?
— Komuniciram Collins — odgovorim, a ona zabaci glavu unatrag pa prasne
u tako glasan smijeh da sve oko nas odjekne, natjeravši pticu na palmi pred
nama da utekne i odleti s nje. Smije se tako jako da mora stati i metnuti ruke
na koljena da se ne bi prevrnula.
- Adunni, nevjerojatna si. Slušaj me, rječnik ti sam po sebi neće pomoći da
bolje govoriš ili pišeš — reče, prstom brišući suze ispod očiju. - Samo
strpljivo radi sa mnom, tempom kojim ti ja odredim, i uspjet ćeš. Imaš još
dva tjedna do isteka roka pa malo olabavi i nemoj biti tako stroga prema
sebi, u redu?
Poželim joj odgovoriti s: - Ali želim iskorijeniti svoj loš engleski — ali
predomislim se jer nisam sigurna odgovara li ta riječ u toj rečenici. Zato
odgovorim samo. — U redu.
— Tvoja gazdarica nije bila nimalo oduševljena mojim posjetom u subotu -
reče kada dođemo do kraja ulice. - Mislila sam da bismo danas mogle zaista
otići do tržnice. Imam osjećaj da nam neće i dalje dopuštati da se družimo,
osim ako je, naravno, njezin suprug ne uvjeri u suprotno.
- Takva šteta - nastavi. - Morat ćemo najbolje iskoristiti ono malo vremena
što uspijemo izvući. U redu. - Stane kad prođemo jedan stup ulične rasvjete
ispred sive dvorišne kapije pred kojom je trava. - To je moja kuća. Prva
kuća kada skreneš u ulicu iz Milverton Roada. Spremna ući unutra?
Kimnem glavom da, osjećajući da nešto u meni drhti.
Gđa Tia nema vratara ko Velika Madam. Otvori kapiju sama pa uđemo u
njeno dvorište. Kuća izgleda ko prekrasna kraljica koja se ugnjezdila iz polja
trave. Zelenilo trave nije čemerno ko ono u dvorištu Velike Madam; ovdje
zelena boja ko da diše i živi.
Kuća je bijela, s plavim prozorima i crvenim krovom. Na krovu su kvadrati
plavoga stakla, njih tridesetak, između sebe spojeni bijelim linijama i
točkama koji trepću na ranojutarnjem suncu. Lonci s cvijećem poredani su po
sivom kamenu cijelim putem do ulaznih vrata kuće, gdje visi ukras
napravljen od zelene trave, crvenih mašni i zlatnih zvona.
- Nije velika kao ona tvoje gazdarice - reče gđa Tia. - Ken je htio da živimo
u jako velikoj kući - mislim da je imala pet spavaćih soba, pet kupaonica,
bazen i sve to. Ali ja se nisam vidjela u takvoj kući. Plus troškovi održavanja
takve kuće, a da ne govorimo o energiji i samoodrživosti. Bilo mi je to
nezamislivo.
- Sto je ono staklo na krovu? - upitam.
- Solarne ploče - odgovori. - Preko njih dobivamo energiju od sunca. Ne
podnosim buku generatora niti pomisao da plinovima onečišćujem okoliš.
- Jednoga ću dana, nać načina da to solarno nešto metnem na kuće u Ikatiju -
kažem, pogledavši krov. - Puno kuća u selu nema svjetlo, ali gđo Tia, ako je
to solarno moguće, ako možemo uzeti svjetlo od sunca pa ga metnut u kuće,
onda će selu biti bolje zbog toga. Nećemo trebati nikoga da nam da svjetlo
niti tražit pare za skupe generatore. Jednostavno ćemo uzeti svjetlo od sunca
i metnut ga unutra.
- Kakva genijalna zamisao, Adunni - reče gđa Tia, gledajući me začuđeno. -
Moram potegnuti to pitanje na našem sljedećem sastanku na poslu. Mora
postojati neka druga agencija s kojom bismo mogli ostvariti suradnju pa
pronaći ekonomičnu metodu ugradnje ploča u nekim selima. Možda Ikati
može biti među prvima. Dođi ovamo, Adunni. Pripazi na onaj lonac s
geranijima. Molim te, izuj se ondje. Izujem cipele, osjećajući toplinu oko
srca koje se ispuni nekim ponosom dok gđa Tia govori o postavljanju
solarnog u Ikatiju. Ne mogu ni zamisliti koliko će divno Ikati izgledati ako će
sve kuće, i ulice, i trgovine imati svjetla.
I ona zbaci cipele s nogu, ostavivši ih na kratkom drvenom stoliću pred
kuhinjskim vratima. Uđemo u kuhinju. Rekla bih da nijedno ljudsko stvorenje
nije nikad jelo ili kročilo u tu kuhinju.
- Kuhate ovdje unutra? - upitam, gledajući strojeve na kuhinjskom stolu,
aparat za kuhanje kave i kotlić za grijanje vode, sjajne i nove ko da ih netko
taman izvadio iz kutije. Sve je bijelo, previše bijelo, previše čisto i vonja po
varikini. Razmišljam da se gđa Tia jako boji prljavštine i da se jako boji
imati previše stvari. Pločice na podu, kuhinjski ormarići na zidovima, toster
u kutu kraj štednjaka, i stroj za filtriranje vode kraj njega, svi su blještavo
bijeli.
- Sto je? — reče ona? — Zašto me tako gledaš? Ken kuha mnogo više od
mene, a ja se samo pobrinem da sve temeljito počistim kad on završi. Želiš li
štogod prigristi?
Odmahnem glavom ne, iako sam gladna. Gdje bi pronašla hranu za me u ovoj
praznoj kuhinji?
Uzme krpu, bijelu, iz jedne od ladica, otrese je pa obriše stol.
- Zaista se veselim izlasku danas. Pomoći će mi skrenuti misli sa svega.
- S čega? - upitam
- Ponovno sam dobila mjesečnicu — kaže, slegnuvši ramenima. - Nisam
sigurna zašto sam se ovoga puta toliko ponadala. Pokvarilo mi je to cijeli
tjedan. A da stvari budu gore, svekrva me sada preklinje da odem s njom
nekom proroku. Zanovijeta nekakvom prokletom kupkom.
- Tko je prokleo kupku? Zašto?
- Ne, ne, oprosti. Nema nikakvog prokletstva. Želi da se okupam u nekoj
rijeci. Kaže da poznaje proroka koji će isprati jalovost iz mene. Spomenula
je to već nekoliko puta u prošlosti, ali bila sam uvjerena da ću već zanijeti.
Ali ona sada inzistira.
- U Ikatiju to stalno radimo - kažem. Misli mi se vrate na dan kada je Khadija
umrla jer se nije okupala. - Možda pomogne, možda ubrza stvari za vas, pa
već sljedeće godine rodite dijete. Samo jedno.
Gđa Tia podigne obrve. — Takva sranja ne djeluju, Adunni.
Zar ne?
Slegnem ramenima. - Sranja ponekad djeluju u Ikatiju. Možda pomogne i
vama, možda dijete dođe brzo.
- Stvar je u tomu da... - Čvrsto stisne krpu, zgužvavši je u loptu. — Pomisao
da će mi neki odvratni starac rukom kliziti tijelom, a sve pod izlikom da me
kupa. To mi je... uf, odbojno i ogavno.
— Pokušajte — kažem. — Usrećit ćete doktorovu mamu i poštedjeti brak
njezinih nevolja. A kada vas počne kupati, čvrsto sklopite oči ovako, i
gurnite iz glave sve uf uf. - Sklopim oči, čvrsto ih stisnuvši.
- Mislite na dobre, lijepe stvari dok vas kupaju. Stvari kao ime koje ćete dat
djetetu ili o odjeći za bebu. Ili na svoju prijateljicu, Cat-tee.
- Kaže se Katie. - Gđa Tia počne se smijati, a ja otvorim oči.
- Voljela bih djetetu nadjenuti ime Adunni - reče. - Ako bude djevojčica.
Adunni znači slatka, zar ?
- Tako je - kažem, ćuteći kako mi srce buja. - Mogu vam pomoć brinuti za
dijete.
— Kao da si joj tetka — reče. — Razmislit ću o kupki.
Pogledam joj lice i tugu na njemu. - A kako bi bilo da i ja idem s vama? -
Riječi mi izlete iz usta prije nego promislim što je Khadiju zadesilo na
rijeci.
- Zapravo - reče, ne dajući mi priliku da se predomislim - to bi mi
nemjerljivo pomoglo, ako bi pošla sa mnom. Možemo od tvoje gazdarice
zatražiti da te pusti van još jedan dan pa ga iskoristiti za kupku? - Mislite? -
upitam.
- Mislim - reče, namignuvši mi. - Vjerojatno to neće biti prije iduće godine,
ali možemo reći Florence da će nam to biti posljednji zajednički izlet. Ako
bude sreće, dotad ćemo već znati jesi li dobila školarinu. Dogovorit ću
datum sa svojom svekrvom pa doći po tebe da me otpratiš onamo.
- A doktor? - upitam. - Zna li on za tu kupku?
- Zna - odgovori, složivši krpu. - Otvori strojni perač pa je ubaci unutra. -
Kaže da je bezazleno i da razmotrim mogućnost ako će to već usrećiti
njegovu majku, ponajviše radi vlastitog mira.
Poslao mi je mnoštvo ruža na posao, kao da se njima želi ispričati za stres
koji mi je ona priuštila. Pusti to, dođi sa mnom - reče - imam iznenađenje za
tebe.

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

Činjenica: Neke od najranijih umjetničkih skulptura na svijetu potječu iz

Nigerije. Brončana glava iz Ifea, jedna od najpoznatijih, odnesena je u
Britanski Muzej 1939., godinu nakon njezina pronalaska.
Uđemo u hodnik s slikama gđe Tije i doktora na bijelim zidovima.
Prikazuju ih nasmijane, kako se ljube međusobno, praveći pravu ljubav,
pravi brak. Osjetim neku tugu, pomislivši na Morufua i brak kakav je imao sa
mnom, Khadijom i Labake, hladnu i gorku bol tog iskustva. Hoću li moći
jedan dana naći pravu ljubav? I to s dobrim i dragim čovjekom kakav je
doktor?
- Dođi ovamo - reče gđa Tia, otvorivši vrata na kraju hodnika.
- Ovo je dnevna soba.
Gđa Tia nema te-ve. Ništa s elektronikom u primaćoj sobi. Cijeli zrak miriše
na nešto ko sapun za pranje i limunsku travu. Tu je bijela, okrugla sofa -
nikad prije nisam vidjela nešto takvo - s puno jastuka, svi bijeli i okrugla
oblika. Stablo s puno srebrnih četka na granama, visoko ko malo dijete, stoji
kraj zida u kutu, s ukrasnim zvijezdama, staklenim anđelima i zlatnim
kuglama na sebi. Božično drvce, mislim, sjetivši se da je Velika Madam
prošlog tjedna rekla Abuu da kupi jedno na tržnici, samo što je ovo kod gđe
Tije bijelo, a ne zeleno. Tu je i cvijeće u prozirnim vazama, njih četiri, s
malim karticama unutra, a kada povirim u jednu, vidim da su od doktora za
gđu Tiju. Izgleda da joj voli davati cvijeće iz ljubavi svake sedmice.
Na zidu su dva crteža. Jedan žene koja nosi angora haljinu, a drugi glinene
glave. Nema očiju, ta glinena glava. Samo rupe unutrin glave mjesto očiju,
nosa i usta. A ima i crte na licu; tanke, duge linije nacrtane od čela do ispod
očiju pa do vilice. Ko da se netko naljutio pa dugim noktima izgrebo lice
posvuda.
— Nabavila sam te slike iz galerije Nike. Predivno mjesto u Lekkiju - reče
pokazujući prema slici glinene glave. - Ova s ožiljcima mi je omiljena.
Slikovni prikaz Brončane glave iz Ifea. Remek djelo. Voliš li umjetnost?
- Čitala sam o njoj u Knjigi nigerijskih činjenica, o tome kako smo puštali
Britancima da nam kradu umjetnost - kažem. - Gdje je to iznenađenje?
- Sjedni i raskomoti se. Vratit ću se.
Sjednem na sofu. Ona se vrati držeći plavu traper torbu.
— Evo — reče, a oči joj se rašire i zasjaje kad iz nje izvuče tri knjige. -
Kupila sam ti preuranjeni božični dar, neke od najboljih gramatika
engleskoga jezika — reče. — Ova se zove Bolji engleski. Prelistala sam je
brzinski i nevjerojatna je. Savršena za tebe. Preostale su dvije jednako
dobre, ali najprije prođi Bolji engleski.
Primim knjige i osjetim da mi tekućina pecka oči. — Hvala vam — kažem.
— Predobri ste prema meni, predobri.
- To nije sve. - Gurne ruku u džep pa izvuče telefon. Tanak, crn, veličine
dlana malog djeteta. - Jednostavniji od toga ne može biti. Osim toga, lako ćeš
ga sakriti od svoje gazdarice. Stavila sam nešto novca na račun...
Ne dopustim joj da završi. Skočim na noge, a tri knjige padnu mi iz krila i
zveknu o pod kad je zagrlim.
— Hvala vam, gđo Tia! — kažem, čvrsto je stišćući dok se ona smije. —
Hvala vam! - Nije to ništa, Adunni - reče kada je pustim. - Jako me zabrinulo
ono što si mi ispričala o posjetu supruga tvoje šefice. Kada si rekla da je...
znaš, da ti je došao u sobu. Jesi li je uspjela nagovoriti da ti stavi bravu na
vrata?
Kimnem glavom da. - Velika Madam poslala je majstora.
— A sada imaš i telefon. — Pritisne uređaj, koji se oglasi njing njing
zvukom. Nasmijem se, i ona se nasmije. - Naučit ću te slati poruke. Spremila
sam svoj broj unutra pod Tia. To je jedini broj koji ti je spremljen u
mobitelu. Ako se ikad nađeš u nevolji, pošalji mi poruku. Dovoljno je
natipkati jednu jednostavnu riječ: POMOĆ.
I ja ću pokušati doći do tebe što je prije moguće. Također sam pohranila i
nekoliko snimaka sebe dok izgovaram određene riječi.
Poslušaj ih.
Uzmem mobitel, stanem ga okretati u rukama, a oči mi ne vjeruju da ja,
Adunni, mala djevojčica iz sela Ikati, sada imam svoj vlastiti mobilni
telefon. I to čak prije svojeg tate. Srce mi nabuja zahvalnošću.
- Tvoja ga gazdarica ne smije pronaći, u redu?
- Čak iako me niste tome podučili, zdrav mi razum govori to isto. Ima li na
sebi Facebook? - upitam ponovno, pogledavši telefon, ko da mi je tog trena
pao s neba i sletio u ruku.
- Ne - odgovori ona. - Ne mogu te pustiti na Internet dok ne budeš jako dobro
znala što tamo radiš. I - ugrize se za usnu kao da tren ili dva duboko
razmišlja o nečemu — ako te muž tvoje gazdarice ikad pokuša dirati, bori se,
u redu? Bori se svom snagom, s čime god stigneš. I vrišti. Bori se i vrišti.
Sjeti se tih dviju riječi. Obećaj mi da ćeš me poslušati.
Kimnem glavom da. - Nije mi opet prišao od onoga puta. - Znam da joj malo
lažem, ali ne želim da gđa Tia kaže nešto Velikoj Madam pa da prouzroči
svađu. Bojim se onoga što bi mi se moglo dogoditi ako prouzroči svađu. - A
ako se opet dogodi - ne daj Bože - ako ti taj gad opet priđe pobrinut ću se da
ga uhite pa kakve god posljedice bile. — Izdahne zrak kroz nos i usta, brzo
trepćući očima. Osjetim da mi se nešto meškolji u grudima. Zašto je ova žena
tako dobra prema meni? Šta to vidi u meni kada čak ni ja ne mogu to baš
uvijek vidjet? Borim se protiv glupih, tvrdoglavih suza koje mi peku oči, ali
one svejedno navru.
- Joj, nisam te htjela rasplakati - reče gđa Tia, prstima mi brišući suze ispod
oka.
- Šta vidite u meni, gđo Tia?
Ona odmahne glavom, primi me za oba dlana pa ih podigne, pretvorivši ih u
dvije šipke kroz koje mi može nazrijeti lice, pravu mene iza rešetaka. Imam
osjećaj da izlazi iz sebe i ulazi mi u dušu, u srce.
— Reci mi, što najviše želiš u životu? — upita.
- Da mi mama ne bude mrtva - kažem, glasom koji puca. - Da se vrati nazad i
da sve popravi.
- Znam - reče uz blag, tužan osmijeh. - Znam, ali pada li ti na pamet još nešto
što želiš?
— Ići u školu — odgovorim. — A sada i dobiti školarinu.
- Zašto ti je to tako važno, Adunni?
— Mama kaže da će mi obrazovanje dati glas. Želim više od samoga glasa,
gđo Tia, želim grmući glas - odgovorim. - Želim ući u prostoriju i hoću da
me ljudi čuju i prije nego otvorim usta da bi progovorila. Želim živjeti u
ovom životu i pomoći mnogim ljudima pa da, kad ostarim i umrem, i dalje
živim kroz ljude kojima sam pomogla. Zamislite samo, gđo Tia. Ako uspijem
otići u školu i ako postanem učiteljica, onda mogu skupljati svoju plaću i
možda čak izgraditi školu u Ikatiju i podučavati djevojčice. Djevojčice u
mojem selu nemaju puno prilike ići u školu. Želim to promijeniti, gđo Tia, jer
te djevojčice, one će odrasti i roditi puno velikih ljudi koji će Nigeriju
učiniti čak i boljom nego je sad. Gđa Tia kima glavom da dok govorim. - Ti
to možeš - reče. - Bog ti je dao sve što ti treba da budeš velika i sve je to tu,
unutar tebe. — Pusti mi dlanove i upre mi prst u grudi. — Unutar tvojeg uma,
tvojeg srca. Vjeruješ u to, toliko je očito. Samo moraš zadržati tu vjeru i
nikada ne odustati. Želim da samu sebe, svakoga dana kad ustaneš ujutro,
podsjetiš da će sutrašnji dan biti bolji od današnjeg.
Da si netko tko vrijedi. Da si važna. Moraš vjerovati u to, bez obzira kako
ovo sa školarinom završilo. U redu?
Zagledam se duboko u oči gđe Tije, u neki tračak nečega zlatnoga u smeđim
kolutima njezinih jabučica, a srce mi se nekako istopi.
Znam da mi sve to govori iz dobrote svoje duše, ali nije to tako lako kad si
rođen u život bez imalo para i s puno patnje; život kakav nisi odabrala za se.
Ponekad poželim da mogu jednostavno zamisliti dobar život i da će se on
nekom magijom obistiniti za mene, iz ničega.
Ali možda je vjera u glavi samo početak, pa kimnem glavom, pomičući je
gore-dolje jako sporo dok ponavljam: - Sutrašnji će dan biti bolji od
današnjega. Ja sam netko vrijedan.
- Predivno, Adunni. Jednostavno predivno - gđa Tia se napola nasmije, a
napola zaplače. - Hajde sada - reče, primivši me za ruku - auto je vani.
Idemo do tržnice.

*
Crni Toyota auto, koji gđa Tia zove ,,Uber,“ pokupi nas pred dvorišnom
kapijom.
Čovjek koji vozi, Michael, kimne glavom i povuče ovratnik svoje košulje do
vilice kad ugleda gđu Tiju. Potom nagne vrat u stranu, a ja pomislim da je
možda pojeo malo otrova prije nego je jutros krenuo od doma jer izgleda ko
da ga muči bolest. Prije nego pokrene auto, podigne pogled prema zrcalu i
oblizne usne.
- Jao, gospođice - reče - prilično ste vruća roba, znate? Pogledam gđu Tiju.
Je li joj vruće?
Ali ona zakoluta očima pa kaže: — Jel' nam možete, molim vas staviti
Wizkid ili prebaciti na Cool FM? - dometnuvši da danas nije raspoložena za
razgovor.
— U redu — reče muškarac. — Ne morate kolutati tim lijepim smeđim
očima na mene.
Potom uključi glazbu i počne voziti. Vozimo se prometom cijeli sat, uspinjući
se cestom koja ide u visine, pa dolje niz nju, kroz redove i redove auta što
trube svake minute, dok muškarac ne skrene u ulicu koja je krcata s milijun
milijuna ljudi. - Michael zaustavi auto pred crvenim lokalom s hranom -
Frankie 's — sa slikom tri roza kolača i djetetom koje liže sladoled sprijeda.
- U redu, dame - reče Michael. - Dalje ne mogu.
Izađemo iz auta, a Michael nam još jednom kimne pa se odveze.
- Zašto je kimao i krivio vrat? Je li dobro? - upitam gđu Tiju kad me primi za
ruku pa se počnemo gurati među previše ljudskih bića na tržnici.
— Sigurna sam da je dobro — reče gđa Tia, osvrćući se oko sebe.
— E sada, otkud uopće početi?
Osvrnem se, osjećajući ko da mi se pomalo vrti.
Tržnica Balogun jedan je dugačak komad ulice, krcat ljudima i bukom.
Pomislim da je Bog možda nagurao cijeli jedan grad u kofer, doputovao u
ovu ulicu, otvorio kofer i pustio cijeli grad vanka.
Svaki mogući zvuk ovoga svijeta sigurno se čuje ovdje, ovoga treba, u isto
vrijeme, čujempiiinpiiin auta, mek koza, Allahu Akbar i Slava Gospodu sa
zvučnika što vise sa zgrada crkve i džamije koje su jedna kraj druge.
Zvonca prodavača hrane, sjajne kuglice akare i uštipaka unutar staklenih
kutija na glavama prodavača, glasovi muškaraca, žena i djece koji prodaju
sve što mogu okom vidjeti: hlače, grudnjake, cipele, sladoled, običnu vodu u
vrećicama, sušene škampe u krušnim pecivima, perike kose, i sve drugo. S
mjesta na kojem stojimo, ljudi izgledaju ko tepih izvezen od glava što pluta
po vodi, ko sićušni mravi, milijuni njih, što mile putem.
Trudim se gledat u svoja stopala, no vidim samo tamu. Nema nimalo mjesta
između mene i gđe Tije i osobe kraj mene, koja mi se unosi u tijelo, vičući
glasno u svoj mobitel nešto o „kontejneru iz Kine" i kako se ne smije
izgubiti.
- Čvrsto se drži za mene - mislim da su to riječi koje mi gđa Tia govori, no
glasni zvučnik iznad glave proguta joj riječi bučnom objavom na jorupskom
o snažnom biljnom lijeku koji rješava probleme s muškosti. Nasred ulice ima
i automobila, žuto-crnih taksija države Lagos, koji se ne kreću, već samo
stoje na mjestu, pritišćući trube. Muškarac udara po vjetrobranu auta, derući
se na vozača i govoreći mu: - Miči se odavde, gade.
Mi ostali hodamo naprijed, sporo, gurajući se s ljudima, njušeći razne mirise
raznih ljudi: ustajalo mjesečno krvarenje žena, smrdljivi znoj, jake cvjetne
parfeme, tamjan, pohani kruh, smrad cigareta i prljavih noga. Neke žene
sjede pod šarenim kišobranima - rozim, crvenim, žutim, bijelim - na rubu
ulice, dovikujući prolaznicima da dođu kupiti svježu ribu, kokosove slastice
i sto postotnu ljudsku kosu. Druge hodaju uz nas, noseći korita sa stvarima na
glavama.
- Kamo idemo? - doviknem gđi Tiji, kada mi neki muškarac niotkuda iščupa
ruku iz njezine pa mi se izdere u uho: - Lijepa curo, dođi za mnom, dođi kupit
lijepe zlatne tajice, original. - Istrgnem ruku iz njegove, a drugi čovjek, u
rozoj potkošulji punoj rupa i s tamnim sunčanim naočalama na licu, gurne mi
mali, bijeli ventilator u prsa. — Kupite svjež povjetarac. Originalan
povjetarac koji će vam otpuhati sve brige. Sto naira za pet minuta?
Odmahnem glavom ne, čvrsto se držeći gđe Tije, osjećajući da mi srce divlja
pri pogledu na sve i svakoga. Dok prolazimo kraj štanda s cipelama -
kožnim, i gumenim i svim vrstama cipela, koje se samo penju i gomilaju do
vrha štanda žena s punom zdjelom malih boca na glavi prisloni mi nešto
ledeno na obraze, šokiravši me time, pa reče: - Hladna voda. Ledena, jako
čista. - Podigne jednu ruku pa izvuče Coca-Colu iz zdjele na glavi i pritisne
mi je o prsa. - Ili oćeš Colu? Imamo Mirindu, yup. Šta god oćeš?
Slijeva i zdesna su nam zgrade, ali sve su prekrivene stvarima koje im vise s
prozora: hlačama, majicama, odijelima, a sive telefonske žice presijecaju
nam nebo nad glavama, protežući se od jedne zgrade do druge, ispreplićući
se sa svim znakovima, za crkvu, džamiju i biljne lijekove.
GđaTia nastavi hodati, držeći me grčevito za ruku. - Skrenut ćemo lijevo kraj
štanda gdje prodaju ribu - vikne. - Ovdje je kao u ludnici!
Nemam osjećaj da se krećemo.
Imam osjećaj da je mnoštvo oko nas kao zahuktani stroj, koji me nosi skupa s
ljudima, sve dok ne skrenemo lijevo, a svjetina tamo nije tako gusta ko u
prvoj ulici. Ova je ulica dugačak potez ljudi koji prodaju perlice, angora
tkaninu, a prije nego uzmognem gđuTiju upitati je li to najbolje mjesto da se
zaustavimo, muškarac obučen u crnu majicu kratkih rukava s natpisom
PRANDA nasmije se gđi Tiji, nategne goleme crvene perle oko svoga vrata
pa reče - Gospođo, imamo sve što hoćete. Koje želite?
- Zaboga! - reče gđa Tia, obrisavši dlanom čelo. - Došla sam pogledati
tkaninu.
- Imamo i markirane majice - reče muškarac pa se sagne do zdjele kraj
svojih nogu i podigne iz nje bijelu majicu. - Jako originalna.
Skroz nova. - Raširi majicu, a gđa Tia prouči riječ na njoj - Guccshi - prije
nego odmahne glavom i nastavi hodati.
- Treba mi prava, autentična angora - reče. - Isključivo me to zanima. - Ali
imamo channel torbice unutra - reče, povukavši me za ruku svojim znojnom
dlanovima.
- Zašto ne odete u trgovinu Velike Madam? - upitam gđu Tiju, otrgnuvši ruku
iz muškarčeva stiska. - Nikad u životu nisam vidjela nešto ovakvo. Je li ovo
Lagos?
U Ikatiju su tržnice kao djelić ove, i svi su tihi, i svi se poznaju pa
razgovaraju smireno.
— To je Lagos — reče gđa Tia umorno se nasmijavši. — Florence je digla
cijene svojih tkanina u nebo. Ovamo.
Preskočimo preko smrdljiva odvodnog kanala punog smrdljive vode s malim
žaba-ribama koje plivaju kroz natopljeni cigar papir i maramice kojih je
krcato unutra. Pređemo na drugu stranu ulice, gdje je drugi niz trgovina
krcatih tkaninom.
- Konačno - reče gđa Tia kada se okrenemo prema štandu veličine zahoda, sa
zidom punim šarenih angora tkanina što vise od plafona do poda. Žena pred
trgovinom, okrugla kao bubanj, pjeva na jorupskom pred trgovinom,
savijajući tkaninu napola, ali kada nas ugleda, ispusti tkaninu pa pokaže na
zid s tkaninama iza sebe.
- Dobro došli, mamice - obrati se gđi Tiji. - Imamo Woodin, ABC Wax, New
Satin, šta god želite. Sve je ovdje original. Perite koliko hoćete, ostat će isto.
Pogledajte ovaj komad. Najnovije. - Izvuče presavinuti komad angore sa
zelenim i žutim uzorkom pa ga gurne gđi Tiji u ruke.
- Predivno je - reče gđa Tia, govoreći svojim besprijekornim, jasnim
engleskim. - Mekano na dodir. Jednostavno predivno. Mogu li dobiti tri
ovakva? Po šest metar svaki? Želim od njih sašiti plahte i jastučnice za
gostinjsku sobu.
- Londonska mamica - reče žena gđi Tiji. - Za vas, šest metara je šest tisuća
naira. Hoćete tri? Imam tri. Sjednite, sjednite, da vam zapakiram u londonsku
najlonsku vrećicu. Dok gledam kako gđi Tiji oči iskre dok gleda tkaninu,
obuzme me iznenadna čežnja za svojom prijateljicom, Enitan. I ona je uvijek
imala iskru u oku kada bi ugledala novu boju olovke za oči ili novi ruž na
tržnici. Samo što Enitan u većini slučajeva ne bi imala dovoljno novca da bi
bilo šta kupila pa bi uvijek razgledavale šminku smijući se prije nego bi
produžile. Gđa Tia ima sav novac i može kupiti stvari koje joj uopće ne
trebaju, a ponekad, kao danas, znam se zapitati u vezi Enitan, i u vezi gđe
Tije, o tomu kako su njih dvije različite, i kako smo gđa Tia i ia prijateljice,
ali ne kao ja i Enitan.
- Adunni! - Gđa Tia mi namigne, a ja kimnem, prizvavši uspomenu kako me
mama učila spuštati cijenu ženama s pazara u Ikatiju.
- Nemoguće - obratim se prodavačici na jorupskom. - Šesti tisuća naira za
šest metara? Bože sačuvaj. Previše je to. Dajte nam za tri.
- Četiri tisuće-pet. I ni naira manje - reče žena zgrabivši tkaninu iz ruku gđe
Tije kao da je srdita. - Ovo je original. Najnovije na tržištu.
Osmjehnem se prodavačici i kažem: - Mama, ja sam tvoja kći.
Ako nam date za tri tisuće, vratit ću se s njom sljedećega tjedna. Kupit ćemo
puno svašta od vas. Došle smo ovamo izdaleka po ovome suncu. Uzmite tri
tisuće od nas. Molim vas.
Žena uzdahne pa kaže: — Dajte novac vamo.
Okrenem se gđi Tiji. - Uzet će samo tri tisuće. Platite joj.
Gđa Tia se nasmije pa kaže: - Adunni, upravo sam te zato povela sa sobom.

