Društvo mrtvih pjesnika

Društvo mrtvih pjesnika je američki film iz 1989. godine koju je režirao Peter Weir, a u kojoj je
glavnu ulogu glumio Robin Williams. Radnja se odvija u aristokratsku akademiju Welton 1959.
Godine. Film priča priču o profesoru engleskog jezika koji inspirira svoje učenike poezijom.
Film je nominiran za mnoge filmske nagrade. Scenarij je napisao Tom Schulman, a temeljen je
na njegovom životu u akademiji Montgomery Bell u Nashville.

Nail Perry postaje student akademije u srcu Nove Engleske za koju se govori da stvara največe
elite Amerike. Svi profesori škole su stroge osobe koji se strogo pridržavaju pravila. Svi osim
jednog profesora, a to je profesor engleskog John Keating. Profesor pun originalnih ideja i
inspiracijskih stihova, jedini profesor koji vjeruje da riječi i ideje mogu promijeniti svijet. Ljubav
profesora Keatinga prema literaturi, posebno prema poeziji, pokreće učenike na putovanje.
Inspirirani njegovim predavanjima, grupa mladića osniva "Društvo mrtvih pjesnika". Društvo
mrtvih pjesnika sastaje se noću, u pećini blizu škole gdje dječaci čitaju poeziju i svoje prve
stihove. Ohrabrenja profesora Keatinga snažno utječu na Todda Andersona, toliko da polako
pobjeđuje svoju stidljivost i strah od javnog govora. Toddov cimer Neil pod utjecajem profesora
otkriva strast prema kazalištu i uključuje se u glumu. Međutim, kada Neilov otac otkrije da se
njegov sin zanima za kazalište, nakon predstave otac mu zabranjuje da ikada glumi, isupisuje ga
iz škole i pošalje ga je u vojsku.Stvari polako izmiču kontroli, te Nail počini samoubojstvo a
zbog toga profesor Jhon dobiva otkaz.

Film mi se jako svidio. Radnja filma je jako simpatična i tjera me da i ja počnem čitati poezije i
knjige. Jako mi je privuklo pažnju to kako je profesor Jhon na svoj način uspijeva impresionirati
i učiniti poezije, literature i književnost zanimljivijim ne samo svojim učenicima već i nama
gledateljima. Također film je poslao snažnu poruku kako je znanje moć te da moramo biti svoji i
boriti se za ono što želimo, da pratimo svoje a ne tuđe snove. I da radimo ono što najviše volimo,
ono što nam daje osmijeh na našem licu, ono što nas čini sretnim do kraja našeg života.

Borna Periš