DRAMA je književni rod namijenjen izvođenju na pozornici.

DRAMSKI TEKST namijenjen je izvođenju na pozornici. Razlikuje se od drugih vrsta

tekstova u tome što je podijeljen po ulogama. Likovi u dramskome tekstu su dramske
osobe ili dramska lica.

Protagonist – glavni lik, nositelj radnje i pokretač zbivanja

Antagonist – lik koji je svojim idejama i postupcima suprotstavljen glavnom liku

TEMELJNE TEHNIKE SVAKOG DRAMSKOG TEKSTA

Dramski se tekst sastoji od dijaloga, monologa i didaskalija. 

Dijalog je razgovor dvaju li više likova na pozornici.

Monolog predstavlja govor jednoga lika na pozornici koji iznosi svoje misli, osjećaje,
stavove, dvojbe i sl. Na taj ih način dijeli s gledateljima.

Didaskalija je uputa glumcu ili redatelju o tome što se na pozornici radi, s kojim se
osjećajima i raspoloženjima tekst govori i sl. U didaskalijama može biti opisana i scena,
navedeni potrebni rekviziti te naznačene promjene mjesta i vremena radnje.

Didaskalije su često u zagradama i većinom su naznačene ukošenim slovima.

Drama i kazalište blisko su povezani. S obzirom na to da je dramski tekst (izvorno)

namijenjen izvođenju u kazalištu, termin drama ponekad se odnosi i na dramsku
predstavu, odnosnu dramsku umjetnost u cjelini, što često podrazumijeva i sintezu
različitih umjetnosti objedinjenih u nazivu scenska ili kazališna umjetnost.

DRAMSKA NAPETOST jedna je od ključnih odrednica svake drame.

Dramska napetost u dramskom tekstu izvire iz dramskog sukoba – Sukobljavaju se

likovi zbog različitih stajališta ili mišljenja i upravo je zato sukob njegovo ključno
obilježje.

Dramski sukob može biti vanjski (između dvaju i više likova) ili unutarnji (lik je u

dvojbi, proturječnostima, u sukobu sam sa sobom).

Vanjski se sukob očituje u dijalogu – karakterističnom obliku izražavanja dramskih

likova, kada dva ili više dramskih lica iznose misli u neposrednom razgovoru.

Unutarnji sukob očituje se u monologu – govoru jednog dramskog lica u kojem iznosi
svoja razmišljanja, dvojbe, stavove...

Dramski je sukob temelj dramske radnje. Likovi koji su u sukobu (vanjskom,

unutarnjem) nalaze se najčešće u situaciji koja je od presudne važnosti za njihov budući
život. Dramski sukob tako potiče napetost radnje. Trenutak razrješenja sukoba (sretan ili
nesretan) znači i kraj drame.
DRAMSKA KOMPOZICIJA

VANJSKA KOMPOZICIJA:

Dramski se tekst formalno najčešće dijeli na činove, prizore, odnosno slike.

ČIN – veći  zaokruženi dio dramske radnje koji se sastoji od više prizora, u kazališnoj
predstavi

označava se dizanjem i spuštanjem zastora

SLIKA – dio dramskoga djela prepoznatljiv po promjeni izgleda pozornice

PRIZOR -dio čina koji se prepoznaje po ulasku novoga lika na pozornicu

UNUTARNJA KOMPOZICIJA:

 dramske radnje koja se ostvaruje izmjenom dramskih situacija

 dramske situacije koja predstavlja odnos među likovima na sceni, najčešće je

suprotstavljen

 dramskog sukoba koji se rađa iz suprotstavljenih odnosa među likovima i razvija

se tijekom dramske kompozicije

 dramske kompozicije koju čine

o uvod ili ekspozicija - dio u kojem se upoznaju likovi i okolnosti radnje

o zaplet ili komplikacija - dio u kojem počinje sukob; naziva se još i točka
bez povratka

o vrhunac ili kulminacija - dio ispunjen napetošću koja proizlazi iz dramskog

sukoba

o preokret ili peripetija - trenutak kad se u radnji dogodi nešto suprotno od

onoga što se očekuje

o rasplet - završni dio drame

DRAMSKE VRSTE

Ovisno o tome na koji se način razrješava središnji dramski sukob, kao i prema
karakterističnim stilskim osobitostima, razlikujemo i dvije temeljne dramske vrste –
komediju i tragediju.

Ozbiljnost radnje, način razrješavanja glavnoga dramskog sukoba, obilježja likova

upravo su i glavni kriteriji podjele dviju temeljnih dramskih vrsta
– tragedije i komedije.

Uz njih postoji i još jedna, treća, naknadno dodana dramska vrsta – drama u užem
smislu koja se najčešće naziva samo drama, čime se značenje izvornoga izraza dodatno
proširuje pa ga ne treba zamjenjivati s izvornim značenjem drame kao književnoga roda
ili dramske umjetnosti u cjelini.

TRAGEDIJA  – vrsta drame u kojoj sukobi među likovima dovode na kraju do smrti
glavnog lika (likova) što kod gledatelja izaziva osjećaj ganuća i potresenosti (katarza)

KOMEDIJA – dramsko djelo u kojem se prikazuju smiješne i šaljive strane života

DRAMA U UŽEM SMISLU – dramsko djelo koje obrađuje prosječne likove, završetak ne

mora biti nužno tragičan

IGROKAZ

Igrokaz je dramsko djelo namijenjeno djeci.

Složenost radnje u igrokazu ovisi o tome kojoj je dobnoj skupini djece namijenjen.
U dječjim se igrokazima često uz glumu pjeva i pleše. S obzirom na način izvođenja
igrokazi mogu biti lutkarski, kazališni ili televizijski.

DRAMATIZACIJA

Pretvaranje nedramskoga (obično pripovjednoga) teksta u dramski, njegova prilagodba u

svrhu prikazivanja na pozornici, filmske ili televizijske ekranizacije naziva
se dramatizacija
DRAMATIČNO

UZBUDLJIVO

NAPETO

NEIZVJESNO

STRESNO

INTRIGANTNO – JEDVA ČEKAM DA VIDIM ŠTO ĆE SE DOGODITI

LIKOVI SU U SUKOBU

1. izdvaja važne podatke iz čitanoga teksta

2. uočava etičku razinu književnoga teksta – SVRHA - ono čemu se teži, što se želi
postići
3. prepoznaje različite obrasce ponašanja likova – RAZNI UZORCI PONAŠANJA - sve
što radimo, govorimo i razmišljamo
4. objašnjava događaj, opisuje ulogu likova te mjesto i vrijeme radnje u
književnome tekstu
5. uočava dramski sukob kao temelj dramske radnje
6. povezuje književni tekst s društvenim i osobnim kontekstom
7. prepoznaje točnost ili netočnost tvrdnji povezanih s tekstom
8. prepoznaje obilježja dramskoga teksta
9. navodi obilježja neknjiževnog teksta