*
Dva sata kasnije, noge su mi otekle.
Glavi mi je ko užarena, goruća nogometna lopta. Grlo mi je suho, jezik trom.
Gđa Tia nastavlja kupovati ko da ju je nešto opsjelo, kupujući ovo i ono,
koristeći me da obaram cijene dok mi se usta ne osuše toliko da ne mogu
govoriti. Tako je uzbuđena, tako sretna što joj štedim novac i svaki put kada
završimo s nekim prodavačem, ona pljesne rukama i kaže: — Briljantna si!
Moramo ovo ponoviti!
Odemo s tržnice u trenutku kada sunce počne zalazit, a nebo poprimati
narančastu boju. Hodamo polako. Gđa Tia vuče noge i najlonske vrećice
pune nakupovanog (nije mi dala da joj nosim stvari, pravdajući se da su joj
obje ruke sasvim zdrave) sve dok se ne nađemo pred lokalom Frankie's Fast
Food, gdje nas je Michael iskrcao tijekom ranog poslijepodneva.
— Bi li pojela nešto? — upita gđa Tia.
- Da, gospojo - odgovorim, oblizujući usne. - Pre-pregldna sam.
- Izgladnjela je riječ koju tražiš, Adunni. IZ-GLA-DNJE-LA.
Otkud joj uopće prisebnost da mi ispravlja engleski na ovako vrućem suncu i
nakon što smo ovolko prehodale?
Uđemo u svježi, klimatskim uređajem rashlađen lokal, a ja odaberem treće
sjedalo od vrata pa kliznem na sjedalo s crvenim kožnim jastukom koji
izgleda ko bogataševa klupa, s visokim drvenim stolom u sredini i slikama
divovskih mesnih pita i kobasica u tijestu i narezanih kuhanih jaja na zidu
meni slijeva.
- Naručit ću nam nešto - reče gđa Tia, ispustivši vrećice pa se udaljivši.
Vrati se trenutak kasnije i metne pladanj pun mesnih pita, kobasica u tijestu,
malih žutih kolačića i narančastog soka na stol.
- Ovo je bilo ludo zabavno - reče, kliznuvši na sjedište kraj mene. —
Trebale bismo ovo ponoviti. Barem još jednom, možda nakon kupke. Tražit
ću od Kena da porazgovara s Florence. Hajde, pojedi nešto.
Pogledam hranu pa progutam pljuvačku. Mislim da nikad u životu nisam
nešto ovakvo pojela i iznenada poželim da su Kayus i Enitan uz mene, da
jedu obilje hrane, da se smiju i razgovaraju Osjećaj dođe nenadano i povuče
mi duh prema dnu.
- Ovo je previše - kažem, natjeravši se na osmijeh ne bi li podigla duh s dna.
— Tolko hrane.
- Pa, izgladnjela si. Hajde, jedi.
Probam mesnu pitu, sklopim oči i pustima da mi zubi potonu duboko u kruh
pite i odlome ga, dok gusta, topla juha mesa i krumpira istječe iz kruha i topi
mi se na jeziku.
Kada otvorim oči, zateknem gđu Tiju kako me gleda, smješkajući se.
- Danas si tako blistala - reče. - Tako si se samopouzdano cjenkala s tim
ženama.
Slegnem ramenima, uzmem kobasicu u tijestu pa je zagrizem.
— Mama mi je opet loše — reče, uzevši vilicu i nož pa počevši rezati mesnu
pitu na manje komade. Nabode jedan vilicom pa ga pojede. - Sljedećeg
tjedna putujem u Port Harcourt. Ostat ću ondje za Božić i Novu Godinu.
Ispunile smo prijavni obrazac, napisala sam ti preporuku i isprintala
popratnu dokumentaciju koju zahtijevaju od jamca. Sada nam treba još samo
esej. Adunni, moraš ga napisati uskoro. Možeš li raditi na njemu tijekom
sljedeća dva dana pa ga donijeti k meni doma?
- Pokušat ću - kažem. Prava je istina da čekam pravi trenutak da primim
nalivpero u ruke i napišem ga, odgađajući dan po dan, bojeći se onoga što ću
reći, misleći kako ga učiniti najboljim.
- Pripazi da ti rukopis bude čitak i da pišeš valjanim perom.
Kada završiš, presavij papir pa mi ga gurni pod dvorišna vrata. Prije nego
otputujem u Port Harcourt, osobno ću ga odnijeti u Ocean Oil ured kako bih
bila sigurna da će sve biti isporučeno. Možeš li ga donijeti za dva dana?
Kada ne odgovorim, primi me za ruku i čvrsto je stisne. — Je li te strah? -
Pomalo - kažem, brišući mrvice s usta. - Bojim se jer ne znam šta pisati.
— Piši iz duše — kaže mi. — Piši svoju istinu. Piši s onog mjesta...
_ Pusti mi ruku i umukne. Oči su joj na ulaznim vratima koja se sad zatvaraju,
a na licu joj je šok. Pratim joj pogled i ugledam ono šta ona vidi: Vitka Žena
sa sastanka UŽWR-a. Nosi crno englesko odijelo, ali sa suknjom, a ovratnik
jakne joj je ko da će svaki tren poletjet u zrak.
- Sranje - prošaputa gđa Tia. - To je Titi Benson. Dolazi ovamo. - Briši,
Adunni. Smjesta. Briši.
- Da brišem? - upitam, osvrnuvši se okolo. - Šta? Stolove?
— Sakrij se pod stol — reče, govoreći kroz zube. — Odmah.
Spustim se pod stol pa se sakrijem iza vreća kupljene robe, ćuteći da mi srce
udara brzo.
Vitka Žena, nogu tankih kao prut, priđe našem stolu, a meni nije jasno kako
joj noge ne kvrcnu i slome se na dva dijela, gledajuć je kako tako brzo jezdi
na visokim petama.
- Tia Dada - reče, stavši kraj našega stola, a miris njena skupa parfema
proguta mirise mesne pite i kobasice.
- Što ćeš ti na tržnici Balogun? - upita. - Da pogodim, sastavljaš izvještaj o
onečišćenju na ovom području?
- Titi - pozdravi je gđa Tia, zvučeći ko da je torta zapravo cigla šta joj je
zapela u grlu. — Lijepo te vidjeti. Kako si?
— Dobro sam — odgovori Titi. — Bome si naručila mnogo hrane.
Očekuješ nekoga?
- Da - reče gđa Tia, potom se nasmijavši bolnim smijehom. - Ne. Sve je ovo
za mene. Umirem od gladi. Nenormalno sam gladna.
- Ah, nenormalno gladna - reče Titi glasom koji zvuči ko da je iznenada
odlučila zapjevati. - Pokušavaš li nam to nešto reći? Je li kolač u pećnici?
Koliko si...
- Sviđa mi se torbica - prekine je gđa Tia. - Tako je šik.
- Jest, zar ne - reče Titi, gladeći dlanom plavu kutiju od torbe koja joj na
debelom zlatnom lancu visi preko ramenu. Na njoj su dva zlatna slova C koja
se međusobno križaju na kopči torbe i izgledaju jako skupo, ko i njezine crne
cipele.
- Znaš li da imam ovog momčića već tri godine? - reče. Čujem joj osmijeh u
glasu. Ko da je ponosna na svojeg momčića od torbe. - Od teleće je kože,
nevjerojatne kvalitete. A i tvoja je torbica divna. Talijanska?
Torbica gđe Tije izgleda ko polovičan trokut, a napravljena je od crne i rože
kože sa zlatnom iglom mjesto kopče. - Nigerijska - reče gđa Tia. - Uglavnom
nosim nigerijske robne marke.
- Pa, s Chanelom jednostavno ne možeš pogriješiti. Uglavnom, kasnim na
sastanak upravnog odbora u The First Bank u ulici Broad.
Nisam odoljela, a da se ne zaustavim ovdje na mesnoj piti. Svakako je bolje
od usrane salate koju izvršni direktor banke naručuje za sastanke odbora.
Tako deprimirajuče. Moram juriti. Pozdravi mi Kennetha. Dobro čuvaj sebe
i kolačić u pećnici! Čao-ćao.
Žena se udalji, udarajući cipelama po podu klak-klak.
Pričekam još šest, sedam minuta prije nego gđa Tia gurne ruku pod stol i da
mi znak da izađem.
— Zašto se skrivam? — pitam kada izađem ispod stola i protegnem leđa. -
Velika Madam zna da sam išla s vama na tržnicu.
I zašto vas ta žena ispituje o kolaču u pećnici? Ta jedino o hrani razmišlja.
— Florence zna da smo na tržnici - reče gđa Tia, zvučeći umorno.
— Ali ne zna da sam te počastila hranom. Ne zna koliko smo bliske, niti zna
da sam ti pomagala. Da te Titi vidjela kako jedeš ovdje pokraj mene, počela
bi postavljati pitanja. Za tvoje vlastito dobro, nitko ne smije doznati koliko
smo bliske. Barem ne još. Razumiješ li?
— Razumijem — kažem, primivši se svoje mesne pite i proklevsi Vitku Ženu
u svojem umu jer mi se zbog nje mesna pita ohladila i stvrdnula. Te večeri,
kada uđem u kuću i vidim da se Velika Madam još nije vratila iz svoje
trgovine, brzo završim sve svoje kućanske poslove pa se zatvorim u svoju
sobu. Iako mi je cijelo tijelo umorno, a oči mi se sklapaju i zovu na san,
prihvatim se papira i pera pa pokušam napisati esej.
Isprva pišem bilo kako: kako se zovem, gdje me mama rodila, da mi tata i
braća još žive u Ikatiju. Ispričam priču o životu s malim parama, ali puno
sreće, izmišljajući dobre stvari koje mogu smisliti u glavi, ali kad završim pa
ga pročitam, bude mi muka u stomaku.
Tako je krcato lažima da se čini da papir buja i natiče i da će svaki tren
prsnuti.
Piši svoju istinu, rekla mi je gđa Tia. Svoju istinu.
Poderem papir na komadiće pa ih bacim na pod. Potom zaplivam duboko u
rijeci svoje duše i nađem gdje je pao ključ, pun hrđe, na dnu rijeke pa
otključam lokot. Kleknem kraj svoga kreveta, sklopim oči, pretvorim se u
šalicu pa stanem sipati sjećanja iz sebe.
Pišem o Morufuu i onome što mi je radio kada bi popio Bombicu.
O Khadiji, i tomu da je sada mrtva, i o tomu kako sam pobjegla. O tati.
I mami, i Kayusu i Rođenom. Kažem školi da mi je ta školarina život.
Da je trebam kako bi živjela, kako bi poslala netko vrijedan. Kažem im da je
trebam kako bi mogla promijeniti stvari, kako bi pomogla drugim
djevojčicama. Na kraju im kažem da jako volim Nigeriju, iako mi je život u
ovoj zemlji bio prepun patnje. Dodam tri najzanimljivije činjenice o Nigeriji
koje sam znam, a kad završim s pisanjem, osjetim slabost, ko da sam upravo
sa samo pola tijela preplivala širok ocean:
jednom rukom, jednom nogom, jednom nosnicom.
Pokušam smisliti dobar naslov za esej, nešto upamtljivo, ali riječi mi više ne
dolaze u um. Mozak mi više nema snage razmišljati pa zapišem prvi naslov
koji mi padne na pamet: Esej i istinita priča o meni. Napisala Adunni,
djevojka grmućč^.
glasa.
Ujutro, prije nego me strah uspije natjerat da se predomislim i napišem novi
esej, i prije nego se bilo ko drugi probudi, najprije otrčim do kuće gđe Tije
pa gurnem esej pod kapiju, presavivši ga u kvadrat.

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

Činjenica: Muhammadu Buhari bio je na čelu Nigerije od 1983. do 1983.

Godine 1984. implementirao je program zvan Rat protiv nediscipline, koji je
ostao upamćen po kršenju ljudskih prava i ograničavanju novinarskih
sloboda.
Božić dođe i prođe kao hladan, tih vjetar.
Velika Madam i Veliki Tata izlaze svaki dan sve do Silvestrova, neprestano
posjećujući ljude i dolazeći kući kasno, umorni, pijani i smrdeći mjollofnn,
prženu mesu i alkoholu. Kofi za Božić otputuje u Ganu posjetiti ženu i djecu,
a ja, ja ostanem u kući, čisteći, perući odjeću i čitajući knjige u knjižnici kad
god mi se pruži prilika, prisjećajući se Božića u Ikatiju s tugom koja me
stisne kad god se sjetim kako će se svi okupiti na seoskom trgu, bacati
petarde i ispaljivati vatromet, dijeliti zobo i čoko-slatkiše do dugo u noć.
Danas je prvi radni dan 2015. godine, a Velika mi Madam reče da moram
poći s njom u trgovinu jer joj se pomoćnica vratila u svoje selo i treba me da
joj ondje pomažem. Vozimo se u njezinu autu. Sjedim sprijeda, a Abu nas
vozi kroz promet, kimajući glavom na radio vijesti na hausa jeziku koje
potiho sluša.
Velika Madam sjedi na stražnjem sjedalu i telefonom razgovara sa svojom
prijateljicom, Caroline. - Bit će užasno - reče. - Ako Buhari pobijedi na
izborima, Nigerijci neće biti ni svjesni što ih je snašlo. Neće imati pojma!
Taj čovjek ima pakleni plan. Sjećaš li se što smo pretrpjeli u 8o-ima? Kako
su ljudi ostajali bez izvora primanja zbog Rata protiv nediscipline? Jednom
su me 1984. njegovi vražji vojnici išibali dok sam čekala autobus u
Obalendeu. Tko zna što će se dogoditi ako pobijedi. Barem troje klijenata mi
je reklo da će otići u samovoljni izgon iz zemlje ako on dođe na vlast. Zašto
čekati da te zadesi tragedija? Ovo je noćna mora. Crno nam se piše.
Moramo sazvati sastanak Udruženja trgovaca tkaninom Lagosa kako bismo se
osigurale da žene iz našeg područja nagovore naše ljude da ne glasaju za
njega.
Okrenem se prema njoj da čujem što ima reći o Buhariju, jer volim učiti
nove stvari. Kima glavom gore dolje, govoreći: - Razumijem te, Caroline,
razumijem. Ali ne vidim kako bi ovo moglo ispasti dobro za nas. Čovjek
može donijeti zakon koji će utjecati na moje poslovanje. Devedeset posto
mojih prihoda dolazi od prodaje tkanina za vjenčanja, pogrebe, proslave
zaruka... ha. Bit će prava katastrofa ako počnu štedjeti na kupnji tkanina.
Prava katastrofa. - Uhvati me kako je gledam. - Samo tren. Molim te,
pričekaj.
Prije nego se uspijem brzo okrenuti, dohvati me postrance po glavi prstom na
kojem ima zlatni prsten s kamenom. Zaboli me usred mozga.
— Drži oči na cesti i prestani prisluškivati moje razgovore? Idiotkinjo.
Čujem da je izvukla nešto iz torbe, nešto što zazveči ko snop ključeva. Baci
to u prednji kraj auta. Njezin me projektil promaši i padne na pod kraj
Abuovih nogu, tamo gdje su pedale automobila.
Abu neupadljivo skrene pogled prema meni, potom ga vrativši na cestu i
nastavivši voziti ko da se ništa nije dogodilo.
Velika Madam nastavi razgovarati telefonom. - Oprosti, Caroline.
Adunni je prisluškivala naš razgovor. Zamisli samo. Od te je idiotkinje i Bog
digao ruke. Ne, ide sa mnom u trgovinu. Glory je otputovala kući za Božić i
odbila se vratiti. Adunni će mi pomagati danas dok čekam na zamjensku
pomoćnicu. Uglavnom, našla sam krstarenje koje će te oduševiti, pun paket.
Moj predivni Sef sve plaća, kao i inače. No, nije Royal Caribbean -
razgovarat ćemo o tomu kasnije. Koliko si daleko? U redu, to nije daleko.
Promet na Awolowo Roadu nije tako gust pa bismo se trebale uskoro vidjeti.
Bok.
Počešem se po glavi, ćuteći da mi vrele suze peku oči. Znam što znače riječi
digao ruke. Znam da znači da te netko ostavio samu. Da više nisi od koristi
toj osobi. Da si odbačeni otpadak.
Nisam odbačeni otpadak; ja sam Adunni. Osoba koja je važna, jer će mi
sutrašnji dan biti bolji od današnjega. Ponavljam to sama sebi, kao i svaki
dan otkako me gđa Tia podučila, sve dok Abu ne skrene autom u dvorište
trgovine Velike Madam.
*
Stube koje vode do trgovine Velike Madam napravljene su od bijeloga
mramora, a duboko u svakoj stubi nalazi se sijalica bijelog svjetla, koje nam
obasjava noge.
Na gornjem je katu prostorija veličine njene primaće sobe, a ja se osvrnem
uokolo, trepćući koliko sve blješti i kako je divno. Zrak je hladan od zraka iz
klime, a miriše na parfem i novac.
Ovdje nema buke auta ili žena s tržnice. Nema smrdljivih ljudi.
Samo staklene police, poredane od poda do stropa, kao da je oko cijele sobe
dignut zid stakla. Unutar svakog stakla male su ljestve koje stoje pod
blještavom bijelom okruglom sijalicom. Tkanine, najljepše što sam ikad
vidjela u životu, složene su na svakoj stubi Ijestava. Tu su tkanine sa
cvijećem, stotinama cvjetova pa izgleda kao da je Velika Madam počupala
cijeli vrt i zamotala ga ko tkaninu, kaneći ga prodat. Na drugima je kamenje,
svjetlucavo, raznih boja, ljubičasto, rozo, crveno, plavo, bijelo, crno i neke
boje za koje čak nemam ni ime. Jedna je slična mreži, druga ko materijal za
zavjese, koja se čini teškom, još jedna ko spužva, gusta i izdašna. Na plafonu
izbrojim šesnaest sijalica duboko u njemu i oko njega, nalik očima iz kojih
svijetli, sve uokvirene u srebrni metal.
Iste bebe lutke koje mi je gospodin Kola pokazivao u izlogu njih dvije, obje
gole, još stoje u prednjem izlogu. Okružuje ih more bijele čipke, a dvije vaze
napravljene od pruća za pletenje košara pune sasušena žutog cvijeća, nalaze
se kraj noga svake lutke.
Nasred trgovine nalazi se ljubičasta fotelja sa zlatnim nogama, a podstavljeni
naslon malo je zaobljen. Na staklenom stolu kraj fotelje nalaze se časopisi,
poslagani ko rastvorena ručna lepeza, a oči mi uhvate naslov onoga na vrhu:
Genevieve Magazine. Na naslovnici je slika tri nolivudske glumice;
izgledaju bogato i sretno.
- Ostavi mi torbicu kraj blagajne - reče Velika Madam, pokazujući na
staklenu policu meni s lijeva, s malenim računalom na njoj, odmah pokraj
kemijske olovke i bloka papira. Iza police je stolica, visoka s okruglim
sjedištem. Na zidu je te-ve, ravan isto ko oni u kući Velike Madam.
Spustim njezinu torbicu pa pričekam da mi kaže što raditi.
— Skladište je iza onih vrata — reče Velika Madam, smjestivši se na
ljubičastu sofu i zbacivši s nogu ljubičaste cipele. - Mislim da nije
zaključano. Otvori ga. Na podu kraj ulaza vidjet ćeš vreću punu tkanine.
Donesi mi je.
— Da, gospojo — kažem, okrenuvši se prema vratima iza sebe. Zakrenem
zlatnu ručku pa stanem treptati u mraku skladišta. Previše je mračno da bih
mogla previše vidjet, ali nazirem redove i redove Ijestava, pune čipkastih
materijala, previše da bi ih se dalo pobrojati, koje se protežu predaleko da
bi im nazrela kraj. Dohvatim najlonsku vreću iza vrata pa ih zatvorim.
Kada se vratim u prodajnu prostor, ugledam Caroline. Nosi plave traperica
hlače koje izgledaju preusko, sa zlatnom majicom koja joj prestaje na trbuhu.
Na nogama su joj visoke pete, rože, s oštrim vrhom koji upire prema meni.
Danas joj oči nisu zelene, već zlatnosmeđe boje meda. Kako uspijeva
mijenjati boju očiju? Ili nosi posebna očna stakla duboko unutar očiju?
Omotala je glavu crvenim šalom, a kada mi kimne i ovlaš mi se nasmiješi,
dvije velike, okrugle naušnice u njenim ušima poskoče gore-dolje.
- Je li to moja guipure čipka? - reče, zgrabivši mi vreću iz ruku pa zavirivši u
nju. — Florence, jesi li mi dala najbolje iz svoje kolekcije? Želim dati
napraviti pripijenu haljinu za nekoga posebnog.
Velika se Madam nasmije ko kobila kad rže. - Tko je taj posebni netko? Ha?
E, draga moja, onoga dana kad te muž ulovi, nemoj od mene očekivati da ga
molim i kumim da te primi nazad.
- Nisam ja kriva što je uvijek negdje - odgovori ona, izvukavši tkaninu pa je
raširivši. Čipka se razlije po podu ko golem, crven val, a kamenčići u
materijalu zabljesnu pod jarkim svjetlom. - Danas je u Saudijskoj Arabiji,
sutra u Kuvajtu, naganja dolare. Ženi treba muškarac da joj grije krevet.
- Jasno - reče Velika Madam. - Tko ti šije haljinu?
- House of Funke - reče Caroline. - Florence, ovaj guipure je savršen. Bordo
boja je tako intenzivna! Zaboga, pogledaj samo taj uzorak na rubovima.
Koliko za mene?
- Sto pedeset tisuća - reče Velika Madam, dohvativši časopis sa stola pa se
stavši njime hladiti. - Za tebe i svakoga drugog. Treba li ti svih pet metara?
- Razmišljam dati sašiti mini suknju - reče Caroline, uzevši tkaninu u ruke. -
Dakle, tri metra bi trebala biti dovoljna. Jedva čekam vidjeti kakvu će
čaroliju Funke izvesti s dekolteom. Možda dodam još kamenja jer želim da
ga zaslijepi koliko će blještati!
- Taj novi muškarac mora da je poseban - reče Velika Madam, zijevajući. —
Gle samo kako si ozarena. Caroline reče: - Florence, 150 tisuća je previše.
Spusti za 50 tisuća za mene, abeg. Poslat ću Adunni do mog auta da ti odmah
donese novac - Da spustim što? - Velika Madam mlatne časopisom o stol pa
se uspravi u stolici. - Govorimo o švicarskoj čipki, Caro. Nije li tvoj novi
čovjek vrijedan toga? Kad smo kod toga, upravo sam dobila novi brokat.
Luksuzno izvezen. Oduševit će te. Mogu te zamisliti kako od njega krojiš
pripijeni kostim, možda za sljedeći spoj s tim novim muškarcem. Predivne
zlatne boje šampanjca, a imam i savršen baršunasti turban koji izvrsno ide uz
njega. Guvernerova žena bila je sa mnom na letu nedavno. Ona hoće tri metra
za važan ručak u američkoj ambasadi. Da ti ga donesem?
Pogledam Veliku Madam, pitajući se kad je uopće nedavno mogla razgovarat
s guvernerovom ženom, ali njezino lice s ničim ne oda laž.
- Florence! - Caroline odmahne glavom, smijući se. - Kunem se, otjerat ćeš
me na prosjački štap. Koliko za dva, tri metra obje tkanine? Imaš li i turban
ovdje? - Okrene se k meni. - Adunni, skokni dolje. Auto mi je na parkiralištu.
Moja kućna pomoćnica sjedi na prednjem sjedalu. Zove se Chisom. Reci joj
da ti da moju torbicu pa mi je donesi.
Okrenem se i krenem dolje, ali usput čujem Veliku Madam kako govori: -
Prije nego zaboravim, imam i tirkizni til koji bi ti se, mislim, mogao jako
svidjeti...

*
Četiri vrata Carolineina crnog džipa širom su otvorena.
Na suvozačkom sjedalu sjedi djevojka i razgovara mobitelom koji je
uglavila između ramena i uha. Dok govori, kima glavom i smije se, usput
zagrabivši žlicu jollofmu iz posude među nogama pa je prinijevši ustima.
Vozač, muškarac s crnom kapom koja mu prekriva lice, spava na vozačkom
sjedalu koje je spustio u vodoravan položaj. Obje su mu noge podignute u
zrak, uglavljene između upravljačkog kotača i otvorenih vrata auta. Muškarac
se niti ne pomakne kad priđem autu.
- Zdravo - kažem, pogledavši djevojku i pritišćući rukom trbuh da bi utišala
zvukove gladi. - Jesi li ti kučna pomoćnice tete Caroline?
Nimalo ne izgleda ko kućna pomoćnica. Kosa joj je puna gustih, urednih
pletenica koje joj se spuštaju iza leđa. Njezina haljina, jarko žuta i roza s
uzorkom ptica na stablu, nimalo ne sliči na moju. Ne vidim joj stopala, ali
prsti kojima drži žlicu imaju nokte iste rože boje kakva joj je i na suknji.
- Nazvat ću te kasnije - reče u telefon.
- Ili ste joj kći? - upitam. Možda je Carolineina kći. Izgleda kao kći, obučena
je ko kći. I govori ko kći.
- Zovem se Chisom - reče ona, odmjerivši me od glave do pete.
- Ti si sluškinja Velike Madam?
- Da - odgovorim. - Hoće da joj donesem torbicu.
- Naravno - reče djevojka pa se okrene prema stražnjem sjedalu i dohvati
crnu kožnu torbu sa slovima L i V otisnutim posvuda po njoj te mi je doda.
— Kako se zoveš? — upita kad primim torbu.
- Adunni. - Progutam vrelu pljuvačku iz usta dok je gledam.
Dohvati plastični poklopac za jđ/Zo/rižu pa poklopi njime zdjelu, sakrivši
rižu i prženo meso.
- Bia, Adunni, zašto si tako žgoljava? - Na trenutak pogleda mene pa onda
zdjelu, potom se nasmijavši. - Želiš li ostatak moje riže?
Skrenem pogled sa zdjele. Ne smijem prihvatiti rižu jer će me Velika Madam
istući. Ali možda bih mogla naći kutak u kojem ću je brzinski pojesti? - I
Rebecca je stalno bila gladna - reče Chisom. Udari dlanom po poklopcu
kako bi bila sigurna da je riža dobro zatvorena pa mi gurne zdjelu pred nos. -
Uzmi. Moja će mi gazdarica kupiti novu - Poznaješ Rebeccu? - Oči mi se
razrogače, a ja iznenada zaboravim na svoju glad i rižu. - Kako? Znaš li što
joj se dogodilo? Je li bila iz sela Agan?
Chisom slegne ramenima. - Često je govorila o Aganu - reče. - Nas dvije
nismo bile previše bliske pa ne znam je li bila odande, ali kad bih je god
vidjela, dala bi joj hrane. A onda jednoga dana, više nije došla.
- Kada je prestala dolaziti u trgovinu? - upitam.
Chisom razmisli na trenutak. — Možda u ono vrijeme kad se počela debljati.
Prije toga, bila je mršava. Ko ti.
- Počela se debljati? - Srce mi počne brže udarati dok razmišljam o pojasu s
perlicama pod svojim jastukom. Možda ih je skinula jer se previše zaoblila,
ali perlice su na elastičnoj niti pa se pojas mogao širiti i zaista ga nije imala
potrebe skidati. Uzdahnem.
- Chisom, je li ti rekla...
— Adunni! — Velika se Madam zadere odozgo. — Je li Carolineina torbica
u Saudijskoj Arabiji? Trebaš li dobiti vizu prije nego dobiješ pristup torbici,
ehri> Ako ti dođem tamo dolje, ja ću te...
- Evo me, gospojo - viknem prije nego Velika Madam dovrši rečenicu.
Hitro se okrenem pa se skoro spotaknem trčeći prema stubama, a točno prije
nego ugazim na prvu stubu, okrenem se i pogledam iza sebe pa ugledam
Chisom kako mi se smije, odmahujući glavom.
*
— Trgovina vam je mnogo lijepa, gospojo - kažem Velikoj Madam kada
napustimo radnju, a Abu nas poveze preko kratkog mosta. - Tako jako velika,
prekrasna. - Trbuh mi je jako gladan, a od duge mi šutnje usta smrde po
ružnom vonju pa zato pričam i dalje, iako Velika Madam sjedi na stražnjem
sjedalu, teško dišući i ne odgovarajući mi.
- Baš kao u raju - kažem. - Sva ona svjetla unutra što tako prekrasno sjaje. I
miris isto, kao parfem. A tkanine? Tako skupocjene.
Tako lijepe.
Abuove oči kliznu na mene, ko da hoće pitat jesam sišla s uma, no ja
nastavim govoriti. - I svi ti ljudi koji vam dolaze u trgovinu i zovu vas
telefonom, jako važni nigerijski ljudi. Djeca su vam sigurno ponosna što ste
im majka. - Zatim utihnem.
Kada Abu skrene na cestu koja vodi prema kući, Velika Madam se oglasi: -
Stvarno misliš da je tako?
Isprva nisam sigurna obraća li se meni pa samo prošaputam odgovor: - Da,
stvarno mislim da je tako.
Velika se Madam nasmije. Pravim smijehom. Okrenem se pa je pogledam na
stražnjem sjedalu. Smiješi se. Meni. Sa mnom.
- Jako vješto znate prodati svakomu - kažem joj, zaboravivši na glad, na
Chisom i sve drugo što me muči. - Sve mušterije koje su danas ušle u
trgovinu, svima ste prodali i zaradili lijep novac. Kad vas čovjek tako gleda,
prodaja se čini kao najjednostavnija stvar na svijetu. Svega mi, gospojo, ako
ikad budem htjela prodavati tkaninu, hoću to raditi baš tako kao što vi radite.
- Kao ja? - Velika Madam pritisne svoje prste, pune zlatnog prstenja, o svoja
prsa pa se ponovno nasmije, a oči, koje joj su maloprije bile crvene i
umorne, sada zabljesnu, obasjavši cijeli auto. — Adunni, započela sam svoj
posao od nule — reče, pridigavši se kako bi sjela uspravnije i nagnula se
naprijed. - Prije petnaest godina prodavala sam jeftine materijale iz svojeg
prtljažnika, vozeći od mjesta do mjesta i tražeći mušterije. Nisam rođena
bogata.
Marljivo sam radila kako bih uspjela. Borila sam se. Nije bilo lako,
pogotovo jer moj suprug, Šef, nije imao posao. Ako želiš uspjeti kao ja,
Adunni, morat ćeš marljivo raditi. Izdići se iznad svega što ti život priredi. I
nikad, nikad ne odustaj od svojih snova.
Razumiješ li?
Kimnem. Ne skidam pogleda s nje. Osjetim nešto između nas trenutak koji
smo podijelile. Nešto toplo, ljepljivo, kao zagrljaj starog prijatelja.
U tom trenu Abu pritisne trubu piiin, a Velika Madam trepne i pogleda oko
sebe. — Ah? Zar smo već kod kuće? Adunni, što si blenula u mene? Izlazi iz
auta i bježi u kuću prije nego ti glavu otkinem. Idiotkinjo!
Izađem iz auta, premećući u glavi sve što smo upravo podijelile:
topao pogled, blagi osmijeh, nadu da će možda nekad biti dobra prema meni,
pa brzo potrčim u kuću.

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

Činjenica: Nigerija ima najveću kršćansku populaciju u Africi. Jedno

bogoslužje može okupiti pastvu koja broji i do 200 000 duša.
Buhari pobijedi na izborima.
Kofi pleše okolo od sreće ko da su Buhari i on od iste majke i oca. -
Promjena je došla - reče mi kada je te-ve objavio objavu prošlog tjedna,
skinuvši svoju bijelu kapu s glave, bacajući je u zrak i hvatajući je sa
smijehom. - Promjena je došla! Nigerija će procvast!
Ovo smo čekali!
Tata je uvijek pratio izborne vijesti pa se sada s trunkom tuge u srcu zapitam
je li i on zaplesao na te vijesti i misli li još na mene.
Ali Velika Madam bila je ljuta ko ris. Toliko je proklinjala Buharija da me
strah da će se čovjek svakog trena srušit mrtav. Govorila da je nadriliječnik.
Da ne zna engleski. A to mi je dalo misliti, ako on ne zna engleski, a postao
je predsjednik, možda i Adunni jednoga dana može postati predsjednica?
Danas je prva nedjelja travnja i idemo u crkvu Velike Madam na posebno
bogoslužje za poslovne žene. Kaže da moram ići s njome kako bi vukla vreću
tkanine koju želi podijeliti ženama iz grupe.
Nisam nijednom bila u crkvi otkako sam došla u Lagos pa osjećam uzbuđenje
sjevši u auto i vozeći se sprijeda s Abuom.
Velika Madam i Veliki Tata sjede otraga. Velika Madam nosi svoj bou-bou,
ali ovaj je načinjen od teška zlatnog materijala, toliko teška da moram
pridržati rubove kako bi se mogla uspeti u auto Na ramenima i rukavima
načičkani su bijeli, svjetlucavi kamenčići a ovratnik je prošiven debelom
linijom srebrne čipke. Zlatni gele izgleda kao brod koji joj se nasukao nasred
glave, a u ušima su joj naušnice, po pet crvenih perli nanizanih na nit, koje
joj vuku uši prema ramenima.
I dalje nosim Rebeccine cipele. Rubovi su se počeli parati pa sam ih jučer
iglom i koncem zašila. Sviđaju mi se cipele jer mi daju osjećaj da poznajem
Rebeccu otprije, kao da je posvuda vodim sa sobom na svojim nogama, kao
da dijelimo život i tajne. Znam da ću vrlo skoro doznati što se dogodilo,
zašto je jednostavno nestala i zašto nitko u kući ne želi o njoj govoriti.
Gđa Tia još je u Port Harcourtu. Jutros mi je poslala poruku.
Kaže da joj je mama na bolničkom liječenju od Nove godine i da su se stvari
„konačno smirile" pa će se prvim sljedećim letom vratiti u Lagos. Kaže mi i
da joj suprug, Bog ga blagoslovio, svakog petka dolazi u Port Harcourt kako
bi bio s njom.
Pročitam poruku triput prije nego odgovorim: U REDU. VIDIMO SE
USKORO.
- Imaš li novca za milodar? - Velika Madam sada upita Velikog Tatu, dok se
auto uspinje mostom koji izgleda kao da visi s mnogo niti, tankih bijelih
prstiju koji ga pridržavaju s lijeve i desne strane.
Mislim da je to Lekki-Ikoyi most kojim gđa Tia trči izjutra.
- Kakva mi to glupa pitanja postavljaš, Florence? - odgovori Veliki Tata. -
Jesi li mi dala novac za milodar?
Velika Madam progunđa, otvori svoju pernatu torbicu pa izvuče novac,
nekoliko svežnjeva povezanih smeđom elastičnom gumicom.
-Tu je pedeset tisuća naira - reče, odvojivši jedan debeli svežanj od ostalih.
— Daj deset tisuća kao milodar. Ostatak ti je za donaciju na okupljanju
Dobrih muškaraca sljedećeg vikenda. Šefe, pobrini se da novac dospije u
donaciju, jer kad sam ti zadnju put dala dvjesto tisuća naira za Izlet
muškaraca starijih od pedeset, crkveni ga tajnik nije dobio.
Veliki Tata zgrabi novac iz njezine ruke pa ga gurne duboko u džep svoje
zelene agbade. - Zašto se ne strpiš dok dođemo u crkvu pa možeš uzeti
mikrofon i objaviti cijeloj pastvi da si svojem mužu, glavi obitelji i
gospodaru kuće, dala dvjesto tisuća naira za izlet i da je on taj novac
potrošio na druge stvari? Beskorisna ženo.
Velika Madam kimne glavom, ali joj se vilica trese i trese kao da se bori da
ne zaplače, a ja osjetim nekakvu samilost prema njoj.
Kada se okrene prema prozoru i počne šmrcati, uvlačeći nešto u nos, Abu
pojača zvuk na radiju, a Nedjeljne vijesti ispune auto bukom.
Nastavimo se tako voziti, a svi osim radija šute, sve dok se Abu ne spusti s
mosta pa skrene lijevo na kružnom toku.
*
Kada Abu zaustavi auto, Velika Madam izađe, ali Veliki Tata ostane u autu.
Reče da će nam se kasnije pridružiti, da najprije želi popušiti cigaretu kako
bi mu se um otvorio za poruke odozgo.
Crkva je okrugla građevina nalik šeširu sa zlatnim, naoko teškom križem
navrh krova. Prozori su, nabrojim ih pedeset, napravljeni od šarena stakla s
crtežima golubica i anđela po njima, a cijelo je dvorište puno automobila
velikih kao džip Velike Madam.
Svi dolaze obučeni kao da idu na proslavu svojeg rođendana ili na
vjenčanje, u visokim petama, geleima svih duginih boja, skupim čipkama i s
mnogo šminke na licima žena.
U Ikatiju crkva ima samo krov, klupicu i bubanj za glazbu, a ljudi tamo nose
robu kao da nekoga oplakuju, a tako i pjevaju.
Ovdje, čak i izvana, čujem puno glazbe koje me tjera da poželim zaplesat.
Popnemo se stubama pa uđemo na mjesto koje izgleda kao primaća soba bez
sofa. Unutra se čini hladno, a mnogo se ljudi tu smije, priča, osmjehuje i
pozdravlja međusobno. Ispred nas su ulazna vrata crkve, dva staklena vratna
krila s crvenim tepihom koji se prostire na podu pred njima.
Pred jednim od staklenih krila stoji žena obučena u preusku crnu suknju koja
joj, čini se, uzrokuje probleme s disanjem, i crvenu košulju, koja izgleda ko
da pripada dvogodišnjem djetetu. Tako je uska da joj grudi gura sve do
vrata. Ispod obilja šminke, naziru se bubuljice šta joj osipaju lice pa izgleda
ko da je imala bolest boginja koju nije preboljela do kraja.
- Dobro jutro, dobro došli u Svečanu arenu - kaže, počastivši Veliku Madam
osmijehom koji joj razvuče usne, gurnuvši sve bubuljice oko usta u jedan kut.
- Pretpostavljam da vam je ovo kućna pomoćnica - reče, gledajući me ko da
sam naopako obukla odjeću.
Kleknem pa je pozdravim. - Dobro jutro.
- Adunni, diži se i donesi mi torbicu - reče Velika Madam.
— Da, to mi je sluškinja — reče ženi. — Ako se dobro sjećam, sluškinjama
nije dopušteno ući u crkveni auditorij? Trebat ću je nakon bogoslužja da
dovuče tkanine iz auta.
Žena odmahne glavom. - Tako je, ne smije unutra. Pridružit će se bogoslužju
za sluškinje otraga. Osobno ću je odvesti i dovesti vam je natrag kasnije.
Uđite, gospođo. Bog vas blagoslovio.
Stojim ondje i gledam kako Velika Madam prolazi kroz staklena vrata, a
zapuh hladna zraka i raspjevanih glasova pobjegne kroz njih pa se probije do
mene.
- Zašto ne idem za svojom gazdaricom u crkvu? - upitam ženu nakon što vrata
progutaju Veliku Madam. — Gdje ću je naći kad sve bude gotovo? Ne znam
ništa u Lagosu. Ne želim se izgubiti.
Žena razvuče usne u blag osmijeh. - Ne brini, sve će biti u redu.
Pođi sa mnom. Ovuda.
Pođemo iza crkve. Hoda na svojim crvenim cipelama visokih peta ko da je
pod nategnut konop. Prođemo puteljkom oko kojeg je i slijeva i zdesna
grmlje, koji sliči na razdjeljak načinjem u kratkoj, gustoj kosi na posve ravnu
tjemenu. Dođemo do kućice. Prvi je to put da u Lagosu vidim sivu kuću, a
ona me smjesta podsjeti na Ikati. Nije obojana, nema ni prozora ni vrata.
Pokraj nje stoji druga mala kuća, a ni na njoj nema vrata. Namirišem pišalinu
i prije nego ugledam obli rub bijele zahodske školjke i razbijene, smeđe
pločice na podu. Izgleda ko da su jednostavno sklepali kućicu kako im je
došlo pa je bacili iza crkve, nakon što su već potrošili sve pare na raskoš
crkve sprijeda.
Ovdje se održava bogoslužje za sluškinje - reče, pokrivši nos jednom rukom
i pritom utonuvši vrhom zaoštrenog crvenog nokta u obraz. - Imamo
problema sa sustavom za ispiranje zahodske školjke, ali i to je stavljeno na
popis nužnih popravaka. Valjda će biti riješeno do sljedeće nedjelje.
Uglavnom, pridruži se ostalim sluškinjama ondje i sjedni. Propovjednik će
uskoro doći. Vratit ću se po tebe nakon bogoslužja, u redu?
Uđem unutra i ugledam pet, šest djevojaka što sjede na podu, pognutih glava.
Izgledaju kao da su istih godina kao i ja: četrnaest, petnaest. Sve su odjevene
u prljave angora haljine ili obične tkanine s cipelama koje su ko mokar
toaletni papir, pune rupa. Kosa im je neuredna ili podšišana nakratko pri
glavi. Vonjaju na smrad znoja, na tijela koja treba dobro oprat i sve izgledaju
tužno, izgubljeno, uplašeno. Ko i ja.
— Dobro jutro svima — kažem, pokušavši se nasmijati i želeći vidjeti mogu
li se s nekom od njih upustiti u razgovor i sprijateljiti se.
Ali nitko mi ne odgovori.
- Dobro jutro - ponovim. - Zovem se Adunni.
Jedna od djevojaka podigne pogled, a oči joj se zaustave na mojima.
U njima nema ljubaznosti. Ništa. Samo strah. Hladni strah. Ne reče ni riječi,
ali svojim pogledom kao da mi da do znanja: Ti si ja. ]a sam ti. Naše su
gazdarice različite, ali nas smo dvije iste.
Okrenem se uokolo pa ugledam Chisom u desnom kutu, na drugom kraju
prostorije, gdje tipka po mobitelu. Smjesta zaboravim druge djevojke i
zaputim se ravno k njoj. U uhu joj je bijela žica, a ona kima glavom slušajući
tihu glazbu i jedući žvakaću gumu.
Izgleda sretno u plavoj, misnoj haljini, crnim cipelama i čistim bijelim
čarapama. Nagnuvši se prema njoj upitam se je li i ona stvarno kućna
pomoćnica ko ja i ostale djevojke ovdje, ili Caroline možda svojim kućnim
pomoćnicama pristupa na drugi način.
- Chisom - obratim joj se.
Napuše balon od žvakaće gume pa ga jezikom dokrajči. Onda udari dlanom
po podu kraj sebe, pozivajući me da sjednem kraj nje pa izvuče slušalice iz
uh. - Zgoljava! - reče. - Kako si?
- Zovem se Adunni, ali dobro sam, hvala na pitanju - odgovorim. - Je li ovo
tvoja crkva?
- Ne - odgovori. - Moja gazdarica ide u drugu crkvu. Došle smo samo zbog
programa za poslovne žene. Zašto sjedimo ovdje?
Na podu? Upitala sam onu razvodnicu s bubuljicama, ali rekla mi je samo da
je „takav protokol." Moja je gazdarica rekla da bih trebala ići s njom i da će
se žaliti nakon bogoslužja. Sto uopće znači riječ protokol?
— Ne znam. — Sjednem na pod pa privučem k sebi koljena ko i ostale
djevojke. — Tvoja je gazdarica jako dobra prema tebi — kažem. — Zašto?
- - Jer je dobra žena - reče Chisom - i jer se ona i ja, razumijemo se. Ja
pazim na nju, a ona pazi na mene.
- Kako? - upitam. Ako mi otkrije, možda mogu i ja paziti na Veliku Madam;
možda onda i ona bude dobra prema meni.
— Znam stvari o svojoj gazdarici - reče Chisom. - Stvari koje nitko drugi ne
zna. Sve njezine tajne, sve, i čuvam ih za sebe. Nas dvije smo više od
gazdarice i pomoćnice. Kao sestre smo. Ali ti, i sve ove djevojke ovdje? Ne
postoji ništa što vi možete napraviti da vam gazdarice budu dobre prema
vama. Ništa. Većina ih je jednostavno pokvarena i zla. - Chisom gurne žicu
nazad u uho pa počne kimati glavom i pucketati prstima.
Pričekam trenutak pa je podbodem laktom. - Chisom?
Izvuče opet žicu pa me pogleda ozlojeđenim pogledom — Sto?
- Onoga dana u radnji - kažem, govoreći tiho - rekla si da je Rebecca
najprije bila mršava pa da se onda počela debljati. Znaš li što joj se
dogodilo nakon što se udebljala? Zašto se udebljala? Je li pobjegla?
- Ne znam - odgovori Chisom. - Nas dvije nikad nismo puno razgovarale, ali
kad sam je vidjela, izgledala je krupno. A kad sam je vidjela drugi put nakon
tog prvog, izgledala je još krupnija, a onda sam shvatila.
- Zbunjuješ me, Chisom - kažem u trenutku kad neki čovjek uđe u sobičak.
Nosi radničko odijelo i drži veliku, crnu Bibliju pod rukom. — Zdravo
svima — reče, klizeći pogledom preko sviju nas i osmjehujući nam se. - Ja
sam pastor Chris. Danas ćemo...
- Sto si shvatila? - upitam Chisom. Srce mi udara tako jako da nadglasava
sve što pastor govori. — Reci mi što si shvatila?
- Rebecca mi je rekla da se udaje - kaže Chisom, šapćući. - Bila je jako
sretna, no činila se i jako uplašenom. Sljedeće što sam čula je da se jednog
poslijepodneva nije vratila s tržnice. Ali...
- Rekoh, možemo li svi ustati? - reče pastor, pljesnuvši rukama.
— Vas dvije u kutu, prestanite brbljati. Dižite se!
- Čekaj - kažem Chisom ne potrudivši se niti pogledati pastora u lice. - Za
koga se Rebecca trebala udati?
- Ne znam, ali mislim... - Ruka joj poleti na usta. - Sššš, pastor dolazi
ovamo.
*
Nakon toga više nisam imala prilike razgovarati s Chisom. Njezina
gazdarica, Caroline, došla ju je tražiti usred naše mise pa je povela u veliku,
otmjenu crkvu sprijeda, a nakon bogoslužja, stala sam kraj crkvenih dveri
nadajući se da ću je pronaći. Očima sam pretraživala more žena i muškaraca
u lijepoj odjeći dok su jeli mesne pite, i smijali se, i razgovarali o
bogoslužju, ali ne vidjeh ni nju ni Caroline. Razmišljala sam o tomu da uđem
u samu crkvu pa pokušam tamo pronaći Chisom kada me Velika Madam
dohvatila za kosu i odvukla u auto.
Sada smo u autu, vozimo se kući u tišini.
Veliki Tata pozadi glasno hrče, a Velika Madam telefonom razgovara s nekim
o „nabavci organdi tkanine za vjenčanje s dvjesto gostiju.11 Kada dođemo
kući, Velika Madam i Veliki Tata izađu iz auta, ali ja ostanem sjediti unutra.
Ne želim ući u kuću. Želim ostati ovdje, u autu, i sakriti se tu zauvijek.
Ništa što je Chisom rekla o Rebecci nema smisla. Ako se trebala udati za
nekoga, zašto Kofi ne zna ništa o tomu? Zašto nitko drugi ne zna? Uzdahnem.
Umorna sam. Gladna. Zbunjena. I ljuta na sebe, jer sam vjerovala da se nešto
ružno dogodilo Rebecci, a ona je zapravo bila sretna i udavala se, i možda je
jednostavno odučila pobjeći jer nije htjela da joj Velika Madam pokvari
svadbene planove.
Isto kao što ni ja ne želim da mi Velika Madam pomrsi račune i spriječi me
da odem u školu.
Ali zašto je skinula pojas s perlicama ako je posrijedi bila samo udaja?
Ponovno uzdahnem.
Kosa, za koju me Velika Madam danas vukla u crkvi, boli me sve do mozga.
Tijelo mi je ko karta; pokazuje sve biljege na mjestima gdje me Velika
Madam previše tukla. Jedan na leđima; rana koju je dvaput otvorila petom
svoje cipele, prouzročivši da tjednima ružno smrdi nakon što se gotovo
sasušila. Drugi je iza uha, još jedan lijevo od čela.
Kako ću se osloboditi ovog mjesta? Kraj travnja čini se tako daleko, iako je
do njega ostalo smo još nekoliko tjedana. A čak ni tada, nisam sigurna hoću
li dobiti školarinu, a čak i ako je dobijem, hoće li me Velika Madam pustiti
da odem odavde? Osjetim duboku čežnju za Ikatijem, za mojim prijašnjim
životom, čežnju koja mi stegne srce i natjera me na plač.
— Adunni — reče Abu, a ja podignem pogled, shvativši da sam zaboravila
da je uopće u autu. - Haba. Što te natjeralo na suze?
Obrišem lice. - Sve Abu - odgovorim. - Moj život, Rebecca, sve.
Jednostavno mi je dosta svega.
Stavim prste na ručicu vrata pa gurnem kako bi ih otvorila.
- Čekaj — reče Abu. — Zašto plačeš zbog Rebecce? Ona nije ovdje.
- Istina - odgovorim pa mu ispričam o pojasu s perlicama i svemu što mi je
Chisom rekla.
Abu kima glavom dok govorim, a kada završim, uzdahne pa kaže: — Alah
bio s njom.
- Amen - odgovorim. - Stalno imam osjećaj da je bila u nekoj nevolji i da će
se možda ono što je snašlo nju dogoditi i meni. Osjećam neku bliskost s
njom. Bila je iz sela Agan, koje nije daleko od moga sela. Ali sada mislim
da je dobro. Samo je pobjegla da bi se mogla udati, a ja sam razbijala glavu
njome nizašto.
- Adunni - reče Abu, osvrnuvši se preko ramena prema kući koja nas gleda iz
daljine. — Želim ti nešto pokazati. Nešto što sam našao u autu... nakon što je
Rebecca nestala.
- Što? Što si našao?
- Ne sada - reče, ponovno se osvrnuvši preko ramena. - Ono što ti hoću
pokazati nalazi mi se u sobi. Pokazat ću ti kada Veliki Pata zaspe ili možda
kad ga ne bude u kući, koi — Lice mu se doima smrtno ozbiljnim, oči tako
razrogačene od straha da i sama osjetim da mi srce počinje brže udarat.
- U redu - odgovorim. - Kada dođeš, pokucaj na vrata tri puta, tako da znam
da si ti. Ne volim noču nikomu otvarati vrata.
- Eh - reče, kimajući glavom - pokucat ču triput pa pričekati ispred tvoje
sobe.
- Do tada - kažem, osjetivši da mi mobitel vibrira na prsima.
Izađem iz auta, udaljim se od Abua pa se sakrijem iza jednog lonca sa
cvijećem prije nego izvučem mobitel.
Još jedna poruka od gđe Tije.
Upravo sjedam na let za Lagos. Vidimo se sutra poslijepodne zbog kupke.
Tvoja je gazdarica dopustila da pođeš sa mnom na „tržnicu. “Ne moraš
odgovarati. xx Neznatno se osmjehnem, zapitavši se što xx znači, prije nego
gurnem mobitel natrag u grudnjak pa utrčim u kuću i bacim se na svoje
kućanske poslove.

ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Činjenica: Jorupska etnička skupina blizance smatra moćnim, nadnaravnim

blagoslovom za koji vjeruju da obiteljima u koje su rođeni donose veliko
bogatstvo i zaštitu.
- Hej - reče gđa Tia kada se sastanemo u dvorištu u ponedjeljak
poslijepodne.
Sjedi po stablom kokosa, a kada me ugleda odgurne se s tla i ustane,
otresavši prašinu i pijesak s guzova. - Jao, pogledaj se. Suha si kao grančica.
Je li moguće da su prošla skoro četiri mjeseca otkako smo se posljednji put
vidjele?
- Da - odgovorim. - Još prije Božića.
Nakratko me zagrli. — Doletjela sam u Lagos nekoliko puta od Božića, no
samo kako bih skoknula do ureda. Svratila bih te obići, ali nisam mogla. Jesi
li dobivala moje SMS poruke?
- Jesam - odgovorim. - Kako vam je mama? Je li dobro sada?
Pokušavate li se vas dvije sada zbližit?
Maknem zasun s dvorišnih vrata, otvorim ih pa izađemo vani na ulicu i
zaputimo se prema njezinoj kući. Crna glatka cesta pruža se pred nama,
izgledajući pod vrelinom sunca ko da je natopljena uljem, a njezin gornji sloj
je ko površina vode, namreškana sitnim valovima.
Kimne glavom. - Imala je infekciju u prsnom košu i skoro smo je izgubili, no
nekako se uspjela izvući. Stvari su puno bolje među nama... hvala što brineš.
Kako si provela Božić, kakva ti je nova godina? Kako je Velika Madam? Je
li te prestala tući. Izgubila si jako mnogo na težini.
Uvijek me pita tuče li me gazdarica i dalje, a moj se odgovor nikad ne
mijenja. — Jučer mi je nakon crkve izlila vodu po glavi - kažem. - Netko se
poslužio zahodom u prizemlju i nije dobro pustio vodu. U školjki je ostalo
govana. Rekla je da sam se ja postala.
Istukla me, govoreći mi da sam vražje dijete i da sam velika, debela
lažljivica. Uopće mi ne daje hrane da bi se mogla nadebljati. Zašto mi onda
govori da sam debela? Natjerala me da gurnem ruku u školjku, pokupim
govna jedno po jedno pa ih odnesem u naš zahod.
Gđa Tia složi facu ko da hoće povratit. - To je... - Odmahne glavom i ne kaže
ništa više dok ne dođemo do njezinih dvorišnih vrata, gdje zateknemo jedan
auto parkiran ispred.
Gđa Tia uspori korak. - To je auto moje svekrve - reče potiho. - Rekla sam
joj da ćeš ići sa mnom. Ken ju je nagovorio da ti dopusti da me pratiš. Ne
mogu vjerovati da sam pristala na ovo, ali tko zna?
Možda će kupka pomoći, možda sve ovo... stres kojem me ona i svi drugi
izlažu, možda sve nestane. - Odmahne glavom pa progovori još tiše, samo za
sebe. - Ne pijem pilule od prošle godine. Činimo sve što treba, ali se ništa
još nije dogodilo. Prokleto je frustrirajuće.
Pilula je tableta, tableta je lijek. Poput onoga koji mi je Khadija spravljala u
Morufuovu domu da ne bi ostala trudna. Ako gđa Tia više ne uzima lijek koji
zaustavlja dijete, a pokušavaju već mjesecima, zašto dijete ne dolazi?
Stavim ruku na rame gđe Tije pa joj kažem da će sve biti dobro, isto onako
kako ona meni stalno govori.
Nagradi me ozarenim osmijehom pa me povuče za ruku. - Dođi, hajdemo ovo
obaviti.
*
Svekrva gđe Tije mršava je žena s nosom što izgleda ko čajnik. Izgleda
jednako ko doktor Ken, samo bez brkova koji se njemu spuštaju do vilice, i s
kratkom, crnom perikom na glavi. Nosi skupu haljinu od crvene čipke s
kamenjem po sebi, a kada je pozdravim, samo frkne nešto kroz čajnik od
svojeg nosa.
GđaTia uđe u auto pa sjedne kraj žene, a ja, ja sjednem sprijeda s vozačem.
- Moscow - reče doktorova mama, obraćajući se vozaču. - Idemo u The
Miracle Centre u Ikeji. Onaj kod kružnog toka Shoprite.
Sjećaš se?
Moscow, muškarac s glavom koja izgleda ko da je puna suhog cementa,
preteškom za njegov vrat, reče da, sjeća se gdje je to mjesto i počne voziti.
Uključi radio pa sjedim ondje, ćuteći studen iz klime i slušajući na radiju
ženu koja priča ko da je iz Amerike i govori o novom predsjedniku Buhariju
i da će u Nigeriji sad biti bolje kada je on izabran.
Gđa Tia i doktorova mama, one ne razgovaraju pozadi. Jedini zvukovi u autu
su oni brljanja žene koja zvuči ko da je iz Amerike.
Govori tako brzo da je jedina riječ koju u sat vremena vožnje uspijem
razabrati Obama.
Prometna gužva vani najgora je što sam ikad vidjela u životu.
Auta na cesti trube ko da u njima sjede ludi ljudi, a vozači proklinju.
Nakon oko tri sata, vozač skrene kroz jedna dvorišna vrata, zaustavi auto i
izgasi motor.
Doktorova mama kaže gđi Tiji: - Tu smo. Evo ti marama da imaš čime
pokriti glavu. Ovo je posvećeno tlo. Mogla bi dati novine onoj sprijeda. I
ona mora pokriti kosu. Još mi nije jasno zašto si sa sobom na nešto ovako
sveto, ovako osobno, povela susjedinu sluškinju, nekoga koga uopće ne
poznaješ. Zaista to ne mogu shvatiti. — Mora ući sa mnom — reče gđa Tia.
— Tako smo se dogovorile.
Ako ona ne može ući sa mnom, odlazim. Maramu ću dati njoj, a ja ću se
pokriti novinama.
- I ući unutra izgledajući kao što? Prosjakinja? Tia, molim te, pripazi kako se
ponašaš - reče žena kao da joj je već dosta gđe Tije i njezinih brojnih
problema.
- Pozvala sam je ovamo - reče gđa Tia. - Nije pošteno tražiti da nosi novine
na glavi ako već nije tražila da me prati ovamo.
- Nećeš ući unutra s novinama na glavi - reče doktorova mama.
- Istina, neću - reče gđa Tia, prekriživši ruke pred sobom i izbacivši gornju
usnicu ko Ijutito, malo dijete. — Neću se pomaknut ni centimetra ako Adunni
ne dobije maramu.
Doktorova mama prošaputa nešto na jorupskom. Znam da gđa Tia ne
razumije što govori, no žena se zapita ima li gđa Tia problema s mozgom i
gdje je samo doktor našao ovako ludu ženu iz Port Harcourta iz Inozemstva
za brak.
Ne želim da se svađaju zbog mene pa se okrenem prema stražnjem sjedištu. -
Mogu se pokriti novinama - kažem. - Mogu ih nositi i kao haljinu ako želite.
Gdje su?
Uputim gđi Tiji pogled, preklinjući je njime da mi da novine.
Gđa Tia kimne glavom, dohvati novine sa stražnjeg sjedala pa mi ih doda.
Omotam ih oko glave, presavijajući ih ovdje i ondje.
Poderu se na mnogo mjesta, ali nakon nekog vremena počnu ličiti nekakvoj
sklepanoj kapi.
- Vidite? Izgleda jako dobro - kažem, osmjehnuvši im se i pokazavši im sve
svoje zube.
Doktorova mama prosikće, otvori vrata auta pa izađe. - Naći ćemo se unutra
- reče, zalupivši vratima i udaljivši se.
Ja i gđa Tia, nas se dvije pogledamo i prasnemo u smijeh.
*
Prorok tog Miracle Centrea je niski muškarac s krivim nogama ko dva slova
C koja se međusobno gledaju. Radi njih izgleda kao da poskakuje, a ne kao
da hoda.
Ima pospane oči pa ga čak i kada je budan želiš prodrmati jer ti se čini da
spava. Nosi dugačku crvenu halju s bijelim pojasom oko stomaka. Na glavi
mu stoji bijela kapa s ukošenim ljubičastim križem, a u ruci ima malo, zlatno
zvono. Kada ja i gđa Tia kročimo u crkvu, on skoči, zazvoni zvoncem gran,
gran, pa nam kaže: - Dobro došle u zonu. Sjednite.
Unutra ima nekih trideset drvenih klupa, baš ko u mojoj školi u Ikatiju.
Doktorova mama sjedi na kraju jedne od njih pa gđa Tia i ja sjednemo na
istu. U prednjem dijelu crkve, iza drvenog oltara s dugim, smeđim križem po
sredini, stoji slika muškarca. Mislim da je to Isus, ali ovaj Isus izgleda
gladno, s ozlojeđenim licem. Izgleda pomalo ko i Katie u Londonu, s dugom
smeđom kosom.
Zašto Isus izgleda ko netko drugi u Inozemstvu? Možda Isus zapravo i je iz
Inozemstva?
U zraku je neki oštar miris, a nos mi ga slijedi do tri zelene spirale za
komarce na podu, iz kojih se diže sivi, lelujavi dim. Na podu su i crvene
svijeće; prebrojim ih petnaest oko noge oltara.
«- Alafia - reče prorok.
- Rekao je mir vama - prošaputam gđi Tiji. - Alafia znači mir na jorupskom.
- Alafia — odvrati gđa Tia proroku.
Ja poželim čovjeku dobar dan.
Doktorova mama, ona počne govoriti proroku tečnim jorupskim.
Kaže mu da se gđa Tia udala za njezina sina i da nije dobila dijete više od
godinu dana otkako su ušli u brak. Da se umorila od molitava i preklinjanja
za dijete i da misli da bi gđa Tia mogla imati nekog zlog duha koji guta djecu
u sebi. Da je gđa Tia donijela zloduha sa sobom kad se vratila i da ga treba
otjerati da se vrati natrag u Inozemstvo. Pogleda me poprijeko govoreći sve
to, jer dobro zna da je razumijem.
Ja držim pogled na prorokovim stopalima. Nema cipele. Nožni mu prsti
izgledaju ko da su spaljeni.
- Dakle, doveli ste je radi moćne kupke - reče prorok na engleskom. - Ovo je
zemlja rješenja, amen? Zemlja čuda. Čudesa dvadeset četiri sata. - Nakašlje
se. - Jeste li donijeli robu u koju će se presvući. Jer mora odbaciti robu u
kojoj je došla. Došla je u ruhu tuge i jalovosti; a vratit će se u ruhu
blizanaca. Amen?
- Samo jedno dijete - prošaputam.
- Blizance - reče doktorova mama, strijeljajući me očima. - Amen. Dva
dječaka.
- Imam druge traperice i čistu majicu u prtljažniku - odgovori gđa Tia.
- Dobro - reče prorok. - Mlada ženo, klekni da se najprije pomolim za tebe.
Gđa Tia klizne sa sjedišta klupe pa klekne. Ja i doktorova mama, i nas dvije
obje kleknemo. Prorok skoči na noge, počne obilaziti oko gđe Tije. Obiđe je
jednom, zazvoni zvoncem, a halja mu se oko njega raširi ko krila orla. Onda
obiđe oko nje dvaput, zazvoni zvoncem dva puta. Učini to sedam puta, sve
dok ne počne izgledat ko da je ošamućen. Nastavim čuti zvonce u glavi dvije
minute nakon što prestane zvoniti njime.
Kada počne skakati, gore-dolje, pljeskajući s oba dlana, govoreći: - Eli...
Jah... Dijete... - doktorova mama počne kimati glavom da, da, da, pa reče: -
Muška djeca, muška djeca.
Gđa Tia odškrine jedno oko, izgledajući ko da hoće prasnut u smijeh, no
onda ga opet zatvori.
Ostanemo tako na koljenima sve dok prorok ne prestane sa skakutanjem pa
nam reče da je sad vrijeme za kupku koja će urodit djetetom.

ČETRDESET PETO POGLAVLJE

Činjenica: Neki od najbogatijih pastora na svijetu žive u Nigeriji, a neto

vrijednost njihove imovine zna se popeti do 150 milijuna dolara.
Prorok poskakuje pred nama, vodeći nas puteljkom crvena pijeska.
Zelene biljke, pune trnja, s granama u obliku ruka sa slomljenim prstima,
rastu iz glinenih posuda s obje strane puteljka. Na kraju staze nas dočeka
žena, odjevena u iste halje ko i prorok, počastivši nas osmijehom koji
izgleda ko da je izokrenut naopako. Podsjeti me na kućnu muhu, ta žena, sa
svojim žgoljavim tijelom i rukama koje su puna dlaka na mjestima gdje joj se
vidi koža, i velikim očima koje se malo izdužuju prema stranama glave, i
dugačkom, tankom, ljubičastom tkaninom oko tijela koja izgleda ko tanašna
krila. Nosi istu kapu ko prorok, ali njezina izgleda ko da natiče. Nazrem
crvenu periku pod kapom pa mi se učini ko da joj se auto popeo na glavu i
pregazio je puno puta.
Klekne pred čovjeka. - Alafia.
Muškarac kimne glavom pa joj položi dlan na kapu. - Mir s tobom, Majko u
Jeruzalemu.
Okrene se k nama. - Ovo je Majka u Jeruzalemu Tinu - reče.
- Ona je na čelu naših žena darovateljica rođenja. Moćna žena u
čudotvornom bogoslužju stvaranja djece. Možete je zvati i Majka Tinu, neće
joj smetati. Ona će našu sestru povesti do rijeke. Muškarcima nije dopušteno
ići pa ću ja ostati ovdje.
Gđa Tia oglasi se zvukom kao da ju je nešto uštipnulo. — Zar smjesta? Zar
ne možemo to, recimo, učiniti kasnije? Treba mi trenutak da porazmislim. Da
posložim misli.
- Jesi li je obišao sedam puta sa zvonom? - Majka Tinu upita proroka. — Jer
jednom kad je to učinjeno, kupka se ne smije odgoditi.
Nema povratka. - Osmjehne se. - Brzo ćemo biti gotove.
- Smije li me Adunni pratiti do kraja? - upita gđa Tia.
- Budalaštine - reče doktorova mama. - Neviđene budalaštine.
— Adunni, smiješ poći s nama — reče Majka Tinu. — Ali moraš držati oči
sklopljenima tijekom obreda. Ovo nije filmsko kino.
- Dobro, gospojo - kažem.
- Pođite - reče prorok. - Nakon kupke, vratite se u crkvu da vam dam
posebnu mast kojom ćete mazati tijelo.
- Zar i mast? - upita gđa Tia. - Pa zašto ne i apartman u Ritz-Carltonu i
povratak kući limuzinom? Niste spominjali ništa osim kupke.
- Možemo o tomu raspravljati kasnije - reče doktorova mama, govoreći i
škrgućući kroz stisnute zube. — Zasad, molim te, samo poslušaj i radi što ti
kažu.
- Pođite za mnom - reče Majka Tinu.
Pođemo za njom pa skrenemo lijevo na drugi puteljak. Crveni pijesak pod
mojim stopalima mokar je i hladan, a kamenje mi se zabija u potplate.
Hodamo dok ne ugledamo rupu među smeđim stijenama, okrugli otvor kroz
koji ljudi mogli prolaziti. Zrakom se pronose glasovi; mnoštvo žena pjeva u
daljini, zavijajući bez ijedne riječi i tako naručući pjesmu tuge.
Gđa Tia me čvrsto drži za ruku, a njezini mi nokti štipaju kožu, skoro
puštajući krv. - Koji je ovo vrag? - prošaputa mi u uho.
- Nema tu vragova, nije ovo pakao - šapnem u odgovor. - Ovo je posvećeno
tlo. - Jako volim gđu Tiju, ali ponekad zna govoriti stvari koje nemaju
nikakva smisla.
- Te su žene u duhu, pripremaju se za vas - reče majka Tinu. - Iza ove spilje
teče sveta rijeka u kojoj ćete se okupati. Jeste li ponijeli odjeću u koju ćete
se presvući?
— Već sam rekla čovjeku da imam odjeću u autu — odgovori gđa Tia.
- Vjerujem da ste već platili? - majka Tinu klizne pogledom s gđe Tije na
doktorovu mamu. — Jer se ovdje vodimo strogim pravilima.
Nema novca, nema kupke.
- Platili? - upita gđa Tia. — Moramo platiti za ovo?
- Sve sam sredila - oglasi se doktorova mama napetim glasom.
- U tom slučaju, hajdemo - reče Majka Tinu. - Kada dovršimo kupku, Adunni,
otrčat ćeš do auta po novu odjeću.
- Ovuda - obrati se gđi Tiji. - Morate pognuti glave kako biste ušla. Unutra je
sve krcato kamenjem. Ne bismo htjeli da udarite glavom o nešto. Došli ste
ovamo po rješenja svojih problema, ne po glavobolju. - Nasmije se samoj
sebi.
Povijemo vratove, hodajući ko starci kako bi ušle u spilju. Uska je pa se
poredamo jedna za drugom: Majka Tinu na čelu, ja iza nje, gđa Tia iza mene
i doktorova mama na kraju. Mračno je, strop je nizak s kamenjem duboko
uglavljenim u njega. Udarim glavom o nekoliko kamena pa se sagnem još
više, nastavivši gotovo puzati dok ne izbijemo na drugu stranu. Sada se pred
nama prostre korito rijeke prekriveno granama stabala koje vise toliko nisko
da se čini ko da štuju blatno tlo na obali. Rijeka je tamnozelena i vrluda oko
sivih stijena na rubu vode, lickajući zlatno-smeđe lišće među stijenama.
Pogled na to mjesto vrati me nazad, daleko u prošlost, na mjesto gdje sam
gledala u nebo, u sivilo koje je sakrilo narančastu boju kada se sunce sakrilo
i prepustilo svoje mjesto kiši, u trenutak kada se Khadija borila s Bogom za
svoju dušu. I ovdje je mračno ko da dolazi kiša, samo je ovoga puta lišće
zakrililo nebo.
Pred rijekom kleče četiri žene. Povezale su bijelu tkaninu oko grudi, bijele
marame oko glava, a oko vrata su im ogrlice načičkane školjkama. Njišu se
amo-tamo na koljenima, ko da ih vjetar ljulja, ko da im pognute grane šapuću
nježnu, tužnu pjesmu u uho.
— Ooo — ponavljaju — ooo.
- Ne sviđa mi se ovo - reče gđa Tia, sada mi stisnuvši dlan još i jače. - Ne
sviđa mi se ni najmanje.
— Ni meni se ne sviđa — odgovorim.
- Ne možemo li barem malo odgoditi ovo? - i dalje mi šapuće u uho, i dalje
mi štipajući kožu.
- Tišina! - Majka Tinu vikne ispred nas, a gđa Tia se prene.
- Bez šaputanja u blizini darovateljica djece - reče Majka Tinu.
— Pričekajte ovdje. Ni koraka dalje. Donijet ću sveto ruho i svete metle.
Dok se Majka Tinu udaljava, gđa Tia prošaputa: — Metle? Sto će joj metle?
Nikada nisam čula da se netko u Ikatiju kupao metlom. Znam za spužve, i crni
sapun. Ali ne i metle, i ne u crkvi. Spomen metli ispuni me nelagodom. - Ne
znam — odgovorim. — Možda će najprije pomesti tlo.
- Adunni, čula si ženu - reče doktorova mama. - Začepi usta.
Majka Tinu sada se vrati k nama. Drži presavijenu bijelu tkaninu i nešto što
izgleda kao pakiranje dugačkih metli. Dođe do nas, a ja shvatim da drži četiri
metle. Svaka se od metala sastoji od mnoštva dugačkih, vrlo tankih štapova
povezanih crvenom niti pri vrhu. Takvim metlama u Ikatiju čistimo podove.
Za što ih ovdje koriste? - Uzmite - reče Majka Tinu, pružajući gđi Tiji
tkaninu. - Svucite odjeću i ostavite je na podu. Vežite bijelo platno oko tijela,
a manjim pokrijte glavu.
GđaTia uzme tkaninu pa polako svuče traperice i majicu. Nosi ružičasti
grudnjak i ružičaste gaće od čipkasta materijala. Stomak joj je ravan ko pod,
koža glatka. S lijeve strane pupka ima biljeg, tamniji od ostatka kože, a
izgleda kao naopako okrenuta karta Afrike.
Pritisne tkaninu složenu u kvadrat između grudi, ne rekavši ništa.
Ni riječi. Usne joj drhte, i drhte, ko da hoće pustit da iz njih poteku ljute
riječi, ali nešto je koči, vežući joj jezik.
— Hajde, Tia — reče doktorova mama. — Moramo požuriti.
Omotaj se tkaninom, svući grudnjak i gaće. I njih moraš ostaviti.
Zar ne, Majko Tinu?
— Tako je, sve u čemu je došla. Požurite, molim vas.
- Dajte joj vremena - kažem im, oštrim glasom.
— Začepi ta prljava usta — odgovori mi doktorova mama.
Gđa Tia poveže tkaninu oko tijela i stavi drugu na glavu. Potom spasti svoje
gaće na tlo pa izvuče grudnjak, i njega bacivši na tlo.
— A sada — reče Majka Tinu — vas se dvije povucite nekoliko koraka.
Ja i doktorova mama zakoračimo po dva koraka unazad pa stanemo dalje
jedna od druge, ko dva neprijatelja na bojnome polju.
Promatram kako Majka Tinu vodi gđu Tiju do ruba rijeke.
Promatram kako žene prestaju zavijati, ustaju na noge, sve odjednom, pa
primaju metle od majke Tinu, sve odjednom, kao da su te pokrete
uvježbavale tjednima.
Ostanem promatrati i kada jedna od žena povuče tkaninu s gđe Tije, ostavivši
je golu, pa je počne šibati metlom. Isprva gđa Tia izgleda šokirana. Stoji
ondje, otvorivši usta u malo slovo O. Kada se učini da je shvatila da je
šibaju, da je tuku umjesto da je kupaju vodom i sapunom, počne se boriti.
Udara ih nogama i viče i govori koji klinac i koji vrag, ali preostale tri žene
drže joj ruke, i drže joj noge, i prekrivaju usta, bez ikakva izraza na licima.
Ne mršte se, ne smiju. Ništa. Muče se, ali uspiju gđu Tiju oboriti na mokro,
blatno tlo. Jedna od žena, koja joj stoji kraj glave, uspije gđi Tiji zavrnuti
ruke iza leđa i vezati ih debelim smeđim konopom koji nisam prije vidjela, a
druga joj omota konop oko noge, napevši ga i zavezavši kraj u debeli čvor.
Zakorače unatrag, podignu metle pa je nastave šibati.
Želim skočiti naprijed, boriti se protiv njih svojim životom, odvući ih od gđe
Tije, ali nešto mi je zalijepilo stopala za tlo, ruke uz bokove, i ne mogu
pomaknuti nijedan dio sebe.
I tako gledam kako je šibaju, i šibaju, i šibaju, a gđaTia kotrlja se po tlu i
vrišti, sve dok joj glatku kožu ne počne probijati grubi pijesak i dok joj
cijelo tijelo ne poprimi crvenu boju zemlje.

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

Gđa Tia više ne viče i ne vrišti u trenutku kad je ženu prestanu šibati.
Samo leži na podu, krvareći krv s leđima punih crvenih tragova.
Majka Tinu prikupi metle od drugih žena pa ih baci u rijeku, digne pogled u
vis i vikne: - ZLO JALOVOSTI PROTJERANO JE.
SLAVA I HVALA ŽIVUĆEM BOGU! Preostale četiri žene pljesnu rukama,
govoreći: - ELI, JAH!
Pridignu gđu Tiju na noge, zahvate vode s ruba rijeke pa je izliju po tijelu
gđe Tije, krajnje nježno, ko da hoće reći da im je žao što su je istukle.
Kada se gđa Tia okrene, a ja joj ugledam lice, noge mi se pretvore u gumu.
Ko da je nešto iz mene izvuklo sve kosti. Lice gđe Tije puno je tragova šibe,
ko slika u njezinu dnevnom boravku, ona na kojoj je glinena glave bez usta i
očiju. Samo što je ovo gđaTia. A ona ima i oči, i usta, i uši, i osjeća golemu
bol. A njezine oči, u njezinim je očima pogled divlje životinje, pogled lovca
koji želi ubiti.
Unutar mene vrije vrisak, jačajući, boreći se da ga oslobodim, ali osjetima
na ramenu topao dlan: doktorova mama.
- Nisam znala - reče šapatom. U očima joj blistaju suze, glas joj drhti, baš ko
i prsti na mojem ramenu. - Nisam znala da će joj to učiniti. Da će biti ovako
brutalno, ovako gadno. Rekli su mi da je to samo kupka. Obična, bezazlena
kupka. Da sam znala, nikad ne bih... Trebala sam ih zaustaviti. Sin će me... -
Uzdahne, povukavši dlan s mojeg ramena. - Otiđi joj donijeti odjeću iz auta.
Pokrenem se pa odvučem s tog mjesta. Želudac mi se okreće, a grah koji sam
pojela sinoć ko da mi se hoće popeti natrag u grlo.
Na trenutak stanem i pognem koljena kraj niskog grma. Nakašljern se,
pritisnuvši trbuh, ali ništa ne izađe. Obrišem usta haljinom pa se natjeram
poći dalje.
Iza crkve, kroz otvoren prozor, ugledam ženu koja kleči na podu i drži crvenu
svijeću u ruci, kimajući i vičući: - AMEN - a prorok skakuće oko nje, okreće
se oko sebe, vičući: - ELI... ELI.
A Isus na slici više ne izgleda zlovoljno.
Sada mu lice izgleda samo umorno. I tužno.

ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE

Kući se vozimo kao mrtva tijela u lijesu.
Nitko ne govori. Nitko se ne miče. Auto se čini tako skučenim, kao lijes, a
hladni zrak iz klime tako suhim da mi se vlastite usne čine kao riblje krljušti.
Međutim, svi dižemo. Tegobno i brzo.
Usporeno i glasno. Toliko toga govorimo svojim disanjem. Ali ne
razgovaramo. Nitko ne kaže ni riječi.
Ali meni je glava puna riječi, mnogih riječi koje želim reći.
Želim reći gđi Tiji da mi je žao što sam je natjerala da dođe ovamo.
Želim upitati i zašto doktor nije došao? Zašto nije došao pa primio batine
kao i njegova žena? Ako je potrebno dvoje da se začne dijete, zašto samo
jedna osoba, i to žena, mora patiti kada djeteta nema?
Je li to zato što je ona ta s grudima i trbuhom za trudnoću? Ili zbog čega?
Želim upitati, želim vrištati, zašto žene u Nigeriji pate zbog baš svega mnogo
više od muškaraca?
Ali usta mi ne prihvaćaju pitanja iz glave pa ona ostanu ondje unutra. Ostanu
visjeti, okrenuta naopačke u glavi, zadajući mi gadnu glavobolju.
Doktorova mama pokuša zapodjenuti razgovor s gđom Tijom.
- Kunem ti se da nisam imala pojma što će se dogoditi - ali barem nisam
znala da će biti ovako gadno — reče. — Htjela sam ih zaustaviti, ali kako
bih se mogla nositi s toliko žena? A mislila sam i na tvoje čudo, na dijete...
Postoji li... možemo li ovo nekako zadržati između nas? Možemo smisliti
priču koju ćemo reći Kenu, ali on ne smije doznati da sam dopustila nešto
tako užasno... misli na ono što će se zbiti za devet mjeseci, Tia.
Gđa Tia zadrži pogled na prozoru. Ne da doktorovoj mami odgovor. Ne kaže
nijedne riječi nikomu. Samo sjedi ondje, dišući teško, ubrzano, skvrčenih
prstiju koje tako grčevito stišće u krilu da joj koža gotovo puca.
Vozimo se petnaestak minuta prije nego nas zastoj u jednoj ulici natjera da
usporimo na mjestu gdje jedan čovjek prodaje sladoled.
Muškarac podigne svoju robu pa pritisne nos o prozor.
— Kupite sladoled! — reče, a zatvoren prozor učini da mu glas zvuči kao da
istovremeno žvače tkaninu i govori.
Ali kada ugleda lice gđe Tije sa svim tragovima i linijama, ukoči se, ostavši
je gledati jedan dugačak trenutak tijekom kojeg mu lice iscrta briga, sve dok
vozač ne pritisne trubu, natjeravši ga na uzmak.
*
Kuću zateknem tihu kad uđem.
Auta Velike Madam nema nigdje u dvorištu. Gdje je otišla? Kasno je, skoro
osam sati navečer, a u to vrijeme Velika Madam sjedi u svojoj primaćoj
sobi, cucla naranče i gleda Sky te-ve ili CNN News Channel i proklinje
Nigeriju. Hodam brzo, stopalima mrveći suhu travu, sve dok se ne dokopam
stražnjih kuhinjskih vrata. S prozora ugledam Kofijeve guzove u zraku.
Gornju polovicu tijela gurnuo je u pećnicu. Pokucam na prozor, a on izvuče
glavu iz pećnice pa mi pokaže da dođem.
Uđem pa ga pozdravim s dobro večer.
- Gdje si bila? - upita, brišući ruke o pregaču koja mu obavija tijelo.
- S gđom Tijom - odgovorim. - Je li me Velika Madam tražila?
- Nije kod kuće - reče. - Njezina sestra, Kemi, doživjela je

nezgodu. Otišla je u bolnicu, ravno iz radnje. Nisam siguran kad će se uopće

vratiti. Veliki Tata gleda vijesti u dnevnoj sobi. Taj je čovjek beskorisna
ništarija. Sogorica mu je u bolnici, a on od mene traži da mu ispečem kolače
za večernju kavu. - Protrlja dlanove. - Oh, ali moram ti pokazati najnovije
fotografije svojeg projekta u Kumasi. Krov je skoro gotov, a dao sam
dopremiti i podne pločice iz... Chale, čemu tako obješeno lice? Što se
dogodilo? Jesu li te odbili u školi? Jesu li se javili?
— Nisu se javili — odgovorim. — Ima li kakva posla za mene večeras? -
Toliko sam umorna, ali želim prati, čistiti i ribati sve dok ne uklonim svaki
trag današnjeg poslijepodneva iz glave. Isprati ga varikinom. Izbijeliti um,
ostaviti prazninu.
- Pa, gore ima nešto odjeće koju treba izglačati, ali ne izgledaš dobro. Idi
prileći. Ako netko upita za tebe, izmislit ću nešto.
- Hvala ti - kažem.
Okrenem se.
— Adunni — zazove me Kofi.
Stanem i pogledam ga.
- Jesi li gladna? - upita. - Mogu ti dati koji kolačić. Voliš kolače, zar ne?
- Ne bih, hvala - odgovorim. - Laku noć.
Udijeli mi dugačak pogled pa uzdahne. - Jednog će dana sve imati smisla -
reče. - Jednog će dana biti bolje.
- Znam - odgovorim mu slabašnim, umornim glasom. - Sutra će biti bolje
nego danas.
- Abu te traži - reče Kofi. - Da ga pošaljem u tvoju sobu?
- Ne večeras - odgovorim. Želim čuti što mi želi reći o Rebecci, ali ne želim
to doznati večeras. Večeras se samo želim zavući u postelju, zatvoriti oči i ne
misliti o nikomu i ničemu.
- Nema problema - reče Kofi. - Pođi spavati.

ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

San odbija doći.

Tražim ga, preklinjem ga da dođe, ali ga nema. Kapci kao da su mi puni
mokra pijeska, kao da sam stavila kamenje posred očnih jabučica pa me, kad
ih god probam zatvoriti, sve grebe, tjerajući kapke da ostanu napola
otvoreni, napola zatvoreni. I prsa me bole; bole od svega što sam danas
vidjela, od strašne čežnje za mamom. Toliko želim da je uz mene, samo na
minutu, kako bi joj mogla ispričati o gđi Tiji, o onomu što se dogodilo danas,
o groznim stvarima koje one žene čine u crkvi; stvarima koje žaloste Boga, i
mene, i gđu Tiju.
Misli mi prekine zvuk, dva kratka krika sove u nekom od stabala, pa sjednem
u postelji i provirim kroz prozor, vidjevši pun mjesec na nebu koji svojim
svjetlom obasjava polja, ugledavši travu koja izgleda kao da je krcata
sićušnim plavo-zelenim žaruljama, vidjevši metalnu ogradu koja opasava
kuću Velike Madam, visoku i oblu i beskrajnu, i zapitam se hoću li ikada
otići s ovog mjesta, hoće li me ikada krenuti u životu.
Kada se vratim u postelju, i dalje ne uspijem usnuti. Nastavim razmišljati o
svojem životu, gđi Tiji, Velikoj Madam i njezinoj bolesnoj sestri, o Velikom
Tati kojem nimalo nije stalo do njegove žene, o svom novcu koji bogatuni
imaju i tomu kako im novac uopće ne pomaže da umaknu svojim problemima,
sve dok noć ne počne blijedjeti i prepusti mjesto jutarnjem svjetlu. Umijem
se u cik zore, obučem svoju uniformu pa nađem Kofija u kuhinji.
-Jutro, Adunni - pozdravi me, zveknuvši jajetom o rub staklene zdjele kako
bi ga razbio. - Jesi li bolje danas?
- Je li se Velika Madam vratila? - upitam.
Kofi odmahne glavom i zijevne. — Još je u bolnici sa sestrom.
Spravljam doručak za onoga proždrljivca. - Stane prevrtati jaje vilicom. -
Nisam išao spavati do ponoći zbog njegovih kolača, a u četiri ujutro poslao
mi je poruku da mu donesem kajganu. Sto će ti Velika Madam? Znaš što ti je
činiti. Primi se metle...
- Idem vani - kažem mu, odlazeći iz kuhinje. - Ako se Velika Madam vrati pa
me bude tražila, reci joj da... reci joj što god hoćeš.
*
- Adunni - reče gđa Tia. - Sto ćeš tu ovako rano? Uđi.
Ne izgleda dobro, gđa Tia. Kosa joj je skrivena, ugurana ispod crne marame.
Oči su joj crvene i podbuhle, a lice joj izgleda ko da su je mjesto šibanja
ispekli u vatri. Linije na licu sada su crne i smeđe i izgledaju gadno, ali
njezine su oči ono od čega me prođu srsi; istovremeno su i crvene i ljute.
- Plakali ste? - Posegnem joj prema licu, ali ona ustukne, stegnuvši pojas
svog ogrtača i svezavši ga u mašnu na trbuhu. — Hvala ti, za jučer - reče. -
Zao mi je što sam te natjerala da pođeš sa mnom. Sigurno ti je bilo užasno...
- Prinese po dva prsta na svako oko pa ostane tako stajati na trenutak.
— Žao mi je što vas nisam spasila — kažem. — Pokušala sam, ali moje
noge, noge mi jednostavno nisu radile.
Uštipne me za lijevi obraz uz tugaljiv osmijeh. - Nisi mogla ništa učiniti.
Nisi kriva nizašto od onoga što se zbilo, u redu? - U redu - odgovorim. -
Doktorova mama, rekla je da nije znala da će vas žene šibati. Ne mislim da
je jako loša i zla žena.
Gđa Tia kimne glavom, jako usporeno. - Nije važno - reče, okrenuvši se pa
zakoračivši u dvorište. Slijedim je dok ne dođemo do stražnjih kuhinjskih
vrata. Ne pokuša ući pa ostanem stajati ondje na ranojutarnjoj travi koja mi
se pod nogama čini kao zdrobljeni led.
- Nisi obula cipele - reče gđa Tia. - Prohladno je.
- Vaše lice - kažem. - Boli li vas?
— Bit će u redu — odgovori mi.
- Mažite ga svaki dan palminim uljem. Sve će nestati za tren oka. Onda će
vam koža ponovno biti ko dječja.
Privuče me k sebi i zagrli me tako iznenada da ostanem u šoku.
- Hvala ti - reče mi. - Jako si hrabra.
- Što je doktor rekao? - upitam, šapćući. - Kada vam je vidio lice, što je
rekao?
Gđa Tia stavi ruke na lice pa stane trljati obraze, gore-dolje, kao da želi tako
sprati mrlje sjećanja. - On i njegova majka gadno su se posvađali. Optužio ju
je da me ozlijedila. Rekla je da je samo pokušavala pomoći. Rekao joj je da
ne može pomoći i zamolio je da napusti naš dom. Kada je otišla, rekao mi je
da je kupka bila beskorisna, i da mi on...- Udahne, a prsa joj se nadmu. Zatim
počne govoriti brzo, a riječi joj se stanu skoro spajati jedna s drugom,
zbunjujući me.
- Ne može mi dati dijete - reče. - Njegova majka nije znala.
Nikomu nije rekao. Ken je neplodan, ne može... Zato ga je njegova bivša,
Molara, ostavila; zato je počeo pomagati drugima, jer zna kroza što prolaze.
Rekao mi je da je mislio da mi, pošto smo nakratko razgovarali o tomu da ne
želimo imati djecu, ne mora to reći...
Sranje. Sranje! - Šutne vrata, a ona polete i mlatnu o zid. - Sranje!
— ponovi, a kada počne plakati, jasno mi je da ne mora na zahod. - Nije vam
to rekao prije nego ste se vjenčali? - upitam kada suze jenjaju, a ona
ponovno prstima pritisne oči.
- Nisam imala pojma - izgovori glasom koji zvuči ko da je grlo ubacila u
mikser pa ga izmiješala s pijeskom. - Da sam znala, mogli smo početi
istraživati alternative od trenutka kad smo odlučili početi pokušavati. Isprva
mi nije rekao jer je mislio da nema potrebe, a onda, kada smo razgovarali o
tomu da bismo mogli imati djecu, bojao se da ću ga ostaviti ako mi kaže, i
najiskrenije, ne znam što misliti o tomu.
-1 kao da mi dan nije bio dovoljno usran, u ponoć sam primila poziv.
Mamina se infekcija vratila. Odlazim na nekoliko dana. Letim ujutro. -
Uzdahne. - Možda to i nije tako loše. Imat ću vremena o svemu razmisliti.
- Sutra će biti bolje nego danas - kažem joj, nježno se osmjehnuvši. - Zar ne?
Nasmije se gorkim smijehom. — Kada bih barem mogla dati uhititi te žene -
reče. - Ta barbarska praksa mora prestati. Sve je to kravlji drek na šibici.
- Veliki kravlji drek - odgovorim, premda ne znam kako izgleda kravlji drek.
Poznat mi je samo kozji.
Gđa Tia se opet nasmije pa gurne dlanove u džepove i izvuče rupčić. Ispuhne
nos kao da ga želi iščupati pa potom zgužva rupčić i baci ga u bijelu kantu
iza mene. - Pokušat ću svratit do Ocean Oil ureda pri povratku pa provjeriti
jesu li objavili popis.
Osjetim riječi kako izlaze iz usta gđe Tije, osjetim ih kako mi poput oblaka
vise nad glavom, osjetim ih kako se spuštaju, prekrivaju mi duh i vuku me
negdje daleko, na neko mjesto koje je kao san. - A što ako me prime? -
prošaputam. - Kako, što ću reći Velikoj Madam?
Usredotoči pogled na nešto iza moje glave. - Ja ću govoriti mjesto tebe. Reći
ću joj da ti je dodijeljena školarina i da moraš ići. - A što ako... - Strah me to
i izgovoriti, ali pokušam: - Što ako je dobijem?
- Adunni?
- Da, gđo Tia?
- Jučer sam dobila porciju tvojeg normalnog - reče, primivši me za dlan.
- Mojeg normalnog? - upitam. - I kakvog je okusa?
- Pročitala sam tvoj esej, Adunni - reče. - Toliko si mnogo prošla, tako
prokleto mnogo, a ipak i dalje imaš osmijeh na licu, prgavice mala; stalno
imaš osmijeh na licu. Kada su me jučer išibali u onoj crkvi, osjetila sam
djelić onoga... - Ispusti mi dlan pa duboko udahne kako bi se smirila prije
nego me opet primi za dlan. - Osjetila sam djelić onoga što ti trpiš
mjesecima. Iskusila sam tvoje normalno, Adunni, i moram ti reći da si
najhrabrija djevojka na svijetu. I sva ova sranja koja mi se događaju, sve je
to ništa u usporedi s onim što si ti prošla. Ništa.
Grlo mi je kamen, kamen natopljen vodom, i još nečim drugim čemu ne
umijem dati ime.
- Bez obzira na moje bračne probleme, vratit ću se za oko tjedan, a kada se
vratim, otići ću pogledati jesi li dobila stipendiju. Ako jesi, upisat ću te.
Poći ćemo u kupovinu i nabavit ću ti sve što ti treba kako bi ti bilo ugodno. A
kada odeš u školu, dolazit ću te posjetiti kada god budem mogla. Bit ću uz
tebe i podržavat ću te na svakom koraku. Svjesna sam da će biti teško
nagovoriti tvoju gazdaricu da te pusti, ali borit ću se protiv nje svim
sredstvima, svime što mi je na raspolaganju. Dovraga, dat ću je uhititi ako
treba. Ovo je tvoja prilika.
Mukotrpno si radila za nju. Ništa ti je neće oduzeti. I da odgovorim na tvoje
pitanje: Ako - čvrsto mi stisne dlan - ako te, ne daj Bože, ne izaberu, smislit
ću nešto. Ne možeš i dalje ostati s Florence. Nema šanse. Samo trebam
vremena da nešto smislim, no hajdemo pričekati pa najprije vidjeti što će
biti sa školarinom, u redu? Kimnem glavom da, i poželim joj reći hvala, ali
iz očiju mi teku suze i ja ih želim pohvatati rukama, ali ona mi drži dlanove
tako čvrsto da mi suze samo klize ni obraze, i niz vrat, i pod haljinu.
ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE

Činjenica: Unatoč osnivanju Nacionalne agencije za sprečavanje trgovine

ljudima 2003. godine, čija je svrha baviti se problemima trgovine ljudima i
srodnim zločinima, UNICEF-ovo izvješće iz 2006. pokazalo je da diljem
Nigerije radi više od 1,3 milijuna djece mlađe od 14 godina, mahom
djevojčica.
Kofi drijema u stražnjem dvorištu kada se vratim u kuću Velike Madam.
Leži na klupici, a s bijelom kuharskom kapom položenom na oči kako bi se
zaštitio od jutarnjeg sunca, i s rukama prekriženim na prsima, podsjeća na
mrtvaca koji čeka da ga unesu u mrtvačnicu.
- Kofi - zazovem ga i dvaput pljesnem rukama. - Spavaš li?
— Ne, plivam — odgovori mi. — U oceanu.
Udari kapom po klupici pa se odgurne i pridigne. - Abu te tražio.
Izgleda mahnito. Kaže da mora razgovarati s tobom o nečemu.
O čemu je riječ? I kamo si jutros nestala?
- Reci Abuu da me kasnije potraži u mojoj sobi - odgovorim.
- Otišla sam gđi Tiji. Bila sam jako zabrinuta za nju. Ali sada je sve u redu,
barem mislim.
- Zašto si bila zabrinuta za nju?
Slegnem ramenima i odmahnem glavom. Želim sve reći Kofiju, ali ne mogu
mu otkriti nešto tako duboko o gđi Tiji. - A što da se Velika Madam vratila
kući? - upita. - Pogledaj kako je dvorište prljavo! Ako te zbog te žene Velika
Madam otjera prije nego sama isplaniraš svoj bijeg odavde, chale, kunem ti
se, jedino što ćeš od mene dobiti bit će rupčići kojima ćeš brisati suze.
- Kako joj je sestra? - upitam. - Je li jako loše?
— Sestra joj je na operaciji — reče Kofi. — Velika Madam nazvala je
nekoliko minuta prije nego si se vratila. Želi da skuham riblji paprikaš i
pošaljem ga po onom idiotu kojeg naziva mužem. Mislim da se neće vraćati
nekoliko dana. Zašto izgledaš tako sretno?
Nasmijem se, iako me ništa ne škaklja. Nešto me u tom trenutku uštipne za
stopala, nagnavši me da poželim plesati i skakati u zrak pa počnem pjevati
pjesmu koja mi se motala po glavi otkako sam napustila dom gđe Tije:
Eni lojo ayo mi Ovo je dan moje radosti
Lojo ayo mi Dan moje radosti
Kofi me promatra sa smiješkom dok se vrtim i vrtim, mašući metlom po
zraku.
- Je li ti gospodin Kola konačno donio plaću? - upita kada prestanem plesati.
- Ili, čekaj, da pokušam pogoditi. Čula si nešto u vezi školarine? Rezultati će
biti objavljeni ovog ili sljedećeg tjedna, zar ne? Jesi li zato toliko sretna?
— Nema još nikakvih vijesti o školarini. — Spustim glavu metle na tlo i
počnem mesti lišće. -1 nisam vidjela tu ništariju, gospodina Kolu, otkako me
ostavio u ovoj kući. Gospodin Kola je trgovac robljem.
On i Velika Madam trguju robovima, ljudima poput mene. Jedina je razlika u
tomu što ne nosim okove. Ja sam ropkinja bez okova.
— Pripreme za esej naučile su te mnogo toga. — Kofi stavi kapu natrag na
glavu pa je spljošti dlanom. — Dakle, prosvijetli me. Što si naučila o
trgovini robljem? - Zakon o ukidanju ropstva potpisan je 1833. godine -
kažem metući mu oko nogu. - Ali nitko se nije obazirao na ukidanje.
Kraljevi Nigerije iz davnina, oni su prodavali ljude u ropstvo. Danas ljudi
ne stavljaju okove na svoje robove i ne šalju ih u inozemstvo, ali trgovina
robljem i dalje je prisutna. Ljudi i dalje krše zakon.
Želim učiniti nešto da to prestane, želim natjerati ljude da se ljepše ponašaju
prema drugim ljudima, želim zaustaviti trgovinu robljem i porobljavanja u
umovima, a ne samo fizički.
— Chale, kunem ti se, ako ti to pođe za rukom — reče Kofi, smješkajući mi
se ispod oka - onda ti svaka čast. Tko zna, možda će jednoga dana netko
pričati i o tebi. Možda postaneš dijelom povijesti.
Prestanem mesti pa se uspravim i pogledam ga u oči.
- Ne pov-ije-sti - kažem. - Ja ću biti dijelom pov-NJE-sti. Bit će to
NJEZINA priča. Adunnina priča.

PEDESETO POGLAVLJE

Ponoć je.
Kiša vani udara po krovu ko pištolj koji puca metke, a zrak vonja po prašini
zemlje, po nadama u moju neovisnost. Ležim ne krevetu, razgovaram s
mamom i pričam joj o gđi Tiji, o stvarima koje je doktor zatajio od nje, o
tomu kako rezultati natječaja za moju školarinu dolaze uskoro, kada na
vratima svoje sobe začujem kucanje.
Ko, ko, ko.
Tri puta. Abu.
Odgurnem se s kreveta, potrčim prema vratima, malo pogurnem ormar s njih
pa otključam. — Abu — kažem. — Oprosti sto nisam bila slobodna sinoć
kada si me tražio.
- Sannu - reče Abu, pozdravivši me kimnuvši glavom. Ali ne pokuša ući u
moju sobu, a ja mu to ni ne ponudim. Stoji vani, bojažljivo pogledavši lijevo
pa desno u mračan hodnik prije nego zavuče ruku u džep pa izvuče
presavijen papir. Na licu mu je sjenka straha, ajalabiya toliko mokra od
kišnice da mu se pripila uz prsa. - Ostavio sam Veliku Madam u bolnici da ti
mogu dati ovo.
Adunni, ova stvar koju ti hoću dati, ne smiješ reći da je od mene.
Nisi je dobila od mene. Walahi, ako te itko upita, a ti kažeš da je od mene,
reći ću da lažeš!
- Sto je ta stvar?
- Našao sam je u autu, otprilike tjedan nakon što je Rebecca nestala. Bila je u
350 Benzu kojim se Veliki Tata uvijek služi - reče. - Predugo to već čuvam i
teret me već počinje pritiskati, čineći da mi je sve teže i teže izgovarati
molitve. Dan Allah, Adunni, preklinjern te, uzmi ovo od mene! Uzmi!
Gurne mi papir u ruke ko da mi daje zlokobnu kletvu koju ne želi držati u
vlastitim rukama pa mi savine prste oko njega. - Adunni, sad me poslušaj jer
nakon današnjega dana više neću o ovomu govoriti.
Slušaj. Dan nakon Rebeccina nestanka, išao sam oprati 350 Benza jer mi je
Veliki Tata rekao da ga operem. Oprao sam ga izvana, ali iznutra... - Udahne.
- Unutra je suvozačko sjedalo bilo mokro. Mokro kao da je netko izlio vodu
po njemu. Pa sam prestao čistiti i odjurio Velikom Tati, pitati ga tko je
smočio sjedalo. Rekao je da ne zna ništa o tomu. Upitao sam Veliku Madam,
a ona je rekla da je možda Glory, njezina pomoćnica iz trgovine, greškom
prolila vodu. Upitao sam Glory, ali ona je rekla da nije smočila sjedalo. Tek
kad sam našao ovo pismo, tjedan nakon Rebeccina nestanka, tek sam tad
shvatio zašto je sjedalo bilo mokro. A otada čuvam pismo, noseći njegov
teret.
- Zašto mi govoriš o mokrom sjedalu? - upitam, zbunjena.
- Pismo - Abu otrese glavom, ko da mu sjećanja izazivaju bol, ko da mu
nisam samo postavila pitanje - bilo je duboko unutar kopče pojasa. Unutra.
Vidio sam ga samo zato što sam je pokušao zakopčati kako bi je očistio, ali
kopča nije radila. Kada otvoriš pismo, dobro ga prouči pa će ti biti jasno sve
što ti govorim. Idem natrag Velikoj Madam u bolnicu. Sai gobe. Laku noć.
Prije nego uspijem reći i riječ, Abu se brzo nakloni, okrene i iščezne u tami.
Rastvorim pismo drhtavim rukama. Kratko pismo bez završetka.
Rukopis je sitan i uredan, slova ispisana crnim perom iste su visine i širine,
sa istim razmacima među sobom u sredini, ali pred kraj pisma, rukopis se
mijenja i postaje neuredniji, ko da je pisac bio u žurbi, a tu je i neka mrlja.
Od čega? Podignem pismo prema svjetlu. Rub izgleda kao da je preživio
borbu, kao razbacani zubi starca, ili oštrica Kofijeva noža za kruh, a blizu
ruba vidim jedan ili dva otiska prsta namočenog u krv. Zagledam se u njih, u
crvenkasto-smeđu boju, u mrlje sasušene krvi oko otisaka prsta pa pomislim,
dok mi srce stane ispunjavati strah, da je osoba koja je pisala pismo krvarila
krv.
Učini mi se da se soba vrti oko mene dok pokušavam smiriti svoje
podivljalo srce, dok se pokušavam sabrati pa čitati:
Zovem se Rebecca. Sluškinja sam u domu Šefa i Florence Adeoti, koje
zovemo Velika Madam i Veliki Tata. Trudna sam s Velikim Tatom. On me
isprva prisiljavao da spavam s njim, a onda je obećao da će me oženiti ako
budem stalno spavala s njim. Ponekad, kada je Velika Madam kod kuće,
Veliki joj Tata zna staviti lijek za spavanje u šalicu čaja navečer kako bi bio
siguran da spava i da može doći u moju sobu.
Kada sam shvatila da sam trudna, Veliki Tata bio je jako sretan. Rekao je da
će me oženiti, i da ćemo mu Velika Madam i ja biti žene, i da ćemo skupa
živjeti u ovoj kući. Jako sam sretna otkako mije to rekao.
Jutros mije rekao da idemo u bolnicu vidjeti doktora, ali želim napisati ovo
pismo jer me, otkako sam pojela hranu koju mi je Veliki Tata donio, boli
trbuh, i nekako se bojim da će Velika Madam biti ljuta zbog Zbog čega,
Rebecca? Zašto nisi dovršila pismo? Sto se dogodilo da si morala prestati
pisati i sakriti pismo unutar kopče pojasa?
Stanem presavijati papir, sve dok ga ne presavijem toliko puta da više ne
ide, sve dok se ne pretvori u mali, čvrsti pravokutnik nalik metku. Cijelo mi
tijelo drhti. Veliki Tata zapravo je dečko o kojem su Kofi i Chisom govorili.
Ali zašto je skinula pojas s perlama?
Zašto na pismu ima krvi? Je li je ubio? Ili je zatvorio nekamo?
Stisnem pismo u dlanovima, ćuteći nešto gorko u srcu, nešto nalik kamenu,
dok ponovo liježem u krevet pa ostanem ležati budna skoro cijeli sat,
razmišljajući o Rebecci, strahujući od onoga što ju je zadesilo, toliko da
isprva uopće ne čujem da se kvaka na mojim vratima počela okretati.
Kada se kvaka opet okrene, uspravim se u postelji. Isprva mislim da je to
samo kiša, da je zbog kiše vani grančica kvrcnula i pala na tlo, ali kada
ormar zacvili iza vrata, kada se počne pomicati, ja se ukočim.
- Abu? - kažem, ustavši. Nisam zaključala vrata za sobom kada je otišao, ali
neznatno sam gurnula ormar natrag kako bi zapriječila ulaz. Je li se Abu
predomislio i vratio iz bolnice jer mi možda želi reći još nešto o Rebecci? -
Abu?
Ne čujem odgovora od Abua, a vrata sobe i dalje se otvaraju, još uvijek sve
više i više guraju ormar natrag, čineći zvuk škripanja o pod sve glasnijim.
- Tko? - prošaputam, stojeći nepomično kraj kreveta, previše uplašena da bih
se pomaknula. - Tko je tamo? Tko je?
Veliki Tata. Znam da je on. Mogu namirisati smrad alkohola odavde, mogu
osjetiti njegovo zlo u sobi.
Poželim potrčati prema vratima, gurnuti ih natrag, ali svjesna sam da nemam
jaku snagu koja se može mjerit s njegovom pa se spustim na pod i kliznem
pod krevet, gdje sklopim oči.
Kada uđe, ostanem ležati nepomično, pretvorivši se u drvenu kladu, mrtvo
tijelo. Čujem mu korake na podu dok prilazi bliže, čujem kako mu odjeća
šuška. Pod dlanom osjetim nešto kao krpenu loptu pa je stisnem, čvrsto je
držeći kao da će me ona spasiti od Velikog Tate.
- Adunni? - Glas mu je šapat, rastegnut alkoholom. Stane kraj kreveta, a
stopala mu se zaustave jako blizu mene, tik do mojih usta. Nožni mu je palac
ružan, izgleda ko savijena strijela. Nokat na njemu je dugačak i crn, povijen
prema podu. Padne mi na pamet odgrist mu nokat zubima, gristi ga dok ne
prokrvari.
- Znam da si ovdje - prošaputa.
Krevet zaškripa i prosikće, a madrac mi pritisne lice, opruge unutar njega
pritisnu mi glavu, ramena, prsa, kao da mi žele prosvrdlati rupe kroz meso i
kosti. Njegovo tijelo na krevetu me drobi, pritišćući mi prsa jače i jače, sve
dok ne procvilim. Učinim to unutar sebe, tiho, no on svejedno uspije čuti.
- Aha! - Lice mu pilji u mene. Oči su mu posvuda po licu, oči pune zla.
- Aha! - Ponovi kada me zgrabi za noge i izvuče me van skupa sa svom
prašinom ispod kreveta. Okomi se na mene, a cijelo mu tijelo smrdi po
trogodišnjem znoju.
Bori se.
Govori li mi to gđa Tia ili mama?
Adunni, bori se. Vrišti.
Vrištim dok me glas ne počne izdavati, dok više ne čujem samu sebe, dok mi
glas ne prodre u buku kiše pa se vrati natrag ko grmljavina.
Pokuša mi prekriti usta dlanom, ali ja ga udarim koljenom u stomak. On
proštenje i ošamari mi lice, na trenutak me ošamutivši.
- Pazi kako se ponašaš - profrflja. - Pripazi!
Sada me njegove dvije ruke drže prikovanom, zarobivši me ispod svoga
tijela, no ja ga ugrizem za obraz, okusivši slanoću njegove krvi i alkohol u
njegovoj koži, pa mu pljunem u lice.
Začujem zvuk otvaranja njegova zatvarača. Stenjanje dok me pritišće o pod.
Dah mu smrdi po trulim zubima, po nečemu slatkom, po kremi od vanilije
koju Kofi stavlja na svoje kolače.
Bori se.
Ruka mi je utrnula. Noge su mi pričepljene. Kako da se borim?
Sumanuto vrtim glavom lijevo-desno, desno-lijevo, govoreći ne, ne, ne, ali
njegov dlan, vruć i mokar, pritišće mi usta, hvatajući svako moje ne i
gurajući mi ga nazad u nos.
Mama, zaplačem u sebi. Spasi me, mama.
Izvana iznenada bljesne svjetlo, isto ko ono iz prošlosti, iz prve noći s
Morufuom, samo ovoga puta dođe popraćeno hukom grmljavine, moćnom
tutnjavom, i ja jednostavno znam da je mama tu. Mama se bori uz mene. Bori
se, Adunni. Bori se.
Skupim svu snagu, dohvatim mu zubima ruku i zarinem ih u meso. Kada
vrisne, iskobeljam se ispod njega, dohvatim maminu Bibliju s kreveta pa ga
odalamim njome po glavi. Njegov mobitel, koji mu je maločas zasvijetlio
brojem i bučio, izleti iz džepa pa padne na pod, gdje se stane vrtjeti ko
ventilator, nastavivši zvoniti i zvoniti.
Veliki Tata zareži poput životinje. - Kujo - reče, krenuvši prema meni.
Tog trena, vrata se silovito otvore, a zemlja zatrese. Velika Madam stoji na
vratima, u mojoj sobi, a Veliki Tata zakopča svoje hlače pa gurne Veliku
Madam s puta i pobjegne iz sobe.
Velika Madam izgleda omamljeno. Hoda poput duha. Podigne telefon Velikog
Tate s poda pa ga pritisne i ostane piljiti u njega.
Nastavi zuriti, a ja ne znam što vidi u telefonu, ali jasno mi je da je nešto
jako loše i ružno, i mislim da je puno strasnije od onoga što se događa sa
mnom, jer se Velika Madam sruči koljenima na pod moje sobe pa dlanovima
poklopi glavu i stane naricati: - Šef, ha!
Caroline! Moja ljubav? Ne!
Otužno je gledati je takvu pa na trenutak uspijem zaboraviti i na sebe, i na
Rebeccu, i na Velikog Tatu.
Samo želim pomoći Velikoj Madam pa je preklinjem da prestane plakati, ali
ona i dalje gleda u telefon, i dalje ga pritišće, a usta joj se otvaraju sve više i
više, šira nego sam ikad prije vidjela, šira od rijeke Benue, koja je najšira
rijeka od svih rijeka Nigerije.

PEDESET PRVO POGLAVLJE

Sve se nakon toga odigra tako brzo, kao da je sve stalo u jedan treptaj oka.
Sjećam se Velike Madam kako sjedi na podu moje sobe, kako plače i plače,
a onda, kada joj naposljetku priđem kako bih je dodirnuta, zagleda se u mene
ko da me vidi prvi put u životu, prije nego me odgurne pa odjuri van i
pobjegne daleko od mene u glavnu kuću.
Sad sam sama u sobi, ali još mogu osjetiti njegov smrad.
Njegov znoj. Njegove trule zube. Alkohol. Njušim i strah. Dlačice na ruci su
mi nakostriješene, ko da se podižu iz straha i poštovanja, govoreći dobro
došli gospodine, dobro došli gospojo.
Kiša vani sada jenjava i nema više grmljavine i buke pa je posvuda tišina,
ali u daljini se čuje prigušeno stenjanje žene koja će svakoga časa roditi
dijete, žene skrivene u duboku, duboku bunaru, tupi, zarobljeni zvuk koji mi
cijelu sobu ispuni nečim teškim i gustim pa ne vidim ništa sa svoja dva oka,
nego ćutim sve u dubini srca pa se pridignem i otrčim u glavnu kuću.

*
Prvo što vidim kada uđem u primaću sobu je perika Velike Madam.
Visi s jednog od zrcala na zidu sobe, podsjećajući na oderanu kožu štakora.
Jastuci su posvuda po podu, kraj te-veja, kraj ventilatora, oko nogu sofe.
Zlatne cipele s visokim potpeticama Velike Madam razbacane su posvuda,
njezina pernata torba je otvorena, a ruževi, sjenila za oči, olovke i novac,
sve se izlijeva iz nje.
Velika Madam sjedi na sofi. Ne otvori oči kad uđem, ne da mi nikakav znak
da me uopće čula. Drži oči sklopljenima, a kad ugledam suze koje joj teku
niz podbuhlo lice, gorčina koju ćutim u sebi počne se topiti. Oko usta joj je
krv, a drhtavim dlanovima pritišće mjesto blizu vilice. Zvuči ko da ustima
izdiše zvukove.
- Gdje je Veliki Tata? - Cijelo mi je tijelo natopljeno kišnicom i ljutnjom, a
pismo mi se u ruci pretvorilo u mokri list. - Gdje je?
Otvori oči, usporeno, ko da su joj kapci preteški; ali me ne pogleda. I ona
izgleda pijano, ko da se opila pićem tuge i boli.
— Imam pismo, gospojo — kažem. — Od Rebecce.
- Rebecca je otišla - reče, razvlačeći riječi. - Otišla...
- Znam, gospojo - kažem. - Ali je napisala neke stvari ovdje.
U pismu.
Izvučem pismo. Tinta s papira mijenja boju zbog vlage, a riječi na nekim
mjestima blijede. - Da vam ga pročitam? - upitam.
Ona odmahne glavom pa ispruži dlan, a ja joj dam pismo. Zuri u papir, u
riječi na njemu, ali ne bih rekla da ih čita, oči su joj previše otekle, bol ju je
gotovo oslijepila. Prinese papir grudima, ko da papirom želi omotati
dijelove svoga slomljena srca, ponovno ih spojiti njime i zapečatiti.
- Sef me ubio - reče nakon duge, duge stanke. Ne obraća se meni, govori
samoj sebi i zraku. - Mogla sam razumjeti djevojke, mogla sam to podnositi,
čak i počistiti njegov nered za njim. Ali ovoga je puta pretjerao. Šefe Adeoti,
otišao si predaleko!
Okrenem se pa odem u kuhinju. Kofi nije ondje. Napunim zdjelu toplom
vodom i uzmem krpu. Vrativši se u primaću sobu, umočim krpu u toplu vodu,
iscijedim je pa počnem nježno brisati krv s usta Velike Madam i suze s
njezinih očiju, smirivati joj drhtave ruke. A ona se isprva opire, ali ja joj
čvrsto držim ruke dok se ne prepusti i sklopi oči, dok ne prihvati da ponekad
i najjači ljudi mogu podleći slabosti.
Pjevam joj pjesmu kojoj me majka učila dok sam odrastala u selu, istu onu
koju sam pjevala dolazeći u Lagos, a kada je ponovno pogledam, vidim da su
oči Velike Madam i dalje zatvorene, ali sada potiho hrče pa podignem pismo
koje je odletjelo na pod i vratim se u svoju sobu.

PEDESET DRUGO POGLAVLJE

Činjenica: Oko 100 tvrtki registriranih u Nigeriji u vlasništvu je žena.

Kontinuiram porast ovog broja, koji je ključan za održivost gospodarstva,
usporavaju faktori poput ograničenog pristupa resursima i diskriminacija po
spolnoj osnovi.
— Chale, koji se vrag dogodio u ovoj kući noćas?
Kofi stoji pred vratima moje sobe, trepćući ko da ga je netko odalamio po
glavi velikom drvenom daskom. - Sto se događa?
Nisam uspjela zaspati cijele noći.
Um ko da mi se našao u perilici rublja, tumbajući se i okrećući se sve do
jutra kad mi je Kofi pokucao na vrata, oslobodivši ga prevrtanja.
— Dnevnu sam sobu zatekao uneređenu kad sam se vratio jutros - reče Kofi.
- Veliki Tata nije kod kuće, a Velika Madam izgleda kao da ju je udario
kamion. Sto se dogodilo?
- Gdje si bio? - upitam, držeći jednu ruku na vratima, a drugom pridržavajući
spavaćicu. Kofi se nikad nije prema meni ponio neprimjereno, ali nakon
sinoćnjih događaja nisam sposobna razgovarati s nijednim muškarcem bez
straha da će me zaskočiti.
- Veliki Tata dao mi je slobodnu večer - reče. - Sinoć mi je rekao da se
odmorim, da odem nekamo. Budući da je Velika Madam bila u bolnici sa
sestrom, iskoristio sam priliku pa posjetio stare prijatelje u ambasadi Gane.
Da budem posve iskren, bio sam sumnjičav kada mi je dao slobodno, ali bio
sam tako umoran od kuhanja za Veliku Madam... Sto se dogodilo?
- Ništa - odgovorim.
- Chale, ne zatvaraj se preda mnom. Je li Veliki Tata dolazio ovamo? - Lice
mu se objesi, a ruku pritisne o prsa. - Trebao sam znati kad je ustrajao u tomu
da odem nekamo sinoć. Adunni, razgovaraj sa mnom. Zašto samo stojiš u
mjestu i piljiš pred sebe? Sto ti je učinio?
- Ništa - odgovorim. - Sto želiš?
-Je li te silovao? - upita Kofi, glasom koji se podigne visoko. - Je li te taj
imbecil silovao?
Riječ silovanje zvuči ko rez nožem, ko ubod; riječ koju nikada u životu nisam
čula, ali znam da mi ne treba Collins da bih joj provjerila značenje.
- Nije me silovao - odgovorim tiho. Sjećanje me još ispunjava jezom, čineći
da se tresem i da mi srce stane snažnije udarati u grudima. — Velika Madam
otvorila je vrata prije nego je uspio.
Kofi pljune na pod. - Kwasea. Bog ga zgromio.
— Je li Rebecca išla u školu? — upitam. — Je li joj engleski bio dobar? Je
li bila bistra u glavi?
— Rebecca? Govorila je engleski dobro, ali je bila naivna za svoje godine -
reče Kofi. - Njezina prijašnja gazdarica - prije Velike Madam — školovala
ju je. Poslala ju je u privatnu osnovnu i srednju školu. Cak ju je vodila na
godišnje odmore s obitelji. Kada je žena umrla, Rebecca je došla raditi
ovdje. Zašto pitaš?
— Bez nekog posebnog razloga - odgovorim. Ako je Rebecca bila imalo
pametna djevojka, tada je morala znati da se Veliki Tata ne može oženiti
njome i zadržati je u istoj kući s Velikom Madam.
Znala bi da joj laže. Sada mi je jasno da dobar i tečan engleski nije nikakva
mjera inteligencije i bistrine uma. Engleski je samo jezik, ko i jorupski, i
igbo, i hausa. Ništa u njemu nije osobito, ništa što bi svjedočilo da je netko
blagoslovljen razumom. — Imaš li primjerak njezina rukopisa? - upitam.
Želim biti sigurna da Veliki Tata neće reći da je netko drugi napisao pismo.
Želim biti sigurna da će Veliki Tata patiti zbog Rebecce, jer Bamidele nije
patio zbog Khadije.
Kofi odmahne glavom. - Abu bi mogao imati nešto; uvijek mu je davala
popise za kupovinu. Pitao bih ga, ali ni njega nema od sinoć. Trebao bi se
vratiti svaki čas.
Krenem zatvoriti vrata, ali Kofi me zaustavi rukom. - Velika Madam želi te
vidjeti - reče. - Kaže da dođeš u njezinu sobu, ravno unutra. Zašto bi od tebe
tražila da dođeš u njezinu sobu? Nikada nikoga ne poziva u svoju sobu - a
ponajmanje tebe. Sto sam propustio?
- Hvala ti - odgovorim i zatvorim vrata.
*
— Uđi — reče Velika Madam kad dođem pred spavaću sobu.
Cijelo joj je lice jedna bolna rana pa ostanem na trenutak stajati pred njom,
nepomična, premda su vrata širom otvorena. Nosi dugačak crveni ogrtač koji
izgleda ko crvena, svilena krila omotana oko njezina tijela. Ruka joj je na
kvaki vrata; pridržava ih otvorenima za mene.
- Uđi - ponovi, okrenuvši se pa se udaljivši. - Zatvori vrata i sjedni u onu
fotelju.
Zakoračim unutra. Usred prostrije nalazi se okrugli krevet prekriven
pernatim pokrivačem i nekih petnaestak jastuka. Nisam sigurna kako uspijeva
pronaći mir i usnuti u toj postelji. Zid s jedne strane prekrivaju slike njezine
djece dok su bila malena, nasmijane na igralištu, i jedna slika Velike Madam
dok je bila mlada. Na slici se doima tako vitkom, a koža joj je glatka da je
gotovo poželim dodirnuti, reći da joj mi je žao što će joj se lice u budućnosti
napuhnuti zbog Velikog Tate.
Nosnice mi ispuni neobičan vonj, mješavina kupaonske varikine i prljavih
nogu. Slijeva spazim toaletni stolić krcat bočicama, kremama i najlonskom
vrećicom za šminku, punom raznoraznih pudera, sjenila za oči, olovaka i
ruževa. Uspijem iščitati nazive s bočica:
InstaBijelo plus mlijeko za kožu, Blijeda koža (novo i poboljšano), Smjesa
za izbjeljivanje.
Zašto Velika Madam želi izbijeliti kožu? I to s tim smrdljivim kremama?
Izgleda lijepo na slici sa zida, s kožom kakvu je imala prije. Je li to razlog iz
kojeg joj lice stalno ima drugačiju boju, jesu li joj zato gležnjevi i koljena
tamni, a sve ostalo blijedo, boležljivo žućkasto, a ponekad i zelenkasto?
Sjednem na dugačak, ljubičasti naslonjač nasuprot kreveta Velike Madam pa
presavijem haljinu u krilu - Kofi kaže da me želite vidjeti. Pa, evo me.
Proučava svoje nokte kao da se želi uvjeriti da ne natiču. - Moram te upitati,
Adunni. Jučer, je li Sef, je li te...
Odmahnem glavom ne. — Nije me silovao.
Munjevito podigne glavu i skupi oči. - Ti znaš što ta riječ znači?
- Da, gospojo - odgovorim.
-Tia Dada, supruga doktora Kena, nazvala me jučer. Rekla mi je da me želi
doći vidjeti i razgovarati o tvojoj budućnosti. Kakvoj budućnosti? Tko si ona
umišlja da je? Koliko ti je puta isplatila plaću? Ili je umislila da si jedan od
njezinih ekoloških projekata? - Udahne. - Poklopila mi je kada sam joj
postavila to pitanje, i kunem ti se, zacrvenilo mi se pred očima. Glava mi je
proključala. Ostavila sam sestru u bolnici i rekla svojem vozaču da me
odveze doma.
Namjeravala sam te naći i priuštiti ti batine od kojih će ti se mozak vratiti na
tvorničke postavke pa te izbaciti na ulicu, jer Adunni, nisi mi donijela ništa
osim nevolja otkako si god došla ovamo. Tia Dada nije mi prijateljica. Nije
joj ni četrdeset godina, a misli da mi može spustiti slušalicu? Namjeravala
sam se najprije obračunati s tobom, a onda se suočiti i razračunati i s njom,
ali što sam umjesto toga zatekla u tvojoj sobi? Svojeg muža. - Prestane
govoriti, ali joj se usnica nastavi tresti.
- Šef ide u crkvu. Član je grupe Kreposnih muškaraca. Kako muškarac može
tako dugo ići u crkvu, godinama, i ne pronaći Boga?
- Velika Madam upita kao da je zbunjena, izgubljena.
- Jer Bog nije u crkvi - odgovorim, držeći glavu pognutom, a glas tihim.
Želim joj reći da Bog nije u cementnoj građevini sklepanoj od kamena i
pijeska. Da se Boga ne može ugurati u kuću i tamo ga zaključati. Da je jedini
način da se uvjeri je li osoba pronašla Boga i zadržala ga u svojem srcu taj
da se pogleda kako se odnosi prema drugim ljudima i ponaša li se prema
njima onako kako Isus traži - s ljubavlju, strpljenjem, dobrotom i oprostom -
ali srce mi udara tako brzo i divlje i tjera me na pišanje pa dohvatim nešto na
svojoj uniformi, crvenu nit i stanem je namatati oko svojih prstiju sve dok se
ne pretvori u mali čvor, točku načinjenu od konca.
Ona nasloni dlanove na svoja koljena pa se nagne naprijed. - Adunni,
razmišljala sam o Tijinu telefonskom pozivu. Znaš li možda o čemu Tia Dada
želi razgovarati sa mnom?
— Ne, gospojo — odgovorim šapatom. — Ne znam.
- Velika Madam kimne glavom usporeno. - Ako te bude htjela odvesti
odavde, hoćeš li otići s njom?
Kimnem.
- Zbog onoga što je Sef učinio?
Nisam sigurna kako joj odgovoriti. Moj joj um želi reći svašta, no bojim se
da ću je razbjesniti pa joj rečem samo djelić onoga što mi padne na um. - Jer
niste često ljubazni prema meni i Kofiju. Tučete me i zbog vas plačem, i još
mi više nedostaje mama. I zbog Velikog Tate. Ugrizem se za usnu kako bih
umuknula, ali u glavi mi se usne nastave micati: zato jer da je Rebecca kojim
slučajem vaša Kayla, ne bi mirovali, ni noći ni dana dok je ne nađete. I zato
jer se prema meni ponašate kao robovlasnica, i jer puštate Velikom Tati da
se ponaša kao robovlasnik prema vama.
Nagne se unatrag i sklopi oči, a kada ponovno počne pričati, glas joj tako tih
da imam osjećaj da misli da nisam više pred njom i da se obraća samoj sebi:
- Kako mi je Šef mogao ovo učiniti? Nama?
Kako da nastavim sa Šefom uza sebe? Što da kažem ljudima kada me pitaju
što se dogodilo?
Nikada nije ni bio uz vas. Osim možda kad vas saketa po licu.
— Što time hoćeš reći? — Oči Velike Madam munjevito se otvore, a glas
poprimi prodornu notu.
Je li taj glas bio samo u mojoj glavi ili sam riječi izgovorila naglas?
Stanem odmahivati glavom ne, dajući si vremena da smislim novu laž, ali
ona reče: - Adunni! Što. Time. Hoćeš. Reći? Reci mi što si time mislila prije
nego te satarem u prah.
Namatam rub svoje haljine oko prsta sve dok krv ne prestane teći njime. —
Problem je u Velikom Tati, gospojo. On je loš čovjek.
Krajnje iskvaren.
Podignem glavu ko da mi je nešto odvrnulo slavinu u ustima, a riječi, gorke,
istinite i oštre stanu teći van. - Skoro vas svaki put istuče i ispuni vas s toliko
ljutnje i tuge da uvijek kad ugledate mene i Kofija, svu tu ljutnju istresete na
nas, ali najviše na mene. Vaš muž, on vaš čini tužnom i... I bijesnom.
- Oprostite, gospojo - kažem kada primijetim da su joj oči gotovo iskočile iz
glave. - Rekli ste da kažem što mislim i ja sam samo to i učinila. Kraj. -
Istisnem iz sebe dah, osjećajući se ko balon koji gubi sav zrak dok ne ostane
prazan, bez ičega što bi ga moglo ponovno vinuti u zrak pa polako ustanem
na noge i stanem se osvrtati po sobi, ko glupača, jer joj ne želim pogledati u
lice.
- Želite li da vam izmasiram stopala? - upitam. - Ili da vam češkam glavu
prije nego odem? Jučer sam vam pjevala dok niste zaspali. Želite li da vam
pjevam? To je pjesma koju me mama...
- Odlazi - reče ona, odmahnuvši rukom prema vratima, gledajući me očima
koje su vlažne i ljute. - Gubi mi se s očiju!

PEDESET TREĆE POGLAVLJE

Noću nas probudi lupanje po dvorišnim dverima i mahnito trubljenje, ko da
je osoba koja vozi auto dlanom počela mlatiti po trubi, ne prestajući. Kada
zvuk ne prestane za tri minute, ustanem iz kreveta pa provirim iz sobe.
— Ta budaletina trubi već skoro trideset minuta — reče Kofi, stojeći u
hodniku, trljajući oči i zijevajući.
- Koja budala? - upitam, izašavši iz sobe pa zatvorivši vrata za sobom.
Stanem kraj njega pa se oboje zapiljimo u tamu, gdje je noć jedan debeli zid
crnine, a cvrčci i trubljenje naizmjence ispunjavaju zrak, čineći neku vrstu
sumanute melodije: piiin — kre-kre — piiin - kre-kre.
-Veliki Tata - reče Kofi. - Trubi kao manijak. Velika Madam naredila je
Abuu i meni da mu ne otvaramo kapiju, što je jako neobično.
- Zašto je to neobično? - upitam.
- Jer nam nikad dosad nije naredila da ga ne puštamo unutra.
Čak ni kada je bila sigurna da je otišao u posjet nekoj od svojih djevojaka.
- Viđao si njegove djevojke prije?
— Ima ih nekoliko — reče Kofi. — Vidio sam jednu — djevojku koju
pokupi u Shopriteu. Mršavica. Izgleda kao dvanaestogodišnjakinja.
Malo jači vjetar bi je slomio na dva dijela. Ali to je budalin problem. - Kofi
naheri vrat pa se zagleda u mene. - Dakle, što ti je Velika Madam rekla kada
te pozvala u svoju sobu?
- Ništa - odgovorim u trenutku kada se zvuk trube još jednom prolomi kroz
noć. - Zašto je Velika Madam rekla da ne otvaramo kapiju?
Kofi slegne ramenima. — Kao što rekoh, nikad nam prije to nije naredila.
Štoviše, uvijek bi mi rekla da se pobrinem da Velikom Tati bude poslužena
hrana, ma kako se kasno vratio kući.
Trebala si je vidjeti kad nam je davala upute, Adunni. Oči su joj bile surove,
pune nečega što nikada prije nisam vidio. Neke čeličnosti.
Odlučnosti.
— Jesi li upitao Abua ima li neki stari popis za kupovinu?
— Aha, jesam. — Kofi gurne ruku u džep pa izvuče papir. - Evo ga.
Posljednji popis koji je sastavila prije... znaš i sama.
Primim papir pa ga otvorim. Rukopis kojim su na popisu ispisane riječi
Sapun, Bijela riža, Prozirna folija, Papirnati rupčići i Varikina, isti je kao
onaj na pismu.
- Nekoliko puta - Kofi se namršti, a meso na čelu podijeli mu se u tri debela
nabora na koži. — Uhvatio sam ga nekoliko puta kako se iskrada iz
Rebeccine sobe. Doimali su se bliskima, neobično bliskima, posebice kada
Velike Madam ne bi bilo u blizini. Upitao sam je o tomu, govorio joj da bude
oprezna, ali uvijek bi se nasmijala i rekla da sam ljubomoran. Zašto bih bio
ljubomoran na budalu?
Znam da ga je svaka sluškinja koja .je ikada došla ovamo zaintrigirala.
Zato sam ti onog prvog dana i rekao da budeš oprezna s njim.
Upozorim svaku sluškinju koja dođe raditi u ovu kuću.
Osjetim studen koja me obuzme iznenada, učinivši da mi se svaka dlaka na
ruci naježi. - Je li Velika Madam otišla u Rebeccino selo? Je li je pokušala
pronaći?
Kofi odmahne glavom. - Čuo sam da je gospodin Kola otišao onamo tjedan
ili dva nakon što je nestala. Velika Madam, koliko mi je poznato, nije otišla
nikamo.
Zvuk trube ponovno se prolomi zrakom, a Velika Madam, glasom moćnim ko
pet gromova, vikne iz glavne kuće: — Gubi se natrag u pakao iz kojeg si
ispuzao, Šefe. Nitko ti neće otvoriti kapiju.
Tko zna što joj je taj čovjek učinio'1 Oči me iznenade, ispunivši se suzama.
Brzo ih obrišem. — Idem natrag u svoju sobu.
— I ja — reče Kofi, ponovno zijevnuvši. — Izgleda da će budala noć
provesti u autu s komarcima. To je sitnica u usporedbi s onim što je gad
zaslužio zbog svega što je priredio onima oko sebe.
Velika Madam ostane zatvorena u sobi dva dana. Ne ode ni u svoju trgovinu,
ni u crkvu, ni bilo gdje drugdje. Ostane u svojoj sobi i spava. Ujutro joj Kofi
odnese batat i jaja, ili malo kruha i kuhano jaje, ili tost s čajem, a ona pojede
samo zalogaj ili dva pa ostatak vrati. Kofi mi dopusti da pojedem sve što
pošalje nazad. Noću pošalje po mene da joj dođem masirati stopala dok ona
samo sjedi i trudi se ne pustiti suze da joj pobjegnu iz očiju. Želim joj
ponovno pokazati pismo, ali ćutim da joj je srce tako teško i da je vuče
prema dnu da nije u stanju čuti ono što joj želim reći.
Velikog Tate nema nigdje u kući. Ne viđamo ga i ne postavljamo pitanja, ali
šapućemo među sobom, ja i Kofi, ili Kofi i Abu, ili ja sama sa sobom.
Razgovaramo o tomu gdje bi Veliki Tata mogao biti, ali sve su to prazne
priče, jer nitko ne zna ništa i nitko nije vidio ništa.
*
Treće večeri nakon što je Veliki Tata nestao iz kuće, Velika Madam pošalje
po mene i naloži da dođem u njezinu sobu.
Ovoga je puta zateknem u ljubičastom naslonjaču s telefonom prislonjenim
na uho. Mahne mi i da znak da pričekam pa stanem u kut, stavivši ruke za
leđa. Izgleda mnogo bolje, a crvenilo ispod njezinih očiju sada se pretvorilo
u ljubičastu boju naslonjača u kojem sjedi. — Šefovi ljudi sutra dolaze
ovamo — reče u telefon. — Ne, mislim da nema potreba da dolaziš. Trebaš
se usredotočiti na oporavak.
Znam da me dolaze preklinjati da ga primim natrag. Jedna od njegovih
beskorisnih sestara poslala mi je poruku sinoć; zahtijevao je novac od njih.
Nije imao dovoljno ni da natoči gorivo u svoj Mercedes.
Prije sam mu ja to plaćala. — Tugaljivo se nasmije i odmahne glavom. - Ah,
Kemi, bila sam budala. Velika budala.
Jeste, gospojo, kažem joj očima. Jako velika budala.
- Gdje je bila njegova obitelj dok sam se mučila privući klijente?
Podići našu djecu? Platiti račune? Ti si mi sestra. - Obriše lijevo oko
prstom. - Znaš kroza što sam sve prošla s tim čovjekom.
Koliko sam patila da bih svojim poslovanjem mogla prehraniti našu obitelj.
Nikad ti to nisam rekla, Kemi, ali godinama sam novac koji bih zaradila
donosila kući i davala ga Šefu, a on bi ga stavio u džep pa me i dalje tukao i
viđao se sa svojim djevojkama. A ja sam ga svejedno odijevala i brinula se
za njega. Skrivala sam njegovu sramotu.
Pravila sam se slijepa za sve njegove gluposti, ali ovo što mi je učinio... s, s
Caroline Bankole iz UŽWR-a! Meni pod nosom.
Ne, molim te, nemoj mi govoriti da se smirim. Ne, ne umišljam stvari. Da je
barem tako.
- Rekla sam ti da sam pronašla mobitel s kojeg ju je nazivao. Budala ju je
pohranila pod „Moja ljubav." Moja ljubav? Od Šefa? Mene nikada nije
nazvao svojom ljubavi!... Kemi, zašto mi postavljaš ta besmislena pitanja?
Kako to misliš jesam li sigurna? Naravno da sam sigurna! Suočila sam je s
dokazima. Rekla je da je sotona kriv. Sotona?
Ima li ti to uopće ikakva smisla? To je žena koju sam nazivala prijateljicom.
Svojom prijateljicom. - Prinese drhtavu ruku ustima kako bi prikrila jecaj, a
meni se srce ispuni težinom dok razmišljam o Caroline Bankole, mački
zelenih očiju i mirisa gorke čokolade, ženi koja je ljubazna prema Chisom
jer Chisom čuva njezine tajne, o noći kada je Veliki Tata razgovarao
mobitelom iza muških odaja. Mora da je Velika Madam sve to pročitala u
telefonu neki dan u mojoj sobi i da je zato Velikog Tatu ostavila zaključanog
van vlastita doma, i zašto izgleda ko da će svakog časa umrijeti od boli i
sramote cijele situacije. A ja sam budala mislila da je tužna i ljuta jer je
mislila da me Veliki Tata htio silovati.
Velika Madam sada sluša, kimajući i uzdišući, ali ne čujem što druga žena
govori. — Ne znam kakve bi mi molitve ovog trena mogle pomoći, Kemi -
progovori naposljetku. - Idi odmaraj, potreban ti je odmor.
Baci telefon na krevet, a kada pogleda u mene, njezine mi oči prokopaju rupu
do srca u koju ona uspe nešto svoje tuge, pokopavši me njome.
- Masiraj mi stopala - reče, protegnuvši noge pred sobom. - Gležnjevi su mi
natečeni. - Kimnem, sagnem se, primim joj stopala pa ih stavim sebi u krilo.
Palcem i prstima trljam joj gležnjeve i prste, polako, kao da želim istisnuti
svu bol koju tako dugo nosi u sebi, puštajući je tako iz zatvora u koji je bolju
zatočila samu sebe.
Ostanemo tako na trenutak, ona otpuštajući svoju bol, a ja tjerajući joj je iz
nogu, iz tijela.
- Dat ću ga uhititi - reče iznenada, kao da joj je tek tog trena to palo na um. -
Da, tako je. Uhitit će ga zbog Rebeccina nestanka, a ja ću se pobrinuti da
trune u zatvoru dok ne kaže gdje je ta djevojka.
- Nasloni glavu pa sklopi oči. - Adunni?
- Gospojo?
- One noći kada... kada te Veliki Tata pokušao... Sjećam li se dobro da si mi
rekla da je Rebecca napisala pismo?
-Jesam, gospojo - kažem joj, osjetivši kako nada bubri u meni.
Priželjkivala sam da me upita za pismo, čekala na trenutak kada će učiniti
nešto kako bi pomogla Rebecci.
- Želim ga vidjeti - reče. - I dobro ga proučiti i pročitati.
Donesi mi ga odmah ujutro. A sada moram na spavanje. Oči me peku. Pjevaj
mi. I tako joj zapjevam ko da mi rođena majka sjedi u tom ljubičastom
naslonjaču, ko da želim sav svoj glas izbaciti iz sebe ne bi li se Velika
Madam osjećala bolje. Pjevam ko da pjesmom mogu vratiti Rebeccu, ko da
želim muža gđe Tije izliječiti od njegovih problema sa začinjanjem djece, ko
da hoću sebe spriječiti da ne osjećam tugu jer znam da je Velika Madam
tužna.
Kada završim pjesmu i podignem pogled, oči Velike Madam su sklopljene.
Oblačići zraka bježe joj iz zatvorenih usta, ali čeljust joj se trza svakih
sekundu ili dvije, ko da pokušava zubima zgrabiti ono malo mira što joj je
preostalo u duši, boreći se da ga zadrži u sebi.
Ali mir je tvrdoglav; bježi iz stiska njezinih zuba i rasipa se svuda oko nas.
PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Činjenica: Istraživanje iz 2003. godine, provedeno u više od 6s zemalja,

utvrdilo je da najsretniji i najoptimističniji ljudi ovoga svijeta žive u
Nigeriji.
Budna sam od pet. ležim na kreveti i slušam kako negdje u daljini, u kući
nekog od susjeda, paun skviči poput galaga, kako vjetar udara lišćem stabla
kokosa o prozor moje sobe, daleke zvuke Kofija dok zvecka loncima i
tanjurima u kuhinji.
Tijelo mi je ukočeno, ko da mi je potrebno podmazivanje da bih se mrdnula,
bilo kakav kućanski posao da bih ostala u pokretu.
Ustanem, izvučem Rebeccino pismo ispod moga jastuka, presavijeni ga u
uredan kvadrat pa ga gurnem u grudnjak. Nakon što odjenem uniformu
navučem cipele, uzmem vremena da njihove sve tanje i tanje kožne jezičce
provučem kroz kopče, ne želeći da puknu i konačno odustanu od života.
Vani je zrak studen, a tanak film vlage prekriva travu. Nebo je posve čisto;
nema kraja njegovom sivkastom plavetnilu. Hodam brzo, a Kofija zateknem u
kuhinji gdje velikim nožem reže kruh.
- Dobro jutro - doviknem mu, dohvativši metlu iza česme u stražnjem
dvorištu. Stavim glavu metle na tlo pa stanem mesti, polako, ko da je tlo
dugačka, dugačka kosa drage prijateljice, a moja metla češalj. — Adunni —
zazove me Kofi — čekao sam da izađeš iz sobe. Dođi, dođi. Pusti metlu.
Spustim metlu na tlo, obrišem ruke pa uđem u kuhinju. Stanem pred plinski
štednjak, nedaleko njega. — Sto se dogodilo?
- Upravo sam telefonom razgovarao sa svojim prijateljem iz ambasade -
reče. - Kaže da su jučer objavili rezultate. Nakon što obavim svoje jutarnje
dužnosti, poći ću pogledati jesi li odabrana.
— Hvala ti, Kofi — odgovorim. — I gđa Tia je rekla da će provjeriti.
Je li Velika Madam otišla u trgovinu? - upitam Kofija.
— Ništa od toga danas — reče on, i dalje šapćući. — Imamo goste u
predvorju. Dvije sestre Velikog Tate. I budala se ukazala glavom i bradom.
Došli su prije dvije minute. Velika Madam rekla je da ih ne puštamo u
dnevnu sobu pa svi čekaju u predvorju.
Može li mi Veliki Tata pokušati učiniti nešto nažao danas? Uza sve te ljude u
kući?
- Adunni - Velika Madam uđe u kuhinju, odjevena u crni bou-bou, u crninu
žalobnice. Oči su joj pune tuge mlade udovice, a ljubičasti tragovi oko njih
sve više blijede. — Sto ćeš ti ovdje? Idi si pronaći nešto za jelo.
Dodirnem si prsa. - Ja? Da nađem nešto za jelo?
- Imaš li... pismo? - upita.
- Da, gospojo - kažem. - Želite li da vam ga odmah dam, gospojo?
- Pozvat ću te kada mi zatreba - reče. - Kofi, neka Adunni ostane tu otraga s
tobom i daj joj nešto za jelo. Očekujem policiju.
Sef i njegova obitelj moraju ostati u predvorju. Posluži im hranu ako žele,
ali, molim te, ne puštaj ih u nijednu prostoriju ove kuće osim zahoda u
prizemlju.
Kada Velika Madam ode, Kofi otrese glavom. — Policija? Zbog čega? Rekla
si da te Veliki Tata nije silovao. Zašto si lagala? O kakvom pismu ona
govori? - Veliki Tata nije me silovao - kažem.
A onda mu ispričam o Rebeccinu pismu.

*
Ostanem u stražnjem dvorištu, metući, sve dok me Kofi ne pozove.
- Trebam li donijeti pismo? - upitam čim uđem u kuhinju.
On stoji kraj vrata koja vode prema predvorju, uha naslonjena o njihovo
staklo. Na nosu ima brašna, veliku mrlju bijelog praha na svojoj glatkoj koži.
- Ne govori ništa - šapne, pritisnuvši prst na obje svoje usne, šššš. - Dođi
ovamo i samo slušaj što govore.
Priđem mu, čujuči svoje srce glasnije nego zvuk svojih koraka, pa stanem
kraj njega i pritisnem uho na staklo vrata. Vidim im sjenke: Velike Madam;
velike, crne planine ispred zalazećeg sunca; Velikog Tate, s filom nalik
malom, usnulom noju, naherenom na glavi; i dviju žena, jedne visoke, a druge
niske, sgelama na njihovim glavama, koje izgledaju ko sjenke dviju golemih
ruku.
- Gdje je policajac? - upitam Kofija, govoreći tiho.
- Onaj ondje - Kofi pokaže prstom u sjenku muškarca koji stoji posve lijevo.
Velika Madam najglasnija je od prisutnih, a zvuči krajnje Ijutito. - Pozorniče
Kamson, kao što sam vam već rekla telefonom, želim da ovog čovjeka,
mojeg muža, odvedete na ispitivanje. Imam razloga vjerovati da je umiješan
u nestanak moj bivše kućne pomagačice. Moguće je da joj je naudio.
Odvedite ga sa sobom u stanicu i zadržite ga ondje!
- Imate li ikakvih dokaza za svoje tvrdnje, gospođo Florence?
- upita pozornik Kamson.
Pismo! Uskliknem u glavi, pritisnuvši nos o staklo vrata tako snažno da se
pobojim da će svakog trena popustiti i napuknuti.
Recite policiji za Rebeccino pismo.
— Florence, zaboga — oglasi se Veliki Tata. — Ovo je jednostavno
smiješno. Sto misliš da sam učinio s Rebeccom? I to baš s Rebeccom, od
svih ljudi? Pa što ako je nestala? Mogla je pobjeći! - Okrene se policajcu. -
Pozorniče Kamson, poslušajte me. Kunem se bogom svojih otaca da ne znam
ništa o nestanku te djevojke. Imam svojih slabosti, ali ukloniti djevojku?
Zašto bih to učinio?
- Začepi gubicu! - Vrisak Velike Madam tako je prodoran da svi poskoče,
uključujući i mene i Kofija. On čak zvekne glavom o staklo vrata, ali prije
nego itko unutra uzmogne skrenuti pogled prema nama, Velika Madam reče:
— Zašto ne ispričaš pozorniku Kamsonu o aferi koju si imao s mojom
bliskom prijateljicom, Caroline Bankole?
Tišina se sruči ko iznenadna oluja, grmljavina bez udara groma.
Disanje Velike Madam dugo je jedini zvuk koji dopire iz prostorije, sve dok
se jedna od sestara ne sruči u naslonjač pa stavi ruku na glavu. — Bože
sačuvaj. Ovo je djelo sotone.
- Sotona, malo sutra - prošaputa Kofi. - Možeš misliti.
- Gospođo Florence - pozornik Kamson prebaci težinu s jedne noge na drugu
- jasno mi je da ste ljuti na svojeg muža, i to s punim pravom. Ali pozvali ste
Nigerijsku policiju ovamo s razlogom.
Zašto mislite da je vaš muž imao svoje prste u Rebeccinu nestanku? Kućne
pomoćnice zloglasne su po tomu što bježe od jednog poslodavca drugom, zar
ne? Koliko nam je poznato, nitko nije prijavio njezin nestanak. Uostalom -
nakašlje se kako bi pročistio grlo — ako sumnjate da je imala aferu s vašim
suprugom prije nestanka, onda mi jedino ima smisla oboje vas povesti na
ispitivanje.
— Mene? — reče Velika Madam, a ruka joj poleti na grudi. — Zar vam vaš
šef nije rekao ništa o meni prije nego vas je poslao ovamo?
Kažem vam da odvedete mojeg muža i zadržite ga, a vi govorite da ćete
istraživati i mene. Ispitivati mene? Mora da ste sišli s uma! - Florence,
molim te - reče Veliki Tata, a svi se okrenu kako bi ga pogledali. Spusti se na
koljeno pred Velikom Madam. - Molim te, reci pozorniku Kamsonu da ode
kako bismo ti i ja mogli porazgovarati o ovomu u vezi Caroline, kao muž i
žena. Bila je to velika, užasna pogreška. Sve mogu objasniti.
Velika Madam otrese glavom pa obriše lice rubom svoje bou-boua.
- Molim te - oglasi se sestra Velikog Tate - ostavimo ovo s Rebeccinim
nestankom po strani kako bi se naš brat mogao vratiti kući. Pogledaj ga, na
koljenima je! Dovoljno je već propatio. Nema gdje stanovati. Molim te,
Florence, primi ga natrag. Sutra ćemo sazvati obiteljski sastanak pa
raspraviti o tom drugom problemu.
Velika Madam duboko izdahne. Izgleda kao da gubi bitku života, a ja poželim
skočiti i početi lupati po vratima i reći joj da im pokaže Rebeccino pismo.
Reći im za ono što je meni pokušao učiniti. Ali Kofi na neki način osjeti
moju gorljivost, moju Ijutitu dušu, pa stavi svoj dlan na moj, kao da mi želi
reći, uspori, Adunni.
Samo polako.
— Možete ići, pozorniče — reče Velika Madam potiho. — Mislim.
.. zvat ću vas kada bude potrebe za tim. Ispričavam se što sam vam potratila
vrijeme. — Okrenuvši se Velikom Tati, reče: — Šefe, nikad te više ne želim
vidjeti u mojoj kući. Abu će ti spakirati stvari.
Možeš ih preuzeti pred dvorišnom kapijom. Ne zaboravi mi vratiti ključeve
auta.
Kašalj pozornika Kamsona prekine drugi trenutak bremenite tišine. - Mislim
da ću, err, otići - reče, pozdravivši prisutne salutiranjem. — Imajte na umu
da smo tu kako bismo služili. Nadam se da ćete razriješiti ono što se prije
svega čini osobnim problemom.
Nazovite nas ako bude potrebe da nešto istražimo.
Ne mogu dopustiti da policajac ode bez pisma; ne mogu više živjeti u
neizvjesnosti, ne znajući što je zadesilo Rebeccu, ne znajući hoće li je ikada
pronaći, ili je li možda mrtva. Ne. Ne. Ne. — Ne — izgovorim u glavi, ali
mislim da greškom pritisnem tipku daljinskog upravljala za pojačavanje
zvuka, jer mi glas više nije samo u glavi, nego je vani i razliježe se cijelom
kuhinjom, a sve se sjenke u dnevnoj sobi okreću k vratima, prema mjestu na
kojem Kofi i ja stojimo, gdje objema pesnicama udaram po staklenim
vratima, i gdje mi Kofi svojim dlanovima pokušava prekriti usta dok me
vuče dalje od vrata.
Vani, na ranojutarnjem suncu, sjedim na kamenu u vrtu. Oči mi se iznova
pune suzama koje me guše i tjeraju na kašalj. Nisam se uspjela izboriti za
Khadiju, a sada se ne mogu boriti ni za Rebeccu.
Ubija me pomisao da mi pismo daje tako veliku moć, ali da ta moć zapravo
ne znači ništa ako Velika Madam ne preda pismo policiji.
Nisam sigurna koliko dugo ostanem sjediti tako, neutješno plačući, kada Kofi
izađe vani.
— Chale, zar još plačeš? — upita. — Mogu se okladiti u svoju novu kuću u
Kumasi da će se Veliki Tata vratiti. Morat će dugo preklinjati i moliti, ali
jednog će ga dana primiti natrag jer ga treba više nego on treba nju. Nije li
tužno da u ovom našem dijelu svijeta postignuća žene mogu tako lako biti
svedena na ništavilo ako nije udana? Nego, ustani. Pozvana si.
— Tko me pozvao? — upitam, gledajući ga očima koje su bolne i podbuhle
od previše plakanja.
— Velika Madam želi da dođeš — odgovori. — U svojoj je primaćoj sobi.
- Sto hoće od mene? - upitam, ali Kofi slegne ramenima. - Loše je
raspoložena. Sretno ti bilo.
Obrisavši lice i ušavši u kuhinju, izvučem mobitel kako bih na brzinu
pogledala ima li što nova pa ugledam poruku gđe Tije koja me ondje čeka
gotovo cijeli sat: Adunni! Primili su te!
Dobila si školarinu!
Ne mogu čekati JOŠ JEDAN DAN!
Potući ću se s Florence ako budem morala.
Dolazim po tebe iz ovih stopa.
Spakiraj svoje stvari.
xx
Ostanem stajati nasred kuhinje, leđa okrenutih Kofiju koji odlaže tanjure i
žlice u perilicu, veselo zviždeći dok se pokušava zaokupiti svojim poslom i
zaboraviti na Adunni i njezine nevolje.
Pročitam poruku ponovno; glasom zarobljenim u grudima, šapatom u posudi,
očiju širom razrogačenih; a onda sklopim oči i pustim ih da utonu u duboku
tamu, gdje riječi zabljesnu snažno, poput vatrenih vrpca što sa sobom nose
nadu.

PEDESET PETO POGLAVLJE

Kada uđem u predvorje, zateknem Veliku Madam na sofi pokraj akvarija.
Gleda u pod.
Gđa Tia skoči na noge kada me ugleda, a ja udahnem, podsjetivši se na
njezin miris kokosova ulja i ljiljana.
Sada izgleda mnogo bolje. Kosu je gurnula pozadi i povezala je crvenom
vrpcom, iznad koje se vlasi šire u golem, bujan oblak. Lice joj više nije
izbrazdano mnoštvom linija. Koža joj je ponovno glatka.
- Vaše lice - kažem. - Izgleda dobro.
- Čarolija palmina ulja učinila je svoje - reče, namignuvši mi.
— Jesi li dobro? Jesi li to plakala?
- Sad sam dobro - odgovorim.
— Adunni, slušaj — reče gđa Tia. — Tvoja gazdarica i ja porazgovarate
smo o tvojoj budućnosti. Zna za stipendiju i kaže da možeš već danas otići sa
mnom, ali pod uvjetom da porazgovarate prije nego te pusti.
Velika Madam ustane pa mi prstom pokaže da je slijedim. - Pođi za mnom.
- Florence - glas gđe Tije je tih, prijeteći.
- Samo želim razgovarati s njom - reče Velika Madam - nasamo.
- Onda ću vas ostaviti - reče gđa Tia pa mi kimne i napusti predvorje, tiho za
sobom zatvorivši vrata.
Velika Madam ispruži dlan. - Pismo?
Odmahnem glavom ne.
— Daj mi pismo ovoga časa ili ću ti itekako otežati odlazak. Nije me briga
čime mi Tia prijeti. U konačnici ćeš ti patiti ako ti odlučim zagorčati život.
Teška srca gurnem ruku u grudnjak pa izvučem pismo i predam joj ga.
Zgrabi ga pa stane čitati, očima klizeći po riječima, čitajući brzo i ne
pokazujući nikakvih osjećaja na licu. Gak ni kada ugleda sasušenu krv. A
onda ga polako počne trgati na komadiće.
Gledam je u šoku, dok joj komadić za komadićem pada iz ruku, kiša papira
umrljanih crnom tintom koja nalazi svoj put prema podu. Pitanje - zapravo
dva pitanja - grunu mi u um tako silovito da skoro prestanem disati.
Što ako je Velika Madam, a ne Veliki Tata, odgovorna za Rebeccin nestanak i
krvarenje? A ako je tako, je li zato Rebecca zapisala da strahuje od onog što
bi joj Velika Madam mogla učiniti? Zašto Velika Madam nije dopustila
policajcu da uhapsi Velikog Tatu? Prisjetim se noći kada sam joj rekla da je
Rebecca napisala pismo, prisjetim se i da se nije doimala previše
iznenađenom. Umorna, tužna, ali ne i iznenađena. Nije ga čak ni pročitala!
Jedina stvar koja ju je istinski uspjela naljutiti bilo je sve ono s Caroline
Bankole.
Pogledam joj u lice, tražeći odgovore, ali tamo nađem samo pokrov tuge,
muke i boli.
- Gospojo, na tom je pismu bilo krvi - kažem. - Na pismu koje ste upravo
poderali.
— Znam — reče Velika Madam potiho. — Vidjela sam je.
- Zašto ste pustili da policajac ode? - Zašto ste poderali pismo kada znate da
ju je Veliki Tata možda ubio ili ozlijedio ili joj prouzročio... - Glas mi počne
dobivati na snazi, a Velika Madam podigne dlan, odajući licem da je počinje
obuzimati strah. - Da nisi dizala glas na mene, Adunni. - Što se dogodilo
Rebecci? - upitam. - Ako mi ne kažete ovoga časa, vrištat ću i vrištati i reći
svima što se dogodilo. Da ste ubili Rebeccu.
Šokirana, nasmije se gorkim smijehom. - Ja? Ubila ljudsko biće?
Zar imaš tako loše mišljenje o meni? - Uzdahne. - Adunni, ne dugujem ti
nikakva objašnjenja, ali reći ću ti ovoliko. Rebecca nije mrtva. Nitko joj nije
naudio. Znam da joj je Šef napravio dijete.
Oduvijek sam znala. Onoga dana kada je otišla iz ove kuće, ja sam bila ta
koja ju je otjerala.
— A otkud krv? — upitam. — Na pismu. Kako se ona našla ondje?
- Gdje si pronašla pismo?
- Pod svojim krevetom - slažem, ne želeći Abua uvaliti u nevolje, i smjesta
znam da zbog toga ne smijem spomenuti mokro sjedalo u automobilu, za koje
sada znam da je možda i ono bilo puno krvi prije nego ga je netko oprao. -
Što se dogodilo? Zbog čega je krvarila?
- Ovo će ostati među nama - reče Velika Madam, gledajući me. Unutar
njezinih očiju spazim stotinu usta, širom razjapljenih, koja me upozoravaju,
vrišteći. - Onoga dana kada je Rebecca otišla, bila sam kod kuće. Nije mi
bilo dobro. Moj muž nije znao da nisam otišla u trgovinu. Bili smo
posvađani - uglavnom je tako.
Trebala sam Rebeccu da mi spravi nešto hrane jer je Kofi izašao nekamo pa
sam je morala poći potražiti u njezinu sobu. Kada sam došla onamo,
previjala se u bolovima. Jaukala je i pridržavala se za trbuh, pokušavajući se
osloboditi svojeg pojasa s perlama. Bilo joj je jako loše, proživljavala je
pravu agoniju. Popila je nešto što joj je dao moj muž. Vjerojatno je pisala
pismo koje si pronašla pod krevetom kad je bol počela, jer sam ga
primijetila na postelji kada sam potrčala po pomoć.
- Vidjela sam pojas s perlicama - kažem - na prozoru sobe.
Skinula ga je jer joj se trbuh okretao i grčio golemom boli. Velika Madam
slegne ramenima. — Možda ga je ostavila ondje kad smo bile spremne na
polazak. Na kraju sam je morala osobno odvući do auta jer nikoga nije bilo
kod kuće. Abua sam poslala na hitnu isporuku tkanine na kopno, a gdje je Šef
bio ne znam ni danas.
Pretpostavljam da joj je dao nešto što joj je trebalo prouzročiti pobačaj pa
otišao u šetnju, ostavivši je samu da s krvlju izbaci dijete.
Njegovo dijete.
Zastane na trenutak, malo se zanjihavši na nogama, no potom povrati
stabilnost. - Odvezla sam je u bolnicu. Putem je počela krvariti. Pokazalo se
da je bila trudna skoro četiri mjeseca - ne znam kako mi je promakla
nabreklina na njezinu trbuhu - i da će izgubiti dijete. Rekla mi je da je moj
muž odgovoran. I da joj je gad obećao brak.
- Čim su liječnici uspjeli zaustaviti krvarenje, sredila sam da je otpuste iz
bolnice, oduzela joj mobitel, izbrisala sve poruke koje je izmjenjivala sa
Šefom, odvezla je do najbliže autobusne garaže, gurnula joj u ruku nešto
novca pa joj rekla da se gubi iz Lagosa i da se više nikada ne vrati. Nije se
vratila u svoje selo. Znam jer bi u protivnom gospodin Kola doznao za to pa
mi rekao, ali nije se vratila ni u moj život. A ja sam u svojoj
nepromišljenosti od gospodina Kole tražila da mi ovoga puta za sluškinju
dovede mnogo mlađu djevojku. Nisam bila svjesna da sam udana za
životinju.
Zvijer. Godine mu nisu nimalo bitne. Ništa, apsolutno mu ništa nije bitno. -
Uzdahne. - Idi po svoje stvari, Adunni.
Pogledam papiriće razasute po podu, ne mičući se s mjesta na kojem stojim.
- Kako znam da mi ne lažete, gospojo? - upitam, iako vjerujem da govori
istinu. Također vjerujem da je Rebecca ponijela pismo sa sobom u auto pa
ga ondje sakrila, možda slučajno, a možda u nadi da će ga netko naći.
— Naš je razgovor gotov — reče Velika Madam. — Pođi po svoje stvari i
odlazi iz mojeg doma. - A potom, podigavši glas, reče: - Gospođo Dada,
možete se vratiti unutra. Adunni i ja smo gotove.
Gđa Tia vrati se unutra, ugleda papiriće rasute po podu pa upita: — Koji se
vrag ovdje dogodio?
- Adunni i ja smo gotove - ponovi Velika Madam. - Slobodna je otići po
svoje stvari.

*
Trčim cijelim putem do svoje sobe, a kada dođem onamo, izujem cipele pa
ih ostavim pod krevetom. Svučem uniformu, složim je pa je ostavim na
krevetu. Odjenem svoju haljinu i sandale-cipele iz Ikatija.
Osvrnem se oko sebe usporeno, gledajući krevet, ormar u kutu, Rebeccine
cipele na podu, složenu uniformu na krevetu.
Počnem skupljati svoje stvari u najlonsku vreću: maminu Bibliju, devetsto
naira koje sam donijela sa sobom iz Ikatija, moje olovke i blok, moj Bolji
engleski i gramatike. Uzmem i Rebeccin pojas s perlama, zagledavši se u
njega na jedan duži trenutak, pa drhtavim rukama i njega spustim u vreću.
Ako je zaista iz Agana, možda je jednoga dana sretnem pa joj ga budem
imala priliku vratiti.
Osjetim snažan ubod tuge kada me moj um odvuče natrag u Ikati, u vrijeme
kad mi je bilo pet ili šest godina i kada smo se Enitan i ja igrale na rijeci,
prskajući jedna drugu vodom po licu, smijući se i nemajući pojma što će nam
sve život donijeti. Misli mi se opet zakotrljaju, poput gume auta puštene s
vrha planine, pa pomislim na mamu i njezin smijeh koji je zvučao kao deset
tihih kihanja, prisjetim se Khadije, moje prijateljice, i mnogih noći koje smo
provele ležeći na prostirki u njezinoj sobi, ispredajući priče do dugo u noć.
Sjetim se Rebecce pa izgovorim molitvu, poželjevši joj da je, gdje god bila,
pronašla mir. Ali tek kad pomislim na Kayusa - kojeg sam zaključala u umu
predugo, bojeći se da ću poludjeti od boli jer mi previše nedostaje - tek mi
tada koljena nenadano klecnu.
Padnem na pod i briznem u suze; za mamom, koja je provela sve svoje dane -
i u zdravlju i u bolesti - skupljajući novac za školarinu, ponekad ispekavši i
stotinu uštipaka da ih prodaje pod vrelima suncem Ikatija; i mnogo se puta
noću vrativši kući suznih očiju jer nije uspjela prodati nijedan. Plačem zbog
tate, koji vjeruje da je žensko dijete beskorisno, samo stvar bez glasa, bez
snova, bez mozga.
Plačem i zbog Velike Madam, kojoj je njezina golema kuća samo prostrani
kavez tuge oko duše. Za Iyom, koja je bila dobra prema meni jer je mama
bila dobra prema njoj. Za Khadijom, koja je živjela i umrla za ljubav
muškarca koji ju je ostavio da umre. I zbog sebe, zbog gubitka svega što je
bilo dobro i činilo me sretnom, zbog boli prošlosti i obećanja budućnosti.
Moj plač je tiho jecanje koje mi u isto vrijeme i bičuje i zacje-Ijuje srce, sve
dok mi netko izdaleka ne zazove ime, zvukom koji zaustavi jecaje tako
iznenada, kao da je nešto jednim potezom odvojilo potok od njegova izvora.
Obrišem lice, odgurnem se na noge pa uzmem vješalicu iz ormara.
Kleknuvši na krevet, stanem vući i izvijati vješalicu dok je ne ispravim u
tanku žicu, metalno pero bez kapi tinte. Polako, počnem njome grepsti po
zidu, uklanjajući komadiće bijele boje, rezbareći i urezujući slova duboko u
zid, sve dok me vrat i prsti ne zabole od previše savijanja i urezivanja.
Kada završim, siđem s kreveta pa podignem najlonsku vreću sa svojim
stvarima. S vrata pogledam zid i ono što sam u njega urezala.
Slovo C je polovica kvadrata, a A je gotovo trokut, ali mogu bez problema
pročitati riječi.
ADUNNI & REBECCA
Napustim sobu, zatvorivši vrata za uspomenom na sve tužno, i sve gorko i
sve lijepo, znajući da će čak i ako svi zaborave Rebeccu, ili mene, zid sobe
koju smo dijelile podsjećati sve da smo bile ovdje.
Da smo ljudska bića. Vrijedna ljudska bića. Važne.

PEDESET ŠESTO POGLAVLJE

- Primili su me, Kofi - viknem kada uđem u kuhinju. - Odlazim u školu!

Kofi ispusti bublicu tijesta iz ruku, jurne prema mjestu gdje stojim pa me
zagrli. - Ah, Adunni. Maloprije sam načuo razgovor doktorove žene i Velike
Madam! Primili su te! Čestitam. - Smrcne pa obriše oči rubom pregače. -
Znam gdje je škola pa ću te u nekom trenutku doći posjetiti. Ali molim te da
me svaki put kada dođeš posjetiti gđuTiju nazoveš na moj broj. Pohranio sam
ti ga u mobitel.
Oči mi se razrogače. — Znaš da imam mobitel?
- Chale, znao sam od dana kad si ga dobila. Znam čak i koji ti je broj.
Spremio sam svoj pod Chale. Nazovi me ponekad, prijateljice moja.
Oglasim se plačljivim smijehom, neopisivo sretna. - Hvala ti, Kofi,
prijatelju moj - kažem. - Jer si me pogurnuo i natjerao da se prijavim za
stipendiju. Hvala ti za sve.
Kofi odmahne rukom na moju zahvalu. - Samo sam ti dao informacije i
ohrabrio te. Isto bih učinio i za svoju kćer. Ti si odradila sav onaj mukotrpan
posao. Ti i ona žena, doktorova žena. — Stiša se. — Nego, što je učinila s
pismom?
- Izderala... poderala ga je - odgovorim jednako tiho.
Kofijeve su oči tužne. - Da sam mislio da ju je snašlo nešto užasno, učinio
bih mnogo više za nju. - Ne možemo za nju učiniti više nego jesmo - kažem.
— Velika Madam priznala mi je što se dogodilo.
Dok pričam Kofiju, pogled mu se iz izraza tuge prometne u onaj čuđenja, a
onda i mira. - Nadajmo se da je dobro, gdje god bila. Učinila si sve što si
mogla za nju. - Dvaput me potapša po obrazu. — A sada idi uživati u svojem
novom životu. Kada dovršim svoju kuću, možeš nam doći u posjet.
-A što je s mojom plaćom? Da upitam Veliku Madam o tomu?
— Zaboravi na to, chale — reče. — Oduvijek ti govorim da se u odlukama
vodiš mudrošću. Ovakva se prilika za slobodu ne pruža često, najbolje ti je
da je prigrabiš i pobjegneš odavde!
Ostavim Kofija pa potrčim u glavnu kuću, ali prije nego se pridružim Velikoj
Madam i gđi Tiji, prođem kraj blagovaonice pa uđem u knjižnicu. — Hvala
vam — obratim se knjigama na policama. — Hvala ti - kažem Knjizi
nigerijskih činjenica, dodirnuvši korice sa svjetlucavom kartom i zeleno-
bijelo-zelenom bojom nigerijske zastave, krcate slovima i mnogim, mnogim
činjenicama skrivenim na njezinim stranicama.
— Hvala ti — obratim se Collinsu i svim svojim prijateljicama knjigama,
jer su mi pomogle dokopati se slobode iz zatvora kuće Velike Madam.
Ostanem tako na trenutak, tiha i nepomična, pa promatram police s knjigama,
kao da su grob moje mame, a moje riječi zahvale pijesak koji posipam po
lijesu, samo se ovoga puta moja tuga miješa s radosti i zahvalnosti.
Ostanem ondje dok ne shvatim da je vrijeme, dok mi topao osjećaj
oslobođenja u nutrini ne kaže da je vrijeme za polazak. Kada odem iz
knjižnice, ne zatvorim za sobom vrata. Ostavim ih otvorenima da me duh
svake knjige iznutra slijedi.
- Nije te bilo cijelu vječnost! - reče gđa Tia kada dođem u predvorje.
Poskakuje s noge na nogu, a u očima joj gori vatra. - Spremna za polazak?
Velika Madam sjedi u naslonjaču uz akvarij, pognute glave, premećući
mobitel po dlanovima.
— Spremna sam — odgovorim.
- Gđo Dada - Velika Madam podigne glavu. Nikada je nisam vidjela tako
tužnu, zbunjenu i ljutu, sve istovremeno. - Adunni je, ona je jako bistra
djevojka. Ona... služila me dobro. Sretno vam s njom. I Adunni. - Odgurne se
iz naslonjača pa dođe i stane pred mene, gledajući me očima koje su kao
tinjajuća vatra, umoran plamen. - Za tebe bi najbolje bilo da gledaš svoja
posla i okreneš se svojoj budućnosti — reče usporeno, gotovo šapatom. —
Bavi se svojim životom. Je. Li. Ti. Jasno?
Shvatim nijemu prijetnju u četiri riječi koje tvore pitanje: ne smiješ nikomu
reći ni riječi o onomu što je pisalo u pismu. O onomu što sam ti ispričala. Je
li ti jasno?
- Jasno mi je - odgovorim. - Ćao-ćao, gospojo.
Velika Madam kimne glavom, ali mi ne odgovori. Okrene se od mene pa
napusti prostoriju, zatvorivši vrata uz jedva čujan klik. Na trenutak gđa Tia i
ja zadržimo poglede na vratima, kao da očekujemo da će se svaki čas vratiti.
No, ona to ne učini. Umjesto toga, čujemo bat njezinih koraka dok se penje na
kat, zvuk koji slabi svakim novim korakom, sve dok se vrata ne zalupe tako
snažno da se cijela kuća zatrese.
— Zaboga! — reče gđa Tia tiho. — Možemo li se izgubiti odavde ovoga
časa?
Napustimo predvorje, zatvorimo vrata za sobom pa udarimo prema kapiji.
— Zašto je htjela razgovarati s tobom nasamo? — upita gđa Tia dok
prolazimo kraj prvog reda lonaca s cvijećem. Prilično ste dugo razgovarale.
Ima li poderani papir s poda ikakve veze s temom razgovora?
Je li to bilo pismo?
Počnem smišljati laž kako bih zauvijek zatvorila tu temu, kako bih zauvijek
zaboravila taj razgovor, no znam da ne mogu dopustiti Velikoj Madam da me
zatvori u kutiju straha, u tamnicu uma, ne nakon što sam se oslobodila zatvora
njezina doma.
— Da — odgovorim. — Pismo je bilo o Rebecci, od Rebecce. — Pogledam
prema kući Velike Madam, velikoj, i dojmljivoj, i tužnoj.
- Ispričat ću vam sve kasnije večeras.
Dobar je osjećaj reći joj to, reći joj da ćemo nas dvije razgovarati, licem u
lice, a ne putem tekstualnih poruka kroz koje ne možeš pokazati tugu ili
ljutnju na svome licu, ili bilo koji drugi osjećaj.
Dobar je osjećaj Velikoj Madam vratiti njezinu kutiju straha.
Staviti ključ navrh kutije i ostaviti je u njezinu dvorištu, u njezinoj kući, gdje
i pripada.
- Kako stoje stvari s doktorom? - upitam gđu Tiju. Hodam malo brže,
ponositije. - Ide li na bolje?
— Toliko se toga dogodilo — kaže, uzdahnuvši — ali mislim da ćemo
uspjeti sve prebroditi.
- Mislite? - upitam, zastavši kako bih zakrilila oči od jutarnjeg sunca pa je
pogledavši u oči.
- Mislim - ona kimne. - Odlučili smo istražiti nešto što se zove ,,posvajanje.“
Znaš li što je to?
Odmahnem glavom ne pa zaustim da ću provjeriti u Collinsu, prije nego se
sjetim da sam tu knjigu ostavila za sobom. Da sam cijeli taj život ostavila za
sobom i da se sada suočavam s novim.
- Ispričat ću ti sve o tomu - reče gđa Tia, primivši me za dlan pa ga čvrsto
stisnuvši. — Jer sutra će biti bolje nego danas, zar ne?
Isprva joj ne dam odgovor.
Um mi ne uspijeva zamisliti dan ljepši i bolji od današnjega, s beskrajnim
sivkastim plavetnilom na nebu i mirisom nove nade i nove snage u zraku, ali
znam da će doći drugi dan kada ću vidjeti tatu, i Kayusa i Rođenog, kada ću
moći posjetiti Ikati bez straha, ili će možda čak oni moći posjetiti mene.
Doći će dan kada će moj glas zagrmjeti diljem cijele Nigerije i njezina
svijeta, kada ću moći utrti put drugim djevojkama da i same imaju grmeći
glas jer znam da ću, kada završim svoje obrazovanje, naći načina kako
pomoći i njima da krenu u školu.
Doći će dan kada ću postati učiteljica, kada ću poslati tati novac za auto, ili
mu podići novu kuću, ili možda čak mogu izgraditi i školu u Ikatiju u spomen
na moju mamu i Khadiju, i tko zna što bi još budućnost mogla donijeti. Stoga
kimnem glavom da, jer je istina da je budućnost je uvijek na djelu, uvijek
otkriva bolje stvari, a čak i kada se i ne čini tako, uvijek imamo očekivanja
od nje.
Započnemo pet minutnu šetnju prema kući gđe Tije u ranojutarnjoj tišini,
prošavši kroz crne dveri koje sam debelom žutom spužvom iz kuhinje brisala
četiri puta dnevno, pa udarimo po Wellington Roadu, načičkanom kućama
punim kriještećih paunova - peradi bogatuna - prije nego se napokon
dokopamo dvorišta gđe Tije, gdje mi bijela kuća sa zrcalima na krovu trepće
i trepće, kao da mi želi reći, dobro došla Adunni, dobro došla u svoju novu
slobodu.

SVRŠETAK
ZAHVALE

Htjela bih zahvaliti:

Bogu, za svaki dah, svaku riječ, svaki dragocjeni dar, kao i na svima onima
koji će tek doći.
Felicity Blunt, na mukotrpnom radu koji si uložila u ovo. Nevjerojatna si i
jednostavno si najbolja. Emmi Herdman i Lindsey Rose, mojim
spektakularnim urednicama na obje strane Atlantskoga oceana, koje su radile
sa mnom, oboružane duboko usađenom dobrotom, pristojnošću i uviđavnošću
- hvala vam objema na vašim izvrsnim prijedlozima i strpljenju dok sam
unosila preinake. Fantastičnim timovima u Curtis Brown UK, ICM Partners,
Sceptre i Dutton, uključujući i Jenn Joel, koji su gurali ovu knjigu i borili se
za nju na američkom tržištu, Rosie Pierce, Melissi Pimentel, Claire
Nozieres, Louise Court, Helen Flood, Amandi Walker, Jamie Knapp, Leili
Siddiqui i svi drugim divnim ljudima koji su neumorno radili i nastavljaju
raditi na promidžbi ove knjige.
Caroline Ambrose jer je utemeljila Bath Novel Awards i jer pomaže
ostvariti sudbine i mukotrpno radi kako bi piscima poput mene pružila
priliku. Osvajanje Bath Novel nagrade 2018.
promijenilo mi je život. Juliji Bell, za sve one razgovore u tvojem uredu, ili
u učionici, kao i na tomu što bespoštedno i nesebično vodiš najbolju
radionicu ikada. Skupini doktoranda Sveučilišta Birkbeck, #SuperGrupi, za
ključne povratne informacije i poticaj tijekom naših doktorandskih sastanaka
i tijekom sastanaka četvrtkom navečer dugo nakon što su nam studentski dani
postali dijelom prošlosti. Profesoru Rusellu Celynu Jonesu, jer je pročitao
prvih tri tisuće riječi i otvorio mi oči za mogućnost da dosanjam moj životni
san.
Moj dragocjenoj obitelji. Profesorici Teju Somorin na njezinoj pionirskoj
ulozi i poticanju napretka na svim mogućim poljima.
Inženjeru Isaacu Dareu koji me uvijek zvao „Vojvotkinjo," jer sam u
njegovim očima bila plemkinja i jer bi uvijek, bez obzira na svoje obveze,
stvorio vrijeme za čitanje i davanje povratne informacije na sve što sam
ikada napisala. Segsu, koji je izuzetan i divan i sve između toga. ,,Yemi,“
koja je vjerovala u mene od prvoga dana, i mojim kćerima, koje su otkucaji
moga srca i koje su nadahnule ovaj roman i dale mu svoj obol na mnoge
načine. Gđi Modupe Dare i gđi Busoli Awofuwi, sestrici Toyin, teti Joke,
Olusco i djevojkama, na toploj hrani koju jedem, pravovremenim savjetima,
ljubavi, ohrabrenju i svemu što činite. Wuri iz Glitzallure tekstila na
brzinskim pozivima u posljednji čas kako bi me podučila tkaninama. Volim
vas više nego je riječima moguće dočarati.
Adunni, jer si podijelila svoj svijet sa mnom. Došla si u trenutku kada sam se
osjećala krajnje frustrirano u svojem spisateljskom poslu. Kada sam čula
tvoje prve riječi na iskasapljenom, očajnom engleskom, najprije kao šapate u
svoje uho jednoga jutra, a onda kao nepokolebljivi snažan glas gotovo tri
godine kasnije, sve se promijenilo za mene, za tebe, a nadam se i za druge
djevojke poput tebe.
I tebi, dragi čitatelju, na ovome putovanju, i još mnogima koja će, ako Bog
da, doći.
Hvala vam.
Činjenice o Nigeriji kompilirane u ovoj knjizi dostupne su online